METODOLOGIJA

Literatura: Bujas, Rathus, Milas, bilješke s predavanja

Bujas:

- Razvoj eksperimentalne psihologije – Claude Bernard, Johannes Müller, E. H. Weber, G. T. Fechner, W.

Wundt
- Praktična upotreba psihologijskih eksperimentalnih metoda – Galton, Cattell
- U Hrvatskoj – Ramiro Bujas: prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju 1920.
- Karakteristike znanstvenog pristupa:
o Znanstveno opažanje je sistematično, sukcesivno upravljeno na ograničena područja, vrši se u dobro
definiranim uvjetima
o Upravljen na spoznavanje stanja stvari onakvih kakve jesu (bez obzira na to je li odgovaraju našim
očekivanjima)
o Pod neprestanom je kontrolom (kako prilike u kojima se prikupljaju podaci, tako i dobiveni podaci –
ponovljenim opažanjima)
o Opreznost u generaliziranju
- Osnovne metode psihologije – sve uključuju opažanje te induktivno i deduktivno mišljenje; dijele se općenito
na introspekciju i ekstrospekciju
1) Introspekcija – opažanje vlastitih psihičkih procesa, za vrijeme samog doživljavanja ili naknadno u
sjećanju, uključuje barem djelomično i vanjsko opažanje (vanjske prilike i ponašanja)
2) Vanjsko opažanje – opažanje ponašanja i djelovanja ljudi u određenim situacijama, cilj je na osnovi
poznate situacije i oblika ponašanja otkriti psihološku prirodu procesa ili osobina koje su pobuđene
situacijom i očitovane vanjskim ponašanjem
- Metode ovisno o tome gdje se istražuje, kako i s kojim ciljem:
1) Opažanje u prirodnim uvjetima – za psihološke fenomene koje nije moguće namjerno izazvati (javno
mnijenje, međuljudski odnosi, i sl.), opažanje se treba vršiti po planu i što objektivnije, a tehnike koje se
upotrebljavaju su intervjui, ankete, upitnici, katkad i testovi
2) Eksperimentalne metode
3) Diferencijalno-kliničke metode – kad cilj istraživanja nije otkrivanje pravilnosti i veza među pojavama,
nego utvrđivanje razlika među individuima u pogledu njihovih psihičkih osobina i sposobnosti; važno je
da psiholog ne utječe na predmet svog ispitivanja u smislu mijenjanja prilika u kojima se javlja; nazivaju
se kliničke kad se ispituju pojedinci s teškoćama u socijalnom i osobnom prilagođenju, cilj je pomoći
pojedincu, tehnike: plansko opažanje, intervju, testovi

Psihologijski eksperiment

1
- Eksperiment – postupak kojim namjerno, u strogo kontroliranim uvjetima, izazivamo neku pojavu radi
opažanja i/ili mjerenja
- Prednosti eksperimenta kao metode:
o Poznavanje mjesta i vremena nastanka pojave, pripremanje unaprijed
o Kontrola nad uvjetima, mogućnost sistematskog mijenjanja prilika u kojima se pojava odvija kako bi
se među mnoštvom prilika utvrdile one koje su uvjet nastanka pojave ili koje su povezane s
predmetom ispitivanja
o Mjerenje pojave – njezina veličina može se izraziti nekim suvislim sistemom kvantitativnih oznaka
- Na stupnju izazivanja neke pojave provodi se kvalitativna analiza, na stupnju mijenjanja prilika u kojima
pojava nastaje kauzalna/asocijativna analiza, a na stupnju mjerenja kvantitativna analiza
- Eskperiment uključuje i introspekciju i vanjsko opažanje
- Glavna svrha – provjeriti djeluje li određeni faktor ili varijabla na neki jasno definirani fenomen
- Zavisna varijabla/kriterij varijabla – fenomen koji je predmet proučavanja
- Nezavisna/eksperimentalna varijabla – faktor koji se namjerno unosi u eksperiment i mijenja da bi se
provjerilo utječe li na zavisnu varijablu
- U eksperimentu na ispitanika djeluje, osim nezavisne varijable, i mnoštvo drugih relevantnih faktora koje
treba ukloniti ili održati konstantnima
- Ako se u eksperimentu koristi više nezavisnih varijabli koje se istovremeno mijenjaju, rezultati se analiziraju
metodom varijance
- Psihologijski eksperiment uključuje tri elementa: podražajnu situaciju (NV), određenu psihonervnu aktivnost i
ponašanje ispitanika (koje zajedno čine ZV)
- S (podražajna situacija) > psihonervna aktivnost > P (ponašanje)
- Mjerenje psihonervne aktivnosti: na osnovi zavisnosti između kvalitete i intenziteta psihonervne aktivnosti
prema vrsti i intenzitetu podražajne situacije, na osnovi jedinstva psihonervne aktivnosti s kvalitetom i
veličinom reakcija
- Kada eksperimentator ne može po volji manipulirati nezavisnom varijablom (npr. utjecaj spola na
preferenciju boja), služi se selekcijom ispitanika i radi na skupinama koje se razlikuju po obilježju koje
predstavlja NV
- Tri tipa mjerenja:
1) Mjerenje određenih aspekata objektivnog ponašanja, čija se veličina izražava na fizikalnim skalama u
jedinicama (vrijeme reakcije, apsolutni i diferencijalni limen, EEG, itd.)
2) Brojenje reakcija određene vrste (brojenje pogrešaka ili uspješno riješenih zadataka)
3) Direktno mjerenje psihičkih veličina na psihofizičkim i psihološkim skalama (mjerenje stavova)
- Jedinice ili oznake u kojima su izraženi rezultati mjerenja, ovisno o tome kakve informacije sadrže,
predstavljaju 4 razine mjerenja:
o Nominalna skala – najniža razina izražavanja rezultata, klasifikacija predmeta opažanja u odijeljene kategorije
prema određenom obilježju, oznake koje se pridaju kategorijama su arbitrarne i na njima se ne mogu vršiti
2
 računske operacije, statistički postupci: dominantna vrijednost, eventualno provjeravanje značajnosti razlika
u frekvencijama s pomoću hi-kvadrat i t-testa
o Ordinalna skala – mjerenje se svodi na rangiranje, tj. redanje predmeta mjerenja prema stupnju
zastupljenosti određenog obilježja, ne sadrže informacije o veličini razlika među rangiranim članovima,
statistički postupci: centralna vrijednost, rang – korelacija, neparametrijski postupci
o Intervalna skala – uključuje stalnu jedinicu mjerenja, jedinice su ekvidistantne (imaju jednaku intervalnu
vrijednost na čitavu rasponu), ne počinje od ništice pa se mogu uspoređivati samo razlike među rezultatima,
ali ne i apsolutne vrijednosti
o Omjerna skala – ima ekvidistantne mjerne jedinice, počinje od apsolutne nule (vrijednost koja označuje
nepostojanje karakteristike koja se mjeri), brojevi koji se pridaju obilježju su proporcionalni apsolutnoj
veličini obilježja (npr. rezultati mjerenja fizikalnih veličina), kod ovih i intervalnih gotovo svi stastistički
postupci
- Postupak diferencija – provjerava je li NV djelovala na ZV, određuje se razlika među srednjim vrijednostima
ZV, koje su srednje vrijednosti dobivene uz prisustvo/odsustvo NV ili pri mijenjaju intenziteta NV
- Faktorijalni eksperiment – kad je proveden tako da se opaža i mjeri ZV jedanput uz prisustvo, a drugi put uz
odsustvo NV (tj. pod utjecajem dviju kvalitativno različitih situacija), daje odgovor na pitanje što se događa sa
ZV pod utjecajem NV
- Funkcionalni eksperiment – ako je NV u eksperimentu uvijek prisutna, a mijenja se samo njezin intenzitet ili
količina da bi se proučilo njezino diferencirano djelovanje na ZV, daje odgovor na pitanje kako NV utječe na
ZV
- Faktorijalni eksperiment daje samo podatak postoji li odnos između NV i ZV, a funkcionalni podatke o prirodi
te funkcije

Struktura i nacrt eksperimenta

- Problem – određeno pitanje na koje ne možemo pouzdano odgovoriti

- Hipoteza – provizorni, prema mišljenju onoga koji je čini, jedan od mogućih odgovora na problem, na osnovi
hipoteze formulira se cilj eksperimenta i razrađuje nacrt
o Afirmativne/direktne hipoteze: istraživač ne predviđa samo mogućnost postojanja veze među
varijablama nego i vrstu efekta te veze (smjer u kojem će NV utjecati na ZV)
o Nul-hipoteza: postavljena u indiferentnom obliku, bolja
- Nezavisna varijabla – eksperimentator je u pokusu mijenja neovisno od drugih faktora, ona treba biti jasno i
jednoznačno definirana (najbolje u operativnim terminima), važno je da bude takva da na nju možemo
utjecati i izolirano ju mijenjati, nezavisne varijable mogu biti kvalitativne kategorije (2 ili više kvalitativno
različitih situacija, bitno je da kvalitete budu najbolje svoje vrste) ili niz različitih veličina jednake osnovne
kvalitete, trebaju biti prikladne za testiranje određene hipoteze i primjerene po svom rasponu i intenzitetu
predmetu proučavanja

3
- Zavisna varijabla – ono što se u eksperimentu opaža i mjeri, potrebno je da ponašanje stvarno bude
simptomatično za one psihološke kategorije koje želimo proučiti (npr. ako nas zanima je li farmakološko
sredstvo utječe na inteligenciju, nužno je da sredstva za mjerenje inteligencije budu adekvatna), dobro ju je
definirati u operativnim terminima (umjesto inteligencija – rezultati u testovima inteligencije) kako bi je i
drugi mogli provjeriti, drugi uvjet je da se ponašanje može objektivno opažati i/ili mjeriti (jer se u suprotnom
ne mogu kontrolirati rezultati), isti eksperiment može uključivati više ZV, NV može nejednako utjecati na
različite razine ZV (tada je dobro nju podijeliti i uz opći efekt NV posebno odrediti i specijalne učinke na
različitim razinama ZV, također se može analizom varijance odrediti specifični efekt promjena u NV i
specifični efekt utjecaja različitih razina ZV)
- Ispitanici – ovise o vrsti, cilju i namjeni eksperimenta, trebaju biti dovoljno homogeni s obzirom na poznate
relevantne faktore (tj faktore koji bi mogli utjecati na pojavu mimo NV, npr. spol, dob, školovanje, socio-
ekonomski status, specijalna iskustva), ako se želi generalizirati na populaciju, oni trebaju biti
reprezentativan uzorak te populacije, opseg mjerenja (broj ispitanika i mjerenja na svakom od njih) ovisi o:
 Veličini utjecaja NV na ZV – ako je povezanost velika, dovoljan je i mali broj mjerenja
 Stupnju u kojem varira osobina koja je predmet mjerenja – što su veće razlike među ispitanicima,
potrebno je i više mjerenja
 Prirodi ZV – ako se radi o osobini koja znatno varira od populacije do populacije, bit će potrebno više
ispitanika (za psihofizičke eskperimente dovoljan je mali broj ispitanika, za ispitivanja motivacije,
učenja, i sl. nije)
- S porastom broja ispitanika i broja mjerenja raste pouzdanost dobivenih rezultata
- Broj mjerenja ograničen je zbog uštede vremena/novca i jer u toku velikog broja mjerenja na istom ispitaniku
može doći do promjene u motivaciji ispitanika i do djelovanja sistematskih varijabilnih faktora (vježba, umor)
Eksperimentator i provođenje eksperimenta :
- Eksperimentator je stabilizirani irelevantni faktor koji ne utječe na rezultate, on:
 Planira istraživanje na osnovi određenih hipoteza
 Izabire i manipulira eksperimentalnim varijablama
 Izabire i izolira varijablu i registrira reakcije ispitanika
 Kontrolira tj. eliminira ili održava konstantnim sve relevantne faktore koje poznaje
 Odabire, upućuje i motivira svoje ispitanike
 Sređuje i obrađuje rezultate
 Interpretira rezultate
- Sistematsko ispitivanje eksperimentatora kao potencijalnog faktora distorzije rezultata
- Značajan dio podražajne situacije je uputa koju eksperimentator daje ispitanicima – različiti paralingvistički i
kinetički znakovi, koji su dio nekontroliranog ponašanja eksperimentatora, mogu utjecati na usmjerenje
ispitanika, psihološku atmosferu i motivaciju

4
- Od posebne je opasnosti mogućnost da subjektivni faktor eksperimentatora utječe na planiranje i
provođenje pokusa – npr. hipoteze mogu nehotice utjecati na nacrt i kontrolu eksperimenta,
eksperimentator može drukčije postupati s podacima koji nisu u skladu s njegovom hipotezom, itd.
- Direktivne hipoteze ne smiju se prenijeti na ispitanike jer je u tom slučaju teško razlučiti je li na rezultate
utjecala eksperimentalna varijabla ili očekivanja ispitanika (Rosenthalov efekt)
- Dvostruko slijepi eksperiment (placebo-situacija) – eksperimentator ne zna koji su ispitanici bili pod
utjecajem eksperimentalne varijable, a koji nisu
- Kontrola – postupci s pomoću kojih istraživač utvrđuje različite relevatne faktore i s pomoću kojih ih uklanja
ili stabilizira (eksperiment treba biti organiziran tako da se u granicama prihvatljive vjerojatnosti može reći da
su efekti rezultat djelovanja baš određene varijable, a ne nekog drugog relevantnog faktora), počinje s
pažljivom analizom i utvrđivanjem svih faktora koji bi, osim NV, mogli utjecati na rezultate (neki su poznati
odranije, a neki se mogu otkriti u predistraživanjima), relevantni faktori mogu se neutralizirati eliminiranjem
(npr. svjetlost i buka) ili se, ako to nije moguće, održavaju konstantnima, najveći problem predstavljaju
faktori koji zavise od samih ispitanika – oni se uklanjaju/smanjuju tako da se ili iste ispitanike stavlja u
različite situacije ili da se eksperimentira na komparabilnim skupinama, u skupinu relevantnih faktora koji se
najteže kontroliraju spadaju vježba i umor
- Tehnike za stabilizaciju unutrašnjih faktora:
1) Kontrolni pokus na istim ispitanicima – ne može se izvesti kad NV predstavlja upravo određena razlika
između ispitanicima (razlika na koju ne možemo utjecati, kao npr. spol, dob), kad primjena jedne situacije u
tolikoj mjeri mijenja ispitanike da ne možemo pretpostavljati da će u drugoj situaciji unutrašnji faktori biti isti
(npr. utjecaj dva načina organizirane vježbe na trajnost naučenog), kad se možemo očekivati značajan
transfer u pozitivnom ili negativnom smislu s jedne situacije na drugu
2) Kontrolna skupina – NV prisutna je u eksperimentalnoj skupini, a u kontrolnoj nije, te dvije skupine trebaju
biti ekvivalentne u pogledu poznatih i nepoznatih faktora koji mogu utjecati na vrijednosti ZV, ekvivalentnost
se postiže nasumičnim sastavljanjem skupina iz dobro definirane populacije (nedostatak: potreban velik broj
ispitanika) ili prethodnim izjednačenjem skupina u nekim poznatim relevantnim faktorima; kad je ZV u
korelaciji s većim brojem faktora, možemo formirati skupine po metodi ekvivalentnih parova (izjednačujemo
i pojedinačno ispitanike tih skupina, slažući ih u parove i stavljajući nasumično jednog u E skupinu, a jednog u
K)
- Neutralizacija serijalnih efekata umora i vježbe:
o Metoda rotacije – naziva se i metoda uravnoteženja, upotrebljava se kad je opravdano pretpostaviti da na
vrijednosti varijable može utjecati i red kojim se izmjenjuju pojedine situacije u eksperimentu
 Serijalne efekte najjednostavnije je ukloniti promjenom reda kojim se izmjenjuju situacije od mjerenja do
mjerenja (AABA ili BAAB – ne ABAB jer se serijalni efekti akumuliraju u nizu izmjena) ili od skupine do
skupine (jedna skupina AB, druga BA; )
 Zapravo ne uklanjamo prisutstvo sistematskih izvora pogreške u obliku vježbe i umora, nego podjednako
raspoređujemo njihovo djelovanje na sve situacije
5
  Kad postoji veći broj situacija koje treba rotirati, uravnoteženje se provodi po shemi latinskog kvadrata:
tablica s onoliko polja koliko odgovara broju eksperimentalnih situacija na kvadrat, u njih se raspoređuju
pojedine situacije (tako da je svaka zastupljena samo jednom u svakom redu i svakom stupcu kvadrata),
takav raspored čini da se svaka situacija pojavljuje podjednako često na različitim mjestima u sukcesiji
 Kad se sa svakim ispitanikom obavi veći broj mjerenja, za svakog ispitanika se sastavlja poseban latinski
kvadrat
- Statističke metode – u eksperimentu se zaključci ne izvode na osnovi pojedinačnih rezultata, nego na osnovi
razlika u prosječnim vrijednostima većeg broja reakcija koje su registrirane u različitim situacijama, potrebno
je provjeriti je li ta razlika značajna ili je uvjetovana slučajnim varijabilitetom
- Laboratorijski i prirodni eksperiment – pitanje generalizacije laboratorijskih eksperimenata na kompleksnost
svakodnevnih situacija, prirodni/realistički eksperiment je manje kontroliran i precizan, ali ponekad daje
praktički upotrebljivije podatke, on se izvodi na mjestu gdje se i stvarno odvija određena ljudska aktivnost,
na osobama koje su realno u tu aktivnost uključene, a često i sa sredstvima koja se realno upotrebljavaju,
često polazi od određenih spoznaja stečenih u laboratoriju

