POVIJESNA ZNANOST

Povijest – prošla stvarnost, sveukupnost prošlih dogaaja - rijec je izvedena iz glagola

(pri)povijedati
Predmet povijesne znanosti – ljudska povijest, sva ljudska aktivnost u prostoru i vremenu
Povijest je znanost koja se bavi istraživanjem, proucavanjem i objašnjavanjem ljudske
prošlosti. (po cemu je znanost znanost?)
Historia (grcki) – istraživanje, opisivanje, pripovijedanje
Historiografo – pisati o povijesti
Historiografija ili povjesništvo – disciplina koja se bavi pisanjem povijesti, u doba antike
shvacala se kao grana književnosti (muza-zaštitnica bila je Klio)
Povijesni izvori: usmena predaja, pisani izvori, materijalni, slikovni, zvucni…
Sustavi racunanja vremena (ere): kršcanska, grcka (olimpijska, od 776. g. pr. Kr), rimska
(od osnutka grada, 753. pr. Kr), židovska (od Postanka, 3761. pr. Kr), islamska (od Hidžre,
622), budisticka (563. pr. Kr) itd.
Kalendar: lunarni, solarni
Uobicajena podjela prošlosti:
1. Prapovijest – citava ljudska povijest prije otkrica pisma
2. Stari vijek – od otkrica pisma (oko 3500. pr. Kr) do pada Zapadnog Rimskog Carstva
(476)
3. Srednji vijek – do otkrica Amerika (1492)
4. Novi vijek – do kraja I. svjetskog rata (1918)
5. Suvremeno doba
Mitovi: legende koje objašnjavaju dogaaje važne za život zajednice nadnaravnim
zbivanjima, pretece povijesti («povijest u kružno shvacenom vremenu»)
Grcka logografija – grana književnosti koja se bavila opisivanjem mitske prošlosti
Herodot iz Halikarnasa (V. st. pr. Kr), Historija, djelo o obicajima i prošlosti naroda,
pokušava odrediti vjerodostojnost predaje i otkriti cinjenice
Tukidid (V. st), Peloponeski rat, opisuje i objašnjava dogaaje kojima je svjedocio, uzroke
uvijek traži u ljudskom djelovanju (dok je Herodot uzroke vidio u volji bogova)
Rimska historiografija: Tit Livije (Od osnutka grada), Kornelije Tacit (Anali), Plutarh
(Usporedni životopisi), Gaj Svetonije Trankvil (12 careva)
Biblija (Stari Zavjet): Hebreji vrijeme shvacaju kao pravac, a ne kao kružnicu, povijest
dobiva smisao, Biblija iznosi povijest saveza izmeu Boga i Izabranog naroda
Zapadnjacko shvacanje povijesti temelji se na grckorimskoj i hebrejskoj baštini
Sveti Augustin (4-5. st.) – u djelu O državi Božjoj piše o linearnom vremenu i smislu
povijesti, borba dobra i zla u covjeku pokretac je povijesti
Srednjovjekovna historiografija: povijest pišu svecenici, ljetopisi (anali) biskupija i
samostana, životopisi svetaca (hagiografije), biografije znacajnijih kraljeva
Novovjekovna povijesna znanost razvija se od doba renesanse i konacno dobiva oblik u 19. st.
– kriticko proucavanje izvora (potpomognuto pomocnim povijesnim znanostima)
Hrvatska historiografija: pokušaj sinteze hrvatske povijesti zapocinje s Ivanom Lucicem iz
Trogira, koji je sredinom XVII. st. napisao djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, daljnji
razvoj nastupio je u XIX. st, u preporodno doba (I. Kukuljevic Sakcinski, F. Racki, T.
Smiciklas)
Pomocne povijesne znanosti: kronologija – mjerenje vremena, paleografija – pismo,
diplomatika – isprave (dokumenti), heraldika – grbovi, sigilografija - pecati, numizmatika –
novac, genealogija – rodoslovlja, onomastika – nazivi i imena
Arheologija – samostalna znanost koja se bavi proucavanjem materijalnih izvora (tumaci
ljudski život u prapovijesti i najstarijim civilizacijama)
2
PRAPOVIJEST – STARIJE I SREDNJE KAMENO DOBA
PODJELA PRAPOVIJESTI
1. Starije kameno doba (paleolitik) – oko 3,000,000. do oko 10,000. god. pr. Kr.
2. Srednje kameno doba (mezolitik) – oko 10,000 – 6000. pr. Kr.
3. Mlae kameno doba (neolitik) – od oko 6000. do oko 3500. pr. Kr
4. Metalno doba – pocetak metalnog doba podudara se s pojavom prvih civilizacija i
pocetkom povijesnog doba, meutim, «civiliziran» je bio vrlo mali dio svijeta, tako da
možemo govoriti o metalnom dobu u prapovijesti
4. a) bakreno doba (eneolitik) – od oko 3500. do oko 3000. pr. Kr.
4. b) broncano doba – od oko 3000. do oko 1200. pr. Kr.
4. c) željezno doba – od oko 1200. pr. Kr.
POSTANAK COVJEKA
Teorija evolucije: temelji se na ideji prirodne selekcije (odabira), neka vrsta postupno se
prilagoava okolišu dok se toliko ne preobrazi da možemo govoriti o novoj vrsti, teorija se
primjenjuje i na postanak covjeka, osim biološke možemo govoriti i o društvenoj evoluciji,
svaki izazov upucen od strane prirode (i društva) raa nova rješenja opstanka
- vjeruje se da covjek i covjekoliki majmuni imaju zajednickog pretka
- u razdoblju pleistocena (karakteriziraju ga ledena doba) covjekov predak prilagodio se
životu u africkoj savani dok su se preci covjekolikih majmuna prilagodili životu u
tropskoj šumi
Hominidi – vrste-pretece covjeka, prelaze na dvonožan hod, što uzrokuje i druge anatomske
promjene
- australopitek (australopithecus afarensis, oko 3.2 milijuna godina, australopithecus
africansis, oko 2.5 mil. god), dvonožan hod, postupno prelazi na prehranu mesom, služi se
oruem koje nalazi u prirodi
Homo habilis - «spretni covjek», oko 2 mil. god, istocna Afrika, pocetci obrade kamena
Homo erectus - «uspravni covjek», oko 1.6 mil. god, proširio se od Afrike do istocne Azije
(Kina i otok Java), ovladao vatrom, okresivanjem kamena zna izraditi rucni klin
Homo sapiens – «razumni covjek», najstariji fosili datiraju se na oko 200,000 god, a
vjerojatno je još stariji, takoer potjece iz Afrike a preko Bliskog Istoka širi se na Europu i
Aziju, prilagodio se opstanku u hladnijoj klimi, složeniji oblici sporazumijevanja i društvenog
života, podvrste Homo sapiensa:
- neandertalac (po nalazištu Neanderthal) niži i snažniji od današnjeg covjeka, izumro
prije oko 30,000 god.
- kromanjonac (po nalazištu Cromagnon) slicniji današnjem covjeku pa se
pretpostavlja da mu je izravni predak, vjerojatno je nastao u Etiopiji prije stotinjak
tisuca godina, a prije oko 40,000 stigao je na Bliski Istok i u Europu
- Homo sapiens sapiens suvremeni tip covjeka koji je do mezolitskog razdoblja (10,000
godina) naselio sve kontinente
3
NACIN ŽIVOTA U PALEOLITIKU
- lov i sakupljanje: lov na krupnije životinje (mamut, bizon, jelen) zahtijevao je
udruživanje u vece zajednice i složenije oblike sporazumijevanja - pojava govora
- homo sapiens udružuje se u copore od 30 do 50 jedinki
- u pocetku živi uglavnom na otvorenom, ali traži trajnija skloništa poput špilja, špilje
ce postati mjestima gdje se održavala vatra te središte kulta i društvenog života
- okresivanje kamena: klin, šiljak, nož, koplje, sjekira
- vjerovanje u duhovni svijet: animizam (sva priroda napucena je duhovima), pojava
kulta mrtvih predaka i pokapanja pokojnika, animalizam (vjerovanje u duhove
životinja - zaštitnike zajednice), totemizam (obožavanje moci životinja-zaštitnika
roda koje se nastanjuju u posebnim predmetima)
- umjetnicko izražavanje, špiljsko slikarstvo vezano uz magijske obrede za uspjeh u
lovu, (Lascaux, Altamira), venere – kipici koji simboliziraju plodnost
MEZOLITIK (10,000 – 6000 god. pr. Kr.) - razdoblje otopljavanja i kraj ledenih doba,
povecavaju se vodene površine, izumiru velike životinje poput mamuta, pocinje prevladavati
lov na manje i brže životinje te ribolov, izum luka i strijele te udice i mreže, obrada kosti i
finija obrada kamena (mikrolitizacija), pripitomljavanje divljeg psa – prva domaca životinja
4
MLAE KAMENO DOBA (NEOLITIK, 6500 – 3500. g. pr. Kr.)
Neoliticka revolucija: pojava poljoprivrede i sjedilackog nacina života, trajna naselja,
društvene promjene, povecanje stanovništva, izumi novih pomagala za život
Neoliticka revolucija zapocinje u podrucju Plodnog polumjeseca (nizine Mezopotamije i
istocnog Sredozemlja)
Poljoprivreda: redovita obrada zemlje i uzgoj žitarica – omogucuje proizvodnju viškova
hrane i opstanak brojnijih ljudskih zajednica trajno nastanjenih na jednom podrucju, kasnije
ce se, osim kultura žitarica, pojaviti i kulture riže u istocnoj Aziji te kukuruza u Americi
Glacanje kamena (tehnika pijeska i vode): omogucuje pojavu novih orua važnih za
poljodjelstvo – motika, srp, plug
Stocarstvo: pripitomljavanje životinja za rad i prehranu (konj, ovca, koza, svinja, govedo,
perad) – pojavljuju se nomadske zajednice koje se bave pretežno stocarstvom i putuju u
potrazi za pašnjacima (stepe, polupustinje, planinska podrucja), dolaze u sukobe s ratarima
koje žive sjedilacki u nizinama
Gradnja trajnijih nastambi: zemunice, kolibe, sojenice (kuce na vodi), nomadi žive u
šatorima
Rodovsko i plemensko društvo: prelazak na nov nacin života utvruje nova pravila za
sklapanje brakova i uloge s obzirom na spol i dob, manje zajednice zasnovane na krvnom
srodstvu (rodovi) udružuju se u vece teritorijalne zajednice (plemena) radi bolje organizacije
proizvodnje, razmjene dobara i obrane
Prvi gradovi: sela na povoljnom prostoru doživljavaju demografsku eksploziju i prerastaju u
veca naselja, koja se iz sigurnosnih razloga ograuju zidinama, najstariji gradovi datiraju se
oko 8000. pr. Kr. - Jerihon (Palestina), Çatal Hüyük (Turska)
Neolitski izumi: tkanina, loncarsko kolo i keramika, kotac
Megalitske kulture: Europa oko 5000-3000. pr. Kr, menhiri (uspravno kamenje), dolmeni
(kameni stolovi), megalitski krugovi (Stonehenge)
Vjera: duhove životinja zamjenjuje obožavanje prirodnih sila i nebeskih tijela, do broncanog
doba prevladavala su ženska božanstva plodnosti, Zemlje i Mjeseca, kasnije ce u
vjerovanjima prevladati muška božanstva rata, oluje i Sunca
5
METALNO DOBA
1. Bakreno doba (eneolitik, 3500–3000. pr. Kr.): bakar se mogao naci u cistom obliku na
nevelikoj dubini ispod zemlje, obrauje se lijevanjem, u prvom se redu koristi za izradu nakita
(kao i zlato), nedostatak bakra za izradu orua i oružja: premekan je, savitljiv i podložan
koroziji
Egipat i Mezopotamija: pojava prvih civilizacija
Kulture europskog eneolitika: badenska, lasinjska, vucedolska
2. Broncano doba (3000–1200. pr. Kr.): dodavanjem kositra bakru nastaje slitina bronca,
bronca je tvra od bakra, ali krta i lako puca, pogodna je za izradu oružja i bojne opreme,
broncanih sjekira, šiljaka za koplja i strijele, maceva, oklopa, štitova, kaciga, pojavljuju se
ratnicke kulture koje podjarmljuju slabije od sebe, takoer i seobe naroda uzrokovane
ratovima, u vjerovanjima ce prevladati muška božanstva rata, oluje i Sunca
- Bliski Istok: velika carstva utemeljena vojnim osvajanjem (Akadsko, Babilonsko itd.)
- broncano doba u Europi: rano (1700-1300. pr. Kr) – kulture tumula (grobni humci)
- europsko kasno broncano doba (1300-800. pr. Kr) – kulture žarnih polja (urni)
3. Željezno doba: željezo je poznato otprije, ali ne i umijece kovanja, potrebno je postici
znatno više temperature negoli za taljenje bronce, željezo je cvršce i tvre, kovanje željeza
prenijela su na Bliski Istok vjerojatno indoeuropska plemena sa sjevera, kovaci su bili
cijenjeni poput carobnjaka
- Bliski Istok: nova carstva (Hetiti, Asirci, Kaldejci, Perzijanci)
- rano europsko željezno doba (800–450. pr. Kr.) - Halštatska kultura (Hallstatt u
Austriji)
- kasno europsko željezno doba – kultura La Tene (Švicarska) – Kelti
Prvi narodi na prostoru Hrvatske: Histri (Istra), Liburni (Primorje i sjeverna Dalmacija),
Japodi (Lika), Delmati (srednja Dalmacija), te ce narode Rimljani nazivati zajednickim
nazivom Iliri prema srodnicima s južnog Jadrana, na sjeverozapadu Hrvatske žive Kelti i
Panoni; gradine - utvrena naselja
Pojava prvih civilizacija i država (Mezopotamija i Egipat, nešto kasnije Indija i Kina)
- civilizacija (uljudba), složenija «kultura» s gradovima i pismom, odreena prostorom i
vremenom
- povecavanje proizvodnje hrane (i usporedan demografski rast) vodi do potrebe za
daljnjom podjelom rada i pojacanim sustavom nadzora tj. državom
- najcešce se tumaci da su prve države nastale radi nadzora i održavanja irigacijskog
sustava poljoprivrede (kanala i nasipa)
- država ima organiziranu religiju, utvrene imovinske odnose i podjelu rada, pravni i
porezni sustav te naoružani sloj koji cuva poredak
- staleži: podjela stanovništva prema zanimanju postaje podjela na povlaštene i obicne
ljude, na vrhu je svecenicki stalež, zatim slijede ratnici i cinovnici, pa srednji sloj koji
se bavi cijenjenim obrtima i trgovinom, zatim proizvoaci hrane, ratari i stocari,
naposljetku robovi, ljudi u vlasništvu države ili pojedinaca
- rodovsko društvo raspada se na manje jedinice, obitelji, a, s druge strane, plemena se
povezuju u etnije ili narode, vece zajednice koje odreuje jezik i kultura
- usporedo s time, potpuno prevladava patrijarhat, muževi postaju gospodari obitelji, a
najvažniji društveni položaji pripadaju muškarcima
- dinastije: vladarske obitelji (opravdavaju se božanskim pravom), vladari preuzimaju
vlast na temelju svecenickog ili vojnog autoriteta
- pismo: pomagalo za pamcenje i komunikaciju, u obredima, trgovini i državnoj upravi,
najstariji piktogrami (slicice) urezivali su se na kosti za proricanje
6
CIVILIZACIJA MEZOPOTAMIJE
Mezopotamija: meurijecje Eufrata i Tigrisa, plodno podrucje okruženo stepama i
pustinjama, obraivanje zemlje i trajno naseljavanje tu zapocinju vec oko 8000. god. pr. Kr.
- irigacijski sustav: buduci da su poplave rijeka nepredvidljive a klima izrazito suha
seoske opcine upucene su na suradnju oko izgradnje i održavanja kanala i nasipa
- domaci proizvodi jesu hrana, opeke za gradnju i keramika dok u svemu drugom vlada
oskudica
- zbog potrebe za metalima, drvom i kamenom to je podrucje vrlo rano razvilo
trgovacke veze sa susjedima
- neolitska kultura Mezopotamije naziva se Ubaid (po nalazištu), oko 3500. pr. Kr.
pojavljuje se kultura s gradovima i pismom, a jedno od najstarijih žarišta bio je grad
Uruk
SUMERANI – narod koji je stvorio prvu civilizaciju na jugu Mezopotamije, «Crnoglavi», ne
zna se kada su i odakle došli u Sumer, a jezik im nije srodan nijednom poznatom jeziku
«Povijest pocinje u Sumeru» - Sumerani izumljuju sustav znakova za voenje knjigovodstva
na glinenim plocicama
Klinasto pismo: izvorno piktogrami, slicice koje oznacuju pojmove, postupno postaju
apstraktnije i jednostavnije, kao crtice, a broj znakova se smanjuje, naposljetku ce svaki skup
crtica oznacavati jedan slog, preuzeli su ga svi kasniji doseljenici u Mezopotamiju
Gradovi-države: Ur, Uruk, Kiš, Nipur, Lagaš, Eridu, Larsa itd. – svaki od njih je samostalna
država, Sumer nije bio centralizirano carstvo, meutim, pojedini su gradovi povremeno
nametali svoju prevlast ostalima (povlašteni položaj imali su Uruk, Nipur pa Ur)
Društvo: hramska, teokratska država, vladar (lugal) je ujedno vrhovni svecenik i vlada kao
božji namjesnik meu ljudima, u najranije doba vladar je dijelio vlast s vijecem graana, a
kasnije ju je potpuno prisvojio, tik ispod kralja jest upravitelj grada (ensi), pojedini ensiji su se
katkada osamostaljivali i vladali samostalno, povlašteni sloj cine svecenstvo, cinovnici i
vojska, dok su obrtnici i seljaci samo korisnici zemlje, koja je vlasništvo bogova odnosno
hramova, i za nju placaju porez, postoje i robovi – ratni zarobljenici u vlasništvu vladara i
hramova, a posjeduju ih i bogatiji rodovi
Istocno ropstvo: oblik robovlasništva u kojem robovska radna snaga ima manji udio u
sveukupnoj proizvodnji (za razliku od antickog, grcko-rimskog ropstva)
Zigurat – terasasti hram sa zvjezdarnicom na vrhu, svaki kat posvecen je nekom božanstvu, a
najviši obicno bogu-zaštitniku grada (npr. zaštitnik Ura bio je Nanna-Sin, bog Mjeseca),
najniža razina predstavlja skladište viškova hrane i dragocjenosti, druga važna graevina
sumerskog grada je egal, kraljevska palaca, sacuvano je malo graevina jer su ih gradili od
glinenih opeka
Izumi: pismo, kotac, astronomija, matematika, kalendar
Vjera: politeizam (mnogoboštvo), sumerski su bogovi ocovjecene prirodne sile i nebeska
tijela, važan je kult plodnosti, svaki grad imao je svojeg boga zaštitnika, u cije je ime vladar
vladao, sumersku mitologiju preuzeli su susjedni semitski narodi, epovi O postanku svijeta
(Enuma Eliš) i Gilgameš (sacuvani u akadsko-babilonskoj i asirskoj verziji)
(Anu - nebo, Ki - zemlja, Enlil - zrak, Namu/Ea - ocean, Enki – slatka voda, Utu/Šamaš-
Sunce, Nanna-Sin – Mjesec, zaštitnik Ura, Ninurta – izumitelj ratarstva, Inanna/Ištar – ljubav
i plodnost)
7
AKADSKA DRŽAVA (oko 2334 – 2218. pr Kr.)
Semiti – nomadski stocari koji se doseljavaju u Mezopotamiju s Arapskog poluotoka u
potrazi za pašnjacima, postoji semitska skupina jezika, a naziv «Semit» izveden je od imena
Šem (sin Noe iz Biblije), postupno prelaze na sjedilacki nacin života i od Sumerana
preuzimaju kulturne tekovine, Sumerani ih doživljavaju kao divljake, ali ih sumerski kraljevi
uzimaju u službu kao vojnike-placenike
2334. god, prema predaji, Semit zvani Sargon («zakoniti kralj»), preuzeo je vlast u gradu
Kišu, gdje je bio na položaju vojskovoe, nakon toga pokorio je jednoga za drugim sve
sumerske gradove i ujedinio ih u prvo poznato carstvo, vlast je dalje proširio do obala
Sredozemnog mora i na Malu Aziju, osniva prijestolnicu Akad u srednjoj Mezoptamiji
(zaštitnica mu je Ištar), u osvojenim gradovima ostavio je domace vladare i nametnuo im
placanje danka i svog nadzornika
- Akadska država preuzela je kulturu Sumera i sumerski kao jezik znanosti i vjere
- država je vjerojatno bila prevelika da bi mogla opstati na dulji rok
- izvori tvrde da je Sargonov unuk Naramsin, «kralj cetiriju strana svijeta», razljutio
bogove razaranjem hrama u Nipuru i da je zato ratnicki narod Guta 2218. pr. Kr.
potpuno razorio grad Akad (koji još nije pronaen)
SUMERSKA OBNOVA (oko 2200 – 2000. pr Kr.)
– nakon oslobaanja od akadske vlasti dolazi do ponovnog procvata sumerskih gradskih
država, osobito Lagaša i Ura
– poslije 2000. god, Sumerani ce polako nestati i stopiti se sa semitskim narodima
BABILONSKA DRŽAVA (Starobabilonsko Carstvo, oko 1894 – 1595. pr. Kr)
Amoricani (Martu) - semitski narod koji se oko 1900. god. pr. Kr. naselio u srednjoj
Mezopotamiji (regije Mezopotamije: Sumer – jug, Akad – srednji dio, Asirija – sjever)
Sumuabum - legendarni utemeljitelj grada Babilona i prve babilonske dinastije (Babilim,
«Vrata Bogova»), prema predaji to se dogodilo 1894.
- grad Babilon ima vrlo povoljan položaj, na mjestu gdje se rijeke Eufrat i Tigris
približavaju i spojene su kanalima, postaje važno trgovacko cvorište i kulturno
središte, pa brzo zasjenjuje sumerske gradove
- Babilonija se doživljava kao nasljednica Akada, a službeni jezik jest akadski
Hamurabi (1792-1750) – proširio je vlast Babilona na cijelu Mezopotamiju i do
Sredozemnog mora, opisuju ga kao pravednog vladara koji je poštivao obicaje i interese
pokorenih naroda
Hamurabijev zakonik: pisani zakonik od 282 clanka, objedinjuje sumersko, akadsko i
babilonsko obicajno pravo, regulira pitanja vlasništva, nasljeivanja, trgovine, te propisuje
kazne za krivicna djela po nacelu odmazde («oko za oko, zub za zub»), svjedoci o staleškoj
nejednakosti, kameni stupovi sa zakonikom postavljani su diljem carstva
Marduk - bog zaštitnik Babilona, poistovjecuje se sa sumerskim Enlilom
- starobabilonska država bila je stabilnija od akadske, a tijekom XVII. stoljeca oslabile su je
indoeuropske provale
1595. – Babilon je opljackao hetitski kralj Muršili, a nakon toga su ga osvojili Kasiti koji su
tu uspostavili svoju dinastiju
8
KASNA CARSTVA MEZOPOTAMIJE (1500-500. pr. Kr)
Indoeuropljani – naziv za skupinu naroda i jezika, pradomovina im je vjerojatno sjeverno od
Kavkaskog gorja, oko 1600-1500. pr. Kr. pojavljuju se u Europi, na Bliskom Istoku i u Indiji,
zahvaljujuci poznavanju lakih bojnih kola s metalnim kotacima koje vuku konji i kvalitetnom
oružju od bronce i željeza namecu se kao osvajaci starosjediocima, u indoeuropsku skupinu
spadaju Hetiti, Perzijanci, Indoarijci, Grci, Italici, Kelti, Germani, Slaveni…
DRŽAVA MITANI (oko 1600-1400) – uspostavio ju je narod Hurita (nije sigurno jesu li
Huriti starosjedioci koje su pokorili Indoeuropljani ili doticno indoeuropsko pleme), vladajuci
sloj jesu plemici (maryannu) koji posjeduju bojna kola, prvi su doveli pitome konje u
Meurjecje, država Mitani zauzima sjeverni dio nekadašnjih carstava Sargona i Hamurabija,
uništili su je Hetiti oko 1380. pr. Kr.
HETITI - indoeuropski narod, koji se doseljava u Malu Aziju vec oko 2000-1900. pr. Kr,
vjeruje se da su naziv Hati preuzeli od predindoeuropskih starosjedilaca, prvi su poceli kovati
željezno oružje na Bliskom Istoku, a tajnu željeza dugo su uspijevali skrivati od susjeda,
društvo im je izrazito ratnicko, vlast ima vojna aristokracija koja djeluje preko vijeca zvanog
Panku i u prvim stoljecima bira i nadzire kraljeve, kasnije su kraljevi prisvojili nasljednu vlast
i izdigli se iznad vijeca, ispod aristokracije su obicni ratnici, a tzv. «ljudi-orue» nisu smjeli
nositi oružje, bavili su se svim proizvodnim poslovima i placali poreze
Kraljevi: Labarna – legendarni osnivac prve dinastije, Anita – ujedinitelj hetitskih gradova u
jedinstvenu državu (oko 1800), Muršili – opljackao Babilon 1595. god, Šupilulijuma I. (oko
1380-1340) – uništio državu Mitani i proširio vlast uz sredozemnu obalu sve do Palestine
Slabljenje: u XIII. stoljecu Hetiti se iscrpljuju ratovima protiv Egipta, a oko 1200. pr. Kr.
jedinstvena država propada uslijed provale «naroda s mora» (moguce, Grci ili neki drugi
Indoeuroljani)
Kultura: prijestolnica Hatuša s velikim kamenim zidinama i ostatcima palaca i hramova
pomalo podsjeca na Mikenu, hetitski panteon ima oko tisucu vlastitih bogova uz preuzete
bogove Mezopotamije, vrhovni bog, gromovnik zvao se Tešub, uz vlastito slikovno pismo i
jezik Hetiti se služe i klinastim pismom te akadskobabilonskim
ASIRIJA (oko 1800- 612. pr. Kr.) – sjeverna planinska regija Mezopotamije, važna zbog
trgovackih putova prema Sredozemlju i rudnicima u obližnjem gorju, nastanjuju je semitska
plemena, grad Ašur osnovan je prije 1800. god. (naziv je dobio prema istoimenom bogu koji
se kasnije poistovjecivao s Enlilom i Mardukom), u prvim stoljecima postojanja taj grad je
živio od trgovackih veza i lukavog sklapanja savezništva s mocnijim susjedima (Babilon,
Mitani, Hetiti)
Ekspanzija: nakon propasti Mitana Ašur predstavlja regionalnu silu, a nakon uklanjanja
hetitske prevlasti Asirci postaju osvajaci s dobro uvježbanom vojskom opremljenom
željeznim oružjem i bojnim kolima, tajna stabilnosti njihovog carstva bilo je postupno širenje,
najprije putem gospodarskog utjecaja a zatim nametanjem vazalnog odnosa, svaki pokušaj
pobune kažnjavao se ratom do istrjebljenja (za primjer ostalima)
Vrhunac: u VIII. i VII. stoljecu Asirska država postaje prostorno najvece dotadašnje carstvo i
obuhvaca gotovo cijeli Plodni polumjesec s Egiptom
Kraljevi: Šamši-Adad I, utemeljitelj kraljevstva koji je vladao oko 1800. pr. Kr, Tiglat-
Pilesar I, prvi asirski osvajac koji se oko 1100. god. nametnuo gotovo cijeloj Mezopotamiji i
opsjedao Babilon, Tiglat-Pilesar III. (744-727) «kralj Babilona, Sumera i Akada», Asirija je
potvrena velesila, Sargon II. (Šarukin, 722-704), proširio državu uz obale Perzijskog zaljeva
9
i Sredozemnog mora, istrijebio 10 od 12 izraelskih plemena, Asurbanipal II (668-626) vlada
državom najveceg opsega (prikljucen i Egipat), skupio najvecu knjižnicu tadašnjeg doba u
prijestolnici Ninivi («uceni kralj»)
Propast: Asurbanipalovi nasljednici ne mogu nadzirati najvecu državu svih vremena,
pojedini namjesnici se osamostaljuju, izbijaju pobune i graanski rat, naposljetku, 612. god.
Kaldejci i Medijci razaraju Ninivu
Kultura: asirska kultura nastavlja se na sumersko-akadsko-babilonsku, razvijaju književnost
na asirskom jeziku (sjevernosemitski) i pojednostavljenu inacicu klinastog pisma,
karakteristicni reljefi s prikazima iz lova i ratnih pohoda, krilati bikovi, cetiri prijestolnice:
Ašur, Nimrud, Dur-Šarukin, Niniva, ogromne kraljevske palace s vrtovima nadmašile su
raskoš svih ranijih razdoblja, Asurbanipalova knjižnica uništena je 612. ali je otkopano više
tisuca glinenih plocica, cijelih ili ulomaka, meu kojima ima i nekih iz starosumerskog doba
NOVOBABILONSKA DRŽAVA (612-539. pr. Kr.)
U doba uspona Asirije u Mezopotamiju se doseljavaju i nova semitska plemena, tako u
zapadnom dijelu i uz Sredozemlje prevladavaju Aramejci ciji ce jezik (s glasovnim pismom)
preuzeti ulogu akadskog, dok se u Babiloniju doseljavaju Kaldejci
Nabopolasar (627-605), nakon smrti asirskog vazala u Babilonu, na prijestolje je stupio
Nabopolasar, osnivac nove Kaldejske dinastije, koji je postao voa velikog protuasirskog
pokreta mezopotamskih naroda, Babilon je bio središte više pobuna tijekom proteklog stoljeca
i Asirci su ga razarali u dva navrata, a kako Asirija propada on ponovo postaje politicko
središte
612. god. Nabopolasar u savezništvu s Medijcima razara Ninivu i uspostavlja novo veliko
carstvo Meurijecja (teritorij Asirskog Carstva bez Egipta)
Nabukodonosor II. (605-562), vrhunac Novobabilonske države, ucvršcuje vlast u
sredozemnim gradovima i državicama koje su se pokušale osamostaliti uz pomoc Egipcana,
tako razara Jeruzalem 586. i odvodi Judejce u «babilonsko sužanjstvo», obnovljeni grad
Babilon je u njegovo doba nadmašio nekadašnji sjaj i raskoš (trostruke zidine duge 8 km,
sedmokatni zigurat, tri ogromne palace, Ištarina vrata, Viseci vrtovi koji su pogrešno nazivani
Semiramidinima)
Nabonid (556-539), ovaj je kralj navodno postao omražen zbog pretjerane raskoši i
zanemarivanja vjerskih obicaja, zato je perzijski vladar Kir ušao u Babilon kao osloboditelj, i
mogao prikljuciti Babiloniju svojem carstvu gotovo bez borbe
10
EGIPATSKA CIVILIZACIJA
Nilska dolina: podrucje najgušce naseljenosti u sjevernoj Africi, nakon posljednjeg ledenog
doba, veliki dio sjeverne Afrike pretvorio se u pustinju i polupustinju, izuzetak je bila Nilska
dolina, u kojoj rano pocinje neolitska revolucija, ratarstvo i sjedilacki nacin života, svake
godine, nakon pojave zvijezde Sirus (pocetak egipatske kalendarske godine), Nil se izlijeva iz
korita i izbacuje plodni mulj, omogucujuci tri žetve godišnje, Kemet – Crna Zemlja
Politicka povijest i društvo
Nomi (nome) – poljoprivredne zajednice na celu sa starješinom (nomarhom)
Postanak 2 kraljevstva: Gornji Egipat (dolina na jugu) i Donji Egipat (delta na sjeveru)
- oko 3100. prije Krista, Narmer (ili Menes), kralj Gornjeg Egipta pokorio je Donji Egipat
Teokratska monarhija: kralj je neograniceni gospodar, božanstvo, smatra se sinom boga Sunca
Raa, kasnije ga poistovjecuju i s bogovima Ozirisom i Horusom, faraon – grcki naziv, na
egipatskom se faraona nazivalo per'aa (onaj koji stanuje u visokoj kuci), obicno se ženio
sestrom kako bi se osigurala cistoca božanske loze, do smjene dinastije došlo bi u doba
prirodne ili gospodarske katastrofe, kada bi se posumnjalo u božanskost faraona, zabilježeno
je ukupno 30 dinastija (povjesnicar Maneto, napisao povijest Egipta na grckom u 3. st. pr.
Kr), faraon je postavljao kancelara, prvog ministra, koji bi u njegovo ime vodio politiku
Društvo je bilo podijeljeno na staleže, povlašteni su bili svecenici, pisari i vojska, svi ostali,
uglavnom su bili osobno slobodni seljaci i obrtnici, koji su placali porez u naturi/
proizvodima, postojali su i robovi, uglavnom ratni zarobljenici u vlasništvu države
Stara država (oko 2690 –2180. pr. Kr, III-VI. dinastija): prijestolnica u Memfisu,
centralizirana uprava, nomi – upravne jedinice, širenje na Nubiju (zemlja južno od Gornjeg
Egipta, bogata drvom i metalima), faraonski zagrobni kult, piramide, Džoser, Keops, Kefren,
Mikerin, uzdizanje svecenickog staleža i slabljene središnje vlasti, pred kraj razdoblja
nastupaju godine suša i gospodarske krize, nomarsi se osamostaljuju i država se urušava
Prvo meurazdoblje (2180 – 2040. pr. Kr, VII-X. dinastija): Egipat je razjedinjen na više
manjih zaracenih državica, upadi nomada, središta u Abidu i Tebi, razdoblje je zapamceno po
katastrofalnoj suši u kojoj je Nil gotovo nestao
Srednja država (2035-1730. pr. Kr, XI-XIII. dinastija): obnova politickog jedinstva
Gornjeg i Donjeg Egipta, prijestolnica u Tebi, razvijena trgovina s ostalim dijelovima
Sredozemlja, pohodi u Nubiju (na jug) i Palestinu (istok), Sezostris III (19. st.) osvajac
Nubije, kult Amona – boga Tebe (kasnije poistovjecen s Raaom, kao Amon-Raa), blagostanje
su uništili strani osvajaci
Drugo meurazdoblje (1730-1550, XIII-XVII): vladavina «pastirskih kraljeva», Hiksa,
vjerojatno semitskih nomada koji su provalili Egipat, Hiksi su izravno vladali Donjim
Egiptom iz grada Avarisa, dok im je Gornji Egipat morao placati danak, naposljetku su
vladari Tebe protjerali Hikse i ponovo ujedinili Egipat
Nova država (1550-1070. pr. Kr; XVIII-XX): Amazis/ Amoze – pobjednik nad Hiksima i
osnivac XVIII. dinastije, širenje Egipta sve do Eufrata, u doba Tutmozisa III. (15. st) Egipat
je gospodar istocnog Sredozemlja, kulturni i gospodarski procvat, Amenofis IV. (14. st.)
uvodi novu državnu religiju (štovanje iskljucivo jednog boga, Atona, prikazuje se kao suncev
disk, faraon se naziva Ehnaton, Atonov Sjaj), razvlastio stari svecenicki sloj, koji mu se
11
osvecuje nakon njegove smrti tako što brišu svaki spomen na njega, Amenofisovo doba
naziva se još doba Amarna po njegovoj prijestolnici, Ramesidi - vladari XIX. i XX. dinastije
(vecina tih faraona zove se Ramzes), glavni oslonac vlasti Ramesida postaje vojska, Ramzes
II. ratuje s Hetitima u Siriji (1282. bitka kod Kadeša), podigao hram u Abu Simbelu, stvorio
se jak vojnicki stalež o kojem naposljetku ovisi i faraonska vlast, Nova država raspala se iza
1080. pr. Kr. uslijed borbi izmeu nekoliko središta moci
Kasno i saitsko razdoblje (1070-30): Egipat ce biti, izravno ili neizravno, ukljucen u asirsku,
perzijsku i makedonsku državu, samostalnost je obnovljena u doba XXVI. dinastije iz Saisa
664-525, posljednja dinastija bila je grcka – Ptolemejevici, naposljetku 31. pr. Kr. Egipat je
prikljucen Rimskom Carstvu u kojem gubi stari identitet
Kultura
Hijeroglifi: zamršeno slikovno pismo nastalo najkasnije oko 3100. pr. Kr, kasnije su se
razvili pojednostavljeni oblici – hijeratsko (svecenicko) pismo za vjerske i znanstvene
tekstove te demotsko (narodno) pismo za pravne isprave, hijeroglife je odgonetnuo J. F.
Champollion na temelju kamena iz Rosette na kojem je isti tekst zapisan na hijeratskom i
demotskom pismu te grckom jeziku, pisalo se perom na papirusu
Književnost: vecina tekstova odnosi se na vjeru, zagrobni život i velicanje faraona, tu su
natpisi u piramidama i hramovima, iz Prvog meurazdoblja sacuvana su misaona djela o
uzaludnosti i teškocama života, iz doba Srednje države sacuvano je putopisno djelo
Pustolovine Sinuhea Egipcanina, u doba Nove države uz svakog važnijeg pokojnika stavljala
se Knjiga mrtvih
Vjera: panteon s mnogo bogova, svaka noma imala je vlastite bogove-zaštitnike i vlastite
inacice mitova, obicno se prikazuju s ljudskim tijelima i životinjskim glavama, razlicite
dinastije uzdizale su kao najvažnije vlastite bogove tako da se državni kult mijenjao, u
egipatskoj vjeri središnje mjesto zauzima zagrobni život uz koji se povezuje i moralno ucenje
o nagradama i kaznama na drugom svijetu, najvažniji bogovi: Raa – bog Sunca i stvoritelj
svemira (pojavljuje se kao Atum-Raa i Amon-Raa), Oziris – bog plodnosti i sudac u
podzemnom svijetu, Izida – Ozirisova supruga, Horus – Ozirisov sin, poistovjecivao se s
faraonom u nekim razdobljima, Set – zlo božanstvo pustinje, Toth – bog-pisar i zaštitnik
znanosti, Anubis – gospodar svijeta mrtvih, Bastet – božica ljubavi, prikazivana kao macka
Balzamiranje: postupak kojim se sprecavalo raspadanje tijela, vjerovali su da tijelo ne smije
propasti kako bi pokojnik mogao uskrsnuti
Graditeljstvo: mastaba – pravokutna grobnica, preteca piramida, velike piramide u Gizehu
(Gizi) – najveci spomenik Stare Države, kasnije se prelazi na gradnju grobnica i hramova
uklesanih u stijeni (Abu Simbel), veliki hramski kompleksi u Luksoru i Karnaku,
Likovna umjetnost: freske, kipovi faraona i bogova, sfinga
Znanost: znanost predstavlja tajno znanje svecenickog staleža, razvijena astronomija,
matematika i geometrija, solarni kalendar (ravna se po zvijezdi Siriusu), medicina i anatomija
12
ISTOCNO SREDOZEMLJE: FENICANI I HEBREJI
Prostor izmeu Male Azije i Egipta bio je napucen Semitima i tajanstvenim «pomorskim
narodima» (Filistejci). Tu je postojalo više manjih država, koje su obicno priznavale vrhovnu
vlast susjednih velesila poput Babilonije, Egipta i Asirije i upijale njihove kulturne utjecaje.
Podrucje je bogato drvom i upuceno na pomorstvo te predstavlja posrednika u trgovini
izmeu Egipta i Mezopotamije
Fenicani: semitski stanovnici obale uz planinu Libanon (Gora Cedrova), naziv dolazi od
grcke rijeci foinikes = crveni, bili su poznati po crvenoj, tj. purpurnoj tkanini
- podneblje nije povoljno za ratarstvo, pa se okrecu pomorstvu i trgovini, postaju
posrednici izmeu Mezopotamije, Egipta i Sredozemlja
- vlastiti proizvodi: libanonski cedar, purpurne tkanine, navodno su izumili i staklo
- strani proizvodi: bakar (Hispanija), kositar (Britanija), jantar (Sjeverno more)
- gradovi države: Tir, Sidon, Biblos, Ugarit (Berit), vlast imaju vijeca sastavljena od
bogatih graana, priznaju vrhovnu vlast Egipcana, Asiraca, Kaldejaca, Perzijanaca itd.
- kolonije (naseobine) po citavom Sredozemlju, najvažnija Kartaga u Tunisu (osn. 814.)
- preuzimaju kulturna obilježja susjednih naroda, prvi oplovili Afriku
- izum glasovnog pisma – alfabet - 22 znaka (bilo im je nužno jednostavno pismo za
brzo bilježenje trgovackih transakcija)
- kultovi bogova iziskuju i ljudske žrtve (Baal, Moloh, Aštarta, Melkart)
Hebreji (Izraelci, Židovi): pleme semitskih nomada, kretali su se od Ura do Kanaana,
zatim do Egipta, natrag u Kanaan, pa opet u Egipat, praotac Abraham sklopio je savez s
Bogom, starješine Izak, Jakov (Izrael), Josip - moguce je da je bio kancelar nekog faraona
iz dinastije Hiksa (pisani izvor – biblijska knjiga Postanak)
- oko 12. st. prije Krista, prorok Mojsije izvodi ih iz Egipta u Kanaan, gdje se trajnije
nastanjuju i osvajaju zemlju od susjednih plemena
- vjerski monoteizam (jednoboštvo), postupni razvoj od politeizma u henoteizam pa u
monoteizam, Božje ime pisalo se kao JHVH, a nije se smjelo izgovarati, znacilo je «Ja
sam onaj koji jesam», postoje strogi moralni zakoni i usmena predaja koja se
pripisivala Mojsiju
- prema biblijskoj predaji bilo je 12 plemena koja su pripadala hebrejskoj vjeri
- 11-10. st. ujedinjeno Kraljevstvo Izrael: kraljevi Šaul, David, Salomon, prijestolnica
Jeruzalem, utvrda s Jahvinim hramom
- u doba kralja Salomona zapisana je hebrejska predaja – Petoknjižje (Tora), jezgra iz
koje ce nastati zbirka svetih spisa poznata kao Biblija
- raspad na sjeverno i južno kraljevstvo: Izrael (deset sjevernih plemena, prijestolnica
Samarija, vracaju se na politeizam pod fenickim i sirijskim utjecajem) i Juda (dva
južna plemena, prijestolnica Jeruzalem, zadržao se cišci oblik monoteizma, meutim, i
tu postoje sirijsko-fenicki kultovi)
- 722. pr. Kr. Asirci zauzimaju Samariju i raseljavaju Izraelce
- 587. pr. Kr. Nabukodonozor razara Jeruzalem i odvodi Židove u Babilon (babilonsko
ropstvo)
- 538. pr. Kr. perzijski kralj Kir vraca Židove u domovinu – obnova Jeruzalema i Hrama
- dijaspora – raseljenici
- Kraljevstvo Juda (Judeja) postojat ce kao samoupravno podrucje pod helenistickim
vladarima i Rimskim Carstvom, Rimljani ce nakon nekoliko ustanaka raseliti Židove
po citavom Carstvu
13
PERZIJSKA DRŽAVA (CARSTVO AHEMENIDA)
Iransko visocje – u drugom tisucljecu prije Krista naseljavaju ga Indoeuropljani
Medija – sjever današnjeg Irana, podložnica Asirije, u doba slabljenja asirske države
sklapa savez s Babiloncima i sudjeluje u razaranju Ninive, prijestolnica Egbatana
Perzija – pokrajina na Iranskom visocju, u nekoj je vrsti vazalnog odnosa spram Medijske
države, sredinom VI. st. Pr. Kr. njome upravlja Kir, unuk medijskog vladara Astijaga
Kir (559-530), osnivac perzijske države i veliki osvajac, oko 550. god. Kir svrgava
Astijaga i ujedinjuje Perziju i Mediju, 547. osvaja državu Lidiju u Maloj Aziji
(prijestolnica Sard, kralj Krez – slovio je za najbogatijeg kralja tadašnjeg svijeta, prvi je
kovao novac, Kir ga je lako porazio buduci da ga je Krez podcijenio, legenda o delfskom
prorocanstvu), Kiru se pokoravaju i Grci na maloazijskoj obali (Jonija), 539. osvaja
Babilon bez otpora zahvaljujuci omraženosti kralja Nabonida, proglasio se Mardukovim
slugom, nakon daljnjih osvajanja na zapadu (Sirija, Fenikija, Palestina) i istoku (Partija i
Baktrija u današnjem Afganistanu i Pakistanu), stvoreno je dotada najvece carstvo koje se
protezalo od Sredozemlja do rijeke Inda, svim narodima Kir se predstavlja kao cuvar vjere
i poredka, vratio Hebreje u Jeruzalem
Kambiz (530-522), Kirov sin, 525. osvaja Egipat
Darije I. (521-485) - vrhunac moci perzijske države, nova prijestolnica Perzepol, vodi
europske pohode protiv Skita, Tracana, Grka (uspio pokoriti samo Tracane)
Kserks (485-465): doba grcko-perzijskih ratova u kojima Perzija gubi, pocetak slabljenja
Perzije, uzrok: golemo prostranstvo i etnicka i kulturna nejedinstvenost nadilaze
mogucnosti tadašnje državne uprave
IV. st. makedonski kralj Aleksandar osvaja citavo Perzijsko Kraljevstvo
Državni ustroj:
- u teoriji, centralizirana i apsolutna monarhija na celu s dinastijom Ahemenida, «kralj
kraljeva» nije smatran božanstvom, satrapije – upravne jedinice, u stvarnosti je svaki
satrap gotovo samostalan vladar, glavni gradovi: Pasargada, Egbatana, Babilon, Suza,
Perzepol, izgraena kraljevska cesta koja je spajala Sard sa Suzom
- postoji i poštanska služba te «kraljeve oci i uši» - tajna policija
- darik – zlatna novcana jedinica
- pokoreni narodi mogli su živjeti po vlastitim obicajima (vjerska tolerancija), a dužnost
prema kralju bila im je bila placati porez i davati vojne jedinice (svaki narod prema
svojim mogucnostima)
- «besmrtni» - kraljeva garda, elitna postrojba od 10,000 strijelaca
Religija – zoroastrizam: prorok Zaratustra (VI. st.), dualisticko vjerovanje – Ahura
Mazda (dobro božanstvo) i Ahriman (zlo božanstvo), simbol Ahura Mazde je vatra, najcišci
element, prikazuju ga kao krilati disk, sveti spisi Zend avesta nema hramova, postoje
otvorena svetišta sa svetom vatrom
Umjetnost – mezopotamijski uzori, kraljevske palace, apadana – prijestolna dvorana sa
stupovima, reljefi, razvijeni obrti
14
INDIJSKA CIVILIZACIJA
Indijski potkontinent – zahvaljujuci razmjernoj zatvorenosti (planinski lanci i ocean) i
velikim rijecnim nizinama (Ind i Ganges) tu se mogla rano i nesmetano razvijati
civilizacija
Dravidi – prastanovnici Indije, u broncano doba stvorili su gradske kulture u dolini Inda
(današnji Pakistan)
Arijci – indoeuropski pastirski nomadi koji su osvojili Indiju oko 1500. pr. Krista
Dravidska civilizacija (2500-1500. pr. Kr.) – sacuvani su ostatci gradova Harappa i
Mohenjo Daro, standardizirani utezi ukazuju na postojanje središnje vlasti, razvijeni obrti,
osim žitarica, uzgajao se i pamuk, piktogrami su sacuvani na pecatima, ali nisu
odgonetnuti, arijska provala dokrajcila je vec oslabljenju dravidsku civilizaciju (moguce je
da je glavni uzrok njezine propasti iscrpljivanje tla i podbacivanje u proizvodnji hrane)
Vedsko doba (1500-500. pr. Kr.) – doba oblikovanja nove indijske civilizacije, glavni
izvor su Vede, sveti tekstovi Arijaca (zapisani su tek u II. st. pr. Kr, usmena predaja
uspjela je sacuvati i Vede nastale još prije dolaska Indiju), postoji više manjih kraljevstava
(radža = kralj) koja preuzimaju tekovine dravidske civilizacije, sanskrt - jezik vjere i
kulture
- Arijci su nadmocni Dravidima zahvaljujuci bojnim kolima i macevima, kako bi
malobrojniji Arijci zadržali vlast nakon prelaska na sjedilacki nacin života stvoren je
kastinski društveni sustav u kojem je onemoguceno napredovanje nižih društvenih
slojeva
- kaste – zatvoreni društveni slojevi zasnovani na rasi, zanimanju, kulturi i vjeri, cetiri
osnovne kaste nazivale su se varnama (varna = boja), vjerojatno zato što su se
razlikovale bojom kože, iako je miješanje kasti u teoriji zabranjeno, vjerojatno jest
dolazilo do miješanja Dravida i Arijaca, iz 4 osnovne razvio se sustav sa tisucama
kasti koji je u Indiji opstao do danas
- brahmani – svecenici, ucitelji i tumaci zakona, navodno nastali iz glave boga Brahme
- kšatrije – ratnicko plemstvo, nastali iz Brahmina srca
- vajšije – slobodni seljaci, obrtnici i trgovci, nastali iz Brahmina trbuha
- šudre – robovi, tamnoputi potomci Dravida, nastali iz Brahminih stopala
- parije – «nedodirljivi», ljudi izvan kasti koji se obicno bave necasnim poslovima
- prvobitni indoeuropski politeizam (božanstva prirodnih sila, Agni, Indra, Varuna)
razvio se u hinduisticku vjeru (ujedinjeni elementi arijskih i dravidskih vjerovanja s
razraenom filozofijom i moralnim ucenjem)
- hinduizam: Brahma, bog stvoritelj, utjelovljuje se kao Šiva, razaratelj starog i
stvaratelj novog te Višnu, održavatelj, ali i citav niz nižih božanstava te svih živih i
neživih bica (bog Brahma prisutan je u svemu i sve jest dio Brahme)
- ucenje o dharmi, karmi i reinkarnaciji: svaki covjek ima svoju dharmu, dužnost kao
pojedinac i pripadnik kaste, a o tome kako ispunjava tu dužnost ovisi njegova karma
(plodovi djela koji odreuju sudbinu), tj. u kakvom ce se obliku ponovo roditi nakon
smrti, kastinski sustav opravdavao se tim ucenjem
Epsko razdoblje (500. pr. Kr-500. n. e.)
- hinduisticki epovi: Mahabharata (Bhagavadgita je dio tog epa), Ramayana
- budizam: nova vjera i filozofija nastala u VI. st. pr. Kr. kao reakcija na hinduisticki
formalizam, kraljevic Siddharta Gautama odrekao se prijestolja i posvetio se
asketskom životu, no ni tu nije našao utjehu, naposljetku je ipak doživio prosvjetljenje
i postao Buddha (Probueni), propovijeda put oslobaanja od boli, želja i lanca
preporaanja, nirvana = stanje ciste svijesti i osloboenja od svijeta, broj sljedbenika
se širi jer privlaci ljude iz svih kasti, tolerancija i nenasilje
15
- dinastija Maurya (III. i II. st. prije Krista) – Indijski potkontinent ujedinjen je u jedno
carstvo, na vrhuncu je za vladavine Ašoke, preobracenika na budizam koji daruje
budisticke samostane i pomaže misionarima (budizam se širi na Daleki Istok),
prijestolnica Pataliputra (dolina Gangesa)
- nakon Ašoke, Indija se cijepa na više država, 183. pr. Kr. Pataliputru osvaja
Demetrije, grcki kralj Baktrije, u Indiju prodiru helenisticki utjecaji
- dinastija Gupta (IV-VI. st. naše ere) – obnovljeno jedinstveno carstvo, klasicno doba
hinduisticke civilizacije, povratak hinduizmu i tradiciji te suzbijanje budistickih i
stranih utjecaja, klasicni indijski hramovi – hram nije obicna zgrada nego slika svijeta
i bogova, kompleks reljefa i kipova, razvijena matematika, astronomija i medicina,
državu Gupta uništili su Huni, nomadi iz srednje Azije
KINESKA CIVILIZACIJA
Tri velike doline: rijeke Huang (Žuta rijeka), Yangtze (Modra rijeka) i Si (Biserna
rijeka), dolina Žute rijeke povoljna je za uzgoj žitarica, a doline dviju rijeka na jugu za
uzgoj riže
- Kina se razvija gotovo izolirano od ostalih kultura, izuzetci su provale nomada sa
sjevera, prodor budizma iz Indije i Put svile
Neolitik: pojava ratarskih zajednica, najprije uz Žutu, a zatim i Modru rijeku
Broncano doba (2. tisucljece prije Krista): pojava civilizacije
Država/dinastija Shang (oko 1500–1000. pr. Kr) - najjace i najrazvijenije od kineskih
kraljevstava broncanoga doba, kralj vlada kao «namjesnik neba» (ipak nije božanstvo kao
u Egiptu), sacuvane su prorocke kosti s piktogramima te oružje i kultni predmeti od
bronce, kult predaka
- suvremeni kineski piktogrami evoluirali su iz piktograma nastalih u to doba
Država/dinastija Chou (1027-221. god. pr. Kr) - ti kraljevi bili su najprije vazali
Shanga, ali su u ovom razdoblju uspjeli nametnuti svoju prevlast ostalim kineskim
državama, pojava feudalnog društva, procvat kulture, usavršavanje ratne tehnike i kovanje
željeza, kinesko feudalno društvo: kralj dijeli zemlju na upravu plemickim obiteljima,
koje su zauzvrat dužne prikupljati poreze i vojsku, obican puk dužan je proizvoditi
viškove za feudalne gospodare i sudjelovati u javnim radovima (irigacijski sustav i utvrde)
Veliki ucitelji iz 6. stoljeca pr. Kr: Konfucije i Lao-ce – usredotocuju se na prakticnu
filozofiju, kakvo treba biti covjekovo ponašanje da bi imao sretan ovozemaljski život,
Konfucije stavlja naglasak na ispunjavanje dužnosti i osobnu odgovornost, a Lao-ce na
spoznaju prirodnog poretka i života u skladu s njim (taoizam, tao = put)
Država/dinastija Chin (221-206. pr. Kr) – jedini vladar te dinastije po imenu Cheng
uspio je povezati sve feudalne države u jedinstveno centralizirano carstvo, vlada
samovoljno i okrutno, progoni konfucijance, gradi obrambeni sustav na sjeveru zemlje
protiv hunskih provala
Dinastija Han (206. pr. Kr.-220. n. e) – Kinesko Carstvo razvija se u cinovnicku državu
ureenu prema Konfucijevom ucenju (ta dinastija smatra se prvom pravom dinastijom, pa
Kinezi svoju zemlju i naciju i danas nazivaju Han), za Wu-tija (Sin Neba) u 2. st. pr. Kr.
Carstvo se širi vojnim osvajanjima, Kina pocinje trgovati sa Zapadom (Putom svile Kinezi
izvoze svilu i zacine, a uvoze metale), pocetkom naše ere u Kinu preko Tibeta stiže
budizam, razvoj znanosti (osobito astronomije, tj. astrologije), otkrice papira
- budizam, konfucijanizam, taoizam i kultovi predaka u Kini nisu suparnicka vjerovanja
nego se meusobno nadopunjuju
16
PODJELA STAROGRCKE POVIJESTI
1. Kretsko-mikenska kultura broncanog doba ili Herojsko doba (oko 2700–1200. pr. Kr.)
– kulturno središte je otok Kreta, grcko pleme Ahejaca doseljava se na Peloponez i
prihvaca kulturne tekovine predindoeuropskog stanovništva, povijest se može tumaciti
na temelju arheoloških ostataka i mitova o bogovima i herojima
2. Homersko doba (oko 1200-800. pr. Kr.) – doseljavanje Dorana, nestanak kretskomikenske
kulture, pojava željeza, nema pisanih izvora, društveni razvoj može se
tumaciti jedino na temelju Homerovih epova, koji su vjerojatno nastali u tom
razdoblju, a zapisani su kasnije
3. Arhajsko doba (oko 800-500. pr. Kr.) – pojava alfabeta, razvoj društva i materijalne
kulture, Grci se šire Sredozemljem
4. Klasicno doba (oko 500-300. pr. Kr.) – vrhunac grcke civilizacije
5. Helenisticko doba (336-30. pr. Kr, tj. od pocetka vladavine Aleksandra Velikoga do
rimskog osvajanja Egipta) – doba Aleksandrovog carstva i njegovih državanasljednica,
prožimanje grcke kulture s kulturama Bliskog Istoka
EGEJSKI SVIJET U BRONCANO DOBA
Od oko 2700. pr. Kr. na egejskom podrucju predindoeuropski stanovnici stvaraju razvijenu
civilizaciju cija su središta bili Kikladski otoci i Kreta.
Pelazgi – prastanovnici Grcke i egejskih otoka, Eteokrecani – predgrcki stanovnici Krete
Kreta – zbog povoljne klime otok je bio pogodan za poljoprivredu, a zbog zemljopisnog
položaja stanovništvo je bilo usmjereno i prema pomorstvu i trgovini
Minos – mitski kretski kralj, prema grckoj predaji Zeusov sin, Minos je vjerojatno bilo
dinasticko ime svih kretskih vladara, a pretpostavlja se da je prvi, mitski Minos, gospodar
Knosa koji je ujedinio kretske gradove u jedinstvenu državu najkasnije oko 1500. pr. Kr.
MINOJSKA KULTURA (od oko 2700. pr. Kr. do oko 1470. pr. Kr)
- Arthur Evans – engleski arheolog
- kretska država bila je talasokracija – gospodarica Egejskoga mora i okolnog kopna
- trgovacko i kulturno posredništvo izmeu Europe i Azije
- gradovi s raskošnim palacama (, Knos, Fest Malija, Hagija Trijada)
- palaca u Knosu – Minotaurov labirint
- labris – dvostrana sjekira, simbol kraljevske vlasti
- kralj je vjerojatno bio prvak trgovacke aristokracije
- kretska umjetnost: freske, oslikane vaze
- bik je imao važan položaj u vjerskom kultu, postojala je obredna igra preskakanja bika
- grcki mit o Minotauru: Minotaur je bio cudovišno bice, covjek s glavom bika, kojega
je Minos dao zatvoriti u labirint, a hranio ga je mladicima i djevojkama koje su slali
ahejski gradovi kao danak – vjerojatno je da su ahejski gradovi morali slati robove kao
danak na Kretu, a ti robovi koristili su se u obredu preskakanja bika pri cemu su mnogi
i pogibali
- božica plodnosti Dikta, prikazana je kao žena sa zmijama
- linearno pismo A – glasovno pismo, nije odgonetnuto kao ni jezik Eteokrecana
- oko 1470. god. erupcija vulkanskog otoka Tere (Santorini) – plimni val uništio je
kretsku mornaricu i luke, civilizacija se više nije oporavila, pa su otok osvojili i
naselili Grci-Ahejci
17
TROJA (ILION, ILIJ) – grad u Maloj Aziji na tjesnacu Helespont (Dardaneli) i važno
trgovacko središte na pomorskom putu izmeu Crnoga i Egejskoga mora u II. tisucljecu
- iskopavanja je zapoceo arheolog-amater Heinrich Schliemann u XIX. stoljecu
- pronaeno je devet slojeva, grad je više puta razaran i obnavljan
- oko 1200. pr. Kr. Troju su nakon desetogodišnje opsade opljackali Ahejci – taj je
dogaaj ušao u mitologiju i kasnije je opjevan u Homerovoj Ilijadi
- Troja kralja Prijama koju opisuje Homer vjerojatno se nalazi u sloju 7a
MIKENSKA KULTURA (oko 1800-1100. pr. Kr)
- nosilac te kulture bilo je grcko pleme Ahejaca, najvažnije središte bio je grad Mikena,
a vecina kulturnih dostignuca preuzeta je od minojske kulture
- oko 1800. dolaze grcka plemena Ahejaca, Jonjana i Eoljana, ratnici s broncanim
oružjem, pokoravaju Pelazge i preuzimaju njihova znanja o obradi zemlje
(sredozemne kulture: maslina, vinova loza, smokva, ali i uzgoj žitarica), obrtima i
pomorstvu
- Ahejci stvaraju više država cija središta su bili utvreni gradovi: Mikena, Tirint,
Sparta, Atena, Teba
- kiklopske zidine – debele zidine grada Mikene za koje se kasnije vjerovalo da su ih
izgradili Kiklopi
- Heinrich Schliemann otkrio je u ruševinama Mikene tzv. Atrejevu riznicu sa zlatnim
maskama, peharima i nakitom (svjedoci o razvijenim obrtima)
- linearno pismo B – preuzeli su ga od Krecana, pisali su i na papirusu i na glinenim
plocicama, pismo je odgonetnuto, kao i jezik, jedan stari grcki dijalekt
- u XV. st. Ahejci osvajaju Kretu, a u XIII. st. Troju
- pocetkom XII. st. mikenska kultura uništena je u najezdi osvajaca sa sjevera,
vjerojatno uslijed ekspanzije kulture žarnih polja (što se vremenski poklapa s
najezdama «pomorskih naroda» na Bliskom Istoku)
- nakon propasti mikenske kulture, u Grcku se doseljavaju Dorani, sjeverno grcko
pleme, slijedi «mracno doba» (homersko doba), a zatim obnova civilizacije
HOMERSKO DOBA (oko 1100-800)
- naziva se i mracnim dobom jer postoji vrlo malo povijesnih izvora, o društvu toga
doba može se nešto saznati iz Ilijade i Odiseje, epova koji su zapisani u VIII. st. i
pripisuju se Homeru
- nestale su kulturne tekovine mikenske civilizacije, grcka plemena se premještaju
- najveci dio Peloponeza i Kretu zauzeli su Dorani, kulturno najzaostalije pleme, ostatci
Ahejaca povlace se u unutrašnjost Peloponeza, koja se zove Aheja, Jonjani naseljavaju
poluotok Atiku (moguce i prije toga doba) te obale Male Azije (Jonija), Eoljani
sjevernu i srednju Grcku te Eoliju u Maloj Aziji, svako od ovih plemena govori
vlastitim narjecjem
- stvaraju se polisi (gradovi-države) u kojima je društveni poredak ratnicke demokracije
s kraljem kao «prvim meu jednakima"
- Dorani su donijeli obradu željeza
18
GRCKO DRUŠTVO I KOLONIZACIJA (ARHAJSKO DOBA)
ARHAJSKO DOBA (oko 800. do 480. pr. Kr) – rano doba grcke civilizacije, Grci razvijaju
obrte i trgovinu, pojava pismenosti, kolonizacija Sredozemlja
DRUŠTVO: patrijarhalno, plemenske zajednice, nastaju imovinske razlike i staleži
- rod (genos), bratstvo (fratria), pleme (fila)
- kralj ili bazilej (basileus) – poglavar plemenske zajednice, s razvojem države vlast
bazileja ogranicava aristokracija, u nekim polisima kraljevi ce dobiti samo simbolicku
ulogu, a negdje ce ta funkcija cak i nestati
- demos – puk; aristokracija («najbolji») ili eupatridi («koljenovici»)
POLIS – grcka država-grad, teritorij polisa definirao je reljef (planinski lanci i razvedena
obala), polis se sastojao od akropole (utvrda s hramovima), agore (gradski trg) i okolnih sela
Oblici državne vlasti: monarhija («vladavina jednog»), aristokracija («vladavina najboljih»),
demokracija («vladavina puka»), tiranida («nezakonita vladavina», nije isto što i despocija –
samovoljna vladavina, kako su Grci nazivali monarhije na istoku)
DRUŠTVENI I GOSPODARSKI RAZVOJ
Rudno bogatstvo: srebro, bakar, željezo, kvalitetan kamen, glina
Obrtnicki proizvodi: keramika, oružje, nakit, vunene tkanine
Poljoprivreda: masline, vinova loza, smokve, stocarstvo
- žitarica cesto manjka, pa ih Grci uvoze iz Egipta i drugih zemalja
Pomorstvo – zbog pomorske i trgovacke orijentacije Grci razvijaju brodogradnju i postaju
suparnici Fenicanima
Izvor: Hesiod – Poslovi i dani (VIII. st)
Dužnicko ropstvo – sitni zemljoposjednici prisiljeni su na zaduživanje, kada ne mogu
otplacivati dug gube zemlju ili postaju robovi dok ne otplate dug, hipoteka (dužnicki kamen)
Hopliti – teško naoružani, oklopljeni pješaci, cine ih pripadnici srednjeg sloja koji si mogu
nabaviti opremu, od VIII. st. uvodi se bojni red, falanga, novi nacin ratovanja i vojna obuka
(u homersko doba vojska se sastojala od aristokrata s bojnim kolima i rulje naoružane
prackama i bodežima)
KOLONIZACIJA – od VIII. st. Grci se pocinju naseljavati diljem sredozemne obale
Uzrok: prenapucenost polisa (ali i društvene napetosti i dužnicko ropstvo)
Matica – polis osnivac kolonije, kolonija – naseobina, novi neovisni polis
Pravci kolonizacije:
- južna Italija (Kima, Neapol, Kroton, Sibaris)
- Sicilija (Sirakuza, Selinunt, Akragant) – Rimljani su je zvali «Velika Grcka»
- Južna Francuska (Masalija)
- Libija (Kirena), Egipat (Naukratis)
- Mala Azija, Trakija, Bospor (Bizantion), Crno more (Trapezunt), Krim
- Jadransko more (Adria, u IV. st. pr. Kr. Grci sa Sicilije koloniziraju južni dio naše
obale – Issa (Vis), Pharos (Hvar), Korkyra Melaina (Korcula), Tragurij (Trogir), Epetij
19
SPARTA
Sparta ili Lakedemon – najznacajniji dorski polis na Peloponezu, još od postanka spartansko
društvo je izrazito ratnicko društvo, odgoj djece je kolektivisticki, a imovinske razlike meu
clanovima spartanske zajednice nisu velike
VIII. st. Sparta se takoer suocila s problemom prenapucenosti i riješila ga je ratnim
osvajanjem Mesenije (735-715. prvi mesenijski rat, u 7. i 5. st. vodit ce se još dva mesenijska
rata koji su uzrokovani pobunama Mesenjana)
- aristokratska država
- Likurg – kralj i zakonodavac, pocetkom 8. stoljeca donio je zakone koji su utemeljili
spartanski društveni sustav, najvažniji su bili propisi vojne obuke
- spartanski odgoj: od sedme godine djecake odgaja država, celicenjem bi se odgajali
okrutni, skromni i neustrašivi ratnici
- Sparta je u neprestanoj opasnosti od pobune helota, pa joj je bila nužna stalna vojna
pripravnost
- heloti – robovi koji obrauju posjede spartijata, nekoliko puta brojniji od slobodnih
graana, drže ih u pokornosti neprestanim terorom, heloti su potomci pokorenog
ahejskog stanovništva, a kasnije su i gotovo svi preživjeli Mesenjani pretvoreni u
helote
- kriptije – povremeni pokolji potencijalnih buntovnika meu helotima
- perijeci – slobodni seljaci i obrtnici, uglavnom potomci Ahejaca, nemaju politicka
prava i ne smiju živjeti u samom gradu
- spartijati – jednaki, punopravni graani i vojnici, spartijatom je postajao Doranin sa
navršenih 30 godina, nakon vojne službe i promaknuca u vojni cin
- 675. agrarna reforma, preraspodjela zemljišta – broj lakedemonskih graana utvren je
na 9000, a svaki je dobio jednaku cesticu zemlje
- apela (narodna skupština) – cine je svi spartijati, ne donosi odluke nego ih samo
potvruje
- geruzija (vijece staraca) – cini je 28 uglednih staraca i 2 kralja
- kraljevi – zapovjednici vojske, u doba mira predsjedaju sjednicama geruzije i brinu se
za vjerske obrede
- efori – vijece petorice izbornih cinovnika, najviša izvršna vlast
20
ATENA
Atena – stari jonski polis na poluotoku Atici, zaštitnica grada je božica Atena, zbog manjka
plodne zemlje Atenjani su bili dosta usmjereni na obrte i trgovinu
- do VII. st, kada je bazilej razvlašten, Atena je bila aristokratska monarhija (bazilej ce
postati tek izborni cinovnik zadužen za bogoslužje, jedan od 9 arhonata
- eupatridi – atenska aristokracija
- arhonti – tri, kasnije devet izbornih cinovnika koji imaju izvršnu vlast za
jednogodišnjeg mandata
- areopag – aristokratsko vijece i vrhovni sud
- bule - aristokratsko vijece sa zakonodavnom vlašcu
- eklezija (narodna skupština) – cine je svi punopravni muškarci, potvruje zakone, ali
se bule i areopag ne moraju složiti s njezinim odlukama, clanovi eklezije mogu birati
cinovnike, ali birani su mogli biti samo eupatridi
- demos je nezadovoljan aristokratskom upravom, najveci društveni problem je
dužnicko ropstvo, koje je u porastu zbog povecanja stanovništva i socijalnih razlika
- 630. Kilonov pokušaj uvoenja tiranide
- 621. Drakonovi zakoni: popisano je obicajno pravo i stroge kaznene mjere
- 594. Solonove reforme: ukinuto je dužnicko ropstvo, graani su podijeljeni u cetiri
imovna razreda, propisana su njihova prava i obveze, uvedena je timokracija (timeprocjena
imetka), vlast ne pripada samo eupatridima nego i pucanima koji su se
obogatili, Solonovi zakoni postat ce atenski ustav
- 546-527. vlast osvaja tiranin Pizistrat koji se oslanja na demos, formalno zadržava
postojece organe vlasti, puni državnu riznicu srebrom iz novootkrivenih rudnika, kuje
atenski novac i uvodi javne radove, gradi nove hramove na Akropoli
- nasljeuju ga sinovi Hipija i Hiparh (Pizistratidi), zatim slijedi urota i obnova
aristokratske države
- 510. Klistenove reforme: umjesto imovinske teritorijalna podjela stanovništva (10
dema), ravnopravnost svih graana, eklezija dobiva pravu zakonodavnu vlast – pravni
temelj demokracije
- ostrakizam – mjera protiv tiranije, tajno glasovanje o mogucem tiraninu, onaj cije bi
ime najviše puta bilo zapisano na ostrakonu (keramickoj plocici) bio bi prognan na
deset godina
21
HELENSKA VJERA I KULTURA DO KLASICNOG DOBA
MITOLOGIJA – politeizam, helenski bogovi zamišljani su u ljudskom obliku i s ljudskim
osobinama, posredstvom Homerovih epova, kasnije književnosti i umjetnickih prikaza
sacuvan je velik broj mitova o bogovima i herojima
Titani – stari naraštaj bogova koje je Zeus svrgnuo s vlasti, Uran i Gea (Nebo i Zemlja),
Kron (Vrijeme) i Rea, to su, vjerojatno, predindoeuropska božanstva
Olimpski bogovi – 12 glavnih božanstava koji vijecaju na vrhu planine Olimp; Zeus
(gospodar neba), Posejdon (gospodar mora), Had (gospodar podzemlja), Hera (zaštitnica
braka i majcinstva), Demetra (zaštitnica poljodjelstva), Atena (božica mudrosti, rata i
mira), Afrodita (božica ljubavi), Artemida (zaštitnica lovaca), Apolon (bog Sunca, ljepote
i umjetnosti), Hefest (bog vatre i zaštitnik kovaca), Ares (bog rata), Dioniz (bog vina i
veselja)
- uz njih postoji i citav niz nižih bogova i duhova prirode, npr. nimfe, Muze – 9
zaštitnica umjetnosti, te cudovišta s pomiješanim osobinama ljudi i (ili) razlicitih
životinja (satiri, kentauri, gorgone, zmajevi, kiklopi, giganti itd.)
Heroji (ili polubogovi) – potomci bogova i smrtnika, koji su smrtni, ali obdareni izuzetnim
sposobnostima, vjerojatno, stvarne povijesne osobe iz homerskog i ahejskog doba,
Heraklo, Perzej, Tezej, Jazon, Ahil itd.
