Fakultet društvenih znanosti dr.

Milenka Brkića Bijakovići

Predmet: Psihološko savjetovanje

Seminarski rad

KARAKTERISTIKE GRUPNOG PSIHOLOŠKOG SAVJETOVANJA

MENTOR: Dr.sc. Irma Džambo

STUDENT: Antonija Prangovski
Broj indeksa:M-H-234/21

Međugorje, 2023.
 SADRŽAJ

UVOD ...............................................................................................................................3

1. POJAM I CILJEVI GRUPE ....................................................................................4

1.1. Tretmanske grupe .................................................................................................5

1.2. Vrste tretmanskih grupa .......................................................................................6

2. PLANIRANJE GRUPNOG RADA ..........................................................................7

3. PROCJENJIVANJE I SADRŽAJI PROCJENJIVANJA U TRETMANSKIM

GRUPAMA ....................................................................................................................10

3.1. Elementi procjenjivanja ......................................................................................11

3.2. Podaci prikupljanja ............................................................................................. 11

ZAKLJUČAK ................................................................................................................ 13

LITERATURA............................................................................................................... 14

2
 UVOD

Jedno od važnih obilježja čovjeka kao socijalnog bića jest pripadanje različitim
grupama tijekom cijelog života. Nije moguće biti članom ljudske zajednice bez pripadanja
različitim grupama ili bliskosti s njima. Društvo i funkcioniranje zajednice počiva na
različitim grupama - od obitelji do nacije. Kroz grupe ostvarujemo svoje socijalne potrebe,
odnose sa značajnim osobama. Pripadanje obiteljskoj i vršnjačkoj grupi omogućava nam
stjecanje odgovarajućih normi ponašanja i ostvarivanje zadovoljavajućih socijalnih odnosa.
U savjetodavnom radu osnivaju se grupe u kojima se odvijaju tretmani kojima su
zajednički cilj potpora članovima i otklanjanje problema. Grupni savjetodavni rad mogu
voditi pripadnici različitih struka – psiholozi, socijalni pedagozi, zdravstveni radnici i
drugi.

Poseban oblik rada u grupi čine klubovi koji se bave zdravstvenim problemom svojih
članova. Najpoznatiji i najbrojniji su klubovi liječenih alkoholičara, bolesnika s povišenim
krvnim tlakom, dijabetesom i s ostalim kroničnim bolestima, zatim klubovi roditelja čija
djeca boluju od celijakije, hemofilije, leukoze i sl. Voditelj grupe često pomaže članovima
grupe u iznošenju njihovih problema te ih potiče na diskusiju kroz koju oni pomažu jedan
drugom u nalaženju rješenja problema s kojim se suočavaju.

Kako bi se savjetovanje u grupi odvijalo kvalitetno potrebno je ovaj rad brižljivo

isplanirati, načiniti izradu prijedloga za osnivanje grupe i pri tom voditi računa o
segmentima koji se tiču članova, cijele grupe, poput okoline, potporne mreže i sl. Kako bi
se znalo da li je postupak rada u grupi prošao kvalitetno potrebno je izvršiti i procjenu rada
u tretmanskim grupama.

3
 1. POJAM I CILJEVI GRUPE

Riječ grupa spada nesumnjivo među riječi koje se veoma često upotrebljavaju, kako u
običnom govoru, tako i u stručnoj terminologiji. U sociologiji, socijalnoj psihologiji,
socijalnom radu i nekim drugim srodnim disciplinama to je jedan od ključnih pojmova i
upravo ta činjenica zahtijeva da taj pojam malo bliže se razmotri i analizira.

Razmatrajući definicije grupe koje se pojavljuju u literaturi one su izvedene na

osnovu sljedećih kriterija:

- Na kriteriju prostorne ili fizičke blizine jedinica,

- Na kriteriju sličnosti jedinica u nekim atributima,
- Na kriteriju psihološke blizine i međusobnog utjecaja jedinki koje grupu
sačinjavaju (Zvonarević, 1985).

Grupa se zasniva na kriteriju psihološke blizine i međusobnog utjecaja jedinki koje

je sačinjavaju. Prema tom kriteriju grupa je skupina individuuma među kojima postoji
određena interakcija, zbog koje se ponašanje i aktivnost svakog pojedinog mijenja zbog
prisutnosti ostalih pripadnika grupa. Ta prisutnost ne mora uvijek biti fizička, ona može
biti i samo psihološka, psihološka blizina tj. sama svijest o pripadnosti određenoj grupi
djeluje na njenog pripadnika čak i onda kad je on fizički potpuno izoliran od ostalih
članova (Zvonarević, 1985).

