Mary Higgins

Clark

Ponovni
susret
 Naslov izvornika
WE’LL MEET AGAIN
Copyright © 1999 by Mary Higgins Clark
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2008.
Urednik
Zoran Maljković
Nakladnik
Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb
24sata d.o.o.
Za nakladnika
Zdravko Kafol
Radovan Klaić
Grafički urednik Marko Katičić Fotografija na naslovnici
Shutterstock Tisak Vjesnik d.d., Zagreb, 2008.
ISBN 978-953-14-0281-1
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
660350
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se,
ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili
prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim
fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova
prethodnog dopuštenja.
 MARY HIGGINS CLARK
PONOVNI SUSRET
ROMAN
S engleskoga prevela DRAGANA VULIĆ BUDANKO

Mozaik knjiga
GRUPA MLADINSKA KNJIGA
 ZA MARILYN
Moju prvorođenu s ljubavlju
Sadržaj:
 ZAHVALE

Većina nas započinje priče s »bilo jednom«. To je

početak putovanja. Tražimo ljude koji su se počeli oblikovati
u našim mislima. Istražujemo njihove probleme. Kazujemo
njihove priče. I trebamo pritom svu moguću pomoć.
Nek zvijezde budu sklone mojim urednicima,
Michaelu Kordi i Chucku Adamsu, zato što su me
nepogrešivo vodili, usmjeravali i ohrabrivali. Najbolji su.
Momci, tisuću vam puta hvala.
Redaktorica Gypsy de Silva, korektorica Carol Catt,
lektorica Barbara Raynor te njihove suradnice Carol Bowie i
Rebecca Head svojom velikodušnošću uvijek nadmaše same
sebe. Bog bio s vama. Hvala vam.
Zahvalna sam Lisi Cade, odanoj prijateljici koja
zdušno navija za mene i moj rad.
Zahvaljujem i pohvaljujem moje agente, Gena Winicka
i Sama Pinkusa, jer su me razborito savjetovali i ohrabrivali.
Duboko se zahvaljujem prijateljima koji su
velikodušno sa mnom podijelili svoje medicinsko, pravno i
tehničko znanje: psihijatru dr. Richardu Roukemi,
psihologinji dr. Ini Winick, plastičnom kirurgu dr. Bennettu
Rothenbergu, odvjetniku Mickeyju Shermanu, piscima
Lindy Washburn i Judith Kelman, producentici Leigh Ann
Winick.
Merci 'i grazie mojoj obitelji za svu pomoć i podršku
koju su mi pružili: Clarkovima, Marilyn, Warrenu i Sharon,
Davidu, Carol i Pat; Conheeneyjevima, Johnu i Debby,
Barbari, Trish, Nancy i Davidu. Skidam kapu svojim
prijateljicama Agnes Newton, Irene Clark i Nadine Perry
koje su čitale moje djelo dok je nastajalo.
I, naravno, ovacije »Njemu«, mome suprugu, Johnu
Conheeneyju, koji je uistinu uzor strpljenja, suosjećanja i
dosjetljivosti.
A sada ću još jednom citirati svoga redovnika iz
petnaestog stoljeća: »Knjiga je završena. Nastupa pisac.«
 PROLOG