SVETIŠTA I SVETE IGRE
Delfi – Apolonovo prorocište, Dodona – Zeusovo prorocište
Olimpija (nije isto što i Olimp!) – glavno svetište posveceno Zeusu, središte hodocašca i
Olimpijskih igara (olimpijska era – priznaju je svi Grci, uz lokalne kalendare pojedinih
polisa, olimpijada – razdoblje od cetiri godine izmeu igara, npr. naša 772. pr. Kr. bila bi
prva godina druge olimpijade)
GRADITELJSTVO I UMJETNOST
- hramovi, kazališta, stadioni
- u arhajsko doba pocinju se graditi zgrade od kamena i razvija se tzv. dorski stil
- oslikavanje vaza: geometrijsko razdoblje, razdoblje crnih figura, raz. crvenih figura
- arhajsko kiparstvo: kuros (mladic) i kora (djevojka)
- epika i lirika, rapsodi (recitatori) i aedi (pjesnici)
- drama se razvila iz Dionizova bogoslužja, tragedija i komedija
FILOZOFIJA I ZNANOST
Filozofi – ljubitelji mudrosti, pokušavaju objasniti svijet, ne bave se samo cisto
filozofskim razmišljanjima vec i znanstvenim promatranjima
Miletska škola (Tales) – tragaju za prapocelom, Pitagora - matematicar i mistik,
Heraklit (Panta rei), Parmenid (elejska škola),
Empedoklo (ucenje o 4 elementa), Demokrit (ucenje o atomima)
22
GRCKO-PERZIJSKI RATOVI
- sukob Perzije i grckih polisa trajao je, s prekidima, pola stoljeca (499-449)
- najvažniji izvor je Herodot
Uzroci: težnja Perzije da zavlada Sredozemljem, težnja Grka da sacuvaju samostalnost
- to je bio i sraz kultura jer Heleni u Maloj Aziji nisu mogli pristati na despotski nacin
vladanja i raskoš perzijskih vlastodržaca, gospodarski uzrok – perzijski kraljevi
omogucili su fenickim trgovcima da trguju sa Skitima na Crnom Moru i tako
potkopali monopol Mileta u toj trgovini
499-494. pr. Kr. ustanak maloazijskih i ciparskih Grka predvoen gradom Miletom,
pomoc im šalju Atena i Eubeja, ustanici u pocetku imaju uspjeha, razorili su Sard (sjedište
satrapa), tijekom pet godina ustanici su svladani, Milet je sravnjen sa zemljom
492. prvi pohod kralja Darija – velika perzijska flota stradala je u oluji
490. drugi pohod kralja Darija – Darije je odlucio kazniti Atenjane, perzijska vojska
iskrcala se u Atici
Bitka kod Maratona – malobrojnija atenska vojska na celu s Miltijadom iznenadila je
Perzijance, zadala im poraz i tako ih demoralizirala da su se morali povuci, hoplit Filipid
trcao je od Maratona do Atene (42 km) s vijestima i umro od iscrpljenosti (maratonska
utrka njemu u cast)
- Sparta, kao vodeca vojna sila, okuplja polise u protuperzijski savez (buduci
Peloponeski savez)
- Atenjani ulažu srebro iz novootkrivenih rudnika u izgradnju jake ratne mornarice
(projekt je smislio strateg Temistoklo)
480-479. pr. Kr. Kserksov pohod – kralj Kserkso odlucuje napasti Heladu s dvije strane,
veliku ratnu mornaricu šalje izravno prema Ateni, dok je velika kopnena vojska krenula
preko Bospora i trebala pokoriti jedan po jedan polis od sjevera prema jugu
Bitka kod Termopila – spartanski kralj Leonida docekuje Perzijance u Termopilskom
klancu u Tesaliji, 300 boraca brani klanac do smrti i uspijeva zadržati Perzijance dok se
Atenjani ne evakuiraju iz grada na otok Salaminu
Bitka kod Salamine – Temistoklo prijevarom navodi Kserksa da napadne atensku
mornaricu kod Salamine, atenski brodovi su manji i brži, pa mogu lakše manevrirati u
tjesnacu izmeu kopna i Salamine, katastrofalan poraz perzijske mornarice
Bitka kod Plateje (479) – odlucujuci poraz perzijske kopnene vojske od strane Spartanaca
- do 449. (Kalijin mir) svi maloazijski polisi i Cipar oslobodili su se perzijske vlasti
Posljedice grcko-perzijskih ratova:
- prestaje razdoblje ekspanzije Perzijske države i ona dolazi u krizu
- Sparta i Atena ojacale su gospodarski i vojno i potvrdile su se kao dva najutjecajnija
polisa
- zapocinje razdoblje suparništva izmeu Sparte i Atene za prevlast nad ostalim
polisima
Peloponeski savez – predvodi ga Sparta kao najjaca kopnena sila, u njemu ce ostati
uglavnom dorski polisi koji nisu imali interesa za nastavak rata s Perzijom preko mora
Delski savez (Atenski pomorski savez) – Atena i njezini jonski saveznici istupaju iz
Peloponeskog saveza i stvaraju novi pomorski savez sa sjedištem na otoku Delu 478. god,
Atenjani su opremali i zapovijedali mornaricom, dok su ostali polisi, uglavnom, izdvajali
novac u tu svrhu, taj savez prerast ce u atensku pomorsku državu
23
ZLATNO DOBA ATENE
Druga polovica V. st. pr. Kr – zlatno doba Atene, Atena postaje glavno politicko i
kulturno središte helenskoga svijeta, na vrhuncu je vojne i gospodarske moci
RAZVOJ DEMOKRACIJE
Efijalt – voa demokratske stranke, 464. oduzeo Areopagu gotovo sve ovlasti i prenio ih
na Ekleziju (zakonodavna vlast) i Bule (izvršna vlast), ubijen u zavjeri eupatrida
Demokratski poredak: 500 clanova Bulea bira se ždrijebom na rok od jedne godine, kao i
600 sudaca Helijeje, Areopag je sveden na vijece 9 arhonata koji se brinu iskljucivo za
vjerske poslove, 10 stratega, vojnih zapovjednika, bira se prema sposobnostima kao i
razliciti državni službenici (poreznici, nadzornici, pisari itd.)
Periklo – novi voa demokratske stranke, biran za stratega (vojnog zapovjednika)
uzastopce petnaest godina (444 - 429), u vanjskoj politici provodi ekspanziju Atene, u
unutarnjoj dovodi demokratsko ureenje do krajnosti, uveo placu za sve državne službe
cime je motivirao i najsiromašnije da sudjeluju u zasjedanjima Eklezije i kandidiraju se za
druge dužnosti, obnovio Akropolu i izgradio luku Pirej i Dugi zid (izmeu Atene i Pireja),
okružio se umjetnicima i filozofima, umro od epidemije u doba spartanske opsade Atene
(Peloponeski rat)
KULTURA PERIKLOVA DOBA
- klasicno doba helenske umjetnosti
- Akropola – nijedna akropola nije se mogla mjeriti s Atenskom, na projektu su
sudjelovali najveci tadašnji arhitekti i kipari na celu s Fidijom
- Partenon – veliki hram Djevicanske Atene (Athena Parthenos) izgraen u dorskom
stilu (Iktin i Kalikrat) s velicanstvenim frizom
- osim Partenona, na Akropoli su se nalazili hram Erehtej, hram Atene Nike
(Pobjednice), Zeusovo svetište, prilaz zvan Propileji te veliki Atenin kip od slonovace
i zlata (Fidija)
- kipari: Miron (Bacac diska), Poliklet (Nosac koplja), Fidija (osim Atene, izradio je i
veliki kip Zeusa u Olimpiji, jedno od sedam svjetskih cuda)
- tragicari: Eshil (Okovani Prometej, Orestije), Sofoklo (Antigona, Kralj Edip), Euripid
(Medeja, Elektra, Ifigenija)
- najveci grcki komicar: Aristofan, njegove komedije ismijavaju osobe iz tadašnjeg
javnog života u Ateni (Oblaci, Ptice, Žabe)
- Atena je bila središte filozofije, u V. st. tamo su djelovali Anaksagora, više sofista i
Sokrat, u IV. st. Platon i Aristotel
- sofisti – putujuci ucitelji, otkrili su logicka pravila i usavršili umijece uvjeravanja,
kasniji filozofi doveli su ih na zao glas zbog njihovog cestog etickog relativizma
(Protagora: «Covjek je mjera svih stvari.»)
- Sokrat – atenski «ulicni» filozof, djelovao u doba i nakon Peloponeskoga rata,
protivnik sofistickog relativiziranja, otkrio definiciju i majeutiku, tvrdi da su vrlina i
znanje isto, «Znam da ništa ne znam.», protivnici su ga 399. optužili da kvari atensku
mladež, navodno je, umjesto progonstva, izabrao mucenicku smrt (popio otrov),
ucitelj Platona, utemeljitelja idealisticke filozofije i škole Akademije
24
PELOPONESKI RAT (431 – 404)
- dugi rat izmeu Sparte i Atene i njihovih saveznika koji je oznacio kraj klasicnog doba
helenske civilizacije
- glavni izvor je Tukidid (djelo Peloponeski rat)
Uzrok: suparništvo Peloponeskog i Pomorskog (Delskog) saveza, ali i otpor atenskoj
prevlasti unutar samoga Pomorskog saveza
Povod: sukob Atene i Korinta (spartanski saveznik) oko korintske kolonije Potideje,
Atenjani su željeli zavladati strateški važnom Korintskom prevlakom i osigurati se od
moguce izdaje Potidejana koji su bili u Pomorskom savezu, naložili su im da poruše
zidine, što su oni odbili, Atenjani su napali Potideju, a Korincani su im krenuli pomoci,
Atenjani su pobijedili, Spartanci su objavili rat Ateni
Tijek rata:
- Sparta (tj. Peloponeski savez) je imala apsolutnu prednost u kopnenoj vojsci, Atena (tj.
Delski savez) u mornarici
- 431-421. Arhidamov rat (Arhidam je bio jedan od spartanskih kraljeva), spartanska
strana pustoši poluotok Atiku i opsjeda Atenu, ali izbjegava pomorske bitke, atenska
strana ugrožava Peloponez pomorskim ekspedicijama i izbjegava kopnene bitke
- nijedna strana nije mogla ostvariti brzu pobjedu takvom taktikom jer su Atenjani
opskrbljivani iz jonskih polisa u Maloj Aziji, a Spartanci iz dorskih polisa na Siciliji
- 421 – 418. Nikijin mir (Nikija je atenski vojskovoa), 421. je potpisan mir koji su obje
strane smatrale samo strateškim primirjem, borbe su ponovno zapocele kada su
Atenjani pridobili Arg na svoju stranu, što je izazvalo Spartance
- 415-413. Sicilski pohod: atenski demagog Alkibijad poveo je glavninu flote na Siciliju
s ciljem da uništi spartansku opskrbu, glavna meta bila je Sirakuza, Atenjani su
doživjeli težak poraz – prekretnica u ratu
- 411-404. Dekelejski rat, završnica rata u kojoj su Spartanci izvojevali konacnu
pobjedu, Perzija pocinje materijalno pomagati Peloponeski savez, koji gradi flotu
- 405. spartanski admiral Lisandar kod Egospotama porazio glavninu atenske mornarice
- 404. Atena pristaje na spartanske mirovne uvjete: morali su predati ostatak ratne flote,
srušiti Dugi zid, raspustiti Delski savez i platiti veliku ratnu odštetu, Spartanci su na
vlast u Ateni doveli «trideset tirana» (demokracija je obnovljena godinu dana kasnije)
Posljedice Peloponeskog rata:
- svi grcki polisi katastrofalno su se iscrpili
- Sparta je zadobila hegemoniju koja je potrajala desetak godina (do spartanskoperzijskog
sukoba 394. pr. Kr), meutim, broj spartijata bio je osjetno smanjen i
uskoro ce doci do ozbiljne krize spartanskog društva i državnog ustroja
- Atena nikada više nece biti velesila, nakon oporavka Atene, takav pokušaj završio je
jednim novim ratom izmeu Atene i Tebe (362. god. pr. Kr.)
- Perzijanci su, takoer privremeno, obnovili vlast nad polisima u Joniji
- zapoceo je uspon Makedonije
25
USPON MAKEDONIJE – HELENISTICKO DOBA
Makedonija – nalazi se izmeu Helade i Trakije, ostali Grci su Makedonce smatrali
«barbarima», tj. negrcima, no nije jasno je li to zato što su bili na nižem kulturnom stupnju ili
zato što su bili trackog ili ilirskog podrijetla, prevladava teorija da su drevni Makedonci, ipak,
jedno od grckih plemena, Makedonija je bila aristokratska monarhija, stanovništvo se
pretežno bavilo stocarstvom i ratarstvom, nije bilo polisa, aristokracija je usvojila helensku
kulturu, u doba Filipa II. Makedonci dobivaju pravo sudjelovanja na Olimpijskim igrama
Filip II. (359 - 336) – proširio vlast Makedonije na velik dio Trakije i tako došao do rudnika
zlata i drugih metala te stekao veliko bogatstvo
- pomirio zavaene aristokratske obitelji
- preustroj vojske: profesionalna vojska, makedonska falanga – novi bojni red hoplita
(16x16) naoružanih kopljima dužine 7 m, takoer, jaka konjica
- nova prijestolnica: Pela
- 348. porazio savez grckih polisa na poluotoku Halkidici
- Filipov cilj: ostvariti hegemoniju nad svim Helenima i povesti ih u pohod protiv
Perzije
- stjece pristaše u svim polisima, ako ne zbog politickog slaganja, onda podmicivanjem
(«Zlatom natovareni magarac otvara vrata svih tvrava.»)
- protumakedonska stranka je osobito jaka u Ateni (govornik Demosten – filipike)
- 338. bitka kod Heroneje: Filipova vojska porazila je udružene snage Atene i Tebe,
nakon cega je ostvarena makedonska hegemonija nad Heladom
- Korintski savez: cine ga svi polisi, koji su formalno sacuvali neovisnost, i
Makedonsko kraljevstvo, clanicama su zabranjeni meusobni sukobi i dužne su
izdvajati za zajednicku vojsku
Aleksandar III. Veliki (336 – 323)
- postaje makedonski kralj s dvadeset godina
- odgojio ga je veliki grcki filozof i znanstvenik Aristotel
- odlucio je ostvariti projekt svojega oca o pohodu protiv Perzije, nije imao namjeru
potpuno uništiti Perzijsko carstvo, nego samo osvojiti Malu Aziju i ucvrstiti
makedonsku hegemoniju nad svim Helenima, meutim, Perzijska država pokazala se
krhkijom no što se cinila
- 334. pr. Kr. Aleksandar na celu makedonsko-helenske vojske od oko 50,000 ljudi
prelazi tjesnac Helespont
- perzijski kralj Darije III. podcijenio je Aleksandra i nije poslao pomoc satrapu iz
Sarda, Aleksandar pobjeuje na rijeci Graniku i osvaja Malu Aziju
- 333. bitka kod Isa, Aleksandar pobjeuje i veliku Darijevu vojsku, nastavlja pohod
prema jugu kako bi zauzeo važne perzijske luke u Fenikiji, opsada i pad Tira
- legenda o Gordijskom cvoru
- 332. Aleksandar ulazi u Egipat, gdje ga svecenici proglašavaju Amonovim sinom i
novim faraonom, osniva novu egipatsku prijestolnicu Aleksandriju, opijen pobjedama
nastavlja pohod vjerujuci da je doista božanstvo
- 331. odlucujuca bitka kod Gaugamele u Mezopotamiji, Aleksandar zauzima Babilon i
razara Perzepol
- 330. Darije III. bježi u Baktriju (Afganistan – Tadžikistan), satrap Bes daje ga ubiti, a
Aleksandar ubija Besa i sahranjuje Darija s kraljevskim pocastima
- Aleksandar se proglašava novim perzijskim kraljem i premješta prijestolnicu u
Babilon, «svadba Europe i Azije»
26
- pohod na Indiju, Aleksandrovi vojnici odbijaju nastaviti prijeko rijeke Inda, povratak
preko pustinjske Gedrozije
- 323. Aleksandrova smrt
- Aleksandrova država bila je jedinstvena samo u teoriji, buduci da nikakva vlast nije
mogla potpuno nadzirati tako golem prostor, pa satrapi vladaju kao samostalni vladari
POSLJEDICE ALEKSANDROVIH OSVAJANJA
- politicke: nakon Aleksandrove smrti pocinju borbe izmeu njegovih vojskovoa i
nastaju države dijadoha, tj. nasljednika, Makedonijom je zavladala dinastija
Antigonida, ciju hegemoniju priznaju i helenski polisi (prijestolnica Pela), Egiptom
dinastija Ptolemejevica (prijestolnica Aleksandrija), dok je Sirijom i Mezopotamijom
vladala dinastija Seleukida (prijestolnica Antiohija), u Maloj Aziji nastalo je nekoliko
manjih država, a na istoku Perzije pojavila se država Parta
- gospodarske: blago iz perzijske riznice Aleksandar daje prekovati u novac što dovodi
do pada vrijednosti novca i rasta cijena, padaju jedino cijene robova buduci da se
njihov broj znatno povecao, obezvrijeen je rad slobodnih obrtnika i oni propadaju,
gospodarska kriza je najviše pogodila upravo helenski svijet
- kulturne: grcki jezik i obicaji šire se daleko na istok, dolazi do miješanja helenske
kulture s kulturama Bliskoga istoka, rezultat se naziva helenistickom kulturom
(helenisticko doba: IV – I. st. pr. Kr), od tridesetak novih gradova pod nazivom
Aleksandrija opstala je jedino ona u Egiptu koja je postala prvi pravi kozmopolitski
velegrad (uz sirijsku Antiohiju i maloazijski Pergam)
- kozmopolitizam – uvjerenje o citavom svijetu kao domovini
- sinkretizam – prožimanje religija, istocnjacki misticni kultovi, koji obecavaju
procišcenje duše i spas proširili su se citavim sredozemnim svijetom, npr. kult Mitre
(Perzija), Izide i Ozirisa (Egipat), Kibele (Bliski istok)
- pojava novih filozofskih škola koje uce kako se covjek može uzdici do ideala
mudraca: kinici (odbacivanjem kulture i društvenih konvencija), stoici (prihvacanjem
sudbine), epikurejci (uživanjem u pravim stvarima), skeptici (suzdržavanjem od
donošenja sudova)
- razvoj pojedinacnih znanosti (pospješila ga je razmjena znanja): matematika,
zemljopis, astronomija, zoologija, botanika, fizika, kemija, medicina
mnogi helenisticki vladari sanjali su o novom svjetskom carstvu, no to je pošlo za rukom
tek Rimljanima
27
DREVNA ITALIJA
Apeninski poluotok – povoljan za život zbog blage klime, plodnog tla i dovoljno vode
- tijekom indoeuropske seobe u Italiju dolaze razlicite etnicke skupine
- prvi val: broncano doba, kultura terramare
- drugi val: željezno doba, kultura villanova
- do VIII. st. pr. Kr. oblikovali su se zasebni narodi
- Sikani: prastanovništvo koje se održalo ponegdje na jugu
- Italici: najbrojnija skupina indoeuropskih plemena, Latini, Samnicani, Sabinjani,
Volsci
- Etrušcani: narod nepoznata podrijetla u današnjoj Toskani
- Iliri: jug talijanske jadranske obale
- Kelti (Gali): dolina rijeke Po
- Heleni: kolonije na Siciliji i u južnoj Italiji, gospodarski i kulturno najnapredniji
- Kartažani: kolonije na Siciliji, Sardiniji i Korzici
ETRUŠCANI
- zovu ih i Tuskima i Tirencima (otuda Toskana i Tirensko more)
- neki smatraju da su se doselili iz Male Azije, neki da su autohtoni (starosjedioci)
- prvi od apeninskih naroda koji je stvorio civilizaciju, etrurska kultura ima dosta
zajednickih obilježja s kulturom Grka u arhajsko doba
- politicka organizacija slicna je grckom polisu, u svakom gradu vlast ima aristokracija i
kralj (koji je vjerojatno dolazio na vlast izbornim putem)
- dvanaest etrurskih gradova (Tarkvinija, Luna, Voltera, Klusij itd) cini labavi savez
- u VII. i VI. st. pr. Kr. etrurski savez predstavlja talasokraciju na Tirenskom moru,
vlada Korzikom (koju se preoteli Grcima, a u sporazumu s Kartažanima) i Lacijem
- vladajuci Latinima, utvrdili su Rim i ondje postavili dinastiju Tarkvinijevaca
- etrušcansku pomorsku ekspanziju zaustavila je Sirakuza, dok su ih u Padskoj nizini
zaustavili Gali
- do III. st. pr. Kr. svi etrurski gradovi podvrgnuti su vlasti Rima, a Etrušcani su
postupno latinizirani
- u starom svijetu bili su na glasu kao vješti trgovci i obrtnici
- materijalna obilježja njihove civilizacije uglavnom su poznata po njihovim
grobnicama, podzemne i nadzemne grobnice (tumuli), freske i sarkofazi, uz pokojnika
su polagali nakit i dragocjenosti
- etrušcanska religija bila je usredotocena na zagrobni život i duhovni svijet, razvili su
razlicite postupke umirivanja demona i duša preminulih (npr. gladijatorske borbe na
groblju) te postupke gatanja (utroba žrtvovane životinje, let ptica i sl.), trojstvo
vrhovnih bogova – Tinija, Uni, Minerva
- Etrušcani su prvi koristili lukove u graditeljstvu što im je omogucilo gradnju svodova,
podzemnih cisterni i hodnika, vodovod i kanalizaciju
- etrušcansko pismo je odgonetnuto, ali njihov jezik ne
- mnoga obilježja njihove kulture preuzeli su i razradili Rimljani
28
POCETCI I USPON RIMA
753. g. pr. Kr. prema predaji te je godine osnovan grad Rim, rimska era zapocinje tom
godinom (Varonova era)
7 brežuljaka: Palatin, Aventin, Eskvilin, Kvirinal, Viminal, Kapitol, Celij
Legenda o postanku: Romul i Rem, blizanci, sinovi Ree Silvije i boga Marsa, njihov stric
Amulije, nezakoniti vladar Albe Longe koji je preoteo vlast bratu Numitoru, dao ih je
izložiti u prirodi, našla ih je i othranila vucica, a zatim ih je odgojio jedan pastir, kada su
odrasli pomogli su Numitoru da se vrati na vlast, on im je dao zemlju da osnuju novi grad,
izbila je svaa meu bracom, Romul ubija Rema i postaje prvi rimski kralj
Arheološke interpretacije:
- IX. st. pr. Kr. nastaju prva naselja na brežuljcima uz rijeku Tiber, dolina je bila
mocvarna i nije bila pogodna za život
- VII. st. pr. Kr. latinskim selima uz Tiber zavladali su Etrušcani, Etrušcani su pomogli
domorodcima isušiti mocvare, sela na brežuljcima su se postupno ujedinila u
jedinstveno naselje
Doba kraljeva: prema predaji traje od 753. do 509. pr. Kr.
- spominje se sedam legendarnih kraljeva, od kojih su trojica posljednjih bili Etrušcani,
sigurno ih je bilo više od sedam
- rimsko stanovništvo dijelilo se na tri plemena (tribus), svako pleme na deset kurija
(curia), a svaka kurija na deset rodova (gens), društvo je bilo izrazito patrijarhalno
- patriciji, kasnija rimska aristokracija, potjecu od tih prvobitnih 300 rodova, imali su
politicka prava, imaju pravo glasa u skupštini, tj. komiciji kurije (comitia curiata)
- plebejci, plebs, puk, kasniji doseljenici u Rim, uglavnom obrtnici, nisu imali politicka
prava i živjeli su odvojeno na Aventinu
- kralj (rex), vrhovni sudac, svecenik i vojni zapovjednik, nije imao nasljednu vlast nego
ga je birala skupština a potvrivao senat
- senat (senex = starac), vijece staraca, cine ga starješine rodova, potvruje odluke
skupštine
- navodno je šesti rimski kralj Servije Tulije proveo novu podjelu stanovništva na
imovinske razrede (classes) koji su se dijelili na centurije, a time je i narodna
skupština preustrojena na centurijatske komicije
- posljednji kralj Tarkvinije Oholi protjeran je iz Rima zato što je nj. sin silovao
djevojku po imenu Lukrecija, proglašena je republika, a Rim se oslobodio prevlasti
Etrušcana
Rimska Republika: od 509. do 27. pr. Kr.
- res publica = javna stvar
- sve državne službe (magistrature) su izborne i vremenski ogranicene
- kraljevske ovlasti prelaze na dvojicu konzula koji se biraju na godinu dana
- sva stvarna vlast koncentrirana je u senatu, Rim je aristokratska republika
- plebejci su nakon Servijevih reformi imali pravo glasa u skupštini, no nisu imali
pristup magistraturama i nisu smjeli sklapati brakove s patricijima
- 494. pr. Kr. plebs dobiva pravo birati puckog tribuna koji sudjeluje na sjednicama
senata i ima pravo veta
- 367. plebejci i patriciji izjednaceni su u graanskim pravima
- magistrature: pretor – vrhovni sudac, pontifex maximus – vrhovni svecenik, kvestor –
nadzire državnu blagajnu, edili– nadziru javni red i mir, utege, gradsku cistocu,
diktator – izvanredna magistratura, u posebnim uvjetima diktator dobiva neogranicenu
29
vlast od senata na rok od šest mjeseci, cenzori – svakih pet godina biraju se cenzori
koji popisuju stanovništvo i imovinu te odreuju visinu poreza
Rimska vojska: vojni obveznici su svi slobodni graani od 17 do 46 godina, u doba
Republike opremaju se o svom trošku, osnovna jedinica je legija (3000 kasnije 6000
pješaka – legionara, pomocne jedinice konjanika, strijelaca i bojne tehnike), dijeli se
kohorte (600), manipule (200) i centurije (100), stroga stega, veterani dobivaju mali
zemljišni posjed
30
USPOSTAVA RIMSKE VLASTI NAD SREDOZEMLJEM
Jacanje rimske države:
- zahvaljujuci ustroju države i društva rimski graani odani su Republici i spremni su se
za nju žrtvovati
- rimska vojska bila je dobro uvježbana i disciplinirana
- ravnoteža snaga u Italiji i na Sredozemlju bila je krhka, pa su se Rimljani uspjeli
nametnuti kao vodeca sila spretnom politikom
- Divide et impera! (Podijeli pa vladaj) – odnos prema svim poraženim protivnicima
nije bio jednak, jedni su doslovno porobljeni, drugi podvrgnuti hegemoniji, treci
pretvoreni u saveznike (socii)
Osvajanje Italije (IV-III. st. pr. Kr):
- 390. pr. Kr. Rimljani su odbili najezdu Gala («guske su spasile Rim»)
- 340. Latinski rat – rimska pobjeda nad Latinskim savezom
- samnitski ratovi – Rimljani lome otpor Samnicana i ucvršcuju vlast na jugu Italije
(pokoren je i grcki grad Neapolis, današnji Napulj)
- pocetak III. st. Rim se miješa u razmirice izmeu helenskih polisa na jugu Italije, u rat
izmeu Rima i Tarenta umiješao se epirski kralj Pir («Pirova pobjeda»)
- 285. Pir se povlaci iz Italije – citav jug Apeninskog poluotoka je pod vlašcu Rima, dok
Siciliju zauzimaju Kartažani
- 265. pad Volsinija, posljednjeg etrušcanskog uporišta
- ager publicus (državna zemlja), daje se u zakup uglednim rimskim graanima
Punski ratovi (III-II. st)
- Puni = Kartažani
- Kartaga – kolonija fenickog grada Tira u današnjem Tunisu, osnovana u IX. st. pr. Kr,
do IV. st. Kartaga je od trgovackog središta prerasla u glavnu talasokraciju zapadnoga
Sredozemlja, na vlasti u Kartagi je oligarhija, Kartažana je malo, ali zahvaljujuci
gospodarskoj moci imaju jaku placenicku vojsku sastavljenu od Grka, Italika, Kelta
itd, njihova kultura ima miješana, tj. helenisticka obilježja
- Prvi punski rat (264 - 241) – sukob Kartage i Rima oko Sicilije, «žitnice
Sredozemlja», nakon kartaškog zauzimanja Mesane, Rimljani napadaju Siciliju, uz
velike napore i gubitke Rimljani su uspjeli izgraditi flotu i izvojevati pobjedu,
Kartažani su prisiljeni povuci se sa Sicilije, Sardinije i Korzike koje postaju prve
rimske provincije
- Drugi punski rat (219 - 202) – Kartažani šire posjede na Pirenejskom poluotoku
(Hispanija), koji je bogat rudama, osnovana kolonija Nova Kartaga, Rimljani se
spremaju napasti Kartažane u Hispaniji, meutim, preduhitrio ih je vojskovoa
Hanibal, Hanibal je prešao Alpe i poceo pustošiti Italiju, na njegovu stranu stali su
Kelti i neki italski gradovi, 216. težak rimski poraz kod Kane, neuspjela opsada Rima,
204. rimski vojskovoa Scipion iskrcava se u Africi, Hanibal se mora povuci iz Italije,
202. rimska odlucujuca pobjeda kod Zame, Kartažani moraju platiti ratnu odštetu i
predati Rimljanima svu mornaricu, rimska provincija Hispanija
- Treci punski rat (148 – 146) – Kartaga se brzo oporavlja, što navodi Rimljane da
preduhitre obnovu njezine talasokracije (Katon: «Uostalom, mislim da Kartagu treba
razoriti.»), povod ratu je sukob Kartage s rimskim saveznicima Numianima, nakon
dvogodišnje opsade, Kartaga je sravnjena sa zemljom, provincija Afrika
Osvajanje istocnog Sredozemlja:
- Ilirski ratovi (229 – 167), Rimljani se sukobljavaju s Ilirima zbog njihova gusarstva, u
tri rata zavladali su cijelom istocnojadranskom obalom, provincija Ilirik
31
- sukob s Makedonijom, zapocinje u doba 2. punskog rata jer je Filip V. bio Hanibalov
saveznik, Makedonija priznaje poraz 167.
- 148. provincija Makedonija
- 147. Rimljani razaraju Korint, provincija Ahaja
- pergamski kralj Atal III. nema nasljednika i oporucno ostavlja svoju državu Rimu, tu
ce nastati rimska provincija Azija
32
KULTURA I DRUŠTVO RIMSKE REPUBLIKE
Obitelj: rimska familija, temeljna jedinica društva, obuhvaca širu obitelj, klijente i robove,
vlast oca (pater familias) je neogranicena
Religija: rimska religija razvila se kao spoj italsko-etrušcanskih i grckih vjerovanja, bogovi
rimskog panteona su italska božanstva s preuzetim osobinama grckih bogova, najvažnija je
Kapitolijska trijada – Jupiter (Zeus), Junona (Hera) i Minerva (Atena), osobito se štovao i
Mars, bog proljeca, poistovjecen s grckim bogom rata Aresom, Rimljani su preuzeli
etrušcansko vjerovanje u duhove (lari, penati, geniji), obredi su ukljucivali žrtvovanje
životinja i gatanje
Svakodnevni život: Forum Romanum (glavni trg) bio je središte društvenog i politickog
života, dok se trgovalo na drugim trgovima, mladi patriciji odgajaju se da budu sposobni u
svojoj društvenoj ulozi, dobivaju poduku iz citanja i pisanja, matematike, retorike te prolaze
vojnu obuku, rimske vrijednosti: vrlina, rad i vjera, patricijske obitelji u to doba same
obrauju zemlju, robova ima malo, oni su posluga i pomocna radna snaga, plebs živi nešto
skromnije od patricija, ali ima neka politicka prava i vojnu obvezu
Umjetnost: najjaci je helenski utjecaj, izvorna umjetnost je na skromnom stupnju, ali s
osvajackim ratovima umjetnost dostiže grcki izraz, nekrokorintija – zaplijenjena keramika iz
Korinta i drugih grckih gradova, portretisticko kiparstvo, epsko i lirsko pjesništvo, komedija
(Plaut, Terencije)
Društvene suprotnosti – s vremenom se povecavaju, što je posljedica osvajackih ratova
- podjela na patricije i plebs sve je manje znacajna zbog povecanja imovinskih razlika,
pojavljuje se sloj veleposjednika (nobili), dok se velika vecina graana pretvara u
svjetinu bez zemlje i posla (proletarijat)
- nobili se dijele na senatorski i viteški stalež, senatorske patricijske obitelji prigrabile
su najvece zemljišne posjede, dok su vitezovi plebejci koji su se obogatili trgovinom i
zelenaštvom (vitezovi služe vojsku kao konjanici, taj naziv ce se održati sve do
srednjeg vijeka, kada ce oznacavati niže plemstvo u zapadnoj Europi)
- zbog prelaska na robovsko obraivanje veleposjeda tržište uništava sloj seljaka-sitnih
posjednika, koji se proletariziraju i dolaze živjeti u grad od prosjacenja, sitnog
kriminala i milostinje politicara
- pojava stranaka u politickom životu: optimati – stranka senatora koja želi povecati
ovlasti Senata, populari – stranka koja privlaci niže slojeve obecanjima o agrarnoj
reformi
- agrarnu reformu pokušali su provesti pucki tribuni Tiberije Grakho (133. pr. Kr), pa
zatim njegov mlai brat Gaj (123. g), obojica su ubijena u senatorskim urotama
- Italici koji su bili u saveznickom odnosu s Rimom zahtijevali su puno rimsko
graansko pravo i preraspodjelu zemlje u kojoj bi i oni sudjelovali, to je urodilo i
Saveznickim ratom
- nakon punskih ratova, rimsko gospodarstvo potpuno prelazi na robovsku privredu,
robovi ce naposljetku raditi u doslovno svim zanimanjima i to gotovo iskljucivo oni
- ustanci robova: 138. pr. Kr. Sicilija, 73. pr. Kr. Spartakov ustanak (zapoceo u
gladijatorskoj školi u Kapui)
33
RIM U DOBA GRAANSKIH RATOVA
II – I. st. pr. Kr – zaoštravaju se društvene suprotnosti, što ce dovesti do tri graanska rata
(Marije – Sula, Pompej – Cezar, Marko Antonije – Oktavijan), urota i politickih ubojstava
te dva velika ustanka robova
- sloj sitnih seljackih posjednika potpuno nestaje
- Rim je prenapucen besposlenim proleterima
- vojska postaje neucinkovita (popunjava se graanskom mobilizacijom, vojnici se
opremaju o svom trošku, a za vojnu službu ne prima se redovna placa nego udio u
plijenu, pad motivacije rimskih vojnika) – veliki gubitci u ratu s Numianima i porazi
od germanskih plemena na sjevernoj granici
Gaj Marije – plebejac koji je uspio u vojnoj i politickoj karijeri, jedan od voa stranke
populara, 105. god. uspješno priveo kraju rat protiv numidskog kralja Jugurte, 102-101.
god. porazio Cimbre i Teutone, istodobno je pet puta uzastopce biran za konzula i stekao
veliko materijalno bogatstvo
Marijeva vojna reforma: uvodi se profesionalna vojska, vojsci pristupaju dragovoljci na
rok od 16 godina, dobivaju vojnu opremu i placu od države te mirovinu u obliku
zemljoposjeda, time je povecana moc vojnih zapovjednika i uloga vojske u državi jer su
vojnici ponajprije odani svojem zapovjedniku (zapravo se radilo o privatnim vojskama),
osnovna vojna jedinica postaje legija od 6000 ljudi
Lucije Kornelije Sula – voa optimata i Marijev suparnik, iz ugledne patricijske obitelji,
istaknuo se u Saveznickom ratu (90 – 88. god, pobuna Italika koji su tražili puno rimsko
graansko pravo, Italici su poraženi u ratu, ali im je ipak priznato graansko pravo),
takoer je stvorio vlastitu privatnu vojsku
Prvi graanski rat (88–82) – Senat je odlucio pokrenuti vojni pohod u Malu Aziju protiv
pontskog kralja Mitridata VI (ocekivao se velik ratni plijen), zapovjedništvo je povjereno
Suli, no populari i vitezovi uspjeli su ga razriješiti te dužnosti i predati je Mariju, Sulin
državni udar, nakon odlaska Suline vojske na Istok, grad ponovo zauzimaju Marijeve
snage, 82. god. Sula se vraca, zauzima grad, postaje diktator i provodi politicke cistke
(proskripcije – popisi državnih neprijatelja koje je svatko mogao ubiti i dobiti nagradu)
79. god. nakon što je osigurao prevlast optimata, Sula predaje vlast i povlaci se iz politike
Marko Tulije Ciceron – politicar, književnik i filozof, zagovara republikanstvo i cuvanje
rimske tradicije, kao konzul, 63. god. razotkrio i sprijecio državni udar Lucija Sergija
Katiline, 43. god, u doba Drugoga trijumvirata ubijen u proskripcijama
Prvi trijumvirat (59–49) – kako bi izbjegli meusobni sukob, trojica najutjecajnijih
politicara, Cezar, Pompej i Kras podijelili su vlast nad Rimskom Republikom
(Pompej i Kras istaknuli su se pri gušenju Spartakova ustanka)
Marko Licinije Kras – najimucniji Rimljanin kojega su podržavali novcarski krugovi,
Pompejev suparnik, poginuo u vojnom pohodu u Siriji
Gnej Pompej – proslavio se vojnom karijerom, obnašao dužnost konzula, nakon Krasove
smrti povezao se sa senatorskim staležom i postao Cezarov suparnik
Gaj Julije Cezar – patricij koji je uživao podršku puka, osvajac Galije te upravitelj Galije i
Ilirika, ima ambicije postati teokratski monarh, a uzor mu je Aleksandar Veliki
Drugi graanski rat (49-48) – Cezar pobjeuje Pompeja, proglašen doživotnim diktatorom
44. god. Cezar je ubijen u senatorskoj uroti
Drugi trijumvirat (43-31) – vlast dijele Cezarove pristaše Gaj Oktavijan (Cezarov
pranecak i posinak, koji postaje konzul), Marko Antonije i Lepid, sva trojica dobivaju
diktatorske ovlasti, provode proskripcije i dijele državu na tri dijela (Zapad – Oktavijan,
Istok – Antonije, Afrika – Lepid), Oktavijan spletkama uspijeva iskljuciti Lepida iz vlasti,
34
a Marka Antonija proglasiti državnim neprijateljem (potonji je otišao u Egipat i postao
ljubavnikom kraljice Kleopatre)
31. god. pomorska bitka kod Akcija – Oktavijanova pobjeda, Antonije i Kleopatra pocinili
su samoubojstvo, Oktavijan osvaja Egipat i postaje upravitelj te nove bogate provincije,
ubrzo ce provesti reforme koje ce ga uciniti monarhom – uspostava Carstva 27. pr. Kr.
RIMSKO CARSTVO: DOBA PRINCIPATA
AUGUSTOVA VLADAVINA – 27. pr. Kr – 14. p. Kr.
Principat – sustav vladavine za Augusta i nj. nasljednika, formalno republikanski
August je prisvojio sve važne magistrature, nadzire vojsku i državnu riznicu
1. Princeps senatus – prvak Senata, prvi iznosi mišljenje u Senatu, istodobno je cenzor i
osobno sastavlja popis senatora
2. Imperator – vrhovni zapovjednik vojske
3. Konzul
4. Prokonzul – upravitelj državnih provincija
5. Tribun – to mu osigurava nepovredivost osobe
6. Pontifex maximus – nadzor nad bogoslužjem, kalendarom i obicajima
Augustove reforme
- zakoni o cudoreu, obitelji i vjeri
- nobile pridobiva mjestima u Senatu i vojnim položajima
- vitezove pridobiva mjestima u upravi
- dijeljenje žita i cirkuske igre za puk (Kruha i igara!)
- vojne reforme: smanjen broj legija, pretorijanska garda, pomocni odredi
- carske i senatske pokrajine
- romanizacija provincija
Nove pokrajine: Egipat, Germanija, Ilirik
Pax romana (rimski mir) – red, mir i blagostanje – zlatno doba rimske povijesti
Carski kult – obožavanje carevog genija
JULIJEVSKO-KLAUDIJEVSKA DINASTIJA (do 68. g)
- nastavlja se doba procvata, ali dolazi do sukoba izmeu careva i Senata te državnih udara,
nasljeivanje se temelji na nacelu usvojenja, car bira nasljednika, koji je obicno sposoban
mladi roak usvojen kao carev sin
Tiberije (14-37) – nastavlja Augustovo djelo, štedljiv i strog, ali paranoican, pred kraj života
povlaci se na otok Capri
Kaligula (37-41) – neuravnotežen i nasilan, ubijen u pretorijanskoj uroti
Klaudije (41-54) – obrazovan i cijenjen, vlada u slozi sa Senatom, osvaja Britaniju, meutim,
ubijen je u pretorijanskoj uroti
Neron (54-68) – oponaša helenisticke vladare, omražen zbog samovolje, neki ga okrivljuju za
velik požar u Rimu 64. god, prvi sustavno progoni kršcane, takoer svrgnut vojnim udarom
69 – godina triju careva
FLAVIJEVSKA DINASTIJA (68-96) – tri nasljedna cara, nastavak gospodarskog procvata i
nova osvajanja
35
Vespazijan (69-79) – zapovjednik u pobunjenoj Judeji, vojska ga je proglasila carem, provodi
reforme i ponovo uspostavlja red u Carstvu
Tit (79-81) – guši židovski ustanak i raseljava Židove po Carstvu
Domicijan (81-96) – naziva se gospodarom i bogom, svrgnut državnim udarom
ANTONINSKA DINASTIJA (II. stoljece) – adoptivni carevi, vladari te «dinastije» nisu
povezani krvnim srodstvom nego ustanovom usvajanja, vrhunac moci Carstva i pocetak krize,
nazvani su Antonini po jednom od vladara (Antonin Pio)
Trajan (98-117) – prvi car roen izvan Italije (Hispanac), uspješni osvajacki ratovi i najveci
teritorijalni opseg Carstva (Dacija, Armenija, Mezopotamija, Arabija)
Hadrijan (117-138) – vodi obrambene ratove i napušta Mezopotamiju, ureuje sustav obrane
na granici i osobno posjecuje sve dijelove Carstva, Hadrijanov zid u Britaniji, raseljava
Židove nakon novog ustanka, potice romanizaciju i osnivanje novih gradova
Marko Aurelije (161-180) – «filozof na prijestolju», ratuje protiv Germana i Parta, naslijedio
ga je sin Komod, koji se pokazao potpuno nedostojnim vladarom, pa je svrgnut
SEVEROVSKA DINASTIJA (193-235) – uvoenje otvorene vojne monarhije, oslanjaju se na
vojsku i neitalsko stanovništvo, veliki troškovi – inflacija (kvarenje novca), Septimije Sever
(193 – 211), Karakala (211-217)
212. Karakalin edikt – svi slobodni stanovnici dobivaju graansko pravo
KRIZA RIMSKOG CARSTVA (III. STOLJECE)
- doba vojnickih careva, koji ne tvore dinastiju, nego, u pravilu, dolaze udarom na vlast
- stalan pritisak na istocne i sjeverne granice (Parti, Germani)
- ogromni izdatci za vojsku i golemi cinovnicki aparat
- novi graanski ratovi izmeu protucareva
- gospodarska kriza: manjak radne snage, previsoki porezi, pad proizvodnje,
hiperinflacija, zbog nedostatka robova veleposjedi se pocinju dijeliti u zakup kolonima
- barbarizacija – pocinje naseljavanje Germana i drugih plemena duž granice kao
«saveznika»
36
(nesreeno)
PREOBRAZBA RIMSKOG CARSTVA
Dioklecijan (284-305)
- casnik puckog podrijetla iz Dalmacije
- DOMINAT – novi sustav vladavine, car je neograniceni gospodar svojih podanika,
istocnjacki dvorski ceremonijal
- Upravne reforme: tetrarhija (cetverovlašce), podjela na 12 dijeceza, preustroj i
razdvajanje cinovnickog aparata i vojske
- Gospodarske reforme: porez u naturi, vezivanje poljodjelaca uz zemlju, propisi o
cijenama
- Jupiterov kult, progoni kršcana
- Dioklecijanova palaca
Konstantin Veliki (306-337)
- pobjednik u graanskom ratu izmeu tetrarha
- nastavlja reforme
- dinasticko cetverovlašce (august + 3 cezara)
- prefekture pretorija (Istok, Ilirik, Italija, Galija)
- prefekti pretorija – civilna uprava
- magister militum – vrhovni zapovjednik vojske
- pogranicna i pokretna vojska
- reforma novcanog sustava – zlatni standard
- prvi car kršcanin, Milanski edikt (313)
330. nova prijestolnica – Konstantinopol
DRUŠTVO U VRIJEME CARSTVA
Limes – sustav pogranicnih utvrda
Cestovna mreža – vojska, pošta i, izuzetno, trgovina
Istocni je dio Carstva gospodarski razvijeniji
Trgovina: žito, vino, maslinovo ulje, robovi
Obrti: vecina obrtnika su slobodnjaci, obrtnicke udruge – preteca cehova
Rudnici: Alpe, Hispanija, Britanija, Ilirik
Poljoprivreda: pojava kolonatskog sustava, koloni – zakupnici
Smanjivanje broja robova – prestanak osvajackih ratova, osloboenici
Gradovi: kolonije i municipiji (novi i stari gradovi koji imaju samoupravu)
Civitas – gradska opcina
Villae urbanae (gradske bogataške kuce s unutarnjim dvorištem)
Villae suburbanae (ladanjske kuce)
Insulae (višekatnice s najamnim stanovima)
Javne graevine: bazilike, terme, teatri, biblioteke, cirkusi, stadioni, amfiteatri
KRŠCANSTVO
KULTURA U DOBA CARSTVA

UVOD: SREDNJI VIJEK

Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji
vijek predstavljao je «mracno» razdoblje izmeu «zlatnog doba» anticke civilizacije i
«preporoda» u XV. stoljecu, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam
«srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost
usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti može primijeniti samo na povijest Zapada
Srednji vijek – obicno se smješta izmeu 476. god. (propast Zapadnog Rimskog Carstva) i
1492. (Kolumbovo otkrice Amerike), to je razdoblje u kojem se na razvalinama anticke
civilizacije postupno uzdigla nova, europska civilizacija
Opca obilježja srednjeg vijeka:
- feudalno društvo (temelj privrede i društva je zemlja, tj. feud)
- nastanak etnickih država (pretece nacionalnih država, meu njima i Hrvatske)
- prevlast kršcanske vjere i kršcanskih vrijednosti
- anticka baština (latinski jezik, klasicna djela, rimsko pravo)
Podjela srednjeg vijeka:
- rani – od V. do XI. stoljeca
- razvijeni (visoki) – XI – XIII. st.
- kasni – XIV. i XV. st.
Rani srednji vijek: doba seoba europskih naroda, propadanje i iskrivljavanje anticke kulture i
ustanova, nastanak barbarskih država, pocetci feudalnog društva, propadanje gradova i
trgovine, niska razina proizvodnje (nema viškova), Crkva ostaje jedina ustanova koja cuva
pismenost i kulturu, relativno malo pisanih izvora (zato se naziva «mracnim dobom»)
2
SEOBA NARODA I PROPAST ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA (V. ST.)
GERMANI – skupina indoeuropskih naroda, u doba rimske civilizacije obitavaju uz granice
Rimskog Carstva na Rajni i Dunavu, u potrazi za obradivom zemljom i pašnjacima krce šume
i žive polunomadskim životom, za nerodnih godina bave se pljackom i dolaze u sukobe s
Rimljanima i drugim susjedima, društvo – ratnicka demokracija
- Vandali, Burgundi, Franci, Angli, Sasi, Langobardi, Goti, itd.
HUNI – ratnicki, nomadski narod iz srednje Azije, njihovo premještanje na zapad potaknulo
je prvi val seobe naroda u IV. i V. stoljecu, u 1. pol. V. st. stvaraju veliki savez plemena sa
središtem u Panoniji, vrhunac moci u doba Atile, hunski prodor na zapad zaustavila je
rimskogermanska
vojska 451. god. u bitci na Mauricijakovu polju u Galiji, propast hunskog saveza
SLOM ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA
- podjela Carstva koju je proveo Teodozije 395. god. bila je konacna
- Zapadno Carstvo je gospodarski slabije i rjee naseljeno, pa nece uspjeti prevladati
krizu
- zapadni carevi kupuju mir s Germanima tako što im dijele zemlju kao federatima
(saveznicima), istocni carevi to cine u manjoj mjeri (što im omogucuju velike rezerve
zlata), rimski carevi ovise o samovolji germanskih vojskovoa placenika
- Rim je opljackan dva puta (410. Vizigoti, 455. Vandali), prijestolnica postaje Ravenna
- do sredine V. st. pod nominalnom (samo po imenu) vlašcu rimskog cara ostaje tek
Italija, a stvarnu vlast on ima samo u Rimu, Ravenni i još nekim gradovima
- 476. Zapadno Carstvo i službeno prestaje postojati, vojskovoa Odoakar svrgnuo je
Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije
VIZIGOTI – Zapadni Goti, u IV. st. žive uz Crno More, kada su Huni pokorili Istocne
Gote (Ostrogote), preseljavaju se na teritorij Rimskog Carstva u Meziju i Trakiju, 378.
teško su porazili Rimljane kod Hadrijanopola, kralj Alarik poveo ih je u pljackaški pohod
po Italiji, 410. zauzeli Rim, odlaze dalje na zapad i osnivaju državu u Hispaniji, opstala je
do VIII. st. kada je osvajaju Arapi
OSTROGOTI – nakon propasti hunske «države», pljackaju balkanske provincije Istocnog
Rimskog Carstva, na nagovor cara Zenona 488. odlaze u Italiju, kralj Teodorik porazio je
Odoakra i stvorio Ostrogotsku državu, koja uz Italiju obuhvaca i Ilirik, opstala je oko pola
stoljeca, do Justinijanovih osvajanja
VANDALI – država u današnjem Tunisu, 455. pljackaju Rim (otuda pojam
«vandalizam»), Vandalsku državu uništio je takoer car Justinijan
FRANCI – nakon bitke na Mauricijakovu polju, kao federati dobivaju pravo da nasele
sjevernu Galiju, kralj Klodvig obratio se na kršcanstvo, pa Istocno Rimsko Carstvo
priznaje Franacku državu, Klodvig i franacka aristokracija podijelili su vlast, tj.
zemljoposjede, s galorimskom aristokracijom i Crkvom, dinastija Merovinga
ANGLI, SASI I JITI– nakon povlacenja Rimljana iz Britanije, iz Danske i sjeverne
Njemacke dolaze Angli, Sasi i Jiti, anglosaska kraljevstva tek ce se kasnije ujediniti u
današnju Englesku, u Irskoj, Škotskoj i Walesu dolazi do keltskog preporoda
(U svim barbarskim državama postoji dvostruki pravni sustav: rimsko pravo koje vrijedi
za starosjedioce i germansko obicajno pravo koje vrijedi za doseljenike.)
3
FEUDALNO DRUŠTVO ZAPADNE EUROPE
- temelj srednjovjekovne privrede, kao i u antici, jest poljoprivreda
- kasnoanticko društvo: veleposjednici, radna snaga – koloni (zakupnici) i robovi, tu su
još i slobodni ljudi koji se bave razlicitim obrtima, trgovinom, vojnici itd.
- rani srednji vijek: pojavljuje se novi sloj veleposjednika, to su pripadnici ratnickih
družina germanskih kraljeva, dio starih rimskih veleposjednika, koji je ostao odan
novom vladaru, uspio se održati, uz ovisnu radnu snagu na veleposjedima, pojavljuju
se i slobodni seljaci, uglavnom doseljeni Germani (i drugi narodi) koji imaju manje
posjede, dostatne za preživljavanje
- u ranom srednjem vijeku prevladava robna razmjena (naturalna privreda), novac
postoji više kao obracunska jedinica, manje kao gotovina, gotovim novcem raspolažu
samo oni najbogatiji koji za zlato i srebro kupuju luksuznu robu iz Bizanta i arapskih
zemalja
- vladari isplacuju svoje cinovnike i vojsku zemljom, tj. feudima (leno)
- do IX. stoljeca postupno se pojavljuju feudalni i vazalsko-seniorski odnosi
- IX-XI. st. doba klasicnog feudalizma u zapadnoj Europi
- Feud: zemljišni posjed ureen tako da je podijeljen na dio koji izravno pripada
posjedniku-feudalcu i na dio koji je dodijeljen na uživanje zavisnim seljacima –
kmetovima
- u ranom srednjem vijeku feud je autarkicna (samodostatna) gospodarska jedinica,
proizvodi dovoljno hrane i obrtnickih proizvoda iz kucne radinosti za svoje potrebe,
meutim, proizvodnih viškova je veoma malo ili ih uopce nema, pa je trgovina slabo
razvijena
- postanak kmetova (proces komendacije): u doba ratova i gladi slobodni seljaci s
malim posjedima prinueni su predati (prodati) vlastiti posjed imucnijem posjedniku
kako bi se održali na životu, s vremenom broj kmetova raste, a broj sitnih slobodnih
posjednika pada, takoer, se postupno briše pravna razlika izmeu kmeta i kolona
(bezemljaša-zakupca)
- u nekim zemljama (npr. Engleska i sjever Europe) slobodni seljaci uspjeli su se održati
kao jak društveni stalež sve do kraja srednjeg vijeka, klasicni feudalizam najjace je
izražen u Francuskoj, na Sredozemlju dugo opstaje kolonat
- kmetske obveze spram feudalca nisu jednake u svim zemljama; uobicajena je tlaka –
obraivanje zemlje koja pripada izravno feudalcu te odreeni dio prinosa s kmetskog
selišta
- Leno: nedjeljivi zemljoposjed koji vladar daje podaniku na doživotno korištenje, a
ovaj ga zatim prenosi na svojega nasljednika (koji ima iste obveze prema vladaru)
- Vazalsko-seniorski odnos: doživotni ugovor dvojice slobodnih ljudi od kojih bi
mocniji štitio slabijega dobivši nešto zauzvrat, sklapanje takvog ugovora predstavljalo
je svojevrsni obred, vazal je mogao dobiti leno od seniora, ali ne nužno, ako je vec
imao zemlju otprije
- senior pruža vazalu pravnu i fizicku zaštitu, vazal je dužan senioru davati vojnike u
slucaju rata ili mu placati stanovitu ugovorenu naknadu
- neciji vazal mogao je imati i vlastite vazale, kao što je i neki senior mogao imati
vlastitog seniora, cak je slabiji kralj mogao biti vazal nekog mocnijeg kralja
- feudalna piramida (kralj – velikaši – srednje plemstvo – niže plemstvo (vitezovi) –
slobodnjaci – kmetovi)
- tu je i Crkva koja ima posebne politicke i gospodarske odnose s pojedinim vladarima
te vlastite vazale i posjede s kmetovima
4
- srednjovjekovna Europa (nakon Karolinga) nije bila Europa nacionalnih država nego
Europa feuda razlicite velicine izmeu kojih su postojali složeni, pa i višestruki
vazalsko-seniorski odnosi, kraljevstva su države sa slabom središnjom vlašcu
FRANACKA DRŽAVA
Doba Merovinga (V-VIII. stoljece)
- dinastija je dobila ime po Meroveju, legendarnom kralju koji je u V. st. doveo Franke
u Galiju
- Franci u Galiji nazivaju se Salijski Franci, osim njih postoje i franacka plemena u
današnjoj Nizozemskoj i Njemackoj (Ripuarski i Istocni Franci)
- kralj Klodvig (476-511), Merovejev unuk, prihvatio je službeno rimsko kršcanstvo, tj.
kršcanstvo s dogmama prihvacenim na koncilu u Niceji 325. god, vecina Germana je
tada ispovijedala arijanstvo, kršcansko ucenje koje se smatralo krivovjerjem
- okrunio se 481. god. i tada je utemeljena Franacka Država (dotada su Franci bili tek
federati na teritoriju Zapadnorimskog Carstva)
- kao nominalni vlasnik sve zemlje u kraljevstvu, raspodijelio ju je franackim ratnicima
te odanim galorimskim patricijima i Crkvi
- u dobrim je odnosima s Rimskom Crkvom i Istocnorimskim Carstvom, uspio je
proširiti vlast na Burgundiju (brak s burgundskom princezom) i južnu Galiju (pobjeda
nad Vizigotima), nakon njegove smrti kraljevska vlast slabi – za što je najvecim
dijelom krivo franacko nasljedno pravo
- franacko nasljedno pravo: zemlja se dijeli na jednake dijelove svim sinovima, pa tako i
kraljevstvo, zbog toga cesto dolazi do sukoba izmeu kralja (najstariji sin) i njegove
brace, koji drže jednako veliki teritorij i ne žele priznati kraljevu vrhovnu vlast, isto
vrijedi i na posjedima franackog plemstva
- Franacka je obicno bila podijeljena na cetiri dijela: Austrazija, Neustrija, Burgundija i
Akvitanija, nominalni kralj vladao je sjeveroistocnom pokrajinom Austrazijom
- majordomi: kraljevski upravitelji, postupno postaju pravi gospodari Franacke i nastoje
uspostaviti jacu središnju vlast
- Karlo Martel, majordom Franackog kraljevstva 714-741, ima stvarnu vlast u državi, a
nakon smrti Teodorika IV, pretposljednjega Merovinga, Karlo vlada sam, 732. god.
zaustavio je Maure (Arape koji su vladali Španjolskom) kod Poitiersa, što mu je
omogucilo centralizaciju vlasti i dijeljenje lena zaslužnim ratnicima (zemlju za
dijeljenje uzimao je Crkvi)
- na prijestolju ce se ucvrstiti Karlovi potomci – dinastija Karolinga
Doba Karolinga (VIII-X. stoljece)
Pipin Mali – Karlov sin, želi se okruniti za kralja, ali mu treba pravni legitimitet jer pravo
na prijestolje ima Hilderik III. iz obitelji Merovinga
- papa Zakarije zatražio je od njega zaštitu jer se papinstvo tada razišlo s Bizantom oko
pitanja ikona, a Rim su ugrožavali Langobardi (germanski narod koji je stvorio državu u
Italiji u VII. st.), Pipin je porazio Langobarde i dao papi upravu nad Rimskim dukatom i
Ravenskim egzarhatom – jezgra Papinske države
751. uz papin blagoslov, Pipin je pomazan kao franacki kralja u Reimsu
(kasnije se papino pravo da postavlja kraljeve dokazivalo «Konstantinovom darovnicom»,
krivotvorinom napravljenom u tu svrhu)
5
Karlo Veliki (768-814) – proširio Franacku na veci dio Zapadne Europe
771. umire Karlov brat Karloman i Karlo samostalno vlada citavom Franackom (Galija i
Porajnje)
- u novom sukobu pape i Langobarda, nastupa kao papin zaštitnik i osvaja
Langobardsku državu (naslov «kralj Franaka i Langobarda i rimski patricij»)
- ratovi protiv Sasa – opravdavaju se kršcanskim misionarstvom – nakon nekoliko
uspješnih pohoda Sasi su nasilno pokršteni i upokoreni
- Karlovu vrhovnu vlast morale su prihvatiti Bavarska i Karantanija, slavenska
kneževina u Alpama, danas Koruška u Austriji
- oko 800. god. Karlo je uništio Avarsku državu u Panoniji i pripojio je svojem carstvu,
zajedno s Hrvatskom Kneževinom i Donjom Panonijom
- Karlo je vodio pohode protiv španjolskih Maura, na jednom od njih (788) franacku
vojsku napali su Baski i ubili bretanjskog markgrofa Rolanda (kasnije ce nastati
popularno epsko djelo Pjesma o Rolandu), ograniceni uspjeh
- prijestolnica u Aachenu
- ideja obnove Rimskog carstva, tj. jedinstvene države kršcanskog svijeta: u Bizantu
vlada carica Irena kojom se Karlo namjeravao oženiti, na Božic 800. god. papa Lav
III. u Rimu kruni Karla Velikog kao cara
- nakon zbacivanja carice Irene (802), novi bizantski car Nikefor osporava Karlu carski
naslov, zapocinje dugi franacko-bizantski rat na Jadranu
- 812. mir u Aachenu: Bizant priznaje Karlu pravo na carski naslov te posjed Istre i
Hrvatske kneževine, Bizantu ostaje vlast nad Venecijom i Dalmacijom (gradovi i
otoci)
- Karlovo carstvo upravno je podijeljena na kraljevine (Italija i Bavarska), grofovije i
marke (pogranicne grofovije, npr. Španjolska marka /Katalonija/, Furlanska marka
/dijelovi današnje Slovenije i Hrvatske/, Istocna marka /Alpe i Podunavlje, jezgra
današnje države Austrije/), nekima upravljaju franacki grofovi, nekima domaci
knezovi koji su pristali biti odani Karlu
- seniorsko-vazalski odnosi šire sa prostor citavog Karolinškog Carstva, uvode se
nedjeljiva lena i franacko se nasljedno pravo postupno ukida nacelom seniorata
(posjed nasljeuje najstariji sin)
- Karolinška renesansa: obnova kulture i pismenosti, procišcuje se latinski jezik
(zajednicki jezik citave Zapadne Europe) i pismo (karolinška minuskula), pod
pokroviteljstvom Crkve (osobito reda benediktinaca) osnivaju se škole i prepisuju
knjige, grade se velike kamene crkve po uzoru na rimsko graditeljstvo (predromanika)
- odnos države i Crkve: Karlo Veliki je zaštitnik papinstva, dijeli Crkvi posjede i
pokrštava pogane, papinstvo mu priznaje pravni legitimitet – nakon Karla ostat ce
pitanje tko ima najvišu vlast, papa ili car?
- Karlo Veliki bio je nepismen, ali se trudio biti pokrovitelj kulture i umjetnosti, pa se
okružio obrazovanim savjetnicima (npr. engleski redovnik Alcuin), u X. stoljecu
Crkva ga je proglasila svetim zbog zasluga za širenje kršcanstva
- Kapitulari: pisani carski zakoni koji vrijede na citavom podrucju države, uz obicajna
prava pojedinih plemena, koja vrijede lokalno
- Karolinško Carstvo protezalo se od Sjevernog mora na sjeveru do Sredozemnog na
jugu te od Pireneja na zapadu do Labe i Dunava na istoku, obuhvacalo je gotovo citav
zapadnokršcanski svijet
6
Ostale europske države:
- Kraljevstvo Mercia obuhvaca veci dio današnje Engleske (kralj Offa), tu je još i više
keltskih država u Irskoj, Škotskoj i Walesu, Britanski otoci održavaju kulturne i
trgovacke veze s kontinentalnom Europom
- Pirenejski poluotok je vecim dijelom pod vlašcu Maura, na sjeveru se održalo malo
kršcansko kraljevstvo Asturija, a kasnije ce nastati još dvije kršcanske države –
Navarra i Aragon
- slavenski narodi na Balkanu postupno priznaju vrhovnu vlast Bizanta i prihvacaju
kršcanstvo, donjim tokom Dunava vladaju Bugari, koji ozbiljno ugrožavaju Bizant
- cijeli sjever i istok Europe od Skandinavije do Crnoga Mora rijetko je naseljen i
kulturno je zaostao, tu obitavaju «pogani»
Karolinško Carstvo nakon smrti Karla Velikog
Ludovik Pobožni (814-840) – nema smisla za politiku kao njegov otac, pa se oslanja na
svoje savjetnike-svecenike, priznao Crkvi potpunu pravnu nadležnost (s neovisnošcu o
carskoj vlasti) nad gradom Rimom i njezinim posjedima, car se više ne smije miješati u
izbor pape (što je Karlo Veliki redovito cinio), još za Ludovikova života pocinju borbe
njegovih sinova za nasljedstvo
843. ugovor u Verdunu: dogovorena konacna podjela Karolinške države na tri dijela
- Lotar, najstariji sin nasljeuje carski naslov i posjede u središnjem dijelu države, od
Nizozemske preko Porajnja i Alpa do Italije (otuda naziv pokrajine na današnjoj
francusko-njemackoj granici Lotaringija – Lorraine)
- Zapadna Franacka – nasljeuje je Karlo II. Celavi – Francusko Kraljevstvo
- Istocna Franacka – nasljeuje je Ludovik II. – jezgra buduceg Njemackog Carstva
7
BIZANTSKO CARSTVO
Istocno Rimsko Carstvo – nakon Teodozijeve podjele 395. god. obuhvaca Grcku,
Balkan, Malu Aziju, Bliski Istok, Egipat
- helenisticka kulturna baština – postupno istiskuje rimsku, grcki jezik postupno ce
prevladati u bogoslužju i upravi do VII. stoljeca
- rimsko državno pravo – ideja jedinstvenog Carstva, države koja bi trebala obuhvatiti
citav kršcanski svijet nikad nece zamrijeti
- Istocna crkva – crkva i država su isprepletene, za razliku od Crkve na Zapadu koja je
prepuštena samoj sebi i neovisna o novim barbarskim državama (papa ce cak biti
iznad kraljeva), postupno ce se razviti drukcija teologija i obredi – pravoslavlje
- gospodarski i kulturno Bizantsko Carstvo ce dugo biti superiorno ostalim državama u
Europi i na Sredozemlju, bizantski zlatnik je opceprihvacena valuta
- društvo je bilo slicno kasnoantickom društvu, bizantski feudalizam razvit ce se dosta
kasno (od IX. do XI. st.)