Rathus:

- Znanstvena metoda – organizirani način upotrebe iskustva i provjeravanja ideja s ciljem proširivanja znanja
- Operativna definicija – definicija varijable pomoću upotrijebljene metode s ciljem oblikovanja ili mjerenja te
varijable
- Selekcijski faktor – izvor pogreške koja se može pokazati u istraživačkim rezultatima kad sudionici sami
odlučuju hoće li ili neće sudjelovati u određenom postupku ili tretmanu koji se primjenjuje u istraživanju
- Samo reprezentativni uzorak omogućuje generalizaciju s istraživačkih uzoraka na populacije
- Slučajni uzorak – uzorak koji je odabran tako da je svaki član populacije imao jednaku šansu biti izabran
- Stratificirani (slojevit) uzorak – uzorak koji je odabran tako da su određene podskupine u populaciji
razmjerno zastupljene u uzorku
- Pristranost dobrovoljnog pristanka – izvor pristranosti ili pogreške u istraživanju koja odražava vjerovanje da
se ljudi koji se nude za sudjelovanje u istraživanju sustavno razlikuju od ostalih ljudi
- Metode opažanja:
1) Metoda proučavanja pojedinačnih slučajeva – brižljivo opisan životopis koji se može dobiti intervjuom,
upitnicima i psihologijskim testovima, nedostatak: u autobiografskom pamćenju postoje praznine i
netočnosti; istraživači imaju određena očekivanja koja mogu utjecati na ispitanike
2) Metoda ankete – metoda znanstvenog istraživanja u kojoj velik uzorak ljudi odgovara na pitanja o svojim
stavovima i ponašanju, provodi se pomoću upitnika i intervjua, nedostatak: ljudi mogu namjerno krivo
prikazati svoje ponašanje, odgovarati onako kako misle da je društveno poželjno, pitanje iskrenosti
3) Metoda testiranja – upotreba raznih psihologijskih testova za mjerenje osobina u populaciji
 Pouzdanost testa – označuje njegovu dosljednost, daje slične rezultate u različitim prilikama
6
  Test-retest pouzdanost – metoda određivanja pouzdanosti testa usporedbom (korelacijom) rezultata
ispitanika u odvojenim prilikama
 Valjanost testa – stupanj u kojem test mjeri ono što bi trebao mjeriti, pri određivanju valjanosti
treba vidjeti može li se testom predvidjeti uspjeh u nekom vanjskom kriteriju
 Skala valjanosti – zadaci u testu koji mogu pokazati jesu li rezultati testa valjani
4) Metoda prirodnog opažanja – znanstvena metoda kojom se organizam opaža u njegovoj prirodnoj okolini,
važna osobina ove metode je nenametljivost (takvo opažanje koje ne ometa životinju ili čovjeka kojega se
promatra u njegovoj prirodnoj okolini)
5) Metoda opažanja u laboratoriju
6) Metoda korelacije – znanstvena metoda kojom se proučavaju odnosi među varijablama
 Koeficijent korelacije – broj između +1 i -1 koji izražava snagu i smjer (pozitivan/negativan) odnosa
između dvije varijable
 +1 potpuna pozitivna korelacija, +0,9 visoka pozitivna korelacija, primjerena za poudanost
testa, +0,6-0,7 umjerena pozitivna korelacija, primjerena za valjanost testa, +0,3 slaba
pozitivna korelacija, neprihvatljiva za pouzdanost i valjanost testa
7) Eksperimentalna metoda – znanstvena metoda u kojoj su sudionici podvrgnuti određenom postupku (uvjeti
u koje su stavljeni sudionici ili stanje u koje su dovedeni kako bi se opažalo njegovo djelovanje)
 Nezavisna varijabla – uvjet u znanstvenom istraživanju kojim se manipulira kako bi se opažalo
njegovo djelovanje
 Zavisna varijabla – mjera pretpostavljenog djelovanja NV
 Eksperimentalna i kontrolna skupina – E uključena u postupak primjene NV, K nije
 Placebo („slatka pilula“) – lažni postupak u eksperimentu koji izgleda kao pravi
 Slijepo – sudionici ne znaju jesu li ili nisu bili u eksperimentalnom tretmanu
 Dvostruko slijepo istraživanje – istraživanje u kojem ni sudionici ni osoba koja provodi mjerenje u
eksperimentu ne znaju tko je bio u eksperimentalnom postupku

- Etička pitanja – etično: odnosi se na sustav izvedenih standarda za određivanje što je moralno
 Etički odbor – skupina utemeljena u određenoj instituciji koja pomaže istraživačima razmotriti
moguću štetu njihovih metoda i preispituje sukladnost predloženih istraživanja s etičkim načelima
 Pristanak na sudjelovanje (nakon što su pružene informacije o cilju istraživanja i naravi
eksperimentalnih postupaka)
 Podaci o sudionicima su strogo povjerljivi
- Upotreba zavaravanja – psiholozi mogu koristiti varanje samo onda kad vjeruju da dobrobit istraživanja
premašuje potencijalnu štetu, kad vjeruju da bi pojedinci – da su bili upoznati s koristima istraživanja – bili

7
 voljni u njemu sudjelovati, te kada sudionik dobije naknadno objašnjenje; zavaravanje može biti potrebno i
zbog sprečavanja sudionika da namjerno iskrivljuju rezultate istraživanja
- Istraživanja na životinjama – životinjama se može nanositi šteta samo ako nema druge mogućnosti i ako se
vjeruje da će korist od istraživanja opravdati štetu

Milas:

2. Teorije i istraživanja

- Teorija – skup zamisli o tome što je priroda i prema kojim načelima funkcionira, samo jednim dijelom počiva
na činjenicama, dok je drugim dijelom hipotetička (sazdana od pretpostavki)
- Taj se proces odvija svođenjem pojava na simbolički oblik i njihovim sažimanjem u općevažeće zakone
- Teorije na ekonomičan način apstrahiraju, združuju i pohranjuju podatke prikupljene istraživanjima, mogu se
shvatiti kao cilj znanosti i sredstvo njenog daljnjeg napretka
- Sastavni elementi teorije:
 Konstrukti – osobine koje nisu podložne izravnom opažanju, već o njima sudimo neizravno, na
temelju različitih pokazatelja; poseban oblik pojmova koji zahtijevaju mnogo veći stupanj
zaključivanja jer obuhvaćaju objekte koji su sami po sebi apstraktni (primjer: inteligencija, motivacija,
čuvstva, osobine ličnosti, itd.), treba ih se operacionalizirati (definirati putem empirijskih
pokazatelja), podjela konstrukata:
 Posredujuće (intervenirajuće) varijable: konstrukti čiji se sadržaj posve iscrpljuje
navođenjem niza operacija, varijable koje se umeću između podražaja i odgovora (S-O-R :
stimulus – organizam – reakcija ), nedostaci: slabija mogućnost uopćavanja, nemogućnost
potpune operacionalizacije svih pojmova (npr. apstraktnih pojmova kao što su ličnost ili
motivacija), ograničavanje znanstvenog napredovanja
 Hipotetički konstrukti: ne mogu se posve izjednačiti s operacijama na kojima počivaju, već
sadrže i određeni „višak“ značenja hipotetičkog karaktera, uključuju pretpostavke o
pojavama i procesima nedostupnima opažanju, imaju nižu razinu operacionalne valjanosti
 Hipoteze – nepotvrđene tvrdnje, pretpostavke ili provizorna tumačenja odnosa između iskustvenih
podataka ili teorijskih konstrukata, slična pojmu teorije (ali teoriji se obično pripisuje veći stupanj
dokazanosti i veća obuhvatnost), temeljna zadaća hipoteze je usmjeravanje istraživanja
 Znanstveni zakoni – iskustveno utemeljene opće tvrdnje koje govore o odnosima među istraživanim
pojavama, empirijsko uopćavanje koje se prihvaća kao točno, poželjno je (ali jako teško postići) da se
zakonom opisuje povezanost u smislu uzročnosti, uglavnom se radi o nekoj vrsti korelacijske veze
koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojave druge, zakoni se
razlikuju od teorije u tome što teorija sadrži veći stupanj hipotetičnosti i ne počiva u tolikoj mjeri na
empirijskoj građi, oni također pružaju samo opis, a ne i tumačenje neke pojave

8
  Znanstveno objašnjenje – osigurava razumijevanje i kontrolu neke pojave otkrivajući zakonitosti i
mehanizme na kojima počiva, odgovara na pitanje zašto?, svojstveno mu je nekoliko obilježja:
djelomičnost (uzima u obzir tek neke činitelje važne za istraživanu pojavu), uvjetnost (vrijedi samo
pod određenim okolnostima) i približnost (redovito manje ili više neprecizno u odnosu na opažanje,
ne omogućava posve točno predviđanje), dva tipa:

 Uopćavajuće znanstveno objašnjenje – podvođenje neke pojave pod opći zakon ili pravilo
 Strukturalno znanstveno objašnjenje – otkrivanje uzroka neke pojave

Dijele se i na:

 Reduktivno znanstveno objašnjenje – svođenje predmeta izučavanja na pojave osnovnije,

temeljnije razine opisa (npr. psihološke pojave tumače se fiziološkim objašnjenjima)
 Konstruktivno znanstveno objašnjenje – istraživane pojave opisuju se podjednako složenim
konstruktima, nalaze se na istoj razini općenitosti (npr. konstrukt ličnosti)
- Struktura znanstvene teorije – hijerarhijski ustrojena tvorevina koja u konačnici počiva na empirijskim
podacima; hijerarhija u teoriji (s više na nižu razinu): objašnjenja, hipoteze, zakoni, konstrukti, empirijski
podaci; svaka viša razinu nosi veću općenitost, ali i veći stupanj nagađanja; konstrukti opisuju povezanost
između opaženih ponašanja (empirijski podaci), zakoni su uopćavanja o povezanosti među konstruktima,
hipoteza i objašnjenje uspostavljaju logički smisleno tumačenje uočene zakonitosti
- Kriteriji dobre teorije:
1) Sadržajni kriteriji
o Činjenična zasnovanost ili načelo korespondencije – teorija korespondira sa stvarnošću, podrazumijeva da
dobra teorija uključuje i otprije poznate zakone
o Usklađenost s drugim teorijama – neka je teorija vjerojatna ako je usklađena s drugim, otprije potvrđenim,
teorijama, koristi se samo kada se radi o teorijama različitog stupnja općenitosti koje zbog toga nisu
međusobno suprotstavljene, sekundarno mjerilo kvalitete teorije
2) Formalni kriteriji
o Jednostavnost (znanstvena parsimonija) – kanon štednje, svaki problem treba svesti na temeljne i
najjednostavnije postavke, najbolja teorija je ona koja na najjednostavniji način tumači podatke, Ockhamova
oštrica, neka je teorija jednostavna ako malim brojem temeljnih načela objašnjava cjelokupnu raznovrsnost
pojava iz domene kojom se bavi, ali jednostavnost nije presudan kriterij
o Logička dosljednost (konzistentnost) – izbjegavanje unutarnjih proturječja (ne smije dopuštati posve
različita ponašanja u istoj situaciji)
o Preciznost predviđanja – pokazuje koliko su naša teorijska objašnjenja otišla daleko u tumačenju uzroka
neke pojave, predviđanje je tim bolje što smo teorijom obuhvatili više stvarnih uzroka
o Obuhvatnost – objasniti pojave u što širem opsegu i na što općenitiji način, mogućnost teorije da objasni
velik broj različitih pojava iz neke domene
9
o Mogućnost provjere – bez takve mogućnosti teorije ostaju u domeni nagađanja
o Oborivost – teorija koja se ne može oboriti, nema znanstvenu vrijednost; teorija je neoboriva kad iz nje ne
proizlaze jasna predviđanja o pojavama koje nastoji protumačiti, to se obično događa s teorijama koje su
pretjerano uopćene ili apstraktne, neprecizne i neodređene ili su metafizičkog karaktera (neprovjerljive
iskustvom)
- Pristupi u stvaranju teorija – 4 načina dolaženja do teorije razvrstana s obzirom na smjer povezanosti između
teorijske i iskustvene razine:
1) Model – svaka pojmovna analogija koja nalaže empirijsko istraživanje, smjer utjecaja ide isključivo od modela
prema podacima (od teorijske prema empirijskoj razini), istraživanje se provodi tako da se testiraju
pretpostavke proizašle na temelju korištenog modela
2) Deduktivna teorija – polazi od manjeg broja logički domišljenih općih načela, iz kojih se dalje izvode ona
manje općenita s namjerom da se u konačnici objasni i svaki pojedinačni slučaj; podrazumijeva skromnu
empirijsku utemeljenost i snažnu usmjerenost na stvaranje ustrojenog sustava međusobno isprepletenih
zakona koji proistječu iz manjeg broja općih pravila, podložna modifikaciji nakon empirijske provjere
3) Induktivna teorija – osnovni naglasak stavlja na podatke, sastoji se u povezivanju empirijski potvrđenih veza
među pojavama u pravila i zakone, izbjegava zaključke i oslanja se na gole činjenice (neučinkovit naćin
spoznavanja), zapravo ateoretičan pristup, karakteristična za bihevioriste
4) Funkcionalna teorija – u najvećoj mjeri potiče neprestanu razmjenu između teorijske razine i podataka,
najbolja ravnoteža između deduktivnog i induktivnog pristupa,usmjerena k problemu, po opsegu redovito
uža, koristi nagađanje i hipotetičnost kako bi ubrzala proces stjecanja spoznaja, ne robujući isključivo
utvrđenim činjenicama, tipičan pristup za suvremenu psihologiju
- Prožimanje teorija (misaono uobličavanje činjenica) i istraživanja (prikupljanje empirijske građe):
o Induktivno-hipotetičko-deduktivna spirala: neprekidno izmjenjivanje izgrađivanja i testiranja teorija
 Induktivna metoda – početak znanstvenog pregnuća, bilježenje činjenica i utvrđivanje zakona
prema kojima se pojavljuju
 Deduktivna metoda – ispituje postavljenu teoriju i njezinu održivost
- Normalna znanost – utemeljena na prethodnim, naširoko prihvaćenim, znanstvenim dostignućima
- Znanstvena revolucija – naglo mijenja dominantnu istraživačku paradigmu
- Istraživački pristupi:
1) Temeljna (fundamentalna) i primijenjena istraživanja
 Temeljna – bave se prikupljanjem spoznaja o nekom problemu koji nije izravno primjenjiv niti
praktično iskoristiv, spoznajne naravi (npr. ispitivanje stavova)
 Primijenjena – bave se problemima čije rješavanje donosi neku neposrednu praktičnu korist,
redovito se nadovezuju i naslanjaju na temeljna (npr. stavovi potrošača)
2) Nomotetska i idiografska istraživanja

10
  Nomotetska – cilj je uspostavljanje širokih uopćavanja i zakona koji vrijede za cijelu populaciju,
temelje se na ispitivanju velikog broja ljudi i statističkoj obradi dobivenih podataka, zainteresiranost
za zajednička obilježja svih pripadnika populacije
 Idiografska – počivaju na izučavanju pojedinca i naglašavanju njegove jedinstvenosti, pogodna
ponajprije u kliničkim uvjetima, temeljna istraživačka metoda je studija slučaja
3) Kvantitativna i kvalitativna istraživanja
 Kvantitativna – pružaju brojčani opis istraživane pojave, redovito putem statističke analize i
sažimanja izvornih podataka, ponekad samo površno opisuju istraživanu pojavu (lišena boljeg
razumijevanja problema), dominiraju psihologijom
 Kvantitativno opažanje
 Analiza sekundarne građe – analiza sadržaja, arhivskih podataka ili fizičkih tragova
 Korelacijske metode i psihologijsko mjerenje - testovi, ankete, upitnici samoprocjene
 Eksperiment – kvazi-eksperiment, eksperiment na pojedincu, istinski eksperiment
 Kvalitativna – nude dublji opis pojave, pogodna za idiografska istraživanja (studija slučaja), nadopuna
kvantitativnih istraživanja, u novije vrijeme dobivaju sve više poklonika jer se u središte zanimanja
vraća osobno iskustvo
 Kvalitativno opažanje – etnografsko opažanje, etološko opažanje
 Nestandardizirani razgovori – fokus grupe, dubinski intervju

5. Pisanje znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja

- Osnovne smjernice za pisanje izvještaja: dobro vladanje jezikom i pismeno izražavanje (jasnoća i preciznost),
poznavanje svrhe rada i publike kojoj se obraća, stručna kompetencija i poznavanje metodologije
- Struktura znanstvenog izvještaja:
1) Naslovna stranica
- Ime/imena autora, institucija u kojoj su zaposleni, naslov rada (temeljna ideja rada)
- Pruža osnovnu informaciju o predmetu rada
- Naslov eksperimentalnog istraživanja obično sadrži NV i ZV, treba biti dovoljno informativan, ali kratak
(nipošto dulji od 15 riječi), treba izbjegavati određenja koja su sama po sebi razumljiva (istraživanje, analiza, i
sl.), kao i neodređena i dvosmislena određenja (npr. rezultati mjerenja stavova)
2) Sažetak
- Odlomak teksta koji daje vrlo skraćenu informaciju o tome kako je istraživanje rađeno i što je njime dobiveno
- Njime su ukratko obuhvaćeni svi odjeljci znanstvenog rada, uvod, metoda, rezultati i rasprava
- Treba naznačiti osnovnu svrhu istraživanja, opisati populaciju iz koje je izvučen uzorak, navesti korišteni
istraživački nacrt, spomenuti mjerne instrumente i način prikupljanja podataka te ukratko pobrojiti osnovne
istraživačke nalaze i zaključke
3) Uvod

