PRISTUP PRAVDI OSOBA S

INVALIDITETOM S POSEBNIM
NAGLASKOM NA
PROCEDURALNE ADAPTACIJE
- STUDIJA -

Podgorica, mart 2020.

 PRISTUP PRAVDI OSOBA S
INVALIDITETOM S POSEBNIM
NAGLASKOM NA
PROCEDURALNE ADAPTACIJE
- STUDIJA -

Projekat Svi jednaki u pristupu pravdi mali je grant projekta Reforma pravosuđa: Unaprjeđivanje kapaciteta organizacija
civilnog društva u doprinosu očuvanju integriteta pravosuđa koji je finansiran od strane Evropske unije i kofinansiran od
strane Ministarstva javne uprave. Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost UMHCG-a i CEGAS-a i ni na koji
način ne odražava stavove CeMI-ja, CEDEM-a, MAEIP, niti Evropske unije i/li Ministarstva javne uprave.
Izdavač:
Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore

Za izdavača:
Marina Vujačić

Autori/ke:
Boris Marić
Marina Vujačić
Sergej Sekulović

Saradnica:
Dragana Sokić

Dizajn:
Gavro Kračković

Štampa:
Lapis štamparija

Tiraž:
100 primjeraka
SADRŽAJ
O PROJEKTU 6

I UTICAJ (PRIMJENE) RAZLIČITIH MODELA PRISTUPA

INVALIDITETU NA GARANCIJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM /
ANALIZA KONTEKSTA 7

II UVOD 15

III PRISTUP PRAVDI I JEDNAKOST PRED ZAKONOM 16

IV MEĐUNARODNI I NACIONALNI PRAVNI OKVIR 21

V POJAM RAZUMNIH I PROCEDURALNIH ADAPTACIJA 25

1.2. Opšti komentar - ostalo 27
Opšti komentar br. 1 na član 12 - jednako priznanje pred zakonom 28

VI GARANCIJE RAZUMNIH ADAPTACIJA U DOMAĆEM

ZAKONODAVSTVU30

VII SUDSKA PRAKSA 31

VIII ZAKLJUČNA RAZMATRANJA I PREPORUKE 32

LITERATURA34

O ORGANIZACIJAMA 36

O AUTORKI I AUTORIMA 38
 O PROJEKTU
Projekat All = in Access 2 Justice – Svi jednaki u pristupu pravdi  Udruženje
mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi u saradnji s Centrom za
građanske slobode (CEGAS).
Projektom se želi doprinijeti razvoju politika i povećanju standarda u oblasti
zaštite vulnerabilnih grupa (prioritetno OSI) kroz zalaganje za omogućavanje jednakih
prava i ravnopravnosti stranaka pred crnogorskim sudovima, kroz specifične ciljeve usm-
jerene na unaprjeđenje i razvoj pristupa pravdi i pravičnog postupka pred sudovima i
Državnim tužilaštvom za OSI.
Kroz izradu analiza i istraživanja na temu jednakog priznanja pred zakonom,
postupcima pred organima i posebno pristupa pravdi za osobe s invaliditetom u Crnoj
Gori, te konkretnih preporuka i modela evidencija sudskih postupaka u kojima učestvuju
OSI, umnogome bi se doprinijelo definisanju i primjeni standarda koji garantuju jedna-
kost i pravičnost u pristupu pravdi, naročito u segmentu koji se odnosi na prava osoba
s invaliditetom. Na ovaj način, projekat će dati direktne preporuke u oblasti garancija i
zaštite prava na pristup pravdi OSI, posebno u segmentu instituta poslovne sposobnosti
i primjene proceduralnih adaptacija tokom postupka, ali i pomoći realizaciju planiranih
mjera Strategije i akcionog plana reforme pravosuđa Crne Gore, a koje će tokom i nakon
projekta biti zastupane od strane projektnih partnera prema ključnim donosiocima odlu-
ka, ali i kreatorima politika, te onima koji primjenjuju zakone u oblasti pravosuđa.
Aktivnosti projekta realizuju se u okviru  Konkursa za dodjelu malih grantova
nevladinim organizacijama sa ciljem davanja podrške dostizanju većeg nivoa demokrati-
je i vladavine prava u Crnoj Gori, sa fokusom na reformu pravosuđa, raspisanog od
strane  Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) u partnerstvu sa Centrom za
demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Mrežom za afirmaciju evropskih inte-
gracionih procesa (MAEIP), a u okviru projekta “Reforma pravosuđa: Unaprjeđivanje
kapaciteta organizacija civilnog društva u doprinosu očuvanju integriteta pravosuđa”,
koji je finansiran od strane Evropske unije, kroz program pretpristupne podrške
(IPA), i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave.

6 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
I UTICAJ (PRIMJENE)
RAZLIČITIH MODELA
PRISTUPA INVALIDITETU
NA GARANCIJE PRAVA
OSOBA S INVALIDITETOM /
ANALIZA KONTEKSTA

1.1.

“Ljudska prava osoba s invaliditetom razumijete onoliko koliko znate o različi-

tim modelima pristupa invaliditetu i njihovom uticaju na garancije i poštovanje prava i
dostojanstva osoba s invaliditetom. Poznavanje modela pristupa invaliditetu za aktiviste,
zagovarače prava OSI, ali i donosioce odluka i kreatore politika važno je kao azbuka
za učenike/ce u školi. Ako ih ne savladate ostajete vječno nepismeni.” (Vujačić, M, citat
često korišćen na predavanjima o ljudskim pravima osoba s invaliditetom)

Kroz istoriju su se koristili različiti modeli pristupa invaliditetu, i u skladu s tim

invaliditet „tretirao“ kao različito pitanje i fenomen[1], odnosno vjekovima kao problem, i
to pojedinca koji se s njim suočava. Tako je dugoročna primjena medicinskog modela
pristupa invaliditetu uticala na posmatranje invaliditeta kao problema pojedinca koji
treba riješiti i izliječiti, odnosno osobe s invaliditetom zbrinuti u kućama ili ustanovama
zdravstvene i socijalne zaštite (bolnice, domovi, specijalizovani centri). Sa sličnim ishod-
ima se primjenjivao i funkcionalni model pristupa koji je osobe s invaliditetom smatrao
nefunkcionalnim, odnosno ograničenim u obavljanju osnovnih životnih funkcija, a kao

1  U smjernicama za trenere Kancelarija Visokog Komesara UN za ljudska prava definiše različite mode-
le pristupa i njihove posledice, odnosno način tretiranja invaliditeta. O nekim od navedenih modela možete
detaljnije pročitati na linku: http://bit.ly/2TW0evK, strane 8 – 18.

7
 ključni tretman primjenjivala se rehabilitacija, i to prije svega, medicinska rehabilitacija
kroz tretman fizioterapeuta, logopeda, defektologa i stručnjaka sličnih profesija, s ciljem
da se poprave (oštećene, umanjene ili nadograde nepostojeće) funkcije osoba s invalid-
itetom. Funkcionalni, ili kako ga drugačije zovu profesionalni, model i dalje u najvećoj
mjeri koriste udruženja koja zastupaju prava djece s invaliditetom, ali i država, odnosno
sistemi koji, iako se deklarativno zalažu za ljudska prava, problem i dalje vide u oso-
bama s invaliditetom, koje su manje funkcionalne, odnosno sposobne, a ne sistemu koji
treba mijenjati uklanjanjem prepreka i stvaranjem jednakih mogućnosti, odnosno bolje
reći izjednačavanjem mogućnosti.
Iz ova dva osnovna, kao kombinacija, proizilaze i moralni i model milosrđa
pristupa invaliditetu, koji, takođe, problem vide u osobi s invaliditetom. Dok se moralni
model odnosi (i u literaturi isključivo pominje) na posmatranje žena s invaliditetom kao
aseksualnh i nefunkcionalnih za tradicionalnu ulogu žene, kao majke, model milosrđa
poziva na humanost i pomoć društva osobama s invaliditetom (pozivanjem i izazivanjem
saosjećanja, dobročinstva i samilosti) kroz donacije i druge humanitarne akcije, kako bi
se OSI zbrinule. Ovakav odnos prema OSI opet za posljedicu ima odsustvo odgovorno-
sti sistema, koji se ne poziva na promjenu i primjenu zakona, već društvo poziva da don-
acijama omogući liječenje ili rehabilitaciju OSI, kao jedino viđenje rješenja problema.

Takvi pristupi ostavljaju praznine u legislativi, a u praksi produbljuju jaz i ostavl-

jaju nejednakost kao prirodan ishod. Oni dovode do trajne segregacije i isključivanja
osoba s invaliditetom, a postoje teorije da su osobe s invaliditetom zbog vjerovanja
da nanose štetu društvu uništavane, posebno u militaristički nastrojenim društvima[2].
U društvima i sistemima gdje su se primjenjivali, ili i dalje primjenjuju kao recid-
ivi ranijih sistema ovi modeli pristupa, osobe s invaliditetom se ne pitaju o sopstvenom
mišljenju i osjećanju u odnosu na tretman drugih, i ne pruža im se mogućnost učešća, u
procesima donošenja odluka o njima samima.

Zajednička posljedica ovih modela, koji se u osnovi jedino razlikuju u metodama

i ishodu, (dok medicinski model rješenje vidi u potpunom izlečenju, funkcionalni smatra
da treba popraviti funkcije OSI radi njih samih, ali ne istovremeno radi uživanja i lakšeg
pristupa ostalim ljudskim pravima[3], model milosrđa teži ka jednom od ova dva ishoda:
izlečenju ili popravljanju funkcija, ali uz pomoć društva, dok nema za cilj promjenu svijes-

2  Primjeri polisa i Hitlerove gasne komore.

3  Osnovna zamjerka funkcionalnom modelu jeste činjenica što on, na primjer, zdravstvenu zaštitu OSI
ne posmatra kao pravo već kao nužnost, pritom zapostavljajući sva ostala prava. Dakle, polazi od nes-
posobnosti OSI kao problema, a ne neophodnosti društva da se prilagodi individualniim mogućnostima
OSI. Samim tim, medicinska rehabilitacija se ne garantuje kao pravo, radi smanjenja progresiije oštećenja
i poboljšanja kvaliteta života, već samo u cilju “izlečenja” OSI. Ako ono nije moguće onda se pravo na
medicinsku rehabiltaciju, ali ni sva ostala prava i ne garantuju jer se “slučaj” smatra beznadežnim.