- Konstantinopol – Carigrad, prijestolnica i velegrad, izgraen na mjestu starog grckog
grada Bizantiona na Bosporu, prakticki neosvojiv, s kopnene strane ga brani trostruki
zid koji je dao sagraditi Teodozije II. sredinom V. stoljeca, s morske strane brojna
mornarica (osvojit ce ga tek Turci 1453. god. uz pomoc lijevanih topova za
bombardiranje)
Justinijan I. (527-565) – iskoristivši slabost barbarskih država vodi uspješne osvajacke
ratove, zauzima Italiju, Ilirik, Vandalsku državu u Tunisu, dio Hispanije, nakratko je
obnovljeno jedinstveno Rimsko Carstvo, veliki graevinski radovi u prijestolnici – crkva
sv. Sofije, Graevinski radovi, borba protiv ostataka poganstva i kršcanskih krivovjerja,
crkvene dogme utvruju se na ekumenskim saborima
- Justinijanova vladavina gospodarski je iscrpila Carstvo i ono za njegovih nasljednika
slabi i gubi znatan dio teritorija
- Avari - konjanicki azijski narod, okupljaju Slavene u veliki plemenski savez u
Podunavlju i uspješno ratuju protiv Bizanta, 582. god. razaraju Sirmium – kljuc
Balkana
Heraklije I. (610-641) – doba reformi i preustroja Carstva, na pocetku njegove vladavine
Carstvo se svelo na svega nekoliko gradova u Maloj Aziji i Balkanu, osim Avara i
Slavena, ugrožavaju ga i Perzijanci na istoku
- Heraklije uzima naslov bazilej Romeja, helenisticka kultura je konacno nadvladala
latinsku
- pokrajine dobivaju jedinstvenu vojnu i civilnu vlast na celu sa strategom, novi naziv
za pokrajinu temat (thema)
- vojna reforma: Carstvo više nema sredstava za placenicku vojsku, pa se oslanja na
stratiote, slobodne seljake kojima država dodjeljuje zemlju uz obvezu služenja vojske
- 626. velika opsada Carigrada, Avari i Slaveni napadaju ga s kopnene strane, a
perzijska mornarica s morske, nakon uspješne obrane, Heraklije je uspio preoteti veci
dio istocnih pokrajina Perzijancima, a takoer je pocela opadati i moc Avara,
meutim, Carstvo još dugo nece nadzirati unutrašnjost Balkana
VIII. stoljece – doba vjerskih sukoba, koji ce ponovo oslabiti Carstvo i dodatno udaljiti
Carigradsku patrijaršiju od rimskog pape
- kult ikona (svetih slika) – pojavljuju se vjerske struje koje smatraju obožavanje ikona
idolopoklonstvom, ikonoduli (obožavaju ikone) i ikonoklasti (uništavaju ikone)
8
- kult ikona odgovara dijelu svecenstva koji na tome ubire prihode, buduci da su
svjetovno i duhovno u Bizantu isprepleteni ikonoduli i ikonoklasti su ujedno politicke
stranke
- 730. car Leon (Lav) III. zabranio je štovanje ikona
- 843. na crkvenom saboru osueni su ikonoklasti i ozakonjen je kult ikona
- papa je osudio oba krajnja stava oko ikona
IX. stoljece – doba oporavka Carstva, od 867. na vlasti je Bazilije I. (makedonska
dinastija)
- u IX. stoljecu zapocinje feudalizacija Bizanta: veleposjednici i Crkva pretvaraju
slobodne seljake u kmetove (parike)
- bizantski feudalizam dobit ce konacni oblik u XI. st. kada se uvodi sustav dijeljenja
lena (pronija) zaslužnom plemstvu
9
ARAPI I POSTANAK ISLAMA
Arapski poluotok (Arabija): pustinjska klima, sjecište trgovackih putova (Sredozemlje,
Indijski ocean), arapska plemena žive nomadskim životom, bave se stocarstvom,
trgovinom i pljackom, cesti su plemenski ratovi i nema politickog jedinstva
Prorok Muhamed (prva pol. VII. st.) – ideja vjerskog i politickog jedinstva Arapa
- propovijeda novu jednobožacku religiju (Alah = Bog, Islam = predanost Bogu), spoj
židovskih i kršcanskih vjerovanja s arapskim obicajnim pravom
- Hidžra (iseljenje) – 622. Muhamed je pred protivnicima morao pobjeci iz grada Meke,
gdje se nalazilo svetište Caba, sklonio se u oazu Jatrib, gdje ce kasnije nastati grad
Medina, središte širenja nove vjere i jedinstvene arapske države
- Islam je privlacan svim društvenim slojevima jer jamci stabilnost društva
- pet temeljnih propisa islama: redovita molitva, redovite svetkovine tijekom godine
(npr. ramazanski post), hadž (hodocašce u Meku), pomaganje sirotinji, džihad (sveti
rat, može se tumaciti opcenito, kao borba dobra i zla, ali i kao rat protiv nevjernika)
- Kuran – sveta knjiga, u kojoj je nakon Muhamedove smrti zapisano njegovo ucenje
- Muhamed je do kraja života uspio proširiti islam na citavu Arabiju
- kalif – vjerski poglavar kojega nadahnjuje prorokov duh
- svjetovna i duhovna vlast jesu neodvojive
Kalif Omar, Muhamedov drugi nasljednik (sredina VII. st.) zapocinje uspješne osvajacke
ratove protiv Bizantskog i Perzijskog Carstva te zauzima veci dio Bliskog istoka
- ta dva carstva iscrpljena su dugotrajnim meusobnim borbama, Arapima ide u prilog
nepobjediva brza konjica i visoka motivacija za borbu (vjerska dužnost, ali i bogat
plijen, koji se pravedno dijeli pobjednicima)
- pokoreni narodi rijetko se bune protiv vlasti Arapa jer im oni smanjuju porezne terete i
nude mogucnost preobracenja na islam, što znaci još manje poreze i mogucnost
napredovanja u društvu (svi muslimani su, prema Muhamedovu ucenju, jednaki bez
obzir na stalež i rasu, napreduje se prema zaslugama a ne prema podrijetlu), oni koji
žele smiju zadržati staru vjeru
Arapski kalifat (carstvo): u VIII. st. pod dinastijom Omejida dostiže najveci opseg, od
sjeverne Indije i planinskih lanaca srednje Azije preko Irana, Bliskog istoka i sjeverne
Afrike sve do Španjolske, prijestolnica u Damasku, Arapi nadziru gotovo citavo
Sredozemlje
717. neuspješna opsada Carigrada – zaustavljen prodor na racun Bizanta
732. bitka kod Poitiersa – Karlo Martel zaustavio prodor preko Pireneja u Franacku
751. Arapi su zaustavljeni na granici Kine
IX. stoljece – Arapi osvajaju Siciliju i jug Italije
Uzroci slabljenja: carstvo je preveliko za ucinkovitu središnju vlast, arapska aristokracija
postat ce omražena zbog svojih povlastica i raskoši, pa ce se pojavljivati domace dinastije
preobracene na islam
Vjerski raskol: suniti – osim Kurana, prihvacaju kao svete spise i djela koja su nastala
kasnije, a pripisuju se Muhamedu, smatraju da vjernicima trebaju vladati izabrane voe
Šijiti – ortodoksna struja, kao izvor vjere prihvacaju samo Kuran, a vlast povjeravaju
imamima, potomcima Muhamedova zeta Alije
10
Raspad Kalifata: Bagdadski kalifat (stvorila ga je arapsko-iranska dinastija Abasida),
Kordobski kalifat (Španjolska i sjeverna Afrika, tu su se sklonili potomci Omejida),
kasnije se Kordopski kalifat raspao na više manjih emirata u sjevernoj Africi i
Španjolskoj, a u XIII. stoljecu Mongoli su uništili Bagdadski kalifat, tada nastaje država
Fatimida (potomci Abasida) sa sjedištem u Egiptu
Arapsko-islamska kultura – nastaje kao spoj perzijske i helenisticko-bizantske kulture
- arapski jezik i pismo – poveznica islamskog svijeta
- islamska civilizacija bila je posrednik ne samo u trgovini vec i u kulturnim i
znanstvenim postignucima izmeu Sredozemlja i Europe te Indije i Dalekog istoka
- Europljani su od Arapa preuzeli indijske brojeve, neka djela Platona i Aristotela te
medicinske spoznaje (Ibn Sin – Avicena)
- razvijena matematika, astronomija, farmakologija, filozofija (Platon i Aristotel
prilagoeni islamu), pravna znanost (tumacenje Kurana)
- graevine prepoznatljivog stila
- prva džamija: Hram na stijeni u Jeruzalemu
- u islamu se ne smije prikazivati Božji lik (a nije poželjno ni ljudski)
- Price tisucu i jedne noci
11
EUROPA OD IX. DO XI. STOLJECA
Normani (Vikinzi)
– Norseman – Sjevernjak, Vikingar – gusar, stari Skandinavci, u IX. stoljecu
Skandinavija postaje prenapucena, pa Normani, buduci da su bili vješti pomorci,
pocinju ploviti prema europskim obalama, ponekad samo u pljackaški pohod a
ponekad i u pravu kolonizaciju
– Europljani ih doživljavaju kao Božju pokoru, tim više što su Vikinzi bili pogani i
osobito privlacan plijen im je bilo crkveno blago
– naselili su se u Britaniji, Irskoj, na Islandu i Grenlandu, u Normandiji (u Francuskoj),
duž ruskih rijeka, pa cak i na jugu Italije i Siciliji
– postupno primaju kršcanstvo i prelaze na mirniji nacin života
– vikinški vojnici bili su cijenjeni placenici, a vikinški trgovci držali su velik dio
tadašnje meunarodne trgovine
– u X. st. vladari Danske, Norveške i Švedske primaju kršcanstvo i te zemlje postaju
kraljevstva po uzoru na ona europska
– istocni dio Engleske bio je pod vlašcu Danaca (Danelaw), a danski kralj Knut je u XI.
stoljecu vladao citavom Engleskom
– Norvežani su kolonizirali Island i Grenland te otkrili Ameriku (Vinland)
– stari Švedi koji su se naselili u Rusiji (Varjazi) osnovali su kneževine u Novgorodu i
Kijevu
– godine 911. francuski kralj Karlo III. Bezazleni dao je veliko leno vojvodi Rolonu
kako bi primirio Normane – vojvodstvo Normandija
– u X. stoljecu Normani su preoteli Siciliju Arapima
Maari (Ugri)
– uralsko pleme nomada, u IX. stoljecu doseljavaju se u Panonsku nizinu
– odlaze u pljackaške pohode po Njemackoj i meu Slavenima, pa cak ratuju i s
Bizantom, maarski napad na Hrvatsku odbio je knez (kralj) Tomislav
– nakon poraza kod Augsburgu (955) prestaju s pljackaškim pohodima, primaju
kršcanstvo i prelaze na sjedilacki nacin života u današnjoj Maarskoj
– 1001. god. Stjepan (Istvan) dobio je kraljevsku krunu od pape, dinastija Arpadovica
(nazvani su po Stjepanovom pretku iz IX. stoljeca, knezu Arpadu)
– Ugarsko kraljevstvo proširilo se na citavu Panonsku nizinu i prostor Karpata,
povijesna Ugarska nije obuhvacala samo maarski etnicki teritorij vec i Slavene i
Rumunje u Karpatskom gorju
Sveto Rimsko Carstvo (Njemackoga Naroda)
Kraj Karolinga: u doba normanskih pohoda, karolinški vladari prisiljeni su prepustiti
velikašima obranu i nasljeivanje lena kao privatnih posjeda, carska i kraljevska središnja
vlast ce potpuno nestati, pa ce Karolinzi doživjeti sudbinu Merovinga
881. njemacki kralj Karlo Debeli proglašen je za cara jer je pristao štititi papu koji je
ugrožen od Saracena (Arapa) u južnoj Italiji, naslijedio je i francusko prijestolje tako da
ponovno postoji jedinstveno Karolinško Carstvo, ali samo nominalno
X. stoljece: raspad Carstva je konacan, no ideja ujedinjavanja postojala je i zapadnom i u
istocnom dijelu
Nacelo primogeniture (prvorodstva): vladara nasljeuje samo najstariji sin i nema više
diobe države kao u franackom nasljednom pravu
12
Francuska: raspala se na samostalne grofovije i vojvodstva, 987. godine Hugo Capet, grof
Pariza, proglasio se kraljem i utemeljio novu dinastiju, no francuski kralj još dugo ce
nadzirati tek širu okolicu Pariza (Île de France)
Istocna Franacka/ Njemacko Kraljevstvo: raspala se na pet samostalnih plemenskih
kneževina (Saska, Švapska, Frankonija, Bavarska, Lotaringija), 911. god. umro je
posljednji njemacki Karoling Ludovik III, pa su se knezovi dogovorili da ce kralja birati
izmeu sebe, 918. vlast je preuzeo Henrik Pticar, prvi vladar Saske (kasnije Otonske)
dinastije
Oton I. (936-973) – zahvaljujuci dobrim odnosima s Crkvom uspio je ukinuti neovisnost
ostalih njemackih knezova, dijeli Crkvi posjede, postavlja biskupe, koji su zapravo
njegovi vazali (laicka investitura), 955. porazio Maare kod Augsburga i time stekao
veliki ugled i vojnu moc, 962. dolazi s vojskom u Rim, zauzima sjevernu Italiju i papa ga
proglašava carem – stvoreno Sveto Rimsko Carstvo Njemackog Naroda (Reich), Oton si
je prisvojio, poput Karla Velikog, pravo postavljanja pape, proširio je granice Njemacke
na istok, do rijeka Odre i Nise (današnja njemacka granica prema Poljskoj)
Otonska renesansa: procvat kulture u Njemackoj i Italiji pod otonskim vladarima u XI.
stoljecu, pojava romanickog stila u umjetnosti, prepisivanje antickih knjiga, zapisane su
germanske i keltske legende i pjesme (Siegfried, Parsifal, Loengrin, Roland)
Katolicka crkva
- u IX. i X. st. Zapadna crkva je u moralnoj krizi, pape su ozloglašene po
neprimjerenom nacinu života, papa je bio prisiljen placati godišnji danak Saracenima,
a u X. stoljecu Crkva postaje potpuno ovisna o svjetovnoj, tj. carskoj vlasti
- tu su i laicka investitura (cin uvoenja biskupa u službu s crkvenim obredom i
vazalskom prisegom vladaru) i simonija (trgovina crkvenim položajima)
- u XI. st. zapocinje preporod Crkve pod nazivom Klinijska reforma
- benediktinski samostan Cluny u Francuskoj bio je jedini koji je bio izravno pod
nadležnošcu pape, otuda je potekao prijedlog crkvene reforme: obvezno obrazovanje i
celibat za svecenike, ukidanje laicke investiture i simonije, slobodan izbor pape
- prihvacanje klinijevske reforme Zapadnu je Crkvu najprije dovelo u sukob s Istocnom,
a zatim i s carskom politikom
- 1054. Veliki crkveni raskol: konacan razlaz Zapadne i Istocne crkve, osim osjetnih
teoloških i obrednih razlika, tu je i shvacanje odnosa svjetovne i duhovne vlasti
(Istocna crkva bila je podreena bizantskom caru), papa Lav IX. i patrijarh Mihajlo
meusobno su se izopcili iz «Kršcanske crkve», Katolicka (sveopca) crkva na Zapadu
i Pravoslavna (pravovjerna) crkva na Istoku, granice nadležnosti približno su se
podudarale s nekadašnjom granicom Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva
- sukob oko investiture (prava postavljanja biskupa) izmeu cara Henrika IV. i pape
Grgura VII. zapoceo je kada je 1076. god. car svrgnuo papu, a papa zauzvrat odriješio
sve careve vazale prisege vjernosti caru, Henrik IV. se pokajao i popustio papi (pokora
u Canossi 1077), ali je ubrzo nastavio s praksom laicke investiture u Njemackoj
- Wormski konkordat Henrika V. iz 1122. god: kompromis o dvostrukoj investituri
(vazalska prisega biskupa slijedi tek nakon što je biskup pravovaljano zareen na taj
položaj)
13
Bizant u XI. stoljecu
- doba novog uspona za dinastije Komnena (od 1081. god), obnavljanje vlasti i utjecaja
na Balkanu
- nastanak bizantskog oblika feudalizma: pronija (leno koje car dodjeljuje plemicu),
pronijari (uživatelji takvog lena i carevi vojni obveznici), parici (seljaci ovisni o
pronijaru)
- novi protivnik na Bliskom istoku: Turci Seldžuci, nomadi iz srednje Azije koji su se
preobratili na islam, osvajaju Siriju, Palestinu i dio Male Azije
Venecija
- Dukat Venecija: autonomno podrucje grada na lagunama nastalog u VII. stoljecu, pod
vrhovnom vlašcu Bizanta
- stanovništvo nije moglo živjeti od poljoprivrede, pa se moralo okrenuti pomorstvu i
trgovini
- od 726. god. venecijanskog kneza (dux, otuda dužd) ne postavlja car nego gradsko
vijece
- u XI. stoljecu nestat ce i formalna vlast Bizanta i uspostavit ce se Mletacka Republika,
vlast su postupno preuzele bogate trgovacke obitelji (aristokracija) koje biraju dužda iz
jedne od obitelji na odreeni rok
- Venecija postaje glavni trgovacki posrednik na Sredozemlju, zahvaljujuci trgovackim
povlasticama u Bizantu i povecanoj potrebi Zapada za luksuznom robom s Istoka
- interesno podrucje Venecije predstavlja istocna jadranska obala, duž koje prolazi
glavni pomorski put za Levant (istocno Sredozemlje), zato Venecija dolazi u sukobe s
hrvatskim i neretvanskim vladarima te teži zavladati dalmatinskim gradovima
14
SLAVENI
Slaveni – etnolingvisticka skupina, u antici ih još nazivaju Vendima ili Antima, izvorno su
sami sebe nazivali Slovjenima, pradomovina im je vjerojatno u Zakarpacu (današnja
Ukrajina i Poljska), nakon seobe Germana, u VII. stoljecu zapocinje veliko premještanje
slavenskih plemena, dio ih ostaje u pradomovini, dio odlazi na zapad i istok, a dio s
Avarima odlazi na jug, prema Bizantskom Carstvu, danas se slavenski narodi, prema
jezicnom kljucu, dijele na Zapadne, Istocne i Južne
- Slaveni su stupali u razlicite plemenske saveze i miješali se s drugim narodima poput
Ostrogota, Avara, Bugara, Vikinga itd. – otuda nejasnoce oko nacionalnih naziva i
etnogeneze pojedinih naroda slavenske skupine
- u prvoj polovici VII. stoljeca, Slaveni u Panoniji osamostaljuju se od Avara i osnivaju
Samov plemenski savez, nakon Samove smrti 658. ponovo dolaze pod vlast Avara
- neka slavenska plemena (meu njima i Hrvati) doselili su se na bizantski teritorij i
postali su bizantski saveznici, carevi su im dopustili da osnuju samoupravne kneževine
koje su se nazivale «sklavinijama»
- krajem VIII. stoljeca, Karlo Veliki uništio je Avare i podvrgnuo Slavene u srednjoj
Europi franackoj vrhovnoj vlasti, u doba raspada Karolinškog Carstva tu ce takoer
nastati samostalne kneževine
- meu Slavene su kršcanstvo širili misionari i Zapadne i Istocne crkve, u nekim
slavenskim zemljama postojalo je i suparništvo izmeu zapadnog i bizantskog utjecaja
- 60-ih i 70-ih godina IX. stoljeca, Konstantin (kasnije prozvan Ciril) i Metod, braca iz
Soluna djeluju kao misionari u Velikoj Moravskoj po nalogu Bizanta, a nakon odlaska
u Rim, dobivaju i odobrenje od pape, stvoreno je slavensko bogoslužje, pismo
glagoljica i prijevodi nekih crkvenih djela na slavenski jezik («staroslavenski» ili
«crkvenoslavenski», standardiziran prema narjecju makedonskih Slavena, meutim, u
to doba bio je razumljiv svim Slavenima jer su im jezici bili meusobno slicniji nego
danas)
- ucenici Cirila i Metoda, koje su Nijemci kasnije protjerali iz Moravske nalaze utocište
u Hrvatskoj i Bugarskom Carstvu
- Kliment Ohridski kasnije je sastavio pojednostavljeno slavensko pismo slicno grckom
alfabetu – cirilica (prozvano po Cirilu)
- odnos Rimske crkve spram «glagoljaša» bio je promjenjiv
Velika Moravska: podrucje cetiriju plemena u današnjoj Ceškoj i Slovackoj, Velika
Moravska osamostalila se pod knezom Rastislavom (846-870), Rastislav se želi osloboditi
utjecaja njemackog svecenstva, pa traži od Bizanta (Bazilije I. iz Makedonske dinastije)
da mu pošalje misionare koji znaju slavenski jezik (Konstantina i Metoda), Rastislavov
necak Svatopluk, slovacki knez, dolazi na vlast uz pomoc njemackog vladara, pa
Moravska postaje vazalna kneževina Istocne Franacke
Ceška: nakon propasti Velike Moravske Ceška postaje zasebna kneževina, legendarni
vladari: Ceh, Libuša i Pšemisl, od njih, navodno, potjece dinastija Pšemislovica, nakon
izumiranja njemacke loze Karolinga pocetkom X. stoljeca, Vratislav I. osamostaljuje se
od Nijemaca, Ceška ce se ubrzo teritorijalno proširiti na nekadašnju Veliku Moravsku, ali
ce ponovno potpasti u vazalni odnos spram Svetog Rimskog Carstva Njemackog Naroda,
Prag – središte biskupije, trgovine i kulture
15
Poljska: knez Mješko krajem IX. stoljeca ujedinjuje plemena oko Visle i stvara Veliku
Poljsku, Boleslav Hrabri širi granice i kruni se kao poljski kralj (1025), od 1041. god,
Poljska, kao prije nje Ceška, ulazi u vazalni odnos spram Njemackog Carstva, dinastija
Pjastovica, najvažniji gradovi: Poznan, Krakov, Pšemisl
Kijevska Rusija: meu istocnoslavenska plemena prodiru Vikinzi (Varjazi), koji
postupno preuzimaju vojnu i državnu vlast, Varjag Rjurik zavladao je Novgorodom 881.
god, a njegov nasljednik Oleg osvojio je Kijev i ucinio ga središtem vlasti za sva plemena
okolna plemena, u X. stoljecu, knez Svjatoslav ratuje s Bugarima i Bizantom, a njegov sin
Vladimir pocinje pokrštavanje podanika, Kijevska Rusija opstala je do XIII. st. kada je
osvajaju Mongoli
Karantanija: kneževina u istocnim Alpama (Koruška), ime je dobila po gradu Karantani,
preci današnjih Slovenaca tu su došli u VII. st. i osnovali samostalnu državu, od VIII.
stoljeca, Karantanija je pod vlašcu Franaka, a kasnije se raspada na više pokrajina,
slovenske zemlje bit ce pod vlašcu ceških vladara, a kasnije Habsburgovaca
Hrvatska: Hrvati su došli na prostor Dalmacije najranije pocetkom VII, a najkasnije
krajem VIII. st., hrvatski knezovi cas priznaju vrhovnu vlast Franaka, cas Bizanta, a od
kneza Branimira, krajem IX. stoljeca, Hrvatska se osamostaljuje, u X. stoljecu, Hrvatska
ce se proširiti na Donju Panoniju, tj. Slavoniju (dotada zasebnu kneževinu)
- manje sklavinije u susjedstvu Hrvatske: Neretvanska kneževina, Zahumlje,
Travunija, Bosna
Bugarska: Bugari, tj. Prabugari, su nomadski uralsko-altajski narod koji je okupio veliki
savez Slavena u dolini Dunava, postupno su se Bugari i Slaveni izmiješali tako da je
nastao slavenski narod po nazivom Bugari, u IX. stoljecu Bugari ugrožavaju Bizant i
osvajaju velik dio Balkana, primaju kršcanstvo i od rimskih i od bizantskih misionara
- u X. stoljecu vladar Simeon koristi slabost Bizanta i osvaja gotovo sve bizantske posjede
na europskom kontinentu (Makedonija, Srbija, Bosna, Trakija, Grcka), na zapadnim
granicama ratuje s hrvatskim knezom, tj. kraljem, Tomislavom, Simeon se proglasio
carem «Bugara i Romeja», a bugarska crkva postaje patrijaršija (autokefalna/samostalna
pravoslavna crkva), sjedište crkve nalazilo se u Ohridu, gdje je djelovala škola Metodovog
ucenika Klimenta
- Bugarsko carstvo uništio je kijevski knez Svjatoslav, pa je ono ponovo pripojeno
Bizantu
- Bugarska država ponovo ce doživjeti uspon u XIII. stoljecu za dinastije Asena
Samuilovo Carstvo: koncem X. stoljeca u Makedoniji izbija uspješan ustanak protiv
Bizanta na celu s domacim velikašem Samuilom, Samuilo je proširio granice svoje države
na citav bivši teritorij Simeonove Bugarske, pa je uzeo naslov bugarskog cara (otuda
suvremeni spor oko toga je li Samuilo tek jedan do bugarskih careva ili prvi vladar
slavenske države Makedonije), 1014. Samuilova vojska doživljava katastrofalan poraz na
Belasici, obnova bizantske vlasti nad Balkanom pod carem Bazilijem II.
Duklja: slavenska kneževina na podrucju današnje Crne Gore, domaci knezovi priznavali
su vrhovnu vlast Bugara i Bizanta do XI. stoljeca, knez Mihajlo potpuno se oslobodio
Bizanta i proširio granice svoje države na susjedna podrucja (dijelovi današnje Srbije i
Bosne), 1077. papa mu je priznao kraljevski naslov, Duklja je pod utjecajem Rimske
16
crkve (Barska nadbiskupija), a pravoslavlje ce tamo prevladati tek u doba vladavine
srpske dinastije Nemanjica, Duklja ce se kasnije nazivati još i Zeta (po rijeci)
Raška: podrucje oko grada Rasa (današnji Sandžak), tamo su se nastanila srpska plemena,
Raška je naizmjence bila pod vrhovnom vlašcu Bizanta, Bugara i Duklje, a tek u XII.
stoljecu, raški se župan Stefan Nemanja osamostaljuje i proširuje državu na Pomoravlje i
Zetu (otada se sve više naziva Srbijom), uspon Srbije uslijedit ce u XIII. i XIV. stoljecu
17
DOSELJENJE HRVATA I NASTANAK KNEŽEVINE
Etnogeneza (postanak naroda) Hrvata – nije dokraja razjašnjena
Cinjenice:
- na ušcu Dona u Azovsko more pronaene su ploce s napisanim osobnim imenima
Horoathos i Horuathos, one potjecu iz prvih stoljeca naše ere, a doticna imena potjecu
iz nekog iranskog ili kavkaskog jezika, takoer je postojala perzijska pokrajina
Harahvatija (u današnjem Afganistanu)
- Hrvati koji se javljaju na današnjem prostoru u ranom srednjem vijeku nesumnjivo su
govorili slavenskim jezikom i imali slavenske obicaje, dakle, ubrajaju se u slavensku
skupinu naroda
- u drugoj polovici VI. stoljeca, današnjom Hrvatskom, kao i cijelim Balkanom, vlada
avarsko-slavenski plemenski savez, razoreni su mnogi rimski gradovi, a slavenska
plemena naseljavala su se i na prostoru izmeu Save i Jadranskog mora
- djelo O upravljanju carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X.
stoljeca iznosi sljedece podatke: u doba cara Heraklija (610-641) Hrvati su zavladali
rimskom provincijom Dalmacijom odakle su protjerali Avare, dok su vec doseljeni
Slaveni prihvatili njihovu vlast, Hrvati su tu došli iz Bijele Hrvatske (u današnjoj
Poljskoj) na Heraklijev poziv, predvoeni jednom obitelji (petero brace Klukas,
Lovelos, Kosenic, Muhlo i Hrvat te sestre Tuga i Buga), stvorili su kneževinu i
prihvatili kršcanstvo
- u današnju domovinu Hrvati su mogli doci najranije oko 626. god, kada Avari
doživljavaju veliki poraz pred Carigradom i gube vlast nad Balkanom, a najkasnije
oko 800. god, kada je Karlo Veliki potpuno uništio Avarsku državu u Panoniji i možda
dopustio Hrvatima da se nasele u Dalmaciji kao franacki saveznici
- prvi cvrsti dokazi o postojanju Hrvatske kneževine potjecu s pocetka IX. stoljeca, a o
dogaajima u VI, VII i VIII. stoljecu ne znamo gotovo ništa
Teorije o podrijetlu Hrvata:
- slavensko-karpatska (potjece od Franje Rackog iz sredine XIX. stoljeca): Hrvati su
jedno od slavenskih plemena koja su se u VII. stoljecu spustila iz podrucja iza Karpata
na jug, Hrvati su tu došli zajedno s ostalim buducim južnoslavenskim narodima,
Slovencima, Srbima itd.
- autohtona ili ilirska (u nju se vjerovalo prije razvoja hrvatske historiografije u XIX.
stoljecu, ali su je i neki kasniji autori pokušali dokazati): Hrvati su tu živjeli još prije
VII. stoljeca, oni su potomci Ilira, Liburna, Delmata i ostalih antickih naroda, kakav je
bio jezik spomenutih naroda nije poznato, ako nije bio slavenski, onda su današnji
jezik autohtoni Hrvati nekako prihvatili pod utjecajem Slavena koji dolaze u doba
avarske vladavine
- gotska teorija: Hrvati su potomci slaveniziranih Gota, teorija je izvedena na temelju
djela Tome Arhiakona iz XIII. stoljeca, koji poistovjecuje slavensko bogoslužje s
«gotskim krivovjerjem» (arijanstvo, kršcanska struja koja je osuena kao krivovjerna
u doba cara Konstantina, a bila je popularna meu Gotima), ta teorija imala je malo
pristaša, a na nju se kasnije pozivao Ante Pavelic iz politickih razloga
- iransko-kavkaska teorija: Hrvati su iransko ili kavkasko pleme koje se polako selilo iz
crnomorskih stepa u Bijelu Hrvatsku u Zakarpacu, gdje se slaveniziralo, a zatim u
doba cara Heraklija preselilo u suvremenu Hrvatsku
- teorije socijalnog dualizma: Hrvati izvorno nisu Slaveni, ali su živjeli meu njima kao
njihovi gospodari, tj. ratnicko plemstvo, prvi je takvu teoriju iznio Vjekoslav Klaic, a
18
ona se temelji na analogiji s postankom Bugarske i Kijevske Rusije (u prvom slucaju
Slavenima su zavladali uralsko-altajski nomadi, a u drugom švedski Vikinzi)
- sve te teorije bile su svojedobno više ili manje popularne ovisno o ideološkim
razlozima i politickim posljedicama
Moguce rješenje pitanja etnogeneze:
- Hrvati su u prvim stoljecima naše ere imali doticaja s kavkaskim odnosno iranskim
elementom u crnomorskim stepama (teško je reci jesu li Slaveni asimilirali «Irance» i
prihvatili njihovo ime ili su «Iranci» prihvatili slavenski jezik)
- u Bijeloj Hrvatskoj kod Krakova, prije VII. stoljeca, Hrvati su potpuno poprimili
slavenska kulturna obilježja
- nakon doseljenja, Hrvati imaju suživot sa slavenskim plemenima koja su tu došla još u
VI. stoljecu te s romaniziranim starosjediocima (Romani u dalmatinskim gradovima i
stocarski Vlasi u Dinarskom gorju)
- jezgra hrvatske države nalazila se u dalmatinskom zaleu, u X. i XI. stoljecu hrvatsko
se ime proširilo zajedno sa širenjem granica Hrvatskog kraljevstva, slavenski hrvatski
jezik postupno je istisnuo uporabu romanskih narjecja kojima su govorili Romani i
Vlasi (proces je vjerojatno završio oko XIII. stoljeca)
Život nakon doseljenja:
- starohrvatski grobovi koje su iskopali arheolozi otkrivaju željezno oružje i nakit
pokopane zajedno s pokojnicima
- do IX. stoljeca, vecinom poganski Hrvati živjeli su više-manje mirnim suživotom uz
naselja kršcanskih Romana
- na hrvatskom prostoru djelovali su misionari iz Bizanta i Franacke, no broj
preobracenika do IX. stoljeca nije bio velik, nakon masovnijeg pokrštavanja Hrvata
ubrzava se asimilacija Romana i Vlaha, prvi veci val pokrštavanja pokrenut je iz
Karolinškog carstva pocetkom IX. stoljeca, a drugi iz Bizanta za vladavine Bazilija I.
(867-886)
19
HRVATSKA KNEŽEVINA U IX. STOLJECU
Kneževina Hrvatska – pocetkom IX. stoljeca bila je vazalna kneževina Karlovog carstva,
vladar je bio dužan prihvatiti kršcanstvo, dopustiti slobodan rad franackih misionara meu
svojim podanicima te placati danak i pružati vojnu pomoc franackom vladaru, njezin
prvobitni teritorij protezao se izmeu Istre na zapadu i rijeke Cetine na istoku te
(vjerojatno) rijeke Save na sjeveru i Jadranskog mora na jugu
Bizantska tema Dalmacija – obuhvaca gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Rab i
Cres, bizantski carevi povremeno su placali danak hrvatskih knezovima da ostave na miru
ili cak štite njihove posjede na Jadranu (Bizantska Dalmacija obuhvacala je i južnu
Dalmaciju od Dubrovnika do Bara, no to podrucje nije bilo u dosegu hrvatskih vladara u
ranom srednjem vijeku)
Donja Panonija ili Slavonija – prostor izmeu Save i Drave, predstavljala je posebnu
kneževinu koja je ujedinjena s Hrvatskom u doba kralja Tomislava (neki povjesnicari zato
govore o Primorskoj i Panonskoj Hrvatskoj kneževini)
Neretvanska kneževina (Paganija) – obuhvaca obalu izmeu Cetine i Neretve te otoke
Brac, Korculu i Mljet, zovu je «zemljom pogana» jer su tamošnji knezovi dosta kasno
prihvatili kršcanstvo, Neretvani se bave gusarenjem i dolaze u ceste sukobe s Venecijom,
paganija je ukljucena u Hrvatsko Kraljevstvo u doba Petra Krešimira IV. (1058-1074)
Hrvatski knezovi:
Borna (umro 821.) – prvi poimence poznati hrvatski knez, franacki Anali nazivaju ga
«knezom Dalmacije, Liburnije i Gacana», u njegovo doba provodi se intenzivno
pokrštavanje Hrvata, a Borna pomaže Francima ugušiti Ljudevitov ustanak u Panoniji
Vladislav – Bornin nasljednik, poznat samo po imenu, po svoj prilici dobar franacki vazal
Ljudevit (umro 823) – «upravitelj Donje Panonije», iskoristio je slabljenje Franacke u
doba Ludovika Pobožnog, pa je 819. podigao ustanak i odlucio samostalno vladati,
ocekivao je pomoc od kneza Borne, no nije ju dobio, Franci su ga porazili nakon cetiri
godine ratovanja, ubijen je pri bijegu u Dalmaciju, nakon njega, Slavonijom vladaju odani
franacki vazali (Ljudevitov ustanak opisao je franacki ljetopisac Einhard)
Višeslav (?) – ime kneza Višeslava spominje se na krstionici pronaenoj u Veneciji u
XIX. stoljecu, neki datiraju krstionicu u tridesete godine IX. stoljeca, a neki cak u XI.
stoljece, ako je prva tvrdnja istinita, Višeslav bi mogao biti prethodnik kneza Mislava
Mislav (835-845) – ocito je da je proces pokrštavanja uznapredovao jer se knez Mislav
spominje kao darivatelj Crkve posjedima, on je i prvi poznati knez koji se sukobio s
Mlecanima (Venecijancima)
Trpimir (845-864) – po njemu ce biti nazvana dinastija Trpimirovica
- na Trpimirovom dvoru u Klisu boravio je benediktinac Gottschalk, koji je o tom knezu
ostavio neka svjedocanstva
- Trpimir je ratovao s Bugarima i bizantskom vojskom u Dalmaciji
- formalno je i dalje franacki vazal, no vlada neovisno o Francima
- održava dobre odnose sa splitskim (salonitanskim) nadbiskupom kojemu daruje
zemlju, u Trpimirovoj darovnici prvi put se pojavljuje hrvatsko ime (ona je ipak
nastala kasnije, za kneza Muncimira)
- na kamenom ulomku meu ostatcima benediktinskog samostana u Rižinicama
nedaleko Klisa sacuvan je natpis pro duce Trepim(ero) – za kneza Trpimira, Trpimir
je dao podici prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj
20
- u Trpimirovo doba osnovana je hrvatska biskupija u Ninu (takoer jedno od
kneževskih sjedišta)
Domagoj (864-876) – ne zna se tocno u kakvim je i je li uopce bio u rodbinskim odnosima
s Trpimirom
- papa Ivan VIII. obraca mu se u jednom pismu kao «slavnom knezu Hrvata», dok ga
Mlecani u svojim izvorima nazivaju «najgorim knezom Slavena»
- ratovao je protiv Arapa (Saracena) na moru, bio u dobrim odnosima s Crkvom, dok ga
je bizantski car Bazilije I, iskoristivši raspad Franackog Carstva, pokušao svrgnuti s
vlasti urotama
Zdeslav (878-879) – Trpimirov sin, na prijestolje dolazi kao kandidat Bizanta, ubrzo je
ubijen, ocito je da meu hrvatskim plemstvom postojala «probizantska» i «prozapadna»
stranka
Branimir (879-892) – potpuno neovisan o Bizantu i državama-nasljednicama Franacke
- kako bi se osigurao od rata s ponovo jakim Bizantom i stekao legitimitet u odnosu na
Trpimirovice traži priznanje od pape Ivana VIII.
- vec 7. VI. 879. papa je javno blagoslovio kneza i njegov narod i priznao mu zemaljsku
vlast u citavoj Hrvatskoj (taj je cin tada imao znacaj meunarodnog priznanja)
- iz Branimirova doba sacuvano je pet kamenih natpisa s razlicitih crkava u kojima se
spominje Branimir dux Croatorum
Muncimir (892-910) – Trpimirov sin i, po svoj prilici, kandidat probizantske stranke,
(starija historiografija smatrala je da je tada uspostavljena dinastija Trpimirovica, koja ce
neprekidno vladati Hrvatskom sve do 1075. god, kada na vlast dolazi kralj Zvonimir, u to
ne možemo biti potpuno sigurni)
- potvrdio je darovnicu kneza Trpimira benediktincima
- vladarsko mu je sjedište bilo u Biacima kod Trogira
- sacuvan je kameni natpis s njegovim imenom i godinom 895.
U posljednjoj trecini devetog stoljeca, u Hrvatskoj nalaze utocište brojni ucenici
Konstantina i Metoda, koji ce tu proširiti slavensko bogoslužje i glagoljsko pismo.
21
HRVATSKO KRALJEVSTVO U X. STOLJECU
Pocetak X. stoljeca: politicke promjene u srednjoj i jugoistocnoj Europi, Maari osvajaju
Panoniju (vjerojatno i Kneževinu u Donjoj Panoniji) i ugrožavaju njemacke zemlje, dok
Simeonovo Bugarsko Carstvo ozbiljno ugrožava Bizant i širi se na gotovo citav Balkan
Tomislav (oko 910-928)
- suocava se s maarskom i bugarskom prijetnjom, Bizant je vrlo slab, a Karolinškog
Carstva vec odavno nema
- sukob s Maarima (izvor: spis Kraljevstvo Slavena nepoznatog svecenika iz Bara) –
cini se da je Tomislav docekao maarsku konjicu na mjestima gdje je bila
neucinkovita i uspio je pobijediti – posljedica je potiskivanje Maara iza rijeke Drave i
prikljucenje Slavonije Hrvatskoj Kneževini
- sukob s Bugarima (izvor: Konstantin VII. Porfirogenet, koji vlada upravo u to doba) –
Raška (Srbija) bila je polusamostalna kneževina u kojoj su se za vlast borili bizantski i
bugarski kandidat za prijestolje – Tomislav je podržao bizantskog kandidata, pa su ga
Bugari, nakon osvajanja Srbije, napali - Tomislavova vojska odbila je i bugarski napad
- savezništvo s Bizantom – Bizant je Tomislavu dodijelio titulu konzula i upravitelja
Dalmacije (cini se da su dalmatinski gradovi i otoci bili u nekoj vrsti vazalnog odnosa
spram Tomislava), Porfirogenet opisuje Tomislavovu Hrvatsku kao najvažniju vojnu
silu na istocnom Jadranu
- Je li Tomislav bio kralj? – papa Ivan X. u jednom mu se pismu iz 925. obraca kao
kralju (rex) dok zahumskog vladara naziva knezom (dux, Zahumlje se nalazilo u
današnjoj Hercegovini), nema dokaza da je Tomislav dobio kraljevsku krunu ni od
pape ni od Bizanta i cini se da on nije bio službeno okrunjeni kralj, ali da ga
suvremenici smatraju de facto kraljem jer je uspio proširiti državne granice na
Slavoniju i povezati dalmatinske gradove sa zaleem te stvoriti znacajnu vojnu silu
- 925. crkveni sabor u Splitu: buduci da je uspostavljeno formalno politicko jedinstvo
Dalmacije i Hrvatske, papa Ivan X. ima namjeru tu stvoriti jedinstvenu crkvenu
provinciju, istodobno ga brine i širenje slavenskog bogoslužja, odluceno je da ce
hrvatska biskupija u Ninu i zadarska biskupija biti podreene splitskom nadbiskupu,
metropolit je postao splitski nadbiskup Ivan, cemu se protivio ninski biskup Grgur
(njegovo podrucje imalo je najviše vjernika), odluceno je i da ce «glagoljaši» morati
nauciti latinski da bi se mogli zarediti, ta se odluka nije mogla dosljedno provesti i u
praksi je nastavljeno sa slavenskim bogoslužjem
- 928. drugi crkveni sabor u Splitu: sazvan je na žalbu biskupa Grgura, potvrene su
odluke s prvog sabora, a ninska biskupija je ukinuta i podijeljena izmeu zadarske
biskupije i splitske nadbiskupije
Trpimir II. (vjerojatno 928-935) - Tomislavov nasljednik, sklopio mir sa Simeonovim
nasljednikom Petrom
Sredina X. stoljeca: cini se da moc Hrvatske opada zbog nesloge u vladarskoj obitelji,
postoji podatak da je vladara Miroslava (oko 945-949) svrgnuo s vlasti njegov ban (najviši
velikodostojnik, tik ispod kralja, tj. kneza, koji je vjerojatno upravljao današnjom Likom)
Pribina i postavio na prijestolje nj. brata Mihajla (ili Mihovila) Krešimira II (949-969), to
je doba ponovnog jacanja Bizanta i Venecije
22
Stjepan Držislav (969-oko 997) – prvi hrvatski vladar za kojega se zna da je primio
znakove kraljevske casti i nosio naslov «kralj Hrvatske i Dalmacije»
- u doba sukoba Bizanta i Samuilove države, Držislav je stao na stranu Bizanta, pa mu
je Bazilije II. zauzvrat poslao krunu i ponovo povjerio upravu nad Dalmacijom
- Držislavova majka kraljica Jelena dala je kraj Solina podici crkvu Sv. Marije i Sv.
Stjepana u kojoj ce se otada pokapati hrvatski vladari
- nakon Držislavove smrti, zakonitog nasljednika Svetoslava Suronju zbacila su s
prijestolja njegova braca Krešimir III. i Gojslav, u doba tih borbi Venecija je prvi puta
zauzela dalmatinske gradove i otoke
Stjepan (vjerojatno 1030-1058) – sin Krešimira III, cini se da se u njegovo doba
kraljevstvo oporavlja, 1054. god. dogodio se crkveni raskol, a Hrvatska je pripala pod
nadležnost Rimokatolicke crkve
23
PROCVAT HRVATSKE U DRUGOJ POLOVICI XI. STOLJECA
Petar Krešimir IV. (vjerojatno 1058-1074)
- papa ga službeno oslovljava «kraljem Dalmacije i Hrvatske», nakon crkvenog raskola
prestala je formalna vlast Bizanta u Dalmaciji i zapocelo integriranje gradova i otoka u
Hrvatsko kraljevstvo, u jednoj ispravi Jadransko more naziva se «našim morem»
- Krešimir je na moru osnovao novi grad Šibenik, Nin je ponovo postao sjedište
biskupije za unutrašnjost, a kraljevska prijestolnica bio je Biograd – cini se da je kralj
promicao razvoj tih pretežno hrvatskih gradova kako bi se izjednacili s romanskim
Zadrom, Splitom i Trogirom, tada se i ubrzava asimilacija Romana jer hrvatsko
stanovništvo u vecem broju dolazi i u vecinske romanske gradove
- kralj je upravu nad Likom, Gackom i Krbavom povjerio banu Gojcu, a upravu nad
Slavonijom banu Zvonimiru, Zvonimir je imao jake politicke veze i bio oženjen
Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, pa ga je kralj ucinio suvladarom, a
moguce je da ga je proglasio i prijestolonasljednikom
- Krešimir IV. nije imao muških potomaka, a njegov necak Stjepan poslan je u samostan
(pojedinosti oko te politicke igre nisu poznate)
- u jednoj ispravi Krešimir tvrdi da je «svemoguci Bog proširio naše kraljevstvo na
kopnu i na moru», vjerojatno je da je Hrvatskom Kraljevstvu pripala i Neretvanska
kneževina te dio Bosne
- Krešimirovo kraljevstvo doživljava gospodarski procvat, na to upucuje uspostava
jedinstvenog tržišta od Drave do mora, pravna sigurnost i razvoj gradova
- 1060. crkveni sabor u Splitu: zabranjeno je slavensko bogoslužje, obicaji Istocne crkve
koji su bili rašireni meu hrvatskim svecenstvom poput ženidbe nižeg klera i nošenja
brade, a biskupi nisu smjeli posvecivati svecenike koji nisu znali latinski (utjecaj
reformistickog pokreta koji želi postici što vece jedinstvo unutar zapadne Crkve)
- na kvarnerskim otocima jaka je protureformisticka stranka, koja zadržava slavensko
bogoslužje, a oslanja se na njemackog cara i tadašnjeg protupapu
- Krešimir IV. podržava crkvene reforme i progoni njihove protivnike, daruje zemlju u
okolici Biograda benediktincima i povlastice ženskom samostanu Sv. Marije u Zadru
- 1074. Normani iz južne Italije opsjedaju grad Rab i pritom odvode u zarobljeništvo
hrvatskog vladara, po svoj prilici to je bio sam Petar Krešimir, koji se više nije vratio
Demetrije (Dmitar) Zvonimir (1074-1089)
- buduci da nije bio iz loze Trpimirovica, potrebno mu je priznanje prava na prijestolje,
pa se obraca papi Grguru VII. (kojemu su trebali saveznici u borbi za investituru)
- 1075. u bazilici Sv. Petra i Mojsija kraj Solina papinski izaslanik okrunio je Zvonimira
novom krunom i predao mu žezlo, mac i zastavu, Zvonimir se obvezao da ce papi
placati godišnji danak od 200 dukata, predao mu samostan Sv. Grgura u Vrani i
vladati u skladu s naukom Crkve (sprjecavati brakove meu roacima, štiti udovice i
sirocad, pomagati sirotinji i sl.)
- 1085. Zvonimir kao papin vazal šalje mornaricu u rat izmeu Normana i Bizanta kod
otoka Krfa, u tom ratu na suprotnoj (bizantskoj) strani sudjeluju i Mlecani, bizantski
car Aleksije Komnen prepustit ce mletackom duždu pravo na Dalmaciju, dužd ce
otada nositi i naslov dux Dalmatiae, što ce biti prazna titula, ali ce imati dugorocne
posljedice
- Zvonimir zadržava vlast nad teritorijem koji je stekao Petar Krešimir i Hrvatska je
vjerojatno bila jednako jaka kao i tada
24
- Zvonimir umire bez muškog potomka, što ce za posljedicu imati polaganje prava na
prijestolje izmeu ugarske dinastije Arpadovica (Zvonimir je njihov zet), Stjepana II,
posljednjeg Trpimirovica te Petra, domaceg velikaša koji je vladao Kninom
(Zvonimirova prijestolnica)
- Legenda o Zvonimirovoj smrti: nastala je dosta kasnije i širila se usmenom predajom,
tvrdi se da je Zvonimira ubio narod u mjestu Pet Crkava jer se nitko nije htio odazvati
kraljevom pozivu u Prvi križarski rat, Zvonimir je na samrti prokleo narod da više
nikada nema vladara svoje krvi, legenda je trebala objasniti zašto Hrvatskom vladaju
strani kraljevi, a koliko u njoj ima istine nemoguce je provjeriti
- Bašcanska ploca: jedan od najstarijih i najdužih spomenika na hrvatskom jeziku i
glagoljici, nastala je oko 1100. god. i u njoj se tvrdi da je kralj Zvonimir darovao
zemlju samostanu Sv. Lucije na otoku Krku, ploca je služila kao plutej oltarne
pregrade, a otkrivena je u XIX. stoljecu
KULTURNI SPOMENICI HRVATSKOG RANOG SREDNJEG VIJEKA
PISMENOST
- benediktinski samostani – središta latinske pismenosti
- pisani izvori na hrvatskom i crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismu – jaka
središta glagoljaša bila su na Kvarneru i u Istri, tu se razvio poseban hrvatski oblik
glagoljice (uglata glagoljica)
- osim latinice i glagoljice, u Hrvatskoj se rabila i cirilica, koja je došla u južnu
Dalmaciju preko Bosne
- najvažniji latinski pisani spomenik: Splitski evanelistar iz IX. st.
- najvažniji spomenik na glagoljici i hrvatskom jeziku: Bašcanska ploca (oko 1100.)
- poseban dio latinske pismenosti cine isprave hrvatskih vladara, uglavnom darovnice
samostanima, vladari su ostavili i kamene latinske natpise, uglavnom na crkvama
GRADITELJSTVO I LIKOVNE UMJETNOSTI
- predromanicki stil (IX. do XI. st.) – nastavlja se na kasnoanticki stil, a njegova središta
su dalmatinski gradovi, taj stil preuzimaju i hrvatski knezovi u zaleu
- obilježja ranohrvatskih crkava – križni tlocrt i kupola (utjecaj Bizanta i Italije)
- najpoznatije crkve: Sv. Spas kod Knina, Sv. Donat u Zadru, Sv. Križ u Ninu
- ornamentika: troprutasti pleter, križevi, zvijezde, ptice, lišce
- reljefni prikaz hrvatskog vladara iz XI. stoljeca (moguce Petar Krešimir IV. ili
Zvonimir)
25
KRIŽARSKI RATOVI
Križarski ratovi (od kraja XI. do kraja XIII. stoljeca): prvi masovni kolonizatorski pothvat
Europljana
Glavni uzrok: uslijed brzog razvoja europske privrede u XI. stoljecu Zapadna Europa
postala je prenapucena – višak stanovništva iz svih društvenih slojeva potražio je zemlju i
bolji život na Istoku
Povod: u drugoj polovici XI. stoljeca turski narod Seldžuka osvojio je Jeruzalem i dio
bizantskih posjeda na Bliskom Istoku, za razliku od arapskih vladara, Seldžuci nisu
dopuštali slobodan pristup kršcanskim hodocasnicima do Jeruzalema, bizantski car
Aleksije Komnen obratio se papi za pomoc ponudivši crkvenu uniju Zapadu ako mu
pomognu da vrati posjede koje su mu osvojili Seldžuci
1095. na crkvenom sabor u Clermontu papa Urban II. pozvao je sve zapadne kršcane na
oslobaanje Svete zemlje i obecao im masovno oproštenje grijeha
Interesi i pobude:
- niže plemstvo, osobito vitezovi bezemljaši, vidjeli su u tome priliku da dou do
vlastitih lena na Istoku
- velikaši takoer postaju zainteresirani za nove posjede nakon uspjeha I. križarskog
rata
- seljaci masovno odlaze u ratove kako bi se oslobodili kmetskog položaja i siromaštva
- gradovi u Italiji, poput Venecije i Genove, žele ostvariti trgovacke monopole na
istocnom Sredozemlju
- Crkva, tj. papa, ima namjeru ostvariti prevlast nad cjelokupnim kršcanskim svijetom te
preobratiti muslimansko stanovništvo
- križari su vjerovali da vode pravedan rat u Kristovo ime te da ce im sva nedjela
pocinjena u tim pohodima biti oproštena
- pohodi su obecavali i bogat ratni plijen, nakon I. rata šire se legende o neiscrpnim
bogatstvima Istoka
Prvi križarski rat (1095-99): najbolji odaziv bio je u Francuskoj, ali su se francuskim
plemickim vojskama putem prikljucivali svi zainteresirani, križari su uglavnom putovali
kopnom usput pljackajuci i katolicke i pravoslavne zemlje, prvu vojsku sastavljenu od
slabo naoružanih seljaka Bizantinci su 1096. prevezli u Malu Aziju gdje su je Seldžuci
brzo uništili, 1097. god. stigla je glavnina križarskih snaga do Carigrada i tu polažu
vazalsku prisegu caru Aleksiju (buduci da ce je prekršiti, Bizant više nece htjeti pomagati
križarima u iducim pohodima), 1099. križari osvajaju dijelove Sirije i Palestine,
naposljetku i Jeruzalem (pritom je proveden masovni pokolj njegovih graana), osnovano
je Jeruzalemsko kraljevstvo na celu s Godfreyom od Bouillona te još tri vazalne križarske
države (Antiohija, Tripoli i Edessa), u križarske države dolaze europski kolonisti, a dio
starosjedilaca preobracen je na katolicizam (vjerski sastav stanovništva je raznolik, najviše
je muslimana, tu su i Židovi te pravoslavni i armenski kršcani, dok su rimokatolici u
manjini)
Duhovno-viteški redovi: dužnost im je obrana križarskih posjeda te zaštita hodocasnika,
podvrgnuti su strogim redovnickim pravilima i predstavljaju spoj kršcanskog redovnika i
vojnika, podvrgnuti su izravno papi i dobivaju velike posjede na Istoku, ali i u svim
europskim državama
26
- templari (nazvani prema sjedištu u blizini nekadašnjeg jeruzalemskog hrama, hram =
templum), osnovani 1119. god, red je stekao veliku moc i bogatstvo i predstavljat ce
opasnog suparnika mnogim kraljevima, u XIV. st. francuski kralj Filip IV, koji je
templarima bio dužan velik novac, a nije im ga imao namjeru vratiti, zabranio je uz
papinu pomoc taj red, a njegove voe dao osuditi i spaliti kao carobnjake
- ivanovci (hospitalci), nazvani su prema bolnici Sv. Ivana u Jeruzalemu, osim vojne
dužnosti bave se i njegovanjem bolesnika, nakon protjerivanja križara iz Svete zemlje,
pronaci ce utocište na otoku Malti (malteški vitezovi)
- Teutonski red – red njemackih vitezova osnovan koncem XII. stoljeca, nakon pohoda
po Svetoj zemlji, «teutonci» se okrecu osvajanju, kolonizaciji i prisilnom pokrštavanju
poganskih zemalja uz Baltik, gdje osnivaju vlastitu državu u Pruskoj
Drugi križarski rat (1145-48): nakon pada Edesse, njemacki car Konrad III. i francuski
kralj Louis VII. stižu u pomoc Jeruzalemskom kraljevstvu, pokušali su osvojiti grad
Damask, no nakon neuspjeha povlace se iz Svete zemlje
Treci križarski rat (1187-1192): Egipat i dijelovi Sirije i Mezopotamije ujedinjeni su
pod sultanom Saladinom, Saladin je napao križarske države jer su pojedini križarski
zapovjednici kršili primirje, nanio im je težak poraz i osvojio Jeruzalem, 1189. god u
Svetu zemlju krecu tri velike europske vojske, francuska na celu s Filipom II. Augustom,
njemacka na celu s Fridrikom Barbarossom te engleska na celu s Rikardom Lavljeg Srca,
njihov uspjeh je ogranicen, Jeruzalemsko kraljevstvo opstalo je kao lanac gradova uz
sredozemnu obalu sa sjedištem u Akri (Akon)
Cetvrti križarski rat (1202-04): križari nisu ni stigli do Svete zemlje, njihov prijevoz do
Carigrada trebala je provesti mletacka flota, pa su kao naknadu za tu uslugu 1202. usput
osvojili grad Zadar i predali ga Mlecanima, 1204. križari stižu u Carigrad, gdje sudjeluju u
prijestolnim borbama na strani dinastije Angel, kada im car Izak Angel nije mogao
isplatiti obecani honorar, križari pljackaju Carigrad i tu osnivaju novu državu – Latinsko
carstvo (sjedište bizantskog cara prebacit ce se u Niceju do 1261. god, kada Grci
oslobaaju Carigrad)
Kasniji križarski pohodi: u XIII. stoljecu provedeno je još cetiri pohoda s vrlo malim
uspjesima, njemacki car Fridrik II. Hohenstaufen dva puta je napao Egipat i nakratko
zauzeo Jeruzalem, francuski kralj Louis IX. Sveti jednom je napao Egipat i jednom Tunis,
a tu je i tzv. Djecji križarski rat, koji je križarski rat samo po nazivu, praznovjerna zamisao
da Jeruzalem mogu osvojiti samo bezgrešna djeca odvela je u ropstvo ili smrt više tisuca
djece, križarskim se naziva i pohod protiv katara (albigenza), krivovjeraca na jugu
Francuske
1291. Mameluci (turska dinastija koja je vladala Egiptom) osvajaju Akru, posljednje
križarsko uporište na Bliskom Istoku
Posljedice križarskih ratova:
- Europljani su upoznali kulturna dostignuca Istoka (filozofija, matematika i medicina),
nove poljoprivredne kulture (riža, špinat, limun, lubenica), nove tehnike obrade
tekstila i metala te egzoticne zacine
- ubrzan je privredni razvoj zapadne Europe
- sredozemnu trgovinu preuzimaju Mlecani i Genovežani
- križarska ideja vodila je i opravdavala kasnije kolonijalno osvajanje Novoga svijeta,
Afrike i Dalekog Istoka
27
MONGOLI
Mongolija: stepska zemlja u sjevernoj Aziji naseljena nomadskim stocarima
- oko 1206. poglavica Temujin ujedinjuje mongolska i turska plemena u veliki savez
- 1215. Mongoli osvajaju Kinu, stvaraju veliku državu sa središtem u Pekingu, Temujin
postaje veliki kan Džingis-kan
- do 1220. Mongoli su se na zapadu proširili sve do Crnog mora i Indijskog oceana
- 1227. umire Džingis-kan i njegovo veliko carstvo podijeljeno je na cetiri kanata
- Kanati: Ulus Velikog Kana (Kina), Džagataj (Turkestan), Il-kan (bivši Abasidski
kalifat u Perziji i Mezopotamiji), Zlatna Horda (današnja Rusija)
- Mongoli napreduju kao velika nepobjediva konjica, premda okrutni kao ratnici i
osvajaci, nakon što osvoje neku zemlju puštaju domace stanovništvo da živi po starim
obicajima i jedino što zahtijevaju je redovito placanje danka
- 1240-43. Batu-kan sa svojim Tatarima pljacka po istocnoj Europi, od Baltickog do
Jadranskog mora
- mongolska vladavina u Aziji donijet ce dva stoljeca mira, prožimanja kultura i žive
trgovacke veze izmeu Zapada i Istoka, europski trgovci i misionari odlaze sve do
Kine (franjevci, Marko Polo)
- Mongoli su bili tolerantni prema svim vjerama, meutim, u XIV. stoljecu vecina ih se
preobratila na islam (osim u samoj Mongoliji, gdje ce prevladati budizam)
- u XIV. stoljecu, Kina obnavlja neovisnost pod dinastijom Ming, a na Bliskom Istoku
pojavljuje se nova sila – Turci Osmanlije, mongolski kanati slabe
- Timur Lenk, okrutni osvajac koji od 1380 do 1405. privremeno obnavlja jedinstveno
Carstvo, prijestolnica Samarkand, država mu se raspada nakon smrti
- Mogulsko Carstvo: Indijski potkontinent pod vlašcu muslimanske dinastije
mongolskog podrijetla (Mongoli osvajaju Delhi 1398. i šire carstvo u XVI. I XVII.
stoljecu, Mogulsku državu ukinuli su tek Britanci 1857. god.)
28
EUROPSKO DRUŠTVO U RAZVIJENOM I KASNOM SREDNJEM VIJEKU
Privredni razvoj
- oko 1000. god, suprotno ocekivanjima Sudnjeg dana, Europa doživljava privredni
uspon i porast broja stanovnika
- usavršila se obrada zemlje (tropoljna poljoprivreda, željezni plug, gnojenje, od XII.
stoljeca pojava novih kultura sa Istoka) što omogucuje proizvodnju viškova hrane:
više hrane – viši prirast stanovništva
- unutarnja kolonizacija: u mnogim zemljama krce se šume i isušuju mocvare kako bi
se dobilo više obradivih površina, tu nastaju nova naselja
- vanjska kolonizacija: višak stanovništva traži novu zemlju izvan maticnih država,
Nijemci, ali i drugi narodi, masovno se sele na istok, uz Balticko more, u Poljsku,
Cešku, Ugarsku, Hrvatsku, križarski pohodi takoer su primjer vanjske kolonizacije
- uslijed križarskih ratova, razvijaju se i svi obrti
- naturalnu privredu postupno zamjenjuje novcana, vladari kuju novac, zbog pojave
proizvodnih viškova oživljava trgovina, lokalna i meunarodna
- pojava novih gradova uz trgovacke putove i sajmišta te uz vlastelinske dvorove i
biskupska sjedišta, obnova i rast starih gradova iz antickog doba, u gradove se
slijevaju obrtnici i trgovci koji se žele osloboditi kmetstva
- slobodni kraljevski gradovi: gradovi koji imaju vlastitu samoupravu, neovisni su o
okolnom plemstvu i podreeni izravno kralju, kraljevi im daruju takav pravni položaj
jer iz njih ubiru dobar porezni prihod, a predstavljaju im i važan politicki oslonac u
odnosu na nepouzdane vazale
- stanovnici gradova imaju osobnu slobodu, no razlikuju se po imovini i politickim
pravima – patriciji i pucani
- najvažniji gradovi: Italija, Porajnje, Šampanja, Flandrija, luke uz Sjeverno i Balticko
more
- ceh – udruga obrtnika iste struke u jednom gradu, svaki ceh ima pravila kojih se svi
clanovi moraju pridržavati (cijena, kvaliteta proizvoda i dr.), a nitko izvan ceha ne
smije se baviti doticnim obrtom u tom gradu, najstariji i najvažniji cehovi bili su oni
«slobodnih zidara»
- gilda – slicna strukovna udruga trgovaca
- Velika Hanza – zajednica njemackih gradova, u XIV. stoljecu bilo ih je 90, Hanza je
imala monopol trgovine na Baltiku te vlastitu vojsku i ratnu mornaricu, propala je
nakon premještanja trgovine na Atlantski ocean u XV. stoljecu
- Bankarstvo – razvija se uslijed tri pojave: postoji na stotine lokalnih valuta i potreba
da se organiziraju mjenjacnice uz svaki trg i sajmište, putovi su nesigurni zbog
razbojnika pa je potrebno uvesti mjenice (potvrde za pohranjeni novac), gotovog
novca nikad nije dovoljno pa vladarima trebaju financijeri koji ce im pozajmljivati
novac
- pozajmljivanjem novca najviše su se bavili Židovi jer njima vjera nije zabranjivala
naplacivanje kamata, no na kreditiranje su se kasnije odvažile i kršcanske bankarske
obitelji poput Medicija i Fuggera, mjenice su prvi uveli vitezovi templari, koji su
takoer posuivali novac
- porezi se opcenito pretvaraju u novcana podavanja, plemickim naslovima i lenima
pocinje se odreivati vrijednost po prihodu koji donose
29
Crna smrt (1347-51)
- velika epidemija bubonske kuge koja je pokosila izmeu trecine i polovice
stanovništva tadašnje Europe (smrtnost oboljelih iznosi oko 75 %)
- zarazu su prenosile štakorske buhe, a epidemija je došla iz srednje Azije, najprije je
primijecena u Konstantinopolu i talijanskim gradovima, širenju su pogodovali loši
higijenski uvjeti, osobito za ljetnih mjeseci
- ostali su pošteeni gradovi koju su uveli karantenu, ali i neka zabacena podrucje
- nakon prvog vala 1347-51, epidemije su postale periodicne, meutim, smrtnost se
smanjivala uslijed prirodne selekcije, samo bi oni s jakim imunitetom preživjeli i imali
potomke
- Crna smrt strašno je pogodila gospodarstvo i društvo, osobito u Francuskoj i
Engleskoj, koje su u jeku Stogodišnjeg rata, meutim, u nekim je krajevima
nedostatak radne snage uzrokovao porast nadnica i nešto bolji standard kmetova u
iducem naraštaju
Hereze (krivovjerja)
- svako kršcansko vjerovanje, odnosno ucenje, koje odstupa od crkvenih dogmi
- od XII. stoljeca javljaju se organizirani hereticki pokreti koje Crkva suzbija silom
- uzroci: zbog sve vecih proturjecja izmeu nauka koji Crkva propovijeda i postupaka
službenika Crkve javljaju se otpadnici koji zahtijevaju povratak na izvorni Kristov
nauk
- svim hereticima je zajednicka kritika raskošnog života svecenstva i pape, društvene
nejednakosti koju je Crkva odobravala, licemjerja, osobito u slucaju indulgencije,
krutosti i nerazumljivosti dogmi, monopola na znanje i obrazovanje, zabrane
prevoenja Svetoga pisma na pucke jezike itd.
- katari: katari na grckom jeziku znaci «cisti», povezuju manihejsko ucenje o dvama
svjetovima, duhovnom i materijalnom, i dvama bogovima, dobrom i zlom, s
kršcanstvom, to je izrazito asketsko ucenje koje propovijeda metode za pobjedu
dobrog nacela u svakom pojedincu i odbojnost prema svim ustanovama vlasti,
katarsko-dualisticko krivovjerje nastalo je pod perzijskim utjecajem u istocnim
pokrajinama Bizantskoga Carstva, zatim je u X. i XI. stoljeca stiglo na Balkan, gdje se
sljedbenici nazivaju bogumilima, da bi se od kraja XI. do XIII. stoljeca katarstvo
proširilo po citavoj zapadnoj Europi, u Njemackoj te krivovjerce nazivaju Ketzer, u
Italiji patareni, na jugu Francuske albigenzi, po gradu Albi, katarstvo masovno privlaci
siromašne slojeve i širi se duž trgovackih putova, u Provansi su albigenzi imali cak
potporu dijela plemstva, pa je papa Inocent III. pocetkom XIII. stoljece pokrenuo
protiv njih križarski rat, samostalna Crkva bosanska bila je takoer pod velikim
utjecajem katarskog ucenja
- valdenzi: pristaše lionskog trgovca Valda, propovjednika siromaštva
- pretece reformacije: John Wycliff u Engleskoj i Jan Hus u Ceškoj
Crkveni redovi
Benediktinci: najstariji red, potjece iz VI. stoljeca, kada je Benedikt iz Nursije donio
pravila za redovnike u samostanu Monte Cassino, nacelo Ora et labora!, osim fizickim
radom i molitvom, benediktinci su se bavili i prepisivanjem knjiga
Dominikanci: red je u XIII. st. osnovao Kastilijanac Domingo de Guzman, prvi od tzv.
prosjackih redova, koji se odricu svjetovnog bogatstva, uglavnom novaci obrazovane
ljude, pa dominikanci postaju službeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori
Franjevci: red koji je u XIII. stoljecu osnovao Talijan sv. Franjo Asiški, naglašeno je
siromaštvo redovnika i karitativan rad, franjevci se bave i misionarstvom meu poganima
30
Inkvizicija
- Sanctum officium, Sveta služba, osnovana u XIII. stoljecu s ciljem otkrivanja heretika
i nevjernika, crkveni istražitelji (inkvizitori) ispituju osumnjicenike i, ako utvrde
njihovu krivnju, predaju ih svjetovnim vlastima da ih kazne
- krivci koji bi se pokajali mogli su biti odriješeni grijeha i pomilovani, no u doba
pojacanih progona vještica i carobnjaka uglavnom su se izricale kazne spaljivanja
- Španjolska inkvizicija u XV. stoljecu predstavlja poseban oslonac kraljevske vlasti,
njome se Mauri i Židovi prisiljavaju na preobracenje, a kraljevi protivnici na odanost
- na udaru Inkvizicije našli su se: heretici svih sljedbi, teolozi koji su preispitivali
dogme, španjolski Židovi i Mauri, sljedbenici preživjelih poganskih kultova, kao i svi
ljudi koji su odudarali od društvenog prosjeka i bili proglašeni carobnjacima, kasnije
protestanti i neki filozofi i znanstvenici
31
ZAPADNA EUROPA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU
Engleska
- Engleska je konacno ujedinjena u X. stoljecu
- 1066. god. vojvoda Normandije Vilim Osvajac iskrcao se u Engleskoj, pobijedio
dotadašnjeg kralja Harolda III. i utemeljio Normansku dinastiju, to je bilo posljednje
strano osvajanje u povijesti Engleske
- za normanskih vladara u XI. stoljecu ojacala je središnja vlast, kraljevi se oslanjaju na
niže plemstvo, Crkvu i gradove, oživljava trgovina izmeu Britanskog otoka i
kontinenta, Engleska posebice izvozi vunu u Flandriju
- dinastija Anjou-Plantagenet: Henrik II. (1154-89), Rikard Lavljeg Srca (1189-99),
Ivan Bez Zemlje (1199-1216), Henrik III (1216-72), Eduard I, II, III…
- kralj Ivan Bez Zemlje doživio je dva velika politicka poraza, od strane pape koji mu je
osporio pravo postavljanja kanterberijskog nadbiskupa te od strane Filipa II. Augusta
koji mu je oduzeo posjede u Francuskoj, to su iskoristili velikaši da ogranice kraljevu
vlast
- 1215. Magna charta libertatum (Velika povelja sloboda): kralj ne može raspisivati
poreze bez pristanka staleža, staleže zastupa vijece 25 velikaša koje nadzire kraljevo
poštivanje Povelje, ako se kralj ne pridržava velikaši mu se imaju pravo suprotstaviti
oružjem, nijedan slobodan covjek ne može biti osuen bez odluke suda – pocetak
ustavne vladavine u Engleskoj
- 1258. Oksfordski statuti, Henrik III. prisiljen je potvrditi i dopuniti Povelju, Veliko i
Malo Vijece (pretece kasnijeg dvodomnog Parlamenta) trebaju se sazivati tri puta
godišnje kako bi s kraljem raspravljala o državnim poslovima
- 1264-65. kada je Henrik III. pogazio obecanja, pobunili su se baruni na celu sa
Simonom Montfortom i sazvano je Veliko vijece u koje su ušli predstavnici plemstva,
Crkve i gradova – pocetak engleskog parlamentarizma
- iako je Henrik III. izišao kao pobjednik iz toga sukoba, u kasnijim stoljecima
Parlament ce postati zastupnicko tijelo triju staleža, koje se ce se uredno sazivati
- Eduard I. pripojio je Engleskoj Wales i privremeno Škotsku – pocetak engleske
ekspanzije
Francuska
- u X. i XI. stoljecu u Francuskoj vlada feudalna anarhija, kraljevska vlast je samo
formalna, a kraljeva domena (vlastiti posjed) svela se na okolicu Pariza
- Louis IV. Debeli (1107-1138) – pocinje suzbijati samovolju velikaša uz pomoc Crkve
kojoj ne odgovara feudalna anarhija
- Filip II. August (1180-1222) – sudjeluje u III. križarskom ratu, u ratu protiv Ivana Bez
Zemlje preoteo mu je sve francuske posjede i time povecao kraljevsku domenu, dijeli
povlastice gradovima i time oslabljuje velikaše, jaca središnju vlast te povecava
kraljevske prihode
- Louis IX. Sveti (1226-70) – vodi dva križarska pohoda u Tunis, uvodi jedinstveni
novcani sustav što pogoduje razvoju trgovine, utemeljuje Kraljevski sud kao vrhovni
prizivni sud koji sudi u skladu s rimskim pravom
- Filip IV. Lijepi (1285-1314) – bezobziran vladar koji dalje ucvršcuje kraljevsku vlast,
ratuje protiv Engleza i gradova u Flandriji zbog cega namece nove poreze i stalno se
zadužuje, 1302. prvi put saziva Državne staleže, predstavnike plemstva, Crkve i
gradova, sukobljava se s papom Bonifacijem VII, pa postavlja sebi odanog papu
Klementa V. sa sjedištem u Avignonu, «Avinjonsko sužanjstvo» papinstva potrajat ce
32
1309-78, a još neko vrijeme (1378-1409) postojat ce dvojica protupapa, jedan u Rimu
i drugi u Avignonu, Filip IV. uništava templarski red
- Filip VI. (1328-50) – prvi kralj iz dinastije Valois, engleski kralj Eduard III. osporava
mu pravo na francusku krunu što ce biti povod Stogodišnjem ratu
Stogodišnji rat (1337-1453)
- zapocinje kao sukob Engleske i Francuske oko flandrijskih gradova
- rat je imao nekoliko etapa i vodio se s promjenjivim uspjehom
- prva etapa rata okoncana je primirjem 1360. god, nakon što je Crna smrt iscrpila obje
zemlje, Englezi su uspjeli zauzeti uporišta uz Kanal i pokrajinu Akvitaniju
- u drugoj etapi (1369-89) francuski kralj Karlo V. krenuo se osvetiti Englezima i
potisnuo ih je u svega nekoliko uporišta uz Kanal La Manche
- 1415. Henrik V. Lancaster iskrcao se i nanio težak poraz Francuzima kod Azincourta,
a zatim osvojio citav sjever Francuske s Parizom
- 1429. kada se cinilo da je francuski konacni poraz neminovan, pojavila se
karizmaticna djevojka Ivana Orleanska (Jeane d´Arc) koja je motivirala Francuze i
dogodio se preokret u opsadi Orleansa, 1431. Burgunani su uhvatili Ivanu i predali je
Englezima, koju su je pogubili kao vješticu
- 1436. Francuzi oslobaaju Pariz, 1450. Normandiju, 1453. Akvitaniju
- Stogodišnji rat uveo je nove tehnike ratovanja, jaka strana Engleza bili su strijelci s
dugim lukovima, a Francuza topovi, neki povjesnicari tvrde da se tada pojavljuje i
ideja nacije i nacionalne države
- konacnom porazu Engleza u Francuskoj pridonio je Rat ruža (1455-85), graanski rat
izmeu dinastija York (Bijela ruža) i Lancaster (Crvena ruža), rat je završio dolaskom
na prijestolje Henrika VII. iz nove dinastije Tudor (on sam bio je roak Lancastera, ali
se oženio Elizabetom iz kuce York), Tudori ce Engleskom vladati samovoljno i
neovisno o parlamentu
- i u Francuskoj i u Engleskoj, u jeku Stogodišnjeg rata, izbile su velike pobune seljaka,
«žakerija» (1358. god, Jacques je pogrdni naziv za seljaka) i ustanak Wata Tylera
(1381)
Rekonkvista u Španjolskoj
- rekonkvista: ponovno kršcansko osvajanje Pirenejskog poluotoka
- rekonkvista osobito napreduje u XI. stoljecu, ratnik zvani El Cid, koji se istaknuo u
više bitaka pretvorit ce se u španjolsku nacionalnu legendu
- do XIII. stoljeca oblikovala su se tri kraljevstva: Portugal, Kastilija (naziv dolazi od
castellum, utvrda, srednji dio poluotoka) i Aragon (istocni dio poluotoka)
- 1469. Aragon i Kastilija ujedinjuju se u jedno kraljevstvo uslijed sklapanja braka
izmeu Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske (Katolicke) – nastanak Španjolske
- vladarski par oslanja se na gradove kako bi suzbio utjecaj plemstva, a zatim
ogranicava samoupravu tim istim gradovima, najvažniji saveznik vladarskog para jest
Crkva i Inkvizicija, koja ima ogromne ovlasti
- progoni heretika i nasilno preobracanje Maura i Židova
- 1492. pad posljednjeg maurskog uporišta Granade, masovni progon španjolskih
Židova i Kolumbovo otkrice Amerike
Italija
- podijeljena je na više gradova-država koji formalno priznaju vrhovnu vlast Svetog
Rimskog Carstva, tu su još i Papinska Država, Mletacka Republika (Venecija) te
Kraljevstvo Dviju Sicilija (Sicilija i Napulj)
33
- u XIII. stoljecu najprije nestaje vlast njemackog cara, a zatim slabi i utjecaj pape, to
pogoduje usponu talijanske gradske aristokracije
- kondotijeri – voe placenickih vojski u službi talijanskih gradova, nerijetko se namecu
kao pravi gospodari u tim istim gradovima
- suparništvo Venecije i Genove za prevlast nad sredozemnom trgovinom
- Firenca – od XIII. st. najbogatiji grad i bankarsko središte, u XV. stoljecu vlast ce se
naci u rukama obitelji Medici
- Sicilsko Kraljevstvo – u XI. st. njime vladaju Normani, zatim, u XII. i XIII. st,
njemacki carevi, pa Anžuvinci te, od 1282. Aragonci
Ceška, Sveto Rimsko Carstvo i uspon Habsburga
- ustalio se obicaj da svetorimskog cara biraju knezovi-izbornici (najvažniji velikaši i
biskupi u Njemackoj), njima odgovara da je carska vlast slaba, pa je to odlucujuce za
izbor vladara, od XIII. st. Carstvo je labavi savez samostalnih njemackih državica
- XII. stoljece, Ceška je vazalna država Sv. Rimskog Carstva, Fridrik Barbarossa
priznao je ceškim vladarima nasljednu titulu kralja, meu Cesima živi izmiješano i
njemacko stanovništvo, osobito u gradovima koji su privlacili koloniste
- XIII. stoljece, u doba dinastickih sukoba za carsku krunu Ceška s Moravskom postaje
potpuno samostalno kraljevstvo s velikom gospodarskom moci zahvaljujuci rudnim
bogatstvima, posebno srebru
- Otokar II. Pšemislovic uspio je Ceškoj prikljuciti Austriju sa Štajerskom, Kranjskom i
Koruškom, imao je želju postati novi njemacki car, meutim vecina njemackih
velikaša podržavala je Rudolfa Habsburga (iz dotada beznacajne obitelji, upravo zato
su ga i podržavali, car bi bio slab i vladao bi samo formalno)
- 1278. bitka na Moravskom polju, završila je Rudolfovom pobjedom i Otokarovom
pogibijom, posljedice: kuca Habsburg prvi puta dobiva carsku krunu, a Austrija sa
slovenskim pokrajinama Kranjskom, Štajerskom i Koruškom postaje habsburški
nasljedni posjed i maticna zemlja, Habsburgovci ce polako širiti utjecaj, manje
ratovima, a više ženidbenom politikom
- ceški kralj, kao najmocniji vladar u Carstvu, takoer ima status kneza-izbornika
- Karlo IV. Luksemburški (1347-78), ceški kralj i njemacki car, u njegovo doba Ceška
doživljava gospodarski procvat, Prag je prijestolnica Carstva i drugi po velicini
europski grad (prvi je Pariz), 1348. osnovano je sveucilište u Pragu
- Žigmund Luksemburški (1410-37), kralj Ceške, Ugarske i Hrvatske te svetorimski car,
ratuje protiv husita
- Husitski ratovi (1415-31): vjerski sukob izmeu katolika i sljedbenika Jana Husa, ali i
politicki sukob izmeu njemackog i etnickog ceškog plemstva, Jan Hus, rektor
praškog sveucilišta, zahtijevao je reforme u Crkvi (ukidanje indulgencije, povratka
skromnom životu meu svecenicima, bogoslužje na narodnom jeziku), unatoc
Žigmundovim jamstvima, na saboru u Konstanzu 1415. god, gdje je trebao izložiti
svoje ucenje, Inkvizicija ga je zatvorila i dala spaliti, to je bio povod husitskim
ratovima, husiti su odbili sve pohode carsko-papinskih snaga, 1431. sklopljen je mir
- 1490. pod Vladislavom II. Jagelovicem u personalnoj uniji su okupljene Poljska,
Litva, Ceška, Ugarska i Hrvatska (Jagelovici su dinastija litavskog podrijetla, krajem
XIV. st. stvorena je Poljsko-litavska unija)
- 1527, nakon izumiranja Jagelovica, Ceška, zajedno s Ugarskom i Hrvatskom, ulazi
preko dinastije Habsburg u personalnu uniju s Austrijom, vladavina Habsburga
potrajat ce sve do kraja Prvog svjetskog rata
34
OSMANSKO CARSTVO I BALKAN
Turci Osmanlije
Turci su izvorno nomadska plemena iz srednje Azije, cesto odlaze na Bliski Istok u potrazi za
pašnjacima ili kao vojnici-placenici, preobracuju se na islam, u XI. st. osnivaju Carstvo
Seldžuka i ubrzo se asimiliraju, Turci koji su ostali u pradomovini ulaze u savez s
Mongolima, maloazijski Turci osnivaju nekoliko samostalnih bejluka (kneževina)
– beg Osman (1281-1326), zahvaljujuci slabosti Bizanta i ostalih bejluka, ujedinjuje Turke u
Maloj Aziji i utemeljuje dinastiju - Osmanlije
- njegov nasljednik Orhan (1326-1359) proglašava se sultanom sa prijestolnicom u Ankari
- sultan Murat uvia slabost Bizanta i drugih balkanskih država, pa krece u osvajanje
jugoistocne Europe, 1361. zauzima Hadrianopol u Trakiji, 1371. osvaja Makedoniju i
Bugarsku nakon poraza srpskih i bugarskih velikaša na rijeci Marici, 1389. u bitci na Kosovu
polju teško je poražena vojska srpskog kneza Lazara i njegovih saveznika iz Bosne i
Hrvatske, ali su i Turci imali velike gubitke, pa su se povukli, na Kosovu su poginuli i knez
Lazar i sultan Murat
Bizant: dinastija Paleolog vratila je Carigrad od križara i obnovila Carstvo (1261), Bizant u
kasnom srednjem vijeku obuhvaca tek dijelove Grcke i Male Azije, to je država koja nadzire
tjesnace Bospor i Dardanele, Osmanlije ce do XV. st. osvojiti gotovo sve osim Carigrada, a
posljednji bizantski carevi placat ce Turcima danak da ih poštede, Carigrad je pao 1453. god.
Bugarska: Bugarsko Carstvo obnovljeno je u XIII. st. zahvaljujuci križarskom zauzimanju
Carigrada, vlada dinastija Asena, u XIV. st. u Bugarskoj vlada feudalna anarhija, pa ce biti lak
plijen Turcima, presudna je bitka na rijeci Marici 1371.
Srbija: pod dinastijom Nemanjica Srbija od XIII. st. naglo jaca, uspostavlja vlastitu
autokefalnu crkvu i širi se na Makedoniju i dijelove Grcke, vrhunac moci za Dušana Silnog
sredinom XIV. st. koji je uzeo naslov cara, Dušanovo carstvo raspada se u feudalnoj anarhiji,
veci dio Srbije Turci su zauzeli nakon bitke na Kosovu 1389, uz Dunav je uspostavljena
Srpska Despotovina kao vazalna država ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog (despoti
Stefan Lazarevic i ura Brankovic), sultan Mehmed II. Osvajac likvidirat ce Despotovinu
osvajanjem Smedereva 1459.
