J. R.

Ward - Danak anđelima

Posvećeno s ljubavlju LeElli Janine Scott
 AUTORIČINA BILJEŠKA

»Danak anđelima« pojam je koji se koristi u industriji proizvodnje burbona. Tek

proizvedeni burbon ulijeva se u pougljenjene bačve gdje se odvija proces starenja, koji može
trajati dvanaest, pa i više, godina. Kako su bačve pohranjene u neizoliranim objektima, zbog
prirodnih klimatskih promjena u Kentuckyju tijekom izmjena godišnjih doba, drvo se na vrućini i
hladnoći širi i skuplja, što utječe na okus burbona. Takvo dinamično okruženje tijekom vremena
stvara krajnju alkemiju kojom nastaje jedinstveni, najpoznatiji i najomiljeniji proizvod
Commonwealtha.1 No uzrokuje i bitno isparavanje i apsorpciju. Taj gubitak, koji godišnje u
prosjeku može dosegnuti i dva posto izvorne zapremnine, što, među ostalim, ovisi o vlažnosti
okruženja, temperaturnim promjenama i godinama starenja, naziva se »danak anđelima«.
Premda postoji savršeno razumno objašnjenje za taj gubitak - logičan razlog, kakav bio da
bio - sviđa mi se romantična ideja da u skladištima tih uvaženih destilerija u Kentuckyju postoje
anđeli koji uživaju u čašici dok lebde nad zemljom. Možda je to koktel od mente i burbona za
toplih dana u vrijeme održavanja Derbyja, a kasnije, tijekom hladnih zimskih mjeseci, čisti
burbon bez leda. Možda ga koriste za pitu od pekan oraha ili da začine čokoladu.
Mogućnosti upotrebe dobrog burbona su, kako sam naučila, bezbrojne.
Usto, mislim da se pojam može primijeniti i na prilike koje nas sve mijenjaju tijekom
godina. Dok vrućina i studen naših iskustava - sudbine - šire i skupljaju naše osjećaje, misli,
uspomene, na kraju smo i sami, poput burbona, jedan sasvim drukčiji proizvod - što za sobom
povlači i žrtvu: sastojimo se od istih osnovnih elemenata od kojih smo u početku sazdani, ali
nakon toga nikad više nismo isti. Promijenjeni smo zauvijek. Ako imamo sreće i pameti pa smo u
pravom trenutku oslobođeni, tada smo bolji. Ako smo predugo odstajali, zauvijek smo uništeni.
Sve ovisi o izboru trenutka, baš kao i o sudbini.
 LIKOVI

Virginia Elizabeth Bradford Baldwine, poznata i kao Mala V. E.: udova Williama
Baidwinea, Edwardova, Maxova, Laneova i Ginina majka, te izravni potomak Elijaha Bradforda,
utemeljitelja tvrtke Bradford Bourbon. Živi povučeno zbog ovisnosti o lijekovima, za što postoje
brojni razlozi, od kojih neki prijete i samoj strukturi obitelji.

William Wyatt Baldwine: pokojni suprug Male V. E. te Edwardov, Maxov, Laneov i

Ginin otac. Također je otac sina sad pokojne obiteljske knjigovotkinje Rosalinde Freeland. Otac
je i nerođenom djetetu Laneove uskoro bivše supruge Chantal. Za života glavni izvršni direktor
tvrtke Bradford Bourbon. Bezobziran čovjek niskih moralnih standarda i velikih težnji, čije je
tijelo nedavno pronađeno uz vodopad rijeke Ohio.

Edward Westfork Bradford Baldwine: najstariji sin Male V. E. i Williama Baidwinea.

Formalno prvi nasljednik tvrtke Bradford Bourbon. Sada sjena onog što je nekoć bio, a što je
posljedica tragične otmice i mučenja u režiji vlastita oca. Okrenuo je leđa obitelji i povukao se na
konjsku farmu Red &Black.

Maxwell Prentiss Baldwine: srednji sin Male V. E. i Williama Baidwinea. Crna ovca
obitelji, već godinama ne živi na Easterlyju, povijesnom imanju obitelji Bradford u Charlemontu,
u Kentuckyju.
Seksi, skandalozan i buntovan, njegov povratak pod obiteljski krov problematičan je
mnogima, kako u obitelji, tako i šire.

Jonathan Tulane Baldwine, poznat kao Lane: najmlađi sin Male V. E. i Williama
Baldwinea. Nekoć ženskar i strastveni pokeraš, trenutačno prolazi kroz mučan razvod od prve
supruge. Zbog obiteljskih financijskih previranja i goleme pronevjere u tvrtki Bradford Bourbon,
silom se našao u ulozi glave obitelji te se više nego ikad mora osloniti na svoju jedinu istinsku
ljubav, Lizzie King.

Virginia Elizabeth Baldwine, uskoro Pford, poznata kao Gin:

najmlađe dijete i jedina kći Male V. E. i Williama Baldwinea. Buntovna i svojeglava,
žedna pažnje, smatraju je obiteljskom kletvom, naročito jer je rodila izvanbračno dijete tijekom
studija te na jedvite jade diplomirala. Uskoro će se udati za Richarda Pforda, nasljednika tvrtke za
distribuciju alkoholnih pića i obiteljskog imetka.

Amelia Franklin Baldwine: kći Gin i njezine jedine prave ljubavi Samuela T. Lodgea.
Učenica privatne škole Hotchkiss; majčina slika i prilika.

Lizzie King: krajobrazna arhitektica koja gotovo cijelo desetljeće radi na Easterlyju, te
održava njihove vrtove poznate diljem države kao izložbeni prostor rijetkih vrsta biljaka.
Zaljubljena je u Lanea Baldwinea i potpuno posvećena njihovu odnosu. Ali ne i obiteljskoj
drami.
 Samuel Theodore Lodge III.: odvjetnik, seksi južnjački gospodin, modno osviješten te
privilegirani zločesti dečko visoka podrijetla. Jedini muškarac koji je ikad uspio doprijeti do
Ginina srca. Ne zna da mu je Amelia kći.

Sutton Endicott Smythe: novoizabrana glavna izvršna direktorica korporacije Sutton

Distillery, najvećega tržišnog konkurenta tvrtke Bradford Bourbon. Godinama zaljubljena u
Edwarda; profesionalno je briljirala dok joj privatni život stagnira - uvelike jer se nitko ne može
mjeriti s Edwardom.

Shelby Landis: kći Jeba, legendarnog trenera punokrvnjaka, koji je Edwarda podučio o
svemu u vezi s konjima. Vrijedna, snažna žena, brine se o Edwardu - čak i kad on to ne želi.

Gospojica Aurora Tomova: desetljećima glavna kuharica na Easterlyju; u stanju je

poslužiti hranu za dušu, ali ili cordon bleu, kuhajući čvrstom rukom i toplim srcem. U
terminainom je stadiju raka. Majčinska figura u Laneovu, Edwardovu, Maxovu i Gininu životu te
njihov jedini pravi moralni kompas.

Edwin »Mack« MacAllan: Glavni destilator tvrtke Bradford Bourbon. Uzgajajući novi
soj kvasca, utrkuje se s vremenom i ograničenim sredstvima kako bi kotlovi i dalje radili. Dugo
već nije bio zaljubljen u ženu, ako i ikad. Oženjen za posao.
Chantal Blair Stowe Baldwine: Uskoro bivša supruga Lanea Baidwinea. Nosi
nezakonito dijete Williama Baidwinea. Kraljica ljepote s dubinom desertnog tanjurića, prijeti da
će svima objaviti tko je otac njezina nerođenog djeteta ne bi li iznudila što više novca od Lanea u
brakorazvodnom postupku.

Rosalinda Freeland: bivša glavna knjigovotkinja na imanju obitelji Bradford. Počinila

samoubojstvo u svom uredu u palači popivši kukutu. Majka Randolpha Damiona Freelanda, čiji
je otac William Baldwine.
 Chalemont Courier Journal

OSMRTNICE

William W. Baldwine

Gospodin William Wyatt Baldwine preminuo je blago u Gospodinu prije dva dana.
Svjetski priznati poduzetnik, dobrotvor te uvaženi Han zajednice, trideset i šest godina bio je na
čelu tvrtke Bradford Bourbon. Tijekom upravljanja, tvrtku je uveo u novu eru uživanja u
burbonu, priskrbivši joj više od milijardu dolara godišnjih prihoda.
Za tim požrtvovnim obiteljskim čovjekom ostaje odana supruga Virginia Elizabeth
Bradford Baldwine, voljena djeca Edivard Westfork Bradford Baldwine, Maxwell Prentiss
Baldwine, Jonathan Tulane Baldwine, Virginia Elizabeth Baldwine te ljubljena unuka Amelia
Franklin Baldwine.
Posjeti žalovanja bit će upriličeni prema želji obitelji. Umjesto cvijeća, donacije se mogu
poslati na račun Sveučilišta u Charlemontu u ime gospodina Baidwinea.
 JEDAN

Most Big Five Charlemont,

Kentucky

Jonathan Tulane Baldwine nagnuo se preko ograde novog mosta koji povezuje
Charlemont u Kentuckyju s New Jeffersonom, najbližim susjedom u Indiani. Rijeka Ohio bila je
petnaest metara ispod; u blatnjavoj, nabujaloj vodi odražavala su se raznobojna svjetla što su
resila svaki od pet golemih lukova. Kad se pridignuo na prste u svojim mokasinama, imao je
dojam kao da pada, ali bila je to tek iluzija. Zamislio je oca kako skače u smrt upravo s ove
izbočine. Tijelo Williama Baldwinea pronađeno je prije dva dana u podnožju vodopada rijeke
Ohio. I nakon svih onih životnih postignuća, svih uzvišenih ostvarenja, svoje je ovozemaljske
muke okončao zapetljan i raskomadan uz privezište. Pokraj stare koče čija je preprodajna
vrijednost bila dvjesto dolara. Tristo, uvrh glave.
O, kakve li bruke.
Kako je bilo padati? Zasigurno mu je vjetar šibao lice kad ga je ščepala sila teže i
povlačila ga u vodu. Odjeća mu je zacijelo lamatala poput zastavica, zamarajući mu tijelo i noge.
Oči mora da su mu se suzile, od naleta vjetra, možda čak i osjećaja?
Ne, bilo bi to od onog prvog.
Udarac je morao boljeti. A onda? Šokirani udah kojim je usisao blatnjavu vodu? Osjećaj
gušenja dok se utapao? Ili je zbog nokauta bio blaženo nesvjestan? Ili... možda je sve završilo
srčanim udarom od prevelike navale adrenalina zbog pada, žestokim bolom u prsima što se širio
niz lijevu ruku onemogućujući plivački zamah koji bi mu spasio život. Je li još uvijek bio pri
svijesti kad je udario o onaj tegljač ugljena, kad ga je sažvakala elisa? Zasigurno je, u trenutku
kad se sunovratio niz vodopad, bio mrtav.
Lane je poželio da može sa sigurnošću znati kako je taj tip patio.
Kad bi znao da je trpio bol, ogroman, nepodnošljiv bol, ali i strah, odzvanjajući, razoran
strah, bilo bi mu to golemo olakšanje, slamka spasa u poplavi emocija u kojoj se, zbog očeve
mokre pogibije, utapao iako je bio na suhom.
»Ukrao si više od šezdeset osam milijuna dolara«, rekao je Lane ravnodušnom vjetru,
nezainteresiranom ponoru, umornoj struji tamo dolje. »A tvrtka je u još većim dugovima. Kog si
vraga učinio s tim novcem? Kamo je nestao?«
Nije bilo odgovora, dakako. A tako bi bilo i da je tip još uvijek živ i da se Lane s njim
suočio.
»A moja supruga«, graknuo je. »Ševio si moju suprugu. Pod krovom koji si dijelio s
mojom majkom - i uza sve to, još si je napumpao.«
Doduše, Laneov brak sa Chantal Blair Stowe nije bio ništa doli potvrda na koju je bio
prisiljen staviti svoj potpis. Ali barem je priznao tu pogrešku i kanio je ispraviti.
»Nije čudno da je majka ovisna o lijekovima. Nije čudno da se skriva. Sigurno je znala za
druge žene, morala je znati tko si. Gade.«
Kad je sklopio oči, vidio je truplo - ali ne očevu nabreklu, prljavu masu od tijela na onom
stolu kad je otišao identificirati posmrtne ostatke. Ne, vidio je ženu koja sjedi uspravno u svom
uredu u obiteljskoj palači, njezinu pristojnu, skromnu suknju i do grla zakopčanu košulju u
savršenom redu, kosu ošišanu na »bob« tek malčice razbarušenu, tragove trave na tenisicama
umjesto ravnih cipela koje je uvijek nosila.
Na licu joj je bila jeziva grimasa. Mahniti Jokerov cerek.
Od kukute koju je popila.
Pronašao je tijelo dva dana prije nego što je otac skočio.
»Rosalinda je mrtva zbog tebe, kujin sine. Trideset je godina radila u našoj kući. Kao da si
je svojim rukama ubio.«
Upravo je zbog nje Lane doznao za ukradeni novac. Bivša knjigovotkinja, koja je
upravljala obiteljskim računima, za sobom je ostavila neku vrstu oproštajne poruke, memorijski
uređaj s proračunskim tablicama punim alarmantnih odstupanja, prijenosa novca na WWB
Holding.
William Wyatt Baldwine Holding.
Postojalo je dobrih šezdeset osam milijuna razloga zašto se otrovala. I to samo zato što ju
je Laneov otac prisilio na prljave poslove, sve dok je vlastiti osjećaj za čast nije prepolovio.
»I znam što si učinio Edwardu. Znam da je i to tvoje maslo. Postavio si zamku rođenom
sinu u južnoj Americi. Oteli su ga zbog tebe, i odbio si platiti otkupninu tako da ga ubiju.
Otarasio bi se poslovnog konkurenta dok bi glumatao ožalošćenog oca. Ili si to učinio jer je i on
sumnjao da kradeš?«
Edward je preživio, samo što Laneov stariji brat sad nije bio ništa doli olupina sa srčanom
aritmijom, a ne više prvi nasljednik posla, prijestolja, krune.
William Baldwine počinio je previše zla.
A ovo je bilo samo ono za što je Lane znao. Što je još učinio?
Podjednako važno bilo je - što poduzeti? Što je uopće mogao?
Imao je dojam kao da je za kormilom golemog broda koji je skrenuo prema stjenovitoj
obali - netom prije nego što će mu se kormilo slomiti.
Uz brz nalet snage, prebacio je noge preko teške čelične ograde, mokasine su pljesnule o
petnaest centimetara široku izbočinu s vanjske strane.
Dok mu je srce tuklo, ruke i stopala odrvenjeli, a usta se toliko osušila da više nije bio u
stanju gutati, stegnuo je ogradu odozdo, ruke držeći iza kukova, i još se više nagnuo nad ponor.
Kakav je bio osjećaj?
Mogao je skočiti - ili samo zakoračiti. I padati, padati, padati sve dok ne bi doznao kroz
što je točno otac prolazio. Bi li završio uz isto privezište? Bi li i njegovo tijelo naletjelo na elisu
tegljača i iskasapilo se u prljavim vodama rijeke Ohio?
U mislima, bistrim poput dana, čuo je kako mu majčica govori dubokim južnjačkim
otezanjem: Bog nam ne daje ništa više od onoga što možemo podnijeti.
Samo je vjera gospojicu Aurora nosila kroz kušnje veće nego što bi to običan smrtnik
mogao podnijeti. Kao Afroamerikanka odrasla na Jugu pedesetih godina prošlog stoljeća, susrela
se s diskriminacijom i nepravdom koju nije mogao ni pojmiti. Ipak, gospojica Aurora ne samo da
je izgurala, nego je briljirala u kuharskoj školi te vodila gurmansku kuhinju na Easterlyju, ne
poput kakva francuskog chefa, nego i bolje, te usput bila poput majke njemu, braći i sestri kakvu
nitko drugi nije imao, postavši duša Easterlyja, uzor mnogima. Svjetionik koji mu je, sve dok nije
upoznao Lizzie, bio jedino svjetlo na obzorju.
Lane bi volio vjerovati kao i njegova majčica. O, Bože, gospojica Aurora čak je i u njega
vjerovala, vjerovala je da će on sve ovo preokrenuti, spasiti obitelj, biti čovjek kakav je znala da
može biti.
 Biti čovjek kakav njegov otac nikad nije bio, bez obzira na sjaj njegova bogatstva i
uspjeha.
Skok. Mogao bi jednostavno skočiti. I bilo bi gotovo.
Je li tako mislio i otac? Nakon što su na vidjelo izišle sve laži i pronevjere, a Rosalindina
smrt nagovijestila posmrtni marš razotkrivanja, je li William došao ovamo zato što je i sam
spoznao pravi razmjer svega što je počinio i dubinu jame koja će se morati iskopati? Je li shvatio
da je igra završena, da se bliži kraj i da, čak i uza svu svoju financijsku pronicljivost, neće biti u
stanju riješiti problem koji je stvorio?
Je li možda odlučio odglumiti vlastitu smrt - no u tome nije uspio?
Je li negdje, tamo, na kakvom inozemnom računu, ili u bankovnom sefu u Švicarskoj, na
njegovo ili tuđe ime, bilo sve što je zamračio?
Pitanja je bilo previše. A nedostatak odgovora, združen s pritiskom da se sve to mora
riješiti, nešto je što može dovesti do ludila.
Lane se ponovno usredotočio na rijeku. Jedva da ju je mogao vidjeti s ove visine.
Štoviše... nije mogao vidjeti ništa osim crnila s jedva primjetnim svjetlucanjem.
Sigurno je, zaključio je, čuo zov sirena za kukavički izlaz iz svega, povlačenje, poput sile
teže, prema kraju koji je mogao kontrolirati: jedan snažan udar i sa svim će svršiti, sa smrti,
prevarom, dugom. Sve će se očistiti, više se neće morati brinuti za upornu gnojnu infekciju koja
će procuriti u javnost.
Jesu li oca mučile besane noće? Kajanje? Dok je ovdje stajao, je li se premišljao treba li
letjeti nekoliko trenutaka i riješiti se groznoga kaosa koji je stvorio? Je li ijednom promislio o
posljedicama svojih djela, o tome kako je spiskao dvjestogodišnje obiteljsko bogatstvo, i to ne u
jednom naraštaju, nego u godinu-dvije?
Vjetar je fijukao u Laneovim ušima, taj zov sirena.
Edward, njegov stariji, nekoć savršeni brat, nije kanio sve ovo počistiti. Gin, njegova
jedina sestra, nije bila u stanju misliti ni na što osim na sebe. Maxwell, njegov drugi brat,
netragom je nestao još prije tri godine.
Majka je bila prikovana za krevet, omamljena lijekovima.
I tako je sve ostalo u rukama pokeraša, bivšega kurviša bez ikakva financijskog,
upravljačkog ili značajnijeg praktičnog iskustva.
Sve što je imao, najzad, bila je ljubav dobre žene.
No u ovoj užasnoj stvarnosti... čak mu ni to neće pomoći.

Toyotini kamioneti ne bi trebali voziti sto dvadeset na sat. Naročito ako su deset godina
stari.
No barem je vozačica bila potpuna razbuđena, iako je bilo četiri ujutro.
Lizzie King mrtvačkim je stiskom stezala upravljač, a stopalo na gasu zapravo je doticalo
pod dok je autocestom jurila ususret zori.
Probudila se sama u svojoj seoskoj kući. Inače to ne bi bilo ništa neobično, ali ne više, ne
sad kad se Lane vratio u njezin život. Bogati plejboj i obiteljska vrtlarica najzad su se pomirili,
ljubavni spoj dvoje nespojivih bio je snažniji i čvršći od molekula dijamanta.
I bit će uz njega, ma što budućnost sa sobom nosila.
Na kraju krajeva, bilo je kudikamo lakše odustati od izvanrednog imetka kad ga nikad nisi
ni okusio, nikad mu nisi težio - a naročito kad si zavirio iza njegova svjetlucavog zastora i vidio
tužnu, osamljenu pustinju s druge strane glamura i ugleda.
Bože, pod kakvim je samo stresom bio Lane.
I tako je ustala iz kreveta. Sišla niz škripave stube. Tumarala prizemljem svoga kućerka.
 Kad je pogledala vani, shvatila je da nema njegova automobila. Porschea, kojim se
dovezao i parkirao ga iza javora uz prednji trijem, nije bilo na vidiku. I dok se pitala zašto je
otišao a da joj nije rekao, počela se brinuti.
Prije samo nekoliko noći ubio mu se otac, čije je tijelo pronađeno s druge strane vodopada
rijeke Ohio. I sve otada na Laneovu licu bio je onaj odsutni izraz. Misli su mu vječito vrvjele
nestalim novcem, papirima za razvod koje je uručio pohlepnoj Chantal, stanjem na računima
kućanstva, neizvjesnom situacijom u tvrtki Bradford Bourbon, užasnim fizičkim stanjem brata
Edwarda, bolešću gospojice Aurore.
Ali nije ni o čemu govorio. Njegova nesanica bila je jedini pokazatelj pritiska, a upravo ju
je to plašilo. Lane se u njezinoj blizini uvijek trudio biti priseban, raspitujući se o njezinu poslu u
vrtovima Easterlyja, masirajući joj bolno rame, spravljajući večere, najčešće loše, ali koga briga.
Čim su raščistili zrak među sobom i potpuno se posvetili svom odnosu, smjesta se preselio u
njezinu seosku kuću - i ma koliko uživala u tome što je s njom, samo je čekala kad će se dogoditi
prolom.
Gotovo da bi bilo lakše da je urlao i šizio.
A sad je strahovala da je taj trenutak došao - i bila je prestravljena, jer kao da je nekakvim
šestim čulom predosjećala kamo je otišao. Easterly, obiteljsko imanje Bradfordovih, bilo je prvo
mjesto na koje je pomislila. Ili možda Stara pecara, gdje se obiteljski burbon i dalje proizvodio i
skladištio. Ili možda baptistička crkva gospojice Aurore?
Da, Lizzie ga je pokušala dobiti na mobitel. Ali kad je ta stvar zazvonila na stoliću s
njegove strane kreveta, nije više čekala. Odjeća navučena. Ključevi u ruci. Van pa u kamionet.
Nije bilo nikoga na cesti I-64 dok je vozila prema mostu kako bi prešla rijeku, i stiskala je
papučicu gasa čak i kad je dospjela navrh brda pa se nastavila spuštati prema obali rijeke sa
strane Indiane. Zauzvrat, njezin je kamionet postigao još veće ubrzanje zajedno s mrtvačkim
kloparanjem od kojeg su se tresli upravljač i sjedalo, ali vražja će Toyota izdržati jer joj je to
trebalo.
»Lane... gdje si?«
Bože, koliko ga je puta pitala kako je, a on bi odvratio: »Dobro.« Koliko su puta imali
priliku razgovarati, a on ih nije iskoristio. Koliko ga je puta kriomice pogledavala kad nije gledao
u njezinu smjeru, prateći hoće li uočiti znakove pucanja ili napetosti. Pa ipak, bilo je malo do
nimalo emocija nakon onog trenutka kad su se pomirili u vrtu, onog bliskog, svetog trenutka kad
ga je ugledala u procvjetalom voćnjaku i rekla mu da se prevarila, da ga je pogrešno procijenila,
da mu je spremna obećati sebe i dati mu jedino što je imala: otplaćenu kuću - što je bila imovina
koja se mogla prodati kako bi se podmirili troškovi odvjetnika dok se borio spasiti obitelj.
Lane ju je bio zagrlio i rekao da je voli - te odbio njezin dar, objasnivši da će se sam za
sve pobrinuti, da će nekako ući u trag ukradenom novcu, otplatiti golemi dug, spasiti tvrtku,
vratiti obiteljski imetak.
I povjerovala mu je.
Još uvijek mu je vjerovala.
Ali otada? Bio je ujedno topao i hladan poput isključene grijalice, tjelesno prisutan, no u
isti mah potpuno odsutan.
Lizzie mu nije nimalo zamjerala.
Bilo je to neobično zastrašujuće, međutim.
Tamo u daljini, s druge strane rijeke, poslovna četvrt Charlemonta svjetlucavo je treperila
- umjetna, ovozemaljska galaksija koja je bila ljupka laž - a most koji spaja dvije obale i dalje je
bio osvijetljen proljetnom zelenom i jarkoružičastom u povodu Derbyja, kao zamišljena duga za
tu obećanu zemlju. Dobra je vijest bila ta da nije bilo prometa pa čim je Lizzie dospjela do druge
strane, mogla je izići s autoceste na izlaz za River Road, pojuriti na sjever prema brdu Easterlyja
te vidjeti je li mu pred palačom parkiran automobil.
Ni sama ne zna što će onda.
Novoizgrađeni most u oba je smjera imao tri prometna traka, betonski zid razdvajao je
istočnu stranu od zapadne, visok i širok zbog sigurnosnih razloga. Sredinom su se nizali redovi
svjetala i sve je bilo blistavo, ne samo zbog osvjetljenja, nego i zato što most nije bio predugo
izložen vremenskim neprilikama. Konstrukcija je, naime, bila dovršena tek u ožujku, a most je
pušten u promet početkom travnja, što je odmah smanjilo prometne gužve...
Tamo naprijed, na onome što je zapravo bio »spori« trak, bilo je zaustavljeno vozilo koje
je njezin mozak prepoznao i prije nego što su se oči propisno fokusirale.
Laneov Porsche. Bio je to Laneov...
Nagazila je kočnicu snažnije nego što je stiskala gas, i kamionet se iz pune brzine naprijed
prebacio u naglo zaustavljanje gracioznošću kauča koji pada s prozora na drugom katu. Sve je
zadrhtalo i protreslo se, na rubu raspadanja konstrukcije, i jedva da je došlo do ikakve promjene
brzine, kao da se Toyota previše trudila postići ubrzanje i sad se nije kanila bez borbe prepustiti
inerciji...
Na rubu mosta bio je lik. Na samom vanjskom rubu. Na izbočini mosta nad kobnim
ponorom.
»Lane!« vrisnula je. »Lane!«
Kamionet se zavrtio, izvevši takvu piruetu da je morala izviti glavu kako bi ga i dalje
imala na oku. I iskočila je prije nego što se Toyota sasvim zaustavila, izbacivši mjenjač iz brzine,
ostavivši motor u praznom hodu i vrata za sobom širom otvorena.
»Lane! Ne! Lane!«
Grabila je pločnikom, svladavši zaštitne pregrade koje su se činile slabe, preslabe, s
obzirom na visinu nad rijekom.
Lane je naglo okrenuo glavu...
I popustio stisak ruke na ogradi iza sebe.
Kad mu je ruka kliznula, šok se odrazio na njegovu licu, bljesak iznenađenja... koji je
smjesta zamijenio užas.
Kad je pao u ništa doli u zrak.
Lizziene se usne nisu mogle dovoljno široko rastvoriti da ispuste vrisak.
 DVA

Poker.
U trenutku kad između Laneovih stopala i rijeke Ohio više nije bilo ničega, kad mu je
tijelo bilo u slobodnom padu, a njegovim žilama, prekasno, provalio mučan nalet reakcije
borba-bijeg2... um mu se zakvačio na partiju pokera koju je prije sedam godina odigrao u
Bellagiu u Las Vegasu.
Sreća što mu se pad činio kao usporeni film.
Desetorica su sjedila oko stola s visokim ulozima, a minimalan ulog bio je dvadeset pet
tisuća. Bila su tamo dvojica pušača, osmorica su pila burbon, trojica imala sunčane naočale, jedan
bradu, dvojica su nosila bejzbolske kape, a bio je tamo i takozvani propovjednik u neobično
skrojenom bijelom svilenom odijelu koje bi Elvis mogao nositi u osamdesetima - samo da se
Kralj okanio onih sendviča od maslaca s kikirikijem i bananom3, te poživio dovoljno da svjedoči
utjecaju punka potkraj sedamdesetih.
No važnije od svega, kako se ispostavilo, bio je tamo i jedan bivši mornarički časnik, dva
stolca dalje od Lanea, i uskoro, kako su drugi odustajali, između njih dvojice nije ostao nitko.
Bivši vojnik nije previše govorio, vjerojatno zato što je bio u kudikamo pogubnijim situacijama
od zelenog filcanog stola i tapeciranog stolca. Imao je, k tome, neobične svijetlozelene oči i
tobože skromno držanje.
Bilo je čudno da će taj tip, kojeg je Lane na koncu porazio s parom kraljeva i asom, biti
posljednja osoba na koju će pomisliti.
To jest, druga posljednja.
Lizzie. O, Bože, nije očekivao da će Lizzie doći ovamo i pronaći ga, a iznenađenje je
uzrokovalo ono što će se pokazati kao kobna pogreška. O, Bože, Lizzie...
No vratimo se pokerašu. Tip je govorio o svojim iskustvima na nosaču aviona tamo na
oceanu. Kako su uvježbavali skokove s visine od deset, dvanaest, petnaest metara nad vodom.
Kako, ako si želio priliku za život, postoji poseban položaj u koji moraš postaviti tijelo prije nego
dotakneš površinu.
Stvar je bila u koeficijentu otpora. Za koji želiš da bude što je moguće bliže ništici.
Skočiti najprije stopalima bilo je blagoslov, prekriženi gležnjevi nužnost - s tim da je ovo
potonje bilo ključno kako ti se noge ne bi raskrečile kao purica na Dan zahvalnosti. Zatim,
poželjno je da ti jedna ruka bude ispred tijela dok šakom stežeš drugi lakat. Drugu ruku valja
podići uz prsa, dlan raširiti preko usta i nosa. Glava mora biti u ravnini s gornjim dijelom
kralježnice, inače riskiraš potres mozga ili trzajnu ozljedu vrata.
I ulaziš u vodu kao nož.
Inače voda, kad o nju udariš pri velikoj brzini, ima više sličnosti s betonom nego s bilo
čime što se može uliti u čašu. Položaj mijenjaj što je manje moguće. Poput skakača s litica.
I pomoli se da ti unutarnji organi nekako uspore do brzine koja je usklađena s njihovim
ligamentima na tvom kosturu. Inače, rekao je marinac, utroba će ti biti poput omleta prije nego
padne na tavu, žureći da popuni praznine u tvom prsnom košu.
Lane se zaključao u sebe, koristeći svaki mišić koji je imao da se pretvori u tanki, čvrsti
čelik oštrice noža. Vjetar, Bože, zvuk vjetra u ušima bio je poput tutnjave tornada i nije bilo
lamatanja, ili barem ga nije bio svjestan. Štoviše, pad ga je neobično podsjetio na pjeskarenje,
kao da ga šibaju valovi zrnaca. A vrijeme se zaustavilo.
Imao je osjećaj da cijelu vječnost visi u Nigdjezemskoj, između čvrstog tla koje je imao i
vodenog groba koji će ga uzeti - baš kao i njegova oca.
»Volim te!«
To je, barem, mislio reći. Što je izišlo iz njegovih usta prije nego što je udario o površinu?
Nije imao pojma.
Udar je bio nešto što je osjetio u kukovima i koljenima, i noge su mu se nabile u torzo.
Onda je uslijedio nalet hladnoće. Kad je bol zapalio njegovu matičnu ploču, sve je postalo
hladno, hladno, hladno.
Rijeka je zarobila njegova prsa i glavu poput mrtvačke vreće koju je netko zakopčao nad
truplom, crni se plašt zatvorio, lišivši ga zraka, svjetla, zvuka.
Prigušeno. Sve je tako prigušeno.
Plivaj, pomislio je. Plivaj.
Ruke ga nisu htjele slušati, ali dok je njegova inercija usporavala, noge su se batrgale, a
onda, da, ruka je zagrabila vodu koja je sad bila mekana. Otvorio je oči, ili možda nisu ni bile
sklopljene - ali najednom je tamo osjetio peckanje, kiselost na zjenicama.
Ništa od disanja. Ma koliko mu nagoni kanili izdisajem otpustiti višak doživljaja, čuvao je
dragocjeni kisik.
Koprcanje. Zamahivanje.
Borio se.
Za život.
Kako bi se mogao vratiti ženi koju nije kanio napustiti ni prvi put - a nije imao namjeru ni
sad.
Kako bi mogao dokazati da je drukčiji od oca.
I kako bi mogao spriječiti nadolazeću propast za koju se bojao da je ispisana na
obiteljskom nadgrobnom spomeniku.

Kad je Lane pao s mosta, Lizzie je u prvi mah pomislila poletjeti za njime. Do te mjere da
umalo nije preskočila ogradu i sama skočila u rijeku.
Ali zaustavila se jer mu tako nije mogla pomoći. Kvragu, vjerojatno bi pala ravno na
njega upravo u trenutku kad bi izronio da uhvati dah. Uz pretpostavku da je... O, Bože.
Pipala je po sebi. Telefon, trebao joj je...
Jedva da je čula škripu guma u neposrednoj blizini. A pogledala je prema onome tko se
zaustavio samo zato što joj je telefon izletio iz ruke i odletio u tom smjeru.
»Je li skočio?« doviknuo je čovjek. »Je li skočio...«
»Pao...« Uhvatila je mobitel u zraku prije nego što je pao na asfalt. »Pao je!«
»Moj brat je polic...«
»Hitna!«
Oboje su u istom trenutku birali broj, a Lizzie se okrenula da se pridigne na prste i
pogleda preko ograde. Nije mogla vidjeti ništa tamo dolje, zbog svjetala posvuda oko nje i suza
što ih je treptanjem tjerala. Srce joj je žestoko tuklo i imala je nekakav neodređeni dojam da joj
ruke i noge trnu. Vruće, tijelo joj je bilo vruće kao da je podne u srpnju i imala je osjećaj da se
znoji sve u šesnaest.
Triput je zazvonilo. Što ako se nitko ne javi...
Kad se naglo okrenula, ona i tip koji je izjurio iz automobila pogledali su se - i preplavi je
neobičan osjećaj da će ovaj trenutak pamtiti dok je živa. Možda i on.
»Halo!« zaurlala je. »Nalazim se na mostu Big Five. Muškarac je...«
 »Halo«, rekao je muškarac. »Da, imamo skakača...«
»Nije skočio! Pao je... Što? Koga briga za moje ime! Pošaljite nekoga - ne na most! Dolje
- nizvodno...«
»... koji je upravo skočio s novog mosta. Znam da ste na dužnosti - već ste ispod mosta?
Možete li poslati nekoga...«
»... da ga pokupi! Ne, ne znam je li preživio.« Tada je Lizzie zastala, iako onako
uspaničena, pa ponovila pitanje koje joj je postavljeno: »Tko je on?«
Čak i u ovom kriznom trenutku oklijevala je odati ime. Sve u vezi s Bradfordovima bila je
vijest, ne samo u Charlemontu nego i diljem države, i bila je sigurna da Lane ne bi želio da se
ovaj skok - pad, dovraga - objavi. Uz pretpostavku da je preživio...
Jebiga! Ovo je bilo pitanje života i smrti.
»Zove se Lane Bradford - on mi je dečko. Došla sam jer...«
U tom je trenutku blebetala, i okrenula se natrag prema ponoru. A onda se ponovno
naginjala preko ograde moleći se da mu ugleda glavu kako izranja ispod površine. Bože, nije
mogla vidjeti ništa!
Prekinula je nakon što je dala ime, broj i rekla sve što je znala. Dotle se i onaj tip skinuo s
telefona i sad se obraćao njoj, govoreći kako je njegov brat, ili rođak, ili vražji Djed Mraz, na
putu. Ali Lizzie nije ništa čula. Znala je samo da mora izbaviti Lanea, mora...
Usredotočila se na svoj izmučeni kamionet.
Zatim je pogledala Laneov kabriolet 911 Turbo.
U tren oka stvorila se za upravljačem toga Porschea. Srećom, ostavio je ključ i motor je
oživio čim je pritisnula kvačilo i podbola one puste konje. Kad je nagazila gas do daske, bilo je to
nešto sasvim drukčije od njezine stare Toyote; gume su proklizale kad se naglo uputila u
suprotnom smjeru.
Dobro. Neka je murja uhiti. Barem će ih dovući dolje do rijeke.
Par svjetala što su dolazila prema njoj natjerao ju je da skrene Porscheom udesno. Truba
drugog vozila bila je poput užasa u njezinoj glavi, vrišteća smetnja koja ju je mogla izbaciti s
traka da nije bilo njezine laserske usredotočenosti na to da spasi Lanea.
Prošla je kroz izlaz brzinom od sto trideset na sat, i nekim čudom nitko nije dolazio u
njezinu smjeru da uđe na autocestu. Na kraju je još jednom nepropisno skrenula i sad se kretala
pravim smjerom, ali još je promernih pravila prekršila kad je skočila na nogostup, zaorala po
travnatom rubu pa se spustila na dvotračnu cestu što je vodila do obale rijeke.
Ubrzala je Porsche na gotovo sto šezdeset kilometara na sat.
A onda je nagazila na kočnicu.
Jedna od ovdašnjih omiljenih sladoledarnica nalazila se na obali, u viktorijanskoj kući
slavne prošlosti - a osim što su hvataljkama grabili sladoled, također su iznajmljivali bicikle... i
čamce.
Automobil nije parkirala, više ga je odbacila na travnatu površinu uz rub ceste, ostavivši
ga naherenog poput šešira pijanca, s upaljenim svjetlima uperenima prema rijeci. Preskočila je
ogradu i poput metka pojurila preko niskog travnjaka prema plutajućim dokovima. Tamo je
pronašla raznorazne Boston Whalerse, od kojih nijedan nije imao ključ, dakako, i jedan majušni,
nestabilna ravna dna s vanjskim motorom. Koji, srećom, nitko nije privezao za stupove.
Uskočila je i trebalo joj je dva trzaja da motor zabruji. Onda je strgnula užad i otisnula se
rijekom - valovi su zapljuskivali limenku i prskali joj lice. U nedostatku umjetnog osvjetljenja,
nešto je mogla nazrijeti, ali ne previše, a posljednje što je željela bilo je da naleti na njega.
Nije prešla ni stotinjak metara niz rijeku - koja se činila velika poput oceana - kad je na
obzoru ugledala nešto čudesno. Čudo.
Bilo je to čudo.
 TRI

Rijeka Ohio bila je hladnija nego što je Lane ikad mogao i zamisliti. A obala je bila sve
dalje, kao da je plivao Engleskim kanalom. A tijelo sve teže, kao da su mu betonski blokovi bili
privezani za stopala. A pluća nisu radila kako treba.
Struja ga je brzo nosila, no to je bila dobra vijest jedino ako se želio sunovratiti niz
vodopad kao otac. A kako se ispostavilo, nemilosrdna sila vukla ga je prema sredini korita, sve
dalje od bilo kakve obale, i morao se s njome boriti ako se nadao dospjeti do...
Kad ga je prodorna svjetlost obasjala sleđa, u djeliću sekunde je pomislio da je vjera
njegove majčice postala stvarnost i da je njezin Isus dolazio da ga otprati do Bisernih vrata.4
»Imam ga! Imam ga!«
Okej, ovaj je glas zvučao previše obično da bi bio imalo biblijski, a južnjački naglasak
odavao je da vjerojatno pripada običnom smrtniku, nipošto Bogu.
Pljujući vodu iz usta, prevalio se na leđa i morao je zakloniti oči rukom jer ga je
blještavilo zaslijepilo.
»Živ je!«
Čamac koji se zaustavio pokraj njega bio je dug dobrih devet metara i imao je kabinu, a
motori su mu bili ugašeni kad se krma okrenula prema njemu.
Povučen je uz pomoć kuke za povlačenje mreže, a onda se i sam pogurnuo, iz rijeke se
preko elise uspentravši na palubu. Svalivši se na leđa, pogledao je u nebo. Nije mogao vidjeti
zvijezde. Gradska svjetla bila su prejaka. Ili su mu oči samo bile previše zamagljene.
Muško lice pojavilo se u njegovu vidnom polju. Siva brada. Čupava kosa. »Vidjeli smo
kad ste skočili. Sreća da smo prolazili ispod...«
»Netko prilazi s desnog boka!«
Lane je, i ne pogledavši, znao tko je to bio. Jednostavno je znao. I bogme, kad se reflektor
ručno uperio u tom smjeru, ugledao je svoju Lizzie kako im prilazi u batani. Slabašno metalno
plovilo udaralo je o vodu, a njezino snažno tijelo bilo je pognuto uz vanjski motor. Onaj reski
cvilež preopterećenog malog motora bio je savršena glazbena podloga panici na njezinu licu.
»Lane!«
»Lizzie!« Sjeo je i skupio mokre ruke da dovikne: »Dobro sam! Izvukao sam se!«
Pristala je poput stručnjaka točno uz drugi kraj krme, i bacio se na nju iako je bio u
mokroj odjeći i smrzavao se do kosti. Ili se možda ona bacila na njega. Vjerojatno oboje.
Privio ju je čvrsto uza se i ona je zagrlila njega. Onda se otrgnula i toliko ga snažno
zviznula šakom u biceps da ga umalo nije bacila natrag u rijeku.
»Jao!«
»Kog si vraga radio tamo gore...«
»Nisam...«
»Jesi poludio...«
»Nisam...«
»Umalo si se ubio!«
»Lizzie, ja...«
»Užasno sam ljuta na tebe!«
Ribarska barka njihala se naprijed-natrag dok su stajali stopalima posađeni na rubu. I bio
je maglovito svjestan da ih trojica ribara na većem plovilu sa zanimanjem promatraju.
»Sad bih ti najradije odvalila jednu šamarčinu!«
»Okej, ako će ti zbog toga biti bolje...«
»Neće!« rekla je Lizzie. »Ništa mi neće... Mislila sam da si mrtav!«
Kad je briznula u plač, on je opsovao. »Žao mi je. Tako mi je žao...«
Ponovno ju je privio i čvrsto zagrlio, milujući joj leđa i mrmljajući riječi kojih se neće
sjećati iako je trenutak bio nezaboravan.
»Žao mi je... Žao mi je...«
Tipično za Lizzie, nije prošlo dugo prije nego što se pribrala i pogledala ga. »Stvarno te
želim opet udariti.«
Lane je protrljao biceps: »I opet bih to zaslužio.«
»Jeste okej?« upitao je jedan od muškaraca kad je dobacio izblijedjeli ručnik što je
zaudarao na mamce. »Treba li vam hitna? Ikome?«
»Već je pozvana«, odvratila je Lizzie.
Aha, bogme, sad su na mostu bljeskala crvena i plava svjetla, baš kao i ona što su se
spuštala prema obali rijeke sa strane Indiane.
Krasno, pomislio je dok se umatao. Jebeno krasno.
»Bit ćemo dobro«, rekao je Lane i ispružio ruku. »Hvala vam.«
Muškarac sa sivom bradom protresao je ono što mu je ponuđeno. »Drago mi je što nitko
nije stradao. Znate, ljudi se odande bacaju. Baš je prošlog tjedna taj tip skočio i ubio se. Pronašli
su ga s druge strane vodopada. Uz spremište za čamce.«
Da, bio mi je otac, pomislio je Lane.
»Stvarno?« slagao je Lane. »Nije bilo ništa u novinama.«
»Bilo je to spremište za čamce mog rođaka. Valjda je tip bio netko važan. Ništa ne
govore.«
»Pa, šteta. Zbog njegove obitelji, ma tko bili.«
»Hvala«, rekla je Lizzie ribarima. »Do neba vam hvala što ste ga izvukli.«
U tom trenutku odvijao se nekakav razgovor na koji Lane nije previše obraćao pažnju -
osim na to da su željeli da zadrži ručnik i da im je zahvalio. A onda se spustio na srednju klupu i
omotao sve što je imao oko svog torza ne bi li sačuvao tjelesnu toplinu. Dotle je Lizzie ponovno
pokretala motor, nekoliko puta snažno povukavši, pa su krenuli u rikverc. Slatkast vonj benzina
obojio je zrak, probudivši u njemu uspomene na ljeta iz djetinjstva. Kad su se okrenuli, osvrnuo
se prema većem plovilu.
A onda prasnuo u smijeh.
»Što je?« upitala je.
»Ime čamca.« Pokazao je prema natpisu na krmi. »Da ne povjeruješ.«
Aurora, bilo je ispisano zlatnim slovima.
Aha, nekako, čak i kad nije bila u blizini, majčica ga je štitila i podupirala.
»Jezivo«, rekla je Lizzie kad je ubrzala pa su se odvaljali natrag prema obali.
Svaki put kad bi Lane trepnuo, vidio bi onaj bezdan pod mostom, ponovno proživljavajući
trenutak kad se bacio u slobodni pad. Neobična je bila spoznaja to da je, iako se kretao prema
čvrstom tlu sa ženom koju je volio, imao osjećaj kao da se vraća onoj ničijoj zemlji, lišen sve
sigurnosti, dok između njega i snažnog udarca za koji je bio sasvim siguran da će ga usmrtiti, nije
bilo ničeg osim bezbrižnog zraka.
Usredotočivši se na Lizzie, odmjeravao je snažne rubove njezine brade i oštre oči, plavu
kosu što joj je vijorila na povjetarcu, te pomislio na činjenicu da nije marila što je bio sav mokar
dok su se grlili.
 »Volim te«, rekao je.
»Molim?«
Samo je zatresao glavom i nasmiješio se sebi. Ime njegove majčice na onoj krmi...
njegova žena za kormilom...
»Jesi li ukrala ovaj čamac?« upitao je glasnije.
»Jesam«, doviknula je. »Nije me bilo briga ni za što. Krenula sam po tebe.«
Kad su pristali uz dok, manevrirala je čamcem poput kakve šefice, upravljajući motorom
tako što je gurnula palicu u suprotnom smjeru od onog kamo je željela usmjeriti pramac, zatim
krenuvši u rikverc tolikom vještinom da je, unatoč struji, metalna šalica tek blago poljubila
stupove. Lane je privezao pramac užetom, Lizzie je preuzela krmu, a onda joj je ispružio dlan da
joj pomogne izići na dok. Nije mu odmah prišla. Umjesto toga, uvukla je ruku u svoju široku
jaknu. Nešto je izvukla i umetnula pod poklopac spremnika benzina.
Kad je potom sama skočila na dok, upitao je: »Što je to?«
»Novčanica od pet dolara. Nekome sam potrošila benzin.«
Načas je Lane samo stajao pred njom, iako se smrzavao do kostiju, iako su bili na tuđem
posjedu i upravo je bio plivao rijekom Ohio.
O, a onda su se pred njima zaustavila dvojica policajaca.
A onda još i onaj mali slobodni pad, i cijela ona stvar s umiranjem.
Posegnuvši, obujmio je njezino prelijepo lice obasjano automobilskim svjetlima. Lizzie je
bila sve što njegova obitelj nije. Na toliko mnogo razina.
Bio je to jedan od glavnih razloga zašto ju je volio. I bilo je to čudno, ali osjetio je nagon
da stvari među njima zauvijek zapečati. »Što je?« šapnula je. Počeo se spuštati na koljeno.
»Lizzie...«
»O, Bože, zar ćeš se onesvijestiti?« Povukla ga je natrag na noge i protrljala mu ruku.
»Onesvijestit ćeš se! Dođi, ajmo do vozila hitne pomoći...«
»Podignite ruke tako da ih možemo vidjeti!« začula se zapovijed. »Smjesta!«
Lane je pogledao sva ona svjetla i opsovao. Postoji mjesto i vrijeme da ženu zaprosiš. Na
nišanu charlemontske policije, namočen prljavom vodom, dvije minute nakon pogibeljnog skoka
u Ohio?
Ma kakvi.
»Hej«, rekao je jedan od murjaka. »Znam tko je ovo. To je Lane Bradford...«
»Umukni«, netko je prosiktao. »Objavili su onaj članak o njemu...«
»Hicks, zaveži.«
Kad je Hicks zavezao, Lane je podignuo obje ruke i zagledao se u briljantnu svjetlost.
Nije mogao vidjeti što je bilo pred njime. Baš zgodno, zapravo.
»Mogu li me uhititi jer sam uzela čamac?« šapnula je Lizzie dok je podizala ruke.
»Pobrinut ću se za to«, tiho je odvratio Lane. »Ne brini se.«
Sranje.
 ČETIRI

Easterly, imanje obitelji Bradford

»Mrzim te«
Kad se GinBaldwine, uskoro Pford - najmlađa živuća pripadnica obiteljskog stabla
Bradford koja nosi ime Virginia Elizabeth - bacila prema svjetiljki, promašila je. Vjerojatno je
tako bilo najbolje. Ta je stvar bila napravljena od vaze Imari koja joj je oduvijek bila prilično
draga te ručno izrađenog svilenog sjenila s njezinim inicijalima izvezenim nitima od pravoga
zlata.
Bila bi šteta uništiti takvu ljepotu, i Bog zna da ne bi ostalo ništa osim krhotina i
komadića tkanine nakon što bi je bacila.
Spriječila ju je ruka njezina zaručnika koja ju je zgrabila za kosu, čvrsto je uhvativši i
zbacivši je s njezinih cipela s visokim potpeticama. Nakon jednog trenutka u bestežinskom
stanju, što je donekle bilo i zabavno, uslijedio je udarac koji se zabio u njezine lopatice. Natjerao
ju je da zacvokoće zubima te je podsjetio da je trtica, zapravo, prilično nepotreban dio tijela.
Posljedična bol na tom mjestu također ju je vratila u trenutke kad ju je kao dijete otac
tukao jednim od svojih remena od aligatorove kože.
Dakako, odlučno je odbijala naučiti išta iz tih veselih seansi lupanja ili na bilo koji način
promijeniti ponašanje. Sve ne bi li mu dokazala da ne upravlja njezinim životom.
I, da, stvari su otada vraški dobro funkcionirale.
Usko, uglato lice Richarda Pforda ukazalo se nad njezinom glavom. »Mrzi me koliko ti
drago, ali nećeš me više ovako omalovažavati. Je li ti to jasno?«
I dalje joj je čupao kosu, prisiljavajući njezin vrat i kralježnicu da se prilagode njegovoj
snazi, inače bi riskirala da ostane obezglavljena.
»Što radila da radila«, progunđala je, »to neće promijeniti mišljenje koje drugi imaju o
tebi. Nikad ništa to nije promijenilo.«
Dok ga je šibala pogledom, rakoder se i smiješila. Iza onih njegovih štakorskih očica,
upravo u tom trenu, otputovao je na kratko putovanje stazom uspomena. Njegovo nisko
samopouzdanje listalo je scenarij uvreda kojima su ga zasipali dok su zajedno pohađali
Charlemont Country Day. Gin je bila među onima koji su ga častili kojekakvim nadimcima,
iznimno pakosna djevojčica koja je bila dio čopora. Richard je, s druge strane, bio štrkljast,
prištav klinac s iritantnim osjećajem za povlaštenost te glasom kao Paško Patak. Ni izvanredno
bogatstvo njegove obitelji nije ga poštedjelo zadirkivanja - niti mu omogućilo da ikoga poševi.
I, doista, devedesete su iznjedrile vrhunski žargon, nisu li: luzer, bitanga, rupina, krelac,
mamojebac.
Richard se stresao vrativši se u fokus. »Očekujem da me supruga čeka kod kuće kad sam
na poslovnom sastanku na kojem ona nije dobrodošla.« Povukao ju je za kosu. »Ne očekujem da
budem na letu za Chicago...«
»Živiš u mojoj kući...«
Richard ju je ponovno naglo ščepao, kao da dresira psa na povodcu. »Naročito kad sam
joj rekao da ne smije koristiti nijedan od mojih aviona.«
 »Ali da sam uzela jedan od Bradfordovih, kako bih mogla biti sigurna da ćeš doznati?«
Izraz smetenosti na njegovu licu vrijedio je svega što se događalo - i onoga što će
uslijediti.
Gin se otrgnula i osovila na noge. Njezina haljina Gucci bila je sva iskrivljena, i dvojila je
treba li je takvom ostaviti ili je izravnati.
Neuredno, odlučila je.
»Zabava je bila božanstvena«, rekla je. »Kao i oba pilota. Nema sumnje da znaš zaposliti
prave ljude.«
Kad je Richard skočio s poda i podignuo ruku iznad ramena, nasmijala se. »Oprezno s tim
licem. Moja šminkerica je dobra, ali ni korektori nisu svemogući.«
U njezinim mislima, u cijelom tijelu, mahnitost je poput zbora pjevala na oltaru ludila. I u
djeliću sekunde sjetila se majke, kako leži na krevetu nešto niže niz hodnik, omamljena poput
bilo kojeg beskućnika ovisnika na ulici.
Kad se jedan Bradford zakači na opijate, međutim, dobiva, ih od svog osobnog liječnika,
a umjesto kartonskih kutija bio je tu Porthault5, privatne njegovateljice umjesto skloništa.
»Lijekovi« umjesto »narkotika«.
Bez obzira na nazivlje, nije teško pojmiti kako je lakše i bolje to negoli se suočiti sa
stvarnošću.
»Trebaš me«, prosiktao je Richard. »A kad nešto kupim, očekujem da bude ispravno. Ili
to bacim.«
»A svatko tko želi jednoga dana biti guverner Commonwealtha od Kentuckyja, trebao bi
znati da je mlaćenje žene jeziv marketinški problem.«
»Iznenadila bi se. Ja sam republikanac, sjećaš se?«
Preko Richardova ramena, ovalno zrcalo nad jednom od njezinih dviju talijanskih komoda
iz osamnaestog stoljeća, u stilu Luja XV., odražavalo je savršeno uokvirenu sliku njih dvoje: ona
s ružem poput krvi razmazanim preko čeljusti, plave haljine zadignute do čipkastog ruba
samostojećih čarapa, smeđe kose u raščupanim valovima poput aure kurve kakva je i bila; on pak
u staromodnoj muškoj spavaćici, kose s razdjeljkom na stranu u stilu brokera s Wall Streeta iz
osamdesetih, tijela kao u Ichaboda Cranea, napeta poput strune, koje samo što se nije prevalilo. A
sve oko njih? Svileni zastori poput balskih oprava uz prozore visoke poput vodopada, antikviteti
dostojni Muzeja Viktorija i Albert, krevet prostran poput plesne dvorane s madracem s
monogramom.
Ona i Richard u svojim kućnim haljama, kao i njihova nesklonost pristojnom razgovoru,
bili su pogrešna nota u sonati, rascjep usred jednog Vermeera, ispuhana guma na Phantom
Dropheadu.
I, jao, kako je samo Gin voljela razaranje. Kad je vidjela sebe i Richarda zajedno, kako se
oboje tresu na rubu bezumlja, kao da je počešala svrab kojeg se željela riješiti.
Oboje su bili u pravu, međutim. S naglim obratom obiteljske financijske situacije te
njegovim guvernerskim ambicijama, bili su spoj parazita i njegova domaćina, zarobljeni
neizvjesnim odnosom utemeljenim na njegovoj desetljećima staroj zacopanosti u najpopularniju
charlemontsku debitanticu i na njezinu neočekivanom prelasku u crveno na računu.
Ipak, postoje brakovi izgrađeni i na kudikamo klimavijim temeljima... poput iluzije
ljubavi, primjerice, laži, nevjere, otrovnog praha sudbine.
I najednom postade umorna.
»Idem u krevet«, objavila je kad se okrenula prema kupaonici. »Ovaj me razgovor
zamara.«
Kad ju je ovaj pur zgrabio, nije to bilo za kosu. »Ali nisam još s tobom svršio.«
 Kad ju je okrenuo i privukao sebi, zijevnula mu je u lice. »Budi brz, može? Ajme, pa da.
Uvijek i jesi brz - jedino u tome uživam kad se seksamo.«
 PET

Lizziena seoska kuća

Madisonville, Indiana

Nisi stvarno pomislila da sam otišao tamo skočiti, je li?« Dok je čovjek kojeg je Lizzie
voljela govorio s drugog kraja njezina kauča, pokušavala se pribrati... a kad joj to nije uspjelo,
zadovoljila se milovanjem ručno ispletenog prekrivača koji je prebacila preko nogu. Njezina
majušna dnevna soba bila je u prednjem dijelu seoske kuće i imala je veliki prozor sa šest
staklenih ploha s pogledom na trijem, prednji travnjak i zemljani prilaz. Unutrašnjost je bila
uređena rustikalno i udobno: njezina kolekcija starinskog poljoprivrednog oruđa obješena na
zidovima, njezin staromodni pianino preko puta, pleteni sagovi u osnovnim bojama kako bi
istaknuli boju drvenih podova.
Inače bi je njezino svetište uvijek smirilo. Ove je zore, međutim, to malo potrajalo.
Kakva noć. Trebalo je gotovo dva sata da iznesu policiji što se dogodilo, da se potom
ispričaju, pobrinu za automobile i da se vrate kući.
Da nije bilo Laneova prijatelja, zamjenika šerifa Mitchella Ramseyja, još bi uvijek bili na
obali rijeke, pokraj one viktorijanske sladoledarnice - ili možda u policijskoj postaji. S lisičinama.
Svučeni i pretreseni.
Mitch Ramsey znao se pobrinuti za nezgodne situacije.
Stoga, da, sad su bili na njezinu kauču; Lane istuširan, u svojoj najdražoj majici s
logotipom Sveučilišta Virginia, ona presvučena u jednu od njegovih košulja i tajice. No, majku
mu, iako je bio svibanj na Jugu, smrzavala se do kostiju. Što je bio odgovor na Laneovo pitanje,
nije li?
»Lizzie? Misliš li da sam namjeravao skočiti?«
»Naravno da ne mislim.«
Bože, nikad neće zaboraviti prizor kad je stajao s vanjske strane ograde pa se okrenuo da
je pogleda... kako mu je ruka kliznula... kako se strmoglavio i nestao joj iz vidokruga...
»Lizzie...«
Podignuvši ruke, pokušala je u glasu zadržati smirenost. Bezuspješno. »Ako nisi
namjeravao skočiti, kog si vraga radio tamo? Naginjao si se nad ponorom, Lane. Kanio si...«
»Pokušao sam doznati kakav je to osjećaj.«
»Zato što si se želio ubiti«, zaključila je kroz stegnuto grlo.
»Ne, nego zato što sam ga želio shvatiti.«
Lizzie se namrštila. »Koga? Oca...?« Ali, naravno, pa koga bi drugog pokušavao shvatiti?
»Lane, ozbiljno, postoje i drugi načini da se s time nosiš.«
Primjerice, mogao je otići psihiću i sjesti na malo drukčiji kauč od ovoga. Što bi umanjilo
njegove izglede da skoči u smrt dok pokušava pohvatati sve što mu se događa u životu.
A za nagradu, ona ne bi trebala razbijati glavu time što je postala nautička prijestupnica.
Pitala se je li ona novčanica od pet dolara i dalje zataknuta za poklopac spremnika.
Lane je protegnuo jednu ruku kao da je bila ukočena i opsovao kao da mu je lakat, ili
možda rame, kvrcnuo. »Čuj, sad kad je otac mrtav, nikad neću dobiti odgovore. Zaglavio sam
ovdje rješavajući njegov jebeni nered, i jebeno mu zamjeram i jednostavno ne kužim. Bilo tko
može reći da je bio govno od čovjeka, i to je istina... ali to ne objašnjava pojedinosti. I zurio sam
u tvoj strop, budan, i nisam to više mogao podnijeti. Otišao sam na most, prekoračio ogradu kako
bih stajao gdje i on... jer sam želio vidjeti što je on vidio kad je bio tamo. Želio sam steći ideju što
je osjećao. Želio sam odgovore. Nemam kamo po njih otići - i ne, nisam se želio ubiti. Kunem se
u dušu gospojice Aurore.«
Nakon jednog trenutka, Lizzie se nagnula naprijed i uzela mu ruku. »Oprosti, samo sam
mislila... pa, vidjela sam što sam vidjela, a nisi razgovarao sa mnom ni o čemu.«
»Što se ima reći? Samo se vrtim ukrug u glavi, sve dok ne poželim vrištati.«
»Ali barem bih znala gdje si. Tišina je jeziva s moje strane. Vrti ti se u glavi? E, pa i
meni.«
»Žao mi je.« Zatresao je glavom. »Ali borit ću se. Zbog obitelji. Zbog nas. I vjeruj, da
sam namjeravao počiniti samoubojstvo, zasigurno se ne bih ubio onako kao on. Ne želim imati
ništa zajedničko s tim čovjekom. Zaglavio sam s genima, tu ne mogu ništa. Ali ne želim poticati
nikakve daljnje sličnosti.«
Lizzie je duboko udahnula. »Mogu li ti kako pomoći?«
»Da postoji nešto što možeš učiniti, rekao bih ti. Kunem se. Ali sad je sve na meni.
Moram pronaći ukradeni novac, otplatiti dug Prospect Trustu i moliti se dragome Bogu da mogu
nastaviti s poslovanjem tvrtke. Bradford Bourbon posluje dvjesto godina - ne može sad propasti.
Jednostavno ne može.«
Kad se Lane okrenuo da pogleda kroz onaj veliki prozor, proučavala mu je lice. Bio je,
kako bi to njezina baka rekla, komad i pol. Klasične ljepote, plavih očiju boje bistrog jesenskog
neba i tamne kose guste među njezinim prstima, tijela koje bi bez iznimke privuklo sve poglede u
prostoriji.
Ali za nju to nije bila ljubav na prvi pogled. Daleko od toga. Što se nje ticalo, razmaženi
zgubidan, najmlađi sin u obitelji Bradford, imao je upozorenja posvuda po sebi - iako je bila
istina da je ispod njezina prijezira postojala opaka privlačnost za koju bi bila pomaknula i nebo i
zemlju da je ignorira. A onda su se spetljali... a ona se zaljubila u njega kao u filmu Sabrina.
Dobro, samo što je u njezinu slučaju »osoblje« bilo krajobrazna arhitektica s magisterijem
iz hortikulture na Cornellu.
Ali onda je, četiri tjedna poslije, Chantal otrčala medijima i objavila da je zaručena za
Lanea, tvrdeći da nosi njegovo dijete. Tu je za Lizzie sve svršilo, a Lane je oženio tu ženu.
Da bi ubrzo nakon toga nestao na Sjeveru.
Jezivo. Kakva su to grozna vremena bila. Nakon prekida, Lizzie se svim silama trudila
nastaviti raditi na Easterlyju, ostati usredotočena, ali svi su primijetili da Chantal najednom više
nije bila trudna.
Da bi poslije doznali kako žena nije »izgubila« dijete. »Pobrinula« se za to u privatnoj
klinici u Cinciju.
Da čovjek ne povjeruje. I hvala Bogu da se Lane upravo razvodio.
Hvala Bogu i da je Lizzie u jednom trenutku progledala i dopustila sebi da vjeruje njemu,
a ne njegovoj reputaciji. Kad već govorimo o spasu u zadnji čas.
»Sunce izlazi«, promrsio je Lane. »Novi je dan.«
Rukom je prelazio od njezina bosog stopala pa preko gležnja, zastavši na koži iako nije
bila sigurna da je toga bio svjestan. Često je to radio, odsutno je dodirivao, kao da mu je fokus
bio na nečem drugom, kao da mu je tijelo bilo prisiljeno tjelesnim kontaktom nadomjestiti
psihičku odsutnost.
 »Bože, obožavani biti ovdje.« Nasmiješio se na zlatnu svjetlost koja je ocrtavala dugačke
sjene vani na njezinu travnjaku i preko njiva koje su upravo bile zasijane. »Tako je tiho.«
Bila je to istina. Njezina seoska kuća s velikim posjedom i dalekim susjedima bila je cijeli
jedan svijet udaljena od njegova obiteljskog imanja. Ovdje su jedine smetnje bile brujanje
plugova u daljini i pokoja zalutala krava.
Easterly nikad nije bio tih, čak ni kad je prostorijama vladala tišina. Naročito sad.
Dugovanja. Smrti. Kaos.
»Samo sam želio znati što je iskusio kad je umro«, blago je rekao Lane. »Želio sam da
boli. Želio sam da... njega boli.«
Lizzie je ispružila prste da mu pomiluje podlakticu. »Nemoj da ti bude krivo zbog roga.
Ljutnja je prirodna.«
»Gospojica Aurora rekla bi mi da bih se, umjesto toga, trebao pomoliti za njega. Pomoliti
se za njegovu dušu.«
»To je zato što je tvoja majčica svetica.«
»Bogami si u pravu.«
Lizzie se nasmijala kad je zamislila Afroamerikanku koja je Laneu bila majka više od one
koja ga je rodila. Hvala Bogu što u njegovu životu postoji gospojica Aurora. Bilo je tako malo
sigurnih mjesta za sakriti se u onom golemom povijesnom zdanju u kojem je odrastao, ali ona
kuhinja što je obilovala hranom, kako duševnom, tako i onom pravom francuskom, bila je
utočište.
»Mislim da ipak jesi kanio skočiti«, izvalila je.
Pogledao je ravno u nju. »Imam toliko razloga za živjeti. Imam nas.«
»I ja tebe volim«, šapnula je.
Bože. Doimao se toliko starijim nego prije tjedan dana, kad je stigao privatnim
mlažnjakom iz svoga skrovišta na Manhattanu. Vratio se na Easterly kako bi se uvjerio da je
gospojica Aurora dobro nakon što je kolabirala. Ostao je kod kuće zbog svega što se potom
dogodilo u tako malo vremena, kad je putanja njegove obitelji naletjela na santu leda skrivenu u
strujama sudbine i zle kobi. Naoko neprobojan trup dvjestogodišnje povijesti Bradfordovih,
njihova izvanrednog financijskog i društvenog položaja, probijen je preokretom sreće, a oporavak
se činio... nemogućim.
»Možemo otići«, Lizzie je ponovno zategnula stopalo. »Možemo prodati ovo mjesto,
uzeti novac i živjeti lijepim životom, daleko od svega ovoga.«
»Nemoj misliti da o tome nisam već razmišljao. I, hej, mogao bih nas uzdržavati igrajući
poker. Nije to nešto otmjeno, ali počeo sam shvaćati da račune nije briga odakle dolazi novac
kojim se podmiruju.« Prasnuo je u snažan smijeh. »Doduše, moja je obitelj svih ovih godina
živjela od prihoda od prodaje alkohola, pa tko sam ja da sudim?«
Načas, srce joj je zapjevalo kad je zamislila njih dvoje na nekom drugom imanju, u drugoj
državi, kako se brinu o komadiću plodne, čiste zemlje iz koje će nicati kukuruz, mrkve, rajčice i
grah mahunar. Dane bi provodila radeći za malu općinu, brinući se o javnim zelenim površinama.
A on bi postao nastavnik u mjesnoj srednjoj školi i možda trenirao košarku ili nogomet, moguće i
oboje. Gledali bi jedno drugome lica kako se boraju od smijeha i ljubavi, i da, imali bi i djecu.
Djecu zlatne, ravne kose, dječake koji bi kući donosili punoglavce i djevojčice koje bi se pentrale
po drveću. Bile bi tu vozačke dozvole i maturalni plesovi i suze kad bi svi otišli na koledž, zatim
blagdansko veselje kad bi kućom ponovno zavladao metež.
A kad bi najzad zašli u jesen života, bio bi tu trijem s dvama naslonjačima za ljuljanje,
jedan pokraj drugog. Kad bi jedno preminulo, i drugo bi brzo za njime. Baš kao u romanima
Nicholasa Sparksa.
 Ne bi više bilo privatnih mlažnjaka. Ni dragulja i ulja na platnu od onog i onog
šukunšukundjeda. Ne bi više bilo Easterlyja sa sedamdeset članova osoblja i hektarima službenih
vrtova i nemilosrdnog pritiska. Ne bi više bilo zabava ni balova, Rolls-Royceva ni Porschea,
dotjeranih, bezdušnih ljudi što se smiješe praznih pogleda.
Ne bi više bilo tvrtke Bradford Bourbon.
Premda sam proizvod nikad nije bio problematičan.
Možda bi čak uzeo njezino prezime, tako da nitko u novom životu ne bi znao tko je, tko
mu je obitelj.
Bio bi isto što i ona, anonimac što živi skromnim životom - i da, možda nije postojalo
ništa veličanstveno u njezinoj maštariji o njima dvoma. Ali uvijek bi radije odabrala jednostavnu
milost prosječnosti nego ispraznu grandioznost velikog bogatstva. Baš uvijek.
»Znaš, ne mogu vjerovati da se ubio«, promrmljao je Lane. »To mi je jednostavno
nespojivo s njime. Bio je previše ohol za takvo što - kvragu, da je veliki William Baldwine doista
planirao samoubojstvo, više bi mu nalikovalo da si stavi u usta jedan od onih pištolja Alexandera
Hamiltona6 i povuče otponac. Ali skok s mosta koji je smatrao ›neukusnim‹? U vodu u koju se ne
bi usudio dati ni seoskoj mački? Jednostavno mi nema smisla.«
Lizzie je duboko udahnula. I usudila se naglas izreći nešto o čemu je i sama razmišljala.
»Misliš li... da ga je netko možda ubio?«
 ŠEST

Konjušnice Red &Black

Okrug Ogden, Kentucky

Slatkast miris sijena.

O, slatkast miris sijena i topot kopita... i ledeno hladan beton prolaza što se protezao
između vratnica pregrada od mahagonija.
Dok je Edward Westfork Bradford Baldwine sjedio pred spavaćom sobom svoga
punokrvnog pastuha, a čiji je pod bio prekriven piljevinom, njegova koščata guzica patila je od
ledenog preoblikovanja, i čudio se kako je, čak i u svibnju, kamen bio toliko hladan. Doduše, bila
je zora, ali temperatura vani bila je dvadeset jedan, čak i bez pomoći sunca. Čovjek bi pomislio
da će kasno proljeće, inače dobrohotno prema okolini, biti klimatski velikodušnije.
Ali avaj, to nije bio slučaj.
Srećom, bio je pijan.
Prinio je bocu usnama - Što je to pio? Aha, votku. Dobro je. - i razočarao se otkrivši
koliko je bila lagana u njegovim rukama. Ostalo je tek nekoliko centimetara pri dnu, a stvar je
bila tri četvrtine puna kad je došepao ovamo. Zar je strusio sve one decilitre? Dovraga, ostatak
njegovih zaliha bio je silno daleko. Iako je i to bilo relativno, pretpostavio je. Upraviteljeva
brvnara u kojoj je stanovao na farmi za uzgoj punokrvnjaka Red &Black nije bila ni sto metara
odavde, ali kao da je bila kilometrima daleko.
Oborio je pogled na noge. Iako skrivene traperom, taj rekonstruirani, nepouzdani nered na
kojem je morao hodati, nije bio ništa doli bolan par poremećenih iglica, u usporedbi s kojima su
se njegove skromne čizme, veličine 4-5, doimale poput onih napuhanih klaunovih cipela.
Pridodate li tome pijanstvo i činjenicu da je sjedio ovdje, koliko dugo?
Njegova jedina šansa za još malo votke bit će puzanje naprijed dok za sobom vuče donji
dio tijela poput tački koje su se prevalile na bok.
Nije sve bilo toliko nefunkcionalno, međutim. Tragično, um mu je ostao dovoljno oštar da
neprestano pljuje mentalne slike na njega, poput metaka za paintball ispaljenih u njegovo krhko
tijelo.
Vidio je brata Lanea kako stoji pred njime i govori mu da je otac mrtav. Prelijepu, ludu
sestru Gin s glomaznim dijamantom okrutnog muškarca na svojoj elegantnoj ruci. Svoju
prelijepu, ludu majku prikovanu za krevet i omamljenu, nesvjesnu svega što se događalo. Svoju
Sutton, koja, zapravo, nije bila njegova niti će to ikad biti.
I to je bio glavni zaplet u njegovoj mentalnoj reprizi. Na kraju krajeva, i prije nego što je
Edward bio mučen, dok još nije bila plaćena otkupnina, stvari su bile pomalo maglovite.
Možda je to bilo rješenje za njegove unutarnje demone. Cuga mu nije bogzna kako
pomagala - ali osam dana u džungli, pretučen, izgladnio, dok mu se u lice cerila neizbježna smrt,
zasigurno je stišalo ton sjećanjima na ono što je bilo prije otmice. Stoga nije bilo izgledno da bi
preživio drugu rundu takvih usluga...
Zvuk malog para stajskih čizama što mu je prilazio, natjerao ga je da zakoluta očima. Kad
su se zaustavile pred njime, nije se gnjavio podignuti pogled.
»Opet ti«, rekao je.
Kad je odgovorila na njegov razdragani pozdrav, glas Shelby Landis bio je kao iz dječjeg
crtića - ili je, barem, tako zvučala njegova ženska visina. Intonacija je, kao i obično, više
podsjećala na kakvog narednika na obuci negoli na Pepeljugu.
»Ajde, diž’ se. Odma’.«
»Ajde me samo ostavi ovdje, zauvijek - i to je zapovijed.«
Nad Edwardovom glavom, iza željeznih rešetaka koje su sprječavale pastuha da izgrize
dijelove ljudske anatomije, Nebekanzer je zarzao, što je zvučalo neobično nalik pozdravu. Inače
bi golemi crni pastuh na konjski način zaprijetio smrću bilo kome osim Edwardu.
A čak se ni svom vlasniku nikad nije obraćao s nekim posebnim veseljem.
»Možemo ovo na teži ili još teži način«, ustrajala je Shelby,
»Ostavljaš mi mnoštvo izbora. Kako si samo velikodušna.«
A buntovnik u njemu poželio je biti neposlušan samo kako bi doznao što to »još teže«
podrazumijeva. Nadalje, iako je bio ovako slab, većina ovako sićušnih žena jedva bi uspjela
njime baratati, što bi mogla biti dodatna zabava. Shelby je, međutim, imala tijelo istesano
neprestanim teškim fizičkim radom s punokrvnjacima.
U ovome će odnijeti pobjedu. Ma što to bilo.
Ponos je bilo sve što mu je ostalo a čime može opravdati svoju muškost.
Iako, nije imao blage veze zašto bi se time uopće zamarao.
Podizanje u okomit položaj bilo je kao da je on čavao u koji udara čekić, brutalni naleti
bola mlatili su ga iznutra, čak i uza sav onaj alkohol u krvotoku. Stenjanje je bilo ponižavajuće,
naročito ispred zaposlenice - koja je sasvim slučajno bila puna kršćanskog prijezira prema
svetogrđu, bez imalo smisla za granice, te bila kći pokojnika kojem je Edward previše dugovao.
Što je i bio razlog zašto je zaposlio Shelby kad se pojavila na pragu njegove brvnare, ni s
čim doli pregrijanim kamionetom, iskrenim licem i odlučnim pogledom...
Teturanje izazvano nedostatkom ravnoteže poslalo ga je natrag dolje na beton, tijelo mu
se urušilo poput rasklopnog stola, a nešto gadno dogodilo se jednom od njegovih gležnjeva.
No Shelby ga je uhvatila prije nego što je udarcem rascijepio glavu. Njezine snažne ruke
poletjele su i zgrabile ga privukavši ga uz sebe. »Dođi.«
Želio se s njom prepirati jer se silno mrzio kad je bio u ovakvom stanju. Ovo nije bio on,
ovaj bogalj, ova ispičutura, ovaj pakosni čangrizavac. U njegovu starom životu, prije nego ga je
vlastiti otac dao oteti a onda odbio platiti otkupninu, ništa se od ovoga ne bi događalo.
»Ne znam bi li smio hodati.«
Dok je Shelby govorila, isturio je svoju »dobru« nogu jer se koljenu nije sviđalo svijati, te
se pouzdao u nju da će mu uspjeti nositi težinu jer gležanj koji je upravo ozlijedio to neće moći.
»O, dakako da ne bih smio, vidjela si me golog. Znaš koliko sam jadan.«
Na kraju krajeva, bila ga je zatekla u kupaonici... kad je provalila kroz zatvorena vrata,
očito očekujući da će ga pronaći kako mrtav pliva u kadi.
»Brine me tvoj gležanj.«
Zaškrgutao je zubima. »Kakva dobra Samaritanka.«
»Zovem liječnika.«
»Ne, nećeš.«
Kad su izronili na sunčevu svjetlost, trepnuo je, iako ne zato što je imao mamurluk.
Čovjek za to treba biti trijezan. I doista, u usporedbi s hladnoćom konjušnice, zlaćani jutarnji zrak
bio je poput kašmira na njegovoj naježenoj koži, i jao, taj pogled. Valovita polja vlasnjače,
ograde s pet prečki i osamljeni javori bili su melem za dušu, obećanje pomoći besprijekornim
konjskim krvnim pasminama koje će lutati i pasti na ograđenim livadama dok nose četvrti
naraštaj budućih pobjednika Derbyja.
Čak i pobjednika Trostruke krune.
Zemlji i njezinim darovima može se vjerovati, pomislio je Edward. Možeš se pouzdati da
će ti drveće za ljetnih vrućina priskrbiti hlad, da će te munje počastiti kišom, a rječice nabujati u
proljeće i presušiti ujesen. Čovjek može predvidjeti godišnja doba. Kvragu, čak je i bijes tornada
i snježnih mećava imao ritam koji nije bio ništa osobno i nikad, baš nikad bezobziran.
Kakav god da se gnjev sručio s nebesa, nije bio usmjeren ni na koga određeno: iako bi se
netko mogao osjetiti napadnut, to zapravo nikad nije bio slučaj.
Isto je bilo i s konjima i psima, seoskim mačkama i rakunima, čak i podmuklim, odurnim
štakorašima i zmijama koje proždiru svoju mladunčad. Sasvim je sigurno i da je njegov pastuh
Neb opaka zvijer, ali ta se životinja nikad nije pretvarala da je išta drukčija. Nije ti se smiješio u
lice, a onda te bacio na leđa kad bi se okrenuo.
Ljudi su bili kudikamo opasniji od tih takozvanih nepredvidljivih životinja i događaja koji
su bili »prst Božji«.
I da, zbog toga je bio ogorčen.
Doduše, ovih je dana zbog koječega bio ogorčen.
Do trenutka kad su on i Shelby dospjeli do upraviteljeve brvnare, njegovo unutarnje
rogoborenje bilo je smireno bolom što se pjenušao kroz njegovu opijenost, kao da je
preopterećenost njegova živčanog sustava toliko snažno šibala njegov mozak električnim
impulsima, da sinapse nisu imale izbora doli obezvrijediti njegov pesimizam.
Stara su vrata zaškripala kad ih je Shelby širom otvorila, a u jednosobnoj unutrašnjosti
bilo je mračno kao u grobu. Teški vuneni zastori bili su sasvim navučeni, jedino svjetlo u čajnoj
kuhinjici bilo je poput svjetiljke na rudarevoj kacigi, mutno i nesposobno obasjati cijeli prostor.
Pokućstvo je bilo oskudno, jeftino i dotrajalo, sušta suprotnost dragocjenostima uz koje je
odrastao na Easterlyju - iako su police uz suprotan zid, pune prvoklasnih srebrnih trkaćih trofeja i
pehara, odisale istim bogatstvom.
Oslobodivši se svoga štapa, odvukao se do naslonjača. Duboko sjedalo Archieja Bunkera
poput dlana je obujmilo njegovu težinu. Glava mu je pala unatrag i dahtao je kroz usta dok je
pokušavao ne uvlačiti rebra ništa više nego što je to nedvojbeno morao.
Cimanje na njegovu desnom stopalu nagna ga da spusti pogled. »Što tadiš?«
Shelbyna plavokosa glava bila je nagnuta nad njegovom čizmom, njezine radničke ruke
pomicale su se nad onim vezicama brže nego što bi on ikad mogao. »Svlačim ti ovo da vidim
koliko ti je gadno ozlijeđen gležanj.«
Otvorio je usta, zajedljiva bomba bila mu je navrh jezika. Ali Bog je zauzdao njegovu
grubost kad je ta čizma spala uz tresak. »Dovraga!«
»Mislim da si ga slomio.«
Stegnuvši ruke na naslonjaču, srce mu je preskakalo oko rebara kao da su vijača. A kad je
sve to prošlo, klonuo je.
»Dovest ću svoj kamionet...«
»Ne!« Dahtao je kroz stegnute zube. »Nećeš to učiniti.«
Dok ga je Shelby gledala s poda, u pozadini uma zamijetio je kako je rijetko susretala
njegov pogled. Uvijek je spremno izmicala njegovim verbalnim mecima, ali rijetko bi se njezin
pogled zadržao igdje u blizini njegova.
Oči su joj bile... prilično izvanredne. Obrubljene prirodno gustim, tamnim trepavicama, s
pjegicama ranojutarnjeg svjetla na svome nebeskom plavetnilu.
»Ako ne želiš u bolnicu, kako se ono zove tvoj privatni liječnik? I ne pretvaraj se da ga
nemaš. Ipak si Bradford.«
»Više nisam, dušo.«
Lecnula se na taj izraz prisnosti, kao da je priznala da nije tip žene kojoj bi se itko na taj
način obratio, naročito ne netko njegova pedigrea. A njega je bilo sram priznati da je želi
povrijediti bez valjana razloga.
Ne, zapravo, to nije bila istina. Nije uopće imao razloga, bolje rečeno.
Shelby je imala nepogrešivu sposobnost da ga uhvati u ranjivim trenucima, a obrambeni
dio njega zbog toga ju je mrzio.
»Koliko si se dugo brinula za oca?« upitao je.
»Cijeloga života.«
Jeb Landis bio je grozna pijandura, kockar, ženskar... Međutim, znao je sve o konjima. I
podučio je Edwarda svemu što je znao kad Edwardu nije bilo ni na kraj pameti da bi se mogao
baviti konjskim utrkama ništa više nego kao hobijem jednog bogatunčića - a zasigurno mu nije
bilo ni u peti da bi mogao zaposliti njegovu kćer.
Kvragu, nije ni znao da Jeb ima dijete.
Zbog nekog razloga, Edward se zapitao koliko je zajedljivih udaraca Shelby zadobila
tijekom godina, na tom za ego pogubnom poligonu na kojem ju je dobro uvježbao pokvarenjak
od njezina oca... da bi se na kraju brinula za upravo istu vrstu čovjeka, jer takav je Edward
postao.
Kao da je Jeb, poslavši je ovamo, odlučio da će njegova okrutnost preživjeti njegovu smrt.
Edward se nagnuo naprijed. Ispruživši drhtavu ruku, dotaknuo je Shelbyno lice. Očekivao
je da će joj koža biti gruba. Nije.
Kad se naglo povukla, usredotočio se na njezine usne. »Želim te poljubiti.«

Tamo u Lizzienoj seoskoj kući, Lane je zurio u izlazeće sunce dok su njezine riječi visjele
u tihom zraku među njima.
Misliš li da ga je netko možda ubio?
Teško je bilo na to odgovoriti, naročito jer se osjećao izigranim zato što nije on bio taj
koji je tipa ubio. A nije li to bila gorka pilula, posebno sad dok je gledao svitanje novog dana nad
ravnicama Indiane.
Pred tolikom blistavom ljepotom, njegove su se sumorne misli činile poput psovki
izrečenih pred oltarom.
»Pa?« navaljivala je Lizzie. »Misliš li?«
»Ne znam. Postoje mnogi koji bi imali motiv, nedvojbeno. Od kojih je većina sa mnom u
srodstvu.« Namrštio se kad se sjetio nečeg što mu je zamjenik šerifa Ramsey rekao pokraj rijeke.
»Znaš, nadzorne kamere na mostu još uvijek nisu uključene.«
»Molim?«
Lane je napravio lukove u rijetkom zraku. »Kamere su postavljene na lukovima i te su
noći trebale snimati. Ali kad je policija provjerila snimke, otkrili su da još uvijek nisu
pokrenute.«
»Dakle, nitko ne zna što se zapravo dogodilo?«
»Valjda. Ali policija misli da je morao skočiti s tog mjesta, ako je doista skočio. Na
drugom mostu je preteško dospjeti do otvorenog ponora - a Mitch je rekao da će istu stvar
napraviti i na Big Fiveu.« Lane je zatresao glavom. »A što se tiče ubojstva? Ne, mislim da je
skočio. Vjerujem da se ubio. Dug, pronevjera - sve se počelo urušavati, i otac je to znao. Kako bi,
dovraga, sad mogao prolaziti gradom visoko podignute glave? Ili bilo gdje, kad smo već kod
toga.«
 »Znaš li kad će predati tijelo?«
» Ramsey mi je rekao čim obdukcija bude gotova. Tako da je to zacijelo samo pitanje
vremena.« Ponovno se usredotočio na nju. »Zapravo, postoji nešto u čemu bi mi mogla pomoći.«
»Samo reci, bilo što.«
»Riječ je o posjetima žalovanja. Čim se tijelo preda, ljudi će početi dolaziti na Easterly, i
želim... mislim, želim da sve bude kako treba biti.«
Lizzie mu uzme ruku i stegne je. »Pobrinut ću se da se sve to odradi kako valja.
Naravno.«
»Hvala ti.« Nagnuo se i utisnuo joj poljubac na unutarnju stranu zapešća. »Znaš, smiješno
je to... Fućka mi se za odavanje počasti. To uopće nije zbog mog oca. Nego zbog ugleda obitelji
Bradford - i da, površan sam, ali nekako imam osjećaj da mi to nije dužnost, znaš? Ti ljudi koji će
doći, tražit će znakove skandala i slabosti, i neka budem proklet ako im pružim taj užitak. Usto,
brine me da će se majka poželjeti pojaviti na nečemu takvome.«
Da, istina je da »Mala« Virginia Elizabeth Bradford Baldwine, kojoj je sad bilo više od
šezdeset, zadnje tri godine nije napustila postelju ni za što drugo osim da joj urede frizuru, ali
postoje standardi kojima će se povinovati čak i ovisnica poput nje, a jedan od njih su posjeti
žalovanja u povodu suprugove smrti. Uostalom, ljudi su već počeli nazivati u kuću raspitujući se
o rasporedu. Ni to nije bilo zbog njegova oca. Charlemontsko visoko društvo bilo je okrutno
poput nogometne lige, a događaj poput posjeta žalovanja zbog smrti jednog Bradforda bio je
Super Bowl.
Svatko je želio imati dobro mjesto uz teren.
Sve je to bilo toliko silno lažno. A iako je to oduvijek znao, tek kad se Lizzie pojavila u
njegovu životu, počela mu je smetati ispraznost svega toga.
»Obećat ću ti nešto«, promrsio je. »Nakon što sve ovo svrši... nakon što sve ovo riješim?
Onda ti i ja odlazimo. Onda smo vani. Ali moram ostati i počistiti ovaj nered. To je jedini način
da se oslobodim ove obitelji. Ispravljanje očevih pogrešaka jedini je put da zaslužim slobodu - da
zaslužim tvoju ljubav.«
»To već imaš.«
»Dođi ovamo.«
Posegnuo je za njom i povukao je na krilo, pronašavši joj usne na jutarnjem svjetlu.
Obnažio ju je već za koji trenutak, a onda ga je objahala dok je on svlačio donji dio trenirke.
»O, moja Lizzie«, zastenjao je o njezina usta.
Dojke su joj bile pune u njegovim dlanovima, i dahnula je kad ih je obujmio. Uvijek mu
je bila otkrivenje, uvijek drukčija... Svaki poljubac, svaki dodir, bio je poput povratka kući i
odlaska na Mjesec u isto vrijeme.
Savršenstvo.
Kad se podignula na koljena, premjestio se u bolji položaj, a onda su bili zajedno, ona se
pomičući na njemu, on je čvrsto držeći. Svladala ga je savršenom koordinacijom, čvrsto
sklopljenih očiju, kao da nije željela da joj bilo što ometa osjećaje.
On je svoje ostavio otvorenima.
O, bila je prelijepa, kako je izvila leđa unatrag, glavu zabacivši, isturivši dojke, svjetlost je
obasjala njezinu veličanstvenu nagost i njezinu plavu kosu.
I ovo će zapamtiti, rekao je sebi. Ovaj trenutak sasvim suprotan od pada, kad se umalo
utopio, panike... ovaj predivni, životni trenutak sa ženom koju je volio, u kojem su oboje bili živi
i zajedno i sami, osamljeni u privatnosti koju nitko nije mogao poremetiti ni oduzeti, i pamtit će
ovo zajedno sa svime što se ove noći dogodilo.
Da, pomislio je. Morao je vratiti snagu, nadu, ispuniti srce uspomenama i trenucima kao
što je ovaj s Lizzie.
Predstojale su mu bitke, i preispitivanja je li tomu dorastao, i brige zbog onoga što je
slijedilo. Ali ona mu je pružala snagu da bude ratnik kakav je želio, i trebao, biti.
Zaboravi novac, pomislio je.
Sve što je zaista trebao u životu bilo mu je upravo sad u rukama. »Volim te«, zastenjao je.
»Volim te...«
 SEDAM

Edward je bio iznenađen kad Shelby nije skočila na noge i zapuhana odmarširala kroz
vrata. Na kraju krajeva, dobra bi se kršćanka, kojoj je poslodavac upravo rekao da je želi
poljubiti, s pravom uvrijedila. Ali što se dulje zadržala u mjestu zureći u njega i u ruci držeći
njegovu čizmu, to je bio užasnutiji.
Stvari se nisu trebale ovako razvijati, pomislio je. Računao je na to da će se povući,
ostaviti ga samog, zaboraviti na vražjeg liječnika.
»Katkad zemlja mora prihvatiti kišu«, šapnula je Shelby.
»Molim?«
Samo je zatresla glavom dok se pomicala uz njegov donji dio tijela. »Nije važno.«
I bila je u pravu. Ništa više nije bilo važno, jer je ona poljubila njega, usana mekanih i
plahih, kao da nije znala ama baš ništa o zavođenju.
Što njemu nije bio problem.
Edward je tu preuzeo svari, i zatekao se kako je s njom pažljiviji nego što je ikad bio s
ijednom ženom... odnosno, vjerojatno nikad. Ruke su mu bile lagane dok su kružile njezinim
torzom, potičući je da se premjesti između njegovih nogu i uz njegova prsa. Tijelo joj je ispod
majice bilo kruto kao i njegovo, ali zbog sasvim drugog razloga.
Bila je čvrsta od sveg onog napornog rada, izbrušena zdravljem i naporom, od rada sa
životinjama koje su stotine kilograma bile teže od nje, zahtijevale desetke kilograma hrane i
kolica puna piljevine i kilometre prehodane od staje do staje, od pašnjaka do pašnjaka.
Nije nosila grudnjak.
Otkrio je to kad joj je povukao majicu preko glave. Nije imala ni potkošulju. A dojke su
joj bile savršene, majušne i čvrste kao što je bila i sama. Činjenica da su joj bradavice bile
djevojački ružičaste, iznenadila ga je...
I otprilike tada se zaustavio.
Ma koliko slasna bila pohlepa što mu je ščepala utrobu, nešto kudikamo važnije bljesnulo
mu je u pozadini uma.
»Jesi li djevica?« rekao je.
»Nisam.«
»Mislim da lažeš.«
»Možeš to doznat’ samo na jedan način, zar ne?«
Čudno, nepoznato kolebanje sledilo ga je i odvratio je pogled, ne zato što mu se nije
svidjelo ono što je vidio, nego upravo suprotno. Sva ona njezina skromnost i nespretnost u njemu
je budila želju da se baci na nju i uzme je, zgrabi je kao što bi to učinio svaki muškarac kad
pronađe nešto što nitko drugi nema.
A to što nije ustuknula reklo mu je da bi mu sve to dopustila, i još puno više.
Odvrativši pogled, uzeo je sebi trenutak da o tome promisli, na način koji je bio svojstven
osobi kakva je oduvijek bio, za razliku od one kakva je postao - a tada je ugledao novac.
Tisuću dolara.
Deset novčanica od stotinu dolara, svežanj jednom presavijen, rubova rascvjetanih.
Tamo na komodi pokraj vrata.
Ostavio je novac ondje prošloga petka za jednu od prostitutki koje je redovito plaćao da
budu s njime. I štoviše, žena se pojavila te noći - ali umjesto da je glumila i odjenula se kao ona
koju je doista želio... upravo mu je ta žena i došla.
Njegova Sutton.
Poševili su se, iako samo zato što je pretpostavio da se najzad pojavila ta savršena
dvojnica Sutton Smythe. Prvi znak koji je upućivao na to da nešto nije bilo kako treba? Nakon što
je sve svršilo, žena je ostavila novac tamo gdje je i bio. A drugi? Sutradan ujutro pronašao je
torbicu na stoliću pokraj naslonjača. Kad ju je otvorio, unutra je pronašao Suttoninu vozačku
dozvolu.
Povremeno nije bio siguran je li se sve zbilja dogodilo ili je to bio san. Premda, napetost,
kad joj je iduće večeri vratio torbicu, bila je nuklearna, tako da se moralo dogoditi.
I da, točno je znao zašto se seksao s njom. Sutton je bila otmjena, dostojanstvena,
briljantna poslovna žena u koju je bio zaljubljen previše godina a da bi ih mogao izbrojiti. Zašto
je dopustila da je dotakne, ljubi, ude u nju?
Da, rekla mu je da misli kako je i ona zaljubljena u njega. Ali kako je to uopće mogla biti
istina?
Edward se ponovno usredotočio na Jebovu kćer. Skupivši u rukama njezinu majicu,
nježno ju je vratio na nju, prekrivši njezinu nagost.
»Ništa od liječnika«, odsutno je rekao. »Ne treba mi.«
»Da, treba ti.«
Bilo je zbunjujuće to kako je mirno ustala i otišla do telefona, kao da se ništa nije
dogodilo. A kad je podignula slušalicu starinskog telefona obješenog na zid, namrštio se,
zamjerivši joj na njezinu pragmatizmu.
»Moe mi je dao broj«, objasnila je kad je počela praviti krugove kažiprstom. »Zove se dr.
Qualbi, zar ne?«
»U kurac! Ako sve to znaš, zašto me gnjaviš?«
»Pružila sam ti priliku da budeš razuman. Trebala sam biti pametnija.«
»Kvragu!«
Okrenuvši se prema njemu, prislonila je slušalicu na uho. »Rekla sam ti, ne bogohuli u
mojoj prisutnosti. Ne u mojoj blizini. I da, znam da me nikad nećeš voljet’. Uvijek će to biti ona.«
»Ma kog to vraga govoriš?« otresao se.
»Izgovaraš njezino ime u snu. Kako ono? Sut... Sutter?«
Edward je pustio da mu glava padne natrag kad je nemoćno sklopio oči. Možda je ovo
samo san. Da, možda se naprosto onesvijestio pokraj Nebove pregrade, a ovo je sve samo
posljedica bujice votke koja je trenutačno prolazila njegovim krvotokom.
Barem se tomu nadao.

