drugima, ali i jaka, dijelom podsvjesna motivacija za utvrđivanje

svog društvenog identiteta kao umjetnika. Osjećao sam, da bi ta stra­

hovita patnja zbog osamljenosti mogla biti olakšana, samo ako us­
pijem doprijeti do drugih svojim djelima. A to, što nikad nije uistinu i
bila olakšana, samo je doprinijelo mojoj zbunjenosti, jer čak i kad su
moja djela doživljavala prihvaćanje, kad bih dobio poneko priznanje,
patnja bi i nadalje ostajala prisutna. Postao sam zbunjen i povrijeđen.
I priznanja su mi postala besmislena. Posumnjao sam u vrijednost
onoga čime sam se bavio, te sam postao samo-destruktivan i to vjero­
jatno na više načina, no što sam ih čak i danas svjestan.
Problem se pojavio kad sam dopustio da me ta patnja zbog osam­
ljenosti motivira; kad sam je pokušao olakšati kroz priznanja, za koja
sam mislio, da se radi o želji za dijeljenjem svojih radova s ostalima.
Na slične načine svi mi pokušavamo izbjeći svoju patnju, bez spo­
znaje o tome, da - kad smo motivirani željom da izbjegnemo negativ-
nosti, tada od njih više ne uspijevamo pobjeći.
Tako sam značajan dio svoga života proveo nesvjesno zatvoren u
krug ovisnosti prema stvaralačkom radu. Od ekstaze do stvaralaštva,
padao bih neprekidno u njihove komplemente, u osamljenost stva­
ratelja. Tragajući za načinima na koje bih pobjegao negativnim aspe­
ktima, radije bih se iznova vraćao na dijeljenje svojih djela s ostalima,
kao protulijeka osamljenosti, ili bih, ako tamo nije bilo olakšanja, opet
krenuo u stvaralačko iskustvo, samo da izbjegnem patnju. Postao sam
i prisiljen na stvaranje; ono mi je služilo kao sredstvo za bijeg od
izolacije, koja bi nailazila zajedno sa stvaranjem. Sve bez željenog
olakšanja, jer bi osamljenost tako bila tek suzbijena. Narasla bi sve do
točke, kad bi se prisila javila i u drugim područjima moga života,
primjerice - u mojim vezama. I na kraju, suzbijena je patnja postala
toliko velika, da sam bio prisiljen prestati s radom, dospijevajući do
točke sagorijevanja. Pročišćenje koje sam iskusio u Radionici, pomo­
glo mi je da shvatim, da se radilo samo o nadograđivanju suzbijene
patnje - i one iz sadašnjeg, i one iz bivšeg života, što je doprinijelo
mojoj blokadi i zastoju.
Kako se riješiti osamljenosti koja nailazi s činom stvaranja, ali i
drugih emocionalnih problema koje bismo mogli imati? Upravo o
tome govori ova knjiga. Prvi je korak - integrirati se; upotpuniti se,
obratiti, te prihvatiti osjećaje kojima smo obuzeti. Kad se nešto inte­
grira, tada ne nestaje, već se naprosto više ne doživljava kao smetnja.