Osmansko Carstvo
- postaje velesila Balkana i Bliskog Istoka u doba Mehmeda II. Osvajaca (1451-1481)
koji je premjestio prijestolnicu u Istanbul i nastavio osvajanja na Balkanu (ostatci
Srbije i Grcke, Bosna, Albanija)
- na vrhuncu moci u XVI. stoljecu, sultan Selim uzeo je 1517. naslov kalifa (vrhovni
vjerski i svjetovni poglavar islamskog svijeta), nakon što je osvojio Bliski Istok
- Sulejman Velicanstveni (1520-1566), Turci su ga zvali i Sulejman Zakonodavac zbog
brojnih reformi, sredio je i centralizirao upravu u ogromnom carstvu koje se protezalo
od Bagdada do Budima, osvojio je Slavoniju i velik dio Ugarske te krenuo u pohod
prema Becu na kojem je umro
- država: teokratsko carstvo – kalifat, sultan ima apsolutnu svjetovnu i vjersku vlast,
položaji u upravi i vojsci stjecu se na temelju zasluga i nisu nasljedni, podanici
neislamskih vjera toleriraju se, ali placaju višu poreznu stopu (harac)
- upravna podjela: ejalet (kasnije pašaluk, zemlja ili veca regija, upravitelj se naziva
beglerbeg ili paša) – sandžak (pokrajina, upravitelj se naziva sandžakbeg) – kadiluk
(upravitelj – kadija, sudac) – nahija (opcina)
- ustroj društva: sva zemlja u teoriji pripada sultanu, spahije, sultanovi vojnici, dobivaju
kao nagradu komad zemlje na doživotno uživanje (spahiluk, timar), timar se ne smije
prenositi u nasljedstvo nego se vraca sultanu koji ga može dodijeliti bilo kojem spahiji
ili službeniku, zemlju obrauje raja, seljaci vezani uz zemlju, seljacki posjed, citluk
35
jest nasljedan, a obveze seljaka spram sultana i spahije tocno su utvrene zakonom,
položaj raje bio je tada povoljniji od položaja europskih kmetova, preobracenici na
islam imaju mogucnost napretka u državnim službama
- Vojska: janjicari – elitni odredi pješaka, profesionalnih vojnika, novace se «dankom u
krvi», spahije – konjanici, jezgra osmanske vojske sastavljena od sitnih feudalaca,
pomocni odredi, akindžije (jurišnici) i martolosi (posade u utvrdama i granicari)
36
KULTURA KASNOG SREDNJEG VIJEKA
Razvoj kulture u razvijenom srednjem vijeku slijedi društveni razvoj. Presudan je uspon
graanstva.
Obrazovanje
- bilo je predvieno za svecenike, niže obrazovanje predstavlja ucenje osnova latinskog
jezika, citanje i pisanje te osnovne matematicke operacije, zatim slijedi trivium
(gramatika, retorika i dijalektika), pa quadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i
astronomija), malobrojni koji bi to prošli mogli su proucavati teologiju, filozofiju i
rimsko pravo
- od XII. stoljeca osnivaju se i svjetovne škole u gradovima, gdje se buduci trgovci uce
citati, pisati i racunati
- sveucilišta: pojavila se potreba za institucijama visokog školstva na kojima ce se
proucavati teologija, pravna znanost i medicina, prvo sveucilište osnovano je 1088. u
Bologni, u XII. stoljecu osnovana su sveucilišta u Parizu i Oxfordu, a do XIV. stoljeca
sveucilišta su dobili svi važniji europski gradovi, nastava je svagdje bila na latinskom
- skolastika: srednjovjekovna filozofija ciji je zadatak tumacenje Platonovih i
Aristotelovih djela u kršcanskom duhu, vrhunac dostiže u XIII. stoljecu u djelima
Tome Akvinskoga
- prirodne znanosti: nisu se mogle slobodno razvijati sve do doba humanizma i
renesanse jer je Crkva branila metode promatranja i pokusa, sva srednjovjekovna
znanost temelji se na proucavanju i tumacenju autoriteta (djela helenistickih
znanstvenika poput Ptolemeja i Galena te crkvenih otaca poput sv. Augustina), prvi je
javno iznio zahtjev za provoenjem eksperimentalne metode Roger Bacon, engleski
franjevac iz XII. stoljeca
Romanika: umjetnicki stil XI. i XII. stoljeca, nastao po uzoru na anticku i karolinšku
umjetnost, širi se iz Francuske na citavu Europu, masivne kamene graevine debelih
zidova i stupova te malih prozora s lukovima, dekorativno kiparstvo i slikarstvo, osim
Krista i svetaca, pocinju se prikazivati i portreti vladara
Gotika: umjetnicki stil od kraja XII. stoljeca do XV. stoljeca, nazvan je «gotskim stilom»
od suvremenika kojima je izgledao barbarski, postupno se širi iz okolice Pariza na citavu
Europu, visoke graevine, osobito katedrale, s mnoštvom kipova, stupova, vitraja, rozeta i
mnogo uskih prozora sa šiljatim lukovima, osim sakralnih graevina, sve je više gradskih
palaca od kamena, pojava perspektive u slikarstvu
Srednjovjekovna književnost: od XI. st. pocinje se pisati i o svjetovnim temama te ne
samo na latinskom vec i na narodnim jezicima, trubadurska lirika (nastaje u Provansi,
motivi platonske ljubavi i viteštva), epovi (spjevovi): Pjesma o Rolandu, Pjesma o El
Cidu, roman: dulje epsko djelo o viteškim poduhvatima, popularni su likovi iz legendi
poput kralja Artura, Tristana i Izolde, Lancelota, Parsifala te junaci trojanskog rata i
Aleksandar Veliki preneseni u kasnosrednjovjekovni ambijent, liturgijske drame
Humanizam: svjetonazor i kulturni pokret cije ishodište je talijanska gradska kultura
XIV. stoljeca, središnja tema jest covjek i njegov položaj u svijetu, uzor su anticki pisci,
velika trojica humanizma – Dante, Petrarca, Boccaccio, dovode u pitanje stare vrijednosti,
humanisti XVI. st. Erazmo Roterdamski, Thomas More, Paracelsus
Renesansa: stil umjetnosti XV. i XVI. st, pod nazivom «preporod» misli se na obnovu
antike, ishodište jest takoer Italija, obilježja stila su jednostavnost, sklad i prikazivanje
idealne ljepote, Michelangelo, Donatello, Tizian, Rafael, Leonardo da Vinci
Tiskarstvo: kljucni izum epohe, J. Gutenberg izumio sredinom XV. st. tiskarski stroj s
pokretnim slovima, knjige ce postati jeftinije i dostupnije
37
HRVATSKA U DOBA ARPADOVICA (XII. i XIII. ST.)
Hrvatsko Kraljevstvo nakon Zvonimirove smrti
- jedini Zvonimirov sin Radovan umro je još za oceva života, a jedan dio plemstva
priznao je za kralja posljednjeg Trpimirovica, Stjepana II. koji vlada tek širom
okolicom Splita (1089-91), izbija feudalna anarhija
- Zvonimirova udovica Jelena poziva svojeg brata ugarskog kralja Ladislava da
preuzme hrvatsku krunu
- 1092. Ladislav Arpadovic krece osvojiti Hrvatsku, no istodobno u Ugarsku provaljuju
nomadi Kumani i on se mora vratiti
- Slavonija ostaje pod ugarskom vlašcu, tu je za kralja postavljen Ladislavov necak
Almoš
- 1094. osnovana je biskupija u Zagrebu s ciljem ucvršcenja kršcanstva i ugarske vlasti
u Slavoniji
- u južnom dijelu Hrvatske, kraljem se proglasio velikaš po imenu Petar, cije je središte
bilo u Kninu (starija historiografija smatrala je da je bio iz roda Svacica ili Snacica, no
to se ne može dokazati)
- dalmatinski gradovi, uslijed nesigurnih prilika, priznaju za svog zaštitnika mletackog
dužda (kojem je bizantski car prenio svoja prava na Dalmaciju)
Koloman Arpadovic (1095-1116)
- 1097. poslao je vojsku po svoju zarucnicu u Biograd, kralj Petar nije dopustio
Maarima prolaz preko svog teritorija, došlo je do bitke kod Gvozda, gdje je Petar
poginuo
- 1102. Koloman se nagodio s hrvatskim plemstvom da ga prizna za svojeg kralja, a on
im je priznao pravo na posjede i sve stare povlastice, položili su mu vazalsku prisegu,
a on se u Biogradu okrunio hrvatskom krunom, dokument koji o tome govori naziva se
Pacta Conventa i nastao je u XIV. stoljecu, u doba cestih dinastickih promjena, kada
su hrvatski plemici htjeli dati na znanje buducim kraljevima koja su njihova
tradicionalna prava
- personalna unija - Ugarska i Hrvatska dva su zasebna kraljevstva sa zajednickim
vladarom
- 1105. Koloman zauzima dalmatinske gradove: Trogir se predao bez borbe, dok su
Zadar i Split osvojeni silom, Koloman je u Zadru dao podici zvonik uz Crkvu sv.
Marije, na kojem je uklesana godina 1105. i ime Koloman
- unatoc tradicionalno uvriježenom mišljenju, srednjovjekovna Hrvatska nije u zajednici
s Ugarskom doživjela slom nego je dobila mogucnost sigurnog i mirnog razvoja
(suprotno mišljenje nastalo je u doba maarskog hegemonizma u XIX. stoljecu)
Hrvatska u XII. stoljecu
- buduci da su kraljevi boravili u Ugarskoj, hrvatskim zemljama je u njihovo ime
upravljao ban, obicno domaci velikaš, od pocetka XIII. stoljeca ustalilo se imenovanje
posebnog bana za Slavoniju i posebnog bana za Primorje (Hrvatsku i Dalmaciju)
- županije – upravne jedinice, župani – kraljevski povjerenici zaduženi za skupljanje
poreza i održavanje vojske
- Slavonija: kraljevska vlast je tu jaca, osnivaju se novi gradovi, krce se šume i provodi
kolonizacija, kraljevi imaju vlastite posjede i dijele zemlju vazalima, razvija se
klasicno feudalno društvo
- Hrvatska južno od Gvozda, kraljevska vlast gotovo se ne osjeca, Hrvatska ima vlastiti
porezni sustav i vojsku, velikaške obitelji vode samostalnu politiku (knezovi Bribirski
38
- Šubici izmeu Šibenika i Zadra, knezovi Krcki - Frankapani, Kacici u Neretvanskoj
kneževini)
- dalmatinski gradovi Zadar, Split, Trogir, Rab dobivaju od kraljeva velike povlastice i
pocinju se razvijati kao samostalne gradske komune, za vrhovništvo nad njima ugarski
vladari ce morati neprestano ratovati s Mlecanima
- u XII. stoljecu vrhovnu vlast Arpadovica priznaje i Bosna
Hrvatska u XIII. stoljecu
Andrija II. (1205-1235) – vodi križarski pohod zbog kojega se prezadužuje, pa se mora
odreci Zadra, plijeni imanja, kuje novac slabije kakvoce i sl, izbija pobuna nižeg plemstva,
prisiljen je sazvati državni sabor i 1222. objavljuje Zlatnu bulu – utvrena su prava i
slobode srednjeg i nižeg plemstva, svake godine sazivat ce se staleški sabor, pocetci
ustavnosti, svi buduci ugarsko-hrvatski vladari prisezat ce na Zlatnu bulu
Bela IV. (1235-1270) – provala Tatara 1241. god, kraljevska vojska poražena je na rijeci
Šajo, Bela IV. bježi prema moru, nalazi utocište u Zagrebu, kojeg ce Tatari razoriti, zatim
u Trogir, koji ce biti pod opsadom, a kralj ce se ukrcati na brod i skrivati se po otocima,
Tatari se vracaju u Aziju na vijest o smrti kana Ogotaja, 1242. god. kralj je objavio Zlatnu
bulu kojom se utemeljuje slobodni kraljevski grad Gradec nasuprot biskupskom sjedištu u
Zagrebu, u XIII. st. status slobodnoga kraljevskog grada, tj. samoupravu, dobit ce više
gradova tadašnje Slavonije (Dubica, Jastrebarsko, Križevci, Samobor, Varaždin,
Virovitica)
Uspon Šubica, bribirskih knezova
- velikaška obitelj Šubica od XI. st. drži položaj župana bribirskih (županija u zaleu
Šibenika), a u XII. st. Šubici postaju nasljedni knezovi Bribirski
- u njihovu posjedu su važne utvrde Ostrovica, Skradin i Bribir na putu koji povezuje
obalu i unutrašnjost
- god. 1273. Pavao Šubic postaje ban Hrvatske (primorske) i to ce ostati sve do smrti
1312. god, u njegovo doba moc Šubica je na vrhuncu
- prijestolne borbe: nakon smrti Ladislava IV. Arpadovica, 1290. god, pojavljuju se dva
kandidata za krunu, Andrija III, za kojega su tvrdili da je nezakonitog podrijetla, te
Karlo Martel iz loze Anjou, sin Ladislavove sestre, napuljske kraljice Marije,
plemstvo je podijeljeno
- Pavao Šubic koristi te prilike i postaje nasljedni ban i gospodar Hrvatske od Gvozda
do Neretve, darovnicu je dobio najprije od Karla Martela 1292, a zatim i od Andrije
III. 1293. god.
- Pavao vlada kao samostalan vladar južne Hrvatske, širi vlast na gradove Nin, Šibenik,
Trogir, Split i Omiš te na Bosnu, 1299. nosi naslov «ban Hrvatske i Dalmacije i
gospodar Bosne», ubire sve porezne prihode, kuje vlastiti novac, sudi plemicima,
daruje posjede Crkvi i povlastice gradovima
- god. 1295. razbuktao se graanski rat u Hrvatskoj i Slavoniji, za Karla Martela su
Šubici i zagrebacki biskup, za Andriju III. slavonski velikaši Babonici i Kacici
(knezovi omiški i neprijatelji Šubica), iste godine umire Karlo Martel i njegova prava
prelaze na sina mu Karla Roberta, Andrija III. umrijet ce 1300. bez nasljednika
- 1301. Karlo Robert uz pomoc Šubica dolazi iz Napulja preko Hrvatske i Zagreba u
Ugarsku, u Ostrogonu se kruni za ugarsko-hrvatskog kralja kao Karlo I.
- dinastija Anjou – Anžuvinci, podrijetlom iz francuske grofovije Anjou, u srodstvu su s
mnogim kraljevskim lozama
39
HRVATSKA U DOBA ANŽUVINACA (XIV. ST.)
Karlo I. (1301-1342)
- prvih dvadeset godina vladavine, pridobiva hrvatske velikaše dajuci im velike ovlasti i
nastoji slomiti otpor plemstva u Ugarskoj, u cemu naposljetku uspijeva
- knezovi Krcki-Frankapani posjeduju otok Krk te Senj, Vinodol i Modruš
- Ivan Babonic, slavonski ban, ima moc u Slavoniji poput Šubica u južnoj Hrvatskoj
- Mladen II. Šubic nece uspjeti zadugo zadržati ocevu moc, u ratu s Venecijom gubi
dalmatinske gradove, Bosnu prepušta domacem banu Stjepanu Kotromanicu, a 1322.
god. u bitci kod Blizne poražen je od hrvatskih velikaša na celu s Nelipcem,
gospodarom Knina
- dvadesetih godina XIV. st, Karlo centralizira upravu i stjece velike prihode:
povecava i uvodi nove kraljevske poreze, uvodi kraljevski monopol na iskorištavanje
ruda, provodi reviziju vazalskih odnosa, reformira kraljevsku vojsku i oduzima
plemstvu sudsku vlast nad podanicima
- Karlo I. uspio je vještim politickim igrama natjerati sve plemstvo da prizna njegovu
vlast, izuzetak je prostor izmeu Like i Cetine, kojim vlada vojvoda Nelipac
Ludovik I. (1342-1382)
- nastavlja ocevu politiku centralizacije i suzbija utjecaj velikaša, pritom se oslanja na
gradove i sitno plemstvo, osim ugarsko-hrvatske, naslijedit ce i poljsku krunu
- 1344. nakon smrti Ivaniša Nelipcica, Ludovik iznuuje od njegove udovice utvrdu
Knin
- Juraj III. Šubic pristao je na nagodbu s kraljem, predao mu je Ostrovicu u zamjenu za
grad Zrin na zrinskoj gori, otada se Šubici nazivaju Zrinskima, druga grana Šubica
koja je vladala Skradinom i Omišem ubrzo je izumrla
- u meuvremenu, Venecija je stekla citavu obalu od Zrmanje do Cetine
- 1356-58. Ludovikov rat protiv Venecije
- 1358. Zadarski mir: Venecija se odrice svih dalmatinskih gradova i otoka i predaje ih
Ludoviku
- doba Ludovikove vladavine jest doba gospodarskog procvata Hrvatske i Ugarske,
uslijed integracije svih dijelova Hrvatske sa srednjom Europom, gradska privreda
oživljava i razvija se trgovina izmeu dalmatinskih gradova i unutrašnjosti
- u sastavu Hrvatskog kraljevstva prvi puta se našao i Dubrovnik, koji zadržava visok
stupanj autonomije
- 1381. nakon pokušaja zauzimanja Dalmacije, Ludovik je ponovo pobijedio Mlecane i
nametnuo im placanje godišnjeg danka
- nakon Ludovikove smrti bez muškog nasljednika, nestat ce središnje vlasti u Ugarskoj
i Hrvatskoj i ponovo ce uslijediti razdoblje feudalne anarhije
40
HRVATSKA U DOBA ŽIGMUNDA LUKSEMBURŠKOG
Stanje nakon smrti Ludovika Anžuvinca: krunu nasljeuje dvanaestogodišnja kci Marija,
meutim stvarnu vlast imat ce kraljica-majka Elizabeta Kotromanic, kraljice podržava tek dio
ugarskih velikaša te Marijin zarucnik i ceški kraljevic Žigmund Luksemburški, gotovo sve
hrvatsko te dio ugarskog plemstva na prijestolju žele Karla Drackog iz loze Anžuvinaca,
Karlo Dracki nakratko osvaja vlast (1385-36), no ubijen je u uroti, izbija pravi graanski rat
Žigmund Luksemburški (1387-1437)
- od 1411. njemacko-rimski car, a od 1419. i ceški kralj, odlucan i okrutan vladar
- gotovo trideset godina ratuje protiv lige nezadovoljnih velikaša
- protudvorski pokret u Hrvatskoj predvode slavonski velikaši braca Horvat, vranski
prior hospitalaca Ivan od Paližne i hrvatski ban Stjepan Lackovic, potporu im pruža
bosanski kralj Tvrtko i Napuljsko kraljevstvo
- Žigmund se najprije ucvrstio u Ugarskoj i Slavoniji, dok je Hrvatska južno od Velebita
dugo bila izvan njegovog dosega, to je iskoristio Tvrtko koji se proglasio kraljem
Hrvatske i Dalmacije
- 1391. umire bosanski kralj Tvrtko, nakon cega Žigmund preuzima prevagu u ratu,
voe protudvorskog pokreta nalaze utocište u Bosni
- 1394. Žigmund vodi pohod u Bosnu, gdje kod grada Dobora pobjeuje pobunjenike i
daje pogubiti trideset hrvatskih i bosanskih plemica
- 1396. Žigmund vodi križarski pohod protiv Osmanlija kako bi stekao veci ugled, u
bitci kod Nikopolja u Bugarskoj njegova je vojska potpuno poražena, Žigmund se
jedva spasio i otplovio brodom niz Dunav u Crno More
- buduci da se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio, i dio slavonskih i ugarskih
velikaša odlucio se za Ladislava Napuljskog, sina Karla Drackog i novog pretendenta
- 1397. krvavi sabor križevacki – Žigmund je, nakon povratka, sazvao sabor slavonskih
plemica u Križevcima uz obecanje da se nece osvetiti nevjernom plemstvu, meutim,
na samom saboru dao ih je uhititi i smjesta pogubiti
- vojvoda Hrvoje Vukcic Hrvatinic, bosanski velikaš i hrvatsko-dalmatinski ban i
namjesnik Ladislava Napuljskoga, imao je posjede u zapadnom dijelu Bosne, Ladislav
mu je predao grad Split te otoke Brac, Hvar, Korculu i Vis
- 1403. Ladislav Napuljski okrunio se u Zadru za kralja Ugarske i Hrvatske
(nepoznatom krunom)
- 1405-09. pod izgovorom križarskog rata protiv bosanskih heretika, Žigmund
provaljuje u Bosnu, dao je pogubiti 170 bosanskih plemica, nakon cega su mu se
morali pokoriti i svi plemici južne Hrvatske te Hrvoje Vukcic Hrvatinic
- 1409. Ladislav Napuljski uvidio je da je poražen, pa je Mletackoj Republici predao
Zadar s okolicom i pravo na Dalmaciju za 100.000 dukata, što ce imati dugorocne
posljedice
- do sredine XV. stoljeca Mlecani ce zavladati svim dalmatinskim gradovima i otocima,
osim Dubrovnika koji ce se razvijati kao samostalna Republika, jedina hrvatska luka
ostat ce Senj, ni Žigmund ni kasniji ugarski kraljevi nisu bili osobito zainteresirani za
to podrucje, pa ce Dalmacija iduca cetiri stoljeca ostati pod mletackom vlašcu
- nove obitelji: Gorjanski – gospodari istocne Slavonije, Celjski – Herman Celjski (otac
druge Žigmundove supruge Barbare, zvane Crna Kraljica) stekao je velike posjede u
Kranjskoj, Zagorju, Meimurju i Ugarskoj te je u dva navrata bio slavonski ban, loza
izumire 1456. god.
- uspon Frankapana: knez Nikola Krcki uzima naslov de Frangepanibus, 1426. postaje
hrvatski ban i posjeduje gotovo citavu Hrvatsku od Kupe do Krke
41
TURSKE PROVALE U HRVATSKU (XV. I POCETAK XVI. ST.)
Nove dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju:
- Žigmund je savjetovao velikašima da nakon njegove smrti izaberu Alberta
Habsburškog za kralja, prvi Habsburg ostao je na prijestolju tek jednu godinu (1438-
39), umro je za vrijeme pohoda protiv Turaka od neke zarazne bolesti
- uz Habsburgovce, pravo na krunu je polagala i poljsko-litavska dinastija Jagelovica
- prvi Jagelovic na celu Ugarsko-Hrvatske bio je Vladislav I, 1440-1444, i on je stradao
na pohodu protiv Turaka, gine u bitci kod Varne
- na prijestolje je izabran Ladislav V. Habsburg (1444-1457), «vlada» od svoje pete do
dvanaeste godine
- najutjecajniji velikaš je Janos (Janko) Hunyadi koji se istaknuo u turskim ratovima i
uspješno branio Beograd, ugarsku obrambenu utvrdu na ušcu Save u Dunav
- 1458. sabor bira za kralja Hunyadijeva sina Matiju nazvanog Korvin (po gavranu u
grbu)
Matija Korvin (1459-1490): odlucan i bezobziran vladar, uspio je ponovo ojacati
kraljevsku vlast i organizirati sustav obrane prema Turcima
- proveo poreznu reformu (oporezuje i plemstvo!), povecao državne prihode,
centralizirao upravu i uveo placenicku vojsku
- stvorio je obrambene teritorijalne jedinice uz granicu zauzevši dijelove Bosne kojima
još nisu ovladali Turci (1463. pad Bosne): Jajacku banovinu (sjeverozapadna Bosna),
Srebrenicku banovinu (sjeveroistocna Bosna)
- 1469. preoteo je Senj Frankapanima i tu ustrojio Senjsku kapetaniju, Ivan Frankapan
je otok Krk radije predao Mlecanima nego da ga zauzme kralj Matija (time su se svi
važniji otoci našli pod vlašcu Venecije)
- kasnije je Matija Korvin ratovao u Ceškoj protiv Habsburgovaca, pa je obrana
istocnih granica oslabila
- Matija Korvin ostao je u predaji zapamcen kao dobar vladar jer se oslanjao na i štitio
sitno plemstvo i gradove, pa i seljake, takoer je bio pokrovitelj znanosti i umjetnosti,
na njegovu dvoru djeluju brojni renesansni umjetnici, neki i iz Hrvatske (npr. Janus
Panonius)
Kriza i turska osvajanja pocetkom XVI. stoljeca
- na prijestolje su se vratili Jagelovici: Vladislav II. (1490-1516) i Ludovik II. (1516-
26), nisu uspjeli umiriti feudalnu anarhiju i organizirati ucinkovitu obranu od
Osmanskog Carstva
- 1493. bitka na Krbavskom polju: Jakub-paša krece u veliki pljackaški pohod, docekala
ju je hrvatska feudalna vojska na Krbavskom polju, Turci su pobijedili i pobili više
tisuca Hrvata, meu kojima i bana Emerika Derencina i vecinu domaceg plemstva,
suvremenici govore o «rasapu kraljevstva hrvatskog», stanovništvo se pocinje seliti u
sigurnije krajeve, a Osmanlije pocinju osvajati hrvatski teritorij
- 1521. pad Beograda – otvoren put u Ugarsku
- 1522. pad Knina – Turci osvajaju dalmatinsko zalee
- 1526. bitka na Mohackom polju: težak poraz ugarske vojske, kralj Ludovik II. pogiba
bez nasljednika, na prijestolje ce ponovno doci Habsburgovci, meutim, Turci ce u
iducim godinama zauzeti veci dio Slavonije i Ugarske
42
SREDNJOVJEKOVNA BOSNA
Zemlja Bosna prvi se puta spominje u X. stoljecu, slabo naseljena i razmjerno izolirana
planinska zemlja uz gornji tok istoimene rijeke (današnja srednja Bosna), rodovski odnosi i
poganstvo dugo su se zadržali.
XII. stoljece – Bosna prihvaca vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, ovi postavljaju kao
namjesnike domace banove
- koncem XI. stoljeca uspostavljena je katolicka biskupija, iz Dalmacije prodiru katarski
utjecaji, bogoslužje je na narodnom jeziku, u doba bana Kulina Bosna ce dobiti
vlastitu državnu crkvu, koja je neovisna i o Rimu i o Carigrada - krstjani
ban Kulin (1180-1204) – proširio granice Bosne, vlada kao de facto samostalni vladar,
sklopio trgovacki ugovor s Dubrovnikom
ban Matej Ninoslav (1233-1250) – potpuno samostalan od Ugarske
Crkva bosanska – preuzima elemente dualistickog ucenja, ali nije suprotstavljena svjetovnoj
vlasti, na celu Crkve jest velikodostojnik kojeg zovu «djed», viši kler nazivao se «gostima», a
niži «starcima», u XIV. stoljecu utjecaj Crkve bosanske uzmice pred Rimokatolickom
crkvom, dinastija Kotromanica-Tvrtkovica bit ce katolicke vjere
Kraj XIII. stoljeca – vlast Šubica nad Bosnom, ban Mladen I, brat Pavla Šubica, ubijen 1304.
god, Mladen II. (Pavlov sin) prepustio je vlast domacoj dinastiji Kotromanica
Kotromanici: Stjepan I. (1312-22), Stjepan II. (1322-1353)
Tvrtko I. (ban 1353-1377, kralj 1377-1391) – iskoristio je rasulo u Srbiji da proširi vlast
prema istoku i jugoistoku, osvojio Hum (srednja Hercegovina), Travuniju (istocna
Hercegovina) i Rašku (Sandžak), proglasio se kraljem «Bosne i Srba», u doba protudvorskog
pokreta u Hrvatskoj i Ugarskoj Tvrtko zauzima Dalmaciju s otocima Bracem, Hvarom,
Korculom i Visom, dodaje se i titulu «kralja Hrvatske, Dalmacije i Primorja», nakon njegove
smrti država slabi zbog feudalne anarhije
Najvažniji velikaši: Hrvoje Vukcic Hrvatinic, vojvoda s posjedima u zapadnoj Bosni i
Hrvatskoj, knez Sandalj Hranic Kosaca, velikaš u današnjoj Hercegovini, Pavao Radinovic,
istocna Bosna (vlast bosanskoga kralja svodila se na prvobitni teritorij u srednjoj Bosni)
Pohodi Žigmunda Luksemburškog (1394, 1405, 1409, 1415) u Bosnu: smrt brojnog
bosanskog plemstva i pogromi «patarena»
Tursko osvajanje: Osmanlije se pocinju miješati u bosanske prilike vec nakon smrti kralja
Tvrtka I, pomažuci pojedinim velikašima (npr. vojvodi Hrvoju), 1463. «Bosna šaptom pade» -
Turci bez veceg otpora zauzimaju kraljevska uporišta Bobovac, Sutjesku i Kljuc, posljednji
kralj Stjepan Tomaševic je pogubljen
Hercegovina: herceg Stjepan Vukcic Kosaca nastavio je vladati svojim posjedima i nakon
turskog osvajanje srednje Bosne, njegova država pocinje se nazivati Hercegovinom, Turci ce
je zauzeti tek 1482. god.
Kultura:
- i Katolicka i Pravoslavna crkva (srpska) pokušat ce pokrstiti bosanske krstjane,
potonja s manje uspjeha
- u XIV. stoljecu u Bosnu dolaze prosjacki redovi – franjevci i dominikanci
- najzastupljenije pismo je bosancica – bosanska inacica cirilice, rabi se i latinski jezik s
pismom, a u Humu i glagoljica
- graditeljstvo je stilski blisko dalmatinskom, sacuvani su dijelovi crkava koje su gradili
dalmatinski majstori
- najvažniji gradovi: Kraljeva Sutjeska, Bobovac, Jajce, Kljuc
- stecci: nadgrobni spomenici srednjovjekovne Bosne i južne Dalmacije, ukrašeni
reljefima, dugo se smatralo da su pripadali bosanskim krstjanima, meutim, takve
43
spomenike su si postavljali bogatiji stocari, bez obzira na vjeru (patarensku, katolicku
ili pravoslavnu)
SREDNJOVJEKOVNI DUBROVNIK
Nastanak grada: u 7. stoljecu izbjeglice iz razorenog Epidaura osnovali su naselje
Ragusinum na obližnjem otocicu, a u njihovom susjedstvu, na obali Hrvati-Slaveni osnovali
su naselje Dubrava, ta dva naselja postupno ce postati jedan grad, kopno i otocic spojeni su
krajem 11. stoljeca (na mjestu nasipa danas se nalazi Stradun)
Gospodarstvo: zbog manjka plodne zemlje, stanovništvo je otpocetka orijentirano ka
pomorstvu i trgovini, u zaleu su kupovali rude i stoku, a iz prekomorskih zemalja luksuznu
robu, proizvodili su morsku sol, koja je bila na cijeni, a sve do 15. st. Dubrovnik je trgovao i
robovima, dubrovacka mornarica spominje se od 12. stoljeca
Ustroj države:
- Communitas Ragusina (Komuna Dubrovnik) jest sve do 13. st. formalno pod vlašcu
Bizanta, meutim stvarnu vlast imaju domaci patriciji i domaci knez
- u 13. i 14. st. Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Mlecana, koji donekle sužavaju
samoupravu i postavljaju svog kneza Dubrovcanima
- od 1358, tj. od Zadarskog mira, Komuna je pod vrhovnom vlašcu ugarsko-hrvatskih
kraljeva, koji omogucuje Dubrovniku samostalan razvoj i zadovoljavaju se tek
godišnjim dankom
- od 1441. Dubrovnik se naziva republikom, to je samostalna gradska republika, koja ce
otkupljivati vlastitu slobodu tako što ce u XVI. st. i Osmanlijama i Habsburgovcima
placati danak da ih ostave na miru
- organi vlasti – Veliko vijece (zakonodavna vlast), Malo vijece (izvršna vlast), Vijece
umoljenih (potvruje odluke i ima najviše ovlasti), knez (bira se na mjesec dana)
- Dubrovcani su u 14. i 15. st. kupili okolni teritorij, od ušca Neretve do Boke,
ukljucujuci i Pelješac te otoke Lastovo i Mljet
- imali su razvijenu diplomaciju i uspostavili su dobru suradnju s vladarima Bosne,
Srbije i kasnije Osmanskim Carstvom, imali su i trgovacke kolonije diljem Balkana,
sve do Bugarske
- kultura: razvijena djelatnost dominikanaca i franjevaca, knjižnice i samostanske škole,
potomci bogatijeg sloja školuju se na razlicitim europskim sveucilištima, u 15. st. grad
je dobio vodovod (Onofrio de la Cava), zgrade otprije potresa 1667. god, uglavnom
nisu sacuvane, Orlandov stup (podignut u doba Žigmunda Luksemburškog)
44
HRVATSKO SREDNJOVJEKOVNO DRUŠTVO
Feudalni ustroj društva u hrvatske zemlje dolazi sa Zapada
Rani srednji vijek: Dalmacija – kolonatski odnosi, Hrvatska (zalee) – rodovsko društvo,
Slavonija – rijetko naseljena; svuda je prevladavalo slobodno seljaštvo
XI. stoljece: Petar Krešimir IV. i Zvonimir dijele posjede i uvode vazalne odnose, posjedi ce
zajedno s vazalnim odnosom postati nasljedni, seljaci su i dalje slobodni, ako obrauju tuu
zemlju, onda se prihod dijeli izmeu vlasnika i seljaka (zakupnicki, tj. kolonatski odnos,
naziva se i težaština)
Doba Arpadovica (XII. i XIII. stoljece): razvoj klasicnog feudalizma
- Slavonija – kraljevi dijele velike posjede stranom, ali i domacem plemstvu, nastaju
nova naselja i dolaze kolonisti iz srednje Europe, takve posjede obrauju kmetovi, ali
slobodnih seljaka još uvijek ima
- Slavonske velikaške obitelji: Babonici, Horvati, od XIV. st. Gorjanski, Celjski i
Zrinski
- Hrvatska južno od kupe: vecinu posjeda drže domace velikaške obitelji, poput
knezova Krckih (kasniji Frankapani), Bribirskih, Cetinskih i Omiških, kraljevo
sjedište je daleko u Ugarskoj, pa se kraljevska vlast ne osjeca, novi kraljevi moraju
iznova uspostavljati vazalni odnos s hrvatskim velikašima potvrujuci im vlasništvo
nad posjedima i povlastice, uklanjanje neke velikaške obitelji znacilo je uspon za neku
drugu, kmetski odnos slicniji je zakupnickom odnosu nego europskom kmetstvu (veci
stupanj osobne slobode)
- Dalmatinske komune: vlasnici zemlje žive u gradu (za razliku od kontinentalnog
plemstva koje nikad ne živi u gradovima nego u utvrdama na vlastelinstvu), težaci
obrauju tuu zemlju na temelju ugovora i zadržavaju osobnu slobodu u potpunosti
Kasni srednji vijek (XIV. i XV. stoljece): potpuno prevladava novcana privreda,
komutacija – pretvaranje naturalnih podavanja i tlake u porez u novcu, položaj seljaka se
popravljao uslijed inflacije i razvoja seoske trgovine
Kmetske obveze:
- prema vlastelinu – tlaka (radna renta) i «darovi»
- prema državi – kraljevski porez (kunovina ili marturina), najprije se placala u kuninim
kožama, poslije u novcu, banski porez
- prema Crkvi – desetina (od prinosa žitarica, mlade stoke, vina i sl.)
XVI. stoljece: refeudalizacija – pojava «drugog kmetstva»
- stopa inflacije je u porastu, pa feudalci zahtijevaju podavanja u naravi i povecavaju
tlaku
- ratovi s Turcima dovode do smanjenja broja radne snage i rasta cijena poljoprivrednih
proizvoda, stoga ce feudalci nastojati kmetove vezati uz zemlju, uništiti konkurenciju
seoske trgovine i stvarati robne zalihe kako bi mogli trgovati s vojskom
- reakcije: seljacke bune, u pravilu bezuspješne, najveca je bila ona u Zagorju na celu s
Matijom Gupcem 1573. god.
45
HRVATSKA KULTURA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU
Romanika
- romanicko graditeljstvo doživljava procvat u dalmatinskim gradovima u XII. i XIII. st.
- osim sakralnih objekata, grade se i kule, utvrde i stambene zgrade od kamena
- Zadar: crkva Svete Stošije, crkva Svetog Krševana, Kolomanov zvonik
- katedrale u Trogiru, Rabu i Splitu
- Radovanov portal (katedrala u Trogiru)
- Andrija Buvina: rezbarena vrata splitske katedrale
- u kontinentalnoj Hrvatskoj preostali su tek dijelovi nekih romanickih crkava
Gotika
- pojavljuje se kasno, tek od XIV. stoljeca, ali opstaje dugo, sve do kraja XVI. stoljeca
- najprije je prihvacena u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji kasnije
- buduci da su se velike crkve gradile i više stoljeca, imamo slucajeve da je zgrada
zapoceta u romanickom, a dovršena u gotickom stilu (trogirska katedrala)
- XIII. stoljece: crkva Sv. Marka na Gradecu, Sveta Marija u Topuskom
- Zagrebacka katedrala: zapoceta u XIII. stoljecu, više puta pregraivana, koncem XIX.
stoljeca nastalo je novo zdanje u neogotickom stilu
- dalmatinska gotika: javne zgrade i plemicke palace, npr. Knežev dvor u Dubrovniku
- Šibenik: katedrala Svetog Jakova iz XV. stoljeca, zapoceo ju je graditi Juraj
Dalmatinac u gotickom stilu, a dovršio ju je Nikola Firentinac u renesansnom
- kiparstvo: Juraj Dalmatinac, portreti graana na šibenskoj katedrali
- slikarstvo: freske, minijature (slicice u prijepisima knjiga), najbolje sacuvane freske su
one Vincenta iz Kastva u crkvi Sv. Marije na Škrilinama u Istri
- znanost: Herman Dalmatin, prevoditelj arapskih djela iz XII. st., Pavao Dalmatinac,
djelovao na sveucilištu u Bologni pocetkom XIV. st., biskup Augustin Kažotic,
doktorirao u Parizu i organizirao katedralnu školu u Zagrebu u XIV. stoljecu
Pisani izvori i književnost
- pravni spomenici: Vinodolski zakonik (1288, pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom),
Poljicki statut (1440, hrvatski jezik i cirilica, oblik koji se naziva bosancicom ili
«arvackim» pismom), Istarski razvod
- kronike: pišu ih na latinskom, Toma arhiakon (Split, XIII. stoljece), Hrvatska kronika
(prijevod dijelova Ljetopisa popa Dukljanina na latinski, Split), Zagrebacka kronika
- prva tiskana knjiga u Hrvatskoj (inkunabula): Misal po zakonu rimskog dvora, tiskan u
Senju 1483. god
- književnost: Rapska pjesmarica iz 1471, zbornik lirskih pjesama na hrvatskom,
latinskom i talijanskom jeziku, Roman o Troji, prijevod popularnog djela, koje
prepricava Homerov spjev u obliku viteškog romana (XIV. st.)
- kazalište: prikazanja
46
UVODNI DIO: NOVI VIJEK
NOVI VIJEK: pojam
Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji
vijek predstavljao je «mracno» razdoblje izmeu «zlatnog doba» anticke civilizacije i
«preporoda» u XV. stoljecu, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam
«srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost
usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti može primijeniti samo na povijest Zapada.
Uvriježilo se smještati novovjekovno razdoblje svjetske povijesti izmeu Kolumbova otkrica
Novoga svijeta (1492) i Prvoga svjetskog rata (1914-18)
NOVI VIJEK: gruba podjela
1. Rani novi vijek: XVI. i XVII. stoljece – velika zemljopisna otkrica, pojava tržišnih
odnosa i kapitalizma, crkvena reformacija i protureformacija, uzdizanje «treceg
staleža» (graanstva), feudalnu državu zamijenit ce apsolutisticke i parlamentarne
monarhije, prva kolonijalna carstva, pojava znanosti temeljene na promatranju i
eksperimentu, a ne više autoritetu
2. Doba prosvjetiteljstva (ili prosvjecenosti): XVIII. stoljece doba relativno mirnog
razvoja i napretka, prva industrijska revolucija
3. Doba revolucija: oko 1789-1849. – društvene i gospodarske promjene povlace za
sobom politicka previranja, revolucije i pokušaje restauracije, nacionalne pokrete …
4. Doba europskih imperija: oko 1850 – 1914/18. – druga industrijska revolucija, doba
nevienog napretka na svim poljima, konacna podjela svjetskih kolonija izmeu
europskih nacionalnih država
RANI NOVI VIJEK: pregled svjetske povijesti XVI. i XVII. stoljeca
Velika zemljopisna otkrica
- Europljani otkrivaju pomorske putove do istocne Azije i obiju Amerika
- potaknuo ih je zastoj u trgovini zacinima i luksuznom robom, nakon što su Turci-
Osmanlije ostvarili nadzor nad Bliskim Istokom, a omogucilo ih je usvajanje novih
pomorskih vještina (karavela, kompas, kartografija) te otkrivanje starih zemljopisnih
znanja (Ptolemejeva djela)
- Portugalci su do kraja XV. stoljeca uspjeli istražiti obale Afrike (Diago Cao,
Bartolomeo Dias) i otkriti pomorski put do Indije (Vasco da Gama, 1498), duž africke
obale, u Indiji, Maleziji, kasnije i u Brazilu osnovali su uporišta preko kojih su
nabavljali zacine, zlato i robove (uglavnom Afrikance)
- Španjolska kruna financirala je putovanja Kristofora Kolumba 1492-1500. god,
tijekom kojih su istraženi Karipski otoci i otkriven Novi svijet, tj. Amerika, Španjolci
ce u XVI. stoljecu pokrenuti vojno osvajanje Srednje i Južne Amerike te stvoriti veliki
prekomorski imperij, u Europu ce stici nove poljoprivredne kulture i goleme kolicine
plemenitih metala
- Francuska, Engleska i novonastala država Nizozemska ukljucit ce se u kolonijalnu
utrku kasnije, ali ce to uspjeti nadoknaditi, dok su Španjolci i Portugalci trošili nova
bogatstva, ove tri nacije provele su «akumulaciju kapitala» i stvorile vlastite imperije u
Sjevernoj Americi i jugoistocnoj Aziji
- Posljedice: europeizacija svijeta, razvoj i porast znacaja atlantske trgovine nauštrb
sredozemne i balticke, razvoj tržišnih odnosa u Zapadnoj Europi, nove poljoprivredne
kulture (krumpir, kukuruz, grah, rajcica, kakao, duhan, pamuk…)
47
Promjene u znanosti i kulturi
- tiskarski stroj omogucio je, dotada nezamislivo, brzo širenje informacija i novih ideja
te ucinio knjige dostupnijima
- osim knjiga na latinskom i starogrckom jeziku, tiskaju se i one na narodnim jezicima –
pojavljuju se standardizirani francuski, španjolski, engleski, njemacki i drugi jezici
- humanisticki i renesansni pisci ponovno su otkrili mnoga zaboravljena anticka djela,
istaknuli važnost promatranja i eksperimenta u znanosti i podvrgnuli kritici
tradicionalne autoritete poput vladara i pape
- Kopernikova heliocentricna teorija dokazana je teleskopskim promatranjima Galilea
Galileija, a teoriju o Zemlji kao kugli dokazao je pomorac Magellan oplovivši svijet –
NOVA SLIKA SVIJETA
Reformacija, katolicka obnova i vjerski ratovi
- u XVI. stoljecu, Katolicka crkva zatekla se u velikoj moralnoj krizi: prodavali su se
oprosti od grijeha i crkveni položaji (indulgencija i simonija), visoko svecenstvo
živjelo je «na visokoj nozi», papa je imao golemu svjetovnu moc i ponašao se poput
svjetovnih vladara, dok su tiskarski stroj, društvene promjene i humanisticke ideje
pogodovali pojavi kriticara koji su zahtijevali reforme
- njemacki redovnik Martin Luther bio je dovoljno uporan u zahtijevanju reforme (95
vitenberških teza, 1518) da ga papa izopci iz Katolicke crkve te da pridobije mnoge
njemacke knezove – tako je nastala Evangelicka crkva u Njemackoj (pojednostavljeni
obredi, narodni jezik u bogoslužju, svecenicki poziv postaje zanimanje, a crkva
zajednica ravnopravnih clanova, naglasak je na Božjoj milosti, a krštenje i pricest
jedini su sakramenti)
- engleski kralj Henrik VIII. iz osobnih i politickih razloga odlucio je iskoristiti to stanje
da stvori vlastitu, nacionalnu crkvu – Anglikanska crkva
- zapadnoeuropsko graanstvo sklono štedljivom i skromnom životu povelo se za
reformatorom Jeanom Calvinom i prihvatilo ucenje o predestinaciji te casnom i
dosljednom obavljanju svjetovnih poslova – kalvinisti i puritanci
- tu su još i pristaše baptizma i drugih manjih sljedbi (sekti), koje su privukle socijalne
poruke o «Kraljevstvu Božjem na zemlji»
- Katolicka crkva morala se prihvatiti unutarnje obnove i ojacati vlastite redove protiv
ovakvog otpadništva, to je ucinio papa Grgur XIII. i njegovi nasljednici na
Tridentskom koncilu (1545-63), utvrene su službene crkvene dogme i pravila, sedam
sakramenata i ucenje o nepogrešivosti pape, ukinuta je trgovina indulgencijama i
uveden poboljšani kalendar (gregorijanski)
- Ignacio Loyola utemeljio je unutar Katolicke crkve novi crkveni red – Societas Jesu
(isusovci ili jezuiti) posvecen širenju katolickog obrazovanja, protureformaciji i
misionarskom radu meu nekrštenim domorodcima diljem svijeta
- sve to bilo je popraceno ratovima izmeu vladara razlicitih vjeroispovijesti i
progonima inovjeraca: kalvinisticki dio Nizozemske odcijepio se od španjolske krune,
engleski vladari progonili su katolike i puritance, u Francuskoj su u nekoliko valova
progona gotovo istrijebljeni svi hugenoti (kalvinisti), konacni vjerski mir u Njemackoj
nastupio je tek nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618-48), u kojem je stanovništvo
Njemacke gotovo prepolovljeno
- odane Katolickoj crkvi ostale su Španjolska, Italija, Francuska, habsburški posjedi u
Njemackoj i srednjoj Europi, Poljska, Irska, Latinska Amerika, a tu su još i katolicke
manjine u protestantskim zemljama
- Lutherov evangelizam ukorijenio se u sjevernoj Njemackoj i Skandinaviji
48
- kalvinizam, u izvornom ili prezbiterijanskom obliku, održao se u Švicarskoj,
Nizozemskoj i Škotskoj te ponegdje u Ugarskoj i Poljskoj
Društvene promjene u ranom novom vijeku
- agrarna revolucija: nove kulture i tehnike obrade zemlje omogucile su vece prinose i
povecanje proizvodnje hrane, to se najprije zbilo u Engleskoj i zapadnoj Europi
- stanovništvo se stalno povecava, a višak se odlijeva u Novi Svijet i druge kolonije
- urbanizacija
- razvoj trgovine i bankarstva, novi izvori sirovina i plemenitih metala te usporedan rast
proizvodnje uspostavit ce tržišne, tj. kapitalisticke, odnose umjesto feudalnih
- plemicki naslov i zemljišni posjed prestat ce vrijediti ako ne donose dobar prihod
- novo mjerilo vrijednosti: novac
- stalež u usponu: graanstvo, tj. uspješni poduzetnici
- povecana potražnja za obrtnickim proizvodima iziskuje usavršavanje proizvodnje
- manufakture: velike radionice u kojima je provedena podjela rada i mehanizacija
- kapital: dobro koje njegov vlasnik ulaže i pokušava uvecati (to ne mora biti iskljucivo
novac, vec i zemljište, zgrada, stroj i sl, važno je da se kapital niti troši niti stoji, nego
ga se ulaže u proizvodnju, trgovinu, dakle, ukljucuje ga se u tržište)
- akumulacija kapitala: primjer – orijentacija Engleske u XVI. stoljecu na proizvodnju
vune za tekstilne manufakture, «Ovce su pojele ljude.»
- u Zapadnoj Europi feudalni odnosi ubrzano propadaju, dok na Istoku oni dobivaju
novu dimenziju – kmetovi nece raditi samo zato da prehrane gospodara, vec i zato da
mu uvecaju kapital
Politicke prilike u ranom novom vijeku
- konacno propadanje stare feudalne države (koja nema jaku središnju vlast, nego je
moc raspodijeljena na razinama feudalne piramide) – do konca XVIII. st. gotovo sve
takve države ce se ili preobraziti ili propasti
- apsolutisticka monarhija: moc je koncentrirana u rukama vladara, on teži vladati
neograniceno i biti izvor sve zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na citavom teritoriju
države, oslanja se na cinovništvo, policiju i stajacu vojsku, stvara «novo plemstvo» i
bezobzirno razvlašcuje stare plemicke loze i tradicionalne oblike lokalne samouprave,
graanstvu u usponu takve ce države u pocetku odgovarati, ali ce ga kasnije sputavati
- parlamentarna monarhija: vladar je prisiljen dio svojih ovlasti prenijeti na parlament,
koji zastupa, u teoriji, citav narod, provodi se trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i
sudska)
- Primjer 1. – Nizozemska: zahvaljujuci atlantskom položaju i razvijenim gradovima,
graanstvo ubrzano stjece gospodarsku moc, ali nema nikakvih politickih prava,
španjolska kruna bezobzirno iskorištava tu zemlju i provodi progone kalvinista, 1567.
god. zapocinje pobuna geza (odrpanaca), a 1581. god. sjeverne pokrajine stjecu
neovisnost, to je ujedno pobuna graanstva protiv apsolutizma, borba za nacionalnu
neovisnost i vjerski rat
- Primjer 2. – Engleska: apsolutizam se oslanja na graanstvo, pa zato postoji aktivan
Parlament, u povoljnom trenutku, 1640. Parlament se buni protiv kralja Karla I.
Stuarta, ne želi prihvatiti izvanredne poreze i ne da se raspustiti, izbija graanski rat,
nakon pokusa s republikom Olivera Cromwella (1649-60), Parlament vraca Stuarte na
prijestolje uz uvjet da poštuju odluke Parlamenta, 1688. «Slavna revolucija» -
nezadovoljan katolickom politikom Jakova (James) II. Stuarta, Parlament ga svrgava s
vlasti i na prijestolje dovodi Vilima Oranskog, u Povelji o pravima (Bill of rights)
utvreno je da suverenost pripada narodu, tj. Parlamentu i provedena je trodioba vlasti
49
- Primjer 3. – Francuska: zahvaljujuci centralistickim reformama i obuzdavanju
plemstva od strane kardinala i ministara Richelieua i Mazarina u prvoj polovici XVII.
st. apsolutisticki model monarhije opstaje, Luj XIV. «Kralj-Sunce» (1642-1715) vlada
potpuno samovoljno, stvara ogroman cinovnicki i policijski aparat te vodi ratove za
prevlast u Europi, naposljetku, Francuska ce biti gospodarski iscrpljena
50
RANI NOVI VIJEK: Hrvatska
- za razliku od zemalja Zapadne Europe, kraj srednjeg vijeka za Hrvatsku ce znaciti
razdoblje turskih ratova, podijeljenosti i zaostajanja
- teritorij današnje Hrvatske bio je podijeljen izmeu sljedecih država:
a) Habsburška Monarhija: «ostatci ostataka» Hrvatskog Kraljevstva
b) Mletacka Republika: dijelovi Istre i gradovi u Dalmaciji
c) Dubrovacka Republika
d) Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora
- Hrvatska dolazi pod Habsburšku vlast: nakon pogibije Ludovika II. Jagelovica 1526.
god. kod Mohaca, hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) bira za
kralja Ferdinanda Habsburga, Ferdinand je obecao da ce poštivati stare povlastice
plemstva i pružati vojnu pomoc protiv turskih napada, uspostavljena je nova
personalna unija
- dio slavonskog i ugarskog plemstva, meutim, priznaje za kralja Ivana Zapolju, pa
izbija i graanski rat, od kojeg najviše koristi imaju Turci, borbe traju sve do 1538.
- Stogodišnji rat s Turcima: 1493. Krbavska bitka – 1593. Sisacka bitka, u tih sto godina
Osmansko Carstvo uspostavilo je zapadnu granicu na Kupi
- Vojna krajina (granica): od sredine XVI. st. sustav pogranicnih utvrda, kasnije
posebna teritorijalna jedinica, uprava Dvorskog ratnog vijeca u Grazu, stajaca vojska,
austrijski casnici, nestajanje feudalnih društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha
- Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom
opustošena podrucja pod osmanskom vlašcu, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne
krajine i služe kao granicari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam
«Vlah» je višeznacan (može oznacavati zanimanje, društveni položaj, podrijetlo,
vjeroispovijest)
- društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etnicke promjene),
otežan položaj kmetova (najveca pobuna bila je ona 1573. pod vodstvom Matije
Gupca), hrvatsko plemstvo gubi posjede, a time i povlastice
- u «ostatcima ostataka» Hrvatske, ali i Ugarske, plemstvo je prilicno nezadovoljno
politikom Beca: napreduje centralizacija, Vojna krajina pod upravom je dvora,
položaje u vojsci dobiva njemacko plemstvo odano Habsburzima, stalno se smanjuju
ovlasti Hrvatskog (i Ugarskog) sabora, Vašvarski mir 1664. god. ide u prilog
Osmanlijama, a habsburška vojska sada je jaca od osmanske
- urota hrvatskog i ugarskog plemstva 1664-71: na celu joj je najprije Nikola Zrinski, a
zatim Petar Zrinski i Krsto Frankopan, oni ce se obratiti i ponuditi ugarsku i hrvatsku
krunu najprije Francuskoj, zatim Poljskoj, Veneciji i Osmanskom Carstvu
- slom urote 1671: voe su pogubljene, a posjede obitelji Zrinski i Frankopan zaplijenila
je Dvorska komora (cine polovicu tadašnjeg hrvatskog teritorija), time je uništen otpor
plemstva i omogucena daljnja centralizacija, u Hrvatskoj više nema domacih velikaša
- 1683-99. Veliki becki rat: posljednji osmanski prodor do Beca završio je teškim
vojnim porazom, Sveta liga Austrije, Venecije, Poljske i Rusije krece u veliku
ofenzivu, ustanci kršcana u Slavoniji i Lici pomogli su vojsci Eugena Savojskog da
prodre duboko u osmanski teritorij, Habsburška monarhija prikljucit ce si citavu
Slavoniju i Ugarsku, a Mlecani ce pomaknuti granicu Dalmacije duboko u
unutrašnjost, mir u Srijemskim Karlovcima 1699. god, slijede nove seobe Hrvata, Srba
i islamiziranog stanovništva
- dijelovi Hrvatske pod Osmanlijama: bili su ukljuceni u Bosanski i Budimski ejalet
(upravna jedinica, kasnije pašaluk), Osmansko Carstvo je teokratska centralizirana
51
monarhija, život kršcanske raje (kmetova) isprva je bio povoljniji negoli u
habsburškom dijelu, no kako Osmanlije pocinju gubiti ratove, oni provode represiju
nad kršcanskim podanicima, pravo na slobodno održavanje katolickih obreda imali su
jedino franjevci, cesti su prelasci s katolicke vjere na islam, ali i na pravoslavlje jer je
Pecka patrijaršija dugo uživala povlastice u Osmanskom carstvu, rezultat cestih ratova
jesu migracije i izmiješanost stanovništva
- Mletacka Dalmacija: stalno sužavanje autonomije komuna, povecavanje socijalnih
razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi, granica iz 1699. odgovara današnjoj južnoj
granici izmeu Hrvatske i Bosne i Hercegovine
- Dubrovacka Republika: «zlatno doba» u XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeca,
Dubrovnik placa danak Osmanskom Carstvu te ga ovo ostavlja na miru i dopušta
Dubrovcanima slobodnu trgovinu na svojem teritoriju, dubrovacki suverenitet
garantira i Španjolska, Dubrovnik posjeduje veliku trgovacku flotu, glavni izvor
prihoda jest izvoz ruda iz Osmanskog Carstva na Zapad, Dubrovnik je najvažnije
hrvatsko kulturno središte u doba renesanse i baroka, potres i požar 1667. god.
oznacili su kraj zlatnog doba, Republika se sporo oporavlja i pocinje stagnirati
52
DODATAK: Stara skripta za 16. i 17. st., neureena, ali s više cinjenica
VELIKA ZEMLJOPISNA OTKRICA
XV. i XVI. st. razvoj pomorstva – usavršavanje kompasa, kartografije (Ptolemejeve karte, portolani),
brodova (karavela)
Poticaj zemljopisnim otkricima: traženje pomorskog puta od Europe do Indije i Kine (kopneni put je pod
nadzorom Turaka Osmanlija)
Španjolska (Kastilija) i Portugal – usmjerenost ka Atlantiku, cvrst ustroj države, razvit ce se u vodece
pomorske sile
PORTUGALSKA ISTRAŽIVANJA – ideja oplovljivanja Afrike
pocetak XV. st. Henrik Pomorac – istraživanje africke obale
1487. Bartolomeo Diaz - Rt Dobre Nade
1498. Vasco da Gama - oplovio Afriku i stigao do Indije
1500. Cabral otkrio Brazil
Portugalski imperij – uporišta na africkoj obali, Crv. moru (Aden), Perz. zaljevu (Ormuz), Indiji (Goa),
Kini (Makao), Cejlon, Molucki otoci, Brazil
ŠPANJOLSKA ISTRAŽIVANJA – Kolumbova ideja Zapadnog puta
1492. prva ekspedicija Kristofora Kolumba - otkriva Kubu i Haiti (Hispaniolu)
1493 – 1500. tri ekspedicije u Novi Svijet – istražen Karipski bazen
1494. sporazum u Tordesillasu – razgranicenje port. i španj. posjeda
Amerigo Vespucci, Martin Waldseemüler
Vasco N. de Balboa – otkriva Panamsku prevlaku i Južni (Tihi) ocean
1519 - 22. ekspedicija Fernanda Magellana - dokaz da je Zemlja okrugla
Španjolski imperij – od 1511. osvajanje i naseljavanje srednje i Južne Amerike
Španjolska - vodeca sila XVI. st.
Hernan Cortés osvaja Meksiko, Francisco Pizzaro Peru
Francuska, Nizozemska i Britanija ukljucuju se u kolonijalnu utrku – istraživanje Sjeverne Amerike,
Tihog oceana i Dalekog Istoka
Francis Drake – 1577-80. drugo putovanje oko svijeta
James Cook – 70-e godine XVIII. st – istražuje Tihi ocean, Australiju i Antarktik
POSLJEDICE ZEMLJOPISNIH OTKRICA:
1. doba europske ekspanzije i kolonijalnih carstava – širenje europskog stanovništva, jezika,
kulture i kršcanstva na ostale kontinente
2. Atlantski ocean – nova središta svjetske trgovine – propadanje sredozemnih gradova i Hanze
3. "revolucija cijena"
4. razvoj manufaktura, bankarstva i kapitalizma (nova tržišta - veca potražnja za obrt.
proizvodima)
5. nove poljoprivredne kulture: kukuruz, grah, krumpir, rajcica, krastavac, kakao, pamuk, duhan,
puran …
HUMANIZAM I RENESANSA
Ishodište: kultura talijanskih gradova (osobito Firence) u XIV. st.
HUMANIZAM – svjetonazor i kulturni pokret
Središnja tema: covjek
Uzor: anticka književnost
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Giovanni Boccaccio
Erazmo Roterdamski
Kljucni izum epohe – tiskarski stroj (pokretna slova), J. Gutenberg
Tiskarstvo je omogucilo brzo širenje humanistickih ideja i reformacije
Pisanje na narodnim jezicima (vernakularima), standardizacija jezika
RENESANSA – umjetnicki stil XV. i XVI. stoljeca, jednostavnost i sklad
Graditeljstvo: Michelangelo
Slikarstvo: Rafael, Leonardo da Vinci
Kiparstvo: Michelangelo
ZNANOST
Nikola Kopernik – heliocentricni sustav
Galileo Galilei – dokazao heliocentricni sustav teleskopskim promatranjima
53
Giordano Bruno
Astronomija: Kepler, Brahe
Medicina: Paracelsus, Vesalius
Geografija: Mercator, Ortelius
REFORMACIJA I KATOLICKA OBNOVA
XVI. st. moralna kriza Katolicke crkve – gubitak vjerodostojnosti
- zloporabe položaja i raskošan život crkvenih velikodostojnika
- indulgencija
- svjetovna vlast pape
- utjecaj humanizma i društvene promjene
- zahtjevi za reformama unutar Crkve
REFORMACIJA U NJEMACKOJ - Martin Luther
1517. Wittenberg, 95 teza papa izopcio Luthera pocetak reformacije u Njemackoj
Lutherov prijevod Biblije na njemacki
pristaše reformacije (protestanti), ima ih meu svim društvenim slojevima
Evangelicka (luteranska) crkva: Biblija je jedini izvor vjere, bogoslužje na narodnom jeziku, crkva je
zajednica ravnopravnih clanova, ideali jednostavnosti i skromnosti, svecenicki poziv kao zanimanje,
krštenje i pricest jedini sakramenti, naglasak na Božjoj milosti
Sjeverna Njemacka, Skandinavija, Baltik
1524-25. njemacki seljacki rat, Thomas Münzer
1555. mir u Augsburgu: "cija je zemlja, njegova je i vjera"
KALVINIZAM: Jean Calvin - ucenje o predestinaciji - privlaci graanstvo – ženevski kolegij
- Švicarska, Nizozemska, Škotska, Francuska (kalvinisticka manjina - hugenoti)
ANGLIKANSKA CRKVA: Henrik VIII. - poglavar crkve u Engleskoj
Protestantizam u Hrvatskoj: slab odjek zbog ratova s Turcima
Matija Vlacic Ilirik
PREZBITERIJANSKA CRKVA - puritanci
KATOLICKA OBNOVA – protureformacija i reforme unutar Katolicke crkve
1545-63. Tridentski koncil: utvrene službene crkvene dogme i pravila, 7 sakramenata, ukidanje
indulgencije, dogma o nepogrešivosti pape
gregorijanski kalendar
Isusovacki red (jezuiti), osnovao ih je 1534. godine Ignacio Loyola - vojnicka disciplina
ciljevi: obrazovanje, misionarski rad, protureformacija
EUROPSKE DRŽAVE U XVI. I XVII. ST
zemljopisna otkrica gospodarski procvat propadanje plemstva i uspon graanstva
mjerilo vrijednosti: novac, a ne zemlja
propadanje feudalne države apsolutizam graanske revolucije
APSOLUTNA MONARHIJA: vladar teži vladati neograniceno, oslanja se na cinovništvo, policiju i
stajacu vojsku, povlašteni slojevi - "novo" plemstvo i graanstvo, jedinstveni zakoni i državni teritorij,
centralizacija, gospodarska politika (merkantilizam)
HABSBURGOVCI – ženidbena politika ucinila ih je najmocnijom europskom dinastijom
Rudolf I. – 1273. izabran za rimsko-njemackog cara
nasljedne zemlje: Austrija, Štajerska, Koruška, Kranjska
Maksimilijan I. (1493-1519) – centralizacija vlasti, zemaljski mir u Njemackoj, pravo naslijea na
Burgundiju, Španjolsku, Napulj i posjede Jagelovica
Karlo V. (1519-1556) – knez Burgundije i Nizozemske, španjolski kralj, rimsko-njemacki car, borac protiv
reformacije, osvaja Milano, «carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi»
Ferdinand I. (1556-1564) - rascjep na austrijsku i španjolsku granu
Austrijska loza: Austrija, Ceška, Ugarska, Hrvatska, rimsko-njem. carevi
Španjolska loza: Španjolska, Portugal, Napuljsko kraljevstvo, Burgundija, Nizozemska, prekomorske
kolonije
ŠPANJOLSKA - najveca kolonijalna i pomorska sila u XVI. st.
Filip II. (1556-1598) – vrhunac i pocetak propadanja španjolskog imperija
- apsolutizam, suzbijanje reformacije, stjece Portugal, ali gubi Nizozemsku, poraz «nepobjedive armade»
u ratu s Engleskom, gospodarstvo stradava zbog neprestanih ratova
54
NIZOZEMSKA – atlantski položaj, graanstvo u usponu, širenje kalvinizma
Nezadovoljstvo španjolskom upravom: gospodarsko iskorištavanje, Inkvizicija
Rat za neovisnost od Španjolske - prva graanska revolucija
1567. pocetak ustanka, gezi
vojvoda od Albe
1579. Utrechtska unija sjevernih pokrajina
1581. odcjepljenje i neovisnost
rat traje s prekidima do 1648. (Vestfalski mir)
južna Nizozemska (Belgija) – vecinom katolicka, ostaje pod habsburškom upravom
od pocetka XVII. st. Nizozemci stvaraju pomorski imperij – Istocnoindijska kompanija
ENGLESKA
Henrik VIII (1509-1547) – kralj vlada samostalno, ali saziva i Parlament, utemeljio Anglikansku crkvu,
razvoj trgovine i pomorskog prometa, pripajanje Walesa i osvajanje Irske
Elizabeta I (1558-1603) – izbjegava miješanje u sukobe na kontinentu, 1588. pobjeda nad španjolskom
armadom, gospodarski procvat, jacanje srednjih slojeva, dobri odnosi s Parlamentom, preustroj
Anglikanske crkve, progoni katolika i kalvinista
Jakov I (James) (1603-1625) – škotska dinastija Stuart, kralj Velike Britanije, miroljubiva vanjska
politika
Karlo I. Stuart (1625-1649) - sukob kralja i Parlamenta
1640. Parlament nije htio prihvatiti izvanredne poreze zbog vjerskog rata u Škotskoj, pa ga je kralj
raspustio – pocetak graanskog rata
1649-60. republika - Oliver Cromwell
1660. obnova monarhije na celu sa Stuartima, stranke: vigovci i torijevci
1688. "Slavna revolucija": povod – Jakov II. pokušava obnoviti katolicizam, protjeran bez krvoprolica,
kralj Vilim Oranski, parlamentarna monarhija
Povelja o pravima (Bill of rights) - suverenost pripada narodu tj. Parlamentu, trodioba vlasti
Ujedinjeno Kraljevstvo - vodeca pomorska i kolonijalna sila XVIII. st.
FRANCUSKA - klasicna apsolutna monarhija
Henrik IV (1589-1610) – okoncao vjerske sukobe, oporavio financije i ucvrstio kraljevsku vlast
Louis XIII (1610-1643) – stvarnu vlast ima prvi ministar kardinal Richelieu (od 1624) – uništio otpor
plemstva, prestao sazivati staleže, preustrojio upravu
od 1642. vlast preuzima kardinal Mazarin, ratuje s Habsburgovcima i širi državni teritorij, porazio
Frondu
Louis XIV. "Kralj Sunce" (1643-1715) – nakon Mazarinove smrti vlada potpuno samostalno
- daljnja centralizacija vlasti, kralj vlada ukazima, gospodarski savjetnik Colbert, ogromna stajaca
vojska, osvajacki ratovi, kralj proganja hugenote i nastoji nadzirati Katolicku crkvu, Versailles, takav
nacin vladavine vodi državu do bankrota
NJEMACKO CARSTVO – labavi savez kneževina, knezovi uvode apsolutizam, vjerska podijeljenost
1618-48. Tridesetogodišnji rat
- zapoceo kao ustanak ceških protestanata protiv katolicke vlasti, pretvorio se u njemacki graanski rat
i naposljetku prerastao u europski sukob
- Katolicka liga i Evangelicka unija
- Protestantima pomažu Švedska i Francuska, katolicima Španjolska
- Vestfalski mir (1648): obnovljen augsburški vjerski mir, država se više nece miješati u vjerska
pitanja, priznata neovisnost Nizozemske i Švicarske, teritorijalni ustupci Francuskoj i Švedskoj,
Ceška postaje nasljedni posjed Habsburgovaca, uloga cara je simbolicna - Habsburgovci ce se
okrenuti jugoistoku
- Njemacka je izgubila više od trecine stanovništva, spori gospodarski oporavak
ŠVEDSKA – poc. XVI. stoljeca istupa iz unije s Danskom i Norveškom, do XVII. st. postaje gospodar
Baltika
POLJSKA – obuhvaca Litvu s današnjom Ukrajinom, uspješno ratuje s Osmanskim carstvom, plemicka
republika, zbog nedostatka središnje vlasti podleci ce jacim susjedima
RUSIJA
Moskovska kneževina – proširuje se na racun Zlatne Horde i drugih ruskih kneževina
Ivan IV. Grozni (1533-1584), «car i samodržac Rusije» – neogranicena vlast
XVI-XVII. st. ruski prodor preko Urala u Aziju
Petar I. Veliki (1689-1725) – provodi reforme po uzoru na europske zemlje
- ratuje za izlaz na Balticko i Crno more
- Sankt Petersburg – nova prijestolnica
55
HRVATSKE ZEMLJE OD XVI. DO XVIII. ST.
1. Habsburška monarhija: «ostatci ostataka Hrvatskog kraljevstva»
2. Mletacka republika: Istra, dalmatinski gradovi i otoci
3. Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, dalmatinsko zalee
4. Dubrovacka republika
HRVATSKA ME1526. Ludovik II. gine kod Mohaca, nema nasljednika, Turci osvajaju istocnu Slavoniju
Ferdinand Habsburški polaže nasljedno pravo na prijestolje
Ivan Zapolja – ugarsko plemstvo izabire ga za kralja
1. 1. 1527. sabor u Cetingradu – hrvatsko plemstvo izabire za kralja Ferdinanda, Ferdinand je
obecao da ce poštivati stare povlastice i vojnu pomoc protiv Turaka (200 pješaka, 1000
konjanika) – nova personalna unija
Graanski rat – slavonsko plemstvo podržava Zapolju
Pregled turskih osvajanja:
1528. pad Jajca, Turci pocinju osvajati Liku
1532. turski pohod na Bec, zaustavljen kod Kisega – Nikola Jurišic
1537. pad Klisa i Požege
1538. sporazum izmeu Ferdinanda i Zapolje
1541. Turci osvajaju Budim
1552. pad Virovitice i Cazme – završeno osvajanje Slavonije
1556. pad Kostajnice – granica na Uni
1566. novi pohod na Bec, zaustavljen kod Sigeta – Nikola Šubic Zrinski, smrt Sulejmana II.
1576-78. osvajanje Pounja, granica na Kupi
1592. pad Bihaca, turska utvrda Petrinja
1593. bitka kod Siska - prekretnica, Hasan-paša Predojevic vs. Toma Erdödy, «godina propasti»
1606. mir na Žitvi – ravnoteža snaga izmeu Habsburgovaca i Osmanlija
VOJNA KRAJINA (GRANICA) – od sredine XVI. st. sustav pogranicnih utvrda, kasnije posebna
teritorijalna jedinica
- uprava Dvorskog ratnog vijeca u Grazu, stajaca vojska, austrijski casnici, nestajanje feudalnih
društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha
- Slavonska krajina (Drava-Sava) – Varaždinski generalat
- Banska krajina (Karlovac-Ivanic) – zapovjedništvo hrv. bana
- Hrvatska krajina (Kupa-Jadransko more) – Karlovacki generalat
Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom opustošena podrucja
pod osmanskom vlašcu, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne krajine i služe kao granicari, znatan
broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam Vlah – višeznacan
1630. Vlaški statuti – Ferdinand II. jamci Vlasima-vojnicima na podrucju Varaždinskog generalata
osobnu i vjersku slobodu te samoupravu
Društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etnicke promjene), otežan položaj
kmetova, hrv. plemstvo gubi posjede i povlastice
HRVATSKE ZEMLJE U XVII. STOLJECU
HRVATSKO KRALJEVSTVO – pokušaj svrgavanja Habsburgovaca
Uzroci nezadovoljstva plemstva: izdvajanje Vojne krajine, austrijska prevlast u vojsci, smanjivanje
djelokruga Hrv. sabora, Vašvarski mir (1664)
Urota ugarskog i hrvatskog plemstva – ban Nikola Zrinski, pregovara s Lujem XIV, poginuo u lovu 1664.
g.
Nova urota: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, traže pomoc od Poljske, Venecije i Osmanskog
Carstva

1670-71. slom urote

Posljedice: uništen je otpor plemstva i omogucena daljnja centralizacija, posjede Zrinskih i Frankopana
zaplijenila je Dvorska komora (više od 50% tadašnjeg hrv. teritorija)
OSMANSKA VLAST U HRVATSKOJ I BOSNI
Bosanski ejalet: sandžaci Pakrac, Bihac, Lika, Klis, Hercegovina, Bosna, Zvornik (sandžak Požega –
Budimski, Bosanski, pa Kaniški ejalet)
Islamizacija – širenje vjere i kulture
Franjevci – pravo na slobodno održavanje katolickih obreda
Pecka patrijaršija - pravoslavni kršcani imaju bolji položaj od katolika
Osmanski feudalizam: timarsko-spahijski sustav
- od kraja XVI. st. pojava nasljednog plemstva, proces citlucenja
MLETACKA DALMACIJA – sužavanje autonomije komuna, povecavanje socijalnih razlika, kolonatski
odnosi u poljoprivredi
USKOCI – prebjezi iz Osm. Carstva, vojni odredi Senjske kapetanije
Klis (do 1537), Senj (do 1617), Žumberak
1615-17. Uskocki rat
DUBROVACKA REPUBLIKA – do kraja XVI. st. gospodarski rast, trgovacka mornarica i kopnena
trgovacka mreža po Balkanu, vazalni odnos prema Osmanskom Carstvu, zaštita Španjolske; XVII. st.
stagnacija, 1667. potres
POTISKIVANJE OSMANLIJA
1683-1699. Veliki becki rat
1683. kraj Vašvarskog mira, Kara Mustafa vodi pohod na Bec, neuspjeh opsade, Jan III. Sobjeski
Sveta liga: Habsburška monarhija, Mletacka Republika, Poljska, Rusija
1686. oslobaanje Budima
Ustanci kršcana: Slavonija (Luka Ibrišimovic), Lika (Marko Mesic)
1691. bitka kod Slankamena
1697. prodor princa Eugena u Bosnu
1699. mir u Sr. Karlovcima – nove granice izmeu Habsburgovaca, Mlecana i Osmanlija
1714-18. habsburški pohod u Srbiju, mir u Požarevcu
PRVA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA
Industrijska revolucija (uopce): primjena tehnickih izuma u proizvodnji s ciljem njezinog
ubrzanja i pojeftinjenja
Prva industrijska revolucija: velike gospodarske promjene u Zapadnoj Europi na prijelazu
XVIII. u XIX. st, prelazak s pretežno agrarne privrede i rucne proizvodnje na industrijsku i
strojnu
Agrarna revolucija
– usavršavanje poljoprivrede u XVII. i XVIII. st. u Velikoj Britaniji, Francuskoj,
Nizozemskoj i zapadnoj Njemackoj (uzroci su složeni, velika zemljopisna otkrica i politicke
promjene pospješili su revoluciju poljoprivrede)
- plodored (umjesto tropoljnog sustava), korištenje prirodnih gnojiva, usavršavanje
sjetve, žetve i mlacenja, nove kulture: kukuruz i krumpir, intenziviranje stocarstva
Društvene posljedice agrarne revolucije: povecanje proizvodnje hrane, veci prirast
stanovništva, veleposjednici proizvode za tržište («ograivanje»), farmeri – srednji posjednici,
propadanje malih posjednika, migracije u gradove
Industrijska revolucija
Gospodarski preduvjeti:
- akumulacija kapitala (stvaranje viška sredstava koji se ulaže u proizvodnju)
- oslobaanje radne snage i povecanje društvene mobilnosti
- stvaranje tržišta za industrijske proizvode
(ili, krace receno, stvaranje slobodnog tržišta)
Pocetci: mehanizacija tekstilne industrije u Engleskoj
Kljucni izum: James Watt – parni stroj, izvorno rudarska pumpa za vodu (1769)
Novi izvor energije: kameni ugljen
Do pocetka XIX. st. parni je stroj primijenjen u teškoj industriji te u prometu (lokomotiva i
parobrod)
Industrijska revolucija proširit ce se iz Velike Britanije najprije na kontinentalnu Europu i
Sjevernu Ameriku
Srednja i Istocna Europa: gospodarstvo utemeljeno na poljoprivredi, veleposjedi, «drugo
kmetstvo», kruti društveni ustroj
Posljedice prve industrijske revolucije:
- urbanizacija
- jeftina industrijska roba (odjeca!)