Država Connecticut dokazat će da je Molly Carpenter

Lasch namjeravala usmrtiti svoga supruga, dr. Garyja
Lascha, te da je to doista i napravila; da mu je teškim
brončanim kipom razmrskala lubanju dok je, okrenut njoj
leđima, sjedio za svojim radnim stolom; da ga je potom
ostavila da iskrvari, dok je ona otišla u njihovu spavaću
sobu i zaspala...
Novinari koji su sjedili iza optužene bjesomučno su
pisali, skicirajući u grubim crtama članke koje su morali
predati za samo nekoliko sati. Iskusna kolumnistica tjednika
Women’s News Weekly započela je svojim uobičajenim
kićenim stilom: »Jutros je veličanstvenoj, ali ugodnoj sudnici
u povijesnom Stamfordu u Connecticutu počelo suđenje
Molly Carpenter Lasch, optuženoj za ubojstvo svojeg
supruga Garyja.«
Suđenje su pratili mediji iz cijele zemlje. Novinar New
York Posta u kratkim je crtama opisivao Mollyn izgled,
obraćajući posebnu pozornost onome što je odjenula prvog
dana suđenja. Kakva ljepotica, pomisli. Kakav izvanredan
spoj elegantnog i blistavog. Takvu kombinaciju nije često
viđao - naročito ne na optuženičkoj klupi. Zamijetio je kako
sjedi, uspravna poput kraljice. Neki bi, nesumnjivo, rekli
prkosna. Znao je da joj je dvadeset šest godina. Vidio je da
je vitka. Da ima tamnoplavu kosu do ramena. Da na sebi ima
plavi kostim i male zlatne naušnice. Izvijao je vrat sve dok
nije vidio da još uvijek nosi vjenčani prsten. Zabilježio je to.
Dok je gledao, Molly Lasch se okrenula i pogledom
prešla po sudnici kao da traži poznata lica. Pogledi su im se
na trenutak sreli; primijetio je da su joj oči plave, a trepavice
duge i tamne.
Izvjestitelj Observera bilježio je svoje dojmove o
optuženoj i parnici. Radio je za tjednik pa je sastavljanju
članka mogao posvetiti više vremena. »Molly Carpenter
Lasch izgledala bi prikladnije u nekom ekskluzivnom klubu
nego u sudnici«, zapisao je. Letimice je pogledao obitelj
Garyja Lascha koja je sjedila s druge strane prolaza.
Mollyna svekrva, udovica legendarnog dr. Jonathana
Lascha, sjedila je sa svojom sestrom i bratom. Bila je to
mršava šezdesetogodišnjakinja, ukočenog i neumoljivog
izraza lica. Očito bi, da može, dokrajčila Molly
smrtonosnom injekcijom, pomislio je novinar Observera.
Okrenuo se i pogledom prešao po prostoriji. Mollyni
roditelji, zgodan par u kasnim pedesetima, izgledali su
napeto, zabrinuto i potišteno. Pribilježio je to u svoj blok.
U 10 i 30 obrana je započela svoju uvodnu riječ.
Tužitelj vam je upravo rekao da će dokazati kako je
Molly Lasch kriva izvan svake sumnje. Dame i gospodo,
tvrdim vam da će dokazi pokazati da Molly Lasch nije
ubojica. Ona je, zapravo, žrtva ove tragedije jednako koliko i
njezin suprug.
Nakon što čujete sve dokaze u ovom slučaju, zaključit
ćete da se Molly Carpenter Lasch vratila iz svoje kuće s
Cape Coda u subotu navečer, 8. travnja, malo poslije osam
sati, da je našla svojeg supruga Garyja ispruženog preko
njegova radnog stola, da ga je pokušala oživjeti tehnikom
disanja usta na usta, da je čula njegov posljednje uzdisaje te
da se potom, shvativši da je mrtav, popela na gornji kat i
potpuno traumatizirana i bez svijesti srušila na krevet.
Molly je, mirna i usredotočena, sjedila na braniteljskoj
klupi. Ovo su samo riječi, mislila je, one me ne mogu
povrijediti. Bila je svjesna znatiželjnih i ocjenjivačkih
pogleda na sebi. Neki ljudi, koje je dobro i dugo poznavala,
prišli su joj u hodniku, poljubili je, stisnuli joj ruku. Jenna
Whitehall, njezina najbolja prijateljica još od srednjoškolskih
dana na Akademiji Cranden, bila je jedna od njih. Jenna je
sad bila odvjetnica u jednoj velikoj tvrtki. Njezin suprug Cal
bio je predsjednik uprave Bolnice Lasch i zdravstvenog
osiguranja koje je Gary osnovao zajedno s dr. Peterom
Blackom.
Oboje su bili divni, pomisli Molly. Posljednjih mjeseci
odlazila je ponekad k Jen u New York, onda kad bi osjetila
potrebu da od svega pobjegne, i to joj je jako pomagalo.
Jenna i Cal su još uvijek živjeli u Greenwichu, no Jenna bi
tijekom tjedna često znala prenoćiti u stanu u blizini U. N.
Plaze.
Molly je u hodniku vidjela i Petera Blacka. Dr. Peter
Black, koji je nekad bio tako ljubazan, sada ju je, poput
Garyjeve majke, ignorirao. Njega i Garyja vezivalo je
prijateljstvo još od studentskih dana. Molly se pitala bi li
Peter mogao zamijeniti Garyja na čelu bolnice i
zdravstvenog osiguranja. Naskoro iza Garyjeve smrti,
upravni odbor, kojim je predsjedavao Cal Whitehall, izabrao
ga je za generalnog direktora.
Kada je suđenje zaista počelo, sjedila je kao obamrla.
Tužitelj je počeo pozivati svjedoke. Dolazili su i odlazili, a
za Molly su bili samo nejasna lica i nerazgovijetni glasovi.
Onda je svjedočila Edna Barry, punašna
šezdesetogodišnjakinja, koja je kod njih nekoliko sati tjedno
radila kao domaćica. - Stigla sam u ponedjeljak ujutro u
osam sati, kao i obično - izjavila je.
- U ponedjeljak ujutro, 9. travnja?
- Da.
- Kako ste dugo radili kod Garyja i Molly Lasch?
- Četiri godine. No za Mollynu majku sam radila još
dok je Molly bila mala djevojčica. Uvijek je bila tako mila.
Molly uhvati suosjećajan pogled koji joj je dobacila
gospođa Barry. Ne želi me povrijediti, pomisli, no reći će u
kakvom me je stanju pronašla i zna kako će to zazvučati.
- Bila sam iznenađena zato jer su svjetla u kući bila
upaljena - rekla je gospođa Barry. - Mollyn kovčeg je bio u
predvorju pa sam tako znala da se vratila s Cape Coda.
- Gospođo Barry, opišite, molim vas, prizemlje kuće.
- Predvorje je veliko; to je, zapravo, više prostor za
primanja. Kada bi organizirali velike zabave, ondje su prije
večere posluživali piće. Salon se nalazi na dnu predvorja,
nasuprot ulaznim vratima. Na lijevoj strani širokog hodnika
je bar, a iza njega blagovaonica. U tom krilu su još kuhinja i
obiteljski dnevni boravak, dok su knjižnica i radna soba dr.
Lascha u krilu desno od ulaza.
Rano sam došla kući, pomisli Molly. Kako na autocesti
1-95 nije bilo mnogo prometa, stigla sam ranije no što sam
očekivala. Imala sam samo jednu torbu pa sam je unijela i
odložila. Zatim sam zaključala vrata i zazvala Garyja. Otišla
sam ravno u njegovu radnu sobu da ga potražim.
- Ušla sam u kuhinju - rekla je gospođa Barry tužitelju.
- Na šanku su bile čaše za vino i pladanj s ostacima sira i
krekera.
- Je li u tome bilo ičega neobičnog?
- Da. Kad bi imali društvo, Molly bi uvijek sve
pospremila.
- A dr. Lasch? - upitao je tužitelj.
Edna Barry se blagonaklono nasmije. - Znate kakvi su
muškarci. Nije baš pospremao za sobom. - Zastala je i
namrštila se. - No tada sam shvatila da nešto nije u redu.
Pomislila sam da je Molly sigurno došla i otišla.
- Zašto bi to učinila?
Kada ju je gospođa Barry opet pogledala, Molly je na
njezinom licu vidjela da oklijeva. Majci je uvijek pomalo
smetalo što me je gospođa Barry zvala Molly, a ja nju
gospođa Barry. No meni je bilo svejedno, pomislila je.
Poznavala me je od malih nogu.
- Kada sam došla tog petka, Molly nije bila kod kuće.
Otišla je na Cape Cod prethodnog ponedjeljka, dok sam bila
u kući. Doimala se vrlo uzrujano.
- Uzrujano? Kako?
Pitanje je došlo brzo i naglo. Molly je bila svjesna
neprijateljstva koje je tužitelj osjećao prema njoj, no to je iz
nekog razloga nije zabrinjavalo.
- Plakala je dok se pakirala, a vidjelo se da je vrlo ljuta.
Molly je ležerna osoba. Ne može se tek tako uzrujati.
Nijednom je nisam vidjela tako uzrujanu, a radila sam ondje
mnogo godina. Neprestano je ponavljala: »Kako je mogao?
Kako je mogao?« Pitala sam je mogu li išta učiniti.
- Što je ona odgovorila?
- Rekla je: »Možete ubiti moga muža.«
- Možete ubiti moga mužal
- Znala sam da to ne misli. Samo sam pomislila da su
se vjerojatno posvađali i da odlazi na Cape Cod kako bi se
smirila.
- Je li često odlazila na takav način?
- Molly voli Cape; kaže da ondje može razbistriti
glavu. No ovo je bilo drugačije; nikad je nisam vidjela da
odlazi tako uzrujana. - Suosjećajno je pogledala Molly.
- U redu, gospođo Barry, vratimo se na taj ponedjeljak
9. travnja. Što ste učinili kad ste vidjeli u kakvom je stanju
kuhinja?
- Otišla sam vidjeti je li dr. Lasch u svojoj radnoj sobi.
Vrata su bila zatvorena. Pokucala sam, ali nije bilo
odgovora. Okrenula sam kvaku i primijetila da je ljepljiva.
Zatim sam gurnula vrata i ugledala ga. - Glas Edne Barry
zadrhti. - Bio je presavijen na stolcu za svojim radnim
stolom. Glava mu je bila prekrivena zgrušanom krvi. Krvi je
bilo svuda po njemu, po radnom stolu, stolcu i sagu. Odmah
sam znala da je mrtav.
Slušajući svjedočenje svoje domaćice, Molly se
mislima vrati na tu nedjeljnu večer. Vratila sam se kući, ušla,
zaključala vrata i otišla u radnu sobu. Bila sam sigurna da je
Gary ondje. Vrata su bila zatvorena. Otvorila sam ih... Ne
sjećam se što se dogodilo poslije toga.
- Što ste zatim učinili, gospođo Barry? - upitao je
tužitelj.
- Odmah sam nazvala hitnu pomoć. Potom sam se
sjetila Molly, pomislila sam da je možda i ona ozlijeđena.
Otrčala sam u njezinu spavaću sobu. Kada sam je ugledala
na krevetu, pomislila sam da je i ona mrtva.
