ESEJ: 7000 dana u Sibiru

Karlo Štajner je hrvatski autor i komunistički aktivist koji je proveo

20 godina svoga života u zatočeništvu Sovjetskog Saveza.
Autobiografski roman „7000 dana u Sibiru“ nastaje upravo iz tog
mučeničkog iskustva koje nam autor opisuje činjenično bez svojim
komentara kako bi čitatelj sam stvorio svoj sud. Ovo djelo prikazuje
kako razni politički sustavi mogu dehumanizirati čovjeka te načiniti
od njega zvijer koja isključivo sluša komande nadređenih, ali i
postavlja pitanje vrijedi li za ideale umrijeti.
Priča započinje noći 4.studenog 1936. godine zvonjavom na vratima.
Karlo otvara vrata i ugleda oficire NKVD-a (Narodni komesarijat
unutrašnjih poslova) koji mu predaju nalog za hapšenje. Usprkos što
je u stanu živio sa svojom trudnom ženom Sonjom prije što se tada
činilo bezazlenog hapšenja oficiri mu ne pružaju blag tretman već mu
potumbaju cijeli stan i ne daju mu ni priliku da se oprosti od svoje
ljubljene. Nalazeći se u zatvoru dobiva svoju prvo od mnogih
nadolazećih porcija kruha i kipuće vode. Kao cjeloživotni komunist
Karlo je bio začuđen kada ga je istražitelj na preslušavanju optužio da
je agent njemačke tajne policije (Gestapa) i član kontrarevolucionarne
organizacije koja je ubila Kirova. Naravno, odbio je potvrditi takve
optužbe za koje mu nisu pružili nikakve dokaze. Samo su mu govorili
da oni sve znaju i da je najbolje za sve učesnike te njega samoga da
prizna svoje zločine. Začarani krug je išao ovako: Karla su odveli pred
istražitelja koji ga je svakakvim psihološkim metodama (nekada bi ga
vrijeđanjem pritiskao na priznanje, a nekada je ljubaznosti pokušao
dobiti njegovu naklonosti) pokušao natjerati da prizna zločin koje nije
počinio, kada Karlo nebi priznao bacili bi ga u „karcer“ (samicu malih
dimenzija bez svijetlosti koju je nekada zvao i mračni grob). Proveo bi
nekoliko dana u „karceru“ pa bi ga vratili natrag u ćeliju sa ostalim
zatvorenicima te nakon par tjedana sve bi se opet ponovilo. U slučaju
da je netko bio naivan i priznao zločine koje je „počinio“ bio bi
streljan ili smješten u logor na maksimalnu kaznu od dvadeset godina.
Pravna bitka između Karla Štajnera i NKVD-a je trajala malo više od
deset mjeseci kada su ga 7.rujna 1937. godine službeno optužili na 10
godina strogog zatvora. Sa njim je osuđeno još 18 ljudi u manje od 4
sata, nitko ga nije pitao jel oslobođen, na kolika mu je godina kazna i
na temelju čega je osuđen. Osude su unaprijed bile napisane i nije
postojalo pravo na žalbu. „Dakle riješio sam se svih iluzija da ću biti
pušten na slobodu. Sada mi je bilo jasno: onaj koji je uhapšen
unaprijed je kriv. Suđenje je samo formalnosti. Obmana i ništa više“.
Nakon više tjednog putovanja Karlo Štajner stiže u „zemlju koje nema
na zemljovidu.“ Gulag je u to vrijeme činilo preko 21 milijun
logoraša. Dolaskom u logor Karlo se razbolio od loše prehrane i
uvjeta, no čuvari su ga ignorirali sve dok se nije zauzeo za sebe i
krenuo se derati od bolova. Tada mu medicinska sestra jedina osoba u
logoru koja se ponašala ljudski propisala dijetu i odmor. Vraćanjem u
ćeliju legao je kako bi se odmorio, ali mu čuvar iste sekunde zabrani
da legne te ga zbog neposluha pošalje u „karcer“. Kada se vratio iz
„karcera“ mnogi njegovi kolege sa kojima je bio zajedno osuđen
izgubili su svoje salaste trbuhe i zdrava lica. Pričajući sa svojim
kolegama saznao je brojne uvrnute istine staljinističkog režima na
primjer kako je Staljin sve crkve zatvorio i načinio od njih kina,
muzeje i tako dalje. No, pri dolasku zapadnih poslanika kako bi
dokazao postojanost slobode vjere u Sovjetskom savezu obnovio je
par crkvi te naredio seljacima da glume svećenike i vjernike na
nekoliko dana. U svom vremenu u logoru zatvorenici nisu dobivali
pisma jer tko god im je pisao bio je pod istragom za
kontrarevolucionarne radnje čak i oni najbliži. Između ćelija su se
uvijek nalazili čuvari koji bi sprječavali bilo kakvu vrstu komunikacije
između blokova čak nebi ni govorili na glas koga istražitelji ili
nadređeni traže nego bi im samo rekli inicijale. Usprkos svim tim
okolnostima brojni zatvorenici su štogod zbog ispranosti mozga, ali i
straha branili Staljinistički režim (Saša Weber). Ni, odsluženje kazne
nije značilo puštanje iz logora to oslikava tužna sudbina Stanka
Dragića koji je 1927. godine bio optužen na tri godine zatvora, dana
kada je trebao biti oslobođen ponovo je osuđen na tri godine i tako bi
to išlo u nedogled. On je nakon treće presude odlučio pobuniti što je
značilo mučenje. Uskoro su ga ubili i bacili u more. Tužna sudbina je
pratila je „kaluđerice“ (žene potpuno predane crkvi) koje su zatvorene
zbog svoje vjeroispovijesti. Njih tristo tjerano je da radi, no one su