- revolucija prometa
- zbog velike ponude radne snage položaj industrijskih radnika vrlo je nepovoljan
Ludizam: otpor engleskih radnika uvoenju strojeva (Ned Ludd)
2
DOBA PROSVJETITELJSTVA
Prosvjetiteljstvo – kulturni pokret i svjetonazor naobražene elite XVIII. stoljeca
- glavno središte: Francuska
- glavne znacajke: vjera u ljudski razum, moc znanja i naobrazbe te stalno usavršavanje
i napredak covjecanstva (razum ce pobijediti mracne nagone, glupost i praznovjerje)
- pretece: filozofija racionalizma (svijet je racionalno ureen, stoga spoznatljiv) i
filozofija empirizma (izvor spoznaje je iskustvo)
Immanuel Kant: «Prosvjetiteljstvo je izlazak covjeka iz samoskrivljene nezrelosti», «Imaj
hrabrosti da se služiš vlastitim razumom!»
Deizam: Bog je svijet samo stvorio i u njemu više ne djeluje, svijet je savršeni mehanizam
kojim vladaju prirodni zakoni, nema objavljene istine, nema cuda i autoritet Crkve jest lažan
Voltaire: kritizira ljudsku glupost, predrasude te povlastice Crkve i plemstva, Rasprava o
toleranciji i mnogo književnih djela
Diderot i D'Alembert – urednici Enciklopedije
Politicke ideje prosvjetiteljstva:
Ideja jednakosti i pocetci liberalizma – buduci da su svi ljudi obdareni razumom, oni su po
prirodi jednaki i svi bi trebali imati jednake mogucnosti i uvjete za napredovanje u društvu,
staleške razlike, apsolutisticka vlast i autoritet Crkve jesu neprirodni i trebalo bi ih zamijeniti
razumnom vladavinom
T. Hobbes: engleski filozof XVII. st, u Leviathanu je pisao o jednakosti ljudi i društvu kao
skupu pojedinaca, meutim, zakljucio je da je najbolji oblik vlasti apsolutizam jer jedino
svemocna država može štititi pojedinca od drugih pojedinaca (Covjek je covjeku vuk!)
J. Locke: Dvije rasprave o vladi - prvi je napisao da suverena (najviša) vlast u državi pripada
narodu a ne kralju i da je država dužna štititi podanike, ako kralj ne vlada na opce dobro
podanici ga imaju pravo svrgnuti, piše i o trodiobi vlasti
J. J. Rousseau: Društveni ugovor – svaka vlast rezultat je ugovora izmeu ljudi- pojedinaca,
rijec je o nepisanom ugovoru (ubrzo ce se pojaviti ustavi – pisani oblik takvog ugovora)
suverenost pripada narodu, meutim, Rousseau je kritizirao ideju napretka i zagovarao
povratak prirodi
Montesquieu: Duh zakona - zagovara trodiobu vlasti, na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, što je
jamstvo protiv uvoenja tiranije
Prosvijeceni apsolutizam – politicka doktrina prema kojoj kralj mora vladati neograniceno,
ali na dobrobit svojih podanika, stoga provodi modernizacijske reforme, npr. uvodi javno
školstvo, ogranicava ovlasti Crkve, donosi zakone koji štite prava kmetova (Rusija: Katarina
II. Velika, Pruska: Fridrik II, Austrija: Marija Terezija, Josip II)
Ekonomska ucenja:
Merkantilizam: politika što veceg izvoza i što manjeg uvoza na razini nacionalnog
gospodarstva, apsolutisticki vladari pocinju je provoditi još od XVI. stoljeca, dakle, države
nastoje kontrolirati vlastito tržište, osobito trgovinu
Kameralizam: poseban oblik merkanitilizma u njemackim kneževinama, prioritet je napuniti
državnu riznicu (lat. camera) racionalnom poreznom politikom
Fiziokratizam: ucenje prema kojem je poljoprivreda jedina produktivna djelatnost,
gospodarstvo napreduje putem stvaranja viškova hrane (najviše zastupljeno u Francuskoj)
Ekonomski liberalizam: ucenje škotskog filozofa Adama Smitha koji raskida s
merkantilizmom, djelo Bogatstvo naroda – klasik «politicke ekonomije», bogatstvo naroda ne
cine samo plemeniti metali vec cjelokupna proizvodnja, rad je izvor bogatstva, tržištem
upravlja «nevidljiva ruka», tko radi za sebe radi i za društvo, Smith zagovara potpuno
slobodno tržište (protiv uplitanja države, laissez-faire)
3
EUROPA U XVIII. STOLJECU
VELIKA BRITANIJA – usporedo s industrijskom revolucijom ucvršcuje se kao najjaca
pomorska velesila s kolonijalnim posjedima na svim kontinentima
- stabilan politicki sustav, parlamentarna monarhija, na vlasti se izmjenjuju dvije
stranke torijevci (konzervativci, zastupaju interese dinastije i aristokracije) i vigovci
(liberali, zastupaju interese poduzetnickog sloja i zahtijevaju više ovlasti za Parlament)
Britanska istocnoindijska kompanija – nadzire trgovinu s Indijom i Dalekim Istokom
Ana Stuart (1702-1714), nasljeuje Vilima Oranskog
1704. Englezi osvajaju Gibraltar (Rat za španjolsko nasljee 1701-14, Engleska se bori na
strani protufrancuske koalicije)
1707. stvoreno Ujedinjeno Kraljevstvo (realna unija Škotske i Engleske)
Dinastija Hannover - od 1714. (George I, II, III…), kraljevi njemackog podrijetla slabo se
zanimaju za britansku politiku, pa je prepuštaju Parlamentu i premijerima (William Pitt stariji)
1756-63. Sedmogodišnji rat: širenje kolonijalnog posjeda u Americi na racun Francuske
1775-83. Americki rat za neovisnost: loša politika prema americkim kolonijama izazvala je
pobunu, Ujedinjeno Kraljevstvo bit ce prisiljeno priznati neovisnost Sjedinjenih Americkih
Država (Kanada je ostala pod britanskom krunom)
FRANCUSKA – klasicna apsolutna monarhija
Luj XV. (1715/22 –1774) - gospodarstvo napreduje, ali država je u stalnoj financijskoj krizi
zbog prevelikih troškova državnog aparata, provodi sudske reforme, javne radove, promice
državne manufakture i trgovacke monopole, meutim, Francuska još nema jedinstveno ni
slobodno tržište, a stalno se povecavaju socijalne razlike – kmetovi su preoptereceni
- zaokret u vanjskoj politici: Francuska postaje od glavnog neprijatelja Habsburgovaca
(Rat za poljsko nasljee 1733. i Rat za austrijsko nasljee 1740-48.) njihov saveznik u
Sedmogodišnjem ratu
- Sedmogodišnji rat (1756-63): Francuska, Austrija, Saska i Rusija protiv Pruske,
Hannovera i Velike Britanije, borbe se vode u Europi i Americi
- 1763. mir u Parizu – Francuska gubi vecinu prekomorskih posjeda u korist Britanaca
- u doba Luja XVI. (1774-1792) kriza ce se zaoštravati - revolucija
PRUSKA - dinastija Hohenzolern: Izborna Kneževina Brandenburg + Kneževina Pruska
XVII. st. teritorijalno širenje, uvoenje stajace vojske
1701. nastaje Kraljevina Pruska: knez Fridrik III. proglasio se kraljem (kao Fridrik I.)
Fridrik I. proširuje grad Berlin u modernu europsku prijestolnicu
Fridrik Vilim I. (1713-1740) – upravne reforme, opca vojna obveza, stvaranje militaristicke
države – temelj kasnije ekspanzije
Fridrik II. Veliki (1740-1786) – prosvijeceni apsolutizam, «prvi sluga države», kodifikacija
prava, obvezno državno školstvo, kolonizacija, uspješni kameralizam, 2/3 državnih prihoda
odlazi na vojsku, teritorijalno širenje: Šleska (oduzeta Austriji) i Zapadna Pruska (oduzeta
Poljskoj, važna kako bi se kopnom spojili Brandenburg i «stara» Pruska), Pruska postaje
velesila
4
HABSBURŠKA MONARHIJA - u stvarnosti ne postoji država takvog naziva, nego se radi
o konglomeratu zemalja pod vlašcu dinastije Habsburg, unutar Njemackoga Carstva (Austrija,
Ceška, Šleska) i izvan njega (Belgija, Milano, Napulj, Ugarska i Hrvatska)
- nakon Tridesetogodišnjega rata Sveto Rimsko Carstvo Njem. Narodnosti postoji samo
nominalno, carski naslov pripada dinastiji Habsburg
- Habsburška dinastija gubi utjecaj u Njemackoj, ali širi posjede na istok (1699. pobjeda
nad Osmanlijama – dobitak: južna Ugarska i Slavonija, 1772. podjela Poljske –
Galicija)
- u habsburškim zemljama prevladava zaostala poljoprivredna proizvodnja i nema
jedinstvenog tržišta
Karlo VI. (1711-1740), nema muškog nasljednika
Pragmaticka sankcija: odredba o nedjeljivosti države i pravu nasljeivanja pripada (može se
prenositi i na žensku lozu)
Marija Terezija (1740-1780), kraljica Ugarske, Hrvatske i Ceške, carski naslov nosi njezin
suprug Franjo Lotarinški
Rat za austrijsko nasljee (1740-48): Pruska i Francuska ne priznaju Pragmaticku sankciju i
napadaju habsburške posjede, dinastija Habsburg je opstala ali mora odstupiti Šlesku Prusima
Reforme Marije Terezije: centralizacija države (osim u Ugarskoj i Hrvatskoj), porezne obveze
proširene su na plemstvo i svecenstvo, urbari (zakoni koji reguliraju položaj kmetova),
ukidanje unutarnjih carina, opca vojna obveza, osnovno školstvo
Josip II. (1780-1790), prosvijeceni vladar
Reforme: ukida kmetstvo u austrijskim zemljama, mijenja porezni sustav, državno sudstvo,
reforme uprave i policije, zaštitne carine, pokušao stvoriti jedinstveno Austrijsko Carstvo s
njemackom prevlašcu, Patent o vjerskoj toleranciji, ukida crkvene redove koji se ne bave
dobrotvornim radom (nakon njegove smrti vecina dekreta je opozvana)
POLJSKA (POLJSKO-LITAVSKA UNIJA) - obuhvaca Poljsku, Litvu, Bjelorusiju i
Ukrajinu, plemicka republika, slaba središnja vlast, Liberum veto (u Sejmu, plemickom
parlamentu, zahtijeva se konsenzus oko donošenja svakog zakona)
- protektorat Rusije (nakon Sjevernog rata 1721)
Stanislaw August Poniatowski (1764-1795), posljednji poljski kralj
1772. prva podjela izmeu Rusije, Pruske i Austrije
- revolucionarna zbivanja u Francuskoj nakon 1789. potaknula su previranja u Poljskoj
1791. Poljski ustav – nasljedna monarhija, trodioba vlasti, ukinut Liberum veto
1793. druga podjela
1794. ustanak Tadeusza Kosciuska
1795. treca podjela i kraj poljske neovisnosti
RUSIJA – do XVIII. st. zaostala feudalna država izolirana od Europe
Petar I. Veliki (1689-1725) – provodi reforme po uzoru na Zapad, vojska i mornarica, Senat,
sustav cinova i školska obveza za plemice, prijestolnica Sankt Petersburg, Akademija znanosti
Veliki sjeverni rat (1700-21) – Rusija porazila Švedsku i osigurala nadzor nad Baltikom
Katarina II. (1762-1796) – prosvijeceni vladar, uvodi gubernije, širenje na racun Poljske i
Osmanskog Carstva (Ukrajina i Krim), društvene reforme provode se na plemstvu, kmetovi su
u gotovo ropskom položaju, graanski sloj je gotovo zanemariv
5
PONAVLJANJE: HRVATSKA U RANOM NOVOM VIJEKU
(gradivo II. razreda)
- za razliku od zemalja Zapadne Europe, kraj srednjeg vijeka za Hrvatsku ce znaciti
razdoblje turskih ratova, podijeljenosti i zaostajanja
- teritorij današnje Hrvatske bio je podijeljen izmeu sljedecih država:
a) Habsburška Monarhija: «ostatci ostataka» Hrvatskog Kraljevstva
b) Mletacka Republika: dijelovi Istre i gradovi u Dalmaciji
c) Dubrovacka Republika
d) Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora
- Hrvatska dolazi pod Habsburšku vlast: nakon pogibije Ludovika II. Jagelovica 1526.
god. kod Mohaca, hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) bira za
kralja Ferdinanda Habsburga, Ferdinand je obecao da ce poštivati stare povlastice
plemstva i pružati vojnu pomoc protiv turskih napada, uspostavljena je nova
personalna unija
- dio slavonskog i ugarskog plemstva, meutim, priznaje za kralja Ivana Zapolju, pa
izbija i graanski rat, od kojeg najviše koristi imaju Turci, borbe traju sve do 1538.
- Stogodišnji rat s Turcima: 1493. Krbavska bitka – 1593. Sisacka bitka, u tih sto
godina Osmansko Carstvo uspostavilo je zapadnu granicu na Kupi
- Vojna krajina (granica): od sredine XVI. st. sustav pogranicnih utvrda, kasnije
posebna teritorijalna jedinica, uprava Dvorskog ratnog vijeca u Grazu, stajaca vojska,
austrijski casnici, nestajanje feudalnih društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha
- Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom
opustošena podrucja pod osmanskom vlašcu, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne
krajine i služe kao granicari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam
«Vlah» je višeznacan (može oznacavati zanimanje, društveni položaj, podrijetlo,
vjeroispovijest)
- društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etnicke promjene),
otežan položaj kmetova (najveca pobuna bila je ona 1573. pod vodstvom Matije
Gupca), hrvatsko plemstvo gubi posjede, a time i povlastice
- u «ostatcima ostataka» Hrvatske, ali i Ugarske, plemstvo je prilicno nezadovoljno
politikom Beca: napreduje centralizacija, Vojna krajina pod upravom je dvora,
položaje u vojsci dobiva njemacko plemstvo odano Habsburzima, stalno se smanjuju
ovlasti Hrvatskog (i Ugarskog) sabora, Vašvarski mir 1664. god. ide u prilog
Osmanlijama, a habsburška vojska sada je jaca od osmanske
- urota hrvatskog i ugarskog plemstva 1664-71: na celu joj je najprije Nikola Zrinski,
a zatim Petar Zrinski i Krsto Frankopan, oni ce se obratiti i ponuditi ugarsku i hrvatsku
krunu najprije Francuskoj, zatim Poljskoj, Veneciji i Osmanskom Carstvu
- slom urote 1671: voe su pogubljene, a posjede obitelji Zrinski i Frankopan zaplijenila
je Dvorska komora (cine polovicu tadašnjeg hrvatskog teritorija), time je uništen otpor
plemstva i omogucena daljnja centralizacija, u Hrvatskoj više nema domacih velikaša
- 1683-99. Veliki becki rat: posljednji osmanski prodor do Beca završio je teškim
vojnim porazom, Sveta liga Austrije, Venecije, Poljske i Rusije krece u veliku
ofenzivu, ustanci kršcana u Slavoniji i Lici pomogli su vojsci Eugena Savojskog da
prodre duboko u osmanski teritorij, Habsburška monarhija prikljucit ce si citavu
Slavoniju i Ugarsku, a Mlecani ce pomaknuti granicu Dalmacije duboko u
unutrašnjost, mir u Srijemskim Karlovcima 1699. god, slijede nove seobe Hrvata, Srba
i islamiziranog stanovništva
- dijelovi Hrvatske pod Osmanlijama: bili su ukljuceni u Bosanski i Budimski ejalet
(upravna jedinica, kasnije pašaluk), Osmansko Carstvo je teokratska centralizirana
6
monarhija, život kršcanske raje (kmetova) isprva je bio povoljniji negoli u
habsburškom dijelu, no kako Osmanlije pocinju gubiti ratove, oni provode represiju
nad kršcanskim podanicima, pravo na slobodno održavanje katolickih obreda imali su
jedino franjevci, cesti su prelasci s katolicke vjere na islam, ali i na pravoslavlje jer je
Pecka patrijaršija dugo uživala povlastice u Osmanskom carstvu, rezultat cestih ratova
jesu migracije i izmiješanost stanovništva
- Mletacka Dalmacija: stalno sužavanje autonomije komuna, povecavanje socijalnih
razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi, granica iz 1699. odgovara današnjoj južnoj
granici izmeu Hrvatske i Bosne i Hercegovine
- Dubrovacka Republika: «zlatno doba» u XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeca,
Dubrovnik placa danak Osmanskom Carstvu te ga ovo ostavlja na miru i dopušta
Dubrovcanima slobodnu trgovinu na svojem teritoriju, dubrovacki suverenitet
garantira i Španjolska, Dubrovnik posjeduje veliku trgovacku flotu, glavni izvor
prihoda jest izvoz ruda iz Osmanskog Carstva na Zapad, Dubrovnik je najvažnije
hrvatsko kulturno središte u doba renesanse i baroka, potres i požar 1667. god.
oznacili su kraj zlatnog doba, Republika se sporo oporavlja i pocinje stagnirati
7
HRVATSKA U XVIII. STOLJECU
Hrvatska u prvoj polovici XVIII. stoljeca
1683-1699. Veliki becki rat: uspostavljena hrvatska granica na Savi i Uni, približno se
podudara s današnjim granicama i neznatno ce se mijenjati u iducim ratovima, proširena je i
mletacka Dalmacija (takoer se podudara s današnjom granicom prema Bosni)
Slavonija: podijeljena je na civilni i vojni dio (Slavonska vojna krajina), unatoc obecanjima o
prikljucenju Banskoj Hrvatskoj, civilni dio jest kraljevski posjed pod izravnom upravom
Beca, rijetko je naseljena zbog dugogodišnjeg rata, pa Bec provodi plansku kolonizaciju, osim
Hrvata, tu se doseljavaju pripadnici svih naroda Monarhije, zemlja je podijeljena magnatima
(veleposjednici) odanima dinastiji, uglavnom Nijemcima
Vojna Krajina: obuhvaca polovicu teritorija Hrvatske i Slavonije, vojna uprava nece se još
dugo ukinuti jer je to podrucje Monarhiji davalo cak jednu trecinu oružanih snaga, zemlja je
podijeljena velikim obiteljima, «zadrugama», iz razloga da na njoj bude dovoljno radne snage
i u doba ratnog stanja, zamisao da Vojna Krajina istodobno daje vojnike i uzdržava ih bila je
nedostižni ideal, pa ce se položaj granicara pogoršavati
Banska Hrvatska (službeno, Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija): obuhvaca do 1745.
god. samo sjeverozapadni dio Hrvatske, ima samoupravu koja se ocituje kroz postojanje
staleškog Sabora (zastupnici plemstva, svecenstva i slobodnih gradova) i položaja bana
1712. Hrvatski sabor prihvaca Pragmaticku sankciju neovisno o Ugarskoj (Ugarski sabor
prihvatio ju je tek 1722. g, nakon gušenja pobune plemstva), car Karlo VI. priznao je,
zauzvrat, autonomiju Hrvatskog sabora u odnosu na Ugarski
Staleži: svecenstvo, plemstvo (cini oko 5 % ukupnog stanovništva, što je iznad europskog
prosjeka, dvije trecine hrvatskih plemica zapravo su «jednoselci» bez kmetova, de facto
slobodni seljaci s titulom), graanstvo (malobrojno), seljaštvo (uglavnom, neslobodni
kmetovi, oko 90% stanovništva)
Ceste: Karolina (Karlovac- Rijeka, 1726), Jozefina (Karlovac-Senj, 1770)
Slobodne kraljevske luke Trst i Rijeka: zbog posebnog statusa Rijeka ce se vrlo brzo razviti,
ali, buduci da je izuzeta od vlasti Hrvatskog sabora pojavit ce se maarske pretenzije na tu
luku
Vladavina Marije Terezije (1740-1780)
- Rat za austrijsku baštinu (1741-48), opstanku Austrije najviše su pridonijele trupe iz
Ugarske i Hrvatske, meu njima i «Trenkovi panduri»
- kako bi ojacala i modernizirala Monarhiju, provodi tri bloka reformi: upravne,
gospodarske i vojne
- 1745. ujedinjenje Slavonije i Banske Hrvatske i obnova županija
- županije: Zagrebacka, Varaždinska, Križevacka, Severinska, Požeška, Viroviticka,
Srijemska, obnovom županija kraljica je, zapravo, smanjila djelokrug Sabora
- od 1765. uvodi se dvorski apsolutizam, više nema sazivanja ni Hrvatskog ni ostalih
sabora
- Hrvatsko kraljevsko vijece (1767-1779) – prva hrvatska vlada, sa sjedištem u
Varaždinu, pa u Zagrebu (od 1776, nakon velikog požara Varaždina)
- Ugarsko namjesnicko vijece – zajednicka ugarsko-hrvatska vlada nakon 1779. god.
- gospodarstvo: porezne reforme, poticanje manufaktura, urbarijalna regulacija
- urbari (Slavonski 1737. i 1756, Hrvatski 1780): zakoni koji reguliraju kmetske obveze,
podavanja su smanjena, a težište je na porezu u novcu kako bi se oživjela sitna
trgovina i privreda uopce
8
- unatoc pojavi manufaktura u Hrvatskoj (staklane, šecerane, papirnice), prednost u
razvoju imala je manufakturna proizvodnja u Austriji, dok su se Ugarska i Hrvatska
trebale orijentirati na poljoprivredu
- uvode se jedinstveni propisi o novacenju i disciplini za cijelu vojsku, zbog ukidanja
posebnog položaja granicara izbijaju pobune u Vojnoj Krajini
Vladavina Josipa II. (1780-1790)
- jozefinske reforme osobito su naišle na otpor hrvatskog i ugarskog plemstva
- 1785. ukidanje kmetstva i nova upravna podjela u Ugarskoj i Hrvatskoj
- car je ukinuo autonomiju Ugarske i Hrvatske i cijelo carstvo podijelio na deset okruga
(Hrvatska se našla u Zagrebackom i Pecujskom okrugu)
- uvoenje njemackog jezika kao službenog u cijeloj državi, umjesto dotadašnjeg
latinskog
- prisilna germanizacija potaknula je jezicno pitanje kod Maara, koji pocinju
zahtijevati uvoenje maarskoga kao službenog, a zatim i Hrvata, koji odbijaju
prihvatiti i njemacki i maarski te do pocetka vlastitog preporoda ustraju na latinskom
- 1790. zbog neuspjeha u ratu s Turcima car povlaci vecinu reformi i vraca stare
povlastice staležima
- u meuvremenu, hrvatsko plemstvo okrenulo se suradnji s Maarima kako bi se
zajedno oduprli germanizaciji
- iste godine zasjeda Hrvatski sabor i odlucuje da ce se Hrvatska cvršce upravno
povezati s Ugarskom (ali samo privremeno), Hrvatska i Ugarska imaju zajednicku
vladu, a predstavnici Hrvatskog sabora trebaju odlaziti na zasjedanja Ugarskog sabora,
koji bez njihove suglasnosti ne može donijeti nijednu odluku o Hrvatskoj
- na zasjedanju Ugarskog sabora 1791, hrvatski zastupnici sprijecili su uvoenje
maarskog jezika kao službenog na prostoru Hrvatske, ali su pristali da se uvede kao
izborni predmet u škole
9
POSTANAK SJEDINJENIH AMERICKIH DRŽAVA
Kolonizacija Sjeverne Amerike zapocinje u XVII. st: Englezi, Španjolci, Francuzi, Rusi
Istocna obala: 13 britanskih kolonija – izuzetno brz gospodarski razvoj, kolonisti razlicitih
vjeroispovijesti (puritanci, kvekeri, anglikanci, katolici), pretežno iz Britanije, ali ima i
Nijemaca i Nizozemaca, na jugu prevladavaju plantaže duhana i pamuka, na sjeveru se
razvijaju obrti i trgovina krznima s Indijancima, jak je graanski sloj, kojemu raste
samosvijest
1756-63. Sedmogodišnji rat: francuski posjedi prikljuceni su britanskom Imperiju, a
indijanska plemena potisnuta u unutrašnjost kontinenta, Engleska namece kolonistima nove
poreze i carine jer smatra da sami trebaju financirati svoju obranu i pokriti troškove rata
Nezadovoljstvo meu kolonistima: merkantilisticka politika (Engleska diktira gospodarski
razvoj, prema kojem kolonije trebaju biti izvor sirovina i kupovati industrijsku robu iz
Britanije), kolonije nemaju predstavnika u Britanskom parlamentu (iako imaju 2,5 mil.
stanovnika), osobito je omražen «Zakon o pecatima» (porez na svaki tiskani materijal)
1773. «Bostonska cajanka» - prosvjed protiv monopola Istocnoindijske kompanije u
prekomorskoj trgovini – pocetak otvorene pobune
1774. Prvi kontinentalni kongres u Philadelphiji: 55 predstavnika 12 kolonija, dogovoren
je bojkot engleske robe i izraženo mišljenje da kolonije i Metropola imaju jedino zajednickog
vladara i ništa više
1775. Rat za nezavisnost, zapocinje incidentom kod Lexingtona, slijedi bitka kod Bunker
Hilla, Amerikanci su poraženi, pa zapocinje ujedinjavanje kolonijalnih milicija u jedinstvenu
vojsku (US Army), zapovjednik George Washington
1776. Deklaracija nezavisnosti (Thomas Jefferson), prihvacena na Drugom kontinentalnom
kongresu, objavljuje odvajanje kolonija od UK na temelju sljedecih nacela:
- svi su ljudi jednaki u svojim prirodnim pravima
- prirodna pravo jesu život, sloboda, težnja ka sreci te privatno vlasništvo
- suverenitet pripada narodu, koji je skup slobodnih pojedinaca, pa je tu i pravo na izbor
oblika vladavine
Prekretnica rata jest americka pobjeda kod Saratoge (1777), Amerikanci preuzimaju
inicijativu i pocinju primati pomoc od Francuske, britanska vojska kapitulirala je kod
Yorktowna 1781.
1783. Mir u Parizu: UK priznaje neovisnost SAD i odrice se svih teritorija izmeu
Atlantskog oceana i Mississipyja
1787. Ustav SAD (James Madison): države su povezane u uniju i imaju zajednicke poslove i
organe vlasti, postoji trodioba vlasti i slobodni izbori, na celu izvršne vlasti jest predsjednik,
zakonodavno tijelo podijeljeno je na Kongres (zastupnici graana) i Senat (zastupnici država),
utvrena su neotuiva prava pojedinca (okupljanje, govor, vjeroispovijest, vlasništvo,
pravedno suenje), otvorena pitanja jesu ropstvo na Jugu te pripadnost suverenih prava
izmeu država i Unije
1789. George Washington – prvi izabrani predsjednik
1800. glavni grad Washington DC
1803. Thomas Jefferson, treci predsjednik, kupio je od Napoleona pravo na Louisianu i tako
udvostrucio teritorij SAD
1812-14. drugi britansko-americki rat, SAD su pokušale osvojiti Kanadu
1823. Monroeva doktrina: SAD nece dopustiti europsko uplitanje na americkom kontinentu,
ali se nece niti miješati u europsku politiku – izolacionisticka vanjska politika (SAD nastupaju
kao zaštitnik odcjepljenih kolonija u Latinskoj Americi)
Prvih pet predsjednika: George Washington, 1789-97, John Adams, 1797-1801, Thomas
Jefferson, 1801-09, James Madison, 1809-17, James Monroe, 1817-25.
10
VELIKA FRANCUSKA REVOLUCIJA (1789-95)
Uzroci
- širenje prosvjetiteljskih ideja: naobraženi slojevi društva uviaju društvena proturjecja
i odbacuju autoritet dvora i Crkve, «društveni ugovor», «jednakost ljudi», primjer
Amerike
- zastarjeli staleški sustav – 1. stalež: svecenstvo, 2. stalež: plemstvo, 3. stalež: svi ostali
(97% stanovništva placa poreze, a nema politickih prava)
- položaj treceg staleža – postoji bogato graanstvo koje zahtijeva sudjelovanje u vlasti i
provedbu reformi, dok su siromašni slojevi izrazito obespravljeni i buntovni, meutim,
i neki pripadnici 1. i 2. staleža zahtijevaju reforme
- prepreke za razvoj gospodarstva - unutarnje granice i zastarjeli porezni sustav
- financijska kriza države: skupi aparat apsolutisticke monarhije, poraz u
Sedmogodišnjem ratu, financijska pomoc Amerikancima u ratu za neovisnost
- Luj XVI. (1774-1792) nema dara za politiku, zbog otpora plemstva zaustavio je svaki
pokušaj ozbiljnijih reformi (npr. Turgotove fiziokratske reforme)
- 80-ih godina uslijedilo je nekoliko nerodnih godina što je dovelo do nestašice hrane i
gladi
Tijek revolucije
Pariz, svibanj 1789. god, kralj želi riješiti krizu povecavanjem poreza, no ne usuuje se to
uciniti samovoljno pa saziva Generalne staleže (staleški sabor, koji nije sazivan od 1614. g).
- pristaše reformi vide priliku za ostvarenje zahtjeva, postavlja se pitanje nacina
glasovanja
- tradicionalno, svaki je stalež imao jedan glas, meutim, treci stalež imao je zastupnika
koliko prvi i drugi zajedno
Lipanj 1789. Narodna skupština: cine je svi zastupnici treceg staleža te pristaše reformi iz
prvog i drugog
- Narodna skupština zasjeda neovisno o Generalnim staležima i kralju i zahtijeva ukidanje
staleškog sustava (grof Mirabeau)
Srpanj 1789. Ustavotvorna skupština
- kralj je želi raspustiti i okuplja vojsku oko Pariza – te ce biti povod za opcu pobunu
protiv monarhije
Narodna garda – naoružano graanstvo na celu s Laffayetteom (veteran iz Americkog rata
za neovisnost)
14. VII. pad Bastille (zatvor i skladište oružja) – zapocinje val pobuna u cijeloj zemlji
Kolovoz 1789. Ustavotvorna skupština donosi Deklaraciju o pravima covjeka i graanina
(tu se isticu ljudska prava, narodni suverenitet i pravo na izbor vladavine)
- kralj formalno prihvaca odluke skupštine – to je kraj apsolutne monarhije, kralj se cak
preselio iz Versaillesa u Pariz
Reforme: Skupština ukida kmetstvo, proglašava jednakost graana, plijeni crkvene posjede,
uvodi novu administrativnu podjelu (departmani), raspisuje izbore za državne službe…
Lipanj 1791. Luj XVI. pokušava pobjeci iz zemlje, no ne uspijeva i zadržavaju ga u kucnom
pritvoru
Rujan 1791. Prvi francuski ustav: Francuska je ustavna i parlamentarna monarhija, zakone
treba donositi Zakonodavna skupština, biracko pravo ograniceno je izbornim cenzusom (takav
sustav najviše odgovara bogatom graanstvu), potvrena je jednakost svih graana pred
zakonom
11
Stranke: žirondinci – zastupaju interese bogatog graanstva, jakobinci – radikalni
revolucionari i republikanci, oslanjaju se na siromašne mase (na celu im je M. Robespierre)
Rat: u travnju 1792. Austrija i Pruska napadaju Francusku s ciljem vracanja starog poretka jer
se boje da ce se pobuna proširiti na njihove zemlje, opca mobilizacija u Francuskoj, puk traži
svrgavanje kralja jer ga smatraju glavnim krivcem za rat
Kolovoz 1792. kralj je svrgnut i zatvoren zbog veleizdaje
Konvent – novi parlament izabran opcim pravom glasa, jakobinska vecina
21. IX. 1792. Francuska Republika (geslo «Sloboda, bratstvo, jednakost»)
- kralj je u sijecnju 1793. javno giljotiniran, gotovo sve europske države sklapaju savez
protiv Francuske i objavljuju joj rat (Prva protufrancuska koalicija)
VI. 1793 – VII. 1794. jakobinska diktatura
- Komitet javnog spasa (Robespierre, Marat, Danton)
- Drugi ustav: opce pravo glasa, velike graanske slobode i socijalna zaštita
- teror: progoni i pogubljenja «neprijatelja naroda» (više od 30,000 javnih
pogubljenja), Dekret o osumnjicenima, na udaru su aristokrati i njihove sluge, visoko
svecenstvo, žirondinci, pa i jakobinci koje Robespierreovi suradnici smatraju
mogucim izdajnicima, «Revolucija jede svoju djecu», opca nesigurnost
- uvedena je reforma kalendara te mjera i utega (metricki sustav)
- ukinuta je katolicka vjera i uveden kult Najvišega bica
Termidorski prevrat – jedna jakobinska frakcija (termidorci) svrgnula je Robespierrea jer su
smatrali da je otišao predaleko i povezala se s bogatim graanstvom
1795. Treci ustav: ograniceno izborno pravo, dvodomni parlament (Vijece pet stotina i
Vijece starijih), Direktorij (peteroclano predsjedništvo)
Zakljucak: Tijekom urušavanja sustava apsolutne monarhije, vlast su preuzele snage koje su
htjele provesti reforme, a zatim su im vlast preoteli ekstremisti koji su uništili sami sebe.
Inicijativu su opet preuzeli konzervativni krugovi, a nakon Napoleonova pokušaja «izvoza»
Revolucije, u Francuskoj je obnovljena monarhija. Ipak, osnovne socijalne reforme ostale su
na snazi, a Francuska revolucija bit ce uzor svim buducim revolucionarima. U XIX. stoljecu
izbit ce više graanskih revolucija u Europi i Latinskoj Americi.
12
NAPOLEONOVO DOBA
Vladavina Direktorija 1795-1799.
- rat: preokret na bojištu u francusku korist, odstupanjem jakobinaca s vlasti popravio se
meunarodni položaj Francuske, sve clanice protufrancuske koalicije, osim Austrije i
Britanije, sklapaju s njome mir
- raste utjecaj vojske u državi, ona je popunjena opcom mobilizacijom, vojnici su
motivirani jer vjeruju da ratuju za slobodu, jednakost i bratstvo te francusku naciju, od
1795. vrhovni zapovjednik je mladi general Napoleon Bonaparte (potjece iz sitne
plemicke obitelji s Korzike)
- 1797. mir u Campo Formiju: Austrija ustupa Francuskoj Belgiju i sjevernu Italiju
(Cisalpinska Republika), ali dobiva veci dio bivše Mletacke Republike (s Dalmacijom)
- 1798. Napoleonova egipatska ekspedicija: trebala je ugroziti britansku trgovinu s
Indijom i uciniti Egipat francuskim protektoratom – neuspjeh
- 2. protufrancuska koalicija
- Direktorij nije uspio uvesti stabilnost u zemlji, pa raste nezadovoljstvo, moguc je i
povratak jakobinaca i obnova monarhije
- problemi: nedjelotvorna državna uprava, nesreen pravni sustav, pitanje odnosa s
Katolickom crkvom
- 8. XI. 1799. Napoleonov državni udar i uspostava Konzulata
Konzulat 1799-1804.
- kao prvi konzul Francuske Republike Napoleon ima diktatorske ovlasti u izvršnoj i
zakonodavnoj vlasti (4. ustav), a privid demokracije postiže se cestim plebiscitima
- jaka središnja vlast i administracija
- snažna vojska i policija
- Graanski zakonik: potvrena graanska jednakost, pravo vlasništva nad imovinom
od doba Revolucije, slobodno tržište, graanski brak, sloboda vjeroispovijesti…
- 1802. konkordat s Katolickom crkvom: Crkva je morala priznati gubitak imovine iz
doba Revolucije, ali dobiva zaštitu francuske države
- gotovo svi društveni slojevi podržavaju Napoleona jer je uspostavio red
- gospodarski procvat (zahvaljujuci «kontinentalnoj blokadi» sprijecena je konkurencija
britanske robe)
- 1804. Napoleon se okrunio za «cara Francuza»
Carstvo 1804-1815.
- zahvaljujuci ratnim pobjedama Francuska zadobiva prevlast u Europi, ali je ne može
zadržati ako ne postigne trajan mir s V. Britanijom i Rusijom
- rat traje uz krace prekide od 1792. do 1815. (ukupno 7 «koalicija» protiv Francuske),
pa se francusko gospodarstvo naposljetku iscrpilo
- 1805. britanska pobjeda kod Trafalgara (Nelson) – uništena glavnina francuske flote
- 1805. francuska pobjeda nad austrijsko-pruskom vojskom kod Austerlitza
- 1806. mir u Požunu: ukinuto Sv. Rimsko Carstvo, Austrija izgubila Veneciju, Istru i
Dalmaciju, potvrena francuska prevlast u zapadnoj Njemackoj i Italiji (stvorene
satelitske države – Rajnski Savez i Kraljevina Italija)
- 1807. mir s Rusijom i Pruskom u Tilzitu, stvoreno Varšavsko Vojvodstvo
- 1808. osvajanje Španjolske
- 1809. mir u Schönbrunu, Austrija pristaje na nove ustupke (Ilirske Pokrajine)
13
- teritorij Francuskog Carstva obuhvaca Belgiju, Nizozemsku, veci dio Italije, njemacke
zemlje do rijeke Rajne te Ilirske Pokrajine, u satelitskim državama Napoleonovi roaci
postaju kraljevi i uvodi se Graanski zakonik
- 1812-13. pohod na Rusiju: povod je rusko nepoštivanje blokade Britanije, Velika
armija (600,000 ljudi), bitka kod Borodina (neodlucena), Napoleon ulazi u Moskvu,
no ne može nadzirati ogroman ruski teritorij, povlacenje uz velike gubitke (više od
90%)
- 1813. «bitka naroda» kod Leipziga – snage Koalicije teško su porazile Napoleona i
krenule prema Parizu
- 1814. Napoleon je abdicirao i povukao se na otok Elbu, a na vlast u Francuskoj došao
je kralj Louis XVIII. (restauracija monarhije)
- 1815. Napoleonovih «sto dana», konacan poraz kod Waterlooa i progonstvo na Sv.
Heleni
Dugorocne posljedice: ideje graanstva i nacije proširile su se meu svim europskim
narodima i društvenim slojevima, što ce pridonijeti stvaranju novog mentaliteta i
preobrazbi svih društava Europe u XIX. stoljecu.
14
HRVATSKA U DOBA NAPOLEONA
1797. mir u Campo Formiju: ukinuta Mletacka Republika, ciji teritorij, zajedno s
Dalmacijom i Istrom, Francuzi prepuštaju Austriji (kao nadoknadu za Belgiju)
- prvi puta se unutar Habsburške Monarhije postavlja zahtjev za ujedinjenjem
Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Bec to odbija i stvara posebno upravno podrucje
1806. mir u Požunu: Austrija mora odstupiti Veneciju, Dalmaciju i Istru Francuzima, tj.
satelitskoj Kraljevini Italiji
Francuska uprava u Dalmaciji i Istri
- vojna uprava – maršal Auguste Marmont, civilna – Vincenzo Dandolo
- podcinjavanje Crkve državi, graanski zakoni, gospodarske reforme
- školstvo: licej u Zadru i 7 gimnazija (na talijanskom jeziku)
- 1806-10. u Zadru se objavljuju dvojezicne novine Il Regio Dalmata – Kraglski
Dalmatin (prve novine na hrvatskom jeziku)
- 1808. F. M. Appendini: Grammatica della lingua Ilyrica (hrvatska gramatika na
talijanskom)
Ukidanje Dubrovacke Republike: 1806. francuska okupacija, 1808. službeno ukidanje i
pripajanje Dalmaciji
1809-1813. Ilirske pokrajine
- upravno podrucje izravno prikljuceno Francuskom Carstvu, osim Dalmacije, Istre i
Dubrovnika, obuhvaca i pokrajine koje nakon mira u Schönbrunu Austrija mora
odstupiti (Tirol, Kranjsku i svu Hrvatsku južno od Save)
- Napoleon je stvorio I. pokrajine iz strateških razloga, kako bi odsjekao Austriju od
Jadrana i kako bi mogao izravno pomagati Osmanlijama u slucaju njihovog sukoba s
Rusijom
- sjedište: Ljubljana, namjesnik: Auguste Marmont
- službeni jezik trebao je postati «ilirski», tj. hrvatski, standardiziran prema
dubrovackom govoru (Šime Starcevic, Nova ricoslovnica iliricka, 1812)
- Lujzijana (završena 1811), nova cesta od Karlovca do Rijeke
- uveden je Graanski zakonik (1812) i osnivaju se škole
- u nekadašnjoj Vojnoj krajini (Vojna Hrvatska) zadržana je vojna uprava
- unatoc francuskim pokušajima da pridobiju domace stanovništvo, ono je bilo
nezadovoljno visokim porezima, novacenjem i stradanjima u pohodu na Rusiju
- najvažnije trajno dostignuce francuske vlasti bila je modernizacija uprave i sudstva
- ilirski naziv za narod i jezik bit ce kasnije prihvacen u hrvatskom preporodu (pojam
«ilirski» cesto se rabio od XVI. st, meutim, nije bilo jasno na koje sve krajeve i
narode se odnosi)
1813. Francuzi se povlace iz Ilirskih pokrajina i prepuštaju ih Austriji
1815. habsburška vlast nad tim prostorom potvrena je na Beckom kongresu
15
EUROPSKI POREDAK NAKON NAPOLEONA
Becki kongres (IX. 1814-VI. 1815) – zasjedanje europskih vladara i ministara o novom
«starom» poretku u Europi
- Aleksandar I. od Rusije, Franjo I. od Austrije, austrijski kancelar Metternich, Fridrik
Vilim III. od Pruske, britanski ministar vanjskih poslova Castlereagh
- nacelo legitimizma: «povijesno pravo dinastija», restauracija starih dinastija
- nacelo ravnoteže snaga u Europi
- granice država ipak su donekle promijenjene u odnosu na stanje prije Napoleona: veci
dio Poljske pripao Rusiji, Pruska dobila nadoknadu na racun susjednih njemackih
kneževina, Austriji vracen sjever Italije i Ilirske Pokrajine, ali ne Belgija – dio
Ujedinjene Nizozemske; Britanija širi kolonijalno carstvo (Malta, jonski otoci, Južna
Afrika), stvoren Njemacki Savez (38 država, ukljucujuci Austriju i Prusku)
- cilj je bilo stvoriti konzervativan i stabilan sustav
- zabranjena trgovina robovima
- utjecaj liberalnih i nacionalnih ideja nije se mogao suzbiti, a neriješena socijalna i
nacionalna proturjecja pojedinih država uzrokovat ce nove revolucije
Sveta Alijansa – savez vladara na celu s Austrijom, Pruskom i Rusijom cija je obveza bila
vojna intervencija u cilju ocuvanja poretka (u nju su bile ukljucene sve države osim Britanije i
Osmanskog Carstva)
Ujedinjeno Kraljevstvo u prvoj polovici XIX. stoljeca
- industrijalizacija je uznapredovala (polovica ukupne svjetske industrijske proizvodnje)
- radništvo je brojan društveni sloj i postavlja zahtjeve za poboljšanjem položaja
- politicki sustav je stabilan
- država vodi liberalnu ekonomsku politiku (odgovara poduzetnicima), ali i provodi
neke socijalne mjere (ogranicenje djecjeg rada, a od 1825. dopušteno je radnicko
udruživanje)
- izborna reforma 1832. – izborno pravo ima oko 20 % muškaraca
- cartizam (od People's Charter – narodna povelja) – radnicki pokret 30-ih i 40-ih
godina koji iznosi zahtjeve Parlamentu putem peticija (opce pravo glasa, skracenje
radnog dana i sl.) – vlada je pristala na neznatne ustupke
Irsko pitanje: vjerska podjela stanovništva podudara se sa socijalnom podjelom (katolici –
seljaci-zakupnici, protestanti - veleposjednici), Ujedinjeni Irci zahtijevaju ravnopravnost,
britanska uprava provodi represiju, 1798. ustanak – ugušen u krvi, 1801. unija Irske i
Britanije – ukinut irski parlament
Ustanak dekabrista u Rusiji (1825) – Rusija ima izrazito zaostao feudalni poredak,
pojavljuju se zahtjevi za reformama meu obrazovanim krugovima, prilikom stupanja na vlast
cara Nikole I. pobunila se vojska u St. Petersburgu, pobuna je bila u prilog careva brata
Konstantina, ali su se izvikivale i parole o slobodi, naravno, bila je ugušena
Francuska – restauracija Bourbona
- Luj XVIII. (brat Luja XVI, 1814-1824) izdao je Ustavni akt: Francuska je ustavna
monarhija s dvodomnim parlamentom, izborno pravo ograniceno je imovinskim
cenzusom, Graanski zakonik ostao je na snazi
- stanjem nije zadovoljno ni graanstvo ni aristokracija koja želi osvetu i potpunu
obnovu starog sustava
16
- Karlo X. (1824-1830) raspušta parlament i pokušava vladati dekretima kao apsolutist
- Srpanjska revolucija 1830, zapocinje pobunom pariških graana na celu s
Laffayetteom, voe nemaju jasne ciljeve, umjereni rojalisti dovode na vlast novog
kralja iz dinastije Orleans
- Luj Filip (Luj XIX, 1830-1848) – «kralj-graanin», obnavlja Ustavni akt, oslanja se na
krupno graanstvo i sam je veliki ulagac
Ustanak u Belgiji (1830) – Belgija je pripojena Ujedinjenoj Nizozemskoj, Belgijanci se
smatraju zakinutima jer vodece položaje u državi zauzimaju protestanti i vladaju u prilog
industrijski razvijenog Sjevera, Francuska i Velika Britanija priznaju neovisnost Belgije koja
postaje ustavna monarhija
Kraljevina Poljska, tzv. «kongresna» Poljska, trebala je s Rusijom biti samo u personalnoj
uniji, ima vlastitu vladu, parlament i vojsku, Nikola I. ogranicava autonomiju Poljske
1830. ustanak u Varšavi – Poljska proglašava odcjepljenje (povod je vijest da ruski car
namjerava poljsku vojsku poslati da se bori protiv revolucija u Zapadnoj Europi)
- ustanak je krvavo ugušila ruska vojska, pa je autonomija Poljske potpuno ukinuta
- represiju nad Poljacima provode i Pruska u Poznanskoj Kneževini i Austrija u Galiciji
- stvaranje poljske politicke emigracije u Parizu
17
EUROPSKE IDEOLOGIJE U PRVOJ POLOVICI XIX. ST.
Ideologija – idejni sustav koji je usko vezan uz politicki program, teži urediti odnose u
društvu, ali i život svakog pojedinca
REAKCIJA – reakcionari XIX. st. jesu predstavnici starog plemstva koji se pozivaju na
ucenja o božanskom pravu i tradiciju, a cilj im je vratiti poredak otprije Francuske revolucije i
osvetiti se, «natražnjaci», primjer reakcionarne politike: Karlo X. u Francuskoj
KONZERVATIVIZAM – konzervativci zagovaraju tradiciju kao jamac stabilnosti društva,
nisu protiv svake promjene poput reakcionara, ali se suprotstavljaju revolucijama, dopuštaju
reforme samo ako ih provode mjerodavne ustanove, vrijednosti: obitelj, religija, autoritet
vladara, primjer konzervativne politike: Metternich
LIBERALIZAM – višeznacan pojam, liberali, u opcem smislu, jesu svi koji zagovaraju
slobodu pojedinca i suprotstavljaju se apsolutizmu i policijskoj državi
Politicki liberalizam XIX. st. istice prosvjetiteljske ideje (suverenost naroda, jednakost ljudi,
slobodu tržišta, vladavinu prava), brani prava pojedinca naspram države i vjeruje u napredak
covjecanstva. Obicno je povezan s ekonomskim liberalizmom i nacionalnim pokretima.
Ekonomski liberalizam jest ucenje Adama Smitha o slobodnom tržištu i nemiješanju države
u gospodarstvo. (Moguce je da netko istovremeno bude ekonomski liberal i politicki
konzervativac).
Graanski (umjereni) liberalizam – ideologija bogatog graanstva, zalaže se za imovinski i
obrazovni cenzus (politicka prava treba zaslužiti!), ne vodi racuna o socijalnim pitanjima (ako
svi imaju jednake mogucnosti, siromašni slojevi sami su odgovorni za svoj položaj).
Radikalni liberalizam – zalaže se za opce pravo glasa, republikansko ureenje i socijalne
reforme
Primjer: tajna društva karbonara (Italija, njemacke zemlje, Francuska, Španjolska)
SOCIJALIZAM-UTOPIZAM – razlicita ucenja koja zamišljaju stvaranje društva jednakosti
i opceg blagostanja, usko je vezan uz radikalni liberalizam, a njegove su pristaše pretežno
mladi intelektualci, uglavnom su pisali kako savršeno društvo treba izgledati, no ne i kako ga
stvoriti, kasnije ce utjecati na radnicki pokret i Marxovo ucenje o proleterskoj revoluciji
NACIONALIZAM – ideologija nacionalnih pokreta, nacionalni pokreti teže stvaranju
nacionalnih država, a njihov nositelj je graanstvo, nacija se shvaca kao politicka zajednica
cijelog jednog naroda, u zapadnoj Europi nacionalne su države vec formirane, pa se takvi
pokreti pojavljuju u srednjoj i istocnoj Europi.
Preduvjeti nacionalizma: ideja društvenog ugovora, kulturne (vjera, jezik, tradicija),
gospodarske i povijesne znacajke naroda na nekom prostoru
Do kraja XVIII. st. umjesto «nacije» postoji pojam «politickog naroda» (povlašteni staleži).
U XIX. st. pokret romantizma pobudio je zanimanje za pucku kulturu i uveo pojam «duh
naroda» (Johan Herder).
Etape nacionalnog pokreta:
1. Kulturni preporod – intelektualci proucavaju narodnu baštinu, povijest, standardiziraju
jezik i šire ideju nacionalnog preporoda (XVIII-prva pol. XIX. st.)
2. Politicki zahtjevi – graanstvo formulira nacionalni program: stvaranje nacionalne
države, ujedinjenjem ili odcjepljenjem odnosno autonomijom (oko sredine XIX. st.)
3. Masovni nacionalizam – nositelj nacionalnih zahtjeva postaju seljacki ili radnicki
slojevi (kraj XIX. i XX. st.)
Nacionalni zahtjevi prve polovice XIX. stoljeca:
- ujedinjenje – njemacko i talijansko pitanje
- oslobaanje od strane vlasti – poljsko i irsko pitanje, narodi Osmanskog Carstva
- autonomija – traže ju narodi Habsburške monarhije
18
REVOLUCIJE 1848-49 – «PROLJECE NARODA»
1848. od Atlantika do Karpata izbija niz revolucija sa graansko-liberalnim, socijalnim i
nacionalnim zahtjevima (cesto su isprepleteni)
FRANCUSKA
- Veljacka i lipanjska revolucija, prva je ostvarila graansko-liberalne ciljeve, u drugoj
su postavljeni socijalni zahtjevi, zbivanja u Francuskoj bila su poticaj drugim
zemljama
- ustavna monarhija s izbornim cenzusom (0,5 % stanovnika ima pravo glasa)
- oporba spram monarhije: republikanci (radikalni liberali) i socijalisti
- od 1846. zemlju potresa gospodarska kriza
- socijalni problemi Pariza: nezaposlenost, nedostatak stanova, niske nadnice
- veljaca 1848. vlada je zabranila održavanje «banketa» u Parizu, sukob vojske i
demonstranata prerastao je u ustanak pariške sirotinje
- Luj Filip odrekao se prijestolja, Privremena vlada sastavljena od radikalnih liberala
proglašava 2. Francusku Republiku
- uvedeno je opce pravo glasa, a u ime «prava na rad» poduzet je program javnih radova
- travanj 1848. na izborima za Konstituantu pobjeuju monarhisti (osvajaju 25 %,
zahvaljujuci glasovima seljaka koji nisu zadovoljni novim porezima)
- Parlament ukida javne radove i daje uhititi voe radikala, Republika je ipak opstala
- lipanj 1848. nova radnicka pobuna u Parizu – ugušena u krvi
- prosinac 1848. na predsjednickim izborima pobjeuje Louis Napoleon Bonaparte
(carev necak) – odgovara konzervativcima, ali i nižim slojevima kojima daje obecanja
- 1851. Bonaparte raspušta parlament i uvodi osobnu diktaturu
- 1852. proglašava se za cara Napoleona III, 2. Carstvo potvreno je plebiscitom
- sustav vladavine slican je 1. Carstvu: autoritarna država igra ulogu posrednika u
napetostima izmeu ekonomskih klasa, mješavina liberalnih i konzervativnih mjera
TALIJANSKE ZEMLJE
- Pijemont-Sardinija, Austrijsko Carstvo (Lombardija i Venecija), Parma, Modena,
Toskana, Papinska Država, Kraljevstvo Dviju Sicilija
- Risorgimento (Preporod): kulturni pokret obrazovane elite, nakon kratkotrajnog
ujedinjenja pod Napoleonom Risorgimento postavlja i politicki cilj ujedinjenja
- glavna prepreka ujedinjenju – Habsburgovci
- pokret Mlada Italija (Giuseppe Mazzini), 1834. Mlada Europa
- sijecanj 1848. nemiri u Sicilskom Kraljevstvu potaknuti gospodarskom krizom
- sijecanj-ožujak 1848. vladari Sicilije, Pijemonta i Toskane te papa donose ustave
- ožujak – talijanski ustanak u austrijskom Milanu i Veneciji
- ljeto 1848. kralj Pijemonta Karlo Albert napada Austriju, poražen od maršala
Radetzkoga
- veljaca 1849. revolucija u Rimu – Republika
- Giuseppe Garibaldi
- do proljeca 1849. francuske snage porazile su revolucionare u Papinskoj Državi, a
Austrija je obnovila vlast u Lombardiji i Veneciji
- ujedinjenju Italije nije bio sklon nijedan talijanski vladar, osim Karla Alberta,
pogotovo strane sile, sam pokret bio je nejedinstven
- tekovine revolucije bili su ustavni poredci u talijanskim državama i ukidanje kmetstva
19
NJEMACKE ZEMLJE
- Sveto Rimsko Carstvo i kasniji Njemacki Savez samo su u teoriji države
- svijest o zajednickoj njemackoj kulturi i jeziku širi se meu graanstvom zahvaljujuci
romantizmu, lažne nade o ujedinjenju dao im je Napoleon
- nema jedinstvenog stava oko ureenja ujedinjene Njemacke
- «Velika Njemacka»: obuhvacala bi sve njemacke zemlje ukljucujuci i Austriju, na
celu bi bili Habsburgovci
- «Mala Njemacka»: Austrija bi bila iskljucena iz ujedinjenja koje bi trebala provesti
pruska dinastija Hohenzolern
- proljece 1848. nemiri uzrokovani gospodarskom krizom šire se svim njemackim
zemljama
- zahtjevi: socijalni – ukidanje ostataka feudalizma, liberalni – uvoenje ustava,
nacionalni – ujedinjenje
- Pruska: ožujak 1848. revolucija u Berlinu - kralj Fridrik Vilim IV. pristaje na
sazivanje parlamenta i donošenje ustava, jesen – kralj raspušta parlament, 1849. pruski
ustav – kralj i dalje ima velike ovlasti
- Frankfurt na Majni – zasjedanje Svenjemackog parlamenta, donesen je ustav:
Njemacko ce Carstvo biti federacija država sa zajednickim vladarom, vladom i
parlamentom, «malonjemacko» rješenje
- pruski kralj odbio je carsku krunu, a Svenjemacki parlament je raspušten
- tekovine revolucije: ukidanje kmetstva i ustavi pojedinih njemackih država
HABSBURŠKA MONARHIJA
- apsolutisticka monarhija, car Ferdinand je slabouman, pa stvarna vlast pripada
kancelaru Metternichu
- povod revolucijama bili su loš urod i zbivanja u Francuskoj
- pojavilo se više meusobno suprotstavljenih struja, zajednicki su im socijalni zahtjevi
(ukidanje kmetstva) i liberalni zahtjevi (ustav i graanska jednakost)
- središta revolucija u proljece 1848: Bec, Prag, Pešta
- Nijemci: umjereni liberali i njemacki nacionalisti (traže pripajanje Velikoj Njemackoj)
- Maari: nacionalni pokret u pocetku traži liberalne reforme i autonomiju, naposljetku
potpunu samostalnost i Veliku Maarsku
- Cesi: umjerena struja – austroslavizam (opstanak Habsburške Monarhije koja ce dati
autonomiju Cesima i ostalim slavenskim narodima), radikalna struja – panslavizam
(ujedinjenje svih Slavena pod pokroviteljstvom Rusije)
- Hrvatskom je upravljao ban Josip Jelacic koji je istovremeno bio odan dinastiji i
podržavao liberalne, socijalne i nacionalne zahtjeve Hrvata (austroslavizam)
- meunacionalni sukobi: Cesi-Nijemci, Talijani-Nijemci, Poljaci-Ukrajinci, Maari
protiv Hrvata, Srba, Slovaka i Rumunja
- dvor je u pocetku pristajao na ustupke, ukinuto je kmetstvo i obecan ustav
- od ljeta 1848. carska vojska preuzima nadzor nad središtima revolucije, pobjede u
Italiji, srpanj - Prag, u listopadu Bec, ostao je još problem Ugarske
- proljece-ljeto 1849. gušenje maarske revolucije uz pomoc ruske intervencije
- od prosinca 1848. na vlasti je car Franjo Josip, izrazito konzervativan vladar, ustav
koji je oktroirao 1849. ubrzo ce biti ukinut, a apsolutizam obnovljen
- jedino dostignuce bilo je ukidanje kmetstva
20
ISTOCNO PITANJE
ISTOCNO PITANJE – pitanje opstanka i ustroja Osmanskoga Carstva
OSMANSKO CARSTVO – «bolesnik na Bosporu», od XVIII. st. slabi, teokratska i
višenacionalna država, problem ravnopravnosti muslimana i kršcana, europske sile imale su
interese na tom podrucju, pa su se miješale u unutarnja pitanja O. C, u prvom redu Rusija
(planovi izravnog širenja), Austrija (takoer širenje i suparništvo s Rusijom), Francuska
(interesi na Bliskom Istoku), Britanija (interesi na Sredozemlju)
- nacionalni pokreti više su uvjetovani slabošcu Osmanskoga Carstva, nego društvenom
zrelošcu pokorenih naroda, narodne preporode obicno zapocinju sunarodnjaci izvan
Osmanskog Carstva (Rumunji i Srbi u Ugarskoj, Grci u Rusiji)
REFORME – sultani pokušavaju stabilizirati državu razlicitim reformama
Selim III. (1789-1807) – pokušaji reorganizacije vojske i uprave doveli su do otpora
plemstva i janjicara, ali i ustanka u Srbiji
Mahmud II (1808-1839) – provodi uspješne reforme, ali pristaje i na ustupke pojedinim
narodima i stranim silama, ukida janjicarski red i timarsko-spahijski sustav
Abdul Medžid I. – reforme «tanzimata» (spasonosne reforme)
1839. Hatišerif od Gülhane: pravna sigurnost, sigurnost privatnog vlasništva, jednakost
svih vjeroispovijesti, opca porezna i vojna obveza
- unatoc liberalnim reformama, Carstvo je i dalje apsolutna teokratska monarhija
NACIONALNI POKRETI I USTANCI
Srbija – u Beogradskom pašaluku izbijaju dva ustanka raje, 1804 (Karaore) i 1815.
1830. nastanak autonomne Kneževine Srbije na celu s dinastijom Obrenovic
Ilija Garašanin, Nacertanije (Nacrt) – program ekspanzije Srbije na sve južnoslavenske
zemlje
Grcka – 1821-29. grcki ustanak na Peloponezu i otocima, potporu su mu dale Velika
Britanija i Francuska
1830. neovisna Kraljevina Grcka na celu s bavarskom dinastijom Wittelsbach
Moldavija i Vlaška – autonomne rumunjske kneževine, nacionalni pokret zahtijeva
ujedinjenje dviju kneževina i potpunu samostalnost (to ce se ostvariti tek 1860)
Bosna i Hercegovina – bošnjacki begovi pružaju otpor reformama, pojavljuju se zahtjevi
za autonomijom Bosne, 1831-32. ustanak Husein-bega Gradašcevica, ugušen
KRIMSKI RAT (1853-56) – Rusija napada Osmansko Carstvo (povod: položaj pravoslavnih
podanika i nadzor nad svetištima u Jeruzalemu), ruska okupacija Moldavije i Vlaške,
Francuska, Velika Britanija, kasnije i Pijemont, staju na stranu Turaka i iskrcavaju vojsku na
poluotoku Krimu, Rusija je poražena i mora odustati od nadzora nad rumunjskim
kneževinama i Crnim Morem
21
HRVATSKA U PREDPREPORODNO DOBA
Stanje u hrvatskim zemljama na pocetku XIX. stoljeca:
- problem razjedinjenosti: Banska Hrvatska, Vojna krajina, Dalmacija, Austrijsko
Primorje (Trst, Istra, Kvarner)
- jezicno pitanje: ne postoji standardizirani hrvatski jezik (piše sa na najmanje pet
inacica), u Banskoj Hrvatskoj jezik uprave i školstva jest latinski, u Dalmaciji i Istri
talijanski, u Vojnoj krajini njemacki, Dvor nastoji germanizirati cijelu Monarhiju, a
Ugarski sabor nametnuti maarski jezik i u Hrvatskoj
- pitanje nacionalne kulture: pripadnici plemstva i graanstva stjecu visoku naobrazbu u
Becu i Pešti i potpadaju pod utjecaj strane kulture, seljaštvo je uglavnom nepismeno i
osjeca pripadnost samo užem zavicaju, dakle, što je hrvatska kultura?
Pretece narodnog preporoda – do 1835. g, otkada možemo govoriti o pravom preporodnom
pokretu, pojavilo se više pojedinaca koji su se zanimali za hrvatsku povijest, oživljavanje
hrvatske kulture, standardizaciju jezika i postavljali politicke zahtjeve za ujedinjavanjem hrv.
zemalja i otporom spram maarizacije, njihovoj djelatnosti pogodovalo je postupno jacanje
graanstva te utjecaji Francuske revolucije, Napoleonove uprave, nacionalnih pokreta drugih
naroda, ali i službene politike Beca i Pešte (pokušaji germanizacije i maarizacije)
Maksimilijan Vrhovac (1752-1827), zagrebacki biskup, svjetonazor pod utjecajem
prosvijecenog apsolutizma, još od 1790. zalaže se uvoenje «ilirskog» jezika kao službenog u
Hrvatskoj, prvi se zalaže za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom (1797), zanima se
za projekte prometnog povezivanja sjeverne Hrvatske s morem (regulacija Kupe, Lujzijana),
kupio tiskaru u Zagrebu u kojoj je 1796. objavljena prva ekonomska rasprava na hrvatskom
(Temelji žitne trgovine J. Šipuša), biskupsku knjižnicu otvorio za javnost, 1813. izdao
poslanicu svecenicima da skupljaju narodne izraze, poslovice i pjesme, darovao gradu park
Maksimir
Hrvatski sabor 1825: dogovoreno je da ce zastupnici koji idu u Ugarski sabor zahtijevati
ujedinjenje Varaždinskog generalata (koji odvaja teritorij uže Hrvatske i Slavonije) i
Dalmacije s Banskom Hrvatskom i izjednacavanje poreza u Hrvatskoj i Slavoniji
Ugarski sabor 1825-27: ugarski zastupnici podržali su zahtjeve za integracijom Hrvatske, ali
su tražili da maarski postane jezik školstva i uprave u Hrvatskoj (hrvatski zastupnici se i
dalje zalažu za ostanak latinskog)
Hrvatski sabor 1827: potvrene su odluke Ugarskog sabora, o ujedinjenju je morao odluciti
car, maarski jezik uveden je kao obvezan predmet u hrvatskim gimnazijama, izabrano je
povjerenstvo koje ce skupiti dokumente o hrvatskom državnom pravu
1830. Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, prijedlog
pravopisne reforme po uzoru na ceški pravopis, objavljena na njemackom i hrvatskom
(kajkavskom)
- Josip Kuševic, O municipalnim pravima i statutima kraljevina Dalm. Hrv. i Slav,
pregled povijesnog razvoja Hrvatske i njezinog državnog prava
1832. Gaj je u Zagrebu okupio intelektualni krug «iliraca» koji pišu na «ilirskom» jeziku
(pojam «Iliri» odnosio se, u najužem smislu, na sve Hrvate, a u najširem, na sve južne
Slavene, dok se pojam «Horvati» tada odnosio samo na kajkavce)
- Janko Draškovic, Disertacija, prvi hrvatski politicki program napisan na štokavskom
narjecju (iako je Draškovic bio kajkavac) kao uputa zastupnicima u Požunu, zahtjev za
stvaranjem «Ilirickoga kraljevstva» koje bi obuhvatilo Bansku Hrvatsku, Dalmaciju i
Vojnu krajinu, ali i slovenske krajeve te osmansku Bosnu, visok stupanj autonomije za
Iliriju, reforme, službeni ilirski jezik bila bi štokavština
22
HRVATSKI NARODNI PREPOROD (1835-1848)
Preporodno doba: oblikovanje hrvatske nacionalne ideje (pod ilirskim nazivom), procvat
kulture na hrvatskom jeziku, nastanak hrvatskih kulturnih ustanova
Ilirski pokret težio je, u teoriji, stvoriti zajednicki jezicni standard i politicki okvir za sve
južnoslavenske narode, pojavio se meu intelektualcima Banske Hrvatske, a prihvatili su ga
Hrvati te dio Slovenaca i Srba u Hrvatskoj.
1835. g. obicno se uzima kao pocetak narodnog preporoda, Lj. Gaj poceo je u Zagrebu
objavljivati Novine horvatzke s književnim prilogom Danica horvatzka, slavonzska i
dalmatinzka
1836. hrvatski naziv u novinama zamijenjen je ilirskim, a njihov jezik nije više kajkavski
nego štokavski
- Vjekoslav Babukic propisao novi jezicni standard (Osnova slovnice slavjanske
narjecja ilirskoga)
1838. prve narodne citaonice u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu
1841. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo
1842. Matica ilirska («društvo za izdavanje svakojakih korisnih knjiga u ilirskom jeziku»,
današnja Matica hrvatska)
1843. car je, pod utjecajem maarskog plemstva, zabranio uporabu ilirskog imena u Hrvatskoj
(u nazivima ustanova i novina zamjenjuje se izrazima «hrvatski» ili «narodni», od 1845.
ilirsko ime smjet ce se rabiti, ali samo u kulturi, ali ce ga hrvatsko ime postupno istisnuti)
- Ivan Kukuljevic Sakcinski, bivši casnik, pravnik i autor prve hrvatske drame Juran i Sofija,
održao je prvi puta u povijesti u Hrvatskom saboru govor na hrvatskom jeziku – o potrebi da
hrvatski jezik zamijeni latinski kao službeni
1844. Ante Kuzmanic pokrece casopis Zora dalmatinska u Zadru – ilirski pokret širi se na
Dalmaciju
Pojava politickih stranaka: od 1836. hrvatska javnost se polarizirala oko nacionalnokulturnih
pitanja, oko 1840. obje struje dobit ce vlastite politicke stranke
Ilirska stranka (od 1843. Narodna stranka) – stranka preporodnog pokreta, zalaže se za
integraciju hrvatskih, ali i ostalih južnoslavenskih, zemalja u Monarhiji, ima pristaša meu
svim društvenim slojevima koji sudjeluju u politickom životu (graanstvo, plemstvo,
svecenstvo), istice nacelo legitimizma i izbjegava radikalizam, geslo: «Konstitucija ugarska,
kraljevina hrvatska i narodnost ilirska»
Horvatsko-vugerska stranka (tzv. maaroni) – zastupa cvrsto povezivanje Hrvatske i Ugarske,
protivi se ilirskim idejama, za uvoenje maarskog kao službenog, hrvatski jezik = kajkavski,
ima pristaše meu nižim plemstvom, najviše u Turopolju i Virovitickoj županiji
povijesna ironija: maaroni su reakcionari koji su prirodnog saveznika našli u maarskim
liberalima, dok liberalni narodnjaci traže oslonac u konzervativnim krugovima u Becu i Pešti
Srpanj 1845. krvoprolice na Markovu trgu u Zagrebu (srpanjske žrtve), povodom izbora
za skupštinu Zagrebacke županije izbili su oružani sukobi izmeu narodnjaka i maarona,
umiješala se vojska, 13 mrtvih i više desetaka ranjenih, ban Franjo Haller dao ostavku, banski
namjesnik – biskup Juraj Haulik
Listopad 1847. posljednje zasjedanje Hrvatskog sabora kao staleškog sabora,
jednoglasno je odluceno da ce službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji postati hrvatski
23
HRVATSKA U DOBA REVOLUCIJE 1848-49.
Zbivanja u Hrvatskoj 1848-49. god. nisu predstavljala pravu revoluciju, ali su zapocela kao
odjek revolucija u Becu i Pešti, pa su i tu postavljeni socijalni, liberalni i nacionalni zahtjevi
za promjenama postojeceg sustava.
25. III. 1848. održana velika «narodna skupština» u Zagrebu, gdje su narodnjaci i predstavnici
graanstva iznijeli program «Zahtijevanja naroda», traži se:
- ujedinjenje hrvatskih zemalja
- «narodna nezavisnost»
- uspostava Sabora kao zastupnickog tijela (umjesto staleškog) i vlade odgovorne
Saboru
- graanska jednakost i sloboda izražavanja, okupljanja i vjeroispovijesti
- ukidanje kmetstva
- postavljanje Josipa Jelacica za bana
Josip Jelacic (1801-59), pukovnik u Glini i pristaša Narodne stranke, buduci da je Bec imao
povjerenja u njega, postavljen je za bana, promaknut u generala i zapovjednika Vojne Krajine,
kasnije i za namjesnika Rijeke i Dalmacije (neformalno ujedinjenje Hrvatske), sve vrijeme bio
je odan dinastiji, ali je proveo zahtjeve narodnjaka ocekujuci da ce dvor to trajno potvrditi
- travanj 1848. Jelacic prekida državnopravne veze s Ugarskom i postavlja Bansko vijece
(vladu) koje je odgovorno izravno njemu (Jelaciceva vlada ce samostalno upravljati
Hrvatskom do rujna 1849)
- ukidanje kmetstva: banov proglas potvrdit ce Sabor dva mjeseca kasnije, kmetovi
postaju vlasnici svojih selišta, odštetu vlastelinima isplatit ce država, tj. neizravno
kmetovi koji su trebali otplacivati dug državi (ostatci feudalnih odnosa u praksi su se
zadržali još tridesetak godina)
Lipanj-srpanj 1848. zasjedanje prvog zastupnickog Sabora (pravo glasa odreeno je
izbornim cenzusom), znatan dio zastupnika je iz redova graanstva, a ban je kao viriliste
postavio i pravoslavno svecenstvo (Jelacica je kao bana, umjesto odsutnog Haulika, posvetio
patrijarh Josif Rajacic)
- Sabor potvruje sve Jelaciceve proglase
- postavlja zahtjev za preureenjem Monarhije kao federativne zajednice i ujedinjenje
Hrvatske s novoproglašenim tvorevinama Ujedinjenom Slovenijom i Vojvodinom
Srpskom
rujan 1848 – kolovoz 1849. Hrvatsko-maarski rat
- Maari imaju pretenzije prema Hrvatskoj, pregovori propadaju i Sabor zapocinje
organizirati obranu od moguceg maarskog napada
- maaroni odcjepljuju Viroviticku županiju od Hrvatske i izravno je podcinjavaju
ugarskoj vladi
- Jelacic kao carski general dobiva zapovijed za uporabu sile protiv pobunjenih Maara
- 11. IX. Jelaciceve trupe prelaze Dravu i pripajaju Meimurje Hrvatskoj
- 29. IX. bitka kod Pákozda – bez pobjednika, hrvatske snage odlaze prema austrijskoj
granici, gdje ocekuju pojacanje
- Jelacic postaje vrhovni zapovjednik carskih snaga u Ugarskoj
- listopad – Jelacic pomaže u gušenju revolucije u Becu
- sijecanj 1849. Jelacic i knez Windischgrätz zauzimaju Budim i Peštu
- kolovoz 1849. ruske snage nanose Maarima konacan poraz
Oktroirani (nametnuti) ustav – proglasio ga je novi car Franjo Josip u ožujku 1849,
Austrijsko Carstvo je centralisticka država, osigurana je njemacka prevlast, predvien je
24
zajednicki parlament (Carevinsko vijece), spominje se pravo njegovanja narodnosti, Hrvatska
je definirana kao pokrajina neovisna o Ugarskoj i izravno podreena Becu
- unatoc protivljenju narodnjaka, Jelacic je u rujnu 1849. proglasio da Oktroirani ustav
važi u Hrvatskoj
Zakljucak: nakon sloma revolucija, svi nacionalni i liberalni pokreti su poraženi, a u odnosu
na stanje otprije 1848. Monarhija je još više centralizirana, god. 1851. ukinut je i ustav, jedino
dostignuce za Hrvatsku bilo je ukidanje kmetstva i kulturne tekovine preporoda
HRVATSKA U DOBA NEOAPSOLUTIZMA (1850-60.)
