Sarah

Pinborough

KUNEM SE ŽIVOTOM

Prevela s engleskog
Jelena Pataki
Za Irvinea, hvala što si imao povjerenja!
 1.

POSLIJE

ON
KUČKA.
Toliko snažno steže rubove papira da se uredni redci pažljivo ispisanih riječi
izobličuju u neobične cik-cak uzorke koji jedne rečenice gužvaju, a druge
naglašavaju i pritom ga izazivaju.
Ne mogu se nositi s time.
Previše si bijesan.
Strašiš me kada mi naudiš.
Više te ne volim.
Svijet stane podrhtavati, a on snažno izdahne ovlaš iščitavši poruku.
Ne slijedi me. Ne pokušavaj me pronaći. Ne pokušavaj nas pronaći.
Triput pročita pismo prije negoli mu dopre do svijesti. Nema je. Nema ih. Zna
da su riječi istinite - osjeća nastalu prazninu u kući - ali svejedno juri sobama i otvara
prazne komode i ladice. Međutim, od nje ni traga; nema putovnice ni vozačke
dozvole, nijedne među važnim stvarima koje određuju njezin život.
Ne pokušavaj nas pronaći.
Vrati se za kuhinjski stol i zgužva pismo, stegnutom pesnicom gušeći njezine
riječi. Imala je pravo. Bijesan je. I više nego bijesan. Gnjevan je. Ispunjava ga
zasljepljujući gnjev. Zagleda se kroz prozor, a gvala zgužvanoga papira ovlaži mu se
u znojnome dlanu. Votka. Treba votku.
Dok pije, sjeme plana zametne se u mračnom tlu njegova uma i stane klijati.
Nema mu pravo to učiniti. Naročito nakon svega što su prošli.
I uništit će je zbog toga.
PRVI DIO
 2.

SADA

LISA

»SRETAN ROĐENDAN, DUŠO«, kažem stojeći na dovratku. Tek je pola

sedam i još sam ošamućena od sna, ali kuhinja mi vrvi tinejdžerskom živošću.
Zapljusne me poput nabujalog vala. Ne sjećam se da sam sama ikada imala toliko
energije. Osjećaj mi godi. Prepun je nade i samopouzdanja.
»Nisi morala ustajati, mama. Ionako sad krećemo.« Smiješi se dok mi prilazi
kako bi me poljubila u obraz, ovijena oblakom šampona od jabuke i ružičastog
dezodoransa, ali izgleda umorno. Možda previše radi. Uskoro ima završne ispite, a s
obzirom na jutarnje i večernje plivačke treninge više puta tjedno, druženje s tim
djevojkama te odlaske u školu, jedva je i viđam. Ipak, naravno, kao što neprestano
ponavljam samoj sebi, tako i treba biti. Odrasta. Raste od mene. Moram naučiti
pustiti je. Samo, teško je. Toliko smo dugo bile same protiv svijeta, a sada je na
pragu toga da ga sama pokori.
»Moja djevojčica ne puni šesnaest godina svaki dan«, kažem puneći čajnik i
namignem joj. Ona zakoluta očima zureći u Angelu i Lizzie, ali znam da je veseli što
još uvijek ustajem kako bih je ispratila u školu. Istovremeno je odrasla, no i dalje
moja djevojčica. »Uostalom«, dodam,
»danas na poslu imam važnu prezentaciju, pa moram rano početi.«
Nečiji mobitel zavibrira. Sve tri glave spuste se prema zaslonima, pa se iznova
okrenem čajniku. Znam da u Avinu životu postoji mladić Courtney. Je li to on? Još
mi nije rekla ništa o njemu, ali prošli sam tjedan vidjela poruku kada je mobitel
ostavila na kuhinjskom stolu, što se samo po sebi rijetko događa. Nekoć sam joj
provjeravala mobitel s vremena na vrijeme, kad bi mi se pružila prilika, ali sada ima
zaporku, i ma koliko me boljelo priznati, zaslužuje privatnost, a ja moram naučiti
pouzdati se u to da će razum moju bistru kćer sačuvati od nevolja.
 »Želiš li da ti sada dam poklone ili večeras u Pizza Expressu?« upitam.
Ava čvrsto stisne malene poklon-vrećice iz kojih proviruje šareni ukrasni papir,
ali ne pokaže mi što su joj prijateljice kupile. Možda poslije. Prije nekoliko godina
dotrčala bi k meni kako bi mi pokazala. Više ne. Vrijeme leti. Ja sam odjednom na
pragu četrdesete, a Avi je šesnaest godina. Uskoro će napustiti moje gnijezdo.
»Jodie je vani«, kaže Angela podižući pogled sa svojeg iPhonea. »Moramo
krenuti.«
»Može večeras«, kaže Ava. »Sad nemam vremena.« Nasmiješi mi se, pa
pomislim da će jednoga dana biti vrlo lijepa. Načas u prsima osjetim iznenadnu bol
zbog gubitka, stoga se usredotočim na miješanje čaja, a potom provjerim jesu li mi
ispisane bilješke za prezentaciju još uvijek na kuhinjskom stolu dok djevojke
uzimaju kapute, opremu za plivanje i naprtnjače.
»Vidimo se večeras, mama«, Ava mi dovikne preko ramena dok izlaze u
hodnik, a potom osjetim zapah vlažnoga zraka pošto izjure na ulicu. Neplanirano
uzmem torbicu, izvadim novčanicu od dvadeset funti i pođem za njima povlačeći
zasun na ulaznim vratima.
»Ava, čekaj!« Na sebi imam tek tanak kućni ogrtač, ali slijedim je stazom
mašući joj novčanicom. »Za tebe i djevojke. Lijepo doručkujte prije škole.«
»Hvala!« Ostale hitro ponove Avine riječi, nakon čega se uguraju u automobil
Jodiene mame kojim upravlja sitna plavokosa djevojka, a ja ostanem na otvorenim
vratima naše ograde. Jedva uđu prije negoli Jodie krene, te se blago lecnem dok im
mašem. Vozi prilično brzo i nije pogledala u retrovizore. Je li Ava stavila pojas?
Samo se brinem. Takva sam. Nisu ni svjesne koliko je život dragocjen. Koliko su one
same dragocjene. Kako bi i mogle biti? Ne u toj dobi. S nježnih šesnaest godina i
povlaštenim životima.
Vrhunac je ljeta, ali sunce je turobno sivo i prijeti dodatnom kišom, čineći zrak
prohladnim. Promatram Jodien auto dok zamiče za ugao i spremim se vratiti u toplu
kuću kadli ugledam automobil zaustavljen uz zavoj naše tihe ulice za mojim leđima.
Koža mi se naježi. Ne prepoznajem ga. Tamnoplav je. Nisam ga prije vidjela. Znam
sve automobile u našoj ulici. Prešlo mi je u naviku primjećivati takve stvari. Taj je
automobil nov.
Srce mi snažno tuče u prsima, poput zatočene ptice. Ne pomaknem se ni
milimetra; u pitanju nije instinkt bijega ili borbe, već čisti strah. Motor je ugašen i
muškarac sjedi za upravljačem. Krupan je. Predaleko je da bih mu vidjela lice.
Promatra li me? U glavi čujem zvuk nalik na pčelinje zujanje i pokušavam doći do
daha. Dok me panika sve više preplavljuje, jedan se muškarac spusti stazom ispred
kuće navlačeći sako i nastojeći pritom mahnuti vozaču. Ovaj upali automobil. Tek
tada zamijetim malenu pravokutnu naljepnicu nisko na jednoj strani. EezyCabs.
Zamalo se nasmijem pred naletom olakšanja. Zamalo.
Sigurna si, kažem samoj sebi dok se taksi odvozi i ne pogledavši prema meni.
Sigurne ste i ti i Ava. Moraš se opustiti.
Naravno, riječi su jedno, a djela drugo. S godinama sam to naučila. Strah me
nikada istinski ne napušta. Povremeno iskusim zatišja tijekom kojih gotovo uspijem
zaboraviti prošlost, a potom takva sitnica iznenada pobudi paniku, pa shvatim da će
uvijek biti ondje, poput vrućeg katrana zalijepljenog za moj trbuh. A odnedavno me
prati nekakav nemir, kao da postoji nešto neobično što bih trebala uočiti, ali ne
uspijevam. Možda je samo stvar u meni. Mojim godinama. Hormonima. Avinu
odrastanju. Možda nije ništa. Ali opet...
»O čemu si se toliko zamislila?«
Dahnem i lecnem se, a potom prasnem u smijeh kao i svi ostali kada vas
iznenade, premda šok nije smiješan. Prislonim dlan na prsa dok se okrećem kako bih
pogledala gđu Goldman koja stoji pred svojim ulaznim vratima.
»Jesi li dobro?« upita. »Nisam te željela prestrašiti.«
»Da, oprostite«, kažem. »Samo sam razmišljala o svemu što me danas čeka.
Znate kako to ide.« Vratim se prema vlastitom ulazu. Nisam sigurna da gđa Goldman
doista zna kako to ide. Oprezno se saginje kako bi uzela bocu mlijeka sa stube, pa
uvidim kada se lecne. Što njoj danas predstoji? Dnevni televizijski program? Kolo
sreće? Tog se nitko nije sjetio? Ni sinovi je već neko vrijeme nisu posjetili.
»Mislim da će poslije biti oluje. Želite da vam nešto donesem iz trgovine?
Ionako moram po kruh i još neke sitnice. Iako ću se vratiti prilično kasno jer poslije
posla vodim Avu na pizzu. Rođendan joj je.« Ne trebam kruh, ali ne sviđa mi se
pomisao da gđa Goldman mora izlaziti po kiši. Ima bolesne kukove, a ulice znaju biti
skliske.
»Ah, ako nije problem«, odvrati, na što joj u glasu začujem olakšanje. »Divna
si.«
»Nikakav problem.« Nasmiješim se i osjetim užasnu bol koju dokraja ne
shvaćam. Svojevrsno suosjećanje spram tuđe krhkosti. Spram svega što ljudi nose u
sebi. Ili barem nešto slično. Slušam dok mi govori skroman popis potrepština koji
savršeno sažima samoću. Sve dostatno tek za jednu osobu. Pridružit ću mu i
mramorni kolač. Mali poklon. I za vikend bih trebala pokušati svratiti na čaj. Dani su
joj zacijelo dugi i tako je lako ne primijetiti usamljene ljude na ovome svijetu. Ja bih
prva trebala znati. Dugo sam bila usamljena. Na određen način, još uvijek jesam.
Sada pokušavam biti ljubazna prema usamljenim ljudima. Naučila sam da je
ljubaznost važna. Što drugo zapravo i postoji?

Sada kad je naša agencija za zapošljavanje PKR otvorila novu podružnicu,

premješteni smo u manji ali otmjeniji ured, a iako Simon Manning neće doći još
neko vrijeme, stigavši onamo u osam osjećam blagu mučninu od nervoze i dlanovi
me svrbe i podrhtavaju. Kažem samoj sebi da je uzrok tek prezentacija, ali to je
glupost. Uzrok je i Simon Manning. Simon je zapeo u nekakvom neobičnom limbu
između novog klijenta i nečega drugog. Nekoga s kime očijukam. Nekoga tko me
privlači. Promijenio se način na koji me gleda. Ne znam kako se nositi s time. Bruji
mi u glavi poput napona.
»Ovo je za tebe.«
Podignem pogled prestavši provjeravati bilješke za prezentaciju pa ugledam
Marilyn kako mi pruža paketić s tri čokoladice Ferrero Rocher. »Za sreću. I ovo«,
izvuče drugu ruku iza leđa otkrivajući čašu pjenušca, »nakon što rasturiš.«
Široko joj se osmjehnem, preplavljena toplinom. Hvala Bogu na Marilyn. »Ako
rasturim. Znam da je razgovarao s drugim stručnjacima za zapošljavanje.«
»Ah, ne brini se, u ladici imam votku u slučaju da sjebeš.«
»Ajme, baš ti hvala.«
»Čemu služe najbolji prijatelji?«
Sjajna stvar u vezi s tim novim uredom otvorenoga plana jest da moj i
Marilynin stol stoje sučelice jedan drugome i tvore mali otok samo za nas. Marilyn
je dizajnirala čitav tlocrt i dobro funkcionira. Ima oko za prostor. Možda je to
posljedica dugog braka s građevincem.
»Daj pogledaj Tobyja«, kaže kimajući prema suprotnom kraju prostorije.
»Sretan je k'o prase u blatu među novim djevojkama.«
Ima pravo. Naslonimo se na njezin stol i promatramo ga dok se kočoperi. Sve
nove žene izgledaju mlađe od dvadeset pet, a Toby sa svojih trideset vjerojatno im
djeluje kao sofisticiran stariji muškarac. Sasvim sigurno igra na tu kartu. Nervozno
hihotanje bez daha doplovi do nas kada kaže nešto očito silno zabavno dok
objašnjava kako radi uređaj za kopiranje.
»Naučit će«, kažem. Svakako će nam biti zabavno. Dobar je osjećaj biti na
poslu, pod jarkim osvjetljenjem, među jednakim stolovima, crvenim uredskim
stolcima i otmjenom odjećom. Zbog toga mi jutrošnja letimična nelagoda djeluje
poput zaostatka ružnog sna.
U devet sati Penny, naša veličanstvena voditeljica i »PK« u nazivu agencije,
pozove nas da se okupimo, stoga stojimo u polukrugu oko vrata njezina ureda, a
Marilyn i ja držimo se malčice otraga, poput pastira ili pak dadilja. Sviđa mi se
Penny. Britka je, učinkovita i ne osjeća potrebu biti odveć bliska s osobljem. Radim
ovdje više od deset godina, a mislim da se nikada nismo privatno družile, samo nas
dvije. Marilyn je to čudno, ali meni nije. Premda mi je Penny bliska po godinama,
šefica mi je. Ne bih voljela da mi pokušava biti prijateljica. Osjećala bih se
nelagodno.
»Lijepo je konačno moći poželjeti dobrodošlicu novim članicama našeg tima«,
otpočne. »Divno je što su nam se Emily Julia i Stacey pridružile i nadam se da će biti
vrlo zadovoljne poslom.«
Tri mladice, preplanule i upadljivo našminkane, široko joj se osmjehnu pa
razmijene postranične, vedre poglede. Nadam se da će ostati ljubazne jedna prema
drugoj kao što su danas. Upoznala sam Marilyn prvog dana i ne mogu zamisliti život
bez nje. Ona mi je radna kolegica i najbolja prijateljica u jednome. Guši moju
samoću.
»I vrlo sam zahvalna Tobyju, Marilyn i Lisi jer su sve sjajno držali pod
kontrolom u tom prijelaznom razdoblju. Marilyn i Lisa veteranke su u poslu. Budete
li imale bilo kakvih poteškoća, slobodno im se obratite za savjet - vjerojatno znaju
više o svakodnevnom radu ove agencije nego ja.«
Marilyn se nasmiješi dok se znatiželjne oči okreću prema nama, a ja spuštam
pogled na svoja stopala i u mislima tjeram njihove. Da sam barem samouvjerena kao
Marilyn. Nema toga s čime se ona ne može nositi.
»Uglavnom, poslije će u kuhinji biti kolača, a u obližnjem pubu Green Man
piće nakon posla za one koji žele doći - a nadam se da će to biti svi.«
Vrati se u ured, a naš se maleni oblak rasprši. Pogledam na sat. Preostaje još
neko vrijeme prije nego što Simon stigne, a važnost tog sastanka konačno mi sine
rastjerujući svaku pomisao na smiješnu privlačnost. Želudac mi se stane okretati,
stoga nekoliko puta duboko udahnem. Mogu ja to, kažem samoj sebi, tek djelomično
uvjerena. Moram to obaviti. Sama je provizija vrijedna tjeskobe, a sigurno ću dobiti i
bolji godišnji bonus. Možda čak i povišicu. Moram štedjeti u slučaju da Ava ode na
studij. Ne želim da uđe u odraslu dob pod opterećenjem i čvrsto sam joj odlučila
pomoći. Zaštitit ću je od svijeta kako god znam i umijem.
Moram. Znam koliko užasan može biti.
 3.

AVA

KANTINA JE POPUT SVLAČIONICE na bazenima, vruća i vlažna, a prozori

su zamagljeni dok ljetni pljusak šiba vanjsku stranu stakla. Kiša mi ne smeta previše.
Ange smeta jer joj se pažljivo izravnata kosa počne kovrčati čim padne prva kap, ali
osim ako sunce baš prži, stanku za ručak radije provodim u zatvorenom. I prije sam
je uvijek tako provodila, dok sam se još družila s Caz i Melanie, što mi se sada čini
kao iz nekog prošlog života. To mi jedino nedostaje u vezi s njima. Angela je više
vanjski tip, stoga obično ručamo na klupama, ali ne i tijekom tog pljuska. Danas smo
unutra i na sigurnom sa svima ostalima.
»I, što kažeš?« upita. »Za subotu? Hoćemo prespavati kod Jodie? Prvo možemo
u pub pa napraviti punč ili nešto slično. Vidjeti hoće li još tko doći?« Jedna debela
crna obrva popunjena olovkom migolji se poput crva na njezinom maslinastom licu
dok je nastoji sugestivno podići. Da ja to učinim, cijelo bi mi lice bilo umazano
smeđom bojom. Angela je mnogo bolja u šminkanju i odijevanju od mene. Kad se
sredi, izgleda kao da joj je otprilike dvadeset godina. Ja samo izgledam kao da imam
otprilike sto dvadeset kilograma. Ružno sam pače naše skupine, znam to. Molim te,
Bože, daj da se jednog dana pretvorim u labuda.
»Aha, zvuči dobro«, kažem. »Ako ostale mogu doći.«
Angelini prsti lete tipkovnicom na mobitelu, pa znam da će moj za sekundu
zavibrirati nakon što pošalje poruku u grupi MojeKuje na WhatsAppu. Lizzie se
dosjetila imena. Na kraju krajeva, bila je rekla, i jesmo kuje jedna drugoj, pa smo se
smijale. Imala je pravo. Ne mogu vjerovati da sam tek jednu godinu u Plivačkom
klubu Larkrise. Poznajem te djevojke približno deset mjeseci, a imam osjećaj da se
oduvijek družimo. Pa, Angelu na određen način poznajem otprije zato što pohađamo
istu školu, ali nikada nismo bile u istoj ekipi, stoga sam je znala samo po imenu, kao
i ona mene. A pogledajte nas sada. MojeKuje. To mi još uvijek tjera osmijeh na lice.
Ipak, mislim da mi se više sviđa Veličanstvena četvorka, kako nas treneri zovu.
Pobjednice smo. Možda se natječemo kao samostalne plivačice, ali jedna drugu
tjeramo da budemo najbolje. Kliknule smo na prvom jutarnjem treningu, kao djelići
slagalice koji se uklapaju jedan u drugi i zajedno stvaraju izvanrednu sliku, čineći
pritom klub Larkrise konkurentnim.
Različita smo godišta, a iz više razloga, tako je i bolje. Tako imamo više tema
za razgovor. Ange i ja jedine pohađamo gimnaziju King Edward's, Lizzie je
maturantica na Akademiji Hamus - poznatoj kao Akademija Anus - šugavoj školi u
centru grada, a Jodie je na prvoj godini na Sveučilištu Allerton. Uskoro će navršiti
dvadeset dvije godine i natječe se u odrasloj kategoriji, ali zapravo se druži s nama i
naizgled joj ne smeta što smo mlađe. Trenira s nama zato što joj se predavanja
poklapaju s treninzima za odrasle i kaže da radije trenira ujutro. Ne živi u domu već
u maminoj kući ovdje u Ellestonu, stoga se zapravo i nije priviknula na studentski
život. Pomaže nam s tehnikama i prilično je fora. Uz nju se nikada ne osjećam
mlađe. Iako pet godina i nije toliko mlađe, ali pokraj maturanata u našoj gimnaziji
imate osjećaj da im je valjda trideset, s obzirom na to da nas neprestano gledaju
svisoka.
»Lizzie je za«, promrmlja Ange, usredotočena na mobitel, kao da na svom ne
vidim istu poruku. »Jodie kaže da joj se mama ne vraća ovaj vikend. Još će jednom
provjeriti, ali prilično je sigurna.«
Još jedna povlastica prijateljevanja sa studenticom - puno opušteniji roditelji.
Jodiena mama bavi se unutarnjim uređenjem ili čime već u velikim otmjenim
kućama i ima dečka u Parizu gdje trenutačno živi dok radi na nekakvom projektu.
Sve zvuči vrlo glamurozno, ali što je još važnije, to znači da je jedva kod kuće.
Nikada je nisam upoznala i Jodie uglavnom sama raspolaže kućom.
»Zakon«, kažem. Želim provjeriti Facebook, ali rekla sam samoj sebi da ću
pričekati da ručak završi. Umjesto toga prebirem po ostatcima krumpira pečenog u
ljusci. Ramena me bole od jutrošnjeg plivanja leptirom - ne leži mi baš najbolje - i
sinoćnjeg treninga u teretani. Naporno radimo, ali u zadnje vrijeme zabušavam i
osjetim to. Moram se sabrati inače će ostale primijetiti ili ću, još gore, iznevjeriti
klub. Oduvijek sam se morala truditi više od njih kako bih održala kondiciju. Lizzie
je prirodno utegnuta i trči poput gazele. Jodie je visoka samo metar šezdeset, ali sva
je mišićava, utegnuta, žestoka i muškobanjasta u kupaćem kostimu, a Ange ima
obline. Osobne jastučiće za plivanje, kako Lizzie kaže. Premda je sise ne sprječavaju
da juri kroz vodu. Sva njezina ženstvenost rasprši se čim zaroni. Nisam posve
sigurna kako se uklapam u čopor. Ima više guzice nego sisa, tako sam čula da
glupavi Jack Marshall prošlo polugodište govori o meni - to me još uvijek boli - i
vjerojatno je imao pravo. Naslijedila sam mamin kruškoliki oblik tijela. Sav višak
odlazi mi ravno u kukove, a dovoljno su veliki čak i kad jedem kao ptičica.
Možda kažem mami da se Jodiena vraća za vikend, samo da se prestane brinuti.
Osjetim nalet krivnje. Među svim našim obiteljima, moja je mama najviše zaštitnički
nastrojena. Prije to nikada nisam zamjećivala. Oduvijek smo imale jedna drugu - i
tetu Marilyn - i znam da me voli više od svega, a volim i ja nju, ali sada mi je
šesnaest godina i potreban mi je vlastiti prostor, kao i ostatku mojih prijateljica.
Pošalji mi poruku kad stigneš. Pošalji mi poruku kad kreneš. Doći ću po tebe, ne,
zbilja, nije problem. Znam da je dobronamjerna, ali ničija to mama ne čini i ne mogu
si pomoći a da se ne sramim. Zbog toga se osjećam kao dijete, a nisam. Prilično sam
odrasla. Sada imam vlastite tajne.
Mobiteli nam ponovno zavibriraju, pa se uglas nasmijemo Lizzienoj poruci.
Odvratnoj sličici koja prikazuje kitu dok svršava.
»Onda, hoćeš?«
Ange uvijek poprimi taj čudan poluamerički naglasak kad pričamo o seksu.
Otkine komadić krafne i ubaci ga u usta, ali njezine smeđe oči netremice zure u
mene dok žvače.
Opušteno slegnem ramenima iako mi srce preskače. Hoću li? Rekla sam to
učiniti kad navršim šesnaest i dio mene to i želi - barem sam prije željela - ali ne
shvaćam zašto je toliko hitno da to odmah učinim. Ali Courtney je zgodan i skroz
drugačiji, ali prije svega je kul. Nikada se prije nisam zapravo sviđala kul dečkima,
pa imam osjećaj da mu dugujem. Vjerojatno nije naviknuo čekati, iako se viđamo tek
dva mjeseca.
»Vjerojatno«, kažem, a Ange se odmah uzbuđeno naceri.
»O, Bože, kladim se da je totalno iskusan. To je puno bolje za prvi put.«
»Dosad je bio prilično dobar.« Isplazim jezik, bezobrazno zamigoljim njime i
namignem joj.
Ovoga puta glasno cikne zbog čega se nekoliko djevojaka za susjednim
stolovima okrene i stane zuriti u nas.
S lakoćom čavrljamo i znam da ću to vjerojatno učiniti s Courtneyjem ovaj
vikend, pa makar samo da to riješim, a ionako smo radili većinu stvari osim toga, ali
više se ne osjećam jednako u vezi s njime. Nisam očarana kao na početku.
Ne otkad... pa... otkad su počele pristizati poruke. Sada imam novu tajnu. Jednu
koju nisam otkrila čak ni curama. Ne mogu. To je nešto samo moje i uz to Courtney i
sav njegov kul nastup djeluju kao tinejdžerska dječačka sranja. Moj novi prijatelj na
Facebooku. Netko s kime stvarno mogu razgovarati.
Zvono nam se oglasi nad glavama označavajući kraj ručka, a moje srce snažno
zakuca. Izdržala sam cijeli sat bez provjeravanja Messengera. Ne volim ga otvarati
pred Ange i ostalima i ugasila sam obavijesti. Osim snažnih mišića, imamo i oštar
vid. Želimo znati sve jedna o drugoj. Da zazvoni, morala bih im reći. Mi smo jedno.
Dok Ange odlazi na zemljopis, počistim pladnjeve pa odem na sat ponavljanja
za ispit iz engleskog. Tek tada otvorim Facebook Messenger. Srce mi zabubnja, ali
ubrzo uspori. Nema novih poruka. Ne mogu vjerovati koliko sam razočarana.
Šesnaesti mi je rođendan. Važan je. Mislila sam da mu je stalo.
Možda poslije, kažem samoj sebi dok spremam mobitel u džep, odlučna da se
ne uzrujavam. Da se pouzdam u njega kao što je rekao da bih trebala. Poslije ću
dobiti poruku.
 4.

LISA

PROŠLO JE MNOGO BOLJE negoli sam očekivala i dva sata nakon početka
našeg sastanka, dogovor je postignut. Još uvijek dršćem, ali ovoga puta od ponosa,
uzbuđenja i općenitog olakšanja jer nisam uprskala. Uspravno koračam dok vodim
Simona u Pennyn ured, a sve se glave okreću prema nama, čak i Marilynina. I ne
samo zato što sam očigledno uspjela osigurati ugovor, i to unosan, već i zato što
Simon Manning nije muškarac kakvog biste ignorirali. Nije zgodan na onaj uglađen
način poput agenta za prodaju nekretnina; kao Toby, ulickane kose i jakog losiona
poslije brijanja, već odiše nečim privlačnim. Lijep vjerojatno nije prikladna riječ.
Nos mu je blago iskrivljen kao da je nekoliko puta slomljen te ima čvrsto tijelo
nekoga tko je nekoć igrao ragbi, ali više baš i ne. Još uvijek ima dobru kondiciju, ali
manje se trudi oko nje. Na sljepoočnicama ima sijede vlasi, a samopouzdanje mu
djeluje privlačno i srdačno. Ali opet, i treba biti samopouzdan, pomislim dok se
rukujem s njime u znak pozdrava, nastojeći ne uživati u njegovu čvrstom stisku ruke
i prepuštajući ga Penny. Upravo namjerava otvoriti peti hotel i zdravstveni centar. Ne
može mu biti više od četrdeset godina, a na dobrom je putu da izgradi carstvo.
Zatvorim vrata Pennyna ureda za njime, ostavljajući ih same. Osjetim da mi
koža plamti i znam da blistam.
Ne mogu vjerovati koliko je dobro prošlo. Potrebno mu je osoblje za čišćenje i
posluživanje hrane te hotelsko osoblje i rado će dopustiti agenciji PKR - meni - da se
pobrine za to. Da sam nakon prvog upita znala koliko ljudi želi zaposliti, otišla bih to
riješiti izravno s Penny; tvrtka je njezina i u pitanju je unosan ugovor, možda jedan
od najunosnijih dosada. Tako mi je drago što nisam imala blage veze. Bila sam
dovoljno napeta pri samoj pomisli da će željeti možda tridesetak radnika, i doživjela
bih živčani slom da sam znala pravu brojku. Ali riješeno je. I to na fantastičan način.
Ne mogu skinuti osmijeh s lica dok se pridružujem uredskom čavrljanju.
»Ah, uvijek nastojim pješice ići na posao i s posla, gdje god se nalazila«, kaže
Julia, nova zaposlenica s kratkom smeđom frizurom. »Tako održavam kondiciju.«
 »Je l' dobro prošlo?« upita Toby podižući pogled prema meni pošto izgubi
interes za razgovor s djevojkama. U očima mu nazrem tračak zavisti. Očajnički želi
napredovati i uspjeti. Voli otmjene informatičke klijente, one koji traže grafičke
dizajnere ili stručnjake za razvoj internetskih stranica na jednogodišnje ugovore
vrijedne pedeset ili šezdeset tisuća funti, i da, vjerojatno mu daju veću proviziju kada
im nekoga nađe, ali ti se poslovi ne pojavljuju često. Ja sam oduvijek voljela suprotni
kraj tržišta. Pomagati ljudima koji doista žele posao, kakav god bio. Onima kojima je
potreban osjećaj vlastite vrijednosti koji dolazi s tjednom plaćom. Znam kako se
osjećaju. Nekoć sam to osjetila na vlastitoj koži.
»Zapravo, i više nego dobro. Izgleda da će ugovor biti prilično unosan. Barem
sto pedeset ljudi.« Zvuči kao da se hvalim - i hvalim se, ali ne mogu si pomoći. Na
um mi padne ona izreka da nakon oholosti dolazi pad, ali dopustim si taj mali
trenutak zadovoljstva.
»Opa, bravo!« kaže Stacey jedna nova zaposlenica. Duga plava kosa, akrilni
nokti. Riječi bi joj mogle zvučati pokroviteljski, ali nije tako. Ispod pokrova od
šminke i preplanule kože uviđam da je napeta i očajnički želi biti prihvaćena te se
snaći u poslu.
»Hvala.«
»Večeras definitivno častiš«, Julia se ponovno oglasi.
»Nažalost, neću doći. Nisam pretjerano sklona piću, a i danas mi je kćerin
šesnaesti rođendan, pa je izvodim.«
»Lijepo«, odvrati. »Obično sa šesnaest godina žele biti s prijateljima, zar ne? Ja
svakako jesam.«
U govoru joj se osjeti nekakva oštrina, zbog čega se prenem. Pomalo je bahata s
obzirom na to da joj je prvi radni dan.
Pomnije ju pogledam. Nije mlada kao što sam mislila, ma koliko se trsila
ostaviti suprotan dojam. Sigurno je prošla tridesetu. Vjerojatno ide na botoks.
»Vrlo smo bliske.«
Uputi mi osmijeh nalik na kockice šećera umočene u cijanid, te pokaže
savršeno bijele zube koji me podsjećaju na one u morskoga psa. Ispunjava me
nervozom i to me živcira.
»Ja nikad neću imati klince«, kaže. »Previše sam usmjerena na karijeru. A ne
bih mogla biti ni samohrana majka. Svaka ti čast.«
 Riječ je o uvredi umotanoj u kompliment, pa Stacey raširi oči zbog Julijine
drskosti, a Toby - očigledno im je on govorio o meni - ima dovoljno soli u glavi da
zuri u svoj zaslon kao da čita jako važnu e-poštu.
»Srećom, Lisa je superžena kojoj nema što ne uspijeva. Da smo svi barem
toliko sposobni.« Marilyn se stvori pokraj mene. Jedan zubati osmijeh odgovori
drugome, a Julia se ovoga puta malčice pokunji na stolcu. »Ručak?« dovrši Marilyn.
Potonje je upućeno meni kao da ostalih nema; kao da su muhe koje je već rastjerala.
»Uvijek postoji ta jedna«, mrmlja dok uzimamo torbice i jakne. »U svakom jatu
žena uvijek postoji jedna koje se moraš čuvati. Barem znamo o kome je riječ.« Uputi
Juliji mračan pogled. Zašto uvijek mora postojati jedna?, zapitam se. Zašto sve
naprosto ne može biti lijepo?

»I nevjerojatno je zgodan.« Marilyn nam nosi piće, dvije čaše prosecca, a ja

čvrsto držim jedaći pribor dok zauzimamo stol u kutu. »Na grub način. I vrlo je očito
da mu se sviđaš. Svi oni bespotrebni sastanci. Način na koji te gledao kako hodaš
dok te slijedio kroz ured.«
»Joj, začepi«, kažem.
»Ne znam zašto ništa ne poduzmeš.«
»Ah, možeš li zamisliti Pennynu reakciju? Miješati posao i zadovoljstvo...
Uostalom - ne.«
Zamišljeno me promatra. Moj nedostatak muškarca barem jednom godišnje
iskrsne na ozbiljan način, a ostalih mjeseci povremeno njime začini razgovor. Pitam
se hoće li ovo biti još jedno znatiželjno predavanje. Srećom, neće. Umjesto toga,
podigne čašu. »Živjela i čestitam!«
Kucnemo se čašama i otpijemo mjehuriće. Sviđa mi se kako pršte u ustima.
Najradije pijem za ručkom zato što tada uvijek popijem samo jednu čašu.
»Ah, da ne zaboravim,« nagne se i stane kopati po svojoj golemoj torbi, »imam
nešto za Avu.« Izvuče malen, umotan poklon. »Od mene i Richarda. Bože, ne mogu
vjerovati da joj je šesnaest godina. Kamo su otišle te godine? Ako je njoj šesnaest,
koliko smo mi stare?«
»Stare smo«, odvratim, ali smiješim se dok otpijam još jedan gutljaj.
Uzmem poklon i stavim ga u torbu. Nisam samo ja sretnica što imam Marilyn. I
Ava je.
 Preskočila sam doručak jer sam bila vrlo nervozna i premda sam popila tek pola
čaše, vino mi udara u glavu. Ramena mi se počinju opuštati. Zatim uvidim Marilynin
izraz lica i znam što slijedi. Prenaglila sam se kada sam pomislila da danas neće biti
dan za rešetanje.
»Ništa od Avinog oca?«
»Ne.« Zajapurim se, premda mi je pitanje postavila oprezno. I tiho. Već zna. To
je još jedan razgovor koji se ponavlja češće nego što bih voljela. »I ništa ne
očekujem.« Moram promijeniti temu. »Uglavnom, kako si til Jučer si djelovala
pomalo tiho. Pomalo čudno. Sve u redu?«
»Imala sam glavobolju. Ništa posebno. Znaš da me ponekad uhvati.« Pogleda
prema konobarici koja nam se približava noseći hranu. Izbjegava li ona to moj
pogled? Nije prvi put u zadnjih nekoliko mjeseci da ima glavobolju.
»Možda bi trebala otići liječniku.«
»A ti bi možda trebala otići na spoj s g. Manningom.«
Namršteno je pogledam.
»Dobro, dobro. Oprosti. Ali Ava samo što nije odrasla. Moraš se vratiti u igru.«
»Zaboravimo to i zauzvrat se usredotočimo na činjenicu koliko sam
fenomenalna, može?« Nastojim razvedriti atmosferu i lakne mi pošto konobarica
pristigne s našim sendvičima i prženim krumpirićima, odvraćajući nam pozornost.
Kako bih ikada mogla bilo što reći Marilyn? Zna da nije riječ o tipu za jednu noć kao
što lažem Avi, ali ne zna istinu. Cijelu istinu. Ne bi shvatila. Marilyn ima divan
život, sjajnog muža, lijepu kuću i dobar posao - sretna je i dražesna. Da joj kažem, to
bi promijenilo njezino mišljenje o meni. Nemojte me pogrešno shvatiti, voljela bih
da joj mogu reći. Maštala sam o tome da joj govorim. Ponekad zateknem riječi kako
mi sjede ravno u ustima, želeći provaliti iz njih, ali moram ih progutati poput žuči.
Ne mogu to učiniti. Ne smijem.
Znam koliko se riječi brzo šire. Planu i prenose se od osobe do osobe.
Ne smijem riskirati da me pronađu.
 5.

AVA

KADA STIGNEMO KUĆI kiša je gotovo prestala, ali kaput mi je vlažan od

pljuska koji nas je ulovio dok smo trčale prema automobilu, stoga tiho lupkam
stopalima po pločniku hineći da mi je hladnije nego što jest kako bih prikrila
nestrpljenje.
»Možemo gledati film, ako želiš«, kaže mama kada konačno izađe. »Još je
rano.«
»Moram ponavljati.« Tek je sedam navečer i ne planiram zaspati barem do
ponoći, ali želim privatnost svoje sobe. Djeluje razočarano, ali ona je ta koja uvijek
tupi o mojim ispitima. To ne sprječava grižnju savjesti da mi se stane migoljiti u
želudcu. Nekoć smo neprestano uvečer gledale filmove pod pokrivačem na sofi i
dijelile zdjelu kokica iz mikrovalne pećnice. Obožavala sam ih. Obožavam ih. Ali
život je sada kompliciraniji. Čeka me. Moram razgovarati s njime. Ponekad imam
osjećaj da ću umrijeti ako to ne učinim.
»Ah, kvragu«, odjednom kaže mama i zastenje. »Zaboravila sam kupiti stvari za
gđu Goldman. Moram skočiti do malog Sainsbury'sa. Možeš sama? Stižem za deset
minuta, ili možeš sa mnom.«
Ispuni me frustracija i draža mi je od tuge i krivnje jer stvaram pukotine u
našem odnosu. Pita me to svaki put kada izađe i ostavi me samu. Svaki put. Što misli
da će se dogoditi? Da ću gurnuti prst u utičnicu zato što nije kod kuće? »Imam
šesnaest godina«, prasnem. »Moraš me prestati proganjati kao da sam klinka.«
»Oprosti, oprosti.« Previše joj se žuri da bi se uvrijedila i to mi odgovara.
Zapravo je ne želim uzrujati. Ustvari je ne volim uzrujavati, ali postala je toliko
naporna sada kada više ne može sve držati pod kontrolom kao kad sam bila malena.
Naša pizza nije bila tako strašna i znam da se trudila zabaviti me, ali sva njezina
pitanja vrlo su znatiželjna i napadna. Neprestano pokušava doznati sve o meni, a
sada joj baš i ne mogu reći. Ne želim joj reći. Kad god pomislim na to da o nečemu
razgovaram s njom - na primjer, o Courtneyju i seksu - sve mi zapne na jeziku, pa
me prođe volja. Sve se mijenja. Trebam vlastiti prostor, i to više nego ikada prije.
Ali opet, poklonila mi je sjajne stvari za rođendan. Mini iPad i vodootporan
MP3 plejer, mnogo skuplji od onog koji sam željela. Sviđa mi se i Marilyn poklon -
debela srebrna ogrlica s tamnoljubičastim staklenim privjeskom. Krupna je, zakon i
savršeno mi pristaje. Ponekad bih voljela da je mama sličnija Marilyn. Opuštena je i
zabavna. Da je mama ležernija, možda bih i razgovarala s njom o nekim stvarima.
Ne o svemu, pomislim dok se trudim ne otrčati prema kući. Ali o nekim stvarima. Ne
bih mogla razgovarati s njom o onome. Poludjela bi.
»Jesi večeras za razgovor, slavljenice? Bit ću tu nekih sat vremena ako nisi vani
i zabavljaš se!« Poruka na Facebooku pristigla je kad sam provjerila mobitel u
zahodu prije nego što nam je stigao desert. Rekla sam da ću ubrzo kući i da ga molim
da pričeka. Nisam bila svjesna koliko i sama naporno zvučim dok sam slala poruku,
ali stvarno zvuči pomalo jadno i očajno, pa se zabrinem da se pretvaram u mamu.
Ali, zaboga, zašto ljudi jednostavno ne instaliraju Messenger na mobitel? Kao da
nam podatci svakako već nisu dostupni? Svi mlađi od dvadeset pet pomirili su se s
time. Samo odrasli misle da je ikoga briga za to. Kakva svrha od aplikacije za poruke
kojom se koristite samo s računala?
Drugačija vrsta privatnosti.
Pomisao mi ugmiže u um. Takva vam je vrsta privatnosti potrebna kad skrivate
tajne pred najbližima. Možda pred ženom? Kakvi god njegovi razlozi bili, riječ je o
vrsti privatnosti zbog koje sam i sama isključila obavijesti.
Svi imamo tajne.
Počinjem shvaćati da su tajne možda sjajne.

Trudim se ne djelovati razočarano pošto dvadeset minuta poslije siđem nešto

popiti. Razgovarali smo kratko i na sve je odgovarao s par riječi. Bio je odsutan i
zapravo mi nije odgovorio na pitanja. Ne želim biti uzrujana - barem smo se malo
družili - ali pretpostavljam da sam većinom frustrirana. Sada mi Courtney
bombardira WhatsApp. Ali znam što želi. Smiješno je da me time malo ljuti. Prije
nekoliko tjedana strašno bi me veselila činjenica da me lovi i čini da se osjećam
lijepom i seksi. Sada je samo još jedan razlog zbog kojeg se živciram.
Tiho silazim stubištem u čarapama, a pošto stignem do ugla na putu prema
kuhinji, zastanem. Mama je ondje. Stoji pokraj kuhinjskog stola i zuri u prazno, a
njezin ukočen položaj izgleda posve pogrešno. Cijela stvar djeluje čudno i nisam
sigurna zašto, ali srce mi počne snažno udarati, a želudac se preokrene. Zatim
posegne u torbu radi malene boce prosecca koju je dobila od Marilyn, zakrene čep i
popije ga ravno iz boce.
Sledim se na mjestu, zbunjena i prestrašena. Jesam li ja kriva? Je li to zato što
sam tako šugava? Stojim u hodniku, ne znajući što bih. Da je pitam što nije u redu?
Ponovno se osjećam kao dijete. Spremim se zakoračiti, ali zatim oklijevam. Nešto u
načinu na koji stoji - u njezinoj mirnoći - ispunjava me osjećajem da gledam nešto
osobno. Nešto kamo ne pripadam. Dopiru li pukotine u našem odnosu i s njezine
strane? Ima li vlastite tajne? Teško mi je povjerovati u to. Mama je otvorena knjiga.
No uznemirava me. Te bočice sadrže otprilike dovoljno tekućine za samo jednu
čašu, ali tko pije ravno iz boce? Zbog čega biste je iskapili doslovce u jednom
gutljaju? Nakraju se, želudca stisnuta u čvor, odšuljam natrag na kat. Preživjet ću bez
šalice čaja.
 6.

LISA

VANI JE MRAČNO kao u rogu, još se ne nazire ni utješno zrnato sivilo zore,
ali sjedim, posve budna i koljena privučenih do brade te zurim u sumornu tamu s
užasnim grčem u utrobi. Ono nije bio Petar Zecimir. Znam. Petra Zecimira odavno
nema. Nije moguće da je bio Petar Zecimir, onaj Petar Zecimir, ali želim otrčati do
kontejnera za smeće u dnu ulice i ponovno ga iskopati samo kako bih se uvjerila.
Duboko udahnem. Nije bio Petar Zecimir. To je tek slučajnost.
Pošto sam ugledala mekanu plišanu igračku ondje na kiši, pokunjenu uz ogradu
gđe Goldman, srce me zamalo izdalo. Bila je prljava i natopljena kišom, bačena
možda koji sat prije, ali svijetloplave hlače isticale su se spram posivjeloga bijelog
krzna. Nije bila riječ o istom plišanome zecu, to mi je bilo jasno pošto sam ga
podigla drhtavim dlanovima i zatomila vrisak u grlu, ali bio je sličan. Vrlo sličan.
Poželjela sam ga priviti na prsa i zajecati, ali ulazna su se vrata otvorila, a gđa je
Goldman izašla, pa sam zauzvrat hinila opuštenost i znatiželju dok sam je ispitivala
zna li čiji je. Dakako, nije znala. Zašto i bi? Sluh je ne služi najbolje i dane provodi
zureći u televizor, a ne kroz prozor.
Predala sam joj vrećicu s kupljenim stvarima i pokušala se nasmiješiti i
čavrljati, ali zec mi je bio težak i vlažan u ruci, a mekano krzno hladno, pa je sve o
čemu sam mogla razmišljati bilo kako su te plave tregerice sasvim jednake boje kao
one tregerice, a one su tregerice bile ručno šivane, pa mi se zavrtjelo u glavi i
smučilo. Pošto se gđa Goldman konačno vratila unutra, primorala sam se odlučno
otići stazom, a zatim sam, skrivena od pogleda iz njezine i vlastite kuće, konačno
čvrsto zagrlila igračku kao da je riječ o uginuloj životinji koju tjelesnom toplinom
nekako mogu oživiti.
Nekoliko sam puta duboko udahnula slijedeći tehniku za koju me izdrilala
višegodišnja terapija, kao da odmjerena količina kisika sve može popraviti, premda
sam većinom željela da više uopće ne moram disati, pa hitro prišla nizu kontejnera
za smeće na kraju ulice i bacila je unutra. No svejedno sam pod jagodicama osjećala
vlažno krzno i nisam bila sigurna da me noge neće izdati na putu kući.
Stigavši u kuhinju, za promjenu zahvalna što mi kći konačno postaje ćudljiva
tinejdžerica zabarikadirana u vlastitoj sobi, iz torbice sam uzela bočicu prosecca koju
mi je Marilyn dala i otvorila je te ga u dva gutljaja ispila ravno iz nje. Kiseli
mjehurići žarili su mi prsa i oči su me pekle, ali nisam marila. Sve je bilo bolje od
užasne boli i straha u mojoj utrobi, na mjestu za koje se silno trudim pretvarati da je
sada u najboljem slučaju prazno, dok se ne dogodi nešto takvo i otkine krastu, pa sva
užasna, užasna bol nagurana unutra iznova izbije na površinu i natjera me da se
poželim sklupčati i umrijeti.
Dahnula sam i zagrcnula se iskapivši vino, naslanjajući se na kuhinjski pult i
koristeći se tjelesnom nelagodom kako bih si odvratila pozornost i smirila misli.
Zujanje u mojim ušima polako je utihnulo. Riječ je o slučajnosti, mora biti. Mnoga
djeca imaju plišane zečeve. Neko siroto dijete sigurno plače za onime koji sam
onako nemilosrdno bacila na kraju ulice. Pa što ako je imao plave tregerice?
Vjerojatno postoje tisuće plišanih igračaka u tregericama? Ono nije bio Petar
Zecimir.
Neprestano sam ponavljala tu rečenicu u glavi, sretna što sam zeca bacila u
javni kontejner umjesto u našu vrtnu kantu, stoga je bio predaleko da se vraćam do
njega a da pritom ne privučem pozornost. Ono nije bio Petar Zecimir. Da, uzrujao
me, ali nije namjerno postavljen ondje. Bilo mi se teže pomiriti s drugom rečenicom.
Nije riječ o činjenici. Slaba je vjerojatnost da ga je netko hotimice postavio onamo,
ali ne mogu biti sigurna na jednak način na koji razumni dio mojeg mozga zna da
igračka koju sam pronašla nije Petar Zecimir.
Stvar je u toj nelagodi koju zadnjih dana osjećam. Osjećaju da nešto nije kako
treba. Što ako je u pitanju nešto više od moje uobičajene paranoje? Što ako griješim
što je zanemarujem? Ustanem i odšuljam se hodnikom do Avine sobe. Svjetla su
pogašena, a kuća je tiha, pa zakrenem kvaku najopreznije i najlakše što mogu, ne
želeći nimalo bučiti.
Promatram je s dovratka, svoju savršenu djevojčicu. Leži na boku, okrenuta mi
leđima, sklupčana i sitna, upravo onako kako je spavala kao dijete. Toliko je
prekrasna. Toliko divna, a pogled na nju smiri me i podsjeti da moram ostati živa, da
moram nastaviti disati. Radi nje. Vratila mi je volju za životom i uvijek ću je štititi.
Nikada neće doznati što držim u sebi. Ne ako to budem mogla spriječiti. Želim da
bude savršeno bezbrižna. Zacijelo je predivno biti savršeno bezbrižan.
Zadržim se još nekoliko minuta; pogled na Avu godi mi više nego bilo kakva
količina dubokog disanja, a potom je nevoljko ostavim da spava. Još malo pa će tri
ujutro. Nije dobra zamisao popiti tablete za spavanje, ali nije ni suočavanje s danom
bez imalo odmora, stoga napravim kompromis i popijem samo jednu umjesto
uobičajene dvije koje su mi potrebne kada me ščepaju takva strašljiva i potištena
raspoloženja. Osjećat ću se grozno čitavo jutro, ali trenutačno su mi potrebna dva ili
tri sata obeznanjenosti. Ne mogu se vrtjeti u krugu straha i tuge. Poludjet ću do
svitanja ako to učinim, uvjerena sam u to. Loš predosjećaj potječe isključivo od moje
tjeskobe. Zec nije bio Petar Zecimir. Riječi mi bubnjaju po lubanji, nastojeći utuviti
tračak razuma u mene dok se uvlačim u krevet.
Željela sam se obeznaniti, ali zauzvrat sanjam. I to onaj san u veličanstvenim,
živopisnim bojama. I dok sam ovdje, prekrasan je.
U snu držim Daniela za ruku. Mekana je, malena i topla, a njegovi me prsti
čvrsto stišću kao što to djeca obično čine dok podiže pogled prema meni i smiješi se.
Srce mi pršti u duginim bojama od sreće te se saginjem kako bih ga poljubila.
Bucmasti su mu obraščići posve glatki, a mliječnobijela koža blago rumena od
svježeg zraka te se iznenađeno zahihoće pošto ga glasno cmoknem u lice, ali oči mu
blistaju od ljubavi. Izgledaju poput mojih, plave sa sivim i zelenim mrljicama, te u
njima vidim da sam mu sve na svijetu.
U drugoj ruci drži Petra Zecimira i stišće ga možda i čvršće nego moju ruku. Ne
može zamisliti da nisam ondje, ali nekoliko je puta za dlaku izbjegao gubitak Petra
Zedmira. Jednom ga je ostavio u autobusu, ali sjetio ga se u zadnji čas. Drugi je put
ostao na blagajni u obližnjoj prodavaonici. Daniel se boji da bi Petar Zecimir
jednoga dana mogao nestati i sama ta pomisao tjera ga na plač. Dvije i pol su mu
godine i Petar Zecimir najbolji mu je prijatelj.
Osjećam da mi nešto kucka po podsvijesti, mračna istina koja se ne da
zanemariti, čak ni u snu - Neće Petar Zecimir jednoga dana nestati. Ta ručica koju
držim bit će hladna, mirna i više nikada neće - posegnuti za mnom - ali potisnem je i
odvedem Daniela u mali park s prljavim ljuljačkama i vrtuljcima čija se boja toliko
ogulila da hrđavi metal za kišnih dana prlja odjeću, ali on zaciči od sreće čim ga
ugleda. Dvije i pol su mu godine, stoga ne zamjećuje hrđu, zapuštenost i nedostatak
ljubavi. Vidi samo dobre strane. On jest dobra strana.
Pusti mi ruku pa s Petrom Zerimirom potrči prema ljuljačkama. Požurim za
njime, lagano zaostajući zato što obožavam gledati Danielovo tjelešce u pokretu,
toliko slatko i nespretno, sputano kaputićem. Uputi mi pogled preko ramena, na što
poželim zaustaviti taj dražesni prizor kako bih ga se zauvijek sjećala pošto odraste u
dječaka, a zatim U muškarca, pa sve to što jesam nestane.
 Savršen je to san. Poslijepodne u parku. Ljubav me preplavljuje. Čista ljubav.
Toliko snažna da me gotovo guši, izbijajući iz mojih pora s obzirom na količinu.
Nesputana je. Nema nikakvih prepreka u vezi s njom. U tom trenutku na svijetu ne
postoji ništa loše te pomislim, ako dopustim ljubavi da me obuzme, pretvorit ću se u
zraku čiste svjetlosti koja obasjava Daniela.
Probudim se bolno dašćući u jastuk i grčevito prianjajući za djeliće prizora koji
blijede, uzalud se nadajući da ću zadržati barem jedan te se vratiti i zauvijek ga
držati za ručicu. Nakon sna uvijek slijedi isto. Tolika bol da poželim umrijeti i
razdiruća potreba da se vratim i spasim ga. Pokušavam misliti na Avu, svoju
savršenu djevojčicu, dijete koje je uslijedilo, nesvjesno, slobodno, prekrasno i
neokaljano svijetom. Ovdje je, živa i volim je svime što je preostalo od mojega srca.
Možda moja ljubav prema Avi pogoršava stvar, ako je to uopće moguće.
Pomislim na plišanog zeca u kanti. To nije Petar Zecimir. Znam to. Znam gdje se
nalazi.
Petar Zecimir pokopan je s Danielom.
 7.

AVA

NE ZNAM ŠTO PUNČ točno sadrži, ali u pitanju je nekakva luda mješavina
svakakvih sranja. Voćni sok, limunada, votka koju je Ange donijela i boca ruma
Bacardi koju je jodie uzela iz maminog ormarića s cugom. Jodie vjeruje da joj mama
neće primijetiti, ali nisam baš sigurna. Jodie je na licu imala žestok izraz dok ga je
izlijevala, zbog čega sam pomislila da će njezina mama sigurno primijetiti kad se
vrati iz Francuske. Jodie kao da je htjela upasti u neko sranje. Baš čudno što su nam
mame toliko suprotne. Jodiene nikada nema, a moja pretjeruje s brigom. Klub čudnih
mama, tako to nazivamo. Nismo ispričale ostalima, ne bi shvatile.
Zuji mi u glavi. U pivnici smo pile jabučno vino, a ovo mi je druga čaša punča.
Na dobrom sam putu da se napijem, što je vjerojatno najbolji način da to učinim. Da
izgubim nevinost.
Naslonim se na krevet, napola ležeći i oslanjajući glavu o zid. Mama bi pošizila
da me vidi, na prijateljičinu krevetu sa svojevrsnim dečkom. Već mi je poslala
poruku da provjeri jesmo li sve kod kuće. Utišala sam mobitel. Zamislite da mi
pošalje poruku tijekom...? Barem je večeras izašla. Rijetko izlazi, zbog čega osjećam
još veću krivnju jer želim vlastiti život, ali otprilike zadnjih godinu dana rastežem
pupčanu vrpcu i želim da pukne, iako osjećam da me neprestano vuče unazad.
Još sam uvijek malo izvan sebe zbog onoga otprije par večeri. Čudno ispijanje
pića u kuhinji bilo je dovoljno loše, ali zatim mi je usred noći došla u sobu i gledala
me dok sam se pretvarala da spavam. Zašto je to učinila? Bilo mi je neugodno, kao
da je svijet odjednom postao nesiguran.
Otpijem velik gutljaj punča začuvši puštanje vode u zahodu u hodniku. Srce mi
blago ubrza. Jebi ga. Haha, doslovce ču to učiniti. Nakratko osjetim sasvim
nerazumnu čežnju za mamom. Zbog toga još malo popijem. Ona je zadnja osoba
koju trebam. Više nisam klinka. Žena sam. On to uvijek govori.
»Dobro si?« upita Courtney kad se vrati u Jodienu gostinsku sobu i počne
petljati po mobitelu kako bi pustio nekakvu glazbu. Nasmiješim mu se, kimnem i još
malo popijem. Piće je previše slatko, ali nije me briga. Želim se razbiti, a cuga i glad
pomažu mi u tome. Pitam se je li nervozan. Vjerojatno nije. Ako su sve glasine
istinite, Courtney je to učinio već gomilu puta.
Nisam nervozna kao što sam mislila da ću biti. Imala sam naporan dan, umorna
sam i najradije bih se sklupčala i zaspala. Rano sam započela dan u teretani, a zatim
sam se, kada su mi se noge i ramena počeli tresti i boljeti me, natjerala da jedan sat
plivam. U deset sam se sastala s Ange tako da si može kupiti novu odjeću. Nešto
usko, očito. Angelu poslužuju u pivnici otkad joj je bilo otprilike dvanaest godina. S
obzirom na sise i to kako je uvijek sređena, Angela često izgleda starije od Jodie.
Na vratu osjećam Courtneyjeva vruća i vlažna usta, a dlan mu klizne na moj
kuk. To je to. Osjećam se odsutno, ovdje sam ali nisam. Tijelo mi se uživjelo, ali
mozak nije, kao da nas promatram odozgo i mislim, dajte to više obavite. Čujem
samu sebe kako počinjem dahtati, iako zapravo nisam napaljena. Instinktivna je to
reakcija. To što sam s Courtneyjem znači da si ne mogu pomoći a da ne razmišljam o
njemu. Danas se uopće nismo čuli. Rekao je da će bili zauzet, ali svi imaju vremena
poslati jedno malo »bok«, zar ne? Bilo što samo da znam da misli na mene.
Courtneyjeva usta pronađu moja, pa poslušno razdvojim usne i dopustim našim
jezicima da se međusobno istražuju. Dobro se ljubi u usporedbi s većinom drugih
momaka s kojima sam izlazila, ali večeras mi to djeluje poput napada.
Zašto mi nije poslao poruku?
Snažno mi se trlja o bedro. Moram to učiniti. Nemam izbora - sve to očekuju.
Smiju se, čavrljaju i plešu u prizemlju, ali u sebi se sve pitaju jesmo li to već obavili.
Hoće li boljeti? Hoću li poslije biti drugačija?
Pomislila sam na to da se nekako izvučem, ali tada mi je ona žena u pivnici
srušila torbu sa stola, pa su mi se stvari razletjele na sve strane. Djevojke su vidjele
kondome, a Ange je na neko vrijeme skroz prošvikala. Nakon što su smijeh i
zadirkivanje prestali, rekla je da se crnci ne koriste kondomima, pa smo joj sve rekle
da je rasistkinja, ali tvrdila je da je tako dok Lizzie nije rekla da nisu samo crni dečki
takvi, već i svi ostali ako im prođe, te da zato uzima pilule. Smijala sam se s njima,
ali Jodie je sigurno shvatila koliko mi je neugodno jer mi je, kad smo otišle na zahod,
šapnula da u mjesecu ionako postoji samo nekoliko dana kada je moguće zatrudnjeti
i da se ne brinem.
»Odgovara ti to?« Courtney mi je zadigao grudnjak preko sisa, pa su mu oči
skroz čudno izgledale, a riječi zvučale kao bez daha. Naporno.
 Kimnem, iako mi više ne odgovara. Već mi zadiže suknju. Sve je nespretno.
Nije onako kako sam zamišljala.
Što bi on mislio da zna što namjeravam učiniti? Bi li bio ljubomoran?
Kondom mi se još uvijek nalazi u torbi na drugom kraju prostorije. Udaljen
cijeli jedan kontinent. Kako da ga sad spomenem? Trebala sam mu prije reći.
Otkopča traperice i povuče ih nadolje pa mi uzme ruku i gurne je na svoje prepone.
Zastenje kad ga dodirnem i drhtavim mi prstima povuče gaćice, no zapetljamo se, a
zubi nam se sudare. Uzmem stvar u svoje ruke, pa nastupi stanka dok se migoljim
svlačeći hlače, a dok to činim, on me propisno promatra.
»Znaš da mi se stvarno sviđaš, zar ne?« upita. »Nikad nisam izlazio s
djevojkom kao što si ti.«
Zbog toga se osjećam malo bolje u vezi sa svime, pa odvojim trenutak da
svučem i majicu. Možda nije gol, ali ja jesam. Ako ću to već učiniti, ne želim da me
djelomično guši vlastiti grudnjak.
»Prekrasna si.«
Kad me ovoga puta poljubi, nastojim se uživjeti iako je prekrasna njegova riječ,
a ne Courtneyjeva. Courtney mi inače govori da sam zgodna iako znam da nisam. Ne
zapravo. Ponovno pomislim na kondom, ali prekasno je da ga spomenem. Pritišće
me, bocka i gurka nastojeći ući, pa shvatim da možda ni sam nije toliko iskusan u
tome.
A zatim to činimo. Bolje rečeno, Courtney to čini. Ja samo ležim i nastojim ne
razmišljati o tome kako bi s njime bilo drugačije.
 8.

LISA

»HEJ, DRUŠTVO! SMIJEŠAK!« kaže Emily ozarena lica i mobitela

podignutog u zrak nad nama. Instinktivno se okrenem, a dlan mi poleti prema licu.
»Bez fotki«, kažem.
»To je samo za Facebook.« Emily zvuči povrijeđeno. »Tako da moj dečko i
obitelj mogu vidjeti s kime radim.« Vrlo je draga ali vrlo mlada.
»Ni ja ne želim svoje fotke na Facebooku«, kaže Julia. Clas joj je oštar, poput
nemilosrdne oštrice. Kasni, stigla je koji trenutak prije, pa se zapitam smeta li joj što
izgleda zadihano umjesto uobičajenog odmjerenog izdanja, ali još uvijek osjećam
čuđenje - i olakšanje - zbog njezine upadice. Marilyn zna da se mrzim fotografirati,
ali ovoga sam puta pošteđena objašnjavanja novim ljudima. Možda Julia i ja ipak
imamo nešto zajedničko. »Uostalom,« nastavi, »nije baš profesionalno praviti selfije
na poslovnom druženju. Nismo u nekom jeftinom klubu.«
»Ovo je prije proslava već poslovno druženje«, umiješa se Marilyn uvidjevši
koliko je Emily povrijeđena. Sirotica izgleda kao da će zaplakati. »Ali možda imaš
pravo. Ne mora se sve u životu objaviti na Facebooku i Instagramu.«
Govori sve to ponajviše radi mene. Nemam korisnički profil ni na jednoj
društvenoj mreži, premda se Marilyn kune da se može postaviti tako da bude posve
privatan.
I dalje se ne bih pouzdavala u to, a i koga bih imala ondje? Vjerojatno samo
Marilyn, a ionako je viđam gotovo svakodnevno. »Joj, sranje, zvučim prastaro.«
Napadno zastenje popravljajući raspoloženje onako kako to samo ona zna. »Dođi,
Lisa, idemo svima po još jedno vino dok nam besplatna cuga ne presuši.«
Odvojimo se od ostalih puštajući Tobyja da nastavi očigledni lov na Stacey, pa
se zaputimo prema šanku. Nisam željela doći večeras. Ma koliko se trudila prestati
misliti na to, želudac mi je kao riječno korito puno jegulja koje se ne prestaju
migoljiti otkako sam pronašla zeca, a prošlost tvrdoglavo prianja za mene, iznova mi
slamajući srce. Utrošila sam i zadnji atom snage kako Avu ne bih slijedila uokolo i
uvjerila se da je sigurna, nešto što svim silama izbjegavam sada kad ima veću
slobodu. Iscrpljuje me nastojanje da prikrijem osjećaje i da je postojao bilo kakav
način da se izvučem sa zabave, učinila bih to, ali nikako je nisam mogla izbjeći.
Riječ je o Pennynu godišnjem okupljanju zaposlenika i klijenata uz piće i grickalice,
a s obzirom na novo osoblje, otvaranje druge podružnice te moj novi ugovor, ne bi
joj bilo drago da sam izostala.
U tom pogledu, Julia je imala pravo. Možda se nalazimo u salsa klubu, ali nije
riječ o ženskom izlasku. Ipak je, na određen način, u pitanju posao. Međutim, dok se
naslanjam na šank pokraj Marilyn, iznenadi me spoznaja da se osjećam bolje jer sam
izašla. Glazba je živa, a stihovi su na stranom jeziku, stoga ne mogu upasti u zamku
žalopojki o ljubavi i gubitku.
»Bože, dobro bi mi došla tekila«, kaže Marilyn, pa se nasmijem iako se malčice
čudim. Marilyn pije više od mene - zapravo, svi to čine. Znam što previše alkohola
zna učiniti ljudima i ništa od toga nije dobro. Ne mogu ostati pribrana kada pijem, a
moram zaštititi Avu. Ipak, Marilyn nije alkoholičarka. Ne sjećam se zadnjeg puta
kada je pila žestice. Oči joj se mrvicu odveć sjaje. Koliko je vina popila?
»Jesi dobro?« upitam. Ne odgovori.
»Vidi, vidi, vidi«, kaže zureći u nešto onkraj mojeg ramena. »Gle, tko je došao.
Gospodin Milijunaš glavom i bradom.«
Osvrnem se. Simon Manning stoji na dovratku u tamnim trapericama i majici
kratkih rukava s v-izrezom. Vinska čaša odjednom mi postane prevelika i skliska u
ruci te imam osjećaj da zabava načas zastane. Važni klijenti rijetko prisustvuju
takvim događanjima. Penny ih uvijek pozove, ali uglavnom se pojave zaposlenici -
sada iz dviju podružnica - te neki među našim najdugoročnijim povremenim
radnicima. Penny odrađuje posebnu privatnu večeru za najvažnije klijente.
Prostorija je prilično mračna i vjerojatno nije svjestan da »ulazi na velika vrata«
dok stoji ondje obasjan s leđa i zuri uokolo nastojeći koga prepoznati. Konačno se
pokrene. Zastane mi dah.
»Koje iznenađenje«, kaže Marilyn otežući riječi. »Prilazi nam.«
Pogledam iza sebe očekujući ugledati Penny u blizini, ali ona je za bočnim
stolovima uz Juliju koja razgovara s lamesom iz novog ureda.
»Lisa.«
Nemam izbora, moram ga pogledati. Stoji mi blizu, jedva tridesetak centimetara
dalje, pa mi živci stanu poskakivati i osjećam nelagodu kada njegov losion poslije
brijanja i tjelesna toplina ispune prostor između nas. Nisam stručnjakinja za losione
poslije brijanja, ali dobro miriše. Svježe i citrusno, ali ne odveć snažno. Mrzim samu
sebe jer zamjećujem.
»Zdravo, Simone.« Marilyn ispruži ruku i rukuje se s njime, spašavajući me kao
i uvijek dok se gubim. Odvojim trenutak kako bih se pokušala pribrati. Moram se
prestati ponašati poput glupave tinejdžerice. »Dobro došao, kako čujem.«
Voljela bih da i sama mogu tako lako razgovarati s ljudima. Marilyn je puna
samopouzdanja. Srdačna je bez očijukanja. Otvorena knjiga. Ja ne mogu biti takva.
Mislim da nikada i nisam bila.
»Pa, Lisa mi je toliko dobro predstavila tvrtku da nisam mogao odbiti«, odvrati.
Oboje zure u mene u iščekivanju. Ne mogu zauvijek šutjeti. Gdje li je Penny?
»U ponedjeljak ću ti poslati par predračuna.« To je sve čega se mogu dosjetiti i
zvuči toliko bezvezno da se čak i sama lecnem.
»Subota je navečer.« Primi vinsku čašu koju mu je Marilyn stvorila naizgled
niotkuda. »Zaboravimo na posao. Znaš plesati salsu? Ja nemam pojma, ali voljan
sam pokušati ako si za.«
Stopala mi se odjednom zalijepe za pod. Nekoliko se ljudi okorištava
prisutnošću stručnjaka na plesnom podiju, ali ne previše. Nedovoljno da ne budemo
u središtu pozornosti ako im se pridružimo. Usta mi se otvore pa zatvore dok u sebi
paničarim kao riba na suhom, nastojeći pronaći način da odbijem a da pritom ne
zvučim nepristojno, premda dio mene smatra kako bi, da sam drugačija osoba, bilo
zabavno opustiti se uz glazbu. Možda da su u pitanju Marilyn, Stacey ili Julia. Ali ja
nisam. Ono sam što jesam i ne želim da pleše sa mnom. A opet, čak i dok razmišljam
o tome, znam da nije istina. Mrzim zmiju u svojoj utrobi koja žudi za svim životnim
uzbuđenjima.
»Simone!« Eto Penny, provlači se između nas. Mogla bih zaplakati od olakšanja
dok se odmičem i dajem joj prostora. »Baš divno što si došao!«
Marilyn se nasmiješi i slegne ramenima zureći u njega, poput učenika pošto
učitelj pristigne, ali ja se već udaljavam na klimavim nogama.
»Rekla sam ti da mu se sviđaš«, kaže Marilyn sustigavši me.
»Pusti to.« Riječi mi zazvuče oštrije negoli sam namjeravala, a ona me prestane
slijediti dok odlazim za stol u stražnjem dijelu prostorije za kojim smo ostavile
stvari, i zauzvrat se pridruži Eleanor koja nam je nekoć sjedila sučelice dok nije
prešla u novu podružnicu.
Trebala bih se ispričati, ali ne učinim to. Želim Avi poslati poruku i provjeriti je
li dobro. Želim ostati ovdje i skrivati se u mraku. Želim da se zemlja otvori i cijelu
me proguta. Da me zakopa u hladno i vlažno tlo. Da budem s Danielom i Petrom
Zecimirom pod zemljom.
Sjednem prije negoli me noge izdaju i duboko udišem. Ne mogu Avi neprestano
slati poruke. Već sam poslala tri. Moram je pustiti da bude slobodna i mlada. Moram.
Ali lako je teško s obzirom na strah koji me iscrpljuje i odbija se povući.
Polako dišući, usredotočim se na sadašnjost. Marilyn i Eleanor smiju se
nečemu. Toby je odvukao Stacey na plesni podij. Oboje dobro plešu, ali ona ga drži
na određenoj udaljenosti, zbog čega osjetim nešto slično majčinskom ponosu. Možda
nema previše soli u glavi, ali dovoljno je pametna da mu ne dopusti pridružiti je
svom popisu ulova.
Smirim se, svjesna da sam skrivena u sjeni. Nitko me ne traži. Odavde ne vidim
Penny i Simona, ali znam da se do kraja večeri neće maknuti od njega. Potisnem
sjećanje na njegovu tjelesnu toplinu i losion poslije brijanja ma koliko me tvrdoglavo
proganjalo.
Odsjaj metala s moje desne strane privuče mi pozornost. Netko čuči pokraj
bočnih stolova. Julia? Da. Ruje po svojoj torbi. Čelo mi se zategne, a instinkt za -
pogrešne situacije oživi. To nije njezina torba, već Pennyna. Zlatna Dolce &Gabbana
kopča presijava se na svjetlima plesnog podija. Julijina je torba manja, jedva
dostatna za novčanik, mobitel, ključeve i možda ruž. Nije to skupocjena i praktična
torba sredovječne žene. Ne mogu se prisjetiti odakle to znam, ali znam. Uvijek
zamjećujem pojedinosti na osobi. Mozak mi je uvježban za to.
To je sasvim sigurno Pennyna torba.
Ne vidim što Julia čini, stoga se približim kraju prostorije i njoj. Ona ustane i
osvrne se, nesvjesna da je promatram i odlučno priđe šanku. Slijedim je ubrzavajući
korak kako bih je sustigla, pa tek na nekoliko metara udaljenosti ugledam zgužvanu
novčanicu od dvadeset funti u njezinoj ruci. Srce mi snažno tuče i udarcima utiskuje
istinu u mene. Ukrala je novac iz Pennyne torbe. Nije moguće. Zacijelo nije moguće.
Želim posumnjati u svoj instinkt za pojedinosti i nevolju. Ne želim znati tu
podmuklu činjenicu koja će me svakodnevno proganjati na poslu. Ali ako je to
Julijin novac, zašto ga je već izvadila iz torbice? Ponijela ju je sa sobom - i unutra
ima vlastiti novčanik - i zašto onda u ruci drži novčanicu od dvadeset funti?
Penny i Simon još uvijek razgovaraju za šankom, a premda joj se smiješi i smije
se s njom, pogled mu skrene s nje pošto se pojavim u njegovu vidokrugu. I ne
pogledam ga. Trenutačno nemam vremena za njega. Zaokuplja me Julijino
samopouzdanje dok se osmjehuje pipničaru i naručuje bocu Pinot Grigija.
»Za onu gospođu«, kaže pokazujući na Penny. »Možete li reći da je to zahvala
za sjajnu poslovnu priliku? Od Julije? Ne želim ih prekidati.«
Stanem pokraj nje, stoga me zamijeti, ali ne ponudi se da me počasti. I ne može.
Vino za koje se odlučila stoji točno dvadeset funti.
»Dijetalna Coca-Cola«, promrmljam pipničaru kada se Julia udalji pridružujući
se Marilyn i Eleanor blizu plesnog podija, dovoljno daleko da je Penny mora
potražiti te joj zahvaliti i, možda još važnije, na suprotnoj strani prostorije u odnosu
na torbu Dolce &Gabbana po kojoj je nedavno prebirala. Promatram kako se ubacuje
između njih kao da su je pozvale da im se pridruži i ne znam što učiniti. Trebala bih
nešto reći Penny ali što? Mislim da ti je Julia ukrala novac kako bi te počastila
pićem? Mračno je. Nisam bila toliko blizu. Ozbiljna je to optužba.
Penny napusti šank i pohita srdačno zahvaliti Juliji, koja solidno odglumi
posramljenost. Ali mene nije zavarala. Da nije željela pozornost, ne bi joj zahvalila
na takvom javnom mjestu. Stručnjakinja sam u izbjegavanju pozornosti. Ja joj ne bih
ničime zahvalila. No što god da kažem, hoće li ljudi misliti da sam pomalo
ljubomorna na novu zaposlenicu? Julia je zvijezda. Ja ne. Možda ionako nisam dobro
vidjela. Možda umišljam. Zlo mi je.
Meni zdesna Simon Manning blago mahne, ali spasi me Marilyn, koja umakne
Eleanor sada kad je Julia stigla. »Bože, baš je pravi anđeo«, kaže. Nije uspjela
zavarati ni Marilyn.
»Oprosti što sam se obrecnula na tebe. U vezi sa Simonom.« Ava je možda
moja duša, ali Marilyn je moj oslonac. Trebala bih joj reći što mislim da sam vidjela.
Ne, ne što mislim. Što sam vidjela. Ne bi sumnjala u mene i mnogo bi to bolje
riješila. Popila sam dvije čaše vina i osjećam se hrabrije nego obično, ali još se
uvijek ne mogu navesti da progovorim. Marilyn bi nešto poduzela, pa bi došlo do
sukoba, a tko zna kamo bi to odvelo? Julia je problematična. Osjećam to.
Nasreću, Marilyn zuri u jarko osvijetljen zaslon mobitela. »Nisam ni znala
koliko je sati«, kaže. »Richard je vani ako želiš da te povezemo.«
Gotovo me smlavi trenutačno olakšanje. »Da, molim te. Dosta mi je. Iskradimo
se. Ne da mi se sve pozdravljati.« Nastojim ne zvučati odveć gorljivo, ali želim otići
odande, daleko od Simona Manninga, Julije i sve te buke.
 »Zvuči dobro«, složi se.
Ne opustim se dokraja dok ne sjednem na stražnje sjedalo Richardova Saaba i
stavim pojas.
»Jeste li se lijepo provele, dame?« upita. »Da, hvala«, odvratim.
»Bilo je dobro.« Marilyn nije toliko oduševljena. »Glazba je bila preglasna i
znaš, ljudi s posla.« Zakoluta očima i nasmiješi se.
»Ne računajući trenutačno društvo, nadam se«, kažem, pa se svi blago
nasmijemo na pristojan način na koji ljudi to čine kada se netko predvidljivo našali.
Zurim u noć dok se odvozimo napola svjesno slušajući Richardova pitanja dok njih
dvoje čavrljaju. Lijepo je boraviti u njihovu društvu. Novac. Julia. Penny. Ne želim
razmišljati ni o čemu od toga.
Pošto stignem kući, moja snaga volje poklekne, pa Avi pošaljem zadnju poruku.