11
- Upoznavanje čitatelja s problemom, obrazlaganje problema u kontekstu teorije i dosadašnjih istraživanja,
opis pristupa problemu, iznošenje hipoteza i teorijskih očekivanja
- Svrha istraživanja, način na koji istraživanje pridonosi rješavanju problema i teorijske implikacije do kojih bi
ono moglo dovesti
- Treba misaono slijediti od šireg i općenitijeg prema užem i specifičnijem problemskom području
- Konačno obrazloženje izabranog problema mora biti motivirano ranijim argumentima (obuhvaćeni u uvodu u
najsažetijoj, a ipak dovoljno informativnoj mjeri)
- Pregled literature se ne bi trebao svoditi na pojedinačnu analizu svakog rada, nego na skupnu obradu tema
vezanih uz problem
4) (Problem)
- Uglavnom ga nije potrebno zasebno izložiti u znanstvenim radovima jer je naznačen već u uvodnom dijelu
- Često u studentskim radovima, studenti uče precizno izraziti svoje misli tako da izraze problem jednom
rečenicom
- Problemi moraju biti iznešeni u onom obliku u kojem će naknadno (u zaključcima) na njih biti odgovoreno
5) Metoda
- Potankosti o tome kako je istraživanje provedeno
- Omogućuje svakom istraživaču ponavljanje istraživanja u svrhu provjere dobivenih rezultata
a) (Ispitanici)
- Tko je sudjelovao u istraživanju, koliko je ukupno ispitanika bilo
- Socio-demografske, spolne i dobne karakteristike ispitanika
- Koliko je ispitanika podvrgnuto svakom od eksperimentalnih uvjeta
- Obavijest o odustajanju ili osipanju ispitanika
- Način odabira uzorka i razlog takvog odabira
b) (Nacrt)
- Neobavezan, ali koristan odjeljak, čini rad preglednim (posebno ako je nacrt složen)
- U pravilu, informacije o nacrtu sadržane su u opisu postupka
- Treba obuhvatiti podatke o ZV i NV (njihove operacionalne definicije), načinu kojim manipulira NV i općoj
shemi istraživanja te ga podrobno opisati
c) (Pribor)
- Također neobavezan
- Sadržava podatke o korištenoj aparaturi, ako ona čini bitan dio istraživačkog projekta
- Ako je sve što je potrebno za istraživanje papir i olovka ili su korišteni aparati inače dobro poznati (npr.
poligraf), sekciju je bolje ispustiti
d) (Mjerenje)
- Podaci o načinu prikupljanja podataka i mjernim instrumentima koji su u tu svrhu uporabljeni

12
- Informacije o konstruktima od interesa i načinu njihove operacionalizacije, metrijskim svojstvima mjernih
instrumenata i drugim podacima od važnosti za mjerenje (npr. utjecaj načina odgovaranja ili društvene
poželjnosti, slaganje procjenjivača, itd.)
e) (Postupak)
- Od početka do kraja opisuje proceduru kojom je obavljeno istraživanje
- Opisivanje je u pravilu kronološko
- Znatno oskudnije opisivanje u korelacijskom ili anketnom istraživanju, nego eksperimentalnom (jer se u
pravilu koriste standardne upute i procedure)

6) Rezultati
- Odgovaraju na probleme postavljene u uvodnom dijelu
- Sažeto opisuje prikupljene podatke i njihovu statističku analizu
- Mora sadržavati: svrhu uporabljene statističke analize, podatke deskriptivne statistike, naznake i upozorenja
na ključne nalaze istraživanja, podatke inferencijalne statistike ako su korišteni, zaključke koji slijede
neposredno iz statističkih analiza, ali ne i njihove šire implikacije
- Prethodni sadržaj ne vrijedi za sve radove – kvalitativna istraživanja ne sadrže statističku analizu, neka
kvantitativna sadrže i potankosti vezane za obradu ili tretman podataka, mnoga se anketna i korelacijska
istraživanja suočavaju s problemom nedostajućih podataka (izostankom odgovora na pitanja) pa autor mora
opisati kako je otklonio problem i zašto baš tako, itd.
- Mjere deskriptivne statistike – za svaki od eksperimentalnih uvjeta mjere se iskazuju zasebno, mjere
središnje tendencije valja pratiti odgovarajućim mjerama varijabiliteta (npr. M i SD)
- Ako je podataka više, iznosimo ih, radi preglednosti, u tablici (svaka treba imati broj i naslov), a podatke
možemo nacrtati i na grafičkom prikazu (tablice daju precizniji uvid u podatke, ali grafikon je slikovitiji i brže
upoznaje čitatelja s trendom ili općima odlikama podataka)
- Tablice i grafikoni trebaju biti nadopuna, a ne ponavljanje informacija već sadržanih u tekstu
- Osim imena testa, navode se stupnjevi slobode i dobivena vrijednost testa te ishod testiranja značajnost
- U radu je poželjno navesti veličinu učinka kako bi čitatelj mogao prosuditi o razmjerima djelovanja NV
7) Rasprava
- Analiza rezultata, tumačenje njihove implikacije, osobito u svjetlu postavljenih hipoteza
- Proučiti dobivene rezultate, pokušati ih protumačiti i izvući zaključke iz njih
- Logički se nadovezuje na uvod, rezultati se tumače kao opovrgavanje ili potvrda postavljenih hipoteza
- Obuhvaća pregled glavnih nalaza, njihovo ugrađivanje i tumačenje u kontekstu ranije izloženih teorija i
prethodnih istraživanja te slabosti koje su mogle utjecati na greške u prosudbama
- Mora sadržavati usporedbu s drugim sličnim istraživanjima i pokušati protumačiti eventualne razlike među
njima

13
 - Trebala bi sadržavati i dio koji se odnosi na uočene ili potencijalne slabosti provedenog istraživanja, poželjno
je iznijeti vlastiti sud o tome kako unaprijediti istraživanje ili kakav bi smjer trebala imati daljnja istraživanja
8) (Zaključak)
- Ne piše se u znanstvenim radovima, ali za studente je dobro dodatno istaknuti zaključke
- Uglavnom sadržavaju samo ono što jasno i nedvosmisleno proizlazi iz rezultata (dok je rasprava dijelom
spekulativna)
- Zaključci su koncizan odgovor na postavljene probleme posve utemeljeni na dobivenim rezultatima
9) Literatura
- U dijelu izvještaja u kojem se spominje ili opisuje neki znanstveni članak, knjiga ili poglavlje, potrebno je
naznačiti autora i godinu izdanja
- U slučaju doslovnog citata, potrebno je navesti i stranicu na kojoj se izjava nalazi
- Prilikom citiranja rada dva autora, spominju se oba imena, kad je broj autora tri ili veći, spominje se prvo ime
uz dodatak „i sur.“
- Svu literaturu koju je autor spomenuo u tekstu, treba u odjeljku literature napisati u punom obliku, prema
određenim pravilima

- Obilježja nekvalitetno napisanog rada: neprimjeren pregled literature (preopširan ili preoskudan), navođenje
referenci nebitnih za temu, nejasan uvod koji zamagljuje izlaganje problema, nejasna istraživačka pitanja,
neprimjeren opis uzorka, neprimjeren opis metodologije (nedovoljan za ponavljanje), nedovoljno vođenje
računa o mjerama, osobito novim instrumentima, neprimjerena ili upitna statistička analiza, slabo osmišljena
rasprava (ne mnogo bogatija od ponavljanja rezultata), rasprava koja odlazi predaleko i nudi neopravdane
zaključke, pretjerana duljina
- Smjernice za kvalitetno napisan rad: istraživački problem izložiti već na početku teksta, pokazati kako je
problem utemeljen, oblikovan i usmjerivan teorijom, povezati problem s prethodnim radovima u
primjerenom, informativnom, ali i konciznom pregledu literature, istraživačke hipoteze izrijekom navesti,
zaključci ne smiju izlaziti izvan okvira rezultatskih nalaza, pokazati na koji način je istraživanje pripomoglo
razrješavanju izvornog problema, prepoznati i raspraviti teorijske i praktične implikacije koje proizlaze iz
istraživanja

Temelji eksperimentalne metode

- Problem uzročnosti: ne postoji jasna niti općeprihvaćena definicija uzročnosti, pitanje je kojem se gledištu
prikloniti i što smatrati dokazom uzročno-posljedične povezanosti izvan granica razumne sumnje; gledišta o
uzročnosti:
 Aristotelovo učenje: uzročna situacija sadrži materijalni i formalni (formalni u užem smislu, djelatni i
konačni) aspekt, moderna znanost prihvaća samo djelatni uzrok

14
  Humeova načela: X uzrokuje Y ako mu prethodi u vremenu (načelo prethođenja), ako se nadovezuju
u vremenu i prostoru (načelo dodira) i ako se uvijek pojavljuju zajedno (načelo stalne povezanosti)
 Millova načela: zaključivanje o uzročnosti počiva na 3 faktora – prethođenje (uzrok mora prethoditi
posljedici), povezanost, ostala moguća objašnjenja povezanosti uzroka i posljedice moraju biti
isključena
 Prinosi novijeg datuma: Karl Popper – kriterij oborivosti: ako smo opovrgnuli sve druge uzročne
pretpostavke, tada se ona koja nije opovrgnuta može smatrati dokazanom; Collingwood – uzrok je
ono čime možemo upravljati kako bismo postigli da se nešto dogodi (ipak, nekim uzrocima čovjek ne
može manipulirati)
- Eklektički pogled – vođen više znanstvenim pragmatizmom nego misaonom čistoćom i logičkom
izbrušenošću filozofske doktrine; ključna načela uzročnosti prema ovom pristupu (nameću koncept
probabilističke uzročnosti kao jedino prihvatljivo rješenje):
 Humeovo i Millovo načelo međusobne povezanosti pojava
 Humeovo i Millovo načelo prethođenja uzroka posljedici
 Millovo načelo odbacivanja svih drugih mogućih objašnjenja (kontrole)
- Logika eksperimentiranja – eksperiment je primarno, a prema nekima i jedino istinsko znanstveno
istraživačko sredstvo prilagođeno uspostavljanju uzročno-posljedičnih veza, pritom se druga moguća
objašnjenja pojavljivanja pojave moraju odstraniti različitim postupcima eksperimentalne kontrole; 4 glavne
metode u izvođenju eksperimentalnog dokaza:
 Metoda slaganja – opažanje više situacija u kojima se pojavljuje izučavano ponašanje, ako dva ili više
slučaja pojavljivanja dijele jedan i samo jedan zajednički element, on bi mogao biti njegov uzrok,
nedostaci: često je nemoguće pobrojiti sve elemente neke situacije pa neki zajednički element može
promaknuti; uzroci iste pojave mogu biti različiti; ova metoda ima veću vrijednost u odbacivanju
nevaljanih pretpostavki, nego kao dokazno sredstvo uzročnosti
 Metoda razlike – čini logičku osnovicu eksperimentalne metode, kazuje da ako neka situacija u kojoj
se očituje određena pojava i neka druga u kojoj se ona ne očituje imaju zajedničko sve izuzev jedne
pojedinosti, ta je pojedinost možda uzrok izučavane pojave
 Zajednička metoda slaganja i razlike – ako dvije ili više situacija u kojima se javlja neka pojava imaju
tek jedan zajednički element, dok se istodobno situacije pojavljivanja i nepojavljivanja pojave
razlikuju samo po njegovoj prisutnosti/odsutnosti, ta je pojedinost uzrok ili neophodni dio uzroka
pojave; u istraživanju: istraživač prati pojave i pripisuje im moguće uzroke na temelju međusobnog
podudaranja (metoda slaganja), a onda moguće uzorke, za koje se pokazalo da su često prisutni kod
određenih pojava, testira eksperimentalnom metodom
 Metoda zajedničkog variranja – neka pojava koja se mijenja usporedo s nekom drugom, njen uzrok,
posljedica ili s njome povezana preko nekog uzročnog čimbenika

15
  *Metoda ostatka – na temelju ranijih indukcija isključe se one pojave iz situacije čiji su uzroci
poznati; preostale pojave rezultat su preostalih uzroka, ova metoda u cijelosti počiva na dedukciji,
rijetko primjenjiva u psihologiji

Varijable u eksperimentu

- Varijabla – svojstvo ispitanika, podražaja ili situacije koje može poprimati različite vrijednosti
 Kvalitativna/kategorijalna – varira u kvaliteti (boja očiju, mjesto rođenja)
 Kvantitativna – varira u nekom količinskom svojstvu (tjelesna težina, brzina reakcije)
 Diskretna/isprekidana – može poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti
 Kontinuirana – zauzima cjelokupnu ljestvicu (i vrijednosti između cjelobrojnih)
- Konstanta – obilježje koje poprima samo jednu vrijednost, pojam suprotan varijabli
- Eksperiment – pokušaj utvrđivanja učinka varijable X na ponašanje Y

Nezavisna varijabla

- Nezavisna (eksperimentalna) varijabla je svojstvo kojim eksperimentator upravlja sustavno ga mijenjajući

kako bi provjerio njegov utjecaj na proučavano ponašanje
- Nijedna druga varijabla u eksperimentu ne utječe na nju
- Mora ispunjavati barem dva uvjeta: mora imati odlike varijable (mogućnost poprimanja različitih vrijednosti;
varijacije) i njene promjene moraju biti pod kontrolom eksperimentatora
- Raspon vrijednosti NV: razlikujemo dihotomne NV (poprimaju samo dvije različite vrijednosti, postojanja ili
nepostojanja određene kvalitete), kvantitativne NV (poprimaju širok spektar vrijednosti) te
kvalitativne/kategorijalne NV (poprimaju vrijednosti koji nisu ni količinske ni dihotomne prirode)
- Upravljanje NV: dva načina upravljanja:
 Eksperimentalna manipulacija – eksperimentator odmjerava veličinu NV izlažući pojedinim njezinim
razinama različite grupe ispitanika ili iste ispitanike u različitim vremenskim intervalima (npr.
mijenjanje intenziteta svjetla)
 Manipuliranje uputom – davanje različitih uputa kontrolnoj i eksperimentalnoj skupini,
manjkava metoda ako je uputa dvosmislena i izaziva oprečne reakcije u ispitanika, bitno je
pojednostaviti poruku kako bi bila jednoznačna i pristupačna svima te osigurati pozornost
sviju prilikom njena iznošenja
 Manipuliranje događajima – vrijednosti eksperimentalne varijable mijenjaju se na prirodniji i
realističniji način negoli je slučaj s uputama (davanje lijeka jednoj, uskraćivanje drugoj
skupini)
 Upravljanje individualnim/osobnim razlikama – odlikuje eksperimente u kojima NV čine neka
obilježja ispitanika (spol, dob, inteligencija, itd.), manipulacija se postiže izborom ispitanika u grupe
prema stupnju izraženosti unaprijed utvrđenih osobina (npr. kako će smisleni i besmisleni materijal
učiti ekstraverti/introverti), problem: nemogućnost slučajne raspodjele ispitanika, kvazi-
16
 eksperimenti, teško je neovisno manipulirati NV (tako da promjene u NV ne uključuju i promjene
neke druge varijable osim zavisne)
- Prikladnost NV:
 Konstruktna valjanost – operacionalna primjerenost u odnosu na konstrukt koji bi trebala
predstavljati, a čiji nas utjecaj na ponašanje zanima, složenije pojave često se opiru operacionalizaciji
(kako operacionalno odrediti konstrukt pobuđenosti), problemi s konstruktnom valjanošću NV
nastaju onda kad ona sadrži određeni „suvišak“ u odnosu na izučavani teorijski konstrukt
 Razlika među razinama – razlika između eksperimentalnih i kontrolnih uvjeta mora biti naglašena jer
ćemo u protivnom potvrđivati nul-hipotezu i kad ona u zbilji nije točna
 Broj razina – koliko razina NV koristiti u eksperimentu: odgovor se razlikuje ovisno o vrsti
eksperimentalnog nacrta
 Uspješnost manipulacije – ako se NV uvode u prikrivenom obliku, kao dio istraživačke obmane,
situacija mora posjedovati eksperimentalni realizam, tj. psihološku uvjerljivost za ispitanike

Zavisna varijabla

- Pojava koja se u eksperimentu opaža i mjeri

- Njene vrijednosti, sukladno očekivanju, ovise o manipulacijama nezavisnom varijablom
- Naziva se još i kriterijskom varijablom – jer je kriterij/standard prema kojem se procjenjuju rezultati
eksperimenta
- Mora zadovoljavati dva uvjeta: treba biti valjana reprezentacija izučavanog konstrukta i moći se pouzdano
mjeriti i opažati
- Prikladnost ZV:
 Konstruktna valjanost – jesmo li doista mjerili ono što smo namjeravali mjeriti
 Pouzdanost – preciznost mjerenja, odsutnost greške, pridonosi stabilnosti i dosljednosti, o
pouzdanosti uvelike ovisi statistička snaga nekog nacrta
 Osjetljivost – ako razlike između eksperimantalnih i kontrolnih uvjeta mjerimo na pretjerano gruboj
ljestvici, nećemo uočiti razliku ni kad je ona prisutna (zbog neosjetljivosti ljestvice); učinak poda: ako
su npr. zadaci kojima se provjerava učinkovitost različitih metoda učenja preteški, djeca ih neće moći
naučiti bez obzira na metodu; učinak stropa: ako su isti zadaci prelagani, sva će ih djeca riješiti bez
obzira na metodu