- Zašto ste to pomislili?
- Zato što joj je lice bilo prekriveno zgrušanom krvlju.
No ona je otvorila oči i rekla: »Dobar dan, gospođo Barry,
čini se da sam predugo spavala.«
Pogledala sam se, mislila je Molly sjedeći na
optuženičkoj klupi, i shvatila da sam još uvijek odjevena. Na
trenutak sam pomislila da se dogodila nesreća. Moja je
odjeća bila zamrljana, a moje ruke ljepljive. Osjećala sam se
omamljenom i izgubljenom; pitala sam se nalazim li se to u
bolnici umjesto u svojoj sobi. Sjećam se da sam se pitala je li
i Gary ozlijeđen. Zatim se čulo lupanje na kućnim vratima.
Stigla je policija.
Ljudi su govorili posvuda oko nje, no glasovi svjedoka
opet su postali nerazgovijetni. Molly je nejasno bila svjesna
da dani suđenja prolaze, nejasno svjesna svojih dolazaka u
sudnicu i odlazaka iz nje, ljudi koji su svjedočili i odlazili.
Čula je iskaze Cala, Petera Blacka, a potom i Jenne.
Cal i Peter su rekli kako su u subotu poslijepodne nazvali
Garyja i rekli mu da dolaze jer znaju kako nešto nije u redu.
Rekli su kako je, kad su stigli, Gary bio veoma uzrujan
zato što je Molly saznala za njegovu vezu s Annamarie
Scalli.
Cal je rekao da mu je Gary ispričao kako je Molly
cijeli tjedan bila u njihovoj kući na Cape Codu te kako, kada
bi je nazvao, nije htjela razgovarati s njim, nego bi,
prepoznavši mu glas, spustila slušalicu.
Tužitelj je upitao: - Kako ste vi reagirali kada vam je
dr. Lasch priznao svoju izvanbračnu vezu?
Cal je rekao da su bili duboko zabrinuti, kako za brak
njihovih prijatelja tako i za potencijalnu opasnost koju je
bolnici mogao nanijeti skandal koji bi povezivao dr. Lascha i
mladu medicinsku sestru. Gary ih je uvjerio da skandala neće
biti. Annamarie će otići iz grada. Namjeravala je dijete dati
na posvojenje. Njegov se odvjetnik nagodio s njom; dobila je
75 000 dolara i potpisala dokument kojim se obvezuje da će
o svemu šutjeti.
Annamarie Scalli, pomislila je Molly, ta zgodna,
tamnokosa, seksepilna mlada sestra. Sjetila se kako ju je
upoznala u bolnici. Je li Gary bio zaljubljen u nju ili je to
bila tek slučajna avantura koja je izmakla kontroli kada je
Annamarie zatrudnjela? Nikada neće saznati. Bilo je tako
mnogo pitanja bez odgovora. Je li me Gary uistinu volio,
pitala se. Ili je naš zajednički život bio varka? Odmahnula je
glavom. Ne. Odviše je boljelo razmišljati na taj način.
Zatim je svjedočila Jenna. Znam da joj teško pada
svjedočiti, mislila je Molly, no tužitelj ju je pozvao i nije
imala izbora.
- Da - priznala je Jenna, tiho i zastajkujući - nazvala
sam Molly na Cape onog dana kada je Gary umro. Rekla mi
je da je Gary u vezi s Annamarie i da je Annamarie trudna.
Molly je bila potpuno uništena. - Kroz maglu je čula što su
govorili. Tužitelja kako pita je li Molly bila ljuta. Jennu kako
kaže da je Molly bila povrijeđena. Jenna je na koncu priznala
da je Molly bila vrlo ljuta na Garyja.
- Molly, ustani. Sudac odlazi.
Uhvativši je za lakat, Philip Matthews, njezin
odvjetnik, natjerao ju je da ustane. Pridržavao ju je dok su
izlazili iz sudnice. Vani su bljesnuli fotografski aparati.
Gurkajući je, požurivao ju je kroz gomilu prema automobilu
koji ih je čekao. - Tvoji nas roditelji čekaju kod kuće - rekao
joj je dok su odlazili.
Njezini su roditelji došli iz Floride kako bi bili s njom.
Željeli su da se preseli, da ode iz kuće u kojoj je Gary umro,
no ona to nije mogla učiniti. Tu joj je kuću darovala baka i
ona ju je voljela. Na očevo navaljivanje pristala je na
preuređenje radne sobe. Razdijelili su sav namještaj, a sobu
su preuredili od poda do stropa. Skinuli su zidnu oblogu od
mahagonija. Uklonili su Garyjevu dragocjenu zbirku
ranoameričkog namještaja i umjetnina. Njegove slike,
kipove, sagove, petrolejke i radni stol Wells Fargo, kao i
njegov kauč od smeđe kože i stolce zamijenila ja sofa
presvučena tkaninom svijetlog uzorka te dvosjed i stolovi od
svijetle hrastovine. No čak su i onda vrata radne sobe bila
stalno zatvorena.
Jedan od najvrednijih komada iz njegove zbirke,
sedamdesetak centimetara visok kip konja i jahača,
originalna Remingtonova bronca, i dalje je bio pohranjezin u
tužiteljevu uredu. Rekli su da je njime smrskala stražnji dio
Garyjeve glave.
Ponekad bi, kad bi bila sigurna da joj roditelji spavaju,
na prstima silazila, stajala na vratima radne sobe i
pokušavala se do u tančine sjetiti kako je pronašla Garyja.
Pronašla Garyja. No koliko god se trudila, nikako se
nije mogla sjetiti da je razgovarala s njim ni da mu se
približila dok je sjedio za radnim stolom. Nije se sjećala ni
da je uzela kip, da je čvrsto uhvatila prednje noge konja ni da
je njim toliko snažno zamahnula da mu je napravila rupu u
glavi. No rekli su da je učinila upravo to.
Sada, kod kuće, nakon još jednog dana u sudnici,
vidjela je rastuću zabrinutost na licima svojih roditelja, a u
snažnim zagrljajima osjetila njihovu sve jaču želju da je
zaštite. Bila je ukočena dok su je grlili, a zatim se odmakla i
mirno ih pogledala.
Da, zgodan par - svi su ih tako opisivali. Molly je znala
da sliči svojoj majci. Walter Carpenter, njezin otac, obje ih je
nadvisivao. Njegova sijeda kosa bila je nekoć plava, a
budući da mu je baka bila Dankinja, nazivao je to svojom
vikinškom crtom.
- Mislim da će nam svima prijati piće - rekao je njezin
otac vodeći ih prema baru.
Molly i njezina majka uzele su po čašu vina, a Philip je
zatražio martini. Dok mu ga je njezin otac dodavao, upitao
je: - Philipe, koliko nam je današnji Blackov iskaz naškodio?
Molly je čula usiljen, odveć usrdan odgovor Philipa
Matthewsa:
- Mislim da ćemo ga moći neutralizirati kad budem
imao mogućnost da ga napadnem.
Philip Matthews, moćni tridesetosmogodišnji
odvjetnik, postao je neka vrste medijske zvijezde. Mollyn se
otac zakleo da će za Molly pronaći najboljeg odvjetnika, a
relativno mladi Matthews bio je upravo to. Nije li on
oslobodio onog televizijskog direktora čija je žena ubijena?
Da, mislila je Molly, no njega nisu pronašli pokrivenog
njezinom krvlju.
Osjećala je kako joj se malo razbistrilo u glavi iako je
znala da će joj se, kao i uvijek, opet zamutiti. No sada je bila
u stanju vidjeti kako sve to zvuči ljudima u sudnici, posebice
porotnicima. - Kako će dugo trajati suđenje?
- Otprilike tri tjedna - odgovorio joj je Matthews.
- A onda će me proglasiti krivom - rekla je bez
emocija. - Mislite li i vi da sam kriva? Znam da svi misle da
sam to učinila zato što sam bila tako ljuta na njega. -
Umorno je uzdahnula.
- Devedeset posto ljudi misli da lažem kad kažem da se
ničega ne sjećam, a ostalih deset posto misli da se ne mogu
sjetiti te noći jer sam luda.
Svjesna da je prate, otišla je do radne sobe i otvorila
vrata. Sve je opet počelo izgledati nestvarno. - Možda sam to
i učinila - rekla je bezizražajnim glasom. - Taj tjedan na
Capeu. Sjećam se da sam hodala po plaži i mislila kako je
sve to nepošteno. Kako sam nakon pet godina braka, nakon
što sam izgubila jedno dijete i tako strašno željela drugo,
napokon zatrudnjela, a zatim pobacila u četvrtom mjesecu.
Sjećate li se? Došli ste iz Floride jer ste bili zabrinuti i mislili
da sam ucviljena. Zatim sam, samo mjesec dana nakon što
sam izgubila dijete, podigla slušalicu, čula kako Annamarie
Scalli razgovara s mojim mužem i shvatila da nosi njegovo
dijete. Bila sam tako ljuta i tako povrijeđena. Sjećam se da
sam mislila kako je, uzevši mi dijete, Bog kaznio pogrešnu
osobu.
Ann Carpenter zagrli svoju kćer. Ovaj se put Molly
nije opirala zagrljaju. - Tako se bojim - prošaptala je. - Tako
se bojim.
Philip Matthews uhvati Waltera Carpentera za
nadlakticu.
- Hajdemo u biblioteku - rekao je. - Mislim da je bolje
da se ondje suočimo sa stvarnošću. Mislim da moramo
razmotriti mogućnost nagodbe.
Molly je stajala pred sucem i pokušavala se
koncentrirati dok je govorio tužitelj. Philip Matthews joj je
rekao da je tužitelj nevoljko pristao na optužbu za ubojstvo
bez predumišljaja, za koje je kazna bila deset godina, zato
što je jedina slaba strana njegovog slučaja bila Annamarie
Scalli, trudna ljubavnica Garyja Lascha, koja još nije
svjedočila. Annamarie je rekla istražiteljima da je tu nedjelju
navečer bila sama kod kuće.
- Tužitelj zna da ću pokušati baciti sumnju na
Annamarie - objasnio joj je Matthews. - I ona je bila ljuta i
ogorčena na Garyja. Možda bismo mogli pokušati dobiti
podijeljenu porotu, no ako bi te proglasili krivom, dobila bi
doživotnu. Ovako ćeš za pet godina biti vani.
Došao je njezin red da izgovori riječi koje su se od nje
očekivale. - Časni suče, budući da se ne mogu sjetiti te
užasne noći, priznajem da su dokazi koje je iznijelo
tužilaštvo čvrsti i upućuju na mene. Priznajem da su dokazi
pokazali kako sam ja ubila svoga muža. - Ovo je noćna
mora, pomisli Molly. Uskoro ću se probuditi i naći se živa i
zdrava kod kuće.
Petnaest minuta poslije, nakon što je sudac odredio
kaznu od deset godina, odveli su je u lisicama prema
kombiju, koji će je odvesti u zatvor Niantic, Državni
popravni centar za žene.
 1