Gospođice Smythe? Još kave?«

Kad se Sutton prenula, nasmiješila se starijoj ženi u odori i s lončićem u ruci. Ellyn Isaacs
radila je na obiteljskom imanju otkako je Sutton znala sa sebe, i nalikovala je kakvoj baki, zbog
čega je Sutton uvijek podsjećala na Hannu Gruen iz pripovjedaka o Nancy Drew.
»Ne bih, hvala vam, gospođo Isaacs. Vrijeme je da pođem, ma koliko me to boljelo.«
»Automobil vas čeka.«
Sutton osuši usta damastnim ubrusom s monogramom pa ustane. »Idem samo po tatu.«
Gospođa Isaacs se nasmiješila i zagladila uštirkanu bijelu pregaču prebačenu preko sive
haljine. »Vaš je otac u radnoj sobi. Reći ću Donu da izlazite.«
»Hvala vam.«
Obiteljska blagovaonica bila je šarmantna, naknadno pripojena prostorijica, veličine dva
sa dva, ostakljenih zidova između glavne kuhinje u palači i službene blagovaonice. Prepuna
svjetla, naročito ujutro, gledala je na bršljanom prekrivene ciglene zidove i lijehe brižljivo
njegovanih ruža u glavnom vrtu, te imala odgovarajuće staromodne cvjetne zastore Colefax and
Fowler. Bila je to jedna od majčinih omiljenih prostorija u kući. U vrijeme dok je bila živa,
Sutton i njezin brat uvijek bi ovdje doručkovali prije škole, cijela bi obitelj uglas brbljala i dijelila
stvari. Kad je majka preminula, a Winn otišao na Sveučilište Virginia, ostali su samo otac i ona.
Kad je naposljetku i sama otišla na Harvard, ostao je samo otac - i tada mu je gospođa
Isaacs počela posluživati jutarnji obrok za njegovim radnim stolom.
Postala je to navika koje se nije odrekao ni nakon što se Sutton vratila s poslovne škole na
Sveučilištu u Chicagu te počela raditi za korporaciju Sutton Distillery.
Kad je presavila ubrus i spustila ga pokraj izdubljene polovice grejpfruta, tanjura s
mrvicama od muffina i praznog držača za tvrdo kuhana jaja, zapitala se zašto svakoga jutra
uporno sama ovdje sjedi.
Spona s prošlošću, možda. Maštarija o budućnosti, moguće.
Golema kuća u kojoj su ona i otac sad sami stanovali - osim kad bi Winn došao u posjet -
bila je povijesno raskošno zdanje veličine dvije tisuće i tristo četvornih metara, brižno održavano.
Svi tamošnji muzeja dostojni antikviteti prenosili su se s koljena na koljeno, kao i perzijski
sagovi te oni ručno tkani u Francuskoj. Bilo je to blistavo utočište gdje su se brončane ograde i
slavine od listića zlata sjajile od vječitog krštenja. Svjetlucavi kristal visio je sa stropova i na
zidovima, a drvenarija uglačana vremenom pružala je toplinu sigurnu poput upaljene vatre.
Ali bilo je to samotno mjesto.
Zvuk njezinih potpetica bio je prigušen jer je bila podučena kako pravilno koračati. Tih
ritam koraka odjekivao je lijepom prazninom kad je nastavila prema prednjem dijelu kuće,
prolazeći pokraj dnevnih soba i knjižnica, salona i kupaonica. Sve je bilo na svome mjestu, nigdje
se nije mogao uočiti nered, sve pospremljeno smjernim rukama, ni trunke prašine ni končića.
Vrata očeve radne sobe bila su otvorena i on podigne pogled sa stola. »Evo je.«
Šake mu krenu stegnuti rukohvat naslonjača kako bi ustao, što je bio urođeni refleks
uvijek kad bi u prostoriju ulazila žena ili kad bi je napuštala. Ali bila je to nemoćna gesta,
njegova snaga više nije postojala, tužan nagon koji više nije mogao pratiti, a što je ona
neumoljivo ignorirala.
»Ideš li onda?« rekao je kad. je spustio ruke u krilo.
»Mi idemo.« Obišla je naslonjač i poljubila ga u obraz. »Pođimo. Financijski odbor
zasjeda za četrdeset pet minuta.«
Reynolds Winn Wilshire Smythe IV. kimnuo je prema tvrdo ukoričenoj knjizi u kutu
stola. »Pročitao sam dokumente. Stvari idu dobro.«
»Malo smo slabi u Južnoj Americi. Mislim da trebamo...«
»Sutton. Molim te, sjedni.«
Namrštivši se, zauzela je mjesto preko puta njega, spojivši gležnjeve ispod stolca i
namjestivši odijelo. Kao i obično, bila je odjevena u Armanija, u boji breskve, što je bila jedna od
ocu omiljenih boja na njoj.
»Nešto nije u redu?«
»Vrijeme je da objavimo stvari.«
Kad je izrekao riječi kojih se grozila, srce joj je zastala
Poslije će se sjetiti svake sitnice o tome gdje su njih dvoje sjedili, jedno sučelice drugom u
radnoj sobi... i kako je pristalo izgledao, glave pune bijele kose, u savršeno izglačanom odijelu na
prugice... i kako je ruke, koje su bile iste kao njegove, ispreplela u krilu.
»Ne«, rekla je jednolično. »Nije.«
 Kad je Reynolds krenuo ispružiti ruke prema njoj, dlan mu je lupnuo po kožnatom
podmetaču i, načas, Sutton je željela samo vrištati. Umjesto toga, progutala je emociju i dočekala
njegov pokušaj da se dotaknu na pola puta, nagnuvši se preko velike širine njegova stola,
poremetivši hrpu papira.
»Draga moja.« Nasmiješio joj se. »Silno se ponosim tobom.«
»Prestani.« Dramatično je okrenula zapešće i pogledala na zlatni sat. »A sad moramo
krenuti kako bismo se mogli sastati s Connorom prije početka...«
»Već sam rekao Connoru, Lakshimi i Jamesu. Objava za medije bit će poslana Timesu i
Wall Street Journalu čim se tvoj ugovor dopuni. Lakshimi upravo u ovom trenutku priprema
nacrt. Ovo više nije samo nešto između nas dvoje.«
Sutton prožme ledeni strah, onaj koji te bocka po zatiljku i izaziva znojenje ispod pazuha.
»Ne, nije legalno. Upravni odbor mora odobriti...«
»Sinoć su to obavili.«
Zavalila se u stolcu, a kad se njegov tvrdi naslon susreo s njezinim lopaticama, zbog
nekog je apsurdnog razloga pomislila na broj zaposlenika koji imaju diljem svijeta. Tisuće i
tisuće. I koliko su posla obavljali između destilacije burbona, vinskih podružnica, a onda još i
proizvodnih linija votke, džina i ruma. Deset milijardi godišnje s ukupnom dobiti od gotovo četiri
milijarde. Pomislila je i na svoga brata i pitala se kako će se on zbog ovoga osjećati.
Winnu je, doduše, još prije dvije godine rečeno da će se stvari ovako odvijati. Čak je i on
morao znati da je ona ta koja ima poslovni mozak.
Sutton je pogledala oca - i smjesta zaboravila na korporaciju.
Kad su joj se oči zamaglile od suza, odbacila je sve manire i vratila se u vrijeme kad je
ostala bez majke. »Ne želim da umreš.«
»Ni ja. I nemam namjeru nikamo otići.« Snuždeno se nasmijao. »A kako ovaj Parkinson
napreduje, strahujem da je to istina više nego što bih volio.«
»Mogu li ja to?« šapnula je.
Kimnuo je. »Nisam te unaprijedio na taj položaj zato što si mi kći. Ljubav pripada
obitelji. Nije dobrodošla u poslu. Nasljeduješ me zato što si prava osoba da nas vodi u budućnost.
Sve je neopisivo drukčije od vremena kad je meni otac prepustio taj kutak ureda. Sve je tako...
globalno, tako nepostojano, silno konkurentno. A ti sve to razumiješ.«
»Treba mi još jedna godina.«
»Nemamo je. Žao mi je.« Ponovno je krenuo pomaknuti ruku, a zatim nemoćno
zaškrgutao zubima - što je bilo najbliže psovki iz njegovih usta. »Upamti ovo, međutim. Nisam
proveo zadnjih četrdeset godina života trudeći se iz petnih žila da bih na koncu to prepustio
nekome tko nije prikladan za posao. Ti to možeš. Štoviše, hoćeš. Ne postoji druga mogućnost
nego da me naslijediš.«
Sutton je pustila da joj se oči spuštaju sve dok nisu pale na njegove ruke. Još uvijek je
nosio jednostavan zlatni vjenčani prsten. Otac se nije ponovno ženio nakon majčine smrti. Nije ni
izlazio s drugim ženama. Spavao je s njezinom slikom pokraj kreveta, njezina spavaćica i dalje je
visjela u ormaru.
Romantično objašnjenje prave ljubavi. Ono točno, pak, vjerojatno je bilo dijelom odanost
i poštovanje prema pokojnoj supruzi, a dijelom bolest i njezin tijek.
Parkinson se pokazao kao iscrpljujuća, deprimirajuća i zastrašujuća bolest. I dokaz
stvarnosti da ni imućni nisu povlaštena kasta kad je riječ o ćudljivosti sudbine.
Zapravo, njezin je otac znatno nazadovao zadnjih nekoliko mjeseci i bit će još gore, sve
dok ga bolest ne prikuje za krevet.
»O, tatice...« Gušila se.
 »Oboje smo znali da je ovo neizbježno.«
Duboko udahnuvši, Sutton je bila svjesna da je ovo jedini trenutak kad je mogla pokazati
ranjivost. Ovo joj je bila jedina prilika da prizna koliko je zastrašujuće imati trideset i osam
godina i biti na čelu svjetske korporacije na kojoj je ležalo bogatstvo njezine obitelji - te pritom
gledati u oči očevoj smrti.
Obrisavši suzu, pogledala je mokru jagodicu prsta i rekla sebi da više neće biti cmizdrenja
nakon što napusti kuću. Čim stigne u sjedište tvrtke, svi će je odmjeravati da vide kakvog su
lidera dobili. I da, bit će zmija što će dogmizati iz drvenarije da je potkopaju i onih koji je neće
shvaćati ozbiljno jer je žena i članica obitelji, a i rođeni će brat biti bijesan.
Podjednako važno, nakon ovoga ne smije pokazati ocu ni trunku slabosti. Kad bi
pokazala, brinuo bi se je li ispravno postupio, možda bi se čak i preispitivao, a stres ne pomaže u
njegovu stanju.
»Neću te iznevjeriti«, rekla je kad ga je pogledala ravno u oči.
Olakšanje koje je oblilo ono lijepo lice bilo je trenutačno i natjeralo ju je da opet zasuzi.
Ali bio je u pravu; nije više imala luksuz osjećaja.
Ljubav je pripadala obitelji.
A ne poslu.
Ustavši, obišla je stol i kratko ga zagrlila, a kad se uspravila, pobrinula se da su joj
ramena zabačena.
»Očekuj da ću te nastaviti koristiti kao izvor«, objavila je. I bilo joj je smiješno čuti onaj
ton u svome glasu. Nije to bila molba, i nije to bilo nešto što je rekla ocu. Bio je to ton glavne
izvršne direktorice svome prethodniku.
»Uvijek«, promrsio je pognuvši glavu. »Bit će mi čast.«
Kimnula je i okrenula se prije nego što se pokazala pukotina u njezinoj fasadi. Bila je na
pola puta do vrata kad je rekao: »Tvoja se majka sad smiješi.«
Sutton zastane i umalo da ne zajeca. O, majka, aktivistica za ženska prava još u vrijeme
kad takvo što nije bilo dopušteno na Jugu, u obiteljima poput njihove.
Da, uživala bi u ovome, istina. Bilo je to sve za što se borila i zahtijevala i udarala šakom
o stol.
»Ali nije to razlog zašto sam odabrao tebe umjesto tvog brata«, dometnuo je.
»Znam.« Svi su znali zašto Winn nije bio prikladan kandidat. »Bit ćeš na konferencijskom
pozivu tijekom financijskog sastanka iako službeno više nemaš ulogu. Očekujem tvoj doprinos,
kao i uvijek.«
Opet, nije to bila molba.
»Dakako.«
»Nastavit ćeš služiti odboru kao umirovljeni upravitelj. Osobno ću te predložiti na idućem
sastanku odbora, bit će to moja prva službena dužnost. A putem konferencijskih poziva
sudjelovat ćeš na sastancima upravnog vijeća i svim sastancima upravitelja sve dok više ne budeš
u stanju disati.«
Sve je ovo izgovorila zureći u predsoblje.
Hihot koji je otac ispustio bio je ispunjen tolikim očinskim ponosom i uvažavanjem
jednog poslovnjaka prema poslovnoj ženi da je opet počela snažno treptati.
»Kako želiš.«
»Vratit ću se kući večeras u sedam, na večeru. Objedovat ćemo u tvojoj sobi.«
Obično bi do tada već bio u krevetu, bezvoljan i iscrpljen borbom s neposlušnim tijelom.
»I veselim se tome.«
Otišla je sve do vrata radne sobe prije nego što će zastati i osvrnuti se. Otac se činio tako
sitnim za onim stolom, iako se nisu promijenile ni njegove dimenzije ni dimenzije toga komada
pokućstva. »Volim te.«
»I ja tebe volim gotovo isto koliko sam volio tvoju majku.«
Sutton se na to nasmiješila. A onda je otišla do konzole pokraj ulaznih vrata, uzela svoju
aktovku te izišla na toplo svibanjsko jutro.
Noge su joj se tresle dok je sama prilazila Bentleyju Mulsanneu. Bila je očekivala da će
otac biti ispred nje; blago brujanje njegovih motoriziranih invalidskih kolica bilo je nešto što je
odlučno ignorirala.
»Dobro jutro, gospođice Smythe.«
Muškarac u odori, Don, bio je očev vozač dva desetljeća. A kad je otvorio stražnja vrata,
nije bio u stanju pogledati je u oči - iako to nije bilo zbog netrpeljivosti ili nepovjerenja.
Rečeno mu je, dakako.
Stegnula mu je ruku. »Ostaješ. Sve dokle budeš želio raditi.« Čovjek je odahnuo. »Sve za
vas.«
»Ponosit će se mnome.«
Don ju je sad pogledao. Oči su mu svjetlucale od suza. »Da, hoće.«
Kimnuvši, sjela je otraga i trgnula se kad su se vrata zatvorila uz prigušen udarac.
Trenutak poslije bili su na putu, glatko izlazeći iz dvorišta, s posjeda.
Obično bi ona i otac raspravljali o svemu na putu do središta grada, i dok je zurila u
prazno sjedište pokraj sebe, sine joj da je jučerašnji dan bio posljednji put kad su njih dvoje
zajedno odlazili u sjedište tvrtke. Posljednji odlazak... došao je i otišao a da to nije ni znala.
Nije li tako sa svime?
Pretpostavljala je da im predstoji još bezbroj savjetovanja i zajedničkih, vožnji.
Poricanje je sjajno kad si u tome, nije li? Ali kad iskoračiš iz tople kaljuže zavaravanja,
stvarnost te ošine drhtavim, hladnim udarcem. I istina je, da pregrada što razdvaja prednji dio
automobila od stražnjega nije bila spuštena, vjerojatno bi ridala kao da ide na očev sprovod.
Umjesto toga, spustila je dlan na sjedište koje je njemu pripadalo i pogledala kroz
zatamnjeno staklo. Upravo su izlazili na River Road, pridruživši se koloni automobila koji će se
naposljetku sliti površinskim arterijama što prolaze pod autocestama i nadvožnjacima
charlemontske poslovne četvrti.
Mogla se sjetiti samo jedne osobe koju je željela nazvati. Jedne osobe čiji je glas željela
čuti. Jedne osobe... koja bi na suštinskoj razini razumjela kako se osjeća.
Ali Edward Baldwine više nije mario za industriju alkoholnih pića. Nije više bio prvi
nasljednik njezinih najvećih konkurenata, njezina preslika s druge strane prolaza, zajedljivi, seksi,
provokativan prijatelj za kojim je dugo čeznula.
A čak i da je još uvijek bio drugi čovjek tvrtke Bradford Bourbon, sasvim joj je jasno dao
do znanja da ne želi s njom imati ništa osobno.
Unatoč onom... suludom seksu... u onoj brvnari, tamo na farmi Red &Black.
Za koji i dalje nije mogla povjerovati da se dogodio.
Nakon svih godina maštanja, najzad je bila s njime...
Odmaknula se od te besmislene crne rupe, sjetivši se njihova posljednjeg susreta. Bilo je
to u farmerskom kamionetu ispred njezine kuće, i prepirali su se oko zadužnice koju je dala
njegovu ocu. Netom prije nego što je tip umro.
Teško da je to bilo nešto s Hallmarkovih čestitaka.
Ipak, usprkos svemu tome, još uvijek je željela razgovarati s Edwardom, jedinom
osobom, osim njezina oca, do čijeg joj je mišljenja stalo. A prije otmice? Sasvim bi ga sigurno
nazvala i odgovorio bi već nakon prvoga zvona, i podržao bi je, istodobno joj govoreći sve što je
ide.
Jer je bio takav.
Činjenica da više nije bio na raspolaganju? Samo još jedan gubitak. Još nešto joj
nedostaje. Još jedan djelić žalosti.
Pustivši da joj glava padne na naslon, zagledala se u rijeku i poželjela da je sve kao što je
nekad bilo.
»O, Edwarde...«
 OSAM

Samuel Theodore Lodge III. vozio je svoj starinski Jaguar kabriolet niz River Road
brzinom od bijednih dvadesetak kilometara na sat. Promet nije bio ništa sporiji ni brži nego inače,
ali zastoj ga je jutros živcirao manje nego obično jer nije morao voziti sve do svog odvjetničkog
ureda u centru Charlemonta. Ne, danas će najprije na sastanak s jednim od klijenata.
Iako, pošteno govoreći, Lane mu je prije svega bio poput člana obitelji.
Golema imanja na brdu bila su mu slijeva, mutne vode rijeke Ohio zdesna, a nad glavom,
mliječnoplavo nebo obećavalo je još jedan vruć i vlažan svibanjski dan. A dok mu je blagi
povjetarac mrsio kosu, zato što je krov bio spušten, pojačao je lokalnu radiopostaju s klasičnom
glazbom ne bi li bolje čuo Chopinov Nokturno op. 9 br. 2.
Po bedru je lupkao lijevom rukom. Na upravljaču je počeo desnom.
Da nije postao odvjetnik, kao što su to bili, ili još uvijek jesu, njegov otac, stričevi i
djedovi, bio bi klasični pijanist. Nažalost, nije mu to bila sudbina - i ne samo zbog pravničkog
naslijeđa. U najboljem slučaju, umio se služiti tipkama, bio je kadar glumiti laika na
koktel-zabavama i na Božić, ali nije bio dovoljno nadaren da bi se mogao mjeriti s
profesionalcima.
Letimice je pogledao na suvozačevo sjedište, na staru aktovku koju je koristio njegov
prastric T, Beaumont Logde Mladi. Poput automobila, i ta je stvar bila klasik iz prijašnjili
vremena; smeđa koža prilično ofucana, čak djelomice izguljena na dršci i preklopnici sa zlatnim
reljefnim inicijalima. Ali bila je ručne izrade, vješti ju je obrtnik iz Kentuckyja izradio da traje i s
vremenom izgleda dobro - a, kao što je to bilo u vrijeme njegova strica, trbuh joj je bio krcat
sažetaka, bilješki i sudskih spisa.
Za razliku od vremena prastrica T. Beaumonta, unutra je bio MacBook Air i mobitel.
Jednoga će dana Samuel T. predati aktovku dalekom rođaku. A možda i djelić svoje
ljubavi prema klaviru.
Ali ništa neće otići njegovu djetetu. Ne, neće se on ženiti i neće imati izvanbračnu djecu -
ne zato što je bio vjernik i ne zato što je to bilo nešto što »Lodgeovi naprosto ne rade«, makar je
ovo potonje nedvojbeno bila istina.
Bilo je to zato što je bio dovoljno mudar da zna kako nije sposoban biti otac, a odbijao je
raditi išta u čemu ne bi briljirao.
Upravo je zbog toga svoga principa i bio sjajan parničar. Fantastičan ženskar. Ako ništa,
sofisticirani alkos.
I sve je to redom sjajna preporuka za oca godine, nije li?
»Prekidamo emitiranje s izvanrednim vijestima. William Baldwine, šezdeset i pet, izvršni
direktor tvrtke Bradford Bourbon, pronađen je mrtav. Sumnja se na samoubojstvo. Brojni
neimenovani izvori tvrde da je tijelo pronađeno u rijeci Ohio...«
»O... kvragu«, promrmljao je Samuel T. kad je posegnuo naprijed pa još više pojačao
majušni radioprijamnik.
Vijest je bila na razini trača, ali ključni dijelovi bili su više nego točni, barem koliko je
Samuel znao. Jasno, njihovi napori da zataje priču, sve dok ne budu spremni da je objave, pali su
u vodu. »... nakon što je, prije samo nekoliko dana, Chantal Baldwine optužila supruga Jonathana
Tulanea Baldwinea za obiteljsko zlostavljanje. Gospođa Baldwine primljena je na hitni prijem
bolnice Bolton Suburban s modricama na licu te tragovima davljenja na vratu. Za nanesene
ozljede u početku je optuživala supruga. Priču je, međutim, opovrgnula nakon što je policija
odbila podnijeti prijavu protiv gospodina Baldwinea zbog nedostatka dokaza...«
Dok je Samuel T. slušao ostatak izvješća, pogledao je gore prema najvišem brdu.
Easterly, povijesni dom obitelji Bradford, bio je velebni spektakl na vrhu uzvisine. S
pogledom na rijeku Ohio, palača je bila bijela raskošna dama u federalnom stilu, sa stotinama
prozora poduprtih sjajnim crnim kapcima, s toliko dimnjaka da ih se jedva moglo izbrojiti i
ulaznim vratima toliko veličanstvenima da su ih Bradfordovi iskoristili kao tvrtkin logotip.
Terase su se prostirale u svim smjerovima, kao i njegovani vrtovi puni rijetkog cvijeća i voćki, i
golemih magnolija koje su imale tamnozeleno lišće i bijele cvjetove velike poput ljudske glave.
Kad je palača izgrađena, Bradfordovi su tek bili zgrnuli novac. Godine su na njoj, kao i na
onim bankovnim računima, stvorile patinu - ali svi su kraljevi u početku bili siromasi, a sve
uvažene dinastije jednom su bile skorojevići. Izraz »aristokrat« samo označava mjeru koliko
daleko moraš ići u prošlost da bi došao do skorojevića.
Također je ovisilo i o tome koliko dugo možeš zadržati svoj položaj u budućnosti.
Bradfordovi se, barem, nisu morali brinuti o novcu.
Golemo imanje Bradfordovih imalo je dva ulaza. Onaj za osoblje, koji je na dva dijela
dijelio uređene vrtove i povrtnjake i vodio gore do garaža i stražnjeg dijela palače, te onaj
službeni, zatvorenu stazu slavnih za obitelj i uvažene goste. Zaputio se potonjim, onim koji su se
Lodgeovi koristili već cijelo stoljeće, i dok se penjao, pogledao se u retrovizoru.
Dobro je da ima sunčane naočale. Katkad nije nužno da si vidiš oči.
Gin vjerojatno doručkuje, pomislio je kad se zaustavio pred kućom. S novim zaručnikom.
Izišavši, prošao je rukom kroz kosu da provjeri je li tamo gdje bi trebala biti pa se mašio
za prastričevu aktovku. Plavo-bijelo ljetno odijelo bez ikakva se poticaja samo namjestilo na
njegovu tijelu i nije bilo razloga da se brine o svojoj leptir-kravati. Propisno ju je namjestio prije
nego što je izišao iz svoje spavaće sobe.
»Dobro jutro!«
Okrenuvši se u onim ručno izrađenim mokasinama, podignuo je ruku prema plavokosoj
ženi koja je prilazila bočnom stranom kuće.
Lizzie King gurala je kolica puna sadnica bršljana, blistajući sjajem koji je bio najbolja
preporuka zdravog življenja.
Nije čudno da je Lane bio u nju zaljubljen.
»Dobro jutro i tebi«, rekao je Samuel T. blago se naklonivši. »Došao sam vidjeti tvoga
čovjeka.«
»Trebao bi brzo doći.«
»Ah... Treba li ti pomoć? Kao kavalir i farmer, imam osjećaj da bih se trebao ponuditi.«
Lizzie se nasmijala i protresla drške. »Greta i ja ćemo se za ovo pobrinuti. Hvala.«
»A ja ću se pobrinuti za tvoga čovjeka«, odvratio je Samuel T. kad je podignuo aktovku.
»Hvala ti«, blago je rekla.
»Ne brini se. Natjerat ću Chantal u bijeg - i pritom uživati.«
Još jednom mahnuvši, zaputio se prema ulazu u palaču. Easterlyjeve svijetle kamene
stube bile su plitke i široke. Dovele su ga do korintskih stupova uz blistava crna vrata s obručem
za kucanje u obliku lavlje glave.
Samuel T. nije se gnjavio formalnostima. Otvorio je vrata prema predvorju, toliko
velikom da se unutra moglo kuglati.
»Gospodine«, začuo se britanski odrješit glas. »Očekuju li vas?«
Newark Harris bio je posljednji u dugom nizu batlera, a ova trenutačna inkarnacija bila je
obučavana u Bagshot Parku, preko Velike bare, odnosno barem je tako Samuel T. načuo. Englez
je bio vrlo nalik Davidu Suchetu, po kalupu Herculea Poirota, nametljiv, krut poput uštirkanih
hlača, i pomalo netrpeljiv prema Amerikancima kojima je služio. U onom crnom odijelu, bijeloj
košulji i crnoj kravati, izgledao je kao da bi mogao biti ovdje otkako je kuća izgrađena.
Ali bio je to samo privid. I čovjek je trebao još štošta naučiti.
»Uvijek«, nasmiješio se Samuel T. »Ovdje me uvijek očekuju. Zato, budite ljubazni, bilo
bi to sve.«
Englezove su tamne obrve poskočile, no Samuel T. već se okrenuo. Blagovaonica je bila
zdesna, i mogao je osjetiti kako se iz nje širi poznati parfem.
Rekao je sebi da se drži podalje. Ali kao i uvijek, nije to mogao.
Kad je riječ o mladoj Virginiji Elizabeth Baldwine, uskoro Pford, nikad nije bio kadar
predugo je izbjegavati.
Bila je to njegova jedina karakterna mana.
Ili, bolje rečeno, jedina karakterna mana koja ga je brinula.
Odmarširavši preko crno-bijelog mramora, ušao je u dugačku, usku prostoriju s istim
stavom kojim je otpravio batlera. »Ma nije li ovo romantično? Zaručnici zajedno uživaju u
jutarnjem objedu.«
Glava Richarda Pforda naglo se podignula s jaja i tosta. Gin, međutim, nije pokazala
nikakvu reakciju - očiglednu, bolje rečeno. No Samuel T. nasmiješio se kad su joj članci prstiju
pobijeljeli na šalici s kavom, a ne bi li joj još više otežao, gotovo da je s užitkom nije izvijestio
kako je smrt njezina oca sad postala javna stvar.
Ona je, međutim, u okrutnosti bila vještija.
I dok je Richard o nečem blebetao, on je samo registrirao kako je Ginina tamna kosa
padala na njezinu cvjetnu svilenu bluzu i Hermésov šal oko vrata, i savršen položaj njezina
elegantnog tijela na stolcu Chippendale. Ukupan dojam bio je kao da pozira velikom majstoru.
Onda opet, ma što netko mislio o njezinu moralu, uvijek je izgledala otmjeno. Bilo je to zbog
strukture kostiju. Nadmoć jedne Bradfordice. Ljepota.
»... pozivnicu uskoro«, govorio je Richard. »Očekujemo tvoj dolazak.«
Samuel T. dobacio je pogled na tu metlu što je sjedila preko puta nje. »O, na vaše
vjenčanje? Ili govorimo o sprovodu njezina oca? Malo sam pobrkao to dvoje.«
»Naše svadbeno slavlje.«
»Pa, silno sam počašćen što ću biti na popisu uzvanika koji je nedvojbeno ekskluzivan
koliko i Wikipedia.«
»Ne moraš doći«, tiho je rekla Gin. »Znam da imaš posla preko glave.«
Pogledao je onaj dijamantni prsten na njezinu prstu i pomislio: Da, dobro se pobrinula za
sebe. On joj zasigurno ne bi bio u mogućnosti priuštiti dragulj te veličine, a teško da je bio goljo.
No Pfordov imetak bio je na razini Bradfordovih.
I zato, da, bio je to vraški čamac za spašavanje u koji je odlučila uskočiti. Sigurnije bi joj
bilo da pokuša plivati među morskim psima.
»Ne bih to propustio ni za što na svijetu«, promrmljao je Samuel T. »I siguran sam da je
tvoja kći oduševljena što je napokon dobila oca.«
Kad je Gin problijedjela, odbio se pokajati. Kao i toliko toga u Gininu životu, »ta kći«,
Amelia, bila je pogreška, posljedica jedne od njezinih slučajnih ševa nakon odlaska na koledž,
loša odluka od krvi i mesa koju je, koliko je shvatio, jedva primjećivala i bila joj loša majka.
Pitao se zašto je jednostavno nije mogao mrziti. Bog zna da je imao dovoljno razloga.
No mržnja nikad nije bila problem.
»Znate«, otegnuo je Samuel T. »Silno vam zavidim. Brak je nešto zbilja prekrasno.«
 »Kako ide s Laneovim razvodom?« upitao je Richard. »Zato si došao, zar ne?«
»Među ostalim. Znaš, svaki treći brak završi razvodom. Ali to neće biti vaš. Divno je
svjedočiti istinskoj ljubavi. Svima ste nam uzor.«
Richardova se obrva podigne. »Mislio sam da nisi tip za bračne okove.«
»U ovom trenutku nisam. Ali moja djevojka iz snova je tamo negdje. Jednostavno to
znam.«
Nije to bila laž. Nažalost, udavala se za ovog šupka s kojim doručkuje - a izraz koji bi
točnije opisivao Gin u Samuelovu životu bio je »noćna mora«. Ali kanio se odazvati na poziv. Bit
će tamo dok bude koračala prema oltaru s ovom budaletinom, samo kako bi se podsjetio na
stvarnost njihova odnosa.
Kad je zvuk moćnog automobilskog motora procurio kroz staromodne prozore s jednim
staklom, Samuel T. kimnuo je sretnom paru. »Stigao je moj klijent. Svugdje bih prepoznao
predenje Porschea. To je kao zvuk ženskog orgazma, nešto što se nikad ne zaboravlja.«
Okrenuvši se, zastao je pod lučnim prolazom. »A to je nešto na čemu moraš s njom
poraditi, Richarde. Sretno ti bilo, i nazovi me ako ti budu trebale upute. Ja sam joj pružio prvi.«

Lane se zaustavio pred Easterlyjem u svojoj 911-ici i parkirao pokraj klasičnoga

kestenjastog Jaguara svog odvjetnika.
»Kakav prizor«, rekao je kad je izišao.
Lizzie je podignula pogled s lijene bršljana pred kojom je klečala. Obrisavši čelo
podlakticom, nasmiješila se. »Počela sam prije pet minuta. Bolje će izgledati za sat vremena.«
Zakoračio je na pokošenu travu. Tamo u daljini, čuo je brujanje kosilice, cvrkut
elektroničkih škara, prigušeno zujanje usisivača lišća.
»Nisam mislio na hortikulturu.« Nagnuo se i poljubio je u usta. »Gdje je...«
»Guten Morgen.«
Lane se ispravi i prikrije grimasu. »Greta, kako si?«
Kad se Lizziena partnerica pojavila iza stabla magnolije, pripremio se za njezinu
prisutnost. S onom kratkom plavom kosom, naočalama s okvirima od kornjačevine i stavom koji
ne trpi gluposti, Greta von Schlieber bila je sposobna za vrtlarska čudesa - i žestoka, neumorna
predbacivanja.
Kad je u njegovu smjeru krenula bujica njemačkog jezika, bio je prilično siguran, da mu
je za dobar dan poželjela neka mu klavir padne na glavu.
»Idem na sastanak sa Samuelom T.-jem«, rekao je Lizzie.
»Sretno.« Lizzie ga je ponovno poljubila. »Ovdje sam budeš li me trebao.«
»Trebam te...«
Gretino frktanje dijelom je podsjećalo na glasanje konja quarter, dijelom na kvočkino... a
dijelom na bazuku uperenu u njegovu glavu, i on to shvati kao znak da bi trebao poći. Bez obzira
na to što je ovo bila njegova obiteljska kuća, nije se kanio petljati s Njemicom - a morao je
priznati i da je zaslužio njezino nepoštovanje.
No, također, bilo je vrijeme da okrene ploču.
»Radi razvoda«, promrmljao je Greti. »Mog razvoda. Od Chantal.«
Ledenoplave oči bacale su bodeže na njega. »I frijeme ti je. I možeš razgofarati za mnom
kad ze tinta ozuši, ja?.«
»Greta.« Lizzie opsuje. »On...«
»Dogovoreno.« Lane uperi prst u lice druge žene. »Samo me gledaj.«
Zaputivši se prema glavnom ulazu u Easterly, smatrao se sretnim jer nije dobio zidarsku
žlicu u potiljak. Ali mislio je ono što je rekao. Riješit će se te svoje prtljage.
 Kad su se velika vrata otvorila, bio je spreman na batlerov napad. »Imam sastanak...«
Ali čast mu je ukazao Samuel T., a ne onaj grozomorni gospodin Harris.
Odvjetnik mu se smiješio poput modela Toma Forda, što je bez problema mogao i biti.
»Pravodobnost je gotovo kao i pobožnost.«
»Što objašnjava moje vječito kašnjenje.«
»Osobno, u to jedino vjerujem.«
Njih dvojica se pljesnu rukama po ramenu. »Treba mi piće, Sam.«
»Eto zašto volim zastupati prijatelje. Naročito one koji posluju s alkoholom.«
Lane povede prema salonu. »Prijatelji? Pa gotovo smo obitelj.«
»Ne, ona se udaje za drugoga.« Kad se osvrnuo, Samuel T. odmahne rukom na svoje
riječi. »Nisam na to mislio.«
Sranje, pomislio je Lane. Ali okanio se mučne veze svoje sestre Gin i Samuela T.-ja. Njih
su dvoje bili Scarlett i Rhett, samo oduzmite brkove i pridodajte nekoliko mobitela. A, kvragu,
kako je krenulo s financijama, možda će Gin na kraju ipak krojiti balske haljine od zastora u ovoj
prostoriji. Bile su blijedožute, što je boja koju je voljela.
Uzevši bocu Family Reservea, Lane natoči burbon u dvije čaše za viski Waterford.
Obojica su jednim gutljajem iskapila piće pa je nova tura brzo uslijedila.
Lane je uzeo bocu sa sobom kad se svalio na svilom presvučeni kauč. »Onda, što imamo,
Samuele T? Koliko će biti gadno - koliko će me sve to koštati?«
Odvjetnik sjedne preko puta njega, s druge strane mramornoga kamina. Iznad police,
Elijah Bradford II., predak koji je dao izgraditi Easterly ne bi li time pokazao obiteljski imetak,
kao da je sijevao pogledom dolje na njih.
»Jesi li jutros slušao radio?« upitao je Samuel T.
»Nisam.«
»Procurilo je.« Samuel T. podigne dlan. »Samoubojstvo tvog oca. Ne Chantalina
trudnoća. Čuo sam na lokalnom NPR-u, na putu dovde. Žao mi je - i moram pretpostaviti da će
sutra biti u svim novinama. Internet već sigurno gori.«
Lane je protrljao oči. »Dovraga. Je li Chantal pustila vijest?«
»Ne znam. Citirali su ›neimenovane‹ izvore. Razgovarat ću sa zamjenikom Ramseyjem i
vidjeti što mogu doznati.«
»Nije to bio nitko od Mitchevih momaka, u to sam siguran. Ubio bi ih.«
»Slažem se. Ali mislim da nije ni tvoja bivša. Da je to bila Chantal, zašto bi onda
izostavila trudnoću? Da nas je htjela stvarno sjebati, zaigrala bi na tu kartu - iako, sudeći prema
njezinu odabiru odvjetnika, jasno je da ne kani otići tiho u nikakvu dobru noć.«7
»Koga je angažirala?«
»Rachel Prather.«
»Tko je to?«
»Pomisli na spoj Glorije Allred8 i Hulka - iako se ovo zadnje ne odnosi na njezin izgled,
nego više na ono što ti se dogodi ako je naljutiš. Nije u Atlanti, i nazvala me je sinoć u deset. Bio
sam u pidžami. Za razliku od žene s kojom sam bio.«
Lane je to mogao zamisliti. »Ne trate vrijeme sa zahtjevom, vidim. Koliko traže?«
Samuel T. je podignuo čašu. »Znaš, ovo je zapravo najbolji burbon koji sam ikad pio. Pun
okusa i...«
»Koliko?«
Oči Samuela T.-ja prelete preko niskog stolića. »Pola. Od svega što je na tvoje ime. Što je
otprilike osamdeset milijuna dolara.«
»Zar je poludjela?«
 »Da, ali da pojasnim, Chantal ima informaciju da ne želiš ovo objaviti medijima.« Kako
Lane nije ispunio tišinu, Samuel T. Upozorio je na očito: »U ovom je slučaju problem ta trudnoća
- iako bih je, pod drugim okolnostima, mogao iskoristiti da smanjim alimentaciju.«
»Njezino blaženo stanje samo je jedan od problema.«
»Je li se zato tvoj otac ubio?« blago je upitao Samuel T.
»Ne znam.« Lane je slegnuo ramenima, pomislivši kako bi trebao sastaviti vražji popis.
»Svejedno, ne kanim joj ispisati taj ček, Samuele. To se neće dogoditi.«
»Čuj, moj ti je savjet, naročito s obzirom na... njezine okolnosti i smrt tvog oca?« Samuel
T. je kušao još malo burbona. »Mislim da bi joj trebao isplatiti taj novac - i ne mogu vjerovati da
ovo govorim. Bio sam spreman boriti se za sve osim zaručničkog prstena. Ali moramo misliti na
ugled tvoje obitelji. I, da, znam da nisi toliko kanio dati, ali kako se burbon trenutačno prodaje, za
tri godine, možda i prije, bit ćeš na nuli. Ovo nije vrijeme za rigorozne stavove, zbog mnoštva
razloga - naročito ako si se preselio kod svoje vrtlarice.«
»Ona je krajobrazna arhitektica«, procijedio je Lane.
Samuel T. podigne dlan. »Ispričavam se. A što se tiče Chantal, pripremit ću neizmjenjiv,
strogo povjerljiv nacrt ugovora, prisiliti je da opovrgne navode o očinstvu i pobrinuti se da ni ona
ni dijete nemaju nikakav kontakt s bilo kime pod ovim krovom...«
»Čak i da Chantal nešto takvo potpiše, svejedno ne kanim ispisati taj ček.«
»Lane. Ne budi glup. Ta žena ima odvjetnicu koja će tako razvući tebe i tvoju obitelji
kroz medije da nećeš moći doći sebi. Usto, tvoja majka ne zna za trudnoću, zar ne?« Kad je Lane
zatresao glavom, Samuel je stišao glas: »Onda neka tako i ostane, može?«
Lane je zamislio ženu koja ga je rodila kako nakljukana leži tamo gore u onoj svojoj
satenskoj postelji. Bila je privlačna pomisao da bi je mogao poštedjeti svega ovoga, ali
njegovateljice, koje su je danonoćno njegovale, izlazile su u svijet, čitale novine, slušale radio ili
čitale vijesti na svojim pametnim telefonima.
No postojao je i veći problem, nije li?
Činilo se ironično da u svoju čašu ulijeva Family Reserve kad je rekao: »Nemamo
novca.«
»Znam da postoji klauzula o ustupanju sredstava trećoj strani s računa tvoje zaklade. Moj
ju je otac tamo unio. Ali ona stupa na snagu samo ako te treća strana tuži. Na tvoj zahtjev,
međutim, po vjereničko društvo može sastaviti otplatni plan. Kupnja njezine šutnje vjerojatno će
biti jeftinija od posljedica. Imaš vrlo izbirljiv odbor starčeka koji vjeruju da se ljubavnice ne bi
smjele ni vidjeti ni čuti, dok je samoubojstvo teška slabost...«
»Imamo veći problem od trudnoće, Samuele T. Što misliš zašto se Gin udaje za
Richarda?«
»Zato što joj treba muškarac koji je može kontrolirati.«
»Zato što joj treba novac.«
Pod drugim okolnostima, bilo bi zabavno gledati kako mu je najzad svanulo, kako
spoznaja mrtvačkim bljedilom oblijeva lice staroga prijatelja.
»Što to... Oprosti, što?«
»Moj otac je skočio zbog mnogo razloga, a neki od njih su financijske prirode. Gomila
novca nedostaje s obiteljskih računa, a bojim se da tvrtka Bradford Bourbon također ostaje bez
love. Doslovce nemam novca za isplatiti Chantal, ni sad ni u skorije vrijeme.«
Samuel T. zavrtio je čašu s burbonom, a onda ga slistio. »Morat ćeš mi oprostiti, ali...
mozak mi s teškoćom ovo obrađuje. Što je s portfeljem vrijednosnica tvoje majke? Što je...«
»U ovom trenutku, u minusu smo šezdeset osam milijuna. Osobno. A mislim da je to
samo vrh ledene sante.«
 Samuel T. je trepnuo. Onda je ispružio svoju praznu čašu. »Preklinjem te, mogu li dobiti
još malo.«
Lane mu je ponovno natočio, a zatim se i sam poslužio. »Ovdje mi je kompić iz New
Yorka, koji pokušava sve to prokljuviti. Jeff Stern, sjećaš ga se sa SV-a?«
»Sjajan tip. Nije znao držati čašu kao Južnjak, ali osim toga, bio je okej.«
»Eno ga gore, kopa kroz tvrtkina financijska izvješća pokušavajući skopčati koliko je
stanje gadno. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da otac nije pronevjerio gotovo sve. Na kraju,
krajeva, prije kojih godinu dana, majku je proglasio nesposobnom i preuzeo njezine zaklade -
samo Bog zna je li tamo išta ostalo.«
Samuel T. neko je vrijeme vrtio glavom. »Želiš li da budem suosjećajan ili da ti iskreno
kažem što mislim?«
»Iskreno. Uvijek budi iskren.«
»Prava je šteta što ti otac nije ubijen.«
»Molim? Iako, nije da se ne slažem s tobom - i volio bih da sam ja to učinio.«
»Većina polica osiguranja ne isplaćuje se u slučaju samoubojstva, ali ako ga je netko
ubio? Sve dok to nije učinio nitko od korisnika, novac bi bio vaš.«
Lane se nasmijao. Nije mogao odoljeti. »Znaš, ovo nije prvi put da sam blagonaklono
pomislio na ubojstvo toga čovjeka...«
Iz prednjeg dijela kuće jezivi je vrisak zaparao jutro poput pucnja iz puške.
»Koji je to vrag?« graknuo je Samuel T. kad su obojica skočila na noge.
 DEVET

»... Scheisse! Meine Güte, ein Finger i Fin Finger...«

Kad je Lane izletio iz kuće sa Samuelom T.-jem za petama, burbon je pljuskao iz njegove
čaše, te je završio odbačen u grmlje kad je skočio s kamenih stuba. Tamo desno, Lizzie je čučala
nad rupom iskopanom u gredici bršljana, s jednom rukom na tlu, drugom kolegici pokazujući da
odstupi, dok je Greta i pokazivala i vriskala na njemačkome.
»Što se događa?« upitao je Lane kad je dotrčao. »To je...« Lizzie je skinula šešir s
obodom i pogledala gore u njega. »Lane... imamo problem.«
»Što je...«
»Prst.« Lizzie je kimnula prema vlažnom komadiću zemlje među bršljanom. »Mislim da
je to prst.«
Lane je zatresao glavom, kao da bi mu to moglo pomoći da shvati što je rekla. A onda su
mu oba koljena zapucketala kad se spustio na bedra. Nagnuo se kako bi mogao pobliže pogledati
u plitku rupu...
Sveca mu. Bio je to prst. Ljudski prst.
Koža je bila uprljana zemljom, ali moglo se vidjeti da se prst još uvijek nije raspao - i ta je
stvar bila debela, kao da je prst otekao otkako je odsječen... ili istrgnut možda. Nokat je bio ravan
na vrhu i iste bijele boje kao i meso, a pri korijenu, tamo gdje je otkinut od ruke, rez je bio
precizan, meso unutra sivo, svijetla okrugla točka na dnu bila je kost.
Ali ništa od svega toga nije ga odveć zanimalo.
Bio je sporan glomazni zlatni prsten na njemu.
»To je pečatnjak mog oca«, rekao je jednoličnim glasom.
»O... sranje«, šapnuo je Samuel T. »Što tražiš, to ćeš i dobiti.«
Lane se potapšao po džepu i izvukao mobitel, ali nije nikoga nazvao.
Umjesto toga, pogledao je gore, gore, gore... i ugledao majčin prozor točno iznad mjesta
gdje je prst bio zakopan u zemlju. Kad je Lizziena ruka krenula prema njegovu ramenu i stisnula
ga, Lane ju je pogledao.
Prikovavši pogled za njezin, obratio se svom odvjetniku: »Moramo nazvati policiju, zar
ne?«
Kad su Gin i Richard Pford izišli na sunce, Samuel T. podignuo je dlan. »Vas dvoje,
natrag u kuću.«
Gin ga je ošinula pogledom. »Što se događa?«
Lane je kimnuo. Nije ga bilo briga hoće li sestra vidjeti, ali ovo je bilo nešto čemu nije
trebalo izložiti Pforda. Ne može mu se vjerovati. »Richarde, molim te, vrati je unutra.«
»Lane?« Kad je Gin zakoračila dolje, njezin ju je zaručnik srećom uhvatio za ruku. »Lane,
što je to?«
»Doći ću brzo i sve objasniti.« Što će potrajati - jer nije imao pojma koji se vrag događa.
»Richarde, molim te.«
Pford ju je stao vući unutra, ali Gin se istrgnula i potrčala travnjakom u svojim visokim
potpeticama. Kad je prišla i pogledala u rupu, užasnut izraz nagrdio je njezinu ljepotu.
»Što je to?« upitala je.
Samuel T. ju je umirio i obratio joj se tihim glasom. Zatim, kad ju je poveo prema kući,
osvrnuo se preko ramena. »Hoću li ja zvati ili ti?«
»Ja ću.«
Kad je Lane pokrenuo svoj iPhone pozvavši često biran broj zamjenika Ramseyja,
odsutno je zamijetio da mu se ruke ne tresu.
Čini se da je postao stari profesionalac kad je riječ o gadnim iznenađenjima, lošim
vijestima i policiji koja obilazi njegov obiteljski dom.
O, hej, gospodo, nismo se dugo vidjeli. A kako biste se osjećali dobrodošli, dodijelili smo
vam parkirališno mjesto točno pred kućom.
Zazvonilo je jednom. Drugi put...
»Baš sam te namjeravao nazvati«, rekao je zamjenik umjesto pozdrava. »Sutra će vam
predati tijelo tvog oca kako biste ga mogli kremirati...«
»Ne, neće.«
»Molim?«
Lane se usredotočio na onaj blijedi komad mesa, sav umrljan najfinijom zemljom
Kentuckyja.
»Pronašli smo nešto zakopano. Točno pod prozorom moje majke. Ti i tvoji dečki iz odjela
za umorstva poželjet ćete se vratiti ovamo.«
»O čemu to govoriš?«
»To je komadić mog oca. Koliko mogu zaključiti.« Nastupila je stanka duljine otkucaja
srca. »Ne diraj ništa. Dolazim. Jesi li zvao policiju?«
»Nisam.«
»Nazovi ih...«
»Kako bi se unijelo u zapisnik.«
»... kako bi se unijelo u zapisnik.«
Lane je prasnuo u snažan smijeh. »Znam. Dosad sam već svladao proceduru.«
Kad su obojica prekinula vezu, Lane se zavalio na travi tako da su on, Lizzie i Greta
sjedili u polukrugu oko rupe baš kao da sjede oko logorske vatre. Bez pečenog korijena sljeza.
Ali mogla bi uslijediti priča o duhovima, pomislio je.
Trenutak poslije, kroz otvorena vrata palače zvukovi svađe iskipjeli su na lijepo jutro. Gin
je bila najglasnija, dok ju je, što se tiče visine glasa, u stopu pratio Samuel T.
Šteta da nije ubijen.
Pretpostavka Samuela T.-ja odzvanjala je Laneovom glavom i poželio je da nije ispraznio
onu čašu u šimširovu živicu pokraj ulaznih vrata.
Ovo bi moglo promijeniti igru. Je li to bila dobra vijest... ili loša, ostaje tek za vidjeti.
»Edwarde«, šapnuo je. »Edwarde, što si to učinio...«

Tamo u okrugu Ogden, Edward je sjedio zavaljen u svom naslonjaču Archie Bunker,
odbivši pristojno pozdraviti svoga posjetitelja. »Uzalud si došao.«
Dr. Michael Qualbi nasmiješio se uobičajeno prijazno. Tipu je bilo trideset pet, ali kao da
mu je bilo dvanaest, barem po izgledu. Lijepo lice i ugljenocrna kosa otkrivali su njegovo napola
iračko podrijetlo; pronicljive smeđe oči prijeteći bi prostrijelile svakoga tko bi kojim slučajem
pomislio da se njegovom dobrotom može manipulirati. Bio je toliko genijalan da je, poput
Doogieja Howsera9, pomeo studij medicine i specijalizaciju, a zatim uskočio kako bi pomagao
ocu u njegovoj privatnoj ordinaciji opće prakse ovdje u gradu.
Edward se godinama služio njihovim uslugama, ali nije plaćao račune sve otkako se
vratio u Charlemont. Dobra duša, kakav je bio, Qualbi kao da za to nije mario.
»Zbilja te ne trebam«, ustrajao je Edward. »I je li ti to uzorak scrabblea na kravati?«
 Dr. Qualbi spusti pogled na svoju šarenu, svilenu traku s uzorkom slova što mu je visjela
oko vrata. »Da, jest. A ako me ne trebaš, zašto ne bi ustao i otpratio me do vrata kao pravi
gospodin?«
»Živimo u vremenima kompjutora. Ne bih htio riskirati i uvrijediti tvoju muževnost.
Moglo bi to izazvati burnu reakciju na internetu.«
Dr. Qualbi je kimnuo prema Shelby, koja se držala otraga, ruku prekriženih na grudima
poput MMA borca na vaganju. »Rekla je da si se spotaknuo u staji.«
»Izgovori to pet puta brže.« Edward je pokazao na staromodnu crnu torbu u liječnikovoj
ruci. »Je li prava ili samo za foru?«
»Pripadala je mom djedu. I puna je poslastica.«
»Ne volim lizalice.«
»Kako čujem, ne voliš ništa.«
Liječnik je prišao i kleknuo ispred Edwardovih nogu u papučama s monogramom - jedino
što je mogao nataknuti na stopala zbog vražjeg gležnja koji je otekao.
»Ova obuća ti je genijalna.«
»Pripadale su mom djedu. Čuo sam da muškarci u Kentuckyju ne kupuju ništa osim
supruga. Naša je garderoba, s druge strane, poput čuda kruha i riba.«
»Boli li te ovo?«
Kad se Edwardovo polomljeno tijelo trgnulo unatrag u naslonjaču, a ruke mu poletjele
prema naslonu, bio je prisiljen procijediti: »Nimalo.«
»A sad?«
Kad mu je gležanj bio pomaknut u suprotnom smjeru, Edward je prosiktao: »Je li ovo
osveta za moju mizogamističku primjedbu?«
»Dakle, poznaješ da te boli?«
»Samo ako ti priznaš da si demokrat.«
»To ću reći s ponosom.«
Edward bi rado nastavio s paljbom, ali njegovi su neuroni postali preopterećeni gomilom
osjetilnih informacija, od kojih nijedna nije bila dobra. I dok je stenjao i psovao, bio je itekako
svjestan Shelby koja je stajala sa strane, namršteno promatrajući predstavu.
»Možeš li ga saviti?« upitao je Qualbi.
»Mislio sam da sam ga savio.«
Nakon dvosatnog mučenja - okej, okej, trajalo je to dvije minute, uvrh glave - dr. Qualbi
je sjeo na pete. »Mislim da nije slomljen.« Edward je prostrijelio Shelby pogledom. »Stvarno?
Ma zamisli.«
»Dislociran je.«
Kad je Shelbyna desna obrva pobjedonosno poskočila, Edward se ponovno usredotočio na
liječnika. »Onda ga vrati na mjesto.«
»Rekao si da ti se ovo dogodilo u konjušnici. Kako si dospio dovde?«
»Hodao sam.«
»Nemoguće.«
»Pijan sam.«
»E pa, eto. Moramo te dovesti do ortopeda...«
»Ne idem ni u kakvu bolnicu. Tako da ćeš ga namjestiti ovdje ili me ostavi na miru.«
»Ne bih ti takvo što preporučio. Moraš biti...«
»Doktore Qualbi, znaš vrlo dobro što sam prošao. Već sam cijelu vječnost proveo po
bolnicama. I bilo je baš učinkovito. Stoga, ne, ne idem nikamo vozilom hitne pomoći.«
»Bilo bi bolje da dobiješ...«
 »Primum non nocere.«10
»Upravo zato te i želim odvesti u grad.«
»Uostalom, mušterija je uvijek u pravu.«
»Ti si moj pacijent, a ne mušterija. Zato mi krajnji cilj nije tvoje zadovoljstvo. Nego
primjerena skrb.«
Ali Qualbi je utihnuo i odradio cijelu tu stvar s neumoljivim pogledom - iako nije bilo
jasno procjenjuje li i dalje liječnički ili čeka da se njegov pacijent »urazumi«.
»Ne mogu sam«, zaključio je tip.
Edward je kimnuo prema Shelby. »Ona je snažnija od tebe. I siguran sam da bi me sad
najradije ozlijedila, zar ne, lutko?«
»Što treba, doktore?« Bilo je sve što je došlo.
Qualbi je zurio ravno u Edwardovo lice. »Ako nakon svega ne osjetim arteriju dorsalis
pedis ili puls na tibialisu posterioru,11 morat ćeš u bolnicu.«
»Nikad čuo ni za jedno od tog dvoga.«
»Sam si se počeo nabacivati latinskim. I to su moji uvjeti. Ako ih odbiješ, odlazim, ali
također ću prijaviti socijalnoj službi da tvoj oporavak ne napreduje, a onda se lijepo zabavljaj s
ekipom socijalnih radnika.«
»Ne bi se usudio.«
»Samo me iskušaj«, došao je odgovor. Bebasto lice, moje dupe, pomislio je Edward.
»Tvrd si orah, doktore.«
»Samo zato što je tvoje ponašanje izvan svake pameti.«
I tako je, nekoliko minuta poslije, Edward završio s trapericama podvrnutim preko
koščatih bedara, noge povijene u koljenu, a Shelby ga je opkoračila zaključavši ruke na njegovim
otužnim tetivama koljena. Zbog ozljeda kuka, položaj s ispruženom nogom neće funkcionirati,
kako to reče dobri doktor.
»Povući ću na tri.«
Dok se Edward pripremao, najprije je pogledao... ravno u Sheibynu prilično
spektakularnu stražnjicu. Ali da, bio je to krajnji ishod kad ti se život sastoji od fizičkog rada, a
usput ti je tek dvadeset i koja.
Preko puta, na kuhinjskom zidu, staromodni je telefon zazvonio.
»Tri...«
Edward je vrisnuo i začuo se glasan škljocaj. Ali bol je brzo popustila do tupe nelagode.
Dok je on teško disao, dr. Qualbi je neko vrijeme pregledavao.
»Pulsovi su snažni. Izgleda da si se za dlaku izvukao.« Liječnik se osovio na svoje
zavidno funkcionalne noge. »Ali ovaj incident nameće važno pitanje o tome gdje smo s tvojim
oporavkom.«
»U ovom naslonjaču«, zagunđao je Edward. »U ovom sam naslonjaču, očito.«
»Dosad si već trebao steći bolju pokretljivost, i ne bi se trebao iscjeljivati alkoholom. I
trebao bi...«
»Nije li riječ ›trebati‹ moderna kletva? Mislio sam da više ne postoji ›trebati‹.«
»Ne zanima me popularna psihologija. Zanima me činjenica da si toliko slab.«
»Dakle, rekao bih da ovo znači kako recepti za analgetike ne dolaze u obzir. Brineš se da
bi se još jedan član moje obitelji mogao navući na narkotike?«
»Ja nisam liječnik tvoje majke. A da jesam, budi siguran da je ne bih liječio na taj način.«
Dr. Qualbi se sagne i uzme svoju torbu.
»Savjetujem ti da promisliš o kratkom boravku u rehabilitacijskoj ustanovi...«
»Nema šanse...«
 »... kako bi ojačao. Također preporučujem program odvikavanja...«
»... jer ne vjerujem doktorima...«
»... od alkohola. Još ti samo treba...«
»... i nisam...«
»... ovisnost o alkoholu.«
»... ovisan o alkoholu.«
Dr. Qualbi je izvukao posjetnicu iz stražnjeg džepa. Pruživši je Shelby, reče: »Uzmite
ovo. Tu je broj moga mobitela. Ako nastavite živjeti s njime, opet ćete me nazvati pa bismo
mogli izbjeći usluge posrednika.«
»Ne živim s njime«, blago je rekla. »Radim ovdje.«
»Moje isprike na pretpostavci.« Dr. Qualbi dobaci pogled Edwardu. »I ti me možeš
nazvati. I ne - ne moraš se gnjaviti. Znam da ćeš reći da nećeš.«
Vrata brvnare su se zatvorila i trenutak poslije automobil se udaljio. A u tišini, Edward je
pogledao u svoje stopalo, koje je sad bilo u pravilnom položaju, a ne iskrivljeno u stranu. Zbog
nekog razloga, pomislio je na put koji je prešao od konjušnica dovde naslanjajući se na Shelby,
na svoje ozlijeđeno meso prebačeno preko njezina gipka tijela onom svojom mrtvačkom težinom.
Kad je telefon ponovno zazvonio, Shelby ga pogleda. »Želiš da ja...«
»Oprosti«, grubo je rekao. »Uvijek me uhvatiš u trenucima kad sam isti kao i tvoj otac.«
»Nisi tražio da se brinem o tebi.«
»Zašto se onda brineš?«
»Netko mora.«
»Ne, zapravo. I mogla bi promisliti o tome bi li trebala otići.«
»Treba mi ovaj posao...«
Susreo joj je pogled, i nešto je u njegovu izrazu ušutka. »Shelby.
Moram biti iskren s tobom. Stvari će... odavde samo krenuti nizbrdo. Bit će teže.«
»Onda nemoj toliko piti. Ili sasvim prestani.«
»Ne, nisam na to mislio.«
Dakle, nije li pravi kavalir? Pokušava joj spasiti život dok je njegov na putu za pakao. I
dovraga, poželio je da ona zvonjava prestane.
»Edwarde, pijan si...«
Kad je telefon najzad utihnuo, mogao je samo zatresti glavom. »Postoje stvari koje se
događaju u mojoj obitelji. Stvari... koje će izići na vidjelo. Neće biti bolje nego što je u ovom
trenutku.«
Ozljeda njegova gležnja bit će najmanji problem.
Kad se automobil zaustavio ispred, zakolutao je očima. »Qualbi je sigurno zaboravio na
svoje liječničke manire.«
Shelby je otišla do vrata i otvorila ih. »To je netko drugi.«
»Ako je duga crna limuzina s ružičastim Chanelovim kostimićem otraga, reci im da...«
»Muškarac je.«
Edward se hladno nasmiješi. »Barem znam da mi ne dolazi otac u posjet. Ta se mala
glavobolja uspješno izliječila.«
Kad je Edward pogledao prema otvorenim vratima, namrštio se ugledavši onoga tko je
bio ispred. »Shelby. Bi li nas na trenutak ispričala? Hvala ti.«
 DESET

Vani na suncu, na Easteriyju, Lane je dovršio razgovor s policijom i pogledao Samuela

T.-ja koji se vratio kroz glomazna vrata. »Okej, odvjetnice«, rekao je Lane. »Imamo
petnaest-dvadeset minuta prije nego stigne ekipa za očevid. Sad sam s njima već na ti.«
»Onda imamo dovoljno vremena da sakrijemo dokaze u slučaju da si ti to učinio.« Kad su
Lizzie i Greta zgranuto dahnule i razrogačile oči, Samuel T. je zakolutao očima. »Opustite se.
Bila je to šala...«
U tom trenutku, Jeff Stern je izišao iz palače. Laneov stari cimer s koledža i član istog
fakultetskog bratstva izgledao je opušteno i naspavano kao netko tko je trijezan probdio previše
noći živeći na kavi i češljajući financijske tablice.
Sporedni glumac iz Živih mrtvaca imao bi veće šanse izići na naslovnici GQ-a.
»Imamo problem«, rekao je Jeff teturajući travnjakom. Pod drugim okolnostima, bio bi
zapravo zgodan frajer, sušta suprotnost WASP-ovcu, samouvjeren i ponosan na židovsko
podrijetlo i naglasak iz New Yerseyja. Isticao se na lakšu zbog mnoštva razloga, ponajviše zbog
matematičkih vještina, a nakon toga otišao je na Wall Street kako bi bolesno zarađivao kao
investicijski bankar.
Lane je zadnje dvije godine proveo na kauču tog ološa u Velikoj Jabuci. A uslugu mu je
uzvratio tako što je preklinjao Jeffa da dođe na »odmor« i otkrije kog je vraga njegov otac učinio
sa svim tim novcem.
»Može li to malo pričekati?« rekao je Lane. »Moram...«
»Ne može.« Jeff je letimice pogledao Lizzie i Gretu. »Moramo razgovarati.«
»Pa, imamo petnaest minuta prije dolaska policije.«
»Onda znaš? Ma koji vrag? Zašto mi nisi rekao...«
»Što znam?«
Jeff je ponovno pogledao dvije žene, ali Lane ga presiječe: »Sve što mi imaš reći, možeš i
ispred njih dvije.«
»Jesi siguran?« Tip je podignuo dlanove i prekinuo prepirku. »U redu. Netko iz tvrtke
također krade novac. Nije stvar samo u onome što se dogodilo s kućanskim računima. Rijeka
novca otječe iz tvrtke Bradford Bourbon, a ako želiš da išta ostane, bolje ti je da zoveš FBI.
Postoje devizne doznake na sve strane, gomila reketarenja i korupcije - to mora preuzeti FBI.«
Lane je pogledao Lizzie, i kad je posegnula i uhvatila ga za ruku, pitao se što bi, dovraga,
da nema nju. »Jesi siguran?«
Njegov stari prijatelj prostrijeli ga pogledom koji je govorio da ga ne zajebava. »A nisam
još sve ni pročešljao. Toliko je gadno. Moraš narediti direktorima da obustave sve aktivnosti,
onda nazovi FBI i zaključaj onaj poslovni centar iza kuće.«
Lane se okrenuo prema palači. Nakon što je majka »oboljela«, otac je prenamijenio ono
što su prethodno bile konjušnice u potpuno funkcionalno remek-djelo od poslovnog objekta.
William je tamo uselio više rukovoditelje, dao postaviti lokote na sva vrata, te pretvorio tvrtkino
golemo sjedište u centru grada u drugu violinu, beznačajno spremište potpredsjednika, direktora i
srednjih rukovoditelja. Tobože je razlog za preseljenje trusta mozgova bio taj da on može biti
bliže kući i svojoj supruzi, ali stvarno, tko bi u to uopće povjerovao s obzirom na to da su njih
dvoje rijetko bili u istoj prostoriji zajedno.
 Sada je Lane shvatio pravi razlog. Lakše je krasti kad si okružen manjim brojem ljudi.
»Izlet«, objavio je.
S tim riječima ispusti Lizzienu ruku i zaputi se prema stražnjem dvorištu veličine
nogometnog igrališta, gdje se iza palače prostirao poslovni centar. Dok se udaljavao, ljudi su mu
nešto govorili, ali nije se obazirao.
»Lane«, rekao je Samuel T. kad je iskočio pred njega. »Što radiš?«
»Štedim električnu energiju.«
»Mislim da bismo trebali pozvati organe reda...«
»Upravo jesam. Sjećaš se prsta?«
Stražnja vrata poslovnog centra bila su zaključana velikim debelim zasunom osiguranim
digitalnom bravom. Srećom, kad su Edward i on provalili prije nekoliko dana kako bi se domogli
financijskih izvješća, Lane je upamtio točan niz znamenki.
Utipkavši ih na tipkovnici, vrata su se otključala i ušao je u tihu, luksuznu unutrašnjost.
Svaki centimetar jednokatnice veličine tisuću i osamsto četvornih metara bio je obložen
sagovima boje kestena i zlata, debelim poput madraca. Izolirani zidovi značili su da glasovi,
telefonska zvonjava ili tipkanje na tipkovnicama nisu prodirali izvan ograđenog prostora. A na
zidovima je bilo portreta koliko u prosječnom iPhoneu ima selfieja.
S privatnim uredima viših rukovoditelja, prostranom kuhinjom i recepcijom koja je
podsjećala na Ovalni ured u Bijeloj kući, zdanje je predstavljalo sve što je tvrtka Bradford
Bourbon simbolizirala: najviše standarde vrsnoće, dugu tradiciju i najbolje od najboljeg u svemu.
Međutim, Lane se nije uputio prema glavešinama i njihovim uredima. Otišao je otraga
gdje su bile ropotarnica i kuhinja.
Kao i prostorija s raznoraznim uređajima.
Proguravši se kroz dvokrilna vrata, ušao je u vruću enklavu bez prozora, punu strojeva,
kao što su bili kompresor za rashladne uređaje i zrak, bojler... i razvodna ploča.
Senzorna svjetla nad glavom su se aktivirala i otišao je ravno preko betonskog poda do
kutije s osiguračima. Zgrabivši crvenu ručku sa strane, povukao je tu stvar dolje, ubivši svu struju
u objektu.
Sve je obavio mrak, a onda su zatreperile prigušene sigurnosne svjetiljke.
Kad je zakoračio natrag u hodnik, Samuel T. suho je rekao: »Pa, i to je jedan od načina...«
Poput razjarenih osa što izlijeću iz gnijezda, istrčali su izvršni direktori, trojica
muškaraca, jedna žena te tajnica s recepcije, svi se odjednom natrpavši u uski hodnik. Stali su kao
ukopani čim su ga ugledali.
Financijski direktor, šezdesetogodišnji sveznadar obrazovan na jednom od najprestižnijih
sveučilišta, manikiranih noktiju i cipela ulaštenih u svom klubu, odskočio je. »Što ćete vi ovdje?«
»Gasim ovo mjesto.«
»Molim?«
Kad je jedan od glavešina doklizao i pridružio se skupini, Lane je samo pokazao prema
stražnjim vratima kroz koja je ušao. »Izlazite. Svi.«
Financijski direktor se naduo i namjestio odlučan glas. »Nemate pravo...«
»Policija je na putu.« Što je, tehnički govoreći, bila istina. »O vama ovisi hoćete li otići s
njima ili svojim Mercedesima. Ili vozite Lexuse?«
Lane je pomno proučavao njihova lica. I nije bio nimalo iznenađen kad je financijski
direktor još jednom obrambeno navalio.
»Ovo je privatni posjed«, glatko je rekao Samuel T. »Ovaj objekt nije na korporacijskoj
zemlji. Vlasnik vas je upravo obavijestio da niste dobrodošli. Svi mi djelujete dovoljno pametni
da već poznajete ovdašnje zakone o ometanju posjeda, ali bit će mi više nego drago da vam
održim brzinsko predavanje ili osvježim pamćenje ako je to nužno. No podrazumijevat će pušku
i...«
Lane je svog odvjetnika sunuo laktom pod rebra kako bi ga ušutkao.
Dotle, financijski direktor se pribrao i zagladio svoju crvenu kravatu. »Odavde se vode
iznimno važni poslovi...«
Lane se tipu unio u lice, spreman ga zgrabiti za Btooks Brothers12 i odvući na travnjak.
»Zaveži i počni hodati.«
»Vaš bi otac bio zgrožen!«
»Mrtav je, sjećate se? Tako da nema mišljenje. A sad, hoćete li otići u miru ili da izvučem
pušku koju je spominjao moj odvjetnik?«
»Prijetite?«
Samuel T. je progovorio: »Ometate posjed za tri... dva... jedan...«
»Reći ću predsjedniku upravnog odbora o ovome...«
Lane je prekrižio ruke na prsima. »Sve dok to nije putem jednog od ovih telefona, ne
zanima me hoćete li nazvati predsjednika Sjedinjenih Država ili svoju dobru vilu.«
»Čekajte«, ubacio se Jeff. »Jedan od nas će vas otpratiti do vaših ureda po ključeve
automobila. Niste ovlašteni iznijeti iz objekta ništa od opreme, uređaja, dokumenata ni spisa.«
»Ova ti je dobra«, rekao je Lane svom kompiću.

Tamo u upraviteljevoj brvnari na farmi Red &Black, Edward se smiješio svom

posjetitelju kad ih je Shelby napustila. Ricardo Monteverdi bio je glavni izvršni direktor Prospect
Trusta, najvećeg privatnog povjereničkog društva u zemlji, a tako je i izgledao. Njegovo vitko
tijelo i dostojanstven stav u onom odijelu na prugice podsjetili su Edwarda na brošuru za
poslovnu školu Wharton, otprilike iz 1985. Dok su srebrni trofeji na zidu stvarali aureolu oko
njega, sjaj je upućivao na to, makar lažno, da bi mogao biti glasnik dobrih vijesti.
No bio je pametniji.
»Jeste li došli izraziti sućut zbog mog oca?« otegnuo je Edward. »Niste se trebali
gnjaviti.«
»O... naravno«, rekao je bankar brzo se naklonivši. »Strašno mi je žao zbog vašega
gubitka.«
»Što znači da ste u tome usamljeni.«
Uslijedila je stanka, a Edward nije bio siguran je li čovjek nastojao prožvakati tu dosjetku
ili se pripremao za ono po što je nenajavljen došao. Vjerojatno potonje.
»Postoji li još nešto?« potaknuo ga je Edward.
»Ovo mi je vrlo nezgodno.«
»Očigledno.«
Opet nastupi muk, kao da bi čovjek radije da Edward prijeđe na stvar. Ali to se neće
dogoditi. Kako je Edward dugo učio u poslu, onaj koji otvara sastanak u bilo kakvim
pregovorima nije u prednosti.
I da, znao je zašto se čovjek dovezao na farmu.
Monteverdi se blago nakašljao. »Dakle. Zaista. Nakon smrti vašeg oca, trebalo bi se
pobrinuti za... određene... dogovore koje je vaš otac sklopio, i to, u mom slučaju, pod hitno. Iako
znam da ste u žalosti, bojim se da postoji jedna specifična situacija koja vrlo brzo dospijeva na
naplatu. Stoga, a sve ne bih li zaštitio ugled i ime vaše obitelji, došao sam kako bismo to
diskretno riješili.«
»Nemam pojma o čemu govorite.« Lažem ko pas. »Tako da ćete morati biti jasniji.«
»Vaš mi se otac obratio prije nekoliko mjeseci s molbom za osobni zajam. Rado sam
udovoljio njegovu zahtjevu, ali recimo samo da sam pritom morao biti financijski kreativan. Dug
je sad dospio i treba se otplatiti prije kvartalne sjednice upravnog odbora Prospect Trusta ili...«
»Ili ćete se naći u škripcu?«
Monteverdijevo lice otvrdne. »Ne, bit ću prisiljen natjerati vašu obitelj u škripac.«
»Ne mogu vam pomoći.«
»Mislim da me niste razumjeli. Ako se taj dug ne otplati, morat ću posegnuti za pravnim
mjerama, a onda će to vrlo brzo postati javno.«
»Pa onda nas tužite. Nazovite New York Times i recite im da dugujemo vašem
povjereničkom društvu pedeset tri milijuna dolara. Kažite im da smo propalice, lažljivci, lopovi.
Ne zanima me.«
»Niste li rekli da ne znate ništa o tome?«
Vražji alkohol još uvijek mu je kolao žilama. K tome, izgubio je vještinu u verbalnim
dvobojima.
»Mislim da je posrijedi«, uz osmijeh je rekao Edward, »vaša potreba da se zaštitite.
Pokušavate me pritisnuti kako ne biste morali reći svom odboru da ste odobrili golemu
neosiguranu pozajmicu mimo njihova znanja, te priznati da ste se i sami time okoristili.
Odgovorit ću vam samo da mi se živo fućka. Učinite što god morate. Ne zanima me jer to nije
moj problem.«
»Stanje vaše majke je osjetljivo.«
»Ona je ionako u komi.«
»Mislio sam da ćete, kao najstariji sin, više mariti za njezinu dobrobit.«
»Preselio sam se ovamo, u ovaj nevjerojatan luksuz«, Edward je zamahnuo prema
trošnom pokućstvu, »kako bih pobjegao od svega toga i svih njih, a za to sam imao valjan razlog.
Stoga, potopite onaj golemi otmjeni brod na onom brdu. Pucajte iz topova na palaču moje obitelji
sve dok se ne uruši. To me neće pogoditi ni na koji način.«
Monteverdi je uperio prst u njega. »Niste vrijedni da se nazivate sinom.«
»Imajući na umu tko su mi roditelji, ponosan sam da sam i onoliko izdržao. I učinite nam
obojici uslugu. Ne pokušavajte požrtvovnošću maskirati osobni interes dok istodobno prijetite
mojoj obitelji. Recite, koliko ste strpali u džep? Deset posto? Petnaest? Ako je zajam bio na šest
mjeseci, to je najmanje dva i pol milijuna za vas. Laka lova.«
Monteverdi je povukao svoje ledenobijele francuske manšete. »Smatram ovo objavom
rata. Sami ste krivi za sve što će se dogoditi.«
»Silno ste suosjećajni.« Edward je pokazao na svoje tijelo. »Ali mučili su me osam dana
ljudi koji su me kanili ubiti, i u mome slučaju, to nije preuveličavanje. Ako mislite da postoji išta
čime biste mogli privući moju pažnju, grdno se varate.«
»Samo me gledajte. Možda vas nije briga za majku, ali pitam se jeste li isto tako
zaštitnički raspoloženi prema braći i sestri. Koliko sam shvatio, oduvijek ste se prilično brinuli o
njima.«
»Nekad.«
»Vidjet ćemo.«
Tip se okrenuo i trenutak poslije izišao. A kad je staromodni telefon ponovno počeo
zvoniti, Edward se zagledao u svoje uništene noge... zapitavši se, i ne prvi put, kako je sve moglo
biti.
Kako je trebalo biti.
No za sve je to sada bilo prekasno.
Naherivši glavu u stranu, buljio je u onu slušalicu što je visjela na zidu pokraj čajne
kuhinjice. Pomisao da ode tamo iscrpila ga je, ali ionako je znao razlog tom pozivu.
No ako su ga željeli, morat će doći po njega.
 JEDANAEST

Edwin Mac Allan, glavni destilator tvrtke Bradford Bourbon, nije dospio nikamo. Dok je
sjedio u svom uredu, koji je bio očev komandni most sve dok čovjek nije neočekivano preminuo
prije jednog desetljeća, Mack je pokušavao dobiti nekoga, bilo koga u poslovnom centru. Uzalud.
Dobio je samo govornu poštu, što je, s obzirom na to da je zvao privatne linije viših upravitelja,
umjesto da je pokušavao preko recepcije, bilo nečuveno.
Financijski direktor, direktor proizvodnje i tri potpredsjednika nisu podizali slušalice.
Lane se, također, nije javljao na mobitel.
Kad je Mack još jednom spustio slušalicu, itekako je dobro znao da pokazatelj broja na
korporacijskim telefonima znači da ljudi znaju tko zove. I jedan ili dvojica možda doista nisu bili
u prilici odgovoriti, ali sva petorica? Da, njihov je glavni direktor bio mrtav, vladao je kaos, ali
posao mora ići dalje.
»Hej, zar negdje...«
Prije nego što je Mack dospio do riječi »griješim«, zatvorio je usta i sjetio se kako
njegova asistentica, koja je također bila i očeva, više nije tamo. A nije bila tamo otkako joj je brat
prije dva dana pretrpio srčani udar.
Kao da ga svi intervjui koje je danas obavio nisu podsjetili na gubitak?
Očito su ga samo bacili u stanje poricanja.
Naslonivši laktove na hrpu spisa, protrljao je glavu. Zapošljavanje je umnogome
nalikovalo odlasku na spojeve. Odjel za ljudske potencijale poslao je mnoštvo kandidatkinja, i
svaka je bila gora od prethodne: tajnička inačica upicanjene, praznoglave kraljice ljepote, ili
neurotične žlice tipa Glenn Close koje bi bile u stanju skuhati tvog zeca, ili aseksualne, nabrijane
mrziteljice muškaraca dlakavih pazuha.
»Sranje.«
Ustavši, obišao je dotrajali starinski stol i stao se vući uokolo gledajući rukotvorine
izložene u staklenim vitrinama i okvirima. Bila je tamo prva bačva označena etiketom No.
Fifteena, prve linije njihova burbona relativno razumne cijene, zatim niz posebnih boca u čast
pobjeda košarkaškog tima Sveučilišta u Charlemontu na prvenstvima NCAA iz godina 1980.,
1986. i 2013., starinski revolveri, zemljovidi, pisma Abrahama Lincolna i Andrewa Jacksona
raznim Bradfordovima...
Ali zidne tapete bile su istinsko svjedočanstvo tvrtkina proizvoda, dugovječnosti i ponosa.
Svaki centimetar ravnog, okomitog prostora bio je obložen etiketama bezbrojnih boca, različitih
fontova, boja i crteža koji su zorno prikazivali razvoj marketinga, ponudu vrijednosti i cijena.
Iako je flaširani proizvod ostao isti.
Bradford Bourbon pravio se onako kao i potkraj 18. stoljeća, i ništa se nije promijenilo, ni
priprava mješavine žitarica, ni soj kvasca, ni posebni vapnenački vodonosnici, ni pougljenjene
bačve od hrastovine. A Bog zna da se ni godišnja doba u Kentuckyju i broj dana u kalendaru nisu
promijenili.
Dok je odmjeravao povijest koja se događala prije njega, činilo se nezamislivim da bi se
tradicija duga više od dva stoljeća mogla prekinuti dok je on bio za sve odgovoran.
Ali korporacijske glavešine su odlučile, još prije smrti Williama Baldwinea, da zamrznu
otkup žitarica, što je značilo da više nema mješavine, a što je pak značilo da Mack mora
obustaviti proizvodnju.
Bilo bi to nečuveno. Čak i u vrijeme prohibicije, tvrtka je nastavila s proizvodnjom
alkoholnih pića, iako su se na neko vrijeme preselili u Kanadu.
Nakon bezuspješne borbe s glavešinama, Mack je okrenuo zviždaljku prema Easterlyju,
obavijestivši Lanea o obustavi, a onda je Mack pomogao izgubljenom sinu da pristupi nekim od
korporacijskih financijskih izvješća. Ali nakon toga? Nije čuo ništa.
Bilo je to kao kad se čekaju rezultati biopsije, i stres ga je zamalo dokrajčio. Izgubi li ovaj
posao, ovaj izvor prihoda? Izgubit će oca, vrlo jednostavno.
A nije mu se svidjelo ni kad je prvi put kroz to prolazio.
Napet i nezadovoljan, izišao je na recepciju. Golemi prazni prostor bio je pretih i
prehladan, vruć zrak uzdizao se prema izloženim gredama na stropu preinačene brvnare, a one
čestice iz klima-uređaja padale su po podnim daskama. Kao i ostatak Stare pecare, kako se
nazivao ovaj kompleks objekata, ured glavnog destilatora bio je u preuređenoj izvornoj građevini.
Stara žbuka i gredne konstrukcije bile su posve obnovljene, no sve novo što je uvedeno, od
tekuće vode do bežičnog interneta, napravljeno je da bude što je manje nametljivo.
Gurnuvši golema vrata, izišao je i krenuo preko pokošena travnjaka. Stara pecara bila je
podjednako funkcionalan objekt za proizvodnju burbona kao i turistička atrakcija, kako bi se
laicima i obožavateljima pokazalo zašto su upravo Bradfordovi bili najbolji. Zato je taj posjed bio
Disney World, u najboljem smislu - sve građevine bile su starinske, oličene crnom i crvenom, s
puteljcima što vode do velikih silosa, pa sve do skladišta i mjesta gdje se pripravlja mješavina.
Obično bi ondje bile skupine turista s vodičima, parkiralište dupkom puno, darovni dućan i
prijemne zgrade vrvjeli bi aktivnostima.
Iz poštovanja prema preminulom Williamu Baldwineu, sve je bilo zatvoreno na tjedan
dana, osim za osoblje.
Barem su tako rekli direktori iz uprave. Vjerojatnije? Rezanje troškova neće se zaustaviti
samo na otkupu žitarica.
Naposljetku je Mack završio pred jednim od tri skladišta. U tim neizoliranim
sedmokatnim drvenim objektima čuvale su se stotine bačava burbona koji je dozrijevao na teškim
drvenim policama. Temperaturne razlike godišnjih doba bile su pozornica za alkemiju koja se
događala kako je alkohol stario, zaljubljivao se i ženio za pougljenjena vlakna svoga privremenog
drvenog doma.
Kad je otvorio drvena vrata, ručno izrađene šarke su zaškripale, a bogati zemljani miris
što ga je zapahnuo kad je zakoračio unutra, podsjetio ga je na oca. Unutrašnjost je bila mračna.
Grubo istesane i dotrajale grede podupirale su redove i redove bačava, uski prolazi što su
zasijecali između natrpanih polica bili su širine dvije daske i devet metara dugi.
Središnji prolaz bio je puno širi i betoniran, i zabio je ruke u džepove traperica dok je sve
dublje zalazio u objekt.
»Lane, što to radimo?« naglas se zapitao.
Za burbon je trebalo vremena. Nije to bila proizvodnja votke gdje si samo trebao odvrnuti
čep, i eto ga. Ako je tvrtka željela nešto što može prodavati idućih sedam, deset, dvanaest
godina? Kotlovi sad moraju biti u pogonu.
»Ovaj... molim?«
Mack se okrenuo. Na pragu otvorenih vrata, dok joj je iza leđa dopirala svjetlost, stajala je
žena s tijelom oblika pješčanog sata i duge tamne kose, kao priviđenje iz kakve erotske fantazije.
Bože... i odande je mogao osjetiti njezin parfem ili sapun, što li se već širilo s njezina tijela
svježim zrakom i strujalo prema policama.
I sama se doimala podjednako iznenađenom dok je gledala u njega.
 »Oprostite mi«, rekla je tihim, atoničnim glasom. »Tražim Edwina MacAllana. Imam
dogovoren razgovor s njime, ali nikog nema u uredu...«
»Pronašli ste me.«
Uslijedi stanka. »Oh.« Zatresla je glavom. »Oprostite. Samo... kako bilo, zovem se Beth,
Beth Lewis. Želite li, ah, želite ii da se vratim drugi put?«
Ne, pomislio je kad joj je kosu zahvatio povjetarac i podignuo je s ramena.
Ustvari... ne želim da odeš.

»Ne mogu dobiti Edwarda.«

Kad je Lane prošao recepcijskim prostorom poslovnog centra pa ušao u očev ured, bilo je
to kao da je zakoračio u sobu punu nabijenih pušaka uperenih u njegovu smjeru: koža ga je
prijeteći peckala, ruke je stegnuo u šake i samo se želio okrenuti i pobjeći odande glavom bez
obzira.
Doduše, i mjesto je bilo pakleno jezivo. Prigušena sigurnosna svjetla, jer je isključio
struju, sve su obojila mračnom slutnjom, a duh Williama Baldwinea kao da je vrebao iz sjena.
Lane nije imao pojma zašto je ušao ovamo. Policija se vjerojatno upravo u ovom trenu
zaustavlja pred Easterlyjem.
Zatresao je glavom dok je gledao kraljevski stol i veliki izrezbareni naslonjač koji je
nalikovao prijestolju. Sve je bilo poput scenografije za film Humphreyja Bogarta: kristalna boca
puna burbona, srebrni pladanj s kristalnim čašama za viski, slika Male V. E. u srebrnom okviru,
humidor s omiljenim očevim kubanskim cigarama u suprotnom kutu, pokraj svjetiljke Tiffany,
kutija cigareta Dunhill i zlatni upaljač uz čistu Cartierovu pepeljaru. Nije bilo računala. Ni papira.
A telefon je bio visokotehnološki dodatak, obezvrijeđen životnim stilom, objet d’arrogance.
»Ovo je tek drugi put da sam u ovom uredu«, promrsio je prema Lizzie, koja je stajala
pokraj vrata. »Nikad nisam zavidio Edwardu.«
Dok je ona pogledavala prema kožom ukoričenim knjigama, diplomama i fotografijama
na kojima je bio William u društvu istaknutih državnih i međunarodnih uglednika, shvatio je da
se usredotočio na nju: na to kako joj je kosa bila posvijetljena suncem, na dojke što su napinjale
crnu polo-majicu, njezine duge, mišićave noge koje su otkrivale one kratke hlačice.
Požuda mu je ščepala utrobu.
»Lizzie...«
Jeff je zakoračio na prag. »Okej, svi su otišli. Mjesto je prazno, a tvoj odvjetnik se vratio
u kuću da dočeka policiju. Znaš li kako promijeniti šifru na onim vratima? Jer ja bih je, na tvom
mjestu, promijenio.«
Lane je trepnuo ne bi li otresao mentalni prizor u kojem baca sve sa stola i na njega
poliježe obnaženu Lizzie.
»Ah, ne znam, ali doznat ću.« Protegnuo je napeta leđa. »Čuj, možeš li mi na brzinu reći
što si točno pronašao u tvrtki?«
Jeff se ogledao oko sebe i nije se činio posebno zadivljen raskoši. »Na površini, prijenosi
sredstava koje sam otkrio izgledaju kao najobičnija otplata duga kojekakvim bankama. Ali tu su i
ta golema napuhana plaćanja - i to me je najprije zabrinulo. Prateći prijenose novca, otkrio sam
bilješke za nešto po imenu WWB Holding, što se ispostavilo da je William Wyatt Baldwine
Holding. Vjerujem da je riječ o izvanbilančnim financiranjima koja su se otela kontroli, a ako je
to doista tako, siguran sam da se to može ocijeniti kao pronevjera. Doduše, nakon što sam kopao
po internetu i nazvao za uslugu u UBS13, nisam mogao pronaći ništa o tome što je zapravo WWB
Holding, kao ni gdje je registriran, ali pustit ću te da pogađaš tko je tamo bio gazda.«
»Kujin sin«, promrmljao je Lane. »Tamo je otišao sav novac s računa kućanstva. Onda, o
kolikom iznosu govorimo?«
»Sedamdeset dva milijuna. Zasad.«
Kad je Lizzie dahnula, Lane je zavrtio glavom. »Dovraga.«
Lizzie je progovorila: »Čekaj, što je izvanbilančno...«
»Izvanbilančno financiranje.« Jeff je protrljao oči kao da ga je mučila ista glavobolja kao i
Lanea. »U osnovi, to ti je kad povećaš imovinu jedne tvrtke kako bi jamčio za dugovanja druge.
Ako druga propadne, banka i zajmodavac očekuju da će ova prva podmiriti dugovanje. U ovom
slučaju? Dao bih se okladiti da su sredstva posuđena WWB Holdingu pronevjerena i kad se nije
udovoljilo uvjetima kredita, novac tvrtke Bradford Bourbon iskorišten je za podmirenje obveza.
To je način krađe malo manje očit od onoga da samo ispišeš korporacijski ček i unovčiš ga.«
»Više od stotinu i četrdeset milijuna?« Lane je prekrižio ruke na prsima i ostao zapanjen
gnjevom zbog kojeg je poželio porazbijati ured. »To je ukupan iznos. Zezaš me.«
»A tih sedamdeset i nešto milijuna prijenosi su s poslovnih računa samo tijekom veljače.
Bit će toga još. Sve mi ovo sluti na eskalaciju.« Jeff je slegnuo ramenima. »Kažem ti, Lane,
vrijeme je da uključiš FBI. Ovo je preveliko da bih mogao nastaviti, naročito jer se moram vratiti
u New York. No bio je ovo fenomenalan odmor.«
Laneov je telefon počeo zvoniti, a kad ga je izvukao i vidio da je to Samuel T, odgovorio
je riječima: »Jesu li stigli? Dolazim...«
»Što to radite!«
Žena koja je uletjela u ured imala je šezdeset i bila građena kao bojni brod. U onom
metalnosivom kostimu i sa sijedom kosom spletenom u punđu nalik pecivu, gospođa Petersberg
bila je uštogljena mustra koja je gotovo dva desetljeća vodila poslove Williamu Baldwineu. Ali
nestalo je onog njezina uobičajenog držanja. Tresla se, lica crvena, pogleda mahnita, a naočale
što su joj o tankom lancu visjele s vrata poskakivale su na njezinu ravnom poprsju dok je teško
disala.
Lane je zadržao ravnodušan ton glasa. »Uzmite svoje stvari. Izlazite.«
»Nemate pravo biti u ovom uredu!«
Histerija je provalila iz žene i bila je neočekivano snažna kad se na njega bacila, ščepavši
mu lice prstima, udarajući ga koljenima i stopalima, psovkama i kletvama zapaprivši napad.
Lizzie i Jeff poletjeli su naprijed ne bi li je pokušali odlijepiti, ali Lane je zavrtio glavom prema
njima. Uhvativši joj ruke, pustio ju je neka nastavi s vriskom, u isti je mah pokušavajući - što je
moguće nježnije - primiriti uz police za knjige.
Do trenutka kad se izmorila, ona je uredna punđa izgledala kao odbačena salata, a disanje
joj je bilo isprekidano kao da je trebala dozu kisika jer bi se inače onesvijestila.
»Ne možete ga spasiti«, mračno je rekao Lane. »Već je neko vrijeme za to prekasno, a
znam da sve znate. Morate se zapitati koliko ste voljni platiti odanost mrtvacu. Sve više i više
otkrivam što se ovdje događalo, i znam da ste bili dio svega. Jeste li voljni otići u zatvor zbog
njega? Zar ste toliko ludi?«
Rekao je to iako nije bio sasvim siguran hoće li uopće nazvati FBI. Međutim, zatvor je
obično bio dobar poticaj i u ovom trenutku bio je sklon upotrijebiti tu polugu.
Uostalom, rekao je sebi, ako je pronevjera bila doista tolikih razmjera, kako je to tvrdio
Jeff? Onda će se zajmodavci baciti na njih čim izostanu daljnje uplate. I da, neki će se obratiti
odvjetnicima, a kad sredstva presuše?
Bit će to dugovni sudnji dan tvrtke BB.
»Bio je dobar čovjek«, prasnula je gospođa Petersberg. »Vaš je otac uvijek bio dobar
prema meni.«
»To je zato jer ste mu bili od koristi. Ne shvaćajte to osobno i nemojte sebi upropastiti
život zbog iluzije da ste mu bili išta osim nečeg čime je mogao manipulirati.«
»Nikad neću shvatiti zašto ga vi dečki toliko mrzite?«
»Onda je vrijeme da progledate.«
Kad se istrgnula, pustio ju je neka si zagladi kosu i popravi odjeću. »Vaš otac uvijek je
želio samo najbolje za obitelj i tvrtku. Bio je...«
Lane se isključio kad je žena nastavila propovijed o vrlinama koje je tom čovjeku
pripisivala, a koje on, međutim, nije imao. Ništa od svega toga nije bio njegov problem. Ne
možeš promijeniti mišljenje apostolu; ne možeš spasiti nekoga tko se ne želi ukrcati u čamac za
spašavanje.
Zato će ova sposobna žena pasti zajedno sa svojim bivšim šefom. Njega se to ne tiče.
Kad mu je telefon ponovno zazvonio, zaključila je: »Uvijek je bio tu kad sam ga trebala.«
Lane nije prepoznao broj pa je pustio da se uključi govorna pošta, tko bio da bio. »E onda,
nadam se da ćete uživati u lijepim uspomenama - kad završite u zatvoru.«
 DVANAEST

»Imate li vi kakvo pitanje za mene?«

Kad je Mack postavio pitanje, zavalio se u svom uredskom naslonjaču i ponovno
pogledao prstenjak svoje sugovornice. Još uvijek nema prsten. Što je dalo naslutiti da je njegova
Beth Lewis bila neudana baš kao i na početku njihova sastanka.
Aha. Baš si profesionalan, MacAllane.
»Hoću li često morati raditi prekovremeno?« Beth je ispružila dlanove. »Mislim,
kandidatkinja. Hoće kandidatkinja morati? Nije da zazirem od posla. Ali skrbim o majci i morala
bih joj pronaći zamjenu nakon pet. Mogu to urediti, samo mi treba mala obavijest unaprijed.«
»Žao mi je što to čujem, znate. Da bilo tko...« Nije bio siguran za pravila odjela za ljudske
potencijale, ali bio je siguran da se ne smije pretjerano raspitivati o njezinu osobnom životu. »To
da vaša majka...«
»Nastradala je u prometnoj nesreći prije dvije godine. Mjesecima je bila na aparatima, i
sad ima mnoštvo kognitivnih poremećaja. Preselila sam se u njezinu kuću da se mogu o njoj
brinuti i, znate, snalazimo se. Ali treba mi posao da nas mogu uzdržavati i...«
»Zaposleni ste.«
Beth se trgnula, njezine su se tamne obrve podignule. Onda je prasnula u smijeh. »Što?
Mislim, ajme! Nisam očekivala...«
Tvrtka BB od pamtivijeka je koristila iste sojeve u svom No. Fifteenu, Family Reserveu,
Black Mountainu te Bradfordu I.
Ali katkad promjena i nije bila sasvim loša.
Još onomad kad mu je umro otac, Mack je bio radio na novim sojevima, guleći plijesan s
oraha i kore i tla diljem Juga, uzgajajući dragocjene organizme u ovom laboratoriju i, među
ostalim, pomno ispitujući njihov DNK. Nakon što bi izolirao prave vrste, poigravao bi se
fermentacijom na malim uzorcima kako bi testirao sve moguće krajnje ishode.
Uslijedio je dugotrajan zastoj u projektu kad je preuzeo posao glavnog destilatora, ali
tijekom zadnja tri mjeseca došlo je do bitnog pomaka. Najzad je, nakon sveg ovog vremena, bio
zadovoljan jednim od rezultata.
Dok je gledao sve one staklene spremnike s poklopcima od staniola, bilo mu je gotovo
nepojmljivo da takva ljepota može nastati na ovako sterilnom mjestu. Doduše, bilo je to slično
kao u laboratoriju za umjetnu oplodnju, gdje se čudo ljudskog postanka događa uz malu pomoć
znanosti.
Otišao je do pulta i stao ispred svog čeda, jedne boce s prvim novim sojem koji će u
dvjesto godina biti uvršten u fermentacijski proces Bradfordova burbona. Bio je toliko dobar,
toliko poseban, podatne i neusporedive glatkoće, bez imalo sumpotnih nijansi u okusu. I nitko
drugi, nijedan proizvođač burbona, nije to postigao.
Patentirat će ga.
I to je bio drugi razlog zašto BB nije smio sad propasti.
Vražja se tvrtka morala održati na životu dovoljno da može ovo izbaciti na tržište.
Njegovo malo otkriće kvasca sve će promijeniti.

»Moraš jesti«
 Kad je policija otišla, već je bilo prošlo pet popodne, a Laneova prva pomisao dok je
ulazio u Easterlyjevu kuhinju bila je da mu zapravo treba piće. Gospojica Aurora, međutim,
mislila je drukčije.
Kad mu se ispriječila na putu svojim snažnim tijelom, a njezine crne oči sijevnule gore na
njega, učas se vratio u vrijeme kad mu je bilo pet godina. I bilo je to smiješno - izgledala je isto
kao i uvijek, s kosom čvrsto spletenom uz glavu, s crvenom pregačom s logotipom SC-a
privezanom oko struka preko široke kuharske kute, sa svojim šefovskim držanjem koje nije
trpjelo gluposti.
S obzirom na njezinu bolest, besmrtnost je bila iluzija, ali u ovom trenutku uhvatio se za
maštu.
A kad ga je usmjerila u hodnik za osoblje, nije se opirao. Ne zato što je bio umoran, iako
je bio, i ne zato što je želio nešto pojesti, jer nije, nego zato što joj nikad nije bio u stanju
proturječiti. Bila je zakon fizike u svijetu, neporeciva kao i sila teže što ga je povukla s onog
mosta.
Bilo je teško povjerovati da umire.
Za razliku od službene blagovaonice i prostorija za doručak, prostoriju za odmor osoblja
nisu činili ništa doli bijeli zidovi, stol od borovine za dvanaestero i drveni pod. Imala je nekoliko
prozora s pogledom na mračni kut vrta, iako je svrha onih staklenih ploha bila više očuvanje
simetrije stražnje vanjštine palače, a manje briga za uživanje u pogledu onih koji su ondje
objedovali.
»Nisam baš gladan«, rekao je njezinim leđima kad ga je napustila kako bi i sama sjela.
Minutu poslije, pred njega je sletio tanjur s kojih dvije tisuće kalorija hrane za dušu. A
kad je duboko udahnuo, pomislio je... Ha, gospojica Aurora bi mogla imati pravo.
Lizzie je sa svojim tanjurom sjela pokraj njega. »Ovo izgleda čudesno, gospojice
Aurora.«
Njegova je majčica zauzela mjesto na čelu stola. »Imate repete na mome štednjaku.«
Piletina pržena u željeznoj tavi. Raštika. Domaći kukuruzni kruh. Hoppin’ John.14
Bamija.
I gle čuda! Nakon prvog zalogaja, umirao je od gladi, a onda je nastupila dugotrajna tišina
dok je u usta trpao hranu na kojoj je odrastao.
Kad mu je zazvonio telefon, bilo je to poput elektrošoka koji mu se zabio u dupe. Doduše,
u zadnje vrijeme ta mu se zvonjava činila poput uzbune za tornado; samo loše vijesti, jedino je
pitanje bilo u kom će smjeru krenuti razaranje.
Kad je odgovorio, s druge se strane začuo poput oceana dubok, otegnuti glas zamjenika
Ramseyja. »Trebali biste dobiti posmrtne ostatke najkasnije za četrdeset osam sati. Čak i s onim
što je pronađeno, patologinja je učinila što je trebala.«
»Hvala ti. Nešto neočekivano u preliminarnom izvješću?«
»Proturit će mi primjerak. Čim budem nešto znao, javim se.«
»Ovi iz odjela za umorstva otišli su prije nekih pola sata. Misle da je netko ubio mog oca,
zar ne? Detektivi mi nisu htjeli ništa reći, ali mislim, bio je ono očev jebeni prsten...«
Kad se gospojica Aurora oštro nakašljala, lecnuo se: »Oprostite, gospoja.«
»Što?« rekao je Ramsey.
»Moja majčica je ovdje.« Ramseyju se otelo »uh«, kao da je točno znao što slijedi kad
ispustiš bombu na »j« pred gospojicom Aurorom Tomovom. »Mislim, detektiv Merrimack je
rekao da će početi s ispitivanjem ljudi. Koliko će potrajati prije nego budu imali kakvu ideju što
se dogodilo?«
»Nemam pojma.« Uslijedi stanka. »Znaš li tko bi ga mogao ubiti?«
 Znam. »Ne znam.«
»Nemaš nikakvih sumnji?«
»Zvučiš kao onaj detektiv.«
»Oprosti, profesionalna deformacija. Onda, je li ti poznat netko tko bi mogao imati
motiv?«
»Znaš kakav je bio moj otac. Imao je neprijatelje na sve strane.«
»Prilično je osobno, međutim, odsjeći prst. Zakopati ga pred kućom.«
Pod prozorom spavaće sobe njegove majke, ni manje ni više. Ali nije kanio u to dublje
zadirati.
»Postoji, također, mnoštvo poslovnih ljudi koji su ga mrzili.« Bože, ovo je zvučalo kao
obrana. »I dugovao je novac, Mitch. Hrpu novca.«
»Zašto onda nisu zadržali prsten i založili ga? Gomila zlata.« Lane je otvorio usta. Onda
ih zatvorio. »Mislim da smo skrenuli s teme?«
»Nisam sasvim siguran.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Recimo samo da sam i prije štitio članove tvoje obitelji. I ništa to neće promijeniti.«
Lane je sklopio oči misleći na Edwarda. »Kako ću ti se ikad odužiti?«
»Zapravo, ja otplaćujem dug. Ali sad nije vrijeme za to. I postoji još jedan razlog zašto
sam nazvao. Danas su preuzeti posmrtni ostaci Rosalinde Freeland.«
Lane je odgurnuo tanjur. »Njezina majka?«
»Sin. Upravo je navršio osamnaestu, tako da je to zakonski moguće.«
»I?«
Uslijedi još jedna stanka, ovaj put dulja. »Bio sam tamo kad je došao. Jesi li ga vidio?«
»Nisam siguran da sam i znao da ima dijete.«
»Njegova fotografija sutra će biti na naslovnicama.«
»Zašto? Mislim, osim činjenice da mu je majka počinila samoubojstvo netom prije nego
što je pronađeno tijelo mog oca?«
»Aha, poslat ću ti sliku kad dovršimo razgovor. Nazvat ću te poslije.«
Kad je Lane prekinuo vezu, pogledao je preko puta u gospojicu Auroru. »Poznaješ Mitcha
Ramseyja, zar ne?«
»Poznajem, da. A ako ti bude želio reći odakle, reći će ti. To je njegova stvar, nije moja.«
Lane je odložio mobitel na stol i odustao od teme - jer, zar je imao drugu mogućnost?
Letimice pogledavši Lizzie, rekao je: »Misliš li da ikako možemo organizirati posjete žalovanja
ovdje u četvrtak?«
»Apsolutno.« Lizzie je kimnula. »Vrtovi i posjed su u izvrsnom stanju još od užine u
povodu Derbyja. Sve ostalo može se lako obaviti u kratko vrijeme. Što misliš?«
»Od četiri do sedam popodne u četvrtak. Pokop može biti samo za uži krug obitelji, i to u
petak ili u subotu. Ali želim se riješiti tih posjeta žalovanja.«
Gospojica Aurora se nagnula i gurnula tanjur pred njega. »Jedi.«
Nije imao priliku. Prije nego što se mogao i početi prepirati, gospodin Harris, batler,
otvorio je vrata. »Gospodine Baldwine, imate posjetitelja u prednjem salonu. Rekao bih da ga
niste očekivali, ali odbija otići.«
»Tko je to?«
»Gospodin Monteverdi iz Prospect Trusta.«
Lane se osovi na noge i sa sobom ponese mobitel i tanjur. »Vraćam se odmah.«
Gospojica Aurora uzme mu tanjur iz ruke. »A ovo će te čekati kad završiš. Ne jede se u
tom dijelu kuće.«
 »Da, gospoja.«
Nakon što je utisnuo poljubac u Lizziene usne, Lane je izišao, grabeći pustim hodnikom
koji vodi pokraj apartmana gospodina Harrisa, ureda Rosalinde Freeland - u kojem se ubila - i
jedne od triju praonica u palači. Taman se probijao prema javnim prostorijama kad mu se telefon
oglasio s porukom.
Nastavivši preko crno-bijelog mramornog poda predvorja, utipkao je zaporku i dospio tik
pred lučni ulaz u salon kad se na zaslonu ukazala fotografija koju mu je poslao Mitch Ramsey.
Lane je stao kao ukopan.
Nije mogao vjerovati u što gleda.
Sin koji je preuzeo Rosalindino tijelo... mogao je biti njegov blizanac.
 TRINAEST

Na sve strane ispisane tablice. Mnoštvo laptopa s Excelovim datotekama postavljenih u

polukrugu oko njega. Žuti notesi krcati žvrljotinama.
Jeffu Sternu bio je ovo uobičajen posao. Kao investicijski bankar s Wall Streeta, kruh je
zarađivao složenim matematičkim radnjama te pronalaženjem obrazaca i rupa u korporacijskim
financijskim izvješćima. Bio je maher upravo u onoj vrsti opsesivnog, temeljitog, zatupljujućeg
posla potrebnog da se pronađe smisao i izdvoji ono najvažnije iz počesto namjerno nejasnih i
mutnih kreativnih knjigovodstvenih tehnika, koje su se koristile za procjenu velikih
multinacionalnih kompanija.
»Došla sam vam osvježiti kupaonicu.«
Nije navikao, međutim, da mu se, dok radi, na pragu apartmana nalik onome u Four
Seasonsu koji mu je trenutačno služio kao ured, stvori plavuša od dvadeset i nešto godina.
Odnosno, osim onih koje bi katkad jedan od šupaka ženomrzaca iz septičke jame gdje je
radio naručio iz eskort-agencije.
A tek s onim njezinim teškim južnjačkim naglaskom sve skupa je zvučalo kao: »Doošlaa
saam vaam osvjeežiitii kuupaaooniicuu.«
Hrpa bijelih ručnika u njezinim rukama bila je poput ljetnog oblaka zaglavljenog na
zemlji, a ona sama divno je mirisala; nekakav ženskast parfem dopirao je do njega, milujući ga
kao da ga zaista dotiče. Lice joj je bilo takvo da mu je mladost bila najprivlačnija odlika, ali oči
su bile nevjerojatno plave, boje različka, a tijelo joj je onu odoru pretvorilo u nešto što bi moglo
proći kao kostim zločeste služavke za Noć vještica.
»Znate gdje je«, promrmljao je. »Da, znam.«
Uživao je u pogledu odostraga dok se prešetavala kao da je naga - i ostavila je vrata širom
otvorena dok je petljala oko umivaonika... zatim se duboko sagnula da potraži nešto u ormariću.
Ona njezina suknjica toliko se podignula da su ga zabljesnuli čipkasti rubovi njezinih čarapa.
Izvivši vrat, pogledala ga je. »Zovem se Tiphanii. Sa ›ph‹ u sredini i dva ›i‹ na kraju.
Odlazite li?«
»Molim?«
Uspravila se i naslonila na mramorni pult, tukama se oslonivši o obje strane bokova, tako
da joj se gornji dio uniforme rastvorio. »Torbe su vam skroz spakirane?«
Jeff baci pogled na krevet. Tamo su torbe, koje je do kraja nakrcao, bile širom rastvorene,
odjeća se iz njih prelijevala kao da su vojnici rasparanih trbuha. A te će stvari takve i ostati.
Njegov OKP bio je ograničen na tablice i stupce s brojkama. Nije mario u kakvom će stanju biti
to njegovo sranje kad se vrati kući na Manhattan. Za to služe praonice rublja.
Vratio je pažnju na služavku. »Moram se vratiti poslu.«
»Je li istina da ste s Manhattana? Iz New York Cityja?«
»Da.«
»Nikad bila.« Protrljala je noge jednu o drugu kao da ju je svladala potreba i željela je da
on to zna. »Uvijek sam željela tamo otići.« A onda se samo zabuljila u njega.
Ovo nije dobra ideja, pomislio je Jeff kad je ustao i prešao preko orijentalnog saga. Ovo
stvarno nije dobra ideja.
Zakoračivši u kupaonicu, zatvorio je za sobom vrata. »Ja sam Jeff«
 »Znam. Svi znamo tko si. Ti si onaj Laneov prijatelj.«
Spustio je kažiprst na dno njezina vrata. »Glasine se brzo šire.«
Usporeno je pratio mekanu kožu niz dekolte koji su tvorili reveri njezine uniforme. Ona
je, pak, počela teško disati, grudi su joj se nadimale.
»Došla sam se pobrinuti za tebe«, šapnula je. »Jesi li?«
Uniforma je bila siva, s bijelim ovratnikom i bijelim gumbima nalik biserima - a kad je
položio prst na onaj gornji, erekcija mu je pulsirala iza rasporka. Zadnja sedamdeset i dva sata
bila su brutalna, krcata brojki, glavobolja i loših vijesti. Što se njega ticalo, ova vrlo jasna ponuda
bila je poput kiše što pada na suhu zemlju.
Otkopčao je prvi gumb. Drugi. Grudnjak joj je bio crn, baš kao i samostojeće čarape.
Prignuvši se, poljubio joj je vrat, a kad se izvila unatrag, provukao je ruke oko njezina struka.
Kondom. Trebao mu je kondom - a poznajući Laneovu nekadašnju reputaciju, morao je imati koji
negdje u blizini...
Kad je širom rastvorio gornji dio uniforme i otkopčao prednju kopču njezina grudnjaka,
obnažio je njezine krute bradavice i, aha, bile su savršene. U isto je vrijeme pogledao iza nje i
otvorio prvu ladicu.
Svaka čast, pomislio je kad je pronašao paketić s tri jarkoplava zapakirana kondoma
marke Trojan.
Nije se ni snašao, a već je služavki svukao sve osim samostojećih čarapa. Bila je
veličanstvena, prirodnih dojki i dobrih bokova, podatnih bedara i slatkoga mesa. Ostao je
odjeven, i navukao je jedan od onih kondoma ne gubeći ritam.
Tiphanii, s dva »i« na kraju, točno je znala kako ga obuhvatiti nogama i zaključati
gležnjeve iza njegovih kukova i, aha, kakve je samo zvukove ispuštala u njegovo uho. Posadivši
jedan dlan pokraj antiknog zrcala na zidu, dok joj je drugim držao struk, stao je nabijati. Kad ga
je ščepala za ramena, sklopio je oči.
Bilo je tako prokleto dobro. Iako je bilo anonimno, i očito posljedica toga što je bio
neznanac koji se činio egzotičnim. Katkad, međutim, valja iskoristiti prednost onoga što ti se
nađe na putu.
Dosegnula je oslobođenje prije njega. Ili je barem od toga napravila predstavu; nije bio
siguran, a nije mu smetalo ako je i glumila.
Njegov je orgazam bio pravi, međutim, snažan i razoran, podsjetnik da je, barem njemu,
pravo meso uvijek bolje od alternative. Kad je svršio i hvatao dah, Tiphanii se privila uz njegova
prsa. »Mmm«, šapnula mu je u uho. »Ovo je bilo dobro.« Da, bilo je, pomislio je dok se izvlačio.
»Onda to ponovimo«, zastenjao je kad ju je podignuo i uputio se prema krevetu.