Kontrola u eksperimentu

- Unutarnja valjanost – sigurnost u zaključku da je upravo NV, a ne nešto drugo, dovela do promjena u ZV
- Kontrola – niz postupaka koji u razumnim granicama omogućavaju izvođenje uzročno-posljedičnih zaključaka
- Vanjski faktori se kontrolom ili uklanjaju ili učine konstantnima

17
 - Kontrolom je potrebno izbjeći sustavno podudaranje varijacije NV s promjenama neke vanjske varijable (ne
učinimo li to, dolazi do isprepletenosti njihovih učinaka i nemogućnosti donošenja zaključaka o djelovanju
NV)
- 3 osnovne skupine vanjskih činitelja koji su prijetnja valjanosti nacrta:
 Fizički činitelji – okolinski podražaji (buka, svjetlo, temperatura, vlaga, itd.)
 Društveni činitelji
 Osobni činitelji
- Kontrola fizičkih činitelja:
1) Uklanjanje vanjskih činitelja
2) Stabilizacija uvjeta – činitelji se drže postojanima, konstantnima
3) Uravnoteženje uvjeta – učinci različitih činitelja jednako se rasporede u dvije skupine, važno prilikom
kontrole vježbe i umora u eksperimentima ponovljenog mjerenja
- Prvo osnažuje unutarnju valjanost, drugo dvoje osnažuje valjanost statističkog zaključka
- Kontrola pristranosti sudionika u eksperimentu:
1) Slijepi eksperiment
2) Dvostruko slijepi eksperiment
- Služi unapređenju konstruktne valjanosti
- Kontrola osobnih činitelja:
1) Homogeniziranje ispitanika
2) Slučajni izbor ili slučajno raspoređivanje u skupine
3) Uparivanje

Eksperimentalna valjanost

- U slučajevima koji ne dopuštaju potpunu kontrolu nad uvjetima provođenja eksperimenta, naknadno se
provodi tzv. statistička kontrola
- Eksperimentalna valjanost – najbolje približno određenje istinitosti zaključaka, stupanj u kojem je neki
eksperimentalni nacrt primjeren logički okvir za izvođenje odgovarajućih zaključaka
- 4 tipa eksperimentalne valjanosti:
1) Unutarnja valjanost
- Stupanj u kojem je pojedinim eksperimentalnim nacrtom promjene izučavanog ponašanja moguće pripisati
manipulaciji NV, odbacujući pritom sva druga objašnjenja za uočene promjene
- Prijetnje unutarnjoj valjanosti:
a) Prijetnje koje utječu na nacrte bez kontrolne grupe

18
  Povijest – uključuje svaki događaj koji se pojavljuje između prvog i drugog testiranja usporedo s NV,
odnosi se na eksperimente koji uključuju dvokratno testiranje (O1, NV, O2), rješenje: odstraniti
vanjske utjecaje iz eksperimentalne situacije ili izjednačiti njihov intenzitet po skupinama/uvjetima,
jedini način da se potpuno uklone prijetnje vezane za povijest je uvođenje kontrolne skupine
 Sazrijevanje – odnosi se na sve procese koji se zbivaju unutar ispitanika tijekom provođenja
eksperimenta (starenje, umaranje, učenje, dosada), u širem smislu obuhvaća i sve kontinuirane
promjene ZV nevezane za ispitanike
 Testiranje – sama primjena nekih testova dovodi do promjena u narednim primjenama zbog pojave
uvježbavanja i upoznatosti sa situacijom, isključuje se uvođenjem kontrolne skupine
 Instrumentacija – promjena ZV do koje dolazi zbog preinačavanja mjernog instrumenta između dva
testiranja, a ne manipulacije NV (npr. opažači steknu veću vještinu i iskustvo u opažanju pa u drugom
testiranju zamjećuju ponašanja koja nisu zabilježili u prvom; preinake upitnika u longitudinalnom
istraživanju, itd.), mjerni instrumenti moraju se usavršiti prije samog testiranja, a ne tijekom
 Osipanje ispitanika – odustajanje dijela osoba koji je na početku pristupio eksperimentu zbog
različitih razloga (bolest, nedostatak vremena, itd.), rješenje: testirati sve ispitanike, tj ubrojiti
rezultate i onih koji su odustali
 Statistička regresija – pojava da krajnji rezultati izmjereni na bilo koji način teže u ponovljenim
mjerenjima vraćanju prema prosjeku, do čega dolazi zbog veće opterećenosti greškom izrazito
visokih ili niskih rezultata (pogotovo ako je korišteni mjerni instrument niske pouzdanosti), do
promjene dolazi zbog drukčijeg utjecaja slučajnih faktora na rezultate
b) Prijetnje koje ugrožavaju nacrte s kontrolnom grupom
 Izbor ispitanika – o učincima NV na ZV može se suditi samo ako se grupe nisu razlikovale među
sobom prije početka eksperimenta, svodi se na najmanju moguću mjeru slučajnom raspodjelom u
skupine
 Interakcija s izborom ispitanika – pojava da jedna od prethodno navedenih prijetnji djeluje u
kombinaciji sa sastavom skupina, različito djelovanje povijesti, sazrijevanja, instrumentacije, itd.
 Interakcija povijesti i izbora ispitanika – skupine potječu iz različitih sredina i doživljavaju
različita iskustva
 Interakcija sazrijevanja i izbora ispitanika – eksperimentalnu i kontrolu skupinu ne testiramo
istodobno, već s vremenskim pomakom
 Difuzija ili imitacija tretmana – kad su ispitanici iz kontrolne skupine u mogućnosti komunicirati s
ispitanicima iz eksperimentalne, ali i u svim drugim slučajevima kad je kontrolna skupina izložena
utjecaju NV
 Nevaljanosti u kontrolnoj grupi
 Kompenzacijsko izjednačavanje – dio nastojanja da se kontrolnoj skupini na neki način
nadoknadi uskraćivanje tretmana (novcem, pojačanom njegom, i sl.), najčešće u bolnicama

19
 pri provjeri neke nove psihoterapijske intervencije, takve kompenzacije mogu imati terapijski
učinak i ugroziti unutarnju valjanost
 Suparništvo s eksperimentalnom skupinom – kad se javno objave organizacije koje sudjeluju
u eksperimentu kao K i E skupina, kontrolna skupina može biti motivirana smanjiti razliku ili
čak izokrenuti očekivane rezultate u odnosu na eksperimentalnu, vodi umjetnom smanjenju
utjecaja NV
 Obeshrabrenje zbog primanja manje poželjnog tretmana – učinak kontrolne skupine, zbog
negativnih očekivanja, opada i ispod onoga što bi pružili, ne znajući da im je tretman
uskraćen, može dovesti do precjenjivanja učinka tretmana
2) Vanjska valjanost
- Stupanj u kojem se nalazi nekog eksperimenta mogu proširiti na populacije, okolnosti i uvjete drugačije od
onih pod kojima su dobiveni
- Prijetnje vanjskoj valjanosti:
a) Interakcija tretmana s načinom odabira ispitanika ili uvjetima kakvi vladaju u eksperimentu
- Vrste vanjske valjanosti:
 Populacijska valjanost – mogu li se rezultati eksperimenta generalizirati na populacije različitih
obilježja, pitanje reprezentativnosti uzorka
 Ekološka valjanost – mogućnost uopćavanja nalaza na drukčije okolnosti od onih koje su bile
zastupljene u eksperimentu, važne su odlike situacije u kojoj se eksperiment provodi, odnosi se i na
pitanje vrijede li nalazi utvrđeni eksperimentom i u stvarnim životnim okolnostima
 Temporalna valjanost – može se dogoditi da zakonitosti utvrđene jednim eksperimentom prestanu
vrijediti nakon nekog vremena, do promjene u povezanosti NV i ZV dolazi zbog vremenski
uvjetovanih varijacija trenutne ili trajnije naravi
 Trenutne varijacije: sezonske promjene – opisuju razlike do kojih dolazi u pravilnim i
predvidljivim vremenskim intervalima, a zahvaćaju populaciju u cjelini; cikličke promjene –
odvijaju se unutar organizma, dnevni ritmovi
 Promjene trajnije naravi: odvijaju se najčešće u jasno predvidljivom smjeru, mijenjajući
ponašanje pojedinaca zbog biološkog starenja ili društvenih promjena
- Načini za povećavanje vanjske valjanosti – višekratno provođenje eksperimenata uvijek u ponešto
izmijenjenim uvjetima ili na različitim grupama ispitanika
3) Konstruktna valjanost
- Odnosi se na tumačenje biti uzročne veze utvrđene eksperimentom
- Do greške dolazi ako NV u sebi sadrži više od jednog konstrukta, a mi za promjenu ZV proglasimo zaslužnim
onaj ili one koji to zapravo nisu
- Propituje održivost pretpostavljenog uzroka odnosno teorijskog tumačenja uzročne veze eksperimentalne
manipulacije i promjene u ponašanju

20
- Artefakt – krivo protumačeni nalaz eksperimenta u kojem agens promjene nije izučavani konstrukt, već
nebitna sastavnica tretmana koja nije u dovoljnoj mjeri kontrolirana
- Prijetnje konstruktnoj valjanosti:
a) Jednostruka operacionalizacija
 Pristranost zbog jednostruke operacionalizacije – nedovoljna reprezentacija konstrukta i
sadržanost nevažnih sastojaka koji u tom slučaju više dolaze do izražaja, definiranje NV ili ZV na
temelju samo jednog pokazatelja (npr. ispitujemo inteligenciju samo testovima koji ispituju
bogatstvo rječnika, a tu spadaju još prostorna inteligencija, numerička inteligencija, itd.,
naposljetku pogrešno zaključujemo na razini inteligencije općenito)
b) Višestruki tretmani
 Međudjelovanje kod višestrukih tretmana – tretmani djeluju u interakciji pa se ne može
zaključivati o tretmanu koji se primjenjuje u kontekstu drugog tretmana kao o zasebnom
 Problem preširoko određene NV koja sadrži teorijski „suvišak“ – imamo više tretmana, ali samo
jedan je učinkovit, dok su ostali suvišak, rješenje: strategija razlaganja – primjena svakog
tretmana zasebno kako bi se pronašao stvarni agens promjene
c) Prijetnje vezane uz sudionike u eksperimentu
 Reaktivnost na eksperiment – posljedica svijesti ispitanika o tome da sudjeluju u istraživanju,
sama spoznaja o tome može promijeniti njihovo uobičajeno ponašanje
 Pažnja i odnos prema ispitaniku – mogu ugroziti zaključke o stvarnim uzročnicima promjene ZV
(Hawthorne efekt)
 Eksperimentatorova očekivanja – često utječu na ponašanje ispitanika, mogu se očitovati na
različite načine (ton glasa, izraz lica, način čitanja upute)
 Strah od vrednovanja – potreba za dobrim samopredstavljanjem svojstvena je većini ljudi,
ispitanici se ponašaju u skladu s onim što smatraju društveno poželjnim
4) Valjanost statističkog zaključka
- Donošenje sudova u odnosu NV i ZV temeljem statističkog vrednovanja
- Mogućnost statističkog dokazivanja povezanosti NV i ZV koja proizlazi iz primijenjenog nacrta i korištene
metodologije
- Odraz neosjetljivosti na nesustavne utjecaje
- Statističkim testom pokušava se utvrditi može li se dobivena razlika između kontrolne i eksperimentalne
skupine pripisati slučajnim kolebanjima ili je odraz stvarne razlike koja postoji i na populacijskoj razini
- Pogreška tipa 1 – zaključujemo o razlici koja stvarno ne postoji, pogreška tipa 2 – izvodimo zaključak da
razlika ne postoji, iako objektivno postoji
- Prijetnje valjanosti statističkog zaključka:
a) Statistička snaga – vjerojatnost odbacivanja hipoteze o nepostojanju razlika među skupinama (nul-hipoteze)
kad je ona u stvarnosti netočna, vjerojatnost nalaženja razlike među skupinama kad ona uistinu postoji, ovisi
o: usvojenom kriteriju značajnosti (povećava se s povećanjem kriterija), broju ispitanika (povećava se s
21
 povećanjem broja ispitanika, varijabilitetu (varijanci) ZV (povećava se smanjenjem varijabiliteta), razlici među
populacijama (veličini učinka – povećava se povećanjem razlike)i korištenom statističkom testu
- Veličina učinka – razlika u ZV između eksperimentalne i kontrolne skupine podijeljena pripadajućom SD
(d=M1-M2/SD), razlike su zadane prirodom pojave koju istražujemo, ali također možemo učiniti
eksperimentalne uvjete toliko različitima u odnosu na kontrolne da povećamo veličinu učinka
- Na standardnu devijaciju možemo utjecati smanjujući varijabilitet ovisan o heterogenosti ispitanika ili
nestandardiziranosti procedure
- Povećanje uzorka je najlakši i najčešći način povećavanja statističke snage
- N potreban za dokazivanje značajnosti na razini od p<0,05 i uz vjerojatnost dokazivanja 50%: N=2x(t/d) 2
b) Nesustavne varijacije u postupku – ukupnoj varijanci pridonose osobne razlike među ispitanicima, slučajna
kolebanja u rezultatima, razlike među eksperimentatorima, način na koji se uvodi NV, itd.; smanjimo li
varijabilitet uzrokovan slučajnim varijancama u postupku, povećavamo vjerojatnost dokazivanja razlike na
populacijskoj razini ako takva postoji
c) Različitost ispitanika – što je veća različitost, teže je dokazati učinkovitost intervencije, jer se povećava
eksperimentalna greška, odnosno varijabilitet unutar skupina; da bi različitost utjecala na valjanost
statističkog zaključka, ispitanici se moraju razlikovati s obzirom na neku osobinu povezanu s ishodom (npr.
razlika u naobrazbi pri ispitivanju pamćenja), može se riješiti biranjem istovrsnih ispitanika, uključivanjem
različitog uzorka uz istodobno osiguravanje mogućnosti odvajanja učinaka uzrokovanih raznovrsnošću (što se
postiže faktorijalnim nacrtima – raznovrsnost ispitanika uključuje se kao jedna od NV), ili korištenjem nacrta
ponovljenih mjerenja
d) Nepouzdanost ZV – često dovodi do podcjenjivanja veličine učinka NV, što je instrument manje pouzdan,
rezultat je više posljedica nesistematskog i slučajnog varijabiliteta, a manje stvarne vrijednosti mjerene
osobine
e) Višestruke usporedbe – nastojeći dokazati učinkovitost NV na većem broju pokazatelja, služimo se mnogo
većim graničnim vrijednostima inferencijalnog testa od onih koje bismo koristili pri samo jednoj usporedbi
(Bonferronijev postupak/Dunnov test – dijeljenje preuzetog stupnja rizika s brojem mogućih usporedbi)
f) Narušene pretpostavke statističkih testova – da bismo mogli koristiti određeni test, moraju se zadovoljiti
određeni preduvjeti vezani uz podatke (npr. nezavisnost mjerenja, normalna raspodjela, podjednake
varijance, itd.)
- Odnos različitih tipova valjanosti:
 Teško je pomiriti unutarnju i vanjsku valjanost – vanjska valjanost, premda važna, sekundarna je u
odnosu na unutarnju
 Konstruktna valjanost jednako je važna kao i unutarnja, ali je njeno značenje nešto slabije u
primijenjenim istraživanjima
 Vanjska valjanost nalazi svoje mjesto u primijenjenim istraživanjima
 Samo je pojam unutarnje valjanosti isključivo vezan za eksperiment i kvazi-eksperiment, dok se drugi
oblici valjanosti primjenjuju i u kvantitativnim, korelacijskim, anketnim i opažačkim istraživanjima
22
Istinski eksperimenti

- Mogućnost upravljanja NV, početna izjednačenost eksperimentalne i kontrolne grupe, u slučaju nacrta
unutar ispitanika, primjereno uravnoteživanje različitih uvjeta s obzirom na redoslijed izlaganja
- Cilj – uzdignuti unutarnju valjanost na najvišu razinu