8 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
ti, prihvatanje invaliditeta i pristup pravima), jeste činjenica da ne postoje zakonske
garancije i da se opravdava (jer se smatra logičnim) obespravljivanje OSI. Tako su
kroz istoriju prvi akti koji na bilo koji način tretiraju pitanja OSI bili tzv. Rehabilitacioni akti
(Francuska, Engleska, SAD), a invaliditet se direktno prvi put pominje tek u Deklaraciji
UN o pravima osoba s invaliditetom (1975), Svjetskom programu akcije za osobe s in-
validitetom (1982.), i Standardnim pravilima UN o izjednačavanju mogućnosti (1993.).
Sva tri ova dokumenta su pravno-neobavezujućeg karaktera.
Tako iz odnosa koji invaliditet posmatra kao nesposobnost, ili umanjenu sposob-
nost proizilaze i loše i diskriminatorne garancije prava (koje ne uvažavaju poštovanje
autonomije i izbora osoba s invaliditetom), već polaze od pretpostavljene nesposobnosti
kao problema pojedinca. Tako se i u zakonskim rješenjima, pa i onima iz oblasti pris-
tupa pravdi i pravosuđa, u normama navode “nesposobnost ili umanjena sposobnost
za rasuđivanje”, “zaostalost u razvoju”, “nemoćni”, “nemogućnost sporazumijevanja”,
“nemogućnost standardnog potpisa”, i brojni drugi “razlozi”, zbog čega se ne propisuju
alternativne mogućnosti, već isključivosti bez prava izbora samih osoba s invaliditetom,
i uz vrijeđanje njihove ličnosti i dostojanstva, primoravaju se na određene režime, bez
izbora mogućnosti, kršenje privatnosti, i omalovažavanja, i to u krajnjem bez uključivanja
osoba s invaliditetom u navedene procese i postupke jer se smatraju nesposobnim i za
sopstvena prava i interese, a drugima daje podrazumijevana moć donošenja odluka u
njihovo ime i za njih.
Kako pojmovi ne predstavljaju samo jezičke izraze, već predstavljaju odnos i stav
prema pojavama, ili ljudskim karakteristika, a koji u krajnjem determinušu politiku, bila
ona činjenje ili nečinjenje, onda pojmovi u legislativi ukazuju i na stvarni odnos prema
ljudima i njihovim osobinama, ili osobinama koje im se pripisuju uz vjerovanje da su ove
osobine uslovljene njihovom prirodnom i društvenom predispozicijom, onim što se, u ne
tako davnoj istoriji, smatralo nedostacima (The Office of the United Nations High Com-
missioner for Human Rights, 2014: 8-18).
Tako će se, u situaciji kada su neke prostorije nepristupačne prije pribjeći ost-
varivanju prava ili sprovođenju procedura na nekom drugom mjestu (pa i kod kuće OSI),
ili ponuditi fizička pomoć prilikom uslaska u neki objekat, umjesto omogućiti pristupačnost
institucija i prostora u kojem neki organ vrši svoja ovlašćenja, OSI će biti primorane da se
sporazumijevaju kao većina, a samo kao poslednja opcija će im biti omogućen znakovni
jezik ili drugi vid komunikacije, i u krajnjem, ako se ne potpisuju standardnim potpisom,
biće primorane da ostave otisak prsta što ih poistovjećuje s kategorijom nepismenih…
Kao najdrastičniji primjer jeste propisivanje i primjena instituta (potpunog ili djelimičnog)
oduzimanja poslovne sposobnosti za OSI, kada zbog “duševne bolesti, duševne zaos-
talosti ili kojeg drugog uzroka nije sposobno da se samo brine o svojim pravima i inter-
esima[4]”, ili kada „svojim postupcima ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese
drugih lica zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti, prekomjernog uživanja alkohola ili

4  Član 235 stav 1 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007 i "Sl. list CG", br. 53/2016).

9
 opojnih sredstava, senilnosti ili drugih sličnih razloga[5]“, odnosno produženog roditeljsk-
og prava kada dijete “zbog smetnji i teškoća u razvoju, invaliditeta ili iz drugih razloga
nije sposobno da se samo stara o svojoj ličnosti, pravima i interesima[6]”, dok se na prim-
jer, od roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost ne traži pristanak za usvojenje
njegovog djeteta, već mu ga socijalna služba može oduzeti i dati pod starateljstvo drugoj
porodici. Dodatno, osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost nema pravo sklapanja
braka i porodice, pravo usvojenja, ne može biti podvrgnuta medicinsko-potpomognutoj
oplodnji, ne može biti donor, niti primiti organ, nema pravo zaposlenja, ne može biti
korisnik usluga za život u zajednici, posebno onih koje podrazumijevaju ugovorni odnos
korisnika i pružaoca usluge (neposrednog ili posrednog), nema pravo glasa i izbora u
funkcije i brojna druga prava, dok se nad njim/njom, bez njegove/njene saglasnosti,
mogu vršiti medicinski eksperimenti, ali i ograničiti mu/joj se, odnosno potpuno oduzeti
sloboda kretanja i prisilno smjestiti u ustanovu i podvrgnuti medicinskom tretmanu[7]. Da-
kle, jasno je da se u svim navedenim situacijama prema OSI pristupa kao prema objektu
(postupanja) a ne subjektu prava. U ostalim djelovima studije biće jasno kako su nave-
deni modeli pristupa imali uticaj i na razumijevanje i garancije razumnih adaptacija,
afirmativne akcije i proceduralnih adaptacija.
Kako prethodno navedeni modeli nijesu davali efekte, odnosno očekivane ishode
koji se odnose na „izlečenje“ invaliditeta i popravljanje funkcija osoba s invaliditetom,
(naprotiv, dešavalo se suprotno; broj osoba s invaliditetom se povećavao, a njihov život-
ni vijek postajao duži) odnosno njihovom primjenom se nije postigao zadovoljavajući
kvalitet života, osobe s invaliditetom su posebno kroz pokret za građanska prava (60-
ih godina prošlog vijeka u Americi) počele zastupati pristup koji prioritetno i primarno
stavlja u fokus i tretira probleme u okruženju, a koji u stvari ograničavaju i otežavaju
ravnopravno učešće osoba s invaliditetom. Dakle, izvor problema se premješta iz osobe
na spoljnu stvarnost – okruženje. Ovaj model pristupa naziva se socijalnim modelom
i on kao ključne potrebe vidi uklanjanje barijera na koje nailaze osobe s invaliditetom,
a koje upravo nameće društvo, svjesno ili nesvjesno, dok invalidnost tretira kao jednu od
ljudskih različitosti.
Socijalni model pristupa je ujedno i odgovor protiv institucionalizacije i zbrinja-
vanja osoba s invaliditetom. On zahtijeva razvoj svih neophodnih politika i praksi, izjed-
načavanje mogućnosti od najranijeg uzrasta, razvoj servisa podrške i život u zajednici,
kroz procjenu potreba za podrškom OSI; praćenje troškova života proisteklih iz invalid-
iteta i razvoj kompezatornih prava u cilju postizanja jednakosti.
Nekoliko decenija kasniije kroz razvoj ljudskih prava osobe s invaliditetom
počinju zastupati svoja prava kroz model zasnovan na ljudskim pravima. Njime se
prevazilaze nedostaci socijalnog modela, odnosno obespravljivanje počinje osuđivati i

5  Ibid, stav 2.
6  Ibid, član 92.
7  Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica („Sl. list RCG“, br. 32/2005 i „Sl.list CG“,
br. 27/2013), član 17, stav 4.

10 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
tražiti kazna za to, a ne samo definisati uzroci (kao što je to činio socijalni model). Do-
datno, socijalni model pristupa invaliditetu problem izmješta iz pojedinca na okruženje,
dok na takav način zanemaruje individualne karakteristike pojedinca u odnosu na koje
se trebaju propisati posebne mjere, a u konktekstu pristupa pravdi omogućiti razumne i
proceduralne adaptacije.
Model zasnovan na ljudskim pravima, dakle, u prvi plan stavlja čovjeka, kao ljud-
sko biće kome moraju pripadati sva prava i slobode koje drugi ljudi stiču rođenjem, dok
nosioci pojedinih prava postaju kao punoljetni građani. I dok se u prethodnim modelima
pristupa garancije nekih prava prenose na druge koji će „odlučivati u najboljem interesu
OSI“ model pristupa invaliditetu zasnovan na ljudskim pravima konačno u središte prava
stavlja samu OSI.
Krajnji ishodi ovog modela podrazumijevaju garancije i ostvarivanje svih ljudskih
prava osoba s invaliditetom (uključujući i za djecu s invaliditetom i za žene s invalid-
itetom) propisanih, prije svega, Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, a
potom i drugim međunarodnim dokumentima u čijoj su izradi učestvovale same osobe s
invaliditetom, a invaliditet tretira kao pitanje ljudskih prava. Iz ovog proizilazi da i sama
Konvencija razlikuje oštećenje (impairement) kao svojstvo osobe, i invaliditet kao društve-
ni fenomen (za čije je razmjere odgovorno društvo).

Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala

2009.[8] i time se obavezala na njeno sprovođenje, odnosno implementaciju garancija
koje propisuje, daje definiciju invaliditeta kao razvojnog društvenog koncepta[9] i defin-
iciju osoba s invaliditetom navodeći da su osobe s invaliditetom one osobe koje imaju
dugoročna fizička, mentalna, intelektualna i/li senzorna oštećenja koja u sadejstvu s
različitim barijerama mogu otežati njihovo puno i efektivno učešće u društvu na osnovu
jednakosti s drugima[10].

U skorije vrijeme, pokret osoba s invaliditetom na međunarodnom nivou, UN

sistem i druge organizacije, umjesto termina mentalni invaliditet češće koriste termin psiho-
socijalni invaliditet jer osobe koje imaju mentalna oboljenja se susrijeću s raznim vrstama
psiho-socijalnog invaliditeta (neprihvatanje, strah, odbacivanje, nesnalaženje u većins-
kom okruženju, zatvorenost...). Dodatno, ovaj pojam ima značajno šire znaćenje i njime
je obuhvaćeno više kategorija ljudi, nekada i oni s rijetkim oštećenjiima, od kojih neka od
njih još uvijek nijesu dobila svoj jasan okvir i prepoznavanje. Prethodno, dovoljno govori
u prilog činjenici invaliditeta kao razvojnog društvenog koncepta zbog čega Konvencija

8  Zakon o ratifikaciji Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom (“Sl. list CG”, br. 02/09 od
27.7.2009.)
9  Vidjeti Preambulu Konvencije i Zakona o ratifikaciji Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom
10  Svrha Konvencije (Član 1)

11
 daje okvire, smjernice, i standarde koje mora dostići svaka država njena potpisnica.
Svrha Konvencije je da promoviše, zaštiti i osigura potpuno i jednako uživanje
svih ljudskih prava i osnovniih sloboda žena s invaliditetom, djece s invaliditetom, odnos-
no svih osoba s invaliditetom, i da promoviše zaštitu njihovog ljudskog dostojanstva.
Dakle, invaliditet nastaje kao sadejstvo tjelesnog, senzornog, psihosocijalnog, ili
intelektualnog oštećenja s barijerama, odnosno preprekama u društvu, bile one prepreke
u stavovima, barijere u administraciji, odnosile se na loša i nepotpuna zakonska rješenja
ili pravno nasleđe, ili na prepreke u okruženju: fizičkom (objekti, javne površine i javni
prostori), informacijama, komunikacijama i tehnologijama ili javnom saobraćaju i u pris-
tupu javnim uslugama.
Zbog toga, u poslednje vrijeme postoje trendovi proširivanja kategorija koje
spadaju u osobe s invaliditetom, pa se u brojnim zemljama osobe s dijabetesom, osobe s
astmom, osobe s HIV/AIDSom, izrazito mršave i izrazito gojazne osobe, između ostalih,
ubrajaju u kategoriju osoba s invaliditetom. Drugim riječima, svi oni koji se suočavaju s
preprekama, nejednakošću mogućnosti i izbora usled primjene standarda koji uzimaju
u obzir samo opšte karakteristike većinske populacije prilikom izgradnje okruženjja,
procedura u administraciji i garancija u zakonskim rješenjima, razvoja i širenja infor-
macija, komunikacija i tehnologija, te drugih sredstava i usluga mogu se smatrati oso-
bama s invaliditetom.

Tako će oštećenje kod jedne iste osobe biti na istom nivou u različitim zemljama
i sistemima, ali će nivo i procenat invaliditeta zavisiti i varitati od spoljnih faktora, među
kojima su i garancije prava i mogućnost pristupa ostvarenju prava.