uporno odbijale raditi teške fizičke poslove. Načelnik ih je sve
poredao klečeći te pitao hoće li raditi, kada bi čuo odgovor ne slijedio
bi metak u glavu i to se ponovilo tristo puta. Premještanje iz logora u
logor bilo je često i većino si išao prema istoku. U logoru Nadežda
kao i u svim idućim politički zatvorenici su bili izmiješani sa
kriminalcima, pritom su politički zatvorenici bili još gore tretirani od
kriminalaca koji su mogli pregovarati sa zaštitarima. Teror je postao
dvostruk. Karlo je sa svojim prijateljima morao prodati sve svoje
stvari jer u slučaju da nisu prodali stvari bi im bile ukradene preko
noći. Dan bi započinjao sirenom rano ujutro od tog trenutka imali su
pola sata da pojedu doručak, onda bi se oglasila druga sirena koja bi
značila odlazak na posao. Posao je bio težak neki su radili u rudniku
neka na željeznici bili su okruženi vojnicima s mašinkom. Tijekom
rada bilo je zabranjeno komunicirati i prelaziti u druge redove u
suprotnom bi bio streljan. Zatvorenici su bili neuhranjeni i bolesni pa
nisu mogli kvalitetno raditi. Ubrzo je načelnik uveo norme koji si
morao ispuniti za vrijeme radnog vremena. Ako nisi ispunio normu
dobio si znatno manju količinu hrane, ali ako si je premašio dobio si i
više hrane nego obično. Gotovo nitko nije uspio ispunjavati normu,
svi su zatvorenici bili previše slabi i bolesni. Nakon 12 sati radi bio si
vraćen u logor gdje ponekad nisi smio izaći iz barake pa ni na
tuširanje.
Nakon tri godine Karlo Štajner je bio premješten u najzloglasniji logor
Sovjetskog Saveza Norilsk. Tamo se ujedinjuje sa starim prijateljem
Josefom Bergerom koji mu priča tragediju logora Gornaja Šora u
kojem su bili poslani osuđenici. On se nalazio na planinama i svi su
spavali u šatorima. Rad nije bio težak, ali pošto je logor bio odrezan
od ostatka svijeta nestalo je hrane. Obećano je da će hrana doći
avionima koji jednostavno nisu dolazili. Jednog dana čuo se zvuk
motora svi osuđenici su izašli mahati krpama, ali većina paketa hrane
ispuštena iz aviona je pala po drveću i u rijeku. Svi su polako umirali
od gladi, tijela nisu bila ni pokopana nego samo zatrpana snijegom.
Kada je došlo proljeće osjetio se smrad mrtvaca i preživjele su
zahvatile razne bolesti kao na primjer tifus. Od 20 tisuća logoraša
samo ih je tristo preživjelo Josef je bio jedan od njih. Norilsk je imao
kao i većina logora bolnicu. Isto tako kao i većina logora radnici su
većinom bili nekvalificirani i nisu dobivali dovoljno novca za
kupovinu lijekova. Bolničari su radili kao liječnici, a seljaci kao
bolničari. Ako si pridobio njihovu i načelnikovu naklonost nekada bi
te prebacili u gradske bolnice gdje bio dobio adekvatan tretman.
Logorske bolnice su dobivale toliko malo novca da su odustale od
kupovanja konkretnih lijekova. Samo su kupovali lijekove protiv
bolova kako nebi čuli deranje u agoniji boli zatvorenika koji su suđeni
na smrt. Ipak Norilsk je bio zloglasan zbog svog režima rada.
Zatvorenici bi se skrivali među drvećem kada bi se išlo na rad, kada su
oficiri tamo krenuli gledati, zatvorenici bi se sakrili pored mrtvih tijela
u mrtvačnicu. Idući korak je bio skinuti se do gola i popeti na granu,
onda bi te oficiri poslali golog po teškoj zimi rad gdje bi i umro od
hladnoće. Zatim su zatvorenici odlučili sami sebe rezati i lomiti kosti
kako bi ih poslali u gradsku bolnicu, no i to su prestali oficiri raditi.
Postojao je jedan način da izađeš iz Norilska, to je bilo ubojstvo.
Dogodilo bi se da usred logora neko neznancu smrska glavu kamenom
i tako dobije četiri mjeseca pravo na nerad za vrijeme istrage od četiri
mjeseca. Karlo zbog svog lošeg zdravstvenog stanja proveo je dobar
dio vremena u bolnici iz koje su ga oficiri bolesnog tjerali, dok
liječnici su im govorili da mora ostati dok ne ozdravi. Iz bolnici je
Karlo izašao težak četrdeset sedam kilograma po povratku u logor ga
je oficir kojeg opisuje kao dresirano pseto koje ima ljudske crte lica
psovao zato jer nije krepao u bolnici, Karlo mu je odgovorio da u
bolnicu šalju čovjeka da ozdravi na što mu je ovaj rekao da ga treba
otrovati. Nakon vraćanja iz bolnice i par dana odmora Karla je opet
čekao težak rad koji nije mogao podnijeti. Jedan dan pješačeći na
posao neki mladić je od umora pao na pod, vojnik ga je momentalno
streljao jer se nije htio ustati. Svjestan smrti Karlo odlazi na posao bez
čarapa u nadi da će mu se prsti smrznuti i da će ih doktor odrezati što
bi značilo nekoliko mjeseci bez rada, no ni to mu ne uspijeva. Svoje
cijelo vrijeme u logoru Karlo je rijetko dobivao pisma svoje žene, a
većinu novca koje mu je slala završio je u džepu oficira i načelnika.

