Hrvatski pjesnik Fran Mažuranić u lirskoj prozi Budi svoj ukazuje na patnju jednog generala na samrti

koji se nije mogao sjetiti ni jedne riječi izvrsno naučenih talijanskog,francuskog ili njemačkog, već se
obraća svojoj obitelji i Bogu želeći im izraziti svoje posljednje želje i molbe upravo riječima najljepšeg
mu jezika-hrvatskoga.

"BUDI SVOJ"
Šenoa

Svaki čovjek umire u jeziku u kojem se je rodio i odgojio. General X. bijaše rodom Graničar, seljački sin
prave hrvatske korenike.
Oženio se za Njemicu, a ona mu odgoji djecu njemački.
Dok je bilo zdravlja, kako-tako! On pravo ni ne osjeti da njegovi ne znaju hrvatski.
Al eto nevolje!
General oboli. Na umoru je.
Teška bolest ga prekinula. Oslabio. Muči se: ni živjeti ni umrijeti ne može!
Od velike muke zaboravio tuđe jezike. Ne govori nego hrvatski.
Njegovi ga ne razumiju. Ljuti se.
Djeca plaču, gospođa zdvaja, a on bjesni što ga ne razumiju.
Ni zadnje želje mu ispuniti ne mogu.
Umirući govori. Što?
Mislim da sam mu te posljednje riječi čitao... - na hladnome, zdvojnome licu - - -
Zapamtih ih dobro!