Konvenciju je do sada ratifikovalo 177 država, s trendom rasta. Međutim, mnoge

države su ratifikovale i Konvenciju i njen Opcioni protokol ali nijesu istovremeno razvile
smjernice za njeno sprovođenje i primjenu na nacionalnm nivou. Zbog različitih modela
pristupa invaliditetu zastupljenih u brojnim državama svijeta, pa tako i u Crnoj Gori, koja
još uvijek u potpunosti ne primjenjuje (u zakonodavstvu i praksi) ni socijalni model pris-
tupa invaliditetu (a kamoli onaj zasnovan na ljudskim pravima) postoji nerazumijevanje
Konvencije, njenih načela i principa i obaveza za države članice. U krajnjem, ne samo da
ne postoji razumijevanje Konvencije već se ni definicija osoba s invaliditetom, ne prenosi
i često nepravilno definišu kategorije osoba s invaliditetom.
Tako crnogorsko zakonodavstvo još uvijek nije diferenciralo pojmove intelektual-
ni invaliditet i mentalni (psihosocijalni invaliditet) zbog čega u legislativi nerijetko navodi
pojmove: „duševna zaostalost“, „duševna bolest“, „duševni nedostatak“, „duševno obol-
jenje“ pod kojima ubraja i intelektualni invaliditet (umanjene kognitivne sposobnosti/
kapacitete, koje je apsolutno nemoguće izliječiti) i psihosocijalni invaliditet (mentalno
oboljenje: kratkotrajno, periodično ili dugotrajno, izlečivo ili neizlečivo), pri čemu se po-
jam „duševna zaostalost“ odnosi na intelektualni invaliditet, a pojmovi „duševno obol-
jenje“, i „duševna bolest“ se odnose na psihosocijalni invaliditet, dok se pojam „duševni

12 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
nedostatak“ može odnositi na oboje, zavisno od tumačenja. Izrazito inteligentna osoba
može steći psihosocijalnu invalidnost, dok su rijetki primjeri da osobe koje imaju intelektu-
alno oštećenje i mentalno obole.
Drastični problemi koje ova poistovjećivanja, nerazgraničavanja i nerazumijevan-
ja izazivaju odnose se na sljedeće posljedice: u društvima gdje se ne razlikuju ove dvije
kategorije često se zajedno smještaju u iste institucije i prema njima primjenjuje isti tret-
man; osobama s intelektualnim invaliditetom se potpuno oduzima poslovna sposobnost
umjesto da im se pruža podrška u odlučivanju u odnosu na granice sposobnosti, dok se
osobama s psihosocijalnim invaliditetom najčešće djelimično oduzima poslovna sposob-
nost.
Kako bi doprinio procesu razumijevanja i primjene Konvencije, Komitet UN o
pravima osoba s invaliditetom, razvio je smjernice za pojedina prava i garancije Kon-
vencije, kroz svoje Opšte komentare.
Tako se, ne slučajno, Opšti komentar 1.[11] (objavljen 2014.) odnosi na član 12
Konvencije: jednako priznanje lica pred zakonom, a nastao je iz potrebe dodatnog
pojašnjenja obaveze država da garantuju institut podržanog donošenja odluka, umjesto
instituta oduzimanja poslovne sposobnosti koji postoji kao primjer u zakonodavstvu nekih
država članica Konvencije, među kojima je i Crna Gora. Dodatno u Komentaru se po-
jašnjava procesna, poslovna i pravna sposobnost.
Opšti komentar 2.[12] (takođe objavljen 2014.) odnosi se na član 9 Konvencije
koji definiše pristupačnost, i između ostalog se odnosi na razradu pojma pristupačnosti
okruženja, informacija, komunikacija i usluga, informaciono-komunikacionih tehnologija
i servisa, kao i javnih usluga. Dodatno, u ovom komentaru posebno je pojašnjen i pojam
minimalnih standarda i smjernica za pristupačnost, kao i razumnih adaptacija, namijen-
jenih pojedincima u konkretnim situacijama.
Za potrebe ove studije, važna su još dva Komentara Komiteta, razvijena u toku
2018.: Tako se Opšti komentar 6.[13] odnosi na član 5 Konvencije: Ravnopravnost i
nediskriminaciju, dok se Opšti komentar 7.[14] odnosi na član 4.3. i član 33.3. Kon-
vencije, odnosno definiše učešće osoba s invaliditetom u sprovođenju i monitorin-
gu sprovođenja Konvencije na nivou država članica.
Model zasnovan na ljudskim pravima podrazumijeva uključivanje i učešće oso-
ba s invaliditetom u procesima donošenja odluka koje se njih tiču, te konsultativni odnos
drugih nosilaca vlasti i funkcija s osobama s invaliditetom kada odlučuju u njihovo ime i
za njih.

11  Link originalne verzije https://www.ohchr.org/EN/HRBodies/CRPD/Pages/GC.aspx

S engleskog prevela M. Vujačić.
12  Ibid.
13  Ibid.
14  Ibid.

13
 Ipak, uprkos ili uzalud svim težnjama demokratskog društva zasnovanog na poštovanju
različitosti i jednakosti promjena paradigme invaliditeta ne dešava se prvo u propisima,
političkim dogovorima i odlukama, već sve promjene počinju od društva, koje uključuje i
nosioce vlasti, ali i građane/ke koji im daju legitimitet na izborima. U tom smislu, moralno
ili političko načelo poštovanja različitosti, nediskriminacije, odnosno poštovanja dosto-
janstva ličnosti osoba s invaliditetom nije dovoljno, već mu mora prethoditi promjena
svijesti prema invaliditetu, koja onda podrazumijeva i legislativne promjene i promjene u
postupanju, odnosno primjeni zakona i procedura.

14 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
II UVOD
Društvo koje teži vladavini prava, (podsjetimo da je Ustav, između ostalog, defini-
sao Crnu Goru kao državu vladavine prava), mora biti zasnovano na jednakosti građana
u supstancijalnom i proceduralnom smislu. Ovo zahtjeva dodatne napore kroz afirmaciju
inkluzivne politike, da bi se elementarno stvarali uslovi za jednakost mogućnosti, odnos-
no početne šanse moraju biti približno jednake, a rezultati neka budu fer nejednaki. U
kontekstu naše teme noseći pojmovi će biti razumne adaptacije, afirmativna akcija i
posebno proceduralne adaptacije.
Osnovni strateško-politički okvir predstavljaju Akcioni plan za poglavlje 23 (pra-
vosuđe i temeljna prava), Strategija za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i
promociju jednakosti za period 2017 – 2021 sa Akcionim planom za sprovođenje za
period 2019-2020, Analiza usklađenosti zakonodavstva u Crnoj Gori sa Zakonom o
zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN-a o pravima lica sa inva-
liditetom, sa preporukama za harmonizaciju.
Pravni okvir pored Ustava Crne Gore sačinjavaju još i zakoni iz oblasti an-
tidiskriminacije (Zakon o zabrani diskriminacije[15], Zakon o zabrani diskriminacije lica sa
invaliditetom[16]), i relevantni materijalni i procesni zakoni, kao i izabrane sudske odluke
kao neizbježan pomoćni izvor.
Osnovna hipoteza se sastoji u sljedećem: država Crna Gora ima posebnu
obavezu da implementira Konvenciju UN-a o pravima osoba sa invaliditetom
u dijelu proceduralnih adaptacija, koje se ne mogu izbjeći pozivanjem na nes-
razmjeran teret i bez kojih nema nediskriminativnog pristupa pravdi za OSI, a
upravo je ovo polje primjene Konvencije gdje država Crna Gora neprimjereno
kasni s implementacijom. [17]

15  „Sl. list CG”, br. 46/2010, 40/2011 - dr. zakon, 18/2014 i 42/2017.
16  „Sl. list CG“, br. 35/15.
17  Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima lica sa invaliditetom sa opcionim pro-
tokolom (“Sl. list Crne Gore”, br. 02/09 od 27.7.2009).

15
 III PRISTUP PRAVDI
I JEDNAKOST PRED
ZAKONOM
Opšte poznata je činjenica da nema vladavine prava bez nediskriminativnog
pristupa pravdi. Može se reći da bez uređenog sistema pristupa pravdi sve pravne ga-
rancije poštovanja ljudskih prava i sloboda imaju samo formalno značenje, odnosno
stavljaju se u ruke onih koji imaju moć zloupotrebe bez adekvatnog nadzornog i kon-
trolnog mehanizma koji nezavisno i nepristrasno utvrđuje granice (zlo)upotrebe moći i
garantuje zaštitu.
Suštinu jednakosti pred zakonom (i jednakosti u primjeni zakona) u kontekstu
pristupa pravdi čine sljedeće garancije[18]: pravo na efektivan pristup nadležnom
organu za odlučivanje (uključujući i pravo na besplatnu pravnu pomoć), pravo
na djelotvorno pravno sredstvo, pravo na pravičan i fer postupak, pravo na
odlučivanje u razumnom roku, pravo na obrazloženu odluku, pravo na adek-
vatno obeštećenje. Dakle, radi se o garancijama u početnoj fazi, tokom trajanja pos-
tupka i nakon njegovog završenja (izvršenje), bez kojih prava propisana pravnim por-
etkom, sem u idealnoj situaciji njihove besprekorne primjene, mogu ostati samo puke
proklamacije.
Nabrojane pravne garancije dodatno obavezuju države koje žele da budu zas-
novane na vladavini prava u pogledu osoba s invaliditetom. Tu se one nalaze na poseb-
nom testu humanosti, poštovanja ljudskih prava koje zahtijeva dodatni napor, odnosno
određeni preferencijalni tretman, a kojim se dokazuje posvećenost, ili preciznije daje
odgovor na pitanje: da li se ljudska prava (konkretno OSI) shvataju ozbiljno?
Na početku još jedno od pitanja koje se nameće jeste ne/postojanje evidencija
postupaka u kojima učestvuju osobe s invaliditetom, u bilo kom svojstvu, pa tako ni potre-
ba za omogućavanjem proceduralnih adaptacija, ali ni stepena sudske zaštite.
Kada je u pitanju vođenje evidencije postupaka u kojima su OSI učesnici u pos-

18  Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom u članu 5 propisuje:

Države potpisnice priznaju da su sva lica jednaka pred zakonom i imaju pravo na jednaku zaštitu pred
zakonom i uživanje jednakih blagodeti zakona, bez ikakvih diskriminacija.
Države potpisnice zabranjuju bilo kakvu diskriminaciju po osnovu invalidnosti i garantuju svim licima sa
invaliditetom jednaku i efektivnu pravnu zaštitu od diskriminacije po bilo kom osnovu.
Da bi promovisali ravnopravnost i ukinuli diskriminaciju, države potpisnice će preduzeti sve odgovarajuće
korake kako bi osigurali pružanje razumnih adaptacija.