Stigla sam kući sa zabave, ali sigurna sam da vi još

tulumarite! Pozdravi cure i vidimo se sutra. Xx

Čak i dok šaljem poruku znam da je suptilna manipulacija ispod privida

živahnosti i voljela bih da je mogu vratiti. Sumnjam da ostale majke šalju poruke
toliko često kao ja. Ali one nisu ja. Nisu živjele moj život. Pošto mobitel smjesta
zazvoni, toliko sam uvjerena da će se Ava obrecnuti na mene - ali barem ću znati da
je sigurna - da mi je potreban trenutak kako bih shvatila da zurim u nepoznat broj.
Obuzme me mučnina. Plišani zec. Nepoznat broj. Prošlost se kotrlja prema meni te
dršćem dok otvaram poruku.

Bok, Lisa, Simon je. Znam da je ovo krajnje neprikladno i uvijek se mogu
pretvarati da je u pitanju posao, ali pitao sam se bi li sljedeći tjedan izašla sa mnom
na večeru. Uglavnom, ne moraš odmah odgovoriti. Razmisli (prije nego što
pristaneš;-)). Uživaj u vikendu. S x

Emocije mi jure od tjeskobe do smirenosti i natrag, i nisam dokraja sigurna

kako to shvatiti. Pomisao na topli citrus ispuni mi um.
Ne. Ne mogu. Ne mogu iznova pustiti muškarca u svoj život. Jednostavno ne
mogu.
Izbrišem poruku i u tami se uspnem stubištem.
 9.

MARILYN

KAO I UVIJEK, čekamo dok Lisa ne uđe u kuću pa još jednom mahnemo, a
Richard se potom uključi u promet.
»Oprosti ako smo te zadržale«, kažem. »Nisam bila svjesna koliko je sati.«
»Jesi li se dobro provela?«
»Ha, ne.« Pogledam ga s komičnim izrazom dosade na licu. »Noćni izlazak
Pennyne tvrtke. Možeš pretpostaviti. Samo sam razgovarala o poslu i pretvarala se
da uživam. Radije bih bila kod kuće. Zamalo sam te nazvala da ranije dođeš, ali
nisam željela da Lisa misli da i ona mora otići.« Pretjerujem s objašnjenjem, usprkos
pokušaju humora. Richard je oduvijek radio sam za sebe. Ne shvaća čitavu uredsku
politiku, mada sam već godinama na tom poslu. Misli da se cijele dane samo
družimo.
»Neće li Lisi uskoro rođendan?« upita zureći u cestu. »Okrugla četvorka?«
»Za dva mjeseca, mislim.«
»Trebali bismo nešto učiniti za nju. Prirediti zabavu. Mogla bi pozvati sve s
posla. I njezine ostale prijatelje.«
Ukipim se. Pozvati posao u privatni život? Ne mogu zamisliti ništa gore. »Nije
sklona zabavama.« Noć izvana blještavo promiče pokraj nas. I gdje bismo je održali?
Na nekom skupom mjestu? Negdje gdje bismo se razmetale? Bez obzira na sve
ostalo što mi vrišti da je riječ o lošoj zamisli, ne možemo si priuštiti zabavu.
»Možda i nije, ali s godinama se promijenila. Nije više strašljivica kakva je bila
kad ste tek počele zajedno raditi.«
Ima pravo, nije. Ponekad se još uvijek pojave nemir i napetost koji su poput
struje isijavali iz nje, ali ne i svaki dan. Sada korača uspravnih ramena i opušteno se
smije. Isprva sam se sprijateljila s njom jer mi ju je bilo žao, premda joj to nikada ne
bih rekla, ali zatim sam uvidjela osobu koja se skriva iza sramežljivosti - pronicljivu,
pametnu i dobru - i stvari su se promijenile. Najbolje smo prijateljice. Uvijek
pomažemo jedna drugoj. Obožavam je. Jednostavno je tako i obožavam njezino
novostečeno samopouzdanje. To je djelomičan razlog zašto skrivam svoju tajnu pred
njom. Ne treba joj još sranja u životu. Vjerujem da ih je, kako god se okrene, u
prošlosti doživjela i previše. Uostalom, ako joj kažem, morat ću to priznati i samoj
sebi. A to ne mogu podnijeti.
»Svi smo se promijenili«, kažem, a riječi zazvuče teško, na što me pogleda,
stoga dodam: »Prošlo je deset godina. Moja su se bedra sasvim sigurno promijenila.«
»Bedra su ti prekrasna.« Vrati pogled na cestu. »Ali četrdeseti se rođendan slavi
samo jednom, a ona nema nikoga drugog tko bi joj nešto priredio. Ava to neće
učiniti. Ne može sama organizirati proslavu četrdesetog rođendana, a mi smo joj
najbolji prijatelji.«
Pomisao je dražesna, ponekad je vrlo dražestan, a riječi mi prebrzo izađu; jezik
mi se oslobodio nakon čaše vina previše. »Dotad će možda imati dečka s kojim bi ga
proslavila.«
»Da?« Sada me propisno gleda, s obzirom na pustu cestu pred sobom. »Hajde.
Ispljuni.« Nasmiješi se, a bijeli mu se zubi ističu u tami.
Zbunim se. Trebala sam šutjeti. To ga se ne tiče. Ne tiče se ni mene. Lisa
nipošto ne bi voljela da govorim o tome. »Ah, ništa posebno. Samo netko s posla.«
»Imate novog frajera u uredu? Ništa nisi rekla.«
Sjedalo poda mnom postane toplo. »Nije dio osoblja, već njezin klijent. Ima
lanac hotela ili nešto slično.« Zvučim nezainteresirano. Možda i previše. Teško je
postići (travu ravnotežu. »Otvara novi u gradu.«
»Lisin novi zgodni dečko? Sjajno zvuči. Predugo je sama. Vrijeme je da se vrati
u igru.«
»Nije zgodan.« Kuće promiču pokraj nas, a na nekima još uvijek gori svjetlo, pa
se zapitam o životima u njima, oistinama koje ljudi skrivaju unutar tih zidova.
Privatnim životima. »Ali sviđaju se jedno drugome.«
Zbilja se sviđaju jedno drugome, bez obzira na Lisin večerašnji obramben stav.
U pitanju su tek živci i sram jer ne zna kako se nositi s time. Voljela bih da joj mogu
reći da se opusti. Zaslužuje malo sreće. Barem malo razonode.
Lijepo ih je vidjeti kako oprezno plešu jedno oko drugoga kao i svi na početku
nečega novog. Njezin sjaj nakon njihovih beskrajnih sastanaka koji u tolikom broju
nisu potrebni nijednom klijentu, osmijesi kojih i nije svjesna. Presretna sam zbog
nje. Simon je potencijal za sretan završetak.
»Možda bismo trebali izaći s njima na večeru«, kaže Richard dok se
zaustavljamo na prilazu. »Moglo bi mi dobro doći za posao.«
»To bi bilo lijepo«, odvratim. Nemam namjeru organizirati večeru učetvero s
Lisom i Simonom. Još nisu bili ni na spoju, a Richard bi ustrajao na poslu, znam da
bi, pa bi mu Simon ili ponudio nešto iz sažaljenja ili nelagodno ignorirao njegove
aluzije. U svakom slučaju, bilo bi užasno.
»Pričekajmo prvo da vidimo hoće li oni uopće izaći, može?«
»Može. Lijepo od tebe što se brineš o njoj.« Poljubi me u čelo pa otključa
ulazna vrata.
Promatram Richarda na ulasku pa pođem za njime, udahnuvši zadnji dašak
svježega noćnog zraka. Toliko sam puta došla u iskušenje da kažem Lisi što se
događa i drago mi je da nisam. Potrebna joj je nada. Nešto joj se očito dogodilo u
prošlosti, premda se povuče u sebe kad god je upitam za to. Ne mogu je opterećivati
svojim problemima. A možda će biti bolje. Možda će opet sve biti kao na početku.
Svima nam je potrebna nada, pa i meni.
Richard ne govori ništa više dok se ne počnemo spremati za krevet. Skidam
šminku, odjednom umorna, kadli ga ugledam kako zuri u mene u odrazu u zrcalu.
»Što je?« upitam razmazujući hladnu kremu po obrazima.
»Na što si mislila kad si rekla da nije zgodan?« I tako započne.
 10.

AVA

DRAGO MI JE ŠTO Courtney nije prenoćio ovdje. Samo sam ga željela isprati
iz sebe. Nije onaj o kome neprestano razmišljam. Poslije sam prvo provjerila mobitel
radi poruke na Facebooku, ali nije je bilo. Poželjela sam zaplakati.
Kad smo sišli u prizemlje, svi su bili pijani, a Ange se žvalila s Darrylom u
kuhinji, ali nakon desetak minuta Jodie je rekla momcima da je vrijeme da odu kući.
Djelovalo je tako hladno. Obavili ste ono radi čega ste došli, a sad odjebite. Nisam
se bunila. Odgovaralo mi je što su otišli, iako je nakon toga uslijedilo ispitivanje jer
su djevojke željele sve detalje. Je li te žarilo? Mene je žarilo prvi put je li ušao bez
problema? O, Bože, koliko je velik? Kakav je bio poslije? Trudila sam se ostati
uzbuđena, ali osjećala sam se prazno i tužno. Moj prvi put nije trebao biti takav.
Toliko nikakav. Nije čak bilo ni krvi na krevetu.
Sada ujutro sve mi djeluje kao da se možda dogodilo u snu, ali blaga tupa bol
između bedara podsjeća me da je bilo stvarno. Mogu li ga sada napucati? Ne. Ispala
bih prava drolja, a on bi se uzrujao i tko zna što bi učinio, što bi rekao, tvitao ili što
već. Nazvao bi me debelom, ružnom i svim tim sranjima. Sjećam se one gluposti sa
Snapchatom koja se Meg dogodila u drugom srednje kad je Christianu poslala fotke
svojih sisa. Barem nisam bila toliko glupa s Courtneyjem. Uostalom, stvarno mi se
sviđa. Ne želim ga povrijediti. Sve je zbrčkano.
Naslanjam se na okvir vrata i otpuhujem dim cigarete. Ne pušimo previše ni
prečesto - zariba nam kapacitet pluća - samo u određenim trenutcima. A ovo je jedan
od njih. Amelia, Jodiena mama, očito povremeno puši, pa je Jodie sinoć pronašla
kutiju, nakon čega je Lizzie ustrajala na tome da zapalimo kako bismo proslavile
smrt djevičanstva i sigurnost još jedne djevojke u noći od vampira. Čudan punč i
cigarete. Kakva proslava. Većinu sam vremena odlazila na zahod - mislim da mi je
svojom velikom kitom probio mjehur - da provjerim poruke pa izlazila s ogromnim
cerekom na licu kako bih prikrila razočaranje zbog praznog pretinca.
 Duhan ima odvratan okus sada kad sam trijezna i ne udišem dim. Samo Jodie i
Lizzie udišu. Puši li on? Nisam ga pitala. Pridodam to mentalnom popisu stvari koje
želim doznati o njemu. Ako mi se više ikada javi. Je li se sinoć seksao? Je li mislio
na mene?
»Moram se istuširati prije nego što odem«, kažem dok mi povjetarac vraća dim
u lice. »Ako mama osjeti dim na meni, podivljat će.«
»Reci da je moja mama bila ovdje i pušila.«
»Nije vrijedno frke. Znaš kakva je. Ponekad zaboravi da odrastam.«
Ostale su otišle. Ange je morala kući na obiteljski ručak, a prije pola sata po
Lizzie je došla mama. Ponudila se da poveze i mene, ali još se ne mogu suočiti sa
svojom. Željet će razgovarati i čuti sve o tome kako sam provela noć, pa ću nešto
morati smisliti kako bih je smirila ili jednostavno odjuriti u sobu i sakriti se u krevet,
što zbilja želim učiniti. Kvari mi raspoloženje, a zatim je moje loše raspoloženje
vrijeđa. Uglavnom, još nije ni pola jedanaest. Da Angela nije morala ustati, još
bismo se uvijek izležavale u krevetu.
»Zar nikada nije pušila?« upita Jodie.
»Nije. I ne voli baš piti. I vjerojatno je u mojim godinama bila prava luzerica.«
Osjećam kao da je izdajem, ali zbog toga zvučim više kul, iako sam ustvari u našoj
skupini najpovučenija - najobičnija. Možda mi to smeta. Možda smo mama i ja
previše slične. Obje smo dosadno prosječne.
»Barem je uz tebe.« Jodie me ne pogleda, već zuri u vrt prije nego što baci
opušak na stazu. Kimne mi da učinim isto. »Poslije ću počistiti.«
Skuha nam ogromne šalice kave s mlijekom pa odemo u dnevni boravak i
razvalimo se na sjedećoj garnituri. Kuća joj je kao za izložbu - prekrasna, ali nimalo
osobna. Ne prestaje me iznenađivati.
»Ne znam zašto smo se doselile ovamo«, kaže Jodie sklupčavši se onako sitna u
naslonjaču. »Nije nam bilo tako loše u staroj kući, ali sad je stalno u Parizu. Jednom
mjesečno dolazi prenoćiti ako imam sreće, i sigurna sam da je to samo zato da
provjeri da ništa nisam uništila. Uopće nije trebala kupiti tu kuću.«
Meni to zvuči kao raj, ali potom ugledam Jodieno lice i shvatim da možda i nije
toliko dobro kao što zamišljam.
Jodie slegne ramenima. »Znaš da nikad nisam upoznala njenog tipa?« Zastane.
»Nekad je barem dolazila vikendom, ali sad se više i ne trudi. Navodno mora ostati u
Francuskoj da bi ga viđala. Ne daj Bože da poželi vidjeti mene. Nije da zapravo
želim da bude ovdje, ali želim da to želi, ako kužiš što hoću reći.«
Jodie se tako otvara samo preda mnom. Pomalo smo se udaljile od ostalih.
Starija je, a u zadnje se vrijeme i sama osjećam starije. Zbog njega.
»Ali opet, uvijek je bila čudna«, nastavi. »Kao da zapravo ne postojim. Kao da
nisam prava osoba. Možda kućni ljubimac. Pobrine se da imam sve što mi treba, ali
to je sve. Ne mogu reći da je pretjerano poznajem. Rodila me vrlo mlada, jesam li ti
to rekla? Godinama nisam živjela s njom. Do moje otprilike osme godine. Plaćala je
nekim ljudima da se brinu o meni. Koma, zar ne? A ona je putovala, radila ili oboje.«
»Koliko često viđaš tatu?« Znam da joj tata ne živi blizu, ali to je sve. Plivanje,
odjeća, glazba, seks, bezobrazni komentari i cuga, to su stvari o kojima nas četiri,
Veličanstvena četvorka, većinom razgovaramo.
»Ne viđam ga«, kaže. »Otišao je kad sam se rodila. Mama mi je jednom dala
fotografiju da vidim kako izgleda, ali znaš što, uopće nisam sigurna da je to bio on.«
Tjednima smo se postupno zbližavale, ali odjednom osjetim nalet prave
bliskosti s njom. Kao da se pod nas polažu temelji. Ovo je nešto u čemu ostale ne
sudjeluju.
»Mene nije briga tko mi je tata«, kažem. »Stvarno.« Zastanem. »Prije nekog
vremena netko je u školi rekao da mi je tata možda silovatelj. Znaš, da je silovao
mamu pa me nije pobacila? I da zato nikad nije imala dečka ni bilo što slično.«
»Ajme.« Raširi oči. »To je baš šugavo.«
»Da. Mislim, ne vjerujem, ali tada sam jedini put marila za to tko je on. Inače,
pa... Ne može ti nedostajati duh. Nemam čak ni njegovu fotografiju.«
»Jesi li rekla mami za to sa silovanjem?«
»Aha. Užasnula se. Opsjedala me i uvjeravala da nije istina.« Nasmijem se.
»Baš je sjebano kad te uvjeravaju da ti je tata samo neki tip s kojim ti se mama
poševila u uličici iza bara nakon što se naroljala.«
Pogledam joj lice.
»Pretjerujem. Nisu se poševili u uličici iza bara, ali kaže da je u pitanju pijani
seks za jednu noć.«
»Barem ti nema pravo prigovarati kad je u pitanju seks.«
Ponovno se nasmijem, ali razmislim o onome sinoć. Moj prvi seks. Jedini seks
u mom životu. Šugavi seks. Ne mogu zamisliti seks za jednu noć. »Još joj nisam
rekla za Courtneyja.«
»Jeste li vas dvoje sada stvarno zajedno?«
Zurim u kavu koja mi se hladi. »On želi da budemo. Ja nisam baš sigurna.«
»Mislila sam da si luda za njim. Je li stvar u seksu? Prvi je put uvijek loš, pa mu
nemoj suditi po tome. Osim ako si ti bila šugava.«
Malodušno je pogodim jastukom. »Začepi. Nije to. Komplicirano je.«
»Netko drugi?«
Uspravi se, odjednom znatiželjna, pa shvatim da sam trebala slagati i reći da je
sve u redu. Moram prestati s time. »Možda.« Svaka riječ potencijalno pogoršava
situaciju. Da sam barem držala jezik za zubima. Ako Jodie kaže Ange da me zanima
netko drugi, pretpostavit će da je riječ o nekome iz škole, pa će me neprestano
proganjati da joj kažem tko je u pitanju. Morat ću nešto izmisliti. Nasumce izabrati
nekog dečka. Na pamet mi ne pada nijedan maturant koji bi mi se svidio. »Ali to je
obična zaljubljenost.« Lice mi se zajapuri od zabrinutosti. »Ništa se neće dogoditi.«
»Ne brini se. Neću ništa reći Ange«, kaže Jodie pročitavši mi misli. »Volim je,
ali ima velik jezik i ne bih željela da dozna moje tajne, kad bih ih imala.«
»Ili tuđe?« upitam. »Ne želim praviti strku oko toga. Sigurna sam da ćemo
Courtney i ja biti dobro.«
»Kunem se«, kaže. »Tvoja je tajna na sigurnom. Ali ako se išta dogodi, meni
moraš prvoj reći. Dogovoreno?«
»Dogovoreno.«
Nakratko dođem u iskušenje da joj sve ispričam. Da joj kažem što me zapravo
ohladilo od Courtneyja. Zahtjev za prijateljstvo. Poruke. Sve o njemu. Ali ona
odjednom ustane i kaže da bih se trebala istuširati u kupaonici u gostinskoj sobi, a da
će se ona poslužiti onom u sklopu svoje sobe, pa bismo trebale krenuti.

* * *
»Sranje«, kažem pošto se vratimo k meni, pa počnem kopati po torbi. »Izgubila
sam ključeve.«
 »Pogledaj na podu u autu«, nagne se Jodie. »Vječito dolje pronalazim stvari.«
Mahnito tražim uokolo pod sjedalom, ali nema ih. Moji ključevi od kuće,
ormarića za plivanje i školskog ormarića, svi se nalaze na privjesku zajedno s
krupnim crvenim usnama Micka Jaggera. I nema ih.
»Ništa. Jebemu. Gdje bi mogli biti?«
Jodie stane kopati uokolo, ali ništa ne pronađe, a potom mi sine. »Ona glupača
u pivnici koja mi je srušila torbu.«
»Što s njom?«
»Ne sjećam se da sam uzela ključeve.«
»Sigurno jesi.« Pregleda moju torbu kao da mi oči možda ne funkcioniraju kako
treba. »Pomogla ti je skupiti stvari. Možda ih je stavila u bočni pretinac.«
Dopustim joj da pogleda, ali već sam sve pretražila.
»Ali mama ti je kod kuće, zar ne?« upita.
»Da, ali uzet ću rezervne s bočne strane kuće. Željet će promijeniti brave ako
pomisli da sam ih izgubila, iako na njima nema adrese ni ičega. Znaš kakva je.«
»Ne moraš mi objašnjavati kakva ti je mama, sjećam se. Klub čudnih mama, to
smo mi.«
Nacerim se i poželim joj reći tisuću stvari, ali mislim da ću zbog svega zvučati
jadno, pa umjesto toga kažem: »O, da«, i izađem iz automobila. »Vidimo se na
treningu u ponedjeljak. Ali javi se, kujo.«
»Sretno s ponavljanjem!« vikne za mnom, na što zastenjem. Ovaj tjedan imam
tri ispita, a nemam volje doživjeti ni jedan.
Zatrubi na odlasku, a ja pojurim do bočnog ulaza i podignem labavu opeku u
zidu, odlijepivši ključ pričvršćen za dno. Znam da je mama čula auto. Dočekat će
me.
www. balkandownload.org
 11.

LISA

VANI LIJE KAO IZ KABLA, ali tako je dobro ponovno voziti Avu u školu. To
nam je bila svakodnevna rutina do drugog srednje, kada je vožnja autobusom postala
kul. Divno je što mi je kći samostalna i neprestano zauzeta, ali još se uvijek potajno
veselim kada zatreba prijevoz, premda me vožnja odvodi na suprotnu stranu u
odnosu na posao i kroz najveću prometnu gužvu.
Jutros nema plivačkog treninga - i drago mi je zbog loga jer Ava danas piše dva
ispita - pa je vožnja s mamom svakako bolja od čekanja autobusa po takvom
vremenu. Usprkos sportskom duhu, Ava nikada nije voljela ružno vrijeme.
Zimogrozna je, a sada se brine i kako joj hladnoća utječe na izgled. Pomalo me
nasmijavaju te njezine mladenačke brige. Sviđa mi se što je opterećena takvim
stvarima jer to znači da vodi prilično bezbrižan život. Odradila sam dobar posao u
tom pogledu. Nisam pretjerano ponosna na sebe, ali mislim da sam, na svoj način,
dobra majka.
Na radiju svira moja uobičajena, lokalna postaja koja uglavnom pušta glazbu
osamdesetih i devedesetih, ali Ava se ne žali. Zadubila se u mobitel i piše poruke ili
što već čine kako bi komunicirale.
»Sve u redu?« upitam dok joj prsti lete tipkovnicom.
Održavam vedar ton glasa. Ovih je dana pokazivanje bilo kakvog interesa za
Avin život opasno područje. Zateknem li je u lošem raspoloženju - a to se u zadnje
vrijeme često događa - zna se izvikan' na mene. Znam da je to normalno. Gledala
sam dovoljno televizijskih serija s ćudljivim klincima da znam kako mi je bilo lijepo
prije negoli smo do toga stigle, ali svejedno me boli kada se dogodi.
»Aha. Trema i to.« Pogleda me. »Je li u redu da cure dođu k meni poslijepodne
nakon ispita?«
Zamalo odbijem jer joj preostaje još otprilike tjedan završnih, ali nakon dvaju
ispita vjerojatno će se morati opustiti. Proučila sam joj raspored ispita i sutra ima
samo dva sata na kojem će ponavljati, stoga bi bilo lijepo da provede nekoliko sati s
prijateljicama. Također - i mrzim samu sebe jer to mislim - ako su u kući, znam gdje
se nalaze.
»Može. Pišu li i one danas ispite?«
»Mislim da Lizzie piše zemljopis. Ange je poslijepodne sa mnom na povijesti,
ali mislim da sad ujutro nema fiziku i kemiju. Jodie je gotova. Semestar joj je
uglavnom završio.«
Mobitel joj utihne, pa se zagleda kroz kišom ispresijecan prozor u automobilska
svjetla što plešu na sparnom, kišnom jutru. »Mama joj je opet u Parizu«, kaže. »S
novim dečkom. Prije sam mislila da je zakon što joj mame često nema, ali mislim da
to pomalo ljuti Jodie. Sigurno je čudno neprestano biti sama u toj kućerini i brinuti se
o njoj, a mogla bi se zabavljati u studentskom domu.«
Ne poznajem Jodienu majku. Angelininu sam vidjela nekoliko puta na
roditeljskim sastancima i mislim da sam Lizzinu vidjela izdaleka na plivačkom
natjecanju, ali Jodie je starija i majka joj je očito zaposlena. Djevojke nam imaju
previše godina da bismo se zbog njih sprijateljile, ali znamo ponešto jedna o drugoj.
Pitam se što misle o meni. Neprestano se brine. Rijetko izlazi. Nema dečka.
»Nije ni živjela s njom do otprilike osme godine. Ne zapravo. Baš čudno, zar
ne? Vječito radi u inozemstvu.
Dolazi joj spremačica i u hladnjaku i zamrzivaču uvijek ima hrane, ali sigurno
je dosadno neprestano živjeti na pizzi i jelima iz mikrovalne.«
Ava se ponaša ležerno, ali nije me zavarala. Topli trnci šire mi se žilama. To je
gotovo kompliment. Ako ga i ne izgovara izravno, možda mi kći shvaća da nije
toliko loše imati mamu uza se. Šutim, ali stanem lupkati dlanovima po upravljaču u
ritmu s pjesmom »Push it« koju pjevaju Salt-N-Pepa pošto se Ava vrati pisanju
poruka.
Brisači presijecaju kišu u skladu s pjesmom, a ritam mi djeluje gotovo utješno.
Navodno će te užasne vremenske prilike potrajati još koji dan, a zatim će nas okupati
veličanstveno ljetno sunce. Savršeno za kraj Avinih ispita. Možda bih trebala
predložiti da odemo nekamo za vikend nakon što završe. Samo nas dvije, kao
nekada. Možda u Pariz.
»A sada pjesma na zahtjev!« Ne znam tko pušta pjesme, ali nije dokraja ovladao
glasom kojim se svi služe na državnim radijskim postajama. Onu lakoću s kojom
govore. »Dugo to već nismo činili, ali ova mi se svidjela. Pozivatelj naizgled želi
ostati anoniman, očito se srami-«
»Ili je u braku, Steve.« Britki suvoditelj. Sve ga emisije imaju.
»Ah, baš si ciničan, Bobe. Ostajem pri sramežljivosti. Uglavnom, ne samo da
nam pozivatelj nije želio otkriti ime, nego nije želio reći ni komu je namijenio ovu
pjesmu! Znamo samo da je za osobu koju poznaje. Bila je to njihova pjesma. A par
nikad ne zaboravlja svoju pjesmu.«
Približavamo se kružnom toku, stoga upalim pokazivač smjera i pogledavam
udesno, čekajući svoj red da krenem.
»Budući da nemamo ime, reći ću da je ovo pjesma za sve. Za sve naše
slušatelje, ako ste zapeli u prometu na kiši - ovo je za vas.«
Vučem se naprijed zajedno s ostalima vozačima, napola se smiješeći zbog DJ-
eve otrcanosti i posegnem kako bih pojačala zvuk.
»Klasik iz 1988. godine. Frankie Vein i pjesma >Odvedi me daleko<.«
Dlan mi se sledi te zurim u radio dok počinje pjesma, toliko poznata i ona koju
godinama nisam čula. Osjetim mučninu.

Pođi sa mnom, dušo, idemo večeras Samo ti i ja, nečujno kroz mrak. Reci, jesi li
za, reci, jesi li za? Samo ti i ja.
Odvedi me daleko, odvedi me daleko, dušo...

Riječi se obruše na mene.

Meni. Namijenjena je meni. Bila je to naša pjesma.
Anonimni pozivatelj. Plišani zec. Neobičan osjećaj da nešto nije u redu i sada ta
pjesma, naša pjesma, zatražena anonimno. Pomislim da će mi se srce rasprsnuti od
straha zbog svega toga. Promukli glas Frankie Vein ispuni automobil i moj um, a
godine iščeznu i svaka mi riječ para mozak poput noža.
»Isuse Bože, mama!«
Trznem se kada se Ava naglo uhvati za upravljačku ploču, a izvana, s mutnog i
udaljenog mjesta koje pripada drugim ljudima onkraj moje panike, dopre škripa
kočnica i glasno trubljenje. Automobil se ugasi kada se prebrzo zaustavim podižući
stopala s papučica i dišući u naglim navratima dok se vraćam u sadašnjost najbolje
što mogu.
 Ava me promatra razrogačenih očiju. »Što to radiš?«
Stojim nasred kružnog toga i u svom bunilu vidim samo bijes i divljačku
mržnju na izobličenim licima ostalih vozača dok me obilaze.
»Zar nisi gledala?« zareži Ava.
»Ja... Nisam... Mislila sam da nema nikoga.«
Frankie Vein još uvijek pjeva i glava mi pulsira zbog toga. Želim ugasiti radio,
ali ne smijem dopustiti Avi da vidi kako mi se ruke tresu.
»Trebala sam ići vražjim autobusom«, promrmlja. Eto moje ćudljive
tinejdžerice. Njezin me prijezir pokrene, pa se nagnam ponovno okrenuti ključ i
nastaviti voziti, ovoga puta pazeći na izlaz i zahvalna jer smo blizu škole. Pjesma
konačno završi.
»Sjajna pjesma«, kaže Steveov bestjelesni glas. »Što se zbilo s Frankie Vein?«
upita. »Gdje li je sad?«
Brže-bolje isldjučim radio. Gdje li je sad? Lice me stane žariti zbog tog pitanja
pa utisnem leđa u sjedalo kao da se mogu uvući u platno i skriti se ondje.
»Sretno«, kažem dok Ava izlazi, a glas mi zazvuči plačno. Osvrne se i pogleda
me, pa očekujem nekakav prijekor, ali zauzvrat djeluje zabrinuto.
»Oprezno vozi, dobro?«
Kimnem i slabašno joj se nasmiješim. Kći je zabrinuta za mene. Zabrinuta ili
prestrašena? Jesam li je uplašila? Naravno da jesam. Gotovo sam skrivila prometnu
nesreću. Usprkos svim tajnim strahovima, sama sam joj mogla nauditi. Čim zatvori
vrata, udaljim se nastojeći ne juriti preko ležećih policajaca. Zamaknem za ugao i
vozim sve dok ne umaknem znatiželjnim pogledima ostalih roditelja, a potom
zastanem uz rubnik. Otvorim vrata i bjesomučno povraćam dok me kiša natapa.
Bljuvotina mi je vrela i peče mi prsa dok izbacujem doručak, kavu i želučanu
kiselinu, pa pričekam dok se posve ne ispraznim i tek se tada vratim u automobil.
Cijelo me tijelo boli i dršće. Izbacila sam sve iz sebe, ali u pitanju je lažna
praznina. Povraćanjem se ne mogu riješiti straha. Užas me nikada neće napustiti. Ni
tuga koju skrivam poput dragulja, tvrdog dijamanta od crnog ugljena koji tvori moje
okorjelo srce.
Plišani zec.
Pjesma.
 Osjećaj da nešto nije sasvim u redu.
Koliko toga može biti slučajnost? Nasumični događaj? Ništa? Sve? Skrećem li s
uma?
Zurim kroz prozor u normalan svijet i pitam se koliko mi se šminka razmazala.
Na poslu moram izgledati pristojno. Imam sako, stoga mi je bluza relativno suha, a
kosa mi nije dovoljno živahna da bi se razuzdala nakon malo kiše. Uvijek je mogu
gurnuti pod sušilo za ruke u uredu i poviti u punđu.
Naposljetku odagnam sve misli o prošlosti - premda ne zauvijek, to nikada - i
pogledam se u retrovizoru. Nije loše kao što sam mislila. Neću morati kući i iznova
se našminkati.
Barem nisam plačljivica, razmišljam iznova paleći automobil. Nikada nisam
bila. Riječi pjesme odjekuju mi glavom u tišini i znam da će čitav dan ostati ondje.
Jedva čekam stići na posao. Briga me za Juliju i novac. Briga me za Simona
Manninga. Samo želim biti negdje gdje se osjećam sigurno.
 12.

AVA

MOJA SPAVAĆA SOBA zapravo je kao garsonijera. Imam bračni krevet, stol s
mini-barom, pa čak i sofu uza zid - onu bez jednog naslona za ruke na kojoj se
možete izvaliti i gledati leleviziju. Sve je to posljedica prošlogodišnjeg preuređenja
moje sobe. Preuredili smo samo nju, ne i maminu. Rekla je da je to zato što voli
svoju sobu i ne želi je mijenjati, a ja odrastam i trebam nešto drugačije. Bila sam
mlada i povjerovala joj. Sada znam da si je vjerojatno mogla priuštiti preuređenje
samo jedne sobe, a time što je moja postala zakon mogla sam provoditi više vremena
kod kuće. U to sam vrijeme počela više izlaziti i biti prava tinejdžerica. Plan joj je
pomalo propao zato što u zadnje vrijeme većinu vremena provodimo kod Jodie, a ne
ovdje.
»Hvala kurcu pa sutra nema ispita.« Lizzie se opružila na sofi, Ange leži sa
mnom na krevetu, na boku i prepuna oblina, a Jodie sjedi uza zid na mojoj vreći za
sjedenje iz djetinjstva. Limenke Coca-Cole i prazne vrećice čipsa razbacane su po
stoliću za kavu.
»Ali uskoro smo gotove«, rekla sam. »A zatim sloboda.«
Ovoga me puta ne čekaju samo dugi, vrući ljetni praznici već i osjećaj nove
budućnosti. Iako mene i Ange čeka završni razred gimnazije, svejedno će biti kao da
smo na nekom novom mjestu. Imat ćemo drugačija pravila i vrste slobode. Bit ćemo
iznad svih ostalih. Prijeći ćemo novu granicu. Još jedan korak prema svijetu odraslih.
Pomislim na subotnju večer. Tada sam prešla jednu granicu. Na određen način,
ostanak u gimnaziji djeluje pomalo jadno, ali studij je predaleko, a naši bodovni
pragovi na završnim ispitima previsoki.
»Sutra plivamo?« upita Ange. »Trebale bismo trenirati iako nas ne čeka
nikakvo pravo natjecanje.«
»Baš jadno što nam ne daju da se natječemo dok traju ispiti.«
Zazvoni mi mobitel. Courtney. Opet. Želim li se večeras naći?
 »Opet on?« upita Lizzie, pa kimnem grickajući donju usnu i razmišljajući što
odgovoriti.
Letargija među nama ispari i uvjerena sam da Angela zaprede. Cijelo smo
vrijeme napaljene. Ljeti je seks na svakom koraku, a mi smo poput pasa koji se bude
na njegov miris i njuše ga u zraku. Gotovo smo odrasle. Seks je dio toga. On jest
odrasla dob na mnogo načina. Nisam to željela učiniti s Courtneyjem u subotu, nego
sam to željela učiniti, i osjetim neobično uzbuđenje pri sjećanju na njega u sebi i
zvukove koje je ispuštao dok je svršavao, pa se sve činilo drugačijim u odnosu na
stvari koje smo i prije činili, iako su mi se one više sviđale. Provodim puno vremena
razmišljajući o seksu. Samo ne seksu s Courtneyjem, već s njime.
»Courtney i Ava, zaljubljeni par, kad se budu vjenčali...« podrugljivo će Ange.
»Daj začepi.«
»Kad ćete to ponoviti?« upita Lizzie, posve izravno. Uvijek je takva. »Drugi je
put bolje.«
»Baš ti znaš«, odvrati Ange.
»Znam bolje od tebe.«
Vjerojatno je tako. Lizzie je godinu starija i uzima pilule. Ange misli da je to
radi regulacije mjesečnice, ali za Božić, kad je Lizzie dva mjeseca izlazila s Chrisom
ili kako god da se zvao, klela se da su se seksali. Prilično nam je detaljno opisala, a
Lizzie nije lažljivica. Možda bih je trebala pitati koje pilule uzima. Za svaki slučaj.
Iako se ne brinem. Trebam dobiti svakog trenutka i sise me počinju boljeti kao i
uvijek, pa sam sigurna da je sve u redu.
»Večeras se ne možemo naći. Mama me ne bi pustila van dok traju ispiti.«
»Mama te nikad ne pušta van nakon osam navečer«, kaže Ange. »Kao u
osnovnoj školi.«
»Popravila se«, odvratim. I zbilja jest. I ma koliko me izluđivala, svejedno sam
ponekad na njezinoj strani. Oduvijek smo postojale samo nas dvije, a sad odrastam i
napuštam je. Nemam ništa protiv kad je sama ogovaram, ali smeta mi kada to Ange
čini.
»Ava!« glas zvuči daleko kroz vrata, ali smjesta ga prepoznam.
»Isuse, zar je vidovita?« upita Jodie i nasmiješi se. Nije zlobna kao Ange.
Shvaća me. Klub čudnih mama.
 »Ava! Možeš sići na minutu?«
Zastenjem i zakolutam očima kao da me gnjavi kao nikad u životu, ali zapravo
mi je drago što prekidam razgovor o Courtneyju. Znam da se ne ponašam kao što
očekuju, stoga se pokušavam izvući. Za ručkom sam Ange komentirala da je previše
naporan, pa će to možda podijeliti s ostalima dok me nema. Najbolje smo prijateljice.
Razgovaramo jedne o drugima u gotovo jednakoj mjeri kao što razgovaramo jedna s
drugom. MojeKuje. Ponekad je naziv grupe na WhatsAppu i previše istinit. Naša je
skupina poput čvora, ali potom se razdvojimo kako bismo razgovarale o stvarima
koje jedna od nas govori, a koje nam idu na živce.
Dok se vučem niz stubište, pitam se jesu li muška prijateljstva slična ženskima.
Je li njih briga za sitnice - pogled, komentar ili kilogram-dva viška - stvari kojima
smo mi toliko opsjednute i zbog kojih osuđujemo jedna drugu? Sumnjam. Mislim da
nemaju jednako visoka međusobna očekivanja kao djevojke. Mi jedna od druge
zahtijevamo razne stvari i nemoguće je ispuniti naša očekivanja.
Ipak, kada su u pitanju loša vremena, možda ponekad i jesmo kučkaste, ali
čuvamo si leđa.
»Jesi li ti ovo srušila?« Stoji pokraj stolića u hodniku i drži razbijen okvir s
fotografijom koja prikazuje nas dvije otprije nekoliko godina. Je li to iz zabavnog
parka Alton Towers? Marilyn ju je fotografirala, mislim. Staklo okvira razbijeno je.
»Ne.« Zaboravila sam da uopće stoji ondje. »A drugu?«
»Koju drugu?« Izgleda ljutito; njezino blago, mekano lice zategnuto je i
namršteno, pa se odjednom poželim braniti. Nikada se ne ljuti. Razočara se, uvrijedi
i ostala sranja, ali rijetko se naljuti. Moja odanost otprije nekoliko trenutaka ispari.
»Ovdje je stajala još jedna fotografija. Tvoja. Tvoj prvi dan osmog razreda.
Nema je.«
»Sigurno si je premjestila.« Ne znam čemu tolika strka. To su samo stare
fotografije.
»Nisam«, prasne.
»E pa, ja nisam ništa skrivila!« oštro joj vratim; nije potrebno mnogo da bi se
stvari između nas zahuktale.
»A tvoje prijateljice? Da nisu one? Slučajno? Možda su bacile drugu?«
»Ne. Rekle bi mi, nisu glupe.«
 Zuri u naša mlada lica kroz razbijeno staklo kao da je u pitanju nešto vrlo
važno.
»Mogu li sada ići?« Neraspoložena sam. Sva moja grižnja savjesti, seks, on,
izbijaju kroz loše raspoloženje. Govori mi da me mama tlači. Da me treba pustiti na
slobodu. Ima pravo. Shvaća me. Mama želi da ostanem njezina djevojčica.
»Ako si ti to učinila, reci mi. Neću se ljutiti.« I eto ga, molećivog tona u
kombinaciji s jadnim izrazom lica zbog kojeg joj se sve sitne bore na čelu i oko
usana naberu i prodube.
»Za Boga miloga!« eksplodiram kao da me optužila za krađu. Stežem čeljusti
dok mi bijes struji tijelom. Savijem prste u kandže. Osjećam se prije kao zvijer nego
kao ljudsko biće. »Već sam ti rekla! Nisam! To su ionako samo stare fotografije,
koga briga! Možda ju je odnio duh ili nešto slično!« Ne pričekam odgovor, samo se
okrenem i odmarširam natrag na kat.
»Ah, da, i ispiti su dobro prošli. Hvala na pitanju!« Uputim joj riječi kao da
ispaljujem otrovne strelice i odem dok ona grčevito drži stari okvir za fotografije.
Možda sam zato toliko ljutita. Nedostaju joj ti dani. Znam da je tako. I meni
nedostaju. Život je tada bio jednostavniji, bez sisa, seksa i dosezanja novih razina, ali
ne mogu ne odrasti - želim odrasti - i mora mi to dopustiti.
»Sve okej?« upita Ange nakon što za sobom čvrsto zatvorim sobna vrata.
»Aha. Ispiti i to. Znaš.« Nasilu se nasmiješim. Lažem i imam osjećaj da Jodie
zna jer mi, dok je obilazim, uputi letimičan suosjećajni pogled koji ostale ne vide.
Klub čudnih mama. Ili to, ili su sve čule kako vičem.
»Jodie nam je pričala kako voli starce.« Lizzie frkne dok se bacam na krevet.
»Odvratno.«
»Rekla sam starije, a ne starce.«
»Meni to nije odvratno.« Nastojim zvučati opušteno. »Mnogi su stariji tipovi
zgodni.«
»Mislim da nije mislila na, ono, tridesetogodišnjake.«
»Ne mislim ni ja. Brad Pitt i dalje je zgodan, a ima pedeset godina ili tako
nešto.«
»Baš me briga što govorite«, Jodie se prepusti njihovu ruganju i gađenju.
»Istina je. Stariji muškarci imaju ono nešto.«
 »Iskustvo«, kaže Lizzie i zahihoće se. »I lovu.«
»Tata ti je prilično zgodan, Lizzie.« Jodie se nagne prema naprijed uživajući u
razgovoru. »Koliko ima godina? Četrdeset četiri? Pet?«
»Bože, ogavna si!« zakrešti Lizzie.
»Ali u dobroj je kondiciji.« Jodie zamigolji obrvom. »Kladim se da dobro
izgleda gol!«
Lizzie je toliko zgrožena da se sve razuzdamo i uskoro nastojimo biti što
odvratnije komentirajući kako bi Jodie mogla poševiti Lizzienog tatu, sve dok nas
leđa ne zabole od onog smijeha koji vam tjera suze na oči i ne da vam disati. Toliko
se snažno smijemo da zaboravim Courtneyju odgovoriti na poruku i ne marim za to.
Ne trebam nikoga osim tih djevojaka. MojeKuje. Veličanstvena četvorka.
 13.

LISA

OVO NIJE MOJ DAN.

Pomisao je toliko smiješna da frknem ispuštajući histeričan hihot. Takvo bi što
rekla stara ja. Ona prije svega loga, prije Daniela. Dok je još bilo smiješno. Smijeh
se pretvori u prigušen jecaj te, premda je vruće, navučem pokrivač do brade poput
prestrašenog djeteta u noći.

Reci, jesi li za, reci, jesi li za? Samo ti i ja. Odvedi me daleko, odvedi me
daleko, dušo...

Čitav mi dan ne izlazi iz glave.

Ni na poslu nisam predahnula. Marilyn je uzela bolovanje zbog migrene i nije
mi odgovorila na poruku kada sam je pitala kako je, zbog čega sam se osjećala još
nelagodnije - događa joj se nešto što mi ne želi reći - a zatim je Julia poslijepodne
izašla na prvi sastanak s klijentom i vratila se sva puna sebe, rumena i noseći kolače
za sve. Nato sam iznova pomislila na novac i poželjela da je Marilyn ondje.
Čekao me sastanak sa Simonom radi dogovora o specifikacijama posla te sam
se zatekla kako pristajem na njegov poziv na večeru pošto Avi završe ispiti, jer sam
bila odveć slaba - u koljenima - odbiti. Bilo je lakše pristati i izbjeći sukob. Tako
govorim samoj sebi. Bilo je lakše. Ali nije istina. Pristala sam zato što sam željela.
Zato što sam usamljena. Zato što zbog njega treptim na način za koji sam mislila da
je zauvijek zaboravljen. Zato što mi njegova blizina nalikuje na odmatanje slojeva
nježnog krep-papira koji ovija blago koje ste spremili nekamo na sigurno i zaboravili
ga.
Živo. Zbog njega se iznova osjećam živo.
No stigla sam kući i pronašla razbijenu fotografiju, a druga je nestala i prvo što
sam pomislila bilo je: Eto mi kad pokušavam biti sretna, pa mi se želudac zgrčio kao
i onda. Oštra, žareća bol probola me kao da mi je utroba odjednom slijepljena, a
netko je pokušava rastaviti. Morala sam pričekati pet minuta, presamićena, prije
negoli sam uspjela pozvati Avu da siđe jer nisam mogla disati, a kamoli govoriti.
Povrh mene na noćnom sivilu strop se vrti poput opasnih riječnih virova. Želim
da me usiše, utopi i smlavi u ništavilo.
Ni Ava ni njezine prijateljice nisu razbile našu fotografiju i uzele njezinu. Pošto
sam se suočila s njom, pa je srdito odjurila na kat, bjesomučno sam im pretražila
naprtnjače ostavljene u kuhinji, nesumnjivo dok su prevrtale po kuhinjskim
ormarićima u potrazi za grickalicama. Nije bilo stakla ni okvira, ničega. Ništa nisam
pronašla ni u košu za smeće u kuhinji ni u vrtnim kantama. Čak sam natjerala samu
sebe da provjerim kontejner u koji sam bacila onog zeca koji nije Petar Zecimir.
Premda sam znala da je odavno ispražnjen, svejedno sam djelomično očekivala
vidjeti pokislu, prljavu igračku kako me tužno promatra odozdo. Nije je bilo. Kao ni
žurno skrivenog dokaza o razbijenoj ili ukradenoj fotografiji.

Odvedi me daleko, odvedi me daleko, dušo...

Možda skrećem s uma.

Dok su djevojke odlazile - sve u pripijenoj odjeći i time lišene mogućnosti da
bilo što sakriju - upitala sam Jodie želi li ostati na večeri. Nju najmanje poznajem i
premda je starija, nije mi se svidjela pomisao da se vraća praznoj kući i obroku iz
mikrovalne pećnice. I nisam se više željela svađati s Avom. Pomislila sam da joj
možda moja napetost kvari raspoloženje te da će se smiriti ako budem ljubazna
prema njezinim prijateljicama. No Jodie je hitro izjurila, i to pognute glave, pa sam
se osjećala još gore zbog onoga što je Ava jamačno rekla o meni, što god to bilo.
Spravila sam nam večeru, tupa uma i ruku kao na autopilotu, ali pogled mi je
neprestano bježao niz hodnik prema praznim mjestima na stoliću, stoga smo sjedile
gotovo u tišini; Ava i dalje ogorčena zbog moje optužbe, a ja obuzeta paranoičnim
strahom. Naposljetku sam odahnula kada je uzela svoj tanjur i otišla u dnevni
boravak gledati nešto na MTV-ju, pa sam ostala sjediti zureći u vlastiti odraz u
kuhinjskim prozorima.
Jedna fotografija nedostaje, a druga je razbijena. Je li potonja ostavljena kako bi
ukazala na nestanak prve? Je li to nekakva poruka? Uzeta je fotografija moje
djevojčice, a ona na kojoj izgledamo sretno razbijena. Nije potrebno biti genijalac da
biste shvatili što to znači, zar ne? Ava. Moja malena. Moram je zaštititi. Vruć i kiseo
dah odbija mi se od pokrivača u lice dok se borim s histerijom. Provjerila sam sva
vrata i prozore. Nije bilo tragova provale. Kuhinjska su vrata bila zaključana. Kako
je netko mogao ući i izaći bez ikakvog traga?
Možda je doista Ava kriva. Ta pomisao predstavlja malenu bovu za koju se
hvatam usred tamnog oceana straha. Možda je dokaz skriven negdje u njezinoj sobi.
Jedino ga ondje nisam uspjela potražiti. Možda je Ava kriva, opetovano ponavljam,
ali ne uspijevam se uvjeriti. Neprestano joj vidim lice dok je stajala na stubištu. Bila
je zbunjena. Nije znala o čemu govorim.
Oči me žare od umora, usprkos činjenici da mi um radi sto na sat. Žele se
zaklopiti, odmoriti i spavati, ali ne smijem to dopustiti. Užasavam se snova. Ne
mogu se suočiti s Danielom, večeras ne.
A znam da će doći, zato što ga ne mogu pustiti. Kako bih ga ikada mogla
pustiti?
Moraš naučiti živjeti u sadašnjosti. Usredotoči se na svaki dan. Na Avu.
Prvi put kada mi je terapeutkinja to rekla, pomislila sam da je riječ o nekakvoj
gluposti i sranju, i trudila sam se, sam Bog zna da sam se trudila, ali i dalje djeluje
nemoguće. Prošlost me prati poput sjene, vječito prisutna, i ne pušta.
Možda bih trebala nazvati Alison. Saslušala bi me. Što bi saslušala?, oglasi se
glas u meni. Imam neobičan osjećaj? Nestala je fotografija? Čula sam pjesmu na
radiju? Znam što bi rekla. U zadnje ju vrijeme prečesto zovem. Vjerojatno misli da
sam luda. To je samo u mojoj glavi. Duboko diši. Zaboravi to. Trebala bih otkazati
večeru sa Simonom. Možda će tada sve prestati. Bilo je glupo pomisliti da mogu
izaći na spoj. Trebala sam biti pametnija.
Povlačim se, poput puža u svoju kućicu.

Bit ćemo slobodni kao ptice dvije, samo ti i ja.

To je sve, nema druge, a sad vodi me daleko...

Možda nije ništa. Možda samo gubim razum. Možda sam ja slomila okvir
fotografije. Možda sam ja slomljena.
 14.

AVA

SOBA MI JE MRAČNA, izuzev svjetlosti na zaslonu iPada i iPhonea, nalik na

dva mjeseca usred noći. Facebook mi je otvoren na iPadu, pa zurim u njega i čekam.
Vječito ga čekam i to je poput svrbeža ispod kože koji ne mogu dosegnuti.
Neprestano mislim na njega. I više kad je takav - u žurbi ili zauzet nečim u
dosadnom, stvarnom životu. Rekao je da će se vratiti za deset minuta, ali prošlo je
gotovo dvadeset.
Jesam li ga otjerala ljutitim blebetanjem o mami? Je li to bilo tipično
tinejdžerski ili djetinjasto? Koža donje usne boli me na mjestu gdje sam je izgrizla.
Činilo se da mu ne smeta. Ustvari, bio je pun razumijevanja zbog mog srama kada je
pozvala Jodie da ostane na večeri. Nije pozvala ostale, pa je bilo skroz očito da sam
joj rekla kako Jodiena mama nikad nije kod kuće. Zbilja volim Jodie i osjećam da
sam je na neki način izdala - podijelila sam čudno ponašanje njezine mame sa
svojom. Srećom, Jodie nije smetalo. Ili, ako i jest, nije ništa rekla i djeluje prilično
normalno.
Spustim pogled na naš zadnji razgovor na Whats-Appu na mobitelu.

Onda, je li učitelj? Taj u koga si zaljubljena?

* * *
Bila sam odgovorila: Na neki način.
Nije pitala ništa više. To mi se sviđa kod Jodie. Zna kada treba stati. Da je
situacija obrnuta, gnjavila bih je da mi kaže. Beskrajnom popisu u glavi o tome kako
biti bolja osoba dodam stavku da to više ne činim kada netko nešto taji. A opet, zbog
toga joj samo još više poželim reći. Želim nekome reći. Puknut ču.
Moja WhatsApp aplikacija sadrži i tri neodgovorene Courtneyjeve poruke -
iako je vjerojatno vidio da sam na vezi. Bila sam mu poslala poruku i rekla da mi
mama brani izlaske dok traju ispiti pa izgleda da mi je povjerovao.
Zbog toga sam se osjećala malčice loše jer je tako drag, ali navečer ne želim
nikoga ovdje. Ne poslije devet ili deset kad bi on mogao biti dostupan za razgovor.
Ponoć je. Jodie je zaspala prije sat vremena, a Courtney je odustao od čekanja
odgovora, stoga ugasim iPad i opružim se na jastucima otvarajući Messenger na
mobitelu. Jednom sam, prije dosta vremena, Lizzie poslala poruku namijenjenu
Angeli. Srećom, nije bila kučkasta, ali otad sam postala paranoična pri započinjanju
previše razgovora odjednom na istom uređaju. Nikako ne bih voljela poruku
namijenjenu njemu poslati nekome drugom.
U tišini kuće zateknem se kako osluškujem zvukove u hodniku. Što ako mi
mama uđe u sobu kao sinoć? Možda bih se trebala pokriti.
Ljepotice, tu si?
Sve druge misli nestanu te se uspravim na krevetu, a srce mi snažno zatuče.
Vratio se.

Aha. Baš tu, u krevetu. Čekala sam te. ;-)

Zajapurim se i osjetim nelagodu zbog svojih riječi, ali svejedno pošaljem

poruku. Trudim se zvučati seksi i zavodljivo, ali istovremeno ne želim pretjerati - s
fotografijama, snimkama i tako time. Već me pitao, prošli tjedan, pa sam odbila.
Previše sam se sramila. Otad me nije pitao i ispričao se. Rekao je da je popio par
pića i razmišljao o meni, pa se malo zanio. Ali to mi se pomalo svidjelo. To što je na
takav način razmišljao o meni. Pitam se jesam li mu neprestano u mislima kao on u
mojima?
Ipak, možda sam trebala poslati nešto. Fotku u donjem rublju. Ne i lice, očito -
nisam glupa kao Meg - ali nešto čime bih mu pokazala da sam žena, a ne djevojčica.
Ali mrzim svoje tijelo i ne mogu zamisliti da ispadne dobro iz kojeg god kuta dok se
sama fotografiram, kao što to čine sve one djevojke na Instagramu u kupaćim
kostimima. Bedra bi mi grozno izgledala. Možda me to sprječava. Vlastiti sram.
 Ne mogu dugo pričati. Samo sam ti htio reći laku noć.

Razočaranje me prži iznutra, poput plamena koji uvija i proždire papir.

Imam samo par minuta. Žao mi je što sam tako šugav. Odvojit ću više vremena,
obećavam. Jednog ćemo dana imati sve vrijeme na svijetu.

Ništa ne kažem. Ne želim zvučati čangrizavo i potreban mi je trenutak da se

priberem. Uvijek govori da će odvojiti više vremena i da će u budućnosti biti
drugačije, ali što je sa sadašnjošću?

Mislio sam da si večeras možda s Courtneyjem. Drago mi je da nisi.

Koža mi zatreperi i osjećam smjenu moći. Rekla sam mu da je Courtney došao

za moj rođendan. Zna da smo na neki način zajedno, iako sam mu rekla da ću
vjerojatno prekinuti.

Razmišljala sam o tome, natipkam. Neprestano mi šalje poruke. Stvarno me želi

vidjeti. Ne znam što da radim.
Nakon što ti završe ispiti. Za desetak dana? Sredit ću vrijeme i mjesto i javiti ti.
Ali morat ćemo se sastati noću. Je li to u redu?

Je li to u redu? Toliko se cerim da imam osjećaj da će mi se lice raspuknuti.

Da, da, da! Xxxxxxxxx

Previše sam uzbuđena za daljnje igrice. I dobro je da zna koliko me to

razveselilo.

Ali nemoj nikome reći, dobro? Znat ćemo samo mi. Bit će zabavno. Bez pritiska.
 Srce će mi puknuti.

Obećavam da neću reći ama baš nikome.

I ozbiljna sam. Neću. Možda ću poslije reći curama - budem li imala što - ali
prije ne. Vjerojatno bi htjele sa mnom, a za to nema šanse.
Nekoliko trenutaka šuti, a zatim napiše:

Oprosti, moram ići. Nedostaješ mi, ljepotice. Vidimo se uskoro. Xx

Odjavim se uz otprilike sto pusa i bacim se na jastuke. Upoznat ćemo se.

Stvarno ćemo se upoznati. To je nešto najbolje na svijetu.
Nisam razmišljala o tome. Nisam Courtneyju odgovorila na poruke, ali on to ne
mora znati. Ne dok ga očigledno zabrinjava. Kad sam bila malena, nisam tako
zamišljala ljubav. Mislila sam da se ljudi zaljube i da sve bude savršeno. Na primjeru
sam vlastite obitelji trebala shvatiti da nije tako, ali nitko mi nikada nije rekao koliko
je ljubav sebična. Koliko te ždere. Koliko igrica moraš igrati da bi dobio ono što
želiš.

Ne želim da se viđaš s njime, ali to nije pošteno prema tebi.

Srce mi poskoči.

Zašto? Jesi li ljubomoran?

Previše sam izravna.

Samoj sebi idem na živce, ali moram znati. Ne želim da misli kako ga namjerno
pokušavam učiniti ljubomornim, iako to očito činim.

Malo. Djeluje premlado za tebe. Prezrela si za dečka kao što je on. Nećeš biti
sretna s njim.
 Ne, odgovorim. Sretna sam s tobom. Ali ti nisi ovdje. Nikada se nismo upoznali.
Courtney je ovdje.

Ponosim se sobom. Svaljujem krivnju na njega.

Trebamo se naći.

Riječi me toliko šokiraju da mi se zaslon nakratko zamuti pred očima. Dlanovi

mi se oznoje od navale adrenalina.

Kada?

Zvuči li to prezahtjevno? Ali želim znati. Želim ga odmah upoznati. Izašla bih
iz kreveta i otišla kamo god kaže kako bih ga vidjela uživo, razgovarala s njime i sve
ostalo.
 15.

LISA

PROŠAO JE CIJELI TJEDAN i premda sam se svaki dan stravično brinula o

tome što bi mogao donijeti, nije više bilo Frankie Vein ni pokislih zečeva na ulici, ni
nestalih fotografija. Nekoliko sam večeri povećala dozu tableta za spavanje,
utapajući se u tami i ošamućeno se probijajući kroz jutra, ali sada - konačno - ono
čvrsto ljepilo u mojoj utrobi polako popušta. I vremenske su se prilike popravile;
kiša ustupa mjesto žarkom, toplom suncu. S obzirom na svu tu svjetlost i ljetnu
radost, lakše mi pada uvjeriti samu sebe da je riječ tek o slučajnosti.
I život na poslu ustalio se s obzirom na novo osoblje u PKR-u. Čudno je koliko
brzo skupina ljudi može postati status quo. Oni koji su otišli u novu podružnicu sada
su poput duhova iz moje prošlosti i ta činjenica da se ljudi brzo zaborave potajno me
tješi.
Hihot - hitro prigušen - dopre sa suprotne strane prostorije. Usprkos prvotnom
mišljenju da je Stacey odveć bistra da bi pala na Tobyjevu slatkorječivost, izgleda da
sam pogriješila, pa njihovo očijukanje postaje sve očitije. Vrućina isijava između
njih nalik na toplu oceansku struju kada prođete kroz nju. Ipak, teško da joj mogu
išta prigovoriti s obzirom na to da danas idem na večeru sa Simonom.
Večera sa Simonom Manningom. Zlo mi je od treme. Ne samo od treme, nego i
od uzbuđenja. Odvraćaju mi misli od nelagode, tog straha koji me ščepao. No sada i
dalje imam strah i to. Sve te osjećaje. Nisam naviknula na to. Živim prigušenim
životom. Lakše je.
Još nisam rekla Marilyn, a trebala bih. Reći ću joj. No znam koliko će se
uzbuditi, pa ću osjećati još veći pritisak da nešto bude od toga, iako samoj sebi
govorim da je riječ tek o prijateljskom objedu. Uostalom, zadnje što trebam jest da
ostali nešto zamijete. Nije da to izričito tajim, ali nikome nisam rekla. Mislim da nije
ni on.
Pogledam na sat. Još malo pa će dva. Ava trenutačno piše zadnji završni ispit.
Još mi je uvijek teško vjerovati da je moja malena gotovo maturantica. Vjerujem da
nakon nekoliko proteklih dana ne može dočekati da te zadnje godine prolete. Ovaj
tjedan nije dobar za nas. Previše sam je gnjavila - ona mi se pjesma vrti i vrti glavom
i pritišće živce poput škripca, pa se prestravim kad god je izgubim iz vida. Pokušala
sam joj provjeriti mobitel i iPad dok je spavala, ali stavila je zaporke na oba.
Zauzvrat se izderala na mene kad god joj se pružila prilika. Teško da joj mogu
zamjeriti.
Izvadim mobitel i pošaljem joj kratku poruku.

Nadam se da je ispit dobro prošao! Imam malo love za tebe u slučaju da želiš
izaći i proslaviti s curama. Podsjeti me kad dođem kući. Xx

Dat ću joj pedeset funti. Glup iznos, znam, i oglušim se na glas u glavi koji me
upozorava da će ga u tim godinama vjerojatno potrošiti na votku. No tako će barem s
prijateljicama prije pripremiti želudac jeftinom pizzom. Uostalom, sportašice su. Ne
bi ugrozile plivanje nekakvim nezdravim glupostima. Tako govorim samoj sebi.
Grčevito prianjam za tu plutajuću granu u silovitoj, neobuzdanoj bujici kćerina
života.
Sutra je festival. Vjerojatno će većinu sačuvati za to. Idem s Marilyn i
Richardom - dani u kojima me Ava držala za ruku odavno su prošli - i veselim se.
Živa glazba, zabavni sajam, sunce, hotdog i šećerna vata. Sve što trebam da se moja
tvrdoglava nelagoda raspline.
»Kolač?«
Podignem pogled, prenuvši se. Julia drži plastičnu posudicu grubo narezanih
čokoladnih pravokutnika. »Sama si ih pekla?« zvučim zapanjeno, a riječi mi provale
prebrzo da bih prikrila čuđenje pri pomisli na to s obzirom na ono što mislim o njoj.
»Opušta me«, odvrati.
Nemam izbora no uzeti jedan. »Hvala. Idem po kavu pa ću ga pojesti.« Djeluje
vlažno i teško, baš kako treba. Pečenje joj ide od ruke. Naravno da ide. Pruži posudu
Marilyn, pa promatram njezine otmjene nokte i nastojim je zamisliti u kuhinji
prekrivenu brašnom.
Prije nekoliko dana donijela je cvijeće kako bi »razvedrila recepciju«. Ljiljani
su bili prekrasni, skupi i zaudarali na tugu. Penny se oduševila, pa se osjećam samo
još gore zbog onoga što sam vidjela. Ne mogu ništa dokazati, stoga to nastojim
zaboraviti. No Julia je čudna biljka. Usprkos prijateljskim gestama koje vrište o
potrebi za prihvaćanjem, odiše određenom hladnoćom, kao da je iznutra živi led.
»Bila bih ogromna da pojedem sve što ispečem.« Lice joj se zategne, a oko
usana pojavi se malena bora koju dotad nisam zamijetila. Sva sam u detaljima.
Njezin botoks, umetci ili što god da rabi kako bi izgledala mlađe, zadjelo slabi.
»Idem pristaviti čajnik«, kaže Marilyn. »Hvala, Julia.«
»Pomoći ću ti«, kažem. »Skuhajmo čaj za sve.« Moram red Marilyn za večeru -
spoj. Ne želim joj tajiti ništa što ne moram. Ako se u ikoga u životu mogu pouzdati,
to je ona.
 16.

AVA

»HVALA BOGU DA JE GOTOVO!« kaže Ange dok snažno zatvaramo vrata

zahodskih odjeljaka. Pobjegle smo od gužve u sportskoj dvorani nakon ispita, a svi
ostali još uvijek ciče o tome što je bilo točno, a što nije.
Angein zadovoljan uzdah poprati žustro sudaranje pišaline sa zahodskom
školjkom. Nimalo se ne ustručava. Hoda gola svlačionicom nakon plivanja dok mi
ostale nastojimo navući odjeću pod vlažnim ručnicima.
»Aha«, kažem. »Hvala kurcu.« Zapravo ne slušam. Zurim u svoje čiste gaćice.
Bila sam sigurna, sigurna da sam osjetila prvi menstrualni grč prije sat vremena.
Koliko mi ono kasni? Otprilike tjedan dana? Voljela bih bolje paziti na to, ali tko to
čini? Mjesečnice jednostavno postoje. Pojavljuju se. To im je zadaća. Prvi put ovog
tjedna nisam zabrinuta, ali osjećala bih se bolje da dođe. Nasilu ispustim malodušan
mlaz koji i nisam morala, a zatim ponovno provjerim kad se obrišem, snagom uma
tjerajući papir da bude umrljan krvlju. Nije.
Vani se zalupe vrata i uđe još cura, pa pustim vodu i pobjegnem do umivaonika.
Ange je već ondje i nanosi svjetlucavo sjajilo na pune usne, a mobitel mi dvaput
zapišti pošto ga iznova upalim. Courtney i mama. Kažem Courtneyju da ćemo
večeras izaći, a zatim otvorim maminu poruku.
»Bankomat pljuje lovu«, kažem čitajući poruku. Osjećam se bezobrazno što
tako nazivam mamu, ali Ange je smislila taj nadimak još na početku prvog srednje i
nekako se zadržao. »Rekla sam ti da hoće. Imat ću dovoljno za večeras i sutra za
festival.«
»Hoće li Courtney večeras biti ondje?« Ange se ne služi glupavim, lažnim
američkim naglaskom, ali pitanje stvarno zvuči kao da se dosađuje, što znači da je
znatiželjna. Pitam se sviđa li joj se Courtney. Ona se najviše raspituje.
»Da, pomislila sam da se možda svi možemo naći.« Ne smeta mi što ću vidjeti
Courtneyja. Možemo zajedno slaviti i mogu se izvući na mjesečnicu koju nemam
ako pokuša bilo što previše. Malčice mi nedostaje, što je neobično. Ne na onakav
način, ali bilo je zabavno kad smo se u početku svi zajedno družili. Kada su dečki s
nama, smiruju naš intenzitet. Našu Veličanstvenu Četvorku. MojeKuje.
Osim toga, Courtney sada nije problem, već samo nešto čime ću odvratiti misli i
ispuniti dane dok ne upoznam njega. Malo više od tjedan dana. Jedan tjedan. Ne
mogu vjerovati.
Bolje mi je da u međuvremenu dobijem tu vražju mjesečnicu.
 17.

MARILYN

»I, KAKO SI PROVELA DAN?« upita Richard dok prebacuje televizijske

programe, nesumnjivo tražeći utakmicu ili kakvu emisiju o kućnim popravcima kako
bi ispunio vrijeme prije odlaska u krevet. Iskreno, nije me briga što će odabrati.
Samo želim večerati, možda predahnuti u vrućoj kupki i na brzinu provjeriti kako je
prošla Lisina večer, a zatim leći.
»Ma, isto kao uvijek. Još uvijek upoznajemo nove djevojke s poslom.« Izvaljeni
smo na sofi s tanjurima odleđenih lazanja i krumpirićima iz mikrovalne pećnice te
pokojim graškom u pokušaju da obrok djeluje uravnoteženo. Za ručkom sam ostala
raditi kako bismo Lisa i ja mogle ranije izaći i kupiti joj novu haljinu, stoga
skapavam od gladi. Odjednom me obuzme nalet zavisti zbog Lisine večeri.
Prekrasan restoran. Šarmantno društvo. Nova haljina. Nov početak. Riječ je tek o
blagoj zavisti. Ne mogu biti ljubomorna na to. Sretna sam jer je ona sretna. Bilo je i
vrijeme da počne izlaziti, premda sam pomalo zabrinuta da će mi je oteti, a što ću
onda? U četrdesetima se ne pronalaze novi prijatelji. Sumnjam da bih to mogla, a
osobito sada.
Nakrcam vilicu lazanjama te me iznenadi njihov dobar okus, a nisam se morala
ni dotjerivati. Život na sofi ima svoje male prednosti.
»Rekla si da ćeš napraviti curry.« Richard promatra tanjur kao da sam poslužila
vrući drek, pa načas poželim zaurlati: Daj jedi i šuti, jebote, ali ne učinim to.
Iznurena sam i nije vrijedno. Sve za lagan život.
»Više voliš lazanje. I pomislila sam da bismo sutra poslije festivala mogli otići
na curry ili nešto drugo ako želiš? I pozvati Lisu? Navečer će u restoranu Bekash na
tržnici biti švedski stol. Smiješno jeftino.« Nasmiješim mu se. »Možda će nam
trebati nakon piva na otvorenom.«
Ne uzvrati mi osmijeh, samo uzme krumpirić. »Poslijepodne sam se vozio
gradom. Išli smo po nekakve zalihe za dvorišni ured koji radim za Grangeove«,
rekao je. »Vidio sam tebe i Lisu. Prilično sam siguran da si to bila ti. Ulazile ste u
dućan donjim rubljem.«
Srce mi siđe u pete. Za početak, znam da je ugovor s Grangeovima otkazan.
Zaključili su da si ga ne mogu priuštiti. Zaboravio je da mi je već rekao.
»Ah, da.« Na sofi ima mjesta samo za jednog lažljivca. Zurim u televizor, a
glad mi jenjava. Večeras sam odviše umorna za to. Za njegove promjene
raspoloženja. »Ide na večeru s tim jednim klijentom. Znaš, onim koga sam ti
spominjala. Onim kome se sviđa.«
»Nisi rekla da idu na spoj.«
»Tek sam danas doznala.«
Ne vjeruje mi, vidim to. »I pomislila si da treba novo donje rublje?«
»To je bilo iz čiste zabave. Da se osjeća seksi.«
Nasmije se. »Znači, ako se obuče kao drolja, tako će se i ponašati?«
Zajapurim se. Ne mogu si pomoći. »Lisa nije drolja i to dobro znaš. Ustvari,
prije sliči redovnici.«
»Nisam rekao da je ona. Kladim se da se nije sama dosjetila toga da se obuče
kao kurva.«
Moja glad ispari. »Želiš reći da sam ja?«
Proučava me pogledom. »Tebi bi trebalo više od novog donjeg rublja da se
dovedeš u red. Udebljala si se. Vjerojatno piješ previše vina i jedeš smeće s onim
govnarima na poslu. Pretvaraš se u debelu kravu. Ipak, barem se ne moram brinuti da
će bogati klijenti pokušati poševiti tebe.«
Znači, bit će to jedna od onih večeri. Još jedna od onih večeri. Još poslovnih
problema koji su na neki način isključivo moja krivica. Nekoć smo se zajedno
smijali na toj sofi. To mi djeluje kao da je bilo u nekom prošlom životu.
Lazanje mi se hlade. Netaknute i neželjene. Znam kako im je.
 18.