PET I POL GODINA POSLIJE

Gus Brandt, izvršni producent kabelske mreže NAF,

podiže pogled sa svoga radnog stola na Rockefeller Plazi 30
na Manhattanu. U njegov je ured upravo ušla Fran Simmons,
koju je nedavno angažirao kao novinarku za vijesti u šest i za
redovite zadatke za njegovu novu popularnu emisiju Istiniti
zločini.
- Potvrđeno je - reče uzbuđeno. - Molly Carpenter
Lasch je dobila uvjetni otpust. Izlazi sljedeći tjedan.
- Uvjetni otpust! - uzvikne Fran. - Tako mi je drago.
- Nisam bio siguran da ćeš se sjetiti slučaja. Prije šest
godina si živjela u Kaliforniji. Znaš li nešto o tome?
- Zapravo, znam sve. Nemoj zaboraviti da sam bila na
Akademiji Cranden u Greenwichu zajedno s Molly.
Dobivala sam sve lokalne novine tijekom suđenja.
- Išla si s njom u školu? To je divno. Želim što prije na
programu imati cijelu priču o njoj.
- Naravno. Samo, Gus, nemoj misliti da zbog toga
imam neku prednost i da ću joj lakše prići - upozori ga Fran.
- Nisam je vidjela od mature, a to je bilo prije četrnaest
godina. Kada sam se upisala na Kalifornijsko sveučilište,
majka mi se preselila u Santa Barbaru te sam izgubila vezu
sa svima iz Greenwicha.
Zapravo su i ona i njezina majka imale mnogo razloga
da se presele u Kaliforniju i zaborave Connecticut koliko
god im je sjećanje to dopuštalo. Onog dana kada je
maturirala, otac je nju i majku izveo na večeru da to svečano
proslave. Na kraju večere, nazdravio je Franinoj budućnosti
na njegovom sveučilištu, obje ih poljubio, a zatim, kazavši
kako je u autu ostavio novčanik, otišao na parkiralište i ubio
se. U sljedećih je nekoliko dana na vidjelo izašao razlog
zbog kojeg se ubio. Istraga je brzo ustanovila da je
pronevjerio 400 000 dolara iz dobrotvorne zaklade za
izgradnju knjižnice u Greenwichu kojoj je volonterski
predsjedavao.
Gus Brandt je, naravno, već znao tu priču. Spomenuo
ju je kada je došao u Los Angeles da joj ponudi posao na
NAF TV-u. - Slušaj, to je prošlost. Ne trebaš se skrivati u
Kaliforniji. Osim toga, pridružiš li nam se, napravit ćeš pravi
potez u svojoj karijeri - rekao joj je. - Onaj tko uspije u ovom
poslu mora se seliti. Naše vijesti u šest postaju gledanije od
lokalnih stanica, a Istiniti zločini su među deset najgledanijih
emisija. Osim toga, priznaj: nedostaje ti New York.
Gotovo da je očekivala da joj citira otrcanu šalu kako
ondje gdje prestaje New York počinje Bridgeport, ali nije
otišao tako daleko. Na Gusu, njegovoj sijedoj kosi i
ovješenim ramenima, vidjelo se svih njegovih pedeset i pet
godina, a na licu je neprestano imao izraz kao da mu je
upravo pobjegao posljednji autobus u snježnoj noći.
Izgled je, međutim, varao, a Fran je to znala. Imao je
britak um, iskustvo i uspjeh u osmišljavanju novih emisija te
natjecateljsku žicu bez premca u čitavoj televizijskoj
industriji. Prihvatila je posao bez mnogo razmišljanja.
Radeći za Gusa otvarala su joj se sva vrata.
- Jesi li poslije mature ikad čula ili vidjela Molly? -
upita je.
- Ne. Pisala sam joj tijekom suđenja izražavajući
suosjećanje i podršku, no odgovor je bio formalno pismo od
njezina odvjetnika, u kojem je stajalo da se, iako cijeni moje
zanimanje, Molly neće ni s kim dopisivati. To je bilo prije
više od pet i pol godina.
- Kakva je bila kao djevojka?
Fran nesvjesno zatakne pramen svijetlosmeđe kose iza
uha, što je bio znak da se usredotočuje. Pred očima joj
iskrsne slika Molly u dobi od šesnaest godina na Akademiji
Cranden. - Molly je uvijek bila posebna - reče nakon kraće
stanke. - Vidio si njezine slike. Uvijek je bila ljepotica. Za
njom su se okretali i onda kad smo mi ostale bile nespretne,
neprivlačne tinejdžerice. Imala je nevjerojatno plave oči koje
su se prelijevale u svim nijansama, put na kojoj bi joj
pozavidjele manekenke i sjajnu plavu kosu. No mene se
najviše dojmila njezina staloženost. Sjećam se da sam mislila
kako bi, da na istoj zabavi susretne papu i englesku kraljicu,
znala kako im se obratiti i kojim redom. Pa ipak, čudno je to
što sam uvijek pretpostavljala da je u svojoj biti sramežljiva.
Unatoč njezinoj izvanrednoj staloženosti, bilo je u njoj
nečega bojažljivog. Bila je poput prelijepe ptice, koja u
potpunoj ravnoteži stoji na kraju grane, spremna, međutim,
da svakog trena odleti.
Ona bi lebdjela po sobi, pomisli Fran, sjetivši se kako
ju je jednom vidjela u večernjoj haljini. Činila se višom od
170 centimetara zato što se prekrasno držala.
- Koliko ste vas dvije bile bliske? - ispitivao je Gus.
- Nisam, zapravo, bila u njezinom krugu, Molly je
pripadala bogatom društvu iz ekskluzivnih klubova. Ja sam
bila dobra sportašica usredotočena više na sport nego na
društveni život. Telefon mi petkom navečer baš i nije bio
zauzet.
- Kako bi moja majka rekla, bila si simpatična - suho
odvrati Gus.
Nikada se nisam dobro osjećala na akademiji, pomisli
Fran. Mnogo je obitelji iz srednje klase u Greenwichu, no
tati srednja klasa nije bila dovoljno dobra. Uvijek se ulagivao
imućnima. Želio je da se družim s djevojkama koje su imale
ili novca ili obiteljskih veza.
- Izgled na stranu, kakva je bila Molly?
- Bila je vrlo draga - reče Fran. - Kad je moj otac umro,
a u javnost izašlo ono što je učinio, pronevjera i
samoubojstvo i sve ostalo, sve sam izbjegavala. Molly je
znala da svakog dana trčim i jedno me jutro čekala. Rekla je
da mi samo želi malo praviti društvo. Budući da je njezin
otac bio jedan od najvećih donatora zaklade knjižnice, možeš
zamisliti što mi je značio dokaz njezinog prijateljstva.
- Ti se nisi imala razloga sramiti onoga što je učinio
tvoj otac - prekine je Gus.
Fran mu oštro odvrati. - Nisam ga se sramila. Bilo mi
ga je žao, a bila sam, rekla bih, i ljuta. Zašto je mislio da
meni i mojoj majci trebaju stvari? Nakon što je umro shvatile
smo da je nekoliko dana pred smrt bio vjerojatno izvan sebe,
budući da se spremala revizija knjiga zaklade knjižnice, a on
je znao da će ga otkriti. - Zaustavi se, a zatim tiho doda: -
Naravno da nije u redu to što je učinio. Pogriješio je kad je
uzeo novac, ali i kad je mislio da ga trebamo. Bio je i slab.
Sada shvaćam koliko je bio nesiguran. No, istodobno je bio i
silno drag.
- Isto kao i dr. Gary Lasch. I on je bio dobar upravitelj.
Bolnica Lasch Uživa vrhunski ugled, a Zdravstveno
osiguranje Remington nije poput mnogih loših
osiguravajućih zavoda koji bankrotiraju i ostavljaju liječnike
i pacijente na cjedilu. - Gus se nasmije. - Poznavala si Molly
i išla s njom u školu, e pa možeš bolje prosuđivati. Misliš li
da ga je ubila?
- Neosporno je da je to napravila - ne oklijevajući
odgovori Fran. - Dokazi protiv nje bili su nepobitni, a ja sam
pratila toliko suđenja zbog ubojstava da znam kako si ljudi
od kojih to čovjek uopće ne bi očekivao mogu uništiti život
tako što u jednoj jedinoj sekundi izgube kontrolu. Pa ipak,
pod pretpostavkom da se Molly nije dramatično promijenila,
rekla bih da je ona posljednja osoba na svijetu koja bi bila
kadra ubiti. No upravo zbog toga shvaćam zašto je mogla
potisnuti sjećanje na to.
- To je razlog zbog kojeg je ovaj slučaj odličan za
emisiju - reče Gus. - Prihvati ga se. Kada Molly Lasch izađe
iz zatvora Niantic, želim da budeš u odboru za doček.
 2