Dolje u salonu Lane je pustio da Ricardo Monteverdi govori iako je točno znao koliko
duguju i koliko će stanje biti alarmantno za Monteverdija ako se ti milijuni ne otplate.
Čaša Family Reservea pomogla mu je da ubije vrijeme - i ublaži opeklinu na mrežnicama
od one fotografije Rosalindina sina. Kosa, oči, oblik lica, tjelesna građa...
»A vaš mi brat nije izišao u susret.«
Okej, govor se primicao kraju. »Edward više nije sasvim uključen u obiteljske poslove.«
»A naziva se sinom...«
»Pazite na jezik«, oštro ga je presjekao Lane. »Svaka uvreda upućena mom bratu uvreda
je i meni.«
»Ponos znade biti skupocjen luksuz.«
»Kao i profesionalni integritet. Naročito ako se temelji na neistinama.« Lane je nazdravio
tipu burbonom. »Ali skrenuli smo s teme. Nisam bio ovdje dvije godine, i moram se hrvati s
gomilom toga u svjetlu nesretne očeve smrti.«
Nastupila je stanka tijekom koje je Monteverdi očito prilagođavao svoj pristup. Kad je tip
najzad ponovno progovorio, glas mu je bio istodobno blag i agresivan. »Morate shvatiti da se ta
pozajmica mora odmah otplatiti.«
Smiješno, jer prije samo tjedan dana rok je bio dva tjedna. Možda je odbor Prospect
Trusta nešto dočuo ili je netko ušao u trag pozajmici.
Lane se pitao kako je tip uspio sklopiti dogovor a da ga nisu uhvatili.
»Čekamo sudbenu potvrdu oporuke«, rekao je Lane, »i nemam pristup nijednom od
obiteljskih računa osim vlastitom, kao što nisam ni opunomoćen za one majčine, a otac je odredio
svog odvjetnika, Babcocka Jeffersona, kao izvršitelja oporuke. Ako želite biti isplaćeni, trebali
biste se obratiti gospodinu Jeffersonu.«
Kad je Monteverdi pročistio grlo, Lane je pomislio: Aahh, znači tip se već bio zaputio tim
putem, no bio je odbijen.
»Mislio sam, Lane, da bi se radije osobno ovim pozabavio.«
»A zašto?«
»Ionako već imaš dovoljno toga što bi trebao skriti od medija.«
»Očeva smrt je već u vijestima.«
»Nisam na to mislio.«
Lane se nasmijao te ustao i otišao do bara postavljenog na brončanim kolicima. »Recite
mi nešto, kako mislite pustiti informaciju da je moja obitelj švorc a pritom ne uvaliti i sebe?«
Osvrnuo se preko ramena. »Mislim, budimo otvoreni, može? Prijetite mi nekakvim
razotkrivanjem, a čak i ako ste u svemu tome sudjelovali anonimno, kako će se to odraziti na vas
kad odbor dozna za tu pozajmicu koju ste vi i moj otac zajedno skuhali? Ne stojimo najbolje u
ovom trenutku, a to ste morali znati kad ste odobrili zajam. Imate pristup svim povjerljivim
informacijama. Znate prokleto dobro koliko je novca bilo, a koliko nije, na onim našim
računima.«
»Pa, mislio sam da ćete htjeti poštedjeti majku sramote...«
»Moja majka nije izišla iz kreveta gotovo tri godine. Ne čita novine, a jedini gosti koje
prima su njezine njegovateljice - i svaka će bespogovorno poslušati moje zapovijedi, inače će
ostati bez posla. Recite, jeste li isto ovo pokušali i s mojim bratom kad ste s njime razgovarali?
Vjerujem da niste bogzna što postigli.«
»Nisam učinio ništa osim pomogao starom prijatelju. Vaša obitelj, međutim, neće
preživjeti skandal - i morate znati da je zaklada vaše majke ozbiljno presušila. Mimo mog znanja,
vaš otac je povukao sva sredstva dan prije smrti. Ostalo je manje od šest milijuna. Zaklada vaše
sestre ne postoji. Zaklada vašeg brata Maxa je opustošena. Edwardova imovina je na nuli. A da
ne biste pomislili da je razlog tomu naše loše upravljanje, vaš je otac preuzeo skrbništvo nad
svime čim je vašu majku proglasio nesposobnom. A prije nego što me upitate zašto smo mu
dopustili sve što je učinio, podsjetit ću vas da je djelovao u skladu sa zakonom.«
Dakle. Nije li to bila divna vijest? Šezdeset osam milijuna činilo se kao velika stvar.
Zatim stotinu i četrdeset milijuna. A sad... Nestalo je stotine milijuna.
Lane je okrenuo leđa Monteverdiju dok je podizao čašu. Nije želio da taj čovjek opazi
kako mu se tresu ruke.
Šest milijuna na računu majčine zaklade većini je bilo bogatstvo. Ali samo s troškovima
kućanstva Easterlyja, taj će se iznos rastopiti za manje od pola godine.
»Bio bih ovo objasnio i vašem bratu«, promrsio je Monteverdi. »Ali nije bio voljan
slušati.«
»Prvo ste otišli njemu, a onda Babcocku?«
 »Zar mi možete zamjeriti?«
»Je li vam Babcock rekao gdje je otac spremio sav taj novac?« Lane je zatresao glavom.
»Nije važno. Da jest, ne biste bili ovdje.«
Laneov je mozak skakutao naokolo, a onda je pogledao bocu s pićem koja mu je maločas
bila u ruci.
Barem je znao kamo može posegnuti da nabavi nešto gotovine.
»Koliko će mi vremena kupiti deset milijuna?« čuo se kako govori.
»Nemate toliko...«
»Zavežite i odgovorite na pitanje.«
»Mogu vam dati još tjedan dana. Ali trebat će mi prijenos sredstava. Do sutra popodne.«
»A to će smanjiti dug na četrdeset tri milijuna?«
»Ne. To je cijena za riskiranje mog ugleda zbog vaše obitelji. Iznos duga ostaje isti.«
Lane ga je ošinuo pogledom preko ramena. »Ma pravi ste kavalir.«
Uvaženi je gospodin zatresao glavom. »Ovo nije ništa osobno, gospodine Baldwine. Nego
posao. A s poslovnog stajališta, mogu... odgoditi stvari za neko kraće vrijeme.«
Hvala, gade, pomislio je Lane. »Sutra ćete dobiti svoj krvavi novac. Sutra.«
»Bio bih silno zahvalan.«
Nakon što mu je Monteverdi dao podatke kamo treba prebaciti sredstva, tip se duboko
naklonio te se sam zaputio prema izlazu. U tišini koja je zavladala, Lane je izvukao telefon. Znao
je gdje će nabaviti novac. Ali trebat će mu mala pomoć.
 ČETRNAEST

»Trebaš mi to učiniti.«
Kad je Edward prislonio slušalicu na uho, glas njegova brata Lanea bio je sumoran - kao i
vijesti. Sve je nestalo. Zaklade su presušile. Naraštajima stjecano bogatstvo dematerijaliziralo se.
»Edwarde? Moraš otići do nje.«
Zbog nekog razloga, Edward je pogledao prema kuhinji. Shelby je bila uz štednjak
miješajući nešto u loncu a što je mirisalo šokantno dobro.
»Edwarde.« Lane je opsovao. »Halo?«
Shelby je pramen kose ispao iz konjskog repa pa ga je zataknula za uho, kao da ju je
živcirao dok je zurila dolje u juhu. Gulaš. Umak. Što bilo da bilo.
Presvukla je traperice, ali ne i čizme, košulju, vestu. Uvijek je pokrivena, odsutno je
zamijetio, kao da joj je bilo hladno. Kad je na njoj počeo primjećivati te sitnice? »Dobro«,
prasnuo je Lane. »Ja ću se za to pobrinuti...«
»Ne.« Edward je premjestio težinu i okrenuo se od kuhinje. »Idem ja.«
»Novac se mora prebaciti sutra. Monteverdi mi je dao upute i brojeve računa. Poslat ću ti
ih u poruci.«
»Nemam mobitel. Javit ću ti gdje ćeš poslati podatke o računu.«
»U redu. Ali ima još nešto.« Nastupi stanka. »Pronašao sam nešto. Očevo. Pokušao sam te
prije dobiti.«
»Oh? Lik je ostavio djelić sebe? Ima li novčanu vrijednost? Dobro bi nam došla bilo
kakva pomoć.«
»Zašto to tako govoriš?«
»Upravo si mi rekao da, zapravo, više nemamo novca. Prilično razuman optimizam s
obzirom na ograničenja.«
Opet uslijedi trenutak tišine. A onda je Lane objasnio što je točno pronađeno u gredici
bršljana.
Kako Edward nije ništa rekao, njegov je brat promrmljao: »Ne činiš se iznenađenim. Ni
za što, zapravo.«
Edwardove oči polete prema zastorima navučenima preko prozora.
»Halo?« rekao je Lane. »Znao si, je li? Znao si da nema novca, zar ne?«
»Sumnjao sam.«
»Reci mi nešto. Kolika je vrijednost očeve police životnog osiguranja?«
»Sedamdeset pet milijuna«, čuo se Edward kako govori. »Životno osiguranje preko
tvrtke. Barem je toliko bilo dok sam bio tamo. Idem sad. Nazvat ću te.«
Edward je spustio slušalicu i duboko udahnuo. Načas, brvnara se stala okretati oko mjesta
na kojem je stajao, ali voljom je ispravio stvari.
»Moram ići«, rekao je.
Shelby se osvrnula. »Kamo ćeš?«
»Posao.«
»Nova kobila o kojoj si razgovarao s Moeom i njegovim sinom?«
»Da. Ostaviš mi malo od večere?« Kad su joj se obrve podignule, zaboljelo ga je usred
grudi kao da je uboden. »Molim te.«
 »Kasno se vraćaš?«
»Ne bih rekao.«
Edward je bio na pola puta do vrata kad se sjetio da nema automobil. Njegov je Porsche
skupljao prašinu u garažama Easterlyja.
»Smijem li, molim te, posuditi tvoj kamionet?« upitao je.
»Zar ne ideš s Moeom ili Joeyjem?« Kad je samo slegnuo ramenima, Shelby je zavrtjela
glavom. »Ručni je mjenjač.«
»Snaći ću se. Gležanj mi je već bolje.«
»Ključevi su unutra, ali mislim da ne...«
»Hvala.«
Odšepao je iz brvnare nemajući mobitel, novčanik, vozačku dozvolu i ništa u želucu da ga
okrijepi, ali bio je trijezan i znao je točno kamo ide.
Shelbyn stari kamionet imao je upravljač uglačan od upotrebe, izblijedjelu upravljačku
ploču, a tapecirung u kabini bio je toliko istrošen da je i on bio gladak poput pločica. No gume su
bile nove, motor se bez teškoća pokrenuo i kamionet je pojurio kao metak, sve je išlo glatko kao
po loju.
Uključivši se u promet na Route 42, zaputio se u predgrađe. Kvačilo uopće nije bilo toliko
kruto, ali svejedno mu je rasturalo gležanj i koljeno, i shvatio je da već dugo vozi u trećoj. Sve u
svemu, bio je tup dok je vozio. Odnosno, emotivno tup.
Nakon mnogih kilometara, kuće su počele bivati sve veće, a posjedi profesionalno
održavani, kao da je bila riječ o unutarnjem prostoru, a ne vanjskome. Bilo je tamo otmjenih
kapija, kamenih zidova i skulptura na valovitim travnjacima. Dugački prilazi i rijetka stabla.
Nadzorne kamere. Rolls-Roycevi i Bentleyji na cesti.
Obiteljsko imanje Sutton Smythe bilo je na uzvisini s lijeve strane. Brežuljak nije bio
onoliko visok kao onaj na kojem je izgrađen Easterly, a georgijanska palača od opeke izgrađena
je tek početkom 20. stoljeća, no površinom od gotovo tri tisuće četvornih metara bila je veća od
Edwardove bivše kuće.
Prilazeći kapiji, rukom je spustio prozor, a zatim se protegnuo i utipkao zaporku na
tipkovnici. Kad su se velike željezne rešetke u sredini razdvojile, krenuo je vijugavom cesticom,
a pred njime se rascvjetala palača, njezin golemi otisak protezao se nad pokošenom travom. Kuća
je bila uokvirena magnolijama, baš kao i Easterly, no bila su na imanju i druga golema stabla.
Tenisko igralište bilo je sa strane, diskretno skriveno živicom, a garaže su nestajale u daljini.
Prilaz je zakretao ispred palače, a u nizu su bili parkirani crni Lincoln Town Car,
Mercedes C63, skromni Camry te dva terenska vozila sa zatamnjenim staklima.
Zaustavio je Shelbyno vozilo s pogonom na sva četiri kotača i prikolicom što je bliže
mogao glavnom ulazu, a onda se izmigoljio i odšepao prema izrezbarenim vratima palače. Kad je
upotrijebio mjedeni obruč za kucanje, sjetio se svih onih trenutaka kad bi dolazio ovamo s crnom
kravatom i kad bi samo ušao. Ali više nije bio toliko blizak sa Sutton.
Batler Smytheovih, gospodin Graham, otvorio je tu stvar. Ma koliko inače bio pribran, oči
su mu se razrogačile, i ne samo zbog činjenice da je Edward bio u trapericama i običnoj košulji
umjesto u kakvom odijelu.
»Trebam vidjeti Sutton.«
»Žao mi je, ali ima goste...«
»Poslom.«
Gospodin Graham je naherio glavu. »Dakako. U salon, ako vam odgovara?«
»Znam put.«
Edward je šepajući ušao, pa prošao kroz predvorje i pokraj radne sobe, zaputivši se u
suprotnom smjeru od koktel-zabave koja se odvijala u glavnoj primaćoj sobi. S obzirom na onaj
usklađeni par terenaca, po svoj je prilici na večeru došao guverner Kentuckyja, a Edward je
mogao samo nagađati o čemu se razgovara. O poslu s burbonom. Možda i o prikupljanju
sredstava. Za škole.
Sutton je bila itekako povezana s gotovo svime u državi.
Možda će se i sama jednoga dana natjecati za taj vrući stolac.
Sigurno bi glasao za nju.
Kad je ušao u golemu prostoriju, ogledao se oko sebe i pomislio na to kako dugo nije bio
baš u ovoj sobi. Kad je zadnji put ušao ovamo? Nije se mogao točno sjetiti... i dok je odmjeravao
limunožute svilene zidne tapete, proljetno zelene damastne zastore, kićankama urešene kauče te
ulja na platnu Sisleyja, Maneta i Morisota, zaključio je da, kao i luksuzni hoteli, domovi onih s
pedigreom odišu određenom sterilnošću: nema tu suvremene umjetnosti, sve je savršeno
usklađeno i od neprocjenjive vrijednosti, nema drangulija ni bilo čega suvišnog, tek nekoliko radi
dojma postavljenih obiteljskih fotografija u blistavim, srebrnim okvirima.
»Kakvo iznenađenje.«
Edward se trapavo okrenuo i, načas, ostao šutke.
Sutton je imala crvenu haljinu, smeđu je kosu začešljala u punđu, a parfem joj je, kao i
uvijek, bio Must de Cartier. Ali povrh svega toga? Imala je rubine koje joj je kupio.
»Sjećam se tih naušnica«, blago je rekao. »I tog broša.«
Jedna od njezinih dugačkih ruku poleti prema ušnoj resici. »I još uvijek mi se sviđaju.«
»Još uvijek ti pristaju.«
Van Cleef &Arples, diskretno umetnuti burmanski ljepotani optočeni dijamantima.
Komplet joj je kupio kad je unaprijeđena na mjesto potpredsjednice korporacije Sutton Distillery.
»Što ti se dogodilo s gležnjem?« upitala je.
»Sudeći po svem ovom crvenilu, večeras je zasigurno tema Sveučilište u Charlemontu.
Naprijed, Orlovi! Gazi Tigrove! Stipendije? Ili proširenje stadiona Papa John?«15
»Dakle, ne želiš razgovarati o svojoj ozljedi.«
»Izgledaš... prelijepo.«
Sutton je ponovno stala petljati s naušnicom, premjestivši težinu. Ova je haljina vjerojatno
bila od Calvina Kleina, iz maison de haute couture, nipošto iz konfekcijske linije, kroja toliko
čistog i elegantnog da je u središte pozornosti stavljao ženu koja je nosi, a ne svilu.
Pročistila je grlo. »Ne mogu pojmiti da si mi došao čestitati.«
»Na čemu?« upitao je. »Nije važno. Zašto si došao?«
»Trebam isplatu one pozajmice.«
Izvila je obrve. »Ma zbilja? Ovo je promjena prioriteta. Prošli put kad si započeo ovu
temu, zahtijevao si da raskinem tu stvar.«
»Imam broj računa za prijenos.«
»Što se promijenilo?«
»Gdje bi željela da proslijedim podatke o računu?«
Sutton je prekrižila ruke i suzila pogled. »Čula sam za tvog oca. Danas na vijestima.
Nisam znala da je počinio... Žao mi je, Edwarde.«
Pustio je da to visi tamo gdje je i bilo. Nema šanse da će s bilo kime raspravljati o smrti, a
kamoli s njom. U tišini je odmjeravao njezino tijelo, prisjećajući se kako je to bilo kad ju je
dodirivao, zamišljajući kako joj ponovno prilazi i miriše kosu, kožu - samo što bi, ovaj put, znao
da je to ona.
Bože. Želio ju je nagu i opruženu pred sobom, ništa osim glatke kože i jecaja dok je
prekriva svojim tijelom.
 »Edwarde?«
»Hoćeš li isplatiti pozajmicu?« navaljivao je. »Razgovor katkad pomaže.«
»Onda razgovarajmo o tome gdje možeš prebaciti tih deset milijuna.«
Koraci u hodniku ponukaju ga da okrene glavu.
Ma tko bi to rekao, pomislio je kad se pod ukrašenim lukom prolaza pojavio guverner,
glavom i bradom.
Guverner Dagney Boone bio je, da, potomak onog Daniela16, i imao lice kakvo bi trebalo
biti na novčanici od dvadeset dolara. U dobi od četrdeset sedam, imao je glavu punu prirodno
tamne kose, tijelo istesano satima tenisa, te je odisao ležernom moći muškarca koji je upravo
premoćno osvojio drugi mandat. Dvadeset tri godine bio je u braku sa svojom srednjoškolskom
dragom, imao troje djece, no prije četiri godine supruga je preminula od raka.
Otada je bio samac, barem koliko je to javnosti bilo poznato.
No dok je gledao Sutton, nije to bio pogled jednog političara. Taj se pogled zadržao malo
predugo, kao da uživa u onome što vidi.
»Znači, ovo je spoj«, otegnuo je Edward. »S policijskim snagama kao pratiocima.«
Boone je pogledao preko puta - pa pogledao još jednom, kao da nije uopće prepoznao
Edwarda. Ignorirajući porugu i zatomivši šok, Boone je zagrabio naprijed s ispruženim dlanom.
»Edwarde. Nisam znao da si se vratio u Commonwealth. Iskrena sućut zbog očeve smrti.«
»Samo se dio mene vratio.« Edward je protresao ponuđeno samo zato što ga je Sutton
šibala pogledom. »Čestitam na pobjedi u studenome. Opet.«
»Čeka nas puno posla.« Guverner je letimice pogledao Sutton. »Oprostite što vas
prekidam, ali osoblje se pita gdje želiš večeru? Ili da možda postave još jedno mjesto za stolom?
Ponudio sam se otkriti.«
»Neće ostati...«
»Neću ostati...«
»Stereo«, nasmiješio se guverner. »Dobro. Onda vas ostavljam. Drago mi je što sam te
vidio, Edwarde.«
Edward je kimnuo i nije mu promaknulo kako je tip na odlasku blago stegnuo Suttoninu
ruku.
»Novi dečko?« otegnuo je kad su ponovno ostali nasamo.
»Ne tiče te se.«
»Nisi porekla.«
»Gdje želiš da ti se pošalje novac...«
»Zašto ne odgovoriš na pitanje...«
»Zato što ne želim.«
»Znači, ipak jest spoj.«
Njih dvoje naglo zastanu, iskre su frcale zrakom među njima, gnjev i nešto posve erotično
nabijalo je čestice koje su ih razdvajale - ili je barem s njegove strane postojala ta seksualna
komponenta. I nije si mogao pomoći. Oči su mu prekapale po njezinoj haljini i svlačio ju je u
mislima, vidjevši je nagu u svoj njezinoj ljepoti.
Ali zaslužila je bolje od toga. Bolje od njega. Zaslužila je uzornog tipa nalik Govnaru
Dagneyju sa svom onom njegovom uzornom prošlosti, izgledom ljepuškastog dječaka i
političkom moći. Guverner je bio čovjek koji bi bio uz nju u svim njezinim obvezama, izvlačio
joj stolicu i skakao na noge kad bi krenula u toalet da osvježi ruž. Govorio bi joj što treba čuti, ali
i ono što želi da govori. Pomogao bi joj u poslu, kao i s ocem. Njih dvoje bi postigli sjajne stvari
za državu, također.
I da... Govnar Dagney zasigurno bi se prema njoj ophodio kako to Edward ne bi mogao ni
sanjati.
Sklopio je vjeđe i duboko udahnuo. »Ta pozajmica. Hoćeš li postupati po uvjetima? Nema
razloga da to ne učiniš. Kamatna stopa je povoljna i imaš osigurano primarno i isključivo pravo
na Easterly. Sigurna si.«
»Zašto si promijenio mišljenje?«
»Je li to - da?«
Slegnula je jednim od elegantnih ramena. »Sklopila sam posao u dobroj vjeri i imam pri
ruci gotovinu.«
»Dobro.«
Dok se slušao kako joj smireno pojašnjava da će joj Lane porukom poslati podatke, mislio
je na to kako, nešto niže niz hodnik, guverner gorljivo čeka da se ona vrati i izgleda lijepo i
zanosno, ne zato što je bila slobodna žena, nego zato što je s onom ljepotom i pameću bilo
nemoguće da je muškarac ne primijeti, za njom ne čezne, ne žudi.
I gle čuda, Edwarda zapanji nagon da ode u onu prostoriju i počini vrhunsko ubojstvo
tako što će guverneru Commonwealtha o glavu tresnuti zdjelu s juhom. Dakako, usput bi bio
ustrijeljen, s pravom, ali time bi se riješila hrpa problema, zar ne?
»Sredstva će biti tamo ujutro«, rekla je. »Do jedanaest.«
»Hvala ti.«
»Je li to sve?«
»Deset milijuna je dovoljno, da.«
Edward se zaputio prema izlazu iz prostorije, ali onda se vratio istim putem i stao pred
Sutton. »Budi oprezna s našim časnim guvernerom. Moral političara nije na dobrom glasu.«
»A tvoj jest?«
Ispružio je ruku i palcem okrznuo usne. »Nimalo. Reci mi nešto: hoće li ostati večeras
ovdje?«
Sutton mu je odgurnula ruku. »Ne tiče te se, ali ne, neće.«
»Mislim da bi on to želio.«
»Lud si. I prestani.«
»Zato što uviđam da mu se sviđaš? Kako to može biti uvredljivo?«
»On je guverner Kentuckyja.«
»A to nešto mijenja na stvari? Još uvijek je muškarac.«
Podignuvši bradu, zagledala se preko njegova ramena. »Dobio si što si tražio. Znaš gdje
su vrata.«
Kad je krenula da ga obiđe, rekao je: »Kad te pokuša poljubiti nakon ove zabave, sjeti se
da sam ti to rekao.«
»O, mislit ću na tebe, ali ne na takav način.«
»Onda misli da sam ja na tvojim usnama.«
 PETNAEST

Dok je Lane tumarao prostorijama Easterlyja, sve je oko njega bilo tiho. Što je bilo
neobično. Kad je pod istim krovom više od sedamdeset članova osoblja, što stalnih, što
privremenih, i pola tuceta članova obitelji, obično netko stalno ulazi i izlazi.
Čak je i onaj engleski batler bio in absentia. Iako je to bilo manje jezivo, a više
dobrodošlo.
Vani, noć je padala, tama se spuštala nad zemljom, razmazavši rubove charlemontskog
drveća i tekući rub rijeke Ohio sivim i crnim nijansama.
Provjerivši telefon, opsovao je jer Edward još nije nazvao, a kako bi prigušio nelagodu,
otvorio je francuska vrata i izišao na terasu s pogledom na vrt i rijeku tamo dolje. Dok je odlazio
do najdaljeg ruba terase, njegove su mokasine stupale po kamenim pločama oštrim zvukom zbog
kojeg je pomislio na kletve.
Činilo se nevjerojatnim da su sva ova raskoš oko njega, cvijeće i gredice bršljana, stare
kamene skulpture, procvjetale voćke, kućica uz bazen i velebnost poslovnog centra... bili išta
osim čvrsti poput kamena. Vječni. Nepromjenjivi.
Pomislio je na sve što je bilo u kući - na slike starih majstora, perzijske sagove i one iz
Aubussona, lustere od kristala Baccarat, prvoklasnu srebrninu od Tiffanyja i Christoflea, pa čak i
Paula
Reverea, porculan Meissen, Limoges i Sévres, komplet posuđa Royal Crown Derby i
bezbrojne čaše Waterford. A onda još i na majčin nakit, kolekciju toliko golemu da joj je sef bio
veličine nečijeg ormara.
Sva ta imovina morala je vrijediti sedamdeset ili osamdeset milijuna dolara. A i trostruko
više od toga ako se računaju slike - na kraju krajeva, imali su tri propisno dokumentirana
Rembrandta, zahvaljujući opsesiji djeda i bake tim velikim umjetnikom.
Problem? Ništa od svega nije bilo u obliku gotovine. A prije nego što sve, takoreći,
pozeleni, valjat će proći vrednovanja, procjene, organizirati dražbe, i sve će biti strahovito javno.
Usto, trebat će platiti proviziju Christie’su ili Sotheby’su. Možda bi sve brže išlo na privatnim
rasprodajama, ali i za njih će trebati posrednici i vrijeme.
Bilo je to kao da prinosiš sante leda vatri. Korisno, ali nedovoljno brzo.
»Hej.«
Okrenuo se prema kući. »Lizzie.«
Kad je ispružio ruke, spremno mu je prišla, i pritisak je načas popustio. Bila je povjetarac
u njegovoj kosi kad je bilo vruće, slatko olakšanje kad spusti teret, izdah kad sklopi oči prije
prijeko potrebna sna.
»Želiš li večeras ostati ovdje?« upitala je kad mu je pomilovala leđa.
»Ne znam.«
»Možemo, ako želiš. Ili ja mogu otići i ostaviti te malo na miru.«
»Ne, želim biti s tobom.« I dok je prelazio rukom gore-dolje po njezinu struku, samo se
želio još više priviti uz nju. »Dođi ovamo.«
Uzevši joj ruku, poveo ju je iza ugla pa u vrt koji je bio njezinih ruku djelo. Prošli su
pokraj službenog staklenog vrta pa nastavili ciglenom stazom što vodi do bazena. Tijelo mu se
još više zagrijalo kad su se zatvorili u kući za presvlačenje s onim nadstrešnicama i trijemom,
počivaljkama, šankom i roštiljem. Sam bazen bio je osvijetljen s dna; akvamarinski sjaj bivao je
intenzivniji kako su posljednje zrake sunca nestajale nad rijekom tamo preko puta u Indiani.
Cvrčci su cvrčali, ali bilo je još prerano da iziđu krijesnice. Čarolija blage, vlažne noći
bila je posvuda, melodija erotična poput nevidljiva obnažena tijela.
U kućici uz bazen bile su tri svlačionice, svaka s vlastitim tušem i kadom, a prvu je
odabrao zato što je bila najveća. Zatvorivši vrata i zaključavši ih, odvukao je Lizzie u dio za
sjedenje.
Svjetla je ostavio ugašenima. Kako je svjetlucanje s bazena dopiralo unutra, mogao je
sasvim dovoljno vidjeti.
»Cijelog sam dana na ovo čekao.«
Dok je govorio, privukao ju je sebi, osjećajući je na prsima, njezine kukove na svojima,
njezina ramena pod njegovim rukama.
Usne su joj bile mekane i slatke, a kad je liznuo unutra, dahnula je šapnuvši mu ime pa je
poželio prodrijeti puno dublje i puno brže. Ali imao joj je štošta reći. Sumnje od kojih je strepio i
koje je morao podijeliti. Skovati planove.
»Lizzie...«
Ruke su joj prošle kroz njegovu kosu. »Da?«
»Znam da je ovo pogrešan trenutak. Na toliko mnogo razina.«
»Možemo se vratiti u kuću, u tvoju sobu.«
Odvojio se od nje i stao koračati skučenim prostorom. Što je bilo kao da netko pokušava
šetati ormarićem u teretani. »Želio sam da ovo bude savršeno.«
»Pa onda se vratimo.«
»Volio bih da ti imam više za ponuditi. I imat ću. Nakon svega ovoga. Ne znam kako će
izgledati, ali bit će nešto u budućnosti.« Bio je svjestan da trabunja, govori sam sa sobom.
»Možda je to ona farma o kojoj sanjariš, ili automehaničarska garaža. Ili večera. Ali kunem se da
neće uvijek biti ovako.«
I bit će razveden. Dovraga, možda bi trebao pričekati?
Ali ne, zaključio je. Život se u ovom trenutku činio silno neizvjesnim, i uvijek je žalio za
trenucima koje su propustili. Čekanje da učini pravu stvar, da učini što želi i treba za sebe i onu
koju je volio, bilo je za sretne neznalice koji još nisu doživjeli tragediju u životu.
K tome, želio je njihovu budućnost započeti daleko od Easterlyja i Charlemonta, upravo
sad i ovdje. Želio je da ona zna, u duši, da mu je najvažnija. Čak i dok je Rim gorio, bila je važna,
i ne zato što mu je bila nekakva zrakoplovna karta za bijeg iz pakla. Nego zato što ju je volio i
jedva čekao da zajedno izgrade život.
Štoviše, očajnički je žudio za slobodom koju je pokušavao steći tijekom ove strašne
pokore.
Dok ju je gledao, Lizzie je samo vrtjela glavom i smiješila mu se. »Ne treba mi ništa osim
tebe.«
»Bože... volim te. I ovo bi trebalo biti savršeno.«
Primjerice, da se događa na nekom drugom mjestu. S prstenom i šampanjcem i gudačkim
kvartetom...
Ne, pomislio je kad se kako treba usredotočio na svoju Lizzie. Nije ona Chantal. Nisu je
zanimali oni popisi uzvanika u ladanjskom klubu samo kako bi ih mogla podijeliti s
prijateljicama na »vjenčanim olimpijskim igrama«.
Spustivši se na koljeno, Lane je uzeo njezine ruke i u svaku utisnuo poljubac. Kad su joj
oči zasjajile, kao da je najednom naslutila što slijedi i nije mogla vjerovati, shvatio je da se
smiješi. Kućica uz bazen. Tko bi rekao da će se to dogoditi u kućici uz bazen?
Pa, bolje i to nego ispred pola odjela charlemontske policije s izvučenim pištoljima.
»Hoćeš li se udati za mene?« rekao je.
 ŠESNAEST

Edward je krenuo duljim putem kući, kružeći seoskim cestama što su vijugale uokolo
čuvenih konjskih farmi okruga Ogden. Prednja svjetla Shelbyna kamioneta bila su jedino
osvjetljenje u ovom valovitom krajoliku, a prozor s njegove lijeve strane bio je do kraja spušten.
Zrak je bio topao i blag na njegovu licu i duboko je udisao... ali ruke su mu bile čvrsto stegnute
na upravljaču, a u želucu mu se valjalo.
Stalno je mislio na Sutton i onog njezina političara.
Zbilja, koliko je načuo, Govnar Dagney bio je fini gospodin. Guverner je bio vjeran svojoj
supruzi, a za razliku od mnogih muškaraca, kad je postao udovac, nije odjurio s kakvom dvadeset
petogodišnjom unajmljenom muškom fantazijom. Umjesto toga, posvetio se djeci i državi. I
zaista se moglo povjerovati u istinitost svega toga, jer da je postojalo bilo što drukčije, novine bi
to objavile ili bi njegovi protivnici to objelodanili tijekom kampanje.
Stoga, da, kako se činilo, bio je to fini gospodin od glave do pete. Što ne znači da je bio
beživotan od vrata pa nadolje. Kvragu, čovjek bi bio lud da ne prepozna Sutton kao rasnu ženu. A
nije joj odmagala ni činjenica da vrijedi milijune.
Čak i da je bila bez dolara, međutim, nije joj bilo premca. Bila je staložena. Duhovita.
Strastvena. Luckasta, ljupka i pametna. Kadra usprotiviti se muškarcu i prozvati ga zbog gluposti,
a istodobno ga natjerati da osjeti svaki miligram testosterona u tijelu.
Ali u jednom je bila u krivu. Taj čovjek, bio on guverner ili ne, večeras će joj se
nabacivati. Govnar.
Najbjednije od svega, međutim, bilo je to da Edwarda zapravo nisu toliko zabrinjavali
guvernerovi nježni osjećaji. Pravi razlog njegovoj besciljnoj vožnji ukrug bio je Suttonin
legitiman odgovor, ma koliko to mrzio priznati.
Sve u svemu, Govnar Dagney bio je krasan muškarac, na bezbroj načina dostojan Sutton.
A ona će to shvatiti.
I Edward ništa u vezi s tim nije mogao poduzeti.
Ne bi ni trebao, zaboga. Stvarno, koji mu je vrag? Zašto bi je, za ime Božje, želio
prevarom odvratiti od potencijalno uspješne, zadovoljavajuće, zdrave veze...
Zato što je želim za sebe.
Kad je unutarnji glas stupio na središnju pozornicu, samo ga je činjenica da nema pravo
uništiti Shelbyn kamionet spriječila da se ne zabije u prvo stablo, a sve kako bi ušutkao tu stvar.
Stoga se zadovoljio s nekoliko udaraca po upravljaču i zasipanjem unutrašnjosti kabine
bombama na »j«.
Mnogo kilometara poslije, kad se najzad odlučio zaista odvesti na farmu Red &Black,
umjesto da se vozika naokolo kao kakav šesnaestogodišnjak čija djevojka, navijačica, ide na
maturalni ples s drugim nogometašem, otkrio je da je uspio spržiti gotovo pola spremnika za
gorivo. Skrenuvši na Shellovu benzinsku postaju, zaustavio se pred jednom od tri slobodne crpke
i mašio za kreditnu karticu - ali, ma kakvi. Nema novčanika.
Opsovavši, vratio se i nastavio prema glavnom ulazu na Red &Black. Kad je prošao
između dva kamena stupa, nije bio ni blizu smirenosti, ali cjelonoćno vozikanje i pražnjenje
Shelbyna spremnika nije bilo rješenje. To će ga samo dovesti do potrebe za autostopiranjem i
neugodnim razgovorom kad ona i Moe i/ili Joe budu morali otići po njezin kamionet da ga vrate
kući.
Nakon što je parkitao pred konjušnicom B, uzeo je ključ, a zatim se vratio istim putem da
podigne prozor. Odšepavši do brvnare, otvorio je vrata, očekujući da tamo neće biti nikoga.
Umjesto toga, Shelby je spavala u njegovu naslonjaču, nogu privučenih grudima i glave
nagnute ustranu. Pogledavši mimo nje, vidio je da je kuhinja pospremljena, i dao bi se okladiti na
svoju preostalu pokretnost da ga je u hladnjaku čekala zdjela puna onoga gulaša.
Nježno je zatvorio vrata. »Shelby?«
Prenula se, poskočivši iz naslonjača s okretnom žurbom na kojoj joj je pozavidio. Njezin
konjski rep malo se poremetio pa je povukla gumicu, a kosa joj se rasula po ramenima.
Bila je dulja nego što je mislio. I svjetlija.
»Koliko je sati?« upitala je dok je skupljala valove, ponovno ih zavezavši.
»Skoro deset.«
»Kobila ne dolazi, zar ne?«
»Ne dolazi.«
»Ostavila sam ti zdjelu u hladnjaku.«
»Znam.« Zatekao se kako prati svaki njezin pokret, od jedva primjetnog premještanja
stopala do toga kako je zataknula neposlušni pramen za uho. »Znam da si ostavila. Hvala ti.«
»Onda, vidimo se ujutro.«
Dok je prolazila pokraj njega, uzeo joj je ruku. »Nemoj ići.«
Nije ga pogledala. Njezine su oči... ostale na podnim daskama ispod njihovih čizama. Ali
dah joj se ubrzao i znao je kakav će biti odgovor.
»Ostani večeras sa mnom«, čuo se kako govori. »Ne radi seksa. Samo... ostani sa mnom.«
Shelby se cijelu vječnost nije pomaknula.
Ali na kraju mu je uzela ruku i krenuo je za njom u polumračnu spavaću sobu. Sjaj
sigurnosnih svjetiljki s konjušnice krvario je unutra kroz rukom sašivene zastore kvadratnog
uzorka, bacajući nježne sjenke od jednostavne komode i skromnog bračnog kreveta koji nije
imao ni dasku kod uzglavlja.
Nije bio siguran jesu li pod pokrivačem bile plahte.
Često je spavao na onom naslonjaču otkako se uselio. Bolje rečeno, onesvijestio bi se na
toj vražjoj stvari.
Otišao je u kupaonicu i olakšao se prije nego što je oprao zube. Kad je izišao, podignula je
pokrivač.
»Jučer sam ih oprala«, rekla je kad je prišao drugoj strani kreveta. »Nisam bila sigurna
spavaš li ovdje.«
»Ne bi se trebala brinuti o meni.«
»Znam.«
Ona je prva ušla, i još jednom joj je pozavidio na lakim kretnjama, njezine su se noge
ispružile bez pucketanja, leđa je polegla bez zastajkivanja i dahtanja. Njegov put u horizontalu,
pak, bio je popločan stenjanjem i psovkama, i morao je zadržati dah kad je najzad spustio glavu
na tanki jastuk.
Shelby se okrenula prema njemu, a ruka joj je krenula preko njegova mršavog trbuha.
Ukočio se, iako je imao majicu. I gornji dio trenirke od filca.
»Hladno ti je«, rekla je.
»Je li?« Izvio je glavu ustranu da je pogleda. »Mislim da si u pravu...«
Poljubila ga je, mekanim usnama okrznuvši njegove. Malo se odmaknuvši, rekla je: »Ne
moraš to govorit’.«
»Što?«
 »Ne duguješ mi ništa osim posla. I ne trebam ništa osim toga.«
Zagunđao je kad je podignuo ruke kako bi mogao prijeći jagodicama preko njezine brade
pa dolje do grla. Shvatio je da mu je drago što je u sobi bio mrak.
»Nemam nikome ništa za dati.« Uzeo je njezinu žuljevitu ruku i spustio je nasred svojih
prsa. »I hladno mi je.«
»Znam. I znam još svašta o tebi. Cijeli život radim sa život’njama. Ne očekujem da
nijedan konj bude nešto što nije. A nema razloga ni da ljudi budu išta drukčiji nego što jesu.«
Bilo je silno neobično. Sve otkako je bio otet iz onog hotela u Južnoj Americi, bio je
napet po cijelom tijelu. Najprije od užasa. Poslije od bola kad su ga rasturali mučenjem i
izgladnjivanjem. Zatim, nakon oslobođenja, tijelo mu nije funkcioniralo kako treba na mnogo
razina - a onda je uslijedila borba da spriječi svoj um da poždere sam sebe.
Ali sad, u ovoj tihoj tami, osjetio je bitno popuštanje.
»Osjećam da zuriš u mene«, nježno je rekao.
»Zato što i zurim. I u redu je. Kako rekoh, ne duguješ mi ništa. Ništa ne očekujem od
tebe.«
Zbog nekog razloga, pomislio je na sina Moea Browna, Joeyja. Zgodan, mišićav momak,
baš njezinih godina. Sjajan s konjima, dobrodušan kao i oni, i nije bio glup.
Svoje bi noćne sate trebala provoditi s nekim kao što je bio on.
»Zašto onda ovo radiš?« promrmljao je.
»To je moja odluka, jelda? Moj odabir koji ne moram nikome objašnjavat’, uključujući i
tebe.«
Njezina smirena, iskrena izjava, združena s predodžbom da je prihvaćen takav kakav
jest... još više potpomogne onom neobičnom i čudesnom opuštanju.
I što je dulje ležao pokraj Shelby, to mu je tijelo više tonulo u spokoj. Ili je to možda bila
njegova duša. Doduše, Shelby je bila jedina osoba koja ga nije uspoređivala s onim kakav je bio.
Nije oplakivala nikakvu zajedničku prošlost. Nije tražila od njega da se izdigne nad svojom
tragedijom, da se vrati u tvrtku BB i preuzme kormilo nad obitelji.
Bio je konj koji se oporavlja od ozljede, tamo na pašnjaku, izložen vremenskim
prilikama... kojeg je bila spremna hraniti i njegovati. Vjerojatno zato što ništa drugo nije znala
kad bi se suočila s patnjom.
Izdah, koji mu se oteo, s njega je skinuo godine. Štoviše, nije bio ni svjestan težine
bremena koji je nosio u srcu. Kao ni gnjeva spram svih koji su bili dijelom njegova bivšeg života.
Zapravo... istina je bila ta da ih je sve mrzio, mrzio je svakog tko je sažaljivo, tužno i šokirano
zurio u njega. Želio im je zaurlati da nije svojevoljno sve ono proživio, da ne izgleda dobrovoljno
ovako, niti se svojom voljom našao tu gdje jest - i da njegova tragedija nije njihova jebena stvar.
Mislili su da je uznemirujuće kad spuste oči na njega? ‘Ko ih jebe. On je to morao
proživjeti i s tim živjeti.
I da, čak je zamjerao i Sutton, iako ni ona nije bila kriva baš kao ni svi drugi.
Shelby, međutim... ništa od svega toga nije postojalo u Shelby. Bila je čista u usporedbi s
njihovom zatrovanošću. Bila je svjež zrak na smetlištu. Bila je lijep pogled iz onoga što je inače
bila tamnica bez prozora.
Edward je zastenjao kad se pridignuo na rame i uzvratio joj poljubac. A pod njegovim
usnama, njezine su bile otvorene i iskrene kao i ona sama. Smjesta se ukrutio.
No umjesto da se zavuče pod njezinu potkošulju i traperice, odmaknuo se i privio je uza
se.
»Hvala ti«, šapnuo je.
»Na čemu?«
 Samo je zavrtio glavom. Onda je sklopio oči.
Prvi put nakon čitave vječnosti, otplovio je u san... mrtav-trijezan.

Brak, je l’?« Dok je Lizzie stajala nad Laneom, obujmila mu je lice rukama i nasmiješila
se toliko široko da su je obrazi zaboljeli. Bože, bio je tako lijep, tako razorno privlačan, čak i s
vrećicama pod očima i onim ranojutarnjim - dobro, večernjim - umorom i kosom koja je počela
neuredno izrastati.
»Želiš da se udam za tebe?« čula se kako govori. I da, ostala je bez daha.
Kimnuo je. »I smijem li ti samo nešto reći? Tvoj trenutačni osmijeh je za sva vremena.«
»Znaš«, prošla je rukama kroz njegovu kosu, »nisam jedna od onih žena koje od svoje
pete godine planiraju vjenčanje.«
»To me ne čudi.«
»Nisam čak ni sigurna želim li nositi haljinu, i ne kanim to obaviti u crkvi.«
»Ja sam ateist, tako da mi to odgovara.«
»I što manje, to bolje. Nimalo me ne zanima nekakav veliki društveni događaj.«
Prelazio je rukama gore-dolje po stražnjoj strani njezinih nogu, gnječeći, milujući,
uzbuđujući je. »Kužim.«
»A tvoj razvod...«
»To je zahtjev za poništenje, zapravo. I Samuel T. će se za sve to pobrinuti.«
»Dobro...«
Kad je Lane podignuo ruku kao da je u školi, rekla je: »Mmm?«
»Je li to - da?«
Sagnuvši se, pritisnula je usne o njegove. »Nego što.«
Nije se ni snašla, a već ju je poveo prema počivaljki. Njegovo teško, toplo tijelo prevalilo
se preko njezina, a onda su se žestoko ljubili, pa smijali i još malo ljubili. A onda je bila gola, kao
i on.
Dahnula je njegovo ime kad je ušao u nju, i o, Bože, bio je divan, prodirući u nju lijepo i
duboko, rastežući je, zagospodarivši njome. Nikad mu nije rekla koliko voli osjetiti ga na sebi,
kako je žudjela za trenucima kad bi joj ščepao zapešća i prikucao ih, kako ju je uzbuđivalo kad bi
bio pohlepan i pomalo grub.
Ali znao je.
Lane je, doduše, znao sve o njoj, i ova je prosidba bila savršena. Ni razmetljiva ni kićenim
riječima, i, ne, nije od njega željela nikakav golemi dijamant. Željela je samo njega. Samo je
željela da su zajedno.
Stoga, što se nje ticalo, ove su zaruke počele na pravi način.
Da, Lane je bio okružen kaosom. Da, nisu mogli znati kako će se bilo što od svega ovoga
rasplesti. I ne, većina žena s imalo soli u glavi ne bi se obećala nekome njegove prošlosti - a sada,
čak ni sponzoruše.
Ali ljubav te na čudan način ispuni vjerom u onoga tko te voli. Uostalom, ništa u životu
nije zajamčeno, ni blagostanje ni zdravlje. I na kraju dana, samo se treba prepustiti... a najbolje
mjesto za sletjeti bilo je u ruke dobroga čovjeka.
Kad je njome jurnuo užitak, vrisnula je njegovo ime i osjetila kako mu glava pada na
njezin vrat kad je opsovao i žestoko se trgnuo duboko u njoj. Tako prelijepo. Tako savršeno.
Naročito kad ju je poslije čvrsto zagrlio.
»Bože, volim te«, rekao joj je na uho. »Ti si jedino što mi u ovom trenutku ima smisla.«
»Ne plašim se«, šapnula je. »Ti i ja ćemo pronaći rješenje. Nekako. I bit ćemo okej. To mi
je jedino važno.«
 Kad se odmaknuo, njegove plave oči bile su kao iz ljubavnih romana, iskrene, pune
poštovanja, ljubavi. »Nabavit ću ti prsten.«
»Ne želim ga.« Ponovno mu je pomilovala kosu zagladivši je tamo gdje se razbarušila.
»Ne volim ništa na rukama ni oko zapešća. Zbog posla.«
»Dakle, dijamantni sat ne dolazi u obzir?«
»Nikako...«
Telefon mu je zazvonio u džepu i zavrtio je glavom. »Ne zanima me tko je. Neću...«
»Vjerojatno bi trebao...«
Zapečatio je temu poljupcem, a tijelo mu se počelo ponovno pomicati. A Lizzie ga je
pratila. Bilo je toliko gorih stvari od toga da vodiš ljubav sa zaručnikom na toploj južnjačkoj
večeri.
Problemi će ih čekati i kad završe. Ovaj komadić neba? Bio je samo za njih dvoje.
Tulum na koji nitko drugi nije bio pozvan.
 SEDAMNAEST

Do časa kad se krema od karamele slistila, Sutton je bila spremna vrištati. Nije to bilo
zbog razgovora. Guverner Dagney Boone i Thomas Georgetow, predsjednik Sveučilišta u
Charlemontu, bili su sjajno društvo, dvojica najmoćnijih muškaraca u državi zadirkivali su jedan
drugoga kao stari prijatelji, što su i bili. Drugi za stolom također su bili divni: Georgetowova
supruga Beryline bila je Južnjakinja, slatka poput čaja za vruća popodneva, a pastor i gospođa
Nyce, koji su bili na čelu najveće baptističke zajednice u državi, bili su čvrsti poput granita i topli
kao zrake sunca.
Pod bilo kojim drugim okolnostima, uživala bi u večeri. Jasno, u svemu je ovome
postojao skriveni motiv, ali sve su to bili dobri ljudi, a kuhar je nadmašio samoga sebe.
Edward joj je, međutim, sve to uspio uništiti. Ako je taj čovjek pokušavao ostati budan
noću samo kako bi joj se zavukao pod kožu, nije mogao bolje to odraditi.
Dagney nije bio zainteresiran za nju. Bila je to ludost. »Onda...« Guverner se, sjedeći
Sutton zdesna, zavalio u stolcu u stilu kraljice Anne. »Mislim da bismo svi trebali zahvaliti
gospođici Smythe na njezinu gostoprimstvu.«
Kad su se šalice s kavom podignule, Sutton je zatresla glavom. »Bilo mi je zadovoljstvo.«
»Ne, nama je bilo zadovoljstvo.«
Guverner joj se nasmiješio, i neka joj Bog pomogne, ali u glavi je mogla čuti samo
Edwardov glas. A to je vodilo do drugih stvari, drugih uspomena. Naročito na onaj zadnji put kad
ga je otišla vidjeti i kad su...
Prestani, rekla je sebi.
»Nedostaje nam tvoj otac večeras«, rekao je guverner.
»Da, kako je on?« upitao je velečasni Nyce.
Sutton je duboko udahnula. »Pa, zapravo, sutra ćete svi čuti detalje, ali odstupit će s
dužnosti. Ja ću ga zamijeniti kao glavna izvršna direktorica.«
Nastupi kratkotrajan muk, a onda Dagney reče: »Čestitam i u isto vrijeme izražavam
žaljenje.«
»Hvala ti.« Pognula je glavu. »Ovo su mi teški trenuci osobno, ali poslovno, znam točno
što radim.«
»Korporacija Sutton Distillery ne može biti u boljim rukama.« Guverner se nasmiješio i
nazdravio kavom bez kofeina. »I jedva čekam da ti predstavim nove porezne prijedloge. Ti si
jedan od najvećih poslodavaca u državi.«
Bilo je to čudno, ali mogla je osjetiti promjenu prema njoj, ljudi za stolom, čak i guverner,
sad su je drukčije gledali. Najprije je to osjetila jutros na sastanku financijskog odbora, a onda i
tijekom dana u razgovorima s višim rukovoditeljima. Moć položaja, tako se to zove - a kad se
baklja prepustila drugome, poštovanje koje se ukazivalo njezinu ocu sad je pripadalo njoj
zahvaljujući promaknuću.
»I zato sam vas sve pozvala«, rekla je.
»Rado bih došao i na desert«, rekao je velečasni Nyce pokazavši na prazan tanjur. »Što se
mene tiče, ovo je bio dokaz postojanja dragog Gospodina.«
»Amen«, dočekao je Georgetow. »Tražio bih repete...«
»Ali ja bih rekla njegovu liječniku«, dovršila je Beryline umjesto njega.
 »Ona je moja savjest.«
Sutton je čekala da smijeh zamre, zatim shvatila da se bori zadržati suze. Pročistivši grlo,
pribrala se.
»Otac mi znači sve na svijetu.« Podigne pogled prema njegovu portretu što je visio na
zidu na suprotnom kraju prostorije. »I voljela bih na jedan značajan način odati počast njegovim
doprinosima državi i charlemontskoj zajednici. Nakon mnogo razmišljanja, voljela bih u njegovo
ime osnovati zakladu za katedru ekonomije na Sveučilištu u Charlemontu. Imam ček u iznosu od
pet milijuna dolara za tu svrhu, i spremna sam ga darovati večeras.«
Predsjednik je dahnuo - i to s dobrim razlogom. Znala je vraški dobro da tako izdašni
darovi nisu svakidašnja stvar na sveučilištu, zasigurno ne bez značajnih ustupaka i napora s
njihove strane. Pa ipak, evo nje, baca mu novac u krilo. Nakon omiljenog deserta.
Georgetow se zavali u stolcu. »Ja... nisam znao - hvala vam. Sveučilište vam na ovome
zahvaljuje, i bit će nam čast njegovo ime još više povezati s našom ustanovom.«
Sličnu će zakladu osnovati i na Sveučilištu Kentucky, ali nije to kanila obznaniti na ovoj
večeri: ona i njezina obitelji bili su navijači SK-a kad je bila riječ o košarci - nešto što se, opet,
nije spominjalo u Georgetowovoj blizini.
Sutton je pogledala pastora Nycea. »Moj otac nije vjernik, ali poštuje vas kao nijednog
drugog Božjeg čovjeka u državi. Stoga bih voljela u njegovo ime osnovati zakladu za
stipendiranje afroameričkih učenika kojom biste vi upravljali. Pokrivat će školovanje i knjige u
svim državnim školama u Kentuckyju.« Veselo je podignula ruku prema Georgetowu: »Da, čak i
Sveučilište Kentucky. Treba nam više školovanih zaposlenika u Commonwealthu koji su
posvećeni tome da ovdje započnu i nastave svoje karijere. Nadalje, moj otac se odavno obvezao
potrebitima, naročito u West Endu. Ovo će pomoći.«
Pastor Nyce posegnuo je i uzeo joj ruku. »Sinovi i kćeri naše neprofitne organizacije
zahvaljuju vama i vašoj obitelji na velikodušnosti. I pobrinut ću se da se ova prilika dobro
iskoristi u ime vašeg oca.«
Stegnula mu je dlan. »Znam da hoćete.«
»Najprije ih usmjerite prema nama«, našalio se Georgetow. »Vi i vaša dobra supruga
ionako ste naši bivši studenti.«
Pastor podigne šalicu s kavom. »To se podrazumijeva. Prije svega krvarim crvenom.«
»Dečki, dečki, ovdje ste u miješanom društvu«, Sutton je pokazala na sebe, zatim se
okrenula guverneru. »I na kraju, voljela bih u očevo ime darivati i državu.«
Dagney se nasmiješio. »Prihvatit ću sve...«
»Popodne sam kupila dvanaest tisuća jutara u istočnom Kentuckyju.«
Guverner se ukočio u stolcu. »Ti... to si bila ti.«
»Četiri planinska vrha... Četiri predivna, netaknuta planinska vrha.«
»Koja su bila na rubu eksploatacije.«
»Želim ih darovati Commonwealthu u očevo ime, ali i to da cijelo područje postane park
prirode koji će zauvijek ostati netaknut.«
Dagney je doslovce jedan tren gledao u stol. »To je...«
»Otac je cijeloga života lovio. Jelene. Grlice. Patke. Najviše je volio otići tamo i biti
okružen prirodom. I sad imam u zamrzivaču meso koje je donio kući, obitelji, i odrasla sam na
onome što nam je donosio iz lova. On ne može... više nije u stanju loviti, ali, vjerujte, srce mu je i
dalje u onim šumama.«
Miniranje planinskih vrhova bio je učinkovit i isplativ način za pristup ugljenu kojim su
obilovala gorja istočnih okruga Commonwealtha. A industrija ugljena upošljavala je previše ljudi
u područjima koja su bila strahovito siromašna, obitelji su zimi skapavale te nisu imale
primjerenu zdravstvenu skrb. Sve je to ona razumjela; industrija ugljena bila je složen problem
koji se nije mogao svesti samo na uništavanje okoliša. Ali otac jest volio zemlju, a ovako je
barem znala da će te četiri planine ostati upravo onakve kakve su bile tisućljećima.
Zapravo, mjesecima je pregovarala sa sedam obitelji koje su ondje posjedovale zemlju - a
čak se ni milijuni i milijuni koje im je nudila nisu mogli mjeriti s onim što su im nudile rudarske
tvrtke. No vlasnici su željeli baš ono što im je obećala dati pored novca - i upravo je sad
ispunjavala obećanje.
Zauvijek divljina. Zauvijek onakvo kakvim je to milostivi Gospod stvorio, običavao je
govoriti njezin otac Reynolds.
»Onda«, rekla je s osmijehom, »misliš li da će država platiti spomen-ploču ako vam
darujem sve te hektare?«
Dagney se nagne prema njoj i dotakne joj rame. »Da, vjerujem da se to može urediti.«
Načas, dala bi se zakleti da su mu se oči zadržale na njezinim usnama - ali onda je
pomislila da to samo umišlja.
Proklet bio, Edwarde.
Zabava je ubrzo završila, Georgetow je otišao s čekom u vrijednosti od pet milijuna
dolara u džepu, a pastor s dogovorenim sastankom s njezinim odvjetnicima.
Dagney je zaostao kad su se ostali zaputili prednjom stazom, ušli u automobile i odvezli
se.
»Dakle«, rekla je kad mu se okrenula. »Bit će mi teško bilo što ovakvo ponoviti.«
»Tvoja je obitelj oduvijek bila silno velikodušna, kako ovdje u Charlemontu, tako i u
cijelom Commonwealthu.«
Sutton je gledala kako posljednja stražnja svjetla automobila nestaju nizbrdo. »Neće to
biti ništa golemo. Ne u ovom slučaju sa mnom i mojim ocem. Puna sam svega... emocija... i
moram nešto poduzeti. Ne mogu ih potiskivati u sebi, a zapravo se nema što reći o osjećajima jer
su previše...« Dotaknula je prsnu kost. »Previše ih je ovdje.«
»Znam točno što je to.« Dagneyjevo se lice napne. »I ja sam kročio tom stazom.«
»Moj otac još nije umro, ali imam osjećaj da ga malo-pomalo gubim.« Usredotočila se na
krošnje u daljini, odmjeravajući valovite obrise tamo gdje su se pahuljaste grane susretale s
ljubičastom tamom noćnoga neba. »Dok ga gledam kako dan za danom sve više kopni, nije stvar
samo u trenutačnoj patnji. Podsjetnik je to na bol koja će doći s njegovom smrću, i mrzim to... pa
ipak, sad mi je važan svaki trenutak s njime. Dobro je koliko to može biti u ovom trenutku.«
Dagney je sklopio oči. »Da, sjećam se kako je to. Jako mi je žao.«
»Oprosti mi.« Poželjela je da nije bila toliko otvorena. »Nisam mislila gnjaviti.«
»Govori koliko god to želiš. Katkad je to jedini način da ne iskočiš iz vlastite kože.
Poseban je to pakao kad si onaj koji je ostavljen.«
Sutton mu dobaci pogled. »On je sve što imam.«
»Nisi sama. Ne, ako to ne želiš.«
»Kako bilo«. Zagladila je kosu i ponadala se da joj smijeh ne zvuči onako čudno kako je
to osjećala. »Idući ćeš put dobiti samo večeru.«
»A kad će to biti?« mekano je rekao. »Rado ću se strpjeti, ali nadam se da neću morati
predugo čekati.«
Sutton je osjetila kako joj se obrva podiže. »Zar me pozivaš... na spoj?«
»Da, gospoja. Rekao bih da je tako.« Kad je odvratila pogled, Dagney se nasmijao.
»Pretjerao sam? Oprosti.«
»Ne, ja, ah... ma ne, samo...«
»Da, bojim se da su mi namjere bile časne kad sam večeras došao ovamo, makar ne nužno
platonske.«
Proklet bio, Edwarde, ponovno je pomislila.
I odjednom postade svjesna trojice policajaca koji su bili na diskretnoj udaljenosti od njih.
Baš kao i toga da je oblijeva rumenilo.
»Nisam namjeravao ništa komplicirati«, rekao je Dagney kad joj je uzeo ruku. »A ako
sam ti sad otežao, možemo zaboraviti da sam ikad prešao granicu.«
»Ja, ah...«
»Samo ćemo ovo zaboraviti, može?« zaključio je guverner nimalo ogorčeno. »Pripisat ću
to iskustvu i nastaviti dalje.«
»Iskustvu?«
Palcem je protrljao čeljust. »Nisam previše žena pozvao na izlazak. Odnosno, otkako je
moja Marylin preminula. I znaš, statistički, ovo mi povećava izglede za pristanak u jednom
trenutku, a kako sam optimist, gledam na to kao na pozitivnu stvar ove večeri - zajedno s one
četiri planine.«
Sutton se nasmijala. »I druge su te odbijale? Teško mi je u to povjerovati.«
»Pa, zapravo... ti si prva koju sam pitao. Ali kako rekoh, preživio sam tvoje odbijanje i
sad se time mogu hvaliti.« Nasmijao se i posegnuo prema njezinu licu. »Zinula si.«
»Samo sam iznenađena.« Nasmijala se. »To da sam prva - mislim, o, kvragu...«
Guverner se također nasmijao, zatim se uozbiljio. »Bilo mi je silno teško kad sam izgubio
Marilyn i, iskreno govoreći, dugo mi je trebalo da bilo koga drugog i primijetim. Iako se zbog
ovoga neću uopće doimati kao kakav pastuh... trebalo mi je dva mjeseca da smognem hrabrosti i
pozovem te.«
»Dva mjeseca?.«
»Sjećaš se kad smo se sreli u zgradi vlade u ožujku? Tada sam odlučio da ću te pozvati na
spoj. Onda sam se ustrtario. Ali pozvala si me večeras ovamo i odlučio sam pokušati. Nemoj da ti
bude krivo, ja sam veliki dečko, mogu to podnijeti...«
»Zaljubljena sam u drugog«, bubnula je.
Guverner je ustuknuo. Zatim blago opsovao. »Oh, oprosti. Nisam znao da si u vezi. Nikad
ne bih omalovažavao tvoj odnos...«
»Nismo zajedno.« Odmahnula je rukom. »Ne postoji odnos. I, zapravo, ništa od svega
toga nema smisla.«
»Pa...« Dagney se zagledao u njezine oči. »Onda je Edward Baldwine budala.«
Sutton je zaustila zanijekati, ali muškarac pred njom nije bio glupan. »Ništa se ne događa
među nama, ali valjda to moram riješiti u svojoj glavi. Ovo mi nije najzgodniji trenutak i zbog
moje nove uloge.«
»Uz prijetnju da budem nametljiv, samo želim reći da sam ti u budućnosti voljan biti rame
za plakanje.« Nasmijao se. »Da, ovo je potez očajnika, ali nisam nimalo vješt u svemu ovome, a
ti si silno inteligentna, prelijepa žena koja zaslužuje dobrog muškarca.«
»Žao mi je.«
»I meni.« Ispružio je dlan da se rukuju. »Ali barem ćemo se često viđati, naročito s tim
tvojim novim radnim mjestom.«
»Da, hoćemo.«
Ostavila mu je ruku tamo gdje je bila i prišla mu da ga zagrli. »I tome se veselim.«
Kratko i blago ju je zagrlio, a onda se odmaknuo. »Dečki? Idemo.«
Pripadnici državne policije otpratili su guvernera do dva crna terenska vozila sa
zatamnjenim staklima, i trenutak poslije formirala se povorka kad su za njima u red stala dvojica
na motociklima.
Tuga ju je zagrnula sleđa, unijevši studen u blagi noćni zrak.
»Proklet bio, Edwarde«, šapnula je vjetru.
 OSAMNAEST

Sutradan ujutro Lane je raspoložen izišao iz svog apartmana na Easterlyju. No to nije

potrajalo jer je, pogledavši niz hodnik, ugledao prtljagu pred djedovom sobom.
»A ne, nećeš.«
Odmarširao je do naslaganih torbi i nije se gnjavio kucati na odškrinuta vrata. »Jeffe, ne
ideš nikamo.«
Njegov bivši cimer s koledža podignuo je pogled s goleme hrpe papira na starome stolu.
»Moram se vratiti u New York, druškane...«
»Trebam te...«
»... ali pobrinuo sam se da sve bude spremno za federalce.« Tip je pokazao na raznorazne
ispise i podignuo memorijski uređaj. »Napravio sam sažetak...«
»Očajan si na Wall Streetu, to ti je jasno.«
»... svih odstupanja koje sam pronašao. Sve je ovdje. U stvari, samo im predaj ovaj uređaj
i znat će što im je činiti. Mogu me nazvati ako imaju pitanja. Ostavit ću posjetnicu i broj
mobitela.«
»Moraš ostati.«
Jeff je opsovao pa protrljao oči. »Lane, nisam ti ja nekakav čarobni talisman zbog kojeg
će sve ovo nestati. Nisam čak ni najbolji čovjek za ovakvo što. Također, nemam službenu ulogu u
tvrtki ni zakonske ovlasti.«
»Vjerujem ti.«
»Već imam posao.«
»Koji ne možeš smisliti.«
»Bez uvrede, ali moja je plaća velika, a ne udara.«
»Imaš više novca nego što ti je potrebno. Možda živiš u skromnom apartmanu u centru
Manhattana, ali plivaš u novcu.«
»Zato što ne pravim gluposti. Kao, na primjer, to da napustim savršeno dobar posao...«
»Očajan posao.«
»... zbog šumskog požara.«
»Pa, barem će ti biti toplo. I možemo peći sljezove kolačiće. Onda?«
Jeff prasne u smijeh. »Lane.«
»Jeffe.«
Njegov prijatelj prekriži ruke na prsima i pogurne svoje šminkerske naočale više uz nos.
U onoj bijeloj pamučnoj košulji i crnim hlačama doimao se kao da je spreman otići na posao
ravno s Teterboroa, zračne luke u New Jerseyju.
»Reci mi nešto«, počeo je tip.
»Ne, ne znam korijen ni iz kojeg broja. Ne znam ni onu pi stvar na ›entu‹ potenciju, a ako
me pitaš zašto ptice u kavezima pjevaju, u ovom trenutku imam osjećaj da je to zato jer je tim
stvorenjima pištolj uperen u glavu.«
»Zašto još nisi nazvao FBI?«
Lane stane tumarati, uputivši se prema nizu prozora s pogledom na bočne vrtove i rijeku.
Dolje, na jutarnjem suncu, rijeka Ohio bila je prekrasna, svjetlucava staza do charlemontske
poslovne četvrti, kao da su one zgrade od stakla i čelika bile neka vrsta nirvane.
 »Zločini su počinjeni, Lane. Štitiš li svog oca iako je mrtav?«
»Kvragu, ne.«
»Onda ga cinkaj.«
»Mi smo korporacija u privatnom vlasništvu. Ako se nezakonito postupalo, oštećeni smo
moja obitelj i ja. Naš je novac izgubljen, a ne novac tisuća dioničara. Nije to ničiji problem ni
briga.«
»Šališ se, zar ne?« Njegov bivši cimer zurio je u njega kao da mu je iz čela izrastao rog.
»Zakoni su prekršeni jer su se poreznoj upravi i državnom odvjetniku podnosila lažna izvješća.
Pronašao sam nepodudarnosti u obaveznom godišnjem izvješću. Mogli biste se suočiti s
federalnom prijavom za krivotvorenje podataka, Lane. Kvragu, mogao bih i ja, sad kad znam u
što sam se upleo.«
Lane se osvrnuo preko ramena. »Je li to razlog tvog odlaska?«
»Možda.«
»Što ako ti kažem da bih te mogao zaštititi.«
Jeff je zakolutao očima i otišao do torbe na krevetu. Dok je povlačio patentni zatvarač na
toj stvari, vrtio je glavom. »Vi povlašteni pizduni mislite da se svijet vrti oko vas, da su pravila
drukčija samo zato jer s vašeg obiteljskog stabla visi nešto novca.«
»Novca nema, sjećaš se?«
»Čuj, ili ćeš ti nazvati organe vlasti ili ću to morati ja. Volim te kao brata, ali nisam voljan
zbog tebe otići u zatvor...«
»Mi, ovdje, znamo se pobrinuti za takve stvari.«
Jeff se ispravio i okrenuo glavu. Otvorio je usta. Zatim ih zatvorio. »Zvučiš kao mafiozo.«
Lane je slegnuo ramenima. »Tako je kako je. Ali kad kažem da te mogu zaštititi, to ne
podrazumijeva stvari kao što su vlasti.«
»Skrenuo si.«
Lane je samo zurio u svoga starog prijatelja. I što je dulje gledao u oči iza onih naočala,
Jeff je postajao sve bljeđi.
Nakon jednog trenutka Jeff je sjeo na krevet i naslonio ruke na koljena. Zureći preko
elegantne sobe, blago je rekao: »Sranje.«
»Ne, nije sranje. Ostaješ ovdje, doznat ćeš što se dogodilo, a ja ću to osobno riješiti. To je
smjer kojim ćemo se kretati.«
»A ako odbijem?«
»Ostat ćeš.«
»Je li to prijetnja?«
»Naravno da nije. Ti si mi jedan od najstarijih prijatelja.« Ali obojica su znala istinu. Tip
neće nikamo otići.
»Isuse Kriste.« Jeff je stavio ruke na sljepoočnice kao da mu je u glavi bubnjalo. »Da sam
znao u kakvu me suludu zamku mamiš, nikad ne bih ovamo došao.«
»Pobrinut ću se za tebe. Čak i da nemamo novca, previše ljudi duguje mojoj obitelji.
Imam mnoštvo izvora.«
»Jer ćeš i njih prisiliti?«
»Tako je kako je.«
»Jebi se, Lane...«
»Odigrajmo ovo, može? Dovrši što si započeo, možda će ti trebati još tjedan dana i onda
si slobodan. Nema štete, nema prijestupa. Kao da nikad nisi ni bio ovdje. Onda ja preuzimam.«
»A ako odem sad?«
»Stvarno ti to ne mogu dopustiti. Žao mi je.«
 Jeff je zatresao glavom kao da se želi probuditi iz košmara. »Stvarni svijet više tako ne
funkcionira, Lane. Nisu ovo pedesete. Vi Bradfordovi, kao i ostali bogatuni, ne možete
kontrolirati stvari kao što ste naviknuli. Ne možete zakopati odgovornost u stražnje dvorište samo
zato što vam nije zgodno ili zato što mislite da je veo privatnosti iznad državnih zakona. A što se
tiče mene? Nemoj me izazivati. Nemoj me dovoditi u taj položaj.«
»Nisi ti jedini koji ima informacije.« Lane je prišao stolu i uzeo memorijski uređaj.
»Nekako mislim da tvoj poslovni ugled na Manhattanu ne bi preživio razotkrivanje kockarskog
lanca na čijem si čelu bio tijekom studija. Stotine tisuća dolara studenata s pet sveučilišta
prelazilo je preko tebe i tvoga kladioničarskog sustava, i prije nego što mi doskočiš s
argumentom ›bilo pa prošlo‹, podsjetit ću te da je to bilo do te mjere nezakonito i na toliko
velikoj razini, da i sam imaš na sebi mrlju zločinačke organizacije.«
»Jebi se.«
»Tako je kako je.«
Jeff se neko vrijeme zagleda u manžete svoje poslovne košulje. Onda ponovno zatrese
glavom. »Čovječe, isti si kao i otac.«
»Vraga jesam...«
»Ucjenjuješ me! Koji kurac!«
»Ovo je pitanje opstanka! Misliš da sve ovo želim? Misliš da prisiljavam jednog od
najboljih prijatelja da ostane sa mnom u zmijskom leglu? Moj otac bi u ovome uživao - ja mrzim!
Ali što mi preostaje?«
Jeff se osovi na noge i zaurla na njega: »Nazovi jebene federalce! Budi normalan, umjesto
da budeš nekakva seljačka Kentucky Fried verzija Tonyja Soprana!«
»Ne mogu«, mračno je rekao Lane »Žao mi je, ali ne mogu. I žao mi je... ali trebam te, i u
tragičnoj sam situaciji i moram učiniti sve što je u mojoj moći da te natjeram da ostaneš.«
Jeff je uperio prstom u njega kroz napetošću nabijeni zrak. »Šupak si ako kreneš tim
putem. I to se ne mijenja samo zato što igraš na kartu sažaljenja.«
»Da si u mojoj situaciji, isto bi učinio.«
»Ne, ne bih.«
»Ne možeš to znati. Vjeruj mi. Ovakva sranja sve mijenjaju.«
»Tu si u pravu«, prasnuo je Jeff.
Sjećanja na njih dvojicu kao studente, u studentskom domu, u predavaonici, na
praznicima koje je Lane platio, rojila su se njegovim mislima. Bilo je tu pokeraških partija i
spački, i žena, i još žena - naročito Laneovih.
Nikad mu nije bilo ni na kraj pameti da ovaj tip neće biti dio njegova života. Ali ponestalo
mu je vremena, mogućnosti, našao se u slijepoj ulici.
»Nisam kao otac«, rekao je Lane.
»Znači, bolesne ideje također su nasljedne u tvojoj obitelji. Kakav genetski bazen imate vi
ljudi, baš jebački genetski bazen.«

Ovo je tvrtkin adresar. Tamo je telefon... Ovaj... računalo. Ovo je stol. I... aha, ovo je
stolac.«
Dok je Mack ostajao bez goriva, ogledavao se po recepciji ispred svog ureda u Staroj
pecari. Kao da bi netko mogao iskočiti iza rustikalnog namještaja i dobaciti mu orijentacijsko uže
za spašavanje.
Savršena Beth, kako je počeo o njoj misliti, samo se nasmijala. »Ne brinite se, snaći ću se.
Imam li korisničko ime i zaporku da pristupim sustavu?« Na njegov tup pogled, kucnula je po
adresaru. »Okeeeej, onda ću nazvati informatički odjel i to pokrenuti. Osim ako odjel za ljudske
potencijale već ne radi na tome?«
»Ah...«
Skinula je torbicu s ramena i spremila je pod stol. »Ne brinite se. Za sve ću se pobrinuti.
Jeste li ih uopće obavijestili da ste me zaposlili?«
»Ja...«
»Dobro, što mislite, da im pošaljete e-mail? I kažete da ću nazivati raznorazne odjele
kako bismo sve zakotrljali?«
»Želim da znaš, unatoč zapanjujućoj nesposobnosti koju trenutačno pokazujem, da sam
briljantan u mnogočemu. Najviše u proizvodnji burbona.«
Kad mu se nasmiješila, Mack je shvatio da malo predugo gleda u njezine oči. U onoj
crvenoj bluzi, crnoj suknji i ravnim cipelama, bila je oličenje sposobnosti, privlačnosti i pameti.
»Pa, i ja sam dobra u svome poslu«, rekla je Beth. »Zato ste me i zaposlili. Stoga, vi se
pobrinite za svoje, a ja ću za svoje, i bit ćemo...«
Vrata Stare pecare se otvore i uđe Lane Baldwine, koji je izgledao kao da je doživio
prometnu nesreću i nije se pobrinuo za ozljede: lice mu je bilo ispijeno, kosa u neredu, pokreti
koordinirani kao iz vrča razasute špekule.
»Malo ćemo se provozati«, mračno je rekao. »Ajde.«
»Beth Lewis, moja nova izvršna asistentica, a ovo je Lane Baldwine. Da, on je onaj za
kojeg misliš da jest.«
Kad je Beth podignula ruku, Mack je temeljito ignorirao kako se doimala zadivljena.
Onda opet, Lane je već nekoliko puta u časopisu People proglašen jednim od najpoželjnijih što li
već. Također je bio i na TV-u, u časopisima i na internetu zbog veza s glumicama. A onda je u
Vanity Fairu objavljen onaj članak o obitelji, gdje je on odigrao ulogu seksi plejboja alergičnog
na ozbiljne veze.
Kakva glumačka metoda.
Sreća da se tip preobratio i sad bio u ozbiljnoj vezi, inače bi ga Mack zviznuo šakom u
grlo.
»Bok«, rekla je. »Žao mi je zbog vašeg oca.«
Lane je kimnuo, ali činilo se da je baš i ne primjećuje. »Dobro nam došla. Mack,
kasnimo.«
»Nisam znao da imamo sastanak.« No očito je bilo vrijeme za put pod noge. »O, sranje...
Beth, možeš li poslati onaj e-mail umjesto mene?«
Dok joj je Mack govorio podatke za prijavljivanje, Lane je već izišao i marširao prema
Porscheu. »I morat ćeš mu oprostiti. Svašta se događa.«
Beth je kimnula. »Potpuno razumijem. I sve ću riješiti, ne brinite se. O, koji vam je broj
mobitela? Za slučaj da iskrsne nešto što neću moći riješiti?«
Mack podigne notes s logotipom tvrtke i olovku pa naškraba svoj broj. »Nemam za danas
dogovorene sastanke - doduše, nisam znao ni za ovaj, tako da sam vrag zna što će još iskrsnuti.«
»Zvat ću ako vas budem trebala.«
»Ne znam koliko ću izbivati. Ne znam ni kamo idem.«
»Mislite pozitivno. Možda idete u Disneyland.«
Kad se smijući okrenuo, rekao je sebi da se ne smije osvrtati. I umalo da je uspio izići a da
nije pogledao preko ramena.
Umalo.
Beth je obišla stol i sjela za stolno računalo, prsti su joj letjeli preko tipkovnice. S kosom
začešljanom u niski rep, lice joj je bilo slika i prilika profesionalne koncentracije - ali i dražesno.
»Ima li kakve šanse da si navijačica SC-a?« izvalio je.
 One plave oči podignu se sa zaslona i ona se nasmiješi. »Zar postoji u državi neki drugi
koledž? Prilično sam sigurna da ne postoji.«
Mack se nasmiješi i mahne joj.
Ali kad je prišao Porscheu i ušao, nije se više smiješio. »Ma koji ti je vrag, Lane? Ne
uzvraćaš mi pozive, nego se pojaviš ovdje sav bijesan jer kasnim na nešto o čemu nisam imao
pojma...«
»Rješavam tvoj problem sa žitom, eto što radim.« Tip je na nos nataknuo par Wayfarera.
»A ideš sa mnom jer netko mora reći mom rješenju koliko ti treba. Još se ljutiš?«
Kad je Lane nagazio na papučicu gasa i otklizao sa šljunčanog parkirališta, Mack je
prikopčao sigurnosni pojas. »Nabavi mi kukuruz koji mi treba i možeš mi odvaliti šamarčinu
mrtvom ribom ako želiš.«
»Volim ljude koji znaju sagledati širu sliku. A kako sam sad raspoložen, mogao bih
izvesti napad ribom samo zbog principa.«
 DEVETNAEST

Charlemontska međunarodna zračna luka nalazi se južno i malo istočno od gradskog

središta, i Lane se zaputio brzom cestom Paterson obilazeći predgrađa kako bi izbjegao prometnu
gužvu na petlji. Nebo nad glavom bilo je prekrasne plave boje crvendaćeva jajeta, a sunce je bilo
jarko kao kazališni reflektori - dan je izgledao kao da se pod njegovim okriljem ništa loše nikome
ne može dogoditi. Dakako, izgled znade zavarati.
»Poznaješ Johna Lenghea, zar ne?« rekao je Lane kad je skrenuo na prvi izlaz za zračnu
luku i ušao na zaobilaznicu.
»Naravno da znam tko je on«, Mack je doviknuo. »Ali nikad ga nisam upoznao.«
»Pa, nabaci osmijeh.« Kad je smanjio brzinu kabrioleta, motor i vjetar su se stišali. »I
pripremi se da budeš šarmantan. Imamo dvadeset minuta, uvrh glave, da ga uvjerimo da nam
udijeli taj tvoj kukuruz.«
»Čekaj, što? Mislio sam - hoćeš reći, ne kupujemo od njega?«
»Nemamo mu čime platiti. Tako da pokušavam izvesti situaciju ›nosi‹ bez onoga ›plati‹.«
Lane je skrenuo na izlaz označen natpisom ograničen pristup pa krenuo prema pisti gdje
su privatni mlažnjaci slijetali i polijetali.
»Bez pritiska, dakle«, promrsio je Mack kad su usporili pred kontrolnom kućicom.
»Ma kakvi. Nimalo.«
Čuvar u odori mahnuo je Laneu neka prođe. »Jutro, gospodine Baldwine.«
»Jutro, Billy. Kako je Nells?«
»Dobro je. Hvala.«
»Pozdravi je.«
»Uvijek.«
Lane je krenuo prema modernističkom terminalu pa nastavio dalje, prošavši hangare s
kupolastim krovovima gdje su bile privezane letjelice vrijedne stotine milijuna dolara.
Automobili su pisti prilazili kroz senzorske vratnice na žičanoj ogradi visine četiri metra, i
projurio je kroz njih, njegova 911-ica orala je po asfaltu kao u kakvoj reklami iz časopisa.
Embraer Legacy 650 Johna Lenghea upravo je prilazio i Lane je nagazio kočnicu i ugasio
motor. Dok su čekali, sjetio se verbalnog okršaja s Jeffom.
Čovječe, isti si otac.
Dobacivši pogled Macku, Lane je rekao: »Trebao sam te prije nazvati i reći ti što je na
stvari. Ali toliko se toga događa u ovom trenutku da više ne znam tko mi glavu nosi.«
Mack je slegnuo ramenima. »Kako rekoh, nemamo problema ako su mi silosi puni. Nego,
nešto mi objasni.«
»Što?«
»Gdje su, dovraga, viši rukovoditelji? Nije da mi ta gamad nedostaje, ali jučer me je baš
svaki od njih prebacio na govornu poštu. Zar si ih sve najurio? I kažeš li mi da su plakali kao
djeca, uljepšat ćeš mi dan.«
»Uglavnom je bilo tako, aha.«
»Čekaj - što? Šalio sam se, Lane...«
»Neće se tako brzo vratiti. Barem ne u poslovni centar na Easterlyju. A sad, što rade dolje
u sjedištu tvrtke? Nemam blage veze - vjerojatno smišljaju kako će me baciti s mosta. Ali oni su
idući na mom današnjem popisu zabavnih zadataka.«
Kad se čeljust njegova glavnog destilatora razjapila, Lane je izišao iz kabrioleta i
podignuo hlače. Lengheov mlažnjak bio je sličan onima koji su činili flotu od šest aviona tvrtke
BB, i Lane se zatekao kako preračunava prodajnu vrijednost sveg tog letećeg stakla i čelika.
I tu bi moralo biti šezdesetak milijuna.
Ali trebat će mu posrednici kako bi se prodaja propisno obavila. Ne možeš u oglasnik
staviti da prodaješ nešto poput Embraera.
Mack je zakoračio ispred njega, njegovo krupno tijelo bilo je nešto kroza što se nije
moglo proći. »Tko onda vodi tvrtku?«
»Sad? U ovom trenutku?« Lane je stavio prst na usta i naherio glavu poput Deadpoola.
»Ovaj... nitko. Aha, ako me pamćenje služi, nitko nije glavni.«
»Lane... sranje.«
»Tražiš uredski posao? Jer baš tražim djelatnike. Kvalifikacije podrazumijevaju visoki
prag tolerancije na zakulisne igre, ormar krcat po mjeri skrojenih odijela te netrpeljivost spram
članova obitelji. O, čekaj. Takav je bio moj otac i već smo zaglavili u tom glibu. Tako da će biti
dovoljne traperice i skok-šut sa sredine terena. Nego, kaži, jesi li još onako dobar u košarci?«
Vrata mlažnjaka se otvore i stube se spuste na asfalt. Pojavio se muškarac od svojih
šezdeset, krupne građe bivšeg igrača američkog nogometa. Četvrtasta mu je čeljust bila kao ona
superheroja iz klasičnih stripova, a nosio je par golferskih kratkih hlačica i polo-majicu za koju je
vjerojatno trebalo sigurnosno staklo da se u nju može gledati.
Neonski vatromet na crnoj pozadini. Ali nekako, liku je to pristajalo.
Doduše, kad vrijediš gotovo tri milijarde dolara, možeš nositi koju god kitu poželiš.
John Lenghe razgovarao je na telefon kad je stupio na asfalt. »... sletio sam, aha. Okej,
dobro...«
Naglasak je bio ravan poput ravnica Srednjeg zapada odakle je tip potjecao, riječi
usporene poput njegova ležernog koraka dok je silazio. Ali nije bilo mudro dati se time zavarati.
U Lengheovim je rukama bilo šezdeset posto državne proizvodnje kukuruza i pšenice, baš kao i
pedeset posto ukupnog broja krava muzara. Bio je, doslovce, Bog žita, pa nije bilo čudno što nije
gubio vrijeme, nego je obavljao posao čak i dok je silazio niz one stube.
»... vratit ću se kući najkasnije večeras. I kaži Rogeru da ne kosi moju travu. To je moj
vražji posao... Što? Da, znam da ga plaćam i upravo mu zato mogu reći što ne smije raditi. Volim
te. Što? Naravno da ću ti pripremiti svinjske kotlete, dušo. Samo me moraš pitati. Bok, bok.«
Okeeeej, znači, bila je to supruga na telefonu.
»Momci«, doviknuo je. »Neočekivano iznenađenje.«
Lane se susreo s čovjekom na pola puta ispruživši dlan. »Hvala što ste pristali na
sastanak.«
»Žao mi je zbog tvog oca.« Lenghe je zatresao glavom. »Ja sam svoga izgubio prije dvije
godine i još ga nisam prebolio.«
»Poznajete Macka, našeg glavnog destilatora?«
»Prvi put ga vidim osobno.« Lenghe se nasmijao i pljesnuo glavnog destilatora po
ramenu. »Oduvijek uživam u tvom i očevu ti burbonu.«
Mack je izgovorio gomilu pravih riječi, zatim je nastupio muk.
»Onda«, Lenghe je malo više podignuo svoje hlačice u bojama američke zastave. »Prije
kojih pola sata primio sam poziv tvog predsjednika upravnog odbora, sinko. Želiš li da o tome
porazgovaramo u četiri oka?«
»Aha, upravo to želim. Volio bih da sve ovo ostane među nama.«
»Razumijem. Smatraj da su mi usta zapečaćena. Ali nemam previše vremena. Moram stići
kući na večeru, u Kansas, a moram svratiti na još dva mjesta prije povratka. Može li nam moj
papirnati aviončić poslužiti kao soba za sastanke?«
»Zvuči mi dobro, gospodine.«
Unutrašnjost Lengheova mlažnjaka ni po čemu nije bila nalik onima tvrtke BB. Umjesto
svijetle kože i obrađenog drva, Bog žita je u svoj avion unio dašak osobnosti, učinivši ga
udobnim i oku ugodnim, od ručno ispletenih pokrivača do ukrasnih jastučića s logotipom
Sveučilišta Kansas. Poslužene su zdjele s kokicama, a ne kavijarom, kao i bezalkoholna pića
umjesto bilo kakvog alkohola. Nije bilo stjuardese. A da ju je i imao, bila bi to bez sumnje
njegova supruga, a ne kakva pneumatska fufica.
Kad im je Lenghe ponudio Coca-Colu, bio je očito spreman da ih sam posluži.
»U redu je, hvala«, rekao je Lane kad je sjeo za omanji radni stol.
Mack je sjeo pokraj njega, a Lenghe je zauzeo mjesto preko puta spojivši svoje ruke s
debelim prstima i nagnuvši se naprijed. Pronicljive svijetloplave oči isticale su se na njegovu
preplanulom licu.
»Čujem da viši rukovoditelji nisu zadovoljni tobom«, rekao je Lenghe.
»Ne, nisu.«
»Predsjednik uprave kaže da si ih sve izbacio iz ureda i isključio korporacijski server.«
»Jesam.«
»Imaš li razlog?«
»Ništa čime bih se ponosio, bojim se. Još pokušavam u sve proniknuti, ali imam razloga
vjerovati da netko potkrada tvrtku. Mislim da neki od onih glavonja imaju prste u tome. Ali ne
znam dovoljno da bih mogao bilo što više reći.«
Lažljivče, lažljivče, izgorjele ti golferske gaće.
»Dakle još nisi razgovarao s predsjednikom uprave?«
»Prije nego što zaokružim cijelu priču? Ne. Uostalom, ne dugujem mu nikakvo
objašnjenje.«
»E pa, sinko, mislim da on tako ne misli.«
»Vidjet ću se s njime čim budem spreman. Kad imaš dokaze o lopovluku, i to u mjeri o
kojoj govorim, ne možeš nikome vjerovati.«
Lenghe dovuče zdjelu s kokicama. »Zakačen sam na ovo, znate. Ali bolje i to nego na
cigarete.«
»I još na štošta.«
»Znaš, prilično dobro plivaš u svemu ovome, sinko, pa ću biti otvoren i jednostavno ti
reći. Jesi li najzad doznao za očeve rudnike?«
Lane se nagnuo naprijed u stolcu. »Oprostite... što?«
»Rekao sam Williamu neka prestane kenjati s tim rudnicima dijamanata u Africi.
Najgluplja ideja na svijetu. Znaš, bio sam tamo lani, sa suprugom - kladim se da ti otac nije rekao
da sam ih provjerio, za ne? Nije? Nema tamo ni rupe u zemlji. Ili su ga preveslali ili - pa, na
drugu mogućnost ne mogu ni pomisliti.«
»Rudnici dijamanata?«
»I to nije sve. WWB Holding imao je hrpu različitih poslova pod svojim kišobranom.
Rekao je da ima naftne bušotine u Teksasu, a, naravno, ne možeš nekome prepustiti naftu. Jedna
ili dvije željeznice. Restorani u Palm Beachu, Naplesu17 i Del Rayu. A zatim još i nekakav
tehnološki start-up za koji mislim da nikad nije zaživio. Nešto s nekakvom aplikacijom? Ne
kužim kog vraga ljudi trate vrijeme na takva sranja - da prostite. Bilo je tu još nekoliko hotela u
Singapuru i Hong Kongu, modna kuća u New Yorku. Mislim da je čak uložio u jedan ili dva
filma.«
 Lane je itekako bio svjestan potrebe da zadrži mirnoću u glasu. »Kako za sve to znate?«
»Kad moraš prijeći osamnaest rupa na golf-terenu, razne teme dođu na red. Uvijek sam
mu govorio da se drži glavnog posla. Sve te sjajne ideje znaju biti prava napast, ali najvjerojatnije
su to samo crne rupe, naročito kad ne poznaješ određenu industriju. Ja sam farmer, i točka. Znam
sve o godišnjim dobima, o zemlji i usjevima, i poznajem sve vrste krava. Mislim da tvoj otac...
pa, o mrtvima sve najbolje.«
»Ma samo vi raspalite po njemu, ne zanima me. Moram znati, a pomoći će mi sve što mi
možete reći.«
Lenghe je neko vrijeme bio tih. »Uvijek me je vodio u Augustu. Želiš znati zašto?« Kad
je Lane kimnuo, čovjek je rekao: »Jer dečki nikad ne bi odobrili članstvo šljakeru kao što sam ja.
I dok smo kružili po golf-terenu, on bi govorio o svim tim ulaganjima. Morao se taj u svemu
natjecati - i ne kritiziram ga. I ja volim pobjeđivati. No razlika među nama jest ta da ja točno
znam odakle potječem i toga se ne stidim. Tvoj otac je bio itekako svjestan da ništa što ima nije
njegovo vlasništvo. Istina je da ni njega nikad ne bi primili u Augustu da nije oženio tvoju
majku.«
»Mislim da je to točno.«
»I znaš, uvijek sam se pitao odakle mu novac za sva ta ulaganja. Rekao bih da to upravo
otkrivaš, sad kad ga nema.«
Lane nagonski zagrabi šaku punu kokica i sažvače ih iako nije osjećao okus. »Znate«,
promrmljao je, »uvijek sam imao osjećaj da zamjera mojoj majci.«
»Mislim da je zato bio toliko odlučan da pronađe druge mogućnosti. Hoću reći, i mene
salijeću ponudama - prijatelji, suradnici, financijaši. I bacam ih u koš. Tvoj otac je tražio nešto
što bi bilo njegovo, vječito u potrazi za nečim novim. Ja? Odlazio sam u Augustu samo zato što
mi se sviđa teren i volim golf.« Lengheova snažna ramena se slegnu, šavovi njegove polo-majice
napinjali su se da zadrže sve one mišiće. »Život je kudikamo zabavniji ako kosiš vlastitu travu.
Samo kažem.«
Lane je neko vrijeme šutio, gledajući kroz ovalni prozor na smeđo-zlatne avione UPS-a
koji su polijetali jedan za drugim s udaljenog dijela zračne luke. Charlemont se nalazi točno usred
države, što ga čini savršenim transportnim čvorištem. Poput tvrtke BB i korporacije Sutton
Distillery, UPS je jedan od najvećih poslodavaca u gradu i državi.
Bilo je gotovo nezamislivo da bi se obiteljsko carstvo moglo urušiti. Toliko je ljudi
ovisilo o isplati plaća.
Nikad prije o tome nije razmišljao.
»Imate li bilo kakve informacije o tim poslovima?« rekao je. »Imena? Mjesta? Moj
kompić upravo češlja korporacijske račune i pronašao je troškove, ali kad je tražio bilo što pod
nazivom WWB Holding, nije pronašao ništa.«
»Otac ti je bio prilično neodređen, ali jest mi rekao neke stvari. Mogao bih malo
promisliti i poslati ti u e-mailu sve što znam.«
»To bi bilo sjajno.«
»Onda, dečki... što mogu učiniti za vas? Siguran sam da niste došli po informacije za koje
niste ni znali da ih imam.«
Lane je pročistio grlo. »Pa, kao što možete naslutiti... sad kad sam isključio više
rukovoditelje, i s ovom internom istragom koju provodim, poslovanje ulazi u razdoblje tranzicije
koje...«
»Koliko vas dugo trebam opskrbljivati žitom na dug?«
Mack je progovorio. »Šest mjeseci bilo bi sjajno.«
Lenghe je zazviždao. »Puno.«
 »Ponudit ćemo vam izvrsne uvjete«, rekao je Lane. »Visoku kamatu, a možete se
osigurati i cijelim skladištem bačava s burbonom. I imajte na umu, bez obzira na sve što se
događa unutar tvrtke, naš proizvod se dobro prodaje, a burbon je trenutačno silno popularan.
Priljev gotovine tijekom vremena neće biti nikakav problem.«
Nastao je tajac, i gotovo da se moglo osjetiti kako diše dok je o svemu promišljao. »Ti i ja
imamo zajedničkog poznanika«, rekao je. »Bob Greenblatt?«
»Investicijski bankar?« Lane je kimnuo. »Poznajem ga.«
»Veli da si vraški dobar pokeraš.«
»Bacao sam nešto karata s njime.«
»Hoćeš reći, uzeo si mu nešto novca.« Lenghe se zavalio i nasmiješio dok je brisao prste
o papirnati ubrus. »Ne znam znaš li uopće, ali i ja sam ti u neku ruku kockar. Moja žena je dobra
kršćanka. Nije baš da mi to odobrava - ali zažmiri na jedno oko, znaš.«
Lane je suzio oči. »Što točno imate na umu?«
»Pa, dobio sam pozivnicu za posjet žalovanja za tvog oca. Od onog vašeg batlera. E-mail
je bio iznenađenje, ali sasvim sigurno štedi novac za poštanske marke pa mi se svidjelo. Bilo
kako bilo, doći ću zbog toga u grad. Što misliš da se ti i ja prijateljski okladimo na jedan Texas
Hold’em? Mogli bismo igrati u žito. Ovako stoje stvari. Tvoja obitelj bila mi je prvi veliki
klijent.« Lenghe kimne Macku. »A dobio sam vas zaslugom tvog oca. Putovao sam autobusom
kroz tri države jer nisam imao novca za auto, a Veliki Mack, kako smo ga zvali, sastao se sa
mnom i pogodili smo se. Dao mi je četvrtinu narudžbe. Onda polovinu. Za tri godine, bio sam
jedini dobavljač kukuruza, a poslije sam uveo i ječam.«
»Moj otac vas je uvijek poštovao«, rekao je Mack.
»Bilo je to uzajamno. Kako bilo...« Tip se ponovno usredotočio na Lanea. »Mislim da
bismo u to trebali igrati.«
»Još uvijek vas ne pratim.«
Što nije sasvim bila istina. Nije bio u prvim redovima što se tiče proizvodnje burbona, ali
nije bio ni potpuni novajlija. Šest mjeseci žita bilo je puno za vratiti ulog. A s obzirom na to da je
devedeset devet posto njegova portfelja bila tvrtka BB, koja je bila zdrava poput astmatičara na
sjenokoši... nije imao pojma kako bi mogao prikupiti dovoljno novca da uloži u igru.
Lenghe je ponovno slegnuo ramenima. »Ako pobijediš, šest mjeseci ću vam besplatno
dobavljati kukuruz, raž i ječam.«
»A ako izgubim?«
»Onda ćeš mi s vremenom morati platiti.«
Lane se namrštio. »Čujte, ne namjeravam vas odgovarati od pogodbe koja ide u moju
korist, ali kako to može biti pošteno? Dobit ćete samo ono što bih vam ionako ponudio?«
»Kao prvo, volim izazove. Kao drugo, instinkti mi govore da se moraš izvući iz jako, jako
duboke financijske jame. Ne moraš mi ovo ni potvrditi ni zanijekati, ali mislim da mi ne možeš
platiti ni sad ni u bliskoj budućnosti. Čak i da se osiguram kamatama u vrijednosti od tisuću
bačava? Trebat ćeš ih sve prodati kako bi tvrtka izgurala sve ovo jer bez gotovine od poslovanja
nemaš ni priljeva za isplatu plaća ni naplative račune za dobavljače. Zato to radim. Dobro, postoji
još jedan razlog.«
»A to je«?
Lenghe slegne ramenima. »Tvoja obitelj zapravo proizvodi najbolji burbon na planetu.
Moja ukupna imovina dobrano prelazi milijardu dolara - pa si mogu priuštiti da pomognem tvrtki
koja me opskrbljuje mojim najdražim pićem.« Čovjek se ponovno nagne naprijed i nasmiješi. »A
mogućnost da to učiniš? Ne da se mjeriti s ulaskom u ladanjski klub. Vjeruj mi.«
 Gin je ušla u službeni stakleni vrt Amdega Machin na Easterlyju pa osjetila miris slatkih
zumbula i divnih ljiljana u gustom, vlažnom zraku. Preko puta golemog ostakljenog prostora,
među lijehama uzgojenog cvijeća i spokojnih lica rijetkih orhideja, njezina buduća šogorica
zakopala je ruke u hrpu zemlje te imala mrlju od iste te stvari na stražnjici svojih kaki-hlačica.
Lizzie, k tome, nije bila našminkana, a kosa joj je bila skupljena nečim što se činilo kao obična
gumica.
Ono, kao gumica. Od gume.
Doista, vrtlarica će joj uskoro biti svojta. Lane će tu ženu oženiti, a Gin je pretpostavljala
da je, s obzirom na sladunjavost njegove prve žene Chantal, bilo što, osim kakve seoske životinje,
zapravo napredak.
»Bogami si marljiva.«
Lizzie se osvrnula preko ramena zadržavši ruke tamo gdje su bile nad loncem. »Hej,
bok.«
»Da.« Gin je pročistila grlo. »Mislim, bok.«
»Treba li ti što?«
»Zapravo treba. Trebala bi mi pripremiti cvijeće za vjenčanje i svadbeno slavlje. Čekamo
dok ne prođu posjeti žalovanja, tako da ćemo upriličiti događaj u subotu nakon što se vjenčamo u
petak u vijećnici. Znam da je sve u posljednji tren, ali sigurna sam da možeš malo požuriti
narudžbu.«
Lizzie otare dlanove jedan o drugi, uspjevši ukloniti tek malo prljavštine prije nego što će
se okrenuti prema njoj. »Jesi li razgovarala o tome s Laneom?«
»Zašto bih? Ovo je moja kuća. Moje vjenčanje. Nije mi otac.«
»Samo sam mislila, s obzirom na financijske teškoće...«
»Kombinacija boja neka bude boja bršljana i breskve. I prije nego što mi počneš govoriti
o rezanju troškova, prijem će biti skroman, samo četiristo uzvanika. Tako da ćemo imati najviše
četrdeset stolova u vrtu. O, kad smo već kod toga, možeš li se, molim te, pobrinuti i za narudžbu
stolova i stolaca? Također i za šatore, pribor za jelo i čaše? Ne vjerujem sasvim gospodinu
Harrisu. A pustit ću gospojicu Auroru da riješi narudžbe u vezi s hranom.«
»Tko sve to plaća?«
»Molim?«
»Samo to će biti sedamdeset pet tisuća dolara. Jer, pored svega nabrojenog, trebat će
unajmiti konobare, poslužitelje parkinga i autobuse. A gospojica Aurora će trebati ispomoć u
kuhinji. Tko će to platiti?«
Gin razjapi usta. Zatim se sjeti da je Rosalinda mrtva. Stoga nije imalo smisla nabacivati
se imenom te knjigovotkinje.
»Mi ćemo to platiti.« Podignula je bradu. »Tako će sve biti pokriveno.«
»Mislim da bi bilo bolje da razgovaraš s Laneom.« Lizzie podigne prljave dlanove. »I to
je sve što ću reći. Ako on misli da si u ovom trenutku to može priuštiti, bit će mi drago učiniti sve
što treba da se to i ostvari.«
Gin je zamahnula rukom i provjerila svoju manikuru. Ništa se nije ogulilo. Sve je bilo
savršeno popunjeno. Crveno poput krvi i sjajno poput nove kovanice.
»Možda spavaš s mojim bratom, draga, ali nemoj se precjenjivati, može? I dalje si
zaposlenica i, kao takvu, ovo te se nimalo ne tiče, zar ne?«
Da, postojale su... teškoće... ali zasigurno neće spasti na prosjački štap zbog jednog malog
okupljanja? Bio je to nužan izdatak. Bila je Bradfordica, za Boga miloga.
Lizzie je odvratila pogled, obrve su joj se spustile. Kad ju je opet pogledala, progovorila
je blagim glasom: »Da budemo načistu ti i ja - da, možda jesam zaposlenica, ali ne trebaju mi
tvoja upozorenja. Itekako sam svjesna situacije u kojoj se kućanstvo nalazi, a ako te veseli da se
sa mnom igraš Downton Abbeyja, neka ti bude. Ali to neće promijeniti stvarnost da je tvoje
›skromno‹ vjenčanje više nego što si u ovom trenutku možeš priuštiti. I nemam namjeru naručiti
ni maslačak bez odobrenja tvog brata.«
Gin osjeti kako joj grane njezina širokog obiteljskog stabla ispravljaju kralježnicu. »Pa,
nisam nikad...«
»Zdravo, majko.«
Zvuk toga bezbrižnoga glasa bio je poput čekića s rascjepom što ju je udario u stražnji dio
vrata, i Gin se nije smjesta okrenula. Usredotočila se na staklenu plohu pred sobom, vidjevši tko
joj je prišao s leđa. Lice koje se odražavalo, promijenilo se od rujna, kad ga je zadnji put vidjela.
Ten je bio isti, a duga, gusta smeđa kosa ostala je baš kao i Ginina - i da, izraz je bio baš onakav
kakvog ga se sjećala. Ali one su se jagodične kosti činile višima, bilo zbog toga što je Amelia
sazrela ili zato što je malo smršavjela.
Što nikad nije bilo loše.
Gin se okrenula. Njezina kći nosila je uske traperice u kojima su joj noge izgledale kao
slamčice, crnu bluzu Chanel s bijelim ovratnikom i orukvicama te balerinke Tory Burch.
Štošta se moglo reći za njezino držanje, ali izgledala je kao da je došla ravno s pariških
ulica.
»Amelia. Otkud ti kod kuće?«
»I meni je drago da te vidim.«
Osvrnuvši se preko ramena, Gin je zaustila reći Lizzie da ode, ali žena je već nestala kroz
jedna od stražnjih staklenih vrata što vode u vrt, zatvorivši ih uz tih škljocaj.
Načas, prizori Amelijina odrastanja bombardirali su Gininu glavu, zamijenivši ovdje i sad
s ondje i onda. No prošlost nije povoljno utjecala na sadašnju netrpeljivost - otuđenost, koja ju je
stvorila, skovana je tijekom godina kad se Gin ponašala kao sestra umjesto kao majka.
Ogorčena sestra.
Iako je za nju sve to bilo još kudikamo složenije.
Stvari su u zadnje vrijeme zasigurno bile mirnije. Amelia je, doduše, poslana na
Hotchkiss ne samo kako bi nastavila sa školovanjem, nego i da se stiša oluja koja bi bjesnjela
svaki put kad bi se ona i Gin zatekle u istoj prostoriji.
»Pa, uvijek je divno kad si kod kuće...«
»Je li?«
»... ali iznenadila si me. Nisam znala da ljetni praznici počinju ovako rano.«
»Ne počinju. Izbacili su me iz škole. I prije nego što mi počneš popovati, smijem li te
podsjetiti da samo slijedim tvoj primjer?«
Gin je pogledala u nebesa da joj se smiluju - i gle čuda, kako je bila u staklenom vrtu,
prozirni strop omogućio joj je da visoko gore vidi plavo nebo i oblake.
Zaista, roditeljstvo je lakše ako se uspostave kakvi-takvi standardi.
Bolje rečeno, bilo kakav pozitivan standard.
»Idem se smjestiti u svoju sobu«, objavila je Amelia. »A zatim se nalazim s prijateljima
na večeri. Ne brini se, jedan od njih ima dvadeset pet i Ferrari. Bit će sve u redu.«
 DVADESET