16 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
tupku, na osnovu zahtjeva za SPI[19] koje smo uputili svim sudovima na teritoriji Crne Gore
dobili smo sledeće informacije[20]:

Na pitanje: Da li se vodi poseban registar postupaka u kojima učestvuju

OSI dva suda su odgovorila pozitivno, i to: Viši sud za prekršaje Crne Gore (VSz-
PCG) i Osnovni sud Kolašin (OSKL), dok su 22 suda negirala vođenje posebnog
registra, i to: Osnovni sud Herceg Novi (OSHN)­­, Vrhovni sud (VrS), Viši sud Bijelo
Polje (VSBP), Viši sud Podgorica (VSPG), Upravni sud (USCG), Sud za prekršaje
Podgorica (SzPPG), Privredni sud (PS), Osnovni sud Ulcinj (OSUL), Osnovni sud
Kotor (OSKO), Osnovni sud Rožaje (OSRO), Osnovni sud Bijelo Polje (OSBP), Os-
novni sud Pljevlja (OSPV), Osnovni sud Podgorica (OSPG), Osnovni sud Nikšić
(OSNK), Osnovni Sud Danilovgrad (OSDG), Osnovni sud Cetinje (OSCT), Os-
novni sud Bar (OSBR), Osnovni sud Žabljak (OSŽB), Osnovni sud Berane (OSBA),
Apelacioni sud (AS), Sud za prekršaje Budva (SzPBD), i Ustavni sud (UsSCG), 1
sud odgovorio je da u zadnjih 5 godina nije bilo postupaka u kojima su kao stranke
učestvovale OSI i da iz tog razloga nije bilo potrebe za vođenjem posebnog registra
– Osnovni sud Plav (OSPL), dok 1 sud nije odgovorio na pitanje - Sud za prekršaje
Bijelo Polje (SzPBP).

25
22 Sudovi koji vode poseban register postupaka OSI

20

15 Sudovi koji su naveli da nije bilo postupaka OSI

Sudovi koji nijesu dostavili informaciju

10

5
2
1 1
0

Na pitanje: Postoji li neki drugi način obilježavanja predmeta u postupcima

u kojima učestvuju OSI?

19  Zahtjevi su poslati u periodu između 8 - 12. decembra 2019. Od ukupno 26 zahtjeva koje smo uputili
sudovima, njih 25 je prihvatilo zahtjev kao osnovan i dostavilo informacije dok je jedan zahtjev odbijen
od strane Ustavnog suda, međutim, iako je zahtjev odbijen u odgovoru su dostavljene tražene informacije.
Svi sudovi odgovorili su blagovremeno, u zakonskom roku. 15 sudova dostavilo je potpune informacije 10
sudova dostavilo je djelimične informacije, dok je jedan sud odbio zahtjev ali je kratkim odgovorima na
pitanje iste i dostavio.
20  Arhiva UMHCG-a.

17
 Dva suda odgovorila su da ima ili bi u slučaju potrebe imalo drugi način obil-
ježavanja predmeta, i to: OSNK (vodi se interna evidencija o postupcima u kojima učest-
vuju OSI) i OSPV (nije bilo postupaka ali na koricama tih predmeta bi bila upisana
oznaka OSI), jedan sud odgovorio je da se svi predmeti evidentiraju u bazu podataka
pravosudnog informacionog sistema (PRIS) koji nema poseban dio koji bi izdvojio OSI –
OSCT, jedan sud naveo je da vodi upisnike koji su prema nadležnosti suda taksativno
pobrojani članom 255 Sudskog poslovnika – AS, jedan sud odgovorio je da se OSI
evidentiraju kroz upisnik o odobravanju pružanja BPP – OSRO, sedam sudova nije
odgovorilo na pitanje: VSPG, OSKO, OSKL, OSDG, SzPBP, OSBR i OSBA; dok je 13
sudova odgovorilo da ne vodi drugi način obilježavanja predmeta, i to: OSHN, VrS,
VSzPCG, VSBP, USCG, SzPPG, PS, OSUL, OSBP, OSPG, OSŽB, SzPBD i UsSCG, jedan
sud odgovorio je da u zadnjih pet godina nije bilo postupaka u kojima su kao stranke
učestvovale OSI i da iz tog razloga nije bilo potrebe za drugim načinom obilježavanja
predmeta – OSPL.

Da bi se OSI osiguralo jednako uživanje navedenih prava neophodno je obez-

bijediti individualizovanu podršku prilagođenu invalidnosti.[21] Ovo podrazumijeva kako
sami pristup objektu, tako i omogućavanje uslova za samostalno kretanje i vršenje pro-
cesnih radnji u objektu, do omogućavanja vođenja konkretnog postupka u kome će
urođeno ljudsko dostojanstvo i autonomija ličnosti OSI biti u potpunosti garantovana.

Polazeći od zakonskih odredaba i cilja da se OSI omogući nesmetan pristup

sudovima, stanje u nacionalnom sudskom sistemu po ovom pitanju uopšte nije na za-
dovoljavajućem nivou. Prije svega, još uvijek ne postoji Analiza pristupačnosti sudova
osobama s invaliditetom[22] koja sadrži ocjenu u odnosu na sve elemente pristupačnosti,
u skladu sa Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata i pripadajućim Pravilni-
kom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica sman-
jene pokretljivosti i lica sa invaliditetom.
Kada je u pitanju pristupačnost, na osnovu zahtjeva za SPI dobili smo infor-
macije da je pet sudova (OSŽB, OSPB, PS, SzPBP i VSBP) bez elemenata pris-
tupačnosti.
Na pitanje Koji od elemenata pristupačnosti se nalazi u vašem sudu?
- šest sudova je odgovorilo da ima ravan ulaz, i to: VrS, VSzPCG, USCG,
OSBA, AS i SzPBD dok je 20 sudova odgovorilo da nema ravan ulaz, i to: OSHN,
VSBP, VSPG, SzPBP, SzPPG, PS, OSUL, OSKO, OSRO, OSBP, OSPV, OSPG, OSPL,

21  Invalidnost je sinonim za oštećenje, kao individualno svojstvo osobe, dok invaliditet predstavlja spoljnu
karakteristiku, odnosno društveni fenomen.
22  Iako je Vrhovni sud sačino Analizu, ista ne sadrži ocjenu po elementima pristupačnosti, niti se poziva
na zakonske odredbe koje definišu obaveze pristupačnosti javnih objekata, pa i sudova.

18 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, i UsSCG.
- 13 sudova je navelo da ima kosu rampu na ulazu: VrS, VSPG, OSUL, OSKO,
OSRO, OSPV, OSPG, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSBR i AS, dok je isto 13 sudova
negiralo postojanje iste, i to: OSHN, VSzPCG, VSBP, USCG, SzPBP, SzPPG, PS, OSBP,
OSCT, OSŽB, OSBA, SzPBD i UsSCG.
- dva suda posjeduje vertikalno-podiznu platformu, i to: VrS i AS, dok 24
suda ne posjeduje ovaj element pristupačnosti, i to: OSHN, VSzPCG, VSBP, VSPG,
USCG, SzPBP, SzPPG, PS, OSUL, OSKO, OSRO, OSBP, OSPV, OSPG, OSPL, OSNK,
OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, OSBA, SzPBD i UsSCG.
- tri suda imaju koso-podiznu platformu, i to: SzPPG, OSCT i AS, dok je 23
suda negiralo postojanje ovog elementa pristupačnosti, i to: OSHN, VrS, VSzPCG, VSBP,
VSPG, USCG, SzPBP, PS, OSUL, OSKO, OSRO, OSBP, OSPV, OSPG, OSPL, OSNK,
OSKL, OSDG, OSBR, OSŽB, OSBA, SzPBD i UsSCG.
- devet sudova posjeduje lift u unutrašnjosti objekta - unutrašnje dimenzije
lifta najmanje 110x140 cm, vrata svijetle širine najmanje 90 cm. Dakle, SzPPG, UsSCG,
šest sudova odgovorilo da posjeduje lift bez navođenja dimentija i to: VrS, AS, VSzPCG,
VSPG, OSPG, SzPBD, dok je USCG naveo da posjeduje dva lifta dimenzija 115x95
cm, vrata svijetle širine najmanje 75 cm. S druge strane, 17 sudova ne posjeduje lift, i
tu spadaju: OSHN, VSBP, SzPBP, PS, OSUL, OSKO, OSRO, OSBP, OSPV, OSPL, OSNK,
OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB i OSBA.
- dva suda odgovorilo je da ima taktilne trake vodilje i linije upozorenja
za kretanje osoba s oštećenim vidom, i to: SzPPG i OSPG, dok je 23 suda odgov-
orilo negativno, i to: OSHN, VrS, VSBP, VSPG, USCG, SzPBP, PS, OSUL, OSKO, OSRO,
OSBP, OSPV, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, OSBA, AS, SzPBD i
UsSCG, jedan sud odgovorio je da su taktilne trake vodilje i linije upozorenja u fazi
realizacije – VSzPCG.
- pet sudova odgovorilo je da u sudu postoji orjentacioni plan za kretanje
u objektu / reljefni plan objekta, i to: USCG, SzPPG, OSUL, OSKO i OSPG, dok je
20 sudova odgovorio da u sudu ne postoji orjentacioni plan, i to: OSHN, VrS, VSBP,
VSPG, SzPBP, PS, OSRO, OSBP, OSPV, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR,
OSŽB, OSBA, AS, SzPBD i UsSCG, 1 sud odgovorio je da je reljefni plan objekta u fazi
realizacije – VSzPCG.
- dva suda imaju oznake na Brajevom pismu na vratima pojedinačnih
prostorija na visini od 90 do 120 cm, i to: SzPPG i OSPG, dva suda odgovorilo je
da su oznake na Brajevom pismu u fazi realizacije – VSzPCG i USCG („na vratima poje-
dinačnih prostorija ne postoje oznake na Brajevom pismu, u toku je njihova izrada“), 22
suda odgovorio je negativno, i to: OSHN, VrS, OSUL, VSBP, VSPG, SzPBP, PS, OSKO,
OSRO, OSBP, OSPV, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, OSBA, AS,
SzPBD i UsSCG.
- tri suda posjeduju toalet namijenjen osobama s invaliditetom (unutrašn-
ji okretni prostor 150 cm), i to: USCG (naveo da posjeduje četiri toaleta unutrašnjeg
okretnog prostora 160x110), SzPPG i OSPG (bez navođenja dimenzija), jedan sud
naveo je da postoje dva toaleta ali ona nijesu u potpunosti prilagođena OSI – VSzPCG,

19
 jedan sud nije dao odgovor na pitanje – OSBA, 21 sud naveo je da ne posjeduju ovaj
element pristupačnosti, i to: OSHN, VrS, VSBP, VSPG, SzPBP, PS, OSUL, OSKO, OSRO,
OSBP, OSPV, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, AS, SzPBD i UsSCG.
- jedan sud naveo je da posjeduje drugi element pristupačnosti i to OSPG
(šalteri za lica s invaliditetom), devet sudova navelo je da ne posjeduje druge elemente
pristupačnosti: SzPBD, SzPPG, SzPBP, USCG, OSPV, OSBP, VSBP, PS i OSŽB. Ostali
sudovi, njih 16 nije navelo/odgovorilo da li posjeduje neki drugi element pristupačnosti,
i to: OSHN, VrS, VSzPCG, VSPG, OSUL, OSKO, OSRO, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG,
OSCT, OSBR, OSBA, AS i UsSCG.

20 19

15

10
7

Na kraju napominjemo da su sudovi na pitanja o konkretnim elementima pris-

tupačnosti dostavljali informacije na osnovu sopstvenih procjena, te da nije rađen moni-
toring pristupačnosti sudova, obilaskom na terenu organizovanom od strane UMHCG.
Ipak činjenica da su u većoj mjeri dostavljeni svi odgovori na pitanja koja su se
odnosila na elemente pristupačnosti ukazuje na svjesnost problema i od same samih
sudova, što ukazuje na mogućnost napretka u ovoj oblasti u narednom periodu. Te prom-
jene morale bi početi izradom konkretnih projektnih zadataka za adaptaciju, odnosno
prilagođavanje objekata u kojima su smješteni sudovi.