LISA

NEMA ŠANSE DA IŠTA pojedem. Želudac mi se savio u čvor i premda ne

osjećam užasne grčeve kao proteklog tjedna, riječ je o posve drugačijoj tjeskobi.
Zacijelo izgledam smiješno. Pošto sam potiho rekla Marilyn za večeru, djelovala je
toliko zapanjeno da sam pomislila da je dobila nekakvo krvarenje na mozgu, ali
zatim je postala sva živahna i ustrajala na tome da ranije izađemo s posla i kupimo
nešto novo što ću odjenuti.
Barem se nije razuzdala u kupovini, pomislim dok izlazim iz taksija i klimavim
se nogama približavam vratima restorana. I to u crnoj haljini odveć pripijenoj za moj
ukus, ali mnogo boljoj od one kraće koju je prvo izabrala, te lakiranim crnim
salonkama u koje se ne pouzdajem. Također me natjerala da kupim novo donje
rublje. »Ne za njega«, bila je rekla. »Za sebe. To je kao da nosiš krinku.« To me
iživciralo. Skrivanje. Vječito skrivanje. Pasica grudnjaka reže me, ali svejedno ga
nosim. Možda ima pravo. Doista osjećam malo više samopouzdanja dok mi čipka
prianja uz kožu. Osjećam se kao netko drugi.
»To je najbolji dio«, čeznutljivo je rekla provlačeći ruku ispod moje kao da smo
tinejdžerice. »Očijukanje. Obećanje budućnosti. Savršenstvo prije negoli se istinski
upoznate.« Nisam shvaćala kako to može biti najbolji dio.
Bila sam odveć zauzeta obuzdavanjem paničnog napadaja, uzbuđenja i straha
da bih komu dopustila da me upozna, te sam pitala je li prekasno da se predomislim.
No, eto me, i dok ga promatram kako ustaje s mjesta za otmjenim šankom za
kojim me čekao, sve djeluje vrlo nalik na ono kakav spoj treba biti. Ruke mi drhte.
Osjećam se smiješno. Nespretno. Ružno. Napadno. On naizgled ne zamjećuje.
»Brinuo sam se da ćeš otkazati.« Nagne se kako bi me poljubio u obraz, pa
osjetim mješavinu citrusa i topline koja toliko glupo djeluje na mene. Mojim živcima
to ne ide u prilog dok mrmljam pozdrav.
»Prekrasno izgledaš«, kaže odmičući se. Poželim se skupiti i nestati. Ne
izgledam prekrasno. Još uvijek imam debela bedra i koža mi mijenja boju kako
starim. Kosi bi mi dobro došli pramenovi. Sve te stvari. Zbog njegovih riječi
pomislim na to kako je Ava zurila u mene dok sam izlazila. Rekla mi je da sam
»lijepa« i bila je dovoljno šokirana da to iskreno misli. Zbog toga mi je istovremeno
bilo toplo i teško oko srca. Ljepota dolazi tek od sreće ili truda, a opet može imati
toliki učinak. Nitko ne bi trebao vjerovati ljepoti, ne zapravo. Ne isključivo na
temelju nje.
Ne nosi kravatu, uska košulja otkopčana mu je na vrhu, a odijelo dovoljno
skupocjeno i elegantno da bude nešto slično Paulu Smithu. Ustvari, prilično sam
sigurna da to jest odijelo Paul Smith. Odijelo koje nije namijenjeno uredu. Ava bi mi
se čudila. Misli da me odjeća zapravo ne zanima. Vara se. Kada sam bila njezine
dobi i mlađa, bila sam opsjednuta modom i pomno proučavala stranice svakog
časopisa koji bi mi došao pod ruku, sve dok se boja i sjaj omiljenih stranica ne bi
izlizali. A jedno vrijeme, prije negoli se rodila, odlazila sam u velike dizajnerske
dućane samo kako bih dodirivala različite tkanine i upijala čudesa dizajna. No, iako
sam si to mogla priuštiti, ništa ne bih kupila. Ta odjeća nije bila namijenjena nekomu
poput mene.
Konobar nas odvede za stol, a Simon naruči kruh, masline i malo mineralne
vode. Sjedim, sretna zbog prilike da odmorim drhtave noge i prigušenog svjetla.
»Kako je prošao Avin zadnji ispit?« upita dok mi konobar pruža velik jelovnik.
Riječi se presijavaju kao da bi u svakom trenutku mogle skliznuti.
»Ah, dobro. Barem mislim.« Otpijem malo vode. Grlo mi je poput role brusnog
papira. »Šesnaest joj je godina. Nikada neću dobiti iscrpnu analizu. Ali nije lupala
vratima i djeluje prilično zadovoljno.«
»Ide van proslaviti?«
Kimnem. »A sutra je festival, pa je skoro neću ni vidjeti. Ima dobre prijateljice.
Ne brinem se previše.« S lakoćom izgovorim laž. Neprestano se brinem. To je jedino
što radim. »Teško je znati koliko joj slobode dati«, nastavim. »Toliko su odrasli sa
šesnaest, a zapravo opet nimalo.«
Spusti pogled na jelovnik, pa shvatim koliko ga to zacijelo zamara. »Oprosti,
zaboravljam da ti nemaš djece.«
»Nemam. Ali volim slušati o tvojoj kćeri.«
»Zašto?« Nastojim ne zvučati kao da se branim.
Nasmiješi se. »Zato što mi se sviđaš, Lisa. Želim doznati više o tebi, ali teško te
je upoznati.«
»Ah, nema se što posebno znati. Prilično sam dosadna.« Pokušam zvučati
opušteno i zavodljivo, ali podbacim. Daniel. Srce mi oteža i zaboli me od uspomene
na njega.
»Nimalo ne vjerujem u to. Mirna voda i tako to.«
»Pa, istina je.«
Nasreću, konobar se vrati pa nasumce izaberem jakobove kapice, pagra te čašu
chablisa.
»Nisam pretjerano sklona piću«, kažem. »Stoga naruči bocu samo ako želiš
popiti ostatak.«
Nasmije se. »Večeras moram u Kent radi jutarnjeg sastanka u svom hotelu
Grainger House. Nema odmora.
Znači, i za mene samo jedna čaša. Da budem iskren, ni sam pretjerano ne volim
piti. Imam previše godina i posla da bih patio od mamurluka.« Nato mi dvostruki val
olakšanja preplavi živce. Ne pije i večeras me neće pokušati odvesti u krevet.
Pomisao da se želi seksati sa mnom svakako je smiješna, ali svejedno je se
pribojavam. Godinama se nisam svukla u muškom društvu. Godinama nisam učinila
ništa u muškom društvu.
»Nego«, kaže i po njegovu tonu shvatim što slijedi. Nekakva varijacija na temu
reci mi nešto o sebi. »Rekla si da si desetak godina u PKR-u. A prije toga?«
»Ava«, jednostavno odvratim. Bože, odakle započeti? Prije toga dogodilo se
štošta. Previše toga. Čitav jedan svemir. Kako bi lijepo bilo moći sažeti život u
uredan odlomak ili pretočiti dosadašnje godine u silno zabavnu anegdotu. Ne mogu
ni to.
»Ah.« Oči su mu pune neizgovorenih pitanja. Brak, razvod, Avin otac, drugi
dečki - sve informacije koje zanimaju muškarce. Stvari koje ograničuju žensku
vrijednost u odnosu na druge muškarce, više nego bilo što u njima i na njima.
Povjerljive informacije dolaze poslije. Ti su razgovori namijenjeni sredini noći dok
glave počivaju na jastucima, a obrisi se lica tek naziru u tami. Tada ljudi jedno
drugome predaju oružje i nadaju se da u budućnosti neće stradati od njih u noći.
Naše vino stigne, stoga otpijem gutljaj. On još uvijek čeka odgovor. »Netko mi
je jednom rekao«, kažem, »da se sve stanice ljudskog tijela posve obnove svakih
sedam godina. Stoga smo, u biti, svi posve drugačiji negoli prije sedam godina, i
svaka je osoba drugačija u odnosu na to kakva je bila prije tih sedam godina. Zbog
toga se zapitam zašto su svi uvijek toliko fascinirani tuđom prošlošću jer nitko među
nama više nije što je bio.«
Simon otpije malo vina. »Nikada to nisam čuo. Misliš li da je točno?«
Slegnem ramenima. »Ne znam. Vjerojatno bih trebala istražiti na internetu, ali
ako se pokaže da je izmišljeno, izgubit će na čaroliji. Volim vjerovati da je točno.«
»I ja. Pomisao je vrlo oslobađajuća.« Zatim me propisno pogleda. Dvoje smo
odraslih ljudi umjesto muškarca i žene koji plešu jedno oko drugoga začarani
kemijom. »U mladosti sam učinio određene stvari kojima se ne dičim«, kaže.
»Lijepo je misliti da ih mogu zaboraviti zajedno sa starim stanicama.«
»Neću pitati za tvoje prošle >ti<, ako ti ne budeš pitao za sve moje prošle >ja<.
Dogovoreno?«
»Dogovoreno.«
Život je niz dogovora, toliko sam naučila. Većina ih se prekrši. Potrebno mi je
da ovaj izdrži tek naredna dva sata. Nakon toga povratit ću razum i nećemo to
ponoviti. Kucnemo se čašama. Bože dragi, kako je seksi. Srcolomac. Koji vrag radi
na večeri sa mnom?
Kada otkuca pola dvanaest i večeru privedemo kraju, gotovo sam posve
opuštena i prirodno se smiješim. Ustvari, toliko uživam da nisam sigurna mogu li se
prestati smiješiti. Razgovarali smo o mnogim stvarima bez zalaženja u prošlost, pa
počinjem misliti da se možda doista moguće usredotočiti na sadašnjost i smatrati je
ispunjavajuće dostatnom. Razgovarali smo o filmovima i serijama koje oboje
obožavamo ili mrzimo, sitnicama koje nas izluđuju, ispričala sam mu o Avinu
plivanju, tome koliko je bistra i čemu se sve nadam za nju. On je govorio o hotelima
i snovima da se za otprilike pet godina povuče s britanskog tržišta te otvori
odmaralište na Karibima - skromno i usmjereno na ronjenje, sportove na vodi i dobru
domaću hranu. Mjesto koje bi većinom mogao prepustiti samo sebi i provoditi
vrijeme na vodi ili slikati. Možda čak pisati knjigu. Izgledao je posramljeno dok je to
govorio, no meni je divno zvučalo.
Ponudi se da me odveze, ali kažem da ću uzeti taksi. Ionako ga čeka duga
vožnja. Restoran mi naruči taksi, pa izađemo i čekamo ga na svježoj ljetnoj noći.
Ostane sa mnom dok taksi ne stigne. »Možemo li to ponoviti?«
»Stajati vani na hladnoći?« Nasmiješim se. »Svakako.«
 »Baš smiješno. Ovo. Večeru. Piće.«
Premda riječ spoj visi u zraku, zateknem se kako kimam. »Rado.«
Široko se osmjehne i nagne prema naprijed. U zadnjem trenutku okrenem glavu
postrance, pa mu usne završe na mojem obrazu. Meke su i tople. »Laku noć«,
kažem. Srce mi treperi poput uspaničenih krila, ali osjećaj je dobar. »Pazi kako
voziš.«
»Uživaj sutra s Avom na festivalu.«
»Ha!« Sjednem u automobil. »Sumnjam da ćemo se previše vidjeti.«
»Pa, uživaj s Marilyn. Žao mi je što neću moći biti ondje.«
Vrata se zatvore i utonem u kožno sjedalo.
»Jeste li se lijepo proveli?« upita vozač dok izlazimo na glavnu cestu.
»Da«, odvratim i shvatim da se ne mogu prestati smiješiti. »Da, jesam.«
 19.

AVA

FESTIVAL NA RIJECI JEDAN je od najsvjetlijih točaka gradske godine. Svi u

školi uvijek izmišljaju da je jadan, ali duboko u sebi zapravo ga obožavamo.
Međutim, kao i mi, s godinama se promijenio. I dok je nekada predstavljao tek
pokoji štand, platformu za igrice i možda utrku u kanuima, sada prekriva polja s
obiju strana rijeke, a povezuju ih dva stara pješačka mosta, svaki u jednom smjeru.
Tu su pravi zabavni park, nekoliko glazbenih pozornica, klaunovi i gatare, izložbe
umjetnina, prodajni štandovi, golem šator koji vode članice udruge za osnaživanje
žena i u koji zalaze samo stariji, nekoliko šatora s pivom te hrpa kombija u kojima se
poslužuje sva moguća brza hrana.
Obožavam festival. Svi ga obožavamo, iako bismo radije umrli nego to priznali.
Šepurimo se kroz gomilu isturenih kukova, blago rastvorenih usana namazanih
sjajilom i očiju skrivenih tamnim sunčanim naočalama. Zrak ispunjavaju povici
djece i mama. Protekle dvije godine nisam došla do otprilike četiri popodne kada bi
djecu obično odveli kući, ali nakon previše jeftinog vina od sinoć, trebala sam -
trebale smo - na sunce kako bismo se oslobodile tvrdoglave paučine mamurluka.
Dečki su donijeli vino, a nakon par čaša nije mi smetalo čak ni žvaliti se s
Courtneyjem. Rekla sam mu da sam dobila mjesečnicu - još uvijek nisam - ali
skinula sam ga s vrata drkanjem. Lizzie i Jack otišli su zajedno, ali mislim da je to
čisto zbog pića. Jack uopće nije njezin tip. Svi su ionako vrlo nezreli. Osjetim
prštanje u dnu trbuha. Još jedan tjedan i upoznat ću ga.
»Idemo nekamo uz obalu«, promrmlja Jodie, »da se malo izležavamo na suncu.
Što kažete?«
Sve se složimo. Želudci nam nisu spremni ni za kakvu vožnju. Najprije trebamo
malo hrane i Coca-Cole.
Dečki dolaze poslije, ali drago mi je zbog ovog vremena samo za nas ženske.
Uopće nismo sigurne hoćemo li se sastati s njima. Lizzie nakon sinoć nije pretjerano
zagrijana, a moj doživljaj glamura njihove neotesanosti u usporedbi s dečkima iz
gimnazije splašnjava. Dolazimo iz različitih plemena. Iznutra možda i nismo
pretjerano različiti, ali u našim godinama važno je samo ono na površini. Rano
ustajemo i plivamo. Oni kasno liježu i puše travu. Gledaju nogomet. Mi gledamo
reprize Gleeja. Možda nas spaja samo seks, pomislim dok se približavamo rijeci.
Možda će s njim biti jednako. Nakon što požuda prođe, dosadit će mi. Strana je to
pomisao. Dečki mi zbog djevojaka djeluju nezrelo, a MojeKuje zbog njega. Jedan
tjedan. Još jedan tjedan.
Teško mi je obuzdati osmijeh. Mama i ja danas smo se gotovo vratile na staro.
Njezino je čudno prošlotjedno raspoloženje izgleda prestalo, a jutros je gotovo
blistala, što očito znači da je njezina poslovna večera dobro prošla. Dala mi je još
dvadeset funti, a ja sam za promjenu rekla da mi ne trebaju, ali ustrajala je na tome
da ih uzmem u slučaju da ove godine sve bude skuplje. Zbog toga mi je bilo toplo
oko srca. Osjećala sam se iznova blisko s njom. Kao da smo same protiv svijeta, iako
me svijet odvlači od nje. I dalje je moja mama. I volim je, ma koliko pretjerivala s
oprezom.
Deke za piknik nalaze se posvuda, poput komada platna izloženih za šivanje.
Festival je krcat, iako se službeno otvara tek u trinaest sati. Ljudi obično počnu
dolaziti poslije jedanaest, a čak i ako svi vrtuljci nisu otvoreni, možete obilaziti
štandove s hranom, pićima i suvenirima. Ove godine službeni je gost onaj zgodni tip
iz sapunice Hollyoaks koji je prošle godine pobijedio na televizijskom plesnom
natjecanju i naizgled se neprestano pojavljuje u svim živim časopisima. Na letcima
je pisalo da će dijeliti autograme i fotografirati se. Lizzie želi fotku s njime. Rekle
smo joj da može sama čekati u redu.
Pronađemo mjesto malo dalje od gužve na kojem se obala strmo spušta prema
rijeci pa se klinci ne mogu brčkati, stoga se bacim na tlo, a hladna mi trava poškaklja
gole noge.
»Gladna sam«, kaže Jodie.
»Umirem«, složi se Jodie. »Trebale smo svratiti u McDonald's. I moram
piškiti.«
»Ne da mi se pomaknuti«, kažem. Istina je. Samo želim sjediti i pustiti misli da
neko vrijeme plutaju na suncu. »Ali ako ideš po hranu, i ja bih.« Izvučem
dvadeseticu iz toplog i uskog džepa traperica. »Uzmi isto što i sebi. I Coca-Colu.
Čuvat ću nam mjesto.«
»Imam love«, kaže Jodie pa skupi stvari prije nego što krene prema kombijima
s hranom, a njezina sitna prilika ubrzo nestane na suncu. Lizzie odluta u potrazi za
pokretnim toaletima, a Ange sjedne pokraj mene prekriživši noge dok se pružam na
travi i sklapam oči. »Mogla bih zaspati«, kažem. »Znam kako ti je.«
»Probudi me kad se Jodie vrati s hranom.« Ne zažmirim, već samo ležim zureći
uvis u grane i razmišljam o njemu. Je li moguće voljeti nekoga koga niste ni
upoznali? Je li to ludost? Znam da svi govore o tome kako ne biste smjeli razgovarati
sa strancima na internetu, ali to je drugačije. Za početak, nisam klinka - nije da
nemam pojma o internetu. I drugo, nije čudan. Divan je. Zbog njega se osjećam
divno.
Pogledam u stranu. Ange je pogrbljena i udubljena u nešto na mobitelu, a prsti
joj lete tipkovnicom. Nisam čula nikakvo pištanje, što znači da ga je sigurno stišala.
Ima li i ona tajne? Pitam se dopisuje li se s Courtneyjem. Ne smeta mi. Na kraju
krajeva, isto smo društvo, ali čudno je ako to ne želi spomenuti. Nije spominjala
nikoga drugog, a Ange nije šutljiva u vezi s tim stvarima. Možda joj se sviđa. Možda
bih ih trebala ohrabriti. Ako se spetljaju, možda neću ispasti tolika kučka kad se
dozna za mene i njega.
Duboko udahnem i otpustim svu napetost u vratu i ramenima dok sklapam oči.
Glava me još uvijek malo boli, stoga pustim misli da plutaju poput oblačića za
vedrog dana. Sunce je sve jače, a koža me ne peče čak i uz povjetarac. Dan je
predivan, savršen.

Isprva pomislim da prodoran zvuk pripada budilici. Utonula sam u polusan o

ispitima, školi i kašnjenju, i odjednom mi se taj grozni zvuk probio u potjeru za
autobusom, a pošto otvorim oči i uspravim se potreban mi je trenutak da shvatim
gdje se nalazim. Festival. Subota. Nema više ispita. I nije riječ o budilici, već o
vrištanju, i iako su mi oči iza sunčanih naočala pospane a usta suha, zateknem se na
nogama. Snažno udaranje mojeg srca razbudi me.
»O, Bože! Neka mi netko pomogne! Moj dječak! Ben! Ben! Molim vas, neka mi
netko pomogne! Učinite nešto!«
Osvrnem se u potrazi za Ange, ali nema je, te ugledam gomilu kako se skuplja
uz obalu. Pretili se muškarac izuva. Pogledam u vodu. Ručica. Uspaničeno prskanje.
Čuperak. Koža. Blizu druge obale. Pretili muškarac neće stići. Struje su snažne, ima
korijenja, stopala će mu biti prenisko i dok stigne na drugu stranu vjerojatno će ga
prije povući na dno nego spasiti.
Razmišljam o svemu tome, kao i Gdje je, dovraga, Ange?, dok pretrčavam onih
nekoliko metara do obale i uskačem, privlačeći stopala uz tijelo u slučaju da je voda
plitka.
Povici i vrištanje utihnu. Voda je jebeno hladna, smrdi i osjećam okus blata u
ustima, ali moje se snažne noge isprave te stanem lamatati njima, sijekući struju koja
će odvući dijete do brane.
Izronim na površinu i plivam.
 20.

LISA

JOŠ SE UVIJEK SMIJEŠIM. Sunce je izišlo i vrijeme je veličanstveno, a Ava

je jutros bila toliko dobro raspoložena da mi se činilo kao uvid u budućnost u kojoj
ćemo moja odrasla kći i ja biti prijateljice koje zajedno razgovaraju i smiju se. Bilo
je divno.
Simon mi je za doručkom poslao poruku i rekao da je uživao u našoj večeri te
da se ne veseli provođenju prekrasnog dana u zatvorenom na sastancima kada bi
mogao biti vani i uživati sa mnom. Dok sam je čitala, osjetila sam uobičajenu
tjeskobu u želudcu, a zatim i omamljujući nalet uzbuđenja. Možda je zaslužno
vrijeme, ili činjenica da su Avini ispiti završili, ali doista se osjećam bolje. Još uvijek
osjećam onaj strah, zauvijek ću ga osjećati, i nisam se dokraja oslobodila
prošlotjedne tjeskobe - ono nije bio Petar Zecimir, a pjesma je bila puka slučajnost -
ali osjećam se snažnije, odlučnije. Mogu naučiti živjeti u sadašnjosti. Možda i
dopustiti sebi da ponovno budem sretna.
»Izvoli«, kaže Richard pružajući mi sladoled s dvama keksićima. »Nisam nam
uzeo mrvice jer smo odrasli.« Namigne mi, pa se nasmiješim. Sladoled se već topi
zbog vrućine, pa ga ližem s korneta.
»O, Bože, ne bih smjela«, kaže Marilyn. »Ovaj sam se mjesec nekako udebljala
jedan kilogram.«
»Ne lupetaj.« Richard je snažnom rukom obgrli oko struka. »Prelijepa si.«
Nakon letimičnog oklijevanja, Marilyn prihvati kornet. »No, dobro.«
Vedro se osmjehuje, pa se zateknem kako zamišljam Simona i sebe na
dvostrukom spoju s njima. Bi li on mene tako zagrlio? Toliko zaštitnički i brižno?
Marilyn nije pitala kako je večera prošla - zacijelo to ne želi spominjati pred
Richardom radi mene. Radi mene ili radi sebe. Više od svega na svijetu želi da
budem sretna i dovoljno me dobro poznaje da zna koliko se brzo mogu zatvoriti u
sebe. Bilo kakav dodatni pritisak da to postane nešto, i mogla bih pobjeći nakon svih
godina odvažnog samovanja.
Kako bilo, jedva čekam ispričati joj. Možda ćemo se poslije uspjeti iskrasti, pa
ću joj reći. Premda joj nemam previše toga reći, samo to želim iznova proživjeti.
Čuti njezino mišljenje o njemu, sebi i svemu. Bože, poput tinejdžerice sam, sva
izvan sebe zbog tipa.
»Koji se vrag ondje događa?« Richardov osmijeh zamijeni mrštenje dok zuri u
nešto onkraj mojeg ramena. »Dolje na rijeci.«
Okrenem se, zajedno s ostatkom malene skupine okupljene uz kombi sa
sladoledom. To je poput krugova na vodi, osjećaj da nešto nije u redu širi se od jedne
osobe do druge. Zaškiljim na žarkoj svjetlosti. U daljini na obali rijeke ugledam
gomilu. Ljudi koji su ležali ili sjedili na dekama sada su na nogama i svi gledaju na
suprotnu stranu. Majke čvrsto drže djecu. Osjećam to odavde; olakšanje i krivnju u
čvrstom stisku koji vrišti: hvala Bogu da nije riječ o mom djetetu.
Dijete... rijeka... djevojka uskočila... je li tko zvao hitnu... Isuse, gdje je bila
majka... što je ljudima...
Riječi doplutaju do nas poljem, prenoseći se kao u igri pokvarenog telefona, i
odjednom znam, jednostavno znam da je Ava negdje među svim tim ljudima, i da je
ključna u tome što god da se događa. Bacim sladoled i potrčim.
»Lisa?« Marilyn zbunjeno poviče za mnom. Jedva je čujem kroz zid sazdan od
panike. Ja sam kriva, za sve sam ja kriva, razmišljam o oholosti i padu, o sreći i
gubitku i trčim i trčim, gurajući se kroz ljude dok se probijam do epicentra događaja.
Molim te, Bože, daj da moje dijete bude dobro, molim te, Bože, daj da je moja
malena dobro... mozak mi izvikuje molitvu Bogu za koga znam da ne sluša, a suze
mi naviru na oči od užasa.
Pošto se probijem kroz zadnji red ljudi, najprije ugledam medicinske tehničare
iz bolnice St. John's, krupne prilike u zelenim odorama koje mi zaklanjaju pogled.
Sunčeva svjetlost odbija se od srebrne folije pokrivača i na trenutak sve svjetluca
odvraćajući mi pozornost, a zatim ustane, pa je ugledam. Svoju djevojčicu. Mokru
do kože, ali živu.
Dotrčim do nje, ovijem je rukama i zarijem lice u njezinu kosu koja zaudara. O,
Bože, živa je. Na sigurnom je. Moja je malena na sigurnom.
»Dobro je, mama. Dobro sam.« Slabašno mi se osmjehne, a ja joj jednako
odgovorim, ali gotovo nalikuje na jecaj. A potom joj odjednom pristignu prijateljice,
pa je sve okružimo ljubavlju, a njihovi mladi glasovi prodorni su u mojim ušima: Što
se dogodilo, samo sam..., o Bože, ne mogu vjerovati, Isuse, Ava, spasila si ga, to je
ludost... Čvrsto je držim, sve njih, ne pouzdajući se u vlastite riječi dok mi udovi
dršću od olakšanja.
Ženska se ruka probije kroz nas posežući za Avom te se razdvojimo. Moj
vlastiti strah i olakšanje odražavaju se na ženinu mladom licu. Može joj biti tek oko
dvadeset pet. Nešto joj se danas zauvijek smjestilo na licu, pomislim. Nešto čega
prije nije bilo.
»Hvala ti«, kaže kroz suze. »Hvala ti. Ne znam kako je dospio onamo. Trebao
je biti s ostalima.«
Čvrsto ga drži. Dječačića omotanog srebrnim pokrivačem, poput moje
djevojčice. Njegove krupne oči poviruju u nas. Ne plače. Odveć je zauzet
nastojanjem da to pojmi svojim mlađahnim umom. Opasnost. Srce mi načas zastane.
Koliko mu je godina? Dvije ili tri? Isto kao Danielu. Isto kao što je bilo Danielu.
Svijet oko mene iznova napukne, a sjeme moje sreće odleprša kroz pukotine. Eto što
se dogodi kad se opustiš, kaže glas u meni. Eto što se dogodi kad si dopustiš biti
sretna.
»Pogledajte ovamo, molim vas!« Glas je toliko oštar, a ja sam toliko izgubljena
od olakšanja zbog Ave i podsjetnika na Daniela da poslušam naredbu. Sve je
poslušamo.
Bljesak me zaslijepi.
 21.

Mjesna tinejdžerica spasila dijete

u drami na rijeci...

NA GODIŠNJEM FESTIVALU na rijeci u Ellestonu izbjegnuta je tragedija

kada je smiona šesnaestogodišnja Ava Buckridge spasila dvogodišnjeg Bena
Starlinga iz rijeke Stour. Ava je (na donjoj slici) uživala na suncu, kadli su je vrisci
upozorili na užas tijekom kojeg se dvogodišnji Ben borio s vodom. Snalažljiva
tinejdžerica zaronila je bez oklijevanja i izvukla dječaka na sigurno.
Dječak se igrao s bratićem i starijom djecom, ali je odlutao te, bez majčina
znanja, prešao most gdje se poskliznuo na strmoj obali. Nasreću, Ava koja pliva na
razini okruga u Plivačkom klubu Larkrise na gradskom bazenu, našla se pri ruci,
stoga je Ben majci vraćen živ i zdrav.
Lijepa šesnaestogodišnjakinja skromna je koliko i hrabra, rekavši tek: »Vidjela
sam dječaka u vodi i muškarca koji je izuvao cipele da bi uskočio. Plivam svaki dan i
znala sam da ću imati bolje šanse protiv struje, stoga sam samo potrčala. Zaista, nije
to bilo ništa posebno. Samo malo hladno!«
 22.

LISA

ODGOVARAM SAMU SEBE od gledanja, ali pogled mi svakoga puta klizne

prema njemu dok prolazim pokraj recepcije. Marilyn je dala laminirati novinski
isječak kako bi ga sačuvala, ali Penny je ovaj uokvirila. Kaže da dobro djeluje na
tvrtku. Marilyn sve izrezane novinske članke drži u omotnici. Kao i Ava. Ja ne želim
ni taknuti novine. Imam osjećaj da mi lice blješti sa svake fotografije, premda sam u
stvarnosti na većini djelomično okrenuta od objektiva.
Šalica mi prži dlan dok se vraćam za stol. Uvijek djeluje utješno, ta bol koja me
drži u sadašnjosti.
»Sigurno si vrlo ponosna«, kaže Marilyn otprilike tisućiti put toga tjedna dok
spuštam njezinu šalicu. Otvorila je novu internetsku stranicu. Na njoj su Plivački
klub Larkrise i Avin trener. Objavio je članak o njoj i tome kako bi sva djeca trebala
naučiti plivati. Čeljusti me bole od napetosti. Zašto svi ne začepe i nestanu?
»Naravno da jesam, koliko puta moram ponoviti?« Čvršće stegnem šalicu.
»Iskreno, samo sam sretna što je dječak dobro.« Ben. Zove se Ben, ali kada mu
vidim lice u novinama, dah mi zastane kao da je riječ o Danielu. On nije Daniel. Ben
je živ. Daniel je mrtav. Više fotografija prikazuje Avu nego Bena i njegovu majku.
Ne čudim se. Na svakoj nalikuje na američku starletu. Rezane hlačice od trapera i
sasvim vlažna majica kratkih rukava koja joj se lijepi za tijelo. I njoj se svidjela
halabuka, dok sam se ja užasavala i pokušala je odvući. Nisam imala šanse. Ona i
prijateljice rado su pozirale. Previše fotografija. I na previše se njih motam u
pozadini.
To su samo lokalne vijesti, beskrajno ponavljam samoj sebi. Nitko ne obraća
pozornost na njih. Past će u zaborav. To su Alisonine riječi. Zvala sam je u subotu,
bez daha, uspaničena i ispričavajući se jer joj smetam za vikend. Glas joj je bio
utješan i ohrabrujuć. Odmjereno mi se i profesionalno slijevao u uho. Bit ćeš dobro,
rekla je. Proći će, rekla je. Neka je ponovno nazovem ako osjetim da me obuzima
tjeskoba. Neka vježbam disanje. Čula sam djecu u pozadini. Teško mi je zamisliti da
ima vlastiti život. Smiješno kako smještamo ljude u određene okvire. Ona je u
mojem isključivo stručnjakinja.
Moj je mir trajao otprilike pet minuta nakon što sam spustila slušalicu, a zatim
su mi se strah i zabrinutost iznova prišuljali, pa ih nisam uspjela izbaciti iz sebe
provlačeći se kroz dane. Ustvari, moja se napetost pogoršala. Nije pomoglo kada je
jedan novinar iz najvećeg mjesnog tabloida pribavio broj mojeg mobitela i jučer
nazvao radi intervjua s majkom i kćeri. Isključila sam ga nakon toga i više ga nisam
iznova uključivala.
Dlana crvena od vruće šalice, nastojim se usredotočiti na skupnu e-poruku s
radnim ugovorom koju sastavljam, ali mošusni miris orijentalnog ljiljana u vazi na
stolu pokraj mojega odvraća mi pozornost. Uglavnom ga smatram lijepim, ali Simon
mi ga je kupio, a kada pomislim na Simona, podsjetim se na to koliko sam glupa bila
misleći da se mogu opustiti i biti sretna. Kupio mi je čitav buket te manji i
jednostavniji, od neobičnog cvijeća jarkih boja koje ne poznajem, za Avu. Stoji u
vazi u uredskoj kuhinji. Nisam ga odnijela kući. Dovoljno se toga događa i bez
potrebe da joj objašnjavam i to tko je on. Na kraju krajeva, Penny nije poslala
cvijeće, pa zašto bi to učinio stranac? Ava bi znala da u tome postoji nešto ne dokraja
profesionalno.
Željela sam joj nešto i sama kupiti kako bih joj pokazala da se ponosim njome.
Želim joj reći da je moje sve, a ponos nije dovoljno snažna riječ za to kako se
osjećam kada je vidim tako ljubaznu, dragu i nesebičnu. No sve je to čvrsto
isprepleteno s cijelom istinom u meni da, čak i kada bih joj željela reći, nikada ne bih
uspjela rasplesti čvorove.
»Je li koja od vas uzimala novac iz priručne blagajne?«
Toliko sam zauzeta zurenjem u zaslon dok mi mozak radi sto na sat da nisam ni
zamijetila kad je Penny izašla iz ureda. Govori tiho, a leđa su joj okrenuta ostatku
prostorije.
»Ja nisam«, kaže Marilyn.
»Ni ja«, dodam. Usta mi se osuše. Odjednom mi ono što sam jutros vidjela ima
više smisla.
»Mislim da nedostaje dvadeset funti«, kaže Penny. »To je već drugi put.«
»Koliko ti puta moram reći da zaključavaš blagajnu?« Marilyn je trebala biti
majka. Ima savršen ton za to. »Spremačice se vjerojatno časte.«
 »Zaključavam stol.« Čak i dok to izgovara, Pennyno lice djelomično priznaje
laž. »Dobro, kad se sjetim.«
»Odsad se pobrini da to učiniš«, kažem.
»Vjerojatno sam ga sama uzela«, promrsi Penny. »Mozak mi je ovih dana kao
sito. Prokleti hormoni.«
Dok se udaljava, ugledam Juliju kako se naginje nad uređajem za kopiranje.
Penny joj se nasmiješi, toplo i dražesno. Julia, nova miljenica. Trebala bih nešto reći.
Zbilja.
»Jesi dobro?« upita Marilyn.
»Ah, sve je u redu«, kažem. »Samo pokušavam smisliti što kuhati za večeru.«
»Ludilo, Lisa.« Naceri mi se. »Život nam je pravo ludilo.«
Zurim u zaslon računala i tjeram duboke udahe u pluća. Sve mi je to previše.
Čitav me svijet počinje gušiti i stezati prste oko mojeg vrata.
 23.

AVA

SITUACIJA JE ČUDNA nakon onoga na rijeci, ali moram priznati da mi

pozornost godi. Još bolje, dobro izgledam na većini objavljenih fotografija, što je
velik uspjeh. Facebook mi je podivljao. Toliko novih zahtjeva za prijateljstvo - čini
se kao da me sada svi u gimnaziji žele znati - i toliko je objava o tome koliko sam
sjajna. Maleni dio mene bjesni jer su ispiti završili, pa ne mogu ići u školu i uživati u
svoj toj slavi, iako znam da je to zapravo vrlo plitko.
Courtney je jedini koji me ne opsjeda. Pomalo se ohladio i mislim da je
nanjušio da ću ga nogirati. Ili je možda ljubomoran zbog sve te pozornosti usmjerene
na mene.
Možda se i mama zato pomalo ponaša kao krava. Je li moguće da je
ljubomorna? On kaže da isisava život iz mene. Da je sebična što želi da zauvijek
ostanem njezina djevojčica. Kaže da me vuče na dno i da joj ne trebam popuštati.
Mislim da možda ima pravo. Ali on je sjajan. Rekao je da ga nimalo ne čudi to što
sam učinila jer zna kakva sam žena. Hrabra, snažna i prelijepa, i da je pravi sretnik
što me ima. Nazvao me ženom.
Zadrhtim čim pomislim na to. Više nisam djevojka. Žena. Njegova žena.
Sretnica sam. Kada me nazove lijepom, osjetim to. Obično, kada mi netko da
kompliment, ima suprotan učinak. Osjećam se nespretno, nelagodno i vrlo svjesno
svih stvari na sebi koje ne valjaju. Ali ne i kad on to učini. Možda je to ustvari
ljubav. A za nekoliko ću ga dana vidjeti! Jedva čekam. Tako sam uzbuđena. Prije
toga trebam riješiti samo još nešto.
Zurim u vrećicu iz drogerije na krevetu. Trebala bih to obaviti. Možda nakon
večere. Neće biti pozitivan, to bi bila ludost, ali u želudcu svejedno osjećam mrvicu
straha. Osjećat ću se bolje nakon što to učinim i znat ću zasigurno. I kao što Jodie
kaže, čak i da jest pozitivan - molim te, Bože, ne daj da bude pozitivan - mogu se
pobrinuti za to. Riješiti stvar. Barem su ljetni praznici. Ako mi zatreba pobačaj,
mogu ga obaviti dok je mama na poslu. Neće ni znati.
 24.

LISA

»NISAM TE MOGLA DOBITI. Pozivi mi se preusmjere ravno na govornu

poštu. Richard je izišao na sat vremena odraditi kotaciju, pa sam pomislila da bih
mogla svratiti.«
Ne mogu odlučiti jesam li sretna što je vidim ili ne. Upravo sam oprala tanjure
nakon prilično neugodne večere od pileće salate u Avinu društvu dok je gunđala
odgovore na moja pitanja, a sada se zaključala u sobu i prijateljice joj nesumnjivo
stižu te će, kao i uvijek, samo projuriti stubištem. Nisam sigurna da trenutačno imam
snage za Marilyn. Emocionalno sam iscrpljena. Potrebna mi je sva snaga koju imam
da bih ostala pozorna u tom napetom i tjeskobnom stanju.
»Što ima?« upitam kuhajući vodu u čajniku.
»Kod mene ništa.« Objesi torbu o naslon stolca pa se sruči na njega. »Ali ti si
poslijepodne bila malo čudna. Nešto te muči?«
Osjećam njezin pogled na leđima dok se bavim šalicama, vrećicama čaja i
mlijekom. Moram joj nešto reći. Odviše me dobro poznaje iako možda zapravo
uopće ne. Zna što me dira u živac. Moram joj nešto otkriti, a ne mogu joj ispričati
ono što me brinulo za vikend, stoga izaberem manje od dvaju zala.
»Mislim da znam tko je uzeo novac iz priručne blagajne.«
Oči joj se rašire. »Tko?«
Nalijem kipuću vodu u šalice i pridružim joj se za stolom.
»Julia«, kažem. »Julia ga je uzela.«
Marilyn načas šuti, a zatim glasno izdahne. »Trebala sam znati po tome kako se
uvijek ulizuje Penny malim poklonima za ured ili kolačima za sve. Kako si
doznala?«
»Jutros sam uranila u ured.« Činim to gotovo svakodnevno od vikenda. Sve je
bolje nego ležati budna i brinuti se zbog svega, a i nije da moram buditi Avu za školu
sada kad su ispiti završili. »Sređivala sam detalje za Manningove ugovore. Kad sam
stigla, izlazila je iz Pennyna ureda. Prestrašila sam je.«
»Je li rekla što je radila?«
»Nosila nekakve račune na njezin stol.«
»Možda i jest?«
»Provjerila sam kad je otišla po kavu i bila je odnijela nekakve papire. Ali to je
Julia. Nije toliko glupa da ulazi onamo bez razloga.«
Ugledam tračak sumnje na Marilyninu licu.
»Ima toga još«, kažem. »Nešto se dogodilo kad smo bili u salsa klubu. Znaš, na
uredskoj zabavi. Nešto sam vidjela.«
»Nastavi.« Stanem joj govoriti, a ona se nagne prema naprijed kao da upija
moje riječi iz zraka i guta ih, sve dok ne završim, pa se obje naslonimo u stolcima.
»Zašto nisi ništa rekla?«
»što sam mogla reći?« slegnem ramenima. »Nisam imala nikakav dokaz. Nije
da sam je zatekla na djelu. Bila sam na drugoj strani prostorije, a kad sam shvatila
što je učinila, već je bila na pola puta do šanka. Bila bi moja riječ protiv njezine, a
znaš kakva je Penny vjerojatno ne bi znala koliko gotovine ima u novčaniku, a
kamoli da joj nedostaje dvadeset funti.«
»Moramo reći Penny«, odlučno odvrati. Uvijek je odlučna.
»Ali još uvijek nemam dokaz.«
»Onda ćemo ga pribaviti. Postavit ćemo zamku. Obilježit ćemo novčanice u
blagajni ili nešto, pa ih provjeriti.«
»Nismo policija, Mar.« Lagano se nasmijem. »Ne možemo hodati uokolo i
tražiti od ljudi da nam pokažu što imaju u novčaniku.« Olakšanje jer sam to rekla
zamijeni tjeskoba zbog potencijalnog djelovanja.
»Moramo nešto poduzeti. Penny misli da je ta cura suho zlato.«
»Nije ona cura. Bolje pogledaj. Kladim se da nije puno mlađa od nas.«
»Misliš?«
Slegnem ramenima.
 »Hvala Bogu pa sam udana, ha? Mogu se zapustiti.« Gotovo se nasmijem.
Marilyn se nikada nije zapustila. Ja možda, ali nikada i nisam bila nezapuštena. »Nisi
tako loša«, kažem. »Za staru koku.«
»Kravo.«
Obje se nasmiješimo i osjećaj je dobar, usprkos neprestanoj mučnini i bolu u
mojem želudcu.
»Trebamo piće«, kaže, ponovno odlučna. »Vozim, ali jedno mogu popiti. Tko
ga šljivi. Uzmi torbu. Idemo u pub.«
»Ali, Ava...« promrmljam.
»... ima šesnaest godina«, dovrši rečenicu. »Neprestano ti govorim - moraš joj
dati prostora. A sad se spremi dok ja odem piškiti. Idemo.«

* * *
Uvučem se u krevet poslije jedanaest navečer. Osjećam se bolje nego čitav
tjedan. Pub je bio dobar, staromodan i udoban i nitko nije obraćao nimalo pozornosti
na nas, što me podsjetilo na činjenicu da je cijela ta stvar s Avom i rijekom važna
samo našem uskom društvenom krugu. Nikoga drugog nije briga, svi nastavljaju s
vlastitim kompliciranim životima. Ogovarale smo Juliju, ispitivala me o tome što će
Ava raditi preko ljeta i u završnom razredu, a zatim smo razgovarale o Simonu - koji
mi je poslao poruku dok smo bile vani i pozvao me na još jednu večeru, pa me
natjerala da pristanem. Bio je to ugodan predah, ali čim sam se opustila, osjećala sam
se slomljeno i nisam mogla prestati zijevati. Olakšanje i opuštanje. Čista iscrpljenost
koja dolazi od višednevne napetosti i kratkog odmora od života u neprestanoj dvojbi
između nagona za bijegom ili borbom. Ispala sam iz štosa.
Nisam Avi zaželjela laku noć, previše sam umorna za bilo kakav sukob.
Grčevito se držim tog magličastog tračka smirenosti. Uspijem li zaspati prije nego
što se tjeskoba vrati, imam šanse dobro se naspavati, pa će ujutro sve djelovati bolje.
Odmor tako djeluje. I sunce. Prepustit ću Marilyn glavnu riječ u vezi s Julijom. I kao
što kaže, nećemo je ni za što optužiti dok ne budemo imale dokaz. Pravi dokaz. Ne
želim razmišljati o dokazima. To me iznova ispunjava brigom.
Iako je toplo, ne otvaram prozor i povučem pokrivač i koljena sve do brade.
Skutrim se. Sklopim oči i duboko udišem. Zamišljam da sam jedina osoba na svijetu.
Zbog toga se osjećam sigurno. Jedina na svijetu. Samo ja. Sama. Otplutam.

»Mama?«
Posve se obeznanim, pa kad mi Ava protrese rame te se trgnem iz sna, nisam
sigurna gdje se nalazim ni koliko je sati, stoga skočim iz kreveta kao da mi život
ovisi o tome. Zaškiljim na jarkom svjetlu. Je li svanulo? Ne, zastori su mi navučeni.
Upalila je svjetlo. No plavkasta bjelina provlači se kroz rubove, što znači da jest
svanulo.
»Mama, to nije normalno.« Prepuna je energije i uzbuđenja, još uvijek u
kratkim hlačicama i majici za spavanje. Ne shvaćam što se događa, ali srce mi
snažno tuče. Ne, ne, ne, bubnja mi o rebra. Molim te, ne.
»Mislim, jednostavno nije normalno.« Na korak je do prozora i želim je povući
natrag, uvući pod pokrivač i obje nas sakriti onamo. Nasmije se. »Tko bi pomislio da
će sve te ljude zanimati što sam učinila? Nije to ništa posebno. Ali, gle, mama, gle!«
Razmakne zastore. »Vidiš?«
Čujem ih kroz dvostruka stakla. Viku. Škljocanje fotoobjektiva. Žamor hijena.
Ne pomaknem se.
Avino je lice prepuno žara dok se okreće prema meni.
»Pogledaj.«
Ne pomaknem se. Sleđena sam. Iz prizemlja se oglasi zvono na vratima. Dugo i
snažno. Telefon stane zvoniti. Buka. Sva me buka preplavljuje, gušeći me poput
živog pijeska. Stanem dahtali.
»Mama?« Ava se namršti. Nalazi se na suprotnoj strani svemira u odnosu na
mene. »Jesi dobro?«
»Skloni se od prozora.« Zvučim oštro i promuklo. Nimalo nalik na sebe.
»Što je bilo?« Priđe mi. Želim je zagrliti. Želim joj reći koliko je volim, ali ne
učinim to, ne mogu. Ne sada. Umjesto toga naprosto joj kažem istinu. Začujem
dozivanje izvana.
»Nisu došli radi tebe.« S naporom progutam slinu dok se svijet pomračuje, a ja
se utapam u buci te joj se prepuštam. Svemu tome.
»Charlotte! Charlotte! Otkad živiš ovdje, Charlotte? Je li Ava tvoje jedino
dijete?«
Svijet mi se uruši kao da nikada nije ni postojao.
»Nisu došli radi tebe«, ponovim.
»Došli su radi mene.«
DRUGI DIO
 25.

POSLIJE

Uvjeti za raniji izlazak Charlotte Nevill,

osuđene na doživotni zatvor, 1998. godine:
1.Bit će pod nadzorom probacijskog službenika koji će joj biti dodijeljen u
određenom razdoblju.
2.Po puštanju, javit će se predloženom probacijskom službeniku te će održavati
kontakt sa službenikom prema njegovim ili njezinim uputama.
3.U slučaju da probacijski službenik zatraži, primat će posjete službenika u
svojem prebivalištu.
4.U početku će prebivati u skladu sa svim uvjetima koje proglasi zatvorski
upravitelj, a poslije prema uputama probacijskog službenika.
5.Radit će, uključujući volontiranje, isključivo na mjestima po odobrenju
probacijskog službenika te će njega ili nju obavijestiti u slučaju promjene ili gubitka
radnog mjesta.
6.Neće putovati izvan Ujedinjenog Kraljevstva bez prethodnog dopuštenja
probacijskog službenika.
7.Ponašat će se pristojno i ničime neće ugrožavati svrhu nadzora kazne koji
služi zaštiti javnosti tako što će osigurati njezinu sigurnost i omogućiti joj uspješno
ponovno uključenje u zajednicu.
8.Ostat će pod kliničkim nadzorom dr. [ ] i svakog drugog dodijeljenog
forenzičkog psihijatra zaduženog za takav nadzor.
9.Neće pristupati metropolitanskom okrugu South Yorkshire bez prethodnog
pisanog dopuštenja probacijskog službenika.
10. Neće kontaktirati ni pokušavati stupiti u odnos s [ ].
 11.Neće boraviti ni noćiti u istom kućanstvu s bilo čijim djetetom mlađim od
šesnaest godina bez prethodnog pisanog dopuštenja probacijskog službenika.
12.Neće bez nadzora dolaziti u kontakt niti se uključivati u bilo kakav rad ili
drugu organiziranu aktivnost s djecom mlađom od dvanaest godina bez prethodnog
pisanog dopuštenja probacijskog službenika.
 26.

LISA

SVE NEKAKO MORA IZAĆI.

Gore je nego što sam mogla i zamisliti. Gore je nego prošli put. Užasno je i
zaslužujem to. Nikada mi ništa neće biti gore od vlastite krivnje, vlastitih snova,
vlastite potrebe za kaznom. Zaslužujem tu bol i mogu se nositi s njom na svoj način.
Upijam je. Zaslužila sam je. Ali ne i Ava. Ne moja djevojčica. Ona to ne zaslužuje. I
njezin se svijet srušio, a nikada nije učinila ništa što nije dobro.
Nikada nisam razmišljala o činjenici da Ava nosi moju krv. U tome se i sastoji
radost koju donosi, zato što se toliko razlikuje od mene, od Charlotte. Od prvog je
dana voljela školu. Silno se ponosila u svojoj odorici. Usredotočena je. Pobjednica.
Nikada nije upala ni u kakvu nevolju, ne zapravo. Pravo je zlato otkad se prvi put
zahihotala. Bila je dražesna, uvijek spremna na osmijeh, a njezina loša raspoloženja
bila su tek blagi povjetarci, nikako divlje oluje. Bila je poput Daniela.
Sada, u ovome bijesu, sada kad zna, posve je moja i srce mi se iznova kida zbog
toga.
Isprva se zbivalo previše stvari da bismo razgovarale, stoga smo bile poput
ošamućenih zombija kada su Alison i ostali upali i stali upravljati nama poput lutaka
- Što se događa, mama, zašto te nazivaju Charlotte, tko je Charlotte – odvodeći nas
u zasebnim automobilima pod dekama tako da su nam životi gasnuli u tami, a zatim,
pošto smo konačno stigli u ovaj mali vlažni stan koji me podsjeća na prvi, oštri
rubovi prošlosti stali su me rezati sa svih strana.
Mirno stojim dok urla na mene. Voljela bih da mogu zaplakati. Rekli su joj što
sam učinila. Kako da to objasnim Avi kad ne mogu ni samoj sebi? Pomislim na svoju
bajku, svoje odbačene stanice, novu sebe i zamalo prasnem u histeričan smijeh.
Prljavština. Krivnja. Nikada se neću moći riješiti Charlotte. Vječito je ovdje, onkraj
slojeva u kojima sam se nastanila.
»Gadiš mi se!« Ava pak plače, ali te su suze nešto divlje i neobuzdano. Lice joj
je mrljavo i crveno, a kosa, još uvijek raščupana od sna, nalik na grmlje oko njezine
prelijepe glave. »Kako možeš reći da me voliš? Kako ikoga možeš voljeti? Gadiš mi
se! Zbog tebe se gadim samoj sebi! Zašto me nisi pobacila?«
Lagano stupim u oluju njezina bijesa. Želim je zagrliti. Želim da me udari.
Želim učiniti nešto, bilo što, kako bih joj olakšala.
»Ne približavaj mi se!« Njezin me vrisak natjera da se lecnem. Alison se vrzma
na dovratku. Znaju da joj je to potrebno. I sama znam da joj je potrebno. »Kloni me
se! Mrzim te!« A potom odjuri i zalupi vratima.
Ne pomaknem se. Ne mogu. Je li to moja konačna pravda? Moja malena, moje
jedino dobro, moja prilika za tračak iskupljenja, mrzi me. Zbog mene žali što se
rodila. Uništila sam joj život. Sve uništim. Kako da joj kažem da bih voljela sve
povući? Spriječiti se. Ubiti samu sebe prije toga. Kako da joj kažem da ga
neprestano sanjam i da me to svaki put ubija? Kako da joj kažem bilo što a da pritom
ne zvuči kao bijedan pokušaj isprike? Molba za oprost, premda znam da ga nikada
neću moći dobiti. Nikada neću željeti da mi oproste.
Ne marim previše za to što me mrzi. Oduvijek sam očekivala da će se to jednom
dogoditi. Svi oni strahovi, zabrinutost, svijest o tome koliko vas lako mogu pronaći -
bila je puka tlapnja pomisliti da će Ava proživjeti život u blaženom neznanju. Samo,
nadala sam se da će doći poslije. Kad odraste i bude imala vlastiti život koji joj neće
moći oduzeti i promijeniti samo radi moje zaštite. Mrzim što se mrzi. Ne mogu
podnijeti pomisao da se mrzi. Jesam li toliko pogriješila što sam rodila? Što sam
željela voljeti? Što sam željela da netko voli mene? Ah, sebična Charlotte. Vječito
puna želja.
»Smirit će se«, kaže Alison ulazeći i paleći televizor kao da mi to može skrenuti
pozornost i vratiti me u nekakvo normalno stanje. »Dovest ćemo joj pomoć.
Objema.« Sažaljivo me promatra, ali jedva je vidim. Već sam otplutala duboko u
sebe i vlastiti pakao. »Skuhat ću ti čaj«, kaže.
Sumnjam da će se Ava smiriti. Poznajem taj bijes. Podsjeća me na Charlotte. U
konačnici, moja je i to me plaši najviše od svega. Znam da bijes može dovesti do
užasnih stvari. Može vam priuštiti kajanje nalik na nadgrobni spomenik koji treba
nositi kroz život, toliko težak da vam slama leđa i posve zaslužen.
Sve nekako mora izaći.
 27.

SADA

MARILYN
Glava me boli od jarkih uredskih svjetala, a neispavane mi oči pulsiraju. Nije
migrena - nisam imala pravu migrenu otkad sam bila tinejdžerica, ma što govorila
Penny kada zatrebam slobodan dan ili dva - nego posvemašnja emocionalna
iscrpljenost. Osjećam se obamrlo, kao da mi se sinapse u mozgu zapravo ne spajaju
te osjećam neprestanu mučninu u dnu želudca.
Ugasim radio i vozim u tišini. To sjedenje usred prometa nešto je najbliže miru i
tišini koje mogu dobiti. Malo samoće kako bih predahnula. Pokušam sve pojmiti.
Čak i dok nitko na poslu nije doslovce govorio, osjećala sam žamor. Sve prozore s
vijestima otvorene u pozadini radnih dokumenata. Ti klinci koji se i ne sjećaju 1989.
godine pomno su proučavali svaki detalj. Šaptanje. Nagli uzdasi. Postranični pogledi
što su ih upućivali jedni drugima kada bi otkrili nešto novo. Taj užasni dio povijesti
sada je dio njihovih života.
Dakako, meni nitko nije poslao poveznice. Vjerujem da im je Penny rekla da to
ne čine. Vjerojatno je imala dobru namjeru, ali to je samo pogoršalo stvar i izoliralo
me. Uostalom, svakako sam sve to sama pretražila od kuće, rujući internetom sve
dok me oči nisu stale žariti. Ali nije isto. Stacey, Julia i novi zaposlenici, pa čak i
Toby, osjećaju puko uzbuđenje. Njima to nije stvarno. Lisa im - moram je prestati
zvati Lisa - nije bila stvarna.
Ipak, nikome nisam pokazala koliko se užasno osjećam. Godinama vježbam
skrivanje. Naizgled dobro glumim. Vječito pribrana. Marilyn ništa ne dira. Čisti
čelik, to sam ja.
Jedina pukotina moje krinke bilo je jutrošnje kašnjenje na posao, iako nisu
očekivali da ću se uopće pojaviti. Vijesti su nas sve pogodile, ali mene su sledile.
Zatim sam povratila. Kroz maglu se sjećam kako sam gotovo histerično plakala i
pokušavala nazvati Avu - O, Bože, sirota Ava - prije negoli je Richard shvatio što
činim, pa mi je uzeo mobitel. Ionako sam dobila samo glasovnu poštu. Čula sam
škljocaj prije negoli je prekinuo poziv. Kada smo završili raspravu o tome, već sam
kasnila više od sata i nisam primila Pennynu poruku o tome da uzmem slobodan dan
ako želim, a pošto sam stigla, već je bila izričito rekla uredu da ne razgovaraju s
novinarima kada neizbježno stanu zvati, da sve zabrinute klijente proslijede njoj te
da pokušaju nastaviti s radom kao obično. Ušla sam na vrijeme kako bih čula zadnju
opasku o tome da neće tolerirati da itko narušava ugled tvrtke.
Mora joj se priznati, najbolje funkcionira pod pritiskom, ali svejedno je
djelovala smiješno kada sam ušla, premda se ništa nije moglo mjeriti s pogledima
koje su mi ostali uputili. Pogled koji dobacujete nekome koga vam je gotovo žao, ali
tko bi mogao biti zarazan. Svi su osmijesi bili odveć napeti, a njihova zabrinutost
odveć prozirna. Bili su prije znatiželjni nego zabrinuti. Kako grozno. Zacijelo se
užasno osjećaš. Ispod svega toga vrebalo je tvrdoglavo, neizgovoreno pitanje: Jesi li
znala? E pa, tko ih jebe ako moraju pitati. Prštim od bijesa. Osjećaj je dobar.
Odnosno, barem je bolji od ostalih.
Naposljetku, Penny nam je svima skratila radno vrijeme na pola dana dok se
borila s pozivima Lisinih klijenata i davala sve od sebe da ohrabri ostale. Nisam je
pitala za Simona Manninga, a ona ga nije spominjala, kao da će našom šutnjom
ostati odveć zauzet da bi primijetio. No Penny ne zna da je Lisa - Charlotte.
Charlotte, a ne Lisa - bila s njime na večeri. Na spoju.
Pitala sam Penny želi li da joj pomognem s pozivima, te je rekla da ne treba, da
je najbolje da osobno razgovara sa svima. Vjerojatno je tako, ali bila je skrenula
pogled na nelagodan način zbog kojeg sam poželjela zavrištati: »Nisam ja Charlotte
Nevill! Nasamarena sam kao i svi vi! I više!« Ponovno je izašla tek dok sam uzimala
kaput i torbu.
»Moram odraditi provjeru kaznene evidencije.« Držala se uredskih vrata i
očigledno osjećala nelagodu. »Nisam tražila potvrdu kada ste se ti i Lisa zaposlile.
Bila sam toliko zauzeta uspostavljanjem svega i nisam imala razloga... pa, bila je
samohrana majka. Lijepo se izražavala. Imala je dobar životopis.« Slegnula je
ramenima, pa sam shvatila zašto joj se toliko žuri odraditi stvar. Mogla je to
spriječiti. Sažalila sam se nad njom. Upravo je otvorila drugu podružnicu, ušla u
financijski rizik i sve bi moglo stradati jer nije odradila jednu provjeru kaznene
evidencije.«
»Dobro«, odvratila sam. »Ujutro ću ispuniti obrazac.« Kao da nema sumnje da
ću doći. Dobra stara Marilyn, učinkovita i pouzdana. Zavrijedila sam zlatnu
zvjezdicu.
 »Jesi dobro?« upitala me. Što sam mogla reći? Kimnula sam i rekla joj da sam u
šoku kao i svi ostali.
Malo dalje preda mnom upali se zeleno svjetlo, ali potrebno je nečije srdito
trubljenje za leđima da pokrenem automobil. Moj šok nije nalik na tuđi. Svi drugi
nisu bili Lisini najbolji prijatelji. Ponovno pomislim na propuštenu provjeru kaznene
evidencije. Jedan maleni obrazac sve bi promijenio. Lisa vjerojatno ne bi prihvatila
posao - lažan joj identitet zacijelo svejedno ne bi omogućio krivotvoren dosje.
Nikada je ne bih upoznala. Naše desetogodišnje prijateljstvo nikada se ne bi
dogodilo. Ovo se nikada ne bi dogodilo. Pokušavam se vratiti u prošlost, izbacujući
Lisu iz nje, dok se zaustavljam na prilazu. Ne mogu. Toliko je utkana u mene da je
nemoguće.
Ovdje još nema novinara, hvala Bogu. Vjerojatno i dalje opsjedaju školu i
Avine prijatelje. Ah, sirota Ava. Još nisu u dovoljnoj mjeri raščlanili Lisin život da bi
stigli do mene, ali hoće. Čak i dok se mentalno nastojim udaljiti od nje, prošlost me
zasipa poput vala - Avini rođendani, smijanje uz plesni šou dok jedemo dostavu iz
kineskog restorana, vino nakon posla. Sasvim obične stvari, a opet su mi silno
godile. Bile su mi potrebne.
Vruće mi suze žare lice. Koliko je toga bila laž? Gdje je Charlotte završavala, a
Lisa počinjala? Ne mogu ih spojiti u istu osobu. Zlo dijete koje je počinilo tu užasnu,
šokantnu stvar i sramežljivu ženu koja mi je nenametljivo postala toliko važna u
životu. Charlotte i Lisa. Lisa nikada nije postojala, ponovim samoj sebi, na što me
obuzme novi val tuge. Ne, postojala je, ali nije bila stvarna. Sada je nema i nikada je
više neću vidjeti. Ne mogu a da ne tugujem zbog toga, ma koliko se silno trudila
pretvarati da sam dobro. Iluzije možda nisu stvarne, ali ljubav jest.
Lisa mi je bila najbolja prijateljica i voljela sam je. Ali što da učinim u vezi s
time? Što to govori o meni?
Ne bih se trebala čuditi, pomislim dok umorno izlazim iz automobila pa
ugledam Richardov Audi koji i dalje stoji pred garažom. Naviknula sam voljeti
iluzije. Rebra me bole. Ovoga puta nisu slomljena, samo napukla. Iskustvo vas pouči
različitim vrstama bola, ali leđa me ubijaju i na lijevom mi boku nastaje ljubičasti
leptir.
Govorila si Lisi vlastite laži, kaže glasić u mojoj glavi. Taj savršeni brak kojem
se toliko divila. Utišam ga. To je drugačije. To je privatna stvar. Udahnem duboko i
bolno pa otvorim vrata.
Tek kada Richard posve usne, odšuljam se u prizemlje. Vratio mi je mobitel,
besprijekorno očistio kuhinju i oprao suđe nakon večere koju je spremio. Živci mi
zuje kao pod naponom. Nešto ne štima. Obično se ne smiri toliko brzo - divlji bijes
obično prate barem dvadeset četiri sata hladnoće i šutnje. Tek nakon toga dolaze
kajanje i grižnja savjesti, zajedno s izokretanjem događaja tako da nekako ispadnu
moja krivica jer znaš kakav sam. Sve ide prebrzo.
Trebalo bi me zabrinjavati, ali odviše sam umorna da bih razmišljala o tome što
želi dok pristavljam čajnik. Glava mi je obuzeta Lisom i vlastitim sramom jer sam
kao njezina najbolja prijateljica trebala znati. No dok zurim u postolje s noževima i
razmišljam o Richardu na katu, pitam se koliko je potrebno da se osobu navede na
ubojstvo. Sam Bog zna da bih trebala biti na rubu, ali bez obzira na to koliko
batinama istjerivao ljubav iz mene, ne bih ga mogla ubiti. Zamijetim nekoliko
opomena za podmirenje dugova u košu dok bacam vrećice čaja. Ne, ne bi se još
trebao smiriti.
Jednim okom pazim na stubište dok iznova pokušavam dobiti Avu na mobitel.
Volim je kao što zamišljam da bih voljela vlastito dijete koje nikada ne mogu imati i
možda više ne mogu voljeti Lisu, ali Ava može ostati u mojem srcu. Potrebno mi je
nešto ondje.
No ovoga puta ne čujem povratnu poruku. Samo tišinu. Kao da nije ni
postojala.
 28.

AVA

ONAJ MI SE TRENUTAK neprestano iznova vrti glavom. Mama zuri u mene.

Ja zurim u nju. Zašto te nazivaju Charlotte? Tko je Charlotte? Prestrašen,
izbezumljen izraz na njezinu licu.
Čak i nakon što su nam ciglom razbili prozor te nas utrpali u stražnji dio
kombija kako bi nas odveli u policijsku postaju pa opet odande izveli a da nitko ne
primijeti i dovezli u ovaj skučeni stan, nisam posve shvatila što je sve to značilo.
Sada sve blokiram i skrivam se iza zida ljutnje, povrijeđenosti, straha i tisuću drugih
osjećaja.
Mrzim ovaj stan. Ne miriše kako treba. Ne miriše na dom. Nedostaje mi moja
soba. U kutiji šibica koju ovdje imam, nema sofe bez naslona za ruke. Čudno je to
mjesto, ispunjeno strancima, a najveći je ona. Sve se promijenilo. Cijeli mi se život
rasplinjava i to nije pošteno. Ništa nisam skrivila. Ništa nisam učinila. Mrzim to.
Mrzim njih. Mrzim nju. Nedostaje mi mama koju sam smatrala pomalo dosadnom i
napornom, ali bila je moja mama i ponekad bi se zajedno smijale i znala sam da me
voli. Ne i ta žena. Ne ta strankinja. Ne želim nositi njezinu krv. Ne želim biti dio
čudovišta.
Dok su mi vrata zatvorena, a većinom je tako, svejedno im čujem glasove i
škripu podova pod njihovim glomaznim cipelama dok se kreću uokolo. Vjerojatno ih
je samo četvero ili petero, ali djeluje kao da ih je više. Dvoje su policajci. Barem
jedna je psihićka - znam zato što je pokušala razgovarati sa mnom, ali odbila sam.
Nisam ja luđakinja u toj priči. Provodi mnogo vremena u dnevnom boravku s ma...
Sa Charlotte. Iako ona ne govori previše, osim što na pitanja odgovara s da i ne.
Sliči zombiju dok sjedi ondje i zuri u preglasan TV. Još uvijek izgleda jadno, kao da
na sebi ima maminu kožu. Pa, više ne vjerujem u njezinu točku. Zašto bi je itko
žalio? Učinila je ono. Ubojica je. Ona je - ne mogu se natjerati ni pomisliti to naglas
- učinila onu stvar. Zašto ja ispaštam?
 Želim svoj mobitel i iPad, ali Alison je rekla da ih ne mogu dobiti dok ne
vidimo što će se dogoditi s njezinim identitetom. I mojim. Zabranili su svim
novinama da nastave objavljivati moje fotografije, ali sudeći po brojnim prigušenim
razgovorima pred vratima moje sobe, čini se da je sve u rasulu. Ne znaju što
poduzeti u vezi s nama. Ne želim novi identitet. Želim biti ja. Alison je Charlotteina
probacijska službenica. Mrzim sve njih, te strance, ali da ne mrzim, Alison bi mi se
vjerojatno pomalo sviđala. Dok bjesnim na nju zahtijevajući vidjeti prijateljice, gleda
me s čudnom mješavinom ljubaznosti i sažaljenja. Neprestano mi ponavlja da budem
strpljiva. Lako je njoj govoriti.
Zlo mi je. Ali opet, ovih mi je dana neprestano pomalo zlo. To je još jedna stvar
koju zasad ne mogu nikome reći. Kako da, jebote, sredim onu plavu crticu dok sam
zarobljena ovdje?
Znam da je sve gore zbog onoga što sam učinila. Ustvari, sve je počelo s onime
što sam učinila. Netko, anoniman pozivatelj, nekako je prepoznao njezino lice na
jednoj mojoj fotografiji uz rijeku. Alison kaže da je to naprosto peh. Jedna šansa na
milijun. To mi ne pomaže. Moj je čin svim novinama i ostalima pružio sjajnu
perspektivu. Vražja majka, anđeoska kći. Ubojica djece, spasiteljica djece.
Rastavljaju nam živote na komadiće. Oduvijek sam, kao i svi, željela biti poznata
kao ljudi iz X Factora, ali nikada to nisam ovako zamišljala. Što moje prijateljice
misle? Nedostajem im li? Sigurno je tako. Kladim se da me žele vidjeti baš kao ja
njih. Pomislim na Jodie i zamislim kako govori. »Pa, time Klub čudnih mama
poprima sasvim drugu razinu!« Zbog toga zamalo prasnem u smijeh i briznem u
plač. Ovijem se bijesom, pa izbjegnem i jedno i drugo.
Moj profil na Facebooku obrisan je. I na Instagramu. Kada mi je Alison rekla,
njezino mi je lice uglavnom poručivalo da su mi šanse za novi profil šugave. Slabo
vjerojatne, zar ne? Netko bi me pronašao, a zatim bi pronašli nju, pa bi još jedna
ogromna količina državnog novca pala u vodu.
Nema više društvenih mreža. Osjećaj je kao da zurim u beskrajnu tamu. Zašto
me kažnjavaju? Njoj to ne smeta. Ionako je imala samo Marilyn, koja je sada
vjerojatno i sama mrzi. Jedva se koristila mobitelom, a kamoli internetom. A ne kao
ja. Ja sam na svom živjela. Mi živimo na njemu. Nema više MojihKuja. Nema više
Veličanstvene četvorke. Vjerojatno ih nikada više neću vidjeti. Dok ne navršim
osamnaest ili koliko već, a dotad ćemo se sve promijeniti. Ne mogu to dokraja
shvatiti, ali gotovo, gotovo to mogu prihvatiti kao činjenicu na koju se moram
priviknuti.
Ali ne i da više nema njega. Na to nikako. Želim razoriti ovaj stan zbog sve
nagomilane frustracije jer se ne mogu čuti s njime. Što li on misli o svemu tomu?
Hoće li me i dalje voljeti? Hoće li misliti da sam nekakva čudakinja ili ludi od brige
za mene? Što s našim sastankom? Sve smo dogovorili. Što sada? Moram se pojaviti.
Moram. Učinit ću što god treba. Moram početi pametno razmišljati o svemu tome.
Poput odrasle osobe. Poput žene, a ne djevojke.
Iz kuhinje začujem glasove prije nego što mi netko tiho pokuca na vrata. Alison
poviri unutra. »Čaj?« upita. Kimnem i nasmiješim se. »Hvala.« Djeluje iznenađeno
mojim nedostatkom zlovolje i uzvrati mi osmijehom.
»Izlazim za minutu«, kažem.
Pošto zatvori vrata, naslonim se na jastuke i zagledam u užasne kružne uzorke
na stropu. Potrebno mi je da svi odu. Samo nakratko. Ustvari, samo na jednu noć.
Vijesti neprestano trešte na televizoru u susjednoj sobi kao da mama njima
pokušava zaglušiti buku u svojoj glavi. Potisnem ljutnju i povrijeđenost zbog kojih
ponovno poželim otići onamo i bijesno urlati na nju. Vikom neću ništa postići.
Moram biti ljubazna. Mogu to ako znači da ću ga vidjeti. Sve ću učiniti za njega. On
je sve što mi preostaje.
Volim ga.
 29.

POSLIJE

2000.