U literaturi se javljaju se i ove definicije grupe: „Grupa je agregat organizma u

kojem je postojanje svih iskorišteno za zadovoljavanje nekih potreba svakog od njih.“

4
(Petković, 1990: 32). Prema Gibbu (1950) grupa označava dva ili više organizama koji su
u interakciji i koji teže zajedničkom cilju tako što je postojanje mnogih iskorišteno za
zadovoljenje potreba svakoga od njih.

1.1. Tretmanske grupe

Savjetovanje u grupi je izuzetna podrška pojedincu, koji radi na otklanjanju

određenog problema. Ona je svijet u malom, u koncentriranoj atmosferi u kojoj se
razgovara o istinskim životnim temama, ljudi imaju prilike mnogo naučiti o sebi i svojim
željama, projekcijama i ograničenjima. Unutar grupe osobe imaju prilike čuti i druge ljude
te dobiti mnogo razumijevanja i podrške za sebe. Stoga tretmanska grupa predstavlja resurs
koji, između ostalog, svoje članove njeguje, hrabri i potiče na promjene koje žele unijeti u
svoj život. „To su grupe u kojima članovi sudjeluju radi dobivanja stručne pomoći i
podrške u rješavanju određenih osobnih i socijalnih problema, radi uspješnijeg suočavanja
sa životnim poteškoćama te razvijanjem znanja i vještina značajnih za bolje razumijevanje
samih sebe, drugih ljudi i zajednice u kojoj žive.“ (Ajduković, 1997).

Unutar grupa lakše je izraziti sebe, svoj problem, želje i strahove te isprobati neko
novo ponašanje, koje se u okvirnima svakodnevnog života može činiti riskantnim. Grupa
predstavlja živi organizam kojemu treba određeno vrijeme da bi počeo živjeti. Svakom od
njezinih članova potrebno je određeno vrijeme da bi, pripitomio druge članove te dozvolio
i da sam bude pripitomljen. Kroz susrete stvara se atmosfera uzajamnog prihvaćanja i
podrške te ljudi polako počinju izlaziti iz svoje ljušture i govoriti o sebi. To je početak
transformacije i iscjeljivanja koji se postupno širi i izvan granica terapijske grupe (Burke,
2006).

Grupni rad odnosi se na vrlo različite vrste grupa s još većim rasponom različitih
specifičnih ciljeva. U cilju zadovoljavanja različitih potreba i pružanja podrške ljudima u
suočavanju sa životnim problemima i poteškoćama unutar svog djelovanja savjetovališta

5
mogu primjenjivati grupni savjetodavni i/ili psihoterapijski pristup. Savjetovališta pokreću
različite grupne programe ovisno o potrebama i specifičnim mogućnostima. Grupe su
najčešće stručno vođene, ali mogu biti i samousmjeravajuće grupe kao i grupe za
samopomoć.

Cilj tretmanske grupe je zadovoljavanje socio-emocionalnih potreba članova. To

mogu biti potrebe za osobnim rastom i razvojem, promjenom ponašanja, socijalizacijom i
dr. Aktivnu ulogu u ovakvim grupama ima stručni voditelj.

1.2. Vrste tretmanskih grupa

Ajduković (1997) razlikuje tri vrste tretmanskih grupa:

1. Stručno vođene grupe

Ove grupe su planirane i strukturirane od strane stručnog voditelja koji

rukovodi principima osnaživanja klijenta. Ove grupe mogu biti obrazovne grupe,
grupe za osobni rast i razvoj, grupeza osobnu promjenu u užem smislu, a mogu biti
i u kategoriji socijalizacijskih grupa, kao što su grupe za učenje socijalnih vještina,
grupe za sudjelovanje u upravljanju u institucijama i kao kategorija grupe za
podršku.

2. Samouvjeravajuće grupe

I u ovim grupama postoji stručno vodstvo ali u planiranju i strukturiranju

centralnu ulogu imaju članovi grupe

3. Grupe za samopomoć
Ovdje ne postoji stručni voditelj, grupe se organiziraju i odvijaju po principu
uzajamne podrške članova.

6
 2. PLANIRANJE GRUPNOG SAVJETOVANJA

Kada se govori o planiranju grupnog savjetovanja, na umu se imaju dvije temeljne

aktivnosti:

 Planiranje grupnog savjetovanja kao procesa za dobivanje individualnih i

grupnih ciljeva.
 Planiranje grupnih susreta za vrijeme odvijanja pojedinih faza grupnog
savjetovanja. Odnosi se na strukturiranje pojedinog susreta (Ajduković, 1997).