Nakon sastanka s Lengheom, Lane je ušao u Easterly i nije daleko dospio. Gospodin
Harris, batler, izišao je iz blagovaonice s pladnjem u rukama. Na njemu je bilo pola tuceta
prvoklasne srebrnine, uključujući Cartierovu zdjelu za slatkiše čije je dno ležalo na zaobljenom
repu preokrenutog šarana.
Ali Englez mu nije prilazio kako bi razgovarao o planovima za poliranje.
»O, izvrsno, gospodine. Baš sam vas kanio potražiti. Imate posjetitelja. Zamjenik Ramsey
je u kuhinji.«
»Da, vidio sam šerifov automobil parkiran vani.«
»Također, poslane su obavijesti za posjet žalovanja. E-mail je bio nužan s obzirom na
vremensko ograničenje. Bio bih ih radije poslao poštom, dakako. Odgovori su već počeli
pristizati, i vjerujem da ćete biti zadovoljni odazivom.«
Tri su stvari, jedna za drugom, proletjele Laneovom glavom: nadao se da gosti neće
previše jesti i piti; što bi ljudi rekli ako bi na šanku naplaćivali piće; i na kraju, Bože, nikad nije
razmišljao o trošku po glavi gosta.
Kad je postao svjestan da ga batler gleda s iščekivanjem, Lane je rekao: »Oprostite, što ste
rekli?«
»Još je netko stigao kući.«
Batler je tu prestao s vijestima, kao da je bio uvrijeđen Laneovom mentalnom
usporenošću te ga je za osvetu kanio prisiliti na međuodnos.
»Onda, tko?« Sablasni kosac? Ne, čekaj. Bernie Madoff18 na programu za socijalizaciju
zatvorenika. Krampus - a ne, pogrešno godišnje doba.
»Vratila se gospođica Amelia. Stigla je taksijem prije deset minuta s nešto svojih kofera.
Bio sam slobodan i naredio da ih smjeste u njezinu sobu.«
Lane se namrštio. »Zar su već počeli ljetni praznici? Gdje je ona?«
»Vjerujem da je otišla vidjeti majku.«
»Onda bi se uskoro mogla podići oluja. Hvala vam, gospodine Harris.«
»Sa zadovoljstvom, gospodine.«
Zbog nekog razloga, s obzirom na to kako je tip izgovarao te riječi, uvijek su zvučale kao
»goni se«. Što bi čovjeka natjeralo da poželi ščepati onu crnu kravatu oko njegova vrata i...
Ne, dosta je bilo leševa, makar i hipotetski.
Lane je pročistio mozak, prošao kroz predvorje i ušao u prazan hodnik kojim se dolazilo
do ulaza u kuhinju. Kad je prišao uredu Rosalinđe Freeland, zastao je i prstom pratio policijski
pečat koji je ostao na vratima.
Činjenica da mu nije bio dopušten ulazak, kao da je simbolizirala ono u što mu se život
pretvorio.
Možda je Jeff bio u pravu. Možda nije mogao spriječiti sveopće rasulo. Možda svijet nije
funkcionirao kao u vrijeme njegovih djedova, pa čak i u očevo, kad su obitelji poput njegove
imale moć da se zaštite.
A, ruku na srce, zašto bi, kog vraga, zbog očevih sranja uništio odnose koji su mu značili?
»Zdravo, gospodine.«
Lane je pogledao preko puta. Plavuša u uniformi sluškinje izlazila je iz praonice, dugački
mekani slap finoga pamuka bio joj je prebačen preko ruke.
»Ja sam Tiphanii«, rekla je. »S ›ph‹ i dva ›i‹.«
»Da, naravno. Kako si?«
»Dobro se brinem o vašem prijatelju Jeffu. Baš naporno radi tamo gore.« Nastupi stanka.
»Mogu li nešto učiniti za vas?«
»Ne, hvala.« Na stranu čista posteljina, ali nije imala ništa što je želio. Niti što bi ikad
poželio. »Ali siguran sam da moj stari cimer cijeni osobnu poslugu.«
»Onda, pozvat ćete me.«
Kad je otperjala dalje, sjetio se prve sezone Američke horor priče, i služavke koja bi
nekad bila stara, a nekad mlada. Ona tamo nedvojbeno je bila ovo potonje. Dobra vijest? Ako
ništa, Jeff sasvim sigurno ima priliku sagorjeti nešto stresa. A Tiphanii nije bila duh koji bi u
nezgodnom trenutku ušao u menopauzu.
Čovječe, isti si otac.
»Ne, nisam.«
Kad je Lane ušao u prostranu, profesionalno opremljenu kuhinju, namirisao je vruća
peciva i zatekao gospojicu Aurom i zamjenika Ramseyja kako sjede jedno pokraj drugog na
stolcima za njezinim granitnim radnim stolom, među njima dvije šalice kave i tanjur tih slastica.
Zamjenik je bio u svojoj zagasitoj, smeđe-zlatnoj odori, o boku mu je visio pištolj, a prijenosni
radio na njegovu širokom ramenu. Gospojica Aurora bila je u pregači i širokim plavim hlačama.
Izgledala je mršavije nego kad je došao ovamo, mračno je pomislio Lane.
»Jutro«, rekao je Lane kad im je prišao i pljesnuo dlanom o Ramseyjev.
»I tebi.«
»Ima li mjesta za trećeg?«
»Uvijek«, gospojica Aurora gurne prema njemu praznu šalicu pa ustane da izvuče vrč iz
aparata za kavu. »A ja ću vas napustiti.«
»Ostani«, rekao je Lane kad je sjeo. »Molim te.«
Bože, zaboravio je koliko je Ramsey krupan. Lane je imao dobrih metar i devedeset, ali
kad je sjeo na stolac pokraj Ramseyjeva, osjećao se kao barbika.
»Dakle, nalaz obdukcije.« Mitch mu dobaci pogled. »Prst je očev. Sigurno. Postoj trag
amputacije na truplu koji se podudara s tragom reza na kosti onoga što je pronađeno u vašem
prednjem dvorištu.«
»Ubijen je, znači.« Lane je kimnuo, zahvalivši na kavi koja je ulivena pred njime. »Jer to
sebi ne radiš.«
»Jesi li znao da je tvoj otac bio bolestan?«
»U glavu? Da, itekako.«
»Imao je rak pluća.«
Lane je polako spustio šalicu. »Molim?«
»Otac ti je imao napredni stadij raka pluća s metastazama na mozgu. Patolog je rekao da
mu je bilo preostalo još najviše šest mjeseci - a vrlo brzo bi bolest utjecala na njegov centar za
ravnotežu i motoriku, i to u tolikoj mjeri da to ne bi bio u stanju skrivati pred drugima.«
»One cigarete.« Pogledao je gospojicu Aurora. »Sve one jebene cigarete.«
»Pazi na jezik«, rekla je. »Ali uvijek sam željela da prestane. Ja se nisam dobrovoljno
prijavila za svoj rak. Ne znam nikog tko bi poželio tu boleštinu.«
Pogledavši letimice Ramseyja, Lane je pitao: »Je li moguće da nije znao? I koliko ga je
dugo već mogao imati?«
Nije da bi ga otac izvijestio o svom zdravstvenom stanju ili nešto slično. Kvragu,
poznavajući velikog Williama Baldwinea, tip je vjerojatno mislio da bi ga voljom mogao natjerati
u remisiju.
»I ja sam to pitao patologa.« Ramsey je zatresao glavom. »Rekao je da je tvoj otac
najvjerojatnije pokazivao simptome. Kratkoća daha. Vrtoglavice. Glavobolje. Na truplu nije bilo
pokazatelja da je bio podvrgnut nekakvom operativnom zahvatu, nije imao venski kateter na
prsima, ni bilo što slično, što ne znači da nije bio na kemoterapiji ili zračenju. Uzorci tkiva su
poslani i naručen je toksikološki nalaz - iako, potrajat će dok rezultati ne stignu.«
Lane je protrljao glavu. »Onda se stvarno mogao ubiti. Ako je znao da će umrijeti, a nije
želio patiti, mogao je skočiti s onog mosta.«
No što je s prstom? Onim prstenom? Što je s činjenicom da je, pored onoliko jutara na
imanju i svih mjesta skrovitih i očitih, ta stvar bila zakopana točno pod majčinim prozorom?
»Ili je tvoj otac mogao biti bačen«, predložio je zamjenik. »To što je čovjek bio bolestan
ne znači da ga netko nije mogao ubiti - a u plućima mu je pronađena voda, što pak dokazuje da je
bio živ i barem jednom udahnuo nakon pada u rijeku.« Ramsey je pogledao gospojicu Auroru.
»Gospoja, oprostite što o ovome govorim ovako detaljno.«
Laneova majčica samo je slegnula ramenima. »Tako je kako je.«
Lane je pogledao gospojicu Auroru. »Ja sam sve to vrijeme bio gore u New Yorku. Jesi li
zamijetila... nešto drukčije na njemu?«
Iako je, bez obzira na njegovo zdravstveno stanje, i dalje imao seksualni nagon. Barem
sudeći prema Chantal i onom djetetu koje je nosila.
Njegova majčica zavrti glavom. »Nisam primijetila ništa neobično. Zadnjih nekoliko
mjeseci je često izbivao, ali tako je to bilo oduvijek. I, znaš, držao se podalje. Čim bi ustao, izišao
bi iz kuće i otišao u poslovni centar i često bi se kasno vraćao. Moje sobe gledaju na garaže pa
bih vidjela njegova vozača kako parkira auto u ponoć - jedan ujutro, ili bih ga uhvatila kako se
pješice vraća iz ureda. Tako da ne znam.«
Ramsey je progovorio: »S obzirom na vaš obiteljski novac i veze, mogao je otići na
liječenje u bilo koji dio Sjedinjenih Država.«
»Što misle u odjelu za umorstva?« upitao je Lane.
Ramsey je zavrtio glavom lijevo-desno. »Skloniji su vjerovati da je riječ o zločinu. Onaj
prst je ključ. On sve mijenja.«
Lane je ostao još neko vrijeme i s njima čavrljao. Zatim se ispričao, spustio šalicu u
sudoper i zaputio prema stubama za osoblje krenuvši na drugi kat. Gospojica Aurora i Ramsey
poznaju se otkako je zamjenik bio u pelenama, a i prije ju je često posjećivao kad ne bi bio na
dužnosti. Tako da su još neko vrijeme mogli ostati tamo.
Rak.
Otac se, dakle, zabavljao uništavanjem duhanom... sve dok netko nije odlučio ubrzati
stvari i staviti natpis plaćeno na ceduljicu na nožnom palcu.
Nevjerojatno.
Kao i obično, tijekom jutarnjih sati, a nakon što bi članovi obitelji ustali i napustili svoje
spavaće sobe, osoblje je radilo u ovom dijelu kuće i sad je mogao osjetiti miris sredstava za
čišćenje za kupaonice, tuševe i prozore. Od umjetnog mirisa citrusa i blage metvice zasvrbio ga je
nos.
Nastavivši dalje prema očevoj sobi, činilo mu se pogrešnim što nije pokucao na vrata prije
nego što ih je otvorio - iako je tip bio mrtav. A kad je ušao u tihu unutrašnjost mračne muževne
sobe, osjećao se toliko krivim da se osvrnuo preko ramena bez nekog valjanog razloga.
Bilo je malo osobnih predmeta izloženih na površinama radnog stola i noćnih ormarića.
Sve je u odajama bilo brižljivo osmišljena i održavana scenografija koja je objavljivala da ondje
noću počiva bogat i moćan čovjek: od pokrivača i jastuka s monogramom, kožom ukoričenih
knjiga i orijentalnih sagova pa do niza prozora trenutačno skrivenih iza teških svilenih zastora.
Kao da ste u Ritz-Carltonu u New Yorku, ili u ladanjskom dvorcu u Engleskoj, ili u palači u
Italiji.
Kupaonica je od poda do stropa bila obložena starinskim mramorom i frizovima u
kombinaciji s novim sanitarijama, skupocjena staklena tuš-kabina zauzimala je pola prostorije.
Lane je zastao ugledavši očev haljetak s monogramom kako visi o mjedenoj kukici. Bio je tamo i
pribor za brijanje s četkicom zlatne drške i ravnom britvom. Kožnata vrpca za brušenje srebrne
oštrice. Srebrna čaša za vodu. Četkica za zube.
Dva zlatna umivaonika bila su razdvojena kilometrom mramorne plohe, ali nije da mu je
majka ikad koristila onaj drugi. A nad svime time bilo je zrcalo sa zlatnim lampicama
postavljenima u njegovim odražavajućim pločama.
Nije bilo ormarića s lijekovima.
Lane se sagnuo i stao otvarati ladice. U prvoj je bila gomila prezervativa, i smjesta poželi
porazbijati nešto zbog toliko mnogo razloga. Zatim su tamo bile zalihe koječega, poput sapuna,
štapića za uši, običnih britvica. Na drugoj su strani bile četke, češljevi. Pod umivaonikom su bili
toaletni papir, kutije papirnatih maramica, bočice Listerina.
Na određenoj razini, činilo se neobičnim da mu je otac koristio takve »pučke« stvari.
Poput svake druge osobe koja se spremala za posao ili na počinak.
Štoviše, taj je čovjek uvijek bio obavijen velom tajanstvenosti, i to nimalo ugodne. Kao
sjena Jacka Trbosjeka iznikla iz nedostatka komunikacije, odnosa i bilo kakve topline.
Lane je pronašao lijekove u visokom, uskom ormariću uz prozorsku dasku.
Bilo je tamo šest narančastih bočica s tabletama, s različitim količinama tableta ili
kapsula. Nije mu bilo poznato ime liječnika koji ih je prepisao ni nazivi lijekova, ali s obzirom na
broj dodatnih upozorenja o tome da korisnik ne upravlja strojevima ni motornim vozilima, morao
je pretpostaviti da je riječ o analgeticima i tabletama za opuštanje mišića... ili vrlo složenim
spojevima koji te čine bolesnijim od same bolesti, barem kratkoročno.
Izvukavši svoj telefon, utipkao je ime liječnika. Dakle. Tko bi to rekao.
Liječnik je radio u Centru za tumore Anderson dolje u Houstonu. Otac je znao da boluje. I
vjerojatno je znao da umire.

»Izbačena si?« Gin je upitala kroz mirisni zrak staklenog vrta. »Da«, odvratila je njezina
kći.
U tišini koja je uslijedila, promislila je o nekoliko varijanti roditeljske ozlojeđenosti,
zamišljajući kako udara o pod cipelama s visokim potpeticama ili možda poseže za staromodnim
zamahom kažiprstom. Ništa nije odgovaralo. Jedino se činilo prikladnim pozvati Edwarda da ovo
riješi. On bi znao što činiti.
Ali ne. Ta je avenija bila blokirana.
Na koncu, odluči se na: »Smijem li pitati zašto si zamoljena da napustiš školu?«
»A što misliš? Ipak sam tvoja kći.«
Gin je zakolutala očima. »Opijanje? Ili su te uhvatili s nekim dečkom?«
Kad je Amelia jedva podignula bradu, padne joj na um još veći prijestup.
»Spavala si s profesorom? Zar si poludjela?«
»I ti si. Zato si i pauzirala godinu...«
Vrata iz kuće se otvore i pojavi se Lane, poput svjetionika mornaru na pučini.
»Pogodi tko se vratio iz škole«, suho je rekla Gin.
»Čuo sam. Dođi ovamo, Ames. Nisam te dugo vidio.«
Kad je djevojka krenula Laneu u zagrljaj i kad su se njihove tamnokose glave približile,
Gin je morala odvratiti pogled.
»Ima vijesti«, promrsila je Gin tumarajući naokolo i čupkajući listiće orhideja. »Zašto mu
ne kažeš?«
»Izbačena sam.«
»Jer je spavala s profesorom.« Gin zamahne rukom. »Od svega što je mogla od mene
naslijediti.«
Lane opsuje i ustukne korak unatrag. »Amelia.«
»O, zove te punim imenom.« Gin se nasmiješila, pomislivši kako je Lane zvučao kao
njihov otac. »To znači posao. Možemo li koga nazvati u Hotchkiss, Lane? Zacijelo ih možemo
odgovoriti?«
Lane protrlja lice. »Je li te netko iskoristio? Jesi li povrijeđena?«
»Ne«, odvrati djevojka. »Nije bilo ništa slično.«
Gin progovori: »Mora postojati način da je vratimo...«
»Zar nisu uskoro ispiti?« prekinuo ju je Lane. »Hoće li ti priznati dosadašnje ocjene?
Isuse Kriste, Amelia, stvarno. Ovo je velika stvar.«
»Žao mi je.«
»Da«, promrmljala je Gin. »Tako i izgledaš. Želiš li maramicu? Bi li to pomoglo da bolje
odglumiš ulogu?«
»Lijep ti je taj dijamant na prstu«, ispali Amelia. »Udaješ se, vidim.«
»Ovdje, dan nakon posjeta žalovanja za tvog djeda.«
»Da, lijepo od tebe što si me nazvala i obavijestila me, majko.«
»Brak nije važan.«
»Slažem se. Govorim o smrti mog djeda. Moj vlastiti djed je umro, a to sam pročitala u
novinama.«
Lane naglo premjesti pogled. »Nisi je nazvala, Gin? Stvarno?«
»Ispričavam se, ali ona je izbačena iz internata. A ti me gledaš kao da sam ja nešto
skrivila?«
»Mogu pohađati školu ovdje u Charlemontu«, uskoči Amelia. »Charlemont Country Day
je dobra škola i mogu živjeti ovdje u kući.«
»Zašto misliš da bismo te sada primili?« upita Gin.
»Naša obitelj financirala je proširenje prije nekoliko godina«, odvrati Amelia. »Misliš da
neće? I za koga se udaješ, majko? Daj da pogodim. On je bogati beskičmenjak...«
»Dosta!« prasne Lane. »Gin, ona ti je kći. Hoćeš li se barem jednom u životu tako i
ponašati? A, Amelia, ovo je veći problem nego što misliš.«
»Ali je rješiv«, rekla je djevojka. »Sve je rješivo u ovoj obitelji, nije li?«
»Zapravo, to nije istina. I pomoli se da tu lekciju ne naučiš upravo na ovom svom
zajebu.«
Kad je Lane krenuo otići, Gin se sjeti svoga svadbenog slavlja i dovikne: »Čekaj. Ti i ja
moramo o nečemu razgovarati.«
»Ne zovem Charlemont Country Day. Ti ćeš to za nju učiniti. Vrijeme je da uskočiš.«
Gin prekriži ruke na prsima i lecne se kad je jedna od Richardovih modrica zastenjala.
»Amelia, bi li bila ljubazna i otišla se duriti u svoju sobu? Ili možda kod bazena? Sigurna sam da
uz pomoć svog Twittera možeš provesti nekoliko zabavnih sati, obavještavajući prijatelje o
abdominalnoj prirodi svog povratka u obiteljsko gnijezdo.«
»Sa zadovoljstvom«, reče Amelia. »To je sasvim sigurno bolje nego biti u tvom društvu.«
Djevojka nije odtutnjala, odšetala je, a za njom se zrakom mreškao miris zajedno s
prijezirom.
 Bilo je čudno što se nisu bolje slagale.
Kad su se vrata što vode u kuću zatvorila, Gin je stala gunđati: »Možda bi trebala
jednostavno zaboraviti na školu i otići u New York, biti model. Bolje će proći bude li koristila
ono lice umjesto jezičine ako želi napredovati.«
»Tebe tvoja jezičina nije zaustavila«, rekao je Lane. »Ali nije ti ni bogzna kako pomogla.
Gledaj samo za koga se udaješ, na primjer.«
»Richard je jedan od najimućnijih ljudi u državi i može nam pomoći u poslu.«
»Mrziš ga.«
»Kao i svi ostali. Teško da je to ikakva vijest - što me dovodi do teme razgovora. Tvoja
mila djevojka Lizzie kaže da mi treba tvoje dopuštenje da ovdje upriličim svadbeno slavlje. Rekla
sam joj da to neće biti ništa veliko - četiristo, najviše...«
»Čekaj, što?«
»Moje svadbeno slavlje. Dozvole će biti izdane sutra, a u petak idemo u vijećnicu. Posjeti
žalovanja su u četvrtak. Vjenčanje će biti ovdje, u subotu - samo kokteli u stražnjem vrtu, nakon
čega slijedi večera...«
»Gin.«
»Što?«
»Tko će sve to platiti?«
»Mi. Zašto?«
Laneove se oči suze. »Nemamo novca, Gin. Ono, čekovi nemaju pokriće. Shvaćaš li što ti
govorim? Nema novca u ovom trenutku. Pokušavam to riješiti, ali ne zanima me hoće li biti
četiristo ili četrdeset uzvanika - ne možemo ispisati nijedan ček koji nije nužan.«
»Plaćamo za posjete žalovanja.«
»I to je sve. Gotovo je sa zabavama, Gin. S privatnim avionima. Kvragu, ni taksiji ne
dolaze u obzir. Nema više ni odjeće, ni balova, ni putovanja. Sve se obustavlja. Moraš to
shvatiti.«
Namrštila se prateći prilično uznemirujuće treperenje srca. A onda je šapnula: »Teško mi
je povjerovati da ćeš uložiti u sprovod čovjeka kojeg si mrzio, a ne želiš meni omogućiti
vjenčanje kakvo zaslužujem.«
Lane je jedan tren zurio u nju. »Znaš, Gin, bit ću potpuno iskren s tobom. Uvijek sam
znao da si sebična i narcisoidna, ali nikad nisam mislio da si glupa.«
»Kako, molim?«
»Ako ne pozovemo pola svijeta ovamo da odaju počast, proširit će se glasine - i bit će
istinite. Živo mi se fućka za obiteljski ugled, ali posao je jedina prilika da se izbavimo iz ovoga
kaosa. BB se jedva održava na površini. Brinem se kako ću ljudima isplatiti plaće, jebote! Procuri
li bilo što u medije o financijskom preokretu, izlažemo se riziku da se dobavljači uspaniče i
pokrenu naplatu dugovanja, ili da obustave suradnju. Distributeri bi se mogli povući. Sindikati
razljutiti. Sve je to puno važnije od neke vražje zabave. Posjeti žalovanja su nužna smicalica.
Tvoje vjenčanje nije.«
Gin spusti ruku na grlo i sjeti se trenutka kad je bila u Phantom Dropheadu, na onoj
benzinskoj postaji na River Roadu... i kako joj je kartica odbijena. Ali kad se to dogodilo, bilo je
to zato što joj je otac blokirao račune... a ne zato što sredstva nisu bila dostupna.
A onda se sjeti kako joj je brat iznio loše financijske vijesti nakon što ju je pokupio u
policijskoj postaji.
Svejedno, zavrtjela je glavom. »Rekao si da je dug kojih pedeset ili šezdeset milijuna.
Zacijelo negdje postoje sredstva...«
»Dug je trostruko veći. Toliko smo zasad otkrili. Vremena su se promijenila, Gin.«
Okrenuo se. »Želiš zabavu? Neka ti tvoj novi suprug ispiše ček. Njemu je to sića, a zato se i
udaješ za njega, na kraju krajeva.«
Gin je ostala u mjestu gledajući kako se staklena vrata još jednom zatvaraju.
U tišini je preplavi neobičan osjećaj uznemirenosti, i trebao joj je trenutak da shvati kako
je to postalo učestalo kad god se Richard...
O, Bože. Imala je osjećaj da će povratiti.
»Bit će sve u redu«, rekla je biljkama. »A Pford bi mogao već sad početi biti od koristi.«
 DVADESET JEDAN

Metla je ljubila središnji prolaz konjušnice, gurajući prljavštinu pred sobom, podižući finu
izmaglicu od čestica sijena. Dok je Edward koračao za svojom metlom, njuške njegovih
rasplodnih kobila provirivale su kroz otvoreni gornji dio pregradnih vrata, njušeći mu majicu,
gurkajući mu se o lakat, pušući mu u kosu. Znoj mu je izbio na čelu, a jedan potočić spuštao se
niz kralježnicu u preširoki pojas njegovih traperica. S vremena na vrijeme zaustavio bi se i
podlakticom obrisao lice. Prozborio koju s Joeyjem, Moeovim sinom, koji je čistio izmet iz
pregrada. Pomilovao skladni vrat ili zagladio savitljivu grivu.
Mogao je osjetiti alkohol kako mu izbija iz pora, kao da se u toj stvari marinirao. Ipak,
čak i dok mu je cuga kolala tijelom, morao je nekoliko puta potegnuti iz boce s votkom, inače bi
ga svladala drhtavica.
»Vrijedni ste«, začuo je glas iz suprotnog kraja konjušnice.
Edward se zaustavio i pokušao osvrnuti preko ramena. Kad mu tijelo nije dopustilo
zanošenje, s mukom se okrenuo, oslonivši se o dršku metle radi ravnoteže.
Škiljeći u zraku sunca, rekao je: »Tko je to?«
»Ja sam detektiv Merrimack. Charlemontska policija.«
Gromki niz koraka prilazio je betonom, a kad su se pred njime zaustavili, otvoren je
novčanik te su na uvid predočeni iskaznica i bedž.
»Zanima me smijem li vam postaviti nekoliko pitanja?« rekao je detektiv. »Puka
formalnost.«
Edward je pogled s iskaznice premjestio na lice, koje se podudaralo s plastificiranom
fotografijom. Merrimack je bio Afroamerikanac, kratko ošišane kose, snažne brade, krupnih ruku
koje su dale naslutiti da je nekoć mogao biti igrač američkog nogometa. Imao je na sebi
blistavobijelu polo-majicu s grbom charlemontske policije na prsima, fine hlače te par kožnatih
cipela s gumenim potplatima zbog kojih je Edward pomislio da tip, povremeno, mora nekoga
juriti.
»Kako vam mogu pomoći, detektive?«
Merrimack spremi svoje isprave. »Želite li da odemo nekamo gdje možemo nasamo
razgovarati?«
»Ovdje mi sasvim odgovara.« Edward je odšepao do bale sijena i pustio da mu težina
spadne s nogu. »U ovoj staji sad nema nikoga. Možete iskoristiti onu kantu ako je želite
preokrenuti.«
Merrimack zavrti glavom. Osmjehne se. Ogleda se oko sebe. »Bogami, imate ovdje
prostora. Gomila prelijepih konja.«
»Kladite li se što na utrkama?«
»Nešto sitno. Ne kao vi, siguran sam.«
»Ja se ne kladim. Odnosno, ne više.«
»Čak ni na vlastite konje?«
»Pogotovo ne na vlastite. Onda, što mogu učiniti za vas?«
Detektiv ode do pregrade čija je gornja polovica vrata bila zatvorena. »Opa. Ovdje je
ljepotan...«
Edward zavrti glavom. »Ne bih se previše približavao da sam na...«
 Nebekanzer iskesi zube i zaleti se prema ogradi, a Merrimack odskoči unatrag mlatarajući
rukama, stepajući bolje od Saviona Glovera.
Kad su tipa zaustavila vrata pregrade preko puta, Edward reče: »Ne znate baš puno o
konjima, je li?«
»Ah... ne.« Muškarac se ispravi i ponovno uvuče majicu u hlače. »Ne, ne znam.«
»Pa, kad ušetate u staju punu otvorenih gornjih polovica vratnica, dok su jedna, samo
jedna, sasvim zatvorena? Onda za to zasigurno postoji valjan razlog.«
Merrimack zatrese glavom prema golemom pastuhu, koji se uzvrtio kao da želi izići, ali
ne kako bi se pristojno rukovao. »Recite mi da nitko ne jaše onog stvora?«
»Samo ja. I nemam što izgubiti.«
»Vi? Možete se popeti u sedlo na leđima toga konja?«
»To je moj pastuh, nije samo konj. I da, mogu. Kad nešto naumim, mogu to ostvariti čak i
s ovakvim tijelom.«
Merrimack je preusmjerio pažnju. Ponovno se osmjehnuo. »Zbilja? Pa, to vam zasigurno
pomaže pri oporavku. Čitao sam o vašem...«
»Nesretnom odmoru? Da, ono što sam pretrpio nikad se neće pojaviti na Trivagu. Ali
barem sam prikupio bodove na letu do dolje. Ali ništa na povratku. Morali su transportirati ono
što je od mene ostalo u zračnu bazu, a onda su me zračne snage vratile u Sjedinjene Države.«
»Ne mogu ni zamisliti kako je to izgledalo.«
»Da, možete.« Edward se naslonio na balu i ponovno namjestio noge. »Onda, kako vam
mogu pomoći?«
»Čekajte, rekli ste da su vas zračne snage vratile kući?«
»Kolumbijski veleposlanik je obiteljski prijatelj. Bio je od velike pomoći. Kao i moj
prijatelj, zamjenik šerifa, odavde iz Charlemonta.«
»Je li vaš otac organizirao pomoć?«
»Ne, nije.«
»Nije?«
Edward je naherio glavu. »Imao je u to vrijeme preča posla. Jeste li prevalili sav taj put do
okruga Ogden da se raspitujete o mojim konjima? Ili radi mog oca?«
Merrimack se ponovno nasmiješi, načinom koji je upućivao na to da razmišlja, ali i da ne
želi izgledati prijeteće. »Da. Samo nekoliko osnovnih pitanja. U ovakvim situacijama želimo
početi od obitelji.«
»Samo pucajte.«
»Možete li mi opisati odnos s ocem?«
Edward je pomaknuo metlu među koljenima, gurajući dršku naprijed-natrag. »Bio je
škakljiv.«
»To je krupna riječ.«
»Treba li vam definicija?«
»Ne, ne treba.« Merrimack je izvukao notes iz stražnjeg džepa i otvorio ga. »Dakle, niste
bili bliski.«
»Radio sam s njime dugi niz godina. Ali ne bih rekao da je naš odnos bio tradicionalan
odnos oca i sina.«
»Bili ste prvi nasljednik?«
»Bio sam u poslovnom smislu.«
»Ali više niste?«
»Mrtav je. Za njega ne postoji ništa ›više‹, zar ne? I zašto ne prijeđete na stvar i ne pitate
me jesam li ga ubio i odsjekao mu prst?«
 Opet jedan od onih osmijeha. I gle čuda, tip je imao lijepe zube, pravilne i bijele, ali ne na
onaj lažni, kozmetički poboljšan način. »U redu. Možda biste željeli odgovoriti na vlastita
pitanja.«
»Kako bih uopće nekoga mogao ubiti? Jedva metem ovaj prolaz.«
Merrimack je pogledao gore pa dolje. »Upravo ste mi rekli da vam je samo bitna
motivacija.«
»Vi ste detektiv za ubojstva. Sigurno ste svjesni koliko truda treba da se netko ubije. Moj
je otac bio zdrav čovjek, a u mom trenutačnom stanju, bio je od mene teži barem dvadeset
kilograma. Možda ga nisam svim srcem ljubio, ali to ne znači da mi je ubojstvo oca bilo na
popisu životnih dostignuća.«
»Možete li mi reći gdje ste bili one noći kad je umro?«
»Bio sam ovdje.«
»Postoji li netko tko to može potkrijepiti...«
»Mogu ja.«
Shelby je izišla iz ostave, ravnodušna i smirena poput Bude. Iako je lagala.
»Zdravo, gospođice«, rekao je detektiv prišavši joj i ispruživši ruku. »Ja sam iz
charlemontske policije. A vi ste?«
»Shelby Landis.« Protresla mu je ruku pa uzmaknula jedan korak. »Radim ovdje kao
ispomoć u konjušnicama.«
»Koliko dugo?«
»Ne dugo. Kojih tjedan dana. Prije nego što mi je otac umro, rekao mi je da dođem
ovamo.«
Merrimack dobaci pogled Edwardu. »A one noći, noći kad je vaš otac umro, vas dvoje
ste...«
»Samo smo bili ovdje«, rekao je Edward. »Sjedili smo. To je najviše što mogu.«
»Pa, to je razumljivo, siguran sam.« Osmijeh. »Dajte da vas nešto pitam. Koji automobil
vozite?«
Edward slegne ramenima. »Ne vozim, zapravo. Moj Porsche je tamo na Easterlyju.
Mjenjač mu je ručni pa više nije toliko praktičan.«
»Kad ste zadnji put bili u kući?«
»To više nije moja kuća. Živim ovdje.«
»U redu, kad ste zadnji put bili na Easterlyju?«
Edward se sjetio kad su on i Lane ušli u poslovni centar kako bi ona financijska izvješća
mogla ugledati svjetlo dana. Tehnički govoreći, nije to bila ni provala, ali sasvim je sigurno da
Edward ondje nije bio dobrodošao. I da, otuđio je korporacijske informacije.
Zatim i onaj trenutak s gospojicom Aurorom, kad je žena ovila ruke oko njega i slomila
ga iznutra.
Na Easterlyju postoji gomila nadzornih kamera. U kući i oko nje. U poslovnom centru.
»Bio sam tamo prije nekoliko dana. Našao sam se s bratom Laneom.«
»I što ste radili dok ste ondje bili?«
»Razgovarali.« Ušli smo na stražnja vrata u sustav kako bismo izvukli podatke.
Promatrao sam kako otac razgovara sa Sutton. Nakon što joj se taj podlac upucavao. »Samo
smo razmjenjivali novosti.«
»Hm.« Osmijeh. »Jeste li posudili jedan od drugih automobila? Mislim, vaša obitelj
posjeduje mnogo različitih automobila, zar ne?«
»Ne.«
»Ne posjeduje? Jer, kad sam jučer bio ondje, vidio sam tamo otraga dugačak niz garažnih
vrata. Točno preko puta poslovnog centra gdje je radio vaš otac.«
»Ne, nisam uzeo nijedan od drugih automobila.«
»Ključevi tih automobila su u garaži, zar ne? U sefu sa šifrom?«
»Valjda.«
»Znate li kombinaciju, gospodine Baldwine?«
»Ako sam je i znao, zaboravio sam je.«
»To se događa. Ljudi stalno zaboravljaju lozinke i šifre, zar ne? Nego, kažite, znate li
nekoga tko je mogao nešto zamjerati vašem ocu? Tko mu je mogao nauditi? Netko tko je, možda,
imao razlog za osvetu?«
»Popis je dugačak.«
»Je li?«
»Otac nije imao običaj drugima ljubiti dupe.«
»Možete li mi dati kakav određen primjer?«
»Svatko tko je s njim imao poslovan ili osoban odnos. Što na to kažete?«
»Škakljivo, zbilja. Kažete da je otac bio zdrav, u usporedbi s vama. Ali jeste li znali da je
bolovao od kakve bolesti?«
»Moj otac je vjerovao da pravi muškarac ne obolijeva.«
»Okej.« Notes se zaklopio a da detektiv ništa nije zapisao. »Pa, ako se uspijete sjetiti bilo
čega što bi nam pomoglo, možete me nazvati na ove brojeve. Oboje.«
Edward je uzeo posjetnicu koja mu je pružena. U središtu je bio zlatni pečat, istovjetan
onome na detektivovoj majici. A Merrimackovo ime i razni brojevi i adrese bili su oko njega
otisnuti kao zrake oko sunca.
Pri dnu, kosim su slovima bile ispisane riječi »Štititi i služiti«.
»Znači, mislite da je ubijen?« rekao je Edward.
»A vi?« Merrimack je pružio posjetnicu Shelby. »Što vi mislite, gospodine Baldwine?«
»Ne mislim ni jedno ni drugo.«
Želio je pitati je li osumnjičen, ali već je znao odgovor. A Merrimack neće otkriti karte.
Osmijeh. »Dobro. Drago mi je što smo se upoznali. Znate gdje me možete pronaći - a i ja
znam gdje mogu pronaći vas.«
»I meni je drago.«
Edward je promatrao kako detektiv izlazi na jarku svjetlost ranog popodneva. Zatim je još
malo pričekao dok neoznačeni policijski automobil nije nastavio niz glavnu ulicu pa na cestu iza
nje.
»Nisi bila sa mnom«, promrmljao je Edward. »Zar je važno?«
»Nažalost... jest.«
 DVADESET DVA

Barem očev odvjetnik nije kasnio.

Kad je Lane provjerio svoj Piaget, bilo je točno četiri i četrdeset pet kad je gospodin
Harris uveo uvaženog Babcocka Jeffersona u glavni salon na Easterlyju.
»Pozdrav, gospodine Jeffersone«, rekao je Lane kad se osovio na noge. »Lijepo od vas što
ste došli.«
»Lane. Moja sućut.«
Izvršitelj oporuke Williama Baldwinea bio je odjeven u mornarskoplavo odijelo s
crno-plavom leptir-kravatom i blistavobijelim rupčićem u džepu na prsima. Imao je šezdeset i
koju te bio imućna inačica dobrog starog momka, čeljusti isturene nad ovratnikom poslovne
košulje. Miris kubanskih cigara i kolonjske vodice Bay Rum prethodili su njegovu prilasku kako
bi se rukovao.
Samuel T. ustao je s drugog kauča. »Gospodine Jeffersone. Ovdje sam u svojstvu
Laneova odvjetnika.«
»Samuele T. Kako ti je otac?«
»Jako dobro.«
»Pozdravi ga. I svi su dobrodošli ovamo na poziv obitelji.«
»Gospodine Jeffersone«, progovorio je Lane. »Ovo je moja zaručnica Lizzie King.«
A to je pritisnulo gumb za pauzu gotovo svima u prostoriji: Gin je zakolutala očima,
Samuel T. se nasmiješio, a gospodin Jefferson se naklonio u struku.
Lizzie je, dotle, iznenađenim pogledom ošinula Lanea, potom se smjesta pribrala,
protresavši izvršiteljevu ruku i ponudivši mu osmijeh. »To je skroz svježe.«
Načas, gospodin Jefferson činio se potpuno očaran njome, oči su mu se prijateljski
zasjajile. »Pa, čestitam!« Gospodin Jefferson kimne u Laneovu smjeru, a zatim se ponovno
usredotoči na nju. »Rekao bih da ste napredak, no time bih iskazao nepoštovanje spram bivše
gospođe. Ali vi ste, međutim, golemo poboljšanje.«
Lizzie se nasmijala. »Ma niste li šarmer?«
»Sve do lovačkih čizama, gospoja.« Gospodin Jefrerson se ponovno uozbiljio čim je
vratio pogled na Lanea. »Gdje su ti braća?«
Lane se vrati na svoje mjesto pokraj Lizzie. »Ne znam ni u kakvom je stanju Max, a
kamoli da znam gdje je, dok je Edward...«
»Ovdje.«
Edward se stvorio u lučnom prolazu, a iako ga je Lane vidio prije koji dan, njegova
tjelesna pojava i dalje je bila nešto na što se valjalo priviknuti. Bio je svježe obrijan i istuširan,
njegova kosa vlažna i kovrčava onako kako je to prethodnih godina bilo nedopustivo. Kaki-hlače
samo što mu nisu spale s kukova, samo ih je pojas od aligatorove kože sprječavao da ne padnu na
pod. Košulja mu je bila jednostavna i plava, ostatak od njegove poslovne odjeće. Bila mu je silno
široka, kao da je bio dijete koje je odjenulo očevu odjeću.
Ipak, izazivao je poštovanje kad je odšepao preko prostorije i sjeo u jedan od naslonjača.
»Gospodine Jeffersone. Drago mi je da vas opet vidim. Ispričajte me na nepristojnosti, ali moram
sjesti.«
»Doći ću ja k tebi, sinko.«
 Izvršitelj je spustio aktovku na jedan od stolića i prišao. »Drago mi je što te vidim.«
Edward je protresao čovjekovu ruku. »Također.«
Nakon toga više nije bilo neobaveznog čavrljanja. Edward nikad nije bio za takvo što, a
činilo se da je gospodin Jefferson to upamtio.
»Jeste li još nekoga pozvali?«
Lanea svlada nagon da pričeka Edwarda da odgovori, no onda se sjeti da ih je upravo on
sve okupio.
»Nismo.« Lane je ustao i otišao do kliznih vrata koja su vodila u radnu sobu. »Spremni
smo.«
Zatvorio je dvokrilna vrata i otišao učiniti isto s onima u lučnom prolazu što su dijelila
salon od predvorja. Kad se okrenuo, susreo je Lizzien pogled. Sjedila je na svilenom kauču u
svojim hlačicama i polo-majici, plave kose skupljene u rep, otvorena pogleda.
Bože. Volio ju je.
»Obavimo ovo«, čuo se Lane kako govori.

Edward je spojio prste, spustivši laktove na postavljene naslone za ruke. Na drugom kraju
salona, na svilenom kauču, njegov se braco udobno ušuškao sa svojom vrtlaricom Lizzie, i
čovjeku nije bilo druge doli priznati: lakoća s kojom je to dvoje sjedilo jedno pokraj drugog
upućivala je na bliskost nimalo svojstvenu brakovima Bradfordovih. Bilo je to zbog načina kako
je opušteno prebacio ruku preko njezina ramena, kako je ona spustila svoju na njegovo koljeno,
kako su se gledali u oči kao da oboje provjeravaju je li s onim drugim sve u redu.
Želio je dobro Laneu. Od srca.
Gin je, s druge strane, bila u tradicionalnijem odnosu s budućim suprugom. Richardu
Pfordu nije bilo traga ni glasa, što je bilo sasvim u redu. Možda se priženio u obitelj, ali ovo je
bila privatna stvar.
»Okupili smo se u povodu čitanja posljednje volje i oporuke Williama Wyatta
Baldwinea«, objavio je Babcock kad je zauzeo mjesto u drugom naslonjaču i otvorio aktovku na
krilu.
»Treba li majka biti prisutna?« prekine ga Edward.
Izvršitelj kratko pogleda preko gornje polovice aktovke pa glatko odvrati: »Mislim da nije
nužno da je uznemiravamo. Vaš je otac ponajprije bio zainteresiran za darivanje potomaka.«
»Dakako.«
Babcock se vratio izvlačenju prilično opsežnog spisa. »Pokojnik me je ovlastio da ga u
proteklih deset godina zastupam kao osobni odvjetnik, a tijekom tog razdoblja sastavio je tri
oporuke. Ovo je njegova posljednja volja, sastavljena prije godinu dana. Njome zahtijeva da se
prije svega imaju podmiriti bilo kakva osobna dugovanja, odgovarajući porezi i poslovne
naknade. Nadalje, osnovao je zakladu za ukupnu svoju imovinu. Ta se zaklada ima razdijeliti na
jednake dijelove u korist gospođice Virginije Elizabeth Baldwine, gospodina Jonathana Tulanea
Baldwinea te gospodina Maxwella Prentissa Baldwinea.« Nastupi muk.
Edward se nasmiješi: »Pretpostavljam da je moje ime namjerno izostavljeno.«
Babcock ozbiljno zavrti glavom. »Jako mi je žao, sinko. Savjetovao sam ga da uključi i
tebe, zaista jesam.«
»Isključenje iz oporuke je najlakši teret koji je taj čovjek na mene nabacio, vjerujte mi. I,
Lane, prestani me tako gledati, može?«
Kad je njegov mlađi brat odvratio pogled, Edward je ustao i odvukao se prema barskim
kolicima. »Family Reserve, netko?«
»Ja ću«, rekao je Lane.
 »I ja«, oglasio se Samuel T.
Gin je ostala šutke, ali i njezine su oči motrile svaki njegov pokret dok je odvjetnik
objašnjavao pojedinosti u vezi s osnovanom zakladom. Samuel T. otišao je po svoju i Laneovu
čašu, a onda je Edward odnio svoju do naslonjača u kojem je sjedio.
Mogao je iskreno reći da nije osjećao ništa. Ni bijes. Ni nostalgiju. Ni žarku želju da se
približi, ponovno ostvari bliskost, uspostavi red i mir. Da nešto ispravi.
Ravnodušnost je bila s mukom stečena, izbrušena dugogodišnjim življenjem s očevim
vatrenim zamjeranjem i ledenom otuđenosti.
Ne vrijedi mu ni da ostali bilo što osjećaju - barem kad je riječ o njemu i njegovu
razbaštinjenju. Njegov odnos s ocem, takav kakav je bio, bila je stvar samo njih dvojice. Nije
želio suosjećanje drugih; njegova su braća i sestra trebali biti hladnokrvni kao što je bio i on.
Prije godinu dana, pomislio je.
Pitao se zašto je došlo do izmjene oporuke. Možda mu nikad ništa nije bilo ni
namijenjeno, možda ni prijašnje verzije nisu njega uključivale.
»... na pojedinačne oporučne darove.« U ovom je trenutku Babcock pročistio grlo.
»Naglasit ću da je znatan dio naslijeđa namijenjen gospođi Rosalindi Freeland koja je u
međuvremenu preminula. Kuća u kojoj je stanovala, u Cerise Circleu br. 3072, u Rolling
Meadowsu, bila je zapravo u vlasništvu gospodina Baldwinea, i njegova je želja bila da se
nekretnina dodijeli njoj. Međutim, u slučaju da je on nadživi, što se doista i dogodilo, u ovaj je
dokument unesena naknadna odredba da se kuća, zajedno s iznosom od deset milijuna dolara,
daruje njezinu sinu, Randolphu Damionu Freelandu. Rečeni imetak ima se položiti na račun
zaklade u njegovu korist dok ne navrši tridesetu godinu života, dok je meni povjeren zadatak
upravljanja fondom.«
Muk.
Kao kad zamre cvrčanje cvrčaka.
A zato nisi želio da mi majka side, pomislio je Edward.
Samuel T. prekriži ruke na prsima. »Hm.«
Što je uglavnom pokrivalo misli sviju, iako nitko drugi ništa nije rekao. Bilo je jasno,
međutim, da Laneova uskoro bivša supruga nije bila jedina koju je William napumpao izvan
bračnih okova.
Možda je postojalo još sinova i kćeri negdje po svijetu.
Iako, zapravo, odgovor na to pitanje Edwardu nije bio važan ništa više od naslijeđa.
Došao je ovamo zbog sasvim drugog razloga, a ne zbog oporuke. Samo se moralo činiti da je
došao na sastanak radi kojeg su se ostali okupili.
Valja mu uzeti konce u svoje ruke, kako bi to rekla njegova baka.
 DVADESET TRI

Dok je gospodin Jefferson prelazio kroz dugačke odlomke pravničkim žargonom, Gin nije
bila usredotočena na čitanje oporuke niti, zapravo, na činjenicu da je Edward razbaštinjen.
Glavna joj je misao bila ta da je Amelia u kući... a Samuel T., dok je sjedio tamo na onom kauču,
u svojstvu Laneova poslovnog zastupnika... bio je pod istim krovom s vlastitom kćeri. Što
nijedno nije znalo, dakako. To je trebala objelodaniti Gin.
Nastojala je ne zamišljati njih dvoje kako sjede jedno pokraj drugog. Pokušavala ih je ne
vidjeti, jer ih je oboje toliko detaljno pamtila da joj je to pržilo sjećanja, iste crte lica, slični
pokreti, ono sužavanje očiju kad bi se koncentrirali. K tome, naročito je izbjegavala činjenicu da
su njih dvoje skrivali svoju inteligenciju tako što se u društvu nisu suviše razbacivali riječima...
kao da je to bilo nešto čime se nisu željeli razmetan.
»Ovim zaključujemo najvažnije stavke.« Gospodin Jefferson skinuo je svoje naočale za
čitanje. »Rado ću iskoristiti ovu prigodu da odgovorim na bilo kakva pitanja. U tijeku je postupak
potvrđivanja pravovaljanosti oporuke, i počet ćemo s popisivanjem imovine.«
Nastupi tišina. Onda je Lane progovorio: »Vjerujem da ste sve rekli. Ispratit ću vas.
Samuele T., bi li nam se pridružio?«
Gin je pognula glavu i tek tada dopustila očima da prate Samuela T.-ja, kad se osovio na
noge i otišao otvoriti dvokrilna vrata svom klijentu i izvršitelju oporuke njegova oca. Nije ju ni
načas pogledao. Nije je pozdravio ni u nju zurio.
Ali ovo je bio posao.
Kad je bila riječ o Samuelu T.-ju, čim bi taj navukao odvjetnički šešir, moglo se računati
na njegovu nepokolebljivost, ma koliko poslije mogao biti divlji i lud.
Ona doslovce nije postojala. Kao ni itko drugi tko nije imao utjecaja na interese njegova
klijenta.
Inače bi je ta, vjerojatno primjerena, izdvojenost živcirala i tjerala je da mu se poželi
unijeti u lice i zahtijevati da je primijeti. Spoznaja da je Amelia negdje u palači, međutim,
izliječila ju je od bilo kakve slične nezrelosti.
Dok su njih dvoje bili tako blizu, bilo je nemoguće ignorirati neizbježne posljedice
njezina prešućivanja. Bila je zločinac, ukravši im godine koje su mogli provesti zajedno,
uskrativši im saznanje na koje su imali pravo. I prvi put je osjetila grizodušje, koje je bilo toliko
precizno naoštreno da je bila sigurna kako krvari iznutra.
No pomisao da sve objelodani? S njezina trenutačna položaja bila je to neosvojiva planina
- zbog udaljenosti, visine, stjenovitog terena. Taj je put bio predalek zbog svih onih propuštenih
noći i dana, a zatim i događaja, značajnih i beznačajnih.
Da, pomislila je. Zato je pravila frku, to je bio korijen njezinih nepodopština. Ako čovjeku
pred nosom činele udare jedna o drugu... taj ne može čuti ništa drugo. Naročito ne svoju savjest.
Njezina savjest.
»Kako si?«
Naglo se prenuvši, pogleda gore u svog brata Edwarda, morajući trepnuti kroz suze da ga
doista uspije vidjeti. »Ne, ne, ništa takvo«, kruto je rekao.
Dobro, neka misli da je on razlog. »Ma naravno.« Obrisala je oči. »Edwarde... ti...«
Ne izgledaš dobro, pomislila je kad se otresla vlastitih nedaća.
 I Bože, kad ga je vidjela onako pogrbljenog i mršavog, toliko drukčijeg od glave obitelji
kakvom ga je oduvijek zamišljala, bilo je to prilagođavanje koje nije željela. Kako čudno. Na
jedan bitan način, bilo joj je lakše izgubiti oca nego utjelovljenje brata kakav je nekoć bio.
»Dobro sam«, ubacio je umjesto nje kad nije uspjela dovršiti rečenicu. »A ti?«
Raspadam se, pomislila je. Poput našeg obiteljskog bogatstva, najprije propadam
nasamo... a onda i pred ostalima.
»Dobro sam.« Razmahala se. »Ma čuj nas samo. Zvučimo kao roditelji.«
Ustala je iz stolca i zagrlila ga, i nije mogla zatomiti trzaj kad je osjetila one kosti i ne
bogzna što osim toga. Nespretno ju je potapšao po leđima prije nego što je uzmaknuo.
»Čujem da ti treba čestitati.« Kruto se naklonio. »Pokušat ću doći na vjenčanje. Kad je?«
»Ah... u petak. Ne, u subotu. Ja... ne znam. U petak ćemo se vjenčati u vijećnici. Ali
nisam sigurna za svadbeno slavlje.«
Odjednom je to bilo posljednje što ju je zanimalo.
»Petak.« On kimne. »Pa, sve najbolje tebi i tvome zaručniku.«
S tim je riječima odšepao vani, a ona umalo da nije skočila ispred njega i zahtijevala da
joj kaže što doista misli: njezin pravi brat Edward nikad ne bi bio tako ravnodušan zbog
Richarda. Edward je godinama surađivao s tvrtkom Pfordovih i nikad nije bio naročito zadivljen
tim tipom. A da je stari Edward znao što se događa iza zatvorenih vrata?
Bio bi ga ubio.
Ali sad je bio na nekom drugom mjestu, dok je ona naizgled bila odlučna ne skretati sa
svoga puta. Nijedno nije napredovalo, zar ne.
Ostavši sama u prostoriji, Gin je ponovno sjela i nije se pomicala, neobična paraliza
obuzela joj je tijelo. U međuvremenu, različiti glasovi i koraci su jenjavali. A onda, vani na terasi
pod suncem, nedaleko od mjesta jezivog otkrića u lijehi bršljana, dvojicu odvjetnika i njezina
brata zaokupio je razgovor.
Zurila je u Samuela T.-ja kroz staklo s mjehurićima staromodnog prozora. Njegovo lice
kao da se nikad nije mijenjalo. Bilo je isklesano i savršeno oblikovano kao i uvijek, njegova kosa
tek malčice poduža i zalizana unatrag. Tijelo, visoko i vitko, poput vješalice je nosilo po mjeri
skrojeno odijelo, nabori tkanine, rukavi, manžete na nogavicama, sve je padalo točno kako je to
krojač zamislio.
Sjetila se kad je bio u vinskom podrumu, prašeći onu djevojku na stolu tijekom užine u
povodu Derbyja. Gin je bila dolje i plakala kad se iskrao i uzeo tu ženu tako da je fufica zvučala
kao pornozvijezda.
Sudeći prema povijesti Ginina odnosa sa Samuelom T.-jem, bila je to samo jedna u
dugačkom nizu podlih osveta... što je otpočelo njihovim prvim poljupcem kad joj je bilo
četrnaest, a vrhunac dosegnulo s Amelijom.
Za nevolju, međutim, kad bi se prestali svađati, sukobljavati, glumiti kamenčić u cipeli,
žulj na peti, znao je biti...
Upravo najdivniji, najljepši, najdinamičniji, najuzbudljiviji muškarac kojeg je upoznala,
A u prošlosti bi rekla da ih njezin brak ne bi spriječio da budu zajedno. Njihov je
ljubavnički odnos oduvijek bio poput lošeg raskrižja bez semafora, sudari su se događali stalno,
iskre, vonj benzina, spaljeni, zgužvani metal i gume posvuda. Bili su sigurnosno staklo raspuklo
u uzorku paukove mreže, iskorišteni zračni jastuci, gume puknute i ispuhane.
Ali jurnjava netom prije sudara? Ništa na svijetu nije bilo nalik tome, naročito ne
dokonoj, nedovoljno iskorištenoj južnjačkoj ljepotici kakva je bila ona - i nikad nije bilo važno je
li ijedno od njih dvoje bilo s nekim u vezi. Djevojke, dečki, ozbiljni ljubavnici, ševe na jednu
noć. Jedno su drugome bili konstanta.
 No opazila je izraz na njegovu licu kad je doznao za njezine zaruke. Nikad je nije tako
gledao, i taj je izraz bio sve što bi vidjela dok bi noću budna ležala...
»Sjajan ti je dijamant nabavio.«
Naglo je podignula glavu. Samuel T. bio je naslonjen na dovratak lučnog prolaza, ruku
prekriženih na prsima, vjeđa spuštenih, usana krutih kao da joj je zamjerao što je još uvijek bila u
prostoriji.
Gin sakrije prsten od njegova pogleda i pročisti grlo. »Nisi mogao odoljeti, odvjetniče?«
No zajedljivo podbadanje bilo je fijasko. Njegov ravnodušan ton do kraja ju je pokopao.
»Ne laskaj si«, rekao je kad je ušao i otišao do kauča. »Ostavio sam aktovku. Nisam
došao da tebe vidim.«
Pripremila se na onaj poznati nalet gnjeva - štoviše, veselila mu se, pa makar to bilo samo
zbog toga što joj je bio poznat. Ali ono razorno drobljenje u želucu nije se dogodilo, poput
kakvog nepristojnog gosta koji se nije pojavio na večeri i time razočarao domaćine. Samuel T., s
druge strane, igrao je po njihovim starim pravilima, izazivajući, podbadajući s drskošću koja se
činila još oštrijom.
»Molim te, nemoj doći na moje vjenčanje«, odjednom je rekla.
Ispravio se s onom starom, naslijeđenom aktovkom svoga prastrica u ruci. »O, ali jedva te
čekam vidjeti s tvojom pravom ljubavi. Planiram se nadahnuti tvojim ljubavnim primjerom.«
»Nema razloga da dođeš.«
»O, ne bih se složio...«
»Što se dogodilo? Jeste li svršili?«
Kroz lučni prolaz banula je Amelia, puna šesnaestogodišnje energije u onome tijelu, s
onim smislom za stil koji nije bio tipičan za tinejdžere... s onim crtama lica koje kao da su sve
više nalikovale njezinu ocu.
O, Bože, pomislila je Gin uz ujed bola.
»Hej, bok«, rekao je Samuel T. glasom koji je odisao dosadom. »Neka ti majka iznese
detalje. Baš je raspoložena za čavrljanje. Veselim se što ću te vidjeti za nekoliko dana, Gin. U
tvojoj bijeloj haljini.«
Kad je nakon toga samo odšetao, ne dobacivši Ameliji ni pogleda ni pozdrava, Gin se
osovila na noge i stala marširati za njime prije nego što se dospjela spriječiti.
»Majko«, zazvala ju je djevojka dok je prolazila. »Što se dogodilo?«
»Ne tiče te se. Nisi nasljednica. Sad me ispričaj.«
Amelia reče nešto uvredljivo, ali Gin je bila usredotočena na to da sustigne Samuela T.-ja
prije nego ovaj odjuri u onom Jaguaru.
»Samuele T.«, zasiktala je Gin dok su joj cipele lupkale po mramornom podu predvorja.
»Samuele!«
Izišla je za njime kroz ulazna vrata taman na vrijeme da vidi kako se izvršitelj očeve
oporuke odvozi u velikom crnom Mercedesu, dok Lane obilazi kuću odlazeći otraga.
»Samuele!«
»Da«, rekao je ne zaustavljajući se niti se osvrćući. »Ne moraš biti bezobrazan.«
Prišavši svom kabrioletu, Samuel T. sjeo je za upravljač, spustio aktovku na prazno
sjedalo i zagledao se u nju. »I ti mi to govoriš?«
»Ona je dijete...«
»Čekaj, ovo je zbog Amelije?«
»Nego što! Prošao si pokraj nje kao da ne postoji.«
Samuel T. zavrtio je glavom kao da mu nešto zvekeće u lubanji. »Daj da nešto raščistimo.
Uzrujana si jer nisam obraćao pozornost na dijete koje imaš s drugim muškarcem?«
 O, Bože. »Ona je u svemu ovome nedužna.«
»Nedužna? Za tvoju informaciju, ono je bilo čitanje oporuke njezina djeda, a ne kazneni
postupak. Krivnja, kao i relativan manjak iste, nebitna je.«
»Ignorirao si je.«
»Znaš...« Uperio je kažiprst u njezinu smjeru. »Koliko mi je poznato, ti si posljednja
osoba koja bi nekoga trebala optužiti da ignorira tu djevojku.«
»Kako se usuđuješ.«
Samuel T. zagledao se preko dugačke, valovite haube Jaguara. »Gin, nemam vremena za
ovo. Moram stići na razgovor s odvjetnicom bratove ti supruge - što, za razliku od tvoje
predstave optuživanja...«
»Jednostavno ne možeš podnijeti da ti netko kaže da nisi Bog.«
»Ne, mislim da zapravo ne mogu podnijeti tebe. Ovo s Bogom je sporedna stvar.«
Nije čekao njezine daljnje primjedbe. Pokrenuo je motor, nekoliko puta nagazio papučicu
gasa da se uvjeri kako se uhvatio, a onda otišao nizbrdo, slijedeći stazu koju je utabao izvršitelj i
udaljavajući se od Easterlyja.
Gin je promatrala kako se udaljava. U sebi je vrištala.
Zbog Amelije. Zbog Samuela. Zbog Richarda.
Ali najviše... zbog sebe i svih svojih grijeha. I tuge koja je pratila spoznaju da u zreloj
dobi od trideset i tri nije više imala dovoljno vremena da ispravi pogreške koje je počinila.
SPECIAL_IMAGE-OEBPS/Images/xxx.jpg-REPLACE_ME

Lane je obišao kuću nadajući se da će sustići Edwarda prije nego što ode. Nema sumnje,
brat je došao cestom za osoblje jer su pred prednjim ulazom bile parkirane novinarske ekipe sve
otkako je procurila vijest o samoubojstvu. Također nije bilo sumnje da je Edward žurio otići s
obzirom na ono što je pisalo u oporuci.
Nije bilo prikladnih riječi za ono što je otac učinio: lišavanje naslijeđa prvorođenog sina
bilo je posve u skladu s Williamovom osobnošću, no ipak i okrutno iznenađenje.
Posljednji zajeb na koji se nije moglo uzvratiti, adut koji je sa sobom odnio u grob.
Lane je želio... nešto reći... ili prijaviti, ili... nije imao pojma. Bilo je jasno da Edwarda
zasigurno neće zanimati što mu ima za reći, ali ponekad jednostavno moraš pokušati - u nadi da
će se druga osoba, u tihim trenucima razmišljanja, možda sjetiti da si se potrudio pa makar to bilo
nespretno.
U kratkom redu automobila pokraj poslovnog centra nije bilo kamioneta s oznakom farme
Red &Black, ali Lane je pronašao staru Toyotu parkiranu pokraj crvenog Mercedesa koji je
darovao gospojici Aurori. Edward je zacijelo došao tim vozilom, ali njegov brat nije bio za
upravljačem niti je šepao prema njemu. Nije ga bilo nigdje, zapravo.
Uvukavši se kroz stražnja vrata u kuhinju, Lane je zatekao gospojicu Auroru za
štednjakom. »Jesi li vidjela Edwarda?«
»Zar je ovdje?« upitala je kad se okrenula od lonca. »Poruči mu neka dođe do mene ako
je ovdje.«
»Ne znam gdje je.«
Lane je na brzinu pretražio prvi kat, zatim je zastao na stubištu. Nije bilo razloga da mu se
brat muči odlaskom u gornje spavaće sobe.
»Gdje si?« rekao je za sebe.
Zaputivši se van u vrtove, otišao je preko puta do poslovnog centra. Sva francuska vrata
bila su zaključana s one strane koja je gledala na cvijeće, i morao je nastaviti dalje, sve okolo do
stražnjeg ulaza s kodiranom bravom.
 Čim je ušao, znao je da je pronašao Edwarda: svjetla na stropu bila su upaljena, tako da je
njegov brat očito ponovno uključio struju.
»Edwarde?«
Lane je krenuo niz sagom obložen hodnik, zavirujući u puste urede. Telefon mu je bio
užaren od poziva predsjednika uprave, svih gnjevnih starijih potpredsjednika, pa čak i
korporacijskog odvjetnika. Ali nitko se nije usudio doći na Easterly, što mu je bio dokaz da ih je
uhvatio s prstima u pekmezu. A čak i da je ta hrpa glavonja prionula na uništavanje dokaza dolje
u sjedištu tvrtke? Nevažno. Jeff ga možda u ovom trenutku ne ljubi, ali taj detaljima opsjednuti
ljudski kompjutor sačuvao je datoteke svega što se nalazilo u sustavu prije nego što je zviždaljka
zapištala.
Stoga je svaka izmjena bila nedjelo podjednako kao i ono što je trebalo zataškati.
Kad je Lane nastavio prema očevu uredu, bio je svjestan da mu srce tuče, a um se skriva
iza zida pripremljenosti.
Poput nekog tko bi se, spreman na eksploziju bombe, sakrio iza betona.
»Edwarde?«
Usporio je kad je dospio do prostorije pred očevim uredom. » Edwarde... ?«
Vrata ureda Williama Baldwinea bila su zatvorena, a Lane se nije mogao sjetiti je li ih on
zatvorio nakon jučerašnje evakuacije. Kad je posegnuo za kvakom, nije imao pojma što će zateći
s druge strane.
I nije bio siguran želi li to vidjeti.
Sirom je otvorio vrata. »Edwarde...«
Ured je bio mračan, a kad je pritisnuo prekidač za svjetlo na zidu, tamo nije bilo nikoga.
»Ma gdje si, dovraga?«
Kad se okrenuo, Edward je bio iza njega. »Mene tražiš?«
Lane je grubo opsovao i uhvatio se za prsa. »Što radiš ovdje?«
»Obilazim svoje bivše radno mjesto.«
Lane je pogledom pretražio bratove ruke, džepove, zavirio mu iza leđa. »Ne, ozbiljno. Što
radiš?«
»Gdje su viši rukovoditelji?«
»Dolje u sjedištu, u manjim uredima.«
»Podijelio si im otkaze?«
»Prvo sam im rekao neka samo odu odavde.« Odmjerio je bratovo lice. »Inače idu u
zatvor.«
Edward se nasmijao. »Misliš li sam voditi tvrtku?«
»Ne.«
Nastupi stanka. »Onda, što planiraš?«
»Samo sam ih želio izbaciti odavde.«
»I misliš da ćeš time zaustaviti financijsko krvarenje?«
»Otac je mrtav. Mislim da će ga to zaustaviti. Ali dok ne budem u to siguran, ne kanim
riskirati.«
Edward je kimnuo, »Pa, nisi u krivu. Uopće. Ali možda bi trebao promisliti o tome tko će
biti glavni sad kad je otac mrtav.«
»Tražiš li, kojim slučajem, posao?«
»Imam posao. Sad sam alkoholičar.«
Lane se zagledao preko bratova ramena, tamo prema pustoj recepciji. »Edwarde, moram
nešto znati, a ovdje smo samo ti i ja, okej?«
»Zapravo, cijeli je ovaj prostor ozvučen. Skrivene kamere, zavučeni mikrofoni. Ništa nije
tajna pod ovim krovom, zato pazi što ćeš me pitati.«
Lane shvati kako želi još jedno piće.
A nakon napetog trenutka, samo je promrmljao: »Dolaziš li na žalovanje?«
»Ne znam zašto bih. Nisam ožalošćen i nemam namjeru odavati nikakve počasti. Bez
uvrede.«
»Naravno, i sve mi je to razumljivo, ali majka će vjerojatno sići radi toga.«
»Misliš?«
Lane kimne pa pričeka da se brat nadoveže. No tip je ostao šutke. »Čuj, Edwarde...
stvarno mi je žao zbog...«
»Nemaš za to razloga. Nemaš zbog čega žaliti, ni zbog čega, jer ni za što od svega ovoga
nisi ti kriv. Možeš se ispričavati samo za vlastite pogreške. Je li to sve, braco?«
Kako se Lane nije mogao dosjetiti ničemu drugome, Edward je kimnuo. »Dakle, to je sve.
Čuvaj se, i ne zovi me ako ti što zatreba. Nisam onaj kojeg želiš.«
 DVADESET ČETIRI

Porsche je privukao gomilu pažnje dok se Lane vozio kroz četvrt Rolling Meadows, ali ne
zato što je jurcao. Sam prizor kabrioleta i brujanje motora bili su dovoljni da privuku
pogledavanja šetača pasa, djece zaigrane na prilazima, mama koje su gurale kolica. Kuće su bile
gusto načičkane, ali dovoljno prostrane, većinom od cigle, s ukrasnim krovićima ili isturenim
prozorima na prvom katu, te spavaćim sobama i plitkim balkonima na drugom, a sve kako bi se
međusobno razlikovale - poput braće iste puti no različitih crta lica. Bilo je tamo Volva, Infinityja
i Acura parkiranih na kratkim prilazima, košarkaških obruča nad garažnim vratima, stražnjih
trijemova s roštiljima.
Dok je kasnopopodnevno sunce obasjavalo stabla vrijedna razglednica, sve travnjake što
su blistali zelenom bojom i svu onu djecu što su jurcala u čoporima, učinilo mu se kao da se
vratio u vrijeme prije iGeneracije.
GPS na 991-ici mirnom ga je upornošću usmjeravao kroz taj labirint uličica koje su bile
razvrstane po vrstama drveća, cvijeća i naposljetku voća.
Cerise Circle nije bio ništa drukčiji od ostalih uličica, ulica ili cestica u naselju. A kad je
dospio do kuće koju je tražio, ni po čemu nije odudarala od svojih većih srodnika.
Lane je pustio da se kabriolet dokotrlja i zaustavi preko puta.
Kako je krov bio spušten, mogao je čuti ritmično driblanje košarkaške lopte iza garaže,
jeka odskakivanja odbijala se o vrata susjedne kuće.
Ugasio je motor, izišao pa se zaputio pločnikom prateći zvuk. Malac koji je oponašao
LeBrona bio mu je izvan vidokruga, tamo otraga, i Lane se poželi vratiti u vražji automobil i
odvesti.
Ali ne zato što nije mogao podnijeti suočavanje s očevom nevjerom od krvi i mesa, ili
zato što se plašio pogledati u lice koje je bilo toliko slično njegovu. Ne, činjenica da je nekakav
neznanac bio njegova krv i da je uvršten u oporuku nije mu razdrmala svijet.
Suštinski razlog njegove suzdržanosti? Bio je jednostavno suviše iscrpljen da bi se brinuo
za bilo koga. Nevolja je bila ta da će toga sirotog klinca, ni krivog ni dužnog, usisati crna rupa
Bradfordovih. Kako bi, onda, Lane mogao makar ne pokušati usmjeriti toga pasjeg sina?
Bila je to jebena lutrija. Naročito kad nije bilo novca.
Nije to bilo bogzna što pozitivno.
Prilaz nije bio dulji od desetak metara, jedva duljine parkirnog mjesta na Easterlvju. I
kako se Lane više približavao, osamnaestogodišnjak s košarkaškom loptom postupno se otkrivao.
Visok. Bit će i viši. Tamnokos. Već sad širokih ramena.
Klinac je zakucao i lopta se odbila o obruč.
Lane ju je uhvatio u letu. »Hej.«
Randolph Damion Freeland je zastao, najprije zato što je bio iznenađen. A zatim i zato što
je bio šokiran.
»Dakle, znaš tko sam«, blago je rekao Lane. »Aha, vidio sam vašu sliku.«
»Znaš li zašto sam došao?«
Kad je malac prekrižio ruke na prsima, bilo je prilično puno prostora između prsnih
mišića i bicepsa, ali to neće još dugo potrajati. Ispunit će se i ojačati.
Bože, oči su mu bile iste plave boje kao i Laneove.
 »Mrtav je«, promrmljao je mladić. »Čitao sam o tome.«
»Onda znaš...«
»Tko mi je bio otac? Aha.« Onaj se pogled spustio. »Hoćete li, ono...«
»Ono, što?«
»Uhititi me ili tako nešto?«
»Molim? Zašto bih to učinio?«
»Štajaznam. Vi ste Bradford.«
Lane nakratko sklopi oči. »Ne, došao sam zbog nečeg važnog. A i kako bih ti rekao da mi
je žao zbog smrti tvoje majke.«
»Ubila se. U vašoj kući.«
»Znam.«
»Rekli su da ste vi pronašli njezino tijelo. Pročitao sam to u novinama.«
»Jesam.«
»Nije se pozdravila sa mnom. Samo je otišla tog jutra i onda se više nije vratila. Znate,
ono, nikad.«
Lane je zavrtio glavom i stisnuo loptu među dlanovima. »Stvarno mi je žao...«
»Da se nisi usudio! Da se nisi usudio!«
Starija žena izletjela je na trijem, sva zapjenjena, lica toliko iskrivljena gnjevom da je
puška bila nepotrebna. »Miči se od njega! Odbij...«
»Bako, prestani! Samo razgovaramo...«
Kad se klinac ispriječio među njima, baka je žestoko mlatarala rukama boreći se da
dograbi Lanea. »Dalje od njega! Ma kako se usuđuješ doći ovamo...«
»On je nasljednik. Zato samo došao.«
Kad su njih dvoje zastali usred naguravanja, Lane je kimnuo. »Ostala mu je kuća i deset
milijuna dolara. Mislio sam da biste željeli znati. Izvršitelj oporuke bit će s vama u kontaktu.
Nisam siguran koliko je zapravo novca ostalo, ali želim da oboje znate da ću se boriti kako bi ova
kuća ostala u vlasništvu vašeg unuka.«
Na kraju krajeva, bio je izgledan i scenarij po kojem bi i ova kuća mogla biti ovršena,
ovisno o stanju duga. A kamo će onda ovo dijete?
Kad se baka oporavila od iznenađenja, smjesta se vratila u vlak mržnje. »Da više nikad
nisi ovamo došao...«
Lane je prikovao dječaka pogledom. »Znaš gdje živim. Budeš li imao pitanja, budeš li
htio razgovarati...«
»Nikad!« vrisnula je žena. »Nikad ti neće doći! Ne možete mi i njega oduzeti!«
»Babcock Jefferson«, rekao je Lane kad je spustio loptu na prilaz. »Tako se zove
odvjetnik.«
Kad se okrenuo, prizor onoga klinca kako zadržava staricu urezao mu se u pamćenje, i,
Bože, mrzio je oca u tom trenutku zbog još jednog razloga, zaista ga je mrzio.
Vrativši se do Porschea, sjeo je za upravljač i krenuo. Želio je zaškripati gumama, žestoko
skretati za uglove, zakačiti nekoliko parkiranih automobila, prevrnuti koji bicikl. Ali nije.
Izlazio je iz naselja kad mu je zazvonio telefon. Broj mu je bio nepoznat, ali odgovorio je,
jer čak je i telefonska prodaja bila bolja od misli u njegovoj glavi.
»Da?«
»Gospodin Baldwine?« rekao je ženski glas. »Gospodin Lane Baldwine?«
Upalio je lijevi žmigavac. »Ja sam.«
»Moje ime je LaKeesha Locke, i novinarka sam poslovne rubrike Charlemont Courier
Journala. Zanima me bismo li se mogli vidjeti?«
 »O čemu je riječ?«
»Pišem članak o tome kako je tvrtka Bradford Bourbon u ozbiljnim dugovima te joj prijeti
bankrot. Objavit ćemo ga u sutrašnjem izdanju. Mislila sam da biste možda željeli komentirati?«
Lane je stegnuo čeljust ne bi li zatomio psovke. »A zašto bih to želio?«
»Pa, koliko znam - što je samo po sebi razumljivo - imetak vaše obitelji usko je povezan s
tvrtkom, nije li?«
»Ali ja nisam uključen u poslovanje tvrtke.«
»Tvrdite, dakle, da niste znali za teškoće?«
Lane je zadržao mirnoću u glasu. »Gdje ste sad? Doći ću do vas.«
SPECIAL_IMAGE-OEBPS/Images/xxx.jpg-REPLACE_ME

Radionica upravitelja imanja Bradfordovih manje je nalikovala radionici, a više hangaru

za zrakoplove. Smještena u podnožju i u stražnjem dijelu golemog posjeda, nalazila se odmah
pokraj parkirališta za osoblje, kao i niza kućica iz pedesetih u kojima je desetljećima stanovala
posluga, radnici i ostali namještenici.
Kad je Lizzie ušla u tu mračnu spilju što je zaudarala na ulje i benzin, čizme su joj glasno
udarale o prljavi betonski pod. Traktori, industrijske kosilice, sjeckalice i kamioneti - njihova
vanjština uvijek čista, a motori su se brižljivo održavali sve dok je to bilo moguće.
»Gary? Jesi tu?«
Ured upravitelja imanja bio je u suprotnom kutu, a kroz prašnjavo staklo prodirala je
svjetlost.
»Gary?«
»Ne tamo. Ovamo.«
Promijenila je smjer kretanja, obišavši stroj za usitnjavanje granja19 te nekoliko dodatnih
dijelova za snježnu ralicu koji su bili veličine njezine stare Toyote Yaris.
»O, Bože, ne diži to!« graknula je.
Lizzie je požurila preko puta, ali Gary McAdams već je podignuo blok motora s poda i
prebacio ga na jedan od radnih stolova. Pothvat bi pod bilo kojim drugim okolnostima bio
dojmljiv, ali s obzirom na to da je tip bio od nje stariji trideset godina? Gary je, doduše, bio
građen poput buldoga, snažan poput vola, no ostario je poput kakva stupa na ogradi u
Kentuckyju.
»Tvoja leđa«, promrsila je.
»Sasvim su u redu«, začulo se južnjačko otezanje. »Što ti treba, gospojice Lizzie?«
Nije ju gledao, ali to nije značilo da mu nije bila draga. Dapače, njih dvoje su sjajno
surađivali. Kad je počela ovdje raditi, bila se pripremila za sukob koji se nikad nije dogodio.
Ispostavilo se da pod grubom vanjštinom toga samoukog seljaka čuči prava dobrica.
»Znaš za posjete žalovanja«, rekla je.
»Je, znam.«
Posjevši se na radni stol, pustila je da joj se noge klate dok je promatrala kako njegove
žuljevite ruku stvaraju smisao na onom dijelu stroja, brzo se i sigurno pomičući po starome
metalu. Nije se razmetao svojom vještinom, međutim, a to mu je bilo svojstveno. Po onome što je
Lizzie načula, počeo je raditi na poljima kad mu je bilo dvanaest i otada je bio ovdje. Nikad se
nije ženio. Nikad nije uzeo ni dana godišnjeg odmora. Nije pio. Živio je u jednoj od kućica.
Bio je nadređen tridesetorici radnika, upravljajući njima čeličnom, no pravednom šakom.
»Treba li ti francuski ključ?« upitala je.
»Je, treba.«
Dodala mu je ono što je tražio, pa uzela natrag kad je dovršio, dodala mu nešto drugo a da
ju nije morao ni zamoliti.
»Kako bilo«, nastavila je, »posjeti su sutra, i samo sam željela provjeriti hoćemo li ujutro
imati svježe pokošenu travu pred glavnim ulazom, podrezan šimšir dolje na cesti danas popodne,
ako je ikako moguće, te cvijeće raspoređeno po prednjim stubama i dvorištu.«
»U redu. Treba F ti što u stražnjim vrtovima?«
»Mislim da su u dobrom stanju. Svejedno ću provjeriti s Gretom.«
»Jedan od mojih momaka pokosit’ će tamo kod bazena.«
»Dobro. Odvijač.«
»Aha.«
Dok su još jednom razmjenjivali alat, upitao je: »Je l’ istina ono što kažu da si pronašla?«
»Greta je pronašla. I da, istina je.«
Nije pomaknuo pogled s posla, one venama prošarane ruke s debelim prstima nisu ni trena
zastale. »Uh.«
»Ne znam, Gary. Sve dosad sam mislila, baš kao i svi, da je skočio. Ali više to ne
mislim.«
»Je l’ bila policija?«
»Da, dvojica detektiva iz odjela za umorstva. Isti oni koji su bili zbog Rosalinde. Jutros
sam malo porazgovarala s njima. Vjerojatno će i tebe ispitati, kao i svakog tko je bio na imanju u
vrijeme njegove smrti.«
»Tužna je to priča.«
»Jako. Iako mi se taj čovjek nikad nije sviđao.«
Pomislila je na čitanje oporuke. Bože, izgledalo je to kao u kakvom starom filmu:
nasljednici okupljeni u raskošnoj sobi, dostojanstveni odvjetnik izriče oporučne darove glasom
Charltona Hestona.
»Što su te pitali? Ti detektivi?«
»Samo to kako smo ga pronašli. Gdje sam bila zadnjih nekoliko dana. Kako rekoh,
razgovarat će sa svima, sigurna sam.«
»Je.«
Dodala mu je par kliješta. »I osoblje je pozvano.«
»Na žalovanje?«
»Aha. Svi mogu doći odati počast.«
»Ne bi htjeli u onoj kući mehaničara kao što sam ja.«
»Bit ćeš dobrodošao. Kunem se. Idem i ja.«
»Zato što je to stari tvog dragog.«
Lizzie osjeti kako je oblijeva rumenilo. »Kako znaš za mene i Lanea?«
»Nema toga što se ovdje događa a da ja ne znam, curo.«
Prestao je s onim što je radio i mašio se za staru crvenu krpu. Kad je obrisao ruke, najzad
ju je pogledao, njegovo iznureno lice bilo je nježno.
»Laneu je pametnije da bude prema tebi dobar. Il’ znam mjesto gdje ću mu sakrit’ tijelo.«
Lizzie se nasmijala. »Sad bih te zagrlila, ali pao bi u nesvijest.«
»Eh, nisam baš siguran.« Ipak, stao se vrpoljiti kao da se posramio. »Ali mislim da je on
vjerojatno u redu - inače ne bi ni bila s njime. Uostalom, vidio sam kako te gleda. Tom je momku
ljubav u očima već godinama kad si ti posrijedi.«
»Sentimentalniji si nego što priznaješ, Gary.«
»Nisam se školovao, sjećaš se? Ne znam značenje tih velikih riječi.«
»Mislim da vrlo dobro znaš što znače.« Lizzie ga blago udari u ruku. »A ako odlučiš doći
na žalovanje, možeš se družiti s Gretom i sa mnom.«
 »Imam posla. Nemam vremena za takve stvari.«
»Shvaćam.« Skočila je s radnog stola. »E pa, krenut ću dalje. Sve sam naručila, a
gospojica Aurora je zadužena za hranu, naravno.«
»Kako je ona budala od batlera?«
»Nije on toliko loš.«
»Ovisi s kime ga uspoređuješ.«
Nasmijala se i podignula ruku preko ramena, mahnuvši mu na pozdrav dok je odlazila
prema jarkoj svjetlosti izvana. Ali nije daleko odmaknula prije nego što je ponovno progovorio:
»Gospojice Lizzie?«
Dok se okretala, namjestila je polo-majicu pod pojas hlačica. »Da?«
»Pripremaju li što za rođendan Male V. E. ove godine? Trebam li nešto dovršit’ za to?«
»O, Bože. Sasvim sam na to zaboravila. Mislim da lani nisu ništa slavili, zar ne?«
»Sad joj je šezdeset peti rođendan. Jedino sam zato pit’o.«
»Prekretnica.« Pomislila je na Laneovu majku u onoj spavaćoj sobi. »Raspitat ću se.
Ajme, moram joj sutra promijeniti cvijeće.«
»Uskoro će rani božuri.«
»I sama sam isto pomislila.«
»Javi ako treba što obavit’.«
»Uvijek, Gary. Uvijek.«
 DVADESET PET

Kad se Lane napokon vratio na Easterly, nakon što mu se činilo da je proveo godine u
društvu one novinarke, otišao je ravno na drugi kat, prozujavši pored večere poslužene u
službenoj blagovaonici i ignorirajući gospodina Harrisa koji je cjepidlačio oko ovoga i onoga.
Pred vratima djedove sobe, jednom je pokucao pa ih širom otvorio. ..
Tamo na krevetu, Tiphanii je brže-bolje sjela i sa sobom povukla pokrivač, pokrivši ono
što je očito bila nagost.
»Molim te, ispričaj nas«, rekao joj je. »On i ja imamo posla.«
Jeff je kimnuo ženi neka ode i, Bog je blagoslovio, nije se ta nimalo žurila, šetkajući se
naokolo s onom plahtom, dok je Jeff preko sebe navukao pokrivač i sjeo.
Nakon izleta u kupaonicu, opet se pojavila, ovaj put u uniformi, i isparila kroz vrata, iako
je Lane bio prilično uvjeren da je namjerno ostavila crne gaćice na podu u podnožju kreveta.
»Bilo je totalno suglasno«, promrsio je Jeff. »I imam pravo malo doći do zraka...«
»Lokalne novine znaju sve. Sve.«
Kad je Jeff zinuo, Lane je graknuo: »Nisi me morao tako sjebati!«
»Misliš da sam ja dojavio novinama?« Jeff zabaci glavu i nasmije se. »Stvarno misliš da
sam cinkaroš koji im je sve odao...«
»Imaju podatke o svemu što radiš. Od A do Z. Objasni kako se to dogodilo. Mislio sam da
ti mogu vjerovati...«
»Oprosti, optužuješ me za prijevaru nakon što si me ucjenom natjerao na sve ovo?
Stvarno?«
»Sjebao si me.«
»Okej, prije svega, da sam te mislio na taj način sjebati, otišao bih u Wall Street Journal,
a ne u Charlemont Herald Post Ledger, kako li se već zove, kvragu. Mogu ti poimence nabrojiti
pola tuceta novinara u Velikoj Jabuci, ali ne bih ti mogao reći koga bih nazvao u vražjem
Kentuckyju. Štoviše, kad ova mala noćna mora svrši, vraćam se na Manhattan. Misliš da ne bih
mogao iskoristiti nekoliko usluga koje mi duguju? Ovo sranje o tvojoj obitelji i tom vašem
posliću s burbonom je velika vijest, šupčino. Prevelika za nekakav bilten iz ove zabiti. Zato, aha.
Ako će bilo što procuriti, želio bih od toga imati nekakvu osobnu korist.«
Lane snažno udahne. »Isuse Kriste.«
»Ni njega ne bih nazvao. Ali to je zato što sam Židov.«
Pognuvši glavu, Lane protrlja oči. Onda stane hodati naokolo, muvajući se između
kreveta i stola. Stola i jednog od onih visokih prozora. Prozora i komode.
Završio je opet pokraj prozora. Noć se još nije spustila, ali uskoro će, sumrak se
naguravao tamo na obzoru tjerajući krivulju zemlje da krvari ružičastom i ljubičastom. U njegovu
perifernom vidnom polju, sav Jeffov posao - bilješke, računala, ispisi - bio je poput vriska u
njegovu uhu.
Zatim je tu bila i činjenica da je njegov stari cimer s faksa bio gol na drugom kraju sobe,
zureći u njega odsutnim pogledom: iza sveg onog bijesa što je iskočio iz Jeffovih usta skrivala se
bol, prava bol.
»Oprosti«, dahnuo je Lane. »Oprosti mi... Zaletio sam se.«
»Hvala ti.«
 »Također mi je žao što te na ovo tjeram. Samo... gubim razum. Imam dojam da sam u
kući koju ju zahvatio plamen, i nemam kamo osim u vatru. Gorim i očajan sam i dosta mi je ovog
sranja.«
»Ma u kurac«, promrsio je njegov stari prijatelj newjerseyskim naglaskom. »Eto, opet ti
po svome.«
Lane se osvrnuo preko ramena. »Što?«
»Sad si sav fin. To ne podnosim kod tebe. Ljutiš me i izluđuješ, a onda budeš sav iskren i
onda mi bude nemoguće da mrzim tu tvoju bijednu, razmaženu guzicu. I samo da znaš, baš sam
uživao dok sam bjesnio na tebe. Bila mi je to jedina tjelovježba - dobro, ne računajući Tiphanii.«
Lane se blago nasmiješio, zatim ponovno zagledao kroz prozor. »Iskren, je li? Želiš
iskrenost? Kao nešto što nikome nisam rekao?«
»Da. Što više znam o tome što se ovdje događa, više ti mogu pomoći, a manje zamjerati
jer si me uvukao u zamku.«
Tamo u daljini, sokol se vinuo na nevidljivim strujama, parajući nebo pod oštrim
kutovima i leteći brzo pravocrtnim putanjama, kao da je suton bio prepun autoputova i sporednih
cesta koje samo ptice mogu vidjeti.
»Mislim da ga je moj brat ubio«, čuo se Lane kako govori. »Mislim da je Edward to
učinio.«

Čovječe, Jeff je baš bio svojski uživao u pravedničkom gnjevu. Bila je to glatka, ali
žestoka vožnja, plamen u njegovim prsima bio je neiscrpan spremnik za gorivo što ga je noću
držao budnim, usredotočenim na brojke i kopanje podataka.
Ali na cesti njihova dugogodišnjeg prijateljstva, on i šupak Lane i prije bi nalijetali na
ovakve okuke, na zakrpe nerazumijevanja ili nepromišljenosti zbog kojih su se razilazili. No taj
mu se Južnjak nekako uvijek znao ponovno približiti.
I, aha, još jednom je to učinio. Naročito s tom svojom uznemirujućom vijesti.
»Sranje«, rekao je Jeff kad se zavalio natrag na jastuke. »Ozbiljan si?«
Glupavo pitanje.
Jer takvo što se ne govori, ni u šali, s obzirom na sve što se događa pod ovim krovom. A
naročito jer takvo što Lane ne bi ni u ludilu pomislio za svog obožavanog starijeg brata, osim ako
za to nije imao dobar razlog.
»Zašto?« promrmljao je Jeff »Zašto bi Edward takvo što učinio?«
»Ima pravi motiv. Moj otac bio je užasan čovjek i učinio je gomilu užasnih stvari gomili
moćnih ljudi. Ali bi li ga Monteverdi ubio zbog onog duga? Ne bi. Želio bi svoj novac natrag. Ni
Rosalinda to ne bi učinila jer je bila mrtva prije nego što je otac pao niz vodopad. Gin ga nikad
nije mogla smisliti, ali nikad ta ne bi zaprljala ruke. Moja je majka oduvijek imala razlog za takvo
što, ali nikad sposobnost. Tko bi drugi to mogao učiniti?«
»Ali stanje tvog brata nije dobro. Mislim, bio sam otišao nešto pojesti i vraćao sam se
ovamo kad je došao u kuću. Šepao je kao da mu je noga slomljena. Činilo mi se da nije u stanju
zatvoriti ni vražja vrata, a kamoli nekog baciti s mosta.«
»Mogao mu je netko pomoći.« Lane je pogledao preko ramena, i da, ono lijepo lice
izgledalo je kao da je prošlo kroz perilicu rublja - ali ne na dobar način. »Ljudi na farmi su mu
odani. Tako je to s mojim bratom, i on zna kako obaviti stvari.«
»Je li bio ovdje? U kući?«
»Ne znam.«
»Postoje nadzorne kamere, zar ne? Ovdje na imanju.«
»Aha, ali on se i u to kuži. Sam je postavio taj vražji sustav, a ako nešto izbriše, to će se
vidjeti. Može se ući u trag ako se netko prijavljivao.«
»Jesu li detektivi tražili snimke?«
»Još nisu. Ali hoće.«
»Hoćeš li ih dati?«
Lane je opsovao. »Imam li izbora? I, ne znam... bio sam danas nasamo s Edwardom.
Umalo da ga nisam pitao.«
»Što te je spriječilo? Plašio si se njegova bijesa?«
»Plašio sam se odgovora, među ostalim.«
»Što ti je sljedeći potez?«
»Čekam. Detektivi neće nikamo pobjeći. Otići će do njega na farmu. A ako je to učinio...«
»Ne možeš ga spasiti.«
»Ne, ne mogu.«
»Ali zašto bi točno tvoj brat želio da je otac mrtav? Toliko gnjavaže samo zato što mu je
nekoliko puta zabranio izlaske dok je bio klinac.«
»Otac ga je pokušao ubiti dolje u Južnoj Americi...«
»Molim?«
»Aha, Edward je ovakav kakav jest zbog onoga što je dolje pretrpio. A i prije toga je
među njima dvojicom postojala gomila loših priča. Kvragu, otac ga je namjerno izostavio iz
oporuke. Usto, znaš, moj brat je osoba s kojom se ne bi htio zajebavati. Ima to nešto u sebi.«
Mili Bože, pomislio je Jeff.
U tišini koja je uslijedila, sjetio se svog brata i sestre, koji su također živjeli na
Manhattanu. Oboje u braku. Više djece. Njegovi su roditelji provodili vrijeme između Floride i
Connecticuta, ali imali su i stan u SoHou. Svi bi se okupili za blagdane, i bilo bi tada topline i
razmirica, veselja i suza, ali i smijeha.
Uvijek smijeha.
Lane je imao lijepu kuću. S gomilom finog osoblja. Dobre automobile.
Bilo je to neusporedivo, zar ne?
Tip je otišao preko puta i parkirao se na stolac pred stolom. »Kako bilo, dosta o tome.
Dakle, ako nisi ti propjevao, tko je?«
»Viši upravitelji. Mislim, stvarno. Imam informacije iz njihovih izvora. Tablice koje
analiziram oni su izradili.«
Lane je protrljao glavu kao da ga je sve boljelo. »Naravno.«
»Čuj, druškane, ne možeš zauvijek zamrznuti te glavonje, a očito su odlučili riskirati, što
me ne čudi. U ovom trenutku netko mora biti za kormilom.«
»Aha, treba mi netko tko će privremeno upravljati tvrtkom. Predsjednik uprave želi se
sastati sa mnom. Sigurno i sam isto to misli.«
»Pa, samo za slučaj da ti nisam dovoljno dobro razjasnio - ako ne preuzmeš kontrolu,
onda konce u rukama drže viši rukovoditelji, upravo oni šupci koje si izbacio.«
»Ali nisam kvalificiran. Imam pameti tek toliko da znam kako nemam pojma o poslu na
toj razini.« Lane podigne ruke. »Zaboga, ne mogu o tome sad brinuti. Moram sutra izgurati one
posjete žalovanja, a onda nastavljamo. Dovraga, Edward je trebao sve preuzeti.«
Kad je zavladao muk, Jeff je zagladio pokrivač na bedrima, jer što je, dovraga, drugo
mogao? Naposljetku, napola se šaleći, rekao je: »Kad mogu pozvati natrag služavku? Ali ne da
mi počisti kupaonicu.«
»Ovisi o tebi. Ja sam joj poslodavac, a ne svodnik.«
»Onda, sad si glava obitelji, je li?«
»Nitko se nije dobrovoljno ponudio za taj posao.« Lane ustane. »Možda zbog onog što se
dogodilo posljednjem koji se u tome okušao.«
»Snaći ćeš se, stari. Možeš ti to.«
Lane mu priđe i ispruži ruku. »Stvarno mi je žao što sam te doveo u ovaj položaj. Iskreno.
A kad sve ovo završi, obećavam ti, nikad te više ni za što neću zvati.«
Načas, Jeff je odmjerio ono što mu je ponuđeno. Onda je pljesnuo dlanovima. »Aha, pa,
neću ti oprostiti.«
»Zašto se onda rukujemo?«
»Jer sam jedan od onih što lako zaboravljaju. Znam, znam, nije pametno, ali dosad mi je
dobro išlo - i tako ćeš mi konačno sjašiti s vrata, zato odjebi sa svojim principima.«
 DVADESET ŠEST

»E tako je već bolje.«

Kad se Richard Pford dovukao u obiteljski dnevni boravak na Easterlyju oko devet te
večeri, Gin je poželjela zakolutati očima i reći mu da je prava kućanica iz pedesetih. No, istinu
govoreći, da, ostala je ovdje da s njime porazgovara, i da, dok je gledala kako prilazi baru kao
kakav gospodar palače, podsjetila se na to koliko ga prezire.
Nakon što je sebi natočio burbon, otišao je preko puta i sjeo u tamnocrveni kožnati
naslonjač pokraj kauča u kojem se ušuškala. Prostorija nije bila velika, a zbog ulja na platnu s
trofejnim punokrvnjacima Bradfordovih što su visjela sa zidova obloženih drvenarijom, doimala
se još manjom. Kad se svemu tomu pridoda Pfordova blizina? E pa, sabilo je to stvari do te mjere
da se televizor širokog ekrana na kojem se vrtjela repriza Kućanica s Beverly Hillsa činio kao da
joj je zalijepljen za lice.
»Zašto gledaš ovu glupariju?« rekao je.
»Zato što mi se sviđa.«
»Gubitak vremena.« Uzeo je daljinski upravljač pa promijenio program na nekakvog
financijskog stručnjaka s crvenom kravatom i u svijetloplavoj košulji. »Trebala bi gledati stvari
koje vrijede.«
Onda mi dopusti da odvratim pogled od tebe, pomislila je.
»Moramo razgovarati o vjenčanju.« Suzila je pogled. »I moram te upoznati s Amelijom.«
»S kime?« rekao je ne odvraćajući pogled s onog TV-ljigavca. »S mojom kćeri.«
Ovo mu je privuklo pažnju i dobaci joj pogled podignuvši jednu tanku obrvu. »Gdje je
ona? Zar se vratila iz škole?«
»Da.«
Gin je ispružila ruku prema kućnom telefonu, diskretno skrivenom iza svjetiljke od
srebrnog trofeja s utrke kobila iz dvadesetog stoljeća. Podignuvši slušalicu, birala je batlerov
broj.
»Gospodine Harris? Možete li pronaći Ameliju i dovesti je ovamo? Hvala vam.«
Kad je spustila slušalicu, pogledala je Richarda. »Trebao bi platiti svadbeno slavlje koje
ćemo u subotu ovdje upriličiti. Možeš mi ispisati ček. Bit će to otprilike pedeset tisuća. Bude li
više, potražit ću te.«
Richard spusti čašu i vrati pažnju na nju. »Zašto bih ja išta platio?«
»Zato što ćemo se vjenčan. Nas dvoje.«
»U tvom domu.«
»I zato ne bi trebao nimalo sudjelovati?«
»Već jesam.«
Pogledala je na prsten. »Richarde, živiš pod ovim krovom, jedeš našu hranu...«
Nasmijao se i zavrtio čašu s burbonom. »Nećeš valjda posegnuti za tim argumentom?«
»Ispisat ćeš taj ček, i to je to.«
»Predlažem ti da zadržiš dah dok se tinta ne osuši, draga.« Richard je nazdravio. »To bi
bila predstava koju bi vrijedilo pogledati.«
»Ako ne platiš, otkazat ću zabavu. I nemoj lagati. Veseliš se svoj toj pažnji.«
Trofeji se, na kraju krajeva, trebaju propisno predstaviti.
 Richard se uspravi i nagne naprijed, pomicanje njegove stražnjice izazvalo je prigušeno
škripanje kože. »Znam da nisi toga svjesna, ali postoje problemi u tvrtki tvoje obitelji.«
»O, stvarno.« Pravila se glupa. »Netko je izgubio ključ od ormara sa sredstvima za
čišćenje? Jao, kakva tragedija.«
Nije bilo koristi od toga da mu oda njihove financijske teškoće. Sasvim sigurno ne prije
nego što potpiše njihov vjenčani list.
Nasmiješio se, i prvi put nešto vrlo slično radosti zasja mu u očima. »Pogodi tko me je
danas nazvao? Moja prijateljica iz Charlemont Courier Journala. Želiš znati što mi je rekla?«
»Da pripremaju reportažu o implantatima za penis i žele opisati tvoj slučaj?«
»Odurno.«
»Istina, ali mislim da bi moglo pomoći.«
Richard se zavalio i prekrižio noge, stegnuvši čeljust. »Kao prvo, riječ je o njoj, a ne o
njima. A kao drugo, rekla mi je da postoje vrlo ozbiljni problemi u vašoj tvrtki, Gin. Veliki
financijski problemi. Objavit će članak o tome sutra ujutro. Zato se okani te lakrdije o tome da ti
treba ček za vjenčanje samo zato da bismo bili ravnopravni. Otac ti je umro, u tijeku je postupak
potvrđivanja pravovaljanosti njegove oporuke, zaklada tvoje majke je nedostupna dok ne umre, a
tvrtka je u teškoćama, tako da su vam dividende u padu. Ako želiš organizirati prikupljanje
sredstava i očekuješ moj doprinos, bolje ti je da osnuješ neprofitnu organizaciju kako bih mogao
biti oslobođen plaćanja poreza. Inače ti ne dam ni novčića, dušo.«
»Nemam pojma o čemu govoriš.«
»Ne? Pa, onda, sutra ujutro pročitaj novine i nešto ćeš naučiti.« Pokazao je na televizor.
»Ili, još bolje, dođi ovamo i okreni na ovaj program. Siguran sam da će sve sutra biti na TV-u.«
Gin je podignula bradu, iako joj je srce galopiralo u grudima. »Imamo dovoljno novca
ovdje u kući, i ne mislim da je nerazumno da i ti nešto platiš. Stoga, ako nisi spreman podijeliti
trošak, onda prijem otpada.«
Richard je otpio malo burbona. »Savjet za pregovore. Ako se kaniš razbacivati
prijetnjama, pobrini se da imaju pokriće u ishodu koji će kompromitirati drugu stranu.«
»Želiš me pokazivati. Želiš dokazati da si me upecao. Ne pretvaraj se da ti nisam trofej.«
»Ali čim se tinta osuši, moja si. A to će također biti u novinama. Svi će o tome čitati. Ne
treba mi koktel-zabava da to dokažem.« Gin zatrese glavom. »Tako si plitak.«
Smijeh što je ispunio prostoriju natjera je da poželi ponovno nešto na njega baciti - i ona
odmjeri onu srebrnu svjetiljku.
»Ti mi to govoriš?« rekao je. »Najdraža moja, jedini razlog zašto se udaješ za mene jest
povoljan ugovor koji sam pristao sklopiti s tvrtkom tvoga oca. Da sam barem znao za propast
korporacije. S obzirom na to kako stoje stvari s financijama, vjerojatno bih te mogao dobiti samo
za taj prsten.«
U tom trenutku netko je zakucao na vrata, a onda je gospodin Harris ušao s Amelijom.
Djevojka se presvukla u Guccijevo odijelo, glava joj je bila zakopana u mobitel, prsti su
joj se pomicali po zaslonu.
»Gospođica Amelia, gospođo«, zapjevušio je Englez. »Hoćete li još nešto trebati?«
»Ne, hvala vam«, otpravila ga je Gin.
»Sa zadovoljstvom.«
Kad je batler šmugnuo vani, a vrata se zatvorila, djevojka nije podignula pogled.
»Amelia«, oštro je rekla Gin. »Ovo je moj zaručnik, Richard.«
»Da«, reče djevojka. »Znam.«
»Kako ga nisi ni pozdravila, teško mi je u to povjerovati.«
»Bilo je na internetu.« Slegnula je ramenima. »Kako bilo, čestitam oboma. Baš sam
ushićena.«
»Amelia«, prasne Gin. »Što je tamo toliko zanimljivo?« Djevojka okrene telefon,
zabljesnuvši je zaslonom osvijetljenim poput starinske igračke Lite-Brite.20 »Dijamanti.«
»Teško mi se s time ne složiti«, promrsila je Gin. »Ali nepristojna si.«
»Ovo je nova igrica.«
Gin pokaže na Richarda. »Bi li se barem pozdravila kako doliči?«
»Sličnost je očita«, ponudio se Richard. »Prava si ljepotica.«
»Trebala bih biti polaskana?« Amelia naheri glavu. »O, baš vam hvala. Strašno mi je
napeto imati nekakvu sličnost s njom. Životni mi je cilj biti kao majka kad odrastem. A sad me
ispričajte, radije bih bila u virtualnoj stvarnosti s lažnim dijamantima nego bilo gdje blizu nje, ili
onoga tko je dobrovoljno ženi. Sretno vam bilo.«
Amelia je izišla sekundu poslije, ali ne zato što je odjurila.
Amelia nije ni od čega bježala.
Samo bi odšetala. Baš kao i njezin otac.
»Misija obavljena«, rekao je Richard kad se osovio na noge i ponovno krenuo prema
baru. »Jabuka nije pala daleko od stabla s tom malom. I dopusti da opet ponovim - ne kanim ti
ispisati nikakav ček. Otkaži prijem ako želiš, i samo ćemo se vjenčati u vijećnici. Nije bitno.«
Gin se usredotočila na televizijski ekran, um joj je kiptio. I još je uvijek zurila u prazno
kad je Richard stao pred nju.
»Samo jedno upamti«, rekao je. »Sklona si postati kreativna kad si ovako tiha. Smijem li
te podsjetiti da neću trpjeti nepoštovanje - i možda bi se željela prisjetiti kakve su posljedice
uvreda koje mi uputiš.«
O, ali ti u njima uživaš, bolesni gade, ogorčeno je pomislila Gin. Uživaš u svakoj minuti.