Neoapsolutizam (obnovljeni apslolutizam) – uveden carskim patentom 31. XII. 1851.
- car Franjo Josip odlucuje se ukinuti Oktroirani ustav i vratiti se na politiku
centralizacije, germanizacije i autokratskog upravljanja, ipak, provest ce nužne
modernizacijske reforme, ali «odozgo»
- režim se još zove i Bachovim po Alexanderu Bachu, bivšem liberalu i njemackom
nacionalistu, koji je postao ministrom unutarnjih poslova, tj. policije
- važan oslonac režima jest veliki cinovnicki aparat i policija, «Bachovi husari», u
društvenom smislu, oslonac režima trebalo je biti cinovnicko graanstvo njemacke
narodnosti
- Banska Hrvatska postoji kao administrativna cjelina, uz neke teritorijalne preinake
(Rijeka i Meimurje u sklopu Hrvatske, ali Istocni Srijem stavljen u nadležnost
Vojvodine Srpske), nema županija nego je podijeljena na pet okružja, nema veze s
Ugarskom jer je izravno podreena Becu
- službeni jezik u uredima i školstvu jest njemacki
- društveni i kulturni život je sputan policijskim mjerama i cenzurom
- Josip Jelacic i dalje je ban, meutim, samo provodi naredbe kao carski guverner i
nema samostalnost odlucivanja u važnijim stvarima, umro je 1859. i naslijedio ga je
nadbiskup Haulik kao banski namjesnik
- 1852. Zagrebacka biskupija uzdignuta je na status nadbiskupije, cime prestaje izravna
crkvena povezanost s Ugarskom – prvi nadbiskup Juraj Haulik
- sva politicka kretanja u Hrvatskoj usmjerena su na podrucje kulture
- vlada interes za daljnji razvoj jezika (Bogoslav Šulek), znanstveno proucavanje
povijesti (I. K. Sakcinski i drugi) i promicanje gospodarstva (mjesecnik Gospodarski
List)
- pocetak hrvatsko-srpskog spora: polemika Ante Starcevica protiv jezicno-nacionalne
teorije Vuka Karadžica, prema Vuku, svi štokavci su Srbi (bez obzira na vjeru),
Starcevic tvrdi suprotno: svi Južni Slaveni (osim Bugara) jesu Hrvati (bez obzira na
vjeru), pojava novih ideologija: pravaštvo, velikosrpstvo, jugoslavizam
- uz Starcevica, buduci suosnivac pravaške ideologije je i Eugen Kvaternik, koji je
otišao u politicku emigraciju i tražio potporu za «hrvatsko pitanje» u Francuskoj i
Rusiji
- modernizacijska strana neoapsolutizma: Austrijski graanski zakonik, uklanjanje
ostataka feudalnog sustava (odštete zemljoposjednicima i otkupi selišta)
- slom neoapsolutizma: poraz u ratu od Pijemonta i Francuske ljeti 1859. pokazao je da
je austrijska vojna moc slaba, nakon toga, dolazi do financijskog sloma Austrijske
Carevine, apsolutizam se morao ukinuti jer je bio preskup i država se nužno morala
reformirati, novi kancelar Agenor Goluchowski dobiva zadacu uspostaviti ustavno
stanje, u ožujku 1860. sazvano je Pojacano carevinsko vijece
25
TEHNICKI I ZNANSTVENI NAPREDAK U XIX. ST.
Doba pare – tijekom XIX. stoljeca parni stroj nalazi primjenu u svim granama proizvodnje,
pojavljuju se nova prometna sredstva.
Industrijska proizvodnja i kapitalisticki odnosi pospješuju otkrica u svim podrucjima znanosti,
konkurencija na tržištu potice inventivnost, pa se znanost komercijalizira.
Revolucija prometa:
1814. George Stephenson: parna lokomotiva
1825. prva javna pruga u Engleskoj (Stockton-Darlington)
- tridesetih godina željeznicku mrežu pocinju izgraivati SAD, Francuska i njemacke države
1807. Robert Fulton: parobrod
1840. prvi parobrod preplovio Atlantik
1859-69. prokopan Sueski kanal
1862-64. Siemens-Martinova pec za proizvodnju celika – celik je omogucio usavršavanje
strojeva, graevinarstva i brodogradnje
Od druge polovice XIX. st. vec možemo govoriti o drugoj industrijskoj revoluciji jer se
pojavljuju novi izvori energije – elektricna struja i fosilna goriva
Primjena naftnih derivata: stroj s unutarnjim sagorijevanjem (Rudolf Diesel), rasvjeta,
kemijska industrija. (Ipak, ugljen ce ostati glavni energent sve do XX. st)
Primjena elektricne energije: Michael Faraday otkrio indukciju i konstruirao prvi
elektromotor, Werner von Siemens (brat Wilhelma Siemensa koji je izumio pec) otkrio
dinamo (pretvaranje mehanicke u elektricnu energiju), telegraf (1849) i elektricnu lokomotivu
(1879), Thomas A. Edison konstruirao žarulju (1879) i prvu javnu elektranu (N.Y, 1882),
osamdesetih godina Nikola Tesla istražuje izmjenicnu struju
Izum telegrafa vec je pedesetih godina izazvao pravu revoluciju komunikacije, gradi se
telegrafska mreža i vijesti putuju nezamislivom brzinom.
Revolucija u medicini: Louis Pasteur utemeljio bakteriologiju, otkrio postupak pasterizacije
i postupak proizvodnje cjepiva (nakon što je otkrio uzrocnika bjesnoce)
Teorija evolucije: Charles Darwin, izložio ju je u djelu Podrijetlo vrsta (1859), svaka
biološka vrsta nastaje postupnom preobrazbom uslijed prirodne selekcije (opstaju najbolje
prilagoeni), ta teorija nije samo provela revoluciju u biologiji nego je, zajedno s geologijom,
uzdrmala i kršcansku sliku svijeta (u anglosaksonskom svijetu se cak dotada ozbiljno uzimao
podatak biskupa Usshera da je Bog stvorio svijet 4004. godine prije Krista)
Preokret u shvacanju covjekove uloge u svijetu – tri mislioca XIX. st:
- Charles Darwin: covjek je nastao evolucijom od majmunolikih predaka tijekom stotina
tisuca godina
- Karl Marx: covjekove ideje i nacin ponašanja uvjetuju gospodarski odnosi
- Sigmund Freud: covjekov duševni život jest najvecim dijelom nesvjestan proces
Njihove teorije pokazuju da je covjek igracka slijepih sila prirode (i društva) te potkopavaju
tradicionalne ideje o jedinstvenoj ulozi koju je covjeku namijenio Bog i slobodnoj volji. S
druge strane, covjek sada ima zadacu uz pomoc znanosti ovladati prirodnim silama i okrenuti
ih u svoju korist. Znanstvena paradigma zamjenjuje religijsku na svim poljima.
26
KAPITALIZAM I RADNICKI POKRET
Kapitalizam – društveno-ekonomsko ureenje koje se zasniva na slobodnom poduzetništvu,
privatnom vlasništvu i tržišnoj konkurenciji rada i kapitala.
Kapitalisticke vrijednosti: racionalno gospodarenje, maksimalna dobit, konkurencija
Rani kapitalizam – nastaje u zapadnoj Europi pred kraj srednjega vijeka, kapitalisticke odnose
promice, ali ujedno i sputava apsolutisticka monarhija (merkantilizam)
Klasicni liberalni kapitalizam – od kraja XVIII. st. do 70-ih godina XIX. st, proizlazi iz
doktrine Adama Smitha, države se ne miješaju u tržišne odnose, koje regulira jedino
konkurencija, to ce doba prestati s razvojem nove strukture vlasništva
Monopolisticki kapitalizam (imperijalizam) – od 70-ih godina do I. svjetskog rata, kapital se
koncentrira, nastaju monopolisticki savezi poduzeca (koncerni, karteli, trustovi), nacionalne i
multinacionalne korporacije, europske države pojacavaju kolonijalnu utrku kako bi proširile
vlastita tržišta i došle do izvora sirovina i jeftine radne snage
Nove društvene klase: kapitalisti (poduzetnici, vlasnici sredstava za proizvodnju) i proletarijat
(radnici)
Klasna borba – sukob rada i kapitala, kapitalisti povecavaju svoju gospodarsku i politicku
moc te diktiraju uvjete na tržištu, meutim, radnici s vremenom postaju svjesni da ne ovise
samo oni o kapitalu nego i kapital o njima, pa pocinju zahtijevati bolje radne uvjete.
Radnicki pokret:
1. do sredine XIX. st. ne postoji prava ideologija radnickog pokreta, tu su samo ucenja
socijalista-utopista, radnicki otpor je cesto stihijski, npr. ludizam, u Engleskoj se pojavljuje
cartizam, na kontinentu još nema pravog radnickog organiziranja, radnicko pitanje postavlja
se tek u revolucijama 1848. g, no ono je još u drugom planu.
2. sredinom XIX. st. pojavljuje se sindikalni pokret koji je najjaci u Engleskoj (1868. Trade
Union Congress), razlicitim sredstvima pritiska (npr. štrajkovi) zahtijevaju se bolji radni
uvjeti u izravnim pregovorima s poslodavcima
3. u drugoj polovici XIX. st. javlja se ideologija marksizma, a potom i socijalisticke stranke i
meunarodni radnicki pokret.
Marksizam: socijalna filozofija koju su uoblicili Karl Marx (1818-83) i njegov suradnik
Friedrich Engels u djelima Komunisticki manifest i Kapital (3 sveska)
- ekonomski uvjeti oblikuju ljudsku svijest i ponašanje
- povijesni procesi zbivaju se po objektivnim zakonima
- glavni pokretac povijesti jest klasna borba
- povijest se razvija u odreenom pravcu, a njezin konacni cilj je besklasno društvo
(rodovsko društvo robovlasništvo feudalizam kapitalizam komunizam)
- spoznajom povijesnih zakona moguce je ubrzati proces
- proleterska revolucija je neminovna, nakon nje ce uslijediti diktatura proletarijata,
zatim socijalisticko društvo (prijelazni oblik) i napokon, komunisticko društvo
- to ucenje potkrijepljeno je obiljem dokaznog materijala iz ekonomije, povijesti i
filozofije
1864. Komunisticka internacionala (Prva)
1889. Druga internacionala – za razliku od Prve, ne okuplja pojedince nego socijalisticke
stranke
Radnicki pokret nije bio jedinstven, osim ortodoksnih marksista, postoje anarhisti,
revizionisti, reformisti, kršcanski socijalisti itd.
Revizionizam – marskisticki pravac Eduarda Bernsteina iz kojega ce se razviti
socijaldemokracija, tu se odustaje od revolucionarne borbe i besklasnog društva, cilj je
reformiranje kapitalizma, a sredstvo politicka borba.
27
U zemljama gdje su socijalisticke stranke mogle legalno djelovati, kao u Francuskoj i
Njemackoj, prevladale su revizionisticke i reformisticke struje, dok su tamo gdje to nije bilo
moguce prevladale radikalne i ortodoksne struje (npr. boljševici u Rusiji).
Stav Katolicke crkve: u pocetku je izrazito konzervativan (štiti poredak nakon Beckoga
kongresa, suprotstavlja se ne samo radnickom pokretu vec i graanskom liberalizmu i
nacionalnim pokretima), 1891. zaokret - papa Lav XIII. izdao je encikliku Rerum novarum u
kojoj priznaje postojanje radnickog pitanja, pravo radnika na udruživanje i pravednu
raspodjelu dobara, ali i nedopustivost revolucionarne povrede privatnog vlasništva.
28
UJEDINJENJE ITALIJE
Stanje nakon 1848: Austrija je i dalje glavna prepreka ujedinjenju, politicke snage koje
djeluju na ujedinjenju su Kraljevina Pijemont i republikanci
Kraljevina Pijemont-Sardinija: ustavna monarhija s osiguranim graanskim slobodama,
gospodarski najrazvijenija talijanska država
1852. premijer Pijemonta postaje liberal Camillo Cavour, prvobitni politicki cilj mu je
prikljuciti talijanske pokrajine pod vlašcu Austrije (Lombardiju i Veneciju) i ostvariti prevlast
nad srednjotalijanskim kneževinama (Parma, Modena, Toskana). Za taj cilj mora pridobiti:
- neku stranu silu koja ce mu pomoci protiv Austrije
- republikance (što je manji problem)
Pijemont sudjeluje u Krimskom ratu i tako poboljšava odnose s Francuskom
1858. sporazum izmeu Francuske i Pijemonta – Napoleon III. obvezao se da ce pomoci u
ratu protiv Austrije, a zauzvrat traži Nicu i Savoju
- Pijemont zapocinje pripreme za rat i izaziva Bec da prvi objavi rat
Lipanj 1859. rat: u bitkama kod Magente i Solferina francusko-pijemontska vojska teško je
porazila austrijske snage
( u bitci kod Solferina poginulo je 40,000 vojnika, ratnom užasu svjedocio je Henri Dunant,
švicarski lijecnik, što ga je potaknulo da 1863. osnuje organizaciju Crvenog križa)
- Franjo Josip pristaje na mirovne uvjete Napoleona III. i ustupa mu Lombardiju,
Francuska ustupa Pijemontu Lombardiju, a zauzvrat dobiva Nicu i Savoju
- Cavour nije bio zadovoljan takvim ishodom, pa je dao ostavku, meutim, vratio se na
premijerski položaj, kada su u Parmi, Modeni, Toskani i Papinskoj Državi
revolucionari preuzeli vlast
Prva faza ujedinjenja: nakon prikljucenja Lombardije, provedeni su plebisciti u
srednjotalijanskim kneževinama i Romagni (dio Papinske Države) i ti krajevi su takoer
prikljuceni Pijemontu – ujedinjena je sjeverna i srednja Italija
- vanjskopoliticka zbivanja išla su na ruku daljnjoj integraciji Italije
Druga faza ujedinjenja:
Svibanj 1860. Giuseppe Garibaldi na celu 1200 «crvenokošuljaša» iskrcava se na Siciliji i
zapocinje ustanak
Rujan 1860. Garibaldijeve snage zauzimaju Napulj, kralj Franjo II. Bourbon bježi iz države,
Garibaldi odustaje od proglašenja republike i predaje vlast pijemontskom kralju Viktoru
Emanuelu II.
Ožujak 1861. službeno je proglašena Kraljevina Italija na celu s dinastijom Savoja
Italija traži oslonac u Pruskoj
1866. Austrija je poražena u ratu protiv Pruske, Italija je to iskoristila da zatraži i dobije
Veneciju
1870. nakon sloma Francuskog Carstva u ratu s Pruskom, talijanske snage zauzele su grad
Rim (papa je dotada bio pod zaštitom Napoleona III)
1871. Rim postaje glavni grad Italije, umjesto Torina, spor izmeu pape i talijanske države
riješit ce se tek 1929. nastankom države Vatikan
Iredenta – pokret koji je, nakon ujedinjenja, težio ekspanziji na sve krajeve u kojima žive
Talijani, pa i više od toga (Tirol, Trst, Rijeka, Istra, Dalmacija)
29
UJEDINJENJE NJEMACKE
Stanje nakon 1848: iako su njemacke zemlje gospodarski i kulturno bile zrele za ujedinjenje,
tome je smetao odnos politickih snaga u Europi
Prepreke ujedinjenju:
- suparništvo Habsburgovaca i Hohenzolerna, tj. Austrije i Pruske
- težnja ostalih europskih država da održe rascjepkanost zbog postojece ravnoteže snaga
Slabljenje Austrije: sve više gospodarski zaostaje, ostala je izvan Carinske unije njemackih
zemalja, pogoršava odnose s Rusijom, doživljava poraz od Francuza i Pijemonteza 1859. g.
Jacanje Pruske: poboljšanje odnosa s Rusijom, gospodarske i vojne reforme
1862. pruski kancelar postaje Otto von Bismarck (Željezni kancelar), odlucan i autoritaran
politicar konzervativnih nazora
- podržao je reformu vojske kojom je vojna obveza proširena na cjelokupnu mušku
populaciju, a vojni rok skracen i ucinjen djelotvornijim
1863. u ruskom dijelu Poljske izbio je novi ustanak, sklopljen je prusko-ruski savez,
istodobno su se pogoršali odnosi Rusije i Francuske
1864. Austrija i Pruska zajednicki su porazile Dansku koja je htjela pripojiti kneževine
Schleswig i Holstein (prva je pripala Pruskoj, druga Austriji)
- izbija spor izmeu Austrije i Pruske oko podjele tih kneževina, Bismarck se osigurao
za slucaj rata tajnim sporazumima s Italijom (obecana joj je Venecija) i Francuskom
(Pruska joj jamci interese u Belgiji ako ostane neutralna)
1866. austro-pruski rat, Austrija poražena u bitci kod Sadove
- Austrija se morala odreci Venecije u korist Italije i odustati od miješanja u ujedinjenje
Njemacke, Pruska je pripojila neke kneževine vlastitom teritoriju
1867. stvoren je Sjevernonjemacki savez izmeu Pruske i kneževina i gradova na sjeveru
(izvan njega su ostale pretežno katolicke zemlje Bavarska, Hessen, Baden i Würtemberg koje
su pod utjecajem Francuske)
- konacnom ujedinjenju još je smetao samo Napoleon III, Bismarck traži povod da
izazove Francusku na rat
- izbio je spor oko nasljeivanja španjolske krune, ona je ponuena jednom roaku
kralja Vilima II, koji je u meuvremenu od nje odustao, Bismarck je dao izmijeniti
pomirljivi brzojav kralja Vilima Napoleonu i objaviti ga u novinama, Francuska
objavljuje rat
1870. francusko-pruski rat, pruska vojska dobila je odlucujucu bitku kod Sedana, Napoleon
III. je zarobljen, cime pada Carstvo u Francuskoj, Prusi opsjedaju Pariz
1871. sijecanj-veljaca Francuska pristaje na pruske mirovne uvjete, mora odstupiti Alsace i
Lorainneu i platiti odštetu od pet milijardi zlatnih franaka
18. I. 1871. u Versaillesu je proglašeno Njemacko Carstvo (Reich) kao federativna država
na celu s carem Vilimom I. Hohenzolernom
Razvoj Njemackog Carstva:
- pet milijardi franaka od odštete Njemacka je iskoristila za ubrzani industrijski razvoj,
osobito teške i vojne industrije
- Njemacka ce se sa zakašnjenjem ukljuciti i u kolonijalnu utrku, pa ce steci neke
posjede u Africi i na Pacifiku
- zbog brze industrijalizacije jaca radnicki pokret, prema kojemu Bismarck nastupa
represivno, Bismarck dolazi u sukob s Katolickom crkvom (Kulturkampf), meutim
mora popustiti
- 1890. Bismarck odstupa s vlasti, u sljedecim desetljecima najjaca politicka snaga u
njemackom parlamentu postat ce socijaldemokrati
30
AUSTRO-UGARSKA MONARHIJA
Politicko stanje uoci nagodbe- neoapsolutizam nije uspio osigurati njemacku prevlast u
Monarhiji i riješiti meunacionalne napetosti, strane sile bile su za opstanak Monarhije
radi održavanja ravnoteže snaga
- 1859. god. nakon poraza od Pijemonta, pada neoapsolutizam i pocinju rasprave o
preureenju Monarhije, dogovor nije postignut, pa centralizam opstaje
- 1866. god. poraz od Pruske ozbiljno je ugrozio Monarhiju, Bismarck, ipak, želi njezin
opstanak jer je ona brana velikonjemackoj i velikoruskoj ideji (Velika Njemacka
ukinula bi prevlast pruskih junkera u Reichu, Velika Rusija obuhvatila bi sve
Slavene), car Franjo Josip svjestan je da je krajnje vrijeme da se Monarhija preuredi
Austro-ugarska nagodba 1867- centralizam je bio neodrživ, a pretvaranje Monarhije u
federaciju otvorilo bi niz problema i ugrozilo položaj austrijskih Nijemaca, zato se car
odlucio za nagodbu s Maarima, najjacom nacijom uz Nijemce (Maare zastupa grof
Gyula Andrassy)
- Franjo Josip posebno se okrunio za kralja Ugarske, stvorena je Dvojna Monarhija
- Austrija i Ugarska dvije su suverene države koje povezuje zajednicki vladar te
zajednicka ministarstva vanjskih poslova, vojske i financija
- dva dijela Monarhije sklapala su carinski i trgovacki savez svakih deset godina, bilo je
predvieno da Austrija razvija industriju, a Ugarska poljoprivredu, valuta je bila
zajednicka (zvala se forinta ili gulden, a nakon 1892. uvedena je kruna, kovanice
izdaje svaka država posebno, a papirni novac zajednicka središnja banka)
- iako je Austro-Ugarska bila druga po površini i treca po broju stanovnika meu
europskim zemljama, politicki je bila drugorazredna sila, u vanjskoj politici povezala
se s Njemackim Carstvom
Ugarska - obuhvaca teritorij povijesne Ugarske s Erdeljom (Transilvanija), nemaarski
narodi (Slovaci, Hrvati, Srbi, Rumunji itd.) cine gotovo polovicu stanovništva, ali imaju
položaj nacionalnih manjina, provodi se maarizacija
- Ugarska ima posebnu vladu i Sabor
- položaj Banske Hrvatske reguliran je nagodbom iz 1868. god, kada joj je zajamceno
pravo na jezik te samostalna uprava i sudstvo, meutim, pojedine ugarske vlade kršile
su odredbe nagodbe, Dalmacija i Istra ostale su u austrijskom dijelu Monarhije, dok je
Rijeka izravno pripojena Ugarskoj
- Ugarskom vladaju maarski liberali koji znaju da se maarska hegemonija može
održati jedino u dualistickom sustavu (nakon I. svjetskog rata, država Maarska dobila
je tek 40 % teritorija Ugarske)
Austrija - za razliku od centralizirane Ugarske, zadržane su povijesne pokrajine kojima je
ostavljena stanovita autonomija (npr. Tirol, Štajerska, Ceška, Moravska, Galicija…)
- iako se provodi politika germanizacije, položaj nenjemackih naroda daleko je
povoljniji od položaja nemaara u Ugarskoj
- liberalne njemacke vlade donose niz propisa o graanskim pravima
- državni parlament zove se Carevinsko Vijece, a tu su i pokrajinski sabori
- ceško pitanje: Cesi zahtijevaju poseban položaj poput Ugarske, ali je austro-ceška
nagodba izostala zbog velikog pritiska njemackih nacionalista, ceški politicari
proglasili su «pasivnu politiku», jacaju panslavisticke struje
- Poljaci u Galiciji imaju bolji položaj od Poljaka u Rusiji i Njemackoj, pa njihovi
politicari prihvacaju dualizam, provodi se polonizacija galicijskih Ukrajinaca
31
- slovensko pitanje: nacionalni pokret zahtijeva ravnopravnost jezika i ujedinjavanje
pokrajina u kojima žive Slovenci (Kranjska, Štajerska, Koruška), narodni skupovi –
tabori, iz prakticnih razloga meu slovenskim politicarima prevladat ce ideja
južnoslavenske suradnje
HRVATSKA PRIJE NAGODBE (1860-1868)
Obnova ustavnog stanja: dva carska ustavna akta – Listopadska diploma (1860), koja
saziva pokrajinske sabore i Veljacki patent (1861), koji proglašava Carevinsko vijece
zastupnickim tijelom, koje suodlucuje o «zajednickim poslovima Monarhije»
Car Franjo Josip nije odustao od ciljeva centralizacije i germanizacije
Stanje u Hrvatskoj:
- predstavnici hrvatskih zemalja u Carevinskom vijecu, Ambroz Vraniczany za
Hrvatsku, biskup J. J. Strossmayer za Slavoniju, Francesco Borelli za Dalmaciju,
sudjeluju u raspravi o preureenju Monarhije, Strossmayer se zalaže za ujedinjenje
hrvatskih zemalja i preustroj Monarhije u federaciju nacionalnih jedinica, Borelli traži
autonomiju za Dalmaciju i protivi se njezinom spajanju s Banskom Hrvatskom –
pocetak dalmatinskog autonomaštva
- novi ban Josip Šokcevic ima zadatak obnoviti ustavno stanje u Hrvatskoj, sazvao je
Bansku konferenciju na kojoj je sastavljena predstavka za cara – traži se ujedinjenje
Dalmacije s Hrvatskom i osnivanje dvorske kancelarije (ministarstva) za Hrvatsku
- prvi zahtjev propao je, izmeu ostalog, zbog otpora autonomaša, dok je Dvorska
kancelarija osnovana 1862. a za kancelara je imenovan Ivan Mažuranic, u njenoj
nadležnosti bili su pravosue, unutarnji poslovi i obrazovanje, time je Hrvatska i dalje
neovisna o Ugarskoj (Ugarska i Hrvatska imaju zasebne kancelarije)
- Banskoj Hrvatskoj je vracen Srijem, ali su Meimurje i Rijeka ponovo oduzeti,
obnovljeno je sedam županija
- hrvatski je ponovo službeni jezik
Hrvatski sabor 1861. – zadaca mu je definirati državnopravni odnos spram Austrije i
Ugarske te izabrati zastupnike za Carevinsko vijece, osim izabranih zastupnika iz Banske
Hrvatske smjeli su doci i predstavnici Vojne Krajine te promatraci iz Dalmacije, Sabor je
zakljucio da Hrvatska nema s Austrijom zajednickih poslova osim osobe vladara i da nece
poslati zastupnike u Carevinsko vijece, te da su zajednicki poslovi s Ugarskom prekinuti
1848. ali da Hrvatska hoce obnoviti uniju s Ugarskom uz uvjet da joj ista prizna
autonomne poslove, car je raspustio Sabor nezadovoljan njegovim odlukama i on se nije
sazivao iducih pet godina
Nakon Veljackog patenta (1861) Franjo Josip je odlucio potražiti oslonac u njemackim
liberalima jer je s njima dijelio interes centralizacije i germanizacije monarhije,
Schmerlingova vlada imala je upravo tu zadacu
Gospodarstvo i društvo:
- 90 % stanovništva cine seljaci, polako se povecava broj cinovnika i ucitelja, a time i
graanski sloj, pocinje gospodarsko propadanje plemstva
- veleposjednici ce pitanje radne snage rješavati unajmljivanjem nadnicara, a seljaci ce
se suociti s problemom prezaduženosti, niskim nadnicama i premalim posjedima
- 1862. prva veca željeznicka pruga: Zidani Most – Sisak
- pojava banaka, od tridesetak njih najjaca je Prva hrvatska štedionica
- lagani industrijski rast (prehrambena i drvna industrija)
32
- 1866. osnovana je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas
HAZU), jedan od utemeljitelja je Strossmayer, prvi predsjednik Franjo Racki, trebala
je biti akademija svih Južnih Slavena u Monarhiji
Politicke stranke:
1. Narodna Stranka: Strossmayer, Racki, Matija Mrazovic, traže državnopravno
rješenje u savezu s Ugarskom uz uvjet priznanja autonomnih poslova Hrvatske,
politicka ideologija jugoslavizma (razvila se iz ilirizma) – uspostava saveza s
drugim južnoslavenskim narodima u okviru Monarhije, imaju vecinu u Saboru
1861. i 1865. god, a najviše pristaša meu graanstvom, list Pozor
2.Unionisti: Ustavno-narodna stranka, «maaroni», politika cvršceg povezivanja s
Ugarskom i suprotstavljanja Austriji, zastupa interese plemstva i
konzervativnih krugova, Mirko Bogovic, Levin Rauch,
3.Stranka Prava: Ante Starcevic i Eugen Kvaternik, prvi put nastupaju na Saboru
1861, razvijaju politicku ideologiju pravaštva, koja se poziva na hrvatsko
državno pravo (povijesno pravo) i zahtijeva stvaranje samostalne hrvatske
države, koja bi s Ugarskom i Austrijom imala samo zajednickog vladara,
pojam Hrvata proširen je na sve Južne Slavene, Stranka prava postaje oporbena
stranka i nastupa u smislu obrane od njemacke i maarske prevlasti, listovi
Zvekan, Hervatska
4.Samostalna narodna stranka: stranka cvršceg povezivanja s Austrijom,
predvodi je kancelar Ivan Mažuranic, nastaje 1863. i gubi na izborima 1865.g,
ima pristaše meu državnim cinovnicima i u Vojnoj Krajini, list Domobran
33
HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA
Priprema nagodbe
Nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1867. god, Banska Hrvatska i Slavonija (u teoriji s Vojnom
Krajinom) prepuštene su izravnoj nagodbi s Maarima o svojem državnopravnom položaju,
sazvan je Sabor.
Sabor je odlucio da se pristupi pregovorima s Austrijom a ne Ugarskom i poziva se na stanje
iz 1848. Ban Šokcevic dao je ostavku, Sabor je raspušten, a za banskog namjesnika postavljen
je unionist Levin Rauch koji provodi nove izbore za Sabor (sa visokim cenzusom i povecanim
brojem virilista).
Rauch je osigurao unionisticku vecinu u Hrvatskom Saboru i uputio izaslanstvo u Peštu.
Nagodba je sklopljena 30. sijecnja 1868. god.
Sadržaj Hrvatsko-ugarske nagodbe
Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (kojoj bi u teoriji pripadali i Vojna Krajina i
Dalmacija) definirana je kao država udružena s Ugarskom, ima zajamcen teritorij, pravo na
vlastiti jezik, Sabor, bana i autonomne poslove. U autonomne poslove spadaju unutarnji
poslovi, vjerska pitanja, školstvo i sudstvo. Zajednicke su financije, gospodarstvo, vojska i
vanjski poslovi (zapravo važniji resori). Bana imenuje kralj na prijedlog ugarskog premijera.
Sazivat ce se Hrvatski Sabor, takoer postoje i zastupnici u zajednickom Ugarsko-hrvatskom
saboru u Pešti. Financijski dio nagodbe trebao se obnavljati svakih deset godina. Grad Rijeka
dodijeljen je na upravu Ugarskoj kao corpus separatum (posebno tijelo), odluka o Rijeci
pridodana je tekstu Nagodbe u obliku nalijepljene cedulje (tzv. Rijecka krpica)
Reakcije na Nagodbu
Uglavnom, negativne meu svim staležima i politickim krugovima. Narodna stranka
pobijedila je na izborima 1871. i zahtijevala je reviziju Nagodbe. Ugarska vlada se ipak
odlucila na neke ustupke.
U Rakovici je 1871. god. izbila oružana pobuna na celu s pravašem Eugenom Kvaternikom.
Namjera mu je bila podici ustanak u Vojnoj Krajini (gdje je vladao strah od nove «maarske»
uprave koja je trebala nastupiti nakon razvojacenja) i proširiti ga na cijelu Hrvatsku u obliku
nacionalne revolucije. Ustanak je bio slabo pripremljen i nije imao širu potporu meu
stanovništvom, pa ga je vojska brzo ugušila. Kvaternik ubijen, Stranka prava našla se na
udaru policijske istrage.
Revizija Nagodbe 1873.
Izmijenjen je dio o financijama pa Hrvatska otada ne daje više paušal od 2,200,000 forinti
nego 55 % ukupnih prihoda u zajednicku državnu blagajnu. Bana predlaže Sabor, a ugarski
premijer prijedlog prosljeuje caru.
1873. slom becke burze – izazvao zastoj gospodarstva u cijeloj Monarhiji, u Hrvatskoj je
usporena industrijalizacija, meutim, zbog niskih cijena zemljišta i namirnica u Hrvatsku se
doseljava stanovništvo iz svih dijelova Austro-Ugarske, ubrzava se rast ukupne populacije i
gradova, pa brzo slijedi novi privredni polet
34
DOBA IMPERIJALIZMA (POSLJEDNJA TRECINA 19. ST.)
FRANCUSKA
Drugo Carstvo (1852-70) – Napoleon III. ima gotovo apsolutnu vlast, vecina
stanovništva ga podržava zbog gospodarskog napretka i rasta standarda, aktivna vanjska
politika, od šezdesetih godina jaca liberalna i socijalisticka oporba, car je spreman na
politicke ustupke, 1870. zbog poraza u ratu s Pruskom odrice se vlasti
Pariška komuna – rujan 1870 – sijecanj 1871. opsada Pariza, Privremena vlada pristaje
na nepovoljne mirovne uvjete, što izaziva veliko nezadovoljstvo graana Pariza, ožujak
1871. Nacionalna garda odbija se razoružati i podiže pobunu protiv Privremene vlade,
proglašena je Pariška komuna (nema veze s Marxovim komunizmom nego se radi o
gradskoj samoupravi), vlasti Komune planiraju provesti radikalne socijalne reforme u
korist radnika i sirotinje, izmeu ostalog, i radnicku upravu u poduzecima ciji vlasnici su
pobjegli, u svibnju 1871. «Versajska vlada» pristupa krvavom gušenju pobune (pomogao
im je Bismarck koji je pustio zarobljene francuske vojnike), pobijeno 30,000 komunara, a
više desetaka tisuca poslano na robiju u kolonije
Treca Republika (1870-1940) – republikanski ustav konacno je proglašen tek 1875. zbog
velikog utjecaja monarhista, brz oporavak od rata s Njemackom, višestranacje
(«kolonijalna stranka», republikanci, radikali, socijalisti, nacionalisticka desnica), nijedna
stranka ne može sama postici parlamentarnu vecinu, pa se sklapaju velike koalicije, u
posljednjih pet godina 19. st. «afera Dreyfus» podijelila javnost
Francuski kolonijalizam – kolonizacija Alžira zapocela je još u prvoj pol. 19. st, sve
vlade dosljedno šire francuski imperij (bez obzira na ideologiju), Francuzi osvajaju
najveci dio Afrike i jugoistocne Azije: Francuska Sjeverna Afrika, Francuska Zapadna
Afrika, Francuska Ekvatorijalna Afrika, Madagaskar, Francuska Indokina
VELIKA BRITANIJA
- viktorijansko doba, kraljica Viktorija vlada 64 godine (1837 – 1901)
- doba unutarnje stabilnosti, brzog gospodarskog razvoja i kulturnog procvata
- 60 % europskog kolonijalnog posjeda cini Britanski Imperij
- Indija, «dragulj u kruni», 1858. ukida se Istocnoindijska kompanija i Indija postaje
krunska kolonija (obuhvaca i današnji Pakistan, Burmu, Bangladeš i Cejlon)
- Kanada od 1867. ima status dominiona
- Egipat – od 1882. pod britanskom okupacijom, važan zbog Sueskog kanala
- 1899 – 1902. Burski ratovi – Britanci silom pripajaju državne tvorevine nizozemskih
doseljenika (Bura) u Južnoj Africi
- 1867. biracko pravo prošireno je na 40 % Britanaca
- irsko pitanje nije riješeno i dalje se radikalizira (fenijanski pokret)
35
KOLONIJALIZAM – zlatno doba europskog kolonijalizma jest upravo 19. stoljece
(pocetke tog procesa možemo tražiti još u križarskim ratovima
Uzroci: prenapucenost Zapada, težnja za monopoliziranjem svjetske trgovine, borba za
nova tržišta te izvore sirovina i jeftine radne snage
- kolonijalizam se opravdavao «kulturnom misijom meu primitivnim narodima»
- uz Veliku Britaniju i Francusku, kolonijalna carstva uspjele su stvoriti Španjolska
(nakon gubitka Amerike, manji posjedi u Africi), Portugal (Afrika), Nizozemska
(Indonezija i Surinam), Belgija (Kongo), Njemacka (Afrika, Pacifik), Italija (Afrika),
SAD (Filipini), Japan (Koreja, Tajvan)
RUSIJA
Reforme Aleksandra II. (1855-81) – poraz u Krimskom ratu naveo je cara na reformiranje
ruske države u smislu modernizacije – 1861. ukidanje kmetstva, 1864. lokalna samouprava,
1874. vojna reforma
- kmetovi su dobili osobnu slobodu, ali je ostalo pitanje seljackog duga feudalcima i
kolektivno vlasništvo seljaka (mir = zadruga) nad zemljom
- narodnjaštvo, radikalni pokret «narodnjaka», zahtijeva neizostavnu daljnju agrarnu
reformu u korist seljaka, pa i ukidanje carizma
- Narodna volja – teroristicka organizacija proizišla iz «narodnjaka» ciji je neposredni
cilj ubiti cara, u tome su 1881. uspjeli
- novi car Aleksandar III. (1881-94) pojacava državnu represiju i ogranicava lokalnu
samoupravu
Ruski imperijalizam – ruski Imperij nema prekomorske kolonije nego izravno pripojene
zemlje u srednjoj i istocnoj Aziji, u doba Aleksandra II. zapocinje rusifizacija tih zemalja (i,
uopce, nastanak suvremene ruske nacije potaknut odozgo), pravci daljnjeg prodora ruskog
imperijalizma jesu Balkan, Kavkaz, Pamir, sjeverna Kina, 1877-78. rat protiv Osmanskog
Carstva (ostvareni ciljevi poništeni su Berlinskim kongresom), 1904-05. rusko-japanski rat
(težak poraz ruske flote kod Tsutsime)
Revolucija 1905. – nakon ratnog poraza izbijaju nemiri i štrajkovi, seljackim zahtjevima
pridružio se i radnicki pokret (posljedica industrijalizacije), «krvava nedjelja», pobuna na
oklopnjaci Potemkin, car Nikola II (1894-1917) uveo je parlament (Duma) i donio neke
liberalne dekrete, revolucionarne skupine nisu se smirile, pa su uvedene «crne satnije»
36
VELIKA ISTOCNA KRIZA (1875-78)
- stanje u Osmanskom Carstvu i dalje je nestabilno, odredbe Hatišerifa od Gülhane
ojacane su dodatnom carskom naredbom (1856), Turci se povlace iz Rumunjske i
Srbije
- 1875. ustanak u Bosni i Hercegovini – masovan ustanak seljaka svih vjera, vodstvo
ustanka preuzeli su pravoslavni trgovci koji se zalažu za pripajanje Bosne Srbiji, no tu
je i struja koja traži bosansku autonomiju u okviru Osmanskog Carstva, prijeti
izbijanje sukoba vecih razmjera zbog interesa Rusije, Austro-Ugarske i Srbije
- 1876. Srbija i Crna Gora zaratile su se s Osmanskim Carstvom, izbija ustanak u
Bugarskoj, a sultan Abdul Hamid II. proglašava ustav
- 1877. Rusija napada Osmansko Carstvo i pobjeuje
- 1. III. 1878. mir u San Stefanu: stvorena je Velika Bugarska pod ruskim
pokroviteljstvom, Osmansko Carstvo mora priznati kao nezavisne države Rumunjsku,
Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku, Bosni dati autonomiju te platiti reparacije
- ljeto 1878. Berlinski kongres: predstavnici velesila poništili su mir u San Stefanu i
odredili novi mirovni sporazum, ukinuta je Velika Bugarska i stvorene su dvije nove
tvorevine – Kneževina Bugarska i Istocna Rumelija (ujedinit ce se tri godine kasnije),
priznata je neovisnost Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj, Austro-Ugarska je dobila
pravo privremeno okupirati Bosnu i Hercegovinu i provesti reforme (Austro-Ugarska
ce si pripojiti B. i H. 1908.)
- stanje u Osmanskom Carstvu samo se privremeno smirilo, 1903. izbit ce ustanak u
Makedoniji (Ilindenski ustanak), 1908. u Istanbulu vlast ce preuzeti radikalni pokret
«mladoturaka», 1912-13. balkanski ratovi
- Srbija – dinastija Obrenovica vratila se na vlast 1858. god. uz pomoc Austrije, teži se
proširiti na racun Osmanskog Carstva, knez Milan proglasio se kraljem 1881, njegov
nasljednik Aleksandar izaziva nezadovoljstvo vojnih krugova, 1903. god, nakon
državnog udara, na vlast dolazi Petar Karaorevic koji se okrece od Austro-Ugarske i
pocinje se oslanjati na Rusiju, Francusku i Veliku Britaniju, ekspanzija ce biti
ostvarena u doba Balkanskih ratova 1912. i 1913. (Kosovo i Makedonija)
37
SJEDINJENE AMERICKE DRŽAVE U XIX. ST.
SAD u prvoj polovici 19. st.
- teritorijalno širenje: do 1850. SAD su zauzele glavninu današnjeg teritorija, širenje je
ostvareno kupovinom zemlje od Francuza, Britanaca, Španjolaca i Rusa, ali i ratnim
dobitcima na racun Meksika
- vanjska politika: nemiješanje u europsku politiku (Monroeva doktrina)
- demografski rast: uz visoki prirodni prirast, SAD primaju i milijune doseljenika iz svih
dijelova Europe
- gospodarski rast: u sjevernim državama brz industrijski razvoj, dok u južnima
prevladava plantažno gospodarstvo i uzgoj pamuka (80 % svjetske proizvodnje)
- politicko ureenje: republika, federacija, dvodomni parlament (Kongres i Senat),
mlada demokracija bila je stabilna do 50-ih godina kada pocinje napetost izmeu
Sjevera i Jug
Graanski rat 1861-65.
- pitanje ropstva: u doba postanka SAD svaka država je za sebe odlucivala hoce li
zadržati ili ukinuti ropstvo, južne države («pojas pamuka») zadržale su ropstvo iz
gospodarskih razloga i opravdavale su ga kao prirodan poredak stvari, na sjeveru je
ropstvo ukinuto i nazivaju ga «nastranom institucijom»
- Sjever: industrijsko društvo, odgovara mu protekcionisticka ekonomska politika
(zaštitne carine), Jug: plantažno gospodarstvo i robovlasništvo, odgovara mu slobodna
trgovina s niskim carinama
- prvi sukob nastupio je 1820. g. kada se u Uniju primala država Missouri, postignut je
kompromis, dogovorena je granicna crta izmeu robovlasnickih i slobodnih država
(podudara se s južnom granicom Missourija, ali je Missouri postao robovlasnicka
država)
- 1850. g. u Uniju je primljena država Kalifornija kao slobodna i time se poremetio
odnos snaga u korist slobodnih država, istodobno jaca abolicionisticki pokret
(meutim, sjevernjacki politicari ga smatraju preradikalnim)
- 1860. g. na predsjednickim izborima pobijedio je Abraham Lincoln, protivnik ropstva
(doduše, ne radikalan) iz nove Republikanske stranke, to je bio povod da se 11 od 14
robovlasnickih država odcijepi iz Unije (ukupan broj država bio je 30, odcijepile su se
Alabama, Florida, Texas, Georgia, Louisiana, N. Carolina, S. Carolina, Virginia,
Mississippi, Tennesse, Arkansas)
- utemeljena je Konfederacija Americkih Država (gl. grad Richmond, predsjednik
Jefferson Davis), Lincoln je odbio priznati secesiju
- IV. 1861. Južnjaci su napali utvrdu savezne vojske Fort Sumter – pocetak rata
- iako se Graanski rat cesto prikazuje kao moralna borba protiv ropstva, najvažniji su
uzroci oni gospodarski te politicko pitanje pripada li suverenost saveznim državama ili
Uniji
- Sjever je imao dvostruko više stanovnika, jaku industriju i bolje opremljenu vojsku, ali
je Jug odolijevao cetiri godine jer je vodio rat na vlastitom teritoriju i imao sposobnije
zapovjednike, poginulo je oko 600,000 ljudi i pocinjena su ogromna razaranja
- IV. 1865. zapovjednik južnjackih snaga general R. E. Lee potpisao je kapitulaciju pred
generalom Unije U. S. Grantom (kasniji predsjednik)
- Posljedice rata: prevladao je sjevernjacki model razvoja, SAD ce postati jedinstvena
nacionalna država, industrijska i imperijalna sila, ukinuto je ropstvo, ali ce
Afroamerikanci na Jugu dobiti puna graanska prava tek u XX. st, Jug je bio razoren i
pod vojnom upravom sljedecih desetak godina (razdoblje obnove – Reconstruction)
38
HRVATSKA U POSLJEDNJOJ TRECINI XIX. STOLJECA
Mažuranicevo doba (1873-1880)
Ivan Mažuranic, pravnik, književnik i predsjednik Sabora, postaje prvi «ban pucanin»,
postavljen je za bana na prijedlog Narodne stranke, politicki nije odgovarao maarskim
nacionalistickim krugovima, ali ima potporu iz Beca, Mažuranic ima zadacu provesti hitne
modernizacijske reforme i preobraziti Hrvatsku u «pravnu i ustavnu državu»
Reforme:
- provedena je trodioba vlasti, zakonima je reguliran djelokrug bana, Sabora i
pravosua, uprava je centralizirana, uvedeni su kotarski organi vlasti (izmeu
opcinskih i županijskih,
- reformirano je školstvo, ono je odvojeno od Crkve i stavljeno pod nadležnost države,
pucka škola (4 razreda) proglašena je obveznom, utemeljeno je Sveucilište Franje
Josipa u Zagrebu (1874) s pravnim, bogoslovnim i filozofskim fakultetom
- doneseni su liberalni zakoni o tisku, slobodi okupljanja i politickom udruživanju
Kriticari Mažuranica: najviše su ga kritizirali pravaši i dio narodnjaka zbog njegovog
oportunizma u odnosu na dualisticki sustav i nemogucnosti da provede radikalnije promjene -
ujedinjenje svih hrvatskih pokrajina, novu reviziju financijske nagodbe s Ugarskom, vecu
samostalnost i slicno, konzervativci su mu zamjerali preveliku liberalizaciju i razdvajanje
Crkve od države
Pitanje Bosne i Hercegovine: nakon ulaska austrougarske vojske u Bi H. 1878. god, pojavili
su se u javnosti zahtjevi da se ona ujedini s Hrvatskom, to traže i velikohrvatski i
jugoslavenski politicki krugovi, s druge strane, srpski politicari u Hrvatskoj se tome
suprotstavljaju i brane interese Srbije u pogledu Bi H, Mažuranic se držao oprezno prema tom
pitanju, naposljetku, Bosna i Hercegovina došla je pod poseban režim uprave austrougarskog
ministarstva financija, kao gospodarska kolonija oba dijela Carstva, Bosnom je najduže
upravljao ministar Benjamin Kallay, vlastodršcima u Becu i Pešti nikako nije odgovaralo da
prepuste Bi H. Hrvatskoj, službeno, proglašena je bošnjacka nacionalnost sa tri vjere, iako su
se tri vjerske zajednice vec pocele smatrati trima posebnim narodima
Mažuraniceva ostavka: bio je pod prevelikim pritiskom svojih kriticara, nije uspio ubrzati
razvojacenje Vojne Krajine koje mu je bilo obecano i još mu je dodatno naškodila agrarna
kriza koja je nastupila nakon ukidanja kmetstva i sloma becke burze, dolazi do propadanja
mnogih seljackih obitelji koje odlaze u gradove, ali i do siromašenja plemstva, Mažuranic je
formalno podnio ostavku zbog pitanja Vojne Krajine
39
Doba Ladislava Pejacevica 1880-83: novi ban je unionist i uživa podršku Maara i Narodne
stranke, koja je sada postala unionisticki orijentirana, nastala je nova oporbena Neodvisna
narodna stranka («obzoraši») na celu s Franjom Rackim koja zastupa austroslavizam, pomaže
im Strossmayer
Ukidanje Vojne Krajine: nakon povlacenja Turaka iz Bosne i Hercegovine ona više nema
razloga postojati, car je odgaao razvojacenje do 1881. kada je i službeno integrirana u
civilnu Hrvatsku i Slavoniju, stvorene su dvije nove županije, Licko-krbavska i Modruškorijecka
(sada ih je ukupno osam, sa Zagrebackom, Varaždinskom, Bjelovarsko-križevackom,
Virovitickom, Požeškom i Srijemskom)
Dalmacija:
- kao i ostale austrijske pokrajine, ima stanovitu autonomiju koja ukljucuje i pokrajinski
Sabor u Zadru
- gospodarstvo je slabo razvijeno i loše su prometne veze sa zaleem, privreda se
orijentirala na vinogradarstvo pa je ovisila o hirovima prirode (peronospora)
- ideje narodnog preporoda ostvarile su znacajan utjecaj tek nakon 1860. g, gradsko
stanovništvo je uglavnom talijanizirano, dok je selo na niskom obrazovnom stupnju
- pitanje hrvatskog jezika kao službenog i ujedinjenje s Banskom Hrvatskom postavila
je Narodna stranka na celu s Mihovilom Pavlinovicem i Mihom Klaicem koja
djeluje u Dalmatinskom saboru od 1861. god, narodnjaci djeluju u smislu
prosvjecivanja seljaštva i širenja nacionalne ideje
- do 1870. god, prevlast ima stranka autonomaša koja zagovara autonomnu Dalmaciju
u okviru Austrije (Antonio Bajamonti) i ima biracko tijelo u gradovima, u prilog im
ide visoki izborni cenzus
- nakon izborne pobjede 1870. god, narodnjaci postaju prevladavajuca politicka snaga,
do 1883. uspjet ce dobiti vecinu u svim gradovima osim Zadra i uciniti hrvatski
jezikom koji je u službenoj upravi ispred talijanskog
Istra: takoer uživa pokrajinsku autonomiju, gospodarstvo je još slabije razvijeno nego u
Dalmaciji i velike su socijalne razlike, gradsko stanovništvo je najvecim dijelom etnicki
talijansko, a seosko hrvatsko, preporodnu djelatnost organizirao je biskup Juraj Dobrila, od
1870. objavljuje novine «Naša sloga», istarski narodnjaci ulaze u pokrajinski sabor tek 1880-
ih godina (Matko Laginja, Vjekoslav Spincic), prvi politicki cilj jest uspostaviti ravnopravnost
hrvatskog naroda i jezika s talijanskim, što ce biti postignuto tek pocetkom XX. stoljeca
40
Doba Khuen-Hedervaryja (1883-1903)
- nakon prosvjeda i nemira koji su izbili zbog postavljanja maarskih natpisa i grbova
1883. god, za bana je postavljen maarski veleposjednik iz Slavonije grof Karoly
Khuen Hedervary, zadatak mu je bio uspostaviti red i cvršce vezati Hrvatsku uz
Ugarsku
- punih dvadeset godina vlada samovoljno i uz represivne metode
- oslanja se na cinovnicki aparat, zatim na Narodnu stranku (koja je sad maaronska i
ima osiguranu vecinu u Saboru zahvaljujuci novom izbornom zakonu - pravo glasa
ima oko 2 % najbogatijeg stanovništva), te politicare srpske narodnosti koje je
podmitio položajima («Khuenovi Srbi»)
- uvedena je djelomicna cenzura i stroži policijski i vojni nadzor nad stanovništvom
- zbog posljedica agrarne krize seljaci su gubili zemlju, što je iskorišteno da u Slavoniji
zemlju kupuju Maari, s druge strane, siromašnima je omoguceno da povoljno kupuju
karte za odlazak u «Novi Svijet» i poticano je iseljavanje
- pozitivna strana Khuenove vladavine bile su reforme na podrucju uprave i školstva,
povecan je broj škola i fakulteta, u gradovima, najviše u Zagrebu, grade se nove javne
zgrade i obnavljaju stare, modernizacija napreduje, u reformama se istice ministar
bogoštovlja i nastave Izidor Kršnjavi
- oporbu banu predstavljaju Starcevicevi pravaši i obzoraši, izmeu njih ne postoji
suradnja zbog ideoloških nesuglasica a vlasti im otežavaju djelovanje kad god mogu,
na izborima 1892. pravaši osvajaju tek nekoliko mandata a obzoraši nijedan
- 1895. car Franjo Josip posjetio je Zagreb prilikom otvaranja zgrade HNK, njegov
posjet iskoristili su studenti za protumaarske demonstracije, pocinitelji koji su palili
maarsku zastavu osueni su na zatvorske kazne i iskljucenje sa Sveucilišta, politicki
radikalni studenti odlaze na studij u Prag (meu njima i Stjepan Radic)
- iste godine, Stranka prava raspala se na dvije («frankovci» i «domovinaši»)
- od 1890. god. nastupa povoljno gospodarsko razdoblje za razvoj industrije i
bankarstva, taj rast je u Hrvatskoj sporiji negoli u drugim zemljama Monarhije
- 1903. izbili su prosvjedi u Zagrebu zbog postavljanja maarskih natpisa na željeznici,
nakon ubojstva seljaka u Zaprešicu od strane policije val prosvjeda se pretvorio u
«Narodni pokret», car je odlucio smijeniti Khuen Hedervaryja s položaja bana i
postaviti ga za premijera Ugarske, obecana je demokratizacija života u Hrvatskoj

SVIJET NA POCETKU XX. STOLJECA

Dva desetljeca uoci I. svjetskog rata: doba dotada nevienog gospodarskog i tehnološkog
napretka (na Zapadu) – La belle epoque
- druga industrijska revolucija – revolucija celika i elektriciteta (prednjaci Njemacka)
- daljnji demografski rast i urbanizacija
- višestruko povecanje industrijske proizvodnje, pad cijena robe
- novi energent: nafta, automobilska industrija (H. Ford)
- komunikacijska revolucija: telefon (Bell) i radio (Tesla, Marconi)
- stabilno svjetsko tržište i financijski sustav, socijalno zakonodavstvo, rast standarda
- demokracija
- cetrdeset godina mira u Europi
Velika Britanija – zlatno doba i nakon viktorijanske epohe, Britanija nastoji sacuvati položaj
prve velesile (politika ravnoteže snaga), tri stupa Britanskog Imperija: nadzor svjetskih mora,
izvora sirovina i financijskog sustava
SAD – velesila u usponu, obilje sirovina i radne snage, interesi usmjereni prema Lat. Americi,
Tihom oceanu i Dalekom Istoku
1898. americko-španjolski rat (Porto Rico, Filipini, Guam, protektorat nad Kubom)
Panamski kanal (otvoren 1914. god)
Japan– 1868. god. pad šogunata i pocetak razdoblja Meiji, ubrzana modernizacija u upravi,
školstvu i vojsci te industrijalizacija
- Japan sustiže Zapad i, za razliku od Kine, uspijeva sacuvati potpunu neovisnost o njemu
1904-05. rusko-japanski rat
Japansko kolonijalno carstvo: Tajvan, Koreja, Sahalin, Port Arthur
Kina – formalno neovisno Carstvo, dinastija Mandžu, zapadne sile i Japan kontroliraju
kinesku trgovinu («politika otvorenih vrata»)
1899. Bokserski ustanak – reakcija na uplitanje zapadnih sila
1911. kineska revolucija, republika, Sun Jat Sen
Njemacka – ujedinjena od 1871. god, brza industrijalizacija, kasni u kolonijalnoj utrci, gradi
ratnu mornaricu i izaziva utrku u naoružanju, Drang nach Osten, kolonije u Africi nisu
dovoljne, zahtijeva preraspodjelu kolonija, Bagdadska željeznica
Francuska – kolonijalno carstvo u Africi i Indokini, sukob interesa s Njemackom
Rusija – pocetci industrijalizacije, interesi u Aziji i na Balkanu, sukob interesa s Njemackom,
Osmanskim Carstvom i Austro-Ugarskom, veliki projekt – Transsibirska željeznica
Novi vojnopoliticki savezi:
TROJNI SAVEZ: Njemacka i Austro-Ugarska (1879), Italija (1882), cilj mu je preraspodjela
kolonija, a uperen je u prvom redu protiv Rusije i Francuske
ANTANTA (Entente cordiale): Rusija-Francuska (1891), V.Britanija-Francuska (1904),
V.Britanija-Rusija (1907), cilj mu je ocuvati postojeci poredak pod svaku cijenu
MEUNARODNE KRIZE I SUKOBI
1905. Prva marokanska kriza – prijeti izbijanje rata izmeu Francuske i Njemacke jer
Njemacka osporava francuske težnje u Maroku, tj. posljedice anglo-francuskog sporazuma,
Nijemci su popustili, Maroko je ostao formalno samostalan, ali Španjolska i Francuska
dobivaju pravo «održavanja reda» u Maroku
1908. Aneksijska kriza – Mladoturska revolucija u Osmanskom Carstvu, Austro-Ugarska se
pribojava da ce mladoturci poništiti sporazum iz Berlina 1878. god, pa je pripojila (anektirala)
Bosnu i Hercegovinu, tome se protivi Srbija koja ima podršku Rusije, prijeti rat vecih
2
razmjera jer Austro-Ugarsku podržava Njemacka, 1909. god. Srbija i Rusija ipak su odustale
od rata, a Osmansko Carstvo dobilo je odštetu od Austro-Ugarske (austro-ug. vojska napušta
Novopazarski sandžak, dotada dio Bosne koji odvaja Srbiju od Crne Gore)
1911. Druga marokanska kriza – Njemacka pomaže pobunjenike koji žele svrgnuti
profrancuskog sultana, njem. oklopnjaca Panter pred lukom Agadir, opet je postignut
sporazum, Maroko ostaje francuski protektorat, ali Njemacka dobiva dio Konga
1912. Prvi balkanski rat – na poticaj Rusije, stvoren je Balkanski savez (Srbija, Crna Gora,
Grcka, Bugarska) koji napada Osmansko Carstvo («bolesnik na Bosporu»), Turci se moraju
povuci iz jugoistocne Europe, na konferenciji u Londonu velesile arbitriraju oko granica, sve
cetiri države-pobjednice su se proširile, stvorena je nova država Albanija, Makedonija
podijeljena, ali ne onako kako su se Srbi i Bugari prethodno dogovorili
1913. Drugi balkanski rat – zapocinje kao sukob Bugarske i Srbije oko Makedonije, Crna
Gora, Grcka, Rumunjska i Osm. Carstvo pridružile su se Srbiji protiv Bugarske, koja je ubrzo
poražena, nova podjela Makedonije (50 % Grckoj, 40% Srbiji i 10% Bugarskoj) i teritorijalne
promjene na štetu poražene Bugarske
Balkanski ratovi nisu okoncali napetosti izmeu balkanskih država niti su uspjeli riješiti
makedonsko i albansko pitanje. Bugarska i Osmansko Carstvo htjet ce osvetu u cemu ce ih
podržavati Austro-Ugarska i Njemacka, dok ce ostale balkanske države imati podršku
Antante. («Balkan - bacva baruta»)
TEHNIKA, ZNANOST I ZABAVA POCETKOM XX. ST.
- komercijalizacija znanosti
- Siemens- Martinova pec za proizvodnju celika
- atomska fizika: Pierre i Maria Curie – radioaktivnost, Ernest Rutherford – graa
atoma, Hans Geiger – Geigerov brojac
- automobilizam: Karl Benz, Rolls Royce, Henry Ford
- zracni promet: Ferdinand von Zeppelin – zracni brod, braca Wilbur i Orville Wright –
motorni zrakoplov
- pomorski promet: prekooceanski brodovi od celika
- primjena elektriciteta: Thomas Alva Edison, Nikola Tesla
- medicina: Louis Pasteur i Robert Koch – imunologija, Wilhelm K. Röntgen – x-zrake
- psihoanaliza: Sigmund Freud i frojdovske škole
- Nobelova nagrada za postignuca u znanosti, književnosti i humanitarnom radu
(dodjeljuje se od 1901)
- 1895. pocetak kinematografije (Auguste i Louis Lumiere)
- rekreativno bavljenje sportom širi se i na niže klase
- 1896. prve moderne Olimpijske igre u Ateni (Pierre de Coubertin)
3
HRVATSKA NA POCETKU XX. STOLJECA
HRVATSKO PITANJE
- prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868) Hrvatskoj je bila priznata državnost (Sabor,
vlada, ban, pravo na jezik) i odreeni stupanj samouprave (uprava, pravosue,
školstvo), ugarske vlade pokušavaju tu autonomiju ograniciti
- Trojedna Kraljevina obuhvaca teritorij današnje Hrvatske bez Dalmacije i Istre, ali sa
Srijemom
- vlada u Budimpešti odlucuje o financijama
- bana (izvršna vlast) postavlja kralj-car
- Rijeka je izravno pod ugarskom upravom
- Dalmacija i Istra pripadaju Austriji i imaju pokrajinsku samoupravu, loša prometna
povezanost sa sjevernom Hrvatskom
- sve hrvatske politicke struje slažu se oko toga da hrvatske zemlje treba ujediniti te da
autonomija Hrvatske mora biti proširena, ali se razilaze oko politicke taktike i
mogucih saveznika u postizanju tog cilja (Austrija, Ugarska, Južni Slaveni)
- pravaška i jugoslavenska ideologija
POLITICKE PRILIKE DO ANEKSIJE BIH
1903. narodni pokret i slom Khuenove maaronske politike – Khuen-Hedervary postaje
ugarski premijer, a novi ban Teodor Pejacevic obnavlja graanske slobode
Nove politicke struje:
- politicko katolicanstvo, nisu nastupali kroz politicku stranku nego putem svojih glasila
i dobrotvornih akcija, zalažu se za rješavanje socijalnih pitanja u skladu s crkvenim
ucenjem
- liberalizam - graanska prava i slobode, «realna» politika T. Masaryka (gospodarska i
kulturna djelatnost, tj. prosvjecivanje naroda, trebaju prethoditi borbi za politicku
emancipaciju), Napredna stranka (osnovana 1904)
- agrarizam – mješavina konzervativnih i ljevicarskih ideja, zastupa vodecu ulogu
seljaštva u politici (tada 85 % Hrvata) i rješavanje nacionalnog pitanja, Hrvatska
pucka seljacka stranka (braca Radic, 1904), ciljevi: prosvjecivanje seljaštva, opce
pravo glasa, agrarna reforma, «austroslavizam», HPSS ce veci politicki utjecaj steci
tek nakon I. svjetskog rata jer u ugarskom dijelu monarhije još nije bilo opceg prava
glasa
- Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije – zastupa tada malobrojan radnicki
sloj
- Stranka prava raspala se na više frakcija, naposljetku su se profilirale dvije glavne
struje - Cista stranka prava Josipa Franka («frankovci») i Starceviceva stranka prava
(vodi je Mile Starcevic, Antin necak), prva je vidjela glavnu prepreku za hrvatsku
državnost u jugoslavenskoj ideji i Srbima, pa je sklonija suradnji s austrijskim i
maarskim politicarima, druga ima upravo suprotan stav, obje napuštaju izvorni
pravaški idealizam i okrecu se «realnoj politici»
«Politika novog kursa» - inicijativu su pokrenuli Frano Supilo i Ante Trumbic, cilj je
promjena politickog sustava u Austro-Ugarskoj, a to bi se trebalo postici zajednickim
nastupom sve oporbe (suradnja hrvatskih politicara iz Banske Hrvatske i Dalmacije s
maarskom oporbom te srpskim strankama)
1905. Rijecka rezolucija – dogovorena suradnja Starceviceve stranke prava, Napredne stranke
i Hrvatske stranke iz Dalmacije te maarske Stranke nezavisnosti (Maari su trebali izboriti
4
personalnu uniju, a obecali su reviziju Nagodbe, ujedinjenje hrvatskih zemalja i opce pravo
glasa)
1905. Zadarska rezolucija – dogovorena suradnja hrvatskih i srpskih stranaka (Srbi ce
poduprijeti borbu za ujedinjenje i vecu samostalnost Hrvatske, a Hrvati ce priznati kulturnu
autonomiju Srba u Hrvatskoj)
Hrvatsko-srpska koalicija (Stranka prava/ frakcija «starcevicanci», Napredna stranka,
socijaldemokrati, dvije srpske stranke) – pobjeda na izborima 1906, Koalicija ostaje na vlasti
u Banskoj Hrvatskoj sve do sloma Austro-Ugarske, ali s vremenom pocinje voditi
oportunisticku politiku
Protivnici «novog kursa»: HPSS i Cista stranka prava («frankovci»)
1907. Željeznicka pragmatika – nova ugarska vlada nagodila se s Becom i okrenula se protiv
Hrvatske, uvodi se maarski jezik kao jedini službeni na željeznicama, prekid suradnje
izmeu hrvatskih i maarskih stranaka
POLITICKE PRILIKE NAKON ANEKSIJE
Trijalizam – zahtjev za stvaranjem trece, južnoslavenske jedinice u Monarhiji od hrvatskih i
slovenskih zemalja te Bosne i Hercegovine, prilika se ukazala nakon aneksije BiH, a pristaša
te ideje bilo je meu svim politickim strujama, što je prijetnja dualistickom sustavu
1908-09. Aneksijska kriza – ban Pavao Rauch raspušta Sabor i uvodi neku vrstu izvanrednog
stanja u strahu od mogucih nemira, raste prosrpsko i protudinasticko raspoloženje
Veleizdajnicki i Friedjungov proces – politicari Samostalne srpske stranke iz Koalicije
optuženi su i osueni kao srpski agenti, ali su kasnije pomilovani, istodobno u Becu Supilo i
Koalicija tuže novinara i povjesnicara Friedjunga za klevetu, taj proces završio je nagodbom
1912. nova politicka kriza potaknuta I. balkanskim ratom: djeluje revolucionarna studentska
mladež radikalne jugoslavenske orijentacije - ban Slavko Cuvaj uvodi komesarijat, ranjen u
atentatu, kasnije je pokušan i atentat na njegovog nasljednika Ivana Skerlecza
1913. ukinuto je izvanredno stanje, povucena Željeznicka pragmatika, na vlast ponovo dolazi
Hrvatsko-srpska koalicija (sada na celu sa srpskim politicarom Svetozarom Pribicevicem, koji
vodi oportunisticku politiku u odnosu na dualisticki sustav)
GOSPODARSTVO I DRUŠTVO
- austro-ugarsko tržište: Austrija razvija industriju, a Ugarska poljoprivrednu
proizvodnju, ni jednoj ni drugoj ne odgovara znatnija industrijalizacija Hrvatske, koja
treba biti ponajprije izvor sirovina
- u Hrvatsku se slijeva strani kapital, ali je razvoj podreen interesima Beca i
Budimpešte
- iskorištava se drvno bogatstvo, donekle se razvija drvna i prehrambena industrija
- gotovo 85% stanovništva živi na selu, polovica seljaka živi na malim posjedima koji
dostaju tek za preživljavanje, zaostala poljoprivreda pokušava se nadoknaditi vecim
brojem radne snage (zadružne obitelji)
- Dalmacija je upucena na proizvodnju vina i maslina, ne postoje željeznicke veze sa
sjeverom
- pojava domacih banaka
- urbanizacija ipak napreduje
- oko 50% stanovništva je nepismeno
- demografski rast se povecava, što dovodi do pojacane emigracije u obje Amerike i
drugdje (uoci I. svj. rata Hrvatsku je napustilo oko 15% stanovnika)
5
PRVI SVJETSKI RAT 1914-1918.
(Ratne operacije od pocetka rata do kraja 1916. god)
Suvremenici ga nazivaju Velikim ratom. Nijedna od država koje su sudjelovale nije ocekivala
da ce rat biti tako dugotrajan i krvav. Jedino je Njemacka bila potpuno spremna za rat, ostale
je zemlje na ulazak u rat prisilio sustav saveza.
Uzrok: sukob interesa dvaju saveza imperijalistickih sila, Antante i Trojnog saveza
(Centralnih sila)
Povod: atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. VI. 1914. u Sarajevu – Gavrilo
Princip – organizacija Mlada Bosna (iza nje stoji «Ujedinjenje ili smrt» iz Srbije,
prijestolonasljednik je bio sklon trijalistickom preureenju, pa je zato predstavljao smetnju
srpskim interesima) – austro-ugarski ultimatum Srbiji – Rusija ohrabruje Srbiju da ne pristane
POCETAK RATA
- 28. VII. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, dunavska flota bombardira Beograd
- Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj i zapocinje mobilizaciju
- Njemacka objavljuje rat Rusiji i Francuskoj, preko Belgije napada Francusku
- Velika Britanija objavljuje rat Njemackoj, službeno zbog napada na neutralnu Belgiju
- Italija ostaje neutralna
- Japan ulazi u rat na strani Antante, Osmansko Carstvo na strani Cent. Sila
- sile Antante dogovorile su se da nece pristati na separatni mir
- njemacki ratni cilj: pripajanje Belgije i dijelova Ruskog Carstva, austro-ugarski ratni
cilj: protektorat nad Srbijom, Crnom Gorom i Albanijom
STANJE NA BOJIŠTIMA 1914.
Zapadno bojište (Francuska i Belgija)
- njemacki ratni plan: munjeviti rat na Zapadu i osvajanje Pariza prije negoli Rusija
provede mobilizaciju (Von Schliefenov plan)
- brzo osvajanje Belgije - njemacka vojska izbjegava trupe duž granice i brzo dolazi
nadomak Pariza
- IX. 1914. bitka na rijeci Marni – francuski protunapad (general Joffre)
- dolazak Britanaca
- pozicijski rat: rovovske borbe, stabilna crta bojišta, «na Zapadu ništa novo» do 1918.
Istocno bojište (Galicija i Istocna Pruska)
- suprotno ocekivanjima Rusija je brzo provela mobilizaciju i povela uspješnu ofenzivu
na Istocnu Prusku (Njemacka) i Galiciju (Austro-Ugarska)
- bitka kod Tannenberga – zaustavljen ruski prodor u Njemacku (Paul von Hindenburg)
- austro-ugarska vojska slabo je pripremljena pa doživljava poraze, galicijski front
stabilizirat ce se tek uz pomoc njemackih pojacanja
Balkansko bojište (Srbija) – srpska vojska dobro je pripremljena zbog balkanskih ratova i
odolijeva austro-ugarskoj ofenzivi do 1915. godine (pobjede na Ceru i rijeci Kolubari)
Ostala bojišta: njemacke kolonije u Africi i na Dalekom istoku, Kavkaz (Osmansko Carstvo –
Rusija), Sueski kanal (Britanci – Turci)
STANJE NA BOJIŠTIMA 1915.
6
Talijansko bojište
– Italija objavljuje rat Austro-Ugarskoj
– 26. IV. 1915. Londonski ugovor Antanta joj je obecala Tirol, Dalmaciju, dio Albanije
i dio njemackih kolonija
– bojište u dolini rijeke Soce, austro-ugarska vojska pomaknula je crtu dublje u
talijanski teritorij
Balkansko bojište
- Bugarska ulazi u rat na strani Centralnih sila i napada Srbiju s istoka
- austro-ugarska vojska na Balkanu stavljena je pod njemacko zapovjedništvo i ojacana
njemackim trupama, do pocetka 1916. god. austro-njemacke snage okupirale su cijelu
Srbiju i Crnu Goru
- srpska vojska i vlada povlace se preko Albanije na otok Krf
- veljaca 1915. pokušaj britanskog osvajanja Bospora i Dardanela – iskrcavanje u
Galipolju – turska pobjeda
Istocno bojište – protunapad Centralnih sila i austro-njemacko zauzimanje cijele Poljske
Zapadno bojište – Nijemci pocinju koristiti otrovne plinove (iperit i klor), obje strane uvode
ratno zrakoplovstvo
Podmornicki rat – cilj je prekinuti britansku opskrbu iz prekomorskih zemalja, stradavaju i
putnicki i trgovacki brodovi
STANJE NA BOJIŠTIMA 1916.
Zapadno bojište
- II-VI. 1916. bitka kod Verduna – njemacka ofenziva na veliku francusku utvrdu
kojom zapovijeda general Pétain – neuspjeh – oko milijun žrtava na obje strane
- ljeto 1916. bitka na rijeci Sommei – saveznicka ofenziva – neuspjeh (Britanci prvi put
upotrijebili tenkove)
Istocno bojište
- velika ruska ofenziva generala Brusilova – nema bitnih promjena
- Rumunjska ulazi u rat na strani Antante zbog krive procjene da ce Brusilov slomiti
Austro-Ugarsku, veci dio Rumunjske okupirale su Centralne sile još iste godine
Balkansko bojište - otvoreno novo, solunsko bojište – u rat na strani Antante ulazi Grcka,
saveznici se iskrcavaju u Solunu
Rat na moru
- pomorska blokada Njemacke na Sjevernom moru i Austro-Ugarske na Jadranskom,
odlucna za konacan ishod rata
- svibanj 1916. britansko-njemacka pomorska bitka kod Skagerraka (neriješeno, ali
dugorocno ce više koristi imati Britanci)
7
DVIJE REVOLUCIJE U RUSIJI 1917.