Planiranje grupnog rada promatra se kao proces. Ajduković (1997) navodi sljedeći
model planiranja:

1. Utvrđivanje potreba,
2. Definiranje svrhe i općih ciljeva grupe,
3. Utvrđivanje organizacijskog okruženja,
4. Odabir grupnog pristupa i načina rada,
5. Identificiranje potencijalnih članova grupe,
6. Stupanje u kontakt i početno okupljanje članova,
7. Sastavljanje grupe,
8. Motiviranje članova za grupu i predugovaranje,
9. Pripremanje okoline grupe,
10. Utvrđivanje načina evaluacije učinka grupnog rada.

7
 Poticaj za osnivanje grupe obično dolazi od stručne osobe, poput liječnika, psihologa i
sl. ali i samih korisnika, odnosno onih koji imaju zajednički problem.

Kako bi se osnovala grupa i napravio plan po kojem će se raditi značajno je prepoznati

potrebe korisnika. U skladu s tim se utvrđuju ciljevi i zadaci grupe. Ciljevi su odgovor na
pitanje kako se svrha osnivanja grupe može postići. Najbolje se određuju tako da se
navede što se očekuje da će članovi na kraju grupe znati/moći/postići odnosno koje potrebe
će na kraju grupnog savjetovanja zadovoljiti (Ajduković, 1997).

Kakvi će se ciljevi i zadaci postaviti ovisi isključivo o tome kakva je grupa, odnosno
koji se problem rješava, jer ciljevi i zadaci induciraju pravila grupe i pravila ponašanja, a
kroz to i strukturu grupe (Moro, 2008).

Jasno definiranje ciljeva jedan je od značajnih preduvjeta kvalitetnog planiranja

evaluacije učinaka grupnog savjetovanja. Ciljevi mogu biti grupni i oni moraju počivati na
individualnim potrebama klijenta, ali su oni i ujedno ciljevi svih članova grupe. Radi ovih
ciljeva otvora se i potreba za otvaranjem grupe. Grupni ciljevi su i zadaci grupe koji
predstavljaju smjernice zasavjetovanje.

Svrha i opći ciljevi se donose na temelju postavljenih sljedećih pitanja:

1. Zbog čega se grupa sastaje?

2. Kako će se odvijati rad u grupi?
3. Koji se raspon individualnih ciljeva ili zadataka može ostvariti u grupi?

Kako bi postupak planiranja grupnog rada bio kvalitetan značajno je zaokružiti ga

izradom pisanog prijedloga za osnivanje grupe. On se može pisati u slobodnoj formi ili
putem nekog predloška. Izrada pisanog prijedloga su višestruke. On predstavlja okvir rada
po kojem će se odvijati sve aktivnosti vezane za grupu.

Svaki prijedlog treba sadržavati cilj, svrhu i zadatke svog rada, potom treba utvrditi
organizacijsko okruženje i identificirati potencionalne članove. Mora se odabrati grupni
pristup i način rada: predavanja, razgovor, igranje uloga, rad na komunikaciji i sl., zatim
pismeni trag se odnosi i na stupanje u kontakt i početno okupljanje članova, formiranje
grupe, motiviranje članova, pripreme okoline i evaluacija (Janković, 2014).

8
 Stručna osoba koja predvodi rad u grupi odlučuje o otvorenosti grupe. Obično su
tretmanske grupe zatvorene tj. isti članovi koji započnu tretman u grupi i završavaju
tretman u tijeku procesa rada ne primaju se novi članovi. Otvorene grupe su rijetke, te su to
grupe koje su fleksibilne u svojim članstvima.

Navodeći Moro (2008) da bi se vodila određena grupa potrebno je napraviti mrežu

potencionalnih služba i institucija koji mogu pomoći u radu grupe. Za ovo umrežavanje je
odgovoran voditelj. U ranoj fazi planiranja značajno je i procijeniti dijele li potencionalni
članovi grupe isto mišljenje o potrebi osnivanja grupe. U ovom slučaju važno je poznavati
populaciju kojoj će se grupa ponuditi. Nakon što se utvrdilo navedeno pristupa se
članovima osobnim kontaktom, pismenim pozivom, plakatima, letcima, kroz medije.
Potom se započinje sa aktivnostima koje vode sastavljanju grupe. Dva načela koja su
korisna za sastavljanje grupe odnosno odabiru članova su:

1. Homogenost s obzirom na cilj sudjelovanja i određena opisna obilježja članova.

2. Heterogenost s obzirom na životno iskustvo i vještine s problemima (Ajduković,
1997).

Kako članovi trebaju imati isti problem značajno je i da između njih postoje i određene
razlike, koje pridonose da se svaki individualni problem ili pitanje može promotriti iz
različitih kutova.