20 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
IV MEĐUNARODNI I
NACIONALNI PRAVNI
OKVIR
Pravo na pristup pravdi uređeno je najvažnijim međunarodnim dokumentima o
ljudskim pravima. Pomenućemo neke od njih: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravi-
ma iz 1948. (čl. 6, 7, 8, 10, 11), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
iz 1966. (čl. 2 i 14), Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
iz 1950. (čl. 6, 7, 8, 13), Povelja o temeljnim pravima EU iz 2000. (čl. 20, 21, 47, 48,
49, 50).

Svakako najvažniji izvor međunarodnog prava predstavlja Konvencija UN-a o

pravima osoba sa invaliditetom iz 2006. Konvencija se zasniva na sljedećim temeljnim
načelima:

1) Poštovanja urođenog dostojanstva, individualne autonomije lica sa invalid-

itetom, uključujući njihovo pravo da donose odluke o sopstvenim životima i samostalnosti
tih osoba;
2) Nediskriminacije;
3) Punog i efektivnog učešća i uključenosti u sve sfere društvenog života;
4) Poštovanja različitosti i prihvatanja lica sa invaliditetom kao dijela ljudske vrste
i raznovrsnosti ljudskog roda;
5) Jednakosti mogućnosti;
6) Pristupačnosti;
7) Jednakosti muškaraca i žena;
8) Poštovanja razvijajućih kapaciteta djece sa invaliditetom i poštovanja prava te
djece da očuvaju sopstveni identitet.

21
 Navedena načela su obavezujuća u tumačenju normativnog dijela Konvenije i
imaju primat u slučaju sukoba s nacionalnim zakonodavstvom, kako to propisuje Ustav
Crne Gore[23]. Posebno naglašavamo obavezu razumnih adaptacija, koje ukoliko ne
predstavljaju nesrazmjeran teret za subjekta koji ih mora sprovesti, se prepoznaje kao
oblik diskriminacije (čl. 2, alineja 3, i čl. 5 stav 3 Konvencije).[24]
Osnovne obaveze koje je država preuzela na osnovu Konvencije bismo mogli
sažeti na sljedeće:
- usvajanje odgovarajućih zakonodavnih, administrativnih i drugih mjera,
- preduzimanje mjera, uključujući i zakonodavnih, radi izmjene i poništavanja svih
zakona, podzakonskih akata, običaja i prakse koji predstavljaju diskriminaciju osoba s
invaliditetom,
- uzdržavanje od preduzimanja bilo kog akta ili prakse koja nije u skladu s Kon-
vencijom,
- osiguranje da se javne vlasti i ustanove ponašaju u skladu s Konvencijom,
- promovisanje treninga i obuka stručnjaka i osoblja koje radi sa licima sa invalid-
itetom u oblasti prava priznatih Konvencijom kako bi se bolje pružale usluge i asistencija.
Dakle, radi se o širokoj lepezi negativnih i pozitivnih obaveza, preven-
tivnog i proaktivnog karaktera.
Za našu temu od bitnog su značaja članovi 12 i 13 Konvencije. Pitanje poslovne
sposobnosti se javlja kao posebna tema i predmet je uređenja člana 12 Konvencije, a
predstavlja condition sine qua non za sva ostala prava i radnje iz ugla urođenog ljudsk-
og dostojanstva i autonomije ličnosti, pa mu se daje specijalan status. Kako je ovo pitanje
suštinsko i za samu procesnu sposobnost, a nerijetko je predmet zloupotreba i zaostalog
zakonskog normiranja propisuje se u stavovima 1, 2 i 3 ovog člana:
“Države potpisnice potvrđuju ponovo da lica sa invaliditetom svuda imaju pravo
na priznanje pravne (poslovne) sposobnosti.
Države potpisnice priznaju da lica sa invaliditetom uživaju poslovnu sposobnost
na jednakim osnovama sa drugim licima u svim oblastima.
Države potpisnice preduzeće odgovarajuće mjere da licima sa invaliditetom
omoguće pristup podršci koja im može biti potrebna za ostvarivanje njihove poslovne

23  Član 9 Ustava Crne Gore glasi: “Potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravi-
la međunarodnog prava sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakono-
davstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.”
24  “Diskriminacija po osnovu invalidnosti znači svako pravljenje razlike, isključivanje ili ograničavanje po
osnovu invalidnosti čiji cilj ili posljedica jeste ograničavanje ili poništavanje priznanja, uživanja sprovođen-
ja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda u oblastima politike, ekonomije, socijalnih, kulturnih, građanskih
prava i bilo kojoj drugoj oblasti. Diskriminacija uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući usk-
raćivanje razumnih adaptacija.”
“Razumne adaptacije” jesu neophodne i odgovarajuće modifikacije i prilagođavanja koja ne
predstavljaju nesrazmjeran ili neprimjeren teret, a potrebne su u konkretnim slučajevima kako
bi se licima sa invaliditetom garantovalo uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih
sloboda na jednakim osnovama.

22 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
sposobnosti.”[25]
Član 13 uređuje pitanje pristupa pravdi: “Države ugovornice osiguraće licima
sa invaliditetom efektivan pristup pravdi pod jednakim uslovima sa ostalima uključujući
kroz pružanje adaptacija u postupku primjerenih uzrastu lica, da bi olakšale njihove
efektivne uloge kao direktnih ili indirektnih učesnika, uključujući i kao svjedoka, u pravnim
postupcima, uključujući istražne postupke i druge preliminarne faze postupka.
“Da bi pomogle osiguravanje efektivnog pristupa pravdi za lica sa invaliditetom,
države potpisnice će promovisati trening i obuku lica koja rade na polju dijeljenja pra-
vde, uključujući policijsko i zatvorsko osoblje.”
Prije nego pređemo na nacionalni pravni okvir od značaja za našu
temu, moramo konstatovati da je crnogorsko zakonodavstvo, materijalno i
procesno, koje uređuje ograničenje i lišenje poslovne sposobnosti, kao i pro-
duženje roditeljskog prava, relikt prošlih shvatanje te da nije usklađeno s Kon-
vencijom. Takođe, kroz analizu određnog broja sudskih odluka koje se tiču
diskriminacije osoba s invaliditetom u dijelu pristupačnosti objektima, uočljivo
je nepozivanje na Konvenciju, što upućuje na zaključak da je posrijedi ili neu-
pućenost u njene odredbe ili nedostatak samopuzdanja da se direktno primi-
jeni. U svakom slučaju ovo su teme na kojima je potrebno dodatno raditi (vršiti
obuke), a što je obaveza koja proističe iz same Konvencije.[26]
Ustav Crne Gore[27] u članu 9 propisuje da se ratifikovani međunarodni ugov-
ori smatraju sastavnim dijelom nacionalnog pravnog poretka te da imaju primat kada
odnose uređuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva. U kontekstu Konvencije ova
odredba je od izuzetnog značaja. Relevantne su i sljedeće ustavne odredbe: član 24
koji propisuje da se ograničenja ljudskih prava i sloboda mogu uvoditi samo u obimu koji
dopušta Ustav i sa legitimnim ciljem; da se ograničenja mogu propisati zakonom i da ne
smiju biti zasnovana na diskriminaciji (član 25), da su određena prava nederogabilna
(između ostalih i ona koja se odnose na osnovne procesne garancije). Nadalje članom
8 je zabranjena svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kod osnovu i ot-

25  U stavu 4 se propisuje: “Države potpisnice osiguraće da sve mjere koje se odnose na uživanje
poslovne sposobnosti predviđaju odgovarajuće i efektivne mehanizme zaštite koji će spriječiti zloupotrebe,
u skladu sa odredbama međunarodnog javnog prava o ljudskim pravima. Ti mehanizmi zaštite osiguraće
da mjere vezane za uživanje poslovne sposobnosti poštuju prava dotičnog lica sa invaliditetom, njihovu
volju, želje dotičnog lica, isključe svaki sukob interesa i nedozvoljeno miješanje, budu proporcionalne okol-
nostima u kojoj se svako lice nalazi, da se odvijaju u najkraćem mogućem periodu i da podliježu redovnoj
reviziji od strane nadležnog, nezavisnog i nepristrasnog organa ili sudskog tijela. Zaštitni mehanizmi treba
da budu proporcionalni stepenu u kom mjere utiču na prava i interese lica sa invaliditetom.”
Stav 5: “Shodno odredbama ovog člana, države potpisnice preduzeće sve odgovarajuće i efektivne mjere
kako bi osigurale jednako pravo lica sa invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, da kontrolišu svoje
finansijske poslove i imaju pristup bankarskim zajmovima, hipotekama i drugim oblicima kredita pod jed-
nakim uslovima, i osiguraće da lica sa invaliditetom ne budu arbitrarno lišena imovine.”
26  Detalnjije u publikaciji Pravo osoba s invaliditetom na jednak pristup pravdi: https://bit.ly/3as0qYr
27  “Sl. list CG” br. 1/07, 38/13.

23
 voren je prostor za afirmativnu akciju, član 17 garantuje jednakost pred zakonom, dok
se članom 19 propisuje jednakost zaštite svih prava i sloboda; članom 21 se uvodi pravo
na bespatnu pravnu pomoć. Ustav sadrži i skup odredbi koje garantuju pravičan i fer
postupak, te u članu 68 otvara prostor za posebnu zaštitu OSI.

ZA DETALJNIJU ANALIZU ZAKONODAVSTVA VIDJETI STUDIJU –

PRAVO OSOBA S INVALIDITETOM NA JEDNAK PRISTUP PRAVDI[28]

28  Više inforamcija o pravu osoba s invaliditetom na jednak pristup pravdi dostupno je na str.
15-22 i o pravu na upotrebi jezika u postupku na str. 26.

24 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
V POJAM RAZUMNIH
I PROCEDURALNIH
ADAPTACIJA

1.1.