Stanje u Rusiji: velike socijalne razlike, oko 90% stanovništva su seljaci bez zemlje koji rade
na veleposjedima plemstva i Pravoslavne crkve, na prijelazu stoljeca razvija se industrija,
položaj radnika je težak, u Rusiji žive brojni pripadnici neruskih naroda koji razvijaju vlastitu
nacionalnu svijest (Poljaci, Litvanci, Finci, Ukrajinci, Armenci, Azeri, Tatari itd.), car Nikola
II. Romanov vlada u duhu «samodržavlja», nakon prve revolucije 1905. god. uveden je
parlament (Duma), tijekom ratnih godina Rusija je iscrpljena i narod živi u krajnjoj bijedi,
zbog nestašice hrane demoralizirana je i fronta i pozadina
FEBRUARSKA (VELJACKA) REVOLUCIJA
- ožujak 1917. (veljaca po julijanskom kalendaru) štrajk u Petrogradu prerasta u širu
pobunu, vojska staje na stranu pobunjenika
- abdikacija Nikole II, nijedan clan carske kuce nije htio preuzeti prijestolje i
odgovornost za katastrofu – pad monarhije
- Privremena vlada na celu s Aleksandrom Kerenskim (eser-socijalist), zastupa interese
graanstva i zemljoposjednika te pokušava pretvoriti Rusiju u parlamentarnu
republiku
- raspisani su izbori za Ustavotvornu skupštinu, proglašena je amnestija i ukinuta
cenzura
- vlada nije pristupila obecanim reformama i nastavila je rat, štrajkovi se nastavljaju,
osnivaju se radnicki i vojnicki sovjeti (vijeca)
OKTOBARSKA (LISTOPADSKA) REVOLUCIJA
- boljševici – komunisti, radikalno krilo socijaldemokratske stranke, nisu imali utjecaja
do povratka Vladimira Iljica Lenjina iz emigracije, postupno preuzimaju sovjete
- u travnju 1917. god. Nijemci su omogucili Lenjinu da se iz Švicarske vrati na teritorij
Rusije preko Njemacke
- Lenjinov program: hitna uspostava mira, pravo svih narodnosti Rusije na
samoopredjeljenje, agrarna reforma, nadzor radnika nad tvornicama, vlast treba
pripasti sovjetima – neposredna demokracija (Travanjske teze)
- 7. XI. 1917. boljševici koriste Sveruski kongres sovjeta i provode državni udar u
Petrogradu uz pomoc mornara s krstarice «Aurore», svrgnuta Privremena vlada
- objavljeni su dekreti o sovjetskoj vlasti, miru, narodnostima, zemlji i sl.
- 18. I. 1918. boljševici raspuštaju Ustavotvornu skupštinu (nakon što na izborima za
nisu dobili potrebnu parlamentarnu vecinu) i uvode revolucionarnu diktaturu
- Sovjetska Rusija – prva država ciji cilj je stvaranje besklasnog društva prema
Marxovim zamislima
- 1. III. 1918. mir u Brest-Litovsku – boljševicka vlada sklapa separatni mir s
Centralnim silama i odrice se teritorija Finske, baltickih država, Poljske, Bjelorusije,
Ukrajine i kavkaskih država
- nakon kapitulacije Njemacke, boljševicka vlada poništila je taj ugovor i zahtijevala
povrat teritorija bivše carske Rusije, posljedica cega ce biti rat s Poljskom i baltickim
državama
- izbija graanski rat izmeu Crvene armije i Bijele garde, «bijeli» ce dobivati pomoc
od zemalja Antante jer su boljševici odbili vracati sve dugove carske Rusije prema
Zapadu, «crveni» pobjeuju, borbe u europskom dijelu Rusije trajale su do 1920. god,
a u azijskom do 1922.
8
SVRŠETAK I. SVJETSKOG RATA
ULAZAK S.A.D. U RAT
- u skladu s «Monroevom doktrinom» SAD službeno vode strogo neutralnu politiku
- americki kapital kreditira Veliku Britaniju i ostale države Antante i nije mu u interesu
da one izgube rat
- javnost je sklona Antanti, osobito nakon potapanja Luzitanije 1915. god. (poginulo
128 americkih graana)
- stanje 1917: Njemacka vodi totalni podmornicki rat, revolucija u Rusiji – veci izgledi
za pobjedu Centralnih sila, otkriven je njemacki prijedlog Meksiku za ulazak u rat
- travanj 1917. predsjednik Thomas Woodrow Wilson nagovara Senat da objavi rat
Centralnim silama
- u Francusku uskoro stižu dobro opremljene americke jedinice
ZAVRŠNA FAZA RATA
- proljece 1918. nakon Brest-Litovskog mira, njemacke snage koncentriraju se na
zapadnom bojištu i zapocinju veliku ofenzivu
- Centralne sile teško su iscrpljene zbog višegodišnje pomorske blokade (nestašice
hrane, sirovina i goriva) i nemaju snage završiti rat
- kolovoz 1918. velika ofenziva sila Antante na svim bojištima
- rujan 1918. proboj solunskog bojišta i kapitulacija Bugarske
- listopad 1918. Osmansko Carstvo gubi posjede na Bliskom istoku (izbija velika
pobuna Arapa protiv osmanske vlasti, a Britanci zauzimaju Bagdad) – kapitulacija
- istovremeno zapocinje raspad Austro-Ugarske, nacionalni pokreti preuzimaju vlast u
svim pokrajinama, car Karlo obecava stvaranje federativne države, no sada je
prekasno za reforme
- Njemacka: pobune mornara i nemiri zbog nestašice hrane, abdikacija i bijeg cara
Vilima II. u Nizozemsku, socijaldemokrati formiraju vladu i zapocinju pregovore o
sklapanju mira
- 11. XI. 1918. kapitulacija Njemacke i kraj rata
POSLJEDICE I. SVJETSKOG RATA
- demografski poremecaj: blizu 10 milijuna poginulih, 20 milijuna ranjenih (vecina
invalidi), 20 milijuna umrlih od epidemije španjolske gripe (1918-19), neravnoteža
spolova
- gospodarstvo: teška kriza u europskim državama – ratni troškovi nadmašuju
proizvodnju – nestašice i inflacija novca; u neutralnim zemljama i SAD-u, naprotiv,
gospodarstvo cvate zbog velikog izvoza
- društvene promjene: emancipacija žena, stari vladajuci sloj gubi moc i utjecaj
- politicke promjene: propast starog svjetskog poretka, raspad 4 carstva, SAD postupno
zamjenjuju V. Britaniju kao velesila br. 1, nacionalni pokreti – nastanak novih država,
socijalne revolucije u Rusiji te srednjoj i istocnoj Europi, lijevi i desni radikalizam
- kultura: pesimisticki svjetonazor (npr. Oswald Spengler: Propast Zapada)
9
HRVATSKA U DOBA I. SVJETSKOG RATA
Prilike 1914-18.
- izvanredno stanje - ogranicavanje graanskih sloboda, cenzura, politicki procesi
- pojava politicke emigracije - Trumbic i Supilo odlaze 1914. god. u Italiju, gdje
osnivaju Hrvatski odbor, nakon prelaska u Pariz, pa London 1915. god. Hrvatski
odbor prerasta u Jugoslavenski odbor, koji okuplja hrvatske, srpske i slovenske
emigrante iz Austro-Ugarske
- Hrvatsko domobranstvo – kao dio austro-ugarske vojske upucuje se na sva ratišta,
hrvatski vojnici su slabo motivirani za borbu na srpskom i ruskom bojištu, pa se cesto
predaju u zarobljeništvo, na talijanskom bojištu, naprotiv, moral je bio visok
- Jugoslavenska legija (tako se trebala zvati, ali je ipak dobila naziv Srpska
dobrovoljacka divizija) - postrojba sastavljena u Odesi 1916. god. od ratnih
zarobljenika Hrvata, Srba i Slovenaca, stavljena pod srpsko zapovjedništvo i upucena
na solunsku frontu
- «zeleni kadar» - odmetnicke skupine vojnih bjegunaca po hrvatskim šumama
- veljaca 1918. pobuna mornara u Boki, zahtijevaju sklapanje separatnog mira i
demokratske promjene, sudjelovalo je više od 400 mornara, kada je pobuna ugušena
protiv njih su voeni sudski procesi
- ratna privreda: državni nadzor nad tržištem, rekvizicije, prehrambene karte, centrale za
opskrbu
- god. 1918. Monarhija doživljava gospodarski slom (nestašice i visoka inflacija)
- Hrvatski sabor se sastaje svake godine radi izglasavanja proracuna, na vlasti je
Hrvatsko-srpska koalicija na celu s Pribicevicem, koja vodi oportunisticku politiku u
odnosu na dualizam i u dobrim je odnosima s ugarskom vladom, ban je od 1917. god.
Antun Mihalovic, takoer clan Koalicije
Moguca rješenja hrvatskog pitanja i nastojanja oko njih tijekom Prvoga svjetskog rata:
1. Trijalizam (odnosno austroslavizam) - stvaranje južnoslavenske autonomne jedinice u
Monarhiji, koja bi se sastojala od hrvatskih i slovenskih zemalja te BiH
- spominje se na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1915. god.
- Svibanjska deklaracija 1917. god. - Jugoslavenski klub u Carevinskom vijecu u
Becu (Istrani, Dalmatinci i Slovenci) zahtijeva stvaranje južnoslavenske državne
jedinice
2. Zajednicka država južnih Slavena – izdvajanje južnoslavenskih zemalja iz Monarhije i
njihovo ujedinjene sa Srbijom i Crnom Gorom
- Jugoslavenski odbor lobira kod antantine diplomacije za stvaranje jugoslavenske
države kao federacije Slovenije, Hrvatske, BiH te kraljevina Srbije i Crne Gore
- ratni ciljevi Srbije: a) «malo rješenje» - velika Srbija koja bi ukljucila Crnu Goru,
BiH, Slavoniju i Dalmaciju, b) «veliko rješenje» - cjelovita država Srba, Hrvata i
Slovenaca u kojoj bi Srbija imala prevlast
- Jugoslavenski odbor pregovara sa srpskom vladom, a Supilo 1916. god. istupa iz
Odbora jer uvia prave ratne ciljeve Srbije
- srpanj 1917. Krfska deklaracija Jugoslavenskoga odbora i Nikole Pašica, srpskog
premijera – stvorit ce se država SHS kao parlamentarna monarhija s dinastijom
Karaorevica, a o ostalim pitanjima ureenja (federacija ili unitarna država) odlucit
ce naknadno Ustavotvorna skupština
10
3. Samostalna Hrvatska – o potpunoj samostalnosti nije se ozbiljno razmišljalo zbog
pitanja razgranicenja sa Srbijom i Italijom (nakon kojega bi Hrvatska bila svedena na širu
okolicu Zagreba)
- HPSS i Cista stranka prava smatraju da Hrvatska najprije treba potvrditi vlastitu državnost,
pa tek nakon toga stupiti u moguci savez sa susjednim državama (što se cinilo opravdanim iz
gospodarskih i sigurnosnih razloga)
11
HRVATSKA 1918.
Nastanaka Države Slovenaca, Hrvata i Srba
ožujak 1918. Zagrebacka rezolucija – oporbeni politicari iz svih južnoslavenskih krajeva
Monarhije zahtijevaju stvaranje južnoslavenske države i pozivaju na «nacionalnu
koncentraciju»
listopad 1918. raspad Austro-Ugarske i stvaranje «narodnih vijeca»
Narodno vijece Slovenaca, Hrvata i Srba: predstavnicko tijelo Južnih Slavena Austro-
Ugarske, Predsjedništvo: Svetozar Pribicevic, Ante Pavelic stariji, Anton Korošec
16. X. manifest cara Karla o preureenju Monarhije u federativnu državu
19. X. Narodno Vijece SHS proglašava se vrhovnim politickim predstavništvom i zahtijeva
ujedinjenje Južnih Slavena
29. X. odluka Hrvatskoga sabora: Hrvatska-Slavonija-Dalmacija s Rijekom, kao suverena
država, prekida državno-pravne odnose s Austrijom i Maarskom i pristupa Državi SHS
Država Slovenaca, Hrvata i Srba: Hrvatska, Slovenija, BiH, Vojvodina; gl. grad Zagreb,
privremena vlada – Središnji odbor Narodnog vijeca; Država SHS definirana je kao provizorij
(privremena politicka vlast do konacnog ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom)
Problemi Države SHS:
- gospodarsko rasulo
- pitanje nasljeivanja austrougarske vojske i mornarice
- zeleni kadar
- zahtjevi za agrarnom reformom
- talijanska okupacija Dalmacije i Istre i pitanje granica
- Država SHS nije bila meunarodno priznata
- pitanje nacina ujedinjenja sa Srbijom – federacija ili centralisticka država, republika ili
monarhija (zbog neslaganja clanova Narodnog vijeca oko ujedinjenja Predsjedništvo,
tj. Pribicevic, pocinje na svoju ruku pregovore s Beogradom)
Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Jugoslavenski odbor zastupa Državu Slovenaca, Hrvata i Srba u inozemstvu.
Do meunarodnog priznanja nije došlo zbog diplomatske aktivnosti Italije i Srbije.
9. XI. 1918. Ženevska deklaracija o ujedinjenju (potpisnici Trumbic i Pašic) – trebalo se
provesti ujedinjenje na nacelu ravnopravnosti Kraljevine Srbije i Države SHS, meutim, u
tom casu u Srbiji je raspuštena vlada, pa je Pašicev potpis proglašen nevažecim (politicka
igra)
Socijalni nemiri: Narodno vijece SHS poziva srpsku vojsku da uvede red
Narodno vijece odredilo je izaslanstvo za odlazak u Beograd.
Naputak – dokument o uvjetima koje Delegacija treba postaviti prije samog ujedinjenja: da se
sacuvaju povijesne pokrajine, odredi nadležnost državnih i pokrajinskih vlasti, a buduce
ureenje odredit ce ustavotvorna skupština (Naputak su donijeli pristaše federalisticke struje
na celu sa Stjepanom Radicem)
Adresa – dokument kojim se zahtijeva bezuvjetno i hitno ujedinjenje Države SHS i Srbije, a
uvjeti iz naputka navedeni su kao «želje» (Adresu su srocili Svetozar Pribicevic i njegovi
suradnici, pristaše centralisticke struje)
25. XI. Skupština Vojvodine proglasila je ujedinjenje sa Srbijom
26. XI. Srbiji se prikljucila Crna Gora
1. XII. proglas regenta Aleksandra, nakon što je primio Delegaciju iz Zagreba s Adresom, o
stvaranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
12
VERSAJSKI POREDAK U EUROPI
sijecanj 1919. mirovna konferencija u Versaillesu
Velika trojica: David Lloyd George, Woodrow Wilson, Georges Clemencau (Velika
cetvorica: 3 + Vittorio Orlando)
Formalno su kao osnova mira prihvacena nacela iz «14 tocaka» W. Wilsona (pravo na
samoodreenje naroda, stvaranje mirovnog Društva naroda, razoružavanje)
Ipak, su u prvi plan došli interesi Velike Britanije (ravnoteža snaga) i Francuske (osveta
Njemackoj).
28. VI. 1919. Mirovni ugovor s Njemackom:
- oduzete su joj sve kolonije u korist Francuske i V. Britanije
- dijelovi teritorija dodijeljeni su Francuskoj, Poljskoj, Belgiji i Danskoj
- Slobodan grad Danzig (Gdansk)
- saveznicka okupacija Saarske oblasti
- oduzeta joj je ratna flota, a oružane snage smanjene na 100,000 ljudi
- demilitarizacija Porajnja
- ratna odšteta od 132 milijarde zlatnih maraka
Posebni mirovni ugovori s Austrijom, Maarskom, Bugarskom i Turskom: sve su morale
predati odreene teritorije, platiti odštetu i smanjiti vojne snage (posebno loše je prošla
Maarska koja je izgubila 2/3 predratnog teritorija), Austriji je izricito zabranjeno ujedinjenje
s Njemackom, a dinastija Habsburg nije se smjela restaurirati ni u jednoj od nasljednica
Nove države: Finska (osloboena od Rusije), Estonija, Letonija, Litva, Poljska (stvorena od
dijelova Rusije, Njemacke i Austrougarske), Cehoslovacka, Austrija, Maarska, Kraljevstvo
SHS
Države pobjednice povecale su teritorij (Francuska, Rumunjska, Italija) i kolonijalne posjede
(tzv. mandatna podrucja u Africi i na Bliskom istoku, pod britanskom i francuskom upravom).
Revizionizam: težnja za promjenom novog poretka, osobito jaka u poraženim državama, ali i
Italiji, Versajski poredak nije mogao osigurati trajan mir jer je ostavio mnoga neriješena
pitanja i prestrogo kaznio poražene.
Liga naroda – organizacija cije su clanice, u teoriji, trebale biti sve svjetske države, a cilj joj
je bio održavanje mira u svijetu (kontrola naoružanja, posredovanje u rješavanju sporova,
politicki i gospodarski pritisci na moguce agresore), sjedište u Ženevi, nastala je na inicijativu
predsjednika Wilsona, meutim SAD nisu postale clanica Lige naroda zbog povratka na
politiku izolacionizma, Liga naroda nije imala nikakve oružane snage na raspolaganju.
Vijece lige - središnje tijelo Lige naroda u kojem su stalne clanice bile V. Britanija,
Francuska, Japan (istupio 1933), Italija (istupila 1937), Njemacka (istupila 1933), SSSR
(istupio 1939).
Sukob interesa V. Britanije i Francuske: cilj francuske politike je onemogucavanje jacanja
Njemacke i održavanje versajskog sustava pod svaku cijenu, britanska politika usmjerena je
prema svjetskom kolonijalnom carstvu (sada preustrojenom u British Commonwealth), a u
Europi joj je odgovarala ravnoteža snaga (pa i na štetu Francuske) zbog cega su Britanci meu
prvima uspostavili diplomatske odnose sa SSSR-om i dopustili naoružavanje Njemacke u
doba Hitlera
«Sanitarni kordon» - pojas država izmeu Baltika i Crnog mora koji je trebao izolirati
Njemacku i SSSR (balticke republike, Poljska, Cehoslovacka, Rumunjska)
Mala antanta – savez usmjeren protiv maarskog revizionizma (Cehoslovacka, Rumunjska,
Kr. SHS/ Jugoslavija)
Balkanska antanta – savez ciji je cilj bilo ocuvanje postojecih granica na Balkanu
(Jugoslavija, Grcka, Rumunjska, Turska)
13
TURSKI NACIONALNI POKRET
1920. Mir u Sevresu: Osmansko Carstvo mora se odreci arapskih zemalja na Bliskom Istoku
(Irak, Transjordanija i Palestina – britanski mandati, Sirija i Libanon - francuski) te dijelova
Male Azije naseljenih Grcima i Armencima, tjesnaci Bospor i Dardaneli pod nadzorom su sila
Antante, tu su i odredbe o reparacijama i oružanim snagama
- pojavljuje se pokret na celu s Mustafom Kemal-pašom, proslavljenim vojskovoom iz
svjetskog rata, ciji je cilj stvaranje turske nacionalne države na ostatcima Osmanskog
Carstva te poništenje mira u Sevresu
1922. sultan je svrgnut s prijestolja
1923. proglašena je Republika Turska - na celu s Mustafom Kemalom zvanim Atatürk
(Otac Turaka) turske snage protjeruju Grke i Armence iz Male Azije, poništen je mir u
Sevresu (prema ugovoru iz Lausane iste godine, Turskoj je priznat današnji nacionalni
teritorij)
Reforme Kemala Atatürka: ukidanje šerijatskih zakona i odvajanje vjere od države,
parlamentarna republika, gregorijanski kalendar, jezicne reforme, latinicno pismo,
emancipacija žena, ukidanje tradicionalne nošnje, meutim, takve korjenite reforme i raskid s
tradicijom nisu mogli biti provedeni mirnim putem, pa je režim Kemala Atatürka morao
posezati za represijom i progonima neistomišljenika (osobito komunista i islamista)
POJAVA FAŠIZMA U ITALIJI
Italija nakon 1. svjetskog rata: gospodarska kriza popracena visokom nezaposlenošcu,
socijalnim nemirima i valom štrajkova, mit o «ukradenoj pobjedi» (nezadovoljstvo
nacionalistickih krugova teritorijalnim dobitcima), parlamentarne stranke nisu uspijevale
sastaviti stabilnu vladu, prijetila je socijalna revolucija
1919. Benito Mussolini, novinar, bivši socijalist i pristaša ulaska Italije u Svjetski rat, stvara
veteransku organizaciju Fasci di Combattimento (simbol organizacije je starorimski snop
fasces koji treba predstavljati jedinstvo naroda), financiraju ga posjednici krupnog kapitala
kako bi se mogli poslužiti poluvojnim odredima «crnokošuljaša» u gušenju štrajkova
Fašisticka ideologija: autoritarna država na celu s nepogrešivim voom treba riješiti
suprotnosti izmeu ekonomskih klasa i stvoriti jaku naciju, ojacana talijanska nacija mora
postati sredozemna velesila i stvoriti «novo rimsko carstvo», Italija treba postati korporativna
država, poslodavcima se obecava suzbijanje ljevice i zahtjeva sindikata, radnicima
osiguravanje radnih mjesta i placa, cijeloj naciji revizija versajskog poretka, a prvi korak na
tom putu trebalo je biti ukidanje demokracije i uništenje komunista i socijalista
1922. marš na Rim – kralj Viktor Emanuel III. daje Mussoliniju mjesto predsjednika vlade
- Mussolini je novim izbornim zakonom i pojacanom propagandom osigurao relativnu
pobjedu fašista na parlamentarnim izborima 1924. god.
1924. ubojstvo socijalista i voe oporbe Matteottija - povod za uvoenje izvanrednog stanja
1925. uvoenje fašisticke diktature, šef države – Il Duce, Italija je i dalje formalno monarhija
na celu s kraljem, fašizacija države provodi se postupno, a tek od tridesetih godina možemo
govoriti o pokušaju totalitarne kontrole društva i državnom nadzoru gospodarstva
- fašisti su uništili svaku oporbu i uveli red represijom, meutim, država nije bila onako
gospodarski i vojno jaka kako je tvrdila službena propaganda (to se pokazalo porazima
u 2. svjetskom ratu)
1929. Lateranski sporazumi – kompromis papinske i talijanske države oko «rimskog pitanja»
- stvorena država Vatikan, a katolicanstvo proglašeno državnom religijom u Italiji
14
SOVJETSKA RUSIJA
Svesovjetska Komunisticka Partija Boljševika (SKP/b) – nakon Oktobarske revolucije
1917. g. i Lenjinova državnog udara 1918. g. uspijevaju se održati na vlasti iako su dotada bili
mala skupina urotnika, proglašena je Ruska Sovjetska Federativna Republika i «diktatura
proletarijata»
Uzroci pobjede boljševika:
- njihov program bio je privlacan širokim narodnim masama (društvena jednakost i
stvaranje komunistickog društva, «Tvornice radnicima – zemlja seljacima!», pravo
neruskih naroda Rusije na samoodreenje)
- stranka ima cvrstu organizaciju i odlucno provodi teror prema svim protivnicima
(Ceka – tajna policija, kasnije GUP i NKVD)
- carizam je bio potpuno kompromitiran, a ostale politicke stranke nisu imale dovoljno
jasan program niti bile odlucne kao boljševici, «bijeli» su se dodatno kompromitirali
kao suradnici stranih sila (intervencija Antante)
Ratni komunizam (1918-21): doba graanskog rata, boljševici provode nacionalizaciju
(podržavljenje) tvornica, rudnika i veleposjeda i uvode jednake place za sve službe te
rekvizicije poljoprivrednih proizvoda. Uspjeli su ostvariti vojnu pobjedu nad bijelim armijama
i suzbiti unutarnji otpor, ali nisu uspjeli povecati proizvodnju i izbila je glad.
1921. NEP (Nova ekonomska politika): prestaju rekvizicije, dopušteno je privatno
vlasništvo seljaka nad zemljom i mala nedržavna poduzeca, do 1926. gospodarstvo je gotovo
dostiglo prijeratnu razinu (što je bio cilj) i tada je NEP ukinut
1922. Crvena Armija zauzela je sve dijelove Rusije i neke novostvorene nacionalne države
(Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija itd.) – stvorena je nova državna zajednica koja je osiguravala
prevlast Rusije u bivšem Carstvu i formalno poštivanje prava na samoopredjeljenje naroda -
Savez Sovjetskih Socijalistickih Republika (SSSR)
1924. Lenjinova smrt – tijekom sukoba boljševickih frakcija (tzv. lijevi i desni) uzdigao se
kao vrhovni vlastodržac generalni sekretar Partije Josif Visarionovic Džugašvili zvan Staljin
1925. Lav Trocki iskljucen je iz Partije i Staljin postaje neformalni diktator
1926. kraj NEP-a i pocetak planskog gospodarstva
- «petoljetke» (petogodišnji planovi proizvodnje, prvi je pokrenut 1928.)
- kolektivizacija poljoprivrede – prisilno stvaranje kolhoza (kolektivnih seoskih
gospodarstava) i sovhoza (državna poljoprivredna poduzeca), progon «kulaka»
- u petoljetkama je uspješno provedena industrijalizacija i elektrifikacija države, no uz
visoku cijenu (nizak životni standard radnika i prisilan rad politickih zatvorenika)
Obilježja staljinizma: konacan cilj je stvaranje besklasnog društva, a sva su sredstva «na
putu u komunizam» dopuštena, ideologija je nova državna religija (Staljinovo shvacanje
marksizma – «Država odumire svojim jacanjem»), kult licnosti, centralizirana partijska
država («narodna demokracija» i «savez slobodnih republika» postoje samo na papiru), stroga
hijerarhija unutar Partije, totalitarizam – država se trudi kontrolirati cjelokupan život
pojedinca od roenja do smrti, obracun sa stvarnim i mogucim protivnicima (osobito unutar
same Partije nitko nije bio siguran), diktaturu provodi golemi državni aparat s jakom tajnom
policijom (GUP/NKVD), tocan broj žrtava nije poznat, neke procjene govore o 12 milijuna
Gulag – radni logor za politicke zatvorenike
Diktaturi je pogodovala izolacija Sovjetskog Saveza od Zapada. SSSR nije priznavao vanjske
dugove carske Rusije, pa su zapadne zemlje kasno sklopile diplomatske odnose sa SSSR-om.
(meu prvima su bile Turska, Njemacka i Velika Britanija – zašto?).
KOMINTERNA (Treca komunisticka internacionala) – osnovana 1919, preko te organizacije
sve komunisticke partije izvan SSSR-a (u vecini zemalja bile su stavljene izvan zakona)
povezane su u jedinstvenu mrežu i bile su pod Staljinovom kontrolom.
15
HRVATSKA U KRALJEVSTVU SHS (1918-1920)
Prvi potezi nove vlasti i pokušaji otpora
Proglas Ciste stranke prava: cin ujedinjenja 1. XII. 1918. g. bio je jednostran i nije bio
pravovaljan jer ga nije potvrdio Hrvatski sabor niti je organiziran referendum o tom pitanju
Stav Radiceve HPSS: Hrvatski sabor mora se sastati i potvrditi ujedinjenje, meutim, on je
raspušten i nije više sazivan tijekom cijelog postojanja prve Jugoslavije
5. XII. 1918. demonstracije u Zagrebu protiv ujedinjenja, oružani sukob izmeu domobrana
(na strani demonstranata) i vladinih snaga (Narodna straža SHS, sastavljena od «sokolaša» i
mornara iz Dalmacije), 16 poginulih (prosinacke žrtve), povod za hitno raspuštanje
domobranstva i Pribicevicev poziv srpskoj vojsci da uvede red (što se opravdavalo i strahom
od sovjetske revolucije)
Centralizacija
- u novoj državnoj vladi najvažnije položaje zauzimaju srpski politicari, Stojan Protic –
premijer, Svetozar Pribicevic – ministar unutarnjih poslova, jedini Hrvat na važnijem
položaju bio je Ante Trumbic – ministar vanjskih poslova
- u «precanskim krajevima» (bivša Austro-Ugarska) srbijanska vojska ima okupacijske
ovlasti
- smanjen je djelokrug pokrajinskih vlada, novi hrvatski ban Ivan Palecek provodi
zapovijedi iz Beograda, do donošenja ustava privremeno su zadržane pokrajine
Hrvatska i Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina itd.
- Privremeno narodno predstavništvo (parlament) ima zadatak organizirati izbore za
Ustavotvornu skupštinu
- regent Aleksandar ima velike ovlasti u upravi i zakonodavstvu
Zamjena novca
- 1918. god. austro-ugarska kruna i srpski dinar imaju približno jednaku vrijednost
- nakon propasti Monarhije, obezvrijeene krune iz Austrije i Maarske krijumcare se u
Kraljevstvo SHS, provodi se markiranje novcanica
- paralelna sredstva placanja – srpski dinar u istocnom dijelu države i «SHS-kruna» u
zapadnom dijelu (u državama nasljednicama Monarhije krune su dugo ostale u
optjecaju, a meusobno su se razlikovale po pecatima i markicama s obilježjem nove
vlasti, stopa inflacije nije bila svuda jednaka)
- novi dinari Kraljevstva SHS tiskani su vec u sijecnju 1919. god, no konacna zamjena
kruna odgaa se zbog interesa špekulanata bliskih vlasti
- krune su ostale u optjecaju do pocetka 1921, zamijenjene su po tecaju od 1 dinar za 4
krune (umjesto stvarnog tecaja na temelju kupovne moci 1 d. za 2 -2,50 k.)
Nasilno žigosanje stoke – izaziva lokalne pobune hrvatskih seljaka
Meunarodno priznanje Kraljevstva SHS – odgaa se zbog neriješenog «jadranskog
pitanja» (SAD – II. 1919, Francuska i V. Britanija – VI. 1919, Italija – XII. 1920)
Trianonski ugovor (VI. 1920) - odreene su granice s Maarskom, Kraljevstvu SHS pripali
Meimurje, Baranja, Backa i Banat
Rapalski ugovor (XI. 1920) - odreene su granice s Italijom, Kraljevstvo SHS popušta zbog
pritiska Francuske i V. Britanije, Italiji su pripali Istra, Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo
Rijeka – slobodna gradska država (1924. prikljucena Italiji)
Problemi nove države: nacionalna pitanja (6 južnoslavenskih naroda i brojne manjine),
agrarno pitanje (zahtjevi za preraspodjelom zemlje, što je obecao i sam regent), opce
siromaštvo i slaba industrija, prometna nepovezanost pokrajina, slabo stanje sigurnosti izvan
gradova (razlicite razbojnicke skupine, od kojih neke imaju i politicki predznak)
16
DJELOVANJE HPSS-A
- od 1904. djeluje na podrucju Hrvatske i Slavonije, zastupa interese seljaka kao
najbrojnijeg društvenog sloja
- program do 1918: povijesno i prirodno pravo Hrvatske na državnost, demokracija,
gospodarske reforme u cilju jacanja srednjeg seljackog posjeda, trijalizam
(austroslavizam)
- kao clan Središnjeg odbora Narodnog vijeca, Stjepan Radic traži da Srbija prije
ujedinjenja prizna pravo na suverenost svim clanicama buduce države
- nakon ujedinjenja, HPSS prelazi u oporbu spram politike državne centralizacije koju
provode Pribicevic i Dvor
- 1919. god. Stjepan Radic dolazi na celo stranke nakon smrti brata Antuna
- nacionalni program: Hrvatska – seljacka republika u ravnopravnom savezu
južnoslavenskih, a poželjno, i šire, podunavskih malih država
- 1920. izbori za Ustavotvornu skupštinu – HPSS je najjaca stranka Hrvatske i Slavonije
odnosno cetvrta stranka po snazi na državnoj razini (opce biracko pravo za muškarce)
- nakon izborne pobjede, HPSS mijenja naziv u HRSS: Hrvatska republikanska
seljacka stranka i otvoreno se zalaže za republikansko i federativno ureenje
- HRSS širi utjecaj i na graanski sloj te na Hrvate izvan sjeverne Hrvatske, a pritisci od
strane režima samo pogoduju rastu popularnosti
OSTALE STRANKE
- Demokratska stranka (Svetozar Pribicevic i Ljuba Davidovic) – zagovara integralno
jugoslavenstvo, nacionalni joj je program pretopiti sve južnoslavenske narode u
jedinstvenu naciju, ima pristaša meu svim narodima, no najviše meu «precanskim»
Srbima, kasnije se raspala na Pribicevicevu i Davidovicevu stranku
- Radikalna stranka (Nikola Pašic) – uživa podršku Dvora i biraca u Srbiji, cilj joj je
osigurati politicku i gospodarsku prevlast Srbije nad drugim narodima u državi
- Hrvatska stranka prava (Ante Pavelic mlai) – nastala od Ciste stranke prava
(«frankovci»), istice pravo Hrvatske na potpunu samostalnost, s vremenom ce
naginjati desnom radikalizmu
- Hrvatska zajednica (Ivan Lorkovic, Matko Laginja) – liberalna graanska stranka
nastala ujedinjenjem Stranke prava («starcevicanci») i Napredne stranke, HZ je u
pocetku naginjala integralnom jugoslavenstvu, ali je još prije izbora odustala i pocela
zagovarati federalizam i suraivati s Radicem, na izborima za Ustavotvornu skupštinu
doživljava poraz
- Hrvatska federalisticka seljacka stranka (A. Trumbic) – nastala 1926. od HZ i
nekih nezadovoljnika Radiceve stranke
- Hrvatska pucka stranka – program katolickog jugoslavenstva, postala je s
vremenom marginalna u odnosu na HRSS kao i ostale hrvatske stranke, imala je
najviše pristaša meu katolicima u Dalmaciji i Hercegovini
- Komunisticka partija Jugoslavije – radikalne socijalne reforme i stvaranje Sovjetske
Republike Jugoslavije, na izborima za Ustavotvornu skupštinu cak treca stranka po
snazi, ubrzo je stavljena izvan zakona kao protudržavna i revolucionarna snaga, pa
djeluje u tajnosti, privlaci intelektualce-ljevicare i industrijske radnike
17
GOSPODARSTVO
- Hrvatska je i dalje pretežno agrarna zemlja, ali se razvoj industrije donekle ubrzao
- do sredine 20-ih godina doživljava gospodarski polet
- seljaštvo se zahvaljujuci inflaciji tijekom 1. svjetskog rata riješilo dugova
- agrarna reforma: buduci da je vecina seljackih posjeda manja od 5 ha, država
pristupa programu preraspodjele veleposjeda, meutim, reforma nije uspješno riješila
agrarno pitanje zbog politickih manipulacija (najviše su se okoristili srpski veterani iz
1. svjetskog rata, a dio veleposjednika uspio se nagoditi s državom)
- rast gradova: višak stanovništva sa sela slio se u gradove jer se u industrijskom sektoru
mogao naci posao, osobito su se razvili Zagreb i Split
- 1925. željeznicka pruga Zagreb -Split
- hrvatski financijski krugovi uspjeli su se ukljuciti u jugoslavensko tržište i dobro
posluju do pocetka velike gosp. krize (1929-33)
Hrvatska je od najnerazvijenije pokrajine Austro-Ugarske postala najrazvijenija pokrajina
Kraljevstva SHS, meutim, njezinim prednostima dugorocno ce se najviše okoristiti vladajuci
krugovi u Beogradu.
HRVATSKA 1921-28: RADICEV NACIONALNI POKRET
Vidovdanski ustav (28. VI. 1921.)
- radikalski prijedlog ustava izglasan je u Konstituanti tijesnom natpolovicnom vecinom
(223/419), prema ranijim dogovorima trebala ga je potvrditi dvotrecinska vecina
- 50 zastupnika HRSS-a bojkotiralo je rad skupštine jer nisu htjeli polagati prisegu
kralju, Radicev nacrt ustava «neutralne seljacke republike» Hrvatske (koja može, ali i
ne mora uci u savez s ostalim južnoslavenskim državama) ujedno je stranacki program
- Ustavotvornu su skupštinu ubrzo napustili i Hrvatska zajednica, HSP te još neki
oporbeni zastupnici, komunisti su u meuvremenu stavljeni izvan zakona, pa nisu ni
smjeli sudjelovati, radikali su preostale stranke pridobili da glasuju za ustav razlicitim
ustupcima i obecanjima
- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca: unitarna parlamentarna monarhija, kralj ima
velike ovlasti u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, centralizirana državna uprava,
bit ce uvedena administrativna podjela na 33 oblasti, koja ce razmrviti stare povijesne
cjeline, službeno postoji jedna nacija, «srpsko-hrvatsko-slovenska» i jedan jezik s tri
narjecja
- Ustav je ozakonio vec uspostavljeni državni centralizam i nacionalni unitarizam te nije
stvorio politicki okvir u kojemu bi se mogla riješiti nacionalna, socijalna i gospodarska
pitanja nove države
Djelovanje HRSS-a 1921-28. god.
- do 1923. stranka odbija uci u Narodnu skupštinu, ali koristi sve ostale legalne oblike
politicke borbe
- jasan program glede nacionalnih i socijalnih pitanja: teritorijalna cjelovitost Hrvatske
(Banska Hrvatska s Dalmacijom), republika, moguci savez država Jugoslavije, ali i
šire, svih podunavskih i balkanskih država, graanska prava, agrarna reforma u smislu
stvaranja srednjih posjeda
18
- stranacke podružnice osnivaju se ubrzo i u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini,
pa cak i u Sloveniji i Makedoniji
- izbori 1923: HRSS predstavlja drugu politicku snagu u skupštini (70/310) i ima znacaj
hrvatskog nacionalnog pokreta ciji je cilj preustroj države
- u Narodnoj skupštini nastupa zajedno s HZ i HSP kroz Hrvatski blok, no ne uspijevaju
ostvariti ciljeve parlamentarnim putem, jedino uspijevaju odgoditi podjelu nekadašnje
Banske Hrvatske na Zagrebacku, Primorsko-krajišku, Osjecku i Srijemsku oblast
(Dalmacija je podijeljena na Splitsku i Dubrovacku)
- Radic pokušava dobiti podršku Lige naroda i stranih sila za rješavanje hrvatskog
pitanja, no njihov interes je slab, posjetio je Britaniju, Austriju, SSSR
- 1924. god, Stjepan Radicu u Moskvi uclanjuje HRSS u Seljacku internacionalu
(odsjek Kominterne) kako bi privukao pozornost, po povratku u zemlju zatvoren je
zbog protudržavne djelatnosti
- izbori 1925: unatoc zabrani promidžbe, HRSS osvaja 67 od 315 mandata, kralj
Aleksandar amnestirao je Radica, a Pašic mu nudi sporazum
- zaokret: stranka mijenja ime u HSS, odrice se republikanstva, priznaje Vidovdanski
ustav i zalaže se za federalizaciju Kraljevine SHS parlamentarnim putem, stvorena je
koalicijska vlada radikala i radicevaca sa Stjepanom Radicem kao ministrom prosvjete
- 1926. pad koalicijske vlade, pokazalo se da je sporazum bio tek kratkorocna politicka
taktika radikala
- izbori 1927: HSS je izgubio dio pristaša (Trumbiceva HFSS), pa dobiva nešto manje
glasova zbog cega je Radic prisiljen na novi politicki zaokret
- Seljacko-demokratska koalicija (SDK): HSS + SDS (Samostalna demokratska
stranka Svetozara Pribicevica, Pribicevic je u meuvremenu uvidio da je
jugounitarizam bio samo politicki instrument Pašica i Dvora te da srbijanski politicari
ne misle dijeliti vlast sa Srbima-precanima, zato se približio Radicu i poceo zagovarati
federalizam)
- novo podrucje djelovanja HSS-a bile su skupštine hrvatskih oblasti
- SDK postaje ozbiljna prijetnja vladajucim radikalima – imala je masovnu podršku
Hrvata te dijela precanskih Srba, a u Skupštini je javno prozivala radikale umiješane u
financijske afere
- 20. VI. 1928. atentat u Skupštini: radikal Puniša Racic ubio je Pavla Radica i uru
Basariceka te ranio Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Granu, Racic je u napadu
bijesa izvukao revolver i zapucao, a sve je zapravo bilo isplanirano
- 8. VIII. 1928. smrt Stjepana Radica uslijed posljedica ranjavanja
- u Zagrebu izbijaju veliki prosvjedi, a SDK odbija sudjelovati u radu Skupštine i traži
hitan preustroj države
19
SVJETSKA GOSPODARSKA KRIZA 1929-33.
Uzroci krize
- kapitalisticko svjetsko gospodarstvo prolazi kroz razvojne cikluse, nakon povoljne
konjunkture redovito nastupa razdoblje stagnacije i krize
- politika slobodnog tržišta (liberalni kapitalizam) nije mogla osigurati vjecni privredni
rast, dvadesetih godina XX. stoljeca uzlet je bio najveci dotada, osobito u SAD i
zemljama-pobjednicama prvog svjetskog rata
- hiperprodukcija: industrija je proizvodila više robe no što se moglo potrošiti
- brz rast vrijednost dionica poduzeca privlacio je sve više ulagaca i pogodovao
burzovnom mešetarenju
- psihološki cinitelji produbili su krizu jer kada je zapocela svi su težili štednji pa su
ulaganja naglo opala, to je tzv. ekonomska depresija – ulaganja, proizvodnja i
potrošnja padaju na minimum
Obilježja krize
- kriza je zapocela u listopadu 1929. slomom njujorške burze (Crni petak na Wall
Streetu)
- panika se iz SAD proširila na sve dijelove svijeta
- bankrotiralo je mnogo velikih ulagaca, banke i poduzeca propadali su lancanom
reakcijom, vlade država nisu se htjele miješati zbog tadašnjih ekonomskih dogmi da
svaka intervencija države u tržišne odnose vodi u komunizam, a preživjele banke
odbijale su davati zajmove
- deflacija – cijene su padale i novac se povlacio s tržišta pa mu je rasla vrijednost,
nastupila je kronicna nestašica novca
- razina zaposlenosti neprestano je padala, a s njome i place (uslijed velike ponude
radne snage i nestašice novca)
- kriza je izazvala politicku krizu u svim zemljama koje je zahvatila, opce obilježje tih
politickih kriza bila je sumnja u parlamentarnu demokraciju i porast desnog, a
ponegdje i lijevog radikalizama
- SSSR nije osjetio krizu jer je tu vec zapocinjao drugi petogodišnji plan, a država je
bila razmjerno izolirana od svjetskog tržišta
- konac 1932. vrhunac krize, npr. u Njemackoj je razina industrijske proizvodnja
iznosila 50% one iz 1929, a nezaposleno je bilo gotovo šest milijuna registriranih
radnika
Rješenja
- naposljetku su sve države bile prisiljene na politiku intervencionizma (miješanje
države u gospodarstvo)
- politicki sustav promijenio se u Njemackoj (nacional-socijalizam), Španjolskoj (pad
monarhije i privremena vladavina ljevice), zemljama istocne Europe (vojne i
monarhisticke diktature u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji…)
- u SAD predsjednik Franklin D. Roosevelt provodi reforme pod nazivom New Deal:
devalvacija dolara, progresivni porez, državna ulaganja i javni radovi, povoljni
zajmovi farmerima, ukidanje prohibicije alkohola – sve je to povecalo kupovnu moc
stanovništva i opcu proizvodnju
- njemacki nacisti interveniraju putem velikih državnih narudžbi od industrije, uvodi se
i ratna proizvodnja, javni radovi i državna kontrola valute, Njemacka je prestala
placati reparacije još prije dolaska Hitlera na vlast
- Japan traži izlaz u ekspanziji i 1931. osvaja Mandžuriju, Italija provodi nacionalizaciju
dijela industrije i zapocinje pripreme za rat, 1935. napast ce Etiopiju,
20
USPON NACIONAL-SOCIJALIZMA U NJEMACKOJ
Njemacka 1918-19: nakon poraza i abdikacije cara, pobune u ratnoj mornarici i meu
radnicima nisu se smirile, socijaldemokrati žele Njemacku ureenu kao parlamentarnu
republiku, komunisti nastavak revolucije i sovjetski model države, na izvanrednim
izborima pobijedit ce socijaldemokrati
zima-proljece 1919. komunisticke pobune u Bavarskoj i Berlinu, nova vlada guši ih u krvi
uz pomoc bivših carskih vojnika okupljenih u dobrovoljacke odrede (Freikorps)
lipanj 1919. Versajski ugovor i novi val nezadovoljstva
srpanj 1919. u Weimaru izglasan republikanski i demokratski ustav («Vajmarska
republika»)
- desnicarski mit o «udarcu nožem u lea»: za njemacki poraz krivi su izdajniciljevicari,
a iza njih stoji meunarodna urota židovskih bankara
Poratna kriza: Njemacka je naglo izgubila tržište i izvore sirovina te dobila goleme
reparacije, država je prezadužena i financira se prekomjernim tiskanjem novcanica
(hiperinflacija), propadanje srednjeg sloja, problem razvojacenih veterana
Nacional-socijalisticka njemacka radnicka stranka (NSDAP): osnovana u Münchenu
neposredno prije prvog svjetskog rata s ciljem propagiranja ideja neopoganskih okultnih
društava njemackim radnicima, bila je potpuno beznacajna do dolaska Adolfa Hitlera na
njezino celo (1919), Hitler je bio razvojaceni kaplar podrijetlom iz Austrije
1923. vrhunac hiperinflacije, Njemacka ne može placati reparacije, pa je Francuzi
kažnjavaju okupacijom Ruhrske oblasti
- kružok generala Ludendorfa uz pomoc nacista pokušava preuzeti vlast u Bavarskoj
(Minhenski puc)
- nakon neuspjelog puca, Hitler odlazi na dvogodišnju robiju gdje piše knjigu Moja
borba
Nacisticka ideologija:
1. rasna teorija: tobože znanstveno ucenje o nejednakoj vrijednosti ljudskih rasa
pomiješana s okultnim bajkama o arijskoj rasi nadljudi, zloj, židovskoj rasi te
manje vrijednim «miješanim» rasama, nacional-socijalisticka država poradit ce
na «rasnoj higijeni» i uzgoju «novog covjeka»
2. ekstremni nacionalizam: Velikonjemacki Reich trebao bi obuhvatiti sve
etnicke njemacke krajeve (Austriju, Sudete, Danzig itd), a zatim i novi životni
prostor (Lebensraum) na racun slavenskih država na istoku
3. model države blizak fašistickom: Njemacku može stabilizirati jedino
ukidanje demokracije i diktatura na celu s nepogrešivim voom (Führer),
totalitarna je država nužno sredstvo za uspostavu «narodne zajednice»
4. novi svjetski poredak: revizija versajskih ugovora, ponovno naoružavanje i
obnova Njemacke kao svjetske velesile
1924-29. kratkotrajna stabilizacija Vajmarske republike: angloamericki zajmovi za
obnovu, odgoda placanja reparacija, privredni oporavak, povoljan meunarodni položaj
Njemacke, ekstremisticke stranke gube pristaše
1929-33. Velika kriza: Njemacka je posebno pogoena zbog ovisnosti o svjetskom kapitalu,
pad proizvodnje i visoka nezaposlenost, daljnje propadanje srednjeg sloja, jacanje lijevog i
desnog radikalizma
Uspon nacisticke stranke: osiromašene mase oduševljavaju se za Hitlerova obecanja, dok
krupni kapital (ne samo njemacki) financira naciste u strahu od moguce komunisticke
revolucije, nacisticki Jurišni odredi (SA) siju teror meu Židovima i politickim protivnicima
21
1932. parlamentarni izbori – nacisti dobivaju relativnu vecinu i ulaze u koaliciju sa strankama
desnice
sijecanj 1933. predsjednik Hindenburg imenuje Hitlera za kancelara
Palež Reichstaga – organizirali su ga sami nacisti, to je bio povod za obracun s komunistima i
uvoenje izvanrednog stanja, kancelar Hitler dobiva diktatorske ovlasti.
Iste godine, Njemacka istupa iz Lige naroda.
1934. Hindenburgova smrt, Hitler preuzima predsjednicke ovlasti te postaje Führer
«Noc dugih noževa» - Hitlerov obracun unutar vlastite stranke, smaknuti su Ernst Röhm i
voe SA koji su smetali njemackim vojnim i financijskim krugovima buduci da su bili
radikalni i u socijalnom smislu, Hitler se riješio mogucih politickih protivnika, a na mjesto SA
kao novu stranacku vojsku uzdigao je SS Heinricha Himmlera
1935. Nirnberški rasni zakoni – Židovi u Njemackoj gube sva graanska prava, takoer i
sve «nearijske» i hendikepirane osobe
Totalitarni III. Reich: «Jedan narod, jedna država, jedan voa!», svastika – drevni simbol
Sunca, politicka ubojstva i konclogori (prvi je osnovan u Dachau), masovni mitinzi i širenje
ideologije putem medija (Ministarstvo propagande Josepha Goebelsa), Gestapo – tajna
policija, opca vojna obveza i naoružavanje, postoje dva paralelna državna aparata, stari,
naslijeen od Vajmarske republike i novi, stranacki koji nadzire onaj prvi
Nacisti su državnim intervencijama u gospodarstvu smanjili nezaposlenost i nešto povecali
životni standard. Osim uspješne propagande, i to je bio jedan od razloga zašto je nacizam
imao podršku velikog dijela njemackog društva.
22
ISTOCNA AZIJA IZMEU DVA SVJETSKA RATA
INDIJA: citav Indijski potkontinent pod je britanskom kolonijalnom vlašcu, u meuratnom
razdoblju jaca pokret za neovisnost Indije, stranka Nacionalni kongres (osnovana još 1885) na
celu s Mohandasom Ghandijem vodi politiku pasivnog, nenasilnog otpora koji se pokazuje
vrlo djelotvornim (graanski neposluh i bojkot britanske robe), Britanci potpiruju razdor
izmeu Hindusa i indijskih muslimana
KINA: nakon proglašenja Republike 1911. god, središnja vlada Kuomintanga nadzire tek
mali dio kineskog teritorija, u vecini pokrajina vladaju domaci vojni gospodari
- i dalje je na snazi «politika otvorenih vrata» koja održava gospodarsku ovisnost Kine
- buduci da Kuomintang nije uspio srediti prilike i provesti reforme, jaca Komunisticka
partija Kine na celu s Mao Ce Tungom, relativno je samostalna od Kominterne i uživa
veliku podršku seljaka-bezemljaša
- od 1927. zapocinje nova revolucija i graanski rat izmeu nacionalista na celu s
generalom Cang Kaj Šekom te Maovih komunista, to stanje iskoristit ce militaristicki
Japan da zapocne otvorenu agresiju na Kinu
JAPAN: unatoc brzom razvoju i sudjelovanju u Svjetskom ratu na pobjednickoj strani, Japan
ima velike poteškoce s prenaseljenošcu i nedostatkom sirovina
- japansko društvo u biti je i dalje feudalno, bez obzira na civilnu vladu, parlament i
modernizacijske reforme, car i vojska oslonac su japanske aristokracije
- od 1930. god, nakon atentata na premijera Hamaguchija (pristao na diktat SAD i
Britanije o ogranicavanju mornarice) vlast preuzima skupina vojnih casnika koji
uvode japanski totalitarni režim
- militarizam: car Hirohito formalno je apsolutni vladar, ali kljucnu ulogu u državi ima
vojska, ideologija je izvedena iz tradicije, pokornost caru kao božanstvu, Bušido –
kodeks samuraja, «Azija Azijcima!» - nacelo vanjske politike prema kojem Japan
treba zamijeniti sve europske kolonijaliste , ekspanzija se opravdava i rasnom nadmoci
Japanaca nad ostalim azijskim narodima
- 1931. osvanjanje Mandžurije, pokrajine na sjeveru Kine bogate sirovinama, koju su
namjeravali pripojiti još nakon Svjetskog rata, proglašena satelitska država
Mandžukuo
- 1932. napad na Šangaj i pokušaj prodora u unutrašnjost Kine
- 1937, novi japanski prodor u Kinu, zauzimanje Pekinga, masakri u Nankingu
- borbe u Kini nastavit ce se do kraja 2. svjetskog rata, a otpor Japancima pružat ce i
komunisti i nacionalisti (koji ce iz tog razloga imati meusobna primirja)
23
ŠESTOSIJECANJSKA DIKTATURA (1929-1934)
Politicka kriza u Kraljevini SHS dostiže vrhunac nakon atentata u Skupštini
- 1. VIII. 1928. sastaje se Narodna skupština bez zastupnika SDK koji istoga dana u
Zagrebu objavljuju Rezoluciju o reviziji Vidovdanskog ustava
- Hrvatska je na rubu opce pobune
- pokušaji dogovora izmeu SDK i srbijanskih stranaka propadaju, pa Radicev
nasljednik Vladko Macek pregovara izravno s kraljem Aleksandrom
- mogucnost amputacije: Hrvatska se može odcijepiti, ali njezina istocna granica treba
ici linijom Virovitica-Una-Šibenik (zapadne sile bile su protiv toga jer bi to narušilo
ravnotežu snaga)
6. I. 1929. kralj Aleksandar kao «drugi ustavni cimbenik» raspušta Skupštinu i vladu te ukida
Vidovdanski ustav – monarhisticka diktatura je prikazana kao jedini moguci izlaz iz
parlamentarne krize i sukoba federalistickih i velikosrpskih snaga
Obilježja diktature:
- kralj je izvor sve zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, iduce tri godine vlada bez
ustava, a oslanja se na dvorsku kliku i vojni vrh (premijer – general Petar Živkovic)
- zaokret prema autoritarnoj državi i sumnja u parlamentarnu demokraciju bio je tada i
opci europski trend
- službena ideologija bilo je integralno jugoslavenstvo (jugounitarizam) koje je trebalo
premostiti sukobe nacionalnih interesa, a zapravo je najviše odgovaralo velikosrbima
- novi naziv države: Kraljevina Jugoslavija
- nova podjela na 9 banovina (zovu se po rijekama), službeno predstavlja mjeru
decentralizacije, a pravi joj je cilj brisanje etnickih i povijesnih granica, Hrvatska se
vecim dijelom nalazila u Savskoj i Primorskoj banovini
- uvedena je cenzura, ogranicena su graanska prava, a zabranjeno je isticanje
nacionalnih obilježja i sve politicke stranke (srpska obilježja mogla su se isticati jer su
proglašena vjerskima – Srpska pravoslavna crkva)
- policija i žandarmerija dobivaju ogromne ovlasti i provode teror (npr. politicko
ubojstvo Milana Šufflaya 1931)
- stvaranje politicke emigracije (ustaše, komunisti, dio HSS-a, disidenti iz drugih
dijelova Jugoslavije)
Ustaški pokret: frankovac Ante Pavelic odlazi u emigraciju gdje okuplja istomišljenike i
osniva teroristicku organizaciju UHRO (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija), cilj
ustaša je stvaranje samostalne Velike Hrvatske s granicom na Drini, Pavelicu je konacno
utocište pružila fašisticka Italija, ustaški pokret nije imao širu podršku u domovini, pa se
pretvorio u Mussolinijev politicki instrument
Svjetska gospodarska kriza: zahvatila je Jugoslaviju nakon 1930, zbog pada cijena
poljoprivrednih proizvoda seljacima se smanjuju prihodi, opci pad kupovne moci odrazio se i
na domacu industriju, 1931. Prva hrvatska štedionica postaje nelikvidna, a država joj ne želi
pomoci iz politickih razloga – slom privatnog bankarskog kapitala i jacanje državnog kapitala
koji je u rukama velikosrpskih krugova
24
Doba prikrivene diktature 1931-34.
3. IX. 1931. Oktroirani (nametnuti) ustav – kralj ga je uveo zbog pritiska meunarodnih
krugova koji su bili zabrinuti za svoj kapital te zato što je diktatura dobivala sve više
protivnika i meu Srbima
- dvodomni parlament: Narodna skupština (donosi zakone) i Senat (potvruje zakone,
polovicu senatora postavlja kralj)
- izbori su javni, mogu se kandidirati samo stranke koje pokrivaju cijelo državno
podrucje («državne liste»), vecinsko izborno nacelo (stranka koja ima najveci broj
glasova automatski dobiva polovicu mjesta u Skupštini, dok se ostala mjesta
popunjavaju razmjerno)
- kralj ima velike ovlasti, može donositi dekrete koji cak nisu u skladu s ustavom
- ozakonjen je jugounitarizam, a granice banovina neznatno su izmijenjene
Izbori 1931 – bojkotirala ih je cjelokupna oporba, pa se kandidirala samo lista generala
Živkovica, od tih zastupnika nastat ce režimska Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS)
HSS provodi politiku cekanja i pasivnog otpora.
Zagrebacke punktacije (XI. 1932) – politicki program koji su Zagrebu iznijeli clanovi
SDK, zahtijeva se ukidanje diktatorskog režima, povratak na stanje iz 1918. i stvaranje
federativne i demokratske države, autor teksta je Ante Trumbic, ali je režim zatvorio
Maceka kao najodgovornijeg, slicni programi pojavili su se i u drugim dijelovima
Jugoslavije
1932. Licki ustanak - skupina ustaša napada žandare u Brušanima – režim provodi
odmazdu
9. X. 1934. atentat u Marseillesu – kralj Aleksandar ubijen je prilikom posjeta Francuskoj,
atentat su organizirale ustaše u suradnji s makedonskim revolucionarima (VMRO)
25
HRVATSKA U DOBA NAMJESNIŠTVA (1934-1939)
Namjesništvo – troclano tijelo na celu s knezom Pavlom Karaorevicem, trebalo je obnašati
kraljevsku vlast dok prijestolonasljednik Petar ne postane punoljetan
Knez Pavle smatrao je da treba postupno obnoviti parlamentarizam i poceti rješavati hrvatsko
pitanje kako bi stabilizirao državu.
Hrvatsko pitanje:
- hrvatska državnost (Sabor, vlada, ban, teritorij) potpuno je ukinuta Vidovdanskim
ustavom («srpsko-hrvatsko-slovenski» narod, centralizam, podjela na oblasti)
- šestosijecanjska diktatura službeno je ukinula i hrvatski narod (jugounitarizam,
podjela na banovine)
- gospodarsko iskorištavanje: nakon propasti Prve hrv. štedionice i ostalih privatnih
banaka, prevladava državni kapital kojim upravlja nekoliko beogradskih obitelji, pri
davanju zajmova prednost imaju srpska poduzeca, hrvatski krajevi, tj. banovine, imaju
višu poreznu stopu, a država u njih izbjegava ulagati
- Hrvati se teže zapošljavaju i napreduju u državnim službama (1937. visoki državni
dužnosnici – Srbi 412, Hrvati 28)
- kulturna politika: nametanje «zajednickog» jezika
Izbori 1935 – režimska lista na celu s premijerom Bogoljubom Jevticem i lista «Udružene
opozicije» (iz cijele države) na celu s Macekom, unatoc izbornim prijevarama, Macekova lista
osvojila je 37 % glasova, što joj je donosilo 18 % mjesta u Skupštini
Vlada Milana Stojadinovica 1935-39.
- knez Pavle smijenio je Jevtica jer se kompromitirao namještanjem izbora i režimskim
nasiljima (izbori ipak nisu poništeni)
- Milan Stojadinovic najavio je sreivanje odnosa u vanjskoj i unutarnjoj politici
- Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ) – nova režimska stranka nastala
spajanjem srpskih radikala, Jugoslavenske muslimanske organizacije i slovenskih
klerikalaca, program: pretvaranje Jugoslavije u korporativnu državu (poput Italije)
- pregovori izmeu Stojadinovica i Maceka zapoceli su tek 1937, no nije došlo do
sporazuma
- konkordat Jugoslavije i Katolicke crkve: Stojadinovic ga je potpisao 1935, Skupština
ga je potvrdila 1937, ali ga Senat nije ratificirao zbog pritiska Srpske pravoslavne
crkve
- zaokret u vanjskoj politici: zbog jacanja Njemacke i Italije Jugoslavija popravlja
odnose s njima (gospodarska suradnja s Njemackom, 1937. ugovor o prijateljstvu s
Italijom)
- izbori 1938. pokazali su da se Hrvati plebiscitarno izjašnjavaju za Macekovu politiku,
a da režimska JRZ pocinje gubiti podršku srpskog birackog tijela
26
BANOVINA HRVATSKA (1939-41)
Djelovanje HSS-a: od 1935. HSS obnavlja stranacku mrežu (stranka službeno nije smjela
postojati, pa nastupa pod imenom «bivša HSS»), ima podršku apsolutne vecine hrvatskog
birackog tijela (iznad 90%), Macek zahtijeva preureenje države i široku autonomiju za
Hrvatsku u izravnim pregovorima s knezom Pavlom i Stojadinovicem, HSS nastupa kao
neslužbena hrvatska vlada i organizira usporedne organe vlasti
Gospodarska sloga – nacionalni seljacki sindikat, osniva seljacke zadruge i sklapa
kolektivne ugovore
Seljacka sloga – organizacija koja se bavila kulturnim i prosvjetnim radom, opismenjuje
seljaštvo i organizira folklorna društva
- neformalni seoski sudovi – njima se pokušava rješavati meusobne sporove seljaka
tako da se izbjegnu parnice pred državnim sudovima
Hrvatska seljacka zaštita (i Hrvatska graanska zaštita) – stranacka policija koja održava
red na skupovima i štiti iste od režimskog nasilja, nakon sporazuma o Banovini, zaštitari
ce dobiti pravo nositi oružje i tako postati usporedna policija u Hrvatskoj
Stanje u Jugoslaviji 1938-39: u promijenjenoj ravnoteži snaga u Europi Jugoslavija je
mogla opstati ili ako se cvršce poveže s Italijom i Njemackom (na cemu je radio
Stojadinovic) ili ako se preuredi i riješi nacionalna pitanja te tako postane stabilna država i
zadrži neutralnost u mogucem novom svjetskom sukobu, Britanci su poticali kneza Pavla
da se opredijeli za drugu mogucnost, komadanje Cehoslovacke poslužilo je kao opomena.
Izbori 1938. pokazali su da se Hrvati plebiscitarno izjašnjavaju za Macekovu politiku, a
da režimska JRZ pocinje gubiti podršku srpskog birackog tijela.
1939. knez Pavle smijenio je Stojadinovica i postavio za premijera Dragišu Cvetkovica
koji je dobio zadatak da postigne sporazum s Macekom.
26. VIII. 1939. Sporazum Cvetkovic-Macek: stvorena je koalicijska vlada (Macek
potpredsjednik, HSS-ovci dobivaju gospodarske resore u vladi), stvorena je Banovina
Hrvatska s velikim stupnjem autonomije
Teritorij Banovine: Savska i Primorska Banovina s kotarima Dubrovnik, Ilok, Šid,
Brcko, Gradacac, Travnik, Fojnica (današnja Hrvatske bez Istre, ali s dijelom Bosne)
Samouprava: svi poslovi osim obrane, prometa, vanjske politike i vanjske trgovine,
Banovina dobiva i vlastite financije, predvieno je sazivanje Sabora, no izbori nisu
održani zbog izbijanja rata, za bana je postavljen Ivan Šubašic (HSS-ovac i «solunaš»)
Banovina je stvorena na temelju ustavnog prava namjesnika Pavla da uvede izvanrednu
upravu u jednom dijelu ili cijeloj državi ako to iziskuju okolnosti, trebale su je potvrditi
Skupština i Senat, no knez ih nije sazvao jer bi ishod vjerojatno bio negativan.
Odjek: vladajuci krugovi u Beogradu pristali su na ustupak Hrvatima kako bi izbjegli
federalizaciju cijele države, Banovini su se protivili vojni vrh i gotovo sve politicke snage
u Srbiji, pojavio se pokret «Srbi na okup» koji želi stvoriti srpsku teritorijalnu jedinicu od
6 istocnih banovina, ali uz reviziju granica Banovine Hrvatske, hrvatsko stanovništvo je
uglavnom bilo oduševljeno stvaranjem Banovine, protivili su joj se samo ustaše, koji traže
granicu na Drini i odcjepljenje od Jugoslavije te komunisti, koji ne prihvacaju «nagodbu
dviju buržoazija».
Gospodarstvo: selo je još uvijek bilo prenapuceno i jedva se moglo prehranjivati, životni
se standard u gradovima poceo pogoršavati zbog nestašica i racioniranja hrane i druge
robe (posljedica izbijanja svjetskog rata), stanovništvo je dodatno opteretio porez kojim se
trebao popuniti proracun Banovine Hrvatske.
27
U travnju 1941. uslijed njemackog napada propala je Kraljevina Jugoslavija, a s njom i
Banovina Hrvatska koja je postojala svega 17 mjeseci.
SVIJET NA PUTU PREMA NOVOM RATU
UZROCI 2. SVJETSKOG RATA
- tri nepomirljive ideologije i blokovi država: liberalna demokracija Zapada,
fašizam/nacional-socijalizam (Italija, Njemacka, Japan), komunisticki totalitarizam
(SSSR)
- politika ekspanzije fašistickih sila i revizonizam
- slab sustav svjetske sigurnosti: versajski poredak i liberalna demokracija ozbiljno su
oslabljeni nakon Velike svjetske krize 1929-33.
- kriza europskih civilizacijskih vrijednosti proizišlih iz prosvjetiteljstva – jednakost
ljudi, suverenost naroda, vladavina prava, slobodno tržište
- kriza kapitalizma 1929-33. – traže se preventivne mjere protiv nove krize, rastu
ulaganja u vojsku i ratnu industriju u svim zemljama
PRIPREME ZA RAT
1933. Njemacka istupa iz Lige naroda i zapocinje program naoružavanja
Hitler istice pravo Reicha da štiti njemacku manjinu u susjednim državama, ali još uvijek
nastupa pomirljivo prema meunarodnoj zajednici
Saar – zapadna njemacka pokrajina bogata željeznom rudom i ugljenom, pod upravom
Lige naroda na odreeno vrijeme
1935. referendum u Saaru – izglasano pripajanje Njemackoj, a ne Francuskoj
- iste godine nacisti su reorganizirali oružane snage ( Wehrmacht) koje sada obuhvacaju
i oklopne snage, zrakoplovstvo i mornaricu, uvedena je opca vojna obveza i broj
vojnika je višestruko povecan
1936. njemacka vojska ulazi u Porajnje koje je moralo ostati demilitarizirano, Francuska
i Velika Britanija uložile su samo diplomatske proteste
1935-36. Italija osvaja Etiopiju
- Etiopija (Abesinija) bila je jedina posve samostalna africka država, na vlasti je bio car
Haile Selasie, industrijski je nerazvijena ali ima neka prirodna bogatstva, Talijani
trebali i iz geostrateških razloga, da bi zaokružili svoje posjede u istocnoj Africi
(Somalija i Eritreja), etiopska vojska bila je na razini predindustrijskog doba
- Viktor Emanuel III. preuzeo je naslov cara Etiopije, stvorena je Talijanska Istocna
Afrika
- Liga naroda uvela je Italiji gospodarske sankcije, ali ih se vecina clanica nije
pridržavala, Italija se približila Njemackoj u vanjskoj politici
1936-39. Španjolski graanski rat
- u Španjolskoj je 1931. proglašena republika, na vlasti je Narodna fronta (koalicija
ljevicarskih stranaka)
- dio vojske na celu s generalom Francom pobunio se protiv republike, Franca
podržavaju monarhisti, Crkva i španjolski fašisti (Falanga), republikanskoj vojsci
dolaze u pomoc antifašisti iz svih zemalja svijeta
- Franco pobjeuje zahvaljujuci nejedinstvenosti republikanaca i vojnoj pomoci iz
Italije i Njemacke, Francova diktatura održala se sve do 1975.