Johne, uspio si. Svaka čast.« Kad je Lizzie čula Lanea kako govori, podignula je pogled
sa svog uglavnom praznog hladnjaka. Sjedio je za njezinim okruglim stolom na drugom kraju
kuhinje seoske kuće, razgovarajući s laptopom otvorenim pred njime, obrva spojenih poput
čvrsto navučenih dviju polovica kliznih vrata.
»Oprosti?« rekla je kad je zatvorila onu stvar.
»John Lenghe, Bog žita. Rekao mi je da će mi poslati sve informacije koje ima o tvrtkama
u sklopu WWB Holdinga. I evo ih.«
Kad je okrenuo zaslon, prignula se i pogledala e-mail koji se činio opsežan poput knjige.
»Opa. Tu je gomila imena.«
»Sad ih moramo pronaći.« Lane se zavalio i protegnuo ruke iznad glave, a nešto je
zapucketalo dovoljno glasno da se lecnula. »Kunem se, ovo je kao vožnja vlakom smrti kojoj
nema kraja, ona koja ne prestaje čak i kad ti se smuči.«
Zakoračivši iza njega, stane mu masirati ramena. »Jesi li opet razgovarao s onom
novinarkom?«
»Aha.« Klonuo je. »O, Bože, ovo je tako dobro.«
»Strašno si napet.«
»Znam.« Izdahnuo je. »Ali da, upravo sam s njom razgovarao. Objavit će priču. Ne mogu
je ničim spriječiti. Jedan od onih potpredsjednika očito je progovorio. Previše toga zna.«
»Ali kako može objaviti te informacije? Bradford Bourbon nije državna tvrtka. Nije li to
kršenje privatnosti?«
»Ne postoji propis o povjerljivosti kad je riječ o poslu. Sve dok se novinarka izražava na
određen način, nema se što brinuti. To ti je kao kad umetnu riječ ›navodno‹ ispred svega što
izvještavaju o nekom zločinu.«
 »Što je iduće?«
»Ne znam, i zapravo sam došao do točke da se više ne brinem. Samo moram izgurati one
sutrašnje posjete žalovanja, a iduća kriza bit će počašćena mojom punom pažnjom.«
»Pa, spremni smo. Gospodin Harris i ja pobrinuli smo se za osoblje, gospojica Aurora je
spremna u kuhinji. I vrtovi su uređeni, s tim da će se posljednji detalji riješiti ujutro. Koliko ljudi
očekuješ?«
»Tisuću, možda. Najmanje koliko... o, da, baš tu. Ahaaaaa.« Kad je pustio da mu glava
padne na drugu stranu, s divljenjem je gledala liniju njegova snažnog vrata. »Najmanje koliko ih
je došlo na užinu u povodu Derbyja. Nešto u što se uvijek možeš kladiti, naročito ako ostaneš bez
novca? Ljudi obožavaju zuriti u lešinu bogatstva. A nakon toga sutrašnjeg članka, izgledat će to
kao mesarski pult.«
Lizzie je zavrtjela glavom. »Sjećaš se kad sam maštala da sve ovo napustimo?«
Lane se okrenuo i povukao je u krilo. Kad joj je zagladio kosu unatrag i pogledao je,
osmijeh umalo da mu je dopro do očiju. »Da, o da. Opet mi sve ispričaj.«
Pomilovala mu je bradu, grlo, ramena. »Živimo na farmi daleko odavde. Ti dane provodiš
trenirajući košarku. Ja sadim cvijeće za općinu. Svake večeri sjedimo na našem trijemu i gledamo
kako sunce zalazi za poljem kukuruza. Subotom idemo na buvljak. Možda tamo nešto prodajem.
Možda i ti. Kupujemo namirnice u maloj trgovini gdje na ragu gledaju kao na nepoznatu deliciju,
i zimi kuham gomilu juhe, a ljeti krumpir-salatu.«
Kad su mu se vjeđe spustile, kimnuo je. »I pitu od jabuka.«
Nasmijala se. »I pitu od jabuka. I kupamo se goli u našem jezercu iza kuće.«
»O, to mi se sviđa.«
»I mislila sam.«
Ruka mu stane lutati, kružeći oko njezina struka, pomičući se prema gore. »Smijem li ti
nešto priznati?«
»Apsolutno.«
»Neće se to dobro odraziti na moj ugled.« Duboko se namršti. »Doduše, u ovom trenutku
malo se toga na njega dobro odražava.«
»Što?«
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je odgovorio: »Kad smo bili u očevu uredu, poželio
sam sve baciti s njegova stola i poševiti se s tobom na toj vražjoj stvari.«
»Stvarno?«
»Aha.« Slegnuo je ramenima. »Izopačeno?«
Lizzie s osmijehom promisli o toj mogućnosti. »Ne baš. Iako, zapravo, ne mogu odlučiti
bi li to bilo erotično ili bi samo stvorilo nered na podu koji bi me mučio ako ga ne bih počistila.«
Kad se nasmijao, osovila se na noge, ali i dalje ga opkoračujući. »Ali imam ideju.«
»O?«
Izvivši leđa, otkopčala je majicu i polako je povukla preko glave. »Evo nam stola - a iako
na njemu nema ničeg osim tvog laptopa, i ne bih ti preporučila da ga baciš na pod, još uvijek
možemo... znaš.«
»O, daaaa...«
Kad se Lizzie opružila na kuhinjskom stolu, Lane se odmah bacio na nju, naginjući se nad
njom, usnama strastvenom vrelinom pronalazeći njezine.
»Usput budi rečeno«, dahnula je, »u mojoj mašti, često ovo radimo...«
 DVADESET SEDAM

Sutradan ujutro Lane je usporio dok se približavao mostu Big Five iz smjera Indiane,
prometna gužva zagušila je autocestu jer su u to vrijeme gotovo svi odlazili na posao. Radio u
Porscheu bio je isključen. Nije provjerio telefon. I nije zavirio u laptop prije nego što je napustio
Lizzienu kuću.
Sunce je bilo jarko na uglavnom plavom nebu, nekoliko oblaka u pramenovima lebdjelo
je po rubovima. No lijepo vrijeme ne bi trebalo potrajati. Nadirao je sustav niskog tlaka zraka i
prijetila je oluja.
Što se činilo prikladno.
Kad je spustio u treću, a onda u drugu, shvatio je da je razlog zastoju tamo naprijed nešto
više od običnog prometnog čepa. U tijeku su bili građevinski radovi, redovi automobila koji su se
ulijevali u jedan trak stvarali su usko grlo koje je svjetlucalo na suncu i širilo valove vrućine.
Mileći naprijed, znao je da će zakasniti, ali nije se kanio time zamarati.
Nije mu se išlo na taj sastanak. Ali nije imao izbora.
Kad je najzad prešao u zaseban red, stvari su se počele pomicati, i umalo da nije prasnuo
u smijeh kad se najzad primaknuo radnicima u njihovim narančastim prslucima i trapericama, s
kacigama na glavi.
Postavljali su žičanu ogradu kako bi spriječili pristup provaliji.
Nema više skakanja. Ili barem, ako baš ne kaniš odustati od pokušaja, valja ti se najprije
uspentrati.
Stigavši do petlje, oštro je skrenuo pa pojurio nadvožnjakom, dospjevši na I-91. Dva
izlaza poslije, skrenuo je na Aveniju Dorn pa nastavio dolje do River Roada.
Shellova benzinska postaja na uglu bila je jedno od onih mjesta koja su ujedno bila
drogerija, supermarket, trgovina alkoholnih pića... i kiosk s novinama.
I imao je namjeru samo proći kad je skrenuo desno. Uostalom, i na Easterlyju će biti
primjerak Charlemont Courier Journala.
Na kraju, umjesto njega, odlučile su ruke. Trznuvši upravljačem nadesno, dojurio je na
benzinsku postaju, prošao crpke i parkirao se pokraj srebrnog hladnjaka s dvoja vrata preko kojeg
je bila ispisana riječ sladoled zajedno s nacrtanim pingvinom s crvenim šalom oko vrata.
Bejzbolska kapa koju je navukao nisko na lice imala je logotip SC-a na prednjici.
Kod crpki je nekoliko tipova natakalo gorivo u svoje kamionete. Vozilo komunalne
službe. Pokretna dizalica. Žena u Hondi Civic s djetetom koje je stalno provjeravala na stražnjem
sjedalu.
Imao je osjećaj da svi zure u njega. Ali varao se. Ako i jesu gledali u njegovu smjeru, to je
bilo samo zato što su mjerkali njegov Porsche.
Majušno zvono oglasilo se kad je ušao u hladan prostor trgovine, i eno ga - poredani
primjerci Charlemont Courier Journala, svaki s naslovom kojeg se grozio, razvučenim iznad
presavijenog dijela, i to slovima veličine Las Vegas Stripa.
Bankrot tvrtke Bradford Bourbon.
Ni New York Post ne bi to bolje izveo, pomislio je dok je vadio novčanicu od jednog
dolara i kovanicu od dvadeset pet centi. Uzevši jedan primjerak, spustio je novac na pult i kucnuo
člancima prstiju. Tip za blagajnom odvratio je pogled s osobe koju je posluživao i kimnuo.
 Vrativši se do Porschea, sjeo je za upravljač i izravnao naslovnicu. Nakon što je preletio
kroz prvih nekoliko stupaca, okrenuo je na prvu stranicu da dovrši članak.
Ma krasno. Objavili su i nekoliko dokumenata. I bilo je tamo mnoštvo komentara. Čak je
i uvodni članak bio o temi korporativne pohlepe neodgovornih bogataša i posljedične karme.
Odbacivši tu stvar u stranu, izišao je na rikverc i pritisnuo gas.
Kad je dospio do glavnog ulaza na imanje, usporio je, ali samo kako bi izbrojio koliko je
kombija novinarskih ekipa parkirano na travi uz cestu, kao da očekuju kako će se svaki čas nad
Easterlyjem nadviti nuklearni oblak. Nastavio je dalje pa ušao na imanje cestom za osoblje, zatim
pojurio stražnjim putem, prošavši povrtnjake koje je Lizzie obrađivala za kuhinju gospojice
Aurore, a zatim staklenike bačvastih svodova te najzad kućice i radionicu upravitelja imanja.
Parkiralište za osoblje bilo je krcato automobilima, i sve moguće dodatno osoblje bilo je
tamo kako bi se sve pripremilo za posjete žalovanja. Popločana staza nastavljala se iza
parkirališta, uspinjući se brdom usporedo s pločnikom kojim je osoblje odlazilo u kuću. Navrh
brda bile su garaže, stražnji dio poslovnog centra te stražnji ulazi u palaču.
Parkirao je uz kestenjasti Lexus koji je bio na jednom od mjesta rezerviranih za više
upravitelje.
Čim je Lane izišao, Steadman W. Morgan, predsjednik upravnog odbora tvrtke Bradford
Bourbon, izronio je iz svoje limuzine.
Tip je bio u odjeći za golf, ali ne onako kao Lenghe, Bog žita. Steadman je bio u bijelom,
boji charlemontskog ladanjskog kluba. Grb te privatne institucije na njegovim prsima bio je u
kraljevskoplavoj i zlatnoj, a oko struka imao je pojas s kopčom Tigrova s Princetona. Cipele su
bile iste kao i one koje je nosio Lane, bez čarapa. Sat je bio Piagetov. Preplanulu put dobio je na
golf-terenima, a ne uz pomoć spreja za tamnjenje kože. Vitalnost je imao zahvaliti dobrim
genima, probranoj hrani te povlastici da se nikad nije morao brinuti hoće li sutra imati za kruh.
»Kakav članak«, rekao je Steadman kad su se našli oči u oči.
»Razumijete li sad zašto sam ih sve izbacio odavde?«
Nije bilo rukovanja. Nisu se razmijenili nikakvi uobičajeni pozdravi. Onda opet, dobri
stari Steadman nije naviknuo da nekome nije prioritet, i bilo je očito da je bio ljut kao ris.
S druge strane, upravo je doznao da sjedi na čelu stola u možda najtežim trenucima u
povijesti tvrtke BB. A Lane se zasigurno s time mogao poistovjetiti.
Lane je zamahom ruke pokazao prema stražnjem ulazu u poslovni centar, a zatim ih je
uveo unutra uz pomoć nove lozinke. Usput upalivši svjetla, poveo ih je prema maloj
konferencijskoj dvorani.
»Ponudio bih vam kavu«, rekao je Lane kad su sjeli. »Ali grozno je kuham.«
»Nisam žedan.«
»A malo je rano za burbon, inače bih ga i sam pio.« Lane spoji ruke i nagne se naprijed.
»Dakle. Pitao bih vas za razlog sastanka, ali bilo bi to retoričko pitanje.«
»Bilo bi lijepo da si me upozorio na članak. Na teškoće. Na financijski kaos. Na razlog
zašto si, dovraga, izbacio više upravitelje.«
Lane je slegnuo ramenima. »Još uvijek pokušavam proniknuti u bit svega. Stoga vam
nemam bogzna što reći.«
»U onom vražjem članku ima gomila toga.«
»Nisam ja kriv. Nisam im ja izvor, a moje odbijanje komentara bilo je otporno na metke
kao i pancirka.« Iako mu je ona reporterka nabacila priličan mamac. »Reći ću samo da je moj
prijatelj, investicijski bankar specijaliziran za procjene multinacionalnih kompanija, došao ovamo
iz New Yorka i pokušava povezati konce.«
Steadman kao da se pribrao. Što je pomalo podsjećalo na mramorni kip koji pokušava
zadržati ozbiljno lice. Drugim riječima, bez imalo truda.
»Lane«, čovjek je počeo tonom zbog kojeg je Walter Cronkite zvučao kao Peewee
Herman. »Moraš shvatiti da se tvrtka Bradford Bourbon možda zove po tvojoj obitelji, ali nije to
nekakav štand s limunadom koji možeš zatvoriti ili premjestiti kako ti drago samo zato što si član
obitelji. Postoje korporativne procedure, hijerarhija, načini...«
»Moja majka je najveći dioničar.«
»Što ti ne daje za pravo da uvodiš diktaturu. Obaveza viših upravitelja jest povratak u
ovaj objekt. Moramo sazvati istražni odbor i imenovati novoga glavnog izvršnog direktora.
Privremeni direktor se mora izabrati i proglasiti. A povrh svega, nužna je primjerena interna
revizija ovoga financijskog kaosa...«
»Dajte da budem savršeno jasan. Moj predak, Elijah Bradford, osnovao je ovu tvrtku. A ja
ću je, bude li potrebno, sasvim sigurno ugasiti. Budem li to želio. Ja sam glavni, i bilo bi vam
najpametnije da to prihvatite i ne petljate mi se u posao. Inače ću i vas zamijeniti.«
WASP-ovska inačica ubojitoga gnjeva suzila je Steadmanove svijetloplave oči. Što, opet,
nije bila prevelika promjena. »Ne znaš s kim imaš posla.«
»A vi ne znate koliko malo imam za izgubiti. Ja ću imenovati nasljednika mog oca, a to
neće biti nitko od starijih potpredsjednika koji su svakoga jutra dolazili ovamo i uvlačili mu se u
dupe. Ja ću otkriti kamo je nestao novac i ja ću nas održati u poslu pa makar morao otići dolje i
sam upravljati onim kotlovima.« Uperio je prst u Steadmanovo crveno lice. »Vi radite za mene.
Odbor radi za mene. Svatko od deset tisuća zaposlenika koji primaju plaće rade za mene - jer ja
sam kujin sin koji će sve okrenuti naglavačke.«
»A kako točno planiraš to izvesti? Prema onom članku, nedostaju milijuni.«
»Samo me gledajte.«
Steadman je jedan tren zurio preko sjajnog stola. »Odbor...«
»Mi neće stajati na putu. Čujte, svaki od vas je plaćen stotinu tisuća dolara da sjedi i hvata
zjake. Jamčim svakome od vas četvrt milijuna dolara ove godine. To je povišica od sto pedeset
posto.«
Čovjekova glava naglo se podigne. »Pokušavaš li me to podmititi? Podmititi nas?«
»Ili mogu raspustiti odbor. Birajte.«
»Postoje propisi...«
»Znate što je moj otac učinio mome bratu, zar ne?« Lane se opet nagnuo. »Zar mislite da
nemam iste veze u državi kao i moj stari? Zar iskreno vjerujete da vam svima ne mogu sve ovo
još više otežati? Većina se nesreća događa u domu, ali i automobili znaju biti nezgodni. Brodovi.
Avioni.«
Izgleda da je seljačka Kentucky Fried verzija Tonyja Soprana ponovno izbila na površinu.
A najstrašnije od svega bilo je to da, dok je izgovarao te riječi, nije bio sasvim načistu
blefira li ili ne. Sjedeći ovdje gdje je sjedio njegov otac, Lanea je prožeo osjećaj da je savršeno
sposoban za ubojstvo.
Odjednom mu se vrati sjećanje na pad s mosta, vodu koja mu se približava, na onaj
bezdan između sigurnosti i smrti.
»Onda, što će biti?« promrsio je Lane. »Povišica ili grob?«
Steadman se nije žurio, a Lane je pustio da tip zuri u njegove oči koliko god je to želio.
»Nisam siguran da ti mogu išta obećati, sinko.« Lane je slegnuo ramenima. »Pitanje je
želite li ispitati taj teritorij na pozitivan ili negativan način, zar ne?«
»Ako je onaj članak točan, gdje ćeš nabaviti novac?«
»To je moj problem, a ne vaš.« Lane se zavalio. »I odat ću vam malu tajnu.«
»A to je?«
 »Prstenjak mog oca pronađen je zakopan ispred kuće. Još nije objavljeno u medijima. I
zato se ne zavaravajte. Nije to bilo samoubojstvo. Netko ga je ubio.«
Nato uslijedi pročišćavanje grla. A onda dobri stari Steadman reče: »Kad ćemo točno
primiti uplatu?«
Imam te, pomislio je Lane.
»Dakle, ovako ćemo«, rekao je čovjeku.

Jeff je ponio svoj doručak gore u gajbu Laneova djeda, i cijelo je to vrijeme bio na
telefonu. S ocem.
Kad je najzad prekinuo, zavalio se u antikni stolac i zagledao u travu u vrtu. Cvijeće.
Procvala stabla. Sve je izgledalo kao scenografija za Carringtonove tamo u osamdesetima. Onda
je uzeo primjerak Charlemont Courier Journala koji je maznuo dolje u kuhinji i počeo čitati
članak.
Već ga je prije pročitao na internetu.
Nakon toga, kad je otišao dolje po kavu i danski kolač, pitao je gospojicu Aurom može li
uzeti tiskani primjerak. Laneova majčica, kako su je zvali, nije ni podignula pogled s onog što je
sjeckala. »Nosi to odavde«, bilo je sve što je rekla.
Jeff je uglavnom upamtio svaku riječ, svaku brojku, sve slike dokumenata.
Kad je začuo kucanje, rekao je: »Da?«
Lane je ušao sa svojom kavom, a iako je bio obrijan, izgledao je očajno. »Onda - o, aha«,
rekao je tip. »Vidio si.«
»Aha.« Jeff je spustio tu prokletu stvar. »Ovo je teško blaćenje. Nevolja je u tome što su
svi navodi točni.«
»Ne kanim zbog toga razbijati glavu.«
»Trebao bi.«
»Upravo sam kupio upravni odbor.«
Jeff se trznuo. »Oprosti, što?«
»Trebaš mi smisliti dva i pol milijuna dolara.«
Podignuvši dlanove na lice i zatomivši psovku, Jeff je samo zavrtio glavom. »Lane, ne
radim za tvrtku Bradford Bourbon...«
»Onda ću ti platiti.«
»Čime?«
»Uzmi koju sliku odozdo.«
»Bez uvrede, ali ne volim muzeje i prezirem figurativnu umjetnost. Sve što imaš stvoreno
je prije pojave fotoaparata. Živa dosada.«
»Ali ima vrijednost.« Kad je Jeff na ovo odšutio, Lane je slegnuo ramenima. »U redu, dat
ću ti komad majčina nakita...«
»Lane.«
Njegov cimer s faksa nije ni trepnuo. »Ili uzmi Phantom Dropheada. Prepisat ću ga na
tvoje ime. Vlasnici smo svih automobila. Što kažeš na moj Porsche?«
»Jesi... poludio?«
Lane je pokazao naokolo. »Ovdje je novac. Posvuda. Hoćeš konja?«
»Isuse Kriste, ovo je kao garažna rasprodaja...«
»Što želiš? Tvoje je. A onda mi pomogni pronaći taj novac. Treba mi dvjesto pedeset
tisuća za svakog od tih desetero ljudi.«
Jeff počne vrtjeti glavom. »Ne ide to tako. Ne možeš prebacivati novac kako ti puhne...«
»Nije ovdje riječ o hiru, Jeffe. Nego o opstanku.«
 »Treba ti plan, Lane. Sveobuhvatan plan kojim ćeš smjesta srezati troškove, objediniti
djelovanja i predvidjeti moguću istragu FBI-a - pogotovo sad kad je izišao onaj članak.«
»Što me dovodi do drugog razloga mog dolaska. Želim da dokažeš da je moj otac kriv za
sve.«
»Lane - ma koji kurac! Misliš da mogu tek tako izvući stvari iz...«
»Nisam naivan i u pravu si. Organi reda će doći i pokucati mi na vrata zbog onog članka, i
želim im pokazati jasan put koji vodi do mog oca.«
Jeff je izdahnuo. Zapucketao člancima. Zapitao se kako bi bilo da tresne čelom o stol.
Nekoliko stotina puta. »Pa, ništa lakše od toga.«
»To i jest ono najbolje. Upravo mi je sinulo. Otac je mrtav i neće ga iskopati i strpati iza
rešetaka. A nakon svega što je izveo, ne brine me očuvanje uspomene na njega. Neka gad zbog
svega izgori u plamenu, a onda nastavljamo dalje s tvrtkom.« Otpio je gutljaj iz šalice. »Da, i to
me je podsjetilo. Proslijedio sam ti e-mail koji mi je poslao Lenghe, o tvrtkama u sklopu WWB
Holdinga. Više je od onoga što smo imali, ali opet ni blizu dovoljno.«
Jeff je samo mogao zuriti u tipa. »Znaš, ne mogu odrediti jesi li nevjerojatno razmažen ili
samo toliko očajan da si jebeno sišao s uma.«
»Oboje. Ali mogu ti reći da je ovo potonje realnije. Teško je biti razmažen kad ne možeš
ništa platiti. A što se tiče tvoje naknade, ne preostaje mi ništa osim totalne rasprodaje. Zato
dotjeraj kamion i napuni tu vražju stvar do krova. Koliko god misliš da je pošteno.«
Jeff ponovno pogleda novine. Nije bilo slučajno da članak pokriva sav posao koji je
odradio.
»Ne mogu biti ovdje dovijeka, Lane.«
Ali postojalo je nešto za što se trebao osobno pobrinuti. Pored ovog Laneova najnovijeg
popisa želja i sjajnih ideja.
»Što je s višim rukovoditeljima?« upita Jeff. »Jesi li i njih podmitio?«
»Ma kakvi. Tu sam hrpu glavonja poslao na neplaćeni godišnji odmor u trajanju od
mjesec dana. Shvatio sam da imam dovoljno dokaza da to opravdam, a upravni odbor će im
poslati obavijesti. Niži rukovoditelji će se morati malo stisnuti dok ne pronađem privremenoga
glavnog izvršnog direktora.«
»Bit će to teško nakon što je ovo objavljeno.« Jeff lupne po naslovnici. »Nemaš baš
najbolju platformu za zapošljavanje.«
Kad ga je Lane samo pogledao, Jeff je imao osjećaj kao da mu je glavu zapljusnula hladna
voda. Podignuvši oba dlana, opet je stao vrtjeti glavom. »Ne. Ne dolazi u obzir...«
»Upravljao bi svime.«
»Torpednim brodom.«
»Mogao bi što god poželiš.«
»Što je kao da mi kažeš da mogu preurediti kuću koja je usred klizišta.«
»Dat ću ti dionice.«
A onda uslijedi škripa guma. »Što si rekao?«
Lane se okrene i uputi prema vratima. »Čuo si me. Nudim ti udio u najstarijoj i najboljoj
američkoj tvrtki koja proizvodi alkohol. A prije nego što mi kažeš da nemam za to ovlasti, bla,
bla, bla, smijem li te podsjetiti da upravni odbor držim u šaci. Mogu učiniti kojeg god vraga
poželim i što god mi treba.«
»Sve dotle dok si u stanju pribaviti novac da im platiš.«
»Promisli.« Lukavi gad se osvrnuo preko ramena. »Možeš nešto posjedovati, Jeffe. A ne
samo kopati po brojkama za investicijsku banku koja ti plaća jer si uvaženi stroj za računanje.
Možeš biti prvi dioničar izvan obitelji u tvrtki Bradford Bourbon, i možeš pomoći u stvaranju
naše budućnosti.«
Jeff se vratio zurenju u onaj članak. »Bi li me ikad ovo pitao da stvari idu dobro?«
»Ne bih, ali samo zato što, u tom slučaju, ne bih ni bio uključen u poslovanje tvrtke.«
»I, što se događa kad sve ovo svrši?«
»Ovisno o tome kako će taj ›svršetak‹ izgledati, zar ne? Ovo bi ti moglo promijeniti život,
Jeffe.«
»Aha, sjajna preporuka. Pogledaj što je tebi učinilo. Usto, zadnji put kad si tražio da
ostanem, zaprijetio si mi. A sad me pokušavaš podmititi.«
»Uspijevam li?« Kad nije odgovorio, Lane je otvorio vrata da iziđe. »Nije mi bilo drago
kad sam te pritisnuo. Stvarno nije. I u pravu si, baljezgam kao kakav idiot. Ali nemam drugih
mogućnosti, i neće mi se spasitelj spustiti s neba i učiniti da nekim čudom sve ovo nestane.«
»To je stoga što nema načina da sve ovo nestane.«
»Ne seri. Ali moram s ovim izići na kraj. Nema mi druge.«
Jeff je opsovao. »Ne znam mogu li ti vjerovati.«
»Što mogu učiniti da mi vjeruješ?«
»Nakon svega? Nisam siguran hoću li ikad više moći.«
»Onda gledaj svoje interese. Ako spašavaš nešto čiji dio posjeduješ, ako postoji golema
prilika - a postoji - onda ti ne treba veći poticaj. Promisli o tome. Ti si poslovan čovjek. Znaš
točno koliko sve može biti unosno. Nudim ti udio, i što kad se stvari preokrenu? Imam rođake
koji bi dali sve na svijetu da mogu natrag otkupiti dionice. Ovo ti je najbolja šansa za
osmoznamenkastu zaradu - osim jebene lutrije.«
Nakon tih riječi, jer gad je točno znao kad se treba zaustaviti, Lane je otišao, tiho
zatvorivši vrata.
»Jebote«, promrsio je Jeff.
 DVADESET OSAM

Lizzie je otresla svoje kratke hlačice i odložila ih na ormarić u Laneovoj kupaonici, pokraj
radne majice. Kad se ispravila, odraz u zrcalu bio joj je poznat, ali istodobno i neobičan: kosa joj
je bila paperjasta od konjskog repa, koža joj se previše sjajila od sredstva za zaštitu od sunca koje
je ranije nanijela, dok su joj ispod očiju bile vrećice.
No sve je to bilo uobičajeno.
Podignuvši ispred sebe crnu haljinu, navukla ju je preko glave i pomislila, okej, evo što je
čudno.
Na zadnjoj velikoj zabavi na Easterlyju, nema tome ni tjedan dana, bila je stabilna članica
u taboru osoblja. Sad je pak bila ovaj čudnovati hibrid, dio obitelji, zahvaljujući zarukama s
Laneom, ali i dalje na plaći te itekako uključena u pripreme i organizaciju posjeta žalovanja.
Trzajem potegnuvši gumicu, počešljala je kosu, ali imala je pregib zbog repa pa je
izgledala loše kad je bila raspuštena.
Možda ima vremena za...
Ma kakvi. Kad je pogledala na mobitel, bilo je 15.43. Nije bilo vremena čak ni za jedan
od njezinih brzinskih tuširanja.
Za sedamnaest minuta ljudi će početi dolaziti, autobusi će ih prevoziti od parkirališta
dolje na River Roadu do vrha brda i velebnih ulaznih vrata Easterlyja.
»Izgledaš savršeno.«
Osvrnuvši se prema vratima, nasmiješila se Laneu. »Pristran si.«
Lane je bio odjeven u mornarskoplavo odijelo sa svijetloplavom košuljom i
koraljnocrvenom kravatom. Kosa mu je još uvijek bila mokra od tuširanja, a mirisao je na
kolonjsku vodu koju je uvijek nanosio.
Lizzie se ponovno usredotoči na sebe, zagladivši jednostavnu usku pamučnu haljinu.
Bože, imala je osjećaj kao da nosi tuđu odjeću i, ajme, to je bila istina. Nije li prije deset godina
posudila ovu haljinu od rođakinje - također za sprovod? Ta je stvar bila toliko puta oprana da je
izblijedjela uz šavove, ali ništa drugo nije imala u ormaru.
»Radije bih da ovom prigodom samo radim«, rekla je.
»Znam.«
»Misliš li da će doći Chantal?«
»Ne bi se usudila.«
Lizzie u to nije bila sasvim sigurna. Laneova uskoro bivša supruga bila je gladna pažnje, a
ovo je bila vrhunska prilika da obrani ono malo preostale važnosti iako je njihov brak bio svršena
stvar.
Lizzie je razbarušila kosu i prebacila je naprijed. Ni to nimalo nije pomoglo pregibu.
Ma fućkaš to, pomislila je. Ostavit će je raspuštenom.
»Jesi li spreman?« rekla je kad mu je prišla. »Izgledaš zabrinuto. Kako ti mogu pomoći?«
»Ne, dobro sam.« Ponudio joj je svoj lakat. »Ajmo. Odradimo i ovo.«
Poveo ju je iz spavaće sobe pa u hodnik. Kad su se približili majčinim odajama, usporila
je. Zatim zastala.
»Želiš li ući?« upitala je. »Čekat ću te dolje.«
»Ne, ostavit ću je na miru.«
 Kad su nastavili prema velikom stubištu pa stali silaziti, osjećala se kao uljez - sve dok
nije osjetila napetost u njegovoj ruci i shvatila da se naslanja na nju.
»Ne bih ovo mogao da nije tebe«, šapnuo je kad su sišli.
»Nećeš ni morati«, tiho je rekla kad su zakoračili na mramorni pod. »Neću te napuštati.«
Posvuda naokolo konobari s crnim kravatama i u sakoima stajali su spremni sa srebrnim
pladnjevima, pripravni primati narudžbe za pića. Bila su tamo postavljena dva šanka, jedan u
blagovaonici slijeva, a drugi u glavnom salonu zdesna, i to samo s Bradfordovim Family
Reserveom, bijelim vinom i mineralnom vodom. Cvijeće koje je naručila i razmjestila bilo je na
vidljivome mjestu u svakoj prostoriji, a antikni okrugli stol bio je postavljen usred predvorja s
knjigom žalosti i srebrnim pladnjem za brzojave sućuti.
Gin i Richard, idući članovi obitelji koji su pristigli, zajedno su silazili stubama dok je
među njima bila razdaljina veličine nogometnog igrališta.
»Sestro«, rekao je Lane kad ju je poljubio u obraz. »Richarde.«
Njih dvoje zatim odšeću ni ne obazirući se na Lizzie, ali u njezinoj je glavi to bila sretna
okolnost. Da su bilo što učinili ili rekli, vjerojatno bi to izgledalo kao da joj se obraćaju svisoka.
»Ovo nije bilo u redu«, Lane je ispod glasa komentirao to ignoriranje. »Morat ću...«
»Nećeš ništa.« Lizzie mu stegne ruku da mu privuče pažnju. »Slušaj što ću ti reći. Ne
smeta mi. Nimalo. Znam tko sam i što sam, a to odobrava li me tvoja sestra ili ne? Nimalo me ne
dira.«
»Ali ponižava te.«
»Tako se ponašaju zlobne srednjoškolke. A to sam prerasla prije petnaest godina.
Uostalom, takva je zato što je očajna. Možeš ti stajati pokraj Isusa Krista, sina Božjeg, a ona bi
mu zamjerila što je u halji i sandalama.«
Lane se nasmijao i poljubio je u čelo. »I opet si me podsjetila na to zašto sam s tobom.«

Čekajte, kravata vam stoji nakrivo.«

Mack se okrenuo. Uz ured je bio tuš, umivaonik i toalet, ali nije se gnjavio zatvoriti vrata
kad je ušao kako bi... pa, sjebao stvar s tom svilenom vrpcom oko vrata.
Beth je spustila papire na stol i otišla do njega.
Zatrpani prostor postao je još skučeniji kad je ušla, i Bože, onaj njezin parfem kad je
podignula ruku i odvezala čvor.
»Mislim da čak ni ne paše«, rekao je, pokušavajući ne gledati u njezine usne. »Košulja,
mislim.«
Čovječe, izgledale su tako mekane.
»I ne paše.« Nasmiješila se. »Ali u redu je. Neće vam ocjenjivati stil.«
U djeliću sekunde zamislio je kako spušta ruke na onaj struk i privlači je svojim
kukovima. Onda bi pognuo glavu i doznao kakav im je okus. Možda bi je posjeo na umivaonik
i...
»Onda?« potakne ga ona kad je prebacila jedan kraj vrpce preko drugog tamo na njegovu
srcu.
»Što?«
»Kamo ćete tako skockani?«
»Idem u posjet žalovanja na Easterly. Za Williama Baldwinea. Kasnim. Počinje u četiri.«
Cimanje na njegovu vratu bilo je erotično, iako ga je vodilo u pogrešnom smjeru: ako
Beth već petlja s njegovom odjećom, želio je da mu je svlači.
»Oh. Opa!« Opet cimanje. Zatim se izmaknula. »Bolje je.«
Nagnuo se u stranu i promotrio se u zrcalu. Vražja je stvar visjela ravno poput crte na
autocesti, a čvor je bio točno uz ovratnik - a ne sav nakrivljen na jednu ili drugu stranu. »Jako
dojmljivo.«
Beth je izišla, a on ju je promatrao dok se udaljavala prije nego što je pokrenuo vlastito
dupe. U trenutku kad je bio spreman preusmjeriti pažnju, već je bila kod njegova stola,
pokazujući stvari, govoreći.
Opet je bila u crvenom, i haljina je sezala iznad koljena, ali ne previše, kao ni izrez oko
vrata. Rukavi su bili kratki. Čarape? Ne, mislio je da ih nema. I dovraga, imala je dobre noge.
Ravne cipele.
»Onda?« ponovila je.
Okej, morat će prestati sa sranjima prije nego ona skuži ovu pretjeranu naklonost kojom je
isijavao.
»Oprosti?« upitao je kad je izišao iz toaleta. »Mislite li da bih vam se mogla pridružiti?
Mislim, nisam radila za tog čovjeka, ali sad sam dio tvrtke.«
Ovo nije spoj, rekao je sebi kad je kimnuo. Nipošto.
»Jasno.« Pročistio je grlo. »Posjeti su otvoreni za javnost. Vjerujem da će doći puno ljudi
iz tvrtke. Vjerojatno bismo trebali poći tvojim autom. Moj kamionet nije mjesto za jednu damu.«
Beth se nasmijala. »Samo da uzmem torbicu. Rado ću voziti.«
Mack je pričekao jedan tren dok je otišla do svog stola. Prisilivši se da gleda u etikete na
zidovima, podsjetio je svoju djelomičnu erekciju da mu je ona izvršna asistentica. I da, bila je
prelijepa, ali imao je važnijih stvari na pameti od svoga trenutačno nepostojećeg ljubavnog
života. Vrijeme je da ode nešto poševiti, pomislio je. Bio je previše zauzet poslom u zadnje
vrijeme, i evo što se dogodilo: postaneš očajan u blizini više nego pristojne ženske, i iz donje ti
udari u gornju.
»Mack?« doviknula je.
»Evo me...« Prestani. »To jest... ja, ah...«
O, zaboga.
 DVADESET DEVET

Nitko se nije pojavio.

Kojih sat i dvadeset minuta od početka posjeta, kad su ispred ulaznih vrata trebali biti
redovi a kolona autobusa voziti se gore-dolje brdom, zalutao bi tamo tek pokoji posjetitelj koji bi,
vidjevši kako nema žive duše, brže-bolje utekao kroz vrata.
Kao da su na bal došli u kostimu za Noč vještica. Ili u bijelome nakon Praznika rada.
Ili kao da ih se posjelo za dječji stol na nekakvom gala događaju.
Čini se da se prevario misleći da će ljudi pohrliti kako bi se iz prve ruke uvjerili u pad
moćnika.
Lane je proveo dosta vremena tumarajući iz sobe u sobu, s rukama u džepovima, jer žarko
je žudio za pićem, a znao je da to nije dobra ideja. Gin i Richard su nekamo nestali. Amelia nije
ni sišla. Od Edwarda nije bilo ni traga ni glasa.
Lizzie se nije micala od njega.
»Oprostite, gospodine.«
Lane se okrenuo prema batleru u odori. »Da?«
»Mogu li što učiniti?«
Možda je to bilo zbog engleskog naglaska, ali Lane bi se dao zakleti da je gospodina
Harrisa ova bruka potajice veselila. I nije li to u Laneu pobudilo želju da posegne i napravi
darmar na onoj kosi punoj briljantina.
»Da, kažite konobarima da pospreme šankove i onda mogu poći kući.« Nije bilo razloga
da ih plaća za besposleno stajanje. »I neka odu poslužitelji parkinga i autobusi. Ako netko želi
doći, može se parkirati pred kućom.«
»Dakako, gospodine.«
Kad se gospodin Harris dematerijalizirao, Lane je otišao do podnožja stuba i sjeo. Zureći
kroz ulazna vrata na zalazeće sunce, prisjetio se sastanka s predsjednikom upravnog odbora.
Scene s Jeffom. Sastanka s Johnom Lengheom.
Koji bi se trebao pojaviti za sat vremena, ali tko zna.
Jeff je bio u pravu. Poslužio se taktikom zastrašivanja, pritiskanja ljudi i bespoštedne
potrage za novcem. I da, radio je to pod krinkom pomaganja obitelji - kvragu, spašavanja obitelji.
No od pomisli da bi se mogao pretvoriti u oca, smučilo mu se u želucu.
Smiješno, ali kad je otišao na onaj most i nagnuo se preko onog ruba, želio je osjetiti
nekakvu povezanost s ocem, ili ga makar razumjeti. No sad ga je sustigla ona »čuvaj se svojih
želja«. Previše se poredbi počelo gomilati, zahvaljujući njegovim postupcima.
Što ako postane kujin sin...
»Hej.« Lizzie je sjela pokraj njega podvukavši suknju ispod bedara. »Kako si? Jao, čekaj,
glupo pitanje, zar ne?« Nagnuo se i poljubio je. »Dobro sam...«
»Jesam li zakasnila?«
Na zvuk poznatoga glasa, koji nije odavno čuo, Lane se ukočio i polako se okrenuo.
»Majko?«
Gore na vrhu odmorišta, prvi put nakon nekoliko godina, stajala je njegova majka
oslanjajući se o njegovateljicu. Virginia Elizabeth Bradford Baldwine, ili Mala V. E., kako su je u
obitelji zvali, bila je odjevena u dugačku bijelu haljinu od šifona, na ušima je imala dijamante, a
oko vrata bisere. Kosa joj je bila savršeno počešljana, i boja lica je bila divna, iako nedvojbeno
rezultat dobre šminke, a ne zdravlja.
»Majko«, ponovio je kad se osovio na noge i stao preskakati dvije stube odjednom.
»Edwarde, dušo, kako si?«
Lane je nekoliko puta trepnuo. Onda je preuzeo njegovateljičino mjesto, ponudivši ruku
koja je spremno prihvaćena. »Želiš li dolje?«
»Mislim da bi to bilo primjereno. Ali, oh, kasnim. Svi su otišli?«
»Da, došli su i otišli. Ali sve je u redu, majko. Nastavimo.«
Majčina je ruka bila kao u ptičice, strahovito tanana pod rukavom, i dok se naslanjala na
njega, jedva da je osjetio njezinu težinu. Polako su silazili i sve to vrijeme želio ju je podignuti i
odnijeti jer se to činilo kao sigurnija opcija.
Da se stropošta? Plašio se da bi se kao od šale raspala na dnu stuba.
»Tvoj djed bio je sjajan čovjek«, rekla je kad su sišli do crno-bijelog poda predvorja. »O,
gle, odnose piće.«
»Kasno je.«
»Volim ljetne dane, a ti? Dugi su.«
»Bi li voljela sjesti u salon?«
»Molim te, dušo, hvala ti.«
Majka nije toliko koračala koliko se vukla tamo do lučnog prolaza, a kad su najzad
dospjeli do svilenih kauča pred kaminom, Lane ju je posjeo u onaj koji je leđima bio okrenut
ulazu.
»Oh, vrtovi.« Nasmiješila se kad je pogledala kroz francuska vrata preko puta. »Divno
izgledaju. Znaš, Lizzie se silno trudi oko njih.«
Lane je prikrio iznenađenje tako što je otišao do barskih kolica da se posluži burbonom.
Već je predugo odolijevao. »Poznaješ Lizzie?«
»Donosi mi cvijeće... O, evo je. Lizzie, poznaješ li mog sina Edwarda? Sigurno
poznaješ.«
Lane je podignuo pogled na vrijeme da vidi kako je Lizzie dvaput pogledala, a onda
dobro prikrila reakciju. »Gospođo Bradford, kako ste? Divno je vidjeti da ste ustali i došli
ovamo.«
Iako je majčino zakonito prezime bilo Baldwine, na imanju je uvijek bila gospođa
Bradford. To je jednostavno bilo tako, i zasigurno jedna od prvih stvari koju je otac zamrzio.
»Hvala, draga. Onda, poznaješ li Edwarda?«
»Nego što«, nježno je rekla Lizzie. »Upoznala sam ga.«
»Kaži, pomažeš li na zabavi, draga?«
»Da, gospoja.«
»Izgleda da sam je propustila. Uvijek su mi govorili da ću i na vlastiti pokop zakasniti.
Očito sam i na očev zakasnila.«
Kad je nekoliko konobara ušlo i počelo pospremati šank u kutu, Lane je zavrtio glavom u
njihovu smjeru i oni šmugnu van. Tamo dalje mogao je čuti zveket čaša i boca, i čavrljanje
osoblja dok je obavljalo posao u blagovaonici - i nadao se da će njezin mozak to protumačiti kao
da zabava jenjava.
»Tvoj odabir boja uvijek je bez greške«, rekla je majka njegovoj Lizzie. »Obožavam tvoje
bukete. Jedva čekam dane kad ih mijenjaš. Uvijek neka nova kombinacija cvjetova, i nikad
nijedan ne odskače.«
»Hvala vam, gospođo Bradford. A sad, molim vas, ispričajte me.«
»Naravno, draga. Toliko je posla. Mogu samo zamisliti kakva je bila navala.«
 Njegova majka odmahne rukom skladno poput perca što lebdi zrakom, njezin golemi
kruškoliki dijamant bljeskao je kao božićna svjetla. »Dakle, reci mi, Edwarde, kako stoje stvari u
Staroj pecari? Bojim se da već neko vrijeme nisam u toku.«
Lizzie mu stegne ruku prije nego što će ih ostaviti nasamo i, Bože, što bi dao da može
krenuti za njom. Umjesto toga, sjeo je na drugi kraj kauča, a Elijah Bradford, s portreta tamo nad
kaminom, kao da je sijevao pogledom na njega.
»Sve je u redu, majko. Sasvim u redu.«
»Uvijek si bio sjajan poduzetnik. Naslijedio si to od mog oca, znaš.«
»To je veliki kompliment.«
»I trebao je biti.«
Njezine plave oči bile su svjetlije nego što se sjećao, iako je to možda bilo zato što se nisu
zapravo fokusirale. A ona kosa, počešljana u stilu kraljice Elizabete, nije bila onako gusta. Koža
se, pak, činila tanka poput lista papira i prozirna kao fina svila.
Izgledala je kao da joj je osamdeset i peta, a ne šezdeset i peta.
»Majko?« rekao je.
»Da, dušo?«
»Moj otac je mrtav. Znaš to, zar ne? Rekao sam ti.«
Njezine se obrve skupe, ali bore se nisu pojavile, i ne zato što je ubrizgavala botoks.
Naprotiv, odrasla je u vremenima kad se djevojke poticalo da se sklanjaju od sunca - ne zato što
su tada bile poznate sve opasnosti od raka kože, kao ni zbog zabrinutosti zbog ozonskih rupa,
nego zato što su suncobrani i dokonost bili modni dodaci bogataškim kćerima.
Šezdesete godine prošloga stoljeća na bogatom Jugu zapravo su se mogle usporediti s
četrdesetima bilo gdje drugdje na svijetu.
»Moj suprug...«
»Da, otac je preminuo, a ne djed.«
»Teško mi je... nije mi sad lako.« Nasmiješila se tako da nije mogao razabrati osjeća li
išta, kao ni to je li uopće pojmila ono što joj je rekao. »Ali prilagodit ću se. Bradfordovi se uvijek
prilagode. O, Maxwelle, dušo, i ti si stigao.«
Kad je ispružila ruku i podignula pogled, zapitao se tko li se, dovraga, sada pojavio.
Kad se okrenuo, umalo da nije prolio piće. »Maxwelle?«

Da, onuda, molim vas. Pa van do predsoblja.«

Lizzie je pokazala konobaru koji je držao kutiju neiskorištenih, unajmljenih čaša u smjeru
kuhinje. Zatim se vratila prebacivanju posljednjih neotvorenih boca bijeloga vina u pregrade
kutije za piće na podu. Hvala Bogu pa je imala posla. Da je morala imalo dulje stajati u ovim
praznim sobama, skrenula bi pameću.
Lane kao da nije mario što nitko nije došao, ali Bože...
Sagnuvši se, podigne kutiju i zaobiđe stol presvučen stolnjakom. Iz blagovaonice je izišla
kroz preklopna vrata, odložila kutiju pokraj ostale tri u hodniku za osoblje. Možda ih uspiju
vratiti jer su boce bile neotvorene?
»Svaka sitnica pomaže«, rekla je u sebi.
Odlučivši početi sa šankom vani na terasi, oklijevala je pred jednima od vrata kojima se
smjelo služiti osoblje, iako, prođe li tuda, morat će obilaziti cijelu kuću.
Na Easterlyju, naime, članovi obitelji mogli su prolaziti svuda i bilo kad. Za osoblje, s
druge strane, vrijedila su druga pravila.
Onda opet...
»Ma jebeš to.«
 Nije se ovoliko trudila zato što je bila zaposlenica, nego zato što je čovjek kojeg je voljela
imao stvarno usran dan i ubijalo ju je da to gleda i trebala mu je nekako olakšati, pa makar to bila
samo briga o pozornici za događaj koji se nikad nije dogodio.
Zaputivši se kroz stražnje prostorije, izišla je kroz francuska vrata knjižnice i zastala. Bila
je to terasa s pogledom na rijeku i veliku padinu prema River Roadu, a sav staromodni namještaj
od kovanog željeza i stolovi sa staklenim plohama sklonili su uz rub kako bi bilo mjesta za ljude,
koji se nisu pojavili.
Šanker, koji je trebao biti tamo, napustio je svoj položaj, i ona ode do stola i zadigne
platneni stolnjak. Ispod su prazni sanduci s vinskim čašama te kutije s burbonom i vinom bili
uredno posloženi, i ona ih nekoliko izvuče.
Baš kad je naumila prionuti na pakiranje, zamijetila je osobu kako sjedi šutke i mirno
pokraj jednog od prozora, zagledana u kuću, a ne u vrtove.
»Gary?«
Kad je progovorila, upravitelj imanja tako je naglo poskočio da je metalni stolac na kojem
je sjedio zaškripao na kamenim pločama.
»Ajme, oprosti.« Nasmijala se. »Mislim da su danas svi na rubu.«
Gary je bio u čistom kombinezonu, nogavice nisu bile uvučene u njegove radne čizme, a
na njima nije bilo prljavštine ni blata. U ruci je držao svoju staru, iznošenu bejzbolsku kapu s
natpisom Momma’s Mustard, Pickles &BBQ, i brzo ju je nabio natrag na glavu.
»Ne moraš odlaziti«, rekla je kad je stala prebacivati čaše za viski u sanduk, preokrećući
ih. »Nisam ni mislio doći. Ali kad sam vidio...«
»Da nema auta, da. Kad si vidio da nitko neće doći.«
»Bogatuni imaju čudan smisao za prioritete.«
»Amen.«
»Pa, natrag na posao. Osim ako ti nešto ne treba?«
»Ne, samo sam sebi pronašla posla. Budeš li mi pomogao, mogla bih prije završiti.«
»Tako, znači.«
»Da, žao mi je.«
Zagunđao je i otišao do najdaljeg dijela terase, krenuvši dolje stazom što je obilazila
podnožje kamenog bedema, koji je sprječavao urušavanje palače s njezina uzvišenog položaja.
Poslije, Lizzie će se pitati što ju je to ponukalo da iziđe iza šanka i ode do mjesta gdje je
taj čovjek sjedio i onako napeto zurio. Zbog nekog razloga, nagon je bio neodoljiv. Onda opet,
Gary je rijetko kad bio miran, i doimao se neobično potišten.
No kad se nagnula prema starom staklu... ugledala je Laneovu majku kako sjedi, lijepa
poput kraljice na onom svilenom kauču.
 TRIDESET

Lane je ustao i krenuo ususret svome bratu Maxwellu. Poželio je zagrliti lika, ali nije
imao pojma na kakav će prijem naići. Maxove svijetlosive oči se suze. »Ej, brate.« Još uvijek je
bio viši i krupniji od njega i Edwarda, ali sad još i više. A bila je tamo i brada koja je prekrivala
donji dio onog lica. Traperice su bile toliko isprane da su lamatale poput povjetarca, dok je jakna,
nekoć od kože, većim dijelom bila izlizana. Ruka koju je ispružio bila je žuljevita, a pod noktima
je bila prljavština ili ulje. Iz rukava je izvirila tetovaža na unutrašnjem dijelu zapešća.
Službena gesta pozdrava bila je nazadovanje, pretpostavio je Lane, s obzirom na njihov
odnos u djetinjstvu.
»Dobro došao natrag«, čuo se Lane kako govori dok su se rukovali.
Oči mu nisu mogle prestati lutati dok je na temelju fizičkih pokazatelja pokušavao
pogoditi gdje mu je brat bio i što je radio proteklih nekoliko godina. Automehaničar? Smetlar?
Cestar? Nešto što je podrazumijevalo fizički rad, zasigurno, imajući na umu to koliko je bio
krupan.
Tjelesni kontakt među dlanovima potrajao je samo nekoliko trenutaka, a zatim je Max
uzmaknuo nekoliko koraka unatrag i pogledao majku.
Smiješila se onim svojim praznim smiješkom, očiju jedva fokusiranih. »A tko bi ti mogao
biti?«
Iako, nije li se činilo da ga je maločas prepoznala?
»Ah, to je Maxwell, majko«, rekao je Lane prije nego što se uspio spriječiti. »To je
Maxwell.«
Kad je spustio ruku na ono snažno rame, kao da je voditelj na kanalu QVC koji pokazuje
toster koji prodaje, Mala V. E. je nekoliko puta trepnula. »Ali naravno. Kako si, Maxwelle? Jesi
li došao na dulje?«
U redu, reklo bi se da ne prepoznaje Maxwella kao svog sina - ne samo zato što je s onom
bradom izgledao kao kakav drvosječa, nego zato što joj, čini se, ni njegovo ime nije zvučalo
poznato.
Max je naoko duboko udahnuo. A onda joj je prišao. »Dobro sam. Hvala.«
»Možda da se istuširaš? I obriješ. Mi se, ovdje na Easterlyju, dotjerujemo za večeru. Jesi
li ti, onda, Edwardov blizak prijatelj?«
»Ah, da«, rekao je odsutno. »Jesam.«
»Baš lijepo, momče.«
Kad se Max osvrnuo kao da traži pojas za spašavanje, Lane je pročistio grlo i kimnuo
prema lučnom prolazu. »Daj da te otpratim do sobe.«
Iako tip sasvim sigurno nije zaboravio gdje mu je soba.
Lane je kimnuo njegovateljici koja je stajala u kutu neka preuzme, a onda odvukao Maxa
u predvorje. »Kakvo iznenađenje, brate.«
»Pročitao sam u novinama.«
»Mislim da nismo objavili posjete žalovanja u CCJ-u.«
»Ne, osmrtnicu.«
»Ah.«
A tada nastupi muk. Max se ogledavao oko sebe, a Lane ga je jedan tren pustio neka sve
upije, sjetivši se trenutka kad se i sam ovamo vratio nakon dvije godine. Ništa se nije promijenilo
na Easterlyju, a možda bi te jednim dijelom upravo to razoružalo nakon duljeg izbivanja:
uspomene su bile preoštre jer je pozornica ostala nepromijenjena. A i glumci su, osim Edwarda,
bili isti kao i kad si ih ostavio.
»Onda, ostaješ?« upitao je Lane.
»Ne znam.« Max je kratko pogledao prema stubama. Zatim kimnuo prema otrcanoj
putnoj torbi koju je očito samo spustio pokraj otvorenih vrata. »Ako i ostanem, to neće biti
ovdje.«
»Mogu ti rezervirati hotel?«
»Je li istina da ćemo bankrotirati?«
»Nemamo novca. Bankrot ovisi o tome što će se iduće dogoditi.«
»Dakle, skočio je s mosta?«
»Možda. Postoje određene olakotne okolnosti.«
»Oh.«
Max je sada ponovno zurio u salon, u majku koja se ljubazno smiješila njegovateljici dok
joj je ova donosila gaziranu vodu.
»Umire li i ona?« upitao je Max.
»Kao da umire.«
»A, ovaj, kad je počelo žalovanje?«
»Gotovo je.« Lane je zagladio kravatu. »Kad kola krenu nizbrdo, to ti je društvena bolest
za koju ne postoji cjepivo. Nitko se nije pojavio.«
»Šteta...«
»Gdje si, dovraga, bio, Max?« prekine ga Lane. »Pokušavali smo te pronaći.«
Maxove oči prelete po Laneu, kao da ga je tek sad primijetio. »Izgledaš starije, znaš.«
»Ma nemoj? Ne seri, Max. Prošlo je tri godine.«
»Izgledaš stariji deset godina.«
»Možda zato što sam napokon odrastao. Dotle, tvoj cilj da obrasteš kao džungla napreduje
punom parom.«
U tom trenutku pred palačom se zaustavio automobil i isprva je Lane bio previše
zaokupljen mislima o tome da brata zvizne šakom u grlo zbog njegova nestanka a da bi zamijetio
tko je stigao. No kad je elegantni Afroamerikanac izišao, Lane se morao blago nasmiješiti.
»No, no, no, sve je u izboru pravog trenutka.«
Max je zaškiljio u zalazeće sunce. Trenutačno sjećanje razrogačilo mu je oči, i zapravo je
ustuknuo kao da je udaren. Nije imao kamo pobjeći, međutim.
Velečasni Nyce ugledao je muškarca koji je slomio srce njegovoj kćeri na tisuće
komadića. A iako je propovjednik bio Božji čovjek, čak je i Lane, kao nezainteresirana treća
strana, poželio uteći kad se tip usredotočio na tog izroda i lutalicu koji se vratio u leglo.
»Ostavit ću vas dvojicu da se ispričate«, promrsio je Lane uputivši se natrag u salon.

Kad je Edward stigao na žalovanje, nije se zaputio prema glavnom ulazu. Ne, uspeo se
Shelbynim kamionetom stražnjom cesticom i parkirao ga iza kuhinjskog krila, baš kao i jučer.
Izišao je pa uvukao majicu u hlače i zagladio kosu, i bilo mu je drago što se gnjavio brijanjem.
Ali zbog bolnoga gležnja imao je osjećaj kao da mu je za nogu pričvršćena željezna kugla, a i
srce mu je čudno kucalo. Dobra je vijest bila ta da su ona dva gutljaja iz boce džina, prije nego
što je napustio Red &Black, fino namjestila njegov delirium tremens, pa iako je imao u džepu
pljosku punu te stvari, još uvijek nije za njom trebao posegnuti.
Srce mu je usporilo u produktivniji ritam kad je prišao stražnjim kuhinjskim vratima
Easterlyja, a kad je okvir s mrežicom zaškripao pošto ga je otvorio, zapahnuo ga je dašak
poznatog slatkog/začinjenog mirisa peciva koji ga je smjesta vratio u djetinjstvo. Ondje je
gospojica Aurora sjedila za radnim stolom, stopala uglavljenih pod donjom prečkom stolca,
pregače zadignute na bedrima. Doimala se staro i umorno, i u tom je trenu svim srcem mrzio
njezinu bolest.
Odvrativši pogled kako se ne bi raspekmezio, ugledao je posložene hrpe jednokratnih
aluminijskih posudica s prilagodljivim poklopcima. Spakirana hrana očito je bila spremna da se
odnese u St. Vincent de Paul kako bi se nahranili beskućnici kojima je ondje bilo sklonište.
»Nema ni žive duše, je li?« rekao je prišavši i zavirivši pod jedan od poklopaca.
Želudac mu je zatutnjao na miris njezine empanade s janjetinom.
»Zar se tako pozdravlja«, prasnula je u smijeh. »Gdje su ti manire, momče?«
»Žao mi je.« Okrenuo se i naklonio. »Kako si?«
Kad je samo zagunđala, ispravio se i propisno je pogledao. Da, pomislio je, znala je zašto
je došao.
Onda opet, možda nije bio njezin miljenik - u njezinu je srcu to mjesto bilo rezervirano za
Lanea - ali oduvijek je bila jedna od rijetkih koji su ga čitali kao knjigu.
»Želiš li čaj?« rekla je. »Ondje je.«
Odšepao je do staklenog vrča na koji je pokazala. Bio je to isti onaj iz kojeg je pio kao
dijete, četvrtasta dna, uska grla, s izlizanim žuto-narančastim cvjetnim uzorkom iz sedamdesetih.
»Ostavila si ovu čašu samo za mene?« rekao je kad je natočio.
»Ne želim da mi se petljaš u posao.«
»Prekasno.«
Dodao je led iz obične zdjele pokraj vrča, koristeći se plastičnim hvataljkama. Nakon što
je kušao jedan gutljaj, sklopio je oči.
»I dalje je istog okusa.«
»Zašto ne bi bio?«
Dovukao se i zauzeo stolac pokraj nje. »Gdje su ti svi konobari?«
»Tvoj im je brat rekao neka odu kući, i imao je pravo.« Edward se namrštio i pogledao
prema salunskim vratima. »Znači, stvarno nitko nije došao.«
»Nije.«
Morao se nasmijati. »Nadam se da postoji nešto gore na nebesima, i da otac sve ovo vidi.
Ili da u paklu imaju teleskop.«
»Nemam snage da ti kažem da ne govoriš loše o pokojnicima.«
»Onda, koliko ti je još ostalo?« rekao je bez uvoda. »I neću reći Laneu, obećavam.«
Oči gospojice Aurore suze se prema njemu. Do te mjere da je mogao osjetiti kako mu se
dupe grči. »Pazi se, Edwarde. Još uvijek imam svoju kuhaču, i možda imam rak, ali ni ti nisi više
hitar kao što si bio.«
»Bome, istina je. Sad mi odgovori na pitanje i znaj, budeš li lagala, doznat ću.«
Gospojica Aurora raširi svoje snažne ruke na pultu. Tamna koža još je uvijek bila lijepa i
glatka, podrezani nokti i nedostatak prstena bili su konstanta zbog njezina posla.
U tišini što je uslijedila, znao je da ona smišlja scenarij u kojem mu laže. No znao je da
mu, na koncu, neće muljati. Htjet će da netko pripremi Lanea, kao što će i točno pretpostaviti da
postoje barem dvije stvari iz kojih se Edward neće pokušati izvući, iako se povukao iz obitelji.
»Prestala sam s liječenjem«, najzad je rekla. »Previše je nuspojava, a ionako ne djeluje. I
na to sam mislila kad sam ti rekla da se ne petljaš.«
»Vrijeme. Koliko vremena?«
»Zar je važno?«
 Znači toliko malo, pomislio je. »Nije, valjda nije.«
»Ne plašim se, znaš. Moj Spasitelj nosit će me na dlanu svoje ruke.«
»Jesi li sigurna? Čak i sad?«
Gospojica Aurora kimne i prinese ruku svojim kratkim, gustim kovrčama. »Naročito sad.
Spremna sam za sve što mi slijedi. Spremna sam.«
Edward je polako zavrtio glavom lijevo-desno, a onda zaključio da i sam može biti iskren,
kad je već bila i ona. Glasom koji nije zvučao kao njegov, čuo se kako govori: »Stvarno ne želim
da me ponovno usišu u ovu obitelj. Jednom me je to zamalo ubilo.«
»Slobodan si.«
»Vatrenim krštenjem u onoj džungli.« Opsovao je. »Ali kao što znaš... ne mogu podnijeti
da mi brat trpi. Ti i ja patimo od slične slabosti kad je riječ o Laneu, samo su nam razlozi
drukčiji.«
»Ne, razlog je isti. Ljubav je ljubav. Vrlo jednostavno.«
Prošlo je neko vrijeme prije nego što ju je mogao pogledati. »Moj je život uništen, znaš.
Sve što sam planirao... sve je nestalo.«
»Stvorit ćeš novi put. A ovo?« Pokazala je oko sebe. »Ne spašavaj ono što ne treba
spasiti.«
»Lane te neće preboljeti.«
»Snažniji je nego što znaš, a ima i svoju Lizzie.«
»Ljubav dobre žene.« Edward je otpio još jedan gutljaj čaja. »Je li to zvučalo ogorčeno
kao što mislim?«
»Ne moraš više biti ničiji junak, Edwarde. Neka sve ovo ide svojim tokom, i vjeruj da je
ishod unaprijed određen, kao što i treba biti. Ali očekujem da vodiš računa o svom bratu. U tome
me nećeš iznevjeriti.«
»Zar nisi rekla da ne moram biti junak?«
»Ne budi drzak. Znaš razliku.«
»Pa, samo ću ti reći da me je uvijek silno čudila tvoja vjera.«
»A tvoja se samodostatnost pokazala uspješnom?« Edward je nazdravio. »Touché.«
»Kako si otkrio?« upitala je gospojica Aurora trenutak poslije. »Kako si znao?«
»Imam svoje načine, gospoja. Možda nisam najbolje, kako kažu, ali nisam ispao iz igre.«
Namrštio se i pogledao je. »Čekaj malo, kamo je nestao onaj stari sat? Onaj koji si držala na
zamrzivaču prije nego što je ovo mjesto renovirano?«
»Onaj koji je škljocao?«
»Sjećaš se tog zvuka?« Oboje su se nasmijali. »Mrzio sam ga.«
»I ja. Ali dala sam ga na popravak. Pokvario se prije nekog vremena, i nedostaje mi.
Smiješno je kako možeš biti izgubljen bez nečeg što prezireš.«
Pijuckao je svoj čaj dok nije nestao. »Što nije slučaj s mojim ocem.«
Gospojica Aurora zagladi rubove pregače. »Mislim da nema puno onih kojima nedostaje.
Stvari se događaju s razlogom.«
Edward ustane i odnese svoju praznu čašu do sudopera. Kad ju je spustio, pogledao je
kroz prozor. Garaže su bile preko puta i malo ulijevo, a u produžetku kuće poslovni je centar bio
krilo veće nego većina prostranih palača.
»Edwarde, okani se toga. Što bude, bit će.«
Savjet je vjerojatno bio dobar, ali to mu nije bilo u prirodi. Odnosno, barem mu nije bilo
prije.
I činilo se da neki dijelovi njegova starog bića još uvijek nisu umrli.
 TRIDESET JEDAN

Kad je Suttonina limuzina stigla i zaustavila se pred glavnim ulazom Easterlyja, ona se
namrštila i nagnula naprijed pa se obratila vozaču: »Valjda idemo ravno gore?«
»Da, gospoja. Mislim, put je otvoren.«
Obično bi za ovako velike prigode, kao što je bilo žalovanje za Williama Baldwinea,
Bradfordovi osigurali autobuse kojima bi se uzvanici prevozili uzbrdo i nizbrdo, nakon što bi
ostavili svoje automobile poslužiteljima dolje na zaravni. Ali nije bilo uniformiranih poslužitelja
parkinga. Ni kockastih vozila s dvanaest sjedala koja se spuštaju ili uspinju. Nitko drugi nije
dolazio.
Barem nigdje nije bilo novinara. Nema sumnje da su se ti lešinari utaborili pred imanjem
istog trena kad je vijest procurila. No očito su ih rastjerali, pozivajući se na pravo vlasnika imanja
da vlastite travnjake koristi kao parkiralište.
»Ne mogu vjerovati da nema nikoga«, promrsila je.
O, čekaj, iza nje je bio Samuel Theodore Lodge u svom kabrioletu.
Spustila je staklo i izvirila kroz prozor. »Samuele T.«
Domahnuo je. »Pa gospođice Smythe. Kako ste?«
Samuel T. bio je, kao i uvijek, slika i prilika istančanog modnog stila - s onim slamnatim
šeširom s plavo-kestenjastom vrpcom na glavi, očiju skrivenih iza pilotskih naočala, i u ljetnom
odijelu s leptir--kravatom, izgledao je kao da se upravo zaputio na utrke, ili je tamo već bio.
»Odmah bolje čim tebe vidim«, odvratila je. »Gdje su svi? Jesmo li došli u pravo
vrijeme?«
»Koliko znam, jesmo.«
Jedan su tren zurili jedno u drugo razmjenjujući pitanja i odgovore o članku na naslovnici.
Onda je Samuel T. rekao: »Ti pođi prva, a ja ću za tobom.«
Sutton se zavalila natrag u sjedalo Mercedesa i kimnula. »Idemo gore.«
Limuzina je krenula naprijed, a Sutton je protrljala dlanove. Bili su malo znojni i
prepustila se nagonu da izvuče džepno zrcalo iz torbice i provjeri ruž. Kosu.
Prestani, rekla je sebi.
Kad su dospjeli do raskrižja na vrhu, Easterly je izronio u svoj svojoj velebnosti.
Smiješno, iako je nedavno bila na imanju, na užini u povodu Derbyja, opet je bila zadivljena. Ne
čudi nimalo da im je ta golema, bijela kuća bila na bocama burbona. Izgledala je kao mjesto gdje
bi stolovao kralj Amerike, samo da postoji.
»Želite li da pričekam?« upitao je vozač.
»To bi bilo divno. Hvala. Ne, nemoj izlaziti, sama ću otvoriti vrata.«
Kad se Don uzvrpoljio za upravljačem, ona sama obavi zadatak i nasmiješi se Samuelu
T.-ju u njegovu starinskom Jaguaru. »Lijepa vam je ta pila, odvjetnice.«
Samuel T. ugasio je motor i podignuo ručnu. »Strašno mi je prirasla srcu. Najstabilnija
žena u mom kratkom životu, osim moje najdraže majke.«
»Pa, bolje ti je da podigneš krov.« Kimnula je gore prema tmastim oblacima. »Sprema se
oluja.«
»Mislio sam da se šale.«
Sutton je zatresla glavom. »Ne bih rekla.«
 Tip je izišao i pričvrstio mali platneni krov, nekoliko puta povukavši, potom ga
prikopčavši s obje strane vjetrobranskog stakla.
Zatim je podignuo prozore pa obišao automobil, te utisnuo poljubac na njezin obraz.
»Usput govoreći«, zapjevušio je, »jako lijepo izgledate, gospođo predsjednice - ili bih
trebao reći, glavna direktorice. Čestitam na promaknuću.«
»Hvala. Još učim.« Provukla je ruku pod njegovu kad joj je ponudio lakat. »A ti? Kako
posao?«
»Cvjeta. U ovom gradu uvijek netko upada u nevolje, što je i dobra i loša vijest.«
Prilazeći otvorenim vratima palače, pitala se hoće li ondje biti Edward. Neće valjda
zaobići žalovanje za vlastita oca?
Iako, nije došla ovamo da vidi njega.
»Velečasni Nyce«, rekla je kad je ušla. »Kako ste... Max! Ma jesi li to ti?«
Dvojica muškaraca stajala su jedan blizu drugoga, i Max je s vidnim olakšanjem prekinuo
ono što se činilo napetim razgovorom. »Sutton, drago mi je što te vidim.«
Čovječe, kako se promijenio. Ona brada je bila u modi. Ma jesu li ono tetovaže izvirivale
iz one ofucane jakne?
Onda opet, uvijek je bio onaj divlji.
Priđe im Samuel T. i obavi pozdrave, bilo je tu rukovanja i razmjene uljudnih fraza... a
onda je velečasni vratio pogled na Maxa.
»Mislim da smo se ti i ja razumjeli, nismo li?« Velečasni Nyce zastao je radi dramatike.
Onda se nasmiješio Sutton. »A vi i ja imamo sastanak krajem tjedna.«
»Tako je. Veselim se.«
Nakon što je velečasni otišao, ona, Samuel T. i Max još su koju prozborili - tijekom čega
je nastojala što neupadljivije pogledom pretraživati puste prostorije. Gdje li su svi? Posjeti su
trajali do sedam. Kuća je trebala biti dupkom puna.
Pogledavši prema lučnom prolazu salona, umalo da nije dahnula. »Je li ono gospođa
Bradford? Sjedi pokraj Lanea?«
»Ili ono što je od nje ostalo«, kruto je rekao Max.
Sutton se ispričala pa ušla u prelijepo uređenu prostoriju - a čim ju je Edwardova majka
ugledala, žena se nasmiješila i ispružila ruku. »Sutton. Draga moja.«
Tako krhka, pa ipak tako otmjena i elegantna, pomislila je Sutton kad se prignula i
poljubila je u napudrani obraz.
»Dođi, sjedni sa mnom«, navaljivala je Edwardova majka.
Sutton se nasmiješila Laneu kad je sjela na jedan od svilenih jastuka. »Lijepo izgledate,
gospođo Bradford.«
»Hvala ti, draga. Kaži, jesi li se udala?«
Niotkuda, neobična se vrelina razlije njome - i Sutton letimice pogleda preko puta. U kutu
salona pojavio se Edward, ušavši iz radne sobe i prikovavši je pogledom dok se naslanjao na
dovratak.
Sutton je pročistila grlo i pokušala se sjetiti pitanja. »Ne, gospoja. Nisam se udala.«
»Ma zar je to moguće? Tako lijepa mlada dama kao ti. Trebala bi uskoro roditi, dok ne
bude prekasno.«
Zapravo, malo sam previše zauzeta vođenjem multimilijarderske korporacije, ali hvala na
savjetu.
»A kako ste vi, gospođo Bradford?«
»O, ja sam jako dobro, hvala. Edward se dobro brine za mene, zar ne, dragi?«
Kad je gospođa Bradford pokazala na Lanea svojom rukom okićenom dijamantima, ovaj
je kimnuo i nasmiješio se kao da je već naviknuo da ga oslovljava pogrešnim imenom. Prikrivši
iznenađenje, Sutton je ponovno pogledala prema lučnom prolazu.
Pravi Edward nije nimalo sličio na Edwarda, barem ne onako kako je gospođa Bradford
pamtila svoga najstarijeg sina.
Zbog nekog razloga, to proturječje izmami suze u Suttoninim očima.
»Vidjevši vas, sigurna sam da dobro radi svoj posao«, promuklo je rekla. »Edward je
uvijek znao za sve se pobrinuti.«

Dame bi trebale nositi gaćice pod suknjama.

Dok je Gin sjedila uz rub bazena u stražnjem vrtu, lijeno je stopalima opisivala krugove u
toploj vodi - i bilo joj je drago što nikad nije nosila čarape. Ni gaćice. Ni rukavice.
Iako je ovo zadnje dvoje sad bilo demode. U redu, vjerojatno su to bile i čarape, s
obzirom na ove današnje steznike - premda žene poput njezine majke sigurno nikad ne bi izišle
bez najlonki.
No ona nije bila njezina majka. Bez obzira na isto ime.
I da, bilo je vruće ovdje na popločanom rubu, ovaj dio vrta bio je u zavjetrini zahvaljujući
visokom ciglenom zidu koji je opasavao geometrijski tlocrt cvjetnih lijeha i puteljaka. Ptičice su
cvrkutale s procvjetalih voćki, a gore, na strujama onoga što se činilo kao nadolazeća oluja, ukrug
je lebdio sokol, nesumnjivo vrebajući večeru.
Amelia je bila u kući Chesterfielda Markuma... tako ju je barem izvijestio gospodin Harris
prije posjeta žalovanja. I bilo je to sasvim u redu. Nije se ovdje imalo bogzna koga ni vidjeti, a
Field i Amelia su prijatelji još otkako su bili u pelenama. Ništa među njima nije bilo ni
romantično ni erotsko.
Profesor. Bože, za Gin je ta sramota s izbacivanjem bila istodobno potpuno vjerojatna i
sasvim nepojmljiva. S druge strane, nije uopće dobro poznavala svoju kćer - što je po svoj prilici
i bio razlog te veze, zar ne? Ili je možda samo pridavala previše značenja sebi i svojoj otuđenosti:
njezini roditelji možda nisu imali veliku ulogu u njezinu životu, ali imala je gospojicu Auroru.
Pa ipak, gle u što se i sama pretvorila.
Osjetivši slabost, Gin svuče kratku jaknicu, ali ostavi Hermesov šal. Napola je pomišljala
odjevena skočiti u vodu - a u svojoj prijašnjoj buntovničkoj inkarnaciji to bi i učinila. Sada
jednostavno nije imala snage. Uostalom... nije bilo publike...
»Onda, je li otkazano i vjenčanje ili samo svadbeno slavlje?«
Gin načas sklopi oči začuvši onaj tako poznati glas. »Samuele T. Mislila sam da nećeš
doći.«
Kad su joj njegovi koraci prišli sleđa, nije ga željela pogledati ni pozdraviti.
»Zar bih mogao propustiti žalovanje«, otegnuo je. »Oh, mislila si na svoju svadbu?«
Začula je blago cvrčanje, a onda je zapahne žestoki miris duhana.
»Još uvijek si na kubankama«, promrsila je usredotočivši se na svoja stopala koja je
pomicala kroz vodu boje akvamarina.
»Onda, što je od tog dvoga? E-mail koji si poslala prije manje od pola sata nije bio sasvim
jasan. Osim toga, imala si dvije pravopisne pogreške. Trebam li ti pokazati gdje je alat za jezičnu
provjeru u Outlooku?«
»Udajem se za njega. Ali neće biti slavlja.« Mahnula je rukom preko ramena pokazujući
na kuću. »Kao što vidiš, ljudi nas prilično preziru. Kako se ono kaže? Da, spali smo s konja na
magarca.«
»Ah. Pa siguran sam da ćeš pronaći način kako preusmjeriti sredstva. Možda na nešto
nove odjeće? Možda kakva bižuterija da ti paše uz prsten - o, ne, to je Richardov posao, zar ne, i
bogme, dobro je počeo. Koliko je težak taj svjetlucavi kamen? Pola kilograma? Kilogram?«
»Ma odjebi, Samuele.«
Kad je na ovo odšutio, okrenula se. Ali nije otišao. Naprotiv, stajao je nad njom, obrva
skupljenih pod onim pilotskim naočalama, u jednoj ruci držeći slamnati šešir, a u drugoj cigaru.
»Što je?« prasnula je kad je samo nastavio buljiti u nju.
Pokazao je cigarom. »Što ti je to na ruci?«
Okrenuvši se prema vodi, zavrtjela je glavom. »Ništa.«
»To je modrica.«
»Ne, nije.«
»Da, jest.«
Nije se ni snašla a već je čučao pokraj nje, uhvativši je za zapešće. »Pusti me!«
»To je modrica. Ma koji vrag, Gin?«
Oslobodila se istrgnuvši ruku i navukla jaknu. »Malo sam previše popila. Pa sam na nešto
naletjela.«
»Ma nemoj. Zašto onda izgleda kao otisak muške ruke?«
»Haluciniraš. Bio je to dovratak.«
»Daj, ne seri.« Povukao ju je i okrenuo prema sebi, a zatim spustio pogled niže od njezina
lica. »Što je pod šalom, Gin?«
»Molim?«
»Skini taj šal, Gin. Ili ću ga ja skinuti.«
»Gotovo je sa skidanjem moje odjeće, Samuele T.« Osovila se na noge. »A sad možeš
otići. Ili ću otići ja. Kako bilo, ovaj razgovor je...«
»Nikad nisi nosila šalove kad sam bio s tobom.« Unio joj se u lice. »Što se događa, Gin?«
»Ništa...«
»Ubit ću ga ako podigne ruku na tebe. Ubit ću toga jebenog gada.«
Odjednom je lice Samuela T.-ja postala maska gnjeva, i u tom trenutku, vidjela je lovca u
njemu. Možda jest bio u jednom od onih ljetnih odijela, i da, bio je zgodan kao F. Scott
Fitzgerald... ali nije nimalo sumnjala da je bio u stanju strpati Richarda Pforda, ili bilo koje drugo
živo biće, u prijevremeni grob.
Ali ne želi je oženiti. Već ga je to pitala i odbio ju je.
Prekrižila je ruke. »Samo je pokušao spriječiti da ne padnem.«
»Zar nisi rekla da je to bio dovratak?«
»Najprije sam udarila o dovratak, a onda me je Richard zadržao na nogama.« Zakolutala
je očima. »Zar stvarno misliš da bih se udala za nekoga tko je grub prema meni, osim ako to sama
nisam tražila?«
Umjesto odgovora, Samuel T. povukao je iz one cigare, ispuhnuvši dim u stranu kako joj
ne bi zapahnuo lice.
»Što je?« prasnula je. »Mrzim kad me tako gledaš. Samo reci, što bilo da bilo.«
Nije se nimalo žurio, a kad je napokon progovorio, glas mu se činio lažno ravnodušnim.
»Gin, nisi u toliko očajnoj situaciji kao što misliš. To s financijama - samo će se od sebe riješiti.
Ljudi će nastaviti kupovati burbon i tvoja će se obitelj oporaviti. Nemoj praviti gluposti.«
»Richard me može sebi priuštiti.« Slegnula je ramenima. »A to ga čini vrijednim, imala
moja obitelj novca ili ne.«
Samuel T. zatresao je glavom kao da ga ta stvar boli. »Barem se ni ne pokušavaš
pretvarati da ga voliš.«
»Postoje brakovi koji su izgrađeni na kudikamo slabijim temeljima. Štoviše, u mojoj
obitelji postoji duga tradicija sklapanja brakova iz računa. Ali ni s liječnicima ni s odvjetnicima...
Nego s pravim novcem.«
»Trebao sam ovo predvidjeti.« Opsovao je pa se hladno nasmiješio. »I nikad me nisi
razočarala. Zabavljaj se sa svojim čovjekom, naročito dok budeš ležala na leđima i mislila na
Englesku.21 Ili misliš na Bergdorf?«22
Podignula je bradu »Divan je prema meni, znaš.«
»Očito si odabrala pravoga.« Promrmljao je nešto ispod glasa. »E pa, ostavljam te. Moja
sućut zbog gubitka oca.«
»Nije mi gubitak.«
»Kao što nisi izgubila ni savjest, zar ne?«
»Pazi se, Samuele T. Tvoja zajedljivost upućuje na skrivene slabosti. Jesi li siguran da
nisi ljubomoran na muškarca kojeg smatraš manje vrijednim?«
»Ne, žalim ga. I nema veće kletve za muškarca od one da voli ženu kao što si ti. Taj
otužan lik nema pojma u što se uvalio.«
Kad se okrenuo, zapljusne je val emocija. »Samuele.«
Polako se okrenuo. »Da.«
Da me barem nisi odbio, pomislila je. Da si barem onaj kojem se mogu obratiti.
»Ne vraćaj se u kuću s tom cigarom. Majka je sišla i ne dopušta pušenje unutra.«
Samuel T. pogleda zadimljeni štapić. »Dobro. Naravno.«
A onda je... otišao.
Zbog nekog razloga, Ginine se noge počnu tresti i jedva da je uspjela doći do jedne od
onih počivaljki Brown Jordan koje su bile poredane uz dulju stranu bazena. Kad se skljokala na
ležaljku, morala je opet svući jaknu.
Kad nije mogla disati, skinula je i onaj vražji šal. Pod njime, vrat joj je bio bolan, naročito
desna strana gdje je bila najveća modrica.
Joga disanje... tri puta... samo je trebala duboko udahnuti...
»Gin?«
Podignula je pogled na Laneovu djevojku - zaručnicu... što li već. »Da«, osorno je
odvratila.
»Jesi okej?«
»Naravno da jesam«, ispalila je jer više nije mogla potiskivati gnjev. »Ja sam... sasvim
dobro.«
»U redu. Ali čuj, nevrijeme će.«
»Je li?« Bože, imala je osjećaj kao da je pala u bazen i da se utapa. »Mislila sam da će biti
sunčano... ili tako nešto.«
»Donijet ću ti malo vode. Ostani tu.«
Gin je napola bila spremna usprotiviti se, ali imala je dojam kao da joj je jezik nabrekao u
ustima, a onda joj se ozbiljno zavrtjelo u glavi.
Kad se Lizzie vratila, nosila je visoku čašu s limunadom. »Popij ovo.«
Gin je ispružila ruku, ali toliko se gadno tresla da nije bilo šanse da će je moći držati.
»Daj... pusti meni.«
Lizzie je prinijela čašu Gininim usnama, a Gin je otpila gutljaj. A onda još jedan. Pa treći.
»Ne brini se«, rekla je Laneova zaručnica. »Neću te ništa pitati.«
»Hvala ti«, promrmljala je Gin. »Silno to cijenim.«
 TRIDESET DVA

Edward je mogao provesti ostatak posjeta žalovanja samo gledajući Sutton i njegovu
majku kako sjede zajedno na onom svilenom kauču. Nasuprot Laneovu hladnjikavom odnosu sa
ženom koja ga je rodila, Edward nije bio toliko ogorčen na majku - ponajviše zato što je, tako
blisko surađujući s ocem, na jedan zdrav način poštovao sve što je Mala V. E. morala otrpjeti.
Zašto netko ne bi pronašao utjehu u bočici s tabletama?
Naročito ako te se varalo, ismijavalo, i svelo na razinu Tiffanyjeve vaze u vlastitu domu.
A sad se činilo kako je njegova sestra Gin uvučena u istu zamku s Pfordom.
Sutton, s druge strane... Sutton nikad ne bi takvo što učinila, nikad se ne bi okovala
brakom iz računa samo kako bi mogla živjeti na visokoj nozi. Štoviše, nije joj trebao muškarac da
bi se ostvarila. Njezin životni plan? Upravljat će multinacionalnom korporacijom kao šefica...
Kao da je znala da razmišlja o njoj, oči joj polete u njegovu smjeru, a zatim ih ponovno
usmjeri na njegovu majku.
Pogled mu je ostao čvrsto na Sutton, zadržavši se na njezinoj kosi i tome kako je bila
odignuta s vrata i začešljana od lica. Naušnice su joj bili krupni biseri uglavljeni blistavim
dijamantima i, u jednom doista sebičnom trenutku, pitao se je li joj ih kupio Govnar Dagney.
Laskale su svijetloplavoj boji njezina kostima, ali tako hladni dragulji nisu je bili dostojni.
Bila je bolja s rubinima.
Njegovim rubinima.
No bio nakit s Orijenta ili iz Burme, od prikladnog prosca ili iz loše epizode u njezinu
ljubavnom životu, svejedno je bila očaravajuće lijepa: gledajte je, nova izvršna direktorica
korporacije Sutton Distillery. Pa ipak, i dalje je bila prijazna i toliko profinjena da je odvojila
vrijeme i nježno razgovara sa smetenom, izgubljenom dušom kao što je njegova mati. Kad svrši s
poslom ovdje? Vratit će se u svoju limuzinu u onom plavom odijelu boje mjesečine i onim
biserima, za koje se nadao da ih nije kupio guverner, te će se odmah pridružiti višim
upraviteljima, svoj sili prodajnih menadžera, možda kakvom japanskom ulagaču čiju će ponudu
za otkup tvrtke odbiti šarmantnim, ali nedvosmislenim - ne.
Da, čuo je na radiju, na putu dovde, da je preuzela obiteljsku tvrtku. I nije mogla završiti u
boljim rukama...
Muškarac je ušao u salon, jednom pogledao Edwarda i prišao mu - a unatoč neurednoj
bradi i otrcanoj odjeći, Edward bi uvijek prepoznao svoga brata Maxwella. Onda opet, imao je za
to i razlog.
»Edwarde«, rekao je tip odsutno.
»Max, izgledaš dobro kao i uvijek«, suho je odvratio Edward. »Ali morat ćeš mi oprostiti,
trebao bih poći.«
»Pozdravi Moea.«
»Naravno.«
Obišavši brata, odšepao je naprijed u salon. Činilo se nepodnošljivo nepristojnim, čak i za
šupka kakav je on bio, da barem nije na odlasku pozdravio majku.
Nije, međutim, imao pojma što bi joj rekao.
Dok je prilazio kauču, najprije ga je pogledala Sutton. A onda je njegova majka učinila
isto.
 Dok je tražio prave riječi, Mala V. E. nasmiješila mu se predivno kao s portreta Thomasa
Sullyja. »Kako lijepo da su i radnici s imanja došli žalovati. Kako ti je ime, sinko?«
Kad je Sutton problijedjela, Edward je pognuo glavu. »Ed, gospoja. Tako se zovem.«
»Ed? O, i moj se sin zove Edward.« Glava joj se zanjiše prema Laneu kako bi pokazala, i,
Bože, sirotan je izgledao kao da bi najradije da ga proguta zemlja. »A gdje radiš na imanju?«
»U konjušnicama, gospoja.«
Oči su joj bile iste plave boje kao i njegove, i lijepe poput ladoleža na srpanjskom suncu.
Bile su također zamagljene poput prozorskog stakla za jutarnjeg mraza. »Moj otac je obožavao
svoje konje. Kad on ode u raj, bit će tamo mnoštvo punokrvnjaka da ih jaše.«
»Hoće, sigurno. Moja sućut, gospoja.«
Okrenuvši se, počeo je s onim što se činilo kao vrlo dugačak put iz salona, da bi je čuo
kako govori: »Oh, taj jadni čovjek je bogalj. Moj otac je uvijek bio meka srca za sirote i
nesretne.«
Prošlo je nešto vremena prije negoli se Edwardova podsvijest vratila s mjesta na kojem je
u trenu isparila - i shvatio je da je izišao na glavna ulazna vrata, umjesto otraga prema kuhinji
gdje je parkirao Shelbyn kamionet.
Zapravo, stajao je na stubama Easterlyja, a čudesno lijep pogled dolje na rijeku bilo je
nešto što takoreći nije ni primjećivao sve vrijeme dok je živio u palači, i kao dječak i kao mladić,
a poslije i kao poslovnjak koji je postao.
Pa ipak, sve je sad upijao očima, i nije bio zadivljen prirodnim ljepotama ni nadahnut
prostranstvom krajolika, pa čak ni tužan zbog onog što je izgubio i što mu je u ovom trenu
nedostajalo. Ne, nego mu je sinulo... kako njegova majka, vjerujući da je tek obični pomoćnik u
konjušnici, ne bi odobrila put kojim je krenuo van. Osoblju je bilo dopušteno koristiti određene
ulaze, od kojih su svi bili u stražnjem dijelu kuće.
On je izišao na službena vrata.
Noge su mu bile slabe kad je napravio jedan korak niz stube. Pa drugi. A onda i posljednji
kad je stupio na oblutke kružnog prilaza i parkirališta.
Odvukavši se naprijed, krenuo je stazom oko stražnjeg dijela goleme bijele palače, do
kamioneta koji mu je jedna strankinja posudila velikodušnošću člana obitelji.
To jest, barem se nadao da bi član obitelji... »Edwarde - Edwarde!«
Naravno, pomislio je kad je nastavio. Naravno da njegov bijeg ne može proći glatko.
Sutton ga je kao od šale sustigla. A kad mu je dotaknula ruku, poželio je nastaviti, ali
stopala su mu se zaustavila: kao i uvijek, tijelo mu je slušalo nju više od svega i svakoga,
uključujući i njega samoga. I, da, bila je rumena od uzrujanosti, njezin dah prebrz za kratku
razdaljinu koju je prešla, oči silno raširene.
»Nije te prepoznala«, rekla je Sutton. »Samo... nije te prepoznala.«
Bože, kako je bila lijepa. One crvene usne. Ona tamna kosa. Ono visoko, savršeno
skladno tijelo. Toliko ju je dugo poznavao, toliko dugo o njoj maštao, da bi čovjek pomislio kako
se ne bi mogao ičemu više začuditi. Ali to nije bio slučaj.
Maštanja o njoj morat će mu pružiti snagu za dalje. Kako su se stvari odvijale, sa svime
što se događalo na imanju... bilo je to sve što mu preostaje, i to na dulje vrijeme.
»Edwarde...« Kad joj se glas slomio, osjetio je njezinu bol kao da je bila njegova.
»Edwarde, žao mi je...«
Sklopivši oči, grubo se nasmijao sam sebi. »Imaš li uopće pojma koliko volim taj zvuk?
Zvuk mog imena na tvojim usnama? Tužno je to, zapravo.«
Kad je ponovno podignuo vjeđe, šokirano je zurila u njega.
»Nisam baš pri sebi«, čuo se kako govori. »U ovom trenutku.«
 Zapravo, imao je osjećaj kao da stvari padaju s polica; golema težina stropoštala se i
tresnula o pod njegove lubanje, sadržaj se rasuo i raspao u komadiće.
»Oprosti?« šapnula je. »Što?«
Uzevši joj ruku, rekao je: »Pođi sa mnom.«

Uzlupana srca, Sutton je slijedila Edwarda dok ju je vodio. Željela je pitati kamo idu, ali
sablastan izraz na njegovu licu spriječio ju je u tom naumu. Uostalom, nije joj bilo ni važno.
Garaža. Polja. Rijeka.
Bilo kamo. Iako je to bila ludost. Bio je jednostavno... neodoljiv. Kao i uvijek.
Kad su obišli kuću, nekoliko je konobara ljenčarilo pokraj kuhinjskih vrata s mrežicom,
leptir-kravate bile su im olabavljene na vratu, tu i tamo upaljena cigareta, mnoštvo prijenosnih
hladnjaka, svi u crvenoj boji SC-a, čekajući da se ukrcaju u kamionet marke Ford.
Edward je prošao pored njih i nastavio prema poslovnom centru.
Nije bilo otmjenih limuzina parkiranih uz bočni zid. Prozori nisu bili osvijetljeni - iako je
to moglo biti zato što su zastori bili navučeni. Nitko nije ulazio ni izlazio.
I nije mu bio problem ući, šifra koju je unio na tipkovnici oslobodila je bravu.
Unutra je zrak bio hladan i suh, a zbog tame, kao i relativno niskih stropova, Sutton je
imala dojam da ulazi u spilju... vrlo lijepu spilju s debelim mekanim sagovima, uljima na platnu
na zidovima i kompletno opremljenom kuhinjom za koju je čula, no nikad odande nije nešto
kušala.
»Što radimo?« upitala je kad je nastavio šepati dalje.
Nije odgovorio. Samo ju je odveo u konferencijsku sobu... i zatvorio vrata.
I zaključao ih.
Ničeg nije bilo tamo osim prigušenog sigurnosnog svjetla u kutovima prostorije,
kraljevskoplavi zastori bili su toliko čvrsto navučeni kao da su zakopčani patentnim zatvaračem,
a na sjajnom stolu je bio samo cvjetni aranžman, koji je izgledao kao da je tu već nekoliko dana.
Bilo je tamo dvanaest kožnih naslonjača.
Odmaknuo je s puta onaj na čelu stola, onda se okrenuo k njoj. Prišao joj je. Spustio oči
na njezino tijelo.
Kad je osjetila probadanje u plućima od slatkoga gušenja, znala je točno zašto su ovdje... i
znala je da im neće ovo uskratiti.
Bila je to ludost. Ali bila je očajna kao i on, a katkad ono iskonsko svlada svu logiku i
samozaštitu.
»Želim te«, rekao je dok su mu oči lutale po njoj, vruće i pohlepne. »I rekao bih ti da te
trebam, ali ta me istina previše plaši a da bih je naglas izrekao. Kvragu!«
Posegnula je za njim. Ili je možda bilo obratno.
I, o Bože, kako ju je ljubio, gladno i zahtjevno, jednu joj ruku zaključavši na zatiljku, a
drugom joj obujmivši struk. Zanio se gurajući je unatrag, sve dok nije osjetila stol kako joj je
udario o tetive koljena.
»Možeš li se popeti na ovo?« zastenjao je o njezine usne. »Ja te ne mogu podignuti.«
Tipično za Bradfordove, sve je ondje bilo prvoklasno, pa iako je bila normalne težine, stol
joj ni najmanje nije zamjerio kad je na nj skočila.
Edwardove ruke zadizale su joj suknju sve više i više dok ju je sve dublje ljubio. Zatim se
uglavio između njezinih bedara, prstima prateći bluzu i svukavši Armanijev sako koji je imala na
sebi. Ona je sama rasplela kosu iz punde.
Gumbi su se otpustili pod njegovim prstima, a onda su joj dojke bile obnažene, čipkaste
košarice njezina grudnjaka bile su gurnute u stranu kad se nagnuo i još je više uzbudio.
Prepustivši se, pala je leđima na skliski konferencijski stol, a on je krenuo za njom, ostavši s
njom, prekrivši je svojim tijelom.
Ruke su mu poletjele gore i obujmile joj dojke dok se kukovima trljao o nju, milujući je
erekcijom koja je bila tako kruta, toliko izrazita da nije znala je li svukao hlače. Njezina suknja
nije dugo ostala na mjestu. Iskoristio je priliku kad se izvila prema njegovim usnama da je
otkopča na stražnjici i riješi je se.
Čarape su slijedile suknju.
Zatim i gaćice.
A onda su mu usne napustile njezine dojke... i otišle na druga mjesta.
Orgazam je bio toliko žestok da je glavom udarila o tvrdi stol, ali nije marila. Izbacila je
dlanove i škripali su po ulaštenom drvu dok ga je slobodno zazivala imenom.
Nitko neće znati.
Nitko neće čuti.
Nakon što je cijeli dan sklapala ugovore u sjedištu korporacije, odlučno odbacivši
zabrinutu kćer kakva je bila i prigrlivši profesionalku kakva je željela i u uredu trebala biti...
nakon što je toliko dugo poricala osjećaje prema Edwardu... nije se kanila ni u čemu više
suzdržavati.
»O, Bože... pogledaj se...«
Kad je čula kako govori, podignula je glavu. Zurio je u nju, očiju punih požude, ruku
zaključanih na njezinim dojkama.
A onda, kao da je točno znao što želi, podignuo se i mašio za rasporak svojih kaki-hlača.
Ispruživši ruku, posegnula je za njegovom košuljom, prstima petljajući s...
»Ne, ne, to mora ostati.«
Poželjela se usprotiviti. Ali onda je osjetila njegov vrući glavić kako je miluje... zatim
prodire.
Ponovno je kriknula, a onda je Edward bio na njoj - seks brz i žestok, snažni prodori
prijetili su da će otklizati dalje niz stol. Stegnuvši noge oko njegovih kukova, zadržala ih je oboje
u mjestu.
Mrzila je onu košulju koju je ostavio. Mrzila je razlog. Željela je da bude slobodan kao
što je bila ona.
Ali uzet će što god joj nudi. I bila je dovoljno mudra da ne traži više od toga.
Uskoro, Edwardov vrhunac bio je glasan kao što je bio i njezin - hrapav zvuk njegova
daha u njezinu uhu, njegove psovke, kako je procijedio njezino ime, pomažući joj da dosegne još
jedno oslobođenje.
Činilo se da je prošla vječnost, a opet ni blizu dovoljno dugo, prije nego što se umirio.
I tek joj tada padne na um, prvi put otkako ju je uzeo za ruku i poveo u poslovni centar...
da nije bio onako snažan kao što je bio nekad.
Kad se svalio na nju, nije bio pretežak, a dah mu je prilično dugo bio isprekidan.
Razdvojivši noge, ovila je ruke oko njega i grlila ga, sklopivši oči.
I činilo se kao najprirodnija stvar na svijetu da mu otvori srce iako su joj usne bile
zatvorene: ma koliko dobro ovo bilo, ovaj je trenutak bio nedvojbeno ukraden i, prije ili poslije,
zajedno s odjećom morat će ponovno nabaciti i obrambeni štit...
Šapnuo joj je nešto na uho što nije uhvatila.
»Što?« rekla je.
»Ništa.«
Spriječio ju je da ponovi pitanje tako što ju je još malo ljubio. A onda se pomaknuo u
njoj, njegova erekcija bila je i dalje kruta, kukovi i dalje snažni. Bio je još uvijek željan nje.
Zbog nekog razloga, oči joj zasuze. »Zašto mi se čini kao da se opraštamo?«
»Pssst«, rekao je prije nego što ju je opet poljubio.
 TRIDESET TRI