Eksperimentalni nacrti

- Pri odluci o tome koji nacrt upotrijebiti, istraživač se vodi trima odrednicama:
o Broj NV
o Broj eksperimentalnih i kontrolnih uvjeta potrebnih za provjeru hipoteze
o Mogućnost ili nemogućnost izvođenja istraživanja na istim ispitanicima u svim eksperimentalnim
uvjetima
1) Eksperimentalni nacrt na nezavisnim grupama
- Grupni nacrt – najčešće korištena eksperimentalna metoda
- Logika nacrta: ako su K i E skupina izjednačene prema svim relevantnim odlikama prije samog eksperimenta,
a tretirane su potpuno jednako u svakom pogledu osim prema izloženosti NV, tada se razlike među njima
nakon intervencije mogu pripisati djelovanju NV
- Kontrolna grupa – osobe koje nisu izložene NV, ali po svemu drugom odgovaraju osobama iz E skupine
 Netretirana kontrolna grupa – jedina razlika između ove grupe i eksperimentalne je
odsutnost/prisutnost NV
 Kontrolna grupa standardnog tretmana – kod kontrolne grupe tretman nije izostao, već se na njima
također primjenjuje tretman, ali drukčiji od eksperimentalnog, često u kliničkim uvjetima, gdje
potpuni izostanak tretmana nije etički prihvatljiv
 Kontrolna grupa nespecifičnog tretmana – služe otklanjanju prijetnji vezanih za konstruktnu
valjanost, kontrolna grupa dobiva nespecifični tretman misleći da se radi o specifičnom tretmanu
(placebo)
 Kontrolna grupa sparenih ispitanika – poseban oblik kontrolne grupe nespecifičnog tretmana,
ispitanici se uparuju i tretman pružen ispitaniku eksperimentalne grupe po svemu se, osim po
pretpostavljenom agensu promjene, izjednačuje s njegovim parom iz kontrolne grupe
- Izbor i raspodjela ispitanika u grupe – način izbora ispitanika usko je povezan s vanjskom, a njihovo
raspoređivanje u grupe s unutarnjom valjanošću; uzorak treba biti što reprezentativniji, raspoređivanje u
grupe:
 Slučajni odabir – vrsta regrutacije ispitanika u kojoj svatko iz populacije ima jednaku vjerojatnost
pojavljivanja u uzorku i u svakoj od grupa, takav odabir je teško izvediv i skup, razložan tek ako se
radi o vrlo ograničenoj i jasno definiranoj populaciji ili ako je istraživanje takvo da bi svako drugo
rješenje bilo bespredmetno (npr. istraživanje javnog mnijenja), jako se rijetko koristi u eksperimentu
(puno češće se koristi prigodni uzorak), smanjuje statističku snagu

23
  Raspoređivanje po slučaju (randomizacijom) – ispitanici se razvrstavaju u grupe i to tako da svaki od
njih ima jednaku vjerojatnost da bude raspoređen bilo u E, bilo u K skupinu, slučajno raspoređivanje
omogućuje statističko zaključivanje i kontrolu vanjskih faktora, razlikuje se od slučajnog odabira jer
imamo dostupni uzorak (koji redovito nije slučajan, već prigodan) koji ne jamči reprezentativnost, ali
jamči probabilističku izjednačenost grupa
 Uparivanje – postupak pri kojem se grupiranje ispitanika u skupine obavlja prema podudarnosti ili
sličnosti određenih osobina koje su važne za eksperiment, od dva ispitanika sličnih osobina, jedan se
raspoređuje u kontrolnu, a drugi u eksperimentalnu skupinu, povećava statističku snagu
eksperimenta (jer se u većoj mjeri kontrolira varijabilitet)
- Tipovi grupnih eksperimentalnih nacrta:
a) Grupni nacrt s kontrolnom skupinom i opažanjem prije i poslije tretmana
- Eksperimentalna skupina izložena je NV, dok je kontrolnoj skupini ona uskraćena
- Ispitanici su opažani prije i poslije intervencije (o utjecaju NV može se suditi temeljem promjene između
prvog i drugog testiranja eksperimentalne skupine te razlike između E i K u naknadnom testiranju)
- Ispitanici su slučajno raspodijeljeni u grupe
- E: O1 > NV > O2 ; K: O3 > O4
- Rješavanje prijetnji unutarnje valjanosti: povijest se rješava dvokratnim testiranjem E i K skupine, učinci
testiranja i sazrijevanja podjednako su prisutni u obje skupine (ali moraju se vremenski podudarati
opažanja), instrumentacija se izbjegava uporabom standardiziranih testova (ako je to nemoguće, primjerice,
ako se koriste procjene opažača, poželjno je koristiti dvostruko slijepi eksperiment), statistička regresija
izbjegava se jednakim odabirom ispitanika u E i K skupinu, izbor ispitanika treba biti slučajan, osipanje
ispitanika rješava se tako da se usporede svi dostupni rezultati bez obzira na nazočnost pri provođenju
tretmana
- Najveća slabost ovog nacrta je međudjelovanje testiranja i tretmana (NV) – glavno ograničenje odnosi se na
predispitivanje, odnosno njegovu interakciju s tretmanom, nije moguće procijeniti koliki je učinak
senzibilizacije uzrokovan predispitivanjem (on se smanjuje vremenskim udaljenjem predispitivanja od
eksperimenta)
- Statistički postupci za testiranje značajnosti razlike među dvokratno testiranim grupama:
o Nipošto ne bi trebalo računati t-testove između prvog i ponovljenog mjerenja za svaku skupinu pa ih
potom uspoređivati
o Provođenje dvaju t-testova na nezavisnim uzorcima – usporedba E i K grupe u prvom pa u drugom
mjerenju; i ovaj postupak može dovesti do nepreciznosti i manjka statističke snage
o Metoda analize – računanje temeljeno na razlikama među rezultatima prvog i drugog testiranja
umjesto na samim rezultatima, na tako dobivenim razlikama računaju se t-testovi između kontrolne i
eksperimentalne grupe, nedostatak: opterećenost greškom mjerenja
o Analiza kovarijance – kovarijate su rezultati predtestiranja, primjerenije rješenje, pruža preciznije
podatke
24
b) Grupni nacrt s kontrolnom skupinom i opažanjem samo poslije tretmana
- Učinak tretmana procjenjuje se samo na temelju naknadnog mjerenja
- E: NV > O1 ; K: O2
- Podjednako dobro kontrolira sve prijetnje unutarnjoj valjanosti
- Odsutnost predispitivanja, suprotno prvom dojmu, ima neporecivih vrijednosti: to je jamstvo da utjecaj NV
nije posljedica početne senzibilizacije, predispitivanja su često dugi, skupi i stresni postupci, naporni
ispitanicima, a ponekad predispitivanje i potreba da se upare rezultati prvog i naknadnog testiranja ugrožava
potrebu ispitanika za anonimnošću (u istraživanjima koja se bave osjetljivim pitanjima nije prihvatljivo)
- Slučaj kad ovaj nacrt nije u prednosti pred prethodnim je kad postoji dvojba oko izjednačenosti grupa ili kad
su grupe neupitno različite (kvazi-eksperiment), kao i u kliničkoj praksi, kad je potrebno poznavati stupanj
bolesti pacijenta prije primjene tretmana; ostali problemi ovog nacrta: nemogućnost utvrđivanja veze
između početnog rezultata i veličine promjene, nemogućnost utvrđivanja veze između početnih rezultata i
odustajanja, slabije statističke snage testova (jednostavni t-test ili ANOVA), nemogućnost utvrđivanja stope
„spontane“ promjene nevezane uz NV
c) Solomonov nacrt s četiri grupe
- Povezuje prethodno opisane nacrte u cjelinu, služi kontroli procesa senzibilizacije
- Ispitanici su slučajno raspodijeljeni u grupe
- E1: O1 > NV > O2 ; K1: O3 > O4 ; E2: NV > O5 ; K2: O6
- Nacrt podjednako dobro kontrolira sve moguće prijetnje unutarnjoj valjanosti kao i nacrti od kojih je
sastavljen
- Pruža brojne mogućnosti analize i nadvladava sve slabosti prethodno opisanih nacrta
- Omogućuje istraživaču da utvrdi učinke samog predispitivanja ispitujući kontrolne grupe međusobno
- Omogućuje provjeru interakcije testiranja i tretmana usporedbom eksperimentalnih grupa koje su bile ili
nisu bile početno ispitane; razlike između tih dviju grupa moguće je tumačiti samim predispitivanjem ili
njegovom interakcijom s tretmanom (da bi se provjerile obje pretpostavke, potrebno je provesti dvosmjernu
analizu varijance samo na rezultatima naknadnog ispitivanja)
- O interakciji tretmana i testiranja može se ugrubo zaključiti na temelju veličine razlike između grupe koja je
istodobno izložena predispitivanju i tretmanu s onima koje su izložene bilo samom tretmanu ili samom
predispitivanju
- Omogućuje višestruku provjeru učinka eksperimentalne intervencije, putem ponovljenog mjerenja na istim
ispitanicima i na temelju usporedbe s kontrolnom grupom
- Učinkovitost NV može se provjeriti: usporedbom prvog i drugog mjerenja prve eksperimentalne grupe O1
prema O2, usporedbom drugog mjerenja E i K skupine O2 prema O4, usporedbom testiranja E i K grupe bez
početnog mjerenja, usporedbom mjerenja prethodno neispitane E grupe i prvog mjerenja E i K grupe O5
prema O3 ili O1
- Nedostatak: umjesto jednog, provodimo zapravo 2 eksperimenta, kako po broju ispitanika, tako i po cijeni i
utrošku vremena (dvostruki trud mora imati opravdanje – počiva na uočavanju važnosti predispitivanja, ako
25
 pretpostavljamo da bi početno testiranje senzibiliziralo ispitanike, provesti ovaj nacrt, ako ne, provesti jedan
od jednostavnijih nacrta)

Eksperimentalni nacrti unutar ispitanika (nacrti ponovljenih mjerenja):

- Odbacivanje grupnog nacrta ponekad nalaže manjak statističke snage, dok je u drugim slučajevima on
jednostavno neprimjenjiv
- U ovom nacrtu svaki od ispitanika izložen je svim eksperimentalnim uvjetima
- Opažanje se obavlja u više navrata
- Ovim je nacrtom obično lakše dokazati utjecaj NV jer on nije zamagljen razlikama među ispitanicima
- Uključivanje istih ispitanika u sve eksperimentalne uvjete uklanja osobne razlike iz međugrupnog razlikovanja
(osnažuje unutarnju valjanost) i kontrolira varijancu osobnih razlika unutar grupa smanjujući
eksperimentalnu grešku (osnažuje valjanost statističkog zaključka)
- Osnovna prednost ovog nacrta je veća statistička snaga – njime je lakše otkriti učinke NV ako takvi postoje,
pogodni i u istraživanjima u kojima je očekivana veličina učinka mala
- Mnogo ekonomičniji, pri testiranju većeg broja eksperimentalnih uvjeta broj ispitanika se ne mijenja
značajnije
- Često korišten nacrt u eksperimentima u području percepcije ili psihofizike

- Ograničenja nacrta unutar ispitanika:

o Međusobno ometanje tretmana
 Prenošenje učinka – promjene što ih je proizveo jedan eksperimentalni uvjet prenesu se i nastave na
onaj sljedeći te time zamagle njegovu samostalnu učinkovitost, za razliku od učinka redoslijeda (koji je
posljedica položaja uvjeta), prenošenje učinka pojavljuje se kao posljedica sadržaja uvjeta (bez obzira na
redoslijed, on će uvijek imati istovjetan utjecaj), u drugim prilikama jedan se tretman suprotstavlja
drugome tako da je njihovo sukcesivno testiranje na istim ispitanicima neizvedivo bez obzira na
vremenski slijed (npr. gledanje dviju oprečnih vrsta TV emisija), u trećem slučaju sudjelovanje u više
različitih uvjeta trajno mijenja ispitanike (npr. različite metode učenja, vještine naučene jednom
metodom ne mogu se odučiti)
 Različiti transfer – učinak tretmana ovisi o onome što mu prethodi, neki eksperimentalni uvjeti mogu
promijeniti učinak u onima koji slijede nakon njih, različiti (diferencijalni) transfer – ne očekujemo da će
uvođenje jednostrukog kodiranja (A) prije dvostrukog (B) proizvesti istovjetan učinak kao obrnuti slučaj
(AB – razlika među tretmanima odražava stvarne vrijednosti, BA – razlika je povoljnija za uvjet A nego što
bi trebala biti), npr. prvo i vizualno i verbalno pamćenje, potom samo vizualno; ova pojava dovodi u
pitanje unutarnju valjanost eksperimenta umjetno smanjujući razlike među tretmanima

26
o Praktična ograničenja
 Ovakvi nacrti mogu ubrzo postati zamorni ili dosadni ispitanicima, što će utjecati na njihove odgovore i
ponašanje
 Također, ti su nacrti opterećujući i za eksperimentatora
- Kontrola u eksperimentima unutar ispitanika:
1) Učinci redoslijeda: uravnoteživanje
- Testiranje samo po sebi može dovesti do promjene u ponašanju ili uratku ispitanika
- Sazrijevanje – ispitanici mogu postajati sve bolji zbog vježbe ili sve slabiji zbog umora
- Učinci redoslijeda/progresivna greška/serijalni učinci – promjene koje se odvijaju u vremenu, neovisno o
mijenjaju eksperimentalnih uvjeta; najčešće se očituju u umoru i vježbi
- Dva tipa nacrta s obzirom na to kako rješavaju problem učinaka progresivne greške:
a) Višekratno testiranje po eksperimentalnom uvjetu – učinci redoslijeda jednoliko se raspoređuju višekratnom
primjenom eksperimentalnih uvjeta svaki put drugim vremenskim slijedom, uravnoteženje se postiže za
svakog ispitanika (budući da se svaki ispitanik testira u svim eksperimentalnim uvjetima, eksperiment je
često vremenski opsežan, skup i dosadan ispitanicima)
 Zadavanje nizova obrnutim redom – istraživač provodi nacrt ABBA, kako bi se uvjeti A i B podjednako
opteretili progresivnom greškom, preduvjet za ovakvo razmišljanje jest pretpostavka o linearnosti
porasta progresivne greške, koristi se kad postoje samo dva tipa eksperimentalnih uvjeta, ako je
eksperimentalnih uvjeta više, neprekidno se izmjenjuju nizovi obrnutim redom (ABCDDCBA), može
doći do problema predviđanja (ispitanici razviju očekivanja o tome koji će se od uvjeta pojaviti kao
slijedeći u nizu)
 Testiranje prema slučajnim blokovima – svaki eksperimentalni uvjet pojavljuje se jednom prije nego
što se bilo koji drugi uvjet ponovi po drugi put, unutar svakog bloka poredak uvjeta je slučajan,
rješava problem predviđanja (npr. CAB – BCA – ACB)
b) Jednokratno testiranje po eksperimentalnom uvjetu – ispitanici se samo po jednom susreću sa svakim
eksperimentalnim uvjetom, a redoslijed uvjeta uravnotežuje se skupno za sve ispitanike
 Potpuni nacrt – uravnoteživanje se postiže jednokratnom primjenom svih mogućih rasporeda
(permutacija) eksperimentalnih uvjeta, ukupni broj nizova potrebnih za obavljanje eksperimenta
računa se kao E! (E=broj različitih eksperimentalnih uvjeta), svaki eksperimentalni uvjet pojavljuje se
jednako često u svakom položaju u nizu, svaki uvjet prethodi i nastavlja se na neki drugi uvjet
jednako često i svaki uvjet prethodi i nastavlja se na neki drugi jednako često u svakom položaju u
nizu; također, za potpuno uravnoteženi nacrt potreban je najmanje jedan ispitanik u svakom
eksperimentalnom nizu; primjer:
 2 uvjeta: AB, BA
 3 uvjeta: ABC, ACB, BCA, BAC, CAB, CBA
 Problem: eksponencijalno povećanje broja mogućih rasporeda, skupo

27
  Nepotpuni nacrt – u eksperimentu se pojavljuje samo dio mogućih nizova, nužno ga je koristiti kod
testiranja većeg broja eksperimentalnih uvjeta, potrebno je u eksperiment uključiti barem onoliko
nizova koliko ima različitih uvjeta (6 uvjeta – barem 6 nizova, dok u potpunom 6 uvjeta znači 720
nizova), istraživač se može poslužiti uzorkovanjem iz populacije mogućih nizova ili latinskim
kvadratom (on osigurava da se svaki eksperimentalni uvjet pojavljuje jednako često na svakom
položaju i da svaki uvjet prethodi i nastavlja se na neki drugi uvjet jednako često), ispitanici se
raspoređuju po slučaju, ovaj nacrt koristi se kada imamo manje ispitanika, vremena ili novaca nego
što bi zahtijevalo provođenje potpunog nacrta