Na samom početku poglavlja, da podsjetimo da Konvencija razumne adaptacije

definiše kao neophodne i odgovarajuće modifikacije i prilagođavanja koje ne predstavl-
jaju nesrazmjeran ili neprimjeren teret, a potrebne su u konkretnim slučajevima kako bi
se osobama s invaliditetom garantovalo uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i
osnovnih sloboda na jednakim osnovama. Neprimjenjivanje ovog principa se pre-
poznaje kao kršenje načela nediskriminacije po osnovu invaliditeta.
Imajući u vidu da se ovaj pojam najčešće koristi u kontekstu i u odnosu na pojam
pristupačnosti, Komitet za prava osoba sa invaliditetom u svom Opštem komentaru br. 2,
u vezi sa članom 9 Konvencije – Pristupačnost, dao je pojašnjenje ovog pojma.
“Pristupačnost se odnosi na grupe, dok se razumna adaptacija odnosi na po-
jedince. To znači da je obaveza pružanja pristupačnosti ex ante dužnost države.
Države ugovornice stoga imaju obavezu da obezbijede pristupačnost prije
nego što dobiju pojedinačni zahtjev za ulazak ili korišćenje mjesta ili usluge. Države
ugovornice moraju postaviti standarde pristupačnosti, koji moraju biti usvojeni u kon-
sultacijama s organizacijama osoba s invaliditetom, i moraju biti specificirani za pruža-
oce usluga, graditelje i druge relevantne zainteresovane strane. Standardi pristupačno-
sti moraju biti široki i standardizovani.
U slučaju pojedinaca koji imaju rijetka oštećenja koja nisu uzeta u obzir kada
su razvijeni standardi pristupačnosti ili koji ne koriste načine, metode ili sredstva koja
se nude da bi se postigla pristupačnost (bez čitanja Brajevog pisma, na primjer), čak i
primjena pristupačnih standarda možda neće biti dovoljna da im se osigura pristup. U
takvim slučajevima može se primijeniti razumna adaptacija.
U skladu s Konvencijom, državama članicama nije dozvoljeno da koriste mjere
štednje kao izgovor da izbjegnu postepenu pristupačnost za osobe s invaliditetom.
Obaveza sprovođenja pristupačnosti je bezuslovna, tj. entitet koji je dužan da obezbije-
di pristupačnost ne može opravdati propust da to učini pozivajući se na teret pružanja
pristupa osobama s invaliditetom. Nasuprot tome, dužnost razumnog prilagođavanja
postoji samo ako implementacija ne predstavlja nepotreban teret za taj subjekat.”
Obaveza pružanja razumnih adaptacija je ex nunc dužnost, što znači da je iz-

25
 vršiva od trenutka kada je pojedincu s oštećenjem to potrebno u datoj situaciji, na primjer,
na radnom mjestu ili u školi, kako bi uživala svoja prava na ravnopravnim osnovama u
određenom kontekstu. Ovdje standardi pristupačnosti mogu biti indikator, ali se ne mogu
smatrati kao propisani.

Razumna adaptacija može se koristiti kao sredstvo za osiguranje pristupačno-

sti za osobu s invaliditetom u određenoj, konkretnoj, situaciji. Njome se nastoji postići
individualna pravda u smislu da se osigura nediskriminacija ili jednakost, uzimajući u
obzir dostojanstvo, autonomiju i izbore pojedinca. Prema tome, osoba s rijetkim oštećen-
jem može tražiti adaptaciju koja ne spade u okvir bilo kojeg standarda pristupačnosti.
Za razliku od razumnih adaptacija proceduralne adaptacije se odnose
na konkretan postupak pred sudom/sudski postupak i omogućavanje učešća
u njemu i ne mogu biti neproporcionalne, kao što je nekada slučaj s razum-
nim adaptacijama. One se odnose na način učestvovanja, uključujući i način
ispitivanja/saslušanja stranke u postupku, oblik i vrstu, odnosno metod komu-
nikacije i sl. (npr. znakovni jezik, Brajevo pismo, lako razumljiv i lako čitljiv
format), a sve to po izboru same osobe s invaliditetom.

Sumirani podaci dobijeni na osnovu zahtjeva za SPI pokazali su da se „ročišta

uglavnom ne odlažu zbog nedostupnosti ovlašćenih sudskih tumača za znakovni jezik,
nepristupačnosti objekta suda, pristupa sudu, odnosno same sudnice ili nekih drugih
razloga“. Međutim, ovakvi odgovori su u većini slučajeva bili bez obrazloženja, iako su
isti sudovi koji su negirali odlaganje ročišta po bilo kom osnovu u pitanjima koja su se
ticala npr. pristupačnosti odgovorili da su nepristupačni.
Na pitanje Da li je nekada neko ročište u posupku u kojem su osobe s inva-
liditetom učesnici bilo odloženo zbog:
- nedostupnosti ovlašćenih sudskih tumača za znakovni jezik - dva suda
/ VrS i VSPG odgovorila su da ne vode evidenciju o tome da li je neko ročište u kojem
su OSI bile učesnici bilo odloženo, jedan sud – AS nije dao odgovor na pitanje, dok su
preostala 23 suda negirala odlaganje ročišta po ovom osnovu, i to: OSHN, ­­VSzPCG,
VSBP, USCG, SzPBP, SzPPG, PS, OSUL, OSKO, OSRO, OSBP, OSPV, OSPG, OSPL,
OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, OSBA, SzPBD i UsSCG.
- nepristupačnosti objekta suda, pristupa sudu, odnosno same sudnice –
jedan sud / VrS odgovorio je da ne vodi evidenciju o tome da li je neko ročište u kojem
su OSI bile učesnici bilo odloženo, jedan sud – AS nije dao odgovor na pitanje, dok su
preostala 24 suda negirala odlaganje ročišta po ovom osnovu, i to: OSHN, VSzPCG,
VSBP, VSPG, USCG, SzPBP, SzPPG, PS, OSUL, OSKO, OSRO, OSBP, OSPV, OSPG,
OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB, OSBA, SzPBD i UsSCG.
- nekih drugih razloga koji su onemogućavali, ograničavali ili otežavali
jednak pristup sudu/pravdi za OSI? jedan sud / VrS odgovorio je da ne vodi
evidenciju o tome da li je neko ročište u kojem su OSI bile učesnici bilo odloženo,

26 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
četiri suda – OSHN; AS, OSRO i VSPG nisu dala odgovor na pitanje, 21 sud negirao
je odlaganje ročišta po ovom osnovu, i to: VSzPCG, VSBP, USCG, SzPBP, SzPPG, PS,
OSUL, OSKO, OSBP, OSPV, OSPG, OSPL, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSBR, OSŽB,
OSBA, SzPBD i UsSCG.
Na pitanje Da li je nekada u nekom od postupaka traženo ili omogućeno
Brajevo pismo ili neki drugi alternativni vid komunikacije po zahtjevu konkretno
OSI, učesnika/ce u postupku? jedan sud odgovorio je potvrdno – OSBA, dva suda
nijesu odgovorila na pitanje: AS i OSKO; dva suda odgovorilo je da bi omogućilo
alternativni vid komunikacije ukoliko bi se ukazala potreba – OSBR i VSPG; jedan sud
naveo da ne vodi posebnu evidenciju o postupcima u kojima su OSI učesnici u postup-
ku - VrS, dok je 20 sudova odgovorilo negativno na ovo pitanje, i to: VSzPCG, USCG,
OSPL, OSPG, OSNK, OSKL, OSDG, OSCT, OSŽB, OSPV, OSBP, OSRO, VSBP,OSUL,
PS, SzPPG, SzPBP, OSHN, SzPBD i UsSCG.

1.2. OPŠTI KOMENTAR – OSTALO

U Opštem komentaru br. 6 koji se odnosi na član 5 Konvencije (Jednakost i

nediskriminacija) se navodi: “razumne adaptacije predstavljaju jedan termin, a “razum-
no” ne treba pogrešno shvatiti kao klauzulu o izuzetku, koncept “razumnosti” ne treba
da djeluje kao poseban kvalifikator ili modifikator obaveze.[29] To nije način na koji se
mogu procijeniti troškovi adaptacija ili dostupnost resursa – to se događa u kasnijoj fazi,
kada se sprovodi procjena “neproporcionalnog ili nepotrebnog opterećenja”. Umjesto
toga, razumnost adaptacija predstavlja reference na njegovu relevantnost, primjerenost
i djelotvornost za osobu s invaliditetom. Adaptacija je razumna, stoga, ako se ostvaruje
svrha (svrhe) za koju se vrši, i prilagođena je potrebama osobe s invaliditetom; “nes-
razmjera ili nepotreban teret” treba shvatiti kao jedinstven koncept koji postavlja granicu
dužnosti pružanja razumnog prilagođavanja. Oba termina treba smatrati sinonimima u
onoj mjeri u kojoj se odnose na istu ideju: da zahtjev za razumnim prilagođavanjem mora
biti u vezi s mogućim prekomjernim ili neopravdanim teretom za stranku koja prihvata.

“Razumnu adaptaciju”, takođe, ne treba miješati sa “specifičnim mjerama”, ukl-

jučujući mjere “afirmativne akcije”. Iako oba koncepta imaju za cilj postizanje de facto
jednakosti, razumna adaptacija je dužnost nediskriminacije, dok posebne mjere podra-
zumijevaju preferencijalni tretman osoba s invaliditetom u odnosu na druge kako bi se
riješilo pitanje istorijskog/sistematskog/sistemskog isključivanja iz ostvarivanja prava.

29  Str. 7 Opšteg komentara. Link originalne verzije: https://www.ohchr.org/EN/HRBodies/CRPD/Pag-

es/GC.aspx,

27
 Primjeri specifičnih mjera uključuju privremene mjere za suzbijanje niskog bro-
ja žena s invaliditetom koje su zaposlene u privatnom sektoru i programe podrške za
povećanje broja učesnika s invaliditetom u tercijalnom obrazovanju. Slično tome, ra-
zumne adaptacije ne treba miješati s pružanjem podrške, kao što su lični asistenti, prema
pravu na samostalan život i uključivanje u zajednicu, ili podršku za ostvarivanje pravne
(poslovne) sposobnosti.

“Proceduralne adaptacije u kontekstu pristupa pravosuđu ne

treba, takođe, miješati s razumnim adaptacijama; dok je poslednje
ograničeno konceptom disproporcionalnosti, proceduralni uslovi nisu.”[30]
…”Ove adaptacije se razlikuju od razumnih adaptacija u smislu da pro-
ceduralne adaptacije nisu ograničene neproporcionalnošću. Ilustracija proced-
uralnih adaptacija je priznavanje različitih metoda komunikacija s osobama s
invaliditetom u sudovima i tribunalima.”[31]

OPŠTI KOMENTAR BR. 1 NA ČLAN 12 – JEDNAKO

PRIZNANJE PRED ZAKONOM

Sloboda od diskriminacije u priznavanju poslovne sposobnosti vraća autonomiju

(garantuje autonomiju) i poštuje ljudsko dostojanstvo u skladu s principima 3a Konvenci-
je. Sloboda stvaranja sopstvenih izbora zahtijeva pravnu (bolje poslovnu) sposobnost.
Nezavisnost i autonomija uključuju moć da se odluke donose na zakonit način. Potreba
za podrškom i razumnim prilagođavanjem u donošenju odluka neće se koristiti za ispi-
tivanje pravne (poslovne) sposobnosti osobe. Poštovanje različitosti i prihvatanje osoba s
invaliditetom kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti je nespojivo s pružanjem pravne
sposobnosti na osnovu asimilacije,…, pravo na podršku u ostvarivanju pravne (poslovne)
sposobnosti ne može biti ograničeno tvrdnjom o neproporcionalnom ili nepotrebnom ter-
etu. Država ima apsolutnu obavezu da obezbijedi pristup podršci u ostvarivanju pravne
sposobnosti.[32]
Države ugovornice imaju obavezu da osiguraju da osobe s invaliditetom imaju
pristup pravdi na ravnopravnim osnovama s drugima. Priznavanje prava na poslovnu

30  Ibid.
31  Ibid, str. 13.
32  Ibid, str. 8.

28 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
sposobnost je od suštinskog značaja za pristup pravdi u mnogim aspektima. Da bi se os-
tvarila prava i obaveze na ravnopravnoj osnovi s drugima, osobe s invaliditetom moraju
biti priznate pred zakonom kao osobe s jednakim položajem u sudovima i tribunalima.
Države ugovornice, moraju, takođe, obezbijediti da osobe s invaliditetom imaju
pristup pravnom zastupanju na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovo je identifikovano
kao problem u mnogim jurisdikcijama i mora se otkloniti, uključujući i to da se osigura da
osobe koje iskuse prepreke u njihovom pravu na poslovnu sposobnost imaju mogućnost
na ospore takvo miješanje u svoje ime ili s pravnim zastupanjem – i da brane svoja pra-
va na sudu. Osobe s invaliditetom su često isključene iz ključnih uloga u pravosudnom
sistemu kao advokati, sudije, svjedoci ili članovi porote.[33]