Podignuta ovratnika kaputa, ruku duboko u džepovima

i sa svojom omiljenom skijaškom kapom na glavi, Fran je,
tjedan dana poslije, na oštrom ožujskom vremenu čekala u
gomili novinara naguranih pred vratima zatvora. Uz nju je
bio njezin snimatelj, Ed Ahearn.
Kao i obično, bilo je gunđanja; danas je razlog bila
kombinacija ranog sata i vremena - padala je susnježica
nošena žestokim udarima ledenog vjetra. Kao što se moglo i
očekivati, ponovno se iznosio cijeli slučaj koji je prije pet i
pol godina bio udarna vijest u cijeloj zemlji.
Fran je već snimila nekoliko izvještaja sa zatvorom u
pozadini. Nešto prije javila se uživo. Kada je njezina
televizijska postaja pustila snimku, rekla je: - Čekamo na
glavnom ulazu zatvora Niantic u Connecticutu, samo
nekoliko kilometara od granice s Rhode Islandom. Uskoro će
se pojaviti Molly Carpenter Lasch, koja je provela pet i pol
godina iza rešetaka nakon što je priznala ubojstvo svojeg
supruga Garyja Lascha.
Čekajući da se pojavi Molly, slušala je mišljenja
ostalih. Svi su odreda smatrali da je Molly kriva i da ima
ludu sreću što izlazi nakon samo pet i pol godina. I koga je to
ona pokušavala zavarati pričom kako se ne može sjetiti da je
razbila lubanju tom jadniku?
Ugledavši plavu limuzinu kako se pojavljuje iza glavne
zatvorske zgrade, Fran obavijesti režiju: - Auto Philipa
Matthewsa odlazi. - Mollyn odvjetnik je došao po nju pola
sata ranije.
Ahearn uključi kameru.
 I ostali su ga zamijetili. - Gubimo vrijeme - komentirao
je izvjestitelj Posta. - Kladim se da će, kad se vrata otvore,
dati gas i nestati uz škripu guma. Hej, čekaj!
Fran je mirno govorila u mikrofon. - Auto, koji izvodi
Molly Carpenter Lasch na slobodu, upravo je krenuo. -
Zatim se, sa zaprepaštenjem, zapilji u vitki lik koji je hodao
pored tamnoplave limuzine. - Charley - obrati se voditelju
jutarnjih vijesti - Molly Lasch nije u autu, nego hoda pored
njega. Kladim se da će dati izjavu.
Upaljena stroboskopska svjetla, pripremljene vrpce,
nagurani mikrofoni i kamere dočekali su na glavnim vratima
Molly Carpenter Lasch. Zastala je i gledala kako se otvaraju.
Imala je izraz djeteta koji po prvi put vidi kako radi
mehanička igračka, pomisli Fran. - Kao da Molly ne može
vjerovati onome što vidi - reče.
Okružili su Molly čim je zakoračila na cestu. Gurali su
je dobacujući joj pitanja. - Kako se osjećate?... Jeste li mislili
da će ikad doći ovaj dan?... Hoćete li posjetiti Garyjevu
obitelj? Mislite li da će vam se sjećanje na tu noć ikada
vratiti?
I Fran je, poput ostalih, držala ispružen mikrofon, no
namjerno je stajala po strani. Doživi li je Molly sada kao
neprijatelja, nestat će svi izgledi da dobije intervju, u to je
bila sigurna.
Molly podigne ruku prosvjedujući. - Molim vas,
pustite me da govorim - reće na brzinu.
Tako je blijeda i mršava, pomisli Fran. Izgleda kao da
je bila bolesna. Drugačija je, a to što je starija nije jedini
razlog. Fran je proučavala njezin izgled ne bi li našla
odgovor. Njezina kosa, nekoć zlatna, bila je tamna poput
Mollynih obrva i trepavica. Bila je dulja nego u srednjoj
školi i uhvaćena kopčom na zatiljku. Svijetla put je ovog
jutra bila boje alabastera. Usne koje su se u Franinu sjećanju
lako razvlačile u osmijeh bile su ozbiljne i sumorne kao da
se dugo nisu nasmijale.
Pitanja koja su joj dobacivali postupno su zamirala sve
dok nije nastupila tišina.
Philip Matthews je izašao iz auta i sada je stajao pored
nje.
- Molly, ne radi to. Odboru za uvjetne otpuste neće biti
drago - naglašavao joj je, no ona se nije obazirala.
Fran je sa zanimanjem proučavala odvjetnika. F. Lee
Bailey ove generacije, pomisli. Kakav je? Matthews je bio
prosječne visine, imao je crvenkastožutu kosu i mršavo lice.
Izgledao je ozbiljno i usredotočeno. Glavom joj proleti slika
tigra koji štiti svoje mlade. Shvati da je ne bi iznenadilo kada
bi odvukao Molly u auto.
Molly ga prekine. - Nemam izbora, Philipe.
Pogleda ravno u kamere i počne jasno govoriti u
mikrofone.
- Zahvalna sam što idem kući. Da bih dobila uvjetni
otpust, morala sam priznati da sam ja bila jedini uzrok smrti
svoga muža. Priznala sam da su dokazi nepobitni. Rekla sam
to, a sada svima vama kažem da, unatoč dokazima, duboko u
sebi osjećam da nisam sposobna oduzeti život dugom
čovjeku. Znam da moja nevinost možda nikada neće biti
dokazana, no nadam se da ću se kada dođem kući i nađem
malo spokoja, u potpunosti sjetiti te strašne večeri. Do tada
neću imati mira niti ću moći iznova graditi svoj život.
Zastala je. Kad je opet progovorila, glas joj je bio
čvršći. - Kada se moje sjećanje na tu noć napokon počelo
pomalo vraćati, sjetila sam se da sam našla Garyja na samrti.
Tek sam nedavno postala svjesna još jednog jasnog dojma iz
te noći. Vjerujem da je, kad sam stigla, u kući bio još netko i
da je ta osoba ubila mog muža. Ne vjerujem da je ta osoba
plod moje mašte. To je osoba od krvi i mesa i ja ću je naći i
natjerati da plati zato što je oduzela Garyjev život, a uništila
moj.
Ne obazirući se na pitanja koja su uslijedila nakon
njezine izjave, Molly se okrene i uđe u auto. Matthews
zatvori za njom vrata, žurno obiđe auto i sjedne za volan.
Naslanjajući glavu, Molly zatvori oči, dok se Matthews, ruke
na trubi, počeo probijati kroz mnoštvo novinara i fotografa.
- To je bilo to, Charley - reče Fran u mikrofon. -
Mollyna izjava o vlastitoj nevinosti.
- Zapanjujuća izjava, Fran - odgovori voditelj. - Pratit
ćemo daljnji razvoj događaja. Hvala ti.
- U redu, Fran. Gotova si - poruči joj režija.
- Što misliš o ovom govoru, Fran? - upita je Joe
Hutnik, iskusni novinar Greenwich Timea.
Prije no što je Fran uspjela odgovoriti, Paul Reilly iz
Observera s prezirom reče: - Nije gospođa glupa. Vjerojatno
razmišlja o ugovoru za knjigu. Nitko ne želi da ubojica
zaradi na knjizi, čak i ako je to legalno, a oni meka srca rado
će povjerovati da je netko drugi ubio Garyja Lascha te da je i
sama Molly žrtva.
Joe Hutnik podigne obrvu. - Možda je tako, a možda i
nije, no ja mislim da će onaj tko oženi Molly morati čuvati
leđa kada se naljuti na njega. Što kažeš, Fran?
Gledajući dva muškaraca, Fran, razdražena, stisne oči.
- Bez komentara - odvrati odrješito.
 3