Složeni (faktorijalni) eksperimentalni nacrti

- Ispitivanje većeg broja NV

- Pojedinačno ispitivanje svake NV je neučinkovito, zahtijeva više vremena, troškova, a u pravilu i više
ispitanika; također, ne daje nikakve podatke o interakciji nezavisnih varijabli
- Faktorijalni nacrt pruža informaciju o zasebnom djelovanju svake od NV, ali i o njihovim međusobnim
interakcijama
- Glavni učinak – djelovanje svake pojedine NV
 Ima onoliko glavnih učinaka, koliko ima NV
 Da bismo utvrdili glavne učinke, potrebno je primijeniti statističku metodu analize varijance
- Interakcijski učinak – združeno djelovanje više NV, utjecaj jedne NV mijenja se ovisno o razini druge
 Može biti manji i veći od zbroja glavnih učinaka
 Broj interakcija ovisi o broju NV
 Povećanjem broja NV iznad tri, broj interakcija se mnogostruko povećava, a neke od njih jedva da je
moguće protumačiti
- Opisivanje faktorijalnog nacrta – običava se opisivati notacijom koja istodobno naznačuje NV i broj njihovih
mogućih razina (npr. 2x3x3 – 3 NV jer imamo tri broja, prva varira na dvije razine, a druge dvije na tri razine),
glavne ćemo učinke provjeriti uspoređujući mjere zavisne varijable u svim situacijama u kojima je NV imala
jednu vrijednost u odnosu na one u kojima je imala drugu vrijednost
- Zaključke o glavnim učincima izvodimo na sljedeći način:
1) U slučaju da je prosjek iz A1B1 i A1B2 statistički značajno veći ili manji od prosjeka iz A2B1 i A2B2,
zaključujemo da postoji glavni učinak nezavisne varijable A
2) U slučaju da je prosjek iz A1B1 i A2B1 statistički značajno veći ili manji od prosjeka iz A1B2 i A2B2,
zaključujemo da postoji glavni učinak nezavisne varijable B
- Kod najjednostavnijeg 2x2 nacrta, interakcija postoji ako, oduzmemo li vrijednosti jednog retka i učinimo li
isto za drugi redak, dobijemo razlike koje znatno međusobno odudaraju
- Grafički prikaz rezultata složenog nacrta – nudi mogućnost lakšeg razumijevanja temeljnih načela postupka,
u najvećoj mjeri vidljivo kod interakcije (usporedne crte – izostanak interakcije, neparalelne crte –
interakcija), 8 mogućih ishoda na temelju 2x2 nacrta:
28
  Samo glavni učinak A
 Samo glavni učinak B
 Glavni učinak A i glavni učinak B
 Glavni učinak A i interakcija AxB
 Glavni učinak B i interakcija AxB
 Glavni učinak A, glavni učinak B, interakcija AxB
 Samo interakcija AxB
 Neznačajni glavni efekti i neznačajna interakcija
- Kod grafičkih prikaza, jedna NV se prikazuje na apscisi, a različite razine druge punom ili isprekidanom crtom;
na ordinati su iskazane vrijednosti ZV
- Različiti modaliteti faktorijalnog nacrta – složeni nacrti mogu biti organizirani kao nacrti na nezavisnim
grupama, nacrti unutar ispitanika, ali i kao kombinirani/miješani nacrti
- Izbor eksperimentalnog nacrta:
 Jedna NV – klasični (bivarijatni) nacrti, više NV – složeni nacrt
 Jedan eksperimentalni uvjet – grupni nacrt, više eksperimentalnih uvjeta – nacrt unutar ispitanika
 Broj testiranja po uvjetu – 1: potpuni/nepotpuni nacrt, 2: preokretanje redoslijeda, slučajni blokovi
 Kod grupnih nacrta, ako su ispitanici podijeljeni po nekom osobnom svojstvu, a ne slučajno, radi se o
kvazi-eksperimentu
- Eksperimentalni nacrt kao način kontroliranja varijance – nacrt je način da se utvrdi količina promjene ZV
uzrokovana promjenama u NV (takva zadaća počiva na kontroli varijance)
 Sustavna varijanca – mijenjanje (varijacija) mjera u određenom smjeru zbog nekih znanih ili neznanih
utjecaja
 Sustavna varijanca greške – pristranost
 Eksperimentalna varijanca – onaj dio varijabiliteta koji možemo pripisati utjecaju NV (grupni nacrt –
razlike između mjera ZV u E i K skupini, nacrt unutar ispitanika – promjene u ponašanju u različitim
eksperimentalnim uvjetima)
 Varijanca greške/nesustavna varijanca – slučajne varijacije rezultata, nesustavna kolebanja oko neke
središnje vrijednosti, nesustavne varijacije se u konačnici međusobno poništavaju, to su sve varijacije
u rezultatima koje nije moguće pripisati znanim utjecajima niti ih kontrolirati
 Razlike između skupina pripisujemo NV, a one unutar skupina varijanci greške
 Tri načina kontroliranja varijance u eksperimentu :
1) Povećanje eksperimentalne sustavne varijance – razlike u eksperimentalnim uvjetima koji opisuju
različite razine NV treba naglasiti kako bismo proizveli značajnu varijancu; istraživač mora različite
eksperimentalne uvjete napraviti što je moguće različitijima
2) Kontrola vanjske sustavne varijance – postiže se na tri načina: odstranjivanje, slučajno
raspoređivanje i uravnoteženje, uključivanje kao nezavisne varijable (faktorijalni nacrt)

29
 3) Smanjivanje varijance greške – izvori varijance greške su individualne razlike među ispitanicima,
slučajne varijacije u tretmanima ili uvjetima testiranja te nepouzdanost mjera ZV, smanjuje se na
kontroliranjem eksperimentalnih uvjeta i povećanjem pouzdanosti korištenih mjera ponašanja (ZV)

Artefakt u eksperimentu i načini njegove kontrole

- Artefakt – svaki zaključak temeljen na pogrešnim pretpostavkama o tome što je utjecalo na promjene u ZV
- Artefakt u eksperimentu najviše se odnosi na prijetnje vezane uz konstruktnu valjanost (zamjena učinaka
nebitnih sastavnica tretmana s učinkom konstrukta čiju bi operacionalizaciju tretman trebao predstavljati)
- Najčešće je riječ o interakciji ispitanikove svijesti o sudjelovanju u eksperimentu i NV koja se ispituje
1) Odnos između eksperimentatora i ispitanika
- Pojava različitih očekivanja o tome što bi se trebalo odvijati u eksperimentu (svojstvena i ispitanicima i
eksperimentatoru)
- Ako eksperimentator nesvjesno prenosi očekivanja na ispitanike, ishod može biti odraz nastojanja ispitanika
da ispune prepoznata očekivanja
- Artefakti uzrokovani međusobnim odnosom ispitanika i eksperimentatora možemo podijeliti na one vezane
uz ispitanike, one vezane uz ponašanje eksperimentatora i one koji odražavaju njihovu interakciju
a) Ispitanici
- Ne ponašaju se prirodno, već u skladu s očekivanjima
- Nastoje odgonetnuti hipoteze i ponašati se sukladno njima
- Sama spoznaja o sudjelovanju u eksperimentu utječe na ispitanike (Hawthorne učinak) – promjene
ponašanja nisu rezultat djelovanja NV, već pojačane brige eksperimentatora ili saznanja o sudjelovanju u
eksperimentu
- Mnogi ispitanici, nastojeći nesvjesno pomoći eksperimentatoru, preuzimaju ulogu „dobrog“ ispitanika
- Ispitanici su spremni na suradnju do te mjere da bez oklijevanja obavljaju posve besmislene zadaće kako bi
udovoljili eksperimentatoru i pridonijeli znanstvenoj spoznaji
- Neki autori tvrde da ispitanici nisu toliko motivirani željom da ispune zahtjeve što ih postavlja situacija koliko
nastojanjem da budu pozitivno procijenjeni, da se prikažu boljima
- Ponašanje u eksperimentu može se okarakterizirati kao udovoljavanje, ne-udovoljavanje ili protivno
udovoljavanju, a na njega utječu razumijevanje eksperimenta i zahtjeva situacije, motivacija i sposobnost
ispitanika
- Kontrola pristranosti ispitanika:
 Uklanjanje ili maskiranje znakova koji upućuju na zahtjeve situacije – ispitanike se lišava bilo kakvih
nagovještaja o tome čemu bi eksperiment trebao poslužiti, provođenje slijepih eksperimenata (gdje
ispitanici nisu svjesni kojem su tretmanu izloženi) osigurava da se ispitanik može ponašati u skladu s
očekivanjima, ali ne i u skladu sa stvarnim učinkom (zbog uvođenja placeba), druga mogućnost
kontrole je obmana uvjerljivom, ali lažnom informacijom o tome što se istražuje, još jedan način

30
 smanjenja ovog artefakta je mjerenje ZV vremenski odmaknuto od NV ili u okružju koje nije vezano
za eksperiment, dobro je i da eksperiment i testiranje provode različiti eksperimentatori
 Povećavanje iskrenosti – uporaba predeksperimentalnog postupka kojim se potkrepljuje iskreno
ponašanje (ispitaniku dati do znanja da će se njegovo neiskreno ponašanje lako razotkriti), razne
metode: metoda povratne informacije – ispitanici se nakon ispunjavanja ljestvice društvene
poželjnosti izvještavaju o vlastitoj tendenciji samouljepšavanja, strategija „lažne cijevi“ – ispitanici na
duhovit način bivaju uvjereni kako se mehaničkom napravom dade otkriti govore li istinu ili ne,
iskrenost se može povećati i tako da se situaciju učini manje prijetećom kako bi se omogućilo
slobodnije i iskrenije odgovaranje (zajamčiti ispitanicima anonimnost i povjerljivost informacija)
b) Eksperimentator
- Neinterakcijske greške – odnose se na iskrivljavanje rezultata zbog pristranosti ili osobne jednadžbe
eksperimentatora, a da se pritom ne utječe na ispitanika, tri tipa:
 Pristranost opažača – ovisi o njegovim očekivanjima
 Pristranost tumačenja – sustavna greška zbog subjektivizma, često se događa da različiti istraživači
oprečno tumače iste podatke
 Namjerna pristranost – namjerna iskrivljavanja, najčešće izbijaju na vidjelo kad su podaci
„presavršeni“ da bi bili istiniti, podaci se iskrivljuju kako bi se potvrdile vlastite teorije ili dobili
smisleni rezultati
c) Interakcija eksperimentatora i ispitanika
- Interakcijski učinci – svi činitelji koji na rezultate ne djeluju izravno, već znače posredan utjecaj nastao u
međudjelovanju eksperimentatora i ispitanika
- Dijele se na:
 Biosocijalne osobine istraživača – spol, dob, i sl, ispitanici različito reagiraju na osobine
eksperimentatora ili se eksperimentator različito ponaša ovisno o tim osobinama
 Psihosocijalne osobine istraživača – tjeskobnost, potreba za odobravanjem, status, osobna toplina:
svaka od tih osobina utječe na način na koji eksperimentator komunicira s ispitanicima, ovdje spada i
jezik kojim se služi istraživač
 Odlike situacije – psihološko, subjektivno ozračje koje obuhvaća neposredna i odgođena iskustva
eksperimentatora (njegova uvježbanost ili zamor) i njegovo eventualno ranije poznanstvo s
ispitanicima
 Modeliranje – ponašanje ispitanika na neki se način prilagođava ponašanju eksperimentatora,
njihova su ponašanja korelirana
 Eksperimentatorova očekivanja – eksperimentator često nagovještava ispitanicima na koji bi način
želio da se ponašaju, a ispitanici izlaze ususret takvom neizrečenom zahtjevu, ponašajući se onako
kako procjenjuju da to eksperimentator od njih traži, eksperimentator može potaknuti ispitanike da
odgovaraju na određeni način time što će se i sam ponašati različito u različitim eksperimentalnim
uvjetima, učinak eksperimentatora pronađen je i na pokusima provedenima na životinjama
31
 - Kontrola pristranosti eksperimentatora – eksperimentatorovu pristranost moguće je odstraniti na nekoliko
načina:
1) Povećanjem broja eksperimentatora – utjecaj više eksperimentatora se najčešće poništava
2) Smanjivanjem kontakata eksperimentatora i ispitanika
3) Potpunom standardizacijom postupka, objektivizacijom mjerenja i lišavanjem eksperimentatora bilo
kakve slobode ili improvizacije
4) Primjenom dvostruko slijepog eksperimentalnog nacrta
5) Primjenom kontrolne grupe znanih očekivanja – uvođenje očekivanja kao NV

Bilješke s predavanja:

- Znanost je:
 Akumulacija integriranog znanja
 Aktivnost kojom otkrivamo važne varijable, stavljamo ih u odnos, utvrđujemo zakonitosti
 Niz međusobno povezanih koncepata razvijenih na temelju eksperimenta i opažanja
 Sistematizirano znanje o svijetu do kojeg smo došli znanstvenim metodama
- Znanstvene discipline: fizika, kemija, biologija (prirodne), sociologija, psihologija, antropologija (društvene),
bez formalnih (matematika i logika)
- Humanističke discipline: glazba, književnost, likovna umjetnost, filologija, ...
- Metafizičke discipline: klasična filozofija, religija
- Znanstvene discipline rješavaju probleme korištenjem istog općeg postupka > znanstvena metoda
- Znanstvene vs. neznanstvene discipline:
 Rješivi i nerješivi problemi – znanstvene se bave samo rješivim problemima
 Rješivi problemi – sadrže pitanja na koja možemo odgovoriti koristeći naše normalne kapacitete
 Nerješivi problemi – nemaju odgovor, natprirodni fenomeni ili krajnja pitanja o smislu i razlozima
- Klasifikacije problema prema vrijednosti nemaju smisla (znanstveni problemi nisu „bolji“ od religijskih)
- Rješivim problemima možemo pristupiti empirijski
- Znanost je empirijska > opažanje prirodnih pojava (npr. ljudsko ponašanje)
- Rješivi problemi traže empirijske odgovore do kojih dolazimo opažanjem pojava
- Bitan dio znanstvene metodologije: formulirati problem, vještina opažanja
- Znanost je primjena znanstvene metodologije na rješive probleme
- Psihologija (prema Johnu B. Watsonu):
1) Materijalistička – bavi se fizikalnim pojavama koje se mogu opažati (ponašanje)
2) Deterministička – temelji se na postojanju zakonitosti
3) Objektivna – rezultati neovisno o opažaču, znanost
- John B. Watson – psihologija mora slijediti primjer fizikalnih znanosti, začetnik biheviorizma (mali Albert)
- Ako postoji zakonitost, možemo je utvrditi i tražiti uzrok

32
 - Ponašanje – kompleksan istraživački predmet (što je predmet bavljenja kompleksniji, moramo biti rigidniji u
primjeni znanstvene metodologije i pažljiviji u kontroli varijabli)
- Eksperiment – najsnažnija znanstvena metoda, ključan put do spoznaje
- Znanstvena metoda – skup pravila kojima se određuje kako treba postupiti pri prikupljanju podataka o
nekom dobro definiranom izoliranom aspektu predmeta neke znanosti, propisuje slijed postupanja

Opažanje i eksperiment

- Predmet istraživanja – ponašanje i psihički procesi

- Koncepti:
 Apstrakcije temeljene na opažanju realnog svijeta (ponašanja)
 „mentalne kutije“ u koje spremamo pojave za koje mislimo da dijele važna zajednička svojstva
(kategorije)
 Oznake za fenomene koji nam omogućuju povezivanje određenih pojava
- Znanstveni koncepti – dobro definirani, opisuju modele kojima objašnjavamo pojave koje su predmet
interesa neke znanosti (npr. agresivno ponašanje, altruizam, kreativnost, učinkovitost, ...)
- Varijabla – dobro definiran izoliran aspekt predmeta
- Znanstvene metode: prilagođene predmetu proučavanja; psihofizičke metode, psihofiziološke metode,
ljestvice stavova, upitnici i inventari ličnosti, testovi kognitivnih funkcija, ...

Znanstveno opažanje

- Univerzalna znanstvena metoda

- Nadogradnja i sistematizacija uobičajenog, svakodnevnog opažanja
- Namjerno traganje, pažljivo provedeno i isplanirano (za razliku od usputnog pasivnog promatranja u
svakodnevnom životu)
- Razlikuje se od svakodnevnog opažanja po predmetu (varijabla) i postupku (namjerno, pažljivo, isplanirano,
objektivno)
- Specifičnost opažanja u psihologiji:
 Valjanost
 Unutarnja – mjerimo li zaista ono što mislimo da mjerimo
 Vanjska – mogućnost generalizacije
 Pouzdanost
 Isti rezultati u istim ponovljenim uvjetima, vezano uz fenomen objektivnosti, isti rezultati do
kojih dolaze različiti opažači
- Introspekcija: jedinstvena metoda opažanja u psihologiji, naše spoznaje ovise o točnosti introspekcije,
osnovna pretpostavka za velik broj istraživanja, svakodnevna introspekcija: promatranje i analiza vlastitih
doživljaja kako bismo upoznali sami sebe, ponekad smisao kontemplacije (način upravljanja vlastitim
mislima, doživljajima, ponašanjem), introspekcija u psihologiji: metoda prikupljanja podataka opažanjem
33
 vlastitih doživljaja; Wundt – nekontrolirana introspekcija nije pouzdana, uvodi metode s uvježbanim
opažačima u eksperimentalnim uvjetima; Watson – odbacuje introspekciju, zagovara metodu razmišljanja
naglas pri proučavanju nekih kognitivnih procesa; dijeli se na simultanu (opažanje vlastitih doživljaja tijekom
njihova zbivanja) i retrogradnu/retrospekciju (naknadno opažanje)
- Introspekcija je danas prerušena u samoprocjene (self-reports)
- Slabosti introspekcije: interferencija procesa introspekcije i predmeta opažanja, oslanjanje na pamćenje kod
retrospekcije (gubitak i iskrivljavanje informacija), nepreciznost i nejednoznačnost verbalnog izvještaja
(problem kodiranja doživljaja u verbalne simbole), nemogućnost kontrole namjernog i nenamjernog
iskrivljavanja doživljaja pri izvještavanju, individualne razlike u sklonosti/sposobnosti samoopažanja
- Pouzdanost – najveća pri detekciji, komparacija, najmanja pri deskripciji; manja što su doživljaji složeniji
- Vrijednost introspekcije: jedini izvor podataka (psihofizička istraživanja, upitnici ličnosti), nadopuna podataka
(psihofiziološka istraživanja, doživljaji u podlozi ponašanja), polazni podaci (kvalitativni podaci trebaju
prethoditi kvantitativnima)
- Utvrđivanje zakonitosti kod opažanja:
 Povezanost među pojavama
 Ostaje otvoreno pitanje uzročno-posljedičnih veza (npr. agresivne video-igrice i fizičko
nasilje)
 Provjeravanje uzročno-posljedičnih veza – aktivnim uključivanjem, probati izazvati pojavu >
eksperiment