Voditelj treba na umu imati prilikom formiranja grupe pripremanje okoline za rad te
grupe, misleći se pri tom na socijalno okruženje, fizičko okruženje i neke specifične
usluge. Rad grupe ovisi o stavovima koje zauzimaju segmenti iz socijalnog okruženja i
kakvu potporu dobivaju od njih. Članovi okoline mogu pružiti financijsku, moralnu,
pravnu, medicinsku pomoć (Klain, 2008).

Fizičko okruženje se odnosi na prostor, namještaj, veličinu prostorije, mikroklimu i sl.

Značajno je da se rad u grupi uvijek odvija u istoj prostoriji, da imaju svoju privatnost i da
se osjećaju sigurno. Pod specifične usluge spada prijevoz, čuvanje djece, sve ovisno o
potrebama članova.

9
 3. PROCJENJIVANJE I SADRŽAJI PROCJENJIVANJA U
TRETMANSKIM GRUPAMA

U praksi tretmanskih grupa značajnu ulogu ima procjena. Procjena se vrši pomoću
posebnih instrumenata koji procjenjuju efikasnost tretmana. Značajno je pružiti ocjenu
kvalitete tretmana, ka i napredak klijenta. Vrlo je važna i motivacija klijenata tijekom
tretmana u grupama, tako da se instrumenti za ovu procjenu smatraju bitnim elementima u
nastojanju da se poboljša grupni tretman (Moro, 2008).

Kvaliteta tretmana određuje se ne samo po terapijskim tehnikama koje se primjenjuju

nego i po kompetencijama koje posjeduje terapeut koji radi sa klijentima, kao i sposobnosti
i narav klijenta. Kako bi ishod terapeutskog grupnog tretmana bio pozitivan, značajan je i
odnos koji se razvio između učesnika grupe kao i njihov odnos sa vođom grupe.

Pri procjeni kvalitete potrebno je utvrditi u kojoj mjeri su klijenti bili uključeni u
grupni rad, npr. na koliko je grupnih tretmana klijent učestvovao. Ovakva procjena je ona
koja se vrši u tijeku savjetovanja. Procjena napretka tretmana se može vršiti i na način da
se ocjeni stanje klijenta i nakon savjetovanja – konačni ishod. Konačni ishod se odnosi na
krajnje rezultate na koje je savjtovanje trebalo utjecati. Ovisno o naravi grupe, savjetovanje
treba smanjiti određenu teškoću s kojim su se suočili klijenti grupe. Npr. grupa za liječenje
alkoholičara, ovisno o postavljenom cilju: eliminiranje alkohola u potpunosti, ograničenje
alkohola na određenu razinu i sl. ili poboljšati funkcioniranje klijenata, socijalno
funkcioniranje, zapošljavanje, fizičko zdravlje i sl. (Anderson, 1981).

10
 3.1.Elementi procjenjivanja
Kao elementi procjenjivanja navode se

- Razina procjenjivanja pojedinog člana (određivanja cilja utvrđivanja segmenata

rada u grupi, područja procjenjivanja, način prikupljanja podataka).
- Razina grupe kao cjeline (ciljevi određivanja segmenta ove razine, način
prikupljanja podataka)
- Okruženje (cilj, područja procjene, način prikupljanja podataka).

3.2.Podaci prikupljanja

Ne mora značiti da što više prikupljenih podataka znači i kvalitetniju procjenu. Čak
nakon određene točke prikupljenih podataka kvaliteta procjene zna biti i smanjena.
Značajno je da voditelj posjeduje sposobnost pri prikupljanju podataka tako da uspostavi
ravnotežu između potrebe za prikupljanjem podataka i potrebe za akcijom koja vodi
rješavanju problema (Moro, 2008).

Neki od uobičajenih podataka procjene u praksi su.

1. Dnevnici bolesti,

2. Samo-ocjenski instrumenti,

3. Procjena doživljaja bolesti,

4. Analiza ponašanja,

5. Odnosi s drugima i životni stil,

6. Utjecaj prisutnih psihijatrijskih poremećaja na bolest.

Izvori za prikupljanje podataka koji se najčešće sreću u literaturi su:

1. Postojeća dokumentacija o osobi.

2. Verbalno izvješće pojedinca.

11
 3. Opažanje neverbalnog ponašanja pojedinca.
4. Opažanje ponašanja pojedinca u odnosima s drugim ljudima.
5. Verbalno izvješće bliskih osoba.
6. Psihološki mjerni instrumenti (Anderson, 1981).