Uvijek dolazi utorkom, pa joj je tih dana korak brži kao da će ga ranijim
dolaskom prije vidjeti, za što zna da je glupo, ali svejedno to čini. Nije da razgovara
s njime. Ne zapravo. Ne zna što bi rekla, stoga mrmlja odgovore na njegova pristojna
pitanja, rumeni se i nespretno priprema sve što mu treba ispisati. Ipak, najviše voli
utorke. Utorak je njezina subota.
Određenih dana, kao što je današnji, kada zimsko sunce sja na vedrom svijetlom
nebu, gotovo može povjerovati da joj prošlost uopće ne pripada. Zamišlja svoj
baštinski život kako ga naziva Joanne, njezina probacijska službenica, poput
nevidljive tetovaže utisnute u kožu koja se polako upija i postaje dijelom nje.
Potražila je riječ »baština« u rječniku. Dar. Dar novoga života. Voli na takav način
razmišljati o tome. Zbog toga se osjeća posebno. Otkad je bila dijete, promijenila je
niz udomiteljskih obitelji. Ne voli razgovarati o pravim roditeljima i ne čuje se s
njima. Sve je toliko blizu istini da gotovo i sama može povjerovati u nju.
Ponekad, kada joj se vrati stara uspomena, uljepša novi život pričama koje
izmišlja na temelju fotografija koje razvija. Fotografije su djelomičan razlog zbog
kojeg toliko voli taj posao. Gledanje svih tih uspomena kako izlaze iz stroja.
Fotografije brojnih života koje nikada neće poznavati. Slike s godišnjeg odmora na
moru. Dječje rođendanske proslave. Tinejdžeri koji se zabavljaju u barovima ili
klubovima. Ponekad ih proučava. Šminku, odjeću, osmijehe. Ruke kojima grle jedni
druge. Blistave, ozarene oči. Vježba njihove poze u zrcalu kod kuće premda se zbog
toga osjeća smiješno.
Jednom je pronašla »drugačije« fotografije - vrlo različite fotografije. Gospodin
Burton rekao je da na njima nema ničeg protuzakonitog ma koliko neukusne bile te
da ih spremi kao i ostale. No obilježio je omotnicu i pobrinuo se da sam posluži
klijenta kada je došao, te je znala da će »porazgovarati« s njime o tome kako ne voli
da njegovi mladi pomoćnici moraju gledati takve stvari, pa bi možda mogao uložiti u
digitalni fotoaparat uz pomoć kojeg bi fotografije mogao sam izrađivati kod kuće.
Gospodin Burton dobar je čovjek.
Dani su joj nalik jedan na drugi i to joj se također sviđa. Izblijedio je čak i
omamljujući strah prvih nekoliko mjeseci dok je nastojala uhvatiti korak sa svijetom,
a već jednu godinu boravi u stančiću povrh videoteke, plaća stanarinu i upravlja
svojim novcem te nijednom nije zatražila pomoć. Svi su navodno »vrlo zadovoljni
njezinim napretkom«. Čak i državni tajnik. Gadan je to tip. Ne sviđa joj se što
državni tajnik gaji posebno zanimanje za njezin napredak. Podsjeća je na to tko je u
srži, u ljepljivom crvenom tkivu podno kože. Onkraj baštinskog života koji nosi
poput nevidljivoga plašta Harryja Pottera.
Prepušta se rutini i voli njezinu monotoniju. Ustajanje, posao, kuća, večera,
krevet pa sve iznova. Voli raspoređivati ostatak bijednih plaćica pošto plati
najamninu: koliko će potrošiti na hranu, odlučivanje o tome koju konzervu uzeti s
police, zbrajanje svega, brojanje preostalih novčića. To je ispunjava zadovoljstvom.
Punih se devet mjeseci nije probudila na pomokrenoj plahti, premda ne sklanja
plastičnu navlaku s madraca. Nije sigurna da bi uspjela zaspati bez prepoznatljivog
šuškanja. Uskoro će navršiti dvadeset tri godine i konačno je prestala mokriti u
krevet. Od svih stvari - posla i fakultetskih potvrda, tih odrednica njezina novog ja -
time se najviše ponosi. Joanne kaže da je to vrlo dobar znak da se uklapa u novi
život. Uklapa. Kao da se svijet pomaknuo kako bi oslobodio prostor za nju, nalik na
Lego kockice.
Sviđa joj se Joanne. Je li joj prijateljica? Djeluje tako. Otkad su je pustili, prošla
je sve uspone i padove zajedno s njom. Jedan među strahovima jest da će Joanne
pronaći novi posao ili se odseliti.
Strahovi su najgori onih dana nakon snova. Sada ih češće sanja jer nastoji ne
uzimati tablete koje su joj dali. Tablete da ostane mirna, tablete koje joj pomažu
zaspati, tablete zbog kojih se osjeća napola prazno. Tih dana nije toliko često sanjala,
ali iako se sada budi ispunjena užasom i jezom, smatra da to i zaslužuje. Ne može
zamisliti da ne sanja te snove. Bilo bi gore nego kada ih sanja. Istina, podsjećaju je
na prošlost, ali također su poput fotografija koje ne posjeduje. Način da vidi Daniela
koji ne potječe iz novina. Način da ga drži za ruku.
Ah, ali ispunjavaju je silnim strahom, nalik na celofan zalijepljen preko njezina
lica. Vječito strahuje. Da će Joanne otići. Da će je prepoznati. Da će joj se omaknuti
nešto užasno. Da će iznova postati Charlotte. Da će ponovno učiniti nešto užasno,
premda je uvjerena da to ne bi učinila, da ne bi mogla.
Na početku, kada bi se pri svakom koraku izvan sigurnosti svojeg smještaja
sledila i zadrhtala, i oklijevala svakoga puta kada bi sama pošla otvoriti vrata, Joanne
joj je rekla nešto što je ublažilo strahove. Postalo je njezin talisman. Joanne je rekla
da se stanice ljudskoga tijela neprestano obnavljaju. Rekla je da je potrebno sedam
godina da nam se sve stanice zamijene novima. Stoga je, ustvari, po puštanju bila
posve druga osoba nego kada se dogodilo. Drži se toga u mračnim trenutcima. Nije
osoba kakva je tada bila.
No danas je utorak, i to nije dan za mračne misli. Danas joj u želudcu prebiva
drugačiji čvor. Ne prodorna bol izazvana brigama, već mjehurići nalik na one u
pjenušcu. Utorak je njegov dan. Deset minuta jarkih boja u bezizražajnom sivilu
njezina života.
Ovoga se puta, pošto dođe po letke, malo zadrži za pultom. Ne može se navesti
pogledati ga u oči dok pokušava čavrljati s njime, pa samo kima i mrmlja odgovore,
zabrinuta za pramen kose iza užarenog uha. Vidi da ih g. Burton promatra iz ureda.
Ali nije zabrinut ni iživciran. Zadovoljno se smješka. Kao da je znao da se to sprema,
a to je šokira jer ona uopće nije znala. Potom je upita, pošto napetost između njih
postane gotovo nepodnošljiva. Ništa posebno. Samo bi li jednom željela izaći na
piće. U glavi joj eksplodira vatromet. Ne pita je za večeru i drago joj je zbog toga. To
bi bilo previše i nije sigurna bi li znala odraditi »izlazak na večeru«. Piće je u redu.
Već je to činila s Annie, koja im subotom dolazi u ispomoć. Koža joj plamti dok
kima glavom. Njezino se rumenilo rasplamsa poput vatrometa. On se nasmiješi, a oči
mu se ozare te se dogovore za petak.
Do kraja dana ne prestaje se smiješiti. To su posve nove stanice, kaže samoj
sebi. Početak novoga stoljeća. Mora prigrliti dar novog života. Nov početak. Prvi put
nakon dugo vremena osjeća sreću.
 30.

SADA

MARILYN

Simon Manning zavodnik je, ali ne onakav kakav Toby želi biti, već tip
muškarca koji se smiješi zato što podsvjesno zna kako postići da se drugi osjećaju
dobro. Opušteno. Rijetka je to osobina. No danas, pošto izađe iz Pennyna ureda,
svaka mu se udubina na licu ističe. Ne pogleda nikoga, premda jamačno zna da svi
zure u njega. Nije riječ o zakazanom sastanku. Penny bi rezervirala salu za sastanke
kako bi znatiželjne oči zadržala podalje. Zatekao ju je nespremnu svojim posjetom.
Već je stigao do dizala kada jurnem za njime, ali drugo je prazno i čeka na
našem katu. Uletim i pritisnem gumb za prizemlje. Vrata se zatvaraju sto godina, a
moje srce tuče kao ludo. Vjerojatno će mi pobjeći. Ne znam što ću mu reći ako ga
ulovim, ali nešto moram reći. Dizalo zapišti, pa izjurim i potrčim ulaštenim
pločicama prema pokretnim vratima. »Čekaj!«
Upravo se sprema ući u automobil kada ga zaustavim. U pitanju je šminkerski
Jaguar. Automobil kakav bi oduševio Richarda. Richard bi mrzio Simona Manninga.
Ovaj predstavlja sve što bi Richard volio biti. Šarmantan.
Zgodan na grub način. Uspješan. Molim Te, Bože, ne daj da me Richard danas
promatra. Ne daj mu da ovo vidi.
»Čekaj!« ponovim, na što se okrene. Imam osjećaj da bih mogla briznuti u plač.
Zbog jurnjave za njime zaboljela su me rebra i toliko sam umorna od tog paravana
smirenosti. Kao da je sve u najboljem redu. Ako itko može shvatiti kako se osjećam,
to je Simon. Osjeća djelić onoga što je mene snašlo. Duboko u sebi, premda to ne
pokazuje.
»Moram na sastanak«, kaže.
»Sereš.« Riječ mi izleti prije negoli je uspijem spriječiti, ali tko ga jebe. Ako se
namjerava povući iz PKR-a, povući će se. Moja psovka neće to promijeniti. »Ne
zamjeram ti na tome što se ne želiš zadržavati ovdje - sam Bog zna da ni meni
trenutačno nije zabavno - ali nemoj mi pričati gluposti. Imaš vremena za razgovor.«
»Zbilja moram nekamo.«
»Otkazuješ nam ugovor?« Pogled mi je izravan kao i pitanje, a Simon ima
dovoljno pristojnosti da izgleda nelagodno. »Jer ako je tako, nije pošteno. Nije
pošteno prema Penny, prema tvrtki ni prema svim našim ljudima koji su se veselili
pristojnom radnom ugovoru. Nije im lako. Mnogi su ispali iz igre. A ako ćemo biti
pošteni prema Lisi, ona...«
»Biti pošteni prema Lisi?« Razrogači oči, ali nisam sigurna je li to od šoka,
bijesa ili obojega, pa se lecnem zbog vlastitih riječi.
»Mislim, u tom kontekstu. Nitko drugi ne bi zaposlio većinu tih ljudi. Borila se
za njih. Nagovorila ih je da polože sve one besplatne tečajeve. I postali su nam među
najpouzdanijim radnicima.« Zastanem, iscrpljena žestinom. »Gledaj«, kažem.
»Znam da ti se svidjela. Znam da ste jedno vrijeme očijukali i rekla mi je za vašu
večeru.« Uvidim kako mu očima preleti srdžba kao da ga se spremam ucijeniti, stoga
molećivo podignem ruke. »Ne namjeravam nikome reći. Vjeruj mi, uopće ne želim
razgovarati o njoj.« Oči me zapeku od suza. »Zato što i nisam sigurna kako bih.
Deset godina prijateljstva oteto mi je i imam osjećaj da je jebeno mrtva ili nešto
slično, a svi me gledaju kao da sam nekako trebala znati, kao da mi je možda rekla ili
što već. Ali, Isuse, kako sam mogla znati takvo što? Tko misli da bi stvarna osoba
učinila takvo što?«
Nasloni se na automobil dok ja otirem suze koje samo što ne padnu. »Uvijek se
ponosim činjenicom da me ne mogu preveslati«, tiho kaže. »Nanjušim to, znaš? I
sam imam određenu prošlost. Znam prepoznati varalicu. Zato sam dobar u svom
poslu, znam pročitati ljude. Ali ovaj put... nisam ni pomislio... osjećam se kao
budala.« Ogorčen je, to je jasno. Um mu je projurio kroz sve situacije što bi bilo, kad
bi bilo. Što da ju je oženio pa da je iskrsnulo? Kako bi mu se odrazilo na posao? Na
sve na čemu je dosad toliko mukotrpno radio? Bi li mu rekla? Kako bi se osjećao da
se zaljubio u nju? Što da ovo, što da ono...
»Mislim da nikada više neću vjerovati prijateljima«, kažem. Grozna je to
pomisao, mračna i usamljena, ali kako bih se više mogla zbližiti s nekime? Kako bi
itko mogao ispuniti prazninu koju je Lisa ostavila u mojem životu? »A najgore je
to«, kažem ne gledajući ga, »što mi u određenim trenutcima stvarno nedostaje.«
Priberem se i uspravim ramena. Nisam došla ovamo plakati nad samom sobom.
»Svi se u toj priči moramo nositi s vlastitim sranjima. Penny ja, ti. No moramo
zapamtiti da ni za što nismo krivi. To si uvijek ponavljam kad imam osjećaj da me
svi čudno gledaju. Nisam ja kriva.« Sretnem njegov pogled. »I svakako nisu krivi svi
oni ljudi koji su se veselili dugoročnom ugovoru zajedno s tjednim plaćama. Ni zbog
čega od toga ne ispadaš gad ni glupan. Takva se situacija događa jednom u milijun
slučajeva. Jednom u trideset milijuna slučajeva. Nije nešto što možeš planirati. Samo
smo imali peh jer smo bili dio Lisina svijeta.«
»Charlotteina svijeta«, kaže.
»Ne«, odlučno odvratim. »Lisina. Možda nije bila stvarna, ali nama jest.
Činjenica da ti se svidjela ne čini te gadom. Ali to da se zbog svojih osjećaja iskališ
na svim onim strancima? To bi.« Dopustim da se tišina načas otegne između nas.
»Uglavnom, to je sve što sam htjela reći.« Umorna sam, izmučena i ne znam zašto
sam uopće izašla. »Radi što moraš.«
Okrenem se i zaputim prema zgradi. »Marilvn?«
Osvrnem se prema njemu. »Razmislit ću, dobro?«
Svi me promatraju kad se vratim za stol, ali ignoriram ih kao da sam bila tek na
zahodu ili nešto slično. Moj čelični oklop ponovno je u funkciji, ali lakše mi je jer
sam razgovarala sa Simonom. Jer znam da netko drugi osjeća barem djelić onoga što
i sama osjećam.
Penny me pozove u ured poslije ručka. Vidjevši je pod jarkim svjetlom,
iznenadim se koliko umorno izgleda, ali šutim. Rugala se sova sjenici i to.
»Hvala ti«, kaže. Ne moram pitati zašto. Njezino je olakšanje opipljivo.
»Nema na čemu.«
Penny kimne prema vratima. »Kako je tamo?«
»Tračavo«, odvratim. »Kao što bi i očekivala. Smirit će se.«
Danas je opet bilo domaćih kolača - mi smo tim, moramo udružiti snage - i
premda Julia možda još uvijek može proći pod dvadeset i koju, otkako su mene
izopćili, preuzela je majčinsku ulogu spram ostalih. Stacey se zbližila s Tobyjem koji
se vrlo rado brine za nju. Stacey je barem pokazala određenu dozu tuge. Dovoljno je
draga da može naglas reći: »Ali sviđala mi se«, a da je pritom nitko ne osuđuje.
Pretpostavljam da u tome leži moć mladosti.
Meni to nitko ne tolerira. Prestara sam i iznad toga. Trebala sam biti pametnija.
 »Još uvijek ne shvaćam«, kaže Penny. Bila je toliko zauzeta gašenjem vatre da
dosad vjerojatno nije stigla razmisliti o tome.
»Pričaj mi.« Nasmiješim joj se. Možda shvaća da je i meni tako. Ustvari, da je
meni gore. Ja sjedim pokraj praznog stola, stola za koji sam toliko žarko željela da
stoji pokraj mojega dok smo razrađivali tlocrt novog ureda. Ne gleda me, već zuri u
vrata kao da kroz njih vidi ostale.
»Kladim se da je ona ukrala novac iz priručne blagajne«, oštro kaže.
Usta mi se otvaraju i zatvaraju kao u zlatne ribice. U svemu tome zaboravila
sam što je Lisa vidjela na zabavi i što mi je rekla zadnji put kada sam je vidjela. Što
misli o Juliji. Je li sve to bio paravan? Je li sve vrijeme Lisa krala novac?
»Možda«, kažem, ali poriv da joj proturječim migolji se u meni. »Ali opet,
zašto je tek sada počeo nestajati?«
Penny me prijekorno pogleda. »Možda sam tek sada primijetila. Situacija je u
zadnje vrijeme kaotična.«
»Istina«, hitro se složim. »A Ava je slavila šesnaesti rođendan i znam da joj je
kupila skupe poklone. Uvijek to čini.« Sirota Ava. Je li rekla Lisi? Pitam se što će
učiniti i voljela bih da mogu razgovarati s njom. Da sam te zadnje večeri barem nešto
rekla. Otišla u njezinu sobu i razgovarala s njom umjesto da sam se pretvarala da ga
nisam vidjela.
Pennyn se pogled smekša sada kad sam na njezinoj strani. Nema šanse da
spomenem »sumnju u Juliju«. Nemam snage za daljnji sukob, a zašto bih i pomislila
na to da branim Lisu? Ovdje sam i sama, a ona je na putu za novi život pod novim
imenom. Nesumnjivo će opet pronaći neku budalu za najbolju prijateljicu koja nema
pojma da je ubila dijete.
I to ne bilo koje dijete, podsjetim samu sebe. Vlastitog dvogodišnjeg brata. S
jedanaest godina dovoljno ste stari da znate što činite. Moja najbolja prijateljica bila
je čudovište. Bijes me iznova obuzme i to mi godi. Nalet energije ispunjava me
snagom.
»Jesi li poslije za čašu vina?« upitam. »U onom pubu u koji smo nekoć išle?«
Odavno nisam bila na piću s Penny - otkad je odlučila proširiti posao. Ima prilično
zajedljiv humor nakon što popije pola boce sauvignon blanca i dobro bi mi došlo
malo smijeha.
»Ah, ne mogu.« Skrene pogled, a nelagoda isijava iz nje. »Imam još puno
posla.«
 »Nema problema.« Osmijeh mi je odveć širok. »Samo sam pitala.«
»Drugi put?«
»Može. Kad god.«
Izgleda zahvalno jer ne navaljujem, a ja samouvjereno koračam napuštajući
njezin ured i vraćajući se za stol dok mi osjećaji tinjaju pod kožom. Trebala sam
dopustiti Simonu Manningu da angažira koga drugog. Nezahvalna kučka. I jebi se,
Lisa. Jebi se jer si otperjala i ostavila me okaljanu svojom krivicom.
Richard završi razgovor kada stignem kući, i to malčice prebrzo, kao da nije
želio da ga vidim, a nije čuo kad sam ušla. Oči su mu ozarene i ceri se. Zgodan je.
Nekoć sam to smatrala opasno privlačnim, ali sada je samo opasno. Počeo mi je
pokazivati svoju opasnu stranu.
»Novi posao?« upitam. Škakljiv je to teren. Posao mu ne cvjeta, blago rečeno.
Tržište nekretnina usporeno je i ugledni građevinari naizgled više nikome nisu
potrebni. Dakako da nikada nisam obraćala pozornost na to što čini s novcem dok
nam je bilo dobro, a on nije spominjao loša razdoblja dok se sve nije otelo kontroli.
Sve je takav kaos. Naš je brak posut konfetima pisanih opomena za podmirenje
dugova.
»Nešto slično. Možda stvari idu na bolje!« Namigne mi. »Skockaj se, ženo
draga. Idemo u Peking Palace.«
Sve što želim jest izuti cipele, popiti malo vina, leći u krevet i onesvijestiti se,
ali znam da ne dolazi u obzir. Već navlači jaknu.
»Najprije možemo prošetati do rijeke na piće. Neka to bude izlazak.« Nagne se
prema meni i poljubi me. Ne vjerujem tom dobrom raspoloženju. Ni najmanje. Nešto
smjera. Živci mi pjevaju, a masnice skladno pulsiraju dok ga slijedim kroz vrata. To
neće dobro završiti.
 31.

POSLIJE

2001.

LICE MU JE TEK obris u tami. Oboje su zakriljeni noćnom tamom i samo

šuškanje pamučne posteljine odaje da su ondje dok mu govori. Voli ga, zna to. On
kaže da voli nju. Kaže da će zauvijek biti zajedno. Brine se za nju. Želi da se preseli
k njemu. Joanne je sretna što ima dečka, ali kaže da bi trebali ići polako. I biti
sigurni. Joanne želi da jedno vrijeme zadrži stan, tako da ne osjeća pritisak. Kaže da
je zajednički život velik korak.
Još uvijek voli Joanne i ne može zamisliti život bez njezine podrške, ali želi da
se prestane odnositi prema njoj kao prema djetetu. Istina je da je s Jonom tek
nekoliko mjeseci, ali nerazdvojni su i ona je žena u dvadesetima. To zvuči starije od
dvadeset tri. Ali opet, ni dvadeset tri godine nisu malo.
Jon je nasmijava. Nitko je nije na takav način nasmijavao od... pa... otada. No
tijelo joj sada tvore druge stanice. Druga je osoba. Plahta pod njom vlažna je, ali
zbog odraslog znoja, a ne sramotne mokraće. To je njezin novi život.
Nasloni se na jastuk dok svijet lagano lebdi oko nje. Pili su, on više nego ona.
Uvijek pije daleko više od nje, ali muškarci to čine, zar ne? Napijaju se? Voli kada
mu se oči zamagle, pa je promatra sa silnom ljubavlju i ogromnim dječačkim
cerekom na licu. U tim trenutcima misli da će se rasprsnuti od sreće. A ponekad,
samo ponekad - dok zajedno sjede na njezinoj malenoj sofi, gledaju nekakvu
komediju i jedu svinjetinu u slatko-kiselom umaku te chow mein piletinu, pa se
ispričava što si ne mogu priuštiti da rade nešto više dok ona razmišlja kako je u raju -
uspijeva zaboraviti na tajnu koju skriva pred njime. Toliko se dugo brinula da će
ljudi doznati, ali sada osjeća da će puknuti ako mu ne kaže. Kako može reći da ga
voli i biti neiskrena? Kako može biti sigurna da on voli nju ako ne zna?
Njegova se tamna prilika pomakne pokraj nje te se pridigne kako bi otpio
gutljaj crnog vina iz čašice pokraj kreveta. Pruži je njoj, pa i sama popije. Usta joj se
zbog toga osuše, ali toplo je i od njega joj ugodno žamori u glavi. Pripitost je također
podsjeća na prije. Kada je bila drugačija osoba. Previše razmišlja o prošlosti. Brine
se zbog nje kao zbog sićušnog ivera pod noktom koji ne može iščupati. Ali uvijek je
ondje, između njih. Čak i sada, nakon vođenja ljubavi.
»Ione«, zausti pa stane oklijevati. Pokuša je povući da mu legne na prsa, ali
trenutačno ne želi slušati utješno kucanje njegova srca. Sve dok ne bude uvjerena da
joj pripada. »Moram ti nešto reći.« Glas joj je bestjelesan i lebdi tamom. Njegovo je
lice zrnato i za promjenu joj je drago što debeli zastori priječe put svoj svjetlosti
ulične rasvjete. Obično je, kada ne može zaspati, tama guši, ali večeras je rabi kao
zaštitni pokrivač pod kojim se skriva.
»Zvučiš ozbiljno.« Blago se nasmije, ali pomalo je napet, pa shvati kako misli
da je riječ o njima, da je možda nešto učinila, da možda postoji drugi mladić.
Zapanjuje ju pomisao da bi se mogao brinuti da će ga napustiti. Voljet će ga sve do
smrti.
»Moraš to znati. Ali nikada ne smiješ nikome reći.« On utihne, prestrašen
ozbiljnošću njezinih riječi.
»Obećavaš?« upita ga.
»Kunem se životom«, odvrati. Njegove riječi načas isisaju život iz nje, živci joj
stanu poskakivati, a dlanovi se oznoje. Je li to loš predznak? To što je rekao te riječi
koje ju toliko dugo progone? Bi li trebala šutjeti? Joanne joj je rekla da ništa ne
govori. Joanne je rekla da je u ljudskoj prirodi željeti reći. Ljudi žele otkrivati stvari,
ali neke morate nositi sami. Da u određenom trenutku u budućnosti dobiju dijete,
navodno bi bilo drugačije. Tada bi, možda, morao znati. Ali opet, također bi imao
razloga ne reći nikomu drugom.
Čeka da nastavi govoriti, a njezina se usta pomiču kao u ribe, nijemo se
otvarajući i zatvarajući. Postojat će dijete, pa zašto mu ne bi rekla odmah? Djeca
dolaze na svijet kada se djevojka i mladić zaljube, i nije da uvijek paze. Trebala se
pobrinuti da se uvijek čuvaju, ali shvatila je da joj ne smeta. Zna što to znači.
Tijekom godina upustila se u previše analiza da ne bi bila jasno svjesna svoje
motivacije. Želi dijete. Ta je pomisao uzbuđuje ali i prestravljuje. Odveć je krhka i
dragocjena da bi je proučavala.
Ponovno otvori usta, i dalje se pitajući kako započeti. Jednom davno? Da to
pretvori u mračnu bajku? Da sve pokuša smjestiti u nekakav uljepšani okvir?
Pomisao je glupa. Kako god to ispričala, bit će šokantno. Možda više nikada neće
progovoriti s njom. Možda će je ugušiti točno ondje u njihovu krevetu kao što su
mnogi stranci rekli da bi željeli.
Reći će mu. Ali neće govoriti o samom događaju. Nikada nije govorila o njemu.
Ne može govoriti o njemu. Učinila je to, što bi još mogla reći? Kako bilo, započne sa
svojim imenom. Počne od sredine. Stanice su joj možda sasvim nove, ali nije prošlo
toliko vremena da joj ime ne zvuči barem malčice poznato u tuđim glavama. Poput
babaroge kojom straše djecu. Dođi kući do večere inače će te ugrabiti Charlotte
Nevill.
Obraća se tami, ukočenim i tihim rečenicama koje prikrivaju svoju težinu, i
premda je itekako svjesna da leži pokraj nje i da mu se tijelo nehotice napinje zbog
njezinih riječi, nijednom se ne okreće kako bi ga pogledala, već otpušta svoju priču
sve dok njome ne stvori dodatan sloj tame, još jedan pokrivač povrh njih.
Pošto završi, a doista nije potrebno puno vremena da bi to ispričala - rijetko je
tako kada je u pitanju istina - uslijedi tek tišina. On sjedne i posegne za čašom vina.
Čuje kako guta. Sve stane. Silno je pogriješila. Voljela bi da može plakati. Tišina je
beskonačna dok mu mozak sve prerađuje. Pogleda ga i zapita se je li ta tamna silueta
posljednje što će od njega vidjeti. Njezin baštinski život odjednom djeluje nalik na
konja od origarnija, sličan onima koje g. Burton izrađuje od ostataka papira.
Prekrasan ali silno krhak.
»Žao mi je, Jone«, šapne i premda su joj oči suhe, glas joj prepukne. »Užasno
mi je žao.«
No on joj potom govori da je sve u redu, da je voli i prislanja golu kožu o
njezinu. Ljube se. Voli je. Voli pravu nju.
U tjednima koji slijede, kada shvati da se nije trebala brinuti zbog mučnine,
umora i neprestane gladi te da će njih dvoje uskoro postati troje, misli da zna kada je
njihovo dijete nastalo. Te posebne, otvorene, iskrene noći.
Činilo se kao da joj je možda, samo možda, Bog oprostio.
 32.

SADA

AVA

KONAČNO, KONAČNO SAM IH navela da odu. Da nam daju malo »vremena

nasamo«. Nije bilo lako. Ponašaju se kao da smo klinke koje se svi boje ostaviti
same, ali jedno sam vrijeme bila sva divna i raspoložena, i dobila sam što sam htjela.
Malo vremena nasamo s mamom. Jednu noć bez ikoga od njih.
Bilo je čudno kada su svi otišli. Ovaj sićušni stan odjednom je djelovao golemo.
Alison je na hladnjak zapisala gomilu brojeva, što ne djeluje čudno dok se ne
prisjetim da to nisu brojevi čistačica ni dadilja, već policije, psihijatara i probacijskih
službenika. Ipak, želudac mi pršti od uzbuđenja i nervoze. To više nije moj život.
Nakon noćas neće biti. Čak i ako se ne pojavi - pojavit će se, naravno da hoće - neću
se vratiti. Odlučila sam. Mama pokušava biti prisebnija, ali nismo razgovarale o
onome. O onome što je tog dana učinila. Alison kaže da o tome nikada nije govorila.
Mislim da se nadaju kako će se možda otvoriti preda mnom, ali to se neće dogoditi.
Ne želim znati i ne želim je čuti kako govori maminim glasom. Više nije moja
mama, samo neka izopačena čudakinja iz novina.
Alison nije bila njezina probacijska službenica kada sam se rodila, nego neka
žena po imenu Joanne. Alison se pojavila kada smo se preselile dok sam bila mala.
To je prošli život, ali ne moj. Moj je život u budućnosti. Uskoro će mama biti tek
uspomena. Prošlost. Nakon svega ovoga već jest. Kako da je pokušam voljeti ili
razumjeti, ma koliko se pitala o godinama prije negoli sam se rodila? Strankinja je.
Laž. Lakše mi je to imati na umu sada kad se toliko razlikujemo izgledom.
Nisam željela odrezati kosu, ali stisnula sam zube i dopustila im da to učine, i
zapravo mislim da mi kratka frizura pristaje. Šišali su je efilirkama i prilično je fora.
Ange bi se jebeno oduševila. Sada sam i crvenokosa - ne narančasta, već tamna
kestenjasta - i dali su mi smeđe leće. Čudno je kako zbog toliko malih promjena
izgledam kao posve druga osoba. Vježbala sam i drugačiju šminku. Deblje crte oko
očiju. Odvažne boje. Uz malo drugačiju odjeću izgledat ču sasvim drugačije. Mama
je djelovala kao da će zaplakati kad me vidjela. Ali nije. Nije plačljivica - to kažu za
nju. Onda nije plakala. Ni na sudu ni drugdje.
Rekla sam joj da mi se sviđa novi izgled, pa se pomirila s njime. Neprestano
govori da joj je žao zbog svega. Tako mi je žao, Ava. Kao da je riječ o haljini
uništenoj u pranju, a ne našim upropaštenim životima.
I nju su promijenili. Sada je plavokosa. Ne prava plavuša ili bilo što privlačno,
nego ona obična boja pijeska. Izgleda mlađe, iako možda zato što je smršavjela.
Alison i policija manje se brinu zbog njezinog izgleda. Gotovo uopće nema
fotografija na kojima bi je mogli prepoznati. Novine ih ne smiju tiskati, a sada sva
njezina tajnovitost, odbojnost prema vlastitim fotografijama i komentari poput: a što
bih ionako radila na Facebooku? imaju smisla.
Iako sam se pobrinula da večeras ostanemo same, zapravo uopće nismo
razgovarale. Alison je u hladnjaku ostavila kinesku hranu iz supermarketa koju sam
podgrijala pa smo jele na krilu pred televizorom. Rekla sam da mi se sviđa njezina
frizura pa se opet počela ispričavati. Rekla sam da nije važno i da ćemo to prebroditi.
Činilo se da joj je strašno laknulo. Kako može misliti da je toliko lako? Da se
možemo vratiti na staro? Taj je život ionako bio obično klupko laži.
Jučer, kada sam započela kampanju ljubaznosti, došla mi je u sobu i čupkajući
jagodice sjela na moj krevet. Rekla mi je da zapišem sva potencijalna pitanja koja joj
želim postaviti. Alison se toga dosjetila. Ne pitanja o onome - ne može se navesti da
kaže što je učinila - već o njenom i našem životu i svemu ostalom. Rekla je da će
odgovoriti na njih najbolje što može. Rekla sam joj da hoću, ali nisam mislila
ozbiljno. Sada ne želim znati ništa od toga. Dobro, možda želim - ispričaj mi o tati -
ali što bih imala od toga? Nije važno. Više ne.
Nastavile smo gledati televiziju i pile čaj kao da je riječ o običnoj večeri kod
kuće, ali ja sam potajno gledala na sat, očajnički želeći da vrijeme prođe i pitajući se
osjeća li se on isto.
Mama je na kraju popila tabletu za spavanje - pitam se koliko joj trenutačno
vrsta daju - a ja sam napadno zijevnula i rekla da sam umorna, pa sam je poljubila u
tjeme i otišla u sobu. Bio je to jedini čudan trenutak u svemu. Želudac mi se zgrčio
zbog nečega u mirisu njezina tjemena, pa sam joj na trenutak poželjela sjesti na krilo
kao u djetinjstvu. Kada je bila moj svijet. Bio je to smiješan, užasan osjećaj i naglo
sam ga otjerala. Ne znam je li me sposobna voljeti - da zna voljeti, nikada ne bi
učinila ono što jest - i ne shvaćam zašto me uopće rodila. Alison želi da zapišem
takva pitanja. Ali tko ih jebe. Neću biti ovdje. To nije dio moga novog života. On je
moj svijet i čekat će me. Mora.
Ležim u krevetu u mraku, posve odjevena pod pokrivačem koji sam navukla do
brade. Što li će misliti o mom novom izgledu? Ionako ću ga opet morati promijeniti.
Barem boju kose, jer će me policija nesumnjivo tražiti. Ali šesnaest mi je godina,
nisam dijete. Mislit će da sam pobjegla i imat će pravo. Ostavit ću poruku. U njoj će
pisati: »Ne tražite me.« Kratka je ali dovoljna i nisam željela spominjati njega. On
nije kriv za tu sjebanu situaciju.
Je li Alison primijetila da joj nedostaje novca u novčaniku? Uzela sam trideset
funti dok je razgovarala s mamom prije odlaska, a jučer sam psihijatrici uzela
dvadeset. Danas nije došla, pa nemam pojma je li posumnjala.
Uglavnom, pedeset funti trebalo bi biti dovoljno za taksi ili neki autobus koji u
to vrijeme još vozi ako pronađem govornicu. Moram doći do seoskog puta gdje
ćemo se sastati. Gdje nas nitko neće vidjeti. Sada mi je dalje, ali svejedno izvedivo.
Dogovorili smo se za četiri ujutro, stoga imam dovoljno vremena. Ako ne dođe, otići
ću k Ange ili Jodie. Ali bit će ondje. Voli me. Kada odemo na sigurno, poslat ću
prijateljicama poruku i reći im da se ne brinu. Morat ću se pobrinuti i za ono drugo,
tanku plavu crtu s kojom mi je Jodie namjeravala pomoći, ali on će to riješiti. Znam
da hoće. Bio je pun razumijevanja u vezi s Courtneyjem, iako je postao ljubomoran.
Hoću li se zbog pobačaja osjećati odraslije? Hoću li njemu djelovati odraslije?
Možda ćemo jednog dana imati vlastitu djecu, ali trenutačno tu stvar samo želim
izvaditi iz sebe. Možda će sama otići. Kad mi nije zlo, gotovo se mogu pretvarati da
ne postoji.
Čekam dok stan posve ne utihne. Srce mi bubnja u prsima. Usta su mi suha. Bit
će ondje, bit će ondje, govorim samoj sebi. Neće me iznevjeriti. Sklonim pokrivač i
tiho ustanem. Ne nazujem cipele. Mogu pričekati dok ne izađem u hodnik pred
stanom.
Uzmem svoje stvari i provjerim je li mi novac u džepu prije nego što se išuljam
kroz ulazna vrata.
To je to, pomislim. I odem.
 33.

MARILYN

»GLEDAJ. EVO. VIDIŠ ?« Richard drži časopis preda mnom. »Ona je to

učinila.« Gđa Goldman, starica koja živi - koja je živjela - u prvoj kući do Lisine zuri
u mene s naslovnice. Izgleda krhko. Je li ju netko prisilio? Riječ je o šugavom
časopisu poput onih prepunih tračeva u čekaonicama kod zubara ili liječnika, i prije
je namijenjen »zrelijoj« ženi, za razliku od Closera ili Heata. Pogledam naslov
povrh fotografije gđe Goldman koja stoji na svojoj prvoj stubi: Susjeda Charlotte
Nevill sve ispričala - tajni život ubojice djeteta. Uzmem časopis i spustim ga sa
strane, otvarajući te stranice. Ističe se citat. Oduvijek sam znala da je čudna.
Samotnjakinja.
»Gluposti«, kažem okrećući se kako bih promiješala kavu. »I trebala bi se
sramiti. Lisa joj je kupovala vražje namirnice i poklone. Obilazila je gđu Goldman
češće nego njezina vlastita obitelj.«
»Nije u tome stvar.« Zatim je čujem. Olovnu čvrstoću. Ponestaje mu strpljenja
sa mnom, a ljubaznost nije upalila. »Ako ona može prodati to sranje državnom
časopisu, mi vjerojatno možemo navesti Mail da ponudi više. Svi žele tvoju priču. Ti
je najbolje poznaješ.«
»Kako stvari stoje, rekla bih da je zapravo uopće nisam poznavala.« Nemam
vremena za to. Moram na posao, stoga se provučem pokraj njega - vrlo nježno –
kako bih uzela kaput i osjetim napetost koja isijava iz njega dok pokušava obuzdati
bijes.
»Ne shvaćam zašto ne želiš.« Slijedi me u hodnik. »Platit će ti ni za što. To bi
moglo riješiti sve naše financijske probleme.«
Ne moje probleme, poželim reći. Tvoje. »I nije ni za što. To je pokvareno.
Podlo. Oduvijek si to govorio o svima koji prodaju priče.«
»Ti kao da je štitiš«, zareži. »Vječito je braniš.«
 »Ne budi smiješan.«
»Učinila si to. U vezi sa staricom.«
Zastanem na ulaznim vratima. »Ne bih željela da Ava to pročita. O tome kako
govorim o njima radi novca. Trenutačno se nema u koga pouzdati.«
»Kakve to veze ima kad je nikada više nećeš vidjeti! Zašto si to ne možeš
utuviti u tu glupavu glavu?«
Pustim ulazna vrata da se zalupe za mnom. Na kraju kolnog prilaza mota se još
nekoliko lešinara - u nedostatku prikladnije riječi za novinare - ali ne gledam ih, a
kamoli odgovaram dok mi dovikuju. Uđem u automobil, stavim sunčane naočale i
vozim - prebrzo za naše ograničenje od trideset kilometara na sat - dok im ne
pobjegnem.
Da je barem tako lako pobjeći od svega. Pomislim na četrdeset tisuća funti koje
nam je ponudio Daily Mail. Richard je rekao da su mu se javili, ali ove mi godine
nije do te mjere batinama izbio pamet da bih mu povjerovala. On je zvao njih,
dakako, i ispričao im sve o Lisi, meni, našem prijateljstvu i tome koliko sam bila
uključena u njezin svakodnevni život. Trebalo mu je vidjeti izraz lica kada sam
odbila. Nije mogao vjerovati. Naročito kad je shvatio koliko je bespomoćan. Nitko
ne želi njegovu priču - nije vrijedna ni djelić moje. Kako sam ikada mogla i pomisliti
da taj muškarac predstavlja ljubav? Čak i na početku, dok sam mu pomagala s
poslom, proučavala s njime oblike i prostor kuća, davala mu ideje za klijente, trebala
sam znati da će jednom doći do toga. Zašto nosiš crveni ruži Za koga ga nosiš? Te
male optužbe trebale su mi još odavno ukazati na to.
Mobitel mi zazvoni. On je. Pustim ga da zvoni pa zastavši na semaforu
pošaljem kratku poruku: Razmislit ću. Zbilja bih trebala razmisliti. Ništa ne dugujem
Lisi, a Ava vjerojatno ionako ne čita novine. S obzirom na sve ostalo, sumnjam da bi
marila. Ali ja bih. Ljuta sam na gđu Goldman jer je trebala biti pametnija. Usamljena
je, čujem riječi izgovorene Lisinim glasom. Vjerojatno samo uživa u pozornosti.
Sada će si barem moći priuštiti kolače. Utišam taj glas. Lisa mi sada u glavi neće biti
Majka Tereza. Ona je jebeni problem. Čak i nakon što je otišla, još uvijek snosim
krivnju za njezina djela.
Atmosfera u uredu drugačija je i osjetim to prije nego što stignem za svoj stol.
Svi su pomalo hiperaktivni, kao štenci pušteni s povodca. Svakako predstavljaju
čopor, a ja više nisam dio njega. Stacey pogleda u mene, kao i Toby pa žamor utihne
pošto primijete da sam stigla.
»Što?« upitam. »Jesam li što propustila? Popila bih kavu ako je kuhaš, Emily.
Hvala.« Vedro se smješkam dok odlažem torbicu pod stol. Nepokolebljiva Marilyn
koja se uvijek hvata ukoštac s problemima.
»Riječ je o Lisi, Charlotte ili komu već«, kaže Julia nakon što se val znakovitih
pogleda pronese prostorijom. Zajapurim se. Što sada? »A da?«
Bahato sjedne na rub mojeg stola. »Pa, sinoć smo svi išli na piće, pa je Penny
rekla...«
»Penny?« ubacim se prije negoli se uspijem spriječiti.
»Pomislili smo da joj treba predah od svega.« Kaže mi, ali misli ja. Ipak je ona
šefičina ljubimica.
»Lijepo od tebe.« Odgovorim joj jednakim tonom, dražesnim i vedrim, premda
mi srce nesmiljeno tuče. Svi su išli u pivnicu bez mene. Još gore, Penny je odbila
moj poziv, a na njihov pristala. Naravno, možda se samo predomislila, ali pomisao
mi ne djeluje ispravno. Više se ne osjeća ugodno u mom društvu. Odveć sam bliska s
njom.
»Uglavnom, Penny je rekla da joj je nestalo novca iz priručne blagajne. Misli da
ga je Lisa uzela.«
»Zbilja?« Sve mi se odigrava u glavi. Julia kupuje vino, a Penny prebrzo pije u
želji da se opusti, pa pušta dugački jezik na slobodu.
»Nisi znala za novac?«
Dobra je. Zna da znam. »Ah, znam ja za novac.« Uzvratim joj udarac. Optužba
mi se blago nazire u glasu i nisam sigurna umišljam li, ali uvjerena sam da joj nešto
bljesne u očima. Oprezno, kažem samoj sebi. Koliko te zapravo briga? »Penny mi je
rekla.«
»Jesi li ikada vidjela da Lisa radi nešto sumnjivo?«
Sada svi slušaju i blago trzaju glavama u mojem pravcu. O čemu se još sinoć
raspravljalo? O meni, očito, ali u kojoj mjeri? Do kojih su zaključaka došli? Na koji
ih je put Julia, ta prepredena kradljiva kučkica, odvela? Nasilnost mojih misli šokira
me spoznajom da vjerujem Lisinim riječima. Julia je vuk među našim uredskim
ovcama.
»Ne. Da jesam, rekla bih to.«
»Naravno da bi.« Nasmiješi se, a oštri potezi krvavocrvene boje na njezinim
usnama ističu joj savršeno bijele zube. Izbijeljene, nesumnjivo. Još jedan trik da
djeluje mladoliko. Lisa je i tu imala pravo.
Rolete Pennyna ureda spuštene su, pa se pitam je li to zato što se skriva od njih,
mene ili sviju nas. Možda je muči mamurluk. Kako god, ne mogu vjerovati koliko je
spremna sve svaliti na Lisu. Ubila je dijete, poželim upasti ondje i reći joj, a nije
krala novac iz priručne blagajne.
»Pretpostavljam da ćemo uskoro doznati je li imala novčanih poteškoća«,
zaprede Julia. »Vijesti sve polako otkrivaju.«
Želudac mi se zgrči. Što ako doznaju da me Richard gurnuo u financijski ponor
te da živimo od kreditnih kartica? Hoću li tako postati glavna sumnjivica? »Ili je to
možda učinila samo zato što je mogla?« upitam. Julijin se osmijeh slavodobitno
izvije. Zna što činim. Nastojim se vratiti među njihove redove tako što pristajem uz
njih. Kako li će reagirati ako poslušam Richarda i prodam svoju priču? Mogla bih
zaboraviti na posao. Tko bi me drugi zaposlio? Žena u četrdesetima i ovakvoj
poslovnoj klimi spremna sve izlajati radi novca? »Marilyn Hussey?«
Začujem svoje ime i prije negoli zamijetim muškarca i ženu nekoliko metara
dalje od mojeg stola. Ured utihne i svi pozorno promatraju.
»Da?« Posve sam profesionalna iako iznutra pomalo umirem. Što je sada?
»Za recepcijom su nam rekli da vas tu možemo pronaći. Možemo li
razgovarati?«
Žena pokaže značku i predstavi se kao detektivka narednica Bray, ali s obzirom
na crna odijela i glomazne ravne cipele koje nose zajedno s ozbiljnim izrazima na
licu, nema potrebe. Očito je da su policajci.
»Naravno«, kažem. »Pođimo u sobu za sastanke.« Ne trudim se pitati o čemu je
riječ. Razgovarat ćemo o Lisi. Što bi drugo moglo biti? Lisa, Lisa, Lisa. Dosta mi je
Lise.
Nije riječ o Lisi. Barem ne izravno. Riječ je o Avi i nisam spremna na to. Dok
mi postavljaju pitanja - Jeste li je vidjeli otkad je otkriven identitet njezine majke? je
li vam se javila sinoć ili noćas? - uzbune mi se pale u glavi, a oni me ničime ne
utješe kada istaknem da sigurno bolje znaju gdje je Ava nego ja. Zacijelo je s Lisom,
zar ne?
Njihov pristojan osmijeh i bezizražajne oči odgovore mojim zabrinutima. Pitam
je li pobjegla, ali ne odgovore, već mi postave protupitanja. Postoje li druge odrasle
osobe, izuzev školskog osoblja, s kojima bi mogla biti bliska? Itko s kime bi mogla
stupiti u kontakt? Prebirem po glavi, ali na pamet mi pada samo njezin plivački klub.
Možda njihov trener? Lisa nije imala bliskih prijatelja osim mene te, posredno,
Richarda. No Ava zapravo nikada ne razgovara s njime.
Zahvale mi, premda je jasno da im nisam pomogla, a tek kada se spreme otići,
prisjetim se jedne stvari o Avi koju možda nitko drugi ne zna. Stvari zbog koje sam
se čitavu zadnju večer pitala trebam li je reći Lisi.
»Ako je nestala,« kažem u nadi da ću uspjeti izvući kakav djelić informacije,
»možda biste mogli pokušati istražiti lokalne klinike za pobačaj. Vidjela sam
smotuljak u kupaonskom košu u njihovoj kući. Samo jedan kraj, ali sigurna sam da
je to bio test za trudnoću.« Trebala bih znati, i sama sam ih dovoljno upotrijebila.
»Mislim da je Ava možda trudna.«
Ponovno mi zahvale - ovoga puta iskrenije jer nisu došli uzalud - a detektivka
narednica Bray pruži mi posjetnicu. Ima nezgodno prezime, pomislim dok se
udaljava teškim korakom u robusnim cipelama, posve lišena elegancije. Sliči
magarcu.
Podla je to pomisao, pa shvatim kolikom me kučkom sav taj stres čini. Da je
Lisa ovdje, vjerojatno bismo se smijale svemu, ali sama sam tek ogorčena i podla.
No da je Lisa ovdje, ništa se od toga ne bi događalo.
Ava je pobjegla. Misao me pogodi dok se vraćam u ured kako bih se suočila s
čoporom znatiželjnih, gladnih pogleda. Moja se briga uplete u čvrste čvorove.
Malena je Ava negdje u svijetu, srdita i sama. Nadam se da nije sama. Nadam se da
neka među njezinim prijateljicama zna gdje se nalazi te da će popustiti pred
pritiskom policije. Šesnaest joj je godina, kažem samoj sebi. Nije glupa. Negdje je na
sigurnom. Pomisao je isprazna. Svijet je pun bistrih ali bijesnih
šesnaestogodišnjakinja koje bježe od kuće pa završe na ulici ili još gore. Izvučene iz
rijeke. Nestale bez traga. Ava je tvrdoglava i oduvijek je bila. Neće se vratiti ma
koliko joj teško bilo.
Možda je zbilja otišla pobaciti. Možda se poslije pojavi. Nikada nisam pomislila
da će me činjenica da su Avu napumpali utješiti, ali sada mi djeluje poput
emocionalnog sidra. Otišla je nekamo pobaciti. Policija će je pronaći.
Odem ravno u kuhinju skuhati kavu - ona koju je Emily ostavila na stolu
previše se ohladila - a Stacey mi se pridruži poput plašljive mačke i upita što su
htjeli. Barem je dovoljno pristojna da izgleda pomalo posramljeno, pa se zapitam tko
ju je nagovorio da dođe; Julia, Toby ili oboje.
Jebi se, Lisa, pomislim milijunti put otkad je prestala postojati. Lijepo se jebi
zbog svega.
 34.

POSLIJE

2003.

NE POSTOJE BAJKE i ne postoje sretni završetci, ma koliko otrcanih

Disneyjevih filmova puštala poslijepodnevima kako bi joj kći mirovala dok ona čisti,
posprema i nastoji postići da im život djeluje normalno i pod kontrolom. Za nju to
nije ni u kojem smislu. Glupa je što je uopće pomislila da bi ikada mogao biti.
Osjeća čežnju dok skuplja prazne limenke piva i jeftine bočice votke i baca ih u
koš. Koji je smisao, pita se. Poslije će morati bacati druge. Poslije. Ne može
podnijeti više tih poslije.
Na katu u kolijevci Crystal zaplače. Crystal. Mrzi kćerino ime. Jedna među
njihovim brojnim, brojnim svađama vrtjela se oko tog imena. Željela joj je dati ime
Ava. Ime koje upućuje na eleganciju, šarm i bolje stvari. Crystal zvuči jeftino jer se
silno trudi ne zvučati tako. Samo je ime lomljivo. Može se rasuti u tisuću komadića.
Prestravljuje ju pomisao na bilo kakvo zlo koje bi snašlo njezino djetešce. Opsjeda
joj misli, žamori joj u krvi. Netko u potrazi za kakvom stravičnom, pomahnitalom
osvetom. Nipošto nije Jonu trebala otkriti svoj pravi identitet. Vjerojatno nije ni
trebala biti s njime i usuditi se pomisliti da može imati osjeća njegovo gađenje. Gore
je otkad je Crystal došla na svijet. Njezina slatka nevinost neprestan je podsjetnik na
ono što je Charlotte učinila.
Ti si čudovište, to je sinoć rekao. Kako mogu voljeti čudovište? Riječi su mu
gore od udaraca, ali ni udarci ne zaostaju previše. I prije je morala trpjeti takve
stvari. Sve to vodi nekakvom užasnom raspletu, i silno ju je strah da će se iskaliti na
Crystal, ma koliko govorio da je voli, zato što je svjesna koliko lako stvari mogu
stravično poći po zlu.
Prečvrsto stišće bucmastu djevojčicu sve dok ova ne zaplače. Ne vrišti ili cvili,
već ispušta blage jecaje kao da osjeća majčinu tjeskobu. Dakako, osjeća je, pa se
možda boji glasno plakati iako tata nije kod kuće.
Jon će satima izbivati. Nije na poslu, nego u pubu, kladionici ili kod prijatelja.
Sada radi samo nekoliko sati tjedno i to neće potrajati. Njegov problem s pićem
previše se oteo kontroli da bi zadržao posao. Nekoć je u njemu još uvijek vidjela
muškarca u koga se zaljubila, ali više ne. Sada je sve postalo šugavo. I gore od toga.
Postalo je to užasno gađenje koje isijava iz njega.
Mora nazvati Joanne. To je kraj. Mora se suočiti s neuspjehom. Možda će biti u
redu, možda će moći ostati ona koja je sada i preseliti se u mali stan u istom gradu -
možda čak u svoj stari stan. Neće moći raditi dok Crystal ne krene u školu, ali možda
će biti gotovo kao i prije nego što ga je upoznala. Obavljat će svoje rutine kao kada
je bila sretna.
Dakako, neće tako biti. Joanne je već nesretna u vezi sa situacijom. Smatra je
»opasnom«. Jon je sada »vrlo nepredvidljiv«. I ima pravo. Trebao je ići na
psihoterapiju koju su mu nudili pošto su mu rekli da znaju. Ali nije. Rekao je da mu
je dobro. Volio ju je. To je bilo prije pritisaka što ih nosi očinstvo i svakodnevno
čuvanje njezine tajne iz godine u godinu.
To je još jedna stvar koju je naučila tijekom godina. Tajna je samo njezina. To je
njezin teret i kada ga s nekime ljubav koja će preživjeti njezinu prošlost. No bez
njega ne bi imala kćer, stoga to ne može željeti.
Malenoj su Crystal sada dvije godine. Njezin treći rođendan nikako da stigne.
Tri bi godine značile da je prošla Danielovu dob. Možda će njezini snovi o njemu
tada izblijedjeti. Možda će taj užasan strah nestati. Ne vjeruje. Snovi i strah vječito
će ostati s njom i još su strašniji otkad se Crystal rodila. Isprva je pomislila da
predstavljaju Danielov duh koji je nastoji dodatno kazniti iz groba, ali duboko u sebi
zna da nije tako. Daniel je bio dobar dječak. I imao je samo dvije i pol godine.
Uspne se na kat i privije Crystal na skromna prsa, umirujući je. Djevojčici treba
oprati odjeću, kao i većinu pelena, a čitav kućerak blago zaudara na govna i toplo
mlijeko, ali Jon joj opet nije ostavio nimalo novca i nema više deterdženta za pranje
rublja. To mora prestati. Mora nazvati Joanne. Mora. Ona možda zaslužuje taj
užasan život s muškarcem koji previše pije, naziva je ubojicom i govori da mu se
gadi kad god mu pokuša ugoditi, ali njezina Crystal, njezina Ava, ne. Ako ostanu, tko
zna kako će završiti? Što li će on učiniti?
Ono sinoć bilo je upozorenje i nešto mora poduzeti, konačno pokazati da ima
karaktera. Svaki put kada zatvori oči, vidi je: bocu koja se rasprskava o zid s desne
strane njezine glave. Malena Crystal, posjednuta na pod, načas je prestala plakati od
šoka zbog roditeljske svađe, prekrivena razbijenim staklom i alkoholom.
To je smjesta presjeklo njegovu ljutnju. Voli njihovu kćer, i ona to zna, ali
upoznala je nasilje i njegov je čin bio dovoljan da joj utjera strah u kosti. Da je
natjera da shvati kako je u svojoj alkoholnoj omaglici krivi za sve. Uvelike je odrasla
tijekom protekle tri duge godine nakon one savršene noći kada mu je ispričala svoju
tajnu. Mnogo je naučila o ljudima. Zna da je voli, ali zna i da se mrzi zbog toga.
Većinom je nije u stanju pogledati, a dok se seksaju, podijeli, ne postaje lakši,
naprosto se udvostruči. Ne može ostati ovdje ako napusti Jona, to su puste želje.
Joanne, policija i svi oni koji donose odluke umjesto nje neće joj to dopustiti. Jon je
dovoljno puta zaprijetio da će, odvede li Crystal, sve uništiti. Da će reći svima. Da će
je dokrajčiti.
Dok je trijezan ispričava se, ali koliko je često trijezan? Ne smijete vjerovati
pijanici, i to je naučila.
Crystal plače i mora učiniti ono što je najbolje za nju. Sram je prži kada
naposljetku nazove probacijsku službenicu, ali Joanne je krajnje profesionalna i
odjednom stvar više nije u njezinim rukama. Kuju se planovi. Čini se da su bili
spremniji za to nego ona. Sve što joj preostaje jest ostaviti mu pismo. Pokuša
napisati kako se osjeća, ali istovremeno biti hladnija prema njemu. Potrebno mu je.
Mora početi ispočetka, baš kao ona. Ruka joj dršće dok piše. Više ga ne voli. Istina
je. Boji ga se. I to je istina. Ispiše zadnji redak pa presavije papir i ostavi ga na
kuhinjskom stolu.

Ne slijedi me. Ne pokušavaj me pronaći.

Ne pokušavaj nas pronaći.

Smirivši se - uvijek bi se smirila kada bi netko drugi preuzeo kontrolu - skupi

sve potrebne stvari i djeliće svojeg života: putovnicu, iskaznicu zdravstvenog
osiguranja; sve što tu utvaru od osobe čini stvarnom. Sada su beskorisni, poput kože
koju će uskoro odbaciti, ali Joanne će željeti da ih vrati, a čak i ako ne bude, ne bi
smjeli ostati Jonu.
Odvoji trenutak i stoji u kući, unutar krhkih zidova svojeg igraćeg dvorca od
karata, a zatim spremna dočeka automobil. Ne plače, nikada to ne čini, ali srce joj
postane pusto dok zatvara vrata.
Zbogom, Jone, šapne. Žao mi je. Ne osvrće se dok odlaze.
 Dosta joj je osvrtanja. Umjesto toga, čvrsto drži uplakanu kćer i pokazuje joj
autobuse sa suprotne strane prozora. »Ne plači, Ava«, kaže udišući miris svojeg
djeteta. »Ne plači.«
 35.

SADA

MARILYN

NA AUTOPILOTU SAM, promatram vlastite pokrete iznutra i divim se

sposobnosti svojeg tijela da obavi sva sranja koja moram obaviti. Usprkos užasnom
bolu - ovog mi je puta sasvim sigurno napuknulo koje rebro - ustanem, odjenem se i
zaputim na posao. Usput svratim do banke u glavnoj ulici i čekam pred ulazom dok
se ne otvori. Prva uđem i čujem samu sebe kako govorim: »Trebala bih podići sve s
tih računa, molim.« Samouvjereno se smješkam. Na jednom ima jedva petsto funti,
ali na drugome ima tisuću. Novac koji sam odvajala i spremala za nuždu i ne
pomišljajući da ću ga zapravo upotrijebiti. Plod iluzije da bih jednoga dana mogla
skupti dovoljno hrabrosti za odlazak.
Kada sam tek doznala za Richardove dugove, pomislila sam da bih mu mogla
reći, ali moja tisućica bila bi tek kap u moru njegova promašenog financijskog
stanja, a pošto bi zahvalnost izblijedjela, pitao bi me zašto sam skrivala novac od
njega. I što bih tada rekla? Zato što, kada sam se zakleta da ću te voljeti dok nas smrt
ne rastavi, nisam na umu imala to da ćeš mi utisnuti rebra u slezenu...
Ne zatvorim račun - trebat će da mi Penny može isplaćivati plaću na nekom
mjestu kojeg se Richard neće uspjeti domoći - a kada stignem na posao, odem ravno
k njoj u ured i kažem da Richard i ja »imamo problema« te da trebam dva dana kako
bih došla sebi. Ništa me ne pita - vjerojatno misli da je riječ o Lisi, a u određenom
smislu i jest, no ta je vatra tinjala i prije nego što su je Lisa i Charlotte polile
benzinom - ali kaže da mi neće oduzeti dane od godišnjeg. Kažem da ću biti kod
prijateljice i upozorim je da bi Richard mogao zvati i raspitivati se, stoga joj ne
kažem gdje točno. Dam joj i podatke drugog bankovnog računa radi plaće. Uvidim
da me sažalijeva. Toliko je loše? Da samo zna. Nipošto ne bih voljela da zna.
Lecnem se pri pomisli da sam postala ta utučena žena. To nisam ja. To je on, i nema
nikakve veze sa mnom, ali ako je meni ponekad teško prepoznati razliku, tada za
druge nema nade. Kimnem jer se ne pouzdajem u vlastite riječi, a Penny me
iznenada zagrli, zbog čega gotovo vrisnem od bola.
Kažem joj da ću uza se imati mobitel ako im zatrebam za bilo što. I njega bih
ostavila kod kuće - Bože, tako želim malo mira i tišine - ali ne mogu podnijeti
pomisao da me policija ne može dobiti u vezi s Avom. Blokirala sam Richardov broj
jer mu se ne namjeravam javiti i nisam glupa; isključila sam postavku »pronađi moj
iPhone«. Neka se malo prži.
Prije odlaska upalim opciju za automatski odgovor e-pošte i na brzinu iz Lisina
dosjea prepišem potrebni broj. Tek je deset, ali nisam spavala i toliko me boli da
samo želim otići u trgovinu, kupiti bocu vina i strusiti je u autu. Ali može pričekati.
Umjesto toga progutam ono malo preostalog ponosa i nazovem. Tiho govorim, poput
preplašenog djeteta. Tako se i osjećam, iako je to zapravo prvi korak prema vraćanju
moći. Trenutačno mi prije nalikuje na običan bijeg.
Glas mu zvuči čudno s druge strane veze i ne pristane odmah, ali potom
iznenada zajecam, a polomljene mi kosti stružu jedna o drugu pri svakom drhtavom
udahu, pa mi kaže da će to riješiti i da će glasiti na njegovo ime.
Opetovano mu zahvaljujem kadli shvatim da je već spustio slušalicu.
Nemam ništa uza se, čak ni četkicu za zube, samo osnovnu šminku u torbici i
kremu za ruke. Nisam smjela riskirati s iznošenjem stvari iz kuće prilikom bijega, ali
mogu kupiti jeftinu odjeću, a kozmetiku ću dobiti u hotelskoj sobi. Neprestano
pogledavam u stražnje zrcalo, ali Richardu nema ni traga. Ipak, počnem se opuštati
tek po prijavi u hotel, a kada stignem u apartman - Bože, kako ga volim - a ne
nekakvu klaustrofobičnu jednokrevetnu sobu, on me dočeka. Simon Manning.
»Koji se vrag događa?« upita. Nije napet ni bijesan kao što je uvijek slučaj s
Richardom dok mi postavlja isto pitanje. Umjesto toga zabrinut je i zanima ga zašto
je žena koju jedva poznaje zatražila da joj dopusti anonimno odsjesti u jednom
njegovu hotelu. »Bračni problemi«, kažem, a oči mi se iznova napune suzama. Tako
sam umorna i sve me boli. Lice mu se stegne i ne zamjeram mu na obrambenom
stavu. Ništa dobro ne može proizaći iz miješanja u zaraćene parove. »Želio je prodati
moju priču Daily Mailu. Odbila sam, očito.«
»Ah.«
Kotačići mu se okreću u glavi. Sigurno je došlo do gadne svađe. Odložim
torbicu na krevet. Koliko uopće stoji taj apartman? Zašto mi dopušta da se koristim
njime? Koliko će proći prije nego što nazove Penny i povuče se zato što smo svi
manje-više poremećeni, a na to nije pristao. Moram objasniti, ali nema riječi kojima
bih to učinila, stoga naprosto zadignem bluzu i pulover otkrivajući trbuh. Nije me
briga za tamošnje salo. Neće ga ni primijetiti onkraj šarenila. Vidim kako širi oči.
»Isuse Kriste.«
»Da.«
»Trebala bi nazvati policiju. I otići liječniku.« Odmahnem glavom. »Loše je, ali
ne toliko. Nije prvi put. I više zbilja ne želim imati nikakve veze s policijom.«
Nastupi duga stanka, stoga pažljivo vratim bluzu u hlače.
»Trebaš li nešto?« upita. »Možda odjeću? Četkicu za zube i slično?«
»Imam nešto novca«, kažem. Ne želim napuštati hotel. Ovdje se osjećam
sigurno.
»Ne budi smiješna. Poslat ću nekoga umjesto tebe. A ako ogladniš, naruči
poslugu u sobu.«
Toliko sam zahvalna da mi suze ponovno kliznu licem, a nos mi se napuni
šmrkljima. »Nisam imala kamo otići.« Važnost te spoznaje tjera me da sažalijevam
samu sebe više nego bilo što drugo u toj dozlaboga užasnoj situaciji. Navela me da
shvatim koliko smo Lisa i ja ovisile jedna o drugoj. Svi moji ostali prijatelji i
Richardovi su. Penny više nije ugodno u mom društvu, a ne mogu se zamisliti kako
otvaram dušu Stacey i Juliji. Bez Lise sam posve sama.
»Molim te, nemoj reći Penny«, zamolim. »Znam da je ludost što sam te
nazvala. Ali pomislila sam da možda imaš sobu. Poslije bih ti se odužila i pronašla
drugi smještaj...« Govorim nepovezano i ponavljam se. Sve sam mu to već rekla
telefonom.
»Neću nikome reći. Ne brini se za to.« Pogleda na svoj sat. »Oprosti, ali moram
ići. Reći ću nekome da ti donese nešto odjeće i pidžamu. I tablete za bolove. Koju
veličinu nosiš?«
»Četrdeset. Hvala ti.«
Tek mu na odlasku kažem da je Ava nestala. Načas nijemo stoji, a zatim
odsječno kaže: »Nadam se da će se pojaviti.«
Leđa su mu ukočena i osjetim kako hladnoća izbija iz njega dok tiho zatvara
vrata. Zurim u drvo. Glupo od mene što sam spominjala Lisu. Već mi dijeli
milostinju - Bože, kako to mrzim - i nije mu potreban podsjetnik na nju ništa više
nego meni.
 36.

LISA

PREMDA JE POSTELJINA OPRANA premda je posteljina oprana i

zamijenjena, čitav stan zaudara na urin, a madrac je još uvijek posve mokar.
Tko jednom piša u krevet, uvijek piša u krevet.
Novo ime ne može to izliječiti, ne zapravo. Trebala sam staviti plastičnu
navlaku za madrac. Charlotte bi dali plastičnu navlaku. Kako bilo, nitko ne mari za
smrad ni za činjenicu da sam se upišala poput djeteta. Beznačajna je to sitnica spram
zbrke koja vlada stanom. Buka. Toliko je bučno da se moram upinjati da čujem što
govore na televiziji.
Ava je nestala. Pomisao mi zapara srce poput noža, te se ugrizem za obraz kako
bih ostala usredotočena. Prošla su dvadeset četiri sata, iako to za mene znači vlažan
madrac i čitavu vječnost. Potonula sam u vlastiti gubitak. Zabrinuti su da sam se
izgubila u njemu. Bila sam blizu, to svakako, ali sada vidim majušni tračak nade,
grančicu za koju bih se primila. Toliko dugo zurim u televizijski zaslon da me oči
peku. Žele ga ugasiti i razgovarati sa mnom, ali ne dopuštam im. Mogla bih nešto
propustiti sljedeći put kada počnu vijesti. Moram ih neprestano slušati kako bih
pronašla smisao. Kako bih djeliće pridružila slagalici. Grozničava je to potreba.
»Lisa, moramo...«
»Pssst«, zasikćem. Oštro, ljutito. »Kada ovo završi.«
Isječak iz vijesti ponovno se vrti. Majka dječaka koga je Ava spasila tvrdi da su
Bena, njezina sina, gurnuli u vodu.
Gurnuli. Gurnuli.
»Znamo da to nisi ti učinila, Lisa.« Alison zvuči kao da je na rubu živaca. Misle
da se urušavam, da me pritajeno ludilo koje prebiva u meni izjeda iznutra prema van.
»Znamo da si bila s Marilyn Hussey i njenim mužem kada je Ben upao u rijeku.«
Marilyn. Ah, Marilyn.
 »Ne gasite radio«, kažem. U glavi mi previše zuji. Prebrzo pokušavam stvoriti
poveznice. Pjesma. Dječak kaže da su ga gurnuli. Petar Zecimir.
»Moramo razgovarati s tobom.« Oštriji glas. Nazalan. Žena nalik na magaricu.
Nezgrapno tijelo. Premda ja prva nemam pravo komentirati tuđi izgled. Kosa mi je
masna, a poput tijesta mlohava bedra vire ispod kućnog ogrtača.
»Riječ je o Avi.«
Njezine mi riječi prodru u pregrijani mozak, iako mislim da sam, što god
namjeravali reći, korak ispred njih. »Nije ni s jednom prijateljicom«, nastavi
policajka, »i sve tvrde da im se nije javila.«
Buka i psovka dopru iz susjedne prostorije. Ne sviđa mi se pomisao da njihove
grube ruke dodiruju stvari moje djevojčice. Moraju zapamtiti da je riječ o kući žrtve,
a ne sumnjivca. Pretpostavljam da se lako zabuniti kad sam ja u pitanju. Na mene
nitko nikada ne gleda kao na žrtvu.
»Pregledali smo joj mobitel i iPad.« Oči mi neprestano bježe prema ugašenom
radiju. Želim da radi zajedno s televizorom. Pođi sa mnom, dušo, idemo večeras...
»Lisa, slušaš li?« Policajka govori polako i glasno kao da me smatra zaostalom.
Pokušava utisnuti riječi u moju tupu glavu.
»Razgovarala je s nekim muškarcem. Postoje poruke na Facebooku. Mnogo
poruka. Dogovorili su sastanak one noći kada je nestala.« Njezine riječi, riječi za
koje bih trebala grčevito prianjati, dotiču me tek ovlaš. Nalazim se sasvim drugdje.
Tijelo mi je ovdje, ali mozak mi bjesomučno pretražuje prošlost. Naš dogovor.
Kunem se životom.
Kršenje takvih obećanja izaziva odmazdu. Trebala sam znati. I znala sam.
Oduvijek sam znala. Otud strah koji me toliko dugo progoni.
Alison se nagne prema naprijed, očigledno shvativši koliko frustriram
magaricu. »Jon je«, kaže. »S njime je Ava razgovarala na internetu. Ali stvari koje
joj je govorio... Pa, otac kćeri ne bi rekao takvo što. Pogledaj.« Kimne u Brayinu
pravcu, koja drži snop ispisanih papira. Namrštim se dok ih uzimam i pogledam
Alison. »O čemu govorite?« Konačno se uključim.
»Jon je pronašao Avu na Facebooku. Nekoliko joj mjeseci šalje poruke. Ali nije
rekao da joj je otac. Poruke su prije...« Oklijeva. »Seksualne prirode. Naveo ju je da
pobjegne s njime.« Uzme me za ruku kao da smo prijateljice i to u objema izazove
nelagodu. Dlan mi se odjednom oznoji, a vlaga mi izbija iz kože poput suza koje
nikako ne mogu isplakati. »Je li ti se uopće javljao?« upita. »Nije kod kuće. Prije
gotovo godinu dana rekao je susjedima da ide na put. Policija čini sve što može da ga
pronađe - da ih oboje pronađe - ali trebamo tvoju pomoć. Postoji li neko mjesto na
koje ju je mogao odvesti? Mjesto koje vam je možda oboma bilo važno, ili samo
njemu? Negdje kamo ste odlazili na odmor? Možemo pregledati dosje, ali neće sve
pisati u njemu.«
Pjesma. Zec. Razbijena fotografija u dnu stubišta. Sve poprima stravičan
smisao.
Želim da upale radio. Mogla bih propustiti nešto od životne važnosti. Isključim
njihove riječi dok Alison i magarica još uvijek pokušavaju razgovarati sa mnom. No
zadržim ispisane poruke. Poslije ću ih proučiti. Moram pokušati izvući nekakav
smisao iz svega toga namjeravam li spasiti kćer.
»Ne sluša«, kaže Bray. »Trebamo nekoga tko će doprijeti do nje. I zasad mora
uzimati manje lijekova.« Ustane i nagne se nada me. »Lisa.« Ignoriram je.
»Charlotte!« zareži, stoga si ne mogu pomoći a da ne podignem pogled. »Je li
nekako mogao doznati gdje živite?« upita. »Bilo kako?«
»Ne«, odvratim, premda znam da lažem i dok to izgovaram. »Ne. Nikako.«
Još jedan dio slagalice sjedne na mjesto. Bila sam mlada i glupa i to je jedini
djelić koji se uklapa. Pametno. Vrlo pametno. Voljela bih da mogu zaplakati.
 37.

POSLIJE

2006.