- Sličnosti eksperimenta i opažanja:

 Varijable
 Valjanost i pouzdanost
 Opažanje ZV kao sastavni dio eksperimenta – uključuje ekstrospekciju i introspekciju (pitanje
mjerenja varijabli – psihometrija)
- Razlike između eksperimenta i opažanja:
 Opažanje – neutralni, ne uplićemo se u pojave, komparabilni uvjeti i skupine
 Eksperiment – kreiramo pojave, izazivamo ih (ZV, NV), kontrolna situacija ili skupina

Eksperiment u psihologiji

- Znanost je deterministička – temelji se na postojanju zakonitosti u funkc. svijeta

- Zakonitost se otkriva opažanjem – temelji se na povezanosti između pojava, ne omogućuje zaključivanje o
u-p vezama
- Uvjeti za zaključivanje o u-p vezama:
 Uzrok mora prethoditi posljedici
 Promjena u uzroku treba odgovarati odgovarajućoj promjeni u posljedici
 Ne postoji niti jedno drugo objašnjenje odnosa
34
- 2 fenomena koja se povezuju s u-p vezama:
 Povezanost između težine i zdravlja – netočno
 Povezanost između pušenja i zdravlja – točno
- Provjeravanje u-p veza: aktivno uključivanje – probati izazvati pojavu; eksperiment
- Eksperiment – istraživačka metoda u kojoj istraživač manipulira jednom ili više nezavisnih varijabli (NV) da bi
utvrdio njihove učinke na ponašanje (zavisnu varijablu, ZV), uz kontrolu drugih relevantnih faktora
- Baratamo operacionaliziranim konceptima – varijablama
- Eksperiment u psihologiji: specifičan, složen (zbog složenosti predmeta kojim se bavi), varijabla (NV, ZV),
eksperimentalna manipulacija, eksperimentalna kontrola (intervenirajućih varijabli), eksperimentalni nacrti,
valjanost eksperimenta
- Zakonitost: podražaj – odgovor
 Podražaji – određene karakteristike okoline, NV
 Odgovori – ponašanje, ZV
 Ako mijenjamo podražaj, mijenjat će se i određeno ponašanje
- Varijabla – sve što može imati različitu numeričku vrijednost (veličine ili snage)
 Kontinuirana – može mijenjati veličinu, razlike među pojedinim vrijednostima nisu zadane i
beskonačne su
 Diskretna – pretpostavlja neke numeričke vrijednosti koje se razlikuju u jasno definiranim koracima
između kojih nisu moguće umetnute vrijednosti
- Nezavisna varijabla – neki podražaj kojim eksperimentalno manipuliramo; mijenjamo njenu veličinu,
uvodimo ju u eksperimentalnu situaciju, podjela:
1) Podražajne: situacijske ili eksternalne – NV je podražaj ako se radi o manipulaciji bilo kojim aspektom
okoline (fizičkim, socijalnim) koji pobuđuje receptore (intenzitet svjetla, broj ljudi u prostoriji,
psihofarmakološka terapija)
2) Individualne: osobne ili internalne – sve relativno stabilne fizičke i psihosocijalne karakteristike
pojedinca (dob, spol, razina obrazovanja, inteligencija, neuroticizam, ekonomski status), obično su
predmet opažanja (ne manipulacija)
- Zavisna varijabla – dobro definirano ponašanje (odgovor) koje eksperimentator mjeri; različiti odgovori;
standardni načini mjerenja odgovora:
 Točnost – način mjerenja odgovora uz unaprijed određenu mjeru točnosti, mjeri se broj točnih
odgovora ili broj pogrešnih (frekvencija) ili stupanj točnosti (točnost)
 Latencija – vrijeme koje protekne od zadavanja podražaja do početka davanja odgovora, tipična
mjera u istraživanjima vremena reakcije
 Trajanje (brzina) – mjera vremena koje je potrebno da bi se započeti odgovor dovršio, vrijeme od
početka do gašenja odgovora

35
  Broj i frekvencija – broj javljanja odgovora u određenom vremenskom periodu, indikator je
vjerojatnosti odgovora (za češće odgovore veća je vjerojatnost da će se javiti i ubuduće)
 Ostale mjere – razina sposobnosti (testovi snage), intenzitet ili veličina odgovora (EDR), skale
procjene, psihologijski instrumenti (standardizirani ili konstruirani za određenu priliku)
- Odabir ZV – ponašanje je vrlo složeno, uvijek postoji više odgovora
- Kriteriji za odabir ZV:
 Valjanost – podaci koje prikupljamo su mjera odgovora (ZV) za koji smo pretpostavili da će ga
uzrokovati NV (jesmo li varijablu dobro operacionalizirali, je li ona mjeri točno ono što smo mi
pretpostavili)
 Pouzdanost – stupanj u kojem će rezultati biti isti ako mjerenje ponovimo
- Operacionalizacija – definiranje fenomena preciznim određenjem metoda kojim se on mjeri, treba uzeti
poznate mjere odgovora (standardizirani psih. Instrumenti ili uobičajeni način bilježenja podataka), znanje
treba nadograđivati
- Predistraživanjem treba provjeriti pouzdanost ZV – stabilnost rezultata u vremenu (korelacija), unutarnja
pouzdanost instrumenta
- Ako mjera ZV varira slučajno (nije pouzdana), onda ne možemo odrediti utjecaj NV (znanost podrazumijeva
postojanje determinizma)
- Dok je za psihometričare pouzdanost krucijalna, eksperimentalni psiholozi je često zanemaruju
- Eksperimentalna manipulacija – postupak koji obavljamo s NV da bi utjecali na ZV, promjena vrijednosti u ZV
je dokaz uspješne manipulacije NV
- Ispitanika ne treba upućivati u naše hipoteze da ne bi na njih utjecao, već samo na ono što je njegov zadatak
- Eksperimentalna kontrola – ukidanje relevantnih faktora
- Unutarnja valjanost – promjene u ZV rezultat su isključivo promjena (manipulacija) NV
- Način kontrole: uklanjanje vanjskih relevantnih faktora, održavanje vrijednosti vanjskih varijabli
konstantnima (nisu više varijable)
- Fundamentalna definicija (koncept) – općenita u 2 smisla: univerzalno prihvaćena, sadrži specifične
definicije (od kojih se svaka vrednuje prema doprinosu fundamentalnoj definiciji)
- Analiza trenda – osim multidimenzionalnih mjera ZV, trebalo bi pratiti i njene promjene u vremenu (rast,
gašenje)
- Promjene efekata u toku vremena – novost ili stabilnost interesa

Razina mjerenja (mjerne skale)

1) Nominalne/kategorijalne skale
- Nude imena/oznake za određene karakteristike
- Kategorijalne varijable (nenumerički podaci, kvalitativne, a ne kvantitativne kategorije)
- Neke demografske karakteristike, pripadnost skupini (spol, studenti-učenici, zaposleni-nezaposleni)
- Mjera centralne tendencije: dominantna vrijednost
36
- Neke su varijable po svojoj prirodi nominalne, a neke pretvaramo u nominalne (jer ih ne možemo finije
izmjeriti – sramežljivi-nesramežljivi, zdravi-bolesni, itd.)
2) Ordinalne skale
- Pridruženi brojevi označavaju redoslijed (rang)
- Najgrublja kvantitativna mjera, jedinične razlike među rangovima
- Npr. natjecanje – 1.,2.,3. mjesto
- Podaci koje je moguće rangirati (u kvant. smislu) – od najmanjeg do najvećeg, od najboljeg do najlošijeg
- Mjera centralne tendencije: dominantna i centralna vrijednost
3) Intervalne skale
- Kada se bilo koja razlika između izmjerenih razina može uvećati za bilo koji realni broj te tako prestići ili se
izjednačiti s nekom drugom razlikom
- Kada postoji smislena kontinuirana skala mjerenja kod koje jednake brojevne razlike među vrijednostima
skale odgovaraju realnim razlikama koje skala mjeri
- Primjeri: stupnjevi °C : jedinična mjera je 1/100 razlike u odnosu na točku kuhanja vode pri atmosferskom
pritisku, nulta točka je arbitrarna i koriste se negativne vrijednosti; gotovo svi kvantitativni podaci u
psihologiji (IQ, ocjene, procjene)
- Apsolutne vrijednosti nemaju značenje
- Odnosi između apsolutnih vrijednosti nisu smisleni – zato nisu smislene izravne matematičke operacije s
izmj. vrijedn.
- Smisleni su odnosi među razlikama – npr. jedna razlika je dvostruko veća u odnosu na drugu
- Mjera centralne tendencije: dominantna vrijednost, centralna vrijednost, aritmetička sredina
4) Omjerne skale
- Kada nulta točka nije arbitrarna
- Mjera se bazira na procjeni odnosa među veličinama koje se mjere na kontinuumu (smisleni odnosi među
vrijednostima)
- Npr. fizikalna mjerenja – masa, duljina, energija; molovi ubrizganog alkohola u krv (dok je količina alkohola u
krvi intervalna skala)
- Mjere centralne tendencije: dominantna vrijednost, centralna vrijednost, aritmetička sredina, geometrijska i
harmonijska sredina
- Zaključak: varijable možemo mjeriti na sve 4 skale, razina mjerenja ovisi o prirodi podataka, o razini mjerenja
ovise statistički postupci koji nam stoje na raspolaganju

- 2 kategorije empirijskih zakonitosti koje uključuju NV:

 Podražaj – odgovor (eksperimentalna metoda)
 R=f(s)
 Ako podražaj mijenjamo na neki pravilan način, postoji li pravilnost u promjenama ZV
37
  Linearan odnos
 Zakrivljeni odnos – krivulja učenja
 Osobina – odgovor (sistematsko opažanje)
 R=f(o)
 Jesu li određene osobine povezane s određenim ponašanjem
 Razlike u ponašanju između sramežljivih i nesramežljivih ljudi

Kontrola u eksperimentu

- Podrazumijeva da eksperimentator ima određenu moć upravljanja uvjetima u eksperimentu (ona se odnosi
na sistematičnu manipulaciju)
- Dva tipa kontrole:
1) Kontrola NV
- Postignuta kad se NV mijenja na poznat i određen način (koji je ranije utvrđen i isplaniran)
- 2 temeljna načina manipulacije NV – uvođenje NV u eksperiment (NV+, NV-), mijenjanje intenziteta NV
- 2 situacije:
 Iste pojedince promatramo u različitim situacijama i promjene u ponašanju pripisujemo situaciji
 Promatramo ili mjerimo ponašanje pojedinaca koji su bili izloženi jednoj situaciji i uspoređujemo ih s
ponašanjem pojedinaca koji nisu bili izloženi situaciji (NV vezujemo uz skupinu)
2) Kontrola vanjskih varijabli (faktora)
- Predstavlja njihovu regulaciju kako ne bi maskirale utjecaj NV
- Vanjske varijable su one koje djeluju u eksperimentu pored NV
- Miješanje efekata – pojava do koje dolazi kada je neka vanjska varijabla u pravilnom odnosu s NV pa
uzrokuje razlike među grupama u ZV
- Ako su varijacije u NV sustavno praćene varijacijama u nekoj vanjskoj varijabli i ako se grupe razlikuju u ZV, to
znači da na ZV djeluju različiti faktori – vanjski faktor je pomiješan s NV (to je sistematski varijabilni faktor)
- Kontrolom vanjskih varijabli sprečavamo miješanje efekata
- 2 načina uspostavljanja kontrole nad NV: namjerno variranje NV tj manipulacija (eksperiment) ili odabir
željenih vrijednosti NV među onima koje već postoje (sistematsko opažanje)
- Ako s nekom NV ne možemo manipulirati (npr utjecaj inteligencije na sposobnost rješavanja zadataka), tada
NV određuje skupinu
- Eksperiment – ispitanike prema slučaju raspoređujemo u skupine, opažanje – skupine definiraju vrijednosti
NV
- Miješanje efekata u metodi sistematskog opažanja: Razlikuju li se grupe samo u vrijednosti NV ili te razlike
prati i neki drugi sistematski faktor? – kontrola se provodi uvođenjem komparabilne skupine (skupine za
usporedbu), imamo komparabilnu, a ne kontrolnu skupinu
- Eksperiment: uvođenje kontrolne skupine – podrazumijeva slučajan raspored ispitanika

38
 - Probabilistička uzročnost – utvrđivanje zakonitosti na manifestnoj (pragmatičnoj) razini (primjer: Cook i
Campbell – uspostava strujnog kruga je esencijalan uzrok paljenja svjetla, pritisak na prekidač je
manifestni/pragmatični uzrok
- 3 metode zaključivanja o uzročno-posljedičnim vezama:
1) Metoda slaganja – ako su okolnosti u kojima se fenomen pojavljuje u svemu različite osim u jednom
elementu, onda je taj zajednički element vjerojatno njegov uzrok
ABC > y
ECD > y > C>y
CFG > y
2) Metoda razlike – ako su neka situacija u kojoj se fenomen pojavljuje i situacija u kojoj se fenomen ne
pojavljuje u svemu iste, osim u jednoj okolnosti, onda je ta okolnost vjerojatni uzrok fenomena
ABC > y
AbneC > ne-y > C>y
3) Metoda zajedničkog variranja (usporednih promjena) – ako se neki fenomen mijenja u usporedbi s drugim
fenomenom, onda je on njegov vjerojatni uzrok ili posljedica ili oba fenomena imaju neki zajednički uzrok
F1+ > F2+
F1++ > F2++ > F1>F2 ili (F2>F1) – kod opažanja ili F > F1 & F2
F1- > F2-

Eksperimentalni nacrti

- Okvir za zaključivanje o u-p vezama

- Postoje osnovni tipovi nacrta (tipovi kontrole NV i vanjskih varijabli)
- Izbor vršimo na temelju istraživačkog problema i hipoteze
- Bitni dijelovi eksperimentalnog istraživačkog nacrta: problem, hipoteza, varijable, metoda (eksperimentalni
uvjeti, kontrolni uvjeti)
- Problem – pitanje, ideja, polazište, motiv
- Kako doći do problema? – izvor problema je neznanje
 Pukotina u znanju u nekom užem ili širem području (kako izmjeriti profesionalni stres srednjoškolskih
nastavnika)
 Nekonzistentni empirijski nalazi (ljudi nekad bolje rade u grupi, a nekad sami)
 Neobjašnjeni podaci (u uvjetima nesigurnosti posla, radni učinak se smanjuje, kad doznaju da će
dobiti otkaz, radni učinak se naglo poveća)
- Dobar problem je onaj uz koji možemo vezati (dobru) istraživačku hipotezu, problem treba formulirati što
jednostavnije, a često se preporučuje da bude postavljen u obliku pitanja
- Hipoteza – prepostavka s kojom krećemo u istraživanje, naš odgovor na problem, uvjerenje, stav, mišljenje
- Dobra istraživačka hipoteza: ona koja se može provjeriti
39
  Ako se sve varijable sadržane u hipotezi odnose na pojave, stvari, događaje koje možemo opažati i
mjeriti
 Ako je formulirana na takav način da je moguće staviti u odnos njezine komponente te donijeti
odluku o stupnju njezine vjerojatnosti
- Hipotezom istraživač pokazuje na koji način želi odgovoriti na postavljeni problem
- U hipotezi treba navesti varijable, način njihova opažanja i mjerenja, te pretpostaviti odnos među njima
(istraživanje predstavlja provjeru postavljene hipoteze)
- Nacrt istraživanja – u širem smislu svi postupci i sve odluke pri planiranju i provođenju istraživanja, cilj,
problem, hipoteze, odabir NV i ZV, populacija, uzorak, metode, ...
- U užem smislu – način na koji se opaža ili mjeri, odnos između NV i ZV
- Odgovor na pitanje kako istraživač planira kontrolirati one relevantne faktore čiji se utjecaj nije mogao
isključiti nekim prethodnim postupkom
- Cilj – maksimizirati dio varijance rezultata mjerenja koji se može objasniti djelovanjem NV (to znači da se
reducira varijanca pogreške i pod kontrolom drži utjecaj vanjskih faktora)
- Faktori o kojima ovisi odabir eksperimentalnog nacrta:
1) Opći cilj eksperimenta
- Preciznost i složenost mjerenja
- Istražujemo postoji li uopće utjecaj NV na ZV ili ispitujemo prirodu odnosa
- Imamo li jednu ili više NV
2) Vrsta varijabli
- Kod nekih je varijabla moguća rigorozna kontrola (laboratorijski eksperiment), a kod nekih nije
- Ako baratamo fiziološkim ili psihofizičkim varijablama, veće su mogućnosti kontrole unutarnje valjanosti
- Sociološki eksperiment – manja kontrola
3) Mjerenje ZV
- Tehnike kojima mjerimo ZV
4) Učinak ZV
- Trajanje učinka (dugoročni efekti – učenje, vježba, umor)
- Vrsta učinka – etička pitanja vezana uz sudjelovanje u istraživanju
- 4 ključne proceduralne odluke koje definira nacrt:
1) Mjerenje ZV treba učiniti i prije i poslije manipulacije NV, ili samo nakon NV
- Nacrt „prije-poslije“ ili „s ponovljenim mjerenjem“
2) Na svakoj skupini ispitujemo jednu razinu NV (ili jednu kombinaciju NV ako imamo više NV) > NEZAVISNI
NACRT (međugrupni) ili svaka skupina ispitanika dobiva sve vrijednosti NV (ili sve kombinacije NV) > ZAVISNI
NACRT (unutargrupni)
3) Broj NV – 1NV = jednostavni nacrt, >1NV = složeni nacrt (faktorijalni)
4) Način formiranja kontrolne skupine
 Slučajni odabir
40
  Ekvivalentni parovi
 Ekvivalentne grupe