Kako bi voditelj bolje shvatio određenu situaciju u grupi kao i ponašanje klijenta
koristi se kontinuirano procjenjivanje. Procjenjivanje se odvija u pojedinim fazama rada:

1. Planiranje: procjenjuje se sukladnost individualnih ciljeva i potreba članova sa

svrhom ponuđene grupe. Procjenjivanje je posebno važno pri odabiru članova
grupe.
2. Početna faza: opaža se razvoj odnosa u grupi i ponašanje članova. Procjenjuju se
individualni ciljevi i mogućnosti članova i njihova okruženja. Procjenjivanje je
važno u definiranju programa i plana rada i odabiru intervencija.
3. Središnja faza: provjerava se valjanost početnih procjena prilagođavaju se i
mijenjaju planovi rada na temelju iskustva s prvih susreta.
4. Završna faza:procjenjuje se ukupni učinak grupe odnosno napredak pojedinih
članova (Anderson, 1981).

Uloga voditelja je važna jer je o odgovorna osoba pri prikupljanju podataka za

procjenu. Važan je njegov lik, karakteristike, empatija, profesionalne strane, stručnost,
specifična znanja itd. U kasnijim razdobljima rada na voditeljevu procjenu djeluju i grupna
struktura, razvojna faza grupe, grupne norme, komunikacija unutar grupe, napredak u
postizanjima ciljeva….

Iako procjena prolazi kroz sve faze i tako čini proces, njena uloga je najznačajnija u
planiranju savjetovanja. Tada se sumiraju svi podaci koji su se skupili kako bi se planiralo
savjetovanje. Ovo je složen postupak u kojem procjena jedne potrebe klijenta može biti
povezana s više intervencija, isto kao što različite potrebe mogu biti zadovoljene jednom te
istom intervencijom.

12
 ZAKLJUČAK

Grupni pristup u savjetodavnom radu je sve rašireniji u skoro svakom društvenom

segmentu. On se pokazao kao djelotvoran i jedinstven oblik pomoći ljudima sa
problemom. Svaki rad mora imati svoj plani i program po kojem se odvija proces rada
unutar grupa. Grupe se razlikuju po mnogo čemu, ali svakoj je glavni cilj – pomoć njenim
članovima.

Kako bi se oformila grupa prolazi se kroz nekoliko faza poput upoznavanja

članova, prepoznavanje njihovi potreba, pismena izrada prijedloga za oformljenje grupe,
povezivanje sa institucijama koje mogu pomoći i još mnogo toga. Z grupe je vrlo važan lik
savjetnika kao i okolina unutar koje se formira grupa. Savjetnik mora biti stručno lice, a
okolina mora pružiti svu moguću potporu.

Kako bi se savjetovanje unutar grupe odvijao kvalitetno svakako je potrebno

izraditi procjenu. Ona se vrši prikupljanjem podataka koji se mjere. Obično se procjena
vrši kontinuirano kroz faze rada u grupi oviseći o više segmenata. Ipak kako će koja
intervencija teći i koja će se vrsta intervencije koristiti ovisi o procjeni rada u tretmanskim
grupama.

13
 LITERATURA

1. Ajduković, M. (1997),Grupni pristup u psihosocijalnom radu, Društvo za

psihološku pomoć, Zagreb.
2. Anderson, D. (1981), Perspectives on treatment: The Minnesota expirience, Center
City, MN, Hazelden.

3. Burke, P. J. (2006), Interaction in Small Groups U: John DeLamater (Izd.)

Handbook of Social Psychology, Kluwer-Plenum, New York.
4. Gibb, A. (1950), The research background of an interactional theory of leadership,
https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/00049535008256025, preuzeto 7. 1.
2023.
5. Janković, J. (2014). Dinamika malih edukativnih skupina. Socijalne teme, Vol. 1.,
No. 1.
6. Klain, E. (2008). Grupna analiza – analitička grupna psihoterapija, Medicinska
naklada, Zagreb.
7. Moro, Lj. (2008), Organizacija grupe. U: Grupna analiza – analitička grupna
psihoterapija, Medicinska naklada, Zagreb.
8. Petković, S. (1990), Elementi socijalne psihologije, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.
9. Zvonarević, M. (1985), Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb.

14