Nakon sedamnaest godine štakorskog života Karla Štajnera su

napokon pustili na „slobodu“ 1953. godine. Puštanje na slobodu je
značilo slanje u progonstvu u neko izolirano selo (Novostrojka)
prilikom dolaska u selo vojnik je sve dolaznike pitao paragraf i visinu
kazne. Karlo mu je rekao da je on svoju odslužio na šta mu je rečeno
da to nije važno on je svakako zatvorenik. Kako bih preživio na selu
morao je raditi teški fizički posao koji je sad barem mogao birati uz to
je sam sebi morao sagraditi nastambu za živjeti. Nakon par mjeseci
izmjenjivanja pisama sa ženom nakon osamnaest godina su dogovorili
njihov sastanak, ona je ostala sa njim na selu četrdeset dana, i onda se
vratila u Moskvu kako bi pokušala spasiti Karla od progonstva.
Staljinovom smrti dogodile su se velike promjene u Sovjetskom
Savezu, novi političari su odlučili načini Sovjetski Savez pravnom
državom. To je bilo bitno za Karla Štajnera kojem su nakon tri godine
progonstva i sedamnaest logora odbačene sve optužnice zbog „novo
otkrivenih dokaza“. Kao slobodan čovjek zaputio se u Moskvu gdje
nakon nekoliko dana natezanja sa političkim tijela dobiva dopust za
vraćanje u Jugoslaviju.

Roman „7000 dana u Sibiru“ je činjenični prikaz apsurdnosti

staljinističko režima i zlouporabe socijalizma. Knjiga na dijelovima se
doima, kao fiktivni roman zbog količine zvjerstva koje određeni likovi
posjeduju. Zatvorenici su optuženi za zločin koji nisu počinili te
unaprijed osuđeni bez prava na žalbu. Većina tih istih ljudi je umrla u
logorima od rada, a dio koji je preživio je svakako izgubio minimalno
petnaest godina života radeći za „mukte“. Tih 21 milijun besplatnih
radnika je podiglo i moderniziralo Sovjetski Savez te nadoknadilo za
svu neefikasnost u svim drugim područjima Staljinove politike. Za
zahvalu bili su mučeni, izgladnjivani, izolirani od obitelji i okruženi
kriminalcima. Staljin je jednostavno stvorio začarani krug iz kojeg
nije bilo nikakvog bijega samo nada malo dobrih ljudi za budućnost
slobode. Ovo djelo je ostavilo veliki trag na mene, do sada kada bih
god bio razgovor o najzloglasnijim vođama uvijek bi mislio da je
Hitler daleko ispred svih po količina zla učinjenog. Djelo me uvjerilo
kako mu je Staljin uz sam bok, ako ne i iznad (Vic iz knjige: Koja je
razlika između Hitlera i Staljina? Jedan je Gruzijac, a drugi
Austrijanac.). Jednako tako me impresionirao Karlo Štajner koji ni
nakon dvadeset godina mučenja i trinaest godina cenzure vlasti ovog
djela nije odustao od svojih komunističkih ideala, zato jer previše
vjeruje u dobrotu čovjeka da bih odustao od njih.