13.

Integriranje

U radu na sebi, integriramo obje strane bilo kojeg dualističkog

iskustva. Jer, naš je problem to, što neprekidno odbacujemo jednu
njegovu stranu, a ovisnički se vežemo uz onu drugu, oblikujući tako
vlastitu patnju. Razumijevanje ovoga u bilo kojoj od bolnih ili stre­
snih situacija postaje dijelom naše svijesti, i prvim korakom prema
njenoj preobrazbi.
Naše viđenje negativne strane dualizma još se i pogoršava našim
projekcijama. Projiciramo suzbijene osjećaje, misleći da ih je uzro­
kovalo neko stresno iskustvo. Primjerice, odbacujemo nesigurnost, a
zatim svoj strah projiciramo na neku nesigurnu situaciju, misleći da
je ona odgovorna za naš strah. Odbacujemo sebe, jer ne prihvaćamo
svoj strah. Postajemo kompulzivni; žudnja za zadovoljenjem naših
potreba daleko nadmašuje ono stvarno mjesto, koje bi ta potreba tre­
bala imati u našem životu.
Ono što moramo spoznati, bilo bi sljedeće: kakve god mi krajno­
sti poduzimali da bismo zadovoljili svoje kompulzivne potrebe,
nikada nam neće biti dovoljno, zbog njihove dualističke prirode.
Suzbijene osjećaje ne mogu se zadovoljiti nikakvim vanjskim sred­
stvima; to je tek lažno obećanje materijalizma. Suzbijene se osjećaje
mogu zadovoljiti jedino svojim unutarnjim pročišćenjem, a time i
svojim iscjeljenjem.
Kad su osjećaje suzbijene, ishod je blokada. Blokada prikriva sva
ona osjećanja koja smo izbjegavali, no istovremeno stvara i kompulzi­
vne žudnje za njihovim dualističkim dopunama. Na primjer, suzbija­
mo usamljenost, pa prisilno nastojimo biti neprekidno okruženi ljudi­
ma; no, ma koliko se mi kretali među njima, to nam neće biti dostatno,
niti nas zadovoljiti. Usamljenost se naprosto mora integrirati izravno.