SRCE JOJ SNAŽNO TUČE dok liže gorko ljepilo na omotnici. Ne bi smjela
slati pismo. Zna da ne smije, no iako je svijet možda smatra zlom, ako ona ne može
njemu oprostiti za ono što je učinio, kako može očekivati oprost za sebe? Ne može
ostati ispunjena mržnjom. Odviše je iscrpljuje. Uostalom, žao mu je. Dao je sve od
sebe da joj to dokaže.
Mogu joj nastaviti davati nova imena - Lisa, sada je Lisa - ali ne mogu tek tako
izbrisati njezine prijašnje inačice. Ti joj duhovi žive pod kožom i jedan ga je jedno
vrijeme volio. Usprkos onomu kakav je bio na kraju i svemu što je učinio nakon što
su otišle, još joj uvijek nedostaju osjećaji s početka. I dao joj je Avu - ovoga je puta i
Crystal dobila drugo ime - pa kako da mu ne oprosti sada kad se iz petnih žila trudi
iskupiti?
Doslovce se lecne prisjetivši se novinskog naslova - zbog načina na koji je
predstavio njihovu priču, zajednički im život užasno zvuči. Svoj problem s pićem
svalio je na nju. Rekao je da mu je uništila život. Sve one sitne pojedinosti njihova
odnosa koje je nekada obožavala - javno ih je pogazio i narušio.
Barem nisu smjeli staviti njezinu fotografiju. No ipak, morali su je preseliti i
stvoriti joj nov identitet, što znači da se dodatan poreznički novac utrošio na osobu
koju bi javnost radije dala objesiti zbog onoga što je učinila. Bila je uvjerena da je
skupina ljudi oko nje mrmljala zbog smiješno visokih troškova i zamjerala joj jer je
zaljubljena glupača koja se uvalila u nevolju zahvaljujući dugačkom jeziku.
No prošla je godina i život joj se smirio, a Jon je sada učinio tu dobru stvar koja
će njoj i Avi omogućiti bolji život. Alison - više nema Joanne jer preseljenje u drugi
grad znači i drugu probacijsku službenicu - kaže da ni pod kojim uvjetima ne smije
stupiti s njime u kontakt. Oni će poslati svaku zahvalnicu ili poruku koju mu poželi
uputiti. Složila se, ali istovremeno je sita toga da svi sve znaju i činjenice da
ponovno živi pod mikroskopom. Ako im preda pismo namijenjeno njemu, pročitat će
svaku riječ, a određene riječi, pa čak i opraštam ti i želim ti svu sreću, trebale bi
ostati privatne.
Zuri u omotnicu i adresu pažljivo ispisanu oštrim crnim slovima na bijeloj
pozadini. Kuća njegove majke, tako je stajalo u novinama. Preselio se onamo jer mu
se majka razboljela, a to što joj pomaže pridonijet će njegovu oporavku. U novinama
je pisalo da želi započeti nov život daleko od uspomena na nju. Možda više ne živi
ondje. No ako mu je majka - Patricia, tako se zvala, Patricia s odveć jakim parfemom
- još uvijek živa, možda će mu predati pismo. Dakako, neće to učiniti - vjerojatno će
ga pročitati, spaliti i prokleti dan kada je njezin sin upoznao Charlotte Nevill - ali
barem je pokušala.
Nije napisala adresu pošiljatelja i bezbroj je puta pročitala pismo kako bi se
uvjerila da ne sadrži ništa što bi moglo upućivati na to gdje se trenutačno nalazi.
Premda se ne brine zbog njega. Više ne. Ispravno postupa. Duh njihove ljubavi i
itekako živa duša njihove djevojčice zaslužuju to, taj privatni trenutak. Mora mu
zahvaliti i to na papiru koji neće okaljati tuđe oči ni prsti.
Donijevši odluku, gurne omotnicu u džep i nasmiješi se gurajući Avina kolica
prema malom poštanskom uredu među nizom mjesnih dućana. Pošto zalijepi
poštansku marku, sa zadovoljstvom sluša šapat papira dok pada u sandučić.
Riješeno. Poslano. Osjeća se dobro zbog toga i smiješi se na putu prema parku s
ljuljačkama i vrtuljcima koje Ava toliko voli. Zatvorila je vrata prošlosti.
Ni na trenutak ne pomišlja na poštanski žig koji će doći na njezinu pomno
naslovljenu omotnicu. Uopće joj ne pada na pamet.
 38.

SADA

MARILYN

ZAŠTO SAM PRISTALA? Zašto? Činim to samo radi Ave, da je vratim na

sigurno. Preplavljena sam tjeskobom zbog nje i vlastitim umorom. Zbilja mi ne treba
to sranje. Još malo dahom zaparim prozorsko staklo. Jedan je od onih sivih,
maglovitih dana kada je pala kiša, ali nedovoljno, pa vlaga bezvoljno visi u zraku i
natapa sve što dotakne. Premda sam u automobilu, koža me svrbi kao da njome plaze
nevidljivi kukci.
Stabla na ulici spajaju se u nejasan niz. Barem mi policija nije otišla kući, već
su me zvali na mobitel nakon odlaska u ured. Sudeći po izrazu detektivke Bray kada
smo se sastale pred hotelom, Penny joj je zacijelo prenijela barem dio onoga što se
događa s Richardom. Nikada ne bih pomislila da je Penny sklona tračevima, ali opet,
dolazak policije zna natjerati većinu ljudi da izlanu sve što znaju ili ne znaju. Ne
samo da im je rekla za moju privatnu situaciju, nego je očigledno spomenula i nestali
novac. »Misli da ga je Charlotte uzela«, kaže Bray dok se vozimo prema tajnom
odredištu na kojem ćemo razgovarati. »A vi?« upita.
Slegnem ramenima zureći u krajobraz. »Otkud znam? Mislila sam da se zove
Lisa. Mislila sam da ne bi ni mrava zgazila.«
Šuti sve dok konačno ne skrenemo na uzak seoski put na što automobil stane
poskakivati na neravnom terenu, a ja stišćem zube dok mi svaka neravnina izaziva
divljačku bol u polomljenim rebrima. »Već je ondje«, kaže. »Moram vas podsjetiti
da, kažete li bilo kome za taj sastanak, možete omesti policijsku istragu i zaraditi
tužbu.«
Prezrivo se nasmijem. Baš bih nekome rekla. Kome? Nemam komu reći.
Samosažaljenje mi ostavi gorak okus u ustima, nalik na žuč. Mrzim samosažaljenje.
Ne vidim jebeni smisao u njemu. »Ovdje sam radi Ave«, kažem. »To je sve.« Bray
zadovoljno kimne. Svi su ovdje radi Ave.
»Pokušajte ne skretati s teme sa Charlotte«, kaže. »Ona je... no, vidjet ćete.
Neka govori o Jonu.« Zakrene se u sjedalu pošto se automobil lagano zaustavi, a u
očima joj vidim odlučnost i inteligenciju. Nije nimalo nalik na magaricu. »Sigurno
zna nešto što nam može pomoći. Neko mjesto na koje je možda odveo Avu. Negdje
gdje su već bili. Mjesto koje mu je na neki način važno. Ponovno pretražujemo kuću
kako bismo provjerili može li što poslužiti, ali možda se sve svede na ono što ćemo
uspjeti izvući iz nje. Što ćete vi uspjeti izvući iz nje.«
»Zašto ne želi razgovarati s vama?« upitam, oprezno izvlačeći svoje izubijano
tijelo iz civilnog vozila. Nalazimo se pred seoskom kolibom koja bi trebala biti
lijepa, ali zauzvrat izgleda neugledno. Skroman prednji vrt iza niskog zidića
asfaltiran je i čak izdaleka vidim da se boja oljuštila na ispucanim prozorskim
daskama, ogolivši velike komade istrunulog drva. Čak bi i za sunčanog dana
djelovala depresivno, a pod gustim sivim oblacima doslovce tjera na samoubojstvo.
»Ma, razgovara ona«, kaže Bray. »Ali ne govori ništa što ima smisla.
Porazgovarajte s njom. Pokušajte je opustiti. Nastojat ćemo probrati bilo što od
koristi. Nismo joj rekli da je Ava možda trudna, ionako je dovoljno krhka, stoga to
nemojte spominjati. I ne pokušavajte razgovarati o njezinoj prošlosti.«
Odjednom me preplavi mučnina. Ponovno ću vidjeti Lisu, ali to uopće neće biti
Lisa. Bit će to Charlotte Nevill u Lisinoj koži. »Ne zanima me njezina prošlost«,
promrsim dok polako hodamo šljunkom prema ogradi. Da razgovaram o njezinoj
prošlosti? Kako bih to učinila? Hej, Lisa, imala sam usran radni dan. Jesi za to da
odemo u pub? Možeš me razonoditi pričajući mi o tome kakav je bio osjećaj ubiti
svog malog brata, da se malo nasmijem. Isuse, koja jebada u mozak.
Unutrašnjost kuće mračnija je i odiše nekakvom hladnoćom prisutnom u starim
zgradama koje su predugo napuštene. Šupljom prazninom, kao da su opeke odustale
od čekanja da tkogod dođe i pruži im svrhu. Žena, približno mojih godina, u
trapericama i puloveru te kose povijene u labav konjski rep, pusti nas unutra, a Bray
je tiho predstavi kao Alison, Lisinu probacijsku službenicu.
»Ima li problema?« upita Bray na što Alison odmahne glavom.
»Nakon što smo se složile da može ponijeti prijenosni radio, nije se bunila. I
dalje odbija komunicirati, ali mirna je. Popila je lijekove.«
Nemam vremena pojmiti ništa od toga prije negoli me žene povedu hodnikom.
Neravne podne daske škripe pod tankim sagom, a u kuhinji s lijeve strane hodnika
dvojica muškaraca piju čaj. Ugledaju nas, na što jedan smjesta napuni čajnik, a
cvilež slavine natjera me da zaškrgućem zubima. Srce mi mahnito tuče, ali
nastavljam koračati te se nađem na dovratku dnevnog boravka dok mi Bray kima da
uđem.
Unutra se nalazi stara plinska peć koja sa svih strana isijava toliko vrućine da
me zaboli glava, a ona sjedi pokraj nje, ukočenih leđa i zureći kroz prozor dok na
radiju svira neki hit iz osamdesetih. Čupka jagodice palčeva dok se okreće prema
meni. Čini to na poslu kada je pod stresom. Čupka i grize kožu sve dok ne prokrvari
i oljušti se. I sada krvari, ali čini se da nije primijetila.
»Bok«, kažem. Bray i Alison vrate se u hodnik stvarajući dojam da sam sama s
Lisom. Grlo mi se odjednom pretvori u brusni papir. Ispod očiju ima tamne sjene i
smršavjela je. Iznenadi me njezina frizura, ošišana i druge boje. Pristaje joj,
pomislim, ili bi joj pristajala da je dotjerana. I dalje izgleda kao Lisa, ali u njoj vidim
i Charlotte Nevill. Ondašnja fotografija, kada je još bila dijete, danima se povlači u
svim novinama i još je uvijek prisutna u njoj. Pod starijom kožom. U njezinim
kostima.
»Lisa?« ponovno progovorim. Gleda me, ali ništa ne kaže. Pitam se bih li joj se
trebala obratiti sa Charlotte, ali ne mogu. Premda znam da joj je to pravo ime, ne
zvuči mi ispravno. Izgleda toliko sitno, tužno i mrzim samu sebe jer ju sažalijevam.
Izgubila je Avu. Kakvo god čudovište bila, kći joj je nestala.
»Nisam uzela novac«, kaže. »Julia ga je uzela. Nisam kradljivica. Više ne.«
Nezgrapno ispali riječi, kao da su važne, kao da sve mogu popraviti. Kao da ću reći:
ah, onda je sve u redu.
»Znam.« Pomislim na sve u uredu koji je krive, kao da je nekakva babaroga, i
zurim u tu tragičnu strankinju pred sobom koja sliči mojoj najboljoj prijateljici, a
slomljene mi kosti urlaju dok osjećam kako mi suze niotkuda nahrupljuju na oči.
Njezine su suhe, ali lecne se kada treptanjem pokušam odagnati suze, nosa odjednom
ispunjena šmrkljima.
»Nisam mislila da ćeš doći.« Govori toliko tiho i sumnjam da je Bray čuje s
obzirom na upaljeni radio. »Sigurno me mrziš.«
»Ne mrzim te.« Ne znam je li to laž ili istina, i trenutačno osjećam tek mučninu.
»Zbunjujuće je. Ali moramo pronaći Avu. To je najvažnije.«
Lice joj se blago zgrči, no oči joj ostanu suhe. »Pomoći ćeš tražiti Avu?« upita
naginjući se prema naprijed u naslonjaču.
»Naravno da hoću. Volim je, znaš to.«
 »Dječak kaže da su ga gurnuli.« Ponovno stane čupkati kožu, zbog čega iznova
prokrvari, a iz nje kao da izbija struja kako postaje sve uzrujanija. »Na rijeci.« Zuri u
mene kao da je to važno.
»Možda i jesu.« Uopće se ne snalazim i ne mogu podnijeti težinu Brayina
pogleda na sebi, stoga joj se približim i zauzmem drugi naslonjač, premda je trošan,
zaudara na vlagu i jastuci su mu prljavi. Odahnem pošto sjednem. Tablete protiv
bolova koje sam jutros popila prestaju djelovati i čitava mi prsa pulsiraju.
»To sam i rekla«, nagne se prema naprijed, kao da mi se povjerava. »Gurnuli su
ga. Zato što sam pronašla i zeca, na ulici. Istog kao što je Petar Zecimir.« Oči su joj
raširene i krvave i prebrzo govori. Ne znam kakve joj lijekove daju, ali djeluje kao
da uopće nije spavala. Ta energija koja isijava iz nje nije dobra. Poznata mi je. I sama
sam je osjećala tijekom gadnih situacija s Richardom. To je - preživljavalačka snaga.
»Kakvog zeca? Je li ga Jon kupio Avi?« To je prvi put da ga spominjem, ali
moram je navesti na tu temu. Želim otići odavde, vratiti se u hotel i pustiti je da
ponovno postane tek duh.
»Petar Zecimir«, ponovi. »Prije nego što je Avina fotografija nestala, a moja i
njezina razbijena.«
Ne mogu se usredotočiti s obzirom na glazbu dok Rick Astley izjavljuje da
nikada neće odustati od nas, pa posegnem rukom prema gumbu za podešavanje
glasnoće.
»Nemoj!« prasne toliko glasno da mi se ruka ukipi. »Usred pjesme bit će
poruka. Naša je pjesma bila na toj emisiji. Možda ih bude još. Ne smijem ih
propustiti.«
»Neću ga ugasiti«, nježno kažem. No svejedno ga stišam da mogu razmišljati te
da Bray ima barem nekakve šanse čuti išta što mi Lisa govori.
»Jesu li pustili tvoju i Jonovu pjesmu? Čekaš li njegovu poruku?«
Prsti joj bjesomučnije stružu kožu te se namršti, naglo skrećući pogled. »Tako
sam glupa«, kaže. »Trebala sam znati da će se to dogoditi. A sad je Ava nestala.«
»I moramo je pronaći«, nespretno kažem. »Da, moramo je pronaći.« Pogleda
me. »Znaš, vrijedio je dogovor. Kunem se životom. Takvo što ne možeš prekršiti. Ne
smiješ. Trebala sam znati.«
Namrštim se i nagnem prema naprijed usprkos bolu. »Ti i Jon? Kakav dogovor?
Je li zato odveo Avu?«
 Zuri u mene pa nakrivi glavu. »Zašto me pitaš za Jona? Jon nikada nije doznao
za Petra Zecimira.«
»Lisa, Jon je oteo Avu.« Obraćam joj se poput djeteta. Ne poznajem je, ali
nisam očekivala to slomljeno biće. »I moramo ga pronaći.«
»Jon?« nasloni se i promatra me kao da sam maloumna. »Jon nije odveo Avu.«
Zastane, a kada sretne moj pogled, oči joj prvi put djeluju bistro.
»Katie ju je otela.«
Osvrnem se prema dovratku i ugledam Alisonin očaj te Brayinu frustraciju.
»Tko je Katie?« upitam.
 39.

POSLIJE

The Express, 18. ožujka 1990.

Zlo u zatvoru - psihotična sestra iza rešetaka

DVANAESTOGODIŠNJA CHARLOTTE NEVILL, lijevo na slici, jučer je

osuđena za brutalno ubojstvo polubrata, dvogodišnjeg Daniela Grovea, počinjeno
lani u listopadu. Nevillova, koja je u vrijeme zločina imala samo jedanaest godina,
osuđena je na zatvorsku kaznu. Danielovo tijelo pronađeno je u kući namijenjenoj
rušenju u problematičnom socijalnom kompleksu Elmsley. Izudaran je ciglom i
zadavljen.
Na kraju suđenja koje je šokiralo i posve zaokupilo zgroženi narod, porota od
pet žena i sedam muškaraca malo više od šest i pol sati odlučivala je o sudbini obiju
optuženica. Charlotte Nevill nije reagirala tijekom sažetka i izricanja kazne, kao ni
tijekom čitave parnice, a sudac Parkway rekao joj je: »Bit ćeš iza rešetaka mnogo,
mnogo godina dok ministar unutarnjih poslova ne utvrdi da si sazrela i posve se
oporavila te da više ne predstavljaš prijetnju drugima.«
Druga optuženica, također dvanaestogodišnjakinja, poznata samo kao »drugo
dijete« oslobođena je svih optužbi.
Svjedoci su potvrdili da je Charlotte Nevill već s osam ili devet godina stekla
ugled problematičnog djeteta koje terorizira starije i ranjive osobe u ugroženom
socijalnom kompleksu Elmsley te da je majka više ne može kontrolirati. Kako je
sudac Parkway u sažetku izjavio, Charlotte je »očigledno utjecala na postupke
drugog djeteta, povodljive i nježne djevojčice iz stabilne i potencijalno pretjerano
zaštitnički nastrojene obitelji«.
Charlotteina ljubomora spram nedužnoga mlađeg brata, možebitno potaknuta
odlaskom njezina oca, bila je dobro poznata obitelji, no nitko nije mogao predvidjeti
užasan ishod bijesa te hladnokrvne ubojice koja tijekom suđenja nije pokazala ni
tračak žaljenja.
Cijelu priču pročitajte na drugoj, trećoj, četvrtoj i šestoj stranici.
Članak »Priroda ili odgoj: nastanak čudovišta«.
 40.

SADA

LISA

GOVORIM PREBRZO i ne može me pratiti. Izgleda vrlo umorno te se

zbunjeno osvrće iza sebe. Vidim ih na dovratku, Alison i Bray. Lešinarke koje čekaju
da ispljunem nešto iz svoje trule utrobe kako bi to gladno proždrle. Shvate da ih
vidim, stoga se bijedna predstava u kojoj smo Marilyn i ja tobože same okonča te
uđu u prostoriju.
»Katie je mrtva.« Alison gleda mene, a ne Marilyn i govori polako kao da sam
retardirana. »Utopila se 2004. na Ibizi. Već smo to prošle.«
Odmahnem glavom. »Ne. Katie je kriva. Nije umrla.« Zgrabim Marilynin dlan.
Mora me saslušati makar mi neće povjerovati. Poznajem je. Ne brza i promišlja o
stvarima. Možda se, samo možda, nešto što ću reći zadrži u njezinoj pametnoj glavi.
»Nije Jon, Katie je. I zna me. Sada me zna.« Namršti se i povuče dlan, ali ne
prestajem govoriti. »Netko nije onaj za koga se izdaje. Netko koga poznajem.
Pronašla me i otela Avu.«
Marilyn me gleda kao opasnu i ludu strankinju, zbog čega mi se slomljeno srce
kida. Najbolja mi je prijateljica. Ja sam njezina najbolja prijateljica. Istovremeno sam
joj prijateljica i zla ubojica o kojoj je čitala. Charlotte je moja sjena, moje
prokletstvo, moje sidro usred tame. Zauvijek će biti dio mene.
»Još uvijek ne znam o kome govoriš«, kaže Marilyn. »Tko je Katie?«
»Drugo dijete«, tiho kažem. »Smjeli su je zvati samo drugo dijete.«
Nazrem joj tračak prepoznavanja u očima. Mutna uspomena na drugu
djevojčicu letimično spomenutu u nedavnoj poplavi novinskih članaka. Ali »drugo
dijete« oslobođeno je optužbi. Nikoga nije briga za Katie, nije ih bilo briga tada, a
nije ni sada. Katie nikoga nije ubila. Katie nije čudovište.
 »Kunem se životom«, šapnem.
»Ovo nikamo ne vodi. Oprostite«, umiješa se Bray. »Vratit ću vas u hotel.«
»Hotel?« upitam i odjednom mnogo jasnije uočim detalje. Tamne kolutove oko
njezinih očiju. Nesavršenu šminku, nimalo nalik na Marilyn. Odjeća joj ne sliči
onomu što obično nosi. »Zašto si u hotelu?«
»Ni zbog čega«, odvrati. Stanka. »Imam problema s Richardom.« Možda osjeća
da je među nama već previše laži ili da možda nema smisla lagati onomu koga više
ne smatrate prijateljem. Ne može me pogledati u oči. To nije moja Marilyn,
samopouzdana zbog svoga povlaštenog života. »Jesam li ja kriva?« tiho upitam.
Načas se čini da će potvrditi, kao da želi potvrditi, ali potom odmahne glavom.
»Ne. Za sve je on kriv.«
»Dođite«, kaže Bray te se sve tri okrenu. Slijedim ih u hodnik. Bray govori
kako pretražuju Jonovu kuću u potrazi za dokazima te našu staru kuću, i da će naći
Avu, ali ne slušam je. Želim zgrabiti Marilyn i natjerati je da ostane. Nešto nikako
nije u redu u njezinu svijetu, a s kime drugim može razgovarati? Je li riječ o
novonastaloj situaciji i ako nije, zašto nisam primijetila? Jesi. Migrene. Piće. Samo si
bila previše zaokupljena sobom. Bila sam joj užasna prijateljica i prije negoli je
doznala da sam čudovište. Hoda na drugačiji način - pojedinosti, vječite pojedinosti u
mojoj glavi - oprezno. Je li ozlijeđena? Ah, Marilyn, draga moja Marilyn, što ti se
događa? Ava je nestala, a ti si u nevolji. Što li je Richard učinio?
»Tko je >drugo dijete<, ta Katie?« čujem Marilyn kako pita dok prilaze ulaznim
vratima.
»Zvala se Katie Batten. Svi su rekli da je draga. Bila je Charlotteina najbolja
prijateljica.«
 41.

PRIJE

1989.

»VRAĆAJ SE OVAMO, Charlotte Nevill, kradljiva mala kučko!«

»Odjebi, babuskaro!« Charlotte se smije dok dovikuje preko ramena,
samouvjereno trčeći tlom zatrpanim opekama i građevinskim otpadom.
»Da više nisi dolazila, čuješ li? Da nisi dolazila!«
Stara gđa Jackson jednom nogom još uvijek stoji na dovratku dućana. Ne može
potrčati za Charlotte, naročito dok je Taylorovi momci promatraju sa zidića. Utrčali
bi i odnijeli sve što bi stigli prije negoli bi vlasnica dospjela na pola puta do zgrade
za rušenje. Charlotte zastane uživajući u naletu zraka što joj prži pluća.
»Baš me briga! Zapalit ću vam glupi dućan! Zabarikadirat ću prozore ciglama!«
Posegne prema tlu i uzme jednu kako bi pokazala da misli ozbiljno pa je malodušno
baci. Ponovno se nasmijavši, okrene se i potrči. Treći je tjedan ožujka, ali oštar vjetar
koji je puhao čitavu veljaču naoko ne popušta. Charlotte ne mari za to. Sviđa joj se
kako joj šiba kožu i tjera oči i nos da cure. Djeluje divlje. A ona se osjeća
slobodnom. Poslije će ponovno biti u nevolji, ali zasad ju nije briga. Odbija mariti.
Ništa nije važno.
Katie čuči iza napola srušenog zida. Pridruži se Charlotte pošto stigne do nje te
se uhvate za ruke i trče neravnim tlom na kojem su kuće srušene, ali još nijedna nije
iznova sagrađena. Charlotte se nada da će, kada ih isele, dobiti stan blizu Katie. No
zna da su to pusti snovi. Ondje gdje Katie živi ne postoje šugavi socijalni stanovi.
Protrče pokraj igrališta sa zahrđalim toboganima, jadnom klackalicom i starim
penjalicama i zamaknu za ugao. Ondje se nalazi autobusna postaja te se složno bace
na istrošenu klupu, dašćući i hihoćući se.
 »Nikad neće prestati biti smiješno«, kaže Katie, a oči joj blistaju dok promatra
Charlotte. »Voljela bih moći krasti kao ti.« Charlotte pomisli da će joj se srce
rasprsnuti od ponosa. Ponekad misli da je Katie živuća lutka. Niža je od nje sedam i
pol centimetara i sliči pravoj djevojčici jer je mama tako odijeva, ali iznutra su
jednake. Obje mrze svoj život, iako Charlotte katkad ne shvaća što to Katie ima
mrziti. Pojavila se kao u snu; jednog je dana jednostavno bila usred ruševina, a život
joj je kao san. Prava kuća. Otmjen automobil. Oba roditelja. Sati glazbe, kao onaj na
kojem sada treba biti. Praznici.
Charlotte iz jednog džepa izvuče slatkiše ukradene iz dućana, a iz drugoga
dječju čašu punu jeftinog vina Thunderbird koje je uzela od kuće i otpije dug gutljaj
prije negoli ga pruži Katie, nakon čega ova malo otpije. Groznog je okusa, ali voli
omamljujuću toplinu kojom je ispunjava. Jedu čokoladice i naslanjaju se jedna na
drugu, ali ona se riječ danas ispriječila između njih. Praznici.
»Kamo ono idete?« upita Charlotte paleći zgužvanu cigaretu i otpuhujući dim.
Ne voli ni okus cigareta, ali odlučna je u namjeri da se privikne. Pljuga je mamina. I
nju je ukrala. Iako ova neće primijetiti. Ako i primijeti, mislit će da ju je Tony uzeo.
»Dobro znaš«, Katie je podbode laktom. »Na obalu. Djed mi ima kuću u
Skegnessu, ali ubrzo će postati mamina.
Ima rak i uskoro će umrijeti. Ali nedovoljno brzo. Mora to više riješiti. Bolest je
tako dosadna.« Zastane. »Jesam ti rekla da smišlja trikove za poznate mađioničare?
To mu je bio posao. Čovjek bi pomislio da to radi netko zabavan, ali ne, dosadan je
kao moja majka.« Charlotte bi čitav dan mogla slušati Katie. Glas joj nalikuje na
glazbu, skroz otmjeno i pristojno. Ponekad pokušavaju međusobno razgovarati na
takav način, pa bude užasno smiješno.
»Joj, da«, kaže Charlotte. »Skegness.« Nikada nije bila na moru. Mama joj je
jednom išla u Grimsby i vidjela more, ali obala nije bila kao ona u Cleethorpesu ili
Skegnessu. Mama je vidjela samo ribarske brodice i rekla da je smrdjelo. Bila je
ondje radi nekog tipa. Uvijek radi tipa. Davno je to bilo - prije Tonyja - ali Charlotte
se sjeća jer je ostala sama. Mama ju je zaključala, ostavila joj malo sendviča, soka i
grickalica i rekla da bude tiho i da je to samo na jednu noć. Jedna noć pretvorila se u
dvije. Druge je noći puno plakala, ali mama joj se zbog toga nije prije vratila.
»Da barem ideš sa mnom«, kaže Katie i nasloni glavu na Charlotteino rame.
»Bit će užasno dosadno. Čak ne mogu na sajam. Majka me ne pušta ni na što da se
ne ozlijedim, ili uprljam. Nisam sigurna što bi smatrala gorim.« Nasmiješi se
Charlotte te obje slegnu ramenima. Majka izluđuje Katie pretjeranom brigom. Katie
kaže da joj ne da disati. Kaže da joj je mama neurotična iako Charlotte ne zna što to
znači. »Cijeli će Uskrs plakati zbog djeda. To je tako, tako dosadno. Star je i umrijet
će, pa što?«
»Možda te spasi gusar, kao u onim starim filmovima.« Charlotte skoči i
pretvara se da izvlači kratku sablju iz pojasa iznošenih traperica kupljenih u C&A-u.
»Ja ću biti tvoj gusar!«
»Da, da!« Katie je također na nogama. »Zaključali su me u kolibu i moraš me
spasiti. Ukrala sam kapetaničin nož i rasparat ću joj utrobu dok ne bude gledala!«
Uvijek pršte od energije kad su zajedno. Vječito nešto glume.
Napola su u ovome svijetu, a napola u drugome. Filmske zvijezde, gangsterice,
uvijek u nekakvoj nesputanoj i zajedničkoj pustolovini.
»I ubit ću sve ostale pa ćemo otploviti!«
Jedno se vrijeme vrte u krug - autobusna postaja postala je gusarski brod, a
posjed ocean pun čudovišta i drugih brodova koje valja poharati. Poslije klonu jedna
na drugu, radosne i zadihane, polako se smirujući dok se stvarnost sliježe oko njih.
»Uskoro moram kući«, kaže Katie. Njezine glazbene poduke traju samo sat i
pol, a Charlotte nije dokraja sigurna kako se izvlači s njih bez majčina znanja, ali
uspijeva joj i ne čudi se. Katie može gotovo sve.
»I ja.« Popije još Thunder-birda koji joj žari prazan želudac poput kiseline da bi
odagnala tugu jer Katie odlazi na dva tjedna. »Daniel slavi rođendan. Trebala bih bih
ondje.« Lice joj se smrači, kao i Katieno. Katie mrzi svoju mamu, a Charlotte mrzi
Daniela. Savršeni Daniel. Malo govno koje je sve pokvarilo. Danas puni dvije
godine. »Voljela bih da ne moraš otići«, ispali i premda ne plače, lice joj se iskrivi od
srdžbe i tuge te triput snažno udari zid autobusne postaje. S Katie se osjeća snažnom.
Ništa drugo nije važno kad je Katie tu. Kad je s njom, misli da bi mogla opljačkati
koju praznu kuću kao što to čine muškarci i ukrasti željeznu šipku, ili što već, pa
njome premlatiti Tonyja, mamu i glupog Daniela. Ponekad to vidi u glavi - čini to, a
Katie je promatra, smije se i plješće.
»I ja, i ja«, kaže Katie i čvrsto je zagrli. »Mrzim kad se ne vidimo.« Odmakne se
i stane kopati po torbi. »Ali to su samo dva tjedna. Čini se kao vječnost, ali to je
samo četrnaest dana.«
»Koliko traje socijalna pomoć«, kaže.
»Upravo tako.« Charlotte zna da Katie nema blage veze što je socijalna pomoć,
kao što ni Charlotte ne zna kako izgledaju glazbene poduke, ali obožava Katie jer
svejedno suosjeća s njom.
»Jao!« usklikne Katie. »Skoro sam zaboravila. Nešto sam ti donijela.«
Ceremonijalno izvuče dar i tutne ga Charlotte u ruke. Walkman. Dobar. Malen i
metalni, a ne neko plastično sranje. Predivan je.
»Gusarsko blago«, kaže Charlotte jer joj osjećaji uvijek zapnu u grlu, pa ih
nikada ne može izraziti riječima, ali crni joj se oblaci u glavi rasprše a sunce zasja, i
ta je toplina bolja nego ona koju pruža bilo kakva količina jeftine cuge.
»Za mene?«
Katie kimne. »Reći ću da sam ga izgubila ili potrgala. Kupit će mi drugi.« Sjede
blizu jedna drugoj, rame uz rame, i šmrcaju na hladnoći dok joj Katie pokazuje kako
se koristiti njime. »Unutra je kaseta s raznim pjesmama. Snimila sam je za tebe.
Četrnaest pjesama. Jedna za svaki dan koliko me neće biti. Imam istu kod kuće.
Kužiš? Zapravo uopće nećemo biti razdvojene.«
»Eto te! Konačno si se odlučila pojaviti, zar ne? Dobro si se sjetila.«
Zabava je u punom jeku kada Charlotte stigne kući, a mama joj je pijana i
nafiksana onim tabletama koje joj liječnik propisuje zbog bolova u leđima ili kakvog
god izgovora izmišljenog radi recepta. Prijekorno zuri u nju s vrata dnevnog
boravka, a Charlotte projuri pokraj nje bez riječi. Nema klinaca, ali sve je puno ljudi
koji također žive u kompleksu. Jack iz petice koji sve vrijeme provodi s onim glupim
golubovima, Mary koja ne radi već godinu dana i nema tipa, pa će uskoro postati kao
mama i naći se u jednoj od onih soba nad lokalom brze hrane i širiti noge, te
nekoliko drugih koji drže limenke ili papirnate čaše s cugom. Nema šalica čaja. To bi
na rođendanskoj zabavi poslužila Katiena mama, razmišlja Charlotte. Šalice čaja i
sladoled. Ne gleda Tonyja koji zauzima glavno mjesto u svom naslonjaču. Sam sebe
naziva njezinim tatom. Nije joj tata, nego dio crnih, srditih olujnih oblaka u njezinoj
glavi.
Daniel sjedi nasred saga i očito su jeli tortu jer pred sobom ima tanjur s
ostatcima šlaga, a kada je pogleda, oko usta mu vidi čokoladne mrvice. Nasmiješi joj
se i nešto podigne. »Charrot!« kaže, još nesposoban pravilno izgovoriti njezino ime.
»Zec, Charrot! Charrot!«
»To je Petar Zecimir, zar ne?« Tonyjeva sestra Jean čuči na podu pokraj njega.
»Kao iz slikovnica.« Zec na sebi ima tregerice, a Charlotte uto shvati da ih je Jean
sašila. Takva je. Vjerojatno bi trebala živjeti poput Katie. Vjerojatno i bi da nije u
socijalnom kompleksu. Ali muž joj je predradnik u tvornici i dobro im ide. Jean ne
voli mamu, što je očito, a ne voli baš ni Tonyja, ali obožava Daniela, kao i svi ostali.
 »Charrot!« ponovi, a njegov prodoran glas, sav sladak i nedužan, natjera je da
zaškrguće zubima.
»Što to imaš?« upita Tony. Nagne se prema naprijed. »Opet si krala?« Zaškilji.
Tony nije pametan u smislu školovanja ili kao Katie, ali posjeduje nekakav
životinjski instinkt. Pametan je poput hijene. Sposoban je nanjušiti stvari. Charlotte
još uvijek drži walkman, stoga ga čvrsto stisne. »Pronašla sam ga«, promrmlja.
»Onda ga možeš pokloniti bratu.«
»Ima dvije godine, koji će mu klinac walkman?« mrmljanje se pretvori u
bijesan uzvik i svagdje bi drugdje soba utihnula, ali Charlotteina ljutnja nije ništa
novo. Pisma iz škole, zabrinutost socijalne radnice, majčine psovke; svi su siti
Charlotte i njezinih bijesnih ispada.
»Daj ga«, kaže njezina mama zamućena pogleda. »Poslije će ti ga vratiti«, tiho
doda i Charlotte zna da će biti sretna ako ga ikada više bude vidjela, osim ako se
Tony ne narolja i zaboravi da postoji. Inače će ga prodati negdje u kompleksu kad
shvate da je Daniel premalen da bi mario za njega. Iščupa kasetu i baci je na mamu.
»Uzmi ga, kujo!« Okrene se i zaputi prema svojoj sobi, a Daniel je nastavi dozivati,
ne toliko samopouzdano. »Charrot?«
Zvuči kao jebeni Kinez, pomisli dok lupa vratima svoje sobe i baca se na
krevet. Sve što zapravo čuje jest šrot. Poput njezina života. Nepopravljivi šrot.
Želudac joj zakruli. Osim slatkiša i čipsa, danas nije jela ništa, ali ne vraća se ondje
radi šugavih sendviča i torte. Umjesto toga popije Thunder-bird do kraja, sišući ga iz
Danielove čaše s dinosaurom sve dok joj se ne zavrti u glavi i postane mučno. Zaspi,
odnosno utone u nekakvu pijanu omaglicu zato što je, sljedeći put kad se usredotoči,
u kući tiho i mama joj stoji na vratima.
»Idem na posao«, kaže prkosno je gledajući. »Tony ide u trgovinu. Pazi na
Daniela.« Ne čeka da joj Charlotte odgovori, nego dovikne prema podnožju stubišta
da stiže i da jebeno pričeka, a zatim se vrata zalupe za njima, pa Charlotte može
odahnuti. Pričeka koji trenutak kako bi se uvjerila da su otišli prije nego što se
odmorištem sjuri po walkman.
»To je moje.« Zgrabi ga s mjesta na kojem stoji netaknut u podnožju Danielove
kolijevke, a iako je posve zaokupljen mekanim plišanim zecom kojeg čvrsto drži,
Charlotte ga prestraši, pa se osmijeh koji joj je namijenio pretvori u šokirano
mrštenje, suze i tihi plač.
»Začepi, jebote«, promrmlja. Soba zaudara na prljave pelene i vidi jednu
smotanu u kutu koju je mama očito zaboravila baciti u koš. Barem ima čistu pelenu.
Plače i poseže prema njoj.
»Rekla sam da začepiš!« Okrene se i ostavi ga da drži glupog zeca, a kada se
vrati u sobu, njegovi jecaji utihnu. I on uči da nema smisla plakati ako nitko neće
doći. Ili možda mama ima pravo. Možda je samo bolji od Charlotte. Sretno dijete, a
ne kao što je Charlotte bila. Oduvijek je bila mala kučka, jebote, bila je baš naporna.
Nevolja od prvog dana. Daniel se samo smiješi. Ali zna na što mama misli. Danielov
tata nije otišao.
Pažljivo vrati kasetu u walkman i oprezno pogledavši prema vratima pritisne
tipku za pokretanje glazbe, na što joj Katiene pjesme ispune um. Zna većinu s
televizije, iako ne voli glazbu koliko i Katie i mama joj nikada ne kupuje nikakve
kasete ni ploče. Pjevuši uz glazbu zamišljajući da je na obali s Katie i da im obitelji
nestaju u oblaku dima.
Zatim počne pjesma »Odvedi me daleko« Frankie Vein, pa zaista sluša riječi
prije nego što premota kasetu i ponovno je posluša. Pjesma govori o bijegu. O
odlasku na neko drugo mjesto i napuštanju svih sranja. To je njihova pjesma, smjesta
to shvati. Sve njihove igre, sve maštarije, misli o tome da im obitelj na spavanju
ubija nepoznati napadač i da svi koji su ih ikada raspizdili nestaju, da se Katiena
naporna mama i usrani mali Daniel pretvore u prašinu kao stare kuće u Spring
Streetu - pjesma sadrži sve to. Zato ju je Katie stavila. Jednako se osjeća. Uvijek se
jednako osjećaju. To je sigurno ljubav.
Pokreni. Premotaj. Pokreni. Vrijeme leti. Tonyja nema jedan sat jer je trgovina
preblizu pubu da ne bi zašao onamo - ionako je Danielov rođendan - no između
pjesama srećom čuje kada se vrati pa hitro sakrije Walkman pod jastuk.
Ne pokuca, već otvori vrata i stoji ondje, pijan i srdit. Kuću ispuni njegov
kipteći bijes.
»Trebala si paziti na malog! Ispao je iz krevetića na glavu.«
Charlotte ništa ne govori. Nema smisla. Sa suprotne strane hodnika Daniel
doziva mamu. Zvuči umorno. Otkad plače?
»Želiš nam natovariti socijalne radnike na vrat? Na mamin vrat?«
Skida remen dok govori, a lice mu je mrljavo i Charlotte zna da je uvijek tako
kad je u najgorem stanju. Daniel je za sve kriv, sve je što misli pošto primi prvi
udarac. Sve je gore otkad je stiglo savršeno dijete. Nitko nikada ne tuče Daniela.
Zašto je ne mogu voljeti kao što vole njega? Što je na njemu toliko jebeno posebno?
Usredotoči se na svoju ljutnju i ugrize se za obraz. To je spriječi da zaplače. Tony je
gori kada plače. To hrani čudovište u njemu. Svu njegovu ogorčenost jer hrani tuđe
dijete.

* * *
Probudi se u noći bolna, natučena i vlažnog kreveta pod sobom, a poznati vonj
prožima sobu. Ponovno se pomokrila. Tiho svuče plahtu, smota je i nagura pod
madrac. Morat će je oprati dok nikoga nema ili dok Tony i mama poslijepodne budu
u krevetu. Mama je rekla da će dobiti plastičnu plahtu ako to nastavi činiti. Ne želi
to. Svi će joj se smijati ako čuju, a čut će jer je Tony u pivnici veliko lajavo govno, a
svi roditelji iz kompleksa piju ondje. Svi bi klinci doznali. Nitko se ne bi bojao
Charlotte Nevill kad bi znali da mokri u krevet, a to što je se klinci boje jedino je što
ima. I što bi Katie rekla da dozna? Što bi mislila o njoj?
Žare je tragovi od pojasa na zadnjim ložama i noć je hladna, ali odvuče se do
prozora i otvori ga u nadi da će vjetar do jutra odnijeti smrad. Zguli vlažno donje
rublje sa sebe i ovije se starom jaknom s kapuljačom koja joj je prevelika, ali
svejedno je voli, i leži na podu zureći u strop. Misli na Katie sve dok ne zaspi. Sanja
da se voze, brzo i daleko, u velikom ružičastom kabrioletu i smiju se. I u njezinu snu
ruke su im umrljane krvlju.
 42.

SADA

MARILYN

USKORO ĆE PONOĆ, a ja sam sasvim budna i zurim u strop nastojeći dovesti

misli i osjećaje u nekakav red. Kad god zatvorim oči, sve što vidim jest zabrinutost
na Lisinu licu kada sam joj rekla da imam problema s Richardom. Kao da joj je stalo
do mene. Kao da smo još uvijek najbolje prijateljice. Ava je nestala, a ona se brine
jer sam ja nesretna. Kako bih se trebala osjećati u vezi s time?
Netko nije onaj za koga se izdaje. Netko koga poznajem.
U kojoj je mjeri Lisa poludjela? Je li možda još uvijek zaljubljena u Jona, pa je
izmislila takvu ludost umjesto da misli kako je on odveo Avu? Kakav je on uopće
muškarac? Tko bi vlastitoj kćeri slao takve poruke?
Imam previše vremena za razmišljanje, u tome leži moj problem. Zbog toga mi
je čitav svijet sumnjiv i ako ne pripazim, svagdje ću početi uočavati teorije zavjere.
Preumorna sam za to. Moram se vratiti na posao. Penny mi je poslala poruku i rekla
da je Richard dvaput zvao, ali da nije pravio nikakve scene, te da ima nekakvog
posla oko Whartonova ugovora, ali ako ja to ne mogu riješiti, netko će uskočiti.
Shsnem zube pri toj pomisli. Nitko mi neće krasti klijente.
Uostalom, kamo bih mogla otići? Ne mogu se zauvijek skrivati. Time samo
odgađam neizbježno. Ako se Richard pojavi, nazvat ću policiju. Dosta mi je
pretvaranja. Ta me pomisao odvede ravno do Lise/Charlotte. Je li ona ikada bila sita
lažnog života? Je li ikada došla u iskušenje da mi ispriča prošlost? Drago mi je da
nije. Ne bih to željela nositi u sebi, pa makar joj bila najbolja prijateljica.
Zvala se Katie Batten. Bila je Charlotteina najbolja prijateljica.
Odustanem od sna i ustanem. Previše mi se pitanja mota po glavi da bih
zaspala, a slomljena mi rebra pulsiraju, stoga se odjenem, napravim si kavu u
papirnatoj šalici i otapkam u predvorje. U prizemlju blizu recepcije nalazi se
poslovni centar, stoga se zaputim onamo radi računala. Svjetla su jarka s obzirom na
to da je noć i zuje, a muškarac za recepcijom uputi mi letimičan osmijeh dok
prolazim pokraj njega. To je najbolja stvar u vezi s hotelima. Netko je uvijek budan.
Nikada niste posve sami i sve je vrlo sterilno i neosobno.
Smjestim se za stol, ne preblizu prozoru, iako su šanse da me Richard u ovo
doba motri izvana slabe, i upalim računalo. Moram doznati određene stvari, a
razmišljanje o Lisinu životu draže mi je od razmišljanja o vlastitom.
Potražim Charlotte Nevill i Jon John Jonathan ljubavnik, a arhivirani tabloid s
početka 2004. godine odmah se pojavi. Nema Lisine fotografije, samo Jonove - Jon
Roper - dok sjedi u vrtu. Mršav je i ima naušnicu te se mršti u fotoaparat,
nesumnjivo prema uputama, podno naslova Zaljubio sam se u Charlotte, ubojicu
djeteta, i to me zamalo stajalo života. .. Izgleda vrlo mlado i ima podočnjake, a koža
mu djeluje nezdravo. Članak je vulgaran, kao što sam i očekivala, no onkraj
pojedinosti o njihovu zajedničkom životu, čini se kao da vapi za nekakvim
odrješenjem. Mnogo govori o Crystal - to je zacijelo Ava - i tome kako mu je tek
nakon njezina rođenja Charlottein zločin istinski dopro do svijesti, pa joj nije mogao
oprostiti, a sada je izgubio i kćer, i sve to samo zato što je previše pio da bi to
podnio. U članku piše da se iznova preselio k majci kako bi sredio život i pokušao
započeti iznova.
Znam kako ti je, pomislim. Da je barem tako lako u četrdesetima. Ponovno
pročitam članak u kojem pretjerano govori o njihovu seksualnom životu i sklonosti
piću, te se zapitam koliko je toga zapravo istinito, a u kojoj je mjeri uljepšao stvar da
bolje zvuči. Sve zvuči vrlo tragično i nezgodno. Žalila bih ga da nije činjenice da je
oteo Avu.
Prelistam još nekoliko rezultata, ali uglavnom je riječ o različitim inačicama
istog članka i pronađem tek dvije druge fotografije. Ne mogu pronaći njegov profil
na Face-booku, stoga pretpostavljam da ga je policija već ugasila, ili što već čine u
takvim situacijama. Ili ga je možda Jon sam deaktivirao kada je oteo Avu.
Započnem sljedeću potragu. Katie Batten. Charlotteina najbolja prijateljica.
»Katie Batten utopila se Ibiza 2004.« odvede me ravno do priče. Hvala Bogu na
Googleu što se svega tiče, osim zdravlja. Kava mi se ohladila, ali svejedno otpijem
gutljaj.

Zaustavljena je potraga za Katie Batten, Britankom nestalom na bakarskom

popularnom zabavnom odredištu, otoku Ibizi. Gđica Batten (26) zadnji je put viđena
kako odlazi na ranojutarnje kupanje blizu bara u kojem je radila od svibnja. Veći dio
godine provela je putujući Španjolskom nakon majčine smrti 2002. godine u
prometnoj nesreći. Prijatelji kažu da se uglavnom pomirila s iznenadnim gubitkom,
ali da je svejedno povremeno padala u depresiju te su je opisali kao tjeskobnu i
krhku. Radne kolege izjavile su da je većinu vremena provodila sama.
Uoči smrti viđena je kako ulazi u more, a dvoje svjedoka, mladi njemački par
na odmoru koji je gledao izlazak sunca na zabačenom mjestu, kaže da su je zvali da
se vrati, ali da je teturala, pa su pomislili da je možda pijana. Gđica Batten
odgovorila je da je dobro. Mladi ju je par promatrao kako pliva prema pučini, ali
kada su malo poslije pogledali prema stijenama, nije joj bilo ni traga.
Usprkos najboljim naporima tragačkih ekipa, tijelo Katie Batten nije
pronađeno. Očekuje se da će obdukcija kao uzrok smrti potvrditi utapanje.

Bilo je još nekoliko manjih novinskih članaka, ali nijedan nije iznosio previše
detalja. Otac joj je umro od srčanog udara prije nekoliko godina, nakon čega se Katie
skrbila o majci koja se pak teško nosila s udovištvom. U drugom izvješću o Katienu
utapanju postoji zrnata fotografija žene na plaži - duge kose, preplanule kože te sa
sunčanim naočalama. Neupadljiva izgleda i fotografirana iz daljine. Je li to najbolje
što su imali?
Tijelo Katie Batten nije pronađeno. Pročitala sam rečenicu još jednom, pa još
jednom. Je li more ikada izbacilo njezino tijelo na obalu? Je li Lisa zato toliko
uvjerena da je Katie odvela Avu? Vjeruje li doista da nije mrtva? Bi li to mogla bih
ona? Ali zašto? Nema razloga. Zacijelo više ne bi željela imati nikakve veze sa
Charlotte Nevill, čak i da ju je pronašla. Novine su proteklih dana jasno dale na
znanje da je Charlotteina krivnja nepobitna. Viđena je kako ubija Daniela i priznala
je. Zašto bi se Katie sada poželjela vratiti u Charlottein život?
Ponovno otpijem gutljaj kave. Jon je. Jon je slao poruke sa svojeg Facebooka.
Jon je odveo Avu i nestao bez traga. Policija zna o čemu govori. Pouzdaj se u njih, a
ne u svoju ludu bivšu najbolju prijateljicu.
Ugasim računalo. Dosta je bilo. Imam vlastite probleme. Policija će pronaći
Jona i Avu. Hoće. Ne želim razmišljati o prirodi poruka koje joj je slao. Čak ni
iznimno jarka svjetla hotela ne mogu svladati njihovu tamu.
 43.

LISA

IZNENADNA UKOČENOST ALISONINE KRALJEŽNICE navede me da se

usredotočim. Malčice odveć čvrsto prislanja mobitel na uho. Zacijelo je Bray. Um mi
se kovitla i tama prijeti u kutovima očiju. Bože, ne. Molim te, ne Avu. Molim te, ne
Avu. Strah samo što me nije svladao kadli mi Alison uputi pogled preko ramena dok
sjedi na rubu stolca, čvrsto stišćući šalicu kave. Pogledava me kradomice, a ne
suosjećajno, oprezna lica. Oprezna spram mene. Moj strah za Avinu neposrednu
sigurnost smjesta zamijeni vlastiti nagon za preživljavanjem. Nešto nije u redu.
Alison mi se slabašno osmjehne i nastoji djelovati opušteno dok odlazi u
spavaću sobu nastaviti razgovor. Kada se vrata zatvore uz škljocaj, jurnem sa stolca i
prislonim uho na vrata. Prvi put otkad su me preselili u taj odvratni stan zahvalna
sam na njegovoj jeftinoj gradnji. Vrata su tanka i premda ne razaznajem svaku riječ -
govori tiho - uspijevam odgonetnuti određene rečenice... hoću... bit ću dobro... Ne,
ista je kao dosad. Zaključat ću vrata... ponašat ću se normalno dok ne stigneš.
Sranje, sranje, sranje. Lice mi gori, a dlanovi se lede. Trenutačno se povodim
životinjskim instinktima, a oni mi govore da po svaku cijenu moram pobjeći odavde.
Nešto se dogodilo i dolaze po mene. Što će biti s Avom? Hoće li igra završiti? Ne
mogu se izložiti tom riziku, kao ni riziku da me uhite. Još sam uvijek Charlotte
Nevill. Neće vidjeti žrtvu.
Začujem kretanje sa suprotne strane vrata i odjednom osjetim stravičnu
smirenost. Odjurim u kuhinju i zgrabim čajnik, a voda u njemu bućka dok trčim
natrag. Vrata spavaće sobe otvaraju se kada stignem do njih, a Alison blago ustukne,
iznenađena što me vidi toliko blizu. Strah. Uvidim strah.
»Oprosti«, tiho kažem. Lice joj jedva dospije poprimiti zbunjen izraz prije
negoli zamahnem čajnikom i udarim je u sljepoočnicu. Želudac mi se zgrči kada
začujem potmuli udarac, a ona posrne unatrag pa se stropošta na sag, ošamućena i
ozlijeđena, glasno izdišući. Ne oklijevam, već zgrabim mobitel i pobjegnem do
ulaznih vrata uzimajući staru torbicu i ključeve sa stola u hodniku.
»Lisa, Lisa, nemoj...« Glas joj je tih, pričinja joj napor. »Žao mi je«, ponovim.
Drhtavim rukama otvorim ulazna vrata pa ih dvaput zaključam izvana, a ključ mi
zamalo klizne kroz prste kada začujem kako udara o vrata sa suprotne strane.
Prekasno, Alison, prekasno. Zarobljena je unutra bez mobitela. Svejedno nemam
previše vremena. Bray stiže, znam to.
Potrčim. Ne čujem sirene dok jurim prema gradu. Dobro. To je dobro.
Pomolim se Bogu u koga ne vjerujem prije nego što na bankomatu iskušam
kreditnu karhcu pa se nasmijem od olakšanja kada mi izbaci najveći mogući iznos,
dvjesto pedeset funti. U svoj toj gužvi nisu mi stigli blokirati bankovni račun. Bacim
karticu, torbicu i Alisonin mobitel u obližnju kantu za smeće i na brzinu svratim u
trgovinu pa kupim brijač za kosu na baterije, ružičastu i plavu boju za kosu, šminku i
crni lak za nokte. Posjetim tri dućana rabljenom robom zaredom i kupim hipijevsku,
najneuredniju odjeću koju uspijem pronaći, zajedno s vojskom drugih jakni i
rabljenim martensicama približno odgovarajuće veličine. Uzmem gomilu krupnog
nakita sačinjenog od križeva i lubanja te nekoliko kožnih narukvica. Koža mi je
ljepljiva od znoja i srce mi nesmiljeno tuče, ali um mi je bistar. Mnogo sam naučila
tijekom godina. Očekivat će da budem preplašena i pritajena. Možda da promijenim
boju kose i nabacim naočale, ali ništa više. Podcijenit će me. Bit ću uočljiva,
odvažna i skrivati im se naočigled. Bit ću netko drugi.
U Costa Coffeeju uđem u zahodski odjeljak za invalide sa zrcalom i
umivaonikom pa smjesta prionem na posao. Kada završim, ni sama se ne
prepoznajem. Izgledam mlađe, što me začudi. Najviše trideset. Debeli sloj surme
okružuje mi oči, mračne i bijesne. Usne su mi tamnoljubičaste, a nokti crni. Kose
više gotovo i nemam; izbrijana je sa strana, a kratka ružičasto-plava kosa na sredini
završava uskim konjskim repom. Hlače su mi malčice prevelike i vise mi s kukova,
naglašavajući moj mladenački izgled. Smršavjela sam pa mi je uski dio izloženog
trbuha ravan i zategnut.
Zadržim šminku, boju, brijač i lak, ali staru odjeću natrpam u koš za smeće i
isperem svu izbrijanu kosu u umivaoniku. Dok odlazim, shvatim da drugačije
hodam. Kukovi su mi istureni, a ramena uspravna. Ova žena ne trpi nikakva sranja.
Ova žena čini ono što želi. Opaka je kao sam vrag. Ta me žena prati poput sjene i
svjesna sam toga. To je Charlotte kakva je mogla biti.
Poslije otprilike sat vremena nalazim se na odmorištu uz cestu. Još je dan, ali
nebo poprima sivkastu nijansu. Obilazim redove kamiona na parkiralištu sve dok ne
pronađem jedan zauzet. Vozač čita novine, pijucka iz boce, a omoti Burger Kinga
zauzimaju upravljačku ploču. Sve je vrlo obično. Pokucam i nasmiješim mu se, a on
spusti prozor pa se nagne kroz njega.
»Da ne idete možda nekamo blizu Calthorpea?« upitam. »Ili Ashminstera?«
Oboje je dovoljno blizu kući. I iz jednog i iz drugog mogu sjesti u autobus i za manje
od jednog sata stići natrag u Elleston.
»Idem u Manchester«, kaže. »Prolazim tim putem, da, ali večeras sam tu gdje
jesam. Odradio sam smjenu. Žao mi je, dušo, ali krećem tek oko četiri ujutro.«
Nije neprivlačan muškarac. Bilo je gorih. Ne dopustim si razmišljati što činim,
samo slegnem ramenima i nasmiješim se. »Mogu pričekati.« Nitko me neće tražiti u
zaustavljenom kamionu. Ovdje ću biti na sigurnom.
Dugo me promatra. »Kako se zoveš, dušo?« Glas mu se promijenio. Zvuči
gotovo nervozno ali i podlo. Nanjušio je priliku. Situaciju o kakvoj je vjerojatno tek
čitao u prostim časopisima.
»Lily«, kažem. Sine mi iz vedra neba i ne odgovara mom divljem izgledu, ali
upravo mu zato odgovara. Lily je draga djevojka iz dobre obitelji koja je zastranila i
nikada se nije vratila na pravi put. Njezina mi se priča razvija u glavi dok me
odmjerava te uvidim kako mu Adamova jabučica poskakuje dok guta slinu.
»Ja sam Phil.« Otvori vrata kabine i povuče me unutra. Lakne mi pošto osjetim
da ne zaudara ni on ni kabina. Nema ustajalog mirisa dima ni cuge. Tek koža i
dezodorans. Moglo je gore. Moglo je mnogo gore.
»Morat ću odspavati.« Kimne prema stražnjem sjedalu na kojem stoji madrac.
»Što se brže naspavam, to ću brže krenuti.« Ponovno me odmjeri pogledom.
»Obično izdrkam, ako ću iskreno, ali...« Djelomično se nasmije, kao da se šali, ali
oči su mu vodenaste i usplahirene.
»Pretpostavljam da bih se nekako trebala odužiti za vožnju«, kažem, svjesna da
zvučim kao u jeftinom porniću, ali nadam se da će zbog toga brže svršiti. Pretio je,
sredovječan i sumnjam da to često radi sa ženom. Čak i ako mu se opet digne, mogu
ga natjerati da brzo svrši. Razmišljam kao Charlotte. Sada moram biti Charlotte
Nevill. Ona stara.
Potrebna mi je sva njezina srdžba. Sva njezina snaga. Ava me treba i neću je
iznevjeriti.
]a sam Charlotte Nevill, pomislim posežući kako bih mu pronašla kopču
remena pod drobinom. Prošla sam i gore. Mogu ja to.
 44.

PRIJE

1989.

KATIE JE NA PROLJETNIM PRAZNICIMA, ali Charlotte oni ništa ne znače.

Više gotovo i ne ide u školu i nikoga nije briga. Nijedan učitelj ne želi Charlotte
Nevill na nastavi. Charlotte trga stvari. Psuje. Tuče drugu djecu. Nemoguće ju je
obuzdati. Postaje sve gora. Mlađa je se djeca boje. Njezina je srdžba poput vuka koji
se ceri i proždire dječje strahove kako bi ubila vlastite. Veliki zločesti vuk, kao iz
Crvenkapice.
»Charlotte? Slušaš li?« Katie se vrti u krug u pustoj, ruševnoj prostoriji i podiže
oblak prašine oko gležnjeva. »Koža mu je bila sva siva i nekako vrećasta. Kao da je
prazan. Mogla sam zuriti u njega cijeli dan.«
Nalaze se u jednoj od kuća namijenjenih rušenju u Coombs Streetu, lišenoj
olova zahvaljujući gramzivim stanovnicima kompleksa i zaboravljenoj dok je
buldožeri ne dođu srušiti. A to se, čini se, neće ubrzo dogoditi kao što susjeda, gđa
Copel, voli neprestano blebetati.
»Siva«, ponovi Katie trljajući prašinu među prstima. »Ovakva.«
Katie se vratila s djedova pogreba prije samo dva dana i ne može prestati
govoriti o tome, što je dobra stvar jer sprječava riječi u Charlotteinoj glavi da izađu.
»Odvratno«, kaže kada se Katie sruči pokraj nje. Sjede na Charlotteinoj jakni
kako Katie ne bi uprljala haljinu, ali leđima se oslanjaju na zid, a Charlotte tupo,
ošamućeno pomisli kako treba pregledati Katienu odjeću prije nego što ode kući.
Nikako ne bi voljela da Katie nagrabusi jer bi to značilo da je neće moći viđati, a ona
je trenutačno jedino što je sprječava da skroz ne poludi.
»Da, ali divno odvratno.«
 Charlotte nikada nije vidjela mrtvaca, ali pomalo žali što nije. Žali što ga nije
vidjela s Katie. »Je li zaudarao?« Kuća u kojoj se nalaze zaudara po vlazi i truleži
iako je vani sunčano i toplo.
»Ne, barem ne užasno. Možda malo po kemikalijama. Kao školski laboratorij.«
Charlotte nema pojma kakav je to miris, ali svejedno promrmlja: »Aha.«
»Naravno da je mama sad u još gorem stanju.« Katie napadno uzdahne. »Dr.
Chambers dao joj je nekakve tablete za živce, ali čini se da ne pomažu previše.«
Charlotte ne želi razmišljati o tabletama i prigne se nježnoj, prekrasnoj Katie
koja je toliko snažna iznutra pa upija njezin pjevni glas. »Opsjednuta je smrću. Misli
da ne primjećujem, zato što svi misle da sam pomalo glupava, ali vrlo je očito. Tata
kaže da je u pitanju tuga, ali ne shvaćam zašto je toliko tužna. Na kraju krajeva, bio
je star i sad je dobila kuću uz obalu, pa je sve zapravo vrlo dobro. Ali ona to tako ne
doživljava, očito. Kad smo stigli kući, toliko je ulaštila stube u našoj kući - tata je
rekao da to čini kako bi si odvratila pozornost - da se poskliznula! Rekla je da je
zamalo slomila vrat!« Nasmije se cvrkutavo s natruhom otrova. Katie mrzi svoju
mamu. Mrzi i tatu, ali osobito mamu.
»Naravno da je poslije uzela brusni papir i istrljala sjaj, zabrinuta da ću ja pasti.
Baš. Sad me tjera da pijem vitamine. Da ostanem zdrava. Iskreno, Charlotte, ne da
mi disati.
Tata daje sve od sebe da je dozove pameti, ali kontrolira i njega. Ali on barem
ide na posao. Hvala Bogu pa joj se od tableta spava tako da te mogu doći vidjeti.«
Nasmiješi se, vrlo dražesno i nedužno, a Charlotte se priljubi uz nju.
»Danas sam joj stavila jednu u kavu«, vragolasto kaže Katie. »A već je jednu
popila. Neće se probuditi sto godina.«
»Možda bi trebala zauvijek zaspati«, promrmlja Charlotte. Bi li to bilo toliko
loše? Zauvijek zaspati?
»Da!« Katie skoči na noge. »Možda i bi! Što bismo tada? Bismo li pobjegle?«
Sve njihove igre i maštarije počinju bijegom - Pođi sa mnom, dušo - o tome tko
će biti i što će činiti, a Charlotte poskoči usprkos umoru, sirovoj srdžbi i potisnutim
suzama koje joj prijete poniženjem. »Bonnie i Clyde!« kaže. »Pljačkat ćemo banke i
plašiti ljude! Bit ćemo legende!« Već se osjeća snažnijom jer joj se Katie divi. Katie
je smatra divljom, ludom i slobodnom. Zločestim vukom koji terorizira sve u
kompleksu. Zločestim vukom.
 »Ja ću biti Bonnie, a ti moj zgodni Clyde.« Katie se pretvara da se hladi jednom
rukom, a drugom s kuka povlači nevidljivi pištolj. »Bit ćemo nerazdvojne i ljudi će
zavidjeti našoj ljubavi.« Nagne se i poljubi Charlotte u usta, a usne su joj toliko
mekane da Charlotteino lice plane i iskrivi se kada joj zaprijete suze kojih se toliko
užasava. Izvuče cigaretu iz džepa na majici i zapali je, nastojeći obuzdati drhtave
usne.
»Charlotte?« upita Katie, prepuna zabrinutosti. »Što je bilo? Nešto se
dogodilo?«
Odmahne glavom. »Samo sranja s Danielom. Kao i obično. Obitelj. Ne želim
razmišljati o tome.«
»Možeš mi reći bilo što.« Katie dlanovima obujmi Charlotteino lice, ali ne
nježno već snažno.
»Znam.« Ali ne može. To nije isto kao s Katienom pretjerano zaštitnički
nastrojenom mamom. Umjesto toga, zato što je cijelo poslijepodne pila s Tonyjem. I
krvave. Je li plakala?
»Razgovaraj s njom. Ja ču ga uzeti.« Tony se pojavi i uzme joj dječaka iz ruku,
a mama ga nastoji vratiti. Daniel tiho zaplače.
»Charrot, dođi«, kaže pa nestane.
»Brzo ću doći i ispričati ti priču«, dovikne mu mama. »Crvenkapicu. Nju
najviše voliš.«
Charlotteino usplahireno srce otvrdne. Njoj nikada nisu čitali priče za laku noć.
Nitko se nije brinuo o njoj kad bi se razboljela. Daniel je usrani mali srećković, a
uopće nije toga svjestan. Mama joj priđe i oprezno sjedne na rub kreveta. Nikada to
ne čini, baš nikada. Svaka stanica Charlotteina tijela trne u znak opasnosti.
»Trebala bi je uzeti«, kaže mama. Pruži joj jednu »tabletu za bolove u leđima«.
»Ne želim.«
»Da si je jebeno uzela!« Tony drekne iz hodnika, na što se i Charlotte i mama
lecnu.
»Hajde. Neće ti nauditi. Ugodno je.« Mama se djelomično smješka, ali pogled
joj svejedno luta u stranu. »Poznajem te, Charlotte, voliš kad te nešto ošamuti.«
»Nisam pila.« Odgađaj, odgađaj, odgađaj. To je sve što može, ali stjerali su je
u kut i svjesna je toga. Danielov plač zvuči kao da dopire izdaleka. Ima samo tu
sobu, a ni ona joj više ne služi kao utočište. U ruku joj tutnu limenku piva, pa njime
zalije tabletu, a iako želi vrištati od straha jer istovremeno zna i ne zna što će joj se
dogoditi, proguta je.
»Tako treba«, kaže mama i pomiluje ju po kosi. Izgleda kao da će zaplakati, a to
Charlotte uplaši više nego bilo što drugo. »Ne brini se«, kaže. »Sve će biti u redu.
Uvijek bude u redu ako ne razmišljaš o tome.«
»Treba mu promijeniti pelenu«, kaže Tony ponovno se pojavivši na vratima. »Ti
to obavi. Ja ću je odvesti do lokala. Ondje se može oprati.«
Charlotte se odmakne i pusti da joj cigareta visi s usana dok zauzima položaj
koji smatra prikladnim za gangstera. »Idemo pljačkati, Bonnie! Moramo orobiti
jednu banku u gradu!« Migolji obrvom i pruža ruku, a Katie se nasmije, pljesne
rukama i poskoči. Uvijek pršti od energije. Charlotte se zadovolji time i gotovo se
osjeća bolje.
Istrče iz kuće natrag na sunce i jurnu preko ruševina držeći se za ruke. Banka će
biti glupi dućan stare gđe Jackson, a njihovo zlato slatkiši i piće koje će Charlotte
ukrasti. Ona je zločesti vuk, tako je. Ne želi razmišljati o onomu sinoć. Želi trčati
toliko brzo da je prošlost ne može sustići.
Glupi Daniel. Za sve je krivo to malo govno. Osjeća to, a uspomena je progoni
poput vrelog daha za vratom. Potrči brže, ali nikada neće biti dovoljno brza.

»Daniel je bolestan«, kaže mama stojeći na dovratku njezine spavaće sobe.

»Moram ostati kod kuće.«
»Ništa mu nije«, zareži Charlotte ne dižući pogled. »Bilo mu je dobro. I sad mu
je dobro.« Ali to nije posve točno i svjesna je toga. Zbilja je tih, blijed i nije ju
gnjavio da se igra s njime otkad je stigla kući. Samo je sjedio u kutu s Petrom
Zecimirom i cuclao mu uho. Osjeti nekakvo zatezanje u sebi. Ne ljubav. Ne može
voljeti Daniela. Sve se pogoršalo otkad je on stigao, a ne nešto. »Čuvat ću ga dok
budeš radila.«
Mama odmahne glavom. Uvijek je takva kad se Daniel razboli. Ne pušta
Charlotte blizu njega. »Treba mene.«
»A zašto mi to onda govoriš?« Nikada nije bila takva dok je Charlotte bila
malena, kada su bile samo njih dvije. Nikada nije ostajala radi nje.
»Trebamo novac.« Mama je više ne gleda, usredotočena je na mlitavog dječaka
na svojem kuku koji čvrsto stišće zeca.
»I?« U Charlotteinoj se glavi upali uzbuna. Mama šuti grickajući donju usnu.
Oči su joj staklaste, vjerojatno Charlotte se zatekne kako ustaje. Ne može se
suprotstaviti Tonyju.
Ni mama se ne suprotstavlja Tonyju. Nitko mu se ne može suprotstaviti. Noge
joj se tresu. Neće plakati, nema smisla. Pita se koliko će proći prije nego što mamina
tableta počne djelovati i pomisli požuri, požuri, požuri.
Okrene se kako bi uzela jaknu.
»Samo u usta, dobro?« šapne mama oštro i posramljeno.
Tony zagunđa u odgovor. »Ozbiljno, Tony. Ozbiljna sam. Ima samo jedanaest
godina.«
Charlotte pomisli da bi mogla povratiti, ali ne spušta bradu. Ima Katie. Jednog
će dana pobjeći. Jednog će dana odjebati to jebeno sranje. Osvrne se tek kada stigne
do ulaznih vrata. Mama stoji na vrhu stubišta i ponovno drži Daniela na kuku.
»Jednom davno bila jedna šuma. U šumi je živjela djevojčica zvana
Crvenkapica. I bio jedan veliki zločesti vuk...« Ne spušta pogled na Charlotte dok
govori, ali Daniel da. Jednom rukom drži Petra Zecimira, a drugom lagano mahne
Charlotte. Malena je to gesta. Samo za nju.
Jebi se, Daniele, pomisli slijedeći Tonyja kroz vrata. Jebi se, govno jedno malo.
 45.