»A uto mi nikad nije ovako zakazao. Ono, nikad.«

Dok je Beth govorila Macku, počela je padati kiša, i kapi su udarale o leđa njegova sakoa
kad je podignuo poklopac i pogledao pišteći motor.
»U redu je«, rekao je. »Događa se. Čuj, uljepšaj mi dan... i kaži da imaš ovdje bocu s
vodom.«
»Mislim da imam. Čekaj.«
Mašući rukom, raščistio je oblake vrele pare što je vonjala na ulje, a nad glavom se munja
zakotrljala nebom poput kugle za kuglanje.
»Evo«, rekla je Beth. »Pronašla sam je.«
Svukavši sako, zaštitio je ruku i nagnuo se prema hladnjaku. »Odmakni se.«
»Ne, čekaj! Uništit ćeš...«
Kad je otpustio čep, pritisak je eksplodirao i njega zakuca poput britve oštra opeklina u
dnu ruke. »Pasmater!«
»Mack, jesi poludio?«
Pokušavajući muški podnijeti vlastitu glupost, spustio je vražji sako i stao mahati. »Daj
mi vodu«, procijedio je kad su mu pred očima nestale dvoslike.
Bljesak munje omogućio mu je vrhunski pogled pod poklopac, a udar groma koji je
smjesta uslijedio značio je da oluja dolazi brzo i ima svoj cilj.
»Vrati se u auto, okej?«
»Što je s tvojom rukom?«
»Pogledat ćemo je kad se ta stvar malo ohladi. Ajde.«
Potop je prekinuo prepirku, i Beth je otrčala i ponovno sjela za upravljač. Mokri nalet bio
je hladan, što je pomoglo na mnogo načina, naročito kad je snažan zapuh vjetra zapljusnuo motor
kišom. I gle čuda, punjenje hladnjaka nije bilo katastrofa - onda je spustio poklopac i klisnuo na
suvozačevo mjesto.
»Pa, ovo je bilo zabavno.« Snažno je zalupio vratima i zagladio mokru kosu. »Bi li
pokušala upaliti motor?«
»Kako ti je ruka?«
»I dalje na svome mjestu. Da vidimo možemo li krenuti.«
Beth je nešto mrmljala i vrtjela glavom kad je okrenula ključ. »Ne razumijem se u
automobile, a nakon ovoga, stvarno želim da tako i ostane.«
Ali motor se uspješno pokrenuo, i kad mu je dobacila pogled uz osmijeh, Mack umalo da
nije zaboravio bol na ruci.
»Ne budi tako zadivljena.« Kočoperio se. »Svi muškarci s imenom Mack ili Joe stvoreni
su da rješavaju ovakve situacije.«
Nažalost, predah nije potrajao. Dok je kiša pljuštala po prednjem staklu, a munje nastavile
stvarati disko-kugle po nebu, bol od opekline se vratila i zatekao se kako psuje i ne želi pogledati
ozljedu.
Skrgućući zubima, stao je skidati kravatu jer je osjetio mučninu.
»Mislim da bismo trebali na hitnu«, rekla je.
»Daj da vidim koliko je gadno.«
 Kad nije mogao ništa doli petljati, Beth mu je odgurnula ruke. »Ja ću.«
Čvor na kravati, koji mu je bila svezala, raspleo se pod njezinim spretnim jagodicama, a
onda je zabacio glavu kako bi mogla dosegnuti gornji gumb na ovratniku.
U ovako povoljnom položaju, mogao ju je vidjeti u retrovizoru, obrva skupljenih u
koncentraciji, usana razdvojenih.
Uzbudio se.
Nije to namjeravao. Nije želio. Sasvim sigurno nije kanio ništa poduzeti. Ali evo ga -
odrasla inačica srednjoškolca kojem je noćna mora rješavanje matematičkog zadatka.
Čovječe, nastavi li ovako, njih će dvoje razdrmati bezbroj džula.
Trgnuvši se, pobrinuo se da mu sako prekriva krilo, onda je Beth nastavila niz košulju
usput izvukavši rubove iz hlača. Što je značilo da će puno toga na njemu »prodisati«.
Pa, barem više nije bio toliko zaokupljen svojim opeklinama u stilu Freddyja Kruegera.
»Ja ću preuzeti odavde«, grubo je rekao.
»Nećeš uspjeti. Nagni se prema meni.«
Polako se odmaknuo od naslona, približivši se njoj. Nešto je govorila, bogzna što,
brbljajući bez kraja i konca kao da se ništa naročito nije događalo... i usput mu obnaživši prsa i
ramena.
»... maslac, znaš? I to ravno iz hladnjaka. Ne znam je li baš djelovalo na moju opeklinu na
vratu, ali kad sam otišla na ples, bilo je kao da sam se namirisala doručkom umjesto parfemom.
Dečki su ludjeli za mnom.«
Nasmij se, idiote, rekao je sebi.
»Smiješno«, rekao je.
»Oh... Mack.«
Kad je pogledala dolje i zatresla glavom, u jednom je jezivom trenutku pomislio da je
zamijetila njegovu erekciju, ali ne, njegov mokri sako još uvijek je sve pokrivao.
Zapravo, uspjela mu je do kraja svući košulju s mjesta gdje je bio opečen, i ta je stvar sad
mlitavo visjela s njegove »zdrave« ruke kao da je bila u depresiji što ne ide na tulum.
»Trebat će ti liječnik«, rekla je stravičnom crvenom krateru koji se stvorio na koži.
»U redu je.«
»Rekao bi to i da imaš unutarnje krvarenje, zar ne?« Tada ga je pogledala.
I smjesta se ukipjela... kao da je znala točno kamo mu je otišao mozak - a to zasigurno
nije bio njezin hladnjak, njegova ruka ni bilo kakva liječnička intervencija.
Ne, osim ako ona neće glumiti medicinsku sestru svojemu pacijentu, i to polugola.
Kvragu, baš je prava svinja.
»Dobro sam«, ponovio je kad se usredotočio na njezine usne - i pitao se kakve su. Kakav
im je okus.
Pogled joj se spusti na njegove prsne i trbušne mišiće - i, čovječe, bilo mu je drago što
nikad nije zazirao od fizičkog rada. I što je igrao u košarkaškoj ligi koja je dvaput tjedno imala
utakmice. I što je mogao, bez po muke, podizati utege dvostruko teže od njega.
Pročistivši grlo, odmaknula se izvan njegova dosega. »Ah... onda, bolnica?«
»U redu sam«. Glas mu je bio toliko tih da je bio hrapav poput šljunka. I kamo su,
dovraga, nestale sve one razumne riječi? »Ne brini se.«
Spustila je ruke na upravljač i zagledala se kroz vjetrobransko staklo, kao da se ni za živu
glavu nije mogla sjetiti gdje se nalaze. Ni zašto. Ni što rade u automobilu.
»Ne«, rekla je kad je ubacila u brzinu. »Vodim te na hitnu. Pošalji poruku kome već
trebaš jer nećemo stići na to žalovanje.«
 Ostani onda u jednoj od kućica.«
Dok je Lane razgovarao s Maxom, skinuo je svoju leptir-kravatu i ubacio je u bočni džep
sakoa. U predvorju nije bilo nikoga, ali tako je to bilo cijelo popodne, nije li?
Kako brat nije odgovorio, Lane je to shvatio kao »jebote, nema šanse«. »Ajde, što kažeš?
Mislim da sam čuo od Lizzie da je druga kućica slobodna. Ključ je ispod otirača, i opremljena
je.«
Nije bio siguran je li ga Max uopće čuo. Tip je zurio kroz lučni prolaz u salon, u onaj
portret Elijaha Bradforda.
U pozadini, munje i gromovi praskali su i tutnjali nebom, otvorena ulazna vrata kao da su
pozivala oluju unutra. Doduše, kuću je već poharao tornado. Tako je to bilo proteklih nekoliko
tjedana.
»Max?« potaknuo ga je Lane.
»Oprosti. Aha, odsjest ću tamo.« Brat ga letimice pogleda. »Edward izgleda...«
»Znam.«
»Čitao sam novine... ali u člancima nije bilo puno njegovih fotografija.«
»Također je i sasvim druga osoba.«
»Još se nisam na to priviknuo.«
Kad je Laneov telefon zazvonio u džepu, izvukao je tu stvar i nije ga iznenadila poruku
koja ga je obavijestila da je avion Johna Lenghea preusmjeren zbog nevremena. I bolje. Bio je
iscrpljen i u ovom trenutku nije bio raspoložen za epsku partiju pokera.
Prije nego što ga je uspio spremiti, došla je druga poruka, kao da je zbog oluje
telekomunikacijska antena načas krepala prije nego što je ponovno proradila. Mack također neće
stići. Nekakav problem s autom.
Ne propuštaš mnogo, otipkao je svom starom frendu. »Bi li nešto pojeo?« upitao je Maxa.
»Jeo sam prije dolaska.«
»Koliko dugo ostaješ?«
»Ne znam. Koliko budem mogao izdržati.«
»U tom slučaju, mogli bismo se odmah pozdraviti«, suho je rekao Lane.
Smiješno, surova vanjština njegova brata kosila se s činjenicom da se Max školovao na
Yaleu. Valjan dokaz da se knjigu ne treba suditi po koricama, i tako dalje... iako, možda se tip
toliko drogirao da je sve ono znanje u njegovim moždanim stanicama zahrđale
»Znaš...« Max je pročistio grlo. »Nemam pojma zašto sam se vratio.«
»Pa, jedan savjet. Otkrij to prije nego što odeš. Ali potrudi se da se pozdraviš s
gospojicom Aurorom. Željet će te vidjeti.«
»Aha. I da, znam da je bolesna.«
U djeliću sekunde, zastava se podignula, ali Lane je izgubio pojam o upozorenju ili
instinktu, što li već. A onda mu za oko zapne srebrnoplavi bljesak, tamo na kružnom prilazu. Bila
je to Sutton Smythe, vani na kiši, frizure uništene, lijepog kostima namočenog; visoke potpetice
šljapkale su kroz lokve. Ali nije trčala. Koračala je polako, kao da je vani tek suton ljetne večeri.
»Sutton!« zazove je Lane kad je požurio prema vratima. »Želiš li kišobran?«
Glupo pitanje. Za to je bilo prekasno.
Iznenađeno se okrenula, i kao da je tek tada shvatila gdje se nalazi. »Oh, ne, hvala. Hvala
na ponudi. Moja sućut.«
Njezin je vozač iskočio iza upravljača C63-ce kojom je došla. Onda se vratio i petljao
tražeći kišobran. »Gospođice Smythe!«
»Dobro sam«, rekla je kad joj je pritrčao. »Done, dobro sam.«
Kad ju je tip smjestio na stražnje sjedalo automobila, a zatim Mercedes odvezao niz brdo
Easterlyja, Lane je ostao na ulaznim vratima palače. Dah oluje udario ga je mokrim poljupcem.
Okrenuo se, ali Max je već nestao, kao i putna torba koju je donio sa sobom.
Nema sumnje da je otišao do kuhinje.
Uvukavši ruke u džepove hlača, Lane se ogledao po opustjelim prostorijama. Konobari su
uklonili šankove i vratili namještaj na svoje mjesto. Majka se ponovno povukla gore, i morao se
zapitati kad će, ako ikad, opet sići. Lizzie je nekamo nestala, vjerojatno organizirajući da se
pokupe unajmljeni stolnjaci, ubrusi i čaše, a sve kako ne bi iskočila iz vlastite kože.
A Edward? Mora da je otišao.
Palača je bila tiha dok je vjetar šibao najvišu točku Charlemonta, dok su ubojite munje
jedna za drugom bičevale, a grmljavina psovala i klela.
Učinivši isto što i Sutton, izišao je kroz vrata i podignuo lice k svem tom gnjevu. Kiša je
bila hladna na njegovoj koži i naoštrena tučom. Naleti vjetra mlatili su mu tijelo. Prijetnja udara
povećavala se dok se središte oluje kotrljajući približavalo.
Odjeća je udarala i mlatarala na njemu, podsjetivši ga na onaj pad s mosta. Bol u očima
natjera ga da trepne, a zbog osjećaja propadanja, onaj ponor dolje prema rijeci činio mu se
nadohvat ruke.
Ali nepobitna istina držala ga je na nogama, snaga koju je dobio, moć koja je dolazila
iznutra.
Easterly je odolio napadu... pa će i on.
 TRIDESET ČETIRI

Kad se Edward vratio na farmu Red &Black, parkirao je Shelbyn kamionet pred
upraviteljevom brvnarom, ugasio motor i izvukao ključ. Ali nije odmah krenuo unutra. I ne zbog
oluje.
Dok su kišne kapi pljuštale po vjetrobranskom staklu - kao da se Bog srdi na njega, ali
nije pri ruci imao ništa bolje čime bi ga zviznuo - prizori Sutton kako leži na onom
konferencijskom stolu, tijela onako veličanstveno obnaženog dok je stenjala i dahtala, utišali su
čak i ovu žestoku oluju što je bjesnjela nad zemljom.
Gledajući kroz prozor prema brvnari, znao je da ga ondje čeka Shelby. S večerom. I
bocom alkohola. A kad svrši s jelom i pićem, otići će u onu spavaću sobu i leći jedno pokraj
drugoga, u tami, on će zaspati, a ona... pa, nije znao je li uopće spavala.
Nikad je nije pitao.
Ubacivši ključ u štitnik protiv sunca, iskrcao se i vjetar ga odmah zalijepi o mokri bok
prikolice kamioneta. Raširivši ruku da se pridrži, nije želio ući. Ali ostati ovdje...
Odjednom, sve je bilo zaboravljeno.
U staji B bio je nekakav metež. Kao prvo, sva su svjetla ondje bila upaljena, što je bila
rijetkost. Ali još alarmantnije bilo je to da se oko otvorenih stražnjih vrata vrzmalo tuce ljudi.
Edward se odvukao preko travnjaka prema svoj toj drami, i vrlo brzo, čak i nad vjetrom, čuo je
vrisku konja.
Bolje rečeno, jednog posebnog pastuha.
Kad je dospio do najbližih vrata, odšepao je unutra što je brže mogao, prošavši kroz
ostavu za opremu, grabeći prema dijelu s pregradama pa niz prolaz...
»Kog vraga radite?« zagrmio je nad cikom i vriskom.
Nebekanzer je bio divlje prepadnut u pregradi; pastuh se ritao i razbijao, njegova stražnja
kopita rascijepila su donje vratnice pregrade. A Shelby - poput raspomamljene luđakinje - popela
se navrh ograde koja je još uvijek bila na mjestu pokušavajući mu dohvatiti uzde.
Konjušari, kao i Moe i Joey, bili su tamo s njom, ali razdvajala ih je ograda, i o, Bože, bila
je točno u dosegu pastuhovih iskešenih zuba i divlje glave, one kojom će je najvjerojatnije baciti
na pod pa će joj se glava raspuknuti poput lubenice na betonu, padne li na jednu stranu, ili ostati
zarobljena među njegovim kopitima, padne li na drugu.
Edward se pomaknuo prije negoli je bio svjestan da je donio odluku otići tamo, iako je
Joey bio bliži, snažniji i mlađi od njega. Ali dok je on stigao sve tamo do...
Shelby je uhvatila pastuhove uzde.
I nekako, kad je uspostavila kontakt očima s tom zvijeri, uspjela je zadržati tijelo u
mjestu, viseći naglavce, bedrima stežući gornju prečku ograde, istodobno se izvivši dolje i
počevši puhati ravno konju u nozdrve. To je pak omogućilo konjušarima taman dovoljno
vremena da otvore uništene vratnice i odbace ih u stranu kako iverje ne bi još više ozlijedilo
Neba, te da ih zamijene s nepopustljivom najlonskom mrežom. U istom trenutku, Shelby je
izbacila ruku kroz prečke i jedan od muškaraca tutne u nju kapuljaču.
Trebao joj je djelić sekunde da prebaci taj izum preko Nebovih očiju i pričvrsti ga pod
njegovim vratom.
Onda je nastavila puhati u one raširene nozdrve. Pastuh se smirio, njegove uspaničene,
krvlju umrljane slabine počele su se grčki od zauzdane snage, trbuh se nadimao i uvlačio... čak su
se i njegova čelikom okovana kopita umirila na piljevini.
Shelby se ispravila skladnošću gimnastičarke. Sišla je. Pognula se i ušla u pregradu.
A Edward je shvatio da je, prvi put nakon otmice, bio zbog nečeg prestravljen.
Jedno od svega nekoliko pravila koje je iznio kćeri Jeba Landisa kad je ovdje počela raditi
bilo je ono isto glavno pravilo koje se odnosilo na sve zaposlenike farme Red &Black: nitko se,
osim Edwarda, ne smije približavati Nebu.
Pa ipak, eno je, četrdeset pet kilograma na metar i šezdeset, u zatvorenom prostoru s tim
ubojicom.
Ostao je u mjestu i promatrao kako dlanovima gladi pastuhov vrat i nešto mu govori. No
nije bila glupa. Kimnula je jednom od konjušara, koji je otpustio mrežu na kraju bližem njoj.
Počne li Neb ponovno divljati, mogla bi se u tren oka skloniti na sigurno.
Kao da je osjetila njegovu pažnju, Shelby pogleda prema Edwardu. Nije bilo kajanja u
njezinu pogledu. Ni razmetljivosti.
Spasila je konja od ozbiljne ozljede - čak i smrti - profesionalno i stručno, ne izlažući se
pretjeranom riziku. Na kraju krajeva, Neb je mogao ozlijediti arteriju na onim rascijepljenim,
poput noža oštrim uništenim vratnicama, a i sama je mogla vrlo lako strašno nastradati.
Zapravo, bio je to prelijep prizor.
I nije bio jedini koji je to primijetio.
Joey, Moeov sin, stajao je sa strane i zurio u Shelby s izrazom na licu koji je govorio da se
taj momak od dvadeset i koju vratio u dob šesnaestogodišnjeg dječaka... a Shelby je bila kraljica
maturalne večeri s kojom je želio plesati.
Što je bio dokaz da smo zauvijek djeca.
A također i nešto što Edwardu nije bilo osobito milo. Namrštivši se, ostade zapanjen
gotovo neodoljivim nagonom da se ispriječi između njih dvoje. Želio je biti reklamni plakat na
kojem piše Prste k sebi. Brodski rog koji upozorava na maglu.
Ali zaštitnički instinkt imao je korijen u brizi starijeg brata koji čuva svoju sestricu.
Sutton ga je podsjetila, na onaj najosnovniji način, da će zauvijek biti jedina u njegovu
srcu.
Gore, u spavaćoj sobi tko zna kojeg Bradforda, Jeff je pritisnuo gumb za ispis i ispružio
ruku ispred pisača. Tintni pisač ritmično je zabrujao, a nekoliko trenutaka poslije izišao je
savršeni niz brojki. Onda još jedan. Pa onaj posljednji.
Na tri lista papira bile su i sićušne riječi, pojašnjenja za podatke, bilješke koje je protekla
dva sata tipkao na laptopu.
Najznačajnija stvar na dokumentu, međutim, bio je naslov.

Tvrtka Bradford Bourbon

Operativni deficit - sažetak

Spustio je dokument na stol, ravno na tipkovnicu otvorenog laptopa. Onda je pogledao na

hrpu papira, bilješki, knjigovodstvenih izvješća, tablica i grafova na antiknom stolu.
Bio je gotov.
Završio je.
Barem u onom dijelu gdje je pokušavao ući u trag preusmjerenim uplatama računa
potraživanja i operativnog kapitala.
 Promislivši na trenutak, podignuo je izvješće i provjerio je li se odjavio s laptopa.
Promijenio je zaporku. Kodirao sve što je obavio. I samo poslao elektroničku kopiju na svoj
privatni e-mail.
Izvukavši memorijski uređaj koji je koristio iz utora za USB, spremio je tu stvar u džep
hlača. Zatim je otišao preko puta i sjeo na donji rub neurednog kreveta. Dok je zurio u stol,
pomislio je... aha, baš kao njegov ured na Manhattanu.
Gdje je radio za korporaciju. Zajedno s tisućama drugih ljudskih kalkulatora, kako je to
rekao Lane.
Preko puta, njegova je spakirana prtljaga bila posložena uz vrata. Bio je kopao po njoj za
sve što mu je trebalo, znajući da neće ostati.
Vražje su stvari izgledale kao da su smrtno ranjene i krvare odjećom i higijenskim
potrepštinama.
Kad je netko pokucao na vrata, rekao je: »Da?«
Ušla je Tiphanii, i opa!, traperice su joj bile uske poput druge kože, široka majica bila je
visoko odrezana poput bikinija. Raspuštene kose i našminkana, bila je mladost i erotika i
uzbuđenje - sve u jednom zločestom paketiću koji mu je rado nudila.
»Čestitam«, rekla je kad je zatvorila vrata i zaključala ih. »I drago mi je što si mi poslao
poruku da dođem kako bismo proslavili.«
»Meni je drago što si došla.« Pomaknuo se unatrag na krevetu i kimnuo prema izvješću.
»Nisam prestao raditi. Čudno mi je da mi ništa više ne visi nad glavom.«
»Došuljala sam se stražnjim stubama«, rekla je kad je spustila torbicu.
»Je li to novi Louis?« otegnuo je kad je kimnuo prema toj stvari. »Ovo?« Podignula je
torbicu s otisnutim slovima LV. »Jest, zapravo. Imaš dobar ukus. Volim gradske dečke.«
»Tamo mi je dom.«
Tiphanii napući usnice. »Znači li to da uskoro odlaziš?«
»Nedostajat ću ti?«
Prišla je i opružila se na krevetu pokraj njega, prevalivši se na bok i zabljesnuvši ga
dojkama. Bez grudnjaka. I očito je već bila uzbuđena.
»Da, nedostajat ćeš mi«, rekla je. »Ali možda bi me mogao pozvati u posjet?«
»Možda.«
Jeff ju je počeo ljubiti, onda je razodjenuo... a onda se i sam razodjenuo. Dovoljno su puta
ovo radili da je znao što je voljela. Znao je točno što treba učiniti da je brzo dovede do vrhunca. I
on je bio uzbuđen. Teško je bilo ne biti. Iako je bio na oprezu, ne znajući zašto je ona ovdje, što
želi i kako će ga točno iskoristiti, bio je zadovoljan razmjenom valute i provizijom.
Bio je bankar, na kraju krajeva.
A nakon što prespava ovdje? Nakon što se išulja rano izjutra da navuče odoru i pretvara
se da nije bila u krevetu s njime? Nakon toga, sjest će s Laneom i podnijeti mu puno izvješće. A
onda mu je valjalo obaviti još jedan poslić.
Kad se popeo na Tiphanii, dok mu je ona prela u uho, još uvijek nije bio siguran što će
poduzeti s ponuđenim dionicama. Lane se doimao ozbiljnim, a Jeff je sad poznavao tvrtku kao
svoj džep. Postojao je i rizik, međutim. Moguća istraga FBI-a. K tome, nikad nije nečim
upravljao.
Bio je to problem o kojem su pjevali The Clash. Baš to.
Da ostanem il’ da odem...23
 TRIDESET PET

Policajci iz odjela za umorstva charlemontske policije pojavili su se u devet ujutro

idućega jutra. Lane je silazio stubama kad je čuo kucanje mjedenim obručem, a kad nije ugledao
gospodina Harrisa kako »batlerira« da odgovori na bučnu jeku, sam je obavio taj zadatak.
»Detektive Merrimack. Što mogu za vas učiniti?«
»Gospodine Baldwine. Imate li trenutak?«
Merrimack je bio u istoj uniformi koju je nosio i prije koji dan: tamne hlače, bijela
polo-majica s policijskim grbom, profesionalan osmijeh na svome mjestu. Kosu je još kraće
ošišao, a i kolonjska voda je bila u redu. Nije pretjerao.
Lane se izmaknuo u stranu i pokazao mu da ude. »Baš sam krenuo po kavu. Želite li mi se
pridružiti?«
»Radim.«
»Mislio sam da je to problem samo s alkoholom, a ne i s kofeinom?«
Osmijeh. »Možemo li nekamo otići?«
»Ovdje je u redu. Budući da ste odbili Starbucksovu instant-kavu u mojoj kuhinji. Onda,
što vam treba? Moja sestra Gin nije ranoranilac, pa ako želite s njom razgovarati, bolje da se
vratite nakon podneva.«
Merrimack se nasmiješio. Opet. »Zapravo, zanimaju me vaše nadzorne kamere.« Kimnuo
je prema diskretnim kućištima na stropu, uz frizove. »Ima ih puno ovdje, je li?«
»Da, ovo je velika kuća.«
»A postavljene su i unutar i izvan kuće?«
»Da.« Lane uvuče ruke u džepove na hlačama kako ne bi maltretirao remen svog Piageta.
Ili ovratnik košulje. »Tražite li nešto određeno?«
Ma kakvi.
»Što se događa sa snimkama? Gdje se snimaju i pohranjuju?«
»Pitate li možete li ih pregledati?«
»Pa, znate, da, pitam.« Osmijeh. »To bi nam pomoglo.«
Kad Lane nije odmah odgovorio, detektiv se još šire nasmiješio. »Čujte, gospodine
Baldwine, znam da želite biti na usluzi. Vi i vaša obitelj bili ste vrlo susretljivi tijekom istrage, i
moje kolege i ja to zaista cijenimo.«
Lane se namršti. »Zapravo, nisam siguran gdje se pohranjuju.«
»Kako je to moguće? Zar ne živite ovdje?«
»I ne znam kako bismo im pristupili.«
»Pokažite mi gdje su računala, a ja ću se time pozabaviti.« Opet stanka. »Gospodine
Baldwine? Postoji li razlog zašto ne želite da vidim snimke nadzornih kamera s vašeg imanja?«
»Najprije moram razgovarati s odvjetnikom.«
»Niste osumnjičeni. Čak niste ni osoba koja nas zanima, gospodine Baldwine. Bili ste u
policijskoj postaji kad vam je otac ubijen.« Merrimack slegne ramenima. »Tako da nemate što
skrivati.«
»Javit ću vam se.« Lane se vratio do vrata i širom ih otvorio. »A sada, ako nemate ništa
protiv, idem doručkovati.«
Merrimack se nije žurio dok je odlazio prema izlazu. »Samo ću otići po sudski nalog.
Svejedno ću dobiti pristup.«
»Onda vam ovo nije problem, zar ne?«
Detektiv je prekoračio prag. »Koga štitite, gospodine Baldwine?« Nešto u izrazu njegova
lica upućivalo je na to da Merrimack točno zna za koga se brinuo Lane.
»Ugodan dan vam želim«, rekao je Lane kad je zatvorio vrata Easterlyja tom znalačkom
osmijehu.

Kad je Gin pregledala vrat u zrcalu garderobe, zaključila je da su modrice dovoljno

izblijedjele, tako da ih, uz malo šminke, nitko neće zamijetiti.
»Marls.« Sjela je na tapecirani stolac koji je koristila dok se dotjerivala. »Gdje je Tammy?
Čekam da dođe.«
Njezine su odaje bile u nijansama bijele. Bijeli svileni zastori visjeli su s bijelih antiknih
prozorskih okvira. Bijeli sagovi, što su se prostirali od zida do zida spavaće sobe, bili su debeli
poput ukrasnog šlaga na kolačima, dok je kupaonica bila obložena zlatom prošaranim bijelim
mramorom. I krevet joj je bio sav u bijelom pa je izgledalo kao da spava na oblaku, a ova
enklava, odnosno walk-in ormar, bila je sva u zrcalima i još malo onih bijelih sagova. Svjetlost je
dopirala s kristalnih lustera i kristalnih zidnih lampi koje su visjele poput naušnica Harryja
Winstona sa svojih pomno odabranih uzvišenih pozicija - ali svjetiljke su bile nove, a ne ona
izobličena starudija od kristala Baccarat dolje u prizemlju i ostatku kuće.
Dozlogrdili su joj oni staromodni orijentalni sagovi i ulja na platnu koja su bila poput
mrlja na zidovima.
»Marls!«
Garderoba je bila poveznica između kupaonice i prostora gdje joj je visjela odjeća, i već
se dugo njome koristila kao prostorijom za dotjerivanje, čak i prije preuređenja vrijednog dvjesto
pedeset tisuća dolara. Bio je tamo profesionalni frizerski kutak za šišanje, bojenje i pranje kose,
stol za šminkanje koji se mogao mjeriti s onim Chanelovim u Saksu na Manhattanu, te dovoljno
bočica parfema, losiona i tonika da zasjeni Goop.com.24
Bio je tamo čak i visoki prozor s pogledom na stražnje vrtove, u slučaju da želi provjeriti
bilo što pod prirodnim svjetlom. Ili da gleda cvijeće. Što god.
Lupkajući manikiranim noktima po kromiranom naslonu za ruke, okrenula je stolac bosim
stopalom. »Marls! Za pola sata idemo u vijećnicu. Daj! Nazovi je!«
»Da, gospoja«, uzbuđeno dovikne njezina služavka iz odaja.
Tammy je bila najbolja vizažistica u gradu i uvijek je davala prednost Gin nad ostalim
klijenticama, i to zbog nekoliko razloga: prvo, Gin nije štedjela na napojnicama; drugo, žena se
mogla hvaliti da šminka Gin; i treće, Gin je dopuštala Tammy da prisustvuje zabavama na
Easterlyju, i drugdje, kao da je bila prava uzvanica.
Dok je Gin čekala, pregledavala je svoju kolekciju šminke. Mnoštvo toga bilo je izloženo
na profesionalno postavljenoj vitrini. Ta izložba MAC-ovih sjenila i rumenila bila je dječje
igralište šarene nevolje; stolići s kotačićima puni tekućih pudera, maski za lice i kistova izgledali
su kao nešto za što ti treba doktorat da bi znao time baratati. Ispred nje, dvostruke kazališne
lampice spuštale su se s obiju strana zrcala, a nad glavom je bio stropni reflektor čije su se nijanse
mogle podešavati ovisno o tome želiš li bolje vidjeti crvenu, žutu ili plavu boju kose i šminke.
Točno iza njezinih leđa, s kromirane je vješalice visjela vjenčanica, takva kakva je bila, i
izgledala je jezivo jednostavna. Tek Armanijev kostim asimetrična ovratnika - i ta je stvar bila
bijela, jer da, bila je vražja mladenka.
Pod odijelom su bile složene sandale boje kože sa zatvorenim prstima Stewarta
Weitzmana.
 A na polici na izvlačenje, tamnoplava Tiffanyjeva kutija, čija su sva četiri ugla bila
ofucana, skrivala je masivan art deco broš koji je baka dobila na dar kad se udavala za E.
Curtiniousa Bradforda, davne 1926.
Dvojba je bila hoće li razdvojiti dvije polovice i pričvrstiti ih u stilu Bette Davis ili će ga
staviti na jednu stranu kao cjelovit komad nakita na onom dramatičnom ovratniku.
»Marls...«
U zrcalu je vidjela služavku koja se stvorila na pragu, trzajući se kao miš koji samo što
nije uletio u zamku, a u ruci joj je bio mobitel. »Ne dolazi.«
Gin se polako još više okrenula u stolcu. »Kako, molim?«
Marls podigne telefon kao da time nešto dokazuje. »Upravo sam s njom razgovarala.
Rekla je da... ne dolazi.«
»Je li rekla zašto točno?« Iako je, uz nalet hladnoće, Gin znala. »Koji je njezin razlog?«
»Nije rekla.« Ta mala kuja.
»Dobro, kvragu, sama ću se našminkati. Možeš ići.«
Gin se bacila na šminkanje poput profesionalke, hipotetski razgovor s Tammy raspalio ju
je dok je zamišljala kako joj govori da je - kako se ono kaže... neodgovorna - da, neodgovorna
kurvica prema kojoj Gin nije mogla biti bolja svih ovih godina... Sve one gala večere na koje ju je
Gin uvela... Ono jebeno krstarenje Mediteranom lani, kad je ta ženska za svoju jebenu luksuznu
kabinu trebala samo svakodnevno nabaciti malo maškare na Gin - e da, a što je s onim skijaškim
vikendima u Aspenu? I sad se ta žena nije pojavila...
Nakon trideset minuta jedva suvislog unutarnjeg monologa, Gin je uredila lice, navukla
ono odijelo i pričvrstila broš. Vodopad kose padao joj je preko ramena, a one sandale pružile su
joj taman potrebnu dodatnu visinu. Stol za šminkanje nije prošao ni blizu tako dobro kao što je
ona. Kistovi, bočice maškare i umjetne trepavice bili su razbacani posvuda. Olovke za oči rasute
kao štapići za »mikado«. Slomila je, k tome, jedan od pudera u kamenu, kolačić boje mesa
raspukao se i rasuo posvuda po stolu.
Marls će to počistiti.
Otišla je u spavaću sobu, podignula svijetlu, proštepanu Chanelovu torbicu s komode i
otvorila sobna vrata.
Richard je čekao u hodniku. »Kasniš šest minuta.«
»A ti znaš gledati na sat. Ma svaka čast.« Isturila je bradu pa promarširala pokraj njega, i
nije se iznenadila kad ju je zgrabio za ruku i povukao.
»Nemoj da te čekam.«
»Znaš, čula sam da postoje djelotvorni lijekovi za OKP25. Mogao bi pokušati s cijanidom,
na primjer, ili kukutom - mislim da je imamo na imanju? Rosalinda je prilično spremno riješila
taj misterij...«
Dvoja vrata niže, iz Laneovih je odaja izišla Lizzie. Žena je bila odjevena za posao, u
kratke kaki-hlačice i crnu polo-majicu s grbom
Easterlyja. Kose pričvršćene jednom od onih gumica, i bez trunke šminke, izgledala je
zavidno mladoliko.
»Dobro jutro«, rekla je kad im je prišla.
Oči su joj ostale usmjerene naprijed, kao da korača ulicama New Yorka, odlučna da ne
izaziva nevolju.
»Jesi li i dalje na plaći«, rekao je Richard, »ili ti ne ispisuje čekove sad kad mu više ne
donosiš samo cvijeće u sobu?«
Lizzie na to nije reagirala. »Gin, izgledaš prelijepo, kao i uvijek.«
I nastavi dalje.
 Kad se udaljila, Gin suzi pogled prema Richardu. »Da nisi s njom tako razgovarao.«
»Zašto? Nit’ je član obitelji nit’ osoblje. A s obzirom na vašu financijsku situaciju,
rezanje troškova je itekako prikladno.«
»O njoj nećemo raspravljati. Ostavi je na miru. A sad, obavimo to.«
 TRIDESET ŠEST

Dok je Lizzie silazila glavnim stubištem, vrtjela je glavom. Gin je... stala u njezinu
obranu. Tko bi pomislio da je to moguće? I ne, neće sad odjuriti u trgovački centar i objema im
nabaviti narukvicu s privjeskom »najbolje frendice«. Ali ona prilično otvorena podrška bila je
kudikamo podnošljivija od nadmenosti i sasvim otvorenog podsmjehivanja koje se događalo
prije.
Sišavši u predvorje, uputila se u stražnji dio kuće. Bilo je vrijeme da promijeni bukete - s
ovolikim mnoštvom kasnoproljetnog cvijeća, nije bilo troška cvjećara, a dok bude stvarala nešto
lijepo, osjećat će se kao da radi nešto korisno.
Pa makar ona bila jedina koja će to primijetiti. Ušavši u hodnik za osoblje, krenula je
prema bivšem Rosalindinu uredu i sobama gospodina Harrisa... Do kuhinje nije dospjela.
Pred batlerovim odajama bili su poredani kovčezi. Nekoliko fotografija i knjige u kutiji.
Vješalica na kotačiće na kojoj je visjela hrpa torbi za odijela.
Provirivši kroz otvorena vrata, namrštila se: »Gospodine Harris?«
Batler je izišao iz stražnje sobe. Čak i usred očigledne selidbe, bio je odjeven u jedno od
svojih odijela, kose brižljivo zalizane gelom, a svježe obrijano lice izgledalo je kao da je nanio
sloj šminke.
»Dobar dan«, odrezao je. »Nekamo idete?«
»Prihvatio sam drugi posao.«
»Molim?«
»Idem dalje. Pokupit će me za kojih dvadeset minuta.«
»Čekajte, i nećete odraditi otkazni rok?«
»Jutros nisam mogao unovčiti ček u banci. Vaš dečko, što li je već, i njegova obitelj
duguju mi dvije tisuće devetsto osamdeset sedam dolara i dvadeset dva centa. Vjerujem da je
kašnjenje uplate dovoljno opravdanje da se oglušim na klauzulu u mom ugovoru koja se odnosi
na otkazni rok.«
Lizzie zavrti glavom. »Ne možete samo tako otići.«
»Ne mogu? Savjetovao bih vam da slijedite moj primjer, ali čini se da težite većem
zbližavanju, a ne manjem, s ovom obitelji. No barem se može pretpostaviti da ste emotivno
vezani na primjerenoj razini. Inače bi vaša autodestrukcija bila smiješna.«
Kad se Lizzie okrenula, gospodin Harris reče: »Poručite Laneu da sam ostavio pismenu
ostavku na batlerovu stolu. I pokušajte se ne duriti, može?«
Tamo u hodniku Lizzie mu se nasmiješila kad je podignula njegovu kutiju sa stvarima »O,
ma ne durim se - ili kako ste već rekli. Pomoći ću vam da napustite kuću. I vrlo rado ću mu reći
gdje može pronaći vaše pismo. Nadam se da ste naveli i svoju novu adresu, ili barem telefonski
broj. Jer još uvijek ste na popisu charlemontske policije za istražne razgovore.«

Dobro, doći ću ja tebi, pomislio je Lane kad je zaustavio Porsche između otvorenih
vratnica na kapiji farme Samuela T.-ja. Cestica se nastavljala kroz aleju stabala koja su prije
sedamdeset pet godina zasadili Samuelovi djed i baka. Masivna debla grube kore podupirala su
široke grane sa spektakularnim zelenim lišćem što je bacalo pjegavu sjenu na svijetli šljunak
prilaza. Tamo u daljini, usred skladnih valovitih polja, seoska kuća Lodgeovih ni po čemu nije
bila seoska. Elegantna, savršenih dimenzija, i stara gotovo koliko i Easterly, ta kutija obložena
daskama imala je blago nakošen krov i trijem nad trijemovima koji je opasavao cijelu kuću.
Nakon što je Lane parkirao pokraj starog Jaguara, izišao je i otišao do ulaznih vrata, koja
su pak bila širom otvorena. Pokucavši na zaštitnu mrežicu, doviknuo je: »Samuele T.?«
U kući je bilo mračno, i kad je sam ušao, svidio mu se miris tog mjesta. Limun. Staro
drvo. Nešto slatko kao domaća svježa peciva s cimetom koje je netko ispekao u kuhinji.
»Samuele T.?«
Nekakvo komešanje privuče mu pažnju pa je prateći zvuk ušao u knjižnicu...
»Uh, sranje!«
Izvevši hitri okret od vrata, odvratio je pogled od prizora itekako nage žene koja je
objahala Samuela T.-ja na kauču.
»Kucao sam«, doviknuo je Lane.
»Sve u redu, stari.«
Samuel T. nije se doimao nimalo smeten, a i plavuša je bila u istom taboru: koliko je Lane
mogao uhvatiti samim krajičkom oka, nije se gnjavila ni odjenuti. Doduše, možda joj je odjeća
bila u nekom drugom dijelu kuće. Vani na travnjaku. Visi s drveća.
»Čekaj me gore«, zapovjedio je Samuel T.
Žena je nešto promrsila, a zatim se čuo poljubac. Tada manekenka - jer je tako dobro
izgledala i bila toliko visoka - odšeta u jednoj od Samuelovih poslovnih košulja.
»Bok«, rekla je glasom koji je bio poput viskija, gladak i vjerojatno zamaman većini
muškaraca.
»Aha, zbogom«, rekao je Lane ne gledajući je, te ušao kako bi se pridružio svom
prijatelju.
Samuel T. preklopio je crni svileni haljetak i uspravio se omamljena izraza na licu. Kad je
protrljao razbarušenu kosu i zijevnuo, pogledao je vani. »Znači, jutro je. Kamo je noć nestala?«
»Na ljestvici od jedan do deset, gdje je jedan nedjeljna misa, a deset zadnji tulum na
kojem si bio, koliko si trenutačno pijan?«
»Zapravo, obično bih bio pijan i na nedjeljnim misama. Ali neka bude šest. Osim ako se
ne moram podvrgnuti alkotestu. Onda možda sedam.«
Lane je sjeo i podignuo s poda praznu bocu Bradford Family Reservea. »Barem piješ
dobru cugu i odan si.«
»Uvijek. A sad, što mogu učiniti za tebe? I imaj na umu da sam prekoračio pravnički
limit, pa te lijepo molim da tvoj zahtjev ne bude pretežak.«
Valjajući bocu među rukama, Lane se zavalio u naslonjaču. »Detektiv Merrimack pojavio
se rano ujutro. Odmah sam te nazvao.«
»Oprosti.« Samuel pokaže na strop. »Mislim da sam tada bio s njezinom sestrom...«
Lane zakoluta očima, ali nije ga osuđivao. I sam je prošao tu kurvanjsku fazu u životu, a
iako se tada činilo zabavno... ni za što ne bi mijenjao ovo što sad ima s Lizzie.
»Žele pristup nadzornim snimkama s imanja.«
»Ne čudi me.« Samuel T. protrlja kratku bradu na čeljusti. »Jesi li im dopustio? Gdje je
kontrolna prostorija, uostalom?«
»Postoje dvije. Nadzorna soba je u hodniku za osoblje na Easterlyju, a najvažniji podaci
su u poslovnom centru. I ne, nisam. Rekao sam im neka donesu sudski nalog.«
Samuel T. se odjednom činio mrtav-trijezan. »Imaš li određen razlog? I volio bih te
podsjetiti da sam tvoj odvjetnik. Možda to tehnički jest za tvoj razvod, ali, osim ako aktivno ne
planiraš počiniti zločin, ne mogu me pozvati da svjedočim protiv tebe, zato molim te, budi
otvoren.«
 Lane se usredotoči na etiketu boce burbona, prateći prstom slavni crtež pročelja
Easterlyja.
»Lane, što je na snimkama?«
»Ne znam.«
»A od čega strepiš?«
»Da će vidjeti mog brata. Možda još nekoga. Kako ubija mog oca.«
Samuel T. samo jednom trepne. Što je bio znak da i sam isto misli. Ili je možda upućivao
na razinu alkohola u njegovoj krvi. »Jesi li o tome razgovarao s Edwardom?«
»Nisam.« Lane zavrti glavom. »Trenutačno se pretvaram da sam samo paranoičan.«
»Kako ti ide?«
»Skroz dobro.« Lane opsuje. »Onda, mogu li ih kako odbiti?«
»Nema dvojbe da će se vratiti sa sudskim nalogom.« Samuel T. slegne ramenima. »Imaju
osnovanu sumnju s obzirom na ono što ste pronašli u zemlji. Da si ih želio držati podalje, moj bi
ti savjet već tada bio da ih ne zoveš.«
»Ometanje pravde, odvjetnice? I vjeruj mi, nemoj misliti da nisam poželio to zatajiti. Ej, a
pazi ovo. Otkrili su da mi je otac bio u terminainom stadiju raka pluća. Ionako je trebao umrijeti -
što je samo jedan od razloga da se podrži teorija o samoubojstvu. Uz uvjet da se zaboravi na onaj
dio njega koji je zakopan pod majčinim prozorom.«
Lagano tapkanje seksi bosih stopala bivalo je sve glasnije, a onda je prestalo na pragu
prostorije.
Ali Samuel T. je zavrtio glavom prema još jednoj ženi. »Nisam gotov.«
»O, moj Bože«, nato će ova. »Ma je li to...«
»Moj prijatelj? Da, jest. Sad te molim da nas ispričaš.« Kad je dama isparila, Lane je
rekao: »Koliko ih je u kući?«
»Pet? Možda šest? Bila je ta neka stvar s navijačicama dolje u gradu, u Kongresnom
centru Kentuckyja. Sve su trenerice, ne brini.«
»Samo ti, Samuele T.«
»Nije istina. I sam si imao svoje trenutke.«
»Onda, kako ide samoiscjeljenje? Uspijevaš li zaboraviti na ono što ti moja sestra
trenutačno radi?«
Odvjetnik odvrati pogled. Brzo.
Kako nije uslijedio odgovor, Lane je opsovao. »Nisam mislio biti šupak, kunem se. Samo
sam razgovarao.«
»Znam.« Onaj se pogled vrati natrag. »Zar se zaista udaje za njega? Čekaj, nije li to
pjesma? Zar će zaista s njime izićiiiii...«26
»Da, upravo su dolje u vijećnici.«
»Onda je gotovo«, odsutno je rekao Samuel T.
»Znaš kakva je Gin. Njezina inačica braka bit će okretna vrata, i ne zato što ide u šoping.
Doduše, s obzirom na Richardovu lovu, ići će i u šoping.«
Samuel T. je kimnuo. »Da. Živa istina.«
»Ali, čovječe, kako se samo svađaju.«
»Oprosti?«
»Njih dvoje, neprestano. Čuju se kroz zidove, a Easterly je građen đa traje, ako kužiš što
ti želim reći.«
Samuel T. se namrštio. Nakon jednog trena, reče: »Znaš koji je pravi problem s tvojom
sestrom?«
»Ima ih više. Bi li mi dao kakvu uputu na koji sektor njezina života točno misliš?«
 »Problem s tvojom sestrom je...« Samuel T. je kucnuo po sljepoočnici. »Ma koliko imala
mana, nitko se ne može s njome mjeriti.«
Tako i ja mislim za moju Lizzie, pomislio je Lane.
U redu, samo što Lizzie nema mane.
»Samuele«, tužno je šapnuo.
»O, čujem sažaljenje u tvome glasu.«
»Gin je težak slučaj.«
»Kao što sam i ja, dragi moj prijatelju. Kao što sam i ja.« Odvjetnik se nagnuo naprijed.
»A ovu ćemo našu malu razmjenu«, Samuel T. pokaže između njih dvojice, »pripisati mom
pijanstvu. Spomeneš li to ikad, zanijekat ću. Usto, možda se neću ni sjećati da smo uopće o tome
i razgovarali. Što će biti blagoslov.«
»Bogme, opako za šesticu na ljestvici pijanstva.«
»Možda podcjenjujem stvari.« Nato Samuel T. posegne prema stoliću i natoči još malo
burbona u čašu. »Vratimo se temi nadzornih kamera. Ući će u sustav i vidjeti što tamo ima,
štoviše, primijetit će ako bilo što nedostaje ili je izmijenjeno. Savjetujem ti da ne pokušavaš
muljati ni s jednom od snimaka.«
»Pa ipak si mi rekao da sam trebao šutjeti za ono što je bilo u onoj lijehi bršljana?«
»Ali razlika je u tome da ne bi ni znali da ih nisi tada nazvao. Pokušaš li bilo što montitati
na onim snimkama, ili ih zamračiti, izmijeniti ili izbrisati, oni će to uočiti. Jedno je pretvarati se
da nešto nikad nije pronađeno, a sasvim drugo pokušati preveslati njihove informatičare kad si
amater, a oni imaju odred štrebera koji su u slobodno vrijeme pripadnici Anonymousa.«
Lane ustane i priđe prozoru. Staklo u okvirima bilo je isto kao i ono na Easterlyju,
prelijepo imanje iza njih valovito i istočkano zahvaljujući mjehurićima na antiknim plohama.
»Znaš«, rekao je, »kad je Edward bio dolje u Južnoj Americi, u rukama onih ološa?
Nisam spavao tjedan dana. Bilo je to razdoblje između zahtjeva za otkupninu i trenutka kad je
najzad oslobođen i prevezen u Sjedinjene Države.« Uspomene iz prošlosti postale su poput ploha
staroga stakla, zamutivši ono što je bilo pred njime. »Dok smo odrastali u onoj kući, Edward nas
je štitio od oca. Edward je uvijek bio glavni. Uvijek je znao što učiniti. Da sam ja bio otet tamo
dolje? Došao bi i spasio me, samo da su uloge bile zamijenjene. Doletio bi dolje u tu džunglu i
mačetom si krčio put da je trebalo.«
»Tvoj je brat bio - jest, oprosti - tvoj je brat pun vrlina.«
»Nisam mogao spavati jer nisam mogao učiniti isto za njega. I to me je živa pojelo.«
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je Samuel T. progovorio.
»Ne možeš ga sad spasiti, Lane. Ako je učinio ono što misliš... i postoji snimka koja to
dokazuje? Nećeš ga moći spasiti.«
Lane se okrenuo i opsovao. »Moj otac je to zaslužio, okej? Moj je jebeni otac zaslužio sve
što ga je snašlo. Još je davno trebao biti bačen s jebenog mosta.«
Samuel T. podigne dlanove. »Nemoj misliti da ni meni to nije palo na um. I da, tvoj brat
je imao sve pravo ovoga svijeta - u scenariju Igre prijestolja. Kazneni zakon Kentuckyja ponešto
je drukčiji, međutim, i odnijet će pobjedu u vašem slučaju. Samoobrana se računa jedino ako u
tom trenutku imaš nož pod grlom ili pištolj uperen u glavu.«
»Da sam barem ja pronašao onaj jebeni prst. Samo bih tu vražju stvar ponovno zatrpao
zemljom.«
Ali nije mogao dovesti Lizzie i Gretu u situaciju da lažu vlastima. Naročito kad je Richard
Pford izišao iz kuće s Gin. Taj bi gad iskoristio i vlastitu majku ako bi time nešto postigao.
»Znaš...« Lice Samuela T.-ja poprimi filozofski izraz. »Tvoj je brat zapravo trebao
pozvati oca na Red &Black. A onda ga upucati čim ovaj prijeđe prag.«
 »Molim?«
»Tako se ljudi rješavaju ovdje u Kentuckyju. Imamo zakon o ometanju posjeda, koji kaže
da imaš pravo braniti svoje vlasništvo ako je netko bez tvog dopuštenja stupio na imanje, prijetio
taj oružjem ili ne. Uz samo dva uvjeta. Moraš ga ubiti. I taj ne smije biti okrenut prema izlazu niti
pokušavati stići do izlaza.« Samuel T. zamahne prstenjakom. »Tako se to radi. Sve dok nitko
drugi ne bi znao da je tvoj otac bio pozvan tamo na sastanak? Edward bi se s time mogao izvući.«
Dok je Lane zurio u svog odvjetnika, ovaj je zamahnuo rukom kao da raščišćava zrak od
riječi koje je netom izgovorio. »Ali ne zagovaram takav smjer djelovanja, dakako. I pijan sam,
kao što ti je poznato.«
Nakon jednog trenutka, Lane je promrsio: »Podsjeti me da ne dolazim ovamo bez
pismene pozivnice, odvjetniče.«
 TRIDESET SEDAM

Na stražnjem sjedištu Phantom Dropheada, kojem je krov bio podignut zbog njezine
frizure, Gin je sjedila pokraj svoga budućeg supruga i gledala kroz prozor. Rijeka je bila
blatnjava i nabujala nakon oluja jučer popodne i tijekom noći, razina vode toliko se podignula da
je izgledalo kao da pokušava progutati dijelove Indiane.
Središte grada bilo je tamo naprijed, neboderi su svjetlucali na suncu, asfaltne ogrlice
autoceste kružile su oko njihovih čeličnih i staklenih vratova. Na putu su im se ispriječili
građevinski radovi, vozač njezina oca svako toliko stiskao je kočnicu, ali zastoj im neće oduzeti
previše vremena.
Kad su se približili mostu Big Five, zagledala se u njegovih pet lukova, na čeličnu užad
koja je pridržavala asfalt nad vodom... i sjetila se svađe između nje i oca zbog udaje za Richarda.
Bila je to odbila - da bi vrlo brzo doznala kako je financijski odsječena, nasukana na pustom
otoku besparice.
Pa je popustila.
I tako je završila ovdje.
Sklopivši oči, zamislila je Samuela T.-ja, tamo uz bazen tijekom posjeta žalovanja na
kojem je bilo tako malo posjetitelja. »Potpiši ovo, može?«
Podignuvši vjeđe, letimice pogleda na drugi kraj bež kožnog sjedišta. Richard je ispružio
kojih dvadeset stranica nekakvog dokumenta zajedno s jednim od njegovih crnih nalivpera
Montblanc sa zlatnim monogramom.
»Molim?«
»To je predbračni ugovor.« Gurne oboje prema njoj. »Potpiši ga.«
Gin se nasmije i pogleda vozača. Muškarac u odori s onom veselom kapicom prisustvovat
će vrhunskoj predstavi. »Neću učiniti ništa slično.«
»Da, hoćeš«, rekao je Richard.
Ponovno se zagledavši kroz prozor, slegnula je ramenima. »Onda okreni automobil. Sve
otkaži. Učini što ti drago, ali ne kanim se odreći svojih prava kao tvoja supruga.«
»Smijem li te podsjetiti na pomoć u distribuciji koju ću omogućiti tvojoj tvrtki? S
obzirom na to u kakvoj ste gabuli, trebat će vam ti povoljni ugovori. Koji mogu odmah nestati
ako to poželim.«
»S obzirom na to u kakvoj smo gabuli, možda iduće godine više i ne bude tvrtke Bradford
Bourbon. Stoga mi je tvoj osobni imetak bolji ulog.«
Na ovo se lecnuo, njegov tanki vrat izvio se tako da ju je podsjetio na konja koji krepava
od gladi. »Zar nemaš nimalo srama?«
»Uopće.«
»Virginia Elizabeth...«
»Čak me ni otac nikad nije tako zvao.« Pokraj njih je, zaustavnim trakom, projurio
Porsche, i kad je protutnjao mimo svih onih zaustavljenih automobila, shvatila je da je to bio
njezin brat. »Doduše, i da jest, ne bi mi to bilo nimalo uvjerljivo.«
»Ovoj je standardni predložak, znaš. A ako ti nije poznat taj izraz, to znači da je vrlo
jednostavan. Zadržavaš sve što je tvoje u trenutku sklapanja braka. Ja zadržavam sve što je moje.
I to se dvoje nikad neće susresti ni miješati.«
 »Jednostavan, zbilja? Je li zato opsežan kao Rat i mir?« Ovlaš ga pogleda. »A ako je tako
jednostavan, zašto mi nisi pružio priliku da ga najprije pročitam i pregledam s odvjetnikom?«
Kao, na primjer, sa Samuelom T.-jem. Iako je mogla naslutiti kako bi to prošlo.
»Ne trebaš se mučiti pravničkim žargonom.«
»Je li? Možda bi ti bilo zanimljivo doznati da sam već proučila obiteljski zakon, i želiš li
znati što sam sve naučila?«
»Gin, ozbiljno...«
»Naučila sam da ću ti biti jako vjerna.« Kad se ponovno lecnuo, promrmljala je: »Znaš,
tvoja iznenađenost bi me trebala zaista uvrijediti. Ali prije nego što se ushitiš pomišlju da ću te na
nekakav način poštovati, naučila sam da se, iako se u Kentackyju primjenjuje zakon o raskidu
braka bez utvrđivanja krivnje27, dokaz o preljubu može iskoristiti tako da se smanji alimentacija.
Zato, ona dva pilota s kojima sam se pojebala prije koju večer bili su moj posljednji preljubnički
pohod. Bit ću ti časna supruga i čak te potičem da me pratiš i fotografiraš. Ozvuči mi spavaću
sobu, automobile, ormar, donje rublje. Neću ti pružiti priliku da bilo što pronađeš.«
Nagnula se naprijed. »Što kažeš na ovaj pravnički žargon? A nećeš okrenuti ovaj
automobil jer evo ti istine - neću ga potpisati, a svejedno ćemo se vjenčati. Nisi ništa stvorio u
cijelom svom životu. Ništa nisi sam postigao. Nitko te ne poštuje zbog tvojih dostignuća, nego
samo zbog naslijeđa. Oženit ćeš se mnome jer ćeš moći dolaziti uzdignute glave na koktel-zabave
i gala večere. Na kraju krajeva, još uvijek si onaj klinac kojeg nitko nije želio u svom timu u
osnovnoj, ali možeš biti onaj koji će ukrotiti veliku Gin Baldwine. I to će biti blagotvornije za
tvoj ego od bilo čega što bih ti ikad mogla uzeti s bankovnog računa.« Sladunjavo se nasmiješila.
»Tako da možeš uzeti taj svoj predložak od pet kilograma i njime obrisati guzicu, dragi.«
Dok su mu oči bljeskale čistom ubojitošću, vratila se svom proučavanju rijeke Ohio.
Znala je prokleto dobro što joj slijedi kad se on kasnije večeras vrati kući s posla, ali na izvjestan
način, jedva je čekala borbu.
Uostalom, bila je u pravu.
»Da, i još nešto treba uzeti u obzir«, promrsila je čuvši kako se papiri vraćaju u aktovku.
»Obiteljsko nasilje neće zvučati lijepo tijekom brakorazvodnog postupka, ništa više nego
kurvarluk. Znaš, s obzirom na sve, čudno je da se nas dvoje bolje ne slažemo.«

Lane je jurcao prolazeći kolonu vozila koja je stvorila čep na petlji u smjeru grada. U
jednom je trenutku bio siguran da je krajičkom oka opazio obiteljski Drophead.
Nema dvojbe da su to bili Gin i Richard na »bračnom expressu«. Luda je što se udaje za
tu budalu, ali neka je sa srećom onome tko je pokuša od bilo čega odgovoriti. Pokušate li njegovu
sestru upozoriti da je nešto loša ideja, njoj će to biti samo još privlačnije. Uostalom, kao i uvijek,
imao je važnijih stvari na pameti.
Garaža koju je tražio bila je na uglu ulica Muhameda Alija i Druge, i ukopao je 911-icu
na prvo mjesto koje s obiju strana nije bilo stiješnjeno terencima jer ih idioti od vlasnika nisu
znali parkirati.
Smiješno, obično je i sam posezao za »obrambenim« parkingom jer je iz principa želio
sačuvati boju na autu. Sad? Nije želio platiti popravke nikakvih ogrebotina ni udubljenja. Ni
podnositi zahtjeve za odštetu koji bi mu mogli povećati premiju police osiguranja.
A kad smo kod osiguranja...
Tijekom noći, kad nije mogao zaspati, sišao je i otišao do poslovnog centra gdje je pustio
da mu prsti prošeću kroz arhivu. A tamo, ugniježđena među ugovorima o radu viših
rukovoditelja, koje je redom izvukao, te originalnih korporacijskih pravilnika, koje je redom
iščitao, zajedno s naknadnim izmjenama i dopunama, baš kao i strogo čuvanim spisom Odjela za
ljudske potencijale u kojem je pronašao neke šokantne podatke - bila je korporacijska polica
očeva životnog osiguranja.
Nakon što ju je triput pročitao, nazvao je ured u kojem je polica sklopljena te dogovorio
ovaj sretni sastančić.
Neke stvari valja osobno obaviti.
Osiguravajuća kuća Englishman, Battle &Castelson bila je smještena na trideset drugom
katu Nacionalne zgrade u Charlemontu, i kad je izišao iz dizala na toj visini, shvatio je kako na
jedan sasvim drukčiji način uživa u pogledu.
Jer sad je znao kako izgleda slobodan pad.
Deset minuta poslije našao se u konferencijskoj dvorani s Coca-Colom, čekajući...
»Oprosti na čekanju.« Robert Englishman, prvi iz naziva tvrtke, ušao je s notesom,
osmijehom i daškom profesionalizma. »Jutros je ludnica.«
Ma što mi kažeš, pomislio je Lane.
Rukovanje. A onda malo razgovora - varijanta izražavanja sućuti i razmjene novosti. Lane
nije toliko dobro poznavao Englishmana, ali bili su vršnjaci, i Laneu se svidio svaki put kad bi
nabasali jedan na drugoga na društvenim događanjima. Robert je bio tip koji je nosio golferske
hlačice s prišivcima u obliku kitova i ružičasta ljetna odijela na Derby, i savršeno uglačana
mornarskoplava odijela s kravatom na posao - i, ma što imao na sebi, uvijek je izgledao kao da će
svaki čas odjuriti na gliseru iz tridesetih. Na zabavu kamo će svratiti i Hemingway, a na kojoj se
Fitzgerald opijao u kutu sa Zeldom.
Bio je spoj tradicije i modernog, WASP-ovac lišen prezira i predrasuda, klasične ljepote
poput modela s reklame za Polo Ralpha Laurena, pa ipak prizeman poput tate iz humoristične
serije.
Kad su zamrli ljubazni uvodni pozdravi, Lane je gurnuo u stranu čašu s pjenušavom
tekućinom pa izvukao presavijene dokumente iz unutrašnjeg džepa svoga lanenog sakoa. »Mislio
sam da bih trebao svratiti ovamo i o ovome porazgovarati.«
Robert je uzeo dokumente. »Koja je ovo polica?«
»Očeva, preko tvrtke Bradford Bourbon. Ja sam nasljednik, zajedno s bratom i sestrom.«
Namrštivši se, tip je stao proučavati uvjete.
»Nasuprot medijskim izvješćima«, uskočio je Lane, »vjerujemo da bi mogao biti ubijen.
Znam za postojanje klauzule koja isključuje isplatu osiguravatelja u slučaju samoubojstva, ali
koliko sam shvatio, uz uvjet da nitko od nasljednika nije...«
»Jako mi je žao, Lane.« Robert je zaklopio dokument i spustio na nj ruku. »Ali ova polica
otkazana je prije šest mjeseci zbog neplaćanja. Više puta smo pokušali stupiti u kontakt s tvojim
ocem, ali nikad nam nije uzvratio na pozive ni odgovorio na upite. MassMutual28 je otkazao - a
bilo je to životno osiguranje preko tvrtke. Dionice nisu bile uključene.«
Kad se Laneov telefon oglasio, pomislio je, kvragu, odleti i tih sedamdeset pet milijuna
kroz prozor.
»Možemo li ti još nekako pomoći?«
»Postoje li neke druge police? Osobne, možda? Ovo sam pronašao samo zato što sam
pregledavao korporacijske dokumente. Moj otac je bio prilično tajnovit kad su bile u pitanju
njegove stvari.«
Osobne i poslovne.
»Postoje dvije osobne police, jedna je bila životno osiguranje, puno manja od ove«,
Robert je opet kucnuo po dokumentu, »ali nije ju obnovio kad je za to došlo vrijeme, prije
nekoliko mjeseci.«
Dakako, pomislio je Lane. Jer ne bi prošao liječnički pregled, i to je znao.
 »A druga?« potaknuo ga je.
Robert je pročistio grlo. »Pa, druga je bila sklopljena u korist treće osobe, a ta treća osoba
već nam se obratila. Bojim se da ti ne smijem odati identitet ni bilo koju drugu informaciju o
polici jer nisi uključen.«
Laneov telefon ponovno zazvoni, i u djeliću sekunde, poželio je baciti tu stvar u stakleni
zid preko puta stola.
»Potpuno razumijem«, rekao je kad je uzeo dokument, ponovno ga presavivši i vrativši u
unutarnji džep. »Hvala ti na vremenu.«
»Stvarno bih volio da sam mogao više pomoći«, Robert se osovio na noge. »Kunem se,
pokušao sam uvjeriti tvog oca da djeluje, ali jednostavno nije želio, lako je znao da bi to koristilo
obitelji.«
Priča njegova života.
O, oče, pomislio je Lane. Da nisi već mrtav...
 TRIDESET OSAM

Dok je Lane dolje u centru provjeravao stanje s policom osiguranja, nastojeći se domoći
nekakvog novca, Jeff je tamo pred Easterlyjem čekao njegov, nadao se, trijumfalan povratak, sa
suncem na licu, dok su kamene stube pod stražnjicom sasvim dobro poslužile kao grijači dupeta.
Taman kad je počeo misliti o značajkama Coppertonea, čuo je Porscheov motor u podnožju brda.
Koji trenutak poslije, Lane se zaustavio i izišao.
Jeff se nije gnjavio ni pitati. Mogao je pročitati ono lice. »Dakle, pušiona.«
»Ništa.«
»Dovraga.« Jeff je ustao i otresao hlače na stražnjici. »Čuj, moramo razgovarati.«
»Bi li mi dao jedan trenutak?« Kad je Jeff kimnuo, tip je rekao: »Pričekaj ovdje. Vraćam
se odmah.«
Minutu i pol poslije, Lane se ponovno pojavio iz palače. »Dođi sa mnom.«
Jeff se namrštio. »Je li to čekić?«
»Aha. I čavao.«
»Nešto ćeš popravljati? Nemoj se ljutiti, ali nisi mi baš tip majstora. Znam to. Nisam ni ja,
ali isto tako sam živio s tobom, koliko ono?«
Lane se vratio do svog automobila i nagnuo nad suvozačevim vratima. Otvorivši
pretinac...
»Čekaj, je li to pištolj?« upitao je Jeff. »Aha. Čovječe, baš imaš oko. Dođi.«
»Kamo ćemo? I hoću li moći samostalno hodati nakon ovoga?«
Lane se uputio preko dvorišta, ali ne u smjeru koji bi imao smisla. Osim ako ne ideš u
šumu. Da ubiješ bivšeg cimera.
»Lane, nešto sam te pitao.« Ali Jeff je krenuo za njime prije nego što je dobio odgovor.
»Lane.«
»Naravno da ćeš hodati.«
»Zaista nemam volje biti tvoj Big Pussy.«29
»Ni ja.«
Kad je Lane razmaknuo granje i nastavio dalje, zalazeći dublje među javore i hrastove,
Jeff je ostao uz tipa jer ga je samo zanimalo koji kurac ovaj radi.
Nakon kojih pedeset metara, Lane se napokon zaustavio i ogledao oko sebe. »Ovo će biti
u redu.«
»Ako mi se sad okreneš i kažeš da počnem vlastitim rukama kopati svoj grob, onda je
naša veza stvarno gotova.«
Ali Lane je samo prišao usahlom stablu, njegove kosturske grančice i djelomično šuplje
deblo bili su u kontrastu sa svim onim okolnim zelenilom. Ubacivši pištolj u vanjski džep
lanenog sakoa, uzeo je svežanj papira... i zakucao ih u trulu koru.
Onda je otišao do mjesta gdje je stajao Jeff, stavio dva prsta u usta i zazviždao toliko
prodorno da ga je čula i Jeffova šukunbaba u grobu. Tamo u New Jerseyju.
»Fore!«30 tip je uzviknuo.
»Zar se to ne kaže u golfu...«
Bum! Bum! Bum!
Lane je bio izvrstan strijelac, meci su rasturili papire u vihor bijelih komadića koji su
padali na trulo lišće i jarkozeleno grmlje.
Kad je ona cijev pištolja najzad bila spuštena, Jeff ga pogleda. »Čovječe, vi luđaci s Juga i
vaš NRA.31 Samo me zanima, što je to bilo?«
»Očevo životno osiguranje preko tvrtke s premijom od sedamdeset pet milijuna kod
MassMutuala. Ispostavilo se da nije plaćao premiju pa je sve propalo.«
»Okej. Dobro da znam. Za tvoju informaciju, većina bi ljudi to samo bacila. Samo
kažem.«
»Aha, ali ovo mi je pružilo kudikamo veće zadovoljstvo, a već mi je navrh glave loših
vijesti.« Lane se okrenuo. »Onda, nešto mi želiš reći?«
»Imaš li još metaka u toj stvari?«
»Ne. Ispraznio sam spremnik.«
Lane tada izvede neke šminkerske pokrete s pištoljem i pokaže mu ono što se izvlačilo a
što je naizgled bilo, aha, prazno. Doduše, Jeff ne bi skužio i da nije.
»Onda?« potakne ga Lane.
»Odlučio sam prihvatiti tvoju ponudicu za posao, John Wayne.«

Kad je njegov bivši cimer s faksa izrekao čarobne riječi, Laneov osjećaj olakšanja bio je
toliko snažan da je sklopio oči i klonuo. »Hvala ti, dragi Isuse...«
»I pronašao sam dva i pol milijuna dolara...«
Lane posegne i ščepa svoga starog prijatelja povukavši ga u čvrst zagrljaj. Zatim ga gurne
unatrag. »Znao sam da moraju doći i dobre vijesti, samo budem li dovoljno dugo čekao. Znao
sam.«
»Pa, nemoj se pretjerano uzbuđivati.« Jeff je zakoračio unatrag. »Postoje uvjeti.«
»Samo pucaj. Što bilo da bilo.«
»Broj jedan, namjestio sam curenje informacija.«
Lane trepne. »Što?«
»Ujutro ćeš u novinama pročitati da je ono što je izgledalo kao nezakonito
preusmjeravanje sredstava zapravo dio novih ulaganja koja je odobrio glavni izvršni direktor,
William Baldwine. Projekt je podbacio, ali loše poslovne odluke nisu nezakonite u privatnim
korporacijama.«
Lane je nekoliko puta prevrtio te riječi u glavi samo kako bi bio siguran da ih je dobro
shvatio. »Kako si to uspio?«
Jeff provjeri sat. »Ako stvarno želiš znati, nabavi mi auto u pet popodne. Ali ne tvoju
vrstu auta - ništa posebno. Pokazat ću ti.«
»Dogovoreno. Čovječe...«
»I odlučio sam da želim uložiti u tvoju kompanijicu za proizvodnju burbona.« Tip slegne
ramenima. »Dođe li do istrage federalaca, sa svim onim negativnim napisima u novinama?
Usporit će prodaju u ovoj eri Facebooka i Twittera, gdje svi moraliziraju i osuđuju sve i svakoga.
A ono što mi treba, ako želim okrenuti posao naglavce, jest vrijeme. I u pravu si. Članovi tvoje
obitelji su jedini dioničari. Ako je tvrtka u dugovima, bankrotira ili propadne? Vaš otac je sjebao
samo vas i nikoga drugog.«
»Tako mi je drago što isto razmišljamo. Ali što je s dva i pol milijuna dolara za članove
upravnog odbora?«
Jeff uvuče ruku u džep i izvuče mali presavijeni ček. »Evo ih.«
Lane uzme tu stvar i rastvori je. Pogleda svog prijatelja. »Ovo je tvoj račun.«
»Rekao sam ti, ulažem u tvoj posao. To su živa sredstva, i naslovio sam ga direktno na
tebe, tako da zasad možeš ovaj mali poticaj izostaviti iz korporacijskih knjiga. Isplati ih
privatno.«
»Ne znam kako bih ti na ovome zahvalio.«
»Čekaj samo. Brzo će i taj dio. Dovršio sam analizu i obračunao sav novac - i ukupni
iznos koji je preusmjeren, uključujući i onu pozajmicu od Prospect Trusta na vaš osobni kućanski
račun, jest stotinu sedamdeset tri milijuna osamsto sedamdeset devet tisuća i petsto jedanaest
dolara. I osamdeset dva centa. Osamdeset dva centa su najveći šok, dakako.«
Sranje. I sve to pribrojimo stotini milijuna povučenih iz majčine zaklade.
Magnituda svega toga bila je toliko razorna da je Lane osjetio udar, iako su gubici bili tek
psihički koncept. Ali barem su došli do dna. »Nadao sam se... no, što je, tu je.«
»Spreman sam stati na čelo tvrtke, privremeno, i sve dovesti u red. Želim se riješiti viših
upravitelja, svih odreda...«
»Sinoć sam iščitao njihove ugovore o radu. I u baš svakom postoji rupa. Tako da ih
možemo otpustiti jer nisu uočili nezakonit prijenos sredstava, što i jest slučaj, a čak i da novinari
napisu da je nešto drugo posrijedi, ovi im neće imati što reći. Osim ako ne žele da ih se gadno
opali po prstima, a takvo što neće htjeti. Ti gadovi će tražiti posao, a nitko ne zapošljava
cinkaroše.«
»Mogli bi anonimno odati informacije.«
»Doznao bih to. Kunem se.«
Jeff kratko kimne. »Pošteno. Moj cilj je da vlak i dalje ne kasni, da novac i dalje pristiže,
te vratiti brod na pravi kurs. jer u ovom trenutku, s obzirom na siguran pad morala, isto ti je kao
da je tvrtka u procesu neprijateljskog preuzimanja.32 I nemamo prostora za zastoje u isporuci,
naplati, obradi narudžbi proizvoda. Zaposlenicima će trebati motivacija.«
»Amen.«
Lane se okrene i stane hodati kroz šumu prema kući. »Kamo ćeš?« dovikne Jeff za njime.
»Natrag u auto.« Lane nastavi dalje, donekle na iglama zbog paranoje da će se Jeff
predomisliti. »Ti i ja iz ovih stopa idemo u sjedište...«
»A zauzvrat, želim godišnju plaću u iznosu od dva i pol milijuna dolara - i jedan posto od
cijele tvrtke.«
Riječi su izgovorene kao da su bombe bačene, ali Lane je samo rukom zasjekao zrak,
nastavivši marširati kroz šumu.
»Dogovoreno«, dobacio je preko ramena.
Jeff je zgrabio Laneovu ruku i okrenuo ga prema sebi. »Jesi li čuo što sam rekao? Jedan
posto tvrtke?«
»Jesi li ti čuo što sam ja rekao? Dogovoreno.«
Jeff je zatresao glavom i gurnuo naočale više uz nos. »Lane. Tvoja tvrtka, čak i u teškim
problemima, vjerojatno bi se mogla prodati za tri do četiri milijarde dolara. Tražim trideset do
četrdeset milijuna dolara, ovisno o procjeni. Za početno ulaganje od dva i pol milijuna dolara.«
»Jeffe.« Oponašao je onaj prodoran ton. »Tvoj novac je sve što imam u ovoj rupetini
dugova, i ne znam kako upravljati tvrtkom. Želiš jedan posto da bi bio privremeni glavni izvršni
direktor? Može. Super. Kako god jebeno želiš.«
Kad je Lane počeo ponovno hodati, Jeff ga sustigne. »Znaš, da sam znao da ćeš biti tako
mekan, bio bih tražio tri posto.«
»A ja bih ti platio pet.«
»Je li ovo scena iz Zgodne žene?«
»Ne želim tako misliti, ako nemaš ništa protiv. Maltretiranje na poslu. Mogao bi me tužiti.
O, i još je nešto na tvojoj strani.« Izišli su iz šume na pokošeni travnjak. »Naložit ću upravnom
odboru da me proglase predsjednikom. Tako ćemo obojica lakše obaviti posao.«
 »Svida mi se tvoj stil, Bradforde.« Jeff kimne na pištolj. »Ali mislim da bismo to trebali
ostaviti u pretincu. Kao tvoj novi glavni izvršni direktor, volio bih sjesti na čelo u miroljubivom
tonu, ako nemaš ništa protiv. Drugi amandman je sjajan i sve skupa, ali postoje određene
temeljne upravljačke tehnike koje bih najprije volio isprobati.«
»Nema frke, šefe. Uopće.«
 TRIDESET DEVET

Uz uzdah olakšanja, Lizzie je hladnom vodom isplahnula svoje vruće lice. Bilo joj je cako
drago što se maknula sa sunca, gore u odaje koje je dijelila s Laneom, suh zrak iz klima-uređaja
posušio je znoj s njezina pregrijana tijela. Bio je ovo naporan radni dan u vrtovima, ona i Greta
okomile su se na lijehe oko bazena. Njihov žar bio je u konačnici beskoristan, osim ako se nije
odnosio na trijebljenje korova. Nijedna nije riječju spomenula žalovanje, a ni tema zaruka nije
zadobila preveliku pažnju. Greta je i dalje bila sumnjičava prema Laneu i ništa osim vremena to
neće promijeniti.
Naslijepo je napipala ručnik pa pritisnula mekanu tkaninu na čelo, obraze i bradu, a kad je
podignula pogled, iza nje je stajao Lane.
Čovječe, kako je dobro izgledao u onom lanenom sakou i košulji otkopčana ovratnika, s
pilotskim naočalama ubačenima u džep na prsima, s razbarušenom kosom jer se očito vozikao
naokolo spuštena krova. A mirisao je na svoju kolonjsku vodicu. Mljac.
»Ti si odmor za oči«, rekao je uz osmijeh. »Dođi ovamo.«
»Smrduckam.«
»Nikad.«
Odloživši ručnik sa strane, krene mu u zagrljaj. »Zapravo, izgledaš sretno.«
»Imam nekoliko dobrih vijesti. Ali pripremio sam ti i pustolovinu.«
»Kaži, kaži...«
»Bi li htjela poći u špijuniranje sa mnom i Jeffom?«
Lizzie se nasmije i zakorači unatrag. »Okej, nisam takvo što očekivala, ali kvragu, da.
Super mi je špijunaža.«
Lane strese sako i nestane u garderobi. Kad se vratio, imao je golferski štitnik za sunce,
bejzbolsku šiltericu SC-a i skijašku kapu sa štitnicima za uši.
»Uzet ću ono što je iza vrata broj dva«, rekla je uzevši šiltericu.
Lane navuče ono prastaro skijaško čudo na glavu. »Trebali bismo poći tvojim
kamionetom.«
»Nema problema. Sve dok ne moram izgledati kao Bigfoot.«
»Tako gadno, ha?«
»I gore.«
Lane namjesti pozu, jednu ruku spustivši na kuk, drugu podignuvši u zrak. »Možda bih
mogao posuditi jedan od sestrinih šešira za Derby.«
»Savršeno, tek tada bi bio neprimjetan.«
Otišla je u garderobu i vratila se. »Bila je tamo i ova kapa Orlova.«
»Ma da, ali želio sam da ti budem sladak.«
Lizzie ovije ruke oko njegova vrata i privije se uz njega. »Uvijek si mi sladak. I seksi.«
Kad su mu ruke krenule dolje na njezin struk, zastenjao je: »Nijevrijemezato.
Nijevrijemezato...«
»Što?«
Strasno ju je poljubio, držeći je uza se čak i s onim kapama u rukama. A onda je opsovao i
izmaknuo se. »Jeff čeka.«
»Pa hajde onda! Idemo.«
 Bilo je divno smijati se, biti slobodan, barem jednom vidjeti da ne izgleda kao da mu je
sva težina svijeta na leđima. I da, okej, možda je sad bio seksualno frustriran, ali čak je i to na
izvjestan način bilo veselo.
»Onda, što se događa?« upitala je kad su izišli u hodnik.
»Pa, upravo sam se vratio iz sjedišta tvrtke i...«
U trenutku kad su se spustili do predvorja, čeljust joj je bila razjapljena. »Dakle, ide
nabolje. I ti si predsjednik upravnog odbora?«
»Tvoj čovjek ima pravi posao. Prvi put u životu.«
Kad je podignuo dlanove da se pljesnu, pošteno ih je zviznula. »Znaš, voljela sam te čak i
dok si bio samo pokeraš.«
»Tehnički izraz je pokeraški as. I da, shvaćam da se taj angažman ne plaća«, podignuo je
prst, »ali trebat ću zasukati rukave. Čak imam i ured u centru. Ili ovdje. Svejedno.«
»A sad si još i špijun.«
»Baldwine. James Baldwine.« Otišli su do njegova bivšeg cimera koji je čekao pokraj
vrata. »A ovo je Jeff, partner u zločinu mome Muttu.33 U redu, ne baš u zločinu. U fiskalnoj
odgovornosti.«
Lizzie kratko zagrli Jeffa. »Onda, što ćemo, dečki?«
Nekoliko minuta poslije natrpali su se na prednja sjedišta njezine Toyote, zaputivši se niz
brdo Easterlyja cesticom za osoblje, svi s kapama na glavama. Ona je bila za upravljačem, Lane
uglavljen u sredini na izbočini, glavom umalo ne udarajući o strop.
»Pođi do podnožja i sakrij se iza zadnjeg staklenika koji gleda prema van«, rekao je Lane.
»I požuri. Skoro je petnaest do pet.«
»Koga čekamo?«
Jeff progovori s drugog kraja: »Ako sam u pravu, služavku s gornjeg kata. Tiphanii.«
»Što?« Okrenula se. »Mislite da krade toaletni papir, ili takvo što?«
»Ni blizu...«
»Čekajte, eno njezina auta!« Lizzie kimne prema retrovizoru. »Iza nas.«
»Ranije odlazi s posla«, rekao je Lane opsovavši. »Mogu li joj smanjiti plaću zbog ovih
četrnaest minuta?«
»Kao netko tko poznaje tvoju financijsku situaciju?« Jeff je kimnuo. »Da, stvarno bi
trebao.«
Lizzie zavrti glavom. »Dajte da nešto raščistimo. Prolazite kroz svu ovu gnjavažu samo
kako bismo provjerili radi li do pet?«
»Nastavi«, rekao je Lane, »pa ćemo vidjeti kamo će skrenuti. Moramo za njom.«
»Imaš li pojma kamo ide?« Lizzie je došla do River Roada. »Čekajte, znam što ćemo.«
Skrenuvši udesno, polako je ubrzavala - što, s obzirom na sto osamdeset dodatnih
kilograma, i nije bila puka strategija.
Lizzie je zazviždala ispod glasa. »Savršeno, skrenula je lijevo! Drzte se, gospodo.«
Kad su se dečki uhvatili, pojurila je punom brzinom zaoravši po zemljanom putu kao da
vuče tačke, stražnji dio kamioneta poskakivao je naokolo kad je nagazila kočnicu i naglo
okrenula upravljač. Netko se u nešto zabio i opsovao, ali bila je previše zauzeta jurenjem natrag
na River Road - kako bi Tiphaniin mali Saturn sad bio u vodstvu.
Kad su dospjeli do semafora pokraj Shellove benzinske postaje na Aveniji Dorn, između
njih su se ubacila dva automobila. Tiphanii je skrenula lijevo, uputivši se prema četverotračnoj
cesti... a onda ostala na njoj dok je prolazila Bradsboro Laneom do Hilltopa pa Halloween
Roadom, čiji su stanari tijekom listopada davali sve od sebe da je okite. Zatim preko pruge pa na
Aveniju Franklin, koja je bila krcata kojekakvim dućančićima i kafićima u vlasništvu lokalaca.
 Kad se Tiphanii »dvostruko« parkirala četiri bloka dalje, Lizzie je prošla pokraj nje, njih
troje zurilo je kroz prednje vjetrobransko staklo kao da se baš ništa ne događa - s kapama nisko
navučenima.
Kao trojac onih figura s prevelikim glavama koje se mrdaju, samo bez mrdanja.
Na idućem je semaforu kroz žuto naglo skrenula lijevo pa pojurila niz uličicu iza
restorana i trgovina. Kad je zaključila da je dovoljno odmaknula, stisnula je kočnicu i posrećilo
joj se, jer je baš tamo pronašla slobodno mjesto.
»Pokret«, odsjekla je kad je ugasila motor i otvorila vrata. »I spremite se pozdraviti pse.«
»Što?« Jeff je upitao kad je izišao. »Pse?«
Lane joj je salutirao kad je izišao. »Učinit ćemo što god nam kaže.«
Lizzie ih povede kroz uličicu koja jedva da je bila šira od njezinih ramena. Netom prije
nego što će dospjeti do kraja, naglo se zaustavila. »O, Bože. Eno je.«
Na drugoj strani Avenije Franklin, Tiphanii je izišla iz svoje krntije pa otrčala između
automobila. U sjeni, Lizzie se malo nagnula naprijed kako bi vidjela kamo se žena zaputila.
»Znala sam. Ulazi u Blue Dog. Ajmo.«
Lizzie iskoči među prolaznike koji su miljeli pločnikom, a ni pet metara dalje, sagnula se
prema engleskom buldogu imena - doznala je s pločice - Bicks. Tiphanii je u međuvremenu
upravo ušla u kafić, zastavši točno s druge strane izloga.
Rukovala se s visokom crnkinjom.
»Pa to je novinarka s kojom sam se sastao«, rekao je Lane kad su se on i Jeff skupili oko
Bicksa. Sve troje potom mahnu Bicksovu navodnom vlasniku koji se smiješio i kimao im iz
susjedne trgovine rabljenom odjećom. »I, aha, nešto joj daje. Nekakve papire.«
Jeff kimne. »Pun pogodak.«
»Kakvi su ono papiri?« upita Lizzie.
Pomaknuvši se da pomiluje mješanku imena Jolene, Jeff progovori prigušenim glasom:
»Lažno izvješće koje sam joj sinoć ostavio. Kopirka je u radnoj sobi na drugom katu, dolje niz
hodnik. Trebala se samo iskrasti, kopirati dokument i vratiti ga tamo gdje ga je pronašla. Dvije
minute posla.«
»Prespavala je u kući?« Lizzie je rekla. »U tvojoj sobi?«
»Ah...«
Lizzie se nasmijala. »Pitam samo kao dio našeg zadatka, a ne zato što te osuđujem.«
Kad je tip pocrvenio, sjetila se koliko joj je drag.
»Okej, da, prespavala je«, rekao je, poguravši gore svoje naočale. »Takav je bio plan. I
trebamo tu informaciju proturiti u medije, hvala lijepa.«
Lane se nagnuo i poljubio je. »Dobro si sve ovo obavila, a sad me na trenutak ispričajte.«
»Kamo ćeš?«
»Idem pozdraviti onu novinarku. LaKeesha i ja smo stari prijatelji nakon što me je
roštiljala dva sata. I čuj, nije ništa pogrešno učinila. Nije ona kriva što joj je pristupio izvor s
informacijama koje je negdje pronašao - a ima li boljeg načina da učvrstim naš odnos od toga da
je obavijestim o svim promjenama i promaknućima? Jeffe, dogovorit ću vama dvoma sastanak
večeras u sedam. Ne želim da joj prvi dojam o tebi bude da izgledaš kao skitnica. Trebaš se
obrijati i nabaciti čisto odijelo prije nego medijima predstaviš moju tvrtku. O, i vrijeme je da
otpustim Tiphanii s dva »i« na kraju. Ali neću ispred moje novinarke.«
»Daj da se ja za to pobrinem«, rekla je Lizzie. »Neopisivo bi mi pomogla.«
Nakon što ju je još jednom poljubio, uspravio se do pune visine pa ušao u kafić.
Kroz veliki izlog, Lizzie je promatrala kako se dvije žene okreću prema njemu i kako je
Tiphanii ustuknula. Ali Lane je bio sav u osmijesima, rukovanjima, razgovoru. Novinarka ga je
napeto gledala. A onda se Lane okrenuo mlađoj ženi.
Bio je potpuno pribran, i mogla je samo zamisliti njegov ravnodušan ton kojim ljubazno
moli služavku da ih ispriča, ostavljajući je na iglama.
Uspio je, s ponosom je pomislila Lizzie.
Njezin budući suprug... postajao je vođa. Glava obitelji. Muškarac, umjesto plejboj.
Tiphanii je izišla trenutak poslije, ali nije daleko dospjela jer joj se na putu ispriječio Jeff.
Lizzie je pomislila da bi ih trebala ostaviti nasamo, ali kako su buldog Bicks i Jolene promatrali
dramu, zaključila je - ma kvragu, i ona će.
»Ah...« Služavka je bila crvena kao paprika. »Jeffe. Onda, ovaj, nije ono što misliš...«
»O, ma daj.« Tip je zavrtio glavom. »Dosta. Više ću te poštovati ako ne budeš
glumatala.«
»I žao mi je, Tiphanii«, rekla je Lizzie, »ali tvoje usluge više neće biti potrebne na
Easterlyju. Dajem ti trenutačni otkaz, a ako si imalo pametna, mirno ćeš otići.«
Ženino se lice preobrazilo, postavši ružno. »Znam ja svašta. I ne samo o financijama.
Znam gomilu toga što se događa u onoj kući. Obitelji u ovom trenutku ne treba neprijatelj kao što
sam ja.«
»Postoji klauzula o čuvanju tajnosti podataka u tvome ugovoru«, prasnula je Lizzie.
»Znam to jer postoji i u mome.«
»Misliš da me za to briga?« Tiphanii je prebacila vrlo skupocjenu torbu preko ramena.
»Čut ćete vi još za mene.«
Kad je odmarširala između automobila, Lizzie je zavrtjela glavom. »Ovo je dobro
prošlo.«
»Možda na nju naleti automobil dok prelazi... a ne, uspjela je. Šteta.« Kad ga je Lizzie
ošinula pogledom, tip podigne dlan. »Ja sam iz New Yorka. Što bi ti htjela?«
 ČETRDESET

Pola sata poslije Lane se zbog svega osjećao vraški dobro, dok su se on, Lizzie i Jeff
vozili natrag na Easterly u njezinu kamionetu. LaKeesha je umirala od želje da upozna novoga
glavnog izvršnog direktora, a činjenica da se Lizzie otarasila Tiphanii? Fantastično.
Sreća, međutim, nije dugo potrajala. Kad su se uspeli brdom do glavnog ulaza u palaču, u
dvorištu je bio neoznačeni policijski automobil i označeni policijski terenac.
Merrimack je izišao iz potonjega prije nego što je Lizzie i zaustavila kamionet.
»Sranje«, promrmljao je Lane. »Moram ovo riješiti.«
»Volim te«, rekla je Lizzie kad je Jeff izišao kako bi i Lane mogao učiniti isto.
»I ja tebe volim.« Nagnuo se natrag unutra. »Nadao sam se da bismo večeras mogli do
Indiane.«
»Drago mi je i kad srno tamo i kad smo ovdje. Svejedno je.«
Načas se zagledao u njezine oči, upijajući snagu njezine potpore. Zatim ju je poljubio,
zatvorio vrata i podignuo hlače.
Kad se okrenuo, već je bio nabacio pokeraško lice. »Baš mi je drago da vas opet vidim,
detektive.«
Merrimack se nasmiješio onim svojim osmijehom i ispružio dlan dok je prilazio, »je li?«
»Došli ste na večeru? A tko je vaš prijatelj?«
Tip u civilu, kojem je na čelu pisalo šmokljan, dogega se naprijed. »Pete Childe.
Istražitelj.«
»Imam malo papirologije za vas, gospodine Baldwine«, rekao je Merrimack.
»Poznajete Jeffa Sterna?« Lane je zakoračio unatrag kako bi ih upoznao. »A sad da
provjerimo taj vaš popis namirnica. Jeste li se sjetili kupiti maslac i jaja?«
Kad je Jeff ušao u kuću, Lane je premjestio pogled na sudski nalog, iako nije znao kako bi
takvo što trebalo izgledati. Zapravo, u biti je to bio kupon za legalno ometanje posjeda, i bilo je
tamo pečata i potpisa.
U toj je stvari bilo izričito navedeno da je ograničena samo na pristup nadzornim
snimkama u razdoblju koje pokriva dan prije smrti njegova oca te dan poslije.
»Dakle, nisam siguran jeste li toga svjesni«, rekao je Merrimack dok je Lane prolazio
kroz prvu stranicu. »Ali vaša ulazna vrata bila su širom otvorena. Kucao sam i kucao.
Naposljetku je sišla služavka. Isto tako, više puta sam vas zvao.«
»Telefon mi je u autu«, Lane je otišao do Porschea i izvadio tu stvar iz pretinca. »Onda,
da to već jednom obavimo?«
»Vi prvi.«
Lane je poveo detektiva i Petea uz bočni dio palače pa otraga - i bila je to najdulja šetnja u
njegovu životu. Pod onim pokeraškim licem, pod onom hladnokrvnošću, vrištao je kao da stoji uz
cestu dok dva automobila jurcaju jedan prema drugome po ledu - pa ipak, ma koliko glasno urlao,
vozači nisu mogli, ili nisu htjeli, čuti njegovo upozorenje.
Ali u pozadini uma, od trenutka kad je otpravio Merrimacka, znao je da je ovakva
odmazda neizbježna.
Kod stražnjih vrata poslovnog centra, utipkao je šifru i otpratio ih unutra.
»Sigurnosni sustav cijelog imanja je na ovim računalima.« Skrenuo je lijevo niz hodnik
do prostorije s uređajima. »Ovdje je matična ploča, ili kako to već zovete.«
Zastavši ispred čeličnih vrata na kojima nije bilo nikakva natpisa, utipkao je još jednu
šifru i nakon škljocaja koji je značio da je brava popustila, širom je otvorio tešku plohu.
Kad su se automatska svjetla na stropu upalila, kanio je nastaviti govoriti. Kretati se. Ali
iznenadan kratki spoj u glavi ga je isključio.
»Gospodine Baldwine?«
Stresao se i ponovno pogledao detektiva. »Oprostite, što?«
»Nešto nije u redu?«
»Ah, ne.« Izmaknuo se u stranu, sklonivši se s puta i pokazavši prema radnom stolu s
nizom monitora, tipkovnica i stolaca s kotačićima. »Samo izvolite.«
Pete se za stolom prometnuo u kapetana Kirka, sjedeći pred tom hrpom tehnologije kao da
točno zna čemu svaki dio služi. »Trebat će mi pristupni podaci za snimke. Možete li mi ih dati?«
Lane zatrese glavom kako bi se razbistrio. »Molim?«
»Treba mi korisničko ime i šifra za sustav.«
»Nemam ih.«
Merrimack se nasmijao kao da je ovo očekivao. »Bolje da nam ih nabavite. Smjesta.«
»Samo trenutak, može?«
Izišavši natrag u hodnik, malo se udaljio i obujmio dlanom telefon. Dok je zurio u sjajni
zaslon, mogao je samo vrtjeti glavom.
Jer sada je znao što je njegov brat radio ovdje tijekom posjeta žalovanja. Dovraga.
Duboko udahnuvši, Lane je birao broj upraviteljeve brvnare na Red &Blacku. Zazvonilo
je jednom... dvaput... triput...
»Halo?«
Kad je s drugog kraja linije začuo Edwardov glas, Lane je sklopio oči. »Edwarde.«
»Braco, kako si?«
»Bio sam i bolje. Policija je ovdje sa mnom u poslovnom centru. Imaju sudski nalog za
pregled snimaka nadzornih kamera.« Kad je uslijedio muk, promrsio je: »Jesi li čuo što sam
rekao?«
»Da. I?«
U djeliću sekunde poželio je reći Edwardu da uzme koliko god gotovine može, pronađe
auto i odjebe iz grada. Želio je urlati. Želio je psovati.
I želio je istinu.
Ali također je trebao laž da je sve u redu i da njegov brat nije zamijenio metaforički
zatvor za onaj pravi, a sve zbog osvete.
Lane je pročistio grlo. »Trebaju ući u sustav kako bi mogli kopirati datoteke.«
»Daj im moje korisničke podatke.«
Kog si vraga to učinio, Edwarde? Edwarde, otkrit će da si namještao... »Hoće li to,
gospodine Baldwine?«
Kad je Merrimack provirio iz sobe s računalima, Lane je izgovorio u telefon: »Pošalji mi
u poruci, okej?«
»Nazvao si na kućni telefon, sjećaš se?« Edwardov glas bio je gladak kao i uvijek dok je
recitirao podatke. »Jesi zapisao?«
»Jesam.«
»Znaju gdje me mogu pronaći budu li imali kakvih pitanja. Je li to Merrimack s tobom?
Došao mi je ovamo u posjet prije neki dan.«
»Da, on je detektiv.«
Nastupi kratka stanka. »Sve će biti okej, brate. Prestani se brinuti.«
 Lane je spustio telefon. »Imam ono što vam treba.«
Merrimack se još jednom nasmiješio. »Vjerovao sam da ćete izvršiti naredbu. Je li to bio
vaš brat Edward?«
»Da.«
Merrimack kimne. »Fin momak. Žao mi je što je u onakvom stanju. Je li vam rekao da
sam ga posjetio?«
»Jest.«
»Znate, ne sliči mi sasvim na vas.«
Lane je obišao detektiva kako bi ušao u sobu s računalima. »Nekad je sličio.«