Dok su se vozili, Molly je promatrala oznake uz cestu.

Vozili su Merritt Parkwayem, a onda, napokon, skrenuli
prema Aveniji Lake. Sve je, naravno, poznato, ali se vožnje
prema zatvoru baš i ne sjećam, pomisli. Sjećam se samo
težine lanaca, sjećam se i da su mi se lisice urezivale u
zglobove. Sada je gledala ravno pred sebe te je više osjećala
nego vidjela poglede koje joj je Philip dobacivao sa strane.
Odgovori na njegovo neizgovoreno pitanje. - Osjećam
se čudnovato - reče polako. - Ne, prazno je bolja riječ.
- Ovo sam ti već rekao: pogriješila si što si zadržala
kuću, a još više što se u nju vraćaš - rekao je. - A pogreška je
i to što ne dopuštaš roditeljima da dođu i budu s tobom.
Molly je i dalje zurila pred sebe. Susnježica je počela
pokrivati vjetrobransko staklo brže no što su je brisači mogli
odstraniti. - Mislila sam ono što sam rekla novinarima.
Osjećam da će mi se sada, kad je ovo gotovo, a ja budem
živjela u kući, možda vratiti sjećanje na svaku pojedinost one
noći. Philipe, ja nisam ubila Garyja, nisam ga mogla ubiti.
Znam da psihijatri misle kako odbijam prihvatiti ono što se
dogodilo, no sigurna sam da imaju krivo. No pokaže li se da
imaju pravo, naći ću načina da s tim živim. Najgore je ne
znati.
- Molly, pretpostavimo da je točno ono čega se sjećaš,
da si pronašla ozlijeđenog Garyja koji je krvario. Da si
doživjela šok i da će ti se na kraju vratiti pamćenje. Shvaćaš
li da ćeš, ako imaš pravo i ako se sjetiš, postati prijetnja
osobi koja ga jest ubila? I da te ubojica, možda čak i sada,
doživljava kao stvarnu prijetnju, budući da si upravo objavila
kako ćeš se možda, kada ponovno budeš kod kuće, sjetiti
druge osobe koja je te noći bila ondje?
Sjedila je, na trenutak, ne odgovarajući. Što misliš,
zašto sam rekla roditeljima da ostanu na Floridi? Griješim li,
nitko me neće gnjaviti. Ne griješim li, pripremam put
pravom ubojici da dođe po mene.
Letimice ga pogleda. - Philipe, kad sam bila mala, otac
me odveo u lov na patke - reče. - Nije mi se nimalo svidjelo.
Bilo je rano, hladno i kišovito te sam bez prestanka mislila
kako bih voljela biti kod kuće u krevetu. No tog sam jutra
nešto naučila. Mamac daje rezultate. Ti, kao i svi ostali,
vjeruješ da sam ja obila Garyja u trenutku ludila. Ne poriči.
Čula sam raspravu između tebe i moga oca o tome kako ne
gajiš nikakvu nadu da ćemo pobijediti prebaciš li sumnju na
Annamarie Scalli. Rekao si da su mi izgledi dobri proglase li
me krivom za ubojstvo na mah, zločin iz strasti, zato jer će
porota, po svoj prilici, vjerovati da sam ubila Garyja u
napadu bijesa. No rekao si i da postoji mogućnost da me
optuže za ubojstvo s predumišljajem te je bolje da pristanem
na ubojstvo na mah ako tužitelj to odobri. Raspravljali ste o
tome, zar ne?
- Da - prizna Matthews.
- Prema tome, ako sam ubila Garyja, sretna sam što
sam se tako lako izvukla. Ako, dakle, ti i svi ostali,
uključujući i moje roditelje, imate pravo, ne prijeti mi
nikakva opasnost kada tvrdim da sam možda, one noći kad je
Gary ubijen, osjetila da je u kući i neka druga osoba. Budući
da ne vjerujete da je ondje bila druga osoba, onda zapravo ni
ne misliš da će netko doći po mene. Točno, zar ne?
- Da, točno - reče protiv volje.
- Onda se nitko ne treba brinuti za mene. Ako, s druge
strane, ja imam pravo i nekoga dovoljno preplašim, to me
može stajati života. Vjerovao ili ne, voljela bih da se to
dogodi. Jer ako me pronađu ubijenu, netko bi mogao otvoriti
istragu koja neće automatski poći od pretpostavke da sam ja
ubila svoga muža.
Philip Matthews ne odgovori.
- To je točno, zar ne Philipe? - gotovo veselo upita
Molly. - Umrem li, možda će netko pomnjivo proučiti
Garyjevo ubojstvo i doista pronaći pravog ubojicu.
 4