33  Ibid, str. 10.

29
 VI GARANCIJE RAZUMNIH
ADAPTACIJA U DOMAĆEM
ZAKONODAVSTVU
Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne definiše pojam ra-
zumnih adaptacija, niti njihovo neobezbjeđenje propisuje kao diskriminaciju. Zakon o
sudovima, Zakon o notarima i Zakon o advokaturi ne propisuju razumne adapta-
cije. Pored toga, Zakon o sudovima ne propisuje ni proceduralne adaptacije. Isto je i s
drugim relevantnim zakonima.
Nacionalnim zakonodavstvom se na indirektan način propisuje princip procedur-
alnih adaptacija kojima nije u potpunosti zaštićen integritet i dostojanstvo niti je uvažen
izbor osobe s invaliditetom.
Saslušanje okrivljenog preko tumača propisano Zakonom o krivičnom postupku
(ZKP), članom 106, stav 2: “ukoliko je okrivljeni lice sa oštećenjem sluha, postaviće mu se
pitanja pisano, a ako je lice s oštećenim govorom, pozvaće se da pisano odgovara. Ako
se saslušanje ne može obaviti na ovaj način, pozvaće se kao tumač lice koje se
s okrivljenim može sporazumjeti”. Zakon o parničnom postupku (ZPP) propisuje isto,
u članu 241, stav 2. Dakle tumač za znakovni jezik se propisuje kao poslednja opcija,
i to koja zavisi od odluke suda, a ne jedna od opcija koja je na raspologanju stranci,
i čiji je izbor presudan. Dodatne norme o pristupu informacijama i komunikacijama u
postupcima pred organima i pristupu pravdi za osobe s oštećenjem vida (uvećan format,
elektronska forma, Brajevo pismo), ili druge osobe kojima je potreban lako razumljiv i
lako čitljiv format ne postoje, iako to Konvencija propisuje.
Za detaljnije upoznavanje s analizom garancija proceduralnih adaptacija u
crnogorskoj regulativi upućujemo na: Smjernice o pravu osoba s invaliditetom na proce-
duralne adaptacije u postupcima pred organima Crne Gore.

30 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
VII SUDSKA PRAKSA
U Vodiču za advokate i sudije o institutu besplatne pravne pomoći[34] dat je
dobar kratak prikaz sudske prakse u postupcima zaštite od diskriminacije pokrenutim
od strane osoba s invaliditetom zbog diskriminacije u pristupu objektima i površinama u
javnoj upotrebi.
Neke naznake:
Može se zaključiti da je nakon ovih presuda došlo do ujednačenja sudske prakse.
Uočljivo je da u presudama nema pozivanja na Konvenciju i Opšte komentare pa
se javlja potreba dodatne edukacije.
Postavlja se pitanje izvršivosti (prinudnog izvršenja) dijela izreke koji se odnosi na
uklanjanje uzroka diskriminacije. Precizno tužbenim zahtjevom se, između ostalog, traži-
lo: nalaganje tuženoj da preduzme sve potrebne mjere, tj. učini pristupačnim svoj ob-
jekat, kako se počinjena diskriminacija ne bi više ponovila. Ovaj dio tužbenog zahtjeva
je u dva postupka od strane nižestepenih sudova odbijen sa razloga “što je takav zahtjev
u suprotnosti sa članom 26 tačka 2 Zakona o zabrani diskriminacije“. Ova odredba
propisuje da se tužbom može tražiti: “zabrana vršenja radnje od koje prijeti diskriminaci-
ja, odnosno zabrana ponavljanja radnje diskriminacije”. Može se pretpostaviti da
su nižestepeni sudovi ovu odredbu tumačili isključivo kao negativnu obavezu,
dakle restriktivno, bez ulaženja kako u smisao same norme tako i u međun-
arodne standarde.
Iako je ovo ispravljeno u nekoliko revizionim odlukama Vrhovnog suda,
ostaje pitanje potencijalnog prinudnog izvršenja (na koji način nekoga prinu-
diti... da objekat učini pristupačnim osobama s invaliditetom), takođe, početno
neusvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva upućuje na zaključak da su odred-
be Konvencije UN-a nepoznanica za naše sudove, te da u vezi s principima
prilagođavanja i razumnih adaptacija je potrebno vršiti edukaciju.

34  Vodič za advokate i sudije o institutu besplatne pravne pomoći (strane 39-42). Dostupan na
sledećem linku: https://bit.ly/2TtHoKH

31
 VIII ZAKLJUČNA
RAZMATRANJA I
PREPORUKE
Cilj projekta može se sažeti u tri potrebe: inovirati zakonodavstvo i uskladiti ga s
Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, pojačati kapacitete donosilaca odlu-
ka za primjenu načela i principa Konvencije, te izmijeniti faktičko stanje. Kroz ovaj rad je
pokazano da crnogorsko zakonodavstvo nije u saglasju s međunarodnim standardima o
ljudskim pravima osoba s invaliditetom, da praktičari ne primjenjuju Konvenciju UN-a o
pravima osoba sa invaliditetom, odnosno da ne primjenjuju Ustav Crne Gore u kontekstu
supremacije međunarodnog prava. Potreba za dodatnim obukama se javlja kao samo-
evidentna.
Posebno naglašavamo nužnost izmjena i dopuna Porodičnog zakona i Zakona
o vanparničnom postupku, ali i Krivičnog zakonika, Zakonika o krivičnom postupku,
Zakona o parničnom postupku. Zamjensko odlučivanje mora ustupiti mjesto odlučivanje
uz asistenciju. Svjesni da se radi o krupnom zahvatu koji traži vrijeme i multidisciplinaran
pristup, apelujemo da se ubrzo krene bar s početnim koracima. Garantovanje poslovne
sposobnosti, ili preciznije njeno očuvanje u svim mogućim situacijama, pretpostavka je
garantovanja urođenog dostojanstva i autonomije ličnosti, bez koje ne možemo govoriti
o inkluzivnom društvu koje počiva na solidarnosti.
Takođe smo pokazali koliko je važno da sud, kako u fizičkom smislu
(sud kao objekat), tako i u simboličkom smislu (sud kao mjesto ostvarivanja
pravde) bude pristupačan i dostupan osobama s invaliditetom.
Ulaz u objekat, kretanje kroz prostor, pristup administraciji i sam sudski postupak
moraju biti uređeni tako da se osobama s invaliditetom pruži puni osjećaj pristupačnosti.
Samo na taj način možemo govoriti o punom poštovanju Konvencije UN-a o pravima
osoba sa invaliditetom, u ovom aspektu ljudskog života. Istraživanje je pokazalo da na
tome mora još mnogo da se radi, počev od jednoobraznog vođenja evidencija.
Proceduralne adaptacije su posebna vrsta prilagođavanja. Prigovori o nerazum-
nim troškovima, nesrazmjernom teretu ili bilo koji drugi izgovor nisu primjenjivi kada se
radi o ovoj kategoriji. Tačno je da je ponekad potrebno i vrijeme, ali najvažnije od svega
je da postoji iskena i jasna namjera.
Prihvatamo činjenicu da je naše društvo u ovom smislu i dalje konzervativno, pri
čemu je jedan od razloga postojeće zakonodavstvo koje onemoćava proboj savremenih
shvatanja ili bolje rečeno punu humanizaciju odnosa u ovom važnom aspektu ljudskog
života.

32 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
 S druge strane odnos građanin/ka – sud je najbolji pokazatelj koliko je jedna
zajednica spremna da omogući jednak pristup pravdi i zaštitu ljudskog dostojanstva.
Može se reći da je taj test suština ovog projekta.

PREPORUKE:

- Uskladiti crnogorsko zakonodavstvo u oblastima pristupa pravdi, slobode

kretanja, slobode i sigurnosti osoba, slobode od torture, surovog, nehumanog ili de-
gradirajućeg kažnjavanja, zaštite integriteta ličnosti i jednakog priznanja pred za-
konom s Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom;
- Urediti jednoobrazno vođenje evidencija o postupcima koji pokreću OSI, odnos-
no koji se vode protiv osoba s invalititetom, kroz donošenje standardizovane evidencione
forme i adekvatnu tehničku podršku.
- Ojačati kapacitete u dijelu podrške licenciratih tumača (korišćenje znakovnog
jezika) te obezbjeđivanje Brajevog pisma, elektronske forme i uvećanog formata, i u tom
pravcu razmisliti o potrebi stalnog zaposlenja potrebnog broja (vođenje evidencija bi
ukazalo o kojem broju se radi) sudskih tumača koji bi bili dostupni sudovima, čime bi
se omogućila primjena i načela efekasnosti - ekonomičnosti postupka, ali i omogućilo
osobama s invaliditetom da učestvuju u postupku na sopstvenom jeziku, vodeći računa
o potpunom odsustvu potencijalnog konflikta interesa, imajući u vidu da ovo načelo tre-
nutno nije osigurano zbog jako malog broja tumača znakovnog jezika, pa samim tim i
licenciranih sudskih tumača znakovnog jezika;
- Izvršiti dodatno prilagođavanje objekata i to kako samog pristupa tako i njihove
unutrašnjosti u kontekstu razumnih, pa potom i proceduralnih adaptacija, ne samo zbog
kretanja i boravka u objektu, već i omogućavanja prava na rad osobama s invaliditetom;
- Obezbijediti i osigurati sredstva i tehničku opremu potrebnu za obezbjeđivanje
proceduralnih adaptacija u postupcima pred sudom;
- Vršiti dodatne obuke u cilju upoznavanja sa Konvencijom UN-a o pravima oso-
ba sa invaliditetom s posebnim osvrtom na princip proceduralnih adaptacija.

33
 LITERATURA
Akcioni plan za poglavlje 23 (pravosuđe i temeljna prava);
Analiza usklađenosti zakonodavstva u Crnoj Gori sa Zakonom o zabrani
diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN-a o pravima lica sa inva-
liditetom, sa preporukama za harmonizaciju.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950.
Konvencija o pravima lica sa invaliditetom (Ukaz o proglašenju Zakona o ratifikaciji
Konvencije Ujedinjenih Nacija o pravima lica sa invaliditetom s opcionim protokolom
("Službeni list Crne Gore-Međunarodni ugovori", br. 002/09));
Krivični zakonik Crne Gore („Sl. list RCG“, br. 70/2003, 13/2004 - ispr. i 47/2006
i „Sl. list CG“, br. 40/2008, 25/2010, 32/2011, 64/2011 - dr. zakon, 40/2013,
56/2013 - ispr., 14/2015, 42/2015, 58/2015 - dr. zakon, 44/2017, 49/2018 i
3/2020);
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. („Sl. list SFRJ“
(Međunarodni ugovori) br. 7/1971).
Porodični zakon ("Sl. list RCG", br. 1/2007 i "Sl. list CG", br. 53/2016);
Povelja o temeljnim pravima EU iz 2000.
Pravo osoba s invaliditetom na jednak pristup pravdi, Udruženje mladih sa hend-
ikepom Crne Gore, Podgorica, novembar 2016.
Vodič za advokate i sudije o institutu besplatne pravne pomoć, Udruženje mladih
sa hendikepom Crne Gore, Podgorica, jun 2019.
Strategija za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jedna-
kosti za period 2017 – 2021 sa Akcionim planom za sprovođenje za period
2019-2020.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948.
Ustav Crne Gore („Sl. list CG“, br. 1/2007 i 38/2013 - Amandmani I-XVI);
Zakon o parničnom postupku („Sl. list RCG“, br. 22/2004, 28/2005 - odluka US
i 76/2006 i „Sl. list CG“, br. 47/2015 - dr. zakon, 48/2015, 51/2017, 75/2017 -
odluka US, 62/2018 - odluka US, 34/2019 i 42/2019 - ispr.);
Zakon o vanparničnom postupku („Sl. list RCG“, br. 27/2006 i „Sl. list CG“, br.
20/2015, 75/2018 - dr. zakon i 67/2019);

34 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
Zakon o zabrani diskriminacije (“Sl. list CG", br. 46/2010, 40/2011 - dr. zakon,
18/2014 i 42/2017);
Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom (“Sl. list CG”, broj 35/15);
Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica („Sl. list RCG“, br.
32/2005 i „Sl.list CG“, br. 27/2013),
Zakonik o krivičnom postupku („Sl. list CG“, br. 57/2009, 49/2010, 47/2014 -
odluka US, 2/2015 - odluka US, 35/2015, 58/2015 - dr. zakon i 28/2018 - odluka
US).