Tamo u okrugu Ogden, na farmi Red &Black, Edward je objesio slušalicu na zid pokraj
kuhinje taman kad je Shelby ušla kroz vrata brvnare. Bila je svježe istuširana, kosa joj se sušila
na ramenima. Na sebi je imala čiste traperice i košulju kratkih rukava s plavo-bijelim kariranim
uzorkom.
»Što je?« rekla je kad mu je vidjela lice. »Molim?«
»Zašto me tako gledaš?«
Zavrtio je glavom. »Ne gledam. Ali čuj, htio bih izići nekamo na večeru i volio bih da
pođeš sa mnom.«
Kad je samo trepnula prema njemu, zakolutao je očima. »Dobro. Bit ću pristojniji. Molim
te, pođi sa mnom na večeru. Silno bih uživao u tvome društvu.«
»Ne, nije u tome stvar.« Pokazala je na košulju. »Nisam odjevena za nešto otmjeno.«
»Nisam ni ja, ali raspoložen sam za dobru piletinu. Zato bismo mogli do Joelle.«
Odšepavši do vrata, širom ih je otvorio. »Jesi za? Šest različitih začina, a svaki je
božanstven. I ovo nije bogohuljenje.«
»Hoćeš li pozvati Moea?«
»Ne, želim samo tebe. Da jedeš sa mnom, mislim.«
Kad je pokazao prema van, nastupi stanka... a onda Shelby prva iziđe. Kad je prošla mimo
njega, duboko je udahnuo i morao se malo nasmiješiti. Mirisala je na one stare šampone Preli, i
pitao se gdje li ga je samo nabavila. Zar ga još uvijek proizvode? Možda joj je ostao od oca, ili je
možda ostao nakon prethodnog stanara apartmana tamo u staji B u kojem je odsjek.
Prije nego što je Edward krenuo za njom, mašio se za onu gotovinu koju je ostavio u kutu
komode one noći kad je došla Sutton i kad ju je zamijenio za...
Zaustavivši taj mali vodopad uspomena, zatvorio je vrata brvnare i pogledao u nebo.
Zastao je načas kako bi odmjerio to beskrajno prostranstvo i niz boja, od iskošenog jantarnog
sjaja zalazećeg sunca na zapadu do baršunastoplave boje rane večeri na istoku. Još jednom
duboko udahnuvši, osjeti miris slatke trave i plodne zemlje i nešto blago ugljenasto, kao da su
Moe i Joey pekli burgere na roštilju iza staje.
Osjećaj ustajalog zraka na njegovoj koži bio je neka vrsta blagoslova.
Čudo da u svemu ovome nije uživao. A tako je to bilo čak i kad je bio dio vanjskoga
svijeta.
Tada je bio silno predan poslu, tvrtki, konkurenciji.
A poslije, valjao se u glibu prevelika bola i strahovite gorčine.
Toliko propuštenih prilika.
»Edwarde?« rekla je Shelby.
»Eto me.«
Kad je prišao njezinu kamionetu, obišao ga je i otvorio joj vrata, a iako se činila smetena
tom gestom ili samom pomišlju da će je netko nekamo odvesti, skočila je na suvozačevo mjesto.
Onda je odšepao ukrug i sjeo za upravljač.
Pokrenuvši motor, izišao je na rikverc i uputio se prema gradu. Isprva, na cesti je s njima
bilo samo nekoliko vozila, a morao je i obići traktor koji se vukao travnatim dijelom uz cestu. Ali
uskoro su ih okružili pravi automobili i bilo je čak nekoliko semafora.
Kad su dospjeli do predgrađa, zatekao se kako se ogledava na sve strane, i ništa se nije
promijenilo na izlozima trgovina. Naselja. Prepoznao je moderne automobile. Reklamne panoe.
Nasade između prometnih trakova...
»O, Bože, riješili su se Bijelog dvorca.«
»Što si rekao?«
Pokazao je na savršeno bezličnu novu zgradu u kojoj se smjestila banka. »Ondje je nekad
bio Bijeli dvorac. Oduvijek. Odlazio sam tamo biciklom kad sam bio klinac. Čuvao bih svoj
džeparac i kupovao mini burgere za sebe i braću. Morao sam ih krišom unositi u kuću jer nisam
htio da gospojica Aurora pomisli da ne volimo njezinu hranu. Jer, voljeli smo je. Ali uživao sam,
znaš, donositi im nešto čime bih ih ustećio. Gin nikad nije ni jedan pojela. Počela je brinuti o
težini već u trećoj.«
Edward je prešutio činjenicu da bi ti izleti obično slijedili nakon što bi otac izvukao
remen. Devet od deset puta, Max je bio onaj koji bi sve zakuhao, bilo da je bacao petarde s krova
garaže, ili s konjem ujahao kroz glavni ulaz Easterlyja, ili ukrao jedan od obiteljskih automobila
pa njime harao po poljima kukuruza u podnožju brda.
Blago se nasmiješio sam sebi. Zasigurno, u nekom drugom kućanstvu, ovo potonje ne bi
bilo tako velika stvar. Rolls-Royceovi, međutim, premda u svakom pogledu nadmoćna vozila,
bili su stvoreni za odlaske na opere i polo-turnire, a ne da se njima pokušava žeti kolovoski
kukuruz.
Bože, još uvijek se mogao sjetiti onoga gane novog Cornichea IV iz 1995., zgužvane
prednje maske pune komušine i stabljika. Williamu Baldwineu nije bilo milo kad je shvatio da
mu je nova igračka uništena - dok Max idućih tjedan dana nije bio u stanju sjediti.
Ne bi li se otresao tog dijela sjećanja, reče: »Prilično si me zadivila onim što si učinila.«
Shelby ga pogleda. Pa odvrati pogled. »Neb nije tako loš. Želi biti glavni i to će dokazati
ako treba. Najpametnije je s njim surađivati, a ne ga pokušavati natjerati na nešto što ti želiš.«
Edward se nasmijao, a Shelbyna se glava naglo okrenula. Dok je samo zurila u njega,
rekao je: »Što je?«
»Nikad nisam čula da se... ma, nema veze.«
»Smijem? Da, vjerojatno si u pravu. Ali večeras je drukčije. Osjećam kao da mi je teret
pao s ramena.«
»Zato što će Neb biti okej? Ono su bile samo površinske porezotine, i prednje noge će biti
dobro. Moglo je biti i gore.«
»Zahvaljujući tebi.«
»Ma nije to ništa.«
»Znaš... obožavam tog pastuha. Još se sjećam kad sam ga kupio. Bilo je to odmah nakon
izlaska s rehabilitacije. Strašno me je boljelo.« Edward stane na semaforu pokraj velike bijele
crkve s brončanim zvonikom. »Imao sam osjećaj da mi se desna noga stalno iznova lomi, svaki
put kad bih prebacio na nju težinu. I bio sam na tolikoj količini opijata da mi je probavni sustav
potpuno zakazao.« Kad se ona stvar prebacila na zeleno, stisnuo je gas i letimice je pogledao.
»Nepotrebni detalji, znam, ali zatvor uzrokovan lijekovima gadan je gotovo koliko i razlog zbog
kojih te lijekove uzimaš. Bože, nikad prije nisam cijenio osnovne tjelesne funkcije. Nitko to ne
cijeni. Hodaš naokolo u tim vrećama mesa koje su vozilo tvoje sive tvari, uzimaš sve zdravo za
gotovo dok je sve u redu, kukaš zbog posla i kako ti je teško, ili...«
 Edward je pogledao svoju suputnicu, pa onda još jednom: Shelby je i dalje zurila preko
sjedala u njega, i neka joj Bog pomogne, ali čeljust joj je bila potpuno razjapljena.
Činila se manje zaprepaštenom dok se borila s onim pastuhom.
»Što je?« upitao je.
»Jesi li pijan? Da ja vozim?«
»Ne. Zadnje piće sam popio... sinoć? Ili prije toga. Pogubio sam se. Zašto?«
»K’o da si začaran.«
»Želiš da umuknem?«
»Ne, nimalo. Samo... lijepo je za promjenu.«
Edward je prišao križanju. I morao se dobrano pomučiti da se sjeti kojim putem krenuti.
»Mislim da je tamo dolje, lijevo.«
Prošli su pokraj omanjeg trgovačkog centra s draguljarnicom, frizerskim salonom,
studiom za pilates i trgovinom s rasvjetom. A onda i pokraj niza stambenih zgrada na tri kata
izgrađenih od opeke, s flotom automobila parkiranih na mjestima pred ulazima.
Koliko života, pomislio je. Planet vrvi životom.
Smiješno, kad je njegov odnos prema svijetu bio onaj s uzvišena položaja jednog
Bradforda, ignorirao je sve te ljude zaokupljene vlastitim životima. Nije ih prezirao niti manje
poštovao, ali sigurno se osjećao važniji zbog broja nula lijevo od decimalnog znaka.
Bol i njegovi raznorazni tjelesni nedostaci zasigurno su ga izliječili od te oholosti.
»Evo ga«, rekao je pobjedonosno. »Znao sam da je ovdje.«
Parkiravši se preko puta niskog, domaćeg restorančića, pokušao je obići auto kako bi
došao do Shelby, ali s onim gležnjem i ozlijeđenom nogom nije se dovoljno brzo kretao - a ona
ga nije čekala, nego je sama izišla. Zajedno su zastali kako bi propustili automobile, a onda su
prešli i pridržao joj je vrata da uđe.
Kad je duboko udahnuo miris začina i vruće piletine, želudac mu je zagrmio.
»Doznao sam za ovo mjesto od Moea«, rekao je dok se ogledavao po krcatom restoranu.
»Počeo ga je hvaliti prije nekoliko godina, i naposljetku je donio jelo kući. Bilo je to prije nego
što sam... prije Južne Amerike.«
Otpratili su ih do stola otraga, što je njemu sasvim odgovaralo. Izgledao je drukčije, i nije
bio odavde, ali nije želio privlačiti pažnju. Večeras? Samo je želio biti poput svih ostalih na ovom
mjestu: dio čovječanstva, ni bolji, ni gori, ni bogatiji, ni siromašniji.
Otvorivši jelovnik, bio je itekako spreman za pola od svega što je bilo u ponudi.
»Koliko se dugo ti i Moe poznajete?« upitala je Shelby nad larmom ostalih gostiju.
»Godinama. Počeo je raditi na Red &Blacku kad mu je bilo četrnaest ili petnaest,
dovlačeći sijeno i čisteći staje. Pametan je to tip.«
»Govori o tebi s velikim poštovanjem.«
Edward je zaklopio svoj jelovnik, »Osjećaj je potpuno uzajaman. Moe mi je na mnogo
načina kao brat. A Joey, njegov sin? Poznajem tog klinca otkako se rodio.«
Joey je, zapravo, i bio razlog njihova dolaska ovamo.
Edward je razmišljao o izrazu lica tog momka dok je gledao Shelby kako se nosi s
Nebovim ispadom.
Edward se inače ne bi miješao u tuđe stvari na ovakav način. Ali shvatio je da želi učiniti
nešto dobro za Shelby. Prije negoli se stvari promijene.
Priđe im njihova konobarica, a kad su naručili, otpio je gutljaj vode. »Onda, u vezi s
Joeyjem.«
»Da?« Shelbyne oči bile su raširene i bezazlene. »Što?« Edward se igrao vilicom. »Što
misliš o njemu?«
 »Mislim da je stvarno dobar s konjima. Nikad ne gubi živce. Kuži ih.«
»Misliš li da je...«
»Nećeš ga valjda otpustiti zbog onog sinoć, je l’? Nije on kriv. Nitko nije kriv...«
»Što? Bože, ma ne.« Edward je zavrtio glavom. »Samo sam se pitao što misliš o njemu,
znaš.«
Shelby slegne ramenima. »Dobar je on čovjek. Ali ako me pitaš mislim li se s njime
spetljati, odgovor bi bio - ne.«
Kad je utihnula, Edward je pomislio... naravno da je on ne zanima. Nije kaos
autodestrukcije.
»Shelby, morat ću ti nešto priznati.«
»Što?«
Duboko je udahnuo. »U pravu si. Zaljubljen sam u nekog.«
 ČETRDESET JEDAN

Charlemontska prezbiterijanska bogoslovija zauzimala je kojih četrdeset brižljivo

uređenih jutara odmah uz jedan od prekrasnih gradskih parkova Olmsteada. Uz upečatljive
zgrade od opeke i ulične svjetiljke što su sjajile narančastom u mraku koji se spuštao, Gin je
zamislila slikoviti kampus kao mjesto gdje se nitko nije opijao, o seksu sa zaštitom nitko nije ni
razmišljao jer su svi bili nevini, a najbliže zabavama bratstva bio je bučni šahovski klub, poznat
po tome da tu i tamo služe Red Buli.
Bilo joj je stoga prilično ironično da prolazi kroz tamošnji ulaz... s obzirom na to s kime
se došla sastati.
Učenici su se razbježali pred ljeto, nedvojbeno pronašavši unosan staž tijekom toplih
mjeseci gdje će obavljati hvalevrijedan posao. Isto tako, nisu se naokolo motali odgojitelji ni
profesori. Ljupke, vijugave stazice, koje su je podsjetile na one kakve se viđaju na grobljima, bile
su, baš kao i spavaonice i učionice, puste.
Zaustavivši Drophead na parkiralištu, izišla je i omirisala svježe pokošenu travu. Gurnula
je i zatvorila teška vrata pa provjerila kako izgleda u odrazu prozorskog stakla. Zatim je
zaključala automobil i promatrala kako Spirit of Ecstasy34 uranja u svoje malo sigurno utočište u
prednjoj maski.
Tihi vrt bogoslovije bio je često fotografirana i prilično slavna charlemontska institucija, a
premda nije bio sasvim otvoren za javnost, nije bio ni potpuno zatvoren. Sa po jednim vratima na
sve četiri strane, bio je središnji dio ustanove, mjesto gdje su se održavale promocije i
konvencije, katkad i obredi vjenčanja studenata, a ljudi bi dolazili... pa, u tišini razmišljati.
Dlanovi su joj se znojili kad je nastavila prema jednom od okruglastih ulaza, koji su
podsjećali na one na kućicama Hobbita, i kad je povukla starinski zasun i gurnula vrata da ude,
osjetila je blagu vrtoglavicu.
Načas, ljepota i mir bili su toliko čarobni da je zapravo duboko udahnula. Iako je tek bio
svibanj, posvuda je bilo procvalog cvijeća, bujnog lišća i ciglom popločanih staza koje su sve
vodile do četvrtastog travnjaka u sredini. Vodoskoci uz bršljanom obrasle zidove nudili su
simfoniju smirujućih zvukova, i dok su posljednji tračci svjetlosti nestajali s neba, zbog natrijevih
se svjetiljki boje breskve na visokim stupovima od kovanog željeza, sve činilo kao u
viktorijanskom Londonu.
Bez Jacka Trbosjeka.
»Ovamo.«
Na zvuk muškog glasa, pogledala je desno.
Samuel T. sjedio je na jednoj od kamenih klupa, zagledan u travnjak, s laktovima na
koljenima, lica ozbiljnija nego što ga je ikad vidjela.
Trebala je oprezno koracati u svojim visokim potpeticama onom popločanom stazom
kako ne bi izgulila svilene pete - ili, nedajbože, spotaknuta se, pala i ispala budala.
Dok mu je prilazila, osovio se na noge jer je, prije svega, bio gospodin i bilo mu je
nezamislivo da muškarac ne pozdravi damu kako doliči.
Nakon kratkog, krutog zagrljaja, pokazao je na prazno mjesto tamo gdje je sjedio.
»Molim te.«
»Tako si služben.«
 Ali njezinu je glasu nedostajalo uobičajene zlobe. I dok se spuštala na hladan kamen,
osjetila je nagon da povuče suknju preko koljena i sjedne pristojno, nogu podvučenih, gležnjeva
prekriženih.
Bio je tih neko vrijeme. Kao i ona.
Zajedno su zurili u avetinjske sjenke koje je bacalo cvijeće. Povjetarac je bio mekan poput
milovanja i mirisan kao kupka.
»Jesi li to obavila?« upitao ju je ne gledajući je. »Jesi li se udala?«
»Jesam.«
»Čestitam.«
Pod bilo kojim drugim okolnostima, drsko bi mu odbrusila, ali glas mu je bio toliko
sumoran da joj nije ponudio okidač koji bi u njoj izazvao bilo kakvu agresiju.
U tišini što je uslijedila, Gin je vrtjela zaručnički prsten zajedno s tankim obručem od
platine koji je bio ispod.
»Bože, zašto si to učinila, Gin?« Samuel T. protrljao je lice. »Ne voliš ga.«
Iako je imala dojam da govori sam sa sobom, šapnula je: »Da je ljubav uvjet za brak, ljudi
se ne bi trebali vjenčavati da bi to ozakonili.«
Nakon još jedne duge šutnje, promrsio je: »Pa, moram ti nešto reći.«
»Da, to sam shvatila.«
»I ne predviđam da će to dobro proći.«
»Zašto se onda gnjaviš?«
»Zato što si ti, draga moja, za mene kao otrovni bršljan. Iako znam da će ovo samo
pogoršati stvari, ne mogu a da se ne počešem.«
»O, komplimenti«, tužno se osmjehnula. »Profinjen si kao i uvijek.«
Kad je ponovno zašutio, premjestila je pogled na njega, proučavajući mu profil. Bio je
rijetko lijep muškarac, svi kutovi njegova lica bili su ravni i pravilni, usne pune, čeljust istaknuta,
ali ne isturena. Kosa mu je bila gusta i počešljana u stranu. S onim pilotskim naočalama koje je
objesio pod vratom o finu, rukom šivanu košulju s izvezenim inicijalima, izgledao je kao igrač
pola, jahtaš, stara duša u mladome tijelu.
»Nikad nisi ovako tih«, potaknula ga je, makar se počela brinuti što će joj reći. »Nikad
ovako dugo.«
»To je zato... sranje, ne znam, Gin. Ne znam zašto sam ovdje.«
Nije bila sigurna što ju je na to ponukalo - ne, bila je to laž: kad je posegnula i spustila
ruku na njegovo rame, bilo je to zato što je shvatila da oboje pate. I dojadilo joj je biti ponosna.
Dozlogrdilo joj je vojevati bitku u kojoj nijedno neće pobijediti. Bila je umorna od... svega.
I umjesto da je odgurne, bilo doslovce ili riječima, Samuel T. se okrene prema njoj... a
onda ga je grlila kad se privio uz nju i samo što nije legao na njezino krilo.
Bilo je tako lijepo milovati mu leđa u sporim, kružnim pokretima, tješeći sebe dok je
tješila njega. I, Bože, ono njegovo tijelo. Bila je s njime mnogo puta, na mnogim mjestima, i na
mnogo načina, i poznavala je svaki centimetar njegova mišićavog obličja.
Ipak, činilo se da je prošla čitava vječnost otkako su bili zajedno.
»Što te je toliko uzrujalo?« promrmljala je. »Reci mi.«
Najzad se ispravio i dok je prelazio dlanom po očima, uznemirila se. »Samuele T. - što se
događa?«
Prsa su mu se proširila, i kad je izdahnuo, rekao je: »Želim da me samo pustiš da ovo
izbacim iz sebe, može? Jednom u životu - i ne kanim se ovdje prepirati - jednom u životu, molim
te, samo me saslušaj. Nemoj brzati s odgovorima. Štoviše, nemoj uopće odgovarati, tako će
vjerojatno biti najbolje. Samo... želim da poslušaš što ću ti reći, u redu?«
 Letimice je pogleda: »Gin, u redu?«
Odjednom je postala svjesna da joj srce tuče kao ludo i da joj tijelom izbija znoj. »Gin?«
»Dobro.« Obgrlila se oko trbuha. »Okej.«
Kimnuo je i raširio ruke. »Mislim da te Richard tuče.« Podignuo je dlan. »Ne odgovaraj,
sjećaš se. To sam i ranije zaključio, a ti me poznaješ bolje od ikoga. Kao što si i sama mnogo puta
rekla, jednom kad se na nešto namjerim, nema te sile koja bi me odvratila - zato me ne možeš ni
na koji način uvjeriti da promijenim mišljenje.«
Gin se usredotočila na prelijepo cvijeće... nastojeći ignorirati osjećaj da ne može disati.
»Mislim da je on uzrok onih modrica, a šalove i marame nosiš da ih prekriješ.« Prsa su
mu se nadimala i spuštala. »A iako mogu sasvim pouzdano tvrditi da si me mnogo, mnogo puta
dovela do ruba ludila, nikad mi nije bilo ni na kraj pameti da podignem ruku na tebe. Kao ni na
bilo koju drugu ženu.«
Nakratko je sklopila oči. Zatim se čula kako mračno govori: »Zato što si pravi muškarac.«
»Stvar je u tome, samo... želim ti reći kako sama pomisao da te itko, i ne zanima me tko je
to, tuče ili gura ili... O, Bože, ne mogu ni zamisliti što još...«
Nikad nije čula da je ostao bez riječi. Nikad joj se ovaj samouvjereni, provokativan,
tvrdoglav muškarac nije činio ovako potpuno poražen.
Samuel T. pročisti grlo. »Znam da si se udala za njega jer misliš da je tvoja obitelj ostala
bez novca, i to te plaši. Na kraju dana, i ne znaš za ništa drugo osim za raskoš. Nisi ni za što
drugo pripremljena. Umalo da nisi odustala od školovanja zbog onog djeteta koje si rodila.
Lepršaš naokolo stvarajući dramu jer te to hrani. Stoga, da, pomisao da se moraš osloniti na sebe,
bez sigurnosne mreže nevjerojatnog bogatstva, sigurno je silno zastrašujuća, do te mjere da ne
možeš to ni pojmiti.«
Otvorila je usta.
Onda ih zatvorila.
»Zapravo ti želim reći dvije stvari«, nastavio je. »Prvo, želim da znaš da si bolja od toga, i
ne zato što si Bradfordica. Istina je da si, ma što se dogodilo s novcem, snažna, pametna,
sposobna žena, Gin - ali dosad nisi pametno iskoristila te vrline, nego glupo, zato što se, iskreno
govoreći, nikad nisi susrela s pravim izazovima. Bila si ratnica bez bojišta, Gin. Borac bez
neprijatelja, i godinama si zamahivala bičem na sve i svakoga nastojeći sagorjeti tu energiju.«
Glas mu je postao nepodnošljivo hrapav. »Pa, želim da sada sve to usmjeriš na jedan sasvim
drugi način. Želim da budeš snažna zbog pravih razloga. Želim da sada paziš na sebe. Da se
zaštitiš. Imaš ljude koji... imaš ljude koji te vole. Koji ti žele pomoći. Ali sama ćeš morati učiniti
prvi korak.«
Kad je zamukao, Gin je shvatila da joj suze peckaju oči, a onda ju je zaboljelo grlo jer je
pokušavala nečujno gutati.
»Možeš me nazvati«, grubo je rekao. »Bilo kad. Poznajem te i bio sam nerazuman. Loši
smo jedno za drugo na sve moguće načine, ali možeš me nazvati. Bio dan ili noć. Ma gdje bila,
doći ću. Neću tražiti nikakva objašnjenja. Neću vikati niti te koriti. Neću te osuđivati - a budeš li
inzistirala, neću reći Laneu ni bilo kome drugome.«
Samuel T. se izvije u stranu i izvuče mobitel iz džepa hlača. »Odsada ću početi spavati s
uključenim mobitelom. Bez pitanja, traženja objašnjenja i razgovora, tada ili poslije. Nazovi me,
pošalji poruku, izgovori moje ime usred zabave, i dolazim. Jesmo li načistu?«
Kad je suza pobjegla niz njezin obraz, obrisao ju je i glas mu je napukao. »Bolja si od
toga. Zaslužuješ bolje. Veličanstvena prošlost tvoje obitelji nije vrijedna toga da te muškarac tuče
u sadašnjosti samo zato što misliš da ćeš biti nitko i ništa bez novca. Neprocjenjiva si, Gin, bez
obzira na stanje bankovnog računa.«
 Sad je on povukao nju i privio je na prsa.
Pod njezinim uhom, kucanje njegova srca samo ju je natjeralo u još snažniji plač.
»Čuvaj se, Gin. Učini što god treba da se osiguraš...«
Nastavio je izgovarati te riječi, u beskrajnoj struji, kao da se nadao da će možda, bude li
ponavljao, nekako do nje doprijeti.
Kad je najzad sjela uspravno, izvukao je maramicu iz stražnjeg džepa i pritisnuo na njezin
obraz. I dok je zurio u nju tužnim očima, bilo je teško povjerovati da je, nakon svega što su
prošli, bio ovako i ovdje uz nju.
Onda opet, možda je upravo u tome i bilo objašnjenje.
»Što je druga stvar koju si mi želio reći?« promrmljala je gledajući u njihova stopala.
Kad nije odmah odgovorio, pogledala ga je. I lecnula se.
Oči su mu se ohladile, a tijelo kao da se promijenilo, iako se nije ni pomaknuo.
»Druga stvar je...« Samuel T. je opsovao i pustio da mu glava padne unatrag. »Ne, mislim
da ću to zadržati za sebe. Ne bi nimalo pomoglo situaciji.«
Ali mogla je naslutiti o čemu je riječ. »I ja tebe volim, Samuele.«
»Samo misli na to koliko si snažna. Molim te, Gin.«
Nakon jednog trenutka, posegnuo je i okrenuo onaj golemi dijamant, sklonivši ga s vida.
Zatim je podignuo njezino zapešće i utisnuo poljubac u unutarnji dio ruke. »I zapamti što sam
rekao.«
Osovivši se na noge, ponovno pokaže telefon. »Uvijek uključen. Bez pitanja.«
Još je jednom, posljednji put, pogledavši, uvukao je ruke u džepove i otišao,
dostojanstvenim koracima, okupan breskvastom svjetlošću svjetiljki.
Zatim je nestao.
Gin je ostala tamo gdje su zajedno sjedili, toliko dugo da se noćni zrak ohladio dovoljno
da joj se koža naježi na podlakticama. Ipak, nije bila u stanju poći kući.
 ČETRDESET DVA

Kad je Edward izgovorio one riječi usred krcatog restorana, bio je zapanjen koliko mu je
to bilo ugodno. Bio je to jednostavan niz slogova, nikakve pretjerano kićene riječi, ali priznanje
je bilo veličanstveno.
Zaljubljen sam u nekoga.
I zapravo, već je rekao Sutton cijelu istinu. U poslovnom centru, nakon što su vodili
ljubav. Samo, učinio je to tako nježno da nije ni čula te riječi.
Zauzvrat, Shelby je pogledala druge goste. Konobare. Ljude za šankom i one koji su
kuhali otraga. »Je li ona razlog zašto se ne želiš... ono, spetljati sa mnom?«
»Da.« Pomislio je na one noći koje su proveli jedno pokraj drugog, u onom krevetu. »Ali
postoji i drugi razlog.«
»A to je?«
»Znam što radiš sa mnom. Sjećam se kakav ti je bio otac. Katkad se u životu ponavljamo,
znaš? Kad imamo osjećaj da prvi put nismo odradili posao kako valja.«
Kvragu, bila je to priča njegove braće, oca i njega. Kad bi Edward bio brutalno iskren
prema sebi, zapravo je uvijek želio spašavati braću od tog tipa, iako bi šteta već bila nanesena.
Njihov je otac imao strahovitu moć; odsutan, no istodobno i potpuno dominantan.
I nasilan, i to na toliko hladan način da bi to katkad bilo strasnije nego ispadi urlanja i
bacanja stvari.
»I sam sam to činio«, tiho je rekao. »Zapravo, i dalje to činim. Tako da smo ja i ti isti,
zapravo. Oboje smo spasitelji u potrazi za svrhom.«
Shelby je toliko dugo šutjela da se počeo pitati hoće li otići ili nešto slično.
Ali tada je progovorila: »Brinula sam se za oca ne zato što sam ga voljela, nego zato da se
ne bi ubio. Jer što bih ja onda? Nisam imala majku. Nisam imala krov nad glavom. Život s tom
ispičuturom bio je lakši od mogućnosti života na ulici, i to s dvanaest-trinaest godina.«
Edward se lecnuo kad je pokušao zamisliti tu malu djevojčicu o kojoj se nitko nije brinuo
kako očajnički pokušava riješiti ovisnost odrasle osobe kao sredstvo vlastita opstanka.
»Žao mi je«, izvalio je Edward.
»Zašto? Nemaš ništa s njegovim pijančevanjem.«
»Nemam, ali imam svašta s time da se opijam u tvojoj blizini.
I dovodim te u situaciju koju bogami znadeš riješiti...«
»Nemoj izgovarati...«
»Oprosti...«
»... ime mog Gospodina uzalud.«
»... znadeš riješiti.«
Uslijedi stanka. Tada oboje prasnu u smijeh.
Shelby se ponovno uozbilji. »Ne znam što bih drugo s tobom. A također, mrzim patnju.«
»To je zato što si dobra osoba. Stvarno si, stvarno dobra osoba, b...«
Nasmiješila se. »Na vrijeme si se zaustavio.«
»Učim se.«
Njihova su jela stigla, piletina ugniježđena u košaricama obrubljenim crvenim i bijelim
paprom, tanki i vrući prženi krumpirići, a konobarica ih je pitala žele li još mineralne vode.
 »Umirem od gladi«, primijetio je Edward kad su ostali nasamo sa svojim jelima.
»I ja.«
Kad su se bacili na jelo, utonuli su u tišinu, ali bila je to ugodna šutnja. I shvatio je kako
mu je drago što se nikad nisu poševili.
»Jesi li joj rekao?« upitala je Shelby.
Edward je obrisao usta papirnatim ubrusom. »Što? Oh... aha. Nisam. Ona živi jednim
sasvim drukčijim životom od mene. Tamo je gdje sam ja bio nekad, i gdje se nikad više neću
vratiti.«
Zbog više razloga.
»Vjerojatno bi joj trebao reći«, rekla je Shelby između zalogaja. »Da si u mene
zaljubljen... željela bih znati.«
Dok je govorila, glas joj je bio pomalo čeznutljiv, ali oči joj nisu bile staklaste zbog
nekakve maštarije ni tužne zbog gubitka. A kad nije dalje navaljivala, sjetio se onoga što mu je
nedavno rekla - kako prihvaća druge onakvima kakvi jesu, baš kao i konje.
»Želim da nešto znaš.« Edward je zgnječio donji dio boce kečapa kako bi istisnuo malo
pokraj svojih krumpirića. »I želim da nešto učiniš.«
»Smijem li birati što ćeš mi prvo reći?«
»Naravno.«
»Što želiš da učinim? Ako je u vezi s Nebom, već sam dogovorila pregled kod veterinara
za sutra popodne.«
Nasmijao se. »Čitaš mi misli. Ali ne, nije to.« Ponovno je obrisao usta. »Želim da iziđeš s
Joeyjem.«
Kad ga je oštro pogledala, podignuo je dlan. »Samo na večeru. Ništa otmjeno. I, ne, nije
me pitao da s tobom razgovaram, a, iskreno govoreći, da zna za ovo, ostavio bi me šepavijeg
nego što jesam. Ali mislim da bi trebala tom sirotom momku pružiti priliku. Gadno se zatreskao.«
Shelby je zurila preko stola, posve smetena. »Stvarno?«
»O, ma daj. S konjima si spektakularna, a i vraški dobro izgledaš.« Podignuo je prst.
»Nisam spomenuo Boga.«
»Nikad ga nisam previše primjećivala, osim na poslu.«
»Pa, trebala bi.«
Zavalila se i zatresla glavom. »Znaš... stvarno ne mogu vjerovati.«
»Da bi nekoga zaista mogla privući? To jest, nekoga tko te ne pokušava povući sa sobom
u crnu rupu samouništenja?«
»Pa, i to. Ali nikad mi ne bi palo na pamet da možeš biti ovako otvoren.«
Podignuo je Coca-Colu i promatrao pjenušavi užitak. »Valjda trezvenost na mene utječe
kao što alkohol utječe na druge. Razbrbljam se.«
»To je baš...«
»Što? I budi iskrena.«
»Stvarno lijepo.« Glas joj se smekšao i odvratila je pogled. »Stvarno dobro.«
Edward se zatekao kako se nakašljava. »Čuda se događaju.«
»I nikad nisam vidjela da ovoliko jedeš.«
»Prošlo je neko vrijeme.«
»Znači, samo ti je grozna moja kuhinja?«
Nasmijao se i odgurnuo krumpiriće. »Još jedan i raspuknut ću se. Kad smo kod toga, sad
želim sladoled. Brišimo odavde.«
»Mislim da nije ostavila račun.«
Edward se nagnuo u stranu i izvadio tisuću dolara. Odvojivši dvije novčanice od sto
dolara, reče: »Ovo bi trebalo biti dovoljno.«
Kad se Shelby izbuljila, osovio se na noge i ispružio ruku. »Dođi. Prejeo sam se i sad mi
treba sladoled.«
»To mi nema smisla.«
»O, ima, ima.« Počeo je šepati prema vratima, obilazeći druge goste za stolovima.
»Hladno i slatko smiruje želudac. Tako je moja majčica, gospojica Aurora, uvijek govorila, a ona
je uvijek u pravu. I ne, uopće ne mrzim tvoju kuhinju. Jako dobro kuhaš.«
Vani je ponovno zastao da jedan trenutak uživa u noćnom zraku, i bilo je divno makar
jednom osjetiti izvjesnu lakoću u prsima, radostan osjećaj koji bi nekom drugom bio optimizam,
no u njegovu slučaju, bilo je to samo olakšanje.
»Samo što se ne želiš pretrpati sladoledom«, obavijestio ju je kad je zakoračio naprijed,
provjeravajući dolazi li koji automobil. »Neka bude lagan. Samo vanilija. Možda koji čokoladni
keksić, ali ništa s orasima i ništa previše ljepljivo.«
Kako je prolaz preko dva traka prema njezinu kamionu bio čist, Shelby ga sustigne,
skrativši korak kako bi se prilagodila njegovu nedostatku brzine.
»Gospodine! Hej, gospodine!«
Edward se osvrnuo kad su dospjeli na drugu stranu ulice. Njihova je konobarica izišla iz
restorana s novcem koji je ostavio.
»Vaš račun je samo dvadeset četiri dolara i nešto sitno«, rekla je žena preko puta ulice.
»Ovo je previše...«
»Zadržite ostatak.« Nasmiješio se kad su joj se oči raširile, a onda je pogledala novac kao
da ne zna što je to. »Kladim se da vas nakon cijele smjene na nogama leđa bole k b vrag. Znam
kakva je to bol. Počastite se slobodnim danom, ili nešto.«
Usredotočila se na njega - da bi se potom namrštila. »Čekajte malo... Jeste li vi...«
»Nitko. Ja sam nitko.« Odmahnuo je na pozdrav i krenuo prema kamionetu. »Samo
običan gost.«
»Pa, hvala vam!« doviknula je. »Ovo je najveća napojnica koju sam ikad dobila.«
»Zaslužili ste«, dobacio je preko ramena.
Obišavši kabinu, otvorio je Shelbyna vrata i pomogao joj da uđe iako joj pomoć nije bila
potrebna.
»To je bilo jako lijepo«, rekla je.
»Pa, ono je vjerojatno bilo najbolje jelo koje sam pojeo od... bez uvrede.«
»Sve okej.« Spustila je ruku na njegovu prije nego što je dovršio. »Što si želio da znam?«
Prije nego što je odgovorio, Edward se naslonio na vrata prebacivši težinu s ozlijeđenoga
gležnja. »Uvijek ćeš imati posao na Red &Blacku. Koliko god dugo to budeš željela, imat ćeš
posao i stan. Kvragu, mogu vidjeti tebe i Moea kako zajedno upravljate farmom - otišla ti na spoj
s njegovim sinom ili ne, uzvratila mu osjećaje ili ne.«
Shelby je odvratila pogled, onako kako je to običavala kad bi je svladale emocije. A dok
je Edward proučavao njezino lice, pomislio je: Ha, vjerojatno ovako izgleda kad imaš pravu
mladu sestru.
Gin je bila više poput vjesnice smrti u kući.
Ili tornada.
Na kraju krajeva, ma koliko volio tu ženu, nikad među njima nije osjećao preveliku
bliskost. Nije bio siguran može li se itko približiti Gin.
I zato, da, bilo je lijepo osjećati se zaštitnički, ali ne posesivno, prema nekome. Lijepo je
učiniti nešto dobro. Lijepo je poslati u svijet nešto drugo osim kiselog bijesa.
Odjednom ga je pogledala.
 »Zašto imam osjećaj da nekamo ideš?« sumorno je upitala.

Na kraju se Gin vratila na Easterly zato što nije imala kamo drugo otići. Parkiravši
Drophead na njegovo mjesto u garaži, otišla je do ulaza u kuhinju i prošla kroz vrata s mrežicom.
Kao i obično, sve je bilo uredno i na svome mjestu, nije bilo tava u sudoperu, perilica
posuda tiho je radila, radne plohe su blistale. Zrakom se pronosila slatkoća, onaj staromodni
sapun kojim se gospojica Aurora koristila.
Ginino je srce tuklo kad je nastavila prema vratima ženinih privatnih odaja. Skupivši
šaku, oklijevala je prije nego što će pokucati.
»Uđi, curo«, začula se zapovijed s druge strane. »Nemoj samo stajati ondje.«
Otvorivši, Gin pogne glavu jer nije željela da joj se vide suze u očima. »Kako si znala da
sam ja?«
»Tvoj parfem. I čekala sam te. Također sam vidjela auto kad si došla.«
Životni prostor gospojice Aurore bio je namješten baš kao što je to bilo uvijek: dva velika
tapecirana naslonjača postavljena uz visoke prozore, police načičkane fotografijama djece i
odraslih, čajna kuhinja koja je bila besprijekorno čista i uredna kao i njezina velika,
profesionalna. Gin nikad nije bila u spavaćoj sobi ni kupaonici, niti bi joj ikad palo na pamet da
je zamoli da ih vidi.
Najzad, Gin podigne glavu. Gospojica Aurora bila je u naslonjaču u kojem je uvijek
sjedila, i pokaže joj na onaj slobodni. »Sjedi.«
Gin priđe i posluša je. Kad je zagladila suknju, sjetila se kako je isto učinila kad je bila u
onom spokojnom vrtu sa Samuelom T.-jem.
»To se zove zahtjev za poništenje braka«, iznenada reče gospojica Aurora. »I trebala bi ga
čim prije podnijeti. Jesam kršćanka, ali otvoreno ću ti reći da si se udala za lošeg muškarca.
Doduše, uvijek trčiš pred rudo, buntovna si čak i kad ti nitko ničim nije naudio, a tvoja verzija
slobode je da se ponašaš nekontrolirano, a ne da slobodno donosiš odluke.«
Gin se morala nasmijati.
»Znaš, ti si draga osoba koja me večeras sasjekla na komadiće.«
»Pa, to je zato što dobri Gospodin očito misli da trebaš dvaput čuti poruku.«
Gin pomisli na cijelu tu stvar s nekontroliranošću. Sjetila se kako su se Richard i ona prije
samo koju noć onako posvadili u njezinoj sobi i kako se mašila za onu lampu Imari. »U zadnje
vrijeme sam izvan sebe.«
»To je zato što ti se tlo pomiče pod nogama. Ne znaš na čemu si, i zato te hvata
vrtoglavica.«
Uronivši licem među dlanove, zavrtjela je glavom. »Ne znam koliko ću još moći ovo
podnositi.«
Na povratku iz bogoslovije, kolebala se između emotivno teškog, ali otvorenog razgovora
sa Samuelom T.-jem... i nagona da se opet prepusti proračunatoj maniji kojom je oduvijek
rješavala stvari.
»Sve se može ispraviti«, rekla je gospojica Aurora. »Tvoja prava obitelj neće te napustiti,
čak i ako nestane novca.«
Gin pomisli na veliku kuću u kojoj su bili. »Nisam bila dobra majka.«
»Ne, nego nisi ni pokušala.«
»Prekasno je.«
»Da sam to rekla kad sam došla u ovu kuću i upoznala vas četvero, gdje biste svi sad
bili?«
Gin se prisjeti svih onih noći kad bi njih petero sjedili zajedno u kuhinji i objedovali. Čak
i pored vojske dadilja koje su prošle kućom, uglavnom jer su ih izmučili i do kraja porazili,
gospojica Aurora bila je jedina koja je mogla zauzdati nju i braću.
Pogledavši fotografije na policama, Gin ponovno zasuzi kad je vidjela nekoliko svojih - i
pokaže na onu na kojoj je imala pletenice. »Ovo je bilo kad sam krenula u ljetni kamp.«
»Bilo ti je deset.«
»Mrzila sam njihovu hranu.«
»Znam. Morala sam te hraniti mjesec dana nakon što si se vratila - a nije te bilo samo dva
tjedna.«
»Ono je Amelia, zar ne?«
Gospojica Aurora zastenje kad se okrenula u naslonjaču. »Koja? Ružičasta?«
»Da.«
»Imala je tada sedam i pol.«
»Bila si uvijek i uz nju.«
»Da, bila sam. Ona mi je nešto najbliže pravoj unuci jer si mi ti nešto najbliže kćeri.«
Gin se obriše ispod očiju. »Drago mi je što te ima. Izbacili su je iz Hochkissa, znaš.«
»Tako mi je rekla.«
»Drago mi je što je s tobom razgovarala.«
»Znaš da neću zauvijek biti ovdje, zar ne?« Kad ju je Gin pogledala, tamne oči gospojice
Aurore bile su odlučne. »Kad me više ne bude, morat ćeš se brinuti za nju. Nitko drugi to neće
učiniti, a ona je sad jednom nogom u djetinjstvu, a drugom u djevojaštvu. Opasno je to doba. I
potrudi se, Virginia Elizabeth, inače se kunem da ću te proganjati. Vratit ću ti se kao savjest i
neću ti dati mira.«
Prvi put se Gin pošteno usredotočila na gospojicu Auroru. Pod onom kućnom haljom, bila
je mršavija no ikad, lica iznurena, s vrećicama pod očima.
»Ne možeš umrijeti«, čula se Gin kako govori. »Jednostavno ne možeš.«
Gospojica Aurora se nasmije. »To ovisi o Bogu, a ne o tebi ili meni.«
 ČETRDESET TRI

Lane nije napuštao poslovni centar sve dok detektivi nisu dovršili posao, Zato je ulazio i
izlazio iz ureda ubijajući vrijeme, sve dok naposljetku nije shvatio kako otvara vrata očeva ureda
i sjeda u naslonjač u kojem je uvijek sjedio njegov dragi stari tatica.
I tada je doživio onaj aha! trenutak.
Gurajući se naokolo u tom kožnatom prijestolju, tresao je glavom i pitao se kako mu to
prije nije sinulo.
Iza stola su bile police, police krcate uobičajenim predmetima - u kožu uvezeni tomovi
knjiga, uokvirene diplome, te muške stvarčice kako bi se zadivili drugi bogatuni: jedriličarski
trofeji, fotografije konja, neobične ili posebne boce burbona. No ništa od svega toga nije ga
zanimalo.
Ne, ono što je odjednom zamijetio i što mu je privuklo pažnju bili su ugradbeni, rukom
izrađeni ormarići s vratnicama od drva koji su se nalazili ispod te izložbe taštine.
Nagnuvši se dolje, pokušao ih je nekoliko otvoriti, ali svi su bili zaključani - pa ipak,
činilo se kako nema vidljivih ključanica gdje bi se mogao umetnuti ključ ni tipkovnica za šifru...
Jedna od francuskih vrata prema terasi se otvore i uđe Lizzie, s dvije šalice zaslađenih
čajeva u rukama i nečim što je izgledalo kao uska kutija štrudla od smokve u džepu njezinih
kratkih hlača. »Gladna sam«, rekla je. »I voljela bih podijeliti ovo bogatstvo.«35
Kad je obišla stol i spustila poljubac na njegove usne, povukao ju je na krilo i pomogao
joj da izvadi kekse. »Zvuči sjajno.«
»Kako ovdje napreduju stvari?«
»Nemam pojma. Stalno čekam kad će reći da su kopirali datoteke i da odlaze, ali još
uvijek ništa od toga.«
»Prilično su se zadržali.« Otvorila je plastičnu kutiju i ponudila mu. Kad je zatresao
glavom, ubacila mu je keks u usta. »Ali nisu ništa drugo tražili?«
»Nisu.« Otpivši gutljaj onoga što je donijela, uzdahnuo je. »O, da. Ovo je dobro.«
»Onda, pogodi što?«
»Reci.«
»Sama sam sebe promaknula.« Kad se nasmijao, kimnula je. »Postavila sam sebe na
položaj kućnog upravitelja.«
Istog trena kad je to izrekla, pomislio je, o, hvala Bogu. Jer da, računi su se gomilali, a
valjalo je upravljati osobljem, i trebalo je voditi računa o bezbroj detalja na imanju čak i kad su
troškovi srezani. Ali...
»Čekaj, ali već imaš gomilu posla. Vrtovi i...«
»Evo u čemu je stvar. Gospodin Harris je dao otkaz.«
Lane je zavrtio glavom. »Znaš, zapravo mi je laknulo.«
»Aha, i meni. Pomogla sam mu danas da se iseli. Nisam te tada htjela time opterećivati jer
je već bio čvrsto odlučio i još se štošta drugo događalo. Ali odbili su mu ček, a onda sam
promislila o svemu što se događa s računima kućanstva - ovo mjesto je skupo sa svim tim
osobljem. Mislim, ono, moramo platiti sve one konobare. Radnicima na imanju plaće idu
automatski, samo ne znam kad? A ako nije bilo dovoljno sredstava za gospodina Harrisa? Onda
nema ni za ostale.«
 »Sranje, na to nisam ni pomislio.«
»Znam da ćeš htjeti biti pošten prema svima. Tako da se moramo domoći novca za račun
kućanstva, i moramo smisliti plan za osoblje. Ako moramo rezati troškove, trebamo obavijestiti
ljude. Ne možemo pustiti da se svi koji ovdje rade u dobroj vjeri osjećaju izigranima.«
»Slažem se.« Ponovno ju je poljubio. »Sto posto.«
»Ali nešto ću već smisliti. Sve ću pročešljati i onda ću ti reći na čemu smo. Ne znam gdje
bismo mogli pronaći gotovinu...«
»Zapravo, znam ja. Pobrinut ću se za to odmah ujutro, prije nego što dođe Lenghe.«
»Lenghe?«
»Aha. Sutra navečer igramo partiju pokera, i to s prilično visokim ulozima. I prije nego
što mi kažeš da je to ludost, podsjetit ću te na to da moram baratati onim što imam, a to nije
puno.«
»Tko je Lenghe - kako se to izgovara?«
»Leng-i. A zovemo ga još i Bog žita, što je samoobjašnjivo. Svidjet će ti, stvarno. On je
baš po tvome guštu, dobra duša koja voli zemlju. I sjeti se, igrao sam poker na koledžu i kasnije.
To mi je jedina vještina.«
Ovila mu je ruke oko vrata. »Mislim da ih imaš još nekoliko...«
»Prekidam li nešto?«
Lane je okrenuo naslonjač prema vratima i pomislio kako je baš prokleto prikladno da je
Merrimack odabrao upravo ovaj trenutak da se pojavi. »Jeste li dovršili, detektive?«
I opet osmijeh. »Još malo. Gospoja, drago mi je da vas ponovno vidim.«
Lizzie se osovi na noge, ali ostane uz Lanea. »I meni.«
»Pa, vjerojatno biste željeli znati da ću ukloniti pečat s ureda knjigovotkinje.« Merrimack
se nasmiješi. »Imamo sve što nam je potrebno odande.«
»Dobro«, rekao je Lane.
»Baš smo se i pitali«, promrsila je Lizzie.
»Jeste li? Kakva slučajnost.« Detektiv je izvukao maleni notes.
»A sad, volio bih popisati imena onih koji imaju pristup sigurnosnom dijelu računalne
mreže. Znate li tko ima te podatke?«
»Nemam pojma.« Lane slegne ramenima. »Rado ću pitati u informatičkom odjelu
korporacije. Možda oni znaju.«
»A možda zna i vaš brat Edward.«
»Možda.«
»Recite mi nešto, je li on imao kakvu ulogu u instaliranju zaštitnih programa?«
»Ne znam.« Okej, ovo je bila laž. »Zašto?«
»Ne znate je li imao ili nije imao?«
»Sve donedavno nisam bio previše uključen u ovo kućanstvo, kao ni u posao. Tako da
vam zaista ne mogu reći.«
»Okej«. Detektiv lupne notesom po otvorenom dlanu. »Onda ću izravno nazvati vašeg
brata.«
»On vam nema mobitel. Ali mogu mu poručiti da stupi u kontakt s vama.«
»Nema potrebe. Znam gdje živi.« Detektiv se ogleda oko sebe. »Bogme, ovo je baš
impresivno.«
»Jest.«
»Sigurno vam nedostaje otac.«
Svatko tko bi se zavarao ovom ležernom rutinom u stilu inspektora Columba, bio bi
budala, pomislio je Lane.
 »Naravno. Toliko da ne mogu misliti glavom.«
»Otac i sin. Posebna je to veza.«
»Da.«
Uslijedi stanka, a kad Lane nije nastavio o temi očinskog odnosa, Merrimack se ponovno
nasmiješio. »Čujem da se vaš brat Max vratio kući. Nije li to iznenađenje? Dugo nije dolazio na
Easterly, zar ne?«
»Da.«
»Ali više dana je bio u Charlemontu.« Kad se Lane namrštio, detektiv je podignuo obrvu.
»Niste to znali? Stvarno? Pa, imam nekoliko svjedoka koji tvrde da su on i Edward bili zajedno.
Onog popodneva kad je vaš otac umro. Jeste li znali da su se njih dvojica sastala?«
Lane osjeti kako mu psovka jurca uz grlo, ali zadržao ju je u sebi pukom snagom volje.
»Ovo me je zateklo, to vam je jasno.«
»Je li? Pitanje je jednostavno.«
»Bez uvrede, detektive, ali provodite istragu zbog ubojstva. Ne postoje jednostavna
pitanja s vaše strane.«
»Postoje, sve dok mi govorite istinu i ne pokušavate nekoga zaštititi. Štitite li nekoga,
gospodine Baldwine? Ili sami nešto skrivate? Jer, prikupili smo sasvim dovoljno informacija.
Savjetujem vam da budete što je moguće više otvoreni i iskreni.«
»Želite li reći da sam osumnjičen?«
»Da jeste, razgovarali bismo dolje u gradu. A još uvijek nismo ondje, zar ne?« Osmijeh.
»Ali baš me zanima jeste li znali da su se vaša braća sastala?«
Lane je udahnuo, duboko iz trbuha, odbijajući se prepustiti nagonu da skoči, odjuri do
kućice gdje se ulogorio Max i isprebija tog tipa na mrtvo ime sve dok ne izvuče iz njega koji se to
vrag događa.
Detektiv se ponovno nasmiješio. »Pa, očito niste znali. Svjedoci kažu da su bila samo njih
dvojica. Viđeni su na obali rijeke sa strane Indiane. Ispod vodopada. Zapravo, točno tamo gdje je
pronađeno tijelo vašeg oca.«
Lane uzvrati osmijeh. »Možda su uživali u pogledu na rijeku.«
»A možda su razgovarali o tome što bi se moglo dogoditi tijelu ako se baci s mosta Big
Five.« Merrimack slegne ramenima. »A možda su uživali u pogledu. U pravu ste.«

»Gdje si bila«
- Kad je Gin ušla u spavaću sobu, nije se iznenadila kad je ondje pronašla Richarda kako
sjedi u jednom od njezinih bijelih svilenih naslonjača, lica iskrivljena bijesom. Njegove tanane
ruke i noge grčile su se kao da mu je njezino izbivanje bilo osobna uvreda.
Kao da mu je netko probušio gume. Išarao mu cijeli ured grafitima. Zapalio pred njime
Bibliju.
Zatvorivši vrata, čekala je da uobičajena manija koju bi osjetila u njegovoj blizini ubrizga
gorivo u njezine žile. Pripremila se na visokooktanski nalet ludila, onaj koji bi joj pomagao u
ovakvim situacijama. Pripremila se na one pakosne riječi koje bi se niotkuda pojavile u njezinim
mislima i na onaj podmukli, kurvinski osmijeh koji bi joj razvukao lice.
Ništa se od svega nije materijaliziralo.
Umjesto toga, razorna se težina sručila na njezino tijelo, tolika da, čak i kad bi skočio iz
naslonjača i prišao joj preko bijelog saga, ne bi se mogla pomaknuti s mjesta. Nije to bilo zato što
ga se plašila - barem nije mislila da je to na stvari. Nego više to da joj se tijelo pretvorilo u
obamrli blok... dok joj je svijest lebdjela nad nepomičnim kamenom njezina mesa.
Gledala je negdje preko svojeg desnog ramena dok je urlao i divljao, ščepao joj ruku,
tresao je i bacio na krevet.
Plutajući nad samom sobom, svjedočila je onome što se potom dogodilo, ništa ne
osjećajući, ništa ne poduzimajući... Sa svog je uzvišenog položaja vidjela čak i njegov zatiljak,
ramena i noge dok joj je trgao odjeću i razdvajao joj udove.
Pod njezinim je tijelom madrac postao sav neuredan, fini egipatski pamuk zgužvao se dok
se on na njoj znojio.
Usredotočila se uglavnom na svoje lice. Crte su bile prelijepe. Oči su, međutim, bile
sasvim prazne, s unutarnjim svjetlom i živošću dvaju oblutaka. Smirenost je bila divljenja
vrijedna dok je ležala na leđima misleći na Englesku, što li već.
Na Bergdorf, nije li tako rekao Samuel?
Kad je Richard svoje obavio, klonuo je, a onda se pomaknuo. A Ginino je tijelo samo
ondje ležalo dok je on još nešto govorio. Zatim se okrenuo na peti i izišao uzdignute brade, poput
dječaka koji je uspješno obranio svoj pješčanik od starijih klinaca i sad je zadovoljan odlazio, jer
mu je od samog vlasništva važnija bila dominacija.
Nakon nekog vremena lebdeća Gin spustila se na krevet i sjela pokraj prave Gin. No nije
se još željela vratiti u svoje tijelo. Bilo je bolje biti izdvojen. Lakše...
Kad joj je glavom proletjela misao da bi se trebala pokriti, ruka prave Gin se pomaknula i
povukla pokrivač preko donjeg dijela tijela.
U tišini, pomislila je da je možda zaslužila sve što ju je snašlo. Nema koga nije ismijavala,
namjerno je i svjesno ignorirala sva moguća pravila, osuđivala i bila okrutna iz vica, bila glavna u
klubu pakosnica u svakom razredu, kampu i školi koje je ikad pohađala - a sad su u retrovizoru
bile sve one učionice i elitna okupljanja, a ona je bila na čelu dokonih zlobnica.
Pa, barem je tako nekad bilo.
S obzirom na ponižavajući broj onih koji se nisu pojavili na žalovanju? I činjenicu da
Tammy više neće dolaziti? Očito se srozala.
Tako da je ovo, možda, bila karma.
Možda se upravo ovo događa kad oko sebe širiš negativnu energiju. Možda je ovo bio
tsunami svega što je drugima učinila, koji dolazi razoriti njezinu obalu.
Onda opet... možda se naprosto udala za šupka zbog sasvim pogrešnih razloga. Richard je
bio sadistički silovatelj, a žrtve se nikad ne bi trebalo kriviti - i sad je morala biti bistre glave i
hrabra, i na sve ovo staviti točku prije nego što je ubije.
Jer u tom su se smjeru kretali: vidjela je kako se Richardu oči uzbude kao u lovca. S
vremenom, više ga neće zadovoljavati trenutačna razina nasilja. Sve će žešće navaljivati jer ga je
palilo nanošenje bola i podjarmljivanje - ali samo dotle dok u svemu tome bude nešto novo, jer
jedino mu je tako bilo zaista uzbudljivo.
Naučio je maltretirati pod nogama gospodara. A sad se palio na pomisao da je on taj koji
zastrašuje.
Možda bi ga jednostavno trebala ubiti?
Bila joj je to posljednja misao prije nego što je san zarobio oba njezina dijela, tijelo i
dušu, pokrivač nesvijesti utišao je gungulu u njezinoj glavi. Da, možda je rješenje u tome da ga se
riješi. Ali ne pomoću zahtjeva za poništenje braka.
 ČETRDESET ČETIRI

Sutradan ujutro Lane je ostavio Lizzie usnulu u svojemu prostranom krevetu na

Easterlyju, te se nabrzinu istuširao i odjenuo. Prije nego što je otišao, jedan ju je tren promatrao u
snu, misleći kako je zaista odabrao pravu ženu.
A onda je krenuo dalje, marširajući niz hodnik, spuštajući se niz stube, izlazeći kroz
glavni ulaz.
Porsche se probudio na okret ključa, i odjurio je do podnožja brda, skrenuvši lijevo pa
nastavivši prema Shellovoj benzinskoj postaji. Nakon što je doručkovao sendvič omotan papirom
i veliku kavu, bio je na putu prema tamošnjoj poslovnici banke, obilazeći bicikliste, zaglavivši iza
školskog autobusa, proklinjući kad ga je mini kombi pun klinaca zamalo pomeo.
Onda opet, mogla je to biti i njegova krivnja. Nije dobro spavao, a kava još nije proradila
kako treba.
Kog su vraga njegova braća radila na obali? I zašto to sranje nije iskrsnulo u razgovoru?
Zašto što su nešto skrivali. Pa da.
Nakon što su detektiv Merrimack i Pete Šmokljan najzad napustili poslovni centar, Lanea
je svladao nagon da se odveze na Red &Black, ali nije bio siguran hoće li policijska ekipa i sama
krenuti onamo. Na kraju krajeva, Edward se rijetko bilo kome javljao na telefon, a detektiv je bio
neumoljiv, ustremivši se poput psa tragača koji je nešto nanjušio.
Lane nipošto nije želio ostaviti dojam kao da je došao suočiti se s bratom pred
policijskom publikom - a bio je itekako spreman oprati uši obojici braće.
Na kraju su on i Lizzie ostali na imanju, opet vodeći ljubav u kućici uz bazen, onda gore u
kadi... i u krevetu.
Sjajan način da se otarasiš stresa. Makar to nije promijenilo ono što se događalo.
Ušavši na parkiralište ispred banke, pronašao je slobodno mjesto i shvatio da je odabrao
ono isto na kojem je parkirao kad je prvi put otkrio da postoje problemi.
Umalo da se nije vratio u rikverc kako bi pronašao neko drugo mjesto.
Shvativši da mu praznovjerje neće pomoći, izišao je, ostavivši krov spušten iako je nebo
bilo teško od kiše koja se još nije sručila, a i prognostičari su pozvali na oprez zbog tornada. Tako
je to bilo u Kentuckyju. Nisu postojale vremenske prilike tipične za godišnja doba: jutro si mogao
započeti u kratkim hlačama i majici, u podne bi ti mogla zatrebati oprema za pljusak, a popodne
si mogao završiti s toplom jaknom i čizmama za snijeg.
Kad mu je telefon zazvonio, izvukao ga je iz džepa lanenog sakoa koji je nosio jučer. Kad
je vidio tko je, umalo da nije pustio govornu poštu.
Uz psovku, prihvatio je poziv i rekao: »Nabavit ću vam novac.« Iako nije imao pojma
kako.
Ricardo Monteverdi opet je navalio, gotovinska injekcija od deset milijuna dolara -
zahvaljujući Sutton - kupila je manje dana mira nego što se Lane sjećao da je dogovorio. Tip je
opet izvodio cijelu onu stvar s curenjem vremena i spašavanjem njegova dupeta, inače će uništiti
njegovu obitelj, i dok je ovaj lupetao, Lane još jednom odmjeri nebo.
Lengheov mlažnjak trebao je sletjeti za četrdeset pet minuta - a ne sleti li na vrijeme,
kasnit će satima.
»Moram poći«, rekao je Lane. »Bit ćemo u kontaktu.«
 Prekinuvši, pričekao je da prođe jedan terenac, zatim otišao do dvokrilnih vrata. Mjesna
podružnica PNC-a bila je uobičajena jednokatnica nalik kutiji sa staklenim pročeljem, i kad je
ušao, ona privlačna plavokosa menadžerica dolazila mu je ususret kako bi ga pozdravila.
»Gospodine Baldwine, baš mi je drago što vas opet vidim.«
Rukovao se i nasmiješio. »Možemo li malo porazgovarati?«
»Kako da ne. Uđite.«
Ušao je u njezin ured i sjeo na stolac za stranke. »Onda, moj otac je mrtav.«
»Znam«, rekla je kad je zauzela mjesto s druge strane stola. »Moja sućut.«
»Ne želim gubiti... Hvala vam. Dakle, ne želim gubiti vrijeme i pokušavati promijeniti
ime nositelja na računu kućanstva. Želim otvoriti novi račun i čim prije na njega prebaciti tristo
tisuća dolara. Morat ćemo odmah prebaciti i automatske isplate plaća za sve zaposlenike
Easterlyja na taj novi račun, i treba mi popis svih čija je plaća već otišla na onaj stari i čiji su
čekovi odbijeni. Veliki je to nered, ali želim se za sve još danas pobrinuti, čak i ako novac ne
bude na računu do ponedjeljka.«
Lizzie će već jutros, uz Gretinu pomoć, preuzeti poslove s osobljem, i nadao se da će
uspjeti sve riješiti i početi odmah sa smanjivanjem broja onih koji su na plaći. Što prije smanje
broj zaposlenih, manje će troškova trebati pokriti.
»Svakako, gospodine Baldwine.« Menadžerica stane tipkati na tipkovnici. »Trebat će mi
nekakva isprava, i, kažite, odakle dolaze ta sredstva?«
Odjednom je čuo Jeffov glas u glavi: Ulažem u tvoju kompanijicu za proizvodnju
burbona.
Kvragu, ako njegov prijatelj može ispisati ček, tada može i on. Usto, bude li potrebno,
može posegnuti za dodatnim sredstvima sa svoje zaklade, ali nakon toga će trebati početi
prodavati dionice. Najvažnije je bilo osigurati da krov Easterlyja ostane nad majčinom glavom,
da se ono malo osoblja koje će zadržati na imanju plati, da imaju hrane u smočnici i da im ne
isključe struju i vodu. Da, valja pokriti i mjesečni obrok za pozajmicu Sutton Smythe.
Nakon toga? Sve ostalo je nebitno dok se iz ovoga ne iskobeljaju.
Kad je predao vozačku dozvolu i broj računa kod J. P. Morgana, nasmiješila se. »U redu,
gospodine Baldwine. Sa zadovoljstvom ću se za sve odmah pobrinuti.«
Lane je napustio banku dvadeset minuta poslije. Potpisao je sve što je trebalo, pokrenuo
prijenos novca i nazvao Lizzie da joj iznese novosti. Razvrstavanje direktnih depozita neće biti
jednostavno, i Lizzie će trebati javiti bankarici tko ostaje, a tko odlazi...
Lane je zastao usred parkirališta.
Pokraj njegova automobila, s brdskim biciklom pored sebe i preozbiljnim izrazom na
licu... stajao je sin Rosalinde Freeland.

Lizzie je prekinula razgovor s Laneom i sjela u prvi stolac u uredu knjigovotkinje koji je
ugledala. Tek kad je spustila ruke na tapecirane rukohvate i naslonila se, shvatila je da je to
naslonjač u kojem je Rosalinda Freeland pronađena mrtva.
Brže-bolje skočivši na noge, otresla je stražnjicu hlača iako je presvlaka bila uklonjena, a
jastuci očišćeni.
»Onda, što misliš?« upitala je Gretu.
Njemica je podignula pogled s laptopa na Rosalindinu bivšem stolu. Kao i ostatak ureda,
koji je bio veseo i svijetao poput rupe glodavca, stol je bio lišen svega nepraktičnog: ništa osim
svjetiljke, držača za olovke punog plavih kemijskih olovaka BIC te kutije za spise na podmetaču.
Isto tako, nije bilo osobnih predmeta koje je nakon smrti trebalo ukloniti. I ne zato što je
žena za njih ispraznila ured prije tragedije.
 »Ja, bila je jako temeljita.« Iza para jarkoružičastih, poput mjehura okruglih naočala za
čitanje, svijetloplave oči bile su oprezne i fokusirane. »Pogledaj. Zve je dobro.«
Lizzie obiđe stol i zaviri preko partneričina ramena. Na zaslonu laptopa bila je tablica s
imenima, kontakt-podacima, satnicama i bonusima. Pomaknuvši tablicu ulijevo, Greta je mogla
pokazati sve što je bilo isplaćeno u zadnjih pet godina, mjesec za mjesecom.
»Jako dobro. Ovo je jako dobro.« Greta je skinula naočale i zavalila se. »Ja ću ti govoriti
imena, a ti mi reci što ćemo z njima.«
»Koliko tu ima ljudi?«
Greta posegne za mišem i stane kliziti po zaslonu. I kliziti. I kliziti.
I kliziti.
I još je klizila.
»Zedamdezet troje. Ne, zedamdezet dvoje.«
»Uh! Okej, idemo jedno po jedno.« Lizzie dograbi bijeli notes s reljefnim natpisom
Easterly u zaglavlju, a zatim izvuče jednu kemijsku. »Ja ću bilježiti.«
Greta podigne ruku. »Ja ću prestati. Uzimati plaću, mislim. Pribilježi me, navrh popiza.«
»Greta, čuj...«
»Ne, Jacku i meni ne treba moj posao. Djeca su mi otišla, svaki svojim putem. Primala
sam plaću jer sam je zaslužila, i još je zaslužujem. Ali sad?« Greta pokaže na zaslon. »Ovima
ovdje je novac potrebniji. I dalje ću raditi, međutim. Što bih drugo?«
Lizzie duboko udahne. Kako je otplatila farmu, i sama je odlučila neko vrijeme ne primati
plaču, ali to je... pa, bilo nešto drugo.
Ovo joj je sad bila obitelj.
»Platit ćemo ti«, rekla je, »u granicama mogućnosti.«
»Ako će ti tako biti lakše.«
Lizzie ispruži dlan na rukovanje. »Jedino ću tako pristati.«
Kad je Greta posegnula naprijed, njezin golemi dijamantni prsten bljesne, i Lizzie zatrese
glavom. Njezina je partnerica vjerojatno bila jedina krajobrazna arhitektica u državi koja je bila
imućna gotovo koliko i oni za koje je »radila«. Ali žena naprosto nije bila u stanju ljenčariti.
Također je bila, osim Lanea, Lizzien jedini izvor razuma.
»Ne znamo koliko će ovo potrajati«, rekla je Lizzie kad su se pljesnule dlanovima.
»Moglo bi...«
»Gdje je vaš batler?«
Na zvuk itekako poznatoga ženskog glasa, Lizzie podigne pogled.
I smjesta ispusti niz psovki u glavi; na dovratku, izgledajući kao da je ovdje gospodarica,
bila je Laneova bivša supruga. Odnosno, uskoro bivša supruga.
Chantal Baldwine i dalje je bila podjednako plava kao i kad ju je Lane izbacio - što je
značilo da su joj pramenovi bili s ukusom izvučeni. Uščuvala je onu nježnu put i kratke, savršeno
manikirane nokte, kao i stil odijevanja »bogatih, mladih i društveno nadmoćnih«.
Današnja je presvlaka, primjerice, bila boje breskve i ružičasta, lepršava poput povjetarca,
a pristajala joj je kao salivena. Što je, pak, značilo da je sve bilo lijepo zategnuto oko njezina
trudničkog trbuha.
»Kako ti mogu pomoći?« bezbojno je rekla Lizzie.
U isti tren spustila je ruku na Gretino rame i stisnula ga. Žena je počela ustajati sa stolca,
ali bilo je teško odrediti je li to bilo da ostavi Lizzie i Chantal nasamo ili da ovu drugu iz principa
udari šakom u grlo.
»Gdje je Lane?« ispalila je Chantal. »Dvaput sam ga zvala. Moja odvjetnica ga je više
puta zamolila da mi dopusti pristup mom privatnom vlasništvu, ali odbio je odgovoriti. Zato sam
došla pokupiti svoje stvari.«
Lizzie pogledom zapovjedi Greti neka ostane na mjestu, pa priđe Chantal. »Rado ću te
otpratiti gore, ali ne mogu te ostaviti bez nadzora dok si na imanju.«
»Dakle, sad si i osiguranje? Bogme, imaš posla. Usput, čujem da se nitko nije pojavio na
žalovanju za gospodina Baldwinea. Kakva sramota.«
Lizzie prođe pokraj Chantal, ne pruživši joj izbora doli da krene za njom. »Imaš li ljude
za selidbu? Kutije? Kamion?«
Chantal je zastala usred hodnika za osoblje. »Ma o čemu ti to?«
»Rekla si da si došla po svoje stvari. Kako ih namjeravaš preseliti?«
Okeeeej. Bilo je to kao da gleda prvoškolca koji pokušava odgovoriti na pitanje iz
napredne fizike.
»O tome se brine gospodin Harris«, najzad je došao odgovor.
»E pa, on nije ovdje. Onda, kakav ti je plan?«
Kad se prazan pogled nalik na kalkulator bez baterija vratio na ono lijepo lice, Lizzie je
pala u napast da je pusti neka ondje stoji idućih dvanaest sati i samo uživa u grčenju mozga. Ali
čekalo ju je previše posla i, iskreno govoreći, nije joj bilo ugodno da se Chantal mota ovuda.
»Kojim si autom došla?« upita je Lizzie.
»Limuzinom.« Kao da je bilo što drugo bilo nezamislivo.
»Greta?« doviknula je Lizzie. »Bi li mi mogla nabaviti...«
Njemica je izišla i uputila se prema podrumskim stubama. »Plastične kutije. Ja.
Dolazim.«
Očito je prisluškivala i svisnula bi od muke da ne može riješiti problem. Možda puškom.
»Idemo«, rekla je Lizzie. »Otpratit ću te gore. Nešto ćemo smisliti.«
Odlaskom gospodina Harrisa, već se riješila jednog napuhanka. Nastavi li ovako, postat
će stručnjak.

Randolphe.« Lane je stao koračati prema svom automobilu - i svom polubratu. »Kako
si?«
»Zovu me Damion.« Klinac je čupkao krajeve svoje raskopčane jakne, ali s obzirom na
njegovo tanano tijelo i činjenicu da nije bila zakopčana, ta stvar nije bila previše uska. »I nisam
pratio tvoj auto. Nisam te pratio - pa, trebao sam biti na putu do škole.«
»U koju školu ideš?« Iako, s obzirom na dječakove hlače i plavo-zelenu kravatu, Lane je
znao.
»Charlemont Country Day.«
Lane se namršti. »Nije li to u suprotnom smjeru?«
Klinac odvrati pogled. Pa ga vrati. »Krenuo sam duljim putem jer sam želio... želim...
vidjeti kakva je. Znaš, kuća... gdje živi. Živio.«
»To je sasvim razumljivo.«
Damion je zurio u pločnik. »Mislio sam da ćeš biti ljut na mene ili nešto.«
»Zašto? Nisi ništa skrivio. Nisi ovo želio, i samo zato što se ne želim nositi s nekim
stvarima koje je moj otac učinio, ne znači da ću biti strog prema tebi.«
»Baka mi je rekla da ćete me svi vi mrziti.«
»Ne poznajem je, i ne želim je omalovažavati, ali to se neće dogoditi. Mislio sam što sam
rekao. Možeš doći kad god poželiš - i sad bih te tamo odveo, ali imam sastanak u zračnoj luci.«
Kad je Damion kratko pogledao prema brdu Easterlyja, Lane je pomislio da će biti teško
dovesti malca u kuću dok mu je majka živa i gore u sobi. Ali nije mogla prepoznati ni vlastitu
djecu, a sobu, zapravo, nikad nije ni napuštala.
 »Ionako kasnim na školsku priredbu.«
Nakon neugodne stanke, Lane reče: »Pokopat ćemo ga. Trebali smo danas, ali s obzirom
na vremenske neprilike, i još neke stvari, odgođeno je. Kako mogu doći do tebe? Javit ću ti - i
možeš povesti baku. Kako god želiš.«
»Nemam mobitel. I ne znam. Mislim da ne bih želio doći. Nekako mi je čudno. Znaš...
nisam ga često viđao. Zapravo, nije uopće svraćao. Znaš.«
I evo ga opet. Još jedan sin koji pati zahvaljujući tom tipu.
Lane opsuje u sebi. »Stvarno mi je žao. Bio je... vrlo težak čovjek.«
Čitaj: šupak i pol.
»Možda poželim doći poslije.«
»Što kažeš na ovo.« Lane se nagnuo u automobil i izvukao papirnati omot od kobasice i
peciva. »Imaš kemijsku?«
»Aha.« Dječak povuče ruksak s leđa i izvuče kemijsku s logotipom škole. »Evo.«
Lane zapiše svoj broj. »Nazovi me kad god budeš spreman. A ja ću ti reći točno gdje je
pokopan. Također, javi ako želiš doći u kuću.«
Da, Easterly je bio majčino naslijeđe, ali William Baldwine živio je ondje desetljećima.
Da je Lane na mjestu ovoga klinca, i da je jedva poznavao oca, i sam bi želio vidjeti gdje je tip
radio, živio i spavao, pa makar to bilo nakon njegove smrti.
»Okej.« Damion pogleda omot. Onda ga spremi u ruksak. »Žao mi je.«
Lane se opet namršti. »Zašto?«
»Ne znam. Valjda zato što i ti imaš mamu. A ona... on...«
»Jedan savjet, ako će ti išta značiti.« Lane stegne dječakovo rame. »Ne pokušavaj na sebe
svaljivati pogreške ili probleme koji nisu tvoji. To dugoročno nije dobra strategija.«
Damion kimne. »Nazvat ću te.«
»Obavezno.«
Lane je gledao kako je dječak zajahao bicikl i odpedalirao. I zbog nekog razloga, kad je
Laneu sinulo da nema kacigu na glavi, poželio ga je pozvati natrag i sigurno ga odvesti u školu.
No možda bi trebao poslušati vlastiti savjet. Damion je imao čuvaricu i imao je,
hipotetski, deset milijuna dolara, ovisno o tome kako se sve rasplete. Laneov tanjur, s druge
strane, bio je pun do vrha, nije više bilo mjesta na porculanu njegove pažnje i mogućnosti.
Sjevši za upravljač, pokrenuo je motor i odjurio na Dorn, krenuvši donjom cestom do
zračne luke ne bi li izbjegao gužvu na petlji. Kad je napokon prošao kroz kapiju do piste za
privatne mlažnjake, John Lenghe se upravo iskrcao. Opa. One golferske hlačice sad su bile od
tkanine s uzorkom trave. Jarkozelene oštrice na crnoj pozadini. Ono, bilo ih je na tisuće.
Bio je to stil koji je mogao nositi samo netko bogat kao on.
Tip je mahnuo slobodnom rukom, dok mu je druga stezala ručku otrcanog kofera.
»Mislio sam da bih možda mogao ovdje zaglaviti«, rekao je lik kad je prišao Porscheu i
pokazao na prtljagu. »S obzirom na vrijeme, bilo mi je najpametnije spakirati četkicu za zube.«
»Imamo dovoljno spavaćih soba. A moja majčica kuha najbolju hranu za dušu na svijetu.
Voliš li hranu za dušu?«
Lenghe je spremio kofer na stražnje sjedalo veličine petnaest centimetara. »Je li Isus moj
Gospodin i Spasitelj?«
»Sviđa mi se tvoj stil.«
Kad se tip ukrcao, pogledao je Laneov laneni sako i izglačane hlače. »Stvarno? ‘Si
siguran, sinko?«
Lane ubaci u brzinu i stisne gas. »Ne kažem da bih mogao nositi tvoju odjeću. Ali na tebi?
Dobro izgleda.«
 »Lukav si ti tip, znaš.« Lenghe mu namigne. »Jesi se dobro odmorio? Spreman za partiju
pokera?«
»Uvijek, stari moj, uvijek.«
Lenghe se gromko nasmije, i dok ih je Lane vozio natrag na Easterly, razgovor je bio
iznenađujuće opušten. Dok su čekali u podnožju brda da se vratnice otvore, Lenghe se nagnuo
naprijed i zagledao u bijelo prostranstvo Easterlyja.
»Baš kao na bocama.« Zavrtio je glavom. »Moram vam odati priznanje. Ovo je krasno
imanje.«
Pogotovo ako ga uspijemo zadržati u obitelji, kiselo je pomislio Lane.
Kiša je počela padati taman kad su dospjeli do vrha - no Lane je zaboravio na vrijeme kad
je ugledao dugačku crnu limuzinu parkiranu točno preko puta glavnog ulaza.
»Tko je ono, dovraga?« rekao je naglas.
Nakon što je John izišao sa svojim koferom, Lane je podignuo krov i otišao do vozača u
odori.
Kad se prozor spustio, Lane nije prepoznao vozača. »Mogu li vam pomoći?«
»Zdravo, gospodine. Dovezao sam Chantal Baldwine. Došla je po svoje stvari.«
Pas mater.
 ČETRDESET PET

Ne, neću koristiti papirnate maramice.« Dok je Lizzie otvarala ladicu za ladicom s
njezinom odjećom, pomislila je: Ne samo da ti neću umatati stvari u vražje papirnate maramice,
nego imaš sreće što neću otvoriti prozor i početi bacati odjeću na krov tvoje limuzine. »Ali
nabori.«
Lizzie izvije vrat u Chantaiinu smjeru. »Oni su ti najmanji problem. Ajmo sad na posao.
Ne kanim ovo sama raditi.«
Chantal je izgledala uvrijeđeno dok je stajala iznad pet plastičnih kutija koje je Greta
donijela u garderobu. »Inače ne radim ovakve stvari, znaš.«
»Ma što mi kažeš.«
Dohvativši jednu kutiju, Lizzie u nju stane prebacivati složenu odjeću - hlače, traperice,
odjeću za jogu - ravnomjernim ritmom. Zatim se prebacila na iduću ladicu. Donje rublje. Ajme,
sjetila se kako je ovo već jednom radila, kad se ušuljala ovamo da usporedi donju majicu koju je
pronašla pod krevetom Williama Baldwinea sa Chantalinim rubljem.
Potajice pogleda prema stolu za šminkanje. Krv na napuklom zrcalu se uklonila. Ali
staklo je i dalje bilo razbijeno.
Mogla je samo zamisliti borbu između Williama Baldwinea i Chantal. Ali to nije bila
njezina stvar. Što je bila njezina stvar? Udaljiti ovu ženu od Lanea i Easterlyja što je dalje
moguće.
Bilo je to kao čupanje korova iz lijeha bršljana, zaključila je. Izvadi ono što je loše, zadrži
ono što je dobro.
»Počni s odjećom na vješalicama«, zapovjedila je ženi. »Ili ću ih samo sve odjednom
strgnuti s one šipke.«
Ovo je natjeralo Chantal u pokret, njezine manikirane ruke otvorile su staklena vrata i
stale vaditi vješalicu po vješalicu s odjećom. Ali barem je složila hrpu koju treba iznijeti iz odaja.
Lizzie je bila na trećoj kutiji kad je u garderobu banuo Lane.
Chantal se okrenula, pogledala ga... i položila ruku na trbuh.
Aha, aha, svi znatno da si trudna, dušice, pomislila je Lizzie. Kako bismo to mogli
zaboraviti.
»Ovo su moje stvari«, rekla je Chantal oholo. »I odnijet ću ih.«
Kao da je bila vražja Maggie Smith...
Okeeej, možda bi nekom dobrodošla čokoladica Snickers, a to nije bila ona ondje kraljica
ljepote.
Na kraju krajeva, nije bilo razloga da postane zlobna. Time neće poboljšati situaciju, a
sam Bog zna da je toga već bilo sasvim dovoljno pod ovim krovom.
»Aha«, rekao je Lane ušavši. »Stvarno to trebaš izbaciti iz moje kuće.«
Otišao je do jednog od ormara sa staklenim vratima, otvorio ih, i cijelim se gornjim
dijelom tijela zavukao među obješenu odjeću. Kad je izronio natrag, njegove snažne ruke bile su
pune šarenih, skupocjenih slapova svile i organze.
»Johne!« doviknuo je. »Treba nam ovdje još jedan par ruku!«
»Što radiš?« Chantal je pohitala naprijed. »Što rad...«
Ušao je nabijeni stariji muškarac, noseći... ajme, bio je ono apsolutno nevjerojatan par
golferskih hlačica. Tko bi rekao da se odjeća može šivati od trave?
»Hej, ljudi«, rekao je tip jednoličnim naglaskom sa Srednjeg zapada i širokim osmijehom.
»Kako mogu pomoći?«
»Uzmi nešto i odnesi dolje do limuzine.«
»Odmah, sinko.«
»Ne možete! Nećete! Ne mogu...«
»Oh, a ovo je moja zaručnica Lizzie.« Lane se osmjehne u njezinu smjeru. »Mislim da se
još niste upoznali.«
»Zaručnica!« Chantal lupne potpeticom o pod. »Zaručnica?.«
Kad je ponovno udarila nogom o pod, Lizzie je pomislila: Jao, uvijek sam mislila da je taj
potez rezerviran za epizode Prijatelja.
»Ovo je moj prijatelj John«, Lane je rekao Lizzie. »Sjećaš se, Bog žita?«
»Bok.« Mahnula je čovjeku. »Hvala na pomoći.«
»Ja sam farmer, gospoja. Ne zazirem od posla.«
Tip je pogledao Chantal, koja je i dalje praskala poput petarde, a onda ju je obišao,
otvorio idući odjeljak i zagrabio dvadesetak dugih oprava.
Izgledao je kao da grli dugu.
Kad su dvojica muškaraca izišla s odjećom, Chantal je krenula za njima, spotičući se o
vješalice koje su za njima popadale po podu, kao trag modnih mrvica kruha.
Lizzie se nasmijala u sebi i nastavila s pakiranjem.
Čovječe, baš je dobar osjećaj kad počistiš kuću.

Hodnikom ispred Ginine spavaće sobe kotrljalo se nekakvo komešanje.

No bila je previše zauzeta pokušajima da pronađe svoj mobitel, a da bi provirila. Zadnji
put kad ga je koristila... piloti. Koristila ga je kad je bila u kokpitu Richardova mlažnjaka. Zar ga
je izgubila?
Nije bio na noćnom ormariću. Ni pod krevetom. Ni na vrhu ukrasne komode,
A nije bio ni u njezinoj torbi.
Blago svjesna nadolazeće panike, otišla je u svoju garderobu. Nered koji je učinila na
stolu za šminkanje bio je pospremljen - i načas je zastala da promisli što bi moglo obuhvaćati
čišćenje svega toga. Posvuda po stolu s kotačićima bilo je pudera, tragova olovke za oči,
razbacane bočice ruža za usne i tuša za oči. Stoga je, osim spremanja na svoje mjesto svega što je
bilo iskoristivo, Marls zasigurno morala upotrijebiti sredstva za čišćenje stakla, papirnate
ubruse... tko zna što još. Čak je i sag pod stolom, bijeli sag, bio besprijekoran.
»Hvala ti«, šapnula je iako je bila sama.
Otišavši do otvorenih polica gdje je čuvala kolekciju torbi Gucci, Vuitton, Prada i
Hermes, pokušala se sjetiti koju je imala...
Zvuk zvonjave natjera je da naglo okrene glavu.
Prateći cilikanje kroz odjeljak s vješalicama, otvorila je vrata najbliža zvuku... i izvukla
ružičasto-bijelo-bež svileni ogrtač Akris.
Pronašla je telefon u džepu i odgovorila na poziv, iako onaj tko je zvao nije bio u
njezinim kontaktima.
Možda je to bio Bog, koji će joj reći što dalje.
Na kraju krajeva, bilo je sasvim moguće da je gospojica Aurora imala takvu »vezu«.
»Halo?«
»Gospođo Baldwine?« rekao je ženski glas. »Da?«
»Bok, ja sam Jules Antle, odgojiteljica u učeničkom domu vaše kćeri, na njezinu katu.«
 »Oh. Da. Da, naravno.« Ovo je objasnilo pozivni broj 860. »Zovete me da se dogovorimo
za prenošenje Amelijinih stvari?«
Sranje, gospodin Harris je otišao. Tko bi mogao...
»Molim? Prenošenje njezinih stvari?«
»Da, odmah ću poslati nekoga da ih pokupi. U kojem je ono dijelu doma?«
»Ali semestar još nije završio.«
»Dakle, radije biste da pričekamo dok učenici ne odu?«
»Ja... molim vas, oprostite mi, ali ne pratim vas sasvim. Zovem kako bih provjerila kad se
ona vraća. Uzela sam si za pravo da razgovaram s njezinim profesorima, a ako bi željela polagati
završne testove nakon praznika, rado ćemo joj izići ususret.«
Gin se namršti. »Testove?«
Gospođica Antle, ili Jules, ili gospođa Odgojiteljica, usporila je govor, kao da je pomislila
kako bi Gin mogla imati kognitivnih teškoća. »Da, testove prije ljetnih praznika. Uskoro se
polažu.«
»Ali zašto bi... Oprostite, koliko je meni poznato, Amelia je zamoljena da napusti školu.«
»Amelia? Ne, ma zašto bi? Dapače. Ona je jedna od naših najboljih učenica. Već je vidim
kao nadzornicu kad bude maturantica. Uvijek pomaže drugima, vrlo rado podučava, uvijek je tu
za svakoga. Vjerojatno zato i jest izabrana za predsjednicu razreda.«
Gin je trepnula i postala svjesna da se okrenula tako da može vidjeti vlastiti odraz u
jednom od zrcala pokraj frizerskog stolca. Bože dragi, izgledala je očajno. Doduše, bila je zaspala
potpuno našminkana, tako da, iako joj kosa i nije bila toliko zapetljana, u licu je izgledala kao zli
klaun sablasna pogleda.
Prilično je ironično bilo to da je ovako neuredno izgledala u trenutku kad je doznala da je
život njezine kćeri zapravo bio u najboljem redu.
»Halo?« potakne je gospođa Antiers ili Anteater, kako li se već zvala. »Gospođo
Baldwine?«
Nije bilo razloga da laže toj ženi. »Oprostite, ovdje se štošta događa.«
»Znam, i svima nam je jako žao. Kad je Amelia doznala da joj je djed preminuo, žarko je
željela otići na sprovod. I ponavljam, ako bi htjela ostati s obitelji, potpuno razumijemo i voljni
smo se prilagoditi. Samo bismo voljeli znati što je odlučila.«
»Razgovarat ću s njom«, čula se Gin kako govori. »I nazvat ću izravno vas.«
»Bilo bi to sjajno. Ponavljam, za nju imamo samo riječi hvale. Odgojili ste prekrasnu
mladu ženu koja će učiniti mnogo dobroga u svijetu.«
Kad je Gin prekinula razgovor, nastavila je zuriti u svoj odraz. Onda je otišla do stola za
šminkanje i sjela.
Da je barem imala gurua kojem bi mogla otići da joj život dovede u red. Moglo bi se
posegnuti i za drukčijim stilskim rješenjem: Brižna Majka. Karizmatična poslovna žena.
Seksipilna, ali moralna trideset trogodišnjakinja.
Ali nije postojao Chanelov odjel za uljepšavanje za ono što ju je tištalo.
I da, valjda bi mogla poslušati svoj prvi nagon i otići Laneu pa neka on najprije dozna
zašto je Amelia mislila da je sjajna ideja lagati da su je izbacili iz škole, a onda ga pustiti neka
vrati djevojku na Hotchkiss kako bi položila završne testove... ali odjednom to više nije imalo
smisla.
Bože. Nije ni znala gdje je škola, znala je samo pozivni broj.
Sasvim sigurno nije znala gdje joj je sada kći.
Ušavši u imenik, pronašla je Ameliju i pritisnula tipku za zvanje. Kad je dobila govornu
poštu, prekinula je ne ostavivši poruku.
 Gdje li je ta cura?
Osovivši se na stopala u čarapama, otapkala je do svoje spavaće sobe i otvorila vrata
prema glavnom hodniku na katu. Kakva god da se drama ondje odvijala, pronašli su rješenje ili
drugu lokaciju, tako da je bila sama kad je otišla do Amelijine sobe i pokucala.
Kad nije dobila odgovor, odškrinula je vrata i zavirila unutra. Djevojka je bila u krevetu,
čvrsto spavajući ili se barem pretvarajući. Bila je u majici s Hotchkissa i ležala na boku, licem
okrenuta vratima. One njezine trepavice, koje su bile duge baš kao i Samuelove, počivale su na
njezinim obrazima.
Amelia se namrštila i skupila obrve, zatim se prevalila na leđa. A onda nastavila na drugi
bok.
Duboko je uzdahnula i činilo se da je ponovno utonula u san.
Gin je unatraške izišla iz. sobe.
Vjerojatno je bilo i bolje da se dovede u red prije nego što pokuša bilo koga urazumiti.
Vrativši se u svoje odaje, nastavila je prema kupaonici i svukla haljinu u kojoj je spavala.
Zgužvavši je, odbacila je tu stvar pa ušla pod tuš.
Prelazila je ručnikom s monogramom uz ruku kad je divovski dijamant bljesnuo pod
svjetlom na stropu.
Niotkuda, u glavi začuje glas Samuela T.-ja.
Moraš se brinuti za sebe.
 ČETRDESET ŠEST

»Zaručen si?« upitala je Chantal kad je Lane zatvorio prtljažnik limuzine.

»Da«, odvrati on. Ono, već stoti put.
Cijela ta stvar sa zarukama bila joj je glavna pjesma dok je izigravala pakleno dosadnu
mušicu, a za to vrijeme, svi ostali trpali su sve što je moglo stati od njezine odjeće, šminke i
nakita izrađenog po narudžbi u golemi produžetak limuzine. A sad su ona i Lane ostali nasamo,
osim vozača - koji je bio u automobilu, iza zatvorenih vrata i lica zakopana u mobitel. Kao da
nije želio da ga okrzne geler.
Neka mu je sa srećom s njezinom napojnicom, pomislio je Lane.
»Stvarno, Lane«, rekla je Chantal kad su kišne kapi počele ponovno padati. »Nisi mogao
pričekati ni da se tinta osuši na našim papirima za razvod...«
»Ionako sam se trebao odmah njome oženiti«, presjekao ju je Lane. »I nisi u položaju da
se zbog bilo čega zgražavaš.«
Kad je značajno pogledao u njezin trbuh, Chantal se nasmijala slatkoćom
devetmilimetarskog pištolja. »Kad će se čitati oporuka?«
»Očeva?«
»Ne, papina. Naravno da govorim o oporuci tvoga vražjeg oca!«
»Već se čitala. Nema tamo ničeg za tebe ni tvoje dijete. Ako je želiš osporavati, samo daj,
ali to će ti se isplatiti koliko i tvoja karijera - o, čekaj. Takvo što ne postoji, zar ne? Barem ne ona
koja bi po bilo kojim standardima bila zakonita.«
Uprla je prstom u njegovo lice. »Zadržat ću ovo dijete.«
»Za razliku od mojega, je li?« Ignorirao je bol u grudima. »Ili ćeš ponovno otići na izlet u
onu kliniku u Cinciju kad otkriješ da nema novca.«
»Možda sam samo željela dijete tvog oca.«
»Moguće. Zapravo, u to ni ne sumnjam.« Otvorio je stražnja vrata limuzine. »Izvršitelj
oporuke je Babcock Jefferson. Potraži ga, nazovi ga, stani u red - i tuži nas. Kako ti drago.«
Kad je ušla u auto, rekla je: »Javit će ti se moja odvjetnica.«
»Čovječe, kako ti se te riječi lako kotrljaju s jezika, zar ne? I jedva čekam taj poziv - sve
dotle dok će te to držati podalje od mog imanja. Bok.«
Zatvorio je vrata u nos onome što je kanila reći, i uzeo si vremena da mahne vozaču.
Onda se vratio u kuću. Kad je zatvorio teška vrata Easterlyja, nije imao pojma koliko je bilo sati.
Imao je osjećaj kao da je jedan ujutro.
Zašavši dublje u palaču, pronašao je Johna Lenghea i njegove travnate hlačice u igraonici.
Ali lik nije protezao prste nad dva špila karata na filcanom stolu za poker. Nije ni slagao kugle u
trokut na antiknom bilijarskom stolu. Nije ni sam sa sobom igrao šah na mramornoj ploči s
detaljno izrezbarenim figurama ni petljao s pločom za tavlu.36
Lenghe je bio pred suprotnim zidom, zureći u sliku što je bila obješena u samome centru
nevjerojatne hrastove obloge.
Osvijetljen odozgo, prikaz Isusa Krista bio je u nijansama bjelokosti i tamnosmeđe boje,
oborene oči Spasitelja bile su toliko realistične da si zapravo mogao osjetiti uzvišenu žrtvu koju
je kanio podnijeti.
»Nije loše, ha?« mekano je rekao Lane.
 Lenghe se okrene i uhvati za srce. »Oprosti. Nisam želio odlutati. Zapravo, jesam. Ali
zaključio sam da bi tebi i dami dobro došlo malo privatnosti.«
Lane je ušao u prostoriju i zastao pokraj bilijarskog stola. Kugle su bile u okviru, spremne
da se zakotrljaju, ali nije se mogao sjetiti kad je na njih zadnji put netko prislonio bilijarski štap.
»Cijenim to«, rekao je. »I tvoju pomoć. Napola si skratio trajanje one lakrdije.«
»Pa, ne želim omalovažavati damu, ali u neku ruku razumijem zašto bi je mogao
potaknuti da negdje drugdje pronađe gnijezdo.«
Lane se nasmije. »Vi sa Srednjeg zapada baš znate na lijep način nekoga ogaditi.«
»Smijem li te nešto priupitati?« Lenghe se okrenuo natrag prema slici. »Ova pločica s
imenom... piše...«
»Da, to je Rembrandt. I autentičnost su potvrdili brojni izvori. Cjelokupna dokumentacija
je negdje u kući. Štoviše, prošle godine je jedan privatni kolekcionar, koji je došao na Derby,
ponudio mome ocu četrdeset pet milijuna za njega. Tako sam barem čuo.«
Lenghe uvuče ruke u džepove kao da se zabrinuo da bi mogle doći u kontakt s površinom
platna.
»Zašto je ovdje skrivena?« Čovjek se ogleda naokolo. »Ne kažem da ovo nije krasna
prostorija, i sve skupa. Samo ne razumijem zašto ovakvo remek-djelo ne bi bilo negdje bolje
istaknuto. Na primjer, u onom lijepom salonu tamo naprijed.«
»O, za to postoji dobar razlog. Moja baka, Velika V. E., kako su je zvali, nije odobravala
kockanje, opijanje ni pušenje. Kupila je sliku preko Velike bare, tamo negdje pedesetih, i
postavila je ovdje, tako da svaki put kad bi mome djedu i njegovu društvancu palo na um da malo
zgriješe, imali su podsjetnik koga će točno razočarati.«
Lenghe se nasmije. »Pametna žena.«
»Ona i moj djed skupljali su slike starih majstora. Ima ih posvuda po kući, ali ova je
vjerojatno među najvrednijima, iako je omanja.«
»Kad bi barem moja supruga ovo mogla vidjeti. Slikao bih je mobitelom, ali ne bi je ni
blizu mogla dočarati. Moraš osobno stajati pred njom. Stvar je u očima, znaš.«
»Dobrodošla je ovdje u svako doba.«
»Pa, moja žena ne voli putovati. Nije da se plaši letenja ili takvo što. Samo ne može
podnijeti pomisao da ostavi krave i piliće. Nema povjerenja ni u koga, a isto je i sa psima. Te
životinje i te ptičurine su njezina djeca, znaš.«
Kad se Lenghe ponovno usredotočio na remek-djelo čeznutljiva izraza na licu, Lane se
namrštio i oslonio kukom o bilijarski stol.
»Stvarno ti se svida, je li?« rekao je Lane.
»O, da.«
Lane obujmi dlanom bijelu kuglu i nekoliko puta baci tu stvar u zrak, hvatajući je dok je
razmišljao.
»Znaš«, rekao je, »dogodile su se neke promjene u tvrtki Bradford Bourbon od našeg
zadnjeg susreta.«
Lenghe se osvrne preko ramena. »Čitao sam o tome u novinama. Novi privremeni glavni
izvršni direktor, autsajder. Pametan potez - i potreban ti je matematičar ako želiš provesti nadzor
nad financijama. K tome, trebao bih ti odmah sad čestitati, predsjedniče upravnog odbora.«
Lane se nakloni glavom. »Hvala. Da, razvijamo plan koji će optimizirati priljev novca.
Mislim da nazirem izlaz iz naše crne rupe, zahvaljujući Jeffu.«
Kad je grmljavina zatresla francuska vrata, Lenghe kimne. »Vjerujem u tebe, sinko.«
»Ustvari, mislim da mogu pouzdano reći da bismo, ako nam daš samo dva mjeseca
počeka za žito, trebali biti okej. Ponudit ćemo ti povoljne uvjete, dakako, ali stvarno, nakon
onoga što je Jeff predložio, to bi nam trebalo biti dovoljno da nastavimo s poslom.«
»Onda, govoriš mi da ne želiš bacati karte sa mnom, sinko?«
»Ma kakvi.« Lane suzi pogled. »Zapravo, imam nešto drugo za ulog a što bi ti moglo biti
zanimljivo.«

Zahvaljujući olujnom nevremenu što se valjalo nad prerijama država Velike nizine i
nadiralo prema Indiani i Kentuckyju, vrućina popodneva milostivo je popustila.
A to je značilo da Edward uživa u poslu koji je obavljao tamo na Red &Blacku.
Nije bilo metle na kraju onog štapa, međutim. Ne ovaj put.
Kad je kiša još jednom počela padati s ljubičasto-sivog neba, a munje se još malo
razmetale snagom, spustio je ruku s čekićem, a onom slobodnom obrisao čelo. Prošle su...
godine... otkako je popravljao ogradu i već je znao, sudeći prema bolovima u ramenima, da će za
ovu ludost plaćati danima. Ali kad je pogledao niz tu smeđe oličenu stazu s pet prečki što je
zasijecala ovaj pašnjak, i kad je izbrojio koliko je čavala zakucao i koliko je rasklimanih greda
učvrstio, njime prostruji nalet čistog ponosa.
Da, radio je na tome samo sat vremena i već je bio spreman prestati. Zbilja, pravi bi
muškarac radio na poljima osam ili deset sati bez prestanka.
Ali i ovo je bio kakav-takav početak.
Točno prije kraja.
Kad je odšepao s vrećicom alata natrag do kamioneta, pomislio je na votku koju je ponio
sa sobom, no ostavio u kabini.
Trebat će mu samo malo. Ne previše.
Kad je sjeo za upravljač, zatvorio je vrata i izvukao pljosku. Jedan gutljaj. Dva. Onda je to
isprao Gatoradeom kao da je lijek. Da je imao još dva dana, s obzirom na to kako je njegov
delirium tremens popuštao, vjerojatno bi bio sasvim u redu. No nije bio siguran hoće li dotad
stvari izdržati.
Pokrenuvši motor, počeo se voziti natrag prema brvnari, usput udarajući o bale pokošene
vlasnjače, privukavši pažnju sokola koji je bio u krošnji jednog stabla uz obližnju vodu, dok se
nekoliko vrabaca razletjelo iz gnijezda na obješenim granama.
Pomno je pamtio sve na toj blago valovitoj zemlji... i kako su ograde zasijecale rukom
stvorene linije u mirisnom zelenom prostranstvu. .. i kako su ga visoki, veličanstveni štagljevi
kosih crveno-sivih krovova podsjećali na djeda. Iako se znoj kotrljao među njegovim lopaticama,
ipak nije uključio klima-uređaj u kamionetu. Tko god se ikad okušao u fizičkom radu, znao je da
jednom kad se zagriješ, takav i ostaješ. Kratkoročno olakšanje u kamionetu samo će ti pogoršati
problem s tjelesnom temperaturom kad se budeš morao vratiti na vrućinu.
K tome, bilo mu je ugodno dok se znojio. Kad je prišao staji B, parkirao je kamionet
otraga i izišao s vrećicom čavala i čekićem. Oboje kao da je otežalo kojih dvadeset kilograma
otkako je počeo. Kvragu, još otkako ih je spremio u kamionet prije nego što se zaputio kući.
Ušavši kroz stražnja vrata, čuo je glasove, muški i ženski, i zastao.
Shelby i Joey stajali su ispred Nebove pregrade, jedno pokraj drugoga. Shelby je govorila
o pastuhu, očito - vjerojatno o tome kako će ga pripremiti za najnoviji val nevremena. A Joey se
slagao sa svime što bi rekla, možda govoreći kako je dobra ideja da na Nebovu glavu opet
nataknu kapuljaču i ondje je ostave.
Pametan potez. Upravo ono što je i Edwardu bilo na umu.
Joey je nešto rekao. Ona je odgovorila.
Shelby je pogledala Joeyja. Pa odvratila pogled.
Joey je pogledao Shelby. Pa odvratio pogled.
 Naslonivši se na grube stajske grede, Edward je spustio vrećicu, prekrižio ruke na
prsima... i nasmiješio se.
Istom se naglo uspravio.
Dok je promatrao ono dvoje... sasvim dolje, na pragu otvorenih prednjih vrata staje,
opazio je obličje.
Kako ga promatra.

»Što si rekao?«
Tamo u igraonici na Easterlyju, John Lenghe okrenuo se od Rembrandta, a sudeći po
izrazu njegova lica, Lane je vjerojatno mogao baciti dimnu bombu ispred bilijarskog stola, a ovaj
to ne bi ni zamijetio.
Lane kimne prema bakinoj slici. »Igrajmo u ono.«
»Ne možeš biti ozbiljan.«
»Zašto? Jer vrijedi najmanje četrdeset pet milijuna dolara, a to je prevelik ulog?«
»Uopće ne zato. Nego zašto bi se želio ikad od nje razdvojiti?«
Aha, samo milijarder može ovo izreći mrtav-ozbiljan. I zaista to misliti.
Stvarno se na takvo što moraš nasmijati, pomislio je Lane.
»Onda, jesi li zainteresiran?« Podignuo je dlan. »Jasno, uz uvjet da ti pružim priliku da
pregledaš dokumentaciju, policu osiguranja koju imamo za sliku, te da razgovaraš sa suprugom.
Da, znam da ćeš htjeti s njom provjeriti, ali imaj na umu, ako me pobijediš, možeš je odnijeti
kući.«
Lenghe je protrljao svoju snažnu čeljust, njegov golemi biceps je nabubrio. »Daj da
raščistimo. Ja ulažem četrdeset pet milijuna. Ti ulažeš sliku.«
»Mora biti četrdeset pet milijuna plus porez na kapitalnu dobit koju ću morati platiti,
koliko to bilo da bilo. Moram opravdati tih četrdeset pet milijuna. Mogu odmah nazvati poreznog
savjetnika i dati ti točan iznos. A ta slika nije dio očeva imetka. Ona je vlasništvo moje majke, a
darovala ju je njezina majka, kad se Velika V. E. odselila odavde, a moja majka postala
gospodarica Easterlyja. Tako da imaš čisto vlasništvo.«
»Neće li tvoja majka...«
»Nikad joj nije sasvim prirasla srcu. Ona je više tip za Maxfielda Parrisha. Ukus njezine
majke po njezinu je mišljenju uvijek bio pretežak.«
Da, možda postoji problem sposobnosti rasuđivanja što se tiče njegove majke, ali to
zapravo neće biti problem: Samuel T će samo trebati izmijeniti datum za njezina opunomoćenika,
u korist Lanea - a njegov će prijatelj to učiniti u tren oka.
Lane je sve zbrojio samo kako bi bili načistu. »Četrdeset pet milijuna plus trošak poreza
na dugoročnu kapitalnu dobit u zamjenu za tu sliku. Pet karata, Texas Hold’em. Isti broj žetona.
Igramo ruku na ruku sve dok jedan ne ispadne. Dat ću ti svu dokumentaciju koju imamo - a ako
je zbog bilo kojeg razloga odneseš na procjenu i vrijedi manje od onoga što mi treba, ubacit ću
koliko god je drugih slika potrebno da nadoknadim razliku.« Lane pokaže na sliku. »Reći ću ti
ovo, međutim. Kustos koji je magistrirao na starim majstorima, bio je na toj lanjskoj užini u
povodu Derbyja. Moj ga je otac pitao bi li je trebao prodati za četrdeset pet, a odgovor je bio ne,
jer vrijedi otprilike šezdeset.«
John se ponovno okrene prema slici.
»Vrijednost joj nikad neće biti niža«, rekao je Lane. »Novac ti ne može biti na sigurnijem
mjestu. Ni na ljepšem. Uz pretpostavku da me pobijediš.«
Prošlo je neko vrijeme prije nego što se čovjek okrenuo natrag prema Laneu.
Mračnim glasom, kao da je svim srcem želio drukčije odgovoriti, Bog žita reče: »Bolje mi
je da nazovem ženu. A tebi je bolje da mi pribaviš tu dokumentaciju.«
 ČETRDESET SEDAM

Sutton je bila između dva sastanka. Stvarno.