Dobro je opet biti u New Yorku, pomisli Fran, bacivši

pogled iz svojeg ureda na Rockefeller Plazu. Sumorno jutro
sa susnježicom prešlo je u hladno sivo poslijepodne, no njoj
je, unatoč tomu, bilo drago ono što je vidjela. Sviđalo joj se
gledati klizače odjevene u jarke boje; neki su se kretali vrlo
skladno, dok su drugi jedva stajali. Osebujna mješavina
darovitih i upornih, pomisli.
Potom, podižući pogled s klizališta prema Saksu,
počne proučavati kako izlozi na Petoj aveniji obasjavaju
ožujsku sjetu.
Gomile, koje su u pet izvirale iz poslovnih zgrada,
umirivale su je jer su bile dokaz da na kraju dana i
Njujorčani, poput ljudi diljem svijeta, žure svojim kućama.
I ja mogu kući, odluči posegnuvši za jaknom. Bio je to
dugi dan koji još nije bio gotov. Prema rasporedu, trebala se
u 18 i 40 pojaviti na televiziji i dati najnoviji izvještaj o
puštanju Molly Lasch iz zatvora. Nakon toga će kući. Već je
zavoljela svoj stan na uglu Druge avenije i Pedeset šeste
ulice, pogled na oba nebodera na srednjem dijelu
Manhattana i East River. No obeshrabrivalo ju je to što se
vraća još neotpakiranim kutijama i kovčezima, znajući da će
na koncu morati srediti ono što je u njima.
Barem joj je ured sređen, pomisli, nalazeći u tome
neku utjehu. Knjige su joj bile raspakirane i na dohvat ruke,
na policama iza njezinog radnog stila. Njezine biljke
oživljavale su monotoniju standardnog uredskog namještaja
koji su joj dali. Jednolične zidove bež boje razvedravale su
reprodukcije impresionističkih slika.
 Kada se tog jutra vratila u ured s Edom Ahearnom,
javila se Gusu Brandtu. - Pustit ću da prođe tjedan-dva, a
onda ću pokušati dogovoriti sastanak s Molly - objasnila mu
je nakon što su prodiskutirali Mollynu neočekivanu izjavu za
tisak.
Gus je odlučno žvakao nikotinsku žvakaću gumu koja
nimalo nije olakšavala njegovu osobnu kampanju protiv
pušenja. - Kolika je vjerojatnost da ti se otvori? - zapita je.
- Ne znam. Stajala sam postrance dok je Molly davala
izjavu, ali sam prilično sigurna da me je vidjela. Druga je
stvar je li me prepoznala ili ne. Bilo bi divno kada bi
surađivala jer ću inače morati raditi mimo nje.
- Što si mislila o toj izjavi?
- Rekla bih da je Molly zvučala vrlo uvjerljivo kad je
iznijela pretpostavku kako je te noći još netko bio u kući, no
mislim da na taj način hrabri samu sebe - reče Fran. -
Naravno, neki će joj ljudi povjerovati. Možda osjeća potrebu
da pobudi sumnju. Hoće li razgovarati sa mnom? Zaista ne
znam.
No mogu se nadati, pomisli Fran, prisjećajući se tog
razgovora dok je jurila prema sobi za šminkanje.
Šminkerica Cara joj zaveže ogrtač oko vrata, a frizerka
Betts zakoluta očima. - Zaboga, Fran. Jesi li noćas spavala sa
skijaškom kapom na glavi?
Fran se nasmiješi. - Ne. Nosila sam je jutros. Vas dvije
ćete napraviti čudo.
Dok je Cara nanosila podlogu za šminku, a Betts
uključila kovrčaljku za kosu, Fran zatvori oči i usredotoči se
na uvodnu rečenicu: - Jutros je u 7 i 30, iz zatvora Niantic
izašla Molly Carpenter Lasch i dala novinarima kratku, ali
zapanjujuću izjavu.
Cara i Betts radile su munjevitom brzinom te su
nekoliko minuta poslije proglasile Fran spremnom za izlazak
pred kamere.
- Nova ja - potvrdi, proučavajući se u ogledalu. - Opet
ste uspjele.
- Sve je to na tebi Fran, samo što ponešto treba
istaknuti - strpljivo joj je objašnjavala Cara.
Istaknuti, pomisli Fran. To je posljednja stvar koju sam
ikad željela. Uvijek sam se isticala. Najniže dijete u vrtiću.
Najniže dijete u osmom razredu. Mravak. A onda je
odjednom narasla do pristojnih 163 cm.
Cara joj skine ogrtač. - Izgledaš odlično - reče. - Obori
ih s nogu.
Vijesti u šest vodili su Tom Ryan, iskusan novinar, i
privlačna Lee Manners, koja je prije izvještavala o vremenu.
Kad su vijesti završile, a oni skinuli mikrofone i ustali, Ryan
reče: - Dobar prilog o Molly Lasch, Fran.
- Poziv za tebe, Fran; preuzmi na četvorki - reče glas iz
režije.
Na Franino iznenađenje, bila je to Molly Lasch. - Fran,
jutros mi se, ispred zatvora, učinilo da sam te prepoznala.
Drago mi je da si to stvarno bila ti. Hvala ti za prilog koji si
napravila. Barem zvučiš kao da si nepristrana po pitanju
Garyjeve smrti.
- Ja ti zaista želim vjerovati, Molly - Fran shvati da drži
palčeve.
Čulo se da Molly oklijeva. - Pitam se, bi li te zanimalo
istražiti Garyjevu smrt? Zauzvrat bih ti dopustila da o meni
napraviš emisiju. Odvjetnik mi je rekao da su zvale gotovo
sve televizijske mreže, no ja bih to radije napravila s nekim
koga poznajem i kome mogu vjerovati.
- Naravno da me zanima, Molly - reče Fran. - Zapravo
sam ja tebe zbog toga htjela nazvati.
Dogovorile su se da se nađu sutra ujutro u Mollynoj
kući u Greenwichu. Spustivši slušalicu, Fran s čuđenjem
pogleda Toma Ryana. - Sutra se okupljaju bivše školske
kolegice - reče. - To bi trebalo biti zanimljivo.
 5

Glavno sjedište Zdravstvenog osiguranja Remington

nalazilo se u krugu Bolnice Lasch u Greenwichu. Generalni
direktor, dr. Peter Black, uvijek je dolazio u svoj ured točno
u 7 sati ujutro. Tvrdio je da najviše napravi upravo u ta dva
sata koja dobije prije nego dođu ostali uposlenici.
Tog utorka ujutro Black je upalio televizor i izabrao
program NAF TV-a, što je za njega bilo vrlo neuobičajeno.
Njegova mu je dugogodišnja tajnica rekla da je Fran
Simmons upravo počela raditi za tu televizijsku mrežu,
podsjetivši ga pri tome tko je Fran. No, unatoč tome,
iznenadilo ga je što baš ona izvještava o Mollynom izlasku iz
zatvora. Franin otac se ubio samo nekoliko tjedana nakon što
je Black prihvatio ponudu Garyja Lascha da mu se priključi;
skandal je mjesecima bio glavna tema u gradu. Bio je
uvjeren da to nitko tko je tada živio u Greenwichu nije
zaboravio.
Peter Black je tog jutra gledao vijesti zato jer je želio
vidjeti udovicu svojeg bivšeg partnera.
Pogled mu je stalno bježao prema televizijskom ekranu
kako ne bi propustio dio koji je čekao, te je, na koncu, bio
prisiljen odložiti olovku i skinuti naočale. Black je imao
gustu tamnosmeđu kosu, koja je rano posijedila na
sljepočicama, i velike sive oči. One koji su nedavno počeli
raditi umirivalo je njegovo prijateljsko ponašanje - sve dok
ne bi napravili pogrešku i naljutili ga.
U 7 i 32 počelo je ono što je očekivao. Mrkim je
pogledom pratio kako Molly hoda uz odvjetnikov automobil
prema izlazu iz zatvora. Kada je progovorila, primaknuo je
stolac bliže televizoru i nagnuo se naprijed u želji da uhvati
svaku nijansu njezina glasa i izraza lica.
Čim je počela govoriti, pojačao je ton, premda ju je
jasno čuo. Kada je završila, zavalio se u stolac i prekrižio
ruke. Trenutak poslije, uzeo je telefon i počeo birati broj.
- Stan Whitehallovih, izvolite.
Blacku je uvijek smetao sobaričin blagi britanski
naglasak. - Daj mi gospodina Whitehalla, Rita. - Namjerno
se nije predstavio, no nije ni trebao - poznavala je njegov
glas. Čuo je kako se podiže slušalica.
Calvin Whitehall nije trošio vrijeme na pozdrave. -
Vidio sam. Ako ništa drugo, dosljedno tvrdi da nije ubila
Garyja.
- To me ne brine.
- Znam. Ne sviđa mi se ni to što se u priču ubacila
Simmonsova. Bude li potrebno, pozabavit ćemo se tim - reče
Whitehall, a zatim zastane. - Vidimo se u deset.
Ne pozdravivši, Peter Black spusti slušalicu. Osječaj
da će nešto poći po zlu progonio ga je ostatak dana, na nizu
sastanaka na najvišoj razini u vezi prijedloga njihove kuće da
kupi četiri druga zdravstvena osiguranja, posla koji bi doveo
Remington među najjače igrače u tom izvanredno unosnom
poslu.
 6