SADA

MARILYN

SLOMLJENA SAM. Koji dan. Nema što se nije dogodilo. Adrenalin zbog
dolaska na posao i pretvaranja da je sve u redu barem me držao budnom za stolom, i
nevjerojatno mi godi povratak u rutinu.
Osjećaj je trajao cio sat prije negoli je Richard došao, neuredan i sav izvan sebe,
bubnjajući po staklenim vratima i zahtijevajući ući. Nisam se začudila, ne zapravo. U
određenom sam smislu znala da će svakodnevno motriti parkiralište i čekati da se
pojavim. Da se nisam osjećala toliko poniženom, laknulo bi mi.
Pošto sam izašla u hodnik, učinio je sve što sam očekivala. Molio me da se
vratim. Preklinjao. Na kraju mi je, vrlo predvidljivo, zaprijetio. I to glasno.
Prikliještio me uza zid. Tako si jebeno ružna da te nitko drugi nikada neće taknuti!
Što si jebeno umišljaš? Uništit ću te, kučko glupa! Sve je bilo vrlo groteskno, a
čudovište u njemu ocrtavalo mu se na iskeženom licu. Zaplakala sam. Nisam si
mogla pomoći. Zbog toga što me pribio uza zid boljela su me rebra, a sva njegova
srdžba povrijedila mi je srce. Kako smo dospjeli do toga?
Buka je smjesta dozvala Penny. Nije namjeravala trpjeti ta sranja i Richard je to
znao. Jedna je stvar kada prijeti vlastitoj ženi i tuče je, ali kod Penny to nije
prolazilo. Nije uzmicala dok je pokušavao progutati bijes i djelovati razumno, usta
poprskanih slinom nakon što je urlao na mene. Rekla mu je da će pozvati policiju
ako ponovno dođe u ured, podsjećajući ga da se zahvaljujući Lisi hitro odazivaju na
poziv u njezinu agenciju. Meni je rekla da bih trebala zatražiti zabranu pristupa.
Namjestila sam odjeću i rekla mu da se ne vraćam. Gotovo je. Zatražit ću razvod.
Penny ga je ispratila u prizemlje, pobrinula se da ga zaštitari odvedu u
automobil i rekla im da, vide li ga blizu zgrade, pozovu i nju i policiju.
 Ostatak dana provela sam u poniženju lažnog suosjećanja. Stacey je bila
iznimno ljubazna, odišući stavom O, Bože, ne znam kako se nositi s time. Toby se
trsio i kleo da će ubiti Boga u Richardu ako se samo još jednom pojavi - što mi je
gotovo izmamilo osmijeh na lice jer sumnjam da se Toby ikada u životu stvarno
potukao - a zatim je tu bila Julia, jedina koja me ustvari navela da se jebeno saberem
zahvaljujući lažnom suosjećanju i sažaljenju. Penny se ponašala jednako loše, kao da
bi joj Richardovo ludilo u bliskoj budućnosti moglo pružiti izgovor da me premjesti
na niže radno mjesto ili me otpusti pa zauvijek okonča tu »situaciju s Lisom«.
Očigledno se već skompala s Julijom. Smiješno je kako se stvari mijenjaju. Ali
opet, došla sam na posao i odradila ga, a zbog onoga što se dogodilo nakon što sam
se vratila u hotel, Julijin bahati i nesumnjivo kirurškim putem popravljen nos sutra će
se vinuti nebu pod oblake.
Simon Manning čekao me u poslovnom centru u predvorju hotela. Pomislila
sam da će zatražiti da odem, no umjesto toga pitao me hoću li preuzeti njegov posao
u PKR-u - Lisin posao. Rekao je da jedno vrijeme mogu boraviti u hotelu i upoznati
potencijalne zaposlenike. Tako će oni - ali i ja - steći daleko bolji uvid u poslovnu
etiku i radne zadatke te ću se moći povezati s nadzornikom posluge i ostalim
osobljem za novu zgradu. Boravkom u hotelu steći ću bolji uvid u hotelsko
poslovanje, a Simon je bio uvjeren da bih odavde mogla raditi nekoliko dana u
tjednu. Pristanem li, rekao je smjesta nazvati Penny.
Pristanem li. Gotovo sam pala ničice od radosti. Naravno da želim taj ugovor. I
još sam mu uvijek blebetavo zahvaljivala kada se udaljio. I eto me, opružena na
krevetu svog velikog hotelskog apartmana i prepuna različitih osjećaja, poglavito
olakšanja. Nije me briga je li mi ponudio posao iz sažaljenja; bit ću dobra u njemu, a
Lisa mu je već položila temelje.
Lisa. Dan mi je bio odveć ispunjen da bih razmišljala o njoj i neka me vrag nosi
ako sada počnem. Ovo je moj novi početak. Simon Manning pružio mi je izlaz.
Imam siguran posao i zasad se ne moram brinuti o pronalasku boravišta. Ako banka
uzme kuću zbog neisplaćene hipoteke, svejedno mogu preživjeti. Moram uzeti još
svojih stvari, ali to može pričekati i ne želim sama ići onamo. Više nema Lise da
pođe s tobom.
Upravo se spremam svući i istuširati pa otvoriti bocu vina, sendvič i čips koje
sam kupila na putu kući - smiješno kako se pojam kuće mijenja - kadli netko pokuca
na vrata.
Policija. Njih troje, s Bray na začelju.
 »Što se dogodilo?« Srce mi se spusti u pete. »Je li riječ o Avi?« Najprije se
prestrašim da su je pronašli i da nije dobro, ali potom shvatim da je Brayino lice
odveć kruto za to. Pustim ih u sobu.
»Lisa je pobjegla.« Bez okolišanja.
»Pobjegla?« odvratim. »Nisam znala da je pod prismotrom.« Eto, opet je
branim, gotovo instinktivno.
»Nije.« Ispravi se. »Odnosno, nije bila. Ali napala je probacijsku službenicu i
pobjegla. Moramo znati je li vam se javila. Je li vas zvala ili slala poruke. Bilo što.«
»Zašto bi pobjegla?« upitam sjedajući na krevet.
»Je li vam se javila?« Bray je ovoga puta oštra, stoga odmahnem glavom.
»Ne, ništa. Pregledajte mi mobitel ako želite. Što se događa?«
»Imate li kod kuće rokovnik ili kalendar za prošlu godinu?«
»Ne. Nisam toliko zauzeta. Zašto želite znati čime sam se bavila?«
»Nastojimo odrediti Lisino kretanje. Morat ćete se potruditi i dati nam popis
vremena i mjesta na kojima ste se sastajale.«
Otme mi se smijeh. »Jedva se sjećam što sam radila prošli tjedan, a kamoli
svaki dan prošle godine.«
Bray se ne nasmiješi, a moje srce potone dublje. »Zašto ste toliko zabrinuti u
vezi s Lisom?« Što li je učinila? Pitanje koje se odveć bojim postaviti prožima
prostoriju.
Policajka sjedne na krevet pokraj mene i nisam sigurna je li to nekakav pokušaj
da se sprijatelji sa mnom ili je naprosto i sama iscrpljena.
»Ponovno smo pretražili njihovu kuću u Ellestonu radi bilo kakvih tragova o
tome gdje bi Ava mogla biti«, kaže. »Pronašli smo Jonov laptop skriven pod Lisinim
madracem i ključeve za koje vjerujemo da pripadaju unajmljenoj kolibi u Walesu.«
Skrenem pogled s nje prema ostalim policajcima, a oni zure u mene kao da bi
Brayine riječi trebale imati nekakvog smisla. Namrštim se. »Jon je bio u njihovoj
kući? Bože. Kada? Nakon... svega? Kako je mogao...?«
»Ne.« Bray mi presiječe riječ. »Ne mislimo da je Jon bio ondje.«
»No, dajte mi već jednom recite što želite!« prasnem. »Jasno i glasno.« Odviše
sam umorna za to, a mozak mi iznova radi sto na sat.
 »Jona mjesecima nisu vidjeli kod kuće. Susjedi kažu da su mislili kako je
otputovao. Prije dvije godine otpušten je kao tehnološki višak. Radio je povremene
poslove da bi zaradio. Bio je povučen i zapravo ga nitko nije primjećivao. Nema
hipoteku jer je prodao majčinu kuću i kupio stan nakon njezine smrti. Naslijedio je i
lijepu svotu. Sve račune plaća trajnim nalogom.«
»I?« Zašto ne prijeđe na stvar? Koliko je loše to što mi želi reći ako mora toliko
objašnjavati?
»Susjed kaže da ga je prije odlaska posjetila neka žena. Mislili su da je nekoga
upoznao ili se pomirio s bivšom djevojkom. Djelovao je sretnije. Korak mu je bio
poletniji.«
»Koga?«
»Nisu je dobro vidjeli. Rekli su samo da je bila dva puta. Na laptopu smo mu
pronašli račun za najam kolibe i kolege su upravo na putu onamo. Nadamo se da će
pronaći Jona i Avu. A možda i Lisu.«
»Ali odakle njegove stvari u Lisinoj kući?« Znam na što cilja, ali ne mogu to
dokraja pojmiti. »Mislite da je riječ o Lisi? Da je ona ta bivša djevojka? Mislite da su
ona i Jon ostali u kontaktu i da je njegov laptop zato ondje?« To mi načas djeluje
neobično smisleno. Možda su se nekako pomirili, ali kako, kad se nije služila
društvenim mrežama? No tada se prisjetim poruka koje je Jon slao Avi, prirode tih
poruka. Lisa mu ne bi dopustila da ih pošalje. To ne sliči nekome tko želi iznova
sastaviti obitelj. A možda nije znala? Možda ih je Jon slao bez Lisina znanja?
Objašnjenje je u najboljem slučaju nategnuto, ali sumnjam da bi Lisa pristala na to.
Skrivati prošlost, to da, ali ovo. Ovo je ludost. »Ali to nema smi...«
Brayin mobitel zazvoni i presiječe me u pola riječi, a ona smjesta skoči na noge
i okrene nam leđa kako bi se javila. Duboko udahnem osjećajući pulsiranje u
sljepoočnicama. Vidjela sam Lisu nakon što je Ava nestala. Shrvana je. Sve ono što
je govorila o Katie. Nikako nije mogla znati gdje je Ava. I one poruke. Nije mogla
sudjelovati u tome.
Jednostavno nije. Ili jest?
»Isuse«, tiho kaže Bray. »Javim se za pet minuta kad krenem.« Oglasi se još
jedan mobitel, a Bray - smrknuta lica i ukočena tijela - kimne kolegi da se javi pred
vratima.
»Što je bilo?« upitam je. »Što se dogodilo? O Bože, jesu li...«
»Jon Roper je mrtav. Tijelo mu je pronađeno u kolibi. Nema traga ni Lisi ni
Avi.« Riječi su joj jasne, ali odbiju se od mojeg premorenog mozga.
»Mrtav? A Ava nije ondje?« Nalikujem na lik iz mlake detekhvske serije, tupo
sjedeći i ponavljajući riječi dok ne poprime smisao u mojoj glavi.
»Obvezno me nazovite ako se dosjetite bilo kojeg mjesta na koje je Lisa mogla
otići, ili ako pokuša stupiti s vama u kontakt.«
»Svakako«, odvratim. »Ali zacijelo ne bi...«
»Tijelo Jona Ropera navodno je prilično raspadnuto. Mrtav je već nekoliko
mjeseci. Možda čak i godinu dana. Sasvim sigurno dulje nego što Ava prima one
poruke na Facebooku.«
»Je li...?«
»Ubijen?« Izgovori to umjesto mene. »Da. Čini se da jest.«
Svijet se ne zavrti dokraja, ali zaglađeni rubovi kreveta i zidovi lagano se uviju
a boje postanu žešće. Namrštim se. »Ali tko je onda Avi slao poruke ako je Jon
mrtav?«
Pogleda me kao da sam maloumna. »Charlotte ih je slala. Lisa. Kako god je
želite nazvati. Laptop se nalazio u njenoj kući. Čak i prije toga, pretpostavljali smo
da je to sama učinila.«
Imam osjećaj da ne uspijevam uvući dovoljno zraka u pluća.
»Znam da vam je teško shvatiti, ali najvjerojatniji je zaključak da je sve to
njezino maslo.«
»Ali zašto?« O, Bože, Lisa. Jesam li te uopće poznavala?
»Mislimo da je doživjela slom živaca. Proteklih je tjedana zvala Alison -
probacijsku službenicu koju ste upoznali - barem svaka tri dana zbog paranoičnog
straha da je netko motri. Krađa novca na poslu mogla bi ukazivati na duševnu
nestabilnost. Nećemo znati dok je ne pronađemo. A dotad ne možemo biti sigurni da
je Ava na sigurnom. Ustvari, smatramo da je Ava u velikoj opasnosti. Shvaćate li,
Marilyn?«
»Ali kako bi...«
»Kada je Ava pobjegla, ona i Lisa bile su same u stanu. Lisa je narednog jutra
prijavila njezin nestanak. U tim se satima svašta moglo dogoditi. Lisa je mogla prva
izaći kako bi ugovorila sastanak. Mogla je učiniti bilo što. Shvaćate li što vam
govorim?«
 Polagano kimnem. Glava mi je teška. »Lisa je opasna.« Zastanem. »Jebote
život. Skrenula je.«
Bray naoko lakne jer sam konačno shvatila što mi želi reći. Ali njoj je lako, ona
nije poznavala Lisu. A opet, jesam li je ja poznavala? Ikada?
»Odmah ću vas nazvati ako mi se javi.« Ruke mi se tresu. Jebote, jebote, jebote.
To je ludost. »Ako se dosjetim bilo čega što bi moglo pomoći, nazvat ću vas.«
»Hvala. Znam da vam nije lako.« Bray ustane, spremna napustiti me i otići na
mjesto zločina.
»Ava je jedina važna.« Grlo mi se osuši kada, usred svega toga, pomislim nešto
sebično. A zašto ne? Trebala bih izvući nekakvu korist iz tog kaosa. »Ovaj,« kažem,
»još nešto, ako može.«
»Da?«
»Moj muž. Budete li razgovarali s njime, pazite što ćete reći. Nagovara me da
prodam svoju priču novinama.
Na vašem mu mjestu ne bih povjerila nikakve ključne informacije, osim ako
želite da mediji doznaju.«
»Hvala. Namjeravali smo ga posjetiti u slučaju da se Lisa pojavi ondje, stoga je
to dobro znati.«
»Kad odete onamo,« nastojim zvučati opušteno, »biste li mu mogli reći da se
kloni mene i mog radnog mjesta? Pomoglo bi mi. Dok ne započnem s
brakorazvodnom parnicom. Zna biti... težak.« Ne moram reći ništa više. Žena je.
Prešutno shvaćamo što takve rečenice zaista znače.
»Nema problema«, odvrati. A zatim odu.
Zaboravim na tuš i sendvič i smjesta prijeđem na vino. Ne želim se napiti, ali
moram popiti jednu čašu. Ruke mi se tresu dok ga nalijevam i otpijam prvi gutljaj.
Lisa. Je li Lisa učinila sve to? Prisjetim se Avina šesnaestog rođendana. Bio je prije
samo nekoliko tjedana, iako se čini da je otada prošla čitava vječnost. Bila sam pitala
Lisu za Avina oca i je li joj se ikada javio. Isključila me, kao i uvijek. Je li ga tada
već bila ubila?
To je drugačije od pokušaja da prihvatim činjenicu da mi je najbolja prijateljica
nekada bila Charlotte Nevill. To je prošlost. Ovo je sadašnjost. Učinila je to dok je sa
mnom radila, jela kinesku hranu, idolizirala moj savršen brak i brinula se zbog
Avinih ispita. Kako je mogla slati te poruke Avi? I ubiti Jona? Sve to vrijeme? Jesam
li toliko glupa?

Netko nije onaj za koga se izdaje.

Katieno tijelo nikada nije pronađeno.

Ne, ne, ne. Te će me misli izluditi kao i Lisu, a ona je zbilja luda. Možda je
doživjela nekakav shizofreničan napad, pa povremeno misli da je Katie? Možda su je
sludile tolike godine pretvaranja da je netko drugi i neprestan strah da će je otkriti?
Možda je izmislila Katie kako bi se nosila s tim sranjima. Možda je u pitanju psihoza
kao iz filmova, pa i ne zna kada postane Katie?
Sviđa mi se ta pomisao. Ispunjava me laganim valom olakšanja. Bolja je od
suprotne mogućnosti - da nisam primijetila kako je moja draga najbolja prijateljica
jebeno poremećena i opasna. Uopće to ne mogu pojmiti. Nije to mogla svjesno
učiniti. Ili jest?
Sve te misli šibaju mi mozak dok ne shvatim da se vani smračuje. Deset je sati,
a ja još uvijek sjedim i držim istu čašu toplog vina.
Zajebi tuš. Zajebi sve to. I ne opravši zube, uvučem se u krevet.
 46.

LISA

HINIM DA IGRAM PASIJANS starim špilom karata dok pomno slušam stišan
televizor u kutu zajedničkoga dnevnog boravka. Osim mene, tu je tek dvoje ljudi koji
pijuckaju kavu i čitaju novine. Pretpostavljam da su ostali izašli u grad. Na kraju
krajeva, to je nešto svojstveno mladima.
Vozač kamiona ostavio me u Calthorpeu, pa sam odande autobusom doputovala
u Ashminster i prijavila se u taj mladenački hostel na tri noći, plativši dodatnu svotu
za zasebnu sobu s tušem. Najprije sam se dobro izribala, ispirući ga sa sebe dok mi
koža nije pocrvenjela, a zatim - usprkos strahu i živcima koji mi prže utrobu poput
kiseline - zaspala na nekoliko sati prepuštajući se crnom besanom ništavilu.
Kada sam se probudila, već se smračilo te sam kosu nasprejala svježom bojom,
našminkala lice i ponovno postala Lily. Razmislim o imenu. Ljiljan, cvijet koji
simbolizira smrt i oplakivanje. Molim te, ne daj da oplakujem Avu. Molim te, daj da
sam dobila na vremenu.
Na vijestima sam. Ne kao Lily nego one druge ja; Charlotte i Lisa. Toliko sam
dugo bila Lisa da bih trebala osjećati snažniju bol što je više nema, ali odbacila sam
je kao zmija kožu. Nakon zadnje promjene imena, nakon onoga što se dogodilo s
Jonom, mislim da sam znala da neće opstati. Charlotte se teže osloboditi. Moram
umrijeti kako bih Charlotte istinski stala na kraj. Možda će do toga dovesti ovo umno
nadmetanje. Ali još nisam spremna za to, a nije ni Charlotte. Vraćam se u igru
najbolje što znam.
To je drugi put da puštaju vijesti i ovoga sam puta smirenija te pomnije slušam,
zatomljujući tugu zbog sirotog Jona koji nije skrivio ništa osim što se premlad
zaljubio u nekoga koga nije moguće voljeti. Nastojim ne promatrati vlastito lice dok
zuri u mene sa zaslona, lišeno anonimnosti - sada kad sam ponovno ubila - koju mi
je pružalo Ministarstvo unutarnjih poslova. Izgledam vrlo krotko. Nevidljivo.
Poslužili su se fotografijom s moje radne propusnice. Voditeljica kaže da sada imam
kraću plavu kosu pa pokažu groteskno loš fotorobot u nimalo seksi, lutkastom
plavokosom izdanju. Zbog toga se gotovo nasmijem. Zbog toga se Lily gotovo
nasmije. Snažnija je od mene, tko god ja bila. Lily prije sliči Charlotte nego Lisi. Ja
sam tek ljuštura u kojoj prebivaju.
Ponovno pogledam fotografiju na zaslonu. Nimalo mi ne sliči. Je li to zbilja
najbolje što policija može? Pitam se gleda li ona. O čemu razmišlja? Neće očekivati
takav razvoj događaja. Mislila je da su me dosad već stavili pod ključ. Da je igra
završila.
Voditeljica kaže svijetu da me traže radi ubojstva Jona Ropera, čije je tijelo
pronađeno u unajmljenoj kolibi u Walesu. Nakon satelitske snimke zabačene kolibe,
voditeljica lokalne postaje podijeli njihova saznanja.
»Vjeruje se da raspadnuto tijelo muškarca pronađeno u kolibi pripada Jonu
Roperu, bivšem partneru ubojice djeteta Charlotte Nevill i ocu njezine
šesnaestogodišnje kćeri Ave. Kao što smo čuli, policija je tragala za Roperom zbog
Avina nestanka iz sigurne kuće u kojoj je boravila s majkom nakon što su otkriveni
novi identitet i lokacija Charlotte Nevill. Ali sada, s obzirom na to da je Jon Roper
mrtav a Charlotte Nevill u bijegu, čini se da je situacija mnogo složenija nego se
isprva mislilo i vlada prava zabrinutost za nestalu šesnaestogodišnjakinju koja je
prošlog mjeseca spasila život jednog djeteta.«
Brayin je red da stane pred kamere i čini to ispred kolibe okružene policijskom
vrpcom, a divlji joj vjetar baca kosu oko lica i izvlači pramenove iz njezina
ozbiljnoga konjskog repa. Kaže da me treba smatrati opasnom. Kaže da, vidi li me
tko, treba nazvati broj na dnu zaslona i nipošto mi se ne približavati.
Ne ispriča cijelu priču. Postoji nešto zbog čega su čvrsto uvjereni da sam ubila
Jona. Shvatila sam to kada se Alisonina kralježnica ukipila u stanu i vidim to u
ozbiljnom, suzdržanom izrazu na Brayinu licu. Imam nenadmašive preživljavačke
nagone i poznajem svoju neprijateljicu. Svoju najbolju prijateljicu. Dvije strane istog
novčića. Gdje li si, Katie? Kamo si odvela moje dijete?
Odložim karte kao da su mi dosadile i mladom paru sa suprotne strane
prostorije dobacim smiješak dok ustajem. Uzvrate mi pristojnim osmijehom, ali ne
prepoznaju me. Ništa. Kako je lako biti netko drugi. Kako lako ljudi vide samo ono
što žele. Sve te godine strahovanja da će me prepoznati bile su uzalud utrošeno
vrijeme. Nitko ništa ne vidi. Nije bilo anonimnog pozivatelja koji bi me prokazao
nakon fotografije u novinama. To je učinila Katie. Znam to. Ona je sve zakuhala.
Vratim se u sobu i legnem na krevet. Do sutra ne mogu ništa osim razmišljati. I
sama sam bila slijepa. Nisam prepoznala nekoga tko mi se nalazio ravno pred
nosom. Nešto sam osjećala, istina, i duboko u sebi slutila sam opasnost, ali nisam te
vidjela, Katie. Tko li si? Tjeskoba mi zuji u glavi poput roja pčela, te se poželim
sklupčati i zaplakati zbog Ave, vrištati da mi vrate dijete, ali ja sam jedina koja to
može učiniti i moram ostati snažna. Moram ostati Charlotte. Petar Zecimir. Pjesma.
Nestala fotografija. Penny? Ne, Katie ne može biti Penny. Odavno je poznajem.
Marilyn? Ne. Teško mi je i pomisliti na to. Marilyn mi je najbolja prijateljica - iako
me sada mrzi - a kao i s Penny, bilo bi previše da je čekala čitavo desetljeće. Nije u
Katienoj prirodi imati me pred očima sve to vrijeme i ništa ne poduzeti. Katie je bila
nagla. Nestrpljiva.
Ali tko bi drugi mogao biti? Stranac? Ne. Mora biti netko koga poznajem.
Pomislim na fotografije. Netko tko mi je bio u kući. Ava je vjerojatno milijun puta
ostavila otključana vrata. Možda su pronašli rezervni ključ i uzeli ga? Pomislim na
sve prilike kada sam na poslu ostavila torbu bez nadzora. Ili na naslonu stolca u
pubu. Je li netko preslikao ključeve i vratio ih prije negoli sam zamijetila? Je li mi ih
privremeno uzeo iz torbe?
Naglo se uspravim u sjedeći položaj pri pomisli da mi netko krade iz torbice.
Julia. Misli me napadnu poput paljbe. Pokrala je Penny. Nova je. Lukava je i
podmukla. Starija je nego što se pravi. Odlučna je u namjeri da okrene ljude protiv
mene.
Dišem u kratkim navratima, stoga nastojim duboko udisati kako bi bol u mojoj
utrobi popustio. Je li Julia Katie? Je li to bila njezina namjera? Iznova me prokazati
kao ubojicu, a zatim ubiti moje dijete i baciti me u očaj? Trebalo bi me čuditi, ali nije
tako. Duboko u sebi oduvijek sam znala da će mi se osvetiti.
TREĆI DIO
 47.

ONA

DRUGA DJEVOJČICA. Taj mi se naziv nikada nije sviđao. Zvuči

drugorazredno. Poput priljepka ili prve pratilje. Poput lošije polovice cjeline. Što je
ironično, s obzirom na to da sam ja mozak te priče i oduvijek sam bila. Charlotte?
Bože, kako je opisati? Bila je hrabra, snažna. Divlja i opaka. Da, bila je sve to, ali ja
sam oduvijek bila mrvicu pametnija. I još uvijek sam. Ali ja se nisam promijenila.
Ne kao ona.
Znate što? Zapravo sam ugodno iznenađena što je dospjela toliko daleko u
mojoj igri. Nisam bila sigurna da to ima u sebi. Nadala sam se da hoće, nadala sam
se da će se onaj stari instinkt probuditi u njoj, ali nisam se pouzdavala u to. Ljudi se s
godinama mijenjaju. To je dosadan dio odrastanja. Ali postoje promjene i postoji
Lisa.
Stara Charlotte - moja Charlotte - u nju nisam nimalo sumnjala. Nanjušila bi što
slijedi i pobjegla. Možda nije bila pretjerano pametna, ali imala je životinjske
instinkte. Ta stvar u koju se pretvorila - u tu tvoju običnu, sredovječnu majku,
pomislila sam da će prestrašena i pomirena čekati da je ščepaju zbog Jonova
ubojstva i da će ostatak svog bijednog života provesti iza rešetaka pitajući se što ti se
dogodilo dok svijet urla na nju da im kaže gdje je sakrila tvoje tijelo.
Mogla bih se nositi s time kao s rezervnim planom, ali užasno bi me razočaralo.
Nakon sveg tog skrivanja i želje da ponovno izbijeni na površinu, nakon sveg
planiranja. Ne, to ne bi bio vrijedan kraj našeg prijateljstva. Svakako ne bi bio jednak
ponovnom sastanku. I ona je zavaravala sebe. Želi me vidjeti. Naravno da želi.
Pitanje je samo, preostaje li u njoj dovoljno stare Charlotte da me pronađe? Da
pronađe nas?
Pretpostavljam da ćemo morati pričekati pa vidjeti. Uglavnom, Ava, vrijeme je
za tvoj lijek. Moraš ići pa-pa. Ja imam drugog posla.
 48.

PRIJE

1989.
SVE NEKAKO MORA IZAĆI.
Tako je Tonyjeva sestra Jean govorila prije dvije godine kada je Charlotte
povraćala zbog ospica. Sve mora izaći. Ne opiri se. Bit će ti bolje. Možda i mora.
Možda je zato gurnula pseće govno kroz otvor za poštu g. Perryja i smijala mu se,
iako joj nikada ništa nije učinio. Možda je zato na školskom zidu krupnim slovima
ispisala svoje ime sprejem što ga je pronašla u uličici u kojoj su se dečki fiksali.
Možda tako sve izlazi, sav bijes ovijen nečime drugim, nečime što nosi duboko u
sebi i ne može objasniti čak i kad bi pokušala, nečime užasnim i očajnim.
Ipak, te stvari koje je učinila ništa nisu popravile. Samo su dovele policiju i
socijalne radnike i donijele još upozorenja, maminog vikanja, Tonyjev remen i vječit
- usprkos zbrkanim mislima - nepopustljiv strah u želudcu nakon onoga iznad lokala
brze hrane. To se nije pokazalo izoliranim slučajem. Nikada i nije bio. Trebala je
znati. Još posebnih prijatelja i uvijek riblja večera nakon koje joj pozli a koju poslije
jede kao da je sve to posve normalno. Kao da je to poslastica. Još tableta, i to češće.
Ponekad ima osjećaj da više ne zna što je stvarno a što nije. Možda nadnaravno.
Nadnaravno. Nova Katiena riječ koju nije razumjela i još uvijek ne razumije
iako se Katie trudila objasniti. Ali svejedno joj se sviđa kako zvuči. Nadnaravno
zvuči kao da je sve ispravnije. Sigurnije.
Ali ništa nije sigurno. Još je uvijek boli od Tonyjevih batina prošlog utorka
nakon što je socijalna radnica otišla. Na zadnjim ložama ima tragove od remena, i
ovoga je puta bilo nekako drugačije. Na licu mu se naziralo nešto životinjsko. Zbog
toga je pomislila na lokal i to joj se nimalo nije svidjelo. Njegovo lice, Danielov plač
i mamino rješenje. Njezini vlastiti vrisci i povici kada bi se remen spustio, i mržnja
prema samoj sebi jer se glasa. Nije plakala. Čak ni poslije, kad je ostala sama.
Umjesto toga izgubila se u svojim i Katienim pjesmama. Puštala ih je iznova i
iznova, glasno u slušalicama.
Izbiva iz kuće najviše što može, usprkos onomu što policija i socijalna služba
govore o školi i sretnim obiteljima. Mama i Tony spavaju dokasna, stoga odlazi prije
nego što se probude. Ostavi Danielu u krevetiću malo mlijeka ili soka i kruha pa
izađe. Neka se igraju sretne obitelji, njih troje. To ionako žele.
Provodi dane stvarajući nered ili družeći se s Katie. Katie. Ah, živi zbog Katie.
Sada imaju vlastito skrovište, ovdje u Coombs Streetu. Na podu su deke koje je
Katie potajice donijela od kuće, nekoliko svijeća što ih je Charlotte maznula iz velike
trgovine u gradu, dva stara jastuka iz centra za mlade u Marley Streetu. Ovdje se
osjeća najsigurnije. Zapali drugu cigaretu dok Katie govori. Nevolje s mamom, to
muči Katie. Upravo suprotno od Charlotte. Previše ljubavi, to je Katien problem. Nju
svi vole.
»Možda ne bih trebala pušiti pokraj tebe«, kaže Charlotte i nasmije se. I Katie
se nasmije tresući plavu pumpicu i špricne sadržaj u zrak.
»Nemam astmu. Čak i liječnik to zna. Mislim da ništa nije stavio unutra.
Vjerojatno mi ju je dao da ga prestane gnjaviti. Rekao je da su mi pluća u redu. Ali je
li poslušala? Naravno da nije. Ona mi ne da disati. Ubrzo će me ugušiti. Toliko će
me stisnuti da me nikada neće pustiti.«
»Kako to da nisi u školi?« Charlotte zatežu pluća od dima. Puši više nego inače.
Voljela bi da ima malo cuge, ali Tonyju su ostale samo dvije limenke u hladnjaku, pa
se bojala uzeti jednu. Poslije će nešto ukrasti. Iz dućana ili odakle već. Ili možda
jednu maminu tabletu. Osjeća blagu potrebu za njima, kao za pljugama.
»Krivotvorila sam pismo. Obiteljski problemi. Lako je. Ionako će uskoro ljetni
praznici. Ostali su samo sportski dani i razne aktivnosti, a majka mi nikad ne dopušta
sudjelovati.«
Katie je lako. Katie je dobra djevojčica. Da Katie prisile da ide u lokal i da to
poslije kaže, ljudi bi joj vjerovali. Pomogli bi joj. Charlotte nitko ne bi vjerovao. Ili
bi rekli da je to sama skrivila. Možda i jest. Možda je mala kučka baš kao što mama
govori kad se naljuti. »Dođi«, kaže Katie. »Idemo lunjati.« Izvuku se kroz prozor
pazeći da ih nitko ne vidi i da njihovo skrovište ostane sigurno. Charlotte pruži Katie
cigaretu, a ova je uzme, jednom otpuhne i vrati je. Ne udahne. Charlotte bi ubila sve
druge zbog toga, ali zna da Katie puši samo zbog nje, zato što to Charlotte čini. Ne u
smislu da je pokušava zadiviti, već želi da budu bliske najviše što mogu. Najbolje
prijateljice. Ne, nešto više. Ne postoji riječ za to što ih povezuje. Charlotte ne želi
riječ za to. Riječi bi to mogle pokvariti.
 Bacaju kamenje na oronule kuće iz pukog hira i jedno se vrijeme pretvaraju da
su jedine preostale na planetu među ruševinama nakon nuklearne bombe kao u onoj
emisiji otprije nekoliko godina koju mama katkad spominje zato što ju je strašno
uplašila. Naposljetku se, pošto im igra opstanka dosadi, zapute prema parku i
tamošnjem šugavom igralištu.
Prođu ogradu, a Charlotte se sledi.
»Što je?« Katie gotovo šapne, toliko su postale svjesne osjećaja one druge da se
i sama pritaji. Charlotte osjeti kako je Katie uzima za ruku i čvrsto stišće. Njezina
stijena. Njezina snaga.
»Mama«, kaže. »I Daniel.«
Katie lagano uzdahne, a oči joj se rašire. Njihovi stvarni životi oduvijek su bili
odijeljeni, Katien u velikoj kući i otmjenoj školi, a Charlottein u šugavom socijalnom
kompleksu. No sada se između njih stvorio prolaz.
»Dođi«, progunđa Charlotte povlačeći Katie unazad.
»Ali želim vidjeti.« Katie je povuče na drugu stranu, kimajući prema zaraslom
grmlju sa suprotne strane ograde. Charlotte je prijekorno pogleda. »Neće nas
vidjeti.« Katie se nagne i poljubi Charlottein nos. »Ne budi kukavica.«
Riječi navedu Charlotte da se nasmiješi u gotovo jednakoj mjeri kao i poljubac,
iako ne želi da Katie vidi, ne želi da njezin usrani život postane stvaran. Kukavica.
Nitko odavde ne govori tako. Moraju otići, inače će ih mama ubrzo uočiti. U parku
nije gužva jer je vrijeme šugavo i kante odavno nisu ispražnjene, pa sve dobre mame
vode svoje klince u veliki park gdje je čisto i gdje ponekad stoji kombi sa
sladoledom, ali mama to nikad ne bi učinila. Ne ako nije poseban dan, a čak bi i tada
ovisilo o njezinu ili Tonyjevu raspoloženju.
Provlače se kroz grmlje, tiho se hihoćući dok ih lišće i grube tanke grančice
bockaju i povlače im odjeću, sve dok se obje na sakriju za ogradom. Dva para očiju
proviruju kroz grmlje. Katie pršh od uzbuđenja, a Charlotte se pita kakvom joj se
čini njezina obitelj. Mama, mršava i u jeftinoj staroj vjetrovki, mlitave kose svezane
u konjski rep. Vjerojatno ju nije oprala. Izgleda kao da se odjenula na brzinu da bi se
Tonyju sklonila s puta. Dobro da mu nije maznula pivo, zaključi Charlotte, ako je
neraspoložen. Daniel pod rukom drži Petra Zecimira dok ga mama pažljivo stavlja
na ljuljačku sa zaštitnom ogradicom, gurajući mu po jednu nogu sa svake strane.
Toliko nježno postupa s njime da Charlotte zaboli srce.
Pošto ga smjesti, ovaj joj se nasmiješi i gricka uho Petra Zecimira dok ga gura,
ali ne prejako, tek toliko da bi uživao. Tony je nekoć gurao Charlotte na ljuljačkama,
ali toliko visoko da bi prestrašeno vikala da prestane. Njemu je to bilo smiješno.
Nikada ga nije vidjela da to čini Danielu.
Ne čuju što govore, ali povjetarac pronosi mamin smijeh. Dražestan je, blag i
što god da govori Danielu, vrlo je brižno. Charlotte grize unutrašnjost obraza, a usta
joj poprime metalan okus pošto probije kožu. Sve to mora izaći. Pogleda Katie.
»Možemo li sada ići?«
»S tobom nikad nije bila takva, zar ne?« To je pitanje, ali i nije. Katie zna
odgovor. »Stvarno ga voli.« Glas joj je tih, govori sebi prije nego prijateljici, ali
riječi režu Charlotte poput noževa. Zadrži izmišljeni čelik koji je para i pohrani ga
nekamo duboko u sebi.
»Da, da barem nestane«, kaže Charlotte ogorčeno promatrajući mamu dok ga
nježno podiže i spušta na tlo, lica prepuna brige.
»Zamisli da nestane«, kaže Katie napola se smiješeći i već izgubljena u
maštariji. »Ili umre. Zamisli kako bi se osjećala. Možda bi tada shvatila koliko voli
tebe.«
Lijepa je to pomisao, ali Charlotte zna da ništa neće navesti mamu da je zavoli.
Gleda je kao da je zločesta i prljava, i jest, ali nekada je bila samo zločesta. Mama joj
ne može pogledati u oči zbog onoga na što je ona i Tony prisiljavaju.
»Pobjegla bih«, kaže. »Ostavila bih ih same. Jedno s drugim.«
»Ne«, grubo odvrati Katie i čučne povlačeći Charlotte za sobom tako da im
koljena završe pod bradom, na što brazde na stražnjoj strani Charlotteinih bedara
iznova stanu plamtjeti. »Ne.« Odmahne glavom. »Mi bismo pobjegle. Zajedno. I
hoćemo.« Iz jakne izvadi školjku koju je donijela iz Skegnessa i prisloni je Charlotte
na uho. Nije prvi put da to Katie čini, ali svejedno joj djeluje poput čarolije, taj zvuk
mora koji iz nje dopire.
»Natjerat ćemo ih da plate«, kaže. Nagne se i pritisne usne o Charlotteine.
»Tvoje i moje.«
Charlotte kimne, a mama i Daniel za njezinim leđima iščeznu. »Natjerat ćemo
ih da plate«, složi se. Sve nekako mora izaći.
 49.

SADA

MARILYN

SPAVALA SAM TEK nešto više od sata, i to nemirno i površno, a kada sam
morala ustati za posao u glavi mi je bubnjalo, usta su mi bila suha, a srce prebrzo
tuklo kao i obično nakon nesanice. Probdjela sam noć razmišljajući o Lisi i svemu
što je navodno učinila. Podvojena je ličnost, mora biti. Možda bih to trebala
natuknuti policiji - za ništa im drugo ne služim, jebote. Ne mogu se prisjetiti čak ni
prošlogodišnjih datuma koji bi mogli biti važni. Svi mi se dani stapaju u posao i
boravak kod kuće.
Lisa je ubila Jona. Slala je one poruke Avi. Sjećam se koliko je potajno bila
sretna zbog Simona. Kako je od početka bilo jasno da se sviđaju jedno drugome - svi
oni nepotrebni sastanci koje je ugovarao. Koliko je bila nervozna, poput tinejdžerice,
kada su išli na večeru. Je li zbilja istodobno mogla biti ta Lisa i ova luđakinja? Čak i
da sam bila odveć glupa da primijetim, zacijelo bi Ava to učinila, zar ne? Možda i ne
bi. Tinejdžerica je, zaokupljena vlastitim životom.
Test za trudnoću. Ava je sigurno imala dečka. Je li ga policija pronašla? Je li
važan? Nije pretjerano značio Avi. Bila je odveć usredotočena na svoju internetsku
ljubav. Mučno mi je od sve te ludosti.
Odložim torbu na stol i nastojim ostati prpošna, ali uzbuđeni je žamor glasan.
Razgovaraju o tome. Naravno da razgovaraju.
»Hoću reći, jebote život, ubila je bivšeg. Ubila. I pritom dolazila ovamo sva
draga, pristojna i normalna.« Toby se njiše na stolcu poput kakvog tinejdžera koji se
pravi važan u školi. »Totalna luđakinja.«
»Žao mi je njene kćeri. Što mislite, gdje je?«
»Vjerojatno je mrtva.«
 »Julia!«
»Pa, grozno je, ali vjerojatno je tako.«
Žene stoje oko Julijina stola i nitko ne zamijeti kada uđem.
»Je li Penny stigla?« upitam, sasvim vedro i neopterećeno.
Okrenu se i dobace mi pogled preko ramena dok prestaju govoriti.
»Poslala mi je poruku.« Odgovori Julia, ruku prekriženih na prsima, oštra
pogleda i prepuna samopouzdanja. »Ima sastanak za doručkom, pa neće doći do
otprilike deset.«
Penny i Julia, nerazdvojni paaar... Podmukla Julijica, trakavica u utrobi našeg
svijeta.
Zazvoni telefon. »Nemoj, to su novinari«, kaže Stacey dok posežem za
slušalicom. »Zovu otkad smo stigli. Vjerojatno će doći pred zgradu.«
»Sirota Penny, mora se nositi sa svime time.« Julia se okrene prema njima i
iznova ponovno zatvori krug, isključujući mene. »Nikako nije mogla znati. Mislim,
tko bi pomislio da osoba može raditi takvo što i svejedno svakodnevno dolaziti na
posao?«
Njihovo čavrljanje odiše histeričnim hihotom i ljuti me. Znači, u redu je što
Penny nije imala pojma i što Toby nije ni posumnjao, ali ja nekako ispadam jednako
loša kao Lisa?
»To je kao s Rose West ili Myrom Hingley«, nastavi Julia. »Ubiješ sve te ljude i
nastaviš sa životom kao obično. Tko zna što li je još učinila? To je možda samo
djelić njezinih nedjela.«
Otkrivaš svoju dob, Julia, pomislim. Ti klinci vjerojatno nikada nisu čuli za
Myru Hindley. Pa ni za Rose West.
»Bože!« Emily raširi oči. »Što ako je to tek početak? Što ako ubije i nekoga od
nas?«
»Sinoć sam to pomislila«, odvrati Julia likujući. »Tko zna za što je sposobna?
Ako je mogla ubiti vlastitu kćer...«
»Još ne znamo je li ikoga ubila.« Moj bijes prosuklja poput plamena dok oštro
zurim u njih, sve te mlade i ne toliko mlade ljude pune osude i optužbi.
»Ah, mislim da znamo«, okrene se Julia. »A njezin siroti brat?«
 »Znaš na što sam mislila.« Lice mi pocrveni. Zvučim jadno.
»Aha, mislila si na to da ne znamo je li sada koga ubila.«
Lisa jest ubojica, ali to je bilo davno. U drugom životu, pod drugim imenom.
Ipak, teško je vjerovati da ima bilo kakve veze s ostatkom te ludorije. Zato što nije
luda, a čak i da jest, svejedno bi mi bila draža od ove prvoklasne kučke preda mnom.
Smješka mi se, upravo je to željela. E pa, tko je jebe.
»Ne, zapravo ne znamo. Stoga se bavite poslom za koji vas plaćaju, a policiju
pustite neka se bavi svojim.« To nije moj najpametniji odgovor, ali s obzirom na to
da me djelić sekunde dijeli od toga da joj urlajući saspem psovke i frustraciju u to
samodopadno lice, nije loš. Nije samo ona u pitanju, već sve. Richard, Penny koja
me isključila, Simonova ljubaznost, Avin nestanak i Lisa - u to ne smijem ni ulaziti.
»Čudim se što nisi zabrinutija«, pridruži se Toby, ne želeći da mu Julia, nova
faca u gradu, u potpunosti oduzme riječ. »Mislim, prilično si dobro poznavala Avu,
zar ne? Pomislio bih da ćeš biti zabrinutija za nju umjesto da braniš Lisu.«
Zurim u njega, tog malog razmetljivca koji će do četrdesete biti debeo i ćelav pa
ga nitko neće htjeti poševiti. Tog mladca koji nema pojma ni o čemu. »Kako se
usuđuješ! Kako se usuđuješ pretpostavljati što osjećam!«
Obrazi mu se ospu crvenim mrljama. Ne zna bi li nastavio ili se povukao.
»Krala je novac.« Tih glas, jedva čujan. Stacey. Dražesna, glupava Stacey brani
svog muškarca. Julijine oči lete amo-tamo, uživajući u svakom trenutku toga odavno
iščekivanog sukoba. Nastupi duga stanka u kojoj zadržavamo dah, a zatim se
iskažem kada sav bijes provali iz mene u bujici vatrenih riječi.
»Bože, svi ste takvi jebeni idioti!« kažem. »Ne vidite ni prst pred nosom! Lisa
nikada nije ukrala novac! Isuse Kriste, radila je ovdje deset godina i nikada nije
nestao ni jedan jedini novčić! Julia ga je ukrala! Upravo ova mila gospođica ispod
čije se krinke skriva prava kučka. Da, ti! A znaš li kako znam? Lisa te vidjela na
zabavi. Uzela si dvadeset funti iz Pennyna novčanika i tim joj novcem kupila bocu
vina u znak zahvalnosti! Ti imaš obraza govoriti luđakinjama? E pa, tako se ponaša
luđakinja!« Zastanem kako bih udahnula, a cijelo mi se tijelo trese dok zure u mene.
»Istina, Lisa je davno učinila nešto grozno i nikada to neću razumjeti ni pojmiti,
ali jebite se što mislite da se ljudi ne mogu promijeniti. Jebite se što ste toliko skloni
povjerovati u najgore zato što ste premladi i imate previše sreće da biste znali na što
vas sve život može natjerati, i jebite se svi što ste toliko glupi da mislite kako vam je
ta djevojka« - oštro uprem prstom u Juliju - »ta žena - zato što ima godina koliko i ja
- prijateljica!«
Dovršim tiradu uz pljesak tišine i razrogačenih očiju. Stacey djeluje kao da će
briznuti u plač. Tobyjeva su usta otvorena, ali u očima mu se nazire žaljenje što me
nije snimio mobitelom. Ne shvaćaju, nikada neće shvatiti. Ali opet, već se osjećam
bolje, kao da sam povratila pokvarenu hranu, a zatim ugledam Julijin izraz lica.
Slavodobitan premda nastoji djelovati uzrujano. Ne gleda u mene nego preko mojeg
ramena. Želudac mi se spusti u pete. Penny je stigla. Naravno.
»Možda bi trebala raditi iz hotela, Marilyn«, kaže. Osmijeh joj je ukočen. Da je
riječ o bilo kojem drugom danu, uvjerena sam da bih dobila otkaz, ali hvala Bogu na
Simonu Manningu. »Čini se da su se jutros emocije malo otele kontroli, a znaš da
moram mnogo toga organizirati.«
Kimnem. Nalikujem na ukoreno dijete i odjednom poželim zaplakati. Ovih dana
samo plačem. Ali sada neću, neću pružiti to zadovoljstvo Juliji. Ne usudim se
progovoriti dok skupljam stvari. Jebi se i ti, Penny. Proparam je pogledom, a
desetogodišnje prijateljstvo između nas bukne i pretvori se u pepeo.
»Još jedna stvar«, kaže kada krenem prema vratima. Okrenem se. »Ispričaj se
Juliji. Nije to zaslužila.«
Sada se samo želim nasmijati. Hi zapljeskati. Julia je nesumnjivo voditeljica
toga malog cirkusa. Zurim u nju, a ona mi uzvraća pogledom koji ništa ne otkriva.
Izgleda istinski povrijeđeno mojim riječima. Zaslužuje prokletog Oscara.
»Oprosti, Julia.« Moj ton jasno poručuje da mi nije nimalo žao, ali svejedno mi
dobaci ljubak postranični pogled u stilu jadna ja i nesigurno se nasmiješi.
»Zaboravi«, kaže. »U redu je. Znamo da ti ovo teško pada.«
Bože, kako je dobra, ali ne povjerujem joj ni na trenutak. Leđa su mi ukočena
dok izlazim. Jebi se, Julia, ako misliš da je gotovo. Ruka mi drhti dok pritišćem
tipku za pozivanje dizala. Ako tako misliš, uopće me ne poznaješ.
 50.

LISA

JULIJA PJEŠICE IDE NA POSAO I S POSLA. Da me ta misao nije naglo

prenula iz sna, vjerojatno bih prespavala cio dan i noć. Sve one tablete koje su mi
davali konačno su mi se odrazile na tijelu. Ustala sam u četrnaest i trideset, izgubivši
čitavo jutro. Ipak, osjećala sam se vedrije. Pribranije.
Istuširala sam se, nanijela »Lily«, pokupila svoju bijednu imovinu u slučaju da
se ne mogu vratiti, napustila hostel u petnaest i trideset i za deset minuta sjela u
autobus. Julia ide pješice na posao. Prvog se dana pohvalila time i otad je to više
puta ponovila. Prelazim malo više od tri kilometra, ali uživam u tome. Julia je Katie,
Katie je Julia. Imena su otkucavala sekunde i minute mojeg putovanja, a potom sam
se - usprkos znojnim dlanovima i ustreptalom srcu - zapuhla prema PKR-u i naručila
kavu u kafiću sa suprotne strane ulice, sjedajući do prozora i pretvarajući se da čitam
novine. Bila sam uvjerena da će me u svakom trenutku netko prepoznati ili da će
policija upasti i uhititi me, ali ništa se nije dogodilo. Nitko nije ni trepnuo.
Konačno je otkucalo sedamnaest sati i Julia je nekoliko minuta poslije izašla s
posla. Djelomično sam se nadala da ću vidjeti Marilyn i provjeriti je li dobro, ali nije
je bilo. Pošto je Julia odmaknula koji metar, izašla sam i slijedila je s određene
udaljenosti. Nijednom se nije osvrnula. I eto me.
Još uvijek slobodna. Još uvijek Lily, i još uvijek u silnom strahu od Lise, s
očajničkom potrebom da spasim njezinu kćer.
Sakrijem se pod stablo i proučim joj kuću. Jedna je među četiri kuće u nizu iz
šezdesetih ili ranih sedamdesetih, a ispred svake nalazi se uzak travnjak, nedostatan
da bi se smatrao vrtom. Zaključim da je riječ o nekadašnjim općinskim stanovima, a
sudeći po smeću malo dalje uz ulicu, bit će da nisu prodani privatnim vlasnicima.
Zacijelo ne drži Avu ovdje, zar ne? Nema nimalo privatnosti - susjedi bi čuli svaki
šum. Možda u podrumu? Imaju li te kuće podrume? Zbunjena sam. Nisam sigurna
što sam očekivala od Julije; vjerojatno nešto moderno i hladno, a opet praktično i
sigurno. Poput kuće u kojoj smo živjele Ava i ja.
A Katie? Katie s velikom kućom koja je pohađala sate klavira i nosila savršeno
plisirane suknjice? Bi li ona mogla živjeti ovdje? Katie bi mogla živjeti bilo gdje,
šapne Charlotte u meni. Katie bi mogla učiniti što god je potrebno. Katie bi se
pretvarala da je Charlotte. Igrice, maštarije i izazovi. Katie i Charlotte.
Posegnem u jaknu i čvrsto primim dršku noža u džepu. Mladenački su hosteli
toliko opušteni i srdačni. Nož iz kuhinjske ladice nestane u tren oka dok se
raspitujete za čajnu žličicu. Charlotteina nekadašnja sposobnost potkradanja dobro
mi je došla.
Ako negdje drži Avu, morat će izaći i provjeriti kako je. Katie sigurno nema
pomoćnika. To je uvijek bila moja uloga. Želudac mi se stisne. Otela je moju kćer.
Želim joj derati kožu s lica dok vrišti, ali djelomično je želim i vidjeti. Bolesna sam.
Moram biti.
Čekam, nesigurna u to što bih - možeš biti našminkana koliko god želiš, ali
nevidljiva te Lisa još uvijek drži u šaci - dok nakupljanje olujnih oblaka noć čini
mračnijom negoli bi trebala biti s obzirom na to da je ljeto. Upali se ulična rasvjeta.
Netko se pomakne iza mrežastih zastora. Dovraga, tko još ima mrežaste zastore?
Pomaknem se pod spuštenim granama, nesposobna to više podnositi i uvjerena da ću
povratiti na licu mjesta, pa zaključim da je to to - moram ući i suočiti se s njom.
Spriječe me automobilska svjetla na cesti. Automobil uspori zaustavljajući se uz
cestu, a meni zastane dah dok se povlačim u tamu i moja se odjeća khaki boje stapa s
korom stabala. To je Marilynin auto. Kog vraga radi ovdje?
 51.

PRIJE

1989.

»SAVRŠENO JE UPALILO!« Katie uskoči kroz prozor zagušljive stare kuće u

kojoj je Charlotte čeka. »Tako si pametna, Charlotte, zbilja. Kako si se uopće sjetila
svega toga?«
Slegne ramenima. »Pročitala sam u jednoj maminoj knjizi.«
»Pa, išlo je kao po loju.« Pruži joj dvije velike kriške čokoladne torte. »Mama
ju je ispekla da je odnesem g. Gauciju i njegovoj ženi. Donijela sam i sendviče.«
Sjednu na prašnjave otirače i započnu s gozbom, a Charlotte polako žvače
debelu krišku bijelog kruha - u Katienoj obitelji nema tankih, ljepljivih kriški -
uživajući u maslacu, senfu i pravoj šunki.
»Da si mu samo vidjela lice«, Katiene oči svjetlucaju pri sjećanju na to, »kad
sam rekla da ću, ne bude li me pustio cijeli dan, reći da me dirao. Postao je
grimizan.«
Charlotte ne zna što grimizan znači, ali pomalo zvuči kao »grozan«, stoga
zaključi kako Katie misli da je pobjesnio.
»Rekao je da mi nitko ne bi vjerovao, pa sam mu rekla sve što si mi ispričala,
detalje koje bih rekla da mi je radio i kunem se da sam pomislila da će zaplakati. Na
kraju sam ga morala tješiti. Objasnila sam da nitko neće doznati i da doslovno prima
plaću ni za što, pa zašto bi se brinuo? Rekla sam mu da izvede ženu na ručak. I znaš
što sam rekla nakon toga? Joj, Charlotte, bila bi strašno ponosna!«
»Što?« upita Charlotte smiješeći se. Katiena sreća uveseljava i nju. Katie je
njezino sunce i naginje lice prema njoj tako da se gotovo ljube.
»Rekla sam mu da bi možda na njoj trebao iskušati neke stvari koje sam mu
rekla!« Prasne u smijeh. »O, Bože, da si ga barem vidjela! Mislila sam da će
umrijeti!«
Charlotte se pokuša nasmijati, ali osmijeh joj je preširok. Reže je poput oštrog
bola u utrobi. Prenijela joj je stvari iz lokala. Nije stekla to znanje iz jeftinog romana,
nego iz skučene sobice koja zaudara na vruću mast i znojne muškarce.
»Uglavnom«, Katie pričeka da proguta zalogaj sendviča kako bi nastavila
govoriti, a Charlotte podsjeti samu sebe da više ne govori punih usta. »Odradila sam
to za otprilike pet minuta, pa mama neće posumnjati ako pita kad treba doći po
mene. Ljetni su praznici naši! Barem četiri sata dnevno.«
»Hoće li te doći obići, što misliš?« zabrinuto upita Charlotte. Bilo bi šugavo da
Katiena mama dozna da se iskrala. Zaključala bi je cijelo ljeto kako bi bila na
sigurnom.
»Ne. Kod psihologa je, a on joj je rekao da me pusti na miru tijekom poduka.
Razmišlja o smrti i brine se. To je sve što radi. Ne bi mi smetalo da je zabrinuta zbog
vlastite smrti - s time bih se mogla nositi - ali sve prebacuje na mene. Nije pošteno,
jebote.«
Charlotte se nato nasmije. Katie joj je podarila nadnaravno i grimizan.
Charlotte je njoj uzvratila s jebote i sranje.
»Ne bi ni morala ići na dodatne sate da nisi toliko poslušna.«
»Tako mi je lakše«, odvrati sliježući ramenima. »Zašto si ti toliko gruba?«
»Nisam gruba«, Charlotte se naceri, a Katie joj uzvrati cerekom i nasloni joj se
na rame. Zatim se uspravi u sjedeći položaj i namršti se.
»Rastu ti sise!« Jedan tanak prst bocne Charlotte u prsa.
»Miči ruku!« Odgurne je rumeneći se od nelagode. Pokušala je to sakriti pod
vrećastom majicom, ali prsa joj postaju sve veća. Mrzi to. Mama je rekla da nema
smisla kupovati sportski grudnjak jer će, ako joj budu rasle kao svima u obitelji, za
dva mjeseca trebati pravi.
Katie spusti pogled na svoje vitko tijelo. Pod njezinom majicom sve je potpuno
ravno. »Nije pošteno. Starija sam od tebe nekoliko mjeseci. Ako dobiješ i
mjesečnicu prije mene, strašno ću se iživcirati.«
Charlotte nabere nos. »Ne budi odvratna.« Ustane. Osjeća potrebu da nešto
učini. Jutros je popila pola jedne mamine tablete, ali omaglica je popustila i sada želi
ukrasti malo cuge. Ne želi razmišljati o sisama, mjesečnicama i stvarima za koje se
pretvara da ih je pročitala u knjizi. Želi pobjeći s Katie i da zauvijek ostanu takve
kakve jesu.
Prokletstvo, tako to Jean naziva. Uskoro će dobiti - prokletstvo. Bolje se pobrini
da zna što će rabiti.
Prokletstvo. Nadvija se nad njom, osjeća to. Naravno da će je prvu snaći.
Svakako je već prokleta.
 52.

SADA

MARILYN

SNAŽNO ZALUPAM NA VRATA, a sparina rasplamsava moj osjećaj nemoći.

Vjerojatno postoji zvono, ali nemam ga volje tražiti. Nije me briga što je rekla u
uredu, istjerat ćemo to na čistac. Da se ispričam? Penny me može poljubiti u dupe.
Cio dan u sebi bjesnim zbog njezina samodopadnog izraza, i razjasnit ćemo ono s
novcem pa makar mi nitko ne povjerovao. Želim znati radi sebe.
Nitko ne otvori, stoga ponovno zalupam.
»Znam da si unutra, Julia!« Neće se tek tako izvući. Svjetla su upaljena i vidim
ih iza ružnih mrežastih zastora - zacijelo unajmljuje tu kuću - stoga je netko kod
kuće. Vrata se otvore istodobno kada nebo zagrmi i ispusti prve kapi kiše. Zuri u
mene dok obje šutimo.
»Tko je to?« dovikne netko iznutra glasom hrapavim od gorčine i cigareta. »Što
god da prodaju, ništa nećemo kupiti!«
»Što radiš ovdje?« Julia nije nimalo bahata kao obično. Izgleda umorno,
odbacila je cipele na tanki sag, ali još je uvijek u odjeći s posla. Bluza joj nije više u
suknji, a rubovi su zgužvani i rukavi zasukani.
»Moramo razgovarati.«
Pogleda iza sebe prema stubištu. Malena dizalica stoji na vrhu, a ugledam i
gomilu zgužvane odjeće na odmorištu. U hodniku su invalidska kolica. »Za mene
je!« dovikne u odgovor. »Netko s posla želi razgovarati o promaknuću koje bih
mogla dobiti.«
»Promaknuće? Kakvo promak...« Prinese prst usnama, a ja utihnem dok mi
kimanjem poručuje da uđem. Zatečena sam svime time. Očekivala sam otmjen stan
djevojke koja živi sama. Skroman ali otmjen. Sklonim se s kiše, a ona zatvori vrata
za mnom i pokaže prema prostoriji u prizemlju.
»Zašto si došla?« tiho upita. Nestala je njezina bahatost; agresivan je tek njezin
obramben stav.
»Živiš ovdje?« upitam. Soba je odveć zagušljiva, kao da je usred ljeta upaljeno
grijanje, a zrak prožima opor miris za koji mi je potreban trenutak da ga prepoznam.
Ustajala mokraća.
»To mi je majčina kuća. Da, živim ovdje. Što želiš, Marilyn?«
Toliko sam zbunjena da načas zaista ne znam zašto sam došla. »Novac«,
naposljetku odvratim. »Ti si krala. Lisa ne bi lagala u vezi s time. Samo to želim čuti
od tebe.« Osvrnem se uokolo. »Ne shvaćam. Ljuskice na tvojim zubima. Umetci?
Imaš ih, ne seri, a živiš ovako.« Zamahnem rukom oko sebe. »Čemu trošenje novca
na te gluposti? Zašto krasti novac koji bi potrošila na takva sranja? Zašto krasti
Pennyn novac samo da bi joj njime nešto kupila? Ne kužim!«
Čini se da na svijetu postoji mnogo vrsta ludosti. Richardova, Lisina - iako se
ne mogu dokraja navesti da povjerujem u nju - a sada i Julijina.
»Da, imam ljuskice. Da, imam umetke. I prije nego što pitaš, u dugovima sam
do grla.« Srdita je. »Ali zašto te zanima moj život? Što, muž te tuče, pa bismo te svi
trebali žaliti? Glupa si što si ostala, a mogla si pobjeći!«
Njezine okrutne riječi bole me još i više jer su istinite. Stvarno sam glupa što
sam ostala, i potratila toliko vremena.
»Ti si barem mogla otići«, nastavi. »A jesi li pokušala dobiti skrbnika preko
zdravstvenog sustava? Brinem se o njoj«, odsječno pokaže na strop, »većinu
odraslog života. Nije dovoljno loše da ode u dom gdje bi se neprestano skrbili o njoj,
ali dovoljno je loše da mi sjebe život. Plaćam nekome da dolazi tako da mogu raditi.
Nemam automobil, ne idem na godišnji odmor. I teško je dobiti posao kad imaš
četrdeset godina, umorna si i svaka ti se minuta bijednog života ocrtava na licu.«
Sada kad je počela, ne može prestati. Nestalo je svih zadrški.
»Ali sada umire!« Lice joj blista od likovanja. »Najviše godinu dana. A zatim
ću konačno biti slobodna, jebote. Stoga, da, trošim novac kako bih izgledala mlađe.
Moram nadoknaditi čitavu mladost. I, da, ukrala sam novac i poslužila sam se njime
kako bih kupila cugu u pubu i kolače u uredu. Zato što ću imati bolji život i
prijatelje, a ljudi će misliti da sam pametna, bistra i važna. I neću ti dopustiti da me
spriječiš. Jebi se. Možeš me tužiti, prijaviti ili što već, ali bit će tvoja riječ protiv
moje! A tvoja riječ trenutačno ne vrijedi ni pišljivog boba!«
Dašće, iscrpljena od emocionalnog napora, a ja se gotovo nasmijem jer sam
zadnjih nekoliko sekundi jedva čula što govori. Doživjela sam njezin uzvišeni
trenutak i priznanje po koje sam došla, a sada mi se čini kao da je čujem kroz vodu.
»Oprosti«, promrmljam. »Moram ići.«
»Molim?« Izgleda kao da sam je pljusnula. »Oprosti što sam došla. Imaš dosta
briga. Neću ništa reći.«
»To je to?« odvrati Julia. »Ništa ne želiš?«
»Stvarno moram ići.«
Ostavim je zbunjenu, a čim se okrenem, posve zaboravim na nju. Ruke mi se
tresu dok otvaram ulazna vrata i zahvalno udišem kišni zrak koji ne zaudara na
ustajalu mokraću. Julia mi nije važna. Važna mi je osoba koju sam netom vidjela.
Pogledam ulijevo. Skriva se, ali vidim je.
Mrežasti zastori na Julijinu dnevnom boravku nisu bili navučeni do kraja i
negdje usred njezine tirade ugledala sam lice, lice nalik na klaunovo zbog kišom
razmazane šminke i plave kose izbrijane s obiju strana, priljubljeno o staklo. Pogledi
su nam se sreli, a zatim je nestalo. Ali prepoznala bih ga bilo gdje.
Lisa.
»Ulazi u auto«, promrmljam zaustavljajući se kod stabla i spuštajući prozor.
»Odmah.«
 53.

LISA

»NIJE ONA.«
»Molim?« Ne mogu se usredotočiti. Tresem se otkako sam sjela u automobil.
Marilyn. Toliko čvrsto steže upravljač dok vozi da su joj članci prstiju bijeli.
»Julia.« Pogleda me. »Nije Katie.«
»Zato si ovdje?« Zurim u nju. Ne mogu prestati zuriti u nju dok nastojim
shvatiti što mi govori.
»Ne, došla sam zbog novca, ali pretpostavljam da si ti zato ovdje.«
»Ja sam... Ja...« Ne znam što reći. »Kako znaš?« upitam.
»Sasvim sigurno nije ona. Vjeruj mi.«
I vjerujem joj. Posve se pouzdajem u nju. No iznutra se urušavam. Ovdje i s
Marilyn ponovno sam Lisa. Opaka Lily tek je krinka, a Charlotte je toliko daleko u
prošlosti da mi je strankinja. Ava, moja predivna Ava. Bila sam toliko sigurna,
sasvim sigurna da je kod Julije, a nada mi sada klizi kroz prste poput pijeska i ne
mogu to shvatiti. Iznevjerila sam je. Mrzi me. Umrijet će mrzeći me i za sve sam ja
kriva.
»Vodiš me na policiju?« upitam.
Sada se ona zagleda u mene. »Budući da misle da si ubila bivšeg i otela vlastitu
kćer, nisam sigurna što bih time točno postigla. Stoga, ne. Nemam jebenog pojma
kamo idemo ni što mi se događa u glavi, a kamoli u tvojoj, ali ne, ne vodim te na
policiju.«
»Vjeruješ mi za Katie?«
Zuri u mene, i to toliko dugo da pomislim kako bismo se mogle sudariti. »Zbog
toga vjerojatno ispadam luda, ali možda ti vjerujem. Nisam bila sigurna, ali to mi se
neprestano mota glavom i ništa drugo nema smisla. Ne bi to učinila Avi, znam da ne
bi. Ali moramo pronaći Katie. Trebamo dokaz. I tada ćemo otići na policiju i vratiti
Avu.«
Grlo mi se stišće od naleta emocija prema njoj, pa ne mogu prozboriti ni riječ
dok pokazivač smjera glasno škljoca, a ona skreće s glavne ceste u mirniju ulicu i
odvozi nas iz grada. Pomislim na Avu kako dolazi ovamo puna ljubavi prema
muškarcu koji ne postoji. Trebala se sastati s njime na nekakvom seoskom putu.
Moja djevojčica sama usred noći. Što se dogodilo? Što si joj učinila, Katie?
»Samo ne razumijem zašto«, kaže Marilyn. »Zašto bi to učinila? Ima li to kakve
veze s Danielom?«
Nedavno sam toliko puta čula njegovo ime - na vijestima, od policije - a opet mi
djeluje poput udarca u trbuh. »Ubila sam Daniela«, tiho kažem kao da će, što tiše
budem govorila, moj mlađi brat biti manje mrtav. »Voljela bih reći da nisam, ali još
uvijek osjetim kako mu dlanovima stežem vrat.« Letimična uspomena. Nadnaravna.
Tutnjanje u glavi, tada i sada. »Ne mogu razgovarati o tome.«
»I ne želim to, ali ako nije stvar u tome, što joj je? Sve ovo sigurno je iziskivalo
planiranje. Morala te pronaći, ubiti tvog bivšeg i smjestiti ti. Nije završila u zatvoru.
Oslobođena je. I zašto te onda toliko mrzi?«
Zurim u tamu pred sobom dok kiša prlja prozor.
»Zato što me voli. I ne može mi oprostiti zbog onoga što sam učinila.«
»Daniel?«
Djelomično se nasmijem. Otužan je to, bijedan zvuk zarobljen u prošlosti. »Ne.
Nakon njega.«
Ne gledam je, ali osjećam da iščekuje odgovor.
»Tog je dana policija primila anoniman poziv, s govornice pokraj željezničkog
kolodvora. Dojava je glasila da su dvije djevojčice odvele dječačića u ruševnu kuću
u Coombs Streetu.« Morate požuriti. Mislim da se dogodilo nešto loše. Plakao je pa
prestao. Mislim da je jedna od njih Charlotte Nevill. »Pozivatelj je rekao da je
ozlijeđen.«
»I?«
»Ja sam zvala, ja sam to učinila. Prijavila sam nas.« Grlo me žari i steže.
»Prekršila sam dogovor.«
 54.

ONA

AVA, AKO NASTAVIŠ PLAKATI, ugušit ćeš se vlastitim šmrkljima. Neću

skloniti traku. Ne dok ne bude vrijeme za jelo. Isuse. Trebaš mi živa dok Charlotte
ne stigne. Očekuje te živu, a jedna od nas nije varalica. Osim ako je policija ulovi,
onda će svemu doći kraj. Ali znaš što? Stvarno mislim da će uspjeti. Obje nas je
iznenadila, zar ne? Stoga, za Boga miloga, prestani cmizdriti.
Tvoja majka nikada nije plakala. Ni poslije, ni prije. Čak ni kada je stara gđa
Jackson, usplahirena i drhtava, stala pred sud i rekla im što je vidjela kroz razbijeni
prozor našeg skrovišta u Coombs Streetu. Kako je išla kući kroz ruševine i začula
vrisak, a potom vidjela Charlotte da malenog Daniela udara ciglom. Charlotte se nije
ni lecnula dok je ova prepričavala pojedinosti. Oduvijek sam joj se divila zbog toga.
Mogla bi se poslužiti tim genima, biti joj malčice sličnija. Pitam se kako se osjeća
dok se iznova gleda posvuda po vijestima. Poznata na sve strane. »Prva djevojčica« -
glavna zvijezda, »druga djevojčica« - posve zaboravljena. Clyde bez Bonnie. Čak me
i ona zaboravila. Kada nas je prijavila, nije ni pomislila kako će meni biti. Trebale
smo zajedno pobjeći. Započeti nov život i biti slobodne. Ona je dobila svojevrsnu
slobodu. Da, bacili su je iza rešetaka, ali dobila je što je željela. Daniel je umro, a
ona je bila daleko od obitelji. Samo osam godina i puf, izašla je na ulicu kao posve
druga osoba.
Moja je kazna bila dulja i mnogo gora. Postoje različite vrste zatvora, vjeruj mi.
Nikada nisi upoznala moju majku. Bila je dovoljno loša i prije toga. Izmišljala je
bolesti koje nisam imala kako bi se mogla brinuti i pretjerano me štititi. Što li sam
sve morala izvoditi da bih izašla iz kuće i vidjela Charlotte. Sve njezine neuroze
prebacile su se na mene. Ali poslije? Smiješno je što ljudi misle da, kada vas
oslobode, možete odšetati slobodnih ruku i da je to kraj priče. »Drugu djevojčicu«
dočekala je suncem obasjana budućnost. Čisto sranje.
Išla sam na psihoterapiju po sudskom nalogu. Godinama. Razgovarala sam i
razgovarala, i ma koliko sam im često govorila što su željeli čuti, uvijek su imali
dodatna pitanja. Rastavljali su me na sastavne dijelove, raščlanjivali su Charlotte.
Toliko sam se toga morala prisjetiti. Laži je mnogo teže utisnuti u mozak nego istinu,
čak i meni, ma koliko pametna bila. Jedno sam se vrijeme naprosto povukla. Hinila
sam naivnost koja mi je toliko dobro poslužila. I poslužila mi je s psihoterapeutima,
ali poslije mi se obila o glavu.
Dražesna, priglupa i povodljiva Katie. Majka me nije puštala u školu, naravno
da nije. Što ako upoznam drugu djevojčicu kao što je Charlotte Nevill? Stoga su mi
kući učitelji dolazili, svaki za određeni predmet, a ona je vječito sjedila pokraj mene.
Morala sam se praviti glupa, dakako, ako sam željela da psihoterapeuti odu. Stoga
nisam prošla ispite - nedovoljno uspješno da bih studirala i to je bilo to. Završen
život. Bila sam zarobljena. Djevojčica koja nikada nije napustila kuću. Sirota, krhka
Katie Batten.
Znala sam da ću ponovno pronaći Charlotte nakon vijesti o njezinu izlasku iz
zatvora. Samo sam morala čekati. Dotad sam se priviknula na čekanje. Na kraju
krajeva, svih sam tih godina morala čekati majčinu smrt. Ljudi uvijek za sobom
ostave trag, a Charlotte je oduvijek bila vrlo impulzivna. Pogriješit će - nekako
ugroziti svoj novi identitet - a ja ću čekati.
Sigurno je znala da ću se vratiti. Pitam se je li ikada - i to istinski - povjerovala
u moju smrt? Naša priča nije mogla tako završiti. Ne sa svakom za sebe. Znaš,
konačan obračun bio je neizbježan.
Mislila sam da me voli. Mislila sam da smo najbolje prijateljice. I dogovorile
smo se. Zaklele smo se životom i zakletvu zapečatile poljupcem. Trebale smo
zauvijek biti zajedno.
Takvi se dogovori ne krše.
 55.

PRIJE

1898.

DAN NE MOŽE BITI RUŽNIJI nego što jest.