35
 O ORGANIZACIJAMA
Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je
nevladina, neprofitna organizacija osnovana 22. oktobra 2001. registrovana pod red-
nim brojem 1322 kod Ministarstva pravde.
Udruženje je posvećeno pružanju podrške, mogućnosti i programa u cilju jačanja
ličnog, obrazovnog i profesionalnog razvoja mladih s invaliditetom. Okuplja mlade i stu-
dente sa svim vrstama invaliditeta (cross-disability pristup), kao i ostale mlade ljude bez
invaliditeta koji su voljni da učestvuju i zajedno sa nama se bore za stvaranje inkluzivnijeg
društva.
Bavi se pružanjem psiho-socijalne podrške, stvaranjem uslova za inkluzivno obra-
zovanje, podsticanjem mladih s invaliditetom za sticanje visokog obrazovanja, inicijativa-
ma za odgovarajuća legislativna rješenja, podizanjem svijesti društva…
Svoje aktivnosti sprovodimo kroz šest programa, a ti programi su: Program za
obrazovanje i edukaciju, Program za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa, Program za
samostalni život, Program za pristupačnost, Pravni program i antidiskriminacija i Program
za međunarodnu saradnju.
Detaljnije o aktivnostima se možete informisati putem sajta UMHCG i portala
DisabilityINFO.

Centar za građanske slobode (CEGAS) osnovan je 2013. sa idejom

da se kroz afirmaciju zaštite ljudskih prava i sloboda, okupe ljudi spremni na građanski
aktivizam, sa potrebnom stručnom osnovom, posvećeni principima otvorenog društva.
Na početku rada tokom 2014. realizavano je nekoliko inicijativa koje su zavri-
jedile pažnju. Posebno je bio značajan osvrt i analiza odnosa Ustavnog i Vrhovnog suda
na polju posljedica pozitivnih riješenja po ustavnim žalbama građana. Iz ugla zaštite
ljudskih prava i sloboda u sklopu javne rasprave upućeni su prijedlozi za unaprjeđenja
krivičnog zakonodavstva.
Nakon tih nekoliko inicijativa nastupilo je zatišje jer su osnivači i članovi ipak
imali previse obaveza u profesionalnim angažmanima, a neki su individualno nastavili
da kroz razne forme i druge organizacije OCD rade na zastupanju ciljeva promovisanih
u osnivačkim aktima CEGAS-a. 2019. obnovili smo CEGAS inicijativu. Uz lične napore i
razumjevanje nekoliko donatora CEGAS je krenuo u realizaciju nekih od osnovnih idejnih
pravaca. Tako je realizovan projekat “Djelotvorno do vladavine prava”, koji je prepozn-
ao problem djelotvornog pravnog lijeka u upravnim postupcima Crne Gore. Napravljen
je sajt organizacije cegas.me, a ušlo se i u realizaciju projekta “Aktivan lokalno nezaobi-
lazan državno”, koji će doprinijeti većoj inicijativnosti građana i građanki, zaštiti ljudskih
prava i sloboda, edukaciji građana o pravima participacije i odlučivanja na lokalnom
nivou.
CEGAS će tekuće godine u sklopu projekta imati multimedijalni portal “Otvoreni

36 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
prostor” kroz koji će interaktivno otvarati prostor građanima i građankama za iskazivanje
slobodnog mišljenja, prezentaciju građanskih inicijativa. I na kraju, ali ne i manje važno
izražavam posebno zadovoljstvo što smo bili dio projekta “Svi jednaki u pristupu pravdi”,
s UMHCG.

37
 O AUTORKI I AUTORIMA
Marina Vujačić - UMHCG

Rođena je 25. juna 1986. u Nikšiću. Osnovnu školu

„Branko Višnjić“ završila je 2001. u Goliji, gdje je i rođe-
na, a potom gimnaziju „Stojan Cerović“ 2005. u Nikšiću.
Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2009,
Studijski program za sociologiju. Magistrandkinja je So-
cijalne politike i socijalnog rada na Fakultetu političkih
nauka UCG, koje je upisala u oktobru 2018. Drugi put
je za poziciju izvršne direktorice UMHCG izabrana u
aprilu 2019, na petogodišnji mandat koji je započeo 1. maja 2019. Prethodno, od
29. avgusta 2011. do 30. septembra 2017. Marina je prvi put bila Izvršna direktorica
UMHCG. Podnijela je ostavku na mjesto izvršne direktorice u avgustu 2017. zbog izbo-
ra na funkciju. Bila je državna sekretarka Ministarstva evropskih poslova u Vladi Crne
Gore od 31. avgusta 2017. do 1. marta 2018. Za vrijeme mandata koordinirala je
izradom brojnih strateških dokumenata ministarstva i onih koje usvaja Vlada u procesu
pregovora s EU. Bila je predsjedavajuća Konsultativnog tijela za sprovođenje Strategije
informisanja javnosti o pregovorima CG s EU, predsjedavala je sjednicama Komisije za
evrospke integracije i dr. Učestvovala je na raznim seminarima i edukacijama iz oblas-
ti: ljudskih prava, zaštite od diskriminacije, vladavine prava, upravljanja i rukovođenja,
komunikaciji u procesu pregovora s EU, planiranja i pisanja projekata za EU fondove,
finansiranja NVO iz javnih fondova, istraživanja, vođenje kampanje javnog zastupanja i
lobiranja i svih pojedinačnih tema iz oblasti invaliditeta. Učestvovala je u izradi i pisanju:
izvještaja o ljudskim pravima osoba s invaliditetom za Crnu Goru 2010, 2011, 2012. i
2013, autorka ili koatorka je i drugih istraživanja, izvještaja i publikacija. Kao najvažnije,
izdvaja pripremu Alternativnog izvještaja o sprovođenju Konvencije UN o pravima oso-
ba s invaliditetom u Crnoj Gori i njegovog predstavljanja članovima Komiteta u Ženevi
(Švajcarska), u avgustu 2017. Trenutno je članica Radne grupe za izradu Akcionog
plana za sprovođenje preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom. Trener-
ica je na temu ljudskih prava osoba s invaliditetom, zabrane diskriminacije, inkluzivnog
obrazovanja, modela pristupa invaliditetu, društvenih stavova i odnosa medija prema
invaliditetu, izjednačavanja mogućnosti i brojnih drugih. Uključena je u edukacijama oso-
ba s invaliditetom, nastavnog kadra, zaposlenih u državnoj upravi, advokata, sudija,
predstavnika političkih partija, učenika, srednjoškolaca i studenata i brojnih drugih ciljnih
grupa koje rade s OSI ili su na pozicijama pripreme i/li primjene zakona i politika. Bila
je članica različitih Vladinih radnih grupa i tijela u periodu 2012 – 2017. Koordinatorka
je portala osoba s invaliditetom – Disabilityinfo.me koji je pokrenulo i uređuje UMHCG.
Urednica je i časopisa DisabilityINFO.

38 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
 Boris Marić – CEGAS

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne

Gore. Dodatno se usavršavao kroz Školu evropskih inte-
gracija, u organizaciji CGO-a, Centra za razvoj nevla-
dinih organizacija (CRNVO) i Evropskog pokreta u Crnoj
Gori, uz podršku FOSI ROM, i Školu demokratskog ru-
kovođenja, u organizaciji Nansen dijalog centra u Crnoj
Gori i Savjeta Evrope, kao i kroz niz treninga u oblasti
javnih politika i upravljanja organizacijama.
Svoj radni angažman započeo je u CRNVO-u kao urednik NVO Biltena, što je pratio dal-
ji rad u lokalnoj samoupravi u okviru Sekretarijata za sport, a zatim u javnom preduzeću
«Vodovod i kanalizacija», koji je napustio sa mjesta jednog od šefova sektora.
Nakon toga bio je direktor parlamentarne stranke Pokret za promjene, u okviru koje je
bio i šef njenog odborničkog kluba u Skupštini Glavnog grada, iz koje je na nestatutaran
način isključen, zbog pokušaja da s grupom istomišljenika javno odbrani programske i
statutarne odredbe Pokreta za promjene i sam duh tog političkog subjekta.
Bio je član Radne grupe za pripremu pregovora o pristupanju Crne Gore EU za po-
glavlje 23 – Pravosuđe i temeljna prava, ispred CGO-a, kao i Upravnog odbora najšire
nacionalne koalicije NVO „Saradnjom do cilja“, do stupanja na dužnost ministra rada
i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja. Ministarsku funkciju obavljao je kao
nezavisni intelektualac i prepoznati civilni aktivista. Rad na rukovođenju ministarstvom
prezentiran je u detaljnom izvještaju koji je uradio sa svojim savjetnicima.
Bio je predavač u Školi demokratije, koju je organizovao CGO uz podršku fondacije
Friedrich Ebert. Autor je brojnih članaka iz oblasti demokratije i evropskih integracija,
kao i koautor nekoliko publikacija, od kojih treba istaći, Evropa u mom gradu – civilno
društvo, lokalne samouprave, građani i građanke – uloga i mjesto u procesu evropskih
integracija, stavovi i percepcije građana o integrativnim procesima, Pravosuđe i sud jav-
nosti, Priručnik za praktičnu primjenu Arhuske konvencije, Crnpogorski izbori u koverti,
Djelotvorno do vladavine prava i dr.
Trenutno je izvršni direktor Centra za građanske slobode - CEGAS, u čijem fokusu je vla-
davina prava, pa samim tim i praćenje rada pravosudnog sistema Crne Gore, posebno
iz ugla ostvarivanja ljudskih prava i sloboda.

39
 Sergej Sekulović – CEGAS

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne

Gore. Postdiplomske studije završio je u Centru za interdis-
ciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu i Univetziteta u
Bolonji iz oblasti ljudskih prava i demokratije. Ima položen
pravosudni ispit. Advokat je (član Advokatske komore od
2012.), politički analitičar, potpredsjednik Udruženja
pravnika Crne Gore, autor više stručnih članaka, studija i
kolumni u vezi s pravnim i društvenim pitanjima.

40 PRIS TU P P R AVDI OSO BA S IN VA LI D I T E TO M

S P OSEB N IM N AGL A SKO M N A PRO CE D UR A LNE A DA P TACI JE
41
CIP - Kaталогизација у публикацији
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-9374-6-1
COBISS.CG-ID 12810500