28
listopad 1936. Osovina Rim-Berlin: talijansko-njemacki sporazum o suradnji, podjeli
interesnih sfera (Italija – Sredozemlje, Njemacka – srednja i istocna Europa) i pomoci
generalu Francu
studeni 1936. Antikominterna pakt: japansko-njemacki ugovor o zajednickom nastupu
protiv širenja komunizma, kasnije su mu pristupile Italija i druge profašisticke države,
temelj kasnijeg vojnog saveza pod nazivom Trojni pakt (Osovina Berlin-Rim-Tokio)
Austrija: austrijsko stanovništvo sklono je prikljucenju Njemackoj, no to je Austriji
izricito zabranjeno 1919. mirom u Saint Germaineu, od 1930. ima autoritarnu vladu koja
proglašava Austriju «njemackom katolickom državom», ali nije spremna na prikljucenje
Njemackoj nego se oslanja na fašisticku Italiju
1934. pokušaj nacistickog preuzimanja vlasti u Austriji, ubijen kancelar Dollfuss, prevrat
nije uspio, a Hitler nije intervenirao jer je Italija najavila da ce cuvati suverenost Austr
ožujak 1938. Anschluss (prikljucenje) Austrije – buduci da se Italija odrekla utjecaja u
Austriji, Hitler je pristupio planu za njezino pripajanje, nacisti su izazvali nerede,
austrijski kancelar postao je nacist Seyss-Inquart koji je pozvao njemacku vojsku da uvede
red, Anschluss je uskoro potvren plebiscitom
Cehoslovacka: strateški važna i gospodarski jaka država, osim Ceha i Slovaka u njoj žive
i brojne manjine (Nijemci – cak 3 milijuna, Maari, Poljaci, Ukrajinci, Židovi), Hitler
polaže pravo Njemackog Reicha na Sudete, pogranicni dio Ceške s njemackom vecinom
Francuska i Velika Britanija – politika popuštanja, vjeruju da ce Hitlera umiriti davanjem
stanovitih ustupaka, a jaka Njemacka im odgovara kao protuteža naglom ojacalom
Sovjetskom Savezu
29. IX. 1938. Minhenski sporazum: potpisnici su britanski premijer Chamberlain,
francuski premijer Daladier, Hitler i Mussolini, Njemacka dobiva Sudete, ali mora
poštivati suverenitet ostatka Cehoslovacke, teritorijalne ustupke na racun Ceha i Slovaka
dobivaju i Poljska i Maarska
ožujak 1939. raspad Cehoslovacke – ostala je bez pogranicnih utvrda u Sudetima,
Slovaci su proglasili samostalnu državu, a ostatak Ceške je prikljucen Reichu kao
Protektorat Ceške i Moravske
- nacisti nisu dobili samo teritorij nego i cešku vojnu industriju (Škoda) i zlatne rezerve
- Litva mora ustupiti Njemackoj pogranicnu luku Memel (Klajpeda)
- 1939. je istekao poljsko-njemacki sporazum o nenapadanju (potpisan 1934), Hitler
polaže pravo na Slobodni grad Danzig i zahtijeva od Poljske da preko njezinog
teritorija gradi cestu prema Istocnoj Pruskoj
- prestanak politike popuštanja: Francuska i Britanija jamce Poljskoj, Grckoj i
Rumunjskoj nepovredivost njihovih granica
travanj 1939. talijanska invazija Albanije – zauzimaju je bez otpora, kralj Ahmed Zogu
bježi, pa se Viktor Emanuel kruni za novog albanskog kralja (personalna unija)
23. VIII. 1939. Njemacko-sovjetski sporazum o nenapadanju: («pakt Ribbentrop-
Molotov»), Hitler se htio osigurati od moguceg ratovanja na dva fronta, a Staljin je tražio
njemacku suglasnost za ekspanziju prema zapadu, tajni dio ugovora predviao je podjelu
Poljske i baltickih država izmeu 3. Reicha i Sovjetskog Saveza
29
POCETAK DRUGOGA SVJETSKOG RATA (IX. 1939 – V. 1941)
PAD POLJSKE (rujan - listopad 1939)
- Hitler zahtijeva pripajanje Slobodnoga Grada Danziga (Gdansk) i ogranicavanje
poljskog suvereniteta u tzv. Koridoru (izgradnja ceste i željeznice do Istocne Pruske),
poljska vlada se odupirala i oslanjala se na jamstva Francuske i U. K. da ce stati na
njezinu stranu
- 1. IX. 1939. nakon namještenog pogranicnog incidenta, njemacki Wehrmacht napada
Poljsku bez objave rata
- Blitzkrieg (munjeviti rat) – nova ratna taktika koji su uveli Nijemci, napad zapocinje
zrakoplovstvo bombardirajuci strateške ciljeve, zatim slijedi udar koncentriranih
oklopnih snaga koje brzo probijaju protivnicku obranu, nakon toga pješaštvo
opkoljava protivnika u «kotlove», vojske koje su imale taktiku iz 1. svjetskog rata nisu
imale izgleda oduprijeti se Blitzkriegu
- 3. IX. nakon isteka ultimatuma, Francuska, Britanija i zemlje Commonwealtha
objavljuju Njemackoj rat
- Saveznici nisu odmah otvorili frontu na zapadu nego vode «smiješni rat»
(izbjegavanje pozicijskog rata na linijama Maginot i Siegfried, njem-franc. granica)
- 17. IX. u skladu s paktom Ribbentrop- Molotov, SSSR napada istocni dio Poljske i
pripaja ga Ukrajini i Bjelorusiji
- Poljaci su uz velike žrtve pružali otpor do listopada ocekujuci otvaranje zapadnog
bojišta, kapitulacija nije potpisana, vlada i ostatci vojske povukli su se u Englesku
(preko Rumunjske)
- Poljska je država ukinuta, zapadni dio Poljske ukljucen je u Treci Reich pod nazivom
Generalni Guvernerat, Poljacima je namijenjena sudbina jeftine radne snage, poljski
Židovi (oko 10 % stanovništva) deportirani su u geta
EKSPANZIJA SSSR-A (1939-40)
- Staljin je odlucio ostati u dobrim odnosima s nacistima dok ne zauzme sve krajeve
obecane Paktom o nenapadanju, dugorocna politika bilo je cekanje dok se Njemacka i
Saveznici ne iscrpe ratovanjem, kada bi se SSSR nastavio širiti
- listopad 1939. Litva, Latvija i Estonija dopuštaju Crvenoj armiji da se smjesti na
njihovom teritoriju, iduce godine te su države «dragovoljno» pristupile Sovjetskom
Savezu
- studeni 1939 – ožujak 1940. Zimski rat izmeu Finske i SSSR-a, Finci su odbili
predati neke pogranicne krajeve, njihov otpor je slomljen i naposljetku su morali
ispuniti Staljinove uvjete (kao i u slucaju Poljske, pomoc Zapada je bila, uglavnom,
«moralna», pa su Finci bili prisiljeni potražiti oslonac u Osovini)
- srpanj 1940. Rumunjska vlada mora predati SSSR-u Besarabiju i Bukovinu, to su
iskoristili Maari koji si pripajaju Transilvaniju (Erdelj), kralj Karlo je abdicirao, a
maršal Antonescu uvodi diktaturu i pristupa Osovini (Trojnom paktu)
DANSKA I NORVEŠKA (travanj - lipanj 1940)
- strateška važnost Skandinavije: nadzor nad Baltickim morem, pristup do neutralne
Švedske koja je veliki izvoznik celika i ruda, norveška obala bila bi uporište za rat s
Engleskom – Saveznici nisu mogli ili nisu htjeli predvidjeti njemacki napad na
Dansku i Norvešku
30
- 9. IV. 1940. nacisti osvajaju Dansku za samo jedan dan
- travanj – lipanj 1940. norveška vojska pruža otpor i dobiva pomoc od Britanaca,
najvece borbe izmeu Britanaca i Nijemaca u Norveškoj vodile su se za luku Narvik
(važna zbog nadzora trgovine iz Švedske), nakon kapitulacije vlast preuzima norveški
nacist Vidkun Quisling, Nijemci mu nisu vjerovali, pa su ga ubrzo smijenili, Danska je
ostala formalno neovisna, dok je Norveška bila pod režimom vojne okupacije
BENELUX I FRANCUSKA (svibanj – lipanj 1940)
- Saveznici su se utvrdili na liniji Maginot koja se smatrala neosvojivom, ozbiljnije
borbe vodile su se jedino na moru, izravni napad na Njemacku odgoen je jer
saveznicke snage još nisu bile spremne, kako bi izbjegli scenarij iz Prvoga svjetskog
rata (njemacki napad preko Belgije) Britanci su dio snaga uputili i u Belgiju
- 10. V. 1940. njemacka napada neutralne države Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg iz
dva pravca
- sjeverni pravac: Nizozemska, kapitulirala je nakon pet dana i okupirana je, Rotterdam
je teško stradao u bombardiranju
- južni pravac: Luksemburg – Ardeni, Luksemburg se predao prvi dan i pripojen je
Reichu, prodor se nastavio preko Ardena u Francusku, gdje Saveznici uopce nisu
ocekivali napad
- Belgija je osvojena u iducih desetak dana, glavnina britanskih snaga okružena je u
Dunquerqueu, luci na sjeveru Francuske, i evakuirana je do 4. lipnja
- slom Francuske: kada su Nijemci zaobišli liniju Maginot, izbila je masovna panika
meu civilima i rasulo u francuskoj vojsci, Francuzi su se spremali za obranu Pariza,
meutim, Wehrmacht ga je zaobišao i nastavio prema atlantskoj obali, do 14. lipnja,
kada se Pariz predao bez otpora, Nijemci su zauzeli oko dvije trecine francuskog
teritorija
- 22. VI. 1940. Francuska je potpisala kapitulaciju, sjeverni dio zemlje i atlantska obala
dobili su njemacku vojnu upravu, južni dio Francuske nije okupiran, a njime je iz
grada Vichyja upravljala profašisticka vlada na celu s maršalom Philippeom Petainom
(«Višijska Francuska»), uprava u kolonijama ostavljena je višijskoj vladi, general
Charles de Gaule pobjegao je u London i osnovao pokret Slobodna Francuska (pokret
otpora u zemlji postojao je, no bio je znatno slabiji nego što je poslije rata tvrdila De
Gauleova administracija, vecina Francuza bila je pasivna)
OPERACIJA MORSKI LAV (srpanj 1940 – travanj 1941)
- Hitler se nadao da ce Britanci pristati na mirovne pregovore, pa je odgodio invaziju
- novi premijer sir Winston Churchill odlucio je obraniti Otok pod svaku cijenu
- operacija Morski lav: njemacko zrakoplovstvo (Luftwaffe) trebalo je uništiti britansku
industriju, zracne snage i mornaricu, potom bi uslijedilo iskrcavanje na nebranjenom
Otoku
- Zracna bitka za Britaniju: prva operacija koju nacisti nisu ostvarili, Britanci su uspjeli
povuci industriju u unutrašnjost, a njemackom zrakoplovstvu nanosili su ogromne
gubitke zahvaljujuci radarskom sustavu i letjelicama Spitfire (jeftina proizvodnja,
izvrsne sposobnosti manevriranja), poginulo je više od 40.000 Britanaca, dok je Treci
Reich izgubio više od 2000 letjelica
- bombardiranje Engleske nastavilo se i dalje nešto manjim intenzitetom, ali je pojacan
njemacki podmornicki rat na Atlantiku
31
SREDOZEMLJE I BALKAN (1940-41)
- lipanj 1940. pocinje sukob talijanskih i britanskih snaga u sjevernoj Africi, Britanci su
krenuli u protunapad i do proljeca 1941. zauzeli Somaliju, Etiopiju i velik dio Libije
- Talijanima stiže u pomoc njemacki Africki korpus (general Erwin Rommel)
- listopad 1940. talijanski napad na Grcku, Grci su, takoer, krenuli u protunapad i
potisnuli Talijane duboko u Albaniju
- travanj 1941. njemacki napad na Jugoslaviju i Grcku (Pothvat 25), izveden je iz straha
da ce se Britanci iskrcati u Grckoj te da ce nova jugoslavenska vlada promijeniti
stranu (vlada Cvetkovic-Macek potpisala je pristup Trojnom paktu 25. III, ali je dva
dana kasnije srušena državnim udarom iza kojega su stajali Britanci)
- Jugoslavija je osvojena za deset dana i podijeljena izmeu Italije (Kranjska,
Dalmacija, Boka, a talijanska Albanija dobila je Kosovo), Njemacke (Maribor),
Maarske (Vojvodina, Meimurje) i Bugarske (Makedonija), od ostataka su stvorene
tri satelitske države: Nezavisna Država Hrvatska, Srbija (njemacka okupacija) i Crna
Gora (talijanska okupacija)
- ubrzo je okupirana i Grcka, meutim, borbe za otok Kretu izmeu Nijemaca i
Britanaca potrajale su do kraja svibnja
- Britanci su uspjeli zadržati važna uporišta na Sredozemlju (Gibraltar, Malta, Cipar,
Egipat) i zavladati francuskom Sirijom i Libanonom, uspješno ratuju protiv talijanske
mornarice
TROJNI PAKT – 27. IX. 1940. sporazum o podjeli interesnih sfera u novom svjetskom
poretku i uzajamnoj ratnoj pomoci izmeu Japana, Italije i Njemacke
- paktu se pridružio niz europskih zemalja iz razlicitih interesa: Maarska (revizionizam
spram Rumunjske i Jugoslavije), Rumunjska (želi sacuvati teritorij koji joj je preostao
nakon sovjetskih i maarskih aneksija), Bugarska (revizionizam spram Grcke i
Jugoslavije), Finska (želi se osigurati od prijetnji iz SSSR-a), Slovacka (duguje Njemackoj
državnost), Jugoslavija (pitanje opstanka), NDH (isto kao i Slovacka)
32
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (IV. 1941- V. 1945)
SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
25. III. 1941. uslijed njemackog diplomatskog pritiska, vlada Cvetkovic-Macek potpisala je u
Becu pristup Jugoslavije Trojnom paktu
- u Beogradu su održani prosvjedi pod parolom «Bolje rat nego pakt – bolje grob nego
rob», premda su ih podržali i djelomicno organizirali komunisti i ljevicarske snage, iza
njih su stajali velikosrpski krugovi i britanska obavještajna služba
27. III. državni udar generala Simovica, takoer potpomognut od Britanaca, Simovic je
sastavio novu vladu u koju je ušao i Macek, prijestolonasljednik Petar II. proglašen je
punoljetnim i dobio je kraljevske ovlasti, Jugoslavija nije službeno istupila iz Trojnog pakta,
nova vlada ceka daljnje instrukcije Britanaca
6. IV. osovinski napad na Jugoslaviju, 17. IV. potpisana je kapitulacija, kraljevska vojska se
predavala bez borbe, a kralj Petar i vlada pobjegli su u London
USPOSTAVA NDH
- nacisti su do, sve do same odluke o napadu, namjeravali sacuvati Jugoslaviju, no
nakon Simoviceva udara, odlucili su nagraditi svoje saveznike teritorijem, a Srbe
kazniti tako što ce stvoriti «veliku Hrvatsku» i «malu Srbiju»
- buduci da je Macek uživao veliku popularnost, Nijemci su mu ponudili da postane
poglavar nove hrvatske države, sastanak Maceka i njemackih izaslanika dogodio se
neposredno prije napada, Macek je ponudu odbio jer je ocekivao pobjedu Saveznika i
nije se htio kompromitirati kao kvisling
- Mussolinijev kandidat za vou NDH bio je Ante Pavelic
- 10. IV. njemacke snage ušle su u Zagreb, a Pavelicev povjerenik Slavko Kvaternik
proglasio je na radiju stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
- do uspostave novih organa vlasti, red u Hrvatskoj održavala je Seljacka i Graanska
zaštita, Macek je pozvao svoje pristaše da budu lojalni novoj vlasti (Macek ce biti u
ustaškom pritvoru do samog kraja rata)
GRANICE NDH
- NDH je definirana u granicama povijesne Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te Bosne i
Hercegovine, istocna granica išla je Dunavom, Savom i Drinom, problem je
predstavljala granica s njemackim saveznicama Italijom i Maarskom
- Italija ce dobiti sve otoke osim Paga, Braca i Hvara i cijelu dalmatinsku obalu od
Zadra do Splita (potvreno Rimskim ugovorima izmeu Pavelica i Mussolinija)
- Maari ce na svoju ruku pripojiti Meimurje i Baranju
- NDH je bila podijeljena na dvije okupacijsko-interesne zone, njemacku i talijansku
USTROJ VLASTI
- 15. IV. Pavelic dolazi u Zagreb s oko 250 ustaša i uspostavlja diktaturu u kojoj
poglavnik i Ustaški pokret imaju apsolutnu vlast
- kao i u Hitlerovom Reichu, postoje paralelni organi vlasti države i stranke: vlada i
Glavni ustaški stan (GUS), graanska policija i Ustaška nadzorna služba (UNS),
domobranstvo i Ustaška vojnica, itd.
- 1942. god. sastao se Sabor, bio je definiran ne kao zakonodavno nego kao
savjetodavno tijelo, a clanove je imenovao poglavnik (osim ustaša, u njega su trebali
33
uci i HSS-ovci izabrani u Skupštinu Jugoslavije 1938, što je bio jedini ustupak
neistomišljenicima), Sabor je donio memorandum koji je kritizirao neke postupke
režima, no to nije bitno utjecalo na poglavnikovu politiku
- NDH je administrativno podijeljena na 22 velike župe
- suverenitet NDH u talijanskoj zoni bio je ogranicen od samog pocetka
UNUTARNJA POLITIKA
- režim se opravdavao iskrivljenom pravaškom ideologijom: NDH je trebalo «procistiti»
u nacionalnom, rasnom i politickom smislu, uspostavljen je kult poglavnika koji
«uvijek ima pravo», NDH je prikazana kao konacno ostvarenje hrvatske povijesti i
važna karika u novom svjetskom poretku, «Hrvati nisu slavenskog nego gotskog
podrijetla» (dodvoravanje nacistima)
- uspostavljeni su prijeki sudovi i «sabirni logori» u Jasenovcu, Staroj Gradiški i na
Pagu (broj žrtava Jasenovca razlicito se procjenjivao, ovisno o politickim potrebama.
tj. želji da se taj broj umanji ili uveca, od najmanje 20.000 do cak 600.000, Vladimir
Žerjavic, koji se oslanja na demografiju, piše o oko 100.000 ubijenih)
- na udaru su se našli svi istinski i moguci politicki protivnici: komunisti, antifašisticki
intelektualci i utjecajniji HSS-ovci, uvodi se i praksa ubijanja nedužnih talaca kao
odmazda za partizanske diverzije
- poglavnik je proglasio rasne zakone po uzoru na Treci Reich: Židovima i Romima
oduzeta su graanska prava i imovina te se deportiraju u domace ili njemacke logore
- politika spram Srba: pravoslavnog stanovništva u NDH bilo je više od 30 % i tijekom
1941. god. ustaše provode žestoki teror (ubijanje, raseljavanje, prisilna asimilacija)
kako bi smanjili njihov broj, a preostale ucinili pokornima, kasnije ce, na njemacki
poticaj, vlasti NDH ublažiti tu politiku i pokušati pridobiti dio Srba davši im status
«Hrvata grkoiztocne vjere»
- politika spram Bošnjaka (Muslimana): poglavnik ih pokušava pridobiti obracajuci im
se kao «cvijecu Hrvatstva», cak gradi džamiju u Zagrebu, buduci da su cetnici vec
1941. zapoceli s etnickim cišcenjem Muslimana u istocnoj Bosni, jedan dio ih traži
utocište u ustaškim redovima, drugi dio meu partizanima
- ustaški teror ucinit ce režim odbojnim i velikom broju Hrvata tako da ce posljedica biti
jacanje partizanskog pokreta (njemacka obavještajna služba tvrdila je vec 1942. da se
režim može osloniti na samo 2-6 % stanovništva)
VANJSKA POLITIKA
- NDH je potpuno ovisila o ratnim uspjesima Italije i Njemacke, pa je pristupila
Trojnom paktu i objavila rat SSSR-u, Britaniji i SAD-u
- NDH su kao državu priznale samo clanice Trojnog pakta
- 18. V. 1941. Rimski ugovori: NDH se morala odreci dijela Dalmacije i otoka,
ograniciti suverenitet u talijanskoj okupacijskoj zoni i prihvatiti vojvodu od Spoleta za
hrvatskog kralja (on, meutim, nikada nije došao u Hrvatsku)
- Njemacki Reich crpio je sirovine i odvodio radnu snagu iz svoje okupacijske zone
(uglavnom isplacuje NDH u oružju), a od kraja 1942. cak provodi novacenje Hrvata u
legionarske postrojbe Wehrmachta i SS-a (dio ih se borio i kod Staljingrada)
- u jesen 1943. nakon kapitulacije Italije, NDH dobiva suverenitet nad citavom
Dalmacijom, no vec u jesen 1944. to podrucje konacno zauzimaju partizani
- pokušaj promjene strane u ratu: u ljeto 1944. ministri Vokic i Lorkovic, uz suglasnost
samog poglavnika, planirali su zapoceti pregovore s Britancima, dopustiti im
iskrcavanje i predati vlast HSS-u, meutim, kada su za te planove saznali njemacki
34
obavještajci, Pavelic je dao zatvoriti Vokica i Lorkovica i ostao vjeran Nijemcima do
samog sloma
GOSPODARSTVO – bilo je pod državnim nadzorom kao i u Italiji i Njemackoj, podreeno
je ratnim potrebama, zbog gubitka važnih prometnica, rudnika i poljoprivrednih površina koji
su pod nadzorom partizana proizvodnja stalno pada, vladaju nestašice hrane i industrijskih
proizvoda, vlasti pribjegavaju inflatornom tiskanju novca, novcana jedinica – kuna
KULTURA – u prvim mjesecima dolazi do prividnog procvata nacionalne kulture, meutim
kultura je sve više sputana ideologijom i cenzurom, a velik broj umjetnika i pisaca prebjegao
je partizanima, Hrvatska enciklopedija, više od 400 objavljenih naslova, prvi hrv. igrani film
«Lisinski», jezicna politika: korijenski pravopis (petdeset, iztok, družtvo…), izbacivanje rijeci
stranog podrijetla i uvoenje novih rijeci (brzoglas, krugoval, munjovoz, samohod,
slikopis…)
35
ŠIRENJE RATA (1941-42)
OPERACIJA BARBAROSSA
- Hitler pristupa provedbi plana za stvaranje životnog prostora na Istoku, napad na
Sovjetski Savez nazvan je Barbarossa, prema njemackom caru iz XII. st. koji je
ratovao sa Slavenima na istocnim granicama
- unatoc dojavama sovjetske i britanske obavještajne službe, Staljin nije vjerovao da ce
Nijemci doista napasti vec 1941. god, SSSR nije bio spreman za napad, tim više, što je
nedavno provedena cistka generala
- 22. VI. 1941. njemacke snage ojacane postrojbama satelitskih zemalja zapocinju
sveopci napad bez objave rata i prikazuju ga kao križarski pohod Europe protiv
boljševizma i barbarstva
- tri glavna pravca: Lenjingrad, Moskva, rijeka Don
- do jeseni 1941. pohod je bio potpuno uspješan: uništena je sva ratna tehnika Crvene
armije u zapadnom dijelu zemlje, dva milijuna ratnih zarobljenika, Lenjingrad je
opkoljen, osvojene su balticke države, Bjelorusija i Ukrajina, njemacke snage
napreduju prema Moskvi
- pohod je trebao završiti do zime, meutim, usporile su ga jesenje kiše koje su
prometnice ucinile neprohodnima, osovinske snage nisu bile spremne za zimsko
ratovanje i imaju velike gubitke zbog smrzavanja
- osvojeni teritorij organiziran je poput kolonije (komesarijati Istok i Ukrajina), Slaveni
i balticki narodi trebali su postati robovska radna snaga, posebne jedinice SS-a krecu
se za redovnom vojskom i provode masovna ubojstva Židova i politickih protivnika,
na zarobljene Ruse ne primjenjuje se Ženevska konvencija
- pripadnici neruskih nacija ocekivali su da ce im Nijemci dopustiti obnovu nacionalnih
država, a seljaci su se nadali da ce im se vratiti privatno vlasništvo nad zemljom,
nacisti su to mogli pretvoriti u svoju prednost, ali su okrutnim ponašanjem izazvali
opci otpor (postoje i izuzetci kao npr. letonska, estonska, litavska i ukrajinska SSdivizija,
«Divlja divizija» generala Vlasova i sl.)
- sovjetsko vodstvo iskoristilo je zastoj Blitzkriega da premjesti industriju iza Urala i
provede opcu mobilizaciju, sovjetska se propaganda poziva na nacionalne vrijednosti i
proglašava «Domovinski rat»
- u prosincu 1941. sovjetske snage izvršile su prvu uspješnu protuofenzivu i razbile
njemacke jedinice koje su stigle nadomak Moskve
ANTIFAŠISTICKA KOALICIJA
14. VIII. 1941. Atlantska povelja – potpisali su je Winston Churchill i Franklin Roosevelt
na britanskom ratnom brodu «Prince of Wales», radi se o nacelima ureenja svijeta nakon
pobjede nad fašizmom, sile Osovine moraju pristati na bezuvjetnu kapitulaciju, svaki
narod ima pravo sam odluciti o svom državnom ureenju, nece se priznati ratne promjene
granica i režima, uredit ce se bolji sustav kolektivne sigurnosti
- osim Ujedinjenog Kraljevstva i, tada još neutralnih, SAD, prihvatile su je države
Commonwealtha, europske izbjeglicke vlade, SSSR i zemlje latinske Amerike (do
pocetka 1942. god. ukupno 28 zemalja)
36
SJEDINJENE AMERICKE DRŽAVE U RATU
- od pocetka rata, SAD pomažu Velikoj Britaniji, meutim, u Kongresu je jaka
izolacionisticka struja koja uspješno izbjegava izravno ukljucivanje u rat
- srpanj 1941. uz suglasnost višijske vlade, Japanci dobivaju protektorat nad
Francuskom Indokinom i pripremaju se za zauzimanje Nizozemske Indonezije
- SAD uvodi embargo na prodaju goriva Japanu (do tada su Japanci 80 % goriva uvozili
iz SAD), Japanci dobivaju razlog za osvajanje Indonezije koja je bogata naftom i
pripremaju se za obracun s americkim snagama na Pacifiku (Filipini i Havaji)
- SAD su ocekivale japanski napad na Filipine, meutim, uslijedio je udar na Havaje,
gdje se nalazila glavnina Pacificke flote
- 7. XII. 1941. japansko bombardiranje Pearl Harboura, potopljen je velik dio Pacificke
flote, no ne i nosaci aviona (postoje opravdane sumnje da je Roosevelt znao gdje i
kada ce Japanci napasti, ali nije ništa poduzeo zbog politickih kalkulacija)
- Kongres objavljuje rat Japanu, potom Njemacka i Italija objavljuju rat SAD-u
- širenje rata u Aziji: Japanci istovremeno zapocinju ofenzivu na americke Filipine i
Polineziju te britanski Hong Kong, Malaju, zatim i Burmu (preko Burme je kineska
vlada dobivala pomoc sa Zapada), u veljaci 1942. pao je Singapur
- zapovjednik americkih snaga na Dalekom Istoku: Douglas MacArthur
37
PREKRETNICA RATA (1942-43)
Do ljeta 1942. god, cinilo se da sile Osovine doista mogu dobiti rat. To, ipak, nije bilo
moguce jer nisu mogle savladati Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, dvije industrijske i
vojne velesile koje su se stjecajem okolnosti našle na istoj strani u ratu. Snage
Antifašisticke koalicije imaju premoc u ljudstvu i sirovinama te nadziru važne strateške
tocke i putove. Do pocetka 1943. god, postalo je jasno da se ratna sreca okrenula.
PACIFIK
- u ljeto 1942. zaustavljeno je japansko napredovanje na Pacifiku i u britanskoj Burmi,
slijedi prvi veci japanski poraz kod otocja Midway 4. VI. 1942. (izgubili su 4 nosaca
aviona)
RUSIJA
- u ljeto 1942. pocinje veliki njemacki napad na južnom dijelu bojišta, cilj je zauzeti
naftna polja Bakua u Azerbejdžanu i ovladati Kavkazom
- njemacke snage upustile su se u dugotrajnu opsadu Staljingrada na rijeci Volgi, za to
vrijeme, preostale jedinice napredovale su do Kavkaza, Nijemci su prodrli predaleko i
zanemarili pitanje opskrbe
- u zimi su sovjetske snage opkolile elitnu njemacku VI. armiju u razorenom
Staljingradu
- 31. I. 1943. feldmaršal Friedrich von Paulus predao se sa ostatcima VI. armije Crvenoj
armiji, što je predstavljalo psihološku i stratešku prekretnicu na istocnom bojištu
(njemacki gubitci iznosili su oko 300.000 vojnika)
- u ljeto 1943. Nijemci su pokrenuli novu ofenzivu kojom su trebali osvojiti Moskvu,
meutim, Crvena armija ih je presrela kod Kurska, to je najveca bitka II. svjetskog
rata po broju ljudstva i kolicini ratne tehnike (na njemackoj strani sudjelovalo je
900.000 vojnika, 2700 tenkova, 10.000 topova i 2000 letjelica, na sovjetskoj još više)
- nakon pobjede kod Kurska, Crvena armija krenula je u oslobaanje Ukrajine, na
sjeveru je deblokiran Lenjingrad, pocinje osovinsko povlacenje s Istoka
AFRIKA
- usporedo s njemackom ofenzivom prema Kavkazu, Rommelov Africki korpus
uspješno napreduje prema Sueskom kanalu, cime se Bliski Istok trebao naci u
poluokruženju
- Rommel se zaustavio kod El-Alameina nedaleko Kaira (glavni razlog za zastoj bio je
nedostatak goriva, Hitler je zanemarivao africko bojište na racun istocnog)
- listopad-studeni 1942. britanski maršal Bernard Montgomery dobio je bitku za El-
Alamein i krenuo u protunapad
- sijecanj 1943. Britanci su zauzeli Tripoli, glavni grad Libije
- Operacija Torch: u studenom 1942. Amerikanci (general Dwight Eisenhower)
iskrcavaju se u francuskom Maroku i Alžiru, višijske snage im ne pružaju znatniji
otpor, pa brzo napreduju prema Tunisu (Nijemci su morali okupirati i južni dio
Francuske)
- lipanj 1943. ostatci njemackih i talijanskih snaga, koje su opkoljene u Tunisu, predale
su se Saveznicima – kraj rata u sjevernoj Africi
38
PAD ITALIJE
- na sastanku u Casablanci, Churchill i Roosevelt dogovorili su se da im je sljedeci cilj
Italija
- srpanj-kolovoz 1943. saveznicka invazija i osvajanje Sicilije
- 25. VII. Veliko fašisticko vijece smijenilo je i zatvorilo Mussolinija, kralj Viktor
Emanuel postavlja za novog premijera maršala Pietra Badoglija
- 8. IX. kapitulacija Kraljevine Italije, Italija mijenja stranu i objavljuje rat Njemackoj
- njemacki komandosi oslobodili su Mussolinija i prebacili ga na sjever zemlje, gdje je
proglasio Socijalnu Republiku Italiju (tzv. Republika Salo)
- njemacke snage brzo su okupirale Italiju i uspješno organizirale obranu
- usporeno je saveznicko napredovanje, osobito su velike gubitke imali kod Monte
Cassina, Rim je zauzet tek u lipnju 1944. god.
ATLANTIK
- zahvaljujuci novoj tehnici (sonar i radar), Saveznici su do svibnja 1943. uništili glavninu
njemacke ratne flote, americke zrakoplovne snage prebacuju se u Britaniju i zapocinju
žestoka bombardiranja Njemacke
39
ANTIFAŠISTICKI OTPOR U HRVATSKOJ
Uzroci opceg nezadovoljstva vlastima NDH:
- njemacka i talijanska okupacija: troškove uzdržavanja stranih trupa snosilo je,
zapravo, civilno stanovništvo
- ustupci Italiji: prepuštanje velikog dijela obale i talijanski postupci u njihovoj
okupacijskoj zoni izazivaju opci otpor u Dalmaciji
- ustaška propaganda stalno istice «ostvarenje stoljetnog sna o hrvatskoj samostalnosti»,
dok je stvarnost upravo suprotna
- ustaški teror: progoni stvaraju neprijatelje NDH od svih oznacenih manjina, ali i od
Hrvata koji ne mogu mirno promatrati krvoprolica
Jezgra antifašistickog pokreta:
- komunisti: iako su malobrojni, jedini su spremni pristupiti organiziranju otpora
zahvaljujuci jakoj ilegalnoj organizaciji otprije rata
- antifašisticki intelektualci: hrvatski književnici osudili su nacizam još 1933. na
kongresu PEN-a u Dubrovniku, ustaški režim privukao je tek manji dio intelektualaca
- tu su i borci iz španjolskog graanskog rata, važni su za pocetak partizanskog rata
zbog svojeg iskustva
Narodnooslobodilacki pokret (NOP):
- KPJ na celu s Josipom Brozom zvanim Tito pocinje organizaciju jedinstvenog ustanka
na podrucju citave bivše Jugoslavije, s time da vodi racuna o osobitostima svake od
jugoslavenskih nacija i nastoji privuci što više nekomunistickih snaga
- na podrucju NDH Hrvate se poziva na borbu protiv okupatora, a Srbe na ustanak
protiv ustaške vlasti, istodobno se istice ravnopravnost svih naroda, klasa i spolova
- Macek i vodstvo HSS-a provode politiku cekanja i pasivnog otpora (ocekivali su da ce
Saveznici dobiti rat i obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, pa bi HSS tek tada nastavila
politicku borbu za hrvatsko pitanje)
- ratni ciljevi NOP-a:
1. protjerivanje okupatora i rušenje satelitskih vlada
2. obnova Jugoslavije kao federacije sastavljene od nacionalnih jedinica (u skladu s time,
u okviru KPJ još je 1937. osnovana Komunisticka partija Hrvatske)
3. komunisticka revolucija – to je bio prikriveni cilj koji se u prvo vrijeme ne istice zbog
pridobivanja razlicitih politickih struja, ali se siromašniji slojevi pridobivaju
obecanjima o poslijeratnoj preraspodjeli dobara
- nacin borbe trebao je biti gerilski, tj. partizanski, rat te razlicite diverzije
Sisacki partizanski odred – prvi partizanski odred u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj Jugoslaviji,
okupio se u šumi Brezovica kod Siska vec 22. VI. 1941, a nekoliko dana kasnije izveo je
prvu diverziju
- u jesen 1941. dolazi do sloma partizanskog ustanka u Srbiji i Vrhovni štab NOP-a
prebacuje se na podrucje NDH, u to doba osnovan je i Glavni štab Hrvatske
- podrucje pod nadzorom partizana najprije se nalazilo u zabacenim krajevima (šume), a
s vremenom se postupno širilo
- do 1943. pokret je u umjerenom porastu: najprije mu pristupaju komunisti, pa
pripadnici ugroženih manjina, zatim Hrvati iz Dalmacije, naposljetku, domobranski
dezerteri
40
- od kraja 1943. partizanski pokret naglo jaca zahvaljujuci kapitulaciji Italije i
saveznickom priznavanju ovoga pokreta, vlasti NDH nadzirale su tada samo vece
gradove
- na partizanskom teritoriju stvaraju se i organi civilne vlasti, Narodnooslobodilacki
odbori (NOO), ciji je cilj bio organizirati proizvodnju i opskrbu
- partizanske diverzije na željeznicke pruge i mostove ozbiljno su ugrožavale
dopremanje sirovina iz NDH i cijele jugoistocne Europe u Njemacki Reich zbog cega
je broj njemackih postrojbi na ovim prostorima stalno rastao (1941. 18.000 – 1944.
350.000 vojnika
41
SAVEZNICKE POBJEDE OD KONCA 1943. DO POCETKA 1945.
DALEKI ISTOK
- nakon japanskih poraza kod Midwaya i u Koraljnom moru, nije uslijedila dramaticna
prekretnica jer su Amerikanci morali uz velike gubitke osvajati otok po otok
- japanski mentalitet ne zna za predaju
- napreduju prema Japanu iz dva pravca: srednji Pacifik i južni pravac (Nova Gvineja,
Filipini)
- ljeto 1944. Amerikanci osvajaju Marijanske otoke – vlada generala Tojoa dala je
ostavku, ali pregovori nisu zapoceli
- listopad 1944. MacArthur vraca Filipine, Japanci uvode pilote samoubojice (kamikaze)
TEHERANSKA KONFERENCIJA – studeni-prosinac 1943. g, prvi susret Velike trojice
(Roosevelt, Churchill, Staljin), dogovorene su operacije za konacan poraz Osovine
- Staljin je tražio i dobio otvaranje novog bojišta na Zapadu te suglasnost da sovjetske
snage zauzmu Istocnu Prusku i Poljsku
- Roosevelt je tražio podršku za osnivanje nove meunarodne organizacije (OUN)
- Saveznici su se usuglasili da ce pomagati Titovim partizanima (dotada su Britanci slali
pomoc cetnicima Draže Mihailovica smatrajuci ih pokretom otpora)
OPERACIJA OVERLORD
- od pocetka 1944. u Britaniju se prebacuje oko milijun americkih vojnika koji se
pripremaju za invaziju Francuske, dan i mjesto iskrcavanja drže se u najstrožoj tajnosti
- njemacke snage su dobro utvrene na Atlantskom bedemu, ali ne ocekuju da ce mjesto
iskrcavanja biti Normandija
- 6. VI. 1944. Dan D – najveca amfibijska operacija u povijesti (12.000 zrakoplova,
7.000 plovila, 150.000 ljudi), angloamericki gubitci bili su ogromni (5000 poginulih
samo u prvom danu iskrcavanja), ali je operacija bila uspješna
- prodor prema Parizu bio je brz, osloboen je 25. VIII. 1944, za to vrijeme, Saveznici
se iskrcavaju i na jugu Francuske tako da ce do kraja godine citava Francuska biti
osloboena
- skupina njemackih casnika pokušala je ubiti Hitlera (voa je bio pukovnik Klaus von
Stauffenberg, u uroti je sudjelovao i Rommel), nakon propasti urote, u oružanim
snagama je uspostavljen cvršci nadzor nacisticke stranke
ISTOCNA I SREDNJA EUROPA
- lipanj 1944. sovjetske snage oslobodile su Bjelorusiju i došle na samu granicu
Njemackog Reicha, Nijemci grade obrambeni bedem u Istocnoj Pruskoj i Poljskoj
- rujan 1944. kapitulacija Finske
- kolovoz-listopad 1944. poljski pokret otpora diže ustanak u Varšavi, Staljin im nije
htio pomoci jer je namjeravao postaviti satelitsku poljsku vladu umjesto vlade u
Londonu, SS-ovci su ugušili ustanak i sravnili grad sa zemljom
- istodobno je Crvena armija prešla rumunjsku granicu, u Rumunjskoj i Bugarskoj pale
su pronjemacke vlade i te su države promijenile stranu u ratu, Nijemci su preduhitrili
takav scenarij u Maarskoj, pa su borbe za Maarsku potrajale do samog kraja rata
- kasna jesen-zima 1944. odmor i pregrupiranje sovjetskih snaga prije konacne ofenzive
na Njemacku
42
JALTSKA KONFERENCIJA (Jalta na Krimu) – veljaca 1945. novi sastanak Velike trojice
- Staljin je obecao da ce objaviti rat Japanu u roku tri mjeseca nakon kapitulacije
Njemacke
- dogovoreno je da ce Njemacka biti podijeljena na britansku, americku, francusku i
sovjetsku okupacijsku zonu
- odreene su interesne sfere Sovjetskog Saveza i zapadnih Saveznika u Europi (npr.
utjecaj u Jugoslaviji trebao je biti 50 : 50 %)
43
HRVATSKA DRŽAVA U JUGOSLAVENSKOJ FEDERACIJI
Odnos Saveznika spram prostora bivše Jugoslavije
- Saveznici ne priznaju promjene granica i režima koje su ucinile sile Osovine, dakle,
NDH se nije mogla nikako održati u slucaju saveznicke pobjede
- Saveznici priznaju legitimitet izbjeglicke kraljevske vlade u Londonu
- cetnicki pokret Draže Mihailovica prikazuje se kao «kraljevska vojska u domovini» i
pokret otpora te do 1943. cak dobiva pomoc od Britanaca
- cilj cetnika jest obnova Kraljevine Jugoslavije sa srpskom prevlašcu i stvaranje
«Velike Srbije» sa zapadnom granicom Virovitica – Karlovac – Karlobag, prostor koji
je trebao biti ukljucen u Veliku Srbiju namjeravali su etnicki ocistiti od Hrvata i
Bošnjaka (pokolji u Dalmatinskoj Zagori i Bosni)
- cetnici ne ratuju protiv okupatora, nego protiv Titovih partizana, a tek povremeno se
sukobljavaju sa snagama NDH, glavni zaštitnik bila im je Italija, a nakon njezine
kapitulacije, Njemacka, osim u Srbiji, cetnicke postrojbe su brojne u Crnoj Gori i
talijanskoj zoni unutar NDH (Lika, Kninska Krajina, istocna Hercegovina)
- nakon Teheranske konferencije, Saveznici priznaju legitimitet NOP-a i poticu
kraljevsku vladu da uskrati potporu cetnicima i postigne sporazum s Titom
Nastanak Avnojske Jugoslavije
- partizanski pokret se usporedo s prvim ratnim uspjesima priprema za preuzimanje
vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji
- AVNOJ (Antifašisticko vijece narodnog osloboenja Jugoslavije), privremeni
parlament nove Jugoslavije izabran od Narodnooslobodilackih odbora koji treba
predstavljati sve politicke snage unutar NOP-a
- studeni 1942, Bihac, prvo zasjedanje AVNOJ-a, istaknuto nacelo ravnopravnosti svih
naroda u buducoj Jugoslaviji (osim Srba, Hrvata i Slovenaca, kao narod su priznati i
Crnogorci i Makedonci)
- 29. XI. 1943, Jajce, drugo zasjedanje AVNOJ-a, odluke: kralju je zabranjen
povratak u zemlju, organi NOP-a proglašeni su jedinim legitimnim predstavnicima
naroda, AVNOJ – vrhovno zakonodavno tijelo, osnovana privremena vlada (NKOJ),
službeni naziv nove države je Demokratska Federativna Jugoslavija, predvieno je
uspostavljanje šest federalnih država, meu njima i Hrvatske
Nastanak Federalne Države Hrvatske
- Komunisticka partija Hrvatske na celu s Andrijom Hebrangom radi na rješavanju
hrvatskog nacionalnog pitanja u okviru buduce jugoslavenske federacije
- srpanj 1943. osnovan je ZAVNOH (Zemaljsko antifašisticko vijece narodnog
osloboenja Hrvatske), svojevrsni partizanski Sabor, za predsjednika ZAVNOH-a
postavljen je Vladimir Nazor, književnik i nestranacka osoba
- rujan 1943. ZAVNOH proglašava prikljucenje Hrvatskoj svih krajeva koje je
anektirala Italija (ukljucujuci i Zadar, Rijeku i Istru)
- svibanj 1944, Topusko, na 3. zasjedanju ZAVNOH-a proglašena je Federalna Država
Hrvatska, cime je potvrena hrvatska državnost (današnja Republika Hrvatska je
pravna nasljednica FDH), donesena je i Deklaracija o pravima naroda i graana
demokratske Hrvatske
- partizanske snage pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske dosegle su koncem
1944. broj od 150.000 ljudi cime su nadmašile oružane snage NDH
- 1943. god. skupina HSS-ovaca na celu s Božidarom Magovcem pristupila je NOP-u i
sudjeluje u radu ZAVNOH-a i AVNOJ-a
- matica stranke uvjetuje prikljucenje NOP-u ravnopravnim partnerstvom s
komunistima, što Tito odbija jer je HSS-ovce smatrao suparnicima u osvajanju vlasti
44
SVRŠETAK DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Slom III. Reicha
- prosinac 1944. njemacka protuofenziva u Ardenima, Saveznici jesu pretrpjeli velike
gubitke, ali nacisticki plan da ih se odbaci daleko od njemacke granice nije uspio
- proljece 1945. borbe se vode na teritoriju III. Reicha
- 13. IV. 1945. – sovjetske snage zauzele su Bec i pocele opsjedati Berlin (Nijemci su se
prevarili ocekujuci da ce glavni udar uslijediti na Prag)
- 25. IV. sovjetske i americke snage spojile su se na rijeci Labi
- 30. IV. Hitlerovo samoubojstvo, za njegova nasljednika imenovan je admiral Doenitz
- 2. V. pad Berlina
- 7, 8. i 9. V. 1945. general Jodl potpisao je bezuvjetnu kapitulaciju pred Britancima,
Amerikancima i Rusima – prestaju borbe u Europi
Konferencija u Potsdamu (srpanj – kolovoz 1945) – susret Velike trojice (novoga
americkog predsjednika Harryja Trumana, Churchilla/ kojega je usred konferencije
zamijenio novoimenovani premijer Clement Attlee/ te Josifa V. Staljina)
- raspravlja se o sudbini Njemacke, dogovorene su granice okupacijskih zona, Berlin i
Bec su, takoer, podijeljeni na cetiri zone, Njemacka mora biti potpuno razoružana, a
njezina vojna industrija mora se uništiti, provest ce se «denacifikacija», vodecim
nacistima sudit ce meunarodni sud za ratne zlocine, granice Poljske pomaknute su na
zapad
- sva neriješena pitanja i mirovne ugovore sa satelitskim zemljama trebalo je riješiti
Vijece ministara
- Japanu je upucen ultimatum da se bezuvjetno preda uz obecanje da nece biti okupiran
- pojavljuju se prve nesuglasice izmeu Staljina i zapadnih saveznika
Slom Japana
- poraz Japana je neupitan, meutim, japanske snage ne pristaju na kapitulaciju i
pružaju žilav otpor (II. 1945. borbe za Iwo Jimu, IV. 1945. borbe za Okinavu)
- Projekt Manhattan – Amerikanci su nakon pet godina istraživanja s uloženih dvije
milijarde dolara u najvecoj tajnosti razvili novo razorno oružje – nuklearnu bombu
(voa projekta bio je Robert Oppenheimer)
- nuklearno bombardiranje japanskih gradova bilo je ujedno demonstracija snage pred
Staljinom
- 6. VIII. 1945. udar na Hirošimu (uranska bomba, 50,000 – 100,000 civilnih žrtava)
- 9. VIII. udar na Nagasaki (plutonijska bomba, vece razorne snage, ljudski gubitci bili
su manji – 36,000, ali je uništena važna podmornicka baza)
- istoga dana, rat Japanu objavio je SSSR, koji je zauzeo Sahalin i Kurile
- 2. IX. na palubi bojnog broda Missouri potpisana je bezuvjetna kapitulacija Japana,
car Hirohito ostao je na vlasti, ali je podreen americkom vojnom guverneru
MacArthuru (Amerikanci nisu htjeli ukinuti Carstvo jer su ga smatrali jamcem
stabilnosti i branom protiv širenja komunizma)
45
RATNI ZLOCINI U DRUGOM SVJETSKOM RATU
- borbenim djelovanjima po pozadini i civilnom stanovništvu protivnika se trebalo što
prije slomiti (totalni rat), takav stav nisu imale samo snage Osovine vec i Saveznici
- nacisti su odreene kategorije ljudi odredili kao «rasno bezvrijedne» i namijenili im,
prema potrebi, istrebljenje ili robovski rad, rasisticki je motivirano bilo i postupanje
japanske vojske spram pripadnika ostalih azijskih naroda
- holokaust (grc. žrtva paljenica) – nacisticki genocid europskih Židova
- sijecanj 1942. na konferenciji nacistickih voa u Wanseeu SS-ovci Heydrich i
Eichmann izložili su plan o «konacnom rješenju židovskog pitanja», Hitler nije bio
nazocan niti tko od njegovih užih suradnika nego je on clanovima sastanka izdao
usmenu naredbu da tehnicki osmisle masovne likvidacije, provodit ce se u plinskim
komorama u «logorima smrti» (najveci je bio Auschwitz-Birkenau)
- nacisti su bili toliko opsjednuti «konacnim rješenjem» da im je ono cak bilo prioritet
pred ratnim operacijama, procjenjuje se da je ubijeno blizu 6 milijuna Židova (ukupan
broj Židova u Europi bio je oko 10 milijuna), a s njima i više milijuna pripadnika
drugih naroda (Romi, Poljaci, Rusi itd.)
- saveznicka bombardiranja zlocinackog karaktera: Dresden (135.000), Hirošima i
Nagasaki
POSLJEDICE II. SVJETSKOG RATA
- totalni rat: zahvatio 61 državu i 22 % svjetskog teritorija, razaranja na bojištu i u
pozadini, potpuna podreenost svih sfera života ratu, 80 milijuna mobiliziranih i
stotine milijuna ljudi pod radnom obvezom
- ukupan broj ubijenih iznosi oko 35 milijuna, a ako se tome pribroje umrli od gladi i
bolesti dolazi se do brojke od oko 50 milijuna, neki govore i o više od 60 milijuna jer
tocan broj žrtava u Kini nije poznat
- gospodarska šteta i opcenito troškovi rata izražavaju se u trilijunima dolara
- preseljenja pucanstva divovskih razmjera tijekom i poslije rata (narodi Sovjetskog
Saveza, Poljaci, Nijemci, Židovi)
- novi svjetski poredak: dvije supersile – SAD i SSSR
- pobjeda dvaju politicko-ekonomskih sustava: liberalne demokracije s kapitalizmom
slobodnog tržišta i socijalisticke države s planskim gospodarstvom
46
HRVATSKA NA KRAJU RATA
Saveznicka opskrba NOP-u išla je iz Italije preko otoka Visa (od svibnja 1944. tamo je i
Vrhovni štab s Titom)
Partizansko napredovanje:
- južni pravac: Dalmacija, uz obalu prema sjeveru sve do Trsta
- srednji pravac: preko Bosne i Hercegovine
- sjeverni pravac: srijemski front štitio je njemacko povlacenje iz Grcke, u borbama
sudjeluje i Crvena armija, probijen je u proljece 1945, nakon cega partizani napreduju
prema Zagrebu i Mariboru
Nova jugoslavenska vlada:
- Saveznici su ustrajali da Tito, u ime NOP-a, i Šubašic, u ime kraljevske vlade, stvore
zajednicku vladu
- sastali su se na Visu (VI. 1944) i u Beogradu (XI. 1944) i dogovorili se da ce se nova
Jugoslavija u svakom slucaju biti federacija, dok se povratak kralja i odluka o
monarhistickom ili republikanskom ureenju odgaaju do završetka rata
- zajednicka vlada stvorena je tek u ožujku 1945. s Titom kao premijerom, a Šubašicem
kao ministrom vanjskih poslova
Prva vlada Federalne Države Hrvatske: Split, travanj 1945, predsjednik vlade je
Vladimir Bakaric, jedan od vodecih hrvatskih komunista, cetiri ministra clanovi su HSS-a
Slom NDH:
- u rujnu 1944. partizani su pozvali pripadnike osovinskih postrojbi da, bez sankcija,
prijeu u NOV, što je osobito oslabilo domobranske redove, zato su ustaška i
domobranska vojska ujedinjene u jedinstvene oružane snage (partizani ce na kraju rata
jednako okrutno postupati s mobiliziranima i dragovoljcima u vojsci NDH)
- Pavelic ne priznaje poraz do samog kraja, napušta Zagreb dva dana prije ulaska
partizana (8. V. 1945, tj. na dan njemacke kapitulacije)
- vojska NDH neorganizirano se sa zbjegovima civila povlaci prema Austriji, Pavelic i
dio ustaškog vodstva uspio je pobjeci u zapadne zemlje, izbjeglicku kolonu su
zaustavili Britanci i izrucili je partizanima kod Bleiburga (15. svibnja)
Partizanski zlocini:
- više od 100,000 zarobljenika koji su se predali kod Bleiburga odvedeno je na «križni
put» (marševi smrti), tocan broj žrtava je nepoznat, procjenjuje se da ih je oko
polovice ubijeno dok su ostali osueni na zatvorske kazne, osim vojske NDH, tu su
ubijani i slovenski domobrani, Volksdeutscheri te srpski i crnogorski cetnici
- u obracunu s «klasnim neprijateljima» i «suradnicima okupatora» zatvoreno je i
strijeljano više tisuca ljudi, revolucionarni teror potrajao je do 1947. god.
Ukupan broj žrtava II. svjetskog rata na prostoru Hrvatske procjenjuje se na oko 290,000
(istraživanje Vladimira Žerjavica)
47
SVIJET NAKON RATA
Organizacija Ujedinjenih Naroda – o stvaranju meunarodne sigurnosne organizacije
Saveznici su odlucili još 1942. god, OUN utemeljena je 24. X. 1945. u San Franciscu
- 1945. 50 clanica, 1999. 186 clanica, sjedište je u New Yorku
- zadaca OUN-a: briga oko ljudskih prava, gospodarskog napretka, atomske energije,
dekolonizacije i mirnog rješavanja nesuglasica izmeu clanica
- najvažniji dio OUN-a je Vijece sigurnosti koje ima moc rješavati meunarodne
probleme, cak i vojnom intervencijom, meutim, svaka od pet stalnih clanica (UK,
SAD, SSSR-Rusija, Francuska, Kina) ima pravo veta, ostalih deset clanica bira se
meu svim zemljama svijeta na razdoblje od dvije godine
- OUN je krovna organizacija tijela kao što su UNICEF, UNESCO, MMF, Svjetska
banka, Svjetska zdravstvena organizacija itd.
- sve zemlje clanice financiraju OUN prema vlastitoj gospodarskoj moci (SAD bi
trebale pokrivati 25 % troškova, ali su i najveci dužnik jer redovito kasne s uplatama)
Meunarodni vojni sud u Nürnbergu 1945-46. sudio je 21 nacistickom voi za genocid
i ratne zlocine (10 ih je osueno na smrt, ostali na zatvorske kazne), slican sud je formiran
u Tokiju za japanske militariste
- prema meunarodnom pravu zlocini protiv covjecnosti ne mogu zastarjeti, a ako ih ne
procesuiraju pojedine države procesuirat ce ih meunarodni sudovi
Mirovna konferencija u Parizu (završila s radom pocetkom 1947) – odreene su nove
europske granice, ugovore su potpisale sve zemlje koje su sudjelovale u ratu na strani
Osovine osim same Njemacke koja je privremeno izgubila suverenitet
- Italija se morala odreci africkih kolonija i Istre, koju je predala Jugoslaviji, pitanje
Trsta riješeno je tek 1954. kada je povucena konacna granica, a sam grad ostao je u
sastavu Italije
- Njemacka je podijeljena na 4 okupacijske zone (sovjetsku, americku, britansku i
francusku), Austrija te glavni gradovi Berlin i Bec takoer su podijeljeni na 4 zone
- Poljska je «premještena» prema zapadu, SSSR je dobio istocne dijelove predratne
Poljske, a ona je obeštecena na racun njemackih podrucja u Pruskoj
- ostale granice u srednjoj i jugoistocnoj Europi uglavnom su vracene na stanje iz 1938.
- Austrija je obnovljena kao samostalna i neutralna država, okupacijske snage potpuno
su se povukle 1955. god.
- Japan je potpisao mirovni ugovor u San Franciscu, odrekao se svih posjeda u Aziji i
pristao na americke okupacijske snage, Carstvo je, ipak, opstalo iz politickih razloga
Nove države:
- Izrael – planom OUN predvieno je stvaranje židovske nacionalne države na prostoru
britanskog protektorata Palestine, Arapima je trebala pripasti polovica Palestine,
Država Izrael proglašena je u svibnju 1948. god (premijer David Ben Gurion), a
odmah potom je uslijedio napad susjednih arapskih država na Izrael, Izraelci su
pobijedili i zauzeli još više od predvienog teritorija, 1967. i 1973. god. izbili su novi
izraelsko-arapski ratovi, Izrael je tada okupirao Gazu, Zapadnu Obalu, Golansku
visoravan i Sinaj, osim Sinaja koji je 1981. vracen Egiptu, ostala podrucja su i danas
pod izraelskom okupacijom i predstavljaju krizno žarište, OUN planira stvaranje
neovisne države Palestine, ali se židovska i palestinska strana ne mogu dogovoriti oko
konacnih granica
- Savezna Republika Njemacka – 1947. god. britanska i americka zona ujedinile su se
u jedinstveno gospodarsko i upravno podrucje, ubrzo im se pridružila i francuska
48
zona, u trima zapadnim zonama u ljeto 1948. uvedena je nova valuta (DM), Saveznici
su omogucili održavanje demokratskih izbora, pa su se izabrani zastupnici okupili u
Bonnu u rujnu 1949. i proglasili ustav Savezne Republike Njemacke
- Njemacka Demokratska Republika – kada su Saveznici poceli integrirati tri zapadne
zone, Staljin je odustao od nagodbe oko obnove jedinstvene Njemacke, a na uvoenje
nove marke na Zapadu, sovjetska strana reagirala je blokadom Zapadnog Berlina,
nakon proglašenja Savezne Republike, zastupnici u sovjetskoj zoni proglasili su
državu pod nazivom Njemacka Demokratska Republika (DDR), Istocna Njemacka
imala je socijalisticki model gospodarstva i državnog ureenja, sjedište vlade bilo je u
Istocnom Berlinu, zapadni dio grada ostao je enklava povezana sa Zapadom zracnim
mostom (privremeni glavni grad Zapadne Njemacke bio je Bonn)
- Narodna Republika Kina – nakon japanskog poraza, u Kini se nastavio rat izmeu
Chiang Kai-shekove vlade i komunistickog pokreta Mao Zedonga, komunisti su do
1949. zauzeli cijelu državu i proglasili Narodnu Republiku Kinu, poražena strana
povukla se na otok Tajvan (do tada, japanska kolonija) koji je proglašen teritorijem
Nacionalne Republike Kine, NR Kina dobila je mjesto u OUN tek 1971, tajvansko
pitanje nije riješeno do danas
- Demokratska Narodna Republika (Sjeverna) Koreja i Republika (Južna) Koreja –
slicno kao i u slucaju Njemacke, Rusi i Amerikanci okupirali su bivšu japansku
koloniju Koreju i uspostavili dva režima, «korejsko» pitanje nije riješio ni rat 1950-53.
god, pa je 38. paralela i danas državna granica
- 1945-75. proces dekolonizacije zahvatio je Aziju i Afriku, gdje je nastalo na desetine
neovisnih država, npr. Indija i Pakistan (1947), Indonezija (1945-49), Gana (prva
britanska africka kolonija koja se sama izborila za samostalnost, 1957), Libija (1951),
meu zadnjima, portugalske kolonije Angola i Mozambik (1975), najviše država
dobilo je samostalnost 1960. god. kada je raspušten francuski imperij u Africi
49
HLADNI RAT
– razdoblje od 1945. do oko 1990. godine koje je obilježilo suparništvo dviju supersila,
SAD-a i SSSR-a, saveznice ovih sila okupljene su u dva velika bloka država, a sam sukob
nije nikad prerastao u totalni rat («ravnoteža straha»), Zapad i Istok utrkivali su se u
naoružanju, svemirskim istraživanjima i znanosti te su pokušavali proširiti utjecaj
miješanjem u razlicite lokalne ratove i krize
- prve vece nesuglasice pojavile su se vec u doba Potsdamske konferencije, zajednicka
okupacija Njemacke nije krenula u željenom pravcu
- u zemljama istocne Europe SSSR je postavio komuniste na vlast, nakon cega je
uslijedio razvoj tih država prema sovjetskom uzoru – vladavina jedne stranke i planska
privreda: Poljska, Istocna Njemacka, Cehoslovacka, Maarska, Rumunjska, Bugarska
(Jugoslavija i Albanija imale su, takoer, socijalisticki sustav, ali su se nakon 1948.
oslobodile sovjetskog utjecaja)
- 1949. SSSR je detonirao vlastitu atomsku bombu, SAD pocinju ubrzano raditi na
izradi hidrogenske bombe (danas nuklearno oružje imaju SAD, Rusija i još neke bivše
sovjetske države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan i Izrael)
- nakon stvaranja dviju njemackih država, u Europi je povucena «željezna zavjesa»
- Marshallov plan: SAD su odlucile financijski pomoci obnovu europskih država i
njihov razvoj u smislu slobodnog tržišta i demokracije, zemlje istocnog bloka odbile
su pomoc
- vojni savezi: 1949. god. SAD i zemlje zapadne Europe povezuju se u Organizaciju
sjevernoatlantskog ugovora (NATO), 1955. SSSR i njegovi saveznici stvorili su
Organizaciju varšavskog ugovora (Varšavski pakt)
- gospodarske integracije: 1950. Europska zajednica za ugljen i celik (Belgija,
Nizozemska, Luksemburg, Francuska, Zapadna Njemacka, Italija), 1957. ta zajednica
prerasla je u Europsku ekonomsku zajednicu, pretecu današnje Europske unije;
1949. zemlje istocne Europe povezale su se u Savjet za uzajamnu gospodarsku pomoc
(SEV) koji je trebao usklaivati njihove privredne planove s planovima SSSR-a
- u doba Kubanske krize (1962) svijet je bio vrlo blizu Trecem svjetskom ratu, pa nakon
rješenja krize u odnosima velesila dolazi do stanovitog popuštanja (politika detanta)
LOKALNI RATOVI I POLITICKE KRIZE
- Grcki graanski rat, 1945-46, probritanski monarhisti pobijedili su komuniste (što je
bilo u skladu s dogovorom u Jalti jer je Grcka spadala u britansku interesnu sferu, pa
je Staljin odustao od pomaganja komunistima)
- Berlin: 1948. sovjetska blokada, 1961. Istocna Njemacka gradi Berlinski zid
- Sovjetske intervencije: 1956. Maarska, 1968. Cehoslovacka, u oba slucaja
rukovodstva tih država su se pokušala odvojiti od Moskve, uslijedila je intervencija
Crvene armije i krvoprolica, a Zapad se zaustavio na diplomatskim prosvjedima
- Izrael vs. Egipat, Jordan i Sirija: 1948, 1968, 1973
- 1947-48. u razgranicavanju Indije i Pakistana poginulo je oko pola milijuna ljudi, dok
ih je cak 15 milijuna preseljeno, kasnije se od Pakistana odvojila država Bangladeš
(tada Istocni Pakistan, 1971), sukob Indije i Pakistana latentan je i danas, a obje države
posjeduju nuklearno oružje
- 1945-49. u Indoneziji (bivša nizozemska kolonija) traje graanski rat koji završava
pobjedom Ahmeda Sukarna
50
- 1950-53. Korejski rat: Sjeverna Koreja napada Južnu, slijedi protuudar južnjackih i
americkih snaga, zatim novi udar Sjevernjaka potpomognutih Kinezima, granica je
vracena na 38. paralelu
- Vijetnam: dio francuske Indokine, trebao je postati samostalan još 1945, ali zbog
izbijanja graanskog rata Francuzi se povlace tek 1954, uspostavljene su dvije države
– Sjeverni i Južni Vijetnam (prosovjetski i proamericki režim), Južni Vijetnam
ugrožavaju gerilci (Vietkong), pa 60-ih godina dolazi do americke intervencije, izbija
rat Sjevera i Juga, Amerikanci imaju velike gubitke, pa se moraju povuci, 1976.
stvorena je jedinstvena Demokratska Republika Vijetnam (Južni je pripojen
Sjevernom)
- 1958-62. Alžirska kriza: francuski doseljenici u Alžiru odbijaju dekolonizaciju, pa
izbija graanski rat, francuski predsjednik Charles de Gaulle dao je, ipak, za pravo
pristašama alžirske neovisnosti i priznao Alžir 1962, to je izazvalo žestoke reakcije
alžirskih Francuza i francuske desnice, što je cak išlo do teroristickih napada
- Kubanska kriza: Kuba ima velike socijalne razlike i nalazi se u položaju americke
polukolonije, Castrova revolucija 1959. predstavlja logican slijed dogaaja, Castro
traži pomoc od SSSR-a, a nakon što su na Kubi, navodno, otkriveni sovjetski
nuklearni projektili, zamalo izbija otvoreni sukob SAD-a i SSSR-a, ipak, Kennedy i
Hrušcov postigli su sporazum, Rusi odustaju od uvlacenja Kube u Istocni blok, a
Amerikanci od kontrarevolucije, predsjednik Fidel Castro vlada
Politika detanta: traje od rješavanja Kubanske krize 1962. god. do sovjetske intervencije
u Afganistanu 1979, i americka i sovjetska strana pocele su popuštati u svim politickim
pitanjima
- americki predsjednik Richard Nixon prekinuo je izolaciju NR Kine i potpisao
sporazum s Leonidom Brežnjevom o ogranicavanju interkontinentalnih projektila
zapadnonjemacki kancelar Willy Brandt normalizirao je odnose sa Sovjetskim Savezom,
Poljskom, ali i DDR-om
POKRET NESVRSTANIH
- bivše kolonije, tj. Treci svijet, uglavnom ostaju izvan blokova
- 1956. na Brijunima su se sastali Tito, indijski premijer Nehru i egipatski predsjednik
Naser, pokrenuta je inicijativa za Pokret nesvrstanih
- 1961. Prva konferencija nesvrstanih u Beogradu (25 zemalja)
- službeni ciljevi Pokreta nesvrstanih su ograniciti utjecaj velesila u malim zemljama,
održati njihovu neovisnost izvan blokova te «politika miroljubive aktivne
koegzistencije»
- Tito je kroz taj pokret pokušao afirmirati Jugoslaviju kao vodecu zemlju Trecega
svijeta
- Pokret nesvrstanih politicki je bio bliži Istocnom bloku (oštra kritika Zapada,
socijalisticki sustav u vecini zemalja-clanica), pa su ga mnogi smatrali «produženom
rukom» Rusije, meutim, nakon 1979. god. potisnuta je struja onih zemalja koje su
bile bliske sovjetskom bloku
- s druge strane, Titova Jugoslavija i još neke socijalisticke zemlje predstavljale su u
tadašnjoj ravnoteži snaga «americke komunisticke saveznike»
KATOLICKA CRKVA
1962. god. Crkva je ucinila veliki korak u modernizaciji odlukama Drugoga vatikanskog
koncila (papa Ivan XXIII. «Dobri Papa»)
- uvedeni su narodni jezici u bogoslužje (umjesto latinskog), ekumenizam (kršcansko
jedinstvo i suradnja s ostalim vjeroispovijestima) postaje jedan od glavnih ciljeva
51
HRVATSKA U FNR JUGOSLAVIJI (1945-1963)
Nova vlast
- Komunisticka Partija Jugoslavije nadzire sve organe privremene vlasti u DFJ pa
može utjecati i na provoenje izbora za Ustavotvornu skupštinu u prosincu 1945.
- istaknuta je samo jedna izborna lista - Narodna fronta, koja je dobila podršku 90 %
biraca, preostalih 10 % izjasnilo se za «kutiju bez liste», u meuvremenu, Šubašic i
graanski politicari napustili su vladu jer u njoj nisu mogli odlucivati samostalno
- od kraja rata provodi se obracun sa svim «neprijateljima naroda i države» koji
dostiže vrhunac 1946, zatvaranja i fizicke likvidacije obavljaju se ponekad bez suenja
a ponekad nakon namještenih sudskih procesa, progoni se provode u svim dijelovima
Jugoslavije, postoje izvori koji tvrde da je pogubljeno oko 200,000 ljudi u cijeloj
državi, a u Hrvatskoj približno trecina tog broja
- kao neprijatelji su oznaceni ne samo pripadnici satelitskih vlasti iz doba okupacije
(npr. strijeljani su Mile Budak i Slavko Kvaternik te cetnicki voa Draža Mihailovic),
nego i dio svecenika, meu njima i nadbiskup Alojzije Stepinac (dobio 16 godina
zatvora), HSS-ovci koji se nisu prikljucili Partiji (npr. Tomo Jancikovic, ubijen u
zatvoru), bogataši kao «klasni neprijatelji» te, naposljetku, clanovi Komunisticke
partije koji su proglašeni krivovjernima (npr. Andrija Hebrang, navodno samoubojstvo
u zatvoru)
Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ): ustav istoimene države proglašen je
u sijecnju 1946. i bio je napisan po uzoru na sovjetski ustav iz 1934, država je definirana kao
federacija šest narodnih republika (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna
Gora i Makedonija) i demokracija u kojoj graani politicki djeluju preko Narodne fronte,
granice izmeu republika odreene su koncem 1945, Hrvatska je dobila uglavnom teritorij
povijesne Hrvatske-Slavonije- Dalmacije (bez Srijema i Boke ali s Baranjom i Istrom), u
nadležnosti republika ostavljeni su prosvjeta, kultura, zdravstvo i komunalije, a svi važniji
resori pripali su saveznim vlastima u Beogradu, ureenje je u stvarnosti bilo centralisticko i
jednostranacko a samo formalno federativno i demokratsko, Narodna Republika Hrvatska
(kao i druge republike) imala je vlastiti ustav, usklaen sa saveznim ustavom, te Sabor i vladu
Uvoenje socijalizma
- KPJ i predsjednik Tito postupno ovladavaju svim razinama javnog života, od politike i
uprave preko gospodarstva do kulture i prosvjete, do 1950. suzbijena je svaka
ozbiljnija oporba i svi nepocudni su izolirani ili protjerani u inozemstvo
- do 1950-ih godina uspostavljen je kult Titove licnosti, predsjednik se prikazuje kao
svestrani i nepogrešivi voa, istodobno Tito je koncentrirao svu vlast u Jugoslaviji,
važniji suradnici su mu Edvard Kardelj i Milovan ilas (kao ideolozi), Vladimir
Bakaric (najvažniji covjek za Hrvatsku), Aleksandar Rankovic (šef Službe
bezbednosti / sigurnosti)
- uzor za društveni i gospodarski razvoj bio je Staljinov SSSR pa je vec 1946. uvedena
državna planska privreda
- provedena je nacionalizacija (podržavljenje vlasništva) industrije, rudnika i svih vecih
poduzeca, a zatim i manjih obrta i trgovine
- takoer je provedena i agrarna reforma, seljacima je podijeljena zemlja po nacelu
jednaki posjedi za sve, od 1948. seljake se prisiljavalo da ulaze u zadruge
52
- slijede velike migracije, protjerani su pripadnici njemacke i talijanske manjine,
stanovništvo pasivnih krajeva seli se u Slavoniju i Vojvodinu, a višak stanovništva sa
sela slio se u gradove gdje se planira izgraditi nova industrija
- obnova porušenih mjesta i gradnja prometnica izvodila se «dobrovoljnim radnim
akcijama» (radnici rade bez nadnica za dobro države)
Razlaz sa Sovjetskim Savezom
- Staljinu se nije svialo što Tito gradi socijalizam «na svoju ruku» pa je odlucio
smijeniti njega i njegove suradnike u KPJ kako bi si postavio pouzdanije ljude
- u lipnju 1948. Informacijski biro komunistickih partija (Informbiro, IB) objavio je
proglas «zdravim snagama» u KPJ da prisile Tita «na popravljanje pogrešaka»
- Tito je sazvao 5. kongres KPJ na kojem su se clanovi trebali izjasniti za podršku Titu
ili Informbirou (zapravo Staljinu), velika vecina se izjasnila za Tita
- sve države Istocnog bloka (od njih 4 granici s Jugoslavijom) prekinule su sve veze i
suradnju i cak se ocekivala vojna intervencija
- intervencija nije uslijedila jer se Staljin nije usudio izazivati SAD i europske države,
prema nepisanom pravilu, još od Jalte, utjecaj Zapada i Istoka u Jugoslaviji trebao je
biti podjednak, a Zapad je posjedovao nuklearno oružje dok SSSR još nije
- Tito je iskoristio razlaz da se obracuna sa svim nepouzdanim clanovima vlastite partije
kojima su organizirana namještena suenja, IB-ovci su uglavnom osuivani na
zatvorske kazne na ozloglašenom Golom Otoku, tada je likvidiran i Hebrang
- posljedica razlaza sa Staljinom znacit ce mogucnost Titove Jugoslavije da se razvija
bez pritiska iz Moskve za razliku od drugih socijalistickih država te da iskoristi ulogu
neutralnog teritorija za vlastiti gospodarski probitak
Radnicko samoupravljanje: buduci da je nakon razlaza s IB-om nastupila blokada istocnog
tržišta za Jugoslaviju ona se morala nekako povezati sa zapadnim tržištem, a to nije mogla
naglo zbog preslabe proizvodnje i kakvoce robe, bile su nužne promjene u gospodarstvu, kako
bi se povecala motivacija seljaka prekinuta je kolektivizacija, a razvoj industrije trebalo je
ubrzati davanjem samouprave tvornicama putem «radnickih savjeta», od 1950. uveden je
sustav radnickog samoupravljanja i postupna decentralizacija privrede
Vanjska politika: razlaz sa Staljinom omogucio je Jugoslaviji da pocne dobivati financijsku
pomoc sa Zapada, tj. nužne zajmove za industrijalizaciju, poboljšanje odnosa sa Istocnim
blokom nastupilo je nakon Staljinove smrti i dolaska na vlast novog sovjetskog voe Nikite
Hrušcova, od sredine pedesetih Jugoslavija pokušava imati dobre odnose i s Istokom i sa
Zapadom, a šezdesetih godina pokušava imati vodecu ulogu u pokretu nesvrstanih (tzv. treci
svijet)
53
HRVATSKA U SFR JUGOSLAVIJI (1963-1990)
Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ): novi naziv države od ustava iz
1963. do raspada iste 1991. god, prema ustavu iz 1963. državno ureenje definirano je kao
samoupravni socijalizam a republikama je dana nešto vece autonomija u gospodarstvu,
Hrvatska ce dobiti naziv Socijalisticka Republika (SRH), Partija je promijenila naziv u Savez
Komunista Jugoslavije (SKJ odnosno SKH)
Privredna reforma 1965: gospodarske poteškoce poput visoke inflacije dinara, nestašica
neke vrste robe i spori rast životnog standarda Tito je odlucio riješiti daljnjom liberalizacijom
u privredi i djelomicno u politici, buduci da se pojavio otpor reformama unutar same Partije,
Tito je 1966. morao smijeniti «drugog covjeka u državi» šefa Službe državne bezbednosti
Aleksandra Rankovica (doticni je bio na celu tvrdolinijaša, moguci Titov nasljednik, poznat
po državnom teroru na Kosovu), reforma je trebala orijentirati proizvodnju prema tržišnim
potrebama i uveden je novi stabilni dinar (100 starih za jedan novi), reforma je bila
djelomicno uspješna a za njenu provedbu SFRJ je uzela velike zajmove od zapadnih banaka,
rastao je životni standard ali i vanjski dug
Otvaranje granica: u doba privredne reforme, SFRJ je olakšala svojim graanima dobivanje
putovnice i izlazak iz države (što nije bilo dopušteno u vecini socijalistickih zemalja) – tako
se rješavala politickih protivnika, a omogucila je i siromašnijem stanovništvu da odlazi u
ekonomsku emigraciju na Zapad cime su se smanjivali socijalni problemi (gastarbajteri), osim
toga, olakšan je i ulazak stranaca u zemlju što pogoduje razvoju turizma
Hrvatsko pitanje i «hrvatsko proljece»
- u Titovoj Jugoslaviji Hrvatska je službeno imala zajamcenu kulturnu i gospodarsku
autonomiju te ravnopravnost s drugim republikama u okviru federacije
- socijalisticko (samoupravno) ureenje prikazivano je kao jedino ispravno, tj. jedino
koje ce Hrvatskoj i Jugoslaviji donijeti napredak, cilj razvoja bila je Marxova utopija
- «Bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti», tj. takva jugoslavenska zajednica, trebalo je
biti najbolje rješenje za antagonizme meu narodima
- u stvarnosti, Titova Jugoslavija bila je centralizirana partijska država u kojoj su se
narodi držali u pokornosti cas strahovladom cas socijalnim mjerama
- hrvatsko pitanje u SFRJ ima gospodarsku i kulturno-politicku dimenziju, od 1960-ih
Hrvatska ima znacajan priljev deviza (strane stabilne valute) od turizma i
gastarbajtera, prema zakonu devize mora otkupiti središnja banka u Beogradu, osim
toga, razvoj razvijenijih republika poput Slovenije i Hrvatske cesto se zanemarivao na
racun razvoja siromašnijeg istocnog dijela države i ulaganja u Beograd kao glavni
grad, u kulturnom pogledu, postajalo je nezadovoljstvo nametnutim rješenjima kao što
je «srpskohrvatski jezik»
- nakon smjenjivanja Rankovica, u Savezu Komunista prevladali su mlai i liberalniji
kadrovi koji su preuzeli položaje u republikama dok je sam državni vrh i dalje ostao
ideološki tvrd
- 1967. skupina intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske objavila je «Deklaraciju
o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika» u kojoj se upozorava na
neravnopravnost jezika u Jugoslaviji (ustavom je bila obecana ravnopravnost
slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog jezika) i traži dosljedna primjena
54
hrvatskog jezicnog standarda u SRH, vlast je osudila «Deklaraciju» kao politicki
štetnu
- 1971. na celu Centralnog komiteta SK Hrvatske bila je Savka Dabcebic-Kucar, a u
Predsjedništvu Jugoslavije Miko Tripalo, oboje pripadnici reformisticke struje,
predložili su amandmane na savezni ustav u cilju daljnje decentralizacije i mogucnosti
da republike više upravljaju vlastitim financijama, Tito ih je u pocetku ohrabrivao i
podržavao
- pokret pod neformalnim nazivom «Hrvatsko proljece» (po uzoru na Praško proljece
1968.) okupljao je sve koji su se ponadali da se u Hrvatskoj može razviti demokracija i
veca samouprava u odnosu na Beograd, od komunista koji su podržavali Savku i
Tripala preko liberala i nacionalista do studenata
- te godine, pocinje se javno govoriti i pisati o problemima i zahtijevaju se promjene u
državi i društvu, poput uvoenja višestranackog sustava, nacionalne suverenosti
Hrvatske i tržišnog gospodarstva, održavaju se i javni skupovi
- 1. prosinca 1971. Tito je sazvao predsjedništvo SKJ na imanju u Karaorevu, gdje je
iskritizirao hrvatsko vodstvo da nije sprijecilo pojavu «nacionalizma i
kontrarevolucionarnih akcija»
- Savka, Tripalo i drugi ubrzo su podnijeli ostavke, a u hrvatskom savezu komunista
ponovo su nadzor preuzeli tvrdolinijaši poput Bakarica, vodstvo Matice hrvatske i
studentskog pokreta osueni su na zatvorske kazne
Ustavne promjene 1973-74: Tito je odlucio stabilizirati državu novim kompromisima,
potvren je novi ustav SFRJ 1973. te SR Hrvatske 1974, prema njemu SFRJ je službeno
ustrojena kao labavija federacija šest republika i dviju pokrajina (Vojvodina i Kosovo), koje
su u teoriji suverene i cak imaju pravo na odcjepljenje, monopol na vlast ostavljen je Savezu
komunista, Tito kao doživotni predsjednik nadreen je Predsjedništvu SFRJ od osam clanova
(iz svake federalne jedinice po jedan), predviena je i nova reforma samoupravljanja
Stanje sedamdesetih godina: unatoc liberalnijem ustavu, prevladava «politicka apatija»,
ponovo se povecala državna represija i slijedi novi val emigracije, u gospodarstvu se nastavlja
rast, gradi se industrija, turisticki sadržaji, stanovi u društvenom vlasništvu, raste vrijednost
placa, postoji besplatno zdravstvo i školstvo, ima cak i sitnog privatnog poduzetništva,
meutim za takav privredni rast SFRJ se morala dalje zaduživati, njezin vanjski dug ce od
1980. nadmašiti dvadeset milijardi dolara (tada visok stupanj zaduženosti)
Titova smrt 1980. oznacila je kraj jedne epohe, Savez komunista izgubio je autoritarnu
licnost koja je mogla osigurati njegovo jedinstvo, pa su se meu republickim savezima
pojavile prve nesuglasice, istodobno izbila je gospodarska kriza i socijalizam se poceo
urušavati iznutra

Propast europskog socijalizma i «Istocnog bloka»

Kriza i raspad SFRJ
Nastanak samostalne Hrvatske
Domovinski rat
Rat u BiH
Tranzicija u Hrvatskoj
Svijet i Hrvatska na pocetku 21. stoljeca
Znanstveni napredak i društvene promjene