Krupne, teške kapljice propadaju kroz trošan krov njihova skrovišta i slijevaju
se niz zidove na mjestima na kojima su nekada stajali oluci. Pusto se tlo pretvorilo u
blatnjav mulj razbijenih opeka, zemlje i zaboravljenih stvari i sada im prekriva
cipele. Pljesniv, vlažan miris ispunjava prostoriju, a usprkos votki i polovici mamine
tablete u Charlotteinu želudcu, tamna budućnost ne da se otjerati. Ni za nju ni za
Katie.
Šćućurile su se jedna uz drugu premda jedva osjećaju rujansku hladnoću i jedno
vrijeme šute, toliko se čvrsto držeći za ruke da Charlotte pomisli kako bi se mogle
spojiti u jednu. Voljela bi da mogu. Voljela bi to više od svega. Jutro je - uz mamu i
Daniela - bilo loše, a nekakav joj instinkt poručuje da će poslije biti užasno, no
Katiena je vijest najgora.
»Jebeno ću se ubiti«, zareži. »Hoću.«
»Psst.« Katie položi glavu na njezino rame. »Nemoj to govoriti. I pusti me da
razmislim.«
Charlotte je posluša, upijajući egzotičan miris Katiena šampona ali i tragajući za
Katienim mirisom onkraj njega.
Želi ga udahnuti, pa načas zatvori oči zamišljajući kako prazninu u sebi u
potpunosti ispunjava njome. Sada ima mjesta kada je izbacila sve ostalo.
Nakon što je Katie - bijesna pogleda, srdita i staklenom krhotinom bodući
ruševne zidove - prenijela Charlotte svoju vijest, iz usta su joj se otela sva sranja koja
je držala u sebi; o Tonyju, mami, lokalu, kako je njezin šugavi život čini šugavom
iznutra i koliko se boji da će se na kraju ugušiti u svim tim sranjima. Kako ne bi bilo
toliko loše da Daniel neprestano nije ondje, voljeno dijete zbog kojeg se osjeća
nedostojnom ljubavi. Kako barem ima Katie, da je Katie njezina slamka spasa,
njezino srce koje kuca, njezina stijena kojom će skršiti svijet, jedino dobro u njezinu
životu.
Ali sada više neće biti Katie. Još nekoliko tjedana. Dragocjeni će dani prebrzo
proći. Battenovi se sele. Prodaju kuću i odvode Katie milijun kilometara dalje, južno
od Londona. Pred Charlotte se pruža praznina i već osjeća kako se nalazi na rubu.
Kakav li će joj život biti bez Katie?
Mama je jutros odvela Daniela na izlet za vikend. Poseban poklon za njenog
hrabrog dječaka, tako je Charlotte čula Tonyja da govori dok je lupala vratima svoje
sobe. Nije se pozdravila s njima. Zašto i bi? Koga briga? Ali čula ih je, i Tonyja kako
se mota oko njih, blago obraća mami i daje joj malo novca.
Charlotte se bila sklupčala na krevetu poput pesnice, držeći se za naduti trbuh i
zureći u paket jeftinih uložaka koje joj je mama dala dan prije kada joj se na
gaćicama pojavila ljepljiva smeđa krv. Trenutačno ga nosi, i djeluje joj poput
nabrekle izdaje. Prokletstvo. Ne želi to, ne sviđa joj se. Još uvijek ima tek jedanaest
godina. Želi da joj se sve te promjene na tijelu povuku i da bude kao i prije, ravno i
čvrsto kao u dječaka. Kao što je bilo prije nego što se Daniel pojavio. Kada je bilo
bolje.
Mama nju nikada nije vodila na izlet. Nikada je nikamo nije odvela. A sad je
otišla i ostavila je s Tonyjem puna dva dana, možda i tri. I iako joj je glava teška i
vrti joj se od droge i cuge, to je zabrinjava. Straši je. Charlotte Nevill, neustrašivu.
Nevolju. Nasilnicu. Malu kučku.
»Mama je kriva«, kaže Katie odlučno zureći preda se. »Za sve je ona uvijek
kriva. Voljela bih da je mrtva.«
»Ja bih voljela da se Daniel nikada nije rodio.«
»Ne možemo im dopustiti da nam to čine«, kaže Katie. Sjedne prekriživši noge
i okrene se tako da sjedi sučelice Charlotte pa je ponovno uzme za ruke. Dlanovi su
joj mekani, sitni i uredni. Charlotteini, mnogo veći i izgrizenih noktiju te pokidane
kožice na rubovima, izgledaju nespretno. Muškobanjasto. Ne smeta joj. Danas voli
svoje ruke.
»Ne, ne možemo«, Charlotte odmahne glavom. »Nećemo. Pobjegnimo, učinimo
to.«
 »Da!« kaže Katie. »Bit ćemo slobodne. I zauvijek zajedno.«
Charlotte se naceri, ustane i stane se vrtjeti kao što Katie ponekad čini kada ima
previše energije da bi mirno sjedila. »Bonnie i Clyde, Clyde i Bonnie«, kaže i
odjednom se zahihoće glasno i duboko iz bolne utrobe.
»Baš poput njih«, kaže Katie. »Zaljubljenih i u bijegu.«
»Ti ćeš biti u bijegu«, kaže Charlotte, a u glavi joj se zavrti kada ustane od
cuge, uzbuđenja i iscrpljenosti. »Ali mene nitko neće tražiti. Neće ih biti briga.
Svima će biti drago što su me se riješili. Dobit će svoju savršenu obitelj ako ja
odjebem. Živjet će u tom usranom kompleksu i sretni bez mene.«
Katie je povuče natrag na pod odmahujući glavom. »Ne, mi ćemo biti u bijegu.«
Charlotte čeka da se svijet slegne oko nje. Pola tablete što ju je popila snažno
joj udara u glavu. Možda je drugačija od ostalih, nije gledala. Sviđa joj se, kakva god
bila. Zbog nje se osjeća toplo, ošamućeno i pospano. Kao da je nekakva magla dijeli
od ostatka svijeta. Postoje samo ona i Katie, kao u njihovim igrama. »O čemu ti to?«
Nagne se prema naprijed i nasmiješi se. »Oči su ti savršeno plave, kao nebo.«
»Koncentriraj se, Charlotte! Ozbiljna sam. Važno je.« Katie je prodrma za
ramena, te se pokuša usredotočiti. Doista se usredotoči.
»Slušam, dobro?«
»Dobro.« Katie je neumoljiva. »Zašto bi dobili savršenu obitelj? Zašto bi oni
bili sretni kad su tebe učinili toliko nesretnom? Zašto bih se ja trebala brinuti da će
mi mama zauvijek uništiti život? Nikada me neće pustiti. Čak i da pobjegnem,
pronaći će me.«
»Trebala je umrijeti kad je pala niz stube«, promrmlja Charlotte. Mrzi Katienu
mamu gotovo kao što mrzi polubrata. Mrzi sve što Katie čini nesretnom.
»Da«, odvrati Katie. »Trebala je.« Zastane. »I još uvijek može.«
Između njih načas zavlada tišina.
»I djeca doživljavaju nezgode«, nastavi Katie, tiho i usredotočeno. Charlotte
polako počinje shvaćati što joj najbolja prijateljica govori.
»Nekog dječaka u Cairn Streetu udarila je struja«, kaže Charlotte. »Zamalo je
umro. Misle da je nekoliko sekundi bio mrtav.«
»Upravo tako.«
Važnost onoga što Katie predlaže nadnaravna je, a Charlotte opet zatječe samu
sebe kako se smije. Zvuk nije ugodan, već srdit, ogorčen i ispunjen okmtnim
likovanjem. Zamišlja mamu u suzama i shrvanog Tonyja. Bez savršenog dječaka i
glupe djevojčice koju bi slali u lokal.
»Ubit ćemo ih i pobjeći«, kaže ostavši bez daha zbog te maštarije.
»Isti dan!« Katie blista od uzbuđenja. »Počet ću krasti iz majčine torbe. Nikad
ne zna što ima unutra. I uzet ću malo nakita. Možda bismo mogle otići u Škotsku.«
»Španjolsku«, kaže Charlotte. »Nekamo gdje je vruće. Jean je jednom bila u
Španjolskoj. Rekla je da su sve zgrade bijele i da su svi uvijek sretni jer poslijepodne
drijemaju.«
Katie se nasmije, dražesno i poput zvonca, za razliku od Charlotteine
gromoglasne provale smijeha. »Dobro«, kaže. »Ako moramo u Španjolsku, onda
ćemo ići brodom. Prvo ćemo otići u kuću mog pokojnog djeda. Puna je vrijednih
stvari koje možemo prodati, a ondje nas isprva neće tražiti zbog šoka. Dat ću nam
izraditi ključ. I ne treba ti prava putovnica za Europu. Samo ona kartonska iz pošte.«
Charlotte nema nikakvu putovnicu, ali koga briga; Katie će se pobrinuti za to. U
njezinoj su glavi već na brodu, velikom trajektu, i ciče od sreće na slanom vjetru dok
se smiju tako da im suze cure licem.
»Kada?« upita. Sve već djeluje bolje. Čak i kiša usporava.
»Uskoro«, kaže Katie. »Čekaj da prvo nabavim dovoljno novca.«
»Mislim da ja neću uspjeti pretjerano krasti.« Mrzi svoje siromaštvo. Poput
prljavštine je ispod nokta koju ne može očistiti.
»Ne budi smiješna.« Katie rukama obujmi Charlotteino lice. »Samo moraš
doći.«
»Volim te, Katie Batten«, kaže Charlotte. »Moja Bonnie.«
»I ja tebe volim, Charlotte Neville. Moj Clyde. Moj partneru u zločinu.«
Nasmiješi se, još uvijek pridržavajući Charlotteine obraze. »Stvarno ćemo to učiniti,
zar ne? Dogovoreno? Nema više igrica?«
Charlotte kimne. »Kunem se životom.«
»Kunem se životom«, složno šapne Katie pa se nagne i poljubi je.
 56.

SADA

MARILYN

MRAČNO JE KADA SE vratimo u grad i ne mogu riskirati i odvesti je u

Simonov hotel, stoga se prijavim u Travelodge blizu središta grada, plaćajući dvije
noći gotovinom čisto u slučaju da mi policija prati račune. Hvata me paranoja.
Također Lisi dam sto pedeset funti da ih neprestano ima uza se. Ne želi ih uzeti, ali
inzistiram.
Skuhamo jaku kavu i sjednemo na krevet. Lisa prekriži noge, a nož koji je
ukrala iz hostela sigurno počiva na stolu, izvađen iz kaputa. S neobičnom plavom
kosom i odjećom khaki boje izgleda toliko mlađe, kao da je u jedva kasnim
dvadesetima, ali ta me krinka podsjeti i da je žena koja je morala preživjeti. Ispričala
mi je o svojem prijašnjem životu, o dogovoru s Katie. Ali ostatak? Zatvor. Strah.
Skrivanje. Tko zna s čime se tada suočila? No taj joj je život pružio neizbrisive
vještine, mislim. I mogle bi spasiti Avu. Nisam joj rekla da je Ava možda trudna.
Postoji određena količina stvari s kojima se može nositi.
»Siroti Jon«, kaže kada iznova počnu vijesti na televiziji. »Nije bio grozna
osoba, samo slab. Nikada ne bi oteo Avu. Uglavnom, znam da nije on. Nije znao za
Petra Zecimira.«
»Petra Zecimira?« upitam.
»Danielovu omiljenu igračku. Dobio ga je za drugi rođendan. Posljednji
rođendan. Netko je pred kućom ostavio posve sličnog. Jon to nije mogao učiniti.«
Na zaslonu ponovno prikažu lice Jona Ropera, zajedno s Lisom - mojom Lisom
- a šok što je vidim ondje svejedno me potrese.
»Dao nam je sav novac koji je zaradio kada je novinama prodao priču o nama.
Kada me razotkrio. Njegova se majka pobrinula da većina završi u banci kako ga ne
bi propio, ali pretpostavljam da je osjećao grižnju savjesti pošto se otrijeznio. Nije
bilo mnogo, ali dostajalo je za polog za kuću, pa smo Ava i ja konačno mogle pustiti
korijenje. Nikada mu ne bih mogla nauditi, jednako kao što on nikada ne bi mogao
nauditi svojoj malenoj Crystal. To je Katie. Odmah sam znala da je ona. S njom su
uvijek u pitanju igrice i pretvaranja.« Proguta gutljaj kave i zuri u mutnu smeđu
tekućinu. »Do dogovora.«
»Zašto ga nisi spomenula na sudu? Tako bi i Katie snosila dio krivnje.«
Pokušavam uobličiti jasnu sliku prošlosti koju je čuvala čvrsto skrivenu u sebi. U
automobilu mi je ispričala većinu, ali još mi uvijek zuji u glavi. To tko je bila. Tko je
bila Katie.
»Nisam željela da Katie upadne u nevolju. Uglavnom, nisam to spominjala.
Uopće. Šutjela sam tijekom čitavog suđenja. I prije. Izgovorila sam samo tri riječi.
Ubila sam ga. Nisam imala što drugo reći. Katie je plakala, šaptala i nervozno se
osvrtala uokolo dok je govorila sve što je potrebno da bi se oslobodila. Ja sam
nepomično sjedila. Ništa nije bilo važno.«
»Zato što je Daniel umro?« Oprezno to sročim, ne govoreći: Zato što si ubila
Daniela.
»Zato što je sve bilo uzalud.« Zuri u prazno i prošlost koju ne mogu ni zamisliti.
I glas joj se promijeni, poprimi blag naglasak, natruhu sjevera; Charlottein naglasak.
»Bila sam toliko zaokupljena sobom i svim sranjima u svom životu. Požderala me
ljubomora prema njemu. Svi oni pokloni, mamino pažljivo postupanje s njim. Bože,
kako sam ga mrzila. Nisam vidjela istinu iako mi je bila ravno pred nosom.«
Oči joj se cakle, te pomislim na djevojčicu o kojoj su izvještavale sve novine,
čudovišnu djevojčicu koja nikada ne plače. Nikada ni Lisu nisam vidjela uplakanu.
Zar smo svi mi tek odrasle verzije svojih djetinjstava? Koliko toga drži u sebi? »Što
nisi vidjela?« upitam.
»Kada su dostavili izvješće patologa o Danielovu tijelu, upućivalo je na
nekoliko ozljeda zadobivenih tijekom duljeg razdoblja. Zadobivenih, mislim da je
tako glasila riječ. Isprva nisam znala što znači, kao da je u pitanju nova Katiena riječ.
Naravno da su svi pretpostavili da sam ja kriva, a ja sam ih uvjerila šutnjom. Tada
više nisam marila. Željela sam da to upotrijebe protiv mene. Jer sam trebala vidjeti,
trebala sam znati.«
»Nisi ti bila kriva.«
»Ne. Svi oni trenutci kada je tražio moju pozornost. Moju pažnju. Kada me
slijedio. Ni on nije želio biti sam s Tonyjem i mamom. Tony je i njega ozljeđivao.
Trebala sam pobjeći s njime. Reći socijalnoj radnici. Sigurno se osjećao užasno
uplašeno i usamljeno i ja sam mu bila jedina nada, ali bila sam previše zaslijepljena
vlastitom ljutnjom, boli i strahom, te tabletama i cugom, da bih vidjela. Trebala sam
ga zaštititi.« Dah joj zastane. »A ja sam ga ubila.«
Ramena joj se stanu tresti, a jecaji nahrupe glasno i brzo. Šmrklji joj cure iz
nosa dok se slama, tiho plačući zbog sve te stravične tuge. Ovijem je rukama, ne
mareći za to koliko me rebra bole od pritiska i utješno je njišem naprijed-nazad.
»Psst, u redu je«, kažem, iako znam da nikada ne može biti u redu zbog te
užasne stvari koju nosi u sebi. »Pronaći ćemo Avu.« Ne mogu razgovarati o Danielu,
ne mogu popraviti situaciju ispraznim riječima i neću ni pokušavati. Ali Ava je živa,
volim je i volim svoju najbolju prijateljicu bez obzira na prošlost. Srcu ne možete
zapovijedati, a moje kuca za njih dvije.
»Pronaći ćemo Katie«, odvratim, ozbiljna i odlučna. »I spasit ćemo Avu.«
 57.

LISA

TEK JE SVANULO, ali Marilyn je ustala i spremna je za polazak. Nijedna se

nije pretjerano naspavala. »Želim se vratiti prije nego što Simon dođe«, kaže. »Ondje
ću se istuširati. Ostavit ću kosu pomalo vlažnom da izgleda kao da sam upravo
ustala. Možda pretjerujem s oprezom, ali ne smijemo riskirati, zar ne?«
Ta me žena zapanjuje. Usprkos svim sranjima u vlastitom životu i svemu što
sada zna o mojem, svejedno je ovdje i sa mnom.
»Ispričat ću se čim uspijem i izaći«, nastavi. »Sastanak u banci ili nešto slično.
Nadam se da ću se vratiti do ručka. Hoćeš biti dobro?«
»Imam posla.« Na stoliću u kutu nalazi se papir sa svime što znamo o Katie i
što smo na njega nažvrljale - nije mnogo - i sada je na meni da smislim popis ljudi u
svojem krugu među kojima bi se mogla skrivati.
»Ondje imaš i moj broj.« Marilyn je na vratima i nevoljko me napušta. Želim je
uvjeriti da, usprkos onomu sinoć, ja to mogu. Ja sam Charlotte Nevill u jednakoj
mjeri kao što sam Lisa koju poznaje. »Na povratku ću ti ponijeti mobitel na bonove,
ali zasad se posluži hotelskim telefonom ako me trebaš, dobro?«
»Bit ću dobro«, ustanem i nježno je zagrlim. »I hvala ti. Hvala ti na svemu.«
»Tomu služe prijatelji, zar ne?« Nasmiješi se usprkos umoru i bolu. Možda
pomažući meni pomaže i sebi, dobiva snagu.
Pričekam da ode pa na vrata stavim znak Ne smetaj i nakratko sjedim uz
bućkanje aparata za kavu. Osjećam se drugačije. Provala svih onih suza potiskivanih
godinama, prave vječnosti suza, ogolila me do kostiju bića koje jesam, pročistila i
osvježila. I osjećam tračak nade. Imam Marilyn. Voli me. Nisam netko koga nije
moguće voljeti. Ma što se dogodi, voljet će me.
Spavale smo zajedno u donjem rublju izloživši sva svoja oštećenja. Tragove
skrivenih života. Bijele, izblijedjele otiske cigareta na stražnjim stranama mojih
koljena iz najgorih dana koji su uslijedili, kada sam željela nauditi samoj sebi i
novije, krupnije masnice na Marilyninoj koži. Nakon što smo ugasile svjetlo i uronile
u sigurnost tame, ispričala mi je o Richardu. O postupnom pogoršanju njegova
ponašanja, kako se s godinama nemoć pretvorila u bijes, a nedavno i u nasilje te
kako se uvijek nadala da se neće ponoviti, koliko se zbog toga sramila. Tog sam puta
ja slušala i pitala se kako netko može skrivati takvo što dok mi je nespretno,
zamuckujući prepričavala tu priču u tami.
Jutros smo snažne, i Marilyn i ja. Pronašle smo snagu jedna u drugoj. A ja sam
smirena. Bistre glave. Katie neće nauditi Avi - ne još. Svakakva je - ludost očigledno
pripada popisu - ali nije varalica. Otela je Avu kao mamac i željet će vidjeti tu
slabost u meni kad se iznova sastanemo. To je poput nekakve gangsterske filmske
maštarije iz četrdesetih kakvih smo se igrale na smetlištu. Ona je Cagney1 koji
negdje drži taoce, a ja sam FBI faca koja dolazi po nju. Starimo, ali zapravo nikada
ne odrastamo. Nikada se istinski ne mijenjamo. Poznajem Katie.
Kada me Marilyn pitala, nakon što je sinoć sve tiho ispričala, što mislim da Kati
želi iz svega toga, slagala sam. Rekla sam da želi ono što sam joj obećala. Da
zajedno pobjegnemo. Budemo slobodne i istodobno u bijegu. Ne znam je li mi
povjerovala, ali više ništa nije rekla. Što je i mogla? Katie za nju nije stvarna, tek
babaroga. Opaka prilika iz moje prošlosti. Možda i jest, ali onda me uništila i
istovremeno spasila. Oni dani prije bili su među najboljim danima mojeg djetinjstva.
Kako bih to ikada objasnila? Da nikada nisam voljela nikoga kao Katie i da me nitko
nikada nije volio poput nje. Kolika je dragocjenost biti voljen usred kaosa života.
Zalupim vrata pred tim uspomenama dok trčimo preko ruševina držeći se za ruke, ali
prisjetim se dogovora. Njezina neumoljivog pogleda. Da, znam što Katie želi. Želi
me ubiti. Dugujem joj. Majka za majku.
Možda će me ubiti. Sve dok je Ava sigurna, nije me briga što će mi se dogoditi.
Na određen način, bilo bi to olakšanje. Pravda za Daniela i oslobođenje od teške,
neprestane krivnje koja mi je postala životnom družicom. Stoga, da, možda će me
ubiti, ali ne straši me ta pomisao. Osjećam Charlotteinu čeličnu volju u kralježnici
dok odlazim u kupaonicu. Možda se ne bojim smrti, ali ne namjeravam joj olakšati.
Možda ću ja ubiti nju. Već sam jednom ubila. Koliko je teško ubiti opet?
Do osam se istuširam, odjenem i zurim u naše bilješke. O Katie znamo vrlo
malo. Nikada se nije udavala. Nema djece. Brinula se o majci. Krhka. Nezaposlena.
Nemamo nikakve upotrebljive fotografije. Na njima je mogla biti svatko. Starija je
nekoliko mjeseci od mene, dakle, četrdesetak, ali nekoliko fotografija koje smo
pronašle bile su vrlo zrnate i toliko stare da nam nisu bile ni od kakve pomoći.
 Razmislim o nedostatku fotografija. Je li se skrivala od fotoaparata poput mene?
Premda joj nikada nisu otkrili identitet - novine nisu objavile njezino ime ni
fotografiju - je li se brinula da će svijet nekako doznati, pa da će je osuditi na temelju
poveznice sa mnom? Ne, shvatim. Sve je to radi ovog trenutka. Kada me uspije
pronaći. Morala je ostati skrivena, nevidljiva i nepoznata. Morala je ostati skrivena
baš kao i ja.
Otpijem gutljaj jake kave. E pa, pronašla me i sada ću ja pronaći nju. Jebeni
životni krug. Žudim za cigaretom - Charlotte iznova izbija na površinu, a njezine
navike teško umiru - ali zauzvrat uzmem kemijsku olovku i grickam čep, poput
djeteta, dok počinjem pisati.
Popis imena otužno je kratak. Moj život u Lisinoj koži bio je povučen; bojažljiv
i skroman.
Penny. Slabo vjerojatno. Julia. Nije ona. Ispišem različite ljude s kojima sam
stupila u poslovni kontakt i nijedno mi se od njih ne čini potencijalnim kandidatom.
Prestari su, premladi, odavno prisutni, predosadni. Gđa Goldman? Ima li ona
njegovateljicu ili prijateljicu koja je posjećuje? Nikada kod nje nisam vidjela nikoga
osim rođaka, a i oni joj rijetko dolaze. Možda dolaze dok sam na poslu? Ispišem više
upitnika pokraj njezina imena? Možda Marilyn može otići razgovarati s njom.
Usamljena je starica, neće je biti teško navesti da progovori.
Pod naslovom »Avini nastavnici« započnem nov popis, ali među imenima kojih
se sjećam s roditeljskih sastanaka ne vidim nikoga tko je tek došao u školu ili se s
njom pretjerano sprijateljio. Nastavnica bi vjerojatno mogla doći do njezine torbe i
ukrasti joj je. I znala bi gdje živi. Sve je moguće, ali ne djeluje ispravno. Nastavnike
provjeravaju, imaju diplomu i slično. Koliko bi toga Katie mogla lažirati? Ne
podcjenjuj je, naredim samoj sebi. Oduvijek je bila previše pametna za vlastito
dobro.
Pod novim naslovom ispišem Avine prijateljice. To je najveća siva zona. Dala
sam sve od sebe da o njezinu životu doznam što više, ali bilo je teže kako je
odrastala.
Alison mi je neprestano govorila da joj moram dopustiti biti obična tinejdžerica.
E, pa, toliko o tome, gđo Probacijska Službenice, jebite se lijepo. Tajne poruke na
Facebooku. Koliko je ljudi Ava poznavala a da ih ja nikada nisam upoznala? Ljude
koji su pomoću nje mogli doznati za mene?
Poznajem djevojke iz plivačkog kluba, stoga ih prekrižim na popisu. Katie nije
imala djece i nije bilo novih, zločestih pomajki. Čula bih.
 Zurim u stranicu, izgubljena. Pronašla me pomoću Jona. Možda bih trebala
početi s njime. Otići onamo i razgovarati sa susjedima. Shvatim da ne mogu čim to
pomislim. Policija je vjerojatno opkolila njegovu kuću, a sve žene koje se dođu
raspitati smjesta će privesti. Voljela bih da imam Marilynin mobitel. Tada bih barem
mogla pročitati članke o njemu i provjeriti jesmo li štogod propustile, a što ne
prikazuju na televiziji.
Popis mi se muti pred očima dok se silno koncentriram. Katie, Katie, gdje li si?
Želi da je pronađeš, podsjeti me Charlotte. Ovo je igra. Neće biti potpuna strankinja.
Postojat će tragovi. Nešto mi kopka po sjećanju, pa se namrštim. Nešto čega se
zbilja trebam prisjetiti.
A zatim shvatim. Jasno kao dan. Znam tko je Katie.
 58.

ONA

TEŠKO JE POSVE NESTATI . Ja bih to prva trebala znati. Učinila sam to

nekoliko puta. Morate planirati. Naveliko. I dosta unaprijed. Prvo treba rasporediti
male količine novca. Da, možda će postojati papirnati trag, ali stvorite dovoljnu
količinu dokumentacije da nastupi kaos i nikome se neće dati prekapati po njoj.
Većina planiranja otpada na čekanje. Prilično sam se izvještila u čekanju. Majka mi
je konačno umrla - određene su nezgode vjerojatnije od drugih ako radi popravka
pozovete pijanog mehaničara - te sam primijenila svoj plan za pomno uloženo
nasljedstvo.
Putovala sam. Strani su bankari uvijek manje strogi u vezi s pravilima
bankovnih računa ako ih znate uvjeriti. Prodala sam kuću offshore tvrtkama u mreži
imovine koju sam posjedovala. Prodala sam tvrtke različitim identitetima koje sam
krivotvorila, tako da budu spremne u slučaju nužde.
Gledaš me kao da sam luđakinja, Ava. No, nisam išla u školu ili na studij, ali
nikada nisam prestala učiti. Spavala sam s kriminalcima i bogatim prevarantima koji
su me naučili svemu tome, a nakon što bih dobila sve što sam mogla, nestala bih.
Vjerojatno na obostrano olakšanje. Nikada nisam bila pretjerano draga. Majka mi je
to govorila pred kraj života. Kada je napokon vidjela pravu mene umjesto princeze
kakvu je oduvijek željela.
Charlotte je oduvijek očajnički željela biti voljena. Ja nisam. Imala sam nju i
bila mi je dovoljna. Ali znala sam da će Charlotte uvijek netko trebati. A stvar s
ljudima, kao što znaš, malena Ava, jest ta da govore. Što je tajna veća, to je veća
vjerojatnost da će je naposljetku izlanuti veličanstveno glasno, otkrivajući je svima u
isto vrijeme, i upravo se to dogodilo tvom ocu.
Pročitala sam priču u Španjolskoj. Svakodnevno sam kupovala novine nakon
što su Charlotte pustili iz zatvora i nisam propustila ni dana. Moraš biti pedantan ako
nekoga želiš pronaći. Kako sam mogla riskirati i propustiti sićušni detalj ili
fotografiju koji bi me odveli do nje? Kako se pokazalo, završila je na svim
naslovnicama kad se to dogodilo. Kada ju je razotkrio. Gutala sam svaku riječ. Sve
one sulude pojedinosti koje je izmislio kako bi zvučao bolje, a ona gore. Znala sam
da ću ga, ma što se dogodilo, jednoga dana morati ubiti. Samo zato što je toliko
jadan, ako već ne iz potrebe, a pokazalo se da je mnogo korisniji mrtav već živ. Sve
se lijepo posložilo.
Uglavnom, o čemu sam govorila? Ah da, priča koju je prodao. Nakon toga mi je
bilo puno teže čekati. Bože, kako je bilo teško. Što da je umro? Da se pićem prerano
otjerao u grob? Da je doživio prometnu nesreću? Život nikada ne djeluje toliko
krhko nego kada ti uspjeh ovisi o nekome drugom i tome da požive još koju godinu.
Ali nedostatak strpljenja kvari planove. Ljudi se opuste. Morala sam se usredotočiti
na ono što trebam učiniti i nadati se da će me sudbina poslužiti u vezi s Jonom.
Godinama sam morala čekati. Ali imala sam dovoljno posla da si zaokupim misli.
Najprije sam morala ubiti Katie Batten. Bilo je lako. Kad te ne vole, nitko ne
postavlja pitanja niti te traži. A sasvim sigurno ne španjolska policija čije su ruke
pune pijanih i nadrogiranih tinejdžera. Tko će gubiti vrijeme na potragu za tijelom
neke engleske utopljenice? Stoga sam, nakon što je umrla, aktivirala jedan svoj tajni
identitet - vlada nije jedina koja ih može stvoriti - i čekala.
Nisam mogla odmah upasti u Jonov svijet. Morao ju je zaboraviti, shvaćate?
Morao je to preboljeti. Morao se slabo sjećati njezinih riječi. Morao je posve
zaboraviti na »drugu djevojčicu«. Trebala sam vrijeme i mjesto.
I dalje sam provjeravala novine, dakako, svaki dan u određeno vrijeme, ali
nakon Jonove izdaje tvoja je majka očito postala pažljivija. I morala se usredotočiti
na tebe. Voljeti te. Zaštititi te. Željela je ostati pritajena i pružiti ti djetinjstvo kakvo
sama nikada nije imala. Charlotte je imala veliko srce. Oštećeno, ali veliko.
Nakon nekog vremena preselila sam se blizu Jonu, zaposlila se - kao blagajnica
u supermarketu - i još malo čekala. Dopustila sam da se život izgradi oko mene.
Ljudi vjeruju lažima kao da su istina, a ne tek privid. Samo trebaš pogledati
Facebook. Svi ti bijednici koji nastoje nadjačati jedni druge fotografijama s
godišnjeg odmora, skromnim hvalisanjem i označnikom # osjećamseblagoslovljeno.
Dodaju ljude koje nikada nisu upoznali i misle da ih na neki način poznaju zbog svih
sranja koje dijele. Jedan nasumičan zajednički prijatelj. Tvoj otac nije volio
društvene medije. Nakon iskustva s novinama, mislim da ga je odbijalo sve što je u
imenu sadržavalo riječ mediji. Ali bio je usamljen, trijezan i lako mi je osigurao
pristup. Polako sam mu dopustila da se zaljubi u mene. Dobro, ne u mene, već u
Annu. Blagajnicu Annu. Dražesnu i velikodušnu.
 Kažu da su žene slabiji spol. Osjećajniji. Koja je to budala zaključila?
Zaljubljen muškarac utjelovljenje je slabosti. Zaljubljen će ti muškarac reći bilo što.
Sve će podijeliti. Dat će ti sve. I učinio je to. Nakon što sam otvorila tu slavinu u
njemu, cijela je priča iscurila. Volio te, znaš, kao slabić kakav jest. Pokazao mi je
pismo koje mu je tvoja majka poslala još 2006. kada joj je dao novac. Zadržao ga je.
Rekao je da su te nazvali Crystal, ali da misli kako ti je promijenila ime u Ava.
Oduvijek te tako željela nazvati, ali nije joj dopustio. Smatrao je to imenom za staru
ženu, ali sada je mislio da je predivno. Neprestano je cvilio o tome kako bi te volio
poznavati ili znati gdje si i da mrzi to što vjerojatno ne znaš ništa o njemu. Ništa
dobro. Želio je da znaš da te voli.
Ako ću iskreno, morala sam se suzdržavati od smijeha, što je to s muškarcima?
Sami se uvale, a zatim se ponašaju kao da je kriv netko drugi. Geni su im prepuni
samosažaljenja. Ili gaće? Želio te pronaći, ali nije imao nikakav trag, stoga je
pokušao putem probacijske službe, ali rekli su mu da će morati pričekati dok ne
navršiš osamnaest. Što je očekivao? Stajao ih je sasvim novog identiteta, a ja dobro
znam da nije nimalo jeftin.
Rekla sam mu da te zaboravi. Rekla sam mu da to nije zdravo i da treba
nastaviti sa životom. Rekla sam da je njegova budućnost sa mnom. Bio je slab -
vječito slab - i složio se. Uzela sam pismo, dakako. Bilo je to zadržavanje u
prošlosti.
Nije zaslužio zadržati to pismo - nije prepoznao tragove o tome gdje se nalazite,
premda su mu bili tek pred nosom. Malen, izblijedjeli poštanski žig na omotnici. Ali
ja jesam. Vrlo sam ga jasno vidjela.
 59.

MARILYN

DOBRO JE ŠTO sam se prije vratila jer me, nedugo nakon što sam se istuširala,
Simon nazvao u sobu i rekao da je ugovorio sastanak radi određenih stvari o kojima
želi razgovarati sa mnom. Blijed je, a pogrbljena mu ramena glasno svjedoče o
umoru, ali ne moram pitati za razlog.
»Ne izgledaš baš najbolje«, kažem snuždivši se kada uz potmuo udarac baci na
stol snop ispisanih papira i priručnika za obuku te upali projektor. Tu je i tanjur s
kolačima, ali ne poslužimo se. »Sigurna sam da postoje druge stvari koje bih danas
mogla odraditi.« Primjerice, nastaviti pomagati osumnjičenoj u bijegu.
»Dobro sam. Nisam se naspavao.« Ne trebam dodatna objašnjenja. Lisa je vijest
mjeseca i premda policija nije otkrila nikakve nove dokaze, to ne sprječava sve
programe s vijestima da neprestano govore o njoj i prekapaju joj po prošlosti. To
možda koristi Lisi i meni, ali Simonu vjerojatno ne toliko.
»Uglavnom,« nastavi, »želim proći različite programe obuke i sheme za
nagrađivanje koje Manning Group ima za radnike na privremenom ugovoru i stalne
zaposlenike. Volim se pobrinuti da svi dobiju priliku ostvariti pun potencijal.«
»Takvo što bi Lisa rekla.« Izgovorim to prije negoli se uspijem spriječiti.
»Oprosti, nisam trebala - samo - pa, što god da jest ili nije učinila, to je bila njezina
filozofija pri zapošljavanju i nemam razloga vjerovati da je glumila.« Zvučim
obrambeno i jednim ga dijelom izazivam da me otpusti. Da to učini, život bi mi bio
sjeban, ali barem bih mogla pomagati Lisi u potrazi za Avom.
Očekujem da se obrecne na mene, no Simon umjesto toga podigne pogled kao
da se sprema nešto reći, ali ne zna kako. »Čudno je, zar ne?« naposljetku upita.
»Hoću reći, čudno nije dovoljno dobra riječ, ali čudno je.«
»Kako misliš?« Srce mi snažno tuče. Pokušava li me uloviti? Je li mu Penny
rekla za moj jučerašnji ispad, pa nastoji odrediti koliko sam luda?
 »To što govore da je učinila. Što jest učinila. Ne znam.« Čeljust mu je napeta.
»Jednom sam joj rekao da sam griješio u prošlosti. Da sam učinio stvari koje nisam
trebao. Bio sam upleten u - pa, pretpostavljam da je istina da sam se bavio
nezakonitim aktivnostima. Kažu da ljude nikada ne treba pitati kako su zaradili prvi
milijun. Ne bih želio odgovoriti na to pitanje. Barem ne iskreno.«
»Svi zbog nečega žalimo.« Ne znam što bih drugo rekla, ali želim da nastavi
govoriti.
»Dobro prosuđujem ljude. Oduvijek. Ponekad sam morao.« Pogleda me ravno u
oči. »Sve te stvari u novinama, to novo ubojstvo, njenog bivšeg, i Ava... vrlo je teško
vjerovati. Ne ide mi to u glavu. Hoću reći, je li zbilja mogla učiniti sve to? Ono...
ono iz prošlosti, pa, to je užasno, grozno i nikada to neću shvatiti, ali davno se
dogodilo. Ovo novo? Još jedno ubojstvo? Dok smo joj bili blizu? Ne bih rekao.
Nikako.«
Na vratima se začuje odlučno kucanje te nam se hitro pridruži žena pedesetih
godina u kostimu i s oštrim, odlučnim osmijehom na licu. »Karen Walsh. Voditeljica
obuke za stalne zaposlenike. Upravljam svime, od rekreativnih aktivnosti do
hotelskog poslovanja. Nisi nam se morao pridružiti, Simone.« Nasmiješi mu se, ali
očito je da obično nije prisutan.
»Volim informacije iz prve ruke«, odvrati, a naša prilika da razgovaramo o Lisi
prođe. Poželim udariti tu ženu posred lica jer nas je prekinula. Misli li i Simon da
Lisa nema nikakve veze s Jonovim ubojstvom?
Iznova se usredotoči na papirologiju. »Ove će prezentacije svi novi zaposlenici
vidjeti tijekom obuke. Imamo vrlo visoke standarde koji moraju biti ujednačeni u
svim hotelima, stoga je važno da sve bude jasno. Penny mi kaže da te je uglavnom
prebacila k meni. Dobro je da naučiš što više o poslu.«
Ah, sjajno. Znači, Penny mu je rekla za moj ispad. Zagledam se u dugačak i
dosadan popis stvari o kojima žele raspravljati. To će trajati satima. »Započnimo«,
kažem kroz stisnute zube. »Što prije počnemo, to ćemo prije završiti.« Zašto danas,
pomislim dok Simon gasi svjetlo i pokreće projektor. Zašto sada kad je Lisi potrebna
moja pomoć? Pogledam ga. Zuri u zaslon, ali nije usredotočen. I sam je napet. U
njegovim se mislima raspetljava drugačiji čvor. Znam kako mu je. I sama sam to
prošla.
Na začelju prostorije Karen Walsh otpočne s prvom prezentacijom i premda se
nastojim usredotočiti, ne mogu. U glavi mi zuji. Što ako netko uoči Lisu? Što ako ne
uspije dokučiti tko je Katie? Što ako ne stignemo do Ave na vrijeme? I bi li nam
Simon mogao biti saveznik?
 60.

LISA

NISAM NASPREJALA KOSU, samo sam je svezala u konjski rep i lagano se

našminkala. U lijepom sam dijelu grada i premda sam uvjerena da ne vire svi iza
zastora, zasad mi odvažan izgled neće odgovarati. Kako bilo, ulice su tihe, ljudi rade
ili su na višemjesečnim ljetnim praznicima u Francuskoj ili Španjolskoj, na kakve
idu ljudi koji posjeduju one goleme samostojeće kuće i tako se nagrađuju za
mukotrpan rad da bi isplatili hipoteku.
Zastori su razmaknuti, ali kroz velike prozore s prednje strane kuće ne naziru se
znakovi života, i to me ne čudi. Ovo nije krajnja lokacija za mene i Katie, već samo
jedan korak na putu. Ipak, dlanovi mi se znoje, usta suše i godi mi utješan osjećaj
koji mi pruža nož u džepu jakne. Ne mogu nazvati policiju ni Marilyn - sve dok ne
budem sigurna. Čak ni tada neću moći pozvati policiju i reći im dok ne budem znala
točno gdje se nalazi. Ne mogu ugroziti svoju malenu. Ne traže Katie, samo
Charlotte. Bacit će me u zatvor, a Ava će biti zauvijek izgubljena.
Visoka ograda prema vrtu uz bočnu stranu kuće nije zaključana. Zna da
dolazim. Zašto otežavati stvar? Travnjak iza kuće malčice je zarastao i odudara od
sterilne, uredne zgrade. Nisi imala vremena, zar ne, Katie, marljivi mali mrave?
Čeljust me boli od napetosti, mješavine bijesa i straha.
Vrata terase lagano se otvore i uđem u kuću. Smjesta shvatim da imam pravo,
da u njoj nema nikoga. Odviše je tiho. Kuća je uspavana, poslužila je svrsi. Ovdje
nema života. Nema svakodnevnog nereda. Već sam bila ovdje prije nego što sam
shvatila o čemu je riječ. Preslika doma nekoga komu je potreban samo u određenu
svrhu.
Kutija cigareta i upaljač stoje na kuhinjskom pultu stvarajući oštar kontrast
spram monotonije svega ostalog, stoga ih uzmem. Na kraju krajeva, namijenjeni su
meni. Charlotte. Sve je to dijelom Charlotteina povratka. Spremim ih u džep i
zaputim se u hodnik.
 Zadržim dah stigavši do stubišta, a svaki tračak sumnje da sam možda
pogriješila ispari. Katie je bila ovdje. Katie mi je ostavila tragove. Ah, Katie i njezine
vječne igrice. Katie je Amelia Cousins, Jodiena majka. Sada to znam. Vječito je
izbivala tobože zbog posla i provođenja s dečkom u Francuskoj, pa je imala pregršt
vremena da nasamari Jona. A dijete joj prvih nekoliko godina života nije ni živjelo s
njom. Bilo je lako reći da nikada nije rodila ako nitko nije obraćao pozornost i nije
bilo tijela koje bi pregledali. Je li manipulirala kćeri da pomoću Ave dođe do mene?
Kako bi mi mogla biti blizu a da mi se previše ne približi?
Ponovno pogledam stube. Malene školjke postavljene su na svakoj krem stubi,
poput traga od krušnih mrvica do vještičje kuće, te ih oprezno slijedim dok me ne
dovedu u spavaću sobu. Razmetljiva je to gesta - kao da ću doći dotle i ne pogledati
na kat - ali glasno svjedoči o tome da Katie uživa. Na urednom bračnom krevetu leži
nagrada.
Najprije ugledam raskošnu školjku, na što mi se smjesta vrati uspomena na onu
što sam je prislanjala na uho, zvuk tajanstvenog mora i Katien sitni dlan kako drži
moj, njezin odlučan izraz lica. Znam zašto je školjka ovdje. Simbolizira moju izdaju.
Podignem je i sklonim u stranu vršcima prstiju, kao da bi Katie mogla iskočiti
iz njezine zavojite unutrašnjosti.
Poslušaj, Charlotte! Nije li divan? Zvuk mora. Zvuči kao sloboda, zar ne? Ruka
mi zadrhti dok podižem kutijicu za kasetu na kojoj je stajala. Plastična je kutijica
napukla i pohabana, izblijedjela s godinama, a unutra na presavijenom papiru iz
bilježnice piše K &C, Najbolja glazba! Flomasterom jarke boje, rukopis pažljiv ali
čvrst kakav se javlja samo u djetinjstvu. Katiena preslika kasete koju mi je dala - s
našom pjesmom - čuvana svih tih godina. Djeluje odveć lagano, stoga je otvorim.
Najprije ugledam malu poruku. Rukopis je precizan i uredan - odrastao. »Ne
traži Jodie, poslala sam je na odmor.« Zurim u poruku. Što misli, što bih učinila? Kći
za kćer? Smatra li da ću se osvetiti njezinoj kćeri jer je otela moju? Dugujem joj
majku, a ne dijete, ali svejedno spominje svoje. Je li to sićušna slabost u Katienu
oklopu? Možda ću napasti Jodie budem li smatrala da će mi to pomoći pronaći Avu.
Naravno da hoću. Ali bih li joj naudila? Ne. Ne bih mogla nauditi djetetu. Ne opet.
Nikada više.
Gurnem poruku u džep premda ništa ne dokazuje. Pažljivo ju je sročila. Mogla
bi to biti bezazlena poruka koju je namjeravala ubaciti kroz nečiji otvor za poštu
kako bi im dala na znanje da Jodie nije kod kuće. Ništa u njoj ne može preokrenuti
golemu plimu dokaza koju policija ima protiv mene.
 U kutijici je još nešto, nagurano u kartončić koji dolazi s kutijom, stoga ga
izvučem. Srce mi stane snažno tući te nevoljko uzdahnem pošto ga razmotam. Avina
nestala fotografija. Moja malena. Smiješi mi se, njezino lice otprije više godina, ali
sasvim jednako. Prineseni je usnama kao da je na neki način mogu udahnuti i osjetiti
njezin miris, osjetiti nju. Ava. Moja malena Ava. Osjećam neobičan plastični okus
fotografskog papira, toliko poznat svih onih godina kada sam tek napustila zatvor i
upoznala Jona. Krugovi mojeg života zatvaraju se, stežu i prijete mi gušenjem. Ne
smijem sada posustati. Ne smijem se predati samosažaljenju. Ava, Ava, Ava. Treba
me. Njezin život ovisi o meni.
I dalje držeći fotografiju odvojim trenutak kako bih se pribrala i ponovno
potražila tragove. Naša kaseta za bijeg. Morska školjka. Nije pretjerano suptilno, ali i
ne treba biti. Želi da je pronađem.
Obala. Skegness. Kuća njezinog djeda. Ali gdje je? Kako ću znati kamo trebam
ići? Načas odložim fotografiju, iako mi se srce kida što puštam svoju djevojčicu, pa
ponovno pretražim kutijicu u slučaju da mi je nešto promaknulo. Ništa. Frustracija
me nagriza. Ne bi me dovela ovamo i pustila trag da zamre. Uzmem školjku i
protresem je, ali unutra nema nikakvog savijenog papira koji čeka da ga izvučem,
stoga je iznova bacim na krevet pa se sručim na njega. Ne mogu biti toliko glupa.
Nešto mora postojati.
Uto ugledam uredan rukopis na poleđini Avine fotografije. The Crabstick Cafe,
Brown Beach Street. Moje srce kao da poleti. Zgrabim telefon pokraj kreveta i
nazovem taksi za željeznički kolodvor. Skegness. Moja je malena u Skegnessu.
Tijekom deset minuta koliko čekam zovem Marilyn, ali dobijem tek govornu poštu.
»Znam tko je Katie«, kažem. »Jodiena majka. Idem je pronaći. Idem...«
zastanem, a moj instinkt za samoodržanjem oživi, ne želeći odati ništa pretjerano
očito, ne još. »Tamo kamo smo namjeravale pobjeći. Ondje me čeka. Nazvat ću te
kad budem imala točnu adresu.« Želim joj reći da je volim i da je najbolja osoba na
svijetu jer vjeruje u mene, ali ne učinim to jer se riječi zapetljaju u meni, stoga samo
spustim slušalicu. Zna da je volim. Najbolja mi je prijateljica.
Za dvadeset minuta nalazim se na kolodvoru, a nakon deset minuta u vlaku. Bit
ću u Skegnessu za manje od dva sata. Naslanjam se na sjedalo čvrsto stišćući Avinu
fotografiju i zurim u krajobraz onkraj prozora koji unatraške protječe pokraj mene
kao da me vraća u djetinjstvo.
Vrijeme je da to završi. Dolazim po tebe, Katie.
 61.

PRIJE

1989.

MORA PRONAĆI KATIE. Samo joj Katie može pomoći da se osjeća bolje.
Katie će je čekati. No da bi došla do Katie, mora izaći iz sobe. Sklupčana je na
krevetu, madraca vlažna od mokraće i sa stolcem poduprtim vratima, čitavo jutro.
Nitko nije pokušao ući. U glavi joj tutnji. Od tableta se više ne osjeća dobro, kao da
je negdje iza staklenog zida, daleko od ostatka svijeta i pomućena uma. Ipak, želi
popiti jednu. U džepu jakne ima skrivenu kutiju. Mama će morati kupiti još, ali tko je
jebe. Ne može biti gore nego što jest.
Mama je prenoćila kod Jean. Ženski izlazak i današnja kupnja za njezin
rođendan, tako je Jean rekla Tonyju kada je jučer došla k njima. Rekla je to onim
glasom koji »ne dopušta pobunu«. Jean je jedina koja to može s Tonyjem. Kada je
počeo prigovarati, rekla je da Charlotte može čuvati Daniela - maloj ne bi škodila
nekakva odgovornost, svaka budala vidi da nije sva svoja - i iako se mama pomalo
bunila, to je bilo to, stoga je spakirala torbu i otišla s njom. Nitko se ne suprotstavlja
Jean.
Da je mama bila ondje, ono s Tonyjem ne bi se dogodilo. Mama je možda
kučka, ali ne bi to dopustila. Ne radi Charlotte, već radi sebe. U glavi joj vlada
maglica i da je sve ne boli i da nije naručena, zapitala bi se je li u pitanju nekakav
grozan san.
Bilo je kasno. Bio je mrak. Spavala je. Tutnula je Danielu grah s tostom i
ostavila ga da gleda šugave crtiće pa otišla u sobu i popila malo jeftine votke koju je
čuvala pod krevetom, a koju je kupila Katienim novcem. Katie se brinula za nju.
Željela joj je pomoći. Katie ju je grijala više nego što bi alkohol ikada mogao, ali
Katie nije bila s njom dovoljno često, stoga je Charlotte trebala cugu da izdrži.
U boci nije ostalo previše votke. Ono što je ponekad činila prešlo je u naviku,
ali nije imala vremena razmišljati ni o tome. Ionako će sve biti drugačije kad ona i
Katie pobjegnu. Tada neće trebati piće jer će imati šampanjac u čašama kao onaj
Babycham, pa će piti iz zabave, a ne kako bi zagušila sve ono što silno želi izaći.
Bolje van nego unutra, dušo. Neće imati što izaći kada bude sama s Katie. Sve će biti
savršeno.
Neće više biti noći kao sinoć. Ne želi razmišljati o tome, ali ne može prestati.
Mora izaći iz sobe, ali previše se boji. Potrebna joj je Katie. Zatvori oči pred
glavoboljom, ali to je pošalje ravno u sinoćnju tamu i ono što se dogodilo. Zatim joj
se, protiv volje, sve iznova vrti glavom.
Isprva, kada je otvorio vrata, vidjela je tek obris spram svjetla u hodniku. Sjeća
se iznenadne svjetlosti i da je pomislila Koji klinac, Daniele, što sad hoćeš?, prije
nego li joj se mozak probudio, te je shvatila da je prilika prevelika da bi pripadala
njezinom malenom bratu. Daniel je još uvijek sigurno spavao u svom krevetiću.
Daniel, vječito siguran.
Vrata su se zatvorila, prepuštajući je užasnom čudovištu u tami koje je stenjalo i
gunđalo. Znoj. Smrad. Smlavljujuća težina. Ruke, toliko ruku. Njegovo mrmljanje
kada mu je dah ubrzao. Sramotna bol. Dah na njezinu licu. To je kao u lokalu, ali
gore, mnogo gore, zato što se događalo kod kuće, a čudovište u mraku bio je Tony, i
radio je ono, a to nikada nisu radili u lokalu, čak i ako su željeli, samo ostalo, i bilo
je mnogo gore nego što je zamišljala. I ako joj on to radi, tko će spriječiti njih da joj
to rade ovdje?
Nije dugo trajalo, a kada je otišao, ostala je zadihana, drhtava i sama u mraku.
Poslije se pomokrila. Ovoga puta nije ni zaspala. Samo se nije mogla pomaknuti. Još
se uvijek ne može pomaknuti. Ali mora. Katie je čeka. Uzme pola mamine tablete i s
naporom se uspravi. Vlažna joj je pidžama na podu, a donji dio poderan. Ne gleda ga
dok navlači gaćice, traperice i džemper. Ne gleda ni svoje tijelo. Želi se izribati tako
da ne ostane ništa, ali ne ovdje, ne ako je on kod kuće.
Odjenuvši se, uzme votku ispod kreveta i otpije dva velika gutljaja, puštajući da
je prži i čisti iznutra. Odmakne stolac i tiho otvori vrata. Boji se i mrzi strah. Pokuša
ga pretvoriti u ljutnju i zna da će doći, ali ne dok ne izađe i pobjegne. Teško je biti
ljutit kad se osjećaš tako slabo.
Čuje da televizor radi, prikazuje se nekakav program s konjskim utrkama, a
noge joj se tresu dok silazi stubištem, polako i oprezno, u tišini i razmišljajući gdje je
mama, da je barem mama ovdje, čak i da me naziva malom kučkom i davežom, bila
bi ovdje, pa se lecne na škripu podne daske jer bi Tony mogao vikati ili nešto gore.
 Osjećajući otkucaje srca u ustima, poviri u dnevni boravak. Limenke piva na
podu. Kutija s dostavom. Noge, pokrivene hlačama i prostrte na kauču. Tih zvuk
nalik na rezanje. Hrkanje. Preplavi je olakšanje, nalet uzbuđenja bolji nego što joj ga
tablete ikada mogu pružiti. Spava, Tony spava.
»Charrot?«
Stigne do vrata kadli je zaustavi slabašan glasić, pa se okrene i ugleda Daniela
na dovratku dnevnog boravka s Petrom Zecimirom u ruci.
»Kamo ćeš, Charrot?« ponovno upita. Glas mu je tih, ali ne dovoljno.
»Van«, šapne. Živčano. Želi otići.
»Idem ja?«
»Ne.«
Bucmasto mu se lice snuždi i vidi kako mu se suze nakupljaju u krupnim očima
i zna da će svakog trenutka zaplakati i probuditi Tonyja, a tko zna što će se tada
dogoditi.
»Dobro,« kaže, začepi začepi ne plači govno jedno malo, »ali budi tiho.« Daniel
se vedro naceri zaboravljajući na suze i posluša je, pa oprezno sjedne na zadnju
stubu i nespretno nazuva cipele dok ona uzima njegovu preveliku plavu jaknu iz
dućana rabljenom robom. Navuče mu rukave, a zatim s prstom na usnama tiho otvori
ulazna vrata te se išuljaju na listopadsku hladnoću.
Daniel izgleda kao da bi mogao eksplodirati od uzbuđenja dok joj pruža ruku,
držeći Petra Zecimira pod drugom. Primi njegov topli mali dlan i hitro ga povuče niz
ulicu. Ne želi ga uza se. Što će Katie reći? Zašto nije mogao ostati kod kuće? Zašto
se sve uvijek mora vrtjeti oko njega?
Pjevuši sebi u bradu i šmrca, nos mu curi kada Charlotte naposljetku uspori i
prilagodi korak njegovu pa prođu kroz ruševine, a njegova nespretna stopala
povremeno posrnu. Što ako se mama vrati dok su vani? Nato se nasmiješi. Da
zatekne Tonyja u snu i nestalog Daniela, skroz bi se uzjebala. Posvađali bi se. Neka
se brinu. Neka ode do ljuljački i traži ga. Može zamisliti maminu paniku i Tonyjev
obrambeni nastup, pa se poželi nasmijati, potrčati i napiti se.
Neka odjebu. Svi oni.
I eto je. Njezine ljutnje. Čvršće stisne Danielov dlan.
 62.

SADA

MARILYN

KONAČNO, KONAČNO SMO ZAVRŠILI. Jutro je beskrajno trajalo, a čak je i

Simon pri kraju lupkao nogama pod stolom. Barem nema ništa isplanirano za
poslijepodne. Ako se požurim, mogla bih se za otprilike pola sata vratiti u hotel k
Lisi. Uzmem svoju torbu ispod stola i provjerim mobitel. Imam propušten poziv s
nepoznatog broja. Sranje.
»Jesi li za ručak?« upita Simon. »Samo da razgovaramo. Ne o poslu. Zbog svih
tih stvari u vijestima...«
Podignem dlan kako bih ga utišala dok pokrećem govornu poruku. »Oprosti,
samo trenutak«, kažem. Poruka počne. Ona je, Lisa. Slušam je i zateknem samu sebe
kako nervozno koračam.
»O, Bože. O, Bože.«
»Što je?« Simon zuri u mene. »Što se dogodilo?«
»Zna tko je Katie. Jodiena mama. Zna. Zna gdje su!« Ponovno pustim poruku.
»Ava. Zna gdje je Ava.« Brzo dišem. Oprezna je dok u poruci govori ondje kamo
smo namjeravale pobjeći, ali zna.
»Tko zna?«
»Lisa.«
Zuri u mene, a ružičaste mu mrlje izbijaju po vratu. »Lisa? To je Lisa? Moraš
nazvati policiju.«
»Ne, ne mogu. Nije tako jednostavno. Gledaj, pronašla me. Sinoć. Ona...«
»Isuse, Marilyn!« Priđe mi. »Vidjela si je?«
 Nijedno od nas ne zamijeti da Karen Walsh napušta prostoriju kada počnem
govoriti, a događaji u protekla dvadeset četiri sata provale iz mene u nasumičnom
kaosu riječi. Krajičkom svijesti primijetim zatvaranje vrata, ali ustrajna sam u
namjeri da mu što brže kažem. Ne mogu to više držati u sebi i mora nam povjerovati.
»Lisa nije ubila Jona i otela Avu. Policija griješi. To je učinila Katie Batten.
Druga djevojčica. Lažirala je vlastitu smrt kako bi pronašla Lisu. Dogovorile su se, a
Lisa je prekršila dogovor i sada želi nekakvu bolesnu osvetu ili nešto slično...«
Ponestane mi daha dok govorim, a on raširi oči.
»Polako«, kaže. »Katie Batten?«
»Moramo je pronaći.« Ne želim razgovarati. Želim k Lisi. Negdje je i sama.
Nije me čekala i ne mogu je kriviti s obzirom na to da joj je kćer nestala, ali svašta bi
joj se moglo dogoditi. Obećala sam joj pomoći i moram to učiniti. Nema nikoga
osim mene.
»I hoćemo«, odvrati. »Ali moraš mi objasniti. Tko je Katie Batten?«
»Bila je Lisina - Charlotteina - najbolja prijateljica«, otpočnem. A zatim sve
izađe iz mene, a on šutke sluša dok mu prepričavam njihovo djetinje prijateljstvo,
njezin život, pa čak i Danielove masnice otkrivene nakon smrti te kako su shrvale
Charlotte jer je shvatila da je njegov kratki život bio jednako šugav kao njezin.
Još uvijek govorim kada se vrata otvore. Oboje podignemo pogled, a na
Simonovu licu ugledam iznenađenje kakvo i sama osjećam.
Riječ je o Bray, policajki. Zašto je ovdje? Bijes poput magle ovija njezino
odrješito, učinkovito tijelo dok zajedno s dvojicom muškaraca preuzima prostoriju u
svoje ruke. Uzme mi mobitel iz ruke prije nego što dospijem bilo što reći.
»Spremite ga«, kaže pružajući ga poručniku. »Moramo razgovarati s vama u
postaji i ako odbijete, nećemo imati izbora nego privesti vas...«
»Privesti je? Ništa nije skrivila!«
»Odakle da počnem?« prasne Bray. »Pomagala je osuđenoj zločinki!« Obrati se
meni. »Gdje je, Marilyn? Ne mogu vjerovati da ste ugrozili život te djevojke. Rekli
ste mi se javiti ako vam se Lisa javi i vjerovala sam vam.«
Odakle zna sve to? Kako zna da sam razgovarala s... A zatim je ugledam; Karen
Walsh stoji pred otvorenim vratima. Kučka je zvala policiju.
»Ne, nije tako«, kažem. Ugledam odbljesak crne plastike u Brayinim rukama i
preneraženo shvatim što drži. Zar će mi zbilja staviti lisičine i izvesti me kao
najobičniju zločinku? Što misle da ću učiniti? »Nije Lisa. Nije ona ubila Jona. Jodie -
iz Avinog plivačkog kluba - njezina je majka Katie Batten! Lisa je doznala i sad je
traži.«
»Prešla vas je«, Bray gotovo reži na mene i promatra me kao da sam najveća
budala na svijetu, pretučena žena koju su ponovno preveslali. »Pronašli smo Lisinu
kosu i druge tragove DNK-a u Jonovu stanu i kolibi u kojoj je tijelo pronađeno.
Ondje su čak i njezini otisci.«
»Kako znate da nije namješteno?« Simon stane pokraj mene.
»Isuse Kriste, ovo nije epizoda detektivske serije. I vi ste pali na to?«
Prijekorno zuri u njega. »Razgovarali smo sa svim Avinim prijateljicama i njihovim
roditeljima nakon što je nestala. Nismo pronašli ništa sumnjivo u vezi s bilo kime, i
zadnji vam put govorim, Katie Batten je mrtva. Marilyn, idete s nama u postaju.
Potratili smo dovoljno vremena i moram doznati sve. Mogli ste ugroziti još dvoje
ljudi tom ludošću: Ameliju i Jodie Cousins.«
Uputim bespomoćan pogled Simonu.
»Odmah ću poslati odvjetnika. Ne brini se.«
Zagrlim ga, i to naglo tako da me nitko ne uspije spriječiti, a prije negoli se
odmakne, šapnem mu na uho: »Pronađi Katie.«
»Idemo, gđo Hussey.« Bray me uhvati za ruku, a Simon lagano kimne dok me
vode prema vratima.
»Recite mi jednu stvar« obrati joj se. »Kad ste razgovarali s tom ženom,
Jodienom majkom, i njezinom kćeri, jeste li to učinili osobno?«
»Ne«, odvrati Bray nakon kratke stanke. »Razgovarale smo telefonom. Amelia
Cousins je u Francuskoj, a Jodie na odmoru u Španjolskoj.«
A zatim odem, a lice mi gori dok me izvodi iz zgrade i šalje muškarce da mi
pretraže sobu dok odlazimo. Osjećam se golo, izloženo, poniženo i ponovno se
nalazim na stražnjem sjedalu policijskog automobila. Simon. Sva moja nada sada
počiva na njemu. Tek kada automobil krene, sjetim se kamo su Katie i Charlotte
namjeravale pobjeći. Na obalu. U djedovu kuću. Skegness.
 63.

LISA

U SKEGNESSU JE SIVO i pada kiša, ono sipljenje pod kosim kutom koje
dopire do svake pore. Sasvim mi odgovara. Nitko ne diže glavu, svi su pognuti pred
kišom ili šćućureni pod kišobranom. More prevrće prljavu plavu vodu s moje lijeve
strane dok žustro koračam uz obalu, a zrak je prepun soli. Sanjala sam o tome kao
dijete, o tome da sam ovdje s Katie. I napokon smo ovdje.
The Crabstick Cafe nije na glavnoj šetnici, stoga moram proći tri bočne ulice
prije negoli stignem u ulicu Brown Beach. Pronašla sam je na karti grada na
željezničkom kolodvoru i utisnula smjernice u svoj lijeni mozak priviknut na to da
takve stvari odrađuje tehnologija. Sjednem pokraj prozora za stolom i naručim kavu.
Ljeto je u punom jeku i lokal bi trebao biti puniji, ali plastični stolovi umorni su i
okrhnuti, a nekolicina gostiju nalikuje na slomljene, usamljene ljude koji čitaju
novine i piju čaj jer se više ne mogu suočiti s četiri zida kod kuće. Stalni su to gosti,
a ne turisti. Nitko me i ne pogleda.
Na zidu u kutu radi televizor, prijenosni model koji jamačno godinama stoji
ondje, a iza šanka se nalazi golemo kuhalo za vodu. Malo dalje, pokraj oglasne
ploče, stoji govornica. Ovo je kao kafić otprije više desetaka godina. Je li Katie
namjerno odabrala to mjesto zato što je toliko staromodno? Vraća li nas u prošlost? I
stigla sam, stoga što slijedi?
Konobarica, krupna žena srednjih pedesetih godina u kućnoj haljini donese mi
šalicu kave, a je se zagledam kroz prozor. Sa suprotne strane ceste nalazi se
igraonica, a skupina hnejdžera skupila se pred njom i dosađuje se. Gdje je Katie? Je
li ondje i promatra me? Gdje je sljedeći trag?
Mučno mi je od nervoze. Moram doznati gdje drži Avu, a potom nazvati
Marilyn. Neka kaže policiji gdje se nalazim kako bi ih pridobila. Nije me briga ako
me i ustrijele na licu mjesta, samo da izbave Avu. Ona je jedino dobro što sam u
životu učinila. Sa mnom neka čine što god žele.
 Popijem pola kave, a moje nestrpljenje na Katien račun raste sa svakim
gutljajem, kadli mi oglasna ploča ponovno privuče pogled. Takve su se rabile u svim
supermarketima prije negoli je internet zavladao svijetom i na njih su se lijepile
kartice s raznoraznim oglasima, od rabljenih ležaja do vrtnih usluga. Zurim u nju.
Oglasna ploča. Naravno. Ustanem i priđem joj sa šalicom u ruci kako bih djelovala
opušteno.
»Pojačaj, dušo«, progunđa muškarac odnekud za stolom za mojim leđima, a
konobarica krotko pojača zvuk televizora. Ne slušam ga, već pogledom prelazim
redovima pažljivo ispisanih oglasa. Krhki i brižni rukopisi podsjete me na starce, a
srce mi se stegne od osjećaja koji ne razumijem. Izgubljeni ljudi. Znam kako im je.
Konačno je ugledam. Crnu tintu na plavoj kartici. Srce mi skoči u grlo dok je
uzimam.
Clyde! Nazovi Bonnie! Napričajmo se! A ispod, broj mobitela. Ruke mi se stanu
tresti. Tako sam blizu. Od Katie me dijeli tek poziv. Od Ave me dijeli tek poziv.
Grozničavo prebirem po džepu u potrazi za kovanicama kako bih se poslužila
govornicom. Moram nazvati...
»... Vjeruje se da je Marilyn Hussey, radna kolegica Charlotte Nevill...«
Marilyn?
Podignem pogled prema televizoru.
»... Policija u ovom trenutku ništa nije izjavila, ali izvor nam je rekao da je gđa
Hussey privedena s radnog mjesta radi ispitivanja te da je pomagala nestaloj ubojici
djeteta Charlotte Nevill, premda se čini da nije uhićena.«
U ušima mi počne šumiti kada mi srce zalupa u prsima. O Bože, Marilyn. Moja
slamka spasa. A sada je u nevolji zbog mene. Hoće li im reći gdje sam? Je li iz moje
poruke uopće shvatila kamo sam otišla? Dok zurim u zaslon i osjećam kako mi se
plava karhca smekšava u ruci dok je stišćem, obuzme me mir. Sada se mogu osloniti
isključivo na sebe. Još uvijek mogu nazvati policiju. Nakon što razgovaram s Katie i
steknem predodžbu o tome gdje se ona i Ava nalaze, mogu ih nazvati, pa će dojuriti
misleći da će me uhititi. Ali kako ću znati gdje su dok ne vidim svoju djevojčicu?
Što ako policija na sva zvona razglasi svoj dolazak, a ona ne bude ondje? Katie će je
ubiti. Znam to. Bit će to izdaja previše.
Srce mi uspori do uobičajenog ritma, a koža mi se ohladi. Nikako ne mogu
pomoći Marilyn i nisam je ni trebala uplitati, ali bit će ona dobro. U najgorem će
slučaju ispasti glupa, ali nisam sigurna koliko će željeti tužiti ženu koja je netom
prekinula nasilan odnos. Ako sve pođe po zlu pa me ulove, reći ću im da sam je
natjerala da mi pomogne. Još me uvijek smatraju čudovištem kakvo sam bila, stoga
će mi povjerovati.
Možda tako treba biti. Između mene i Katie. Dovršit ćemo što smo započele,
ovako ili onako. Izađem i zapalim cigaretu na kiši. Nekoliko trenutaka tišine prije
negoli uputim poziv. Dim je jak i vrh mi se u glavi od njega, ali djeluje mi poput
povratka kući. Sve mi tako djeluje. Srdžba i strah koji tinjaju u meni, pušenje,
činjenica da sam posve sama i nemam komu vjerovati.
Savršeno raspoloženje za Katie.
 64.

ONA

PROBLEM TVOJE GENERACIJE jest taj da ste svi toliko željni pozornosti.
Narcisi. Ako nije na Instagramu, nije se dogodilo. No usprkos tomu, trebalo mi je
neko vrijeme da te pronađem. Iznenadila bi se koliko Ava tvojih godina živi u
Ellestonu. Ali prošla sam sve one živome pojedinosti koje nehajno otkrivene
olakšavaju pronalazak, a nakon što sam te vidjela s majkom, shvatila sam da sam
pronašla zlatnu žilu. Nisam je prepoznala po tome kako je izgledala - izazivam sve
da prepoznaju ženu koju su poznavali kao djevojčicu; svi smo majstori u skrivanju -
nego po tome kakva je bila. Usplahirena. Unezvijerena. Napeta. Sama.
Čekanje je završilo. Kupila sam kuću i udahnula život trećoj putovnici.
Dopustila sam novom identitetu da se izgradi, promatrala obje i polako se uklopila.
Postavila sam se u savršen položaj za proučavanje Charlotte. Mačji kašalj. Naravno,
tada mi je Jon zbilja trebao. Ne on, jasno, već pristup njegovu životu. Znala sam da
se zacijelo nije previše promijenio - svi su oni robovi navika, zar ne, i nije imao
dovoljno snage da stvori nov život - i bio je toliko otužno sretan što me ponovno
vidi. Ne zadugo, očito.
Nakon što sam vam ušla u kuću, postalo je vrlo lako. Uzela sam otiske prstiju s
čaša, vlasi njezine kose iz kupaonice i odnijela ih k Jonu kako bi policija mislila da
je bila ondje. Istu sam stvar učinila s kolibom koju sam unajmila s njegova laptopa i
u njoj ga se riješila. Znam da ti je bio otac, ali nemoj me tako gledati. Bio je slab i
glup. Razočarao bi te, vjeruj mi.
Napravila sam mu profil na Facebooku, lajkala nekoliko istih stranica kao ti i -
kada sam sve pripremila - počela ti slati poruke. Bože dragi, tako si lako nasjela.
Mala Ava, toliko željna ljubavi. Toliko odlučna biti odrasla. Željela si romansu.
Strast. Sva ta sranja.
Sludila sam i tvoju majku. Malena iznenađenja za koja sam znala da će je
ispuniti paranojom. Natjerati je da se obrati probacijskoj službenici radi ohrabrenja i
pritom izgleda pomalo šenulo. A zatim sam, u pravom trenutku, samo trebala gurnuti
dijete u rijeku i paf, fotografija u novinama i anonimna dojava u kojoj sam rekla da
sam je prepoznala kao Charlotte Nevill.
I eto nas. Još uvijek čekamo. Uskoro će nazvati, znam da hoće. Stoga ćemo te
prirediti, može? Da budeš spremna za zabavu.
 65.

LISA

»JA SAM.«
Načas s druge strane veze ne čujem ništa. Čvrsto prislanjam slušalicu na uho
stisnuvši se u kut kafića, toliko blizu staklu da vrućim dahom smjesta zamaglim
prljavi prozor.
»Charlotte«, kaže. »Uspjela si.«
»Želim razgovarati s Avom.«
»I hoćeš. Kad dođeš u naše skrovište. Bonnie i Cylde, konačno u bijegu.«
»Više nismo djeca, Katie. Ne želim igrati te igrice. Daj mi da razgovaram s
kćeri. Želim znati da je sigurna.« Želim ti razbiti glavu, luđakinjo jebena.
»Zvučiš kao u onim užasnim, trećerazrednim trilerima.« Glas joj je vedar. I
dalje je slatkorječiva. Tako tipično za Katie. Nevina i savršena. »Razvedri se. Dobro
joj je. Veseliš se što ćeš me vidjeti?«
»Prošlo je dosta vremena«, kažem.
»Za mene ne, ja sam tebe viđala«, odvrati. Glas joj postane tiši, dublji i posve
lišen humora. »Dat ću ti adresu. Dođeš li sama, pustit ću Avu. Obećavam ti, ona me
ne zanima. Ali kunem ti se životom, Charlotte, kažeš li bilo kome drugom, umrijet će
prije nego što uđu ovamo. Jasno?«
Posve joj vjerujem. Sve je uložila u to i neće pokleknuti na ovoj prepreci.
»Jasno.«
»Ne oteži, Clyde«, kaže pošto mi je dala adresu i rekla da će ulazna vrata biti
otključana. »Postat ću sumnjičava. Uostalom, jedva čekam da se napričamo.«
»Ah, doći ću ja, Katie«, kažem. »Računaj na to.«
 66.

MARILYN

IMAM OSJEĆAJ da sam ovdje satima; pitanja i odgovori vrte se u krug. Rekla
sam im sve što znam - barem što se Lise tiče. Odvjetnik koga je Simon poslao rekao
je da je tako najbolje, i vjerojatno jest. Rekla sam im da mi je ušla u auto i da sam joj
unajmila hotelsku sobu. Rekla sam im što misli o Katie. Nisam im rekla za Skegness.
Ako pronađu Lisu prije nego što ona uspije pronaći Katie, Ava će umrijeti.
Predahnuli smo na deset minuta kada su Bray pozvali van, ali sad se vratila. Što
slijedi, pitam se. Jesu li je pronašli?
»Moja je klijentica svjesna da je ozbiljno pogriješila što vas nije nazvala čim je
stupila u kontakt sa Charlotte Nevill, ali svakako vas je danas namjeravala nazvati.
Ponajprije je zabrinuta za sigurnost Ave Buckridge i njezini se postupci temelje na
tome. Osjećam da, s obzirom na njezinu privatnu situaciju - kao žena koja je
pretrpjela ozbiljnu traumu u obitelji te se nosi s posljedicama otkrića novog identiteta
Charlotte Nevill - nema svrhe tužiti je. Silno se kaje zbog svojih postupaka,
proizašlih iz narušene sposobnosti razlučivanja zbog emocionalne iscrpljenosti i
neumjesne sklonosti prema ženi koju je smatrala najboljom prijateljicom.«
»Ozbiljno mi je narušila istragu«, odvrati Bray. »Charlotte Nevill opasna je
ubojica.«
»Nije ona kriva«, kažem tisućiti put, usprkos odvjetnikovu prijekornom
pogledu. »Katie je. Katie nije mrtva.
Nije bilo tijela. Ona je Jodiena majka. Kažem vam. Da ste vidjeli Lisu, znali
biste. Uvjerena je u to.«
»Sigurna sam da jest«, odvrati Bray. »Možda vjeruje u to. Možda imamo posla s
podvojenom ličnošću. Možda je sada i Charlotte i Katie. Ali detaljno smo pretražili
kuću Amelije Cousins i nismo pronašli ništa sumnjivo. Međutim, postoje dokazi da
je Charlotte bila ondje. Na Amelijinu je krevetu pronađena kaseta s njenim i
Katienim inicijalima, zajedno s velikom morskom školjkom. Ide li Lisa u neki obalni
grad, Marilyn?«
»Ne znam«, odvratim. Skegness mi je na vrhu jezika. »Ali možda ih je Katie
ondje ostavila kao poruku za Lisu?« Neću je nazvati Charlotte. Za mene je Lisa.
»Ili ih je Charlotte podmetnula kao lažan trag.«
»Jeste li razgovarali s Amelijom Cousins?«
»I njezin i Jodien mobitel isključeni su ili izvan dosega signala. Znamo da su
obje otputovale. Amelia je rekla da bi se mogla pridružiti kćeri u vili u kojoj boravi u
Španjolskoj. To teško da je sumnjivo.« Nagne se preko stola. »Trudim se biti
strpljiva s vama, Marilyn, zbilja se trudim. Ali morate prihvatiti činjenicu da ste
svojim postupcima možda doveli Avu u opasnost. Možda i Ameliju i Jodie Cousins.
Morate nam pomoći.«
»Premda moja klijentica vjeruje u tu verziju događaja, čini sve što je u njezinoj
moći da bi vam pomogla.« Glas mu je suh, smiren i odmjeren nasuprot Brayinoj
frustraciji i mojoj iscrpljenosti.
»Idemo još jednom. Od početka. Svaki detalj. Zacijelo nam je nešto
promaknulo. Pustite kasetu ispočetka.«
Duboko udahnem pa uzdahnem. Bit će to dugo poslijepodne.
 67.