Bazični nacrt s 2 skupine

- Osnovna svrha – testirati neku empirijsku hipotezu kroz statističku analizu vrijednosti ZV izmjerenih u 2
skupine
 Razlikuju li se 2 skupine u mjerama ZV
 Odgovore tražimo u probabilističkom (stat.) smislu
- Radi se o temeljnom eksperimentalnom nacrtu koji podrazumijeva 2, po slučaju formirane skupine
- Sistematsko opažanje podrazumijeva skupine različitih karakteristika
- Slučajna raspodjela ispitanika u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu
- Podrazumijeva:
 Da je eksperimentator operacionalizirao NV u dvije razine (0-1 ili dvije vrijednosti)
 2 vrijednosti NV predstavljaju 2 uvjeta, tretmana ili metode
- Istraživačko pitanje: Je li ta 2 uvjeta različito djeluju na ZV?
- Statistika nam treba jer mjerenje uključuje i pogrešku mjerenja (zbog slučajnog variranja i nepreciznosti
mjerenja) i jer istražujući neki uzorak zaključujemo o populaciji
- Važno je definirati populaciju koju želimo istražiti i iz koje slučajno biramo uzorak sudionika
- Nalaz dobiven na slučajnom uzorku populacije temelj je za zaključak o populaciji
- Jednostavni nacrt – 1 NV (bez obzira na broj razina)
 Ako NV varira samo na 2 načina – koristimo 2 skupine podataka > t-test za zavisne i nezavisne uzorke
 Ako NV varira na više od 2 načina – više skupina podataka > ANOVA (analiza varijance)

Nezavisan nacrt

- U svakoj skupini apliciramo 1 razinu NV

- Bazični nacrt: jedna E skupina, 1 K skupina
- Prednosti:
1) Budući da je svakoj skupini aplicirana samo 1 razina NV, jedna razina NV ne može kontaminirati efekte
druge razine NV, bolja unutarnja valjanost
2) Kraće traje – mogućnost više mjera ZV, manji zamor i otpad ispitanika
- Nedostaci: podrazumijeva veći broj ispitanika i slučajni raspored u skupine > opasnost da se radi o
neekvivalentnim skupinama

Zavisan nacrt

- Svakom ispitaniku aplicirane su sve razine NV

- Zavisnim nacrtom kontroliramo raspršenje rezultata
- Problem kontrole utjecaja iskustva na NV
41
 - Prednosti (praktičke, a ne teorijske):
1) Potreban manji broj ispitanika
2) Dulji postupak – svaku skupinu treba uvesti u eksperiment
3) Jedini izbor za neke specifične malobrojne populacije ljudi (neka klinička skupina)
4) Inferencijalna statistika uzima u obzir inteindividualne razlike (korelaciju) pa su manje razlike stvarne
- Nedostaci:
1) Općenito slabija unutarnja valjanost u odnosu na nezavisni
2) Serijalni efekt – učinci redoslijeda situacija (aplikacija neke razine NV ostavlja trajne/ireverzibilne
posljedice/mijenja ispitanika)
 Neprikladan za istraživanje pamćenja, učenja, formiranja stavova
 Prikladan za istraživanje osjeta i percepcije
- Kontrola serijalnih efekata – ne možemo ih izbjeći, možemo njihov utjecaj uravnotežiti rotacijom ispitanika u
situacijama (svi ispitanici prolaze sve situacije, ali različitim redoslijedom)
- 2 metode rotacije situacija (želimo izbjeći vježbu i umor)
1) Metoda ABBA
- Ujednačavanje djelovanja serijalnih efekata vježbe i umora, stavljamo u ravnotežu njihovo djelovanje
- Koristi se kad imamo 2 razine NV
- Pretpostavke: da je učinak serijalnog efekta linearan (jednoliko raste), ne mora biti
2) Slučajni rasporedi (metoda latinskog kvadrata)
- Više od jedne NV – komplicira se postupak stavljanja u ravnotežu serijalnih efekata
- Potpuno uravnotežen nacrt – svaka razina NV mora biti aplicirana jednaki broj puta i jednaki broj puta mora
slijediti razine NV (N!)
- Djelomično uravnotežen nacrt – biramo samo neke redoslijede, ali osiguravamo jednaki broj pojavljivanja
svake razine NV, ali na različitim pozicijama
- Metoda latinskog kvadrata

Složeni (faktorijalni) eksperimentalni nacrt

- Složeni nacrt – ima više od jedne NV

- Smatra se najvrednijim istraživačkim nacrtom u psihologiji
- Podrazumijeva: 2 ili više NV, traženje interakcija
- Jednostavni nacrt: ako NV varira na 2 načina (koristimo 2 grupe, t-test), ako NV varira na više od 2 načina
(više grupa, analiza varijance)
- Složeni/faktorijalni nacrt:
 Čisti faktorijalni nacrt koristi se kada su moguće sve kombinacije među svim odabranim razinama
svake NV
 Posve nezavisan nacrt
- Najjednostavniji složeni nacrt:
42
  2 NV, svaka 2 razine
 Primjer: 1.NV – bez glazbe, uz glazbu (0,1), 2. NV – težina zadatka (lagani, teški)
 Ključno pitanje: Djeluju li ove dvije varijable u interakciji? Je li učinak glazbe različit ovisno o tome
rješavaju li ljudi lagane ili teške matematičke zadatke?
- Interakcija – pravci nisu paralelni
- Odgovaramo na 3 pitanja:
1) 1. NV > ZV Djeluje li glazba na uspješnost u rješavanju računskih zadataka? – broj pogrešaka; sudionici koji
se razlikuju u prvoj nezavisnoj varijabli, razlikuju li se i u ZV?
2) 2. NV > ZV Djeluje li težina zadataka na broj pogrešaka?; sudionici koji se razlikuju u drugoj nezavisnoj
varijabli, razlikuju li se i u ZV?
N1 – uz glazbu manje pogrešaka
N2 – uz lake zadatke manje pogrešaka
3) Postoji li interakcija između ove dvije varijable? Djeluju li glazba i težina interaktivno na broj pogrešaka?
- Jedan od najvažnijih koncepata u istraživačkoj metodologiji
- Često je odgovor na pitanje odnosa NV i ZV jednak „ovisi“ (ovisi: kod teških zadataka utječe, kod laganih ne)
- O interakciji ne možemo doznati tako da organiziramo 2 ili više odvojenih eksperimenata; treba nam KxL
nacrt
- U najjednostavnijem slučaju 2x2 (broj članova=broj NV, broj=na koliko razina varira)
- Faktorijalni nacrti su skupi jer traže puno ispitanika (samo za 2x2 nacrt treba min. 60 ljudi)
- Nije nužno da su glavni efekti (utjecaj NV) značajni da bi interakcija bila značajna (učenici podjednako dobri
uz glazbu i bez te u teškim i laganim zadacima, ali postoji interakcija)
- Obrada podataka: složena analiza varijance (ANOVA) – Značajnost glavnih efekata? Značajnost interakcije?
- Za interpretaciju i razumijevanje važni presjeci po grupama; smisao interakcije najbolje se vidi kada je
prikažemo grafički
- Složeni nacrti s više od 2NV: KxLxM (K=5, L=3, M=3)
- Složeni nacrt s više od jedne ZV:
 MANOVA – uzima u obzir korelacije među ZV
 Utječu li težina zadatka i slušanje glazbe na broj pogrešaka i percepciju samoefikasnosti u zadacima
računanja?
 Djelomično se radi o korelacijskom istraživanju
- 3 tipa: nezavisni, zavisni, mješoviti
- Potpuno nezavisan nacrt – ako za svaku kombinaciju NV imamo posebnu skupinu (2x2 > 60 ljudi)
- Pravi faktorijalni nacrt trebao bi biti nezavisan
- Zavisni nacrt – ako za svaku kombinaciju NV imamo istu skupinu, razine NV vezujemo uz situaciju, ne skupinu
(2x2 > 15 ljudi)
- Mješoviti nacrt – ako neke kombinacije NV vezujemo za skupinu, a neke za situaciju; analiza varijance s
ponovljenim mjerenjima (2x2 > 30 ljudi)
43
Ponovljena mjerenja s kontrolnom skupinom

- Mjerenje ZV treba učiniti prije i poslije manipulacije NV

- ZV ne može imati vrijednost 0 pa nas zanima promjena u njenoj vrijednosti (tako dokazujemo učinak NV)
- 1.skupina: ZV 1 NV > ZV2
- 2.skupina: ZV1 NV0 > ZV2
- 2x2 – mješoviti nacrt (nacrt s ponovljenim mjerenjima; repeated measures)
 1 NV = persuazija (0,1) = nezavisan nacrt (usporedba E vs K skupina – between groups)
 2 NV = mjerenje (1. i 2. > 0,1) = zavisan nacrt (usporedba 1. mjerenje vs. 2. mjerenje – within groups)
- Glavni efekti i interakcija:
- Složenim nacrtima odgovaramo o utjecaju svake pojedine NV na ZV (glavni efekti) te o njihovoj interakciji
- Ako dokažemo interakciju, reinterpretiramo glavne efekte
- Što je broj NV veći, to je potreban veći broj skupina, teže je interpretirati interakcije (2x2 = 4 skupine
podataka, 2x2x2=8, ...)
- Postupak:
1) Slučajan odabir svih ispitanika iz populacije i zatim slučajan raspored u E i K skupinu
2) Referično (početno) mjerenje ZV kod obje skupine
3) Primjena NV kod eksperimentalne skupine
4) Mjerenje ZV u obje skupine
- 2 polazišne pretpostavke:
1) E i K skupina su izjednačene (garancija je slučajan odabir, a moguće je koristiti i metode izjednačavanja
skupina, potreban je dovoljno velik broj ispitanika)
2) Između referičnog i ponovljenog mjerenja ZV nakon aplikacije NV u eksperimentalnoj skupini, sve što se
događalo s E skupinom, događalo se i s K skupinom
 Mjerenje ZV u obje skupine trebalo bi biti istodobno, po mogućnosti zajedno za obje skupine
 Primjena NV ne smije biti u interakciji s mjerenjem ZV
 K između 2 mjerenja ZV mora imati kontrolni tretman (situacije moraju po svemu biti usporedive
osim po NV)
- Radi se o složenom nacrtu, jedna NV je tretman (manipulacija), a druga mjerenje (1. ili 2. mjerenje)
- Radi se o mješovitom nacrtu, jedna NV je nezavisan nacrt, intergrupni varijabilitet, a druga NV je intragrupni
varijabilitet
- Interakcija – odgovor na pitanje jesu li promjene različite u E i K skupini

Metode kontrole valjanosti eksperimenta

 Veličina uzorka – približno ju procjenjujemo na temelju literature ili vlastitih predpokusa, N ovisi o
istraživačkom pokusu (manje varijabilne varijable pod utjecajem su manjeg broja NVF i zahtijevaju manji N),
psihofizička, biološka i sl. istraživanja > manji N, socijalna, školska, klinička > veći N

44
  Broj mjerenja – manje pouzdane ZV zahtijevaju veći broj mjerenja (varijable koje su pod utjecajem manjeg
broja različitih faktora, tj one koje imaju veću pouzdanost, imaju čvršću vezu s drugim varijablama)
- Veličina uzorka i broj mjerenja određuju vanjsku valjanost eksperimenta
 Vrsta uzorka:
1) Slučajni uzorak – 1-5% slučajno odabranih jedinki populacije, slučajno odabrani klasteri populacije (npr.
razred, selo, grad, ...), slučajni odabir jedinki unutar definiranih stratuma populacije (npr. razine
obrazovanja, obiteljskog statusa, ...)
2) Prigodni uzorak – prisutni ispitanici koji čine eksperimentalnu skupinu i komparabilna skupina sličnih
karakteristika (spol, dob, obrazovanje)
 Metode formiranja E/K skupine:
1) Slučajni odabir
2) Prisutni ispitanici – 2 metode usklađivanja (izjednačavanja):
o Metoda ekvivalentnih skupina – skupine statistički izjednačavamo u relevantnim osobinama (ista aritmetička
sredina)
o Metoda ekvivalentnih parova – tražimo parove ljudi izjednačenih po relevantnim faktorima, okvir za
formiranje E i K skupine
o Cilj je uskladiti skupine u onim varijablama koje visoko koreliraju sa ZV

Zavisni nacrt

- Prednosti: potrebno manje ispitanika, kraće vrijeme eksperimenta, manja varijanca, čišći efekti
- Nedostaci: moguć transfer između eksperimentalnih situacija, ABBA stavlja u ravnotežu linearne serijalne
efekte, metode rotacije, ...

Nezavisni nacrt

- Prednosti: nije moguć transfer, nisu potrebne metode rotacije, metode izjednačavanja smanjuju razlike,
slučajan raspored ispitanika po skupinama
- Nedostaci: moguće razlike, potrebno više ispitanika, dulje traje, izjednačavanje traži dodatno vrijeme

Provedba i prezentacija empirijskog istraživanja

- Pravila ponašanja:
- Eksperimentator kao varijabla (sistematski varijabilni faktor)
1) Pažljiva priprema
- Poznavanje teorije i istraživačkih metoda
- Poznavanje konkretnog konteksta (aparatura, prostor, instrumenti)
- Pisani plan istraživanja – problem, hipoteze, nacrt, opis metode (ispitanici, pribor, NV, ZV), detaljan protokol
- Uvježbavanje sebe i pomoćnih eksperimentatora (uputa, primjena instrumenata, manipulacija NV)
- Predpokus barem kritičnih dijelova istraživanja
45
 - Možemo i neočekivane rezultate objaviti, ali samo ako smo dobro proveli eksperiment; možemo objaviti i
negativni nalaz, i on može biti važan
- Do kraja isključiti utjecaj eksperimentatora
2) Provedba protokola
- Striktno pridržavanje protokola
- Praćenje provedbe i rezultata (mogući prekid istraživanja)
- Pismeno dokumentiranje provedbe istraživanja
3) Obrada rezultata
- Obradu treba unaprijed isplanirati
- Treba provesti sve planirane obrade (uz eventualno dodatne, odustajanje od nekih obrada treba temeljito
argumentirati)
- Treba prikazati sve rezultate

- Kontrola faktora koji proizlaze iz interakcije eksperimentator-ispitanik:

1) Različiti eksperimentatori izvode isti eksperiment
2) Depersonalizacija u provedbi (uputa, komunikacija s ispitanicima, manipulacija NV, registracija podataka)
3) Naivnost eksperimentatora vezana uz hipoteze i situaciju, ponavljanje eksperimenta
4) Neovisna obrada podataka

Struktura pisanog izvještaja

- Poglavlja (7):
1) Naslov
2) Uvod
3) Cilj, problem, hipoteze (ne nužno sve)
4) Metoda (uzorak, pribor, postupak)
5) (Analiza podataka)
6) Rezultati (obrada rezultata)
7) Rasprava
8) Zaključak
9) Literatura
10) (Prilozi)
- Uvod: teorijski okvir istraživanja, dosadašnje spoznaje, motivacija – Zašto je pokrenuto istraživanje?, tekst
potkrijepljen literaturom (APA pravila citiranja literature)
- Cilj, problem, hipoteze: cilj (empirijski) ili problem (teorijski) na općenitoj razini, hipoteze se više vezuju uz
problem, a izražavaju se u terminima varijabli i očekivanih rezultata, istraživanje može imati samo cilj (tada
ne postavljamo hipotezu, mogu biti dio uvoda

46
 - Metoda: u posebnim odjeljcima opisuju se uzorak (ispitanici – može i ne mora biti detaljno, ovisi o
istraživanju), pribor (instrumenti), postupak, tehnički tekst pisan tako da drugi mogu ponoviti postupak te da
su jasna metodološka ograničenja
- Rezultati: tabelarni, grafički i tekstualni opisi dobivenih rezultata (bez detaljnije elaboracije), tehnički tekst,
pisan prema statističkim pravilima
- Rasprava: teorijska i praktična analiza dobivenih rezultata (potkrijepljena literaturom), implikacije dobivenih
nalaza, osvrt na ograničenja u zaključcima koja proizlaze iz korištene metodologije, preporuka za buduća
istraživanja
- Zaključak: kratki i jasni odgovori na postavljene hipoteze, odnosno ciljeve
- Literatura: popis korištene literature (samo one koja je citirana u tekstu), APA pravila citiranja – abecednim
redom prema prezimenu prvog autora

O ispitu:

- Neće biti ništa što nije predavala

- Više na principu prepoznavanja
- Neće biti definicije
- Struktura ispita:
1) Točno-netočno (ima negativnih bodova)
2) Više ponuđenih odgovora (a, b, c, d)
3) Pridruživanje pojmova
4) Zadatak – opisano realan ili izmišljen eksperiment: prepoznati NV, ZV, problem, hipotezu,
jednostavni/složeni nacrt
- Traje 60 min.

Anamarija Lonza

47