Bila je između dva sastanka i samo se, znate, odlučila odvesti iz sjedišta korporacije
Sutton Distillery u centru Charlemonta sve tamo do okruga Ogden.
Gdje je njezin Mercedes po vlastitoj volji skrenuo lijevo na savršeno popločanu stazu koja
je sasvim slučajno bila ulaz na uvažene konjušnice Red &Black. Nakon čega je njezina limuzina
nastavila putem kroz polja, pokraj savršeno raspoređenih staja... pa još naprijed do majušne
brvnare upravitelja imanja gdje je prebivao Edward.
Kad se zaustavila na kratkom parkirališnom mjestu koje je koristila i prije, izišla je s
namjerom da... pa, kvragu, dotle još nije dospjela. No otišla je do vrata, pokucala, a kad nije
dobila odgovor ni nakon nekoliko pokušaja, ušla je sama.
I morala je pogledati naslonjač u središtu prostorije, napola očekujući da će pronaći
Edwarda bez svijesti, mrtvog zbog više razloga: ozljeda, alkohola, gorčine.
Ali ne.
Osjećajući kako je spašena od toga da ispadne budala, vratila se vani, zatvorila to mjesto i
zaključila da bi, vrati li se smjesta u auto i nagazi na gas, još uvijek mogla stići na tjelovježbu
prije večernjeg sastanka s Richardom Pfordom o novim distribucijskim ugovorima za Suttonine
proizvode. Što nije bilo nešto čemu se veselila. Tip je bio karizmatičan koliko i abakus, ali
milijuni dolara bili su u igri i bit će tamo najmanje četvorica odvjetnika i trojica njezinih viših
upravitelja...
Stoga, da, upravo joj je tjelovježba bila potrebna...
Pogled joj padne na kamionet Red &Blacka što se zaustavljao iza najbliže staje. A kad je
Edward izišao i otišao unutra a da je nije ni vidio, pokolebala se.
Na koncu, otišla je do prednjeg ulaza unatoč kiši.
Kako joj je svjetlo dopiralo sleđa, vidjela je ženu što je stajala pokraj pregrade dolje na
pola puta i s nekim razgovarala... a Edward je bio zastao i zurio u nju, ruku isprepletenih na
prsima, tijela naslonjena na potporne grede.
Izraz njegova lica...
Pa, nije to bilo ništa što Sutton nije i prije vidjela. Toplina. Nježnost. Blaga zadivljenost.
I sve je to ponuka da se usredotoči na ženu. Bila je niska i vrlo snažno građena, bedra su
joj napinjala traperice, čizme su joj bile iznošene, plava kosa skupljena u praktičan konjski rep.
Bilo je teško procijeniti crte lica ovako iz profila, ali koža joj je bila opaljena suncem i bez
sumnje je zračila mladošću i zdravljem, te snalažljivošću u svome okruženju.
S vremena na vrijeme, okrenula bi se muškarcu pokraj sebe.
Edwarda nije ni primijetila.
Edward sasvim sigurno nije primijetio Sutton...
Kao da joj čita misli, oči mu se preusmjere i on se ispravi. A u istom trenu, žena i
muškarac s kojim je bila shvate da nisu sami i usplahire se.
Sutton šmugne kroz otvorena vrata staje toliko brzo da se umalo nije saplela, zahvaljujući
svojim visokim potpeticama - i nije li to bio podsjetnik da je ona, za razliku od one ondje žene u
staji koja je očito bila u svom elementu, ovdje bila izgubljena, nesposobna jahati konja u svom
Chanelovu kostimiću ili čistiti izmetine u svojim louboutinkama.
 Ovo je bio Edwardov novi život. Konji su ga oduvijek zanimali, a sad je ozbiljno uzgajao
grla i s njima se natjecao.
Ona žena, ona prirodno lijepa žena u dobroj kondiciji, bila je savršena za farmu. Savršena
za novog Edwarda.
Sutton, s Mercedesom kojem je hitala, i sastancima upravnog odbora i korporativnim
strategijama, bila je dio njegova bivšeg postojanja. Nije trebala doći. »Sutton!«
Kad ju je dozvao imenom, pala je u napast da još brže pohita prema automobilu, ali
strepjela je da će je pokušati slijediti i pritom se ozlijediti.
Zastavši na kiši, pomisao da se okrene bila joj je gotovo nepodnošljiva: nije prestajala
misliti na njega otkako su bili zajedno, ali u međuvremenu, bio je ovdje, s tom ženom - a čak i da
nije trenutačno »bio« s njom? Sudeći po onom izrazu njegova lica? Bit će.
Ispravivši ramena, Sutton se okrene na travi. I načas ostade zatečena.
Boja Edwardova lica bila je dobra, koža nije odisala sivilom kao prije, nego je bila
rumena...
Pa, kvragu, možda mu je samo bilo neugodno jer je uhvaćen. Ali nije ništa pogrešno
radio, zar ne? Samo ga je uhvatila u privatnom trenutku, a nije da su bili u vezi.
»Oprosti«, rekla je. »Nisam trebala doći.« Zaustavio se pred njom. »Kiša je.«
»Je li?« Kad ju je začuđeno pogledao, odmahnula je rukom. »Mislim, da, naravno. Da.«
»Dođi unutra.«
Kad ju je uhvatio za lakat, zatresla je glavom. »Ne, stvarno, u redu je.«
»Znam. Ali uđi. Grmi...«
Kad je munja bljesnula i žestok prasak elektriciteta udario u nešto od drveta, nju prožme
osjećaj da joj je Bog odlučio očitati bukvicu. No ma koliko se trudila, nije mogla odrediti što joj
je htio poručiti.
O, ma koga ona zavarava. Trebala je odustati od cijele ove stvari s Edwardom. To je
trebala utuviti u onu svoju glavu.
»Dođi«, navaljivao je. »Prije nego što poginemo ovdje.«
Zaputivši se prema brvnari, sjetila se kako je guverner Commonwealtha ponudio da joj
bude utjeha, i zapravo, to se na koncu i nije činilo tako loša ideja.
Kad su se našli unutra, Edward je upalio svjetla i zid srebrnih trofeja je zasjajio.
»Donijet ću ti ručnik.«
»Dobro sam.« Zbilja? Je li zaista bila dobro? »Iskreno, nisam trebala doći.«
Ovo joj je, čini se, bio refren.
Ne obazirući se na njezino protivljenje, predao joj je nešto boje maline. Ili je bilo te boje
prije nego što je oprano stotine puta. No frotirna tkanina bila je mekana poput jelenje kože, i kad
ju je pritisnula na lice tako da ne razmaže šminku, zaključila je da njezini ručnici marke Matouk
nisu ovako dobri.
Isto tako je zaključila da bi se njegova djevojka iz one staje samo obrisala i bacila ga. A
možda se ne bi ni obrisala, nego bi ostala onako rosna kao što je bila.
Dvadeset. Dvadeset dvije, najviše. A Sutton, u trideset osmoj, osjećala se kao da joj je, u
usporedbi s njom, sto.
»Namjeravao sam te nazvati«, rekao je Edward kad je otišao u kuhinjicu.
Zvuk otvaranja i zatvaranja ormarića činio se glasan poput motora mlažnjaka koji
polijeće.
»Ne treba mi ništa za piće...«
Kad se vratio i pružio joj čašu, namrštila se osjetivši poznati miris... »Je li to moja
limunada?«
 »Aha. Odnosno, trebalo bi biti nešto slično.« Odšepao je do naslonjača i dok je sjedao,
otela mu se psovka. »Sjećam se recepta tvoje bake.«
Otpila je probni gutljaj. »O, pogodio si.«
»Trebalo mi je sto godina da iscijedim limune.«
»Moraju biti svježi.«
»U tome je kvaka.« Podigne pogled prema njoj, očima prateći crte njezina lica.
»Izgledaš... tako lijepo.«
»Ma daj, kosa mi je mokra i...«
»Ne. Lijepa si kao i uvijek.«
Sutton se zagleda u limunadu ćuteći na sebi njegov pogled. »Zašto me tako gledaš?«
»Ponovno pamtim sve na tebi.«
»A zašto to radiš?«
»Treba mi nešto da me grije noću.«
Pomislila je na onu ženu u staji i umalo da ga nije pitala što se događa. Ali nije imala na
to pravo. Ili, bolje rečeno, nije ni željela znati. »Sutton, stvarno, ja...«
»Što?«
Blago je opsovao. »Volio bih da ti mogu pružiti ono što zaslužuješ. Iskreno. Ti si... jedna
od najdivnijih osoba koje sam ikad upoznao. I trebao sam ti to prije reći. Da barem jesam. Da
sam barem... pa, učinio puno toga. Ali... život mi se promijenio, kao što znaš. Nikad neću biti
onakav kakav sam nekad bio. Stvari koje sam nekoć radio, osoba kakva sam bio, društvo koje
sam imao... kvragu, tvrtka za koju sam radio? Sve je to nestalo i nikad se neće vratiti.«
Sutton je sklopila oči. I dok je tišina cvjetala, a on kao da je čekao njezin odgovor, mogla
je samo kimnuti. Plašila se da će, progovori li, jecaji koje je potiskivala pobjeći.
»Ono što ti treba od jednog muškarca, ja ti nikad neću moći pružiti. Neću biti dobar za
tvoj imidž...«
»Ne zanima me što drugi misle.«
»Ali treba te zanimati. Ti si na čelu tvrtke. Ti si korporacija Sutton Distillery. Mislim,
možda stvari ne bi bile ni upola tako loše da ne prodaješ vlastito ime, da si obična poslovna žena,
ali nisi. Usto, treba ti stabilnost u životu. Zaslužuješ nekoga tko će te grliti noću, biti s tobom
tijekom blagdana i na društvenim događanjima. Nemoj sebe lagati, Sutton. Znaš da sam u pravu.«
Otpila je jedan gutljaj limunade. »Zašto si prekjučer sa mnom vodio ljubav?«
»Zato što sam šupak i slabić. A katkad radimo ono što mislimo da nam treba, iako to nije
sasvim u redu.«
»Ah.«
»Nikad te neću zaboraviti, Sutton. Nikad.«
»Zvučiš kao da je okrug Ogden na drugom kraju svijeta.« Doduše, geografska udaljenost i
nije bila problem. »Ako me želiš mrziti«, grubo je rekao, »neću ti zamjeriti.«
»Ne želim te mrziti.« Otišla je na drugi kraj prostorije i zagledala se u pehare jer nije
željela da joj vidi oči. »Reci mi nešto.«
»Što?«
»Kad te budem viđala, znaš, tu i tamo...«
»Nećeš.«
Odjednom je zamislila kako je izbjegava na Derbyju skrivajući se iza potpornih stupova i
vrata toaleta. »Nećeš me viđati, Sutton.«
»Znači, stvarno prekidaš sa mnom svaki kontakt, ha?« Okrenula se i pokazala čašu.
»Smeta li ti ako ovo nekamo spustim? Nisam baš žedna.«
»Ja ću je uzeti.«
 Podignuvši bradu, prišla je i spustila čašu u njegovu ruku. Činilo se sasvim prikladno da
je grmljavina potresla brvnaru kad je uzmaknula.
»Učini mi uslugu«, rekla je hrapavim glasom. »Što?«
»Ne pokušavaj me otpratiti do automobila ni predlagati da ostanem minutu dulje. Daj da
odem s makar nešto ponosa, može?«
Njegove oči, one proklete oči, zurile su u nju toliko napeto da je imala dojam kao da
snima fotografiju koristeći dugu ekspoziciju.
Jednom je kimnuo.
Snažno zatreptavši, šapnula je: »Zbogom, Edwarde.«
»Zbogom, Sutton.« Van iz brvnare. U oluju.
Kiša što je pljuštala bila je hladna, i podignula je lice prema nebu dok je odlazila prema
Mercedesu, misleći kako je ovo treći prokleti put da ide kroz kišu zbog njega. A nakon što je
sjela za upravljač i zalupila vratima, stegnula ga je dok je tuča marširala po metalu i staklu koji ju
je skrivao poput bezbrojnih malenih čizama sićušne vojske.
Za razliku od prvog puta kad se sama dovezla ovamo C63-om, znala je kako upravljati
ručnim mjenjačem. Nije tražila rikverc... da bi joj prostitutka koja je izgledala kao ona rekla što
treba učiniti.
Dok je vozila prema seoskoj cesti koja će je vratiti tamo gdje pripada, toliko je puta
duboko udahnula da je mislila da će joj se zavrtjeti u glavi.
Dovraga, još uvijek je mogla osjetiti okus one limunade u ustima.

Kad je Edward čuo kako je Suttonin automobil izišao i odjurio, izdahnuo je dugo i polako.
Tada je pogledao dvije čaše u ruci. Izlivši sve njegovo u ono što je bilo njezino, odložio je praznu
čašu sa strane i ispio ono što ju je njezina baka naučila da pripravlja za vrućih popodneva u
Kentuckyju. Obilje limuna. Presječenih napola na drvenoj dasci debelim nožem. Svježa
kentakijevska voda koja je u sebi nosila poljubac vapnenca.
Šećer. Nerafinirani. Ali ne previše.
Led se stavlja u čaše, a ne u vrč. Vrč se drži u hladnjaku s poklopcem od staniola, tako da
limunada ne bi poprimila miris onoga što još imaš u hladnjaku.
Podijeli s onima koje voliš.
Sklopivši oči, vidio je nju u danima prošlosti, kao, primjerice, kad joj je bilo dvanaest i
kad je jurio za njom u Charlemont Country Dayu, jer je bila u razredu prvih djevojčica koje su se
upisale. Ili kad je imala šesnaest i kad ju je onaj papak pratio na maturalni ples... a on je zviznuo
pasjeg sina posred lica. A onda još i kasnije, kad joj je bila dvadeset jedna, kad je diplomirala i
vratila se za ljetne praznike, prvi put izgledajući kao prava procvala žena.
A onda se sjetio priča o Suttoninoj baki, ženi koja nije bila »otmjena«. Zapravo, njezin je
djed otišao na Zapad kao mladić, baveći se stočarstvom protivno željama njegove bogate obitelji
- i ondje je upoznao prelijepu mladu ženu koja je jahala bolje od njega, pucala bolje od njega i
svađala se bolje od njega.
Kad ju je doveo kući, natjerala je tu bogatu obitelj da joj jedu iz ruke. Nije bilo obratno. I
bila je to, kako je Sutton govorila, velika ljubav koja je potrajala godinama.
Ljubav je poživjela i u ovoj limunadi koju je sad pio.
Kad su se vrata brvnare otvorila, znao je da to nije Sutton. Neće se vratiti ni sad ni ikad, a
iako ga je boljelo srce, bilo je to točno rješenje njihove jednadžbe.
Shelby je zatvorila teška vrata i odmaknula mokre pramenove kose s lica.
Pročistio je grlo. »Neb je okej?«
»Aha, dobro je. Joey je s njime.«
 »Hvala što si mi došla reći.«
»Nisam zato došla.« Uslijedi stanka. »Je V ono tvoja žena?«
Kad nije odgovorio, Shelby tiho zazviždi. »Lijepa je. Mislim, gotovo da izgleda
nestvarno. Ne viđam često ljude kao što je ona. Osim možda u časopisima.«
»O, stvarna je.«
»Kamo je otišla?«
»Kući.«
»Zašto? Zašto si je pustio?«
Edward je otpio gutljaj iz Suttonine čaše. »Zato što je tako ispravno.«
»Je l’ to limunada koju si cijelo jutro pravio? Za nju?«
»Ne, nisam ni znao da će doći.« Pogledao ju je. »Pripravio sam je jer sam je baš želio
piti.«
Posljednji put.
»Pustit ćeš Joeyja da te nekamo izvede?« upitao je ne podižući pogled.
Uslijedi stanka. »Aha.«
Edward se nasmiješi. »Čujem ti u glasu da si pocrvenjela.«
»Nisam.«
»Ne seri.«
Kad se nadurila, namignuo joj je. »Ma daj, samo sam želio biti siguran da me slušaš. I
nisam nijednom spomenuo Boga.«
Shelby je još neko vrijeme sijevala pogledom. Onda se počela i sama smiješiti. »Ah, ali
On je posvuda. I znaš što?«
»Što?«
»Drago mi je što nas je spojio.«
Edward zatrese glavom. »To je bio tvoj otac, sjećaš se?«
»Možda je to bio otac s velikim ›o‹.«
»Nije šija, nego vrat.«
»Pa...« Ogledala se oko sebe. »Vraćam se u stan. Osim ako ti nešto ne treba? Za večeru
imaš ostatke od ručka, ostavila sam ih u hladnjaku.«
»Lijepo od tebe, hvala ti. I ne, u redu sam. Ali još jednom hvala.«
S rukom na kvaki, Shelby se osvrne. »Hoćeš li biti ovdje ujutro?«
»Naravno.« Pustio je da mu glava padne unatrag i zamislio Shelby. »Gdje bih drugo bio?«
Dao joj je dovoljno vremena da prouči njegov izraz, pročita njegovu energiju, procijeni
njegove namjere svim svojim konjskim čulima - i očito je prošao ispit, jer je kimnula i šmugnula
van na oluju.
Joeyju.
Bilo je dobro biti ondje gdje pripadaš, pomislio je Edward dok je zurio u sve one pehare.
A najbolje je raditi ono s čime možeš živjeti.
Makar te to vrlo brzo ubilo.
 ČETRDESET OSAM

Draguljarnica Berkley Sedgwick bila je treća najstarija trgovina nakita u cijelim

Sjedinjenim Državama. Ugniježđena u četvrti koja je bila spoj stambenog naselja i trgovačkih
objekata, radnja se skrila u šarmantnoj viktorijanskoj kući... koja je imala rešetke na svim
prozorima, nadzorne kamere na svim strehama, te bivšeg vojnog specijalca koji je patrolirao oko
poslovnog prosrora.
Gin je godinama bila vjerna mušterija - a također je s užitkom bolje upoznala spomenutog
muškarca u odori. Kao i bez odore.
No činilo joj se kao da se sva ta zabavna razbibriga događala prije milijun godina, sad kad
je parkirala Drophead na stražnjem parkiralištu. Bilo je osam navečer pa su druga mjesta bila
slobodna - osim golemog crnog terenca sa zatamnjenim staklima koji je, prilično tragično, imao
registracijske pločice u bojama Sveučilišta Kentucky.
Bilo je to jedino, zapravo, što joj je smetalo kod Ryana Berkleyja, vlasnika.
Draguljarnica je bila zatvorena za obične mušterije, ali nije joj bilo prvi put da dođe
nakon radnog vremena, i prije nego što je i dospjela pokucati na stražnja metalna vrata sa
zasunom, Ryan ih je za nju otvorio.
»Baš mi je drago što si nazvala«, rekao je kad je prišla.
Ryan je po jednoj liniji bio izravan potomak osnivača, a s obzirom na posao njezine
obitelji, uvijek je imala osjećaj da su od istoga kova. Bio je to i krajnji doseg njihova odnosa,
međutim, osim činjenice da je kod njega povremeno kupovala. Iako je Ryan bio visok i mišićav, i
još uvijek u formi kao i dok je bio igrao košarku na koledžu u Prvoj diviziji - nažalost, za
Sveučilište Kentucky - te unatoč lijepom licu, sjajnoj frizuri i plavim očima koje su pristajale
bojama njegove škole, među njima dvoma nikad nije bilo ništa.
Ryan je bio dobar čovjek, oženjen za bivšu Miss Kentuckyja, i samo ga je zanimala ona,
njihovo četvero djece i trgovina.
»Kao da bih mogla ikome drugome vjerovati«, rekla je Gin kad je ušla.
Nakon što je zaključao vrata, Ryan ju je odgurao kroz ured i skladište, kao da je mrzio
pomisao da bilo koja mušterija vidi neslužbeni dio njegove trgovine. Iza svega toga, draguljarnica
je bila u bojama kraljevske plave, s debelim sagom i teškim zastorima koji su bili navučeni radi
privatnosti. Staklene vitrine prostirale su se objema stranama dugačkog, uskog prostora s visokim
stropovima, a pod starinskim lusterima i nizom diskretnih lampica nevjerojatni dragulji
svjetlucali su i treperili, privlačeći pažnju.
Ryan je pljesnuo svojim krupnim rukama. »Onda, kaži, što mogu učiniti za tebe?«
»Imaš li kakvog šampanjca?«
»Za tebe? Uvijek. DP Rose?«37
»Znaš što volim.«
Kad je ponovno nestao otraga, ona se vrzmala uokolo, zastajući pred vitrinama s nakitom.
Milijuni dolara bili su na prodaju u obliku Cartierovih tutti-frutti narukvica, Tiffanyjevih ukrasnih
igala, prstenja čiji je središnje kamenje bilo veličine nokta na palcu.
Bila je ondje čak i osobito krasna ogrlica od Schlumbergera s ružičastim i žutim safirima,
naglašenima tirkizima i dijamantima. Kasne šezdesete. Nedvojbeno.
»Uvijek znaš što je najbolje«, rekao je Ryan kad joj je prišao s čašom za šampanjac.
»Upravo sam je nabavio.«
»Je li ovo ona s prošlomjesečne dražbe kod Christie’sa?«
»Jest.«
»Platio si devetsto osamdeset tisuća i nešto sitno, s otkupnom premijom.38 Kolika je
marža? Jer mislim da si je preplatio.«
Nasmijao se. »Znaš, ako ti ikad dosadi, biti pripadnica elite, možeš uvijek raditi za mene
kao savjetnica.«
»To mi je samo hobi.«
Iako, bio je u pravu, nakit joj je bio opsesija, i tijekom godine gutala bi kataloge
Christie’sa i Sotheby’sa za njihove dražbe u New Yorku, Ženevi i Hong Kongu. Često je, u
prošlosti, i sama bila kupac.
Ali ne više.
Gin ga pogleda. »Želim da mi nešto diskretno obaviš.«
»Uvijek.« Pokazao je na par naslonjača privučenih uz staklenu vitrinu. »Dođi, reci mi što
ti treba.«
Otišavši za njime, sjela je i spustila čašu na staklo vitrine. Skinuvši svoj vjenčani prsten,
pruži mu tu stvar.
»Želim da ukloniš ovaj kamen i zamijeniš ga kubičnim cirkonom.«
Ryan uzme dijamant, ali nije ga pogledao. »Zašto ti jednostavno ne bismo izradili putnu
kopiju? Mogao bih ti je dovršiti do deset sutra ujutro...«
»Želim da otkupiš taj kamen od mene. Večeras. Za zlato.«
Ryan se nasloni, prebacivši prsten na vrh svoga kažiprsta. Pa ipak, još uvijek nije gledao u
tu stvar. »Gin, ti i ja smo često surađivali, ali nisam siguran...«
»Vjerujem da je boja H.39 WS2.40 Harry Winston na obruču, i mislim da je nov. Težina u
karatima mora se kretati između petnaest i dvadeset pet. Vrijednost mu je oko milijun i pol,
maloprodajna, a milijun na dražbi. Tražim petsto tisuća - što je malo više od veleprodajne cijene,
znam, ali kao prvo, odana sam ti mušterija, a kao drugo, znam da si čitao novine. Mogla bih biti u
situaciji da rasprodam nešto od majčine kolekcije, a ako ne želiš da idem u aukcijske kuće tamo u
New Yorku, moraš mi izići ususret s ovom pogodbom.«
Opet, nije proučio prsten, samo je nastavio gledati u nju. »Znaš da ti želim pomoći, ali
nije to tako jednostavno kao što govoriš. Postoje porezne cake...«
»Za mene, ne za tebe. I prsten je moj. Darovan mi je kao zaručnički prsten, a jučer sam se
udala za Richarda Pforda. Čak i da se sutra razvedemo, po zakonu pripada meni.«
»Ali tražiš da sudjelujem u prijevari osiguranja. Ovo mora biti osigurano - nema šanse da
ovo vlasništvo nije registrirano.«
»Opet, moj problem, a ne tvoj. A kako bih ti olakšala, odmah ti kažem da ću otkazati
policu, kolika bila da bila, i gdje god da je sklopljena. Nemaš razloga misliti da neću tako
postupiti, niti možeš ikako doznati ako i ne postupim.«
Najzad, pogledao je u kamen prinijevši ga svome golom oku.
»Ovo je dobar posao za oboje«, rekla je.
Ryan se osovi na noge. »Daj da ga pogledam pod mikroskopom. Ali moram ga izvaditi iz
okvira.«
»Učini što god trebaš.«
Ostavivši šampanjac, krenula je za njime u predsoblje koje je koristio za privatne
konzultacije tijekom radnog vremena, mahom s muškarcima koji su kupovali dijamante svojim
djevojkama.
Rkharde, ti škrti gade, pomislila je. Bolje ti je da je kamen pravi.
 Natrag na Easterlyju, Lane je ušao u kuhinju i pratio zvuk sjeckanja do mjesta gdje je
gospojica Aurora hitro obrađivala vrećicu mrkava, režući ih na savršeno jednake, pet milimetara
široke narančaste krugove.
»Okej«, rekao je, »na večeri smo, onda, ti, Lizzie, ja, John i Jeff Mislim da Max neće
doći, a nemam pojma gdje su Gin i Amelia.«
Ne bi li si prikratio vrijeme dok je Lenghe pregledavao dokumentaciju za Rembrandta,
Lane je otišao do niza kućica kako bi pokušao razgovarati s Maxom. Kad je pronašao tipa kako
čvrsto spava, pokušao je nazvati Edwarda, ali nije mu odgovorio - a kako Lane nije znao kad će
dobiti odgovor od svoga potencijalnog pokeraškog protivnika, nije želio napuštati imanje.
»Večera je spremna i čeka«, rekla je gospojica Aurora posegnuvši za još jednom mrkvom
iz mrežice. »Pripremila sam pečenku s pire-krumpirom i kuhanim graškom. Ovo ovdje je za
Garyja. Moj pire je jedino povrće koje hoće jesti, a vjerojatno će nam se pridružiti za večerom.«
»Je li ostalo što od cobblera?.«41
»Ispekla sam svježi. Mislila sam da ćete vi dečki biti gladni.«
Uhvativši se dlanovima za granit, Lane se naslonio na ruke i gledao kako gospojica
Aurora barata onom oštricom kao taktomjer na klaviru, uvijek istim ritmom.
Pročistio je grlo. »Onda, Lizzie i Greta su sastavile popis osoblja koje će morati otići.«
»Da?«
»Puno će ih biti otpušteno.«
»Tko ostaje?«
»Ti, Lizzie, Reginald, Greta i Gary. Gary će htjeti zadržati Timba, i to mi ima smisla. Svi
ostali moraju otići. Ispostavilo se da Greta voli papirologiju - radit će kao nova knjigovotkinja na
pola radnog Vremena. Lizzie kaže da će preuzeti čišćenje kuće i pomagati Garyju i Timbu s
košenjem.«
»Svaka joj čast!« Gospojica Aurora prestane sjeckati i podigne pogled. »I to je odlična
ekipa. Možemo mi sve to odraditi.«
Lane s olakšanjem izdahne. »Tako sam i mislio. Majka će zadržati svoje njegovateljice,
jasno.«
»Ne bih previše drmusala taj kavez. Neka stvari tamo gore ostanu iste.«
»Uštedjet ćemo... gotovo sto tisuća dolara svakoga mjeseca. Ali tužan sam, znaš?
Razgovarat ću osobno sa svima.«
»Ponovno ćemo ih zaposliti. Ne brini se.«
»Nisam baš siguran, gospojice Aurora.«
»Vidjet ćeš.«
Kad se ponovno prihvatila sjeckanja, namrštila se i stala kružiti ramenom kao da je
ukočeno. A onda je zastala, odložila nož i činilo se kao da mora održati ravnotežu uz pomoć
radnog stola.
»Gospojice Aurora? Jesi dobro?«
»Dobro sam, momče. Sasvim dobro.«
Tresući glavom kao da bistri misli, podignula je nož i duboko udahnula. »Ajde pozovi
svog prijatelja došljaka. Pečenka se suši u pećnici, i ne želim pobacati sve ono meso.«
Lane je proučio njezino lice. Bože, imao je osjećaj kao da gubi na težini svaki put kad je
pogleda. »Gospojice Aurora...«
»Došljak je ovdje«, rekao je Lenghe kad je ušao u kuhinju. »Gladan je - i spreman za
poker.«
Okrenuvši se, Lane u sebi zabilježi da nije dovršio s gospojicom Aurorom. Možda joj je
trebala ispomoć u kuhinji?
»Dakle«, rekao je Lane pljesnuvši dlanovima. »Hoćemo li?«
»Dokumentacija ne može biti dojmljivija.« Lenghe je sjeo za radni stol nakon što je
pozdravio gospojicu Auroru s »gospoja«. »I vrijedi.«
»I ja sam provjerio sa svojim poreznim savjetnikom.« Koji je bio Jeffov kompić iz New
Yorka. »Po ovdašnjoj poreznoj stopi, koja je najviša, porez na dugoročnu kapitalnu dobit za
umjetninu je dvadeset osam posto. Moja baka, što si doznao iz dokumentacije, sliku je platila
milijun dolara. Sukladno tome, poreznici će od mene tražiti deset milijuna i devetsto dvadeset
tisuća.«
»Dakle, pedeset milijuna devetsto dvadeset tisuća je čarobni broj.«
»Tako se čini.«
Lenghe je ispružio ruku. »Ti ulažeš sliku, a ja sam spreman prebaciti taj iznos na račun po
tvom izboru u ponedjeljak ujutro, ako izgubim. Ili, ako ti je zgodnije, možemo i preko založnog
računa u inozemstvu, gdje su burze već sad otvorene.«
Lane protrese ruku starijeg muškarca. »Dogovoreno. Nema potrebe za založnim računom,
vjerujem ti.«
Dok su se rukovali, Lenghe pogleda gospojicu Auroru. »Vi ste nam svjedok, gospoja.«
»Da.« Onda je kimnula Laneu. »Ma koliko uživam kuhati našim gostima na Easterlyju,
shvaćate da ću se moliti za svog dječaka kad budete igrali.«
Lenghe se nakloni glavom. »Ništa drugo ne bih ni očekivao.«
»Operite ruke«, zapovjedila je kad je spustila nož i okrenula se prema pećnici. »Večeras
poslužujem obiteljsku večeru u maloj blagovaonici.«
Lane se uputio prema sudoperu preko puta, a Lenghe ga je pratio u stopu. Kad je pustio
vodu, nasapunao ruke i predao sapun Bogu žita, morao se nasmiješiti. Samo gospojica Aurora ne
bi trepnula okom na pokerašku partiju s ulogom od pedeset milijuna - baš kao što bi i veselo
zapovjedila jednom milijarderu da opere ruke prije negoli sjedne za njezin stol.
Zaista, beskrajno je volio svoju majčicu.
 ČETRDESET DEVET

Kako se Ryan Berkley nije žurio tamo za mikroskopom, Gin se vratila po svoju čašu i
nastavila pijuckati Dom Pérignon dok je čekala. S vremena na vrijeme letimice bi pogledala
vitrine ondje u privatnom dijelu, gdje su dijamanti bili još krupniji od onih javno izloženih.
Svejedno, bili su sićušni u odnosu na onaj koji joj je kupio Richard. Uz pretpostavku da nije
kubični cirkon.
Kad se Ryan najzad ispravio iza one opreme, rekla je: »Onda?«
»U pravu si. VVS1. H - ili možda I, s blago plavičastom fluorescentnom primjesom koja
povećava stupanj boje.«
Otišao je do drugog uređaja, bljesnulo je infracrveno svjetlo, i on kimne. »Ne, ipak je H.
Imaš vraški dobro oko, Gin.«
»Hvala ti.«
Ryan duboko udahne. »Okej. Dogovorili smo se.«
Ne bi li prikrila olakšanje, Gin otpije još jedan gutljaj šampanjca. »Dobro. To je dobro.«
»Shvaćaš da će petsto tisuća u zlatu težiti nešto više od jedanaest kilograma?«
»Dvije torbe. Svaka po pet i pol. Mogu to bez problema nositi.« Njezin se draguljar
namršti. »Previše je to novca da tek tako išetaš odavde. Hoćeš li biti okej? Kamo ćeš ga
spremiti?«
»Za sve sam se pobrinula. Ne brini se.«
Ryan naheri glavu. »U redu. Morat ću to razdijeliti na poluge i zlatnike. Nemam dovoljnu
količinu samo jednoga. A prema APMEX-u42, trenutačna cijena za kilogram je četrdeset tisuća
sto osamdeset osam dolara i četrdeset centi. Želiš li vidjeti izvješće?«
»Ne. I zaokružit ćemo iznos.«
»Pošteno.«
Trebalo mu je dobrih četrdeset pet minuta da sve organizira, a zatim ju je poveo u podrum
gdje je pred njom vagao i mjerio na dugačkom radnom stolu. Poluge od jednog kilograma
odgovarale su težini od nešto više od dvije funte, i svidio joj se osjećaj kad ih je držala u ruci. S
otisnutim natpisom Emirates Gold u vijencu, ugraviranom oznakom I kilo gold te serijskim
brojem, tanke pločice bile su približno veličine njezina iPhonea, i imao ih je sedam.
Ostatak je isplatio u južnoafričkim zlatnicima Kugerrand, koji su težili jednu uncu
22-karatnog zlata, iako su, Ryan je pojasnio, zapravo težili nešto više zbog gotovo tri grama
bakrene legure pridodane kako bi zlatnici bili čvršći, a time i izdržljiviji.
Mnoštvo zlatnika. Kao u gusarskoj škrinji.
Vrećice su bile od čvrstog najlona, i pod svjetlošću svjetiljke sa žičanom mrežom, sjaj
hrpice postupno je jenjavao kako se zlato prebacivalo u vrećice.
Kad je sve bilo razdijeljeno, potpisala je dokumentaciju i ustala spremna na odlazak.
»Čekaj«, rekao je. »Moramo umetnuti kubični cirkon u okvir.«
Gin je sklopila oči, zamišljajući kako bi Richard reagirao kad bi se pojavila s praznim
obručem. »Naravno.«
Ryan je to brzo odradio pronašavši prikladan lažni dijamant smaragdnog reza i uglavivši
ga u obruč od platine. Onda je sve to očistio parom i vratio joj prsten.
Kad ga je nataknula na prst, poviše onog vjenčanog, zamahnula je rukom. »Savršeno.«
 »Morat ćeš ga stalno čistiti ako želiš da izgleda kao pravi. Cirkoni su sjajni, ali i mrvica
masnoće s kože ili ostatak sapuna, i smjesta se zamute.«
Kimnula je i otišla po vrećice. Zastenjala je kad ih je podignula. »Teške...«
»Hoćeš li mi, molim te, dopustiti da ih odnesem do tvog automobila?«
»Zapravo, mislim da hoću. Hvala ti.«
Krenula je za njime iz podruma i natrag u elegantni dio trgovine. I umalo da nisu dospjeli
do stražnjih vrata.
Ali Ryan se zaustavio. »Ne mogu... Gin, ovo stvarno nije sigurno. Znam da je St. Michael
relativno siguran dio grada, ali molim te, daj da te otpratim kući s ovim. Ili pozovi osiguranje.
Molim te.«
»Ne idem kući.«
Njegove su plave oči bile ozbiljne. »Imam dozvolu za oružje. Stalno imam pištolj uza se, i
dva u mom autu. Daj da te dovedem u komadu, kamo god si krenula - inače nikad sebi ne bih
mogao oprostiti da ti se nešto dogodi.«
Pogledala je dvije vrećice i pomislila na vrijednost u njima.
Smiješno, cijeli je život provela okružena golemim svotama novca, no uglavnom je to bilo
u obliku znamenki na bankovnom računu, kreditnih kartica koje su joj mogle stati u novčanik, te
svežnjeva novčanica koje nisu bile ni blizu iznosu od pola milijuna dolara. Čak i vrijednost u
umjetninama, antikvitetima i srebrnini u kući, pa i dragulja u sefu, činila se drukčijom - više
poput izraza stila, ukrasa i života na visokoj nozi negoli vrijednosti.
Bilo je nešto silno praktično u tim vrećicama zlata.
»Mogu te odvesti svojim terencem«, navaljivao je Ryan. »Koji je blindiran. A onda ću te
vratiti ovamo po tvoj automobil.«
»Jesi li siguran?«
Zakolutao je očima. »Ja sam dobar katolički dječak čiji bi se otac prevrtao u grobu kad
bih te pustio samu iz trgovine. Zato, da, siguran sam.«
»U redu. Hvala ti. Najljepša hvala.«
Nekoliko minuta poslije, dovezao je terenac u rikverc pred stražnja vrata, smjestio je na
suvozačevo mjesto... i spustio joj dvije vrećice u krilo.
»Idemo samo do banke«, rekla mu je kad se okrenuo.
»Hvala ti, Isuse«, promrsio je.
Lokalna poslovnica PNC-a bila je tek nešto dalje uz cestu, i čim su se približili,
menadžerica, atraktivna plavuša, otvorila je dostavna vrata otraga.
Bila je u odjeći za jogu, a kosa joj je bila skupljena u konjski rep, i izgledala je puno
mlade nego u poslovnim odijelima.
»Bok«, rekla je kad su izišli, a on se opet natovario vrećicama. »Ryane, ovo je ugodno
iznenađenje. Ostavila sam tvoju Stacy na satu joge prije kojih dvadeset minuta.«
»Smijem li ti samo reći koliko sam sretan što te vidim?« rekao je kad je utisnuo poljubac
na ženin obraz. »Lijepo je to čuti.«
Kad su ušli u nizak, mračan prostor kamo inače nisu zalazili klijenti, žena je zatvorila
vrata, okrećući kotač sve dok se nije začuo oštar, metalni zvuk. Kad su nastavili dalje unutra,
ušavši u službeni dio banke, svjetla su bila prigušena, sve je bilo tiho i uredno.
»Dokumentacija je ovdje.«
Gin je bila blago omamljena kad je otišla preko puta i potpisala nešto na pultu. I da,
kemijska je bila pričvršćena za notes s kalendarom malim metalnim lancem sa sićušnim
srebrnkastim karikama. Ta je stvar siktala poput zmije dok je ondje upisivala svoje ime... i
ondje... i... tamo, hvala lijepa.
 »Ovo je vaš ključ«, rekla je žena. »A sada ću vas odvesti do sefa.«
Ryan je pogleda. »Želiš li sama ići tamo, Gin?«
»Ne. Bi li mi mogao to ponijeti?«
»Apsolutno.«
Njih troje uđu u trezor koji je samo zbog nje bio otvoren, pa je bila otpraćena do sefa
smještenog na podu koji je bio veličine kuhinjskog koša za otpatke. Uzevši joj ključ, menadžerica
se sagne i umetne ga u žlijeb, doda potom jedan od svojih i vratašca se otvore.
Žena izvuče četvrtasti metalni spremnik iz pretinca, zastenjavši. »Ovaj je najveći.«
»Molim vas, nemojte se ozlijediti.« Gin se okrene prema Ryanu. »Smijem li?«
Željela je sama spremiti zlato unutra - i čim je to obavila, zagledala se u njih dvoje.
»Želim da mi budete svjedoci. Ovo je za moju kćer. U slučaju da mi se bilo što dogodi,
sve ovo je njezino. Darujem to Ameliji.«
Gin izvuče zapečaćenu omotnicu iz torbice. »Napisala sam to i u pismu. Ovo je za
Ameliju.«
Nije ondje bilo navedeno samo tko će dobiti zlato. Samuel T. također je bio spomenut.
Bit će fantastičan otac, nema sumnje. Jednom kad popusti šok... i val mržnje prema Gin.
Položivši pismo na najlonske vrećice, osjetila je kako je njih dvoje u čudu gledaju, i nije
mogla reći da im zamjera. Na kraju krajeva, njezin se otac nedavno ubio - ili možda nije, tko bi
znao.
Vjerojatno su se pitali je li ona iduća.
»A ako me pronađu mrtvu, želim da znate da je to učinio Richard Pford.« Pogledala ih je
oboje u oči ne obazirući se na paniku koju je izazvala. »I to piše u pismu. Budem li ubijena, on je
ubojica.«

Lizzie jedva da je mogla jesti.

Razlog nije bio taj da je bila u lošem društvu. Niti da mala blagovaonica, sa zbirkom
tanjura Imari obješenih na svijetlim zidovima obloženim svilom, nije bila elegantna. Sasvim
sigurno nije imala zamjerke na jela gospojice Aurore.
Više je to bilo zbog činjenice da će njezin muškarac igrati partiju pokera s ulogom većini
od pedeset tisuća...
Milijuna, ispravila se. Pedeset milijuna dolara.
Bože, nije mogla ni zamisliti taj iznos.
»... tada je to bila dobra ideja«, Lane je govorio kad se naslonio nakon druge porcije i
obrisao usta. »Rijeka je bila nabujala, i stvarno, Land Roveri su izdržljiva vozila. Želio sam
izazov. Zato sam odvezao Ernieja...«
»Čekaj«, rekla je uključivši se u razgovor. »Tko je Ernie?« Lane se nagne i poljubi je u
usta. »Moj prvi auto. Ernie.« Jeff progovori preko puta stola. »Zašto imam osjećaj da se Ernie
nije dobro proveo?«
»I nije.« Lane je otpio gutljaj soka od đumbira. »Kako bilo, krenuo sam dolje do River
Roada, prošišao kroz policijsku traku...«
Gospojica Aurora zatresla je glavom, iako je pokušala prikriti osmijeh. »Drago mi je da
za ovo nisam znala, inače bi me čuo, mladiću.«
»Možda ćete i imati priliku«, rekao je John, nasmijavši se kad je posegnuo za
Coca-Colom. »Noć je tek počela.«
»U svakom slučaju«, prekine ih Lane, »naučio sam da sve dok ideš naprijed, dobro je.
Voda je nadirala i uskoro je zapljuskivala poklopac motora.«
»To je bilo bez disaljke?« rekla je Lizzie. »Ili s njom?«
 »Bez. Što je bio problem. Vidite, to deblo je plutalo pod površinom. ..«
»Bože«, promrsila je Lizzie.
»... i zapelo mi je za prednju masku. Usporio sam... i aha, tada je Ernie krepao. Zaglavio
je tamo sve dok se vodostaj nije spustio, a tek mulj? Unutrašnjost tog automobila izgledala je kao
da je proveo dva tjedna u pustinji tijekom pješčane oluje.«
Kad su se ostali nasmijali, Lizzie je morala pitati: »Čekaj, i što se onda dogodilo? Što si
rekao ocu?«
Lane se uozbiljio, osmijeh mu je iščeznuo s lica. »O, ma znaš... došao je Edward i spasio
me. Imao je gomilu novca koji je ulagao - nije to bila obiteljska lova, nego zarada od ljetnih
poslića i rođendanski darovi. Kupio je rabljeni auto koji je izgledao isto kao Ernie, isti iznutra,
isti izvana. Nešto više prijeđenih kilometara, ali kao da bi otac provjeravao brzinomjer. Bez
Edwarda... čovječe, ne bi to dobro prošlo.«
»Za stariju braću«, rekao je John kad je podignuo čašu. »Za stariju braću«, svi su
odvratili.
»Dakle«, promrmljao je Lane kad su svi spustili čaše natrag na stol. »Jesi li spreman?«
John je ustao i pokupio svoj tanjur. »Čim pomognemo ovo pospremiti. Jedva čekam.
Osjećam da me večeras miluje sreća, sinko. Osjećam se sretnim!«
Kad su Jeff i gospojica Aurora također ustali, Lizzie je ostala sjediti, a Lane, kao da je
naslućivao njezino raspoloženje, nije se pomaknuo kad su svi ostali izišli.
»Jesi li siguran da je to dobra ideja?« šapnula je kad joj je uzeo ruke u svoje. »Nije da ne
vjerujem u tebe. Samo... previše je to novca.«
»Pobijedim li, većim dijelom se rješavam Ricarda Monteverdija i one pozajmice iz
Prospect Trusta, a onda imamo kakvu-takvu šansu jer će Jeff preokrenuti tvrtku naglavce. Bože,
trebala si ga vidjeti dolje u sjedištu. On je,.. ma nevjerojatan. Jednostavno čudesan. Nekoliko
mjeseci ćemo se krpati, ali na kraju godine? Na vrijeme ćemo plaćati potraživanja, a Mack se
više neće morati brinuti odakle nabavljati žito za mješavinu.«
»Ne mogu vjerovati da si tako smiren.« Nasmijala se. Ili opsovala. Bilo je teško razabrati
što je značio onaj zvuk iz njezinih usta. »Imam dojam da ću svisnuti od nervoze, a samo sam
promatrač.«
»Znam što radim. Jedino što me brine jest sreća - a to ne mogu kontrolirati. No moguće ju
je nadoknaditi vještinom. A toga imam na bacanje.«
Posegnula je prema njegovu licu. »Silno se ponosim tobom.«
»Još nisam pobijedio.«
»Ne zanima me ishod - zapravo, zanima me. Samo... radiš ono što si rekao da ćeš raditi.
Spašavaš obitelj. Brineš o svojim poslovima. Ti... stvarno si divan, znaš li to?«
Kad se nagnula da ga poljubi, nasmijao se duboko iz grudi. »Nisam više neposlušni
plejboj, je li? Vidiš što ljubav dobre žene čini frajeru?«
Ljubili su se neko vrijeme, a onda ju je povukao na svoje krilo. Ovivši mu ruke oko vrata,
nasmiješila se.
»Apsolutno.« Lizzie mu zagladi kosu na zatiljku. »I pogodi što?«
»Što?«
Lizzie mu prisloni usne na uho. »Pobijedio ili izgubio... večeras će ti se posrećiti.«
Lane zastenje, stegnuvši ruke na njezinu struku, kukovima valjajući ispod nje. Kad ju je
krenuo ponovno poljubiti, zaustavila ga je. »Bolje da krenemo prema igraonici prije nego se
dekoncentriraš.«
»Već me je omelo«, suho je rekao. »Vjeruj mi.«
»Samo zapamti«, promrsila je kad je sišla s njega. »Što prije to obaviš, prije ćemo moći
otići...«
Lane skoči sa stolca umalo ga ne prevalivši. Zgrabivši joj ruku, stane je žurno vući iz
prostorije.
»Ne trati više vrijeme, ženo!« rekao je kad se glasno nasmijala. »Isuse, čeka me partija
pokera...«
 PEDESET

Otprilike pola sata poslije, Lane je sjeo za okrugli pokeraški stol u igraonici koja tri stolca
dalje od Lenghea. Gledatelji, zajedničkim dogovorom igrača, zauzeli su niz stolaca uza zid
suprotno od stola za kojim su se bacale karte, tako da nitko ne može viriti iza ničijeg ramena.
Lizzie i gospojica Aurora sjedile su jedna do druge, dok su Jeff i Gary, upravitelj imanja, sjedili
pokraj njih.
Bilo je nemoguće pretvarati se da ovo nije bio jedan od onih trenutaka koji će neizbježno
ući u legendu obitelji Bradford, baš kao i kad je jedan od Laneovih predaka posudio novac
Abrahamu Lincolnu, ili kad je jedan drugi morao gasiti požar u Staroj pecari vodom iz
vodonosnika, ili kad su konji Bradfordovih osvojili prvo, drugo i treće mjesto na Derbyju 1956.
Ta je trostruka pobjeda priskrbila njegovu djedu dovoljno novca da plati cijelu jednu novu
konjušnicu tamo na Red &Blacku... »Jesmo li zakasnili?«
Lane je pogledao prema vratima. »Mack, stigao si.«
»Zar bih mogao ovo propustiti?«
Laneov glavni destilator ušao je s vrlo lijepom mladom ženom... Ah, da, to je asistentica,
pomislio je Lane. Tako je.
»Gospodine Lenghe«, rekao je Mack kad im je prišao. »Drago mi je da vas opet vidim.«
»Pa, nije li ovo moj omiljeni destilator?«
Nakon što su se njih dvojica pljesnula dlanovima, Mack je rekao: »Ovo je Beth Lewis,
moja prijateljica i moja asistentica.«
Razmijenili su se pozdravi i upoznavanja među svima, i Lane nije mogao odoljeti a da ne
podigne obrve prema Macku iza Bethinih leđa. Ovaj mu zauzvrat pokaže srednji prst.
»Dolazi li još tko?« upitao je John kad se društvo ponovno umirilo.
»To je to.«
»Pismo ili glava?«
»Ti si gost. Biraj.«
»Glava.«
John baci kovanicu nasred stola. »Glava. Ja prvi miješam. Veliki blind43 je stotinu, mali
pedeset.«
Lane je kimnuo i promatrao tipa dok je miješao karte. Već su prije dogovorili proizvoljne
vrijednosti za hrpice crvenih, plavih i žutih žetona, i obojica su imala isti broj od svake boje.
Neće biti blefiranja kod povećanja uloga - što je značilo da, kad ti nestane žetona i ne možeš
uložiti, ispadaš.
Lane je spustio crveni žeton kao veliki blind, John plavi, a onda je John obojici podijelio
po dvije karte. Uslijedit će krug uloga na temelju onoga što imaju u rukama, a onda će djelitelj
»spaliti« kartu tako što će je odložiti sa strane, a iduću kartu okrenuti licem prema gore.44 Još
ulaganja. Još »spaljivanja« i okretanja karata. Još ulaganja, i tako dalje, sve dok ne bude
poredano pet karata koje svaki od njih dvojice može slobodno iskoristiti kako bi složio niz uz
pomoć onoga što su već imali i tajili.
Jaka karta pobjeđuje ako nitko nema ništa. Dva para jača su od jednog. Bilo kakav tris
jači je od dva para. Fleš, što je pet karata u istoj boji, pobjeđuje skalu, što je pet karata u
brojevnom slijedu, bez obzira na boju. Ful, što je kombinacija trisa i para karata istog broja, jači
je od fleša, dok je skala u boji, što je pet karata iste boje u brojevnom slijedu, jača od pokera, koji
je pak jači od fula.
Royal fleš, što su as, kralj, dama, dečko i desetka, svi iste boje, jači je od svega.
I vjerojatno bi značio da gospojica Aurora zaista ima izravnu vezu s Bogom.
Uz pretpostavku da će te karte u ruci imati Lane, a ne John. Izvede li John takvo što? E
tada se njegova žena tamo u Kansasu molila srčanije od gospojice Aurore ovdje u Kentuckyju.
Lane je pogledao prvu ruku. Šestica karo. Dvojka tref. Riječju... ništa.
Nije imao kartu niti da se makar malo uzbudi. Flop, što su prve tri karte okrenute licem
prema gore, bio mu je jedina nada.
Preko puta, John je proučavao svoj par, obrva skupljenih, širokih ramena zgurenih kao da
je spreman na napad. Malo je žvakao usnicu. Počešao se pod nosom. Promeškoljio u stolcu.
Međutim, bio je više omamljen nego nervozan: imajući pred sobom još toliko puno
vremena za igru, i dok još nije bio postavljen pot45, a pet karata se tek trebalo otvoriti, bilo je
prerano da bi lik pokazivao tjeskobu.
Lane je, s druge strane, bio potpuno miran, više zainteresiran za ono što se događa u
stolcu njegova protivnika nego za vlastite karte.
Ključ je bio u pamćenju tikova i trzaja njegova protivnika. Neki će od tikova sve više
slabjeti kako igra bude odmicala a uzbuđenje raslo. Jedan ili dva tika tip će zadržati - ili se
upinjati da ih ne pokazuje.
A možda će iskrsnuti nešto drugo.
Ali kako je Lane davnih dana naučio, tri su stvari za stolom bile kudikamo važnije od
novca koji ti ili protivnik imate na raspolaganju: matematika karata u igri, koju je u partiji s
dvojicom igrača bilo teško precizno primijeniti jer nije bilo drugih igrača koji su ulagali; karte
koje imaš i one na flopu; te protivnikove facijalne i tjelesne reakcije tijekom njegovih uloga.
John je možda osjećao da ga prati sreća. No valja tek vidjeti hoće li to biti dovoljno.

Ni deset minuta nakon što je Ryan Berkley ostavio Gin pokraj njezina Rollsa iza njegove
trgovine, uvezla je kabriolet na svoje mjesto u garaži i provjerila na sat. Savršen trenutak. Devet i
pol.
Richard joj je kazao da ima vrlo važan poslovni sastanak koji će se oduljiti, što je značilo
da je stigla kući prije nego što bi mogao bilo što primijetiti.
Nastavivši okolo prema prednjem dijelu kuće, prošla je uz prozore stare igraonice koja se
nije tako često koristila. Kroz napola navučene zastore, vidjela je brata i starijega, sjedokosog
muškarca kojeg nije prepoznala, za kartaškim stolom, obojica su u rukama imala dvije karte, a
hrpice šarenih žetona bile su ispred njih na zelenom filcu.
Bila je ondje i galerija gledatelja, i svi su bili strahovito ozbiljni. Njezin je brat naoko
imao više žetona od drugog tipa, ali onda... ne, čini se da je Laneov protivnik odnio ovu ruku jer
je tip spustio karte, zatim povukao hrpicu sa sredine stola prema sebi.
Gin je nastavila, otišavši okolo do glavnog ulaza gdje je pogledala prema drugom katu.
Nije bilo svjetla u Amelijinoj sobi.
Ušavši u palaču, ode do salona i sjedne na kauč s kojeg je kroz lučni prolaz mogla vidjeti
predvorje. Čekala je. I čekala.
Pa još malo čekala.
Zvuči s pokeraške partije ključali su tihim prostorijama Easterlyja. Tu i tamo začuo bi se
pokoji uzvik, odobravanje, psovka. Smijeh koji je zvučao silno neobično, makar samo zato što je
davno bilo kad se takvo što čulo u kući.
Nezainteresirano se pitala s kim to Lane igra. Neće poći tamo... morala je ostati ovdje.
Nakon bogzna koliko vremena, kroz vrata je ušla Amelia. Djevojka je bila u plavim trapericama,
opet uskim, i lepršavoj majici Stelle
McCartney, koja je imala šarene kvadrate na prednjici te nekoliko hashtagova na leđima.
Dok je koračala crno-bijelim mramornim podom, odlazeći prema stubama, Gin je dozove:
»Trenutak, ako nemaš ništa protiv.«
Amelia se ukipi s jednom nogom na prvoj stubi. »Što je?«
»Čekala sam te. Molim te, dođi ovamo.«
»Idem u krevet...«
»Razgovarala sam s tvojom nadzornicom.«
Ovo joj privuče pažnju i ona se okrene. »Molim?«
»Tvoja nadzornica, gospođa Antler.«
»Oh, to mi je odgojiteljica u domu, gospođa Antle. Nadzornik je stariji učenik koji je
nešto slično savjetniku u domu. Što bi znala da si ikad pohađala moju školu.«
»Zašto si lagala da si izbačena?« Gin podigne ruku i tupo zamijeti kako lažni dijamant
dobro izgleda. »I ne kanim se s tobom oko toga prepirati. Sigurna sam da si imala svoje razloge,
samo me zanima koji su.«
Amelia umaršira u salon, očito spremna na svađu. »Ne vraćam se onamo.«
»Nisam te to pitala.«
»Ne dugujem ti objašnjenja ni za što.«
»Istina.« Ovo je, čini se, djevojku zateklo. »Ali voljela bih znati zašto...«
»U redu.« Amelia prekriži ruke na grudima i isturi bradu. »Nitko me nije nazvao da mi
kaže da je djed umro. Pročitala sam to na internetu i morala sam se sama vratiti. I ne vraćam se u
školu. Odbijam. Zaključila sam da ćeš me natjerati da se vratim ako ti kažem da sam odustala, ali
budeš li mislila da sam izbačena, pustit ćeš me da ostanem.«
»Jesi li nesretna na Hotchkissu?«
Amelia se namršti. »Nisam.«
»Postoji li problem s profesorima? Domom? Nekim od učenika?«
»Ne.«
»Postoji li neka druga škola koju bi radije pohađala?«
»Da.«
»A koja je to škola...«
»Što je s tobom?« upitala je Amelia - ali ne neprijateljskim tonom. Više kao da se pitala
tko je oteo njezinu pravu majku i zamijenio je ovim lažnjakom. »Što se događa?«
Gin je zadržala djevojčin pogled, iako joj nije bilo lako. »Nisam ti bila dobra majka. I žao
mi je zbog toga. Ja... jako mi je žao. Bila sam silno mlada kad sam te rodila, a iako si sama
odradila posao odrastajući... ne mogu to reći za sebe, kad je posrijedi sazrijevanje. I, iskreno
govoreći, kad me je tvoja odgojiteljica nazvala, prva mi je pomisao bila da nazovem Lanea i
zamolim ga da razgovara s tobom, ali stvar je u tome... moj otac je mrtav. Majka kao da je mrtva.
Na Edwarda se više ne može računati. Lane je do grla u pokušajima da nas sve izvuče. A
gospojica Aurora se ne osjeća... Kako bilo, na kraju dana, nas dvije imamo samo jedna drugu, i to
je tako. Nemamo se kome obratiti.«
»Što je s tvojim novim suprugom?« gorko je rekla Amelia. »Što je s njime?«
»On je moj problem, a ne tvoj. Štoviše, on je najbolji primjer svih mojih pogrešnih
postupaka, i moram se s njime suočiti.«
Gin pogleda po poznatoj, elegantnoj prostoriji, a zatim se ponovno usredotoči. »Doslovce
nemamo nikoga nego jedna drugu. I možeš me mrziti koliko god želiš - zaslužujem to. Prihvatit
ću. Neću te zapitkivati niti se ljutiti. Ta emocija, međutim... ma koliko bila opravdana. .. neće
promijeniti činjenicu da samo nas dvije možemo razgovarati o tome želiš li ostati na Hotchkissu.
A ako promijeniš mišljenje i želiš ostati tamo, nas dvije se moramo vratiti u kampus. A ako se
želiš ispisati. .. e pa, to ti neću dopustiti. Jer poštovala ti mene ili ne, maloljetna si, a ja sam ti
majka, u očima zakona, ako ništa drugo. I završit ćeš barem srednju školu. A nakon toga? Za
dvije godine? Nemam prava nad tvojim životom, osim koliko mi to svojevoljno dopustiš.«
Amelia je nekoliko puta trepnula.
I bilo je to smiješno, kao da je odjednom postala mlađa ondje pred Gininim očima, iako se
ništa naročito nije na njoj promijenilo, već je ta apstraktna regresija bila više posljedica osjećaja
ili misli ili... Gin ni sama nije znala čega.
»Razgovaraj sa mnom«, rekla je Gin nakon jednog trenutka. »Kaži mi što misliš.«
»Plašim se da, ako budem tamo...« Djevojka odvrati pogled. »Plašim se da će, dok sam ja
tamo, ovdje svi nestati i da se neću imati kamo vratiti. Mislim, znam za ovo s novcem. Hoće li
Easterly uopće ostati naš? Što je s tvrtkom? Ono, hoće li nam isključiti struju?«
»Iskreno? Ne znam. I grozno mi je što ti ne mogu dati odgovor, ali obećavam ti da će s
tobom sve biti u redu.«
»Kako?«
Gin posegne u svoju torbicu i izvuče ključ od sefa. »Odmah ću ti ovo dati. Nećeš moći
otvoriti sef sve dok sam ja živa, a ako umrem, moraš otići svom ujaku Laneu i reći mu da sam ti
ovo dala. On je izvršitelj oporuke koju sam danas popodne potpisala. Ključ od sefa je u
poslovnici PNC-a. Pokraj drogerije Taylor. Neću ti reći što je unutra i, kako rekoh, nemaš pristup
dok sam živa. Ali ono što je unutra sačuvat će tvoju sigurnost bez obzira na to što se ovdje
dogodilo.«
Kad Amelia nije prišla, Gin još više ispruži ključ. »Uzmi ga. Spremi ga gdje želiš, ali
nemoj ga izgubiti. Ajde.«
Amelia oprezno pride, a kad je prišla, Gin shvati da trepće kako bi otjerala suze. U svem
svom nemaru i sebičnosti, nije uočila patnju koju je prouzročila ovom djetetu - a oprez koji je sad
pokazivala bio je toliko bolna spoznaja da Gin nije mogla disati.
»Oprosti mi«, hrapavo je protisnula Gin kad je ključ prešao u drugu ruku. »Ne mogu se
dovoljno ispričati, i neću ti zamjeriti ako me nikad ne pustiš blizu sebe. Ali... pokušajmo, u iduće
dvije godine, pokušajmo učiniti nešto dobro za tebe. A sad mi reci koju školu bi htjela pohađati.«
Amelia je cijelu vječnost zurila u ključ. »Charlemont Country Day. Tamo je i Field. I
poznajem puno djece. Sviđa mi se tamo.«
»Okej. Evo što ti predlažem. Mislim da tvoj ujak Lane planira pokopati djeda sutra ili
prekosutra. Tvoja odgojiteljica je kazala da možeš polagati testove odavde, ili u školi. Što bi ti
htjela?«
»Ovaj...«
»Odlučiš li ih polagati u školi, odvest ću te tamo nakon sprovoda ili možemo avionom.
Ako želiš ostati kući i odavde ih polagati, otići ću po tvoje stvari i sama ih ovamo dovesti.«
Amelia je zakolutala očima. »Ne bi se snašla s mojim stvarima.«
»Kutije i torbe. Zar je to toliko teško?«
»Učinila bi to? Otišla bi sveeee tamo do Connecticuta i pokupila moje stvari?«
»Da.«
»S ujakom Laneom, dakako.«
»Ne, učinila bih to sama. Mogu to riješiti. Onda, što bi željela?«
Amelia ode preko puta i sjedne na drugi kauč. Kad je podvila noge ispod sebe, nastavila
je gledati ključ. »Što je u tom sefu?«
»Neću ti reći. Otkrit ćeš kad to budeš trebala.«
 »Mislim da bih željela otići tamo i polagati testove. Bit će lakše. I mogu se pozdraviti s
ljudima bez žurbe.«
»Okej. Onda ćemo otići zajedno nakon sprovoda. Što misliš, koliko će ti trebati za
testove?«
»O, Bože, ono, možda deset dana.«
»U redu. Vratit ću se ovamo, a onda ću ponovno otići po tebe i tvoje stvari. A zatim ćemo
te upisati u Charlemont Country Day nakon jesenskog semestra.«
Amelijine oči zasuze kad je najzad ponovno podignula pogled. »U čemu je kvaka?«
»Nema je. Nema nikakve kvake. I nemam nikakvih očekivanja u vezi s našim odnosom,
osim da se pobrinem da nastaviš sa školovanjem.«
Djevojka duboko udahne... i ubaci ključić u džep traperica. »Okej. U redu. To je... naš
plan.«
Gin s olakšanjem sklopi oči... u trenutku kad se dolje s kraja hodnika, iz igraonice,
dokotrljala gomila urlika.
»Dobro«, šapnula je svojoj kćeri. »To je dobro.«
 PEDESET JEDAN

Bila je to najskuplja partija puna obrata u kojoj je Lane ikad sudjelovao.

A John je bio vraški dobar pokeraš. Zadivljujuće pribran, naročito kad se malo ušaltao.
Bio je pametan, odlučan, nijednom nije izgubio živce - i sto posto je poštovao pravila.
Zato nije bilo teško zaključiti zašto je bio toliko uspješan u poslu.
Na koncu, nakon što su satima već igrali, bili su gotovo izjednačeni. Lane nije griješio, ali
nije ni John. Bilo je tamo i skala, i fleševa, i trisova, i dva para, i fulova... plima je nadirala u
jednom smjeru, prije nego će se okrenuti i povući u drugom.
Ondje u redu svjedoka, Lizzie je bila vidno iscrpljena, a gospojica Aurora se čak uhvatila
za njezinu podlakticu kad se činilo da će igra trajati zauvijek.
Ali kraj je došao - i naizgled niotkuda.
»Ja dijelim«, rekao je Bog žita kad je skupio karte nakon svoje zadnje pobjedničke ruke.
»Spreman?«
»Uvijek.«
John je podijelio karte, a Lane je pogledao što je dobio. Imao je... dvojku srca. I... as pik.
Okej, možda bi mogao složiti fleš. Ako ništa, imao je dobru jaku kartu.
Uložio je veliki blind. John je učinio isto s malim blindom. A onda je uslijedio Johnov
udarac. Lane se dobro držao pa uzvratio.
Prva karta na flopu bila je desetka karo.
Druga je bila osmica karo.
Jebiga.
Onda je spušten as karo - koji je bio dobra vijest. U neku ruku.
I, aha, i Johnu se svidjela ta karta, barem se tako činilo sudeći po kimanju glavom. »Okej.
Sad ću...«
Laneu srce stane tući. I znao je to prije nego što je tip i izgovorio te riječi.
»Ulažem sve.«
Dakle, imao je fleš. Što je u svakom slučaju bilo bolje od para asova. Kao i od trisa. Lanu
je jedina šansa bio ful.
Svi su u prostoriji dahnuli, a Lane jedva da je bio svjestan kad su Gin i Amelia ušle i
zauzele stolce. Obje su se činile iznenađene nakon došaptavanja s drugima koji su ih informirali -
a onda su izgledale krajnje šokirane kad su čule cijelu priču.
»Pratim te«, rekao je Lane kad je gurnuo žetone naprijed. »Idemo do kraja pa kud puklo
da puklo. Neka Bog odluči.«
»Amen.«
John spusti dvije karte, i aha, njegov kralj i dvojka karo bili su moćan par. Zauzvrat, Lane
je spustio svog asa i dvojku karo.
»Nije loše«, promrmljao je John.
»To je zato što pobjeđuješ«, rekao je Lane namignuvši.
Iduća je karta bila...
As tref.
»Opa, vidi, vidi.« John se zavalio, položivši na stol ruku koja nije držala karte. »Ovo je
opako.«
 »Ovisno o tvojoj posljednjoj. Da, gospodine.«
Lane je bio svjestan da mu srce počinje preskakati iza prsne kosti. Nije bilo razloga
prikrivati ikakvu reakciju jer s ulaganjem je bilo gotovo, i ishod je u tom trenu bio predodređen:
sad će se »spaliti« karta i koja god bila ispod nje, bit će presudna. Kraj priče, nije sada bilo
potrebe za pokeraškim licem.
Pa pak, nije želio ništa odati, ni užas ni uzbuđenje, praznovjerje ga je zaključalo u mjestu
kao da bi mu emocije mogle donijeti nesreću.
Dobacivši pogled prema Lizzie, otkrio je da je sad usredotočena na njega, a ne na karte -
kao da je možda čekala da pogleda prema njoj. I kad je oblikovala usnama: volim te, mogao joj se
samo nasmiješiti i diviti se kako ga je - iako je bio muškarac koji je odrastao u golemoj raskoši -
njegova odabranica stalno i iznova podsjećala da novac nije važan. Vlasništvo nije bilo važno.
Automobili koje voziš i kuća u kojoj živiš i odjeća koju nosiš... nisu ništa doli riječi. Nisu odnosi
koji doista nešto znače, spone koje su jedine bitne.
Sjetio se onog trenutka kad je padao s mosta. Smiješno, bio se pripremio na snažan udar
vode ispod njega, uvukavši se u sebe da izdrži, da preživi udarac za koji je bio uvjeren da će ga
ubiti.
No, zapravo, opasan je bio pad. A ne rijeka.
Rijeka ga je spasila.
I ja tebe volim, uzvratio je nečujno.
A onda se čuo kako govori: »Iduća?«
Bog žita »spalio« je kartu...
Svi redom uzdahnu.
As srca.
»Pas mat...« Lenghe, međutim, nije dovršio psovku, a što mu je bilo svojstveno.
A Lane? Pogledao je gospojicu Auroru. Žena nije bila fokusirana na igru. Oči su joj bile
sklopljene, glava zabačena, usne su se pomicale.
A kasnije, puno kasnije... bio je to prizor koji će mu se vratiti, kao i to kako je rukama
stezala Lizziene, cijela tijela zaključana u napeti čvor posvećenosti i molitve, vjere u Gospodina i
Spasitelja toliko snažne da se Lane mogao zakleti - da, bila je u stanju prizvati čudo ravno s
nebesa.
Ovlaš je pogledao prema Rembrandtu. Činilo se da Isus zuri u njegovu majčicu i to mu
nimalo nije bilo neobično. »Izgleda da ostaješ u obitelji«, promrsio je slici.
Urlik veselja što se prolomio bio je toliko glasan da je odjekivao naokolo, a Lenghe se
pokazao kao pravi gospodin, prišavši ne kako bi se rukovao, nego kako bi ga čvrsto zagrlio. A
onda je Lane bio jedva svjestan kako su Mack i Jeff pohrlili prema njemu i tresli ga sve dok mu
zubi nisu počeli cvokotati, dok je Lizzie skakala gore-dolje, a čak su se i Gin i Amelia prepustile
sveopćem uzbuđenju.
Lenghe je bio pomalo potresen, no kad si najednom nekome dužan više od pedeset
milijuna dolara, svijet ti postane malčice klimav.
Lane je to znao iz prve ruke.
»Znaš«, rekao je Lenghe kad se Lane vratio do njega. »Da nisam vidio vlastitim očima...«
»I ja.«
»I još nešto, dobar si ti dečko. Borac si i uspjet ćeš. Bit će s tobom baš sve u redu, sinko.«
Kad mu se Lenghe onako od srca nasmiješio, Lane nije znao što bi.
»Donesite malo šampanjca«, objavio je Bog žita društvu. »Vi, Bradfordovi, imate razloga
za slavlje.«
Kad se druga runda razdraganih povika prolomila, čovjek zatrese glavom. »Ja, s druge
strane, moram obaviti jedan stvarno gadan telefonski razgovor. Čovječe, nakon ovoga... spavat ću
na kauču mjesecima.«
Lane se nasmijao, a onda se Lizzie našla u njegovu zagrljaju i ljubili su se.
»Odmah zovem Monteverdija«, rekao je Lane, »a onda ćemo proslaviti šampanjcem.«
Privila se čvršće uz njega. »A onda...?«
»Počinjem se osjećati stvarno, stvarno umorno. I morat ću poći u krevet«, rekao je kad ju
je strastveno poljubio. »S ljubavi mog života.«
»Jedva čekam«, šapnula mu je na usne.
 PEDESET DVA

Sutradan ujutro, Lane je prije doručka Porscheom odveo Johna Lenghea natrag u zračnu
luku. Kad je usporio kod rampe i mahnuo čuvaru, Lenghe ga pogleda.
»Znaš, bila je ono vrhunska partija.«
Lane je ponovno nagazio gas i vozio uz zgradu terminala. »Bila je. Zaista.«
Ponovno usporivši, nastavio je kroz otvorene vratnice u žicanoj ogradi, a onda stane
miljeti do Lengheova mlažnjaka koji je čekao napunjen gorivom. »Iskreno govoreći, još nisam
ovo provario. Oka nisam sklopio.«
»Ni ja, ali zbog drugog razloga.« Lenghe se nasmije »No barem žena još uvijek sa mnom
razgovara. Nije joj pravo, ali voli me više nego što bi trebala.«
Lane zaustavi sportski automobil nekoliko metara od metalnih stuba koje su se ispružile iz
mlažnjaka poput blistavog jezika. »Stvarno će te natjerati da spavaš na kauču?«
»Ma kakvi.« Lenghe iziđe i posegne za svojim malim koferom na nepostojećem stražnjem
sjedištu. »Stvar je u tome da su joj stopala uvijek hladna, i trebam biti u njezinoj blizini kako bi ih
imala čime ugrijati.«
Lane je potegnuo ručnu kočnicu pa i sam izišao. Kad je Lenghe obišao prednju masku
automobila, Lane reče: »Nikad ovo neću zaboraviti.«
Lenghe je pljesnuo mesnatom rukom o Laneovo rame. »Mislio sam ono što sam ti sinoć
rekao, sinko. Bit će s tobom sve u redu. Ne kažem da neće biti teško, ali ispravit ćeš taj svoj brod.
Ponosim se tobom.«
Lane sklopi oči. »Imaš li uopće pojma...« Pročistio je grlo i u neprilici se nasmijao. »Znaš,
volio bih da mi je otac makar jednom to rekao.«
Lenghe se nasmije, ali njegova verzija tog zvuka bila je prirodna i opuštena. »Što misliš,
zašto sam ti to uopće rekao? Samo zato što nije izgovorio te riječi, ne znači da nisu istinite.«
Posljednji put pljesnuvši Laneovo rame, Lenghe se okrene. »Vidimo se uskoro, sinko.
Možeš me nazvati kad god...«
»Čekaj«, dovikne Lane. »Imam nešto za tebe. Znaš, da te podsjeća na partiju.«
Lenghe se okrene i nasmije. »Ako su to ona četiri asa koje želiš da uokvirim? Možeš ih
zadržati.«
Lane se nasmiješi i sagne pod ploču s vozačeve strane. »Ne, ti psići^u moji.«
Kad se Porscheova hauba otvorila, Lane podigne plohu pa izvuče paket omotan smeđim
papirom, otprilike devedeset centimetara dug i sedamdeset centimetara širok. Ta stvar jedva da je
stala unutra.
Zastenjavši, podignuo je paket. »Izvoli.«
John spusti kovčeg. »Što je to...«
Ali čovjek je shvatio istog trena kad je slika prešla iz ruke u ruku.
Prije nego što je Lenghe dospio bilo što reći, Lane podigne dlan. »Odnesi to kući, svojoj
ženi. Neka je objesi gdje god želi, i svaki put kad je pogledaš, sjeti se... da si očinska figura
momku koji je cijeloga života čeznuo za ocem, okej? I prije nego me podsjetiš da si izgubio, neka
samo izgleda da si je kupio kao sjajan dar po vrlo povoljnoj cijeni - a usput smo odigrali jednu
vrhunsku partiju.«
Lenghe je cijelu vječnost držao tu stvar u rukama. Onda je pročistio grlo. »Pa. Dakle.«
 »Dokumentacija je unutra. Na poleđini slike. Ne sprijeda.«
Lenghe se ponovno nakašljao i zagledao u daljinu. Nakon jednog trena, reče: »Je li ti otac
ikad rekao?«
»Što? I prije nego što odgovoriš, nas dvojica nismo previše razgovarali.«
»Moja, ah... moja žena i ja nismo mogli imati djecu, znaš.« Opet nakašljavanje. »Eto.
Tako ti je to.«
Valjda je ovo na jedan način savršeno, pomislio je Lane. Čovjek koji nije imao potomke
bio je poput oca momku bez roditelja.
Ne razmišljajući, Lane se uhvati s njime u klinč, stežući ona snažna ramena.
Kad je uzmaknuo jedan korak, lice Johna Lenghea bilo je preplavljeno emocijama, crveno
kao da je zadobio opekline dok je kosio one svoje puste hektare.
»Doći ćeš na Zapad i ostati kod nas u Kansasu«, objavio je John. »S onom svojom finom
curom. Žena će ti htjeti osobno zahvaliti, a ona to izražava hranom. Zato dođi prazna želuca.«
»Dogovoreno.«
Nakon što su se posljednji put rukovali, Bog žita tutne svog Rembrandta pod ruku, a
drugom podigne kofer. Zatim se popne stubama i nestane u svom avionu.
Lane se naslonio na Porsche i kroz ovalni je prozor vidio kako je tip sjeo i prislonio
mobitel na uho.
A onda, kad je još jednom mahnuo uz širok osmijeh koji je upućivao na to da mu se žena
raspametila od sreće, mlažnjak je zarulao... pa poletio.
Baš kad je ranojutarnje sunce zasvjetlucalo na avionskom trupu, a Lane počeo razmišljati
o očevu sprovodu toga popodneva, zazvonio mu je telefon. Odgovorio je ni ne pogledavši.
»Halo?«
»Lane, Mitch Ramsey. Brže na Red &Black! Privest će ti brata zbog ubojstva. Požuri -
požuri!«

Lizzie se zaputila dolje do kuhinje u svojoj radnoj odjeći kad je čula brujanje Laneova
Porschea kako se gubi dolje niz brdo. Kakva noć. Kakvo čudo.
I kako je lijepu stvar Lane odlučio učiniti.
Bila je pronašla valjak smeđeg papira, pomogla mu da oprezno skine sliku sa zida pa su je
pažljivo umotali. Onda su se zabavljali dok su provjeravali može li ili ne može stati u Porscheov
iznimno skučen prtljažnik pod haubom. Na koncu, međutim, baš kao i s partijom pokera, sreća je
bila na njihovoj strani - i mogla je samo zamisliti koliko će onaj čovjek biti sretan što može
odnijeti supruzi to remek-djelo.
Bože, baš bi jednom voljela upoznati gospođu Lenghe. Dala bi desnu ruku, kako kažu, da
je ta žena razborita i prijazna baš kao i onaj milijarder.
A sad je vrijeme da se prihvati posla.
Plan za ovo jutro, nakon što pojede kakvu god gospojica Aurora voćnu salatu posluži, bio
je obilazak imanja, kako bi provjerila stanje i pronašla što bi mogla pokositi: uređivanje jednim
od John Deerea46 na svježem zraku, za nju je bio raj.
Na kraju krajeva, sprovod Williama Baldwinea bio je na rasporedu tog popodneva, i neće
joj biti lako gledati Lanea kako pokapa oca.
Gurnuvši vrata kuhinje, rekla je: »Gospojice Aurora, što se kuha. ..«
Ali žena nije bila za štednjakom. I nije se kuhala kava. Nije bilo voća. Ni slatkog mirisa
peciva s cimetom.
»Gospojice Aurora?«
Lizzie ude dublje provjeravajući predsoblje i ostavu. Čak je provirila kroz stražnja vrata
da vidi je li crveni Mercedes, koji je Lane darovao toj ženi, još uvijek tamo. I bio je.
Noć je bila duga, istina, i njihov gost izdaleka također je rano otišao, ali u kući je bilo
drugih koje valja nahraniti, a ta je žena, čak i kad bi radila do jedan ujutro za Dan neovisnosti,
uvijek bila budna za doručak - uostalom, bilo je skoro osam ujutro.
Što je za nju bilo, takoreći, usred dana.
Otišavši do privatnih odaja gospojice Aurore, Lizzie pokuca. »Jeste unutra, gospojice
Aurora?«
Kad nije uslijedio odgovor, strah je stegnuo šaku u njezinu želucu.
Pokucavši glasnije, reče: »Gospojice Aurora...? Gospojice Aurora, ako ne odgovorite,
ulazim.«
Lizzie ostavi dovoljno mogućnosti za odgovor, a kad ništa nije uslijedilo, okrene kvaku i
gurne vrata. »Hej.«
Ušavši nekoliko koraka, nije vidjela ništa neobično. Ništa što bi bilo...
»Gospojice Aurora!«
Otrčavši u spavaću sobu, čučne pokraj žene koja je bila opružena na podu kao da se
onesvijestila.
»Gospojice Aurora!«
 PEDESET TRI

Lane je stigao do Red &Blacka u rekordnom vremenu, i kad je doklizao do tri policijska
automobila parkirana ispred upraviteljeve brvnare, prašina i šljunak letjeli su na sve strane. Nije
znao je li ili nije ugasio motor. I nije mario. U hipu prešavši plitke stube, uletio je, i dočekao ga je
prizor koji nikad neće zaboraviti: trojica policajaca u odorama bila su leđima okrenuta zidu s
peharima, dok se zamjenik Ramsey mrštio u suprotnom kutu, izgledajući da bi najradije nekoga
zviznuo.
A usred prostorije, detektiv Merrimack stajao je nad Edwardom, koji je sjedio u onom
naslonjaču.
»... zbog ubojstva Williama Baldwinea. Sve što kažete može se i hoće upotrijebiti protiv
vas...«
»Edwarde!« Lane pohita naprijed, ali Ramsey ga uhvati i zadrži u mjestu. »Edwarde, koji
vrag se ovdje odgađa?« Iako je znao. Prokletstvo, znao je.
»Možete prestati s Miranda pravom47«, nestrpljivo je rekao Edward. »Učinio sam to. Ubio
sam ga. Privedite me, zbuksajte me, i ne gnjavite se s braniteljem. Odmah ću priznati krivnju.«
I tako se isključio ton u cijelom svemiru. Lane je doslovce oglušio kad je Merrimack
nastavio nešto govoriti, pa mu je Edward odgovorio, a onda su još malo razgovarali...
Jedna je plavuša banula u brvnaru baš kao i Lane, uspaničena.
Ali za razliku od njega, nju nitko nije morao odvlačiti. Sama se zaustavila i nakon što je
svakoga kratko pogledala, prekrižila je ruke na grudima i ostala šutke.
»Edwarde...« Lane nije bio svjestan da govori. »Edwarde, ne.«
»Reći ću ti kako sam to učinio«, rekao je njegov brat kad ga je pogledao. »Tako da možeš
biti miran. Ali kad dovršim... Lane, ne moraš me dolaziti posjećivati. Nastavi sa svojim životom.
Oženi onu svoju dobru ženu. Brini se za obitelj. Ne osvrći se.«
Merrimack je otvorio usta, a Edward se okrenuo prema njemu. »A vi samo zavežite, okej?
Izvadite onaj svoj notes. Bilježite ili pričekajte da sve ponovim po stoti put u postaji, ne zanima
me. Ali on zaslužuje čuti priču.«
Edward preusmjeri pažnju na Lanea. »Sam sam to učinio. Pokušat će reći da sam imao
pomoć. Nisam. Znaš što mi je otac učinio. Znaš da me je dao oteti i mučiti.« Edward pokaže na
svoje tijelo. »Ovi ožiljci... ova muka... sve je to zbog njega. Sam je to smislio, a onda nije platio
otkupninu, kako bi se prikazao kao žrtva. Mrzio sam ga cijeloga života... a onda se ovo dogodilo
i... recimo samo da sam imao dovoljno vremena za razmišljanje kako bih ga mogao ubiti, dok
sam ležao u agoniji, nesposoban jesti i spavati jer sam bio uništen.«
»Eđwarde«, šapne Lane.
»Pukao sam one noći i ubio ga. Otišao sam do naše kuće da se s njime suočim jer
jednostavno to više nisam mogao podnositi. Parkirao sam se otraga i čekao da iziđe iz poslovnog
centra nakon posla, jer je, kao i obično, radio dokasna. Nisam ga tada namjeravao ubiti, ali onda,
baš kad sam izlazio iz kamioneta, posrnuo je, pao na tlo i prevalio se na leđa kao da nešto s njim
nije bilo u redu.« Edwardovo lice poprimi odsutan izraz. »Prišao sam i stao nad njime. Poznajem
znakove moždanog udara, simptome, i on ih je imao. Trzao se i pokazivao na glavu... Onda, kao
da mu lijeva strana tijela nije funkcionirala, ruka i noga bile su mlitave, kao da ih nije mogao
pomaknuti.«
»Obdukcija jest pokazala znakove moždanog udara«, ubacio se detektiv. »Zbog tumora na
mozgu.«
Edward je kimnuo. »Gledao sam kako se muči. Nemam mobitel, i pomislio sam otići u
kuću i pozvati hitnu, ali znaš što? Odlučio sam da neću. Bilo je to smiješno... to kako se iskrivio.«
Edward skupi šaku. »Slično kao i ja. Kad me stvarno boli i dok lijekovi protiv bolova još ne
počnu djelovati... I osjećao sam se dobro dok sam ga tako gledao. Činilo se pošteno. Ispravno. I
ne mogu ti reći kad sam točno odlučio da ću ga ubiti - valjda kad je postalo jasno da neće ondje i
onda umrijeti.«
Edward slegne ramenima. »Bilo kako bilo, otišao sam do kamioneta Red &Blacka kojim
sam se dovezao - to je onaj koji je sad parkiran iza staje B. Ključevi su unutra, i pretpostavljam
da će te ga vi, plavci, htjeti odvesti sa sobom. Zato... da, otišao sam do kamioneta i dovezao ga u
rikverc. S vanjske strane kabine je pričvršćeno vitlo. Imao sam i uže pa sam ga omotao oko
njega, zakvačio kuku i uvukao ga u prikolicu, jer sam znao da neću imati snage da ga sam
podignem. Zatim sam se odvezao do obale rijeke Ohio. Tada je nastupio teži dio. Izvukao sam ga
iz kamioneta, ali vući ga po tlu? Gadno sam ozlijedio gležanj - toliko da je nekoliko dana poslije
ona...« Edward pokaže na plavušu, »morala nazvati dr. Qualbyja da me dođe pregledati.«
Lane se namršti kad mu se učinilo da se plavuša lecnula, no onda se ponovno usredotočio
na brata.
»Ali čekaj«, uskočio je Lane. »Pao je s mosta.«
»Ne«, rekao je Merrimack. »Nije. Odnosno, ne postoji snimka koja bi to potvrdila.
Nadzorne kamere koje su trebale biti u funkciji te noći bile su isključene - jedan od brojnih
tehničkih problema otkako je ta stvar puštena u promet. Tako da nemamo snimku, a s obzirom na
raspadnutost tijela, vrijeme koje je proveo u rijeci moglo bi se pridodati stupnju ozljeda torza i
udova.«
Edward kimne. »I tako sam ga dovukao do ruba. Kiše su bile obilne, struja je bila snažna.
Pronašao sam veliki štap i počeo ga gurati. .. ali onda sam se vratio do kamioneta, uzeo lovački
nož i odrezao mu prst. Želio sam onaj prsten. Vrištao je kad sam to učinio. Pa je očigledno bio
živ, a jedva da se mogao micati pa se nije mogao boriti. Zatim sam ga još jednom gurnuo štapom
i nestao je. Bacio sam nož za njime, zadržao prst i odvezao se natrag. Zakopao sam ga pod
prozorom majčine spavaće sobe jer ju je od samog početka ponižavao - ima najmanje jedno
izvanbračno dijete za koje znamo, i ševio je tvoju uskoro bivšu ženu i napumpao je! Samo sam...
Da, zakopao sam tu stvar u lijehu bršljana i onda se vratio ovamo. Živim sam, tako da nitko nije
ni znao da sam izišao, i nitko nije znao da sam ga čekao.«
»Ali onda je pronađen prst«, rekao je Merrimack.
»Tada sam shvatio da nešto moram poduzeti. Došao sam na žalovanje i odšuljao se do
poslovnog centra. Otišao sam do nadzorne sobe, prijavio se u sustav, izbrisao snimke od one
noći, i čekao hoćete li vi, momci, povezati konce.«
»I jesmo.« Merrimack je pogledao ostale policajce i kimnuo. »Povezali smo.«
»Zato me odvedite i svršimo s ovim.«
Nastupio je muk, i Lane nije mogao vjerovati, ali učinilo mu se da je čuo kako njegov
telefon zvoni tamo u automobilu - ne, čekaj, bilo je to u njegovu džepu. Utišao je tu stvar i ne
pogledavši je.
»Hajde«, rekao je Edward nestrpljivo. »Idemo.«
Kao jedan, policajci su se organizirali i Edward se osovio na noge. Merrimack je
inzistirao na lisičinama, što je bilo van svake pameti, pa su izveli Edwarda kroz vrata.
No zastao je ispred Lanea. »Pusti ovo, Lane. Ne bori se. Znaš kakav je bio. Dobio je što je
zaslužio, i ne kajem se ni najmanje. Trebaš se brinuti za Gin, Ameliju, gospojicu Auroru i majku.
Čuješ li me? Nemoj me iznevjeriti.«
»Zašto si to morao učiniti?« promuklo je rekao Lane. »Nisi morao...«
»Brinem se za svoje stvari. Uvijek je tako bilo. Znaš to. Moj život je gotov, a to također
znaš. Ništa mi nije ostalo, a on mi je sve to oduzeo. Volim te, braco. Uvijek sam te volio i uvijek
ću te voljeti.«
A onda su odveli Edwarda niz plitke stube, preko travnjaka i prema jednom od patrolnih
vozila. Pomogli su mu da sjedne otraga jer mu je ravnoteža bila poremećena dok su mu ruke bile
na leđima, i Merrimack je sjeo za upravljač i pokrenuo motor.
Kad su otišli, Lane je samo stajao tamo zureći u prašinu što se uzdizala za njima.
A kad mu je telefon ponovno zazvonio, pogledao je plavušu. »Kako si ono rekla da se
zoveš?«
Iako mu nije bila rekla.
»Shelby Landis. Ja sam jedna od pomoćnica u konjušnici.«
»Drago mi je. Ja sam njegov brat Lane. Mislim da sam te i prije vidio.«
»Da, jesi.«
Pogledao je Ramseyja. »Što ćemo sad?«
Visoki muškarac protrljao je rukom lice. »Ovo je bilo zajebano priznanje, i sve se slaže.
Cijela vražja stvar... ima smisla. A s obzirom na sve? Mislim da će ti brat završiti u zatvoru do
kraja života.«
Lane pogleda prema otvorenim vratima.
Kad mu je telefon i treći put zazvonio, izvukao ga je i umalo da nije tu jebenu stvar bacio
o pod.
Ali onda je vidio tko je. »Lizzie, čuj, ja...«
Nedvojben zvuk sirena nije bio baš toliko prigušen, i Lizzie je morala progovoriti:
»Gospojicu Auroru vode u Sveučilišnu bolnicu dolje u gradu. Pronašla sam je pokraj kreveta
prije petnaest minuta, u nesvijesti, i jedva je disala. O, Bože, Lane, mislim da se neće izvući. S
njom sam u vozilu hitne pomoći - gdje si?«
Sklopio je oči i ponovno imao osjećaj kako propada. »Odmah dolazim.«
 PEDESET ČETIRI

Vjerojatno najdulji dan u njegovu životu.

Onda opet, Lane je pomislio kad su se on i Lizzie najzad dovukli do kuhinje na Easterlyju
oko sedam te večeri, nije se događalo svaki dan da ti brata uhite zbog ubojstva oca, ili da ti
majčica padne u komu.
I da, još su jednom morali ući na imanje kroz stražnji ulaz jer je bilo previše novinarskih
ekipa pred onim glavnim.
»Umirem od gladi, ali ne želim jesti«, rekao je, iako kukanje teško da je bilo pošteno.
Lizzie je prošla koliko i on. Možda čak i više, budući da je ona pronašla gospojicu
Auroru.
»Smoždena sam«, rekla je Lizzie, »ali mislim da neću moći spavati.«
Kad su ušli u kuhinju, oboje su naglo zastali.
Potpuno čudesan miris dopirao je sa štednjaka, a iako mu nije bio poznat, da Lane nije
osobno svjedočio kako gospojica Aurora leži kao biljka na krevetu JIL-a, možda bi pomislio da je
opet na nogama, ovdje gdje pripada.
Ali ne. Pred pladnjevima s jelima bio je...
»Jeffe?« rekao je.
Tip se okrenuo. »Hvala kurcu. Mislio sam da nećete stići na vrijeme.«
»Na što?« Lane uzme Lizzienu ruku i tek tada shvati. »Gin? Čekaj, zar ti kuhaš? Amelia?
Što se događa?«
Amelia progovori: »To je Seudah Shlishit.«
»Treće jelo za sabat«, objasnio je Jeff. »Što sam skuhao, iako je nedjelja, jer se osjećam
pobožno, i odlučio sam to na ovaj način izraziti. Upravo smo kanili sjesti za stol, tako da ste stigli
taman na vrijeme.«
»Moja cimerica na Hotchkissu je ortodoksna Židovka«, objasnila je i Amelia. »Pa sam
ovo već kuhala.«
»Sjajna je pomoćnica.«
»A ja učim«, rekla je Gin. »Polako, ali sigurno. Usput, Jeffe, postavila sam stol u
blagovaonici...«
»Ti si postavila stol?« izvalio je Lane. Okej, bio je to još jedan šok.
Njegova sestra slegne ramenima, kao da pomisao da joj je neki izvanzemaljac preuzeo um
i tijelo i nije bogzna kakva velika stvar. »Kako rekoh, učim se. O, Gary mi je rekao da će još
jednom pročešljati imanje u potrazi za onim snimateljima. Oduzela sam mu pušku. Već je jedan
od nas suočen s optužbom za ubojstvo, pa bi bilo dosta.« Kad su svi pogledali prema njoj,
zakolutala je očima. »Dajte, ljudi, bolje nam je da smjesta sve okrenemo na šalu, inače nećemo
izdržati...«
Maxwell je ušao iz prednjeg dijela kuće noseći nekakve ubruse u rukama. »Na to kažem
amen, sestro. Amen.«
Jeff počne nositi jela. »Dakle, tradicionalno, ovo bi trebalo biti lagano jelo, ali malo smo
zaobišli pravila. Nitko cijeli dan nije ništa stavio u usta, a uostalom, moja majka nije ovdje - iako
se ponudila doći. Što je, u neku ruku, bilo strašno...«
 Ispostavilo se kako je ovo bilo upravo ono što je Laneu trebalo.
Kad su svi sjeli za službeni stol u blagovaonici, koji je Gin čudesno uredila do
savršenstva, nije to bio dio Laneove tradicije, kako duhovne, tako ni obiteljske, ali bilo je toplo i
bilo je stvarno: bilo je sklonište bez krova, hrana bez težine, zrak kojem nisu trebala pluća da bi
se udisao.
I bilo je to upravo ono što mu je nedostajalo. Srce mu je bilo raskomadano, duh zgnječen,
optimizam na izdisaju. Bio je doživio onaj jedan svijetli trenutak u zračnoj luci... a onda je još
jednom bio potopljen razornom težinom bremena.
Ali kad je pogledao oko stola, kad je posegnuo i uzeo Lizzienu ruku, i kad je vidio svoju
sestru i njezinu kćer kako razgovaraju jedna s drugom i pritom ne urlaju, dok je zurio u svog
starog prijatelja koji je i dalje bio uz njega, kad je pogledao svog davno izgubljenog brata... znao
je da će pojesti ovo divno pripravljeno židovsko jelo i zatim se onesvijestiti gore sa svojom
ženom...
I da će sutra ustati...
I boriti se da njegova majčica preživi. I da brat u zatvoru ima poštene uvjete. I boriti se za
opstanak tvrtke. I boriti se da zadrži kuću i imanje svojih predaka.
I boriti se za svoju obitelj.
Bio je ratnik.
Naučio je to na težak način. Zaslužio je tu titulu na težak način.
Kad je Lane prihvatio štrucu kruha i otkinuo komad, pomislio je na Edwarda i morao
zaškrgutati zubima da ne bi ponovno briznuo u plač. Edward je, posljednji put podnijevši žrtvu
koja je bila prevelika za uopće i pojmiti, pretragična za zamisliti, prejeziva za ignorirati, zapravo
popločao put k svemu ovome.
Da je William Baldwine i dalje bio živ?
Ništa se od ovoga ne bi događalo.
Bilo je teško ne osjetiti zahvalnost. Pa čak i ako je ovo čudo preskupo plaćeno, a moral
kompromitiran toliko da je to zamalo uništilo ljubav.
Zamalo.
Na kraju dana, međutim, tumor je uklonjen iz obitelji, i da, svima je zbog toga bilo bolje.
Ali, Bože, način kako je to izvedeno.
Lane je znao da je njega, osobno, sve ovo zauvijek promijenilo, ali, u konačnici, ma
koliko bilo teško, i ma koliko će teško tek biti, bio je bolji. Bez obzira na dobre i loše strane, svu
dramu i bol, znao je da je bolji kao čovjek, brat, suprug... i bude li Bog tako htio, bit će bolji otac
njegovoj i Lizzienoj djeci, samo ako budu blagoslovljeni tim darom.
Proces sazrijevanja po prirodi je brutalan, i da, imao je dojam da je usput izgubio pokoji
dio sebe.
Ali anđeli su trebali uzeti svoj danak, bilo je to njihovo pravo, to im se dugovalo.
No barem će ti dijelovi njegove duše, od sada pa dovijeka, biti u dobrim rukama.
Pogledavši svoju Lizzie, čekao je da joj uhvati pogled. Kad joj je nečujno izgovorio:
»Volim te...«, počeo je jesti.
Sa svojom obitelji.
 ZAHVALE

Previše je onih kojima, kao i uvijek, trebam zahvaliti, i zato sam prava sretnica. Ali želim
proširiti svoju zahvalnost i na Stevena Axelroda, Karu Welsh, Kerry Donovan te također na
Craiga Burkea i Erin Galloway, kao i svima u New American Libraryju. Nadalje, moram odati
priznanje i mom divnom timu Waud, mojoj najbližoj obitelji i predivnim prijateljima. Kao i
Nomersu, mom pomoćniku. E, da, i kreditnim karticama!
 Zabilješke

[←1] Američki Commonwealth zajednica je četiriju saveznih američkih država:

Kentucky, Massachusetts, Pennsylvania i Virginia.
[←2] Reakcije autonomnog živčanog sustava na stresne podražaje, prema teoriji
američkog psihologa Waltera B. Cannona.
[←3] Navodno omiljeni sendvič Elvisa Presleyja, čija se današnja verzija, koja osim
navedenih sastojaka sadrži slaninu, a ponekad i med, zove Elvisov sendvič.
[←4] U Americi ovako nazivaju Vrata raja.
[←5] Marka luksuzne posteljine.
[←6] Američki ekonomist, prvi ministar financija SAD-a, te bliski suradnik Georgea
Washingtona. Život je izgubio u dvoboju 1804.
[←7] Parafraza naslova i stiha iz pjesme Ne idi nježan u ovu dobru noć, velikog velškog
pjesnika Dylana Thomasa (1914. - 1953.).
[←8] Američka odvjetnica poznata po kontroverznim parnicama, naročito onima koje
štite prava žena.
[←9] Protagonist istoimene američke televizijske serije s početka devedesetih, genijalni
tinejdžer koji je završio studij medicine u četrnaestoj.
[←10] Lat. Prvo ne škoditi, odnosno ne nauditi pacijentu. Jedan od prvih Hipokratovih
principa medicinske etike.
[←11] Lat. Hrptena stopaina arterija i stražnji goljenični mišić.
[←12] Najstariji proizvođač muške odjeće u Sjedinjenim Državama, a zanimljivo je da su
odijevali 39 američkih predsjednika. Sada imaju i liniju ženske odjeće.
[←13] Najveća švicarska banka.
[←14] Južnjački specijalitet sličan jelu rizi-bizi, no umjesto graška koristi se crnooki
grah.
[←15] Charlemont je zapravo izmišljen grad, a po zemljopisnom položaju odgovarao bi
Louisvilleu u Kentuckyju, gdje doista postoji Papa John’s Cardinal Stadium, inače dom klubu
američkog nogometa Louisville Cardinals. Nosi ime po vlasniku lanca pizzerija Papa John’s
Pizza, Johnu Schnatteru, koji je to pravo kupio za pet milijuna dolara.
[←16] Daniel Boone (1734.-1820.) američki pionir i istraživač, koji je sudjelovao u
osvajanju i naseljavanju Kentuckyja.
[←17] Naples je engleski oblik imena Napulj, a ovdje je riječ o gradiću na Floridi.
[←18] Bernard Lawrence Madoff, bivši američki burzovni mešetar s Wall Streeta koji
stoji iza najveće financijske prijevare u povijesti. Uhićen je 2008. i osuđen na zatvorsku kaznu od
150 godina.
[←19] Zajedno s prije spomenutom sjeckalicom, riječ je o različitim poljoprivrednim
strojevima koji usitnjavaju granje, lišće i ostali biomaterijal najviše za potrebe kompostiranja.
[←20] Kreativna igračka iz šezdesetih godina prošloga stoljeća koja omogućuje
korisnicima stvaranje slika ubadanjem raznobojnih iglica u osvijetljenu podlogu.
[←21] Aluzija na neželjeni spolni odnos između supružnika, navodno savjet koji su još u
edvardijanskoj Engleskoj majke davale kćerima za prvu bračnu noć. Postoji i inačica: »Sklopi oči
i misli na Englesku.«
[←22] Bergdorf Goodman, luksuzna robna kuća na Petoj aveniji u New Yorku.
[←23] Should I Stay or Should I Go, veliki hit engleske punk-rock skupine The Clash, s
albuma Combat Rock objavljenog 1982.
[←24] Lifestyle blog glumice Gwyneth Paltrow.
[←25] Opsesivno-kompulzivni poremećaj.
[←26] Is She Really Going Out With Him?, prvi singl britanskog glazbenika Joea
Jacksona iz 1978.
[←27] Eng. No-fault divorce: specifična zakonska odredba koja kao takva ne postoji u
hrvatskom obiteljskom zakonu, no približno odgovara sporazumnom raskidu braka.
[←28] Jedna od najvećih svjetskih osiguravajućih kuća, sa sjedištem u Springfieldu, u
Massachusettsu.
[←29] Salvatore »Big Pussy« Bonpensiero, lik iz televizijske serije Obitelj Soprano,
jedan od najbližih suradnika i prijatelja Tonyja Soprana. Glumio ga je Vincent Pastore.
[←30] Uzvik upozorenja u golfu, kad postoji mogućnost da loptica pogodi igrače ili
gledatelje.
[←31] National Rifle Association (of America), neprofitna organizacija čiji je temeljni cilj
obrana prava posjedovanja i nošenja oružja.
[←32] Eng. Hostile takeover: ekonomski termin koji se odnosi na kupnju kontrolnog
udjela tvrtke, pri čemu se poduzeće-meta opire preuzimanju.
[←33] Ovdje autorica aludira na likove iz popularnog američkog stripa Mutt and Jeff.
Počeo se objavljivati u dnevnim novinama 1907., te se smatra prvim uspješnim stripom u formatu
koji je i do danas zaživio.
[←34] Figura na poklopcu motora Rolls-Roycea.
[←35] Ovdje autorica aludira na pokret Share the Wealth čiji je osnivač bio Huey Long,
guverner Louisiane, u vrijeme Velike depresije.
[←36] Eng. Backgammon: jedna od najstarijih taktičkih igara na ploči, koja se igrala još u
Perzijskom Carstvu.
[←37] Dom Pérignon.
[←38] Riječ je o postotku koji plaća kupac na dražbama, a koji pokriva administrativne
troškove aukcijske kuće.
[←39] Oznaka za boju dijamanta, gdje H označava gotovo bezbojne dijamante.
Najcjenjeniji su, dakako, oni sasvim bezbojni, a čija je oznaka za boju D.
[←40] Kategorija za čistoću dijamanta. WS2 označava dijamant gotovo besprijekorne
čistoće, s jedva zamjetnim inkluzijama u strukturi, a koje se mogu vidjeti samo pod povećalom.
[←41] Omiljena američka slastica, kolač od tijesta zapečenog s voćem, a obično se
poslužuje uz kuglu sladoleda j tučeno slatko vrhnje.
[←42] Najveća tvrtka za online maloprodaju dragocjenih metala, sa sjedištem u
Oklahoma Cityju.
[←43] Prisilni ulog koji jedan ili više igrača ulaže pri dijeljenju karata. Veliki blind je
obično puni ulog u prvom krugu ulaganja, dok je mali najmanji mogući ulog.
[←44] Riječ je, zapravo, o odbacivanju gornje karte sa zajedničkog špila okrenute prema
stolu, nakon čega se okreće licem iduća zajednička karta. Ovim se potezom sprječava da djelitelj
zaviri u prvu kartu.
[←45] Osnovni ulog.
[←46] Marka poljoprivrednih strojeva.
[←47] Riječ je upravo o upozorenju koje američka policija izriče neposredno nakon
uhićenja i prije ispitivanja. Ime je dobilo po slučaju Miranda protiv Arizone, gdje je Vrhovni sud
ocijenio kako je policija dužna obavijestiti osumnjičenika o njegovim pravima po 5. i 6.
amandmanu Ustava SAD-a.