LISA

OČEKIVALA SAM da će kuća biti blizu plaže. Za onih dugih sati u djetinjstvu
kada bih maštala da sam ondje s Katie, jedinom slamkom spasa u svom bijednom
životu, uvijek bih zamislila da se ulazna vrata otvaraju ravno na pijesak dok sunce
prži kao na nekakvom tropskom otoku, umjesto u engleskom obalnom odmaralištu
gdje zrak miriše na sol i jeftinu prženu hranu. Ali nije blizu mora. Nije čak ni usred
grada, već izvan njega.
Prilaz prije sliči blatnom putu, a kuća se prijeteće uzdiže preda mnom. Moderna
je, golema i gotovo u stilu art decoa. Modernija nego što bi trebala biti s obzirom na
starost. Kada je sagrađena? Možda 1920-ih? Zastanem i razmislim o mogućnostima.
Ulazna će vrata biti otključana. Čega se boji, da ću joj - ako pozvonim pa mi otvori -
zariti nož u prsa prije negoli stigne progovoriti? Ne bi pogriješila, ali ne namjeravam
joj zadati smrtonosan ubod. Samo je želim onesposobiti kako bih na siguran način
pronašla Avu.
Sa svojeg mjesta, pomalo slijeva zgradi, pogledom potražim kamere koje bi
pratile bilo kakve pokrete. Ne vidim ih. Možda ima jednu nad vratima kako bi znala
da sam stigla. Prozori, crne rupe, ništa ne odaju. Možda su unutra navučeni zastori ili
rolete, ali ih odavde ne vidim.
Ne mogu prići stražnjim vratima jer je vrt ograđen visokom ogradom. Ne
ostavlja mi izbor. Mogu ući i slijediti njezine upute ili mogu otići i pozvati policiju.
Ako uđem, pokušat će me ubiti. Ako odem, ubit će Avu. Katie, voditeljica cirkusa.
Stručnjakinja u planiranju.
Dlanovi mi se znoje. Ava je unutra, znam to. I Ava i Katie, i čekaju me. Obećala
ju je pustiti, kažem samoj sebi. Ne želi Avu. Pomislim na Daniela. Na ono što sam
učinila. Na težinu koju nosim svih tih godina. Važno je samo spasiti Avu. Ako usput
moram umrijeti i okončati sve to, neka tako bude. Ipak, izvučem nož i čvrsto primim
dršku.
 Kuća je jezivo tiha dok joj prilazim i čujem tek rominjanje kiše u grmlju oko
sebe te prigušeni šapat svojih potplata na šljunku. Pogled mi vrluda na sve strane u
potrazi za nečime i ničime. Nevidljivom prijetnjom. Neće te odmah ubiti, kažem
samoj sebi. Želi razgovarati. Želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme. To je moja
prednost. Svjesna sam je. Ako je preduhitrim i ubodem, oslabim je, tada ću imati
šansu.
Jarkobijelim ulaznim vratima prethode tri svijetle stube, stoga duboko udahnem
i posegnem kako bih ih pogurnula. Oprezno prekoračim prag i ostavim ih otvorena
za sobom. Unutra je hladno i premda su drvene podne daske ulaštene i glatke, miris
napuštene kuće smjesta me vrati u onu u Coombs Streetu. Slike, od kojih nekoliko
prikazuje apstraktnu modernu umjetnost, još uvijek vise na zidovima, a uza jedan
stoji ormar, ali sve su to zaboravljeni, zanemareni predmeti. Skuplji su od otpadaka u
ruševnoj kući u Coombs Streetu, ali svejedno. Vrijeme se sažima. Ne, ispravim se.
Vrijeme je uvijek sažeto, a prošlost nalik na sjenu koje se ne možemo osloboditi,
stoga osjećam kako me okružuju, duhovi me vuku kako bi me ugušili. Katie, Daniel,
Tony, mama.
Hodnik je ogroman i otvoren, prostorija za sebe, a njegovu veličinu dodatno
naglašava nedostatak pokućstva. Malo dalje stubište se pruža u tamu. Na prozorima
su navučene rolete, a tek uski snopovi sive svjetlosti dopiru izvana. Čujem vlastito
disanje. Što sad?
Napravim korak, dva. Nitko ne vreba u kutovima. Sama sam. Da se uspnem na
kat? Gdje je sljedeći trag, Katie? Što ovdje očekuješ od mene?
Pojavi se vrlo naglo, svjetlucava prilika preda mnom, stoga dahnem i posrnem
unatraške. Katie je, ali onakva kakva je bila kao dijete. Duh moje Katie na zadnjoj
stubi. Što je to?, zadnje je što stignem pomisliti prije negoli pod ispod mojih nogu
odjednom nestane.
Čarobnjakom kuća, sjećaš se?, Katien mi glas šapne u umu. Puna trikova.
Upala sam ravno u zamku. Glupa, blesava Charlotte. Osjetim mrežu oko sebe, a
zatim i mučan potmuo udarac dok mi glava dotiče beton, a svijet postaje crn.
 68.

MARILYN

ZADRŽALI SU MI MOBITEL, ali barem sam izašla.

»Hvala ti«, kažem. Simon Manning je ondje i čeka me u automobilu. Zapitam
se koliko ga je ovo poslijepodne stajalo u vidu odvjetnikovih troškova. Mogla bih
zaplakati od zahvalnosti. »Još me mogu tužiti, ali zasad sam slobodna. Rekla sam im
da odsjedam u hotelu. To je u redu, zar ne?«
»Naravno. Upadaj.« Pogleda iza mene u Bray koja je izašla zapaliti cigaretu.
»Ne brinite se. Neće pobjeći.«
»Sigurna sam da neće. Naši ljudi pregledavaju video-snimke nadzornih kamera
sa željezničkog i autobusnog kolodvora u Ellestonu i traže Charlotte. Nadamo se da
ćemo nešto pronaći, pa da taj fijasko neće oduzeti još više života.«
Čujem ih, ali ne slušam. Nešto mi drugo privlači pozornost. Drugi automobil,
diskretno zaustavljen sa suprotne strane ceste i tamna prilika za upravljačem.
Richard.
»Samo se želim istuširati i zaspati«, promrmljam iznova se okrećući k njima.
»Možemo li krenuti?«
Richard. Baš mi je on trebao. Kako je znao da sam ovdje? Ne izađe iz
automobila, ali kada krenemo, krene i on.
»Zna li itko da me policija privela?« nastojim zvučati ležerno.
»Svi, nažalost.« Simon me pogleda. »Bilo je u vijestima.«
Zastenjem i utonem u sjedalo. »Kako?«
»Nije Bray. Željela je to zadržati u tajnosti u slučaju da ti se Lisa javi. Mislim
da je kriva Karen Walsh, ta uštogljena kučka. Ne brini se, letjet će s posla.«
»Hvala h«, kažem. U bočnom zrcalu vidim kako Richardov automobil vijuga za
nama, blizu ali ne previše.
»I ja sam bio zauzet«, kaže Simon. »Imam ekipu forenzičkih računovođa,
odvjetnika i privatnih detekhva koji istražuju obitelj Batten i osobito ono što je Katie
učinila s imovinom. Pokazalo se da postoji gomila zamršene papirologije. Idenhteta
skrivenih u labirintu offshore tvrtki i računa. Bili su prilično imućni, ali nije im
trebalo ništa slično. Uglavnom, ta mi količina papira govori da netko nešto skriva.«
»Primjerice, da netko nije mrtav?«
»Upravo tako.«
»Skegness«, kažem. »Katiena je obitelj imala kuću u Skegnessu. Mislim da je
Lisa onamo otišla. Nisam rekla policiji. Nisam željela da prvi stignu i pronađu Lisu
prije nego što uđe u kuću. Znam da je glupo, ali oni ne...«
»U redu je. Vjerujem h. Vjerujem njoj. Pronaći ću...« Zastane i pogleda me
postrance, ulovivši moj usplahireni pogled u stražnjem zrcalu.
»Što je bilo?« Namršti se. »Policija?«
Odmahnem glavom. »Još gore. Moj muž.«
Simon šuti, ali čeljust mu se steže dok skreće s glavne ceste.
»Što to radiš? Ne obaziri se na njega.« Paničarim, a ne znam zašto. Ne obaziri
se na njega. Kao da je to lako. Simon još uvijek usporava i čim se pojavi ugibalište,
zaustavi se.
»Nemoj«, kažem i mrzim usplahireni cvilež u koji mi se glas pretvorio. »Idemo
u hotel. Hajde.« Ne želim da mu Richard naudi. Richard je nanio dovoljno štete.
»Pričekaj tu.« Ne gleda me dok izlazi iz automobila. Želim se skupiti i stopiti sa
sjedalom, ali moram pogledati, stoga otvorim prozor i zakrenem vrat povirujući van.
Richard je izašao iz automobila i puši se od bijesa. Poznajem taj položaj njegova
tijela i izraz na licu kada odbaci masku.
»Ševiš moju ženu?« Govori jasno, stoga se lecnem dok se odlučno kreće prema
Simonu, a ovaj mu se opušteno približava. Pesnice su mu čvrsto stisnute. Posve će se
oteti kontroli. »Pitao sam te ševiš li tu debelu kučku od moje žene?« Želudac mi se
okrene i poželim povratiti. Ubit će Simona, a zatim će me za kosu izvući iz tog auta i
ubiti me.
Simon reagira toliko brzo da nisam ni svjesna što se događa. Ne govori, već
odjednom izvuče ruke iz džepova. Richard jedva stigne izgledati zatečeno kada ga
snađu precizni udarci u rebra i trbuh, kratki, oštri i snažni. Presamiti se, dašćući. Ne
rekavši ni riječ, Simon se okrene i jednako mirno vrati u automobil.
Zurim u njega, gotovo jednako lišena daha kao moj muž koji leži na asfaltu
nekoliko metara dalje iza nas.
»Sada i sam zna kako je to imati nekoliko slomljenih rebara«, smireno kaže, a
automobil zaprede.
»Gdje si to naučio?« upitam. I možeš li me podučiti? Prvi put propisno
pogledam njegove ruke. Gruba koža. Očvrsnula s godinama.
»Nikada nisam bio u zatvoru«, kaže vraćajući se na glavnu cestu. »Ali trebao
sam. Što misliš, kako znam pronaći ljude? Oni koji najbolje znaju pronaći druge
ljudi su oni koji su se naučili držati podalje od prošlosti. Koji su naučili skrivati izvor
svojih prihoda. Mi znamo trikove.«
»Moramo pronaći Katie«, kažem. »Policija to neće učiniti.« Pogledam kroz
prozor u oblake koji se skupljaju nad nama. »I moramo se požuriti.«
 69.

LISA

GOTOVO SE NASMIJEM pošto otvorim oči i ugledam je. Naravno. Trebala

sam znati. Glupa Charlotte, uvijek korak iza. Zapljusne me val mučnine, a u glavi mi
zatutnji kada pokušam ustati.
»Pala si i gadno udarila glavom«, kaže smiješeći se. »Vrata u podu. Jedan od
djedovih malih trikova. Kako učiniti da osoba nestane. Malčice je priprostije od
mojih metoda, ali učinkovito. Tek si napola pala u mrežu, a zatim si ispala.
Zaboravila sam koliko si nespretna.«
Kako ga prije nisam uočila? Njezin osmijeh. Taj lagani pokret dok sklanja kosu
iza ušiju. Silno sam se bojala čitavog svijeta, ali smatrala sam da će prijetnja doći od
stranaca. Iz novina. Moj je štit bio posve pogrešan i zmija se uvukla ravno u moje
gnijezdo.
Grlo me boli, a tijelo mi je poput olova. Dala mi je nešto, nasilu mi dala tabletu
dok sam bila u nesvijesti. Osjećam da mi je zapela negdje u grlu. Mračno je i
zaškiljim kada upali malenu stolnu svjetiljku. »Puno bolje.«
Iz udaljenog kuta dopre cvilež i premda mi se vid muti, ugledam je. Svoju
malenu. Svoju Avu. Leži na podu na prljavom madracu, povezanih ruku i nogu i
začepljenih usta. Oči su joj razrogačene i prepune straha, stoga poželim potrčati i
zagrliti je. Zurim u nju i želim joj reći da će sve biti u redu, ali neću Katie pružiti to
zadovoljstvo. Moram ostati snažna. Jedina mizerna šansa za pobjedu koju imam jest
da ponovno budem Charlotte. A Charlotte je bila opaka. Nije dopuštala ljudima da je
dirnu u srce.
»Rekla si da ćeš je pustiti.« Riječi su mi iskrivljene, pobrkane, a sva jasnoća
koju sadrže u mojoj glavi gubi oblik na putu do usta. Koji mi je klinac dala?
Pokušam pokrenuti svoje ošamućeno tijelo i tek tada zamijetim plišane lisice kojima
me prikovala za stolac. Poput onih iz dućana s igračkama za seks. Pitam se umišljam
li, ali tada se nasmije. Neobičnim, cvrkutavim zvukom nalik na Alisu iz Zemlje
Čudesa kojim sam nekoć bila silno očarana. Sada joj poželim skršiti glasnice i
zauvijek ga ušutkati.
»Smiješne su, zar ne? Ali ne želim ostaviti nikakav trag. Ne možeš mi na kraju
izgledati kao da si bila u nevolji.«
Um mi je odveć nadrogiran da bi registrirao paniku negdje duboko u meni,
stoga se zapitam gdje mi je nož. Naposljetku ga ugledam na dugačkoj klupi na kojoj
se nalazi nešto slično lijesu. Lijes? Je li mi to namijenila? Zakopati me živu? Katie,
Katie, kakvu igru igraš? Osvrnem se oko sebe. Nema prozora. Pod zemljom smo.
Neobičan sat stoji u kutu, a brojevi su pogrešno poredani. U drugom se nalazi
nekakva čudna naprava s kamerom. Staklena kutija, visine odraslog muškarca.
»Ovdje je djed radio na svojim iluzijama«, kaže Katie naslanjajući se na stol i
približavajući uski kuk mojem nožu. »Skrovište. Bio je sasvim paranoičan da će mu
netko ukrasti ideje. Zaradio je pravo bogatstvo osmišljavajući iluzije koje bi
mađioničari izvodili na pozornici. I sasvim je zvučno izolirano, jasno. Iako sam
morala Avi staviti povez na usta. Nije prestajala urlati i vikati upomoć. Od toga me
boljela glava, a sumnjam da joj je imalo koristilo.«
Opčinjava me. Katie. Nakon sveg tog vremena. Nikada je ne bih prepoznala, ali
pretpostavljam da u tome i jest smisao. Operirala se, i to naveliko. Nos joj je mnogo
manji, nalik na gumb. Nikada joj to nisam rekla, ali kad smo bile djeca, nos joj je bio
prevelik u odnosu na ostatak lica. Zbog toga nije bila prekrasna već jednostavno
lijepa. Možda joj je to pomoglo kada smo završile na sudu. Nitko ne želi vjerovati
prekrasnim djevojkama, ali lijepe su bezopasne.
»Pusti je«, ponovno promrmljam. »Rekla si da ćeš je pustiti.«
»Nemojmo se prenagljivati.« Nasmiješi se, a oči joj svjetlucaju. Katie u žaru
igre. Pogurne stol na kojem sjedi i razdvoji ga na dva dijela, a lijes se raspolovi na
sredini. To uopće nije lijes. Iluzionistička varka.
»Nikada mi se nije sviđao, ako se sjećaš. Bože, kako je bio dosadan. Star,
suhonjav čovjek na samrti. Ali sada moram poštovati njegov pedantni um. I sama
sam naučila uočavati detalje. Bilo je teško nagovoriti majku da ne proda ovu kuću.
Ali opet, godinama sam je učila svladati, zar ne?« Pogleda me s nečime nalik na
dragost u očima. Kaje se? »Namjeravale smo doći ovamo«, tiho kaže. »Zar ne?«
Glas joj postane grub: »Dok ti nisi sve uništila.« Duboko udahne kako bi se pribrala.
»Ali sad smo tu. Teško mi je povjerovati. Toliko sam dugo čekala.«
Svijet se ponovno zavrti. Zbog potresa mozga ili tablete koju mi je dala? Dok
me tama iznova obuzima, shvatim da nije važno. Što god bilo, onesvijestit ću se.
Moja glava, preteška da bih je držala, klone prema naprijed. Katie stane iščezavati.
»Charlotte?« Riječi joj dopru do mene kao kroz vodu. »Charlotte? Ah, dovraga,
prije si bila puno bolja u tome.«
A zatim me opet nema.
 70.

MARILYN

»HVALA . TO JE SJAJNO.« Spusti slušalicu. »Imamo adresu.«

Uspravim se u stolcu, a sav moj umor i frustracija nestanu. »Sereš.«
»Djed s majčine strane. Harold Arthur Mickelson.« Preko stola pogurne
komadić papira na kojem je nažvrljao adresu kao dokaz. »Skegness.«
»Isuse Bože.« Podignem ga i zurim u njega. »Tvoji su ljudi dobri.«
»Najbolji su, ali vrijeme je da uključimo policiju.« U uredu mu je vruće i
sjedimo unutra čekajući pozive otkad smo se vratili iz postaje, te mu vidim znoj na
korijenu kose. Prošla su dva duga sata. Prava vječnost. Cijelo me tijelo boli od
napetosti.
»Lisa je u nevolji i oboje smo toga svjesni«, kaže. »Ako je ta Katie učinila sve
to kako bi je pronašla, ne može se s njom nositi.«
»Slažem se, nazvat ću Bray.« Posegnem za mobitelom koji mi je dao dok je moj
na policiji, ali Simon odmahne glavom.
»Ne možeš ti zvati. Neće te poslušati.«
»Dobro. Ti nazovi.« Nije me briga tko će zvati, samo da obrate pozornost.
Tipka broj, a ja lupkam nogom pod stolom i prisluškujem.
»... Ne, to nema nikakve veze s Marilyn. Popila je tabletu i otišla u krevet.
Istražio sam Katie Batten da zadovoljim vlastitu znatiželju. Da, to je povlastica
bogatstva, ali sada svoje spoznaje dijelim s vama, stoga sam vam uštedio resurse.
Trebali biste barem provjeriti kuću. Napuštena je, navodno su je trebali prenamijeniti
u muzej - bio je nekakav poznat iluzionist - ali to se nije dogodilo. Jednako kao što
se novi vlasnik nikada nije pojavio. Netko se skriva iz gomile papirologije,
detektivko Bray, i bila to Katie ili ne, mislim da postoji velika šansa da je Lisa otišla
onamo, u Skegness. Zacijelo je o tome razgovarala s Katie, zar ne? Katien je djed
umro ranije te godine i ako su namjeravale zajedno pobjeći, prazna bi kuća bila
dobro mjesto za skrivanje na dan ili dva, zar ne? Što biste izgubili da pošaljete dva
policajca da izvide situaciju? U takvoj situaciji zacijelo mogu stići onamo za deset
minuta, zar ne?«
Nastupi duga stanka te nam se pogledi sretnu. Naposljetku slavodobitno kimne.
»Hvala vam. Da, hoću. I hvala još jednom.«
Dugo čekamo sjedeći u tišini, a napetost bruji između nas. Pitam se je li
svjestan da je zaljubljen u Lisu. Misli da sve to čini samo kako bi opravdao svoju
prosudbu, kako bi privlačnost, očijukanje i izlazak s njom učinio malo manje lošim,
ali u pitanju je nešto više. Goni ga nešto dublje, premda to još ne zna. I ja volim
Lisu, makar znala sve što znam o njezinoj prošlosti. I sama ću se morati pomiriti s
tom istinom. Netko može počiniti užasnu, neoprostivu stvar, a opet im možete
oprostiti ako ih volite. Srce je vrlo neobična stvar.
Bray konačno nazove. Simon sluša, a zarim, nakon nekoliko kratkih minuta,
poziv završi. Po pogrbljenim mu ramenima vidim da nije dobro prošao.
»Ondje nema nikoga. Kuća je napuštena. Čudno je samo to što su ulazna vrata
bila otključana. Pokušat će kontaktirati vlasnika kako bi ujutro poslao bravara, ali
ništa ne upućuje na to da se ondje itko skriva i nema ni traga Avi.«
»Nešto im promiče«, kažem. Mora biti ondje. Osjećam to u dnu želudca.
»Traže ubojicu.« Utone u stolac. »Sigurno su bili detaljni. Nisu ondje. Opet smo
na početku. Nadajmo se da će provjera Amelije Cousins nečime uroditi. Dotad ne
možemo ništa. Jurcanje uokolo kao muhe bez glave neće nam koristiti.«
Zagledam se u papir s adresom koji držim. Nije me briga što kaže, nešto im je
promaknulo. Barem nekakav trag. Katie je namamila Lisu u tu kuću. Nije to učinila
tek tako.
»Izgledaš iscrpljeno. Možda bi trebala otići na kat pod tuš i odmoriti se. Nešto
pojesti, ako uspiješ. Ako se Bray odluči pojaviti i pitati me što smjeram, vjerojatno
ne bi dobro izgledalo da nas zatekne zajedno.«
Još uvijek promatram papir. »Imaš pravo,« kažem uz slabašan osmijeh. »Kasno
je i glava me ubija. Možda će biti bolje ako prilegnem na sat vremena.«
Uzmem mobitel sa stola. »Tvoj je broj upisan, zar ne? Poslat ću ti poruku ako
se dosjetim bilo čega za što mislim da bi moglo poslužiti.«
Kimne i kaže mi da će sve biti u redu onako kako to muškarci čine sa ženama,
kao da smo djeca, kao da ne znamo koliko često stvari ne ispadnu dobro, kao da nas
nekako mogu zaštititi od svih opačina u svijetu od kojih mnoge propatimo
zahvaljujući njima. Ima pravo, umorna sam. Umorile su me mnoge stvari. Umorio
me položaj žrtve. Umorilo me oslanjanje na muškarce. Umorilo me čekanje.
»Mislim da ću zaspati kao klada«, kažem prilazeći vratima. »Ali nazovi me ako
doznaš bilo što korisno.«
»Hoću«, odgovori. Pričekam dok se ne okrene, a zatim prije odlaska hitro
uzmem još nešto sa stola pokraj njegove šalice kave.
Nekoliko minuta poslije nalazim se u njegovu automobilu i upisujem adresu
Katiena djeda u njegov vrhunski uređaj za satelitsku navigaciju. Nisam glupa, znam
da policija motri moj automobil, zaustavljen pred hotelom, stoga sam izašla otraga,
kroz kuhinju i na parkiralište za osoblje. Nitko nije motrio Simonov automobil.
Koliko će mu trebati da shvati da sam mu uzela ključeve sa stola? Možda jedan sat? I
više, ako mi se posreći. Neću iznevjeriti Lisu. Skegness je udaljen samo otprilike sat
vremena vožnje, i manje u ovo doba noći. Neću čekati da muškarac spasi stvar.
Zajebi.
 71.

LISA

GRLO MI JE SUHO poput baruta i oči me peku kada ih otvorim premda je

prostorija slabo osvijetljena.
»Popij ovo«, kaže, pa otpijem velik gutljaj. Iznenadno žarenje natjera me da se
zakašljem i zagrcnem. Nije voda. Načas pomislim da je riječ o kiselini ili nečem
jednako smrtonosnom, ali tada mi se vrati sjećanje. Votka. Čista. Jeftina. Šok me
razbudi i odmahnem glavom ignorirajući bol.
Katie otpije gutljaj kriveći lice. »Nikada mi nije bilo jasno kako to možeš piti.«
»Služilo je svrsi«, odvratim.
»Uvijek si voljela tupilo. Zatupiti svu svoju energiju.«
Pogledam prema madracu, a Katie vidi kad se uznemirim. Ava je pokrivena
dekom od glave do pete. O, Bože, ne, molim te, ne...
»Ne brini se, nije mrtva.« Okrene glavu. »Promigolji se malo za majku, Ava, da
zna da si živa.«
Deka se malčice pomakne i začujem cvilež. Drago mi je kada usred straha
nazrem i malo srdžbe. Tako treba.
Katie se zavjerenički prigne. »I ona je popila malo votke.«
»Kad ćeš je pustiti?« upitam. Glas mi je sada razgovjetniji. Namjerno počnem
frfljati. Neka misli da me to što god da mi je dala i dalje smućuje. »Rekla si da
hoćeš.«
»Jesam, zar ne?« Privuče stolac k meni. Na stranu sve plastične operacije
kojima se podvrgnula, ali zašto nisam prepoznala te oči? Odveć jarka, blistava radost
spram svijeta u kojoj sam, čak i onda, trebala prepoznati tračak ludosti. »Ali ljudi se
predomišljaju, zar ne, Charlotte?«
 »Znam da sam prekršila naš dogovor«, kažem. »Žao mi je što sam te
iznevjerila. Žao mi je što sam zvala policiju. Ali ja sam to učinila, a ne Ava. Nema to
veze s Avom.«
»Izdala si me i nisi toga ni svjesna. Voljela sam te, a ti si me izdala.« U
kutovima očiju nakupe joj se suze. »A zbog čega? Ovog života? Mogle smo imati
sve. Mogle smo biti veličanstvene. A pogledaj se. Toliko si neugledna i obična.«
Pridignem glavu i hinim da je uspravljam s naporom, kao da je ne mogu držati
uspravnom. Nešto što je rekla kopka mi po svijesti. »Kako to misliš, nisam ni
svjesna?«
»Čega se sjećaš, Charlotte?« šapne pa me snažno povuče za kosu i ulije mi još
votke u nadraženo grlo.
»Ne sjećam se«, kažem. Znam da sam to učinila, i zašto bih se željela sjećati?
Provela sam čitav život potiskujući to sjećanje. Ne želim razmišljati o tome. Nikada
više.
»Naravno da se sjećaš«, zaprede. »Samo ne dobro.«
 72.

TADA

1989.

KATIE NIJE NIMALO NEVESELA što vidi Daniela. On se srami i drži se

Charlotte, ali naposljetku se smjesti na pod s Petrom Zecimirom i igra se starim
kockicama što ih je donijela izvana. No oči su mu raširene i usplahirene, i Charlotte
ih ne voli gledati. Zbog toga osjeća nekakvu nelagodu u utrobi. Možda ga je trebala
ostaviti kod kuće.
Popije još votke, a Katie izvadi drugu polupunu bocu te dvije majčine tablete,
nekakvo sranje protiv tjeskobe ili depresije. »Nosim ih za posebnu priliku«, kaže uz
osmijeh. »Nafiksajmo se!«
»Igraj se sa mnom, Charrot«, kaže Daniel pažljivo postavljajući jednu kockicu
na drugu. »Vatrogasci.«
»Razgovaram s Katie«, odvrati Charlotte pa uzme tabletu i zalije ju cugom.
»Sam se igraj. Evo, popij malo.« Pruži mu bocu, a on otpije malen gutljaj prije
negoli mu je uzme. Zakašlje se i načas izgleda kao da će zaplakati, a zatim prestane.
Možda je već naučio da plačljivci u njihovoj obitelji ne dospijevaju daleko. Možda u
dovoljnoj mjeri poznaje Charlotte da zna kako ga neće utješiti maženjem. »Ne sviđa
mi se«, kaže.
Njegova joj reakcija pruži određeno zadovoljstvo. »Onda šuti i tiho se igraj.«
Reži dok govori i ne gleda ga. Ne želi ga žaliti. Želi žaliti isključivo sebe.
Katie se raspali upravo kada se Charlottein svijet malčice previše zavrti.
Nastave piti, a Katie pusti njihovu kasetu na svom ružičastom kasetofonu čija glazba
djeluje slabašno u vlažnoj, hladnoj kući. Povjetarac dopre kroz razbijeni prozor, na
što Charlotte zadrhti od ugode. »Ne mogu vjerovati da ćemo to učiniti«, kaže. » Što
ćemo učiniti?« Charlotte jedva ostaje usredotočena. Ali osjećaj je dobar, ta toplina u
njoj izazvana kemikalijama. Više ne osjeća bol ondje dolje od sinoć. Samo blago
pulsiranje u utrobi, nalik na otkucaje vlastitog srca. Čak i ljutnja djeluje dobro. Katie
se nagne na nju i otpije još jedan gutljaj votke prije nego joj je pruži.
»Naš dogovor!« Katie se šćućuri uz nju. »Zato si ga dovela, zar ne? Danas
ćemo to učiniti!«
Charlotte se namršti. Je li ga zato dovela? Želi li to? »Došao je za mnom«, kaže.
»Nisam ništa ukrala. Nemam love.«
»Ja imam sve što trebamo. Otići ćemo u djedovu kuću i nekoliko se dana
skrivati ondje. Znam savršeno mjesto.« Katie joj stisne ruku. »Napijmo se i učinimo
to. Onda ćemo otići i ubiti moju majku kada poslijepodne bude kod kuće. Nakon
toga bit ćemo slobodne! Bonnie i Clyde!«
Charlotte kratko razmisli o tome. Najviše na svijetu želi pobjeći s Katie. Tako
da ne bude više Tonyja. Ni mame. Pogleda Daniela koji mrmlja Petru Zecimiru dok
se igra s njime. Mrzi ga. Zna da ga mrzi.
»Možda bismo samo trebale pobjeći«, profrflja. »I zaboraviti na ostala sranja.
Tko ih jebe.«
»Nikada me neće pustiti«, Katie također frflja. »Majka će me zauvijek tražiti
ako bude mogla.« Osloni svoju mirišljavu glavu na Charlotteino rame. »I dogovorile
smo se. Kunem se životom. Sjeti se.«
»Kunem se životom«, promrmlja Charlotte. »Prvo se napijmo.« Ne želi
razmišljati o njihovu planu. Bila je to igra koja sada djeluje odveć stvarno. »Želim se
obeznaniti.«
Kada tablete počnu djelovati, djeluju iz sve snage i načas je zaslijepi panika da
ih je uzela previše. Tone u tamu i isplivava iz nje, ovijena maglicom i gotovo izlazeći
iz tijela.
»Što je to?« pokuša reći i načas djeluje kao da joj se Katie smiješi i blista, a
zatim naglo zaspi uza zid. Nema predodžbu o vremenu, povremeno tone u bunilo i
vraća se. Sve je u magli.
»Charrot?« Danielovo joj se lice odjednom prijeteće nadvija nad njom. Njegove
oči, Tonyjeve oči ispune joj zamućeno vidno polje. »Muka, Charrot.«
Je li mu mučno ili je pita? Kako bilo, ne želi ga vidjeti. Ne želi razmišljati o
njemu. »Začepi, Daniele«, promrmlja premda joj riječi zapinju na jeziku. Previše.
Popila je previše s tim tabletama. Zatvori oči, iako je svjesna da je Daniel povlači za
ruku.
Za sve je on kriv, kaže glas u njezinoj glavi. Za sve. Lokal. Za to što te mama
više ne voli. Za Tonyja i njegov remen. Ničega nije bilo prije njega. Nisu shvatili
koliko te malo vole dok nisu zavoljeli njega i to je činjenica. Za sve je on kriv.
S mukom otvori oči, a glas je zbunjuje. U glavi joj je, sigurno je riječ o njezinu
glasu. Daniel još stoji pred njom. I sam izgleda ošamućeno. Je li mu još davala piti?
Ne sjeća se. Možda. Ne sjeća se ni koliko je sama popila. Je li on za sve kriv? Da,
pomisli. Da, jest. Zna to, kao što joj glas u glavi govori, ali malen je i zapravo ne
može biti kriv. Djeluje prestrašeno i cucla vršak uha Petra Zecimira. Ne želi da
izgleda prestrašeno. Nešto se pokreće u njoj.
Glas u njezinoj glavi i dalje govori, podsjećajući je na svu ljubav i brigu koje joj
je mama posvećivala i svu bol koju je morala pretrpjeti. Kako bi, da se Danielu
dogodi nešto loše, mama dobila kaznu kakvu zaslužuje. Kako to želi. Želi, ali i ne
želi. Ne zna što želi. Želi se onesvijestiti.
Zaspati. Zaboraviti na sve. Ali glas ne prestaje, bocka je iz nutrine uma. On je
malo govno i znaš to. Razmažen je. Derište. On je razlog zbog kojeg ti nanose bol.
Sve se zacrni, iščezne - Učini to, pokušaj, stisni mu grlo i sve popravi. Vidi
svoje dlanove na njegovu vratu i osjeća mekanu kožu pod njima, a glas u njezinoj
glavi divlja. Njegove su male oči razrogačene i nije posve sigurna što se događa.
Ponovno je mračno. Ovdje je i nije. Čini to, a opet ne čini. Mozak joj ne želi
funkcionirati kako treba i tijelo joj je posve čudno. U jednom trenutku čuje tup
udarac cigle. A zatim ništa dok pluta usred tame.
Kada iznova otvori oči, vid joj je bistar, ali ima osjećaj da će joj se glava
rasprsnuti, a želudac joj se okreće i samo čeka izbaciti sadržaj. Kakve to usrane
tablete pije Katiena mama? Ne želi ih više, nikada više. Katie spava pokraj nje,
oslonjena o zid i nogu raširenih na vrlo neobičan način. »Katie?« zazove je, a svijet
se iznova lagano zavrti uz val mučnine. »Katie, jesi budna?«
Za oko joj zapne Petar Zecimir, odbačen na podu pokraj stopala. Naglo se
prisjeti: ruke, vrat, Daniel. Je li sanjala? Mučninu zamijeni nekakav ledeni val.
Strah. Cipelica u kutu njezina vidnog polja. Vrlo mirna noga. Ne želi pogledati, jao,
nikako ne želi gledati, ali ne može si pomoći.
O, sranje, Daniel. Lice mu je okrenuto od nje, ali na tlu ima krvi i uopće se ne
miče, mrtav je i ona to zna i misli da bi mogla vrisnuti ili...
»O, Bože, Charlotte.« Katie se s naporom uspravi, a ošamućene joj se oči rašire.
»Učinila si to. Stvarno si to učinila.«
Charlotte dršće, čitavo joj se tijelo trese kao da stoji pokraj pneumatske bušilice
kakvima su se koristili na ulici. Tako je nadrealno, sve je tako nadrealno i ne može
biti mrtav, ne zapravo, ne kao kad smo o razgovarale o tome, ruke oko njegova
vrata, o Bože, Daniele, ti govno malo, tako mi je žao. Katie uzme njezine hladne
ruke i prinese ih svojem licu.
»Pogledaj me, Charlotte.«
Pogleda je. Želi gledati svagdje osim u malenog Daniela, o Bože što će mama
reći, stoga zuri u Katiene savršene oči. »Gotovo je«, Katie šapne dahom joj pržeći
lice. Daniel nikada više neće disati, sranje, sranje. Katie je nježno poljubi u otvorena
usta. »Učinila si to. Ovo je početak, Charlotte. Možemo biti slobodne! Ne mogu
vjerovati da si to učinila, ali jesi. O, Charlotte, ti si moja junakinja. Sada nema
povratka. Sljedeća je moja majka. Zatim ćemo pobjeći. Odletjeti poput vjetra. Samo
mi. Ti i ja, zauvijek. Nema povratka.«
Charlotteini zubi stanu cvokotati. Ne može biti stvarno, kako bi moglo, to je
bila puka maštarija. Luda igra. Sve je odveć jarko, odveć stvarno, a istodobno odveć
nadrealno. Nema povratka.
»Prvo moram kući«, čuje samu sebe kako govori. »Da sve djeluje normalno.
Ako je mama kod kuće, reći ću da idem tražiti Daniela. Zatim ću doći k tebi. Ne
znaju za tebe. Neće me tražiti kod tebe.« Kako zvuči toliko normalno? Toliko
smireno. »Koknut ćemo tvoju mamu pa idemo, dobro?« Uzvrati Katie poljupcem
iako joj vlastita usta imaju oštar, gorak okus. Truo.
»Za pola sata? Kod mene?«
Charlotte kimne. Mora otići odavde. Mora pobjeći. Gdje je sada njezina ljutnja?
Kamo je otišla? U tvoje ruke i oko Danielovog vrata, tamo je otišla i, sranje, nema
povratka.
»Volim te«, kaže Katie smiješeći se dok se penju kroz prozor i izlaze na hladan
listopadski zrak.
»I ja tebe volim«, odvrati Charlotte, a smijeh joj nalikuje na mučnu grimasu. I
možda je voli. Voli je. Ali sada je sve pokvareno. Ona je pokvarena. Daniel je
pokvaren i ne može se popraviti, nikada se neće moći popraviti, o Bože, o Bože.
»Vidimo se za pola sata.«
Pođu svaka svojim putem i Charlotte zna da nikada više neće vidjeti Katie. Ne
na takav način. Povrati iza ugla, a votka i žuč proliju se na zemlju i ostave je praznu.
Šuplju.
Osvrne se prema kući, ruševini, nevoljenoj i nevrijednoj ljubavi. Ne želi ostaviti
Daniela ondje sama, s tek Petrom Zecimirom. Bojat će se. Neće shvatiti. Mrtav je,
glupačo mala, nikada neće ništa više shvatiti zbog tebe, tvojih glupih tableta i
glupog glasa u tvojoj glavi, tvojih glupih ruku i glupe ljutnje, a nikada ti nije naudio,
ne zapravo, Daniel te nikada nije vodio u lokal, tukao te ili činio stvari koje je Tony
sinoć učinio. Zašto joj je sve sada toliko jasno? Zašto je uvijek korak iza?
Zna što mora učiniti. Jedino što može. Nema povratka. Trči cijelim putem do
željezničkog kolodvora, brže nego ikada prije. Ondje se nalazi govornica. Prsa je
žare. U glavi joj se još vrti od cuge, tableta i omamljujućeg šoka, ali drhtavim
prstima otipka broj za hitne slučajeve. Žao mi je, Katie, pomisli pošto poziv završi.
Užasno mi je žao, Katie. Daniel. Užasno mi je žao, Daniele. Želi da može zaplakati.
Želi da može umrijeti. Umjesto toga, obamrla srca i nogu odlazi kući i čeka dok ne
začuje sirene. Ubrzo mama počne plakati i gurati Tonyja od sebe.
Kada je uvedu u patrolno vozilo, ne osvrće se. Nikada neće biti povratka.
 73.

SADA

MARILYN

ZAUSTAVIM AUTOMOBIL na zabačenoj cesti, daleko od kuće koja tvori crnu

priliku u tami preda mnom, pa uzmem svjetiljku iz prtljažnika. Zasad je ne palim i
oprezno hodam neravnom stazom. Stopala su mi nevidljiva, nema ulične rasvjete
koja bi presijecala gustu noćnu tamu. Ne kiši, ali zrak je vlažan i težak, a teški oblaci
vise. Ne vidim druge automobile dok skrećem na prilaz - i sasvim sigurno ništa nalik
na policijsko vozilo - pa za promjenu osjećam zahvalnost za sve nedavne vladine
mjere štednje. Nema svjetla. Nema znakova života. Ako su ovdje, Katie je sakrila
automobil kojim se možda poslužila. Ne oklijevajući, ne dopuštajući samoj sebi da
se uspaničim i vratim, uspnem se stubištem. Nema policijske trake, nema drvenih
dasaka na vratima. Ništa ne upućuje na to da se policija ozbiljno pozabavila
dobivenim tragom.
Kada pogurnem vrata i otvorim ih, shvatim i zašto. Kuća je prazna. Osjećam joj
prazninu u zidovima. Upalim svjetiljku, a žuta svjetlost obasja tamu. Nema se što
vidjeti; drvene daske, svijetli zidovi te široko moderno stubište koje skreće na
odmorištu i podiže se prema katu. Ne čujem ništa osim šuma vlastitog tijela u ušima.
Nema pokućstva, većina je soba prazna, ali dok pedantno pretražujem kuću od
vrha do dna, pronađem određene napuštene predmete. Zrcalo bez odraza u jednoj
sobi prestraši me. Iluzionist, prisjetim se. Je li to bio dio trika ili je stavljeno ovamo
kako bi prestrašilo goste? Nekoliko knjiga još uvijek stoji u ugrađenim policama u
dnevnom boravku. Ponešto pribora za kukičanje u kuhinjskim ormarićima. Ako je to
trebao postati muzej, gdje je sve ostalo? Negdje pod ključem? I zacijelo je sve odveć
monotono i moderno da bi privuklo posjetitelje? To bi mogla biti bankarova ili
poduzetnikova kuća, a ne mađioničareva.
Vratim se u hodnik i puštam svjetiljku da pomno pretraži svaki kutak. Sag na
podu. Svojevrstan stari projektor visoko na zidu iznad vrata, u drvenoj kutiji
obojenoj bijelom bojom kako bi se stopila sa zidovima i prikrila. Lukavo. Kakav
djed, takva unuka. Međutim, zasad nisam pronašla nikakav trag.
Otkrijem podrumska vrata iza onoga što je nekoć možda bila ostava, pažljivo ih
otvorim i osluškujem. Ništa. Ponoć je, spava sve. Ne mogu si pomoći a da ne
zadrhtim. Odrasla sam žena. To je samo podrum. Namjeravam sići, kadli mi mobitel
zavibrira u džepu. Sranje. Simon.
»Gdje si, dovraga?« upita. »Mislio sam da ideš leći. Uzela si mi auto?«
Nakratko pomislim da bi to mogao biti Richard, zahtjevan i iživciran, stoga se
isprva poželim ispričati, ali ne učinim to.
»U Skegnessu sam.« Govorim tiho, ali zvuk je gotovo odveć glasan u tom
mauzoleju. »U kući.«
»Gdje? Isuse, Marilyn, ako policija...«
»Policija nije ovdje. Nema joj ni traga. Ali ne mogu sjediti prekriženih ruku.
Kuća je dio priče, sigurna sam u to. Trag. Mora biti. Ali ako ništa ne pronađem,
odmah ću se vratiti. Nitko neće ni znati da sam bila ovdje.«
»Ne sviđa mi se što si sama ondje. Da si mi barem rekla. Pošao bih s tobom.«
Nije nimalo nalik na Richarda, shvatim. U pitanju nije iživciranost, samo briga.
Druga strana iste medalje. Richard je nekoć zabrinutošću skrivao paranoju. Nemoj
danas obući tu haljinu, znaš kakvi su muškarci.
»Ali slušaj«, kaže. »Imamo nešto. Upravo se spremam javiti policiji. Amelia
Cousins...«
»Možeš je povezati s Katie?« Dah mi zastane u grlu kada mi srce iznenada
zalupa.
»Ne dokraja, ali prošlost joj nije besprijekorna, naročito ako se vratiš nekoliko
godina unazad. Ali nije stvar u tome.«
»A u čemu jest?«
Zastane. »Mislim da je Katie glumila dvije druge osobe.«
 74.

AVA

JODIE. JEBENA KUČKA. Iz usta mi se otme slab jecaj usprkos povezu na

ustima. Jodie. Vjerovala sam joj. Bila mi je prijateljica. Najbolja prijateljica. Glava
me boli, užasno sam pijana i ne mogu razmišljati. Ne, nikada mi nije bila prijateljica.
Bila je mamina najbolja prijateljica. Katie. Druga djevojčica. Kako god.
Umrijet ću ovdje, znam to. I ja i mama. Jodie će nas ubiti, zato što Jodie nije
Jodie i skroz je luda i toliko me sram, mučno mi je i užasno mi je žao što će mama
umrijeti ovdje sa mnom, i neprestano razmišljam o djetetu u sebi i tome kako će i
ono umrijeti, a nije krivo. Možda je već mrtvo. Nove mi suze zaprijete, pa ih
potisnem. Ne mogu disati dok plačem. Bojim se plakati. Bojim se umrijeti. Toliko se
bojim i samo želim da mama sve popravi, ali mislim da ne može. Više me čak i nije
strah. Glupe poruke na Facebooku djeluju kao da su se zbile u prošlom životu. Tada
sam bila drugačija. Glupa.
Lice me boli od šmrkalja i suza, a čeljust od tog poveza i mrzim se jer sam
toliko bespomoćna. Trebala sam se opirati. Trebala sam znati da nešto nije u redu
čim sam je vidjela u autu, ali sve se brzo odvilo i bila sam vrlo zbunjena. Prije nego
što sam se uspjela snaći, krpa mi se našla na licu, pa se sve zacmjelo i probudila sam
se ovdje, sva natučena i bolna.
Ne mrzim mamu. Volim je i želim joj to reći. Umrijet će misleći da je mrzim.
Ne mogu joj dopustiti da umre misleći da je mrzim. Misli da je svi mrze. Povraća mi
se.
Ne smijem povratiti, ugušit ću se. Pokrivač mi pritišće lice i pokušavam ga
stresti, ali ne mogu. Želim vidjeti mamu. Tako je hrabra. Uopće joj nije slična. Došla
je umrijeti za mene. Toliko me voli. Dugo slušam o njezinu životu kao Charlotte. O
mami prije nego što je postala ičija mama. Željela je da za mene sve bude bolje i što
god da je učinila, ta užasna stvar koju je učinila, bila sam sebična, nepromišljena i
grozna i ponovno se osjećam kao petogodišnjakinja. Jadno. Ja sam jadna.
 Čujem kako luda Katie razgovara s njom. Govori o danu kada je Daniel umro.
Nije ju briga za mene sada kad je mama stigla. Važna je samo mama. Ja joj ne
predstavljam ništa. I gore. Bila sam pijun i sada će me srušiti s ploče. Sve ono
vrijeme u plivačkom klubu, MojeKuje, Veličanstvena četvorka, sva ona sranja o
Klubu čudnih mama, kako sam se ugledala na nju, kako smo se sve ugledale na nju -
ništa od toga nije bilo stvarno. Tračak ljutnje probije se kroz moje samosažaljenje.
Kako se jebeno usuđuje učiniti nam to?
Nije ju briga za mene sada kad je mama stigla. Ta mi se misao vrh u
ošamućenom umu. I ne vidi me. Pod dekom sam. Kad mi je zadnji put iznova
zavezala ruke? Jučer? Prije toga? Poslije? Vrijeme je sasvim izgubilo značenje. Kako
bilo, nije bilo nedavno. Migoljim prstima da vidim hoću li se uspjeti osloboditi.
Vruće mi je pod dekom i znojim se. To je dobro. Znoj je kao podmazivač.
 75.

MARILYN

UM MI JE ODVEĆ ZAOKUPLJEN Simonovim riječima da bih se imalo bojala

podruma. Posvijetlim stube svjetiljkom i polako siđem. Jodie Cousins nikada nije
pohađala Sveučilište Allerton. Prijavila se, prošla postupak za dobivanje svih
dokumenata i studentske iskaznice, ali nikada se nije pojavila ni na kojem kolegiju.
Kada je Ava nestala, praznici su već počeli, stoga je policija nikada nije ispitala.
Vjerojatno su dobili broj od koje Avine školske prijateljice ili klupske kolegice.
Jodie im je zacijelo dala majčin broj - koja je uvijek bila na poslovnom putu ili s
dečkom - i to je bilo sve. U konačnici, djevojke nisu bile osumnjičene.
Katie je bila Jodie, ali i Amelia Cousins. Kao majka, kupila je kuću i prijavila
račune, a zatim je otišla živjeti izmišljeni život u Parizu i postala kćer kako bi se
pomoću Ave uvukla u Lisin život. Nitko nikada nije upoznao Ameliju, samo Jodie.
Pomislim na Jodie. Mršava, vječito nenašminkana, snažnoga dječačkog tijela. Niska.
Tiha. Povučena. Čovjek vidi ono što želi vidjeti. Vjeruje u ono što je pred njime.
Sine mi još jedna pomisao. Katie se navodno utopila. Dobra je plivačica. Zacijelo je
smatrala da joj se posrećilo kada je doznala da i Ava pliva. Sudbina.
Podrum je prilično natrpan i prašnjav. Staro posude poslagano je uza zid.
Ormar, vjerojatno prilično vrijedan, prekriven plahtom. Kutije ispunjene različitim
sitnicama.
Djelićima života koje nema tko pamtiti. Ako se trag nalazi unutra, trebat će mi
neko vrijeme da ga pronađem.
Ipak, nešto je čudno. Pomičem svjetiljku uokolo provjeravajući sve kutove i
zakutke. Žbuka na jednom zidu vlažna je i napukla. To će trebati pogledati, čujem
Richardov glas. Pogledam zid sa suprotne strane, nasuprot stubištu. Žbuka je
jednaka. Približim se i sklonim nekoliko kutija koje stoje uza nj, ne mareći za to što
stvari usput ispadnu iz njih. Gotovo je jednaka. Ipak, nema pukotina i površina je
malčice glađa. Okrenem se i ponovno pogledam prostoriju, ovoga puta drugim
očima. Nije dovoljno velika. Trebala bi biti daleko veća. Iluzionistova kuća.
Otrčim uza stube i vratim se u kuhinju. Čim mi mobitel uhvati signal, nazovem
Simona.
»Moraš dovesti policiju. Smjesta.« Presiječem njegove pobune i pitanja.
»Postoji još jedna soba. Tajna soba. Negdje pod zemljom.« Spoznaja mi oduzima
dah. Ovdje su. Tako su mi blizu. »Ondje su. Moram je pronaći. Odmah dovedi
policiju. Nije me briga kako, reci da sam ovdje s Lisom ili što već. Samo ih dovedi!«
Prekinem poziv, a lice mi gori dok se osvrćem uokolo. Kuća trikova. Negdje se
nalaze vrata. I jedva čekam da policija stigne kako bi ih pronašla.
 76.

LISA

PIJANA SAM i neka me usrana droga dodatno usporava, ali nisam ukomirana
kao što Katie misli. Godinama sam uzimala pregršt tableta. Protiv tjeskobe, Valium,
tablete za spavanje - što god vam padne na pamet, to sam uzimala. I sada se isplatilo.
Usprkos svim planovima, Katie smatra da mi je potrebna jednaka doza kao kada mi
je bilo jedanaest godina. Nije toliko savršena. Lagano klonem na stolcu i puštam oči
da se naizmjence usredotočuju i odlutaju. Prisebna sam, ali i nisam.
»Misliš da si me izdala kad si pozvala policiju?« Gleda me razrogačenim
očima. »Ah, i to je bila djelomična izdaja. Ali i prije si pokvarila stvar. Pokušala sam
je ispraviti, ali sve si uništila.«
»O čemu ti to?« upitam.
»Predomislila si se.« Ispljune riječi s gađenjem. Ton joj se neprestano hirovito
mijenja, načas je vedar i zabavljen, a pri sljedećem uzdahu otvrdne i postane
ogorčen.
»Znam. Žao mi je. Ali Ava nije...«
»Ne znaš! Nemaš pojma!« Lecnem se kada zareži prinoseći lice mojem i
šapćući: »Nema što ti nisu napravili, a svejedno to nisi mogla učiniti.« Shvati moju
zbunjenost. »Nisi se poslije predomislila. Predomislila si se prije. Nisi ti ubila
Daniela.« Smiješi se, ali oči su joj hladne. »Ja sam. Učinila sam to za tebe.«
Načas se sve ukipi. O čemu ona to?
»Ne«, kažem, a srce mi stane mahnito tući. Zacijelo nema pravo. Ja sam ubila
polubrata. To je činjenica. To je temeljna istina čitavog mog bijednog života. »Ne«,
ponovim. »Sjećam se svojih ruku oko njegovog vrata. Svih bijesnih misli.«
Zastanem. »I gđe Jackson iz dućana. Vidjela me. Rekla je da sam to učinila dok si
spavala.«
Katie frkne. »Ma, daj. Gđa Jackson te mrzila. I nije bilo šanse da moji roditelji
dopuste da postoji i najmanja vjerojatnost da me povučeš za sobom. Ne njihovog
malog anđela. Mama je natjerala tatu da razgovara s njom. Dogovorili su se. Gđa
Jackson rado se pobrinula da završiš u zatvoru.«
»Ne.« Vrti mi se u glavi. »Ne, to ne može biti istina. Ne može...« Ništa nema
smisla. Battenovi su platili vlasnici dućana da laže na sudu. »Ali sjećam se... Ja...«
»On je samo klinac, Katie. Nismo bile ozbiljne, Katie, zar ne? Ne možemo
nikoga zapravo ubiti.« Obraća mi se podrugljivim cviležom. »Zvuči poznato?«
Riječi mi odjekuju negdje duboko u podsvijesti. Posjeduju težinu istinitosti.
»Ali«, kažem dok sav moj život, sve što jesam, pršti i raspada se, »bila sam vrlo ljuta
na njega. Sjećam se svojih ruku na njegovom vratu.«
»Sjećaš se onoga što sam te navela da se sjećaš. Naivna Charlotte. Vječita žrtva.
Uopće nisi znala za sebe. Mislila si da ne znam ni ja, ali znala sam. Nikada nisam
voljela izgubiti kontrolu. Svatko ti može bilo što učiniti dok si izvan kontrole,
Charlotte.«
»Ne«, promrmljam. »Ja sam ga ubila. Znam da jesam. Imala sam sve te misli u
glavi...«
»Ja sam bila glas u tvojoj glavi, Charlotte. Te su riječi bile moje. Stavila si mu
ruke na vrat tek na sekundu prije nego što si to otpisala kao šalu, iako smo se zaklele
da ćemo to učiniti pa si ga dovela. Govorila si: Nismo bile ozbiljne, zar ne, Katie?
On je samo klinac. Ne možemo nikoga zapravo ubiti. Možeš li zamisliti kako sam se
osjećala zbog toga? Bila si slaba. Ali to nije bilo najbolje za tebe. Nije bilo najbolje
za nas. Oprostila sam ti, Charlotte, ali morala sam ispraviti stvar. Imale smo plan.
Dogovor.«
Korača amo-tamo, a uspomena ili što god to bilo živcira je ili raspaljuje, nisam
sigurna što točno. I nije me pretjerano briga. Jedva uspijevam prisebno razmišljati o
tome što mi govori. Čitav mi se život raspliće pred očima i na određen me način
prestravljuje.
»Predomislila si se, pa sam te slušala dok nisi zaspala«, nastavi. »Pravila sam se
da spavam dok si još bila svjesna što se događa, a zatim si otupjela i znala sam da
nećeš moći razlučiti što je stvarno a što nije, i bila sam glas u tvojoj glavi. Poticala
sam te, nagovarala. A opet to nisi željela učiniti. Odabrala si njega umjesto mene.
Znaš li koliko me to zaboljelo? Koliko sam ponosa morala progutati da bih to
zanemarila? Nakon svega što si rekla, svega što smo isplanirale, odjednom nisi
željela provesti plan do kraja!«
 Zuri u mene. Srdita. Prilično srdita. »Znala sam da ne možeš biti ozbiljna.«
Slegne ramenima. »Stoga sam to učinila umjesto tebe. Bio je pospan i uplašen. Nije
mu se sviđalo piće. Zabrinuo se za tebe. Bilo ga je lako nagovoriti da mi priđe. I to je
bilo sve. Poslije sam ponovno stisnula tvoje ruke oko njegovog vrata, a zatim sam
uzela ciglu i pobrinula se da dovrši stvar. Još sam ti malo šaptala na uho, posadila
sve one misli o tome što si učinila, pobrinula se da toliko čvrsto primiš ciglu da
ostanu tragovi, a zatim sam glumila da spavam dok se nisi probudila.«
Raspetljavaju se sve niti mojeg bića. Nisam ubila Daniela. Može li to biti istina?
Usudim li se pomisliti to? Je li to samo još jedna halucinacija izazvana pićem i
drogom? Jesam li omamljenija nego što mislim?
»I nakon svega toga,« zareži kroz stisnute zube, »svejedno si me iznevjerila.«
Nisam ubila Daniela. Nisam. Ne znam kako to pojmiti. Ne znam mogu li.
»Pusti Avu«, kažem. »Ne trebaš je.«
»O, trebam, trebam!« Lice joj se iznova ozari, a moj želudac potone u pete.
Kakvu igru sada igraš, Katie, kučko luda? Što si sad isplanirala?
»Ponovit ćeš to, Charlotte.« Smiješi se dok me čupa za kosu i ulijeva mi votku
u grlo. »Baš kao prije. Sirota Charlotte Nevill, prošvikala i ubila bivšeg, a zatim i
kćer na isti način kao što je davno ubila malog brata. Zauvijek ćeš završiti u
Broadmooru.2 Možeš reći o meni što god želiš, nitko ti neće vjerovati. Katie Batten
je mrtva. Ti si pomahnitala djecoubojica. Mislim da je to zaslužena pravda za ono što
si mi učinila, zar ne? Ostavila me s majkom. Sve te jebene godine.«
Vid mi se muti, a svijet se okreće i to me ispunjava panikom. Možda sam
naviknuta na tablete, ali posve sam neotporna na alkohol. Ne smijem se onesvijestiti.
Ne smijem.
»A znaš što je najbolje?« šapne. »Ava je trudna. I na kraju krajeva, duguješ mi
majku. Ubit ću dvije muhe jednim udarcem.«
Oči mi se sklope, a usta lagano rastvore. »Još me slušaš, Charlotte?« upita.
»Samo ti zaspi ako moraš. Ja ću preuzeti odavde. Vrijeme je da počnemo. Dakako,
trebat ćemo tvoje otiske na njenom vratu. Kvaka je u detaljima.« Izvuče ključ iz
džepa i stane otključavati jednu moju lisicu.
Nisam ubila Daniela. Nisam ubila Daniela. Istina mi sjeda polako, jako polako.
Čitav moj bijedni život vrtio se oko laži. O, da, Katie, pomislim dok mi se srdžba
isprepliće u vatreno klupko u utrobi, ali natjeram se ostati mlitava. Vrijeme je da
počnemo.
 77.

MARILYN

MISLI, MISLI, MISLI. Jurim od prostorije do prostorije u potrazi za bilo čime

što mi je možda promaknulo. U podu na hodniku otkrijem nešto nalik na podna
vrata, ali ne mogu ih otvoriti i djeluju mi čvrsto pod nogama. Vode li u tajnu sobu?
Je li to dio još jednog trika? Kako da ih, dovraga, otvorim? Pritisnem svaki prekidač
za svjetlo kako bih provjerila otvara li ih možda koji među njima, ali ništa se ne
dogodi. Nema struje. Nema svjetla ni otvaranja vrata.
Otvaraju se iznutra, to je jedini zaključak koji mi se nameće. To nije put za
dolje. Ponovno pokušam u podrumu, ali odveć je očito. Vrijeme mi curi. Lisino i
Avino vrijeme. Možda su već mrtve. Odbacim tu misao. Ne mislim da je točna, nego
mi um paničari i odvodi me na najmračnije mjesto. Da su mrtve, Katie bi pobjegla,
počistila kuću i otišla. I da su mrtve, željela bi da pronađu njihova tijela. Izložila bi
ih. Postavila je pozornicu i to je njezina važna predstava. Iluzionistica je drugačije,
ubojitije vrste u odnosu na djeda, ali svejedno je riječ o namještenoj izvedbi. Ne bi ih
ostavila na mjestu na kojem će ih biti teško pronaći. Želi da svijet vidi sjebano sranje
koje je isplanirala.
Još uvijek imam vremena. Duboko udahnem. Misli, misli, misli. Upotrijebi
mozak. Sa svjetiljkom pred sobom, vratim se u ostavu i zurim prema skučenom
podrumu.
Ipak, stubište je široko, što upućuje na velik prostor. Oduvijek sam imala nos za
prostore. Pogledaj sav taj prostor.
Ispod kojih bi se soba u prizemlju podrum trebao nalaziti? Ne ispod kuhinje.
Dok je u kući netko živio, bila bi odveć nakrcana za tajna vrata. Naročito ako su
imali kuhara, domaćicu ili koji god klinac da su te otmjene stare obitelji imale.
Negdje je drugdje.
»Stižem, Lisa, stižem«, mrmljam dok slijedim zidove i hodnike prelazeći
prstima po žbuci i kuckajući, osluškujući u potrazi za bilo čime što nije u redu. Ništa.
Uđem u dnevni boravak i tada mi sine. Gotovo se nasmiješim.
Polica za knjige. Te stare knjige nisu uzalud ostavljene ondje. Želite li sagraditi
mađioničarsku kuću, tajna se vrata moraju nalaziti iza police s knjigama.
Dok mi srce nesmiljeno tuče, izvadim nekoliko knjiga i bacim ih na pod,
raščišćavajući rubove. Jedna se odbija pomaknuti kao da je zalijepljena. Dio police.
Zastanem, dašćući, i posvijetlim je. Pogurnem je, vrlo oprezno. Nešto škljocne i
čitava se polica uvuče u zid. Rastvorim usta osjetivši nalet hladnog zraka.
Pronašla sam ih.
Mislim da u daljini čujem zavijanje sirena. Zvuk je tek nešto glasniji od zujanja
komarca. Ako je riječ o policiji, još su uvijek daleko. Stopala mi gore u cipelama.
Čitavo me tijelo svrbi od nestrpljenja. Od oružja imam tek svjetiljku. Trebala bih
pričekati policiju. Znam da bih. Sići dolje nenaoružana jebena je ludost.
No kada odozdo do mene dopre vrisak, zateknem se kako to svejedno činim.
 78.

LISA

ŽELJELA JE da ponovno budem Charlotte, ali nisam. Bila sam Charlotte. Sada
sam Lisa. U sebi nosim vlastiti bijes, ali i Charlottein, a pošto skloni i drugu lisicu,
usmjerim sve, u trenu se oslobodivši lažne ošamućenosti i vrišteći dok nasrćem na
nju.
»Kučko jebena!« Moje joj riječi poprskaju lice dok je guram unazad. »Jebena,
prokleta kučko!« Toliko toga želim reći, urlati na nju, izbaciti svu svoju tugu i sve
godine krivnje, zbog toga što mi je učinila, što je učinila Danielu, ali to su jedine
riječi koje pronalazim.
Sruči se na stol uz tup udarac, a ja posrnem u stranu, nesigurnija na nogama
negoli sam očekivala. Prestanem se kretati, ali svijet to ne učini. Sranje. Katieno
iznenađenje i šok pretvore se u podmukao izraz, a kada mi mučnina zaprijeti padom,
shvatim i zašto. Nož. Moj nož. Posegne prema njemu, na što se bacim kako bih je
spriječila, ali ona nije pijana i drogirana te se umješno okrene, a nož joj se nade u
ruci. Slavodobitno mi se smiješi dok se ja njišem i nastojim usredotočiti.
»Nikada me nisi mogla pratiti«, kaže.
»Jebi se.« Iza nje vidim pomicanje pod dekom. Ne uspaničeno migoljenje, već
usredotočene pokrete. Moram Katie odvratiti pozornost. Moram ostati živa dovoljno
dugo da moja djevojčica pobjegne. »Što, ubost ćeš me? To će ti sjebati savršen plan,
zar ne?«
»Smislit ću nešto«, kaže, ali vidim da sam je iživcirala. Deka se snažnije
pomiče. Je li Ava oslobodila jedno zapešće? »Radije bih da završiš u zatvoru, ali
podnijet ću i ako obje umrete.«
Baci se prema meni pa se uspijem teturavo skloniti s puta. Nasmije se, a zatim s
iznenadnim očajem shvatim da se poigrava mnome. Jedva se držim na nogama.
»Lisa?«
 Glas je toliko neočekivan da se instinktivno okrenem. Stoji na dovratku iza nas,
razrogačenih očiju te s obješenom svjetiljkom u ruci uz tijelo. Marilyn. Marilyn nas
je pronašla. Ispustim slabašan jecaj ugledavši svoju najbolju prijateljicu, pravu
najbolju prijateljicu, ali ona odjednom jurne prema meni, odbaci svjetiljku na pod i
snažno me gurne u stranu.
Zavrtim se i unatraške padnem na pod, i uto ugledam Katie, lica izobličena od
luđačke ogorčenosti, kako nožem para prostor na kojem sam netom stajala. Prostor
koji trenutačno zauzima Marilyn.
Čujem Marilyn kako glasno udiše. Zvuk nije odraz bola već posvemašnjeg
iznenađenja. Spusti pogled. Drška joj viri iz prsa. Načas stoji posve mirno, a zatim
okrene glavu prema meni. Pokušava se nasmiješiti. Usta joj se pomiču u nastojanju
da oblikuju riječ te s poda na kojem ležim čujem tekuće pištanje njezina daha.
»Bježi«, naposljetku kaže, a potom se, kao lutka presječenih konaca, stropošta
na pod.
Ne bježim. Ne mogu. Dosta mi je bježanja. Sklonim pogled sa slomljenog tijela
svoje predivne prijateljice i zavrištim. Čujem zvuk i znam da potječe od mene, ali
čini mi se kao da dolazi odnekud drugdje, od nekoga drugog i daleko izvan mene.
Nemam nijedne razumne misli. Oružje sam puke boli, stoga poskočim, posve
stabilna na nogama i bacim se na Katie, obje nas obarajući na tlo i svojom joj
težinom izbijajući zrak iz pluća. Obujmim joj vrat rukom i stanem ga stiskati.
Marilyn. Daniel. Ja. Ava. Sve te godine. Sav moj život. Opire se, ali stišćem
njezin tanki vrat poput škripca. U očima joj vidim strah i uživam u njemu. »Jebi se,
Katie Batten«, protisnem kroza zube dok mi suze naviru na oči, »Jebi se, kučko
luda.«
Guši se i njezin slomljeni dušnik ispušta užasne zvukove dok se očajnički bori
za zrak, ali jače je stišćem, a mišići dlana počinju mi urlati od napora. Ubit ću je.
Znam to. I osjećaj je dobar.
»Mama, ne!« Ruke na mojim rukama. Grabe me i pokušavaju me skloniti s nje.
»Nemoj. Mama, nemoj!«
Ava. Moja Ava. Prljava je, a lice joj je uprljano šmrkljima i suzama, a kosa
masna i raščupana, ali oči su joj bistre dok grčevito prima moje lice.
»Nisi ubojica. Ne dopusti da te učini ubojicom. Volim te, mama. Nemoj.«
Zurim u njezine oči, toliko slične Jonovima, ali i - onkraj boje - u njezinoj
nutrini, toliko slične mojima. Moja malena.
 »Molim te, mama«, kaže. »Molim te.«
Osjetim kako mi stisak popušta. Poda mnom, Katie se zakašlje kada je pustim
jer ne mogu biti toliko blizu Avi a da je ne zagrlim. Privučem je k sebi te se
priljubimo jedna uz drugu, plačući jedna drugoj u kosu dok mrmljam: U redu je, u
redu je, dušo, mama je sada ovdje, gotovo je, gotovo je, a odozgo dopru glasovi,
topot stopala na stubištu i znam da smo sigurne.
Katie se napne poda mnom i pokuša se uspraviti. Pustim Avu i jednim je hitrim
pokretom udarim u lice. Više se ne pomakne.
 Epilog

JOŠ IMA NOĆNE MORE. Vjerojatno će ih još dugo imati, sve će ih one imati,
ali sada su drugačije i podsjeća samu sebe da je riječ tek o snovima. Katie je iza
rešetaka. Neće pobjeći i pronaći ih. Kažu da joj Katie piše, ali ne čita pisma. Rekla je
zatvorskom osoblju da ih sve spali. Ne zanima je što joj Katie ima reći.
Ponovno je Charlotte i shvatila je da nema ništa protiv toga. Ovoga joj je puta
psihoterapija koristila, premda joj je teško otpustiti čitav život ispunjen krivnjom i
sramom. Često razgovaraju o njezinu djetinjstvu. Razgovaraju o Danielu. Plače.
Kada nema noćne more u kojima je Katie traži, još uvijek sanja da drži Daniela
za ruku. Misli da to nikada neće prestati sanjati. Ali i to je u redu. Nema ga i ništa to
ne može promijeniti. Vrijeme je da se okrene budućnosti. Da živi. Da prigrli nov
život. Mora pokušati biti sretna. Sada može biti sretna. Ima potpuno pravo na to.
Danas je sretna. Danas je puna nade.
Ava, blijeda, prelijepa i zadivljena, drži dijete, tako sićušno, krhko i novo, a
Charlotte pomisli kako predstavljaju dva najljepša stvorenja na cijelom svijetu, ta
njezina mlada kći i njezino novorođenče. Oni su njezina snaga. Uvijek će biti.
Courtney je otišao kući iz bolnice, pomalo šokiran i preneražen, ali Charlotte misli
da će mu biti dobro. Dobar je mladić i ima osjećaj da će, uz dovoljnu količinu
pomoći, biti dobar otac. Tome djetetu neće nedostajati ljudi koji će ga voljeti.
»Prekrasan je«, kaže, a suze joj žare oči dok se smiješi kćeri. Ovih joj dana suze
dolaze s lakoćom. Smiješno je kako se stvari mijenjaju.
»Donijela sam gumene bombone!« Bolnička se vrata otvore i kroz njih prođe
Marilyn, mašući vrećicom slatkiša u zdravoj ruci. I ona je prošla dug put, ali borac
je. Morala je biti. Polako vraća prirodni sjaj. Smiješak joj više nije usiljen. I ona ima
noćne more. Charlotte je čuje kako plače u snu. Nakon izlaska iz bolnice djelovalo je
prirodno da se useli k njoj, a privremeno stanje prešutno je postalo trajno. Charlotte,
Ava i Marilyn; neobična malena obitelj, ali nikada je ne bi mijenjala. Zajedno su
preživjele. Zajedno će preživjeti. Ostatak svijeta može pričekati. Zna da Simon želi
nešto više, ali nije sigurna da će se to i dogoditi. Možda jednog dana. Sve ovisi o
njegovu strpljenju.
 »Znači, malac će se useliti k nama«, kaže Charlotte sjedeći na rubu kreveta.
Gurne prst u djetetovu zgužvanu šačicu, opčinjena njegovom ljepotom. Pobačaj nije
dolazio u pitanje. Ava to nije mogla učiniti, a Charlotte se nije namjeravala protiviti
njezinoj odluci. U drugom vremenu i životu, možda. Ali ne u svojem i Avinu.
»Jesi li smislila ime?« upita Marilyn. Charlotte znatiželjno podigne pogled. Ava
je čitavu trudnoću tajila imena, ne znajući hoće li dobiti dječaka ili djevojčicu. Ava
kimne, znojne kose priljubljene uz lice.
»Daniel«, kaže. »Želim ga nazvati Daniel.«
Dijete šačicom čvrsto stisne Charlottein prst, a suze navale vruće, slane i svježe
kada je odbije pustiti.
Daniel. Savršeno.
 Zahvale

KAO UVIJEK, hvala Veronique Baxter, mojoj agentici u agenciji David

Higham te Grainne Fox u Fletcher &Co. Genijalne ste - i sprječavate me da previše
skrećem s puta! Velika hvala čitavom timu u HarperFiction UK-u, osobito Jaime
Frost i, dakako, vječna hvala prijateljici i izvanrednoj urednici - Natashi Bardon.
Također velika hvala Davidu Highfillu u Williamu Morrowu u Sjedinjenim
Državama jer se oduševio knjigom i dodatno me uveo u HarperCollinsovo globalno
okrilje.
I hvala svoj mojoj obitelji i prijateljima koji me potiču, podržavaju i ne mare za
to što se odijevam kao beskućnica i cijeli dan boravim u odjeći u kojoj sam šetala
psa. Svima vam dugujem vino.

Scan : Tatum Obrada: Mila

www.balkandownload.org
 Napomena

1 Američki glumac (1899.-1986.) poznat po ulogama gangstera i grubijana.

2 Uz Ashworth i Rampton, jedna među najstarijim i najčuvanijim
psihijatrijskim bolnicama u Engleskoj.