U radu na sebi, integriramo obje strane bilo kojeg dualističkog
iskustva. Jer, naš je problem to, što neprekidno odbacujemo jednu njegovu stranu, a ovisnički se vežemo uz onu drugu, oblikujući tako vlastitu patnju. Razumijevanje ovoga u bilo kojoj od bolnih ili stre snih situacija postaje dijelom naše svijesti, i prvim korakom prema njenoj preobrazbi. Naše viđenje negativne strane dualizma još se i pogoršava našim projekcijama. Projiciramo suzbijene osjećaje, misleći da ih je uzro kovalo neko stresno iskustvo. Primjerice, odbacujemo nesigurnost, a zatim svoj strah projiciramo na neku nesigurnu situaciju, misleći da je ona odgovorna za naš strah. Odbacujemo sebe, jer ne prihvaćamo svoj strah. Postajemo kompulzivni; žudnja za zadovoljenjem naših potreba daleko nadmašuje ono stvarno mjesto, koje bi ta potreba tre bala imati u našem životu. Ono što moramo spoznati, bilo bi sljedeće: kakve god mi krajno sti poduzimali da bismo zadovoljili svoje kompulzivne potrebe, nikada nam neće biti dovoljno, zbog njihove dualističke prirode. Suzbijene osjećaje ne mogu se zadovoljiti nikakvim vanjskim sred stvima; to je tek lažno obećanje materijalizma. Suzbijene se osjećaje mogu zadovoljiti jedino svojim unutarnjim pročišćenjem, a time i svojim iscjeljenjem. Kad su osjećaje suzbijene, ishod je blokada. Blokada prikriva sva ona osjećanja koja smo izbjegavali, no istovremeno stvara i kompulzi vne žudnje za njihovim dualističkim dopunama. Na primjer, suzbija mo usamljenost, pa prisilno nastojimo biti neprekidno okruženi ljudi ma; no, ma koliko se mi kretali među njima, to nam neće biti dostatno, niti nas zadovoljiti. Usamljenost se naprosto mora integrirati izravno.