Kada je Philip Matthews dovezao Molly, želio je s

njom ući u kuću, no ona mu to nije dopustila. - Molim te,
Philipe, samo ostavi torbu na vratima. - Potom je pomalo
cinično dodala: - Znaš kako je Greta Garbo rekla: »Želim biti
sama.« To vrijedi i za mene.
Stojeći tako na verandi lijepe kuće u kojoj je živjela s
Garyjem Laschom, činila se mršavom i krhkom. U dvije
godine, koliko je prošlo od njegova neizbježnog razvoda,
Philip Matthews je shvatio da posjećuje zatvor Niantic češće
nego što mu to nalaže struka.
- Molly, jesi li našla nekoga da ti obavlja kupovinu? -
upitao je. - Imaš li u kući uopće išta hrane?
- Gospođa Barry se morala za to pobrinuti.
- Gospođa Barry! - Znao je da je glasniji za dva
decibela.
- Što ona ima s tim?
- Opet će raditi kod mene - rekla mu je Molly. - Par
koji se brinuo za kuću je otišao. Čim sam doznala da izlazim,
moji su roditelji stupili u vezu s gospođom Barry pa je tako
ona nadgledala uređenje kuće i napunila kuhinju. Opet će
dolaziti tri dana tjedno.
- Ta je žena pomogla da te pošalju u zatvor.
- Ne, rekla je istinu.
Ostatak dana, čak i tijekom sastanaka s tužiteljem u
vezi njegova najnovijeg klijenta, uglednog trgovca
nekretninama optuženog za ubojstvo u prometu, Philip se
nije uspijevao osloboditi sve jačeg osjećaja strepnje pri
pomisli da je Molly sama u onoj kući.
 U sedam sati, dok je zaključavao radni stol i pitao se bi
li nazvao Molly, zazvoni njegov privatni telefon. Njegova je
tajnica već otišla. Telefon je zvonio nekoliko puta prije no
što je znatiželja nadvladala njegov početni poriv da prepusti
poziv telefonskoj sekretarici.
Bila je to Molly. - Dobre vijesti Philipe. Sjećaš li se da
sam ti rekla kako je Fran Simmons, koja je jutros bila pred
zatvorom, išla sa mnom u školu?
- Da, sjećam se. Jesi li dobro? Trebaš li nešto, Molly?
- Dobro sam. Philipe, Fran Simmons dolazi sutra k
meni. Spremna je istražiti Garyjevu smrt za emisiju koju
radi, zove se Istiniti zločini. Bilo bi divno kada bi mi, nekim
čudom, pomogla da dokažem kako je te večeri u kući bio i
netko drugi, zar ne?
- Molly, pusti to. Molim te.
Uslijedio je trenutak tišine. Kada je ponovno
progovorila, glas joj je bio drugačiji. - Znala sam da od tebe
ne bih trebala očekivati da razumiješ. Ali, u redu. Bok.
Philipu Matthewsu škljocnulo je ne samo u uhu nego i
u srcu. Dok je spuštao slušalicu sjetio se kako je, prije
mnogo godina, jedan zapovjednik Zelenih beretki surađivao
s nekim piscem, misleći da će on dokazati kako nije ubio
svoju ženu i djecu, no poslije se pokazalo da je pisac bio
njegov glavni optužitelj.
Odšetao se do prozora. Njegov se ured nalazio u
Battery Parku, na donjem dijelu Manhattana pa je imao
pogled na njujorški gornji zaljev i Kip slobode.
Molly, da sam ja bio tužitelj, bio bih te osudio za
ubojstvo s predumišljajem, reče samom sebi. Počne li ta
novinarka kopati po slučaju, ta će te emisija uništiti; otkrit će
samo da si se lako izvukla.
Bože, pomisli, zašto jednostavno ne prizna da je te
večeri bila pod velikim pritiskom i da je izgubila vlast nad
sobom.
 7

Molly je bilo teško povjerovati da je napokon stigla

kući, a još teže shvatiti da je nije bilo više od pet i pol
godina. Kada je došla, Molly je pričekala da Philipov auto
iščezne prije no što je otvorila torbicu i izvadila ključ kojim
će otključati svoju kuću.
Ulazna vrata bila su od tamnog mahagonija s umetkom
od bojanog stakla. Ušavši u kuću, spustila je torbu, zatvorila
vrata i nesvjesnim pokretom petom gurnula donji zasun.
Zatim je polako hodala kroz sve sobe u kući, prolazeći
rukom po naslonu kauča u dnevnoj sobi, dodirujući u
blagovaonici kićeni servis za čaj koji je pripadao njezinoj
baki, prisiljavajući se da ne misli na zatvorsku blagovaonicu,
grube tanjure, obroke koji su u njezinim ustima poprimali
okus pepela. Sve je izgledalo poznato, no ona se protiv svoje
volje osjećala uljezom.
Zastala je na vratima radne sobe i pogledala unutra, još
uvijek iznenađena što nije onakva kakvu je Gary poznavao,
sa zidnom oblogom od mahagonija, prevelikim namještajem
i umjetninama, koje je tako neumorno prikupljao. Sofa i
dvosjed izgledali su neumjesno, nametljivo, preženskasto.
Potom je učinila ono o čemu je sanjala pet i pol
godina. Popela se u spavaću sobu, razodjenula se, izvadila iz
ormara svoj mekani kućni ogrtač od flisa koji je toliko
voljela, ušla u kupaonicu i otvorila slavine na jacuzziju.
Dugo je bila u vrućoj, mirisnoj vodi koja ju je
obavijala pjenom i vrtlozima, ispirući joj kožu sve dok opet
nije bila čista. S olakšanjem je uzdahnula kad je napetost
počela izbijati iz njezinih kostiju i mišića. Potom je uzela
ručnik iz grijanog spremišta i omotala ga oko sebe, uživajući
u njegovoj toplini.
Zatim je navukla zastore i legla. Zatvorila je oči i
slušala kako ledene kapi kiše udaraju o prozor; postupno je
utonula u san, prisjećajući se onih noći u kojima je samoj
sebi obećavala kako će doći ovaj trenutak, kako će se jednog
dana ponovno naći u intimi vlastite sobe, pod perinom, glave
na mekom jastuku.
Probudila se kasno poslijepodne. Odmah je navukla
ogrtač i papuče i spustila se u kuhinju. Za sada čaj i
prepečenac, pomisli. To će me držati do večere.
Sa šalicom vrućeg čaja u ruci ispunila je obećanje i
nazvala roditelje. - Dobro sam - rekla je odlučno. - Dobro je
biti kod kuće. Ne, neko vrijeme moram biti sama. Ne
predugo, samo neko vrijeme.
Zatim je preslušala poruke na telefonskoj sekretarici.
Poruku je ostavila Jenna Whitehall, njezina najbolja
prijateljica, jedina osoba osim njezinih roditelja i Philipa
kojoj je dopustila da je posjećuje u zatvoru. Rekla je kako bi
željela nakratko svratiti da joj zaželi dobrodošlicu. Molila je
Molly da joj se javi ako joj to odgovara.
Ne, pomisli Molly. Ne večeras. Ne želim nikoga
vidjeti, pa ni Jennu.
Gledala je vijesti u šest na NAF-u, nadajući se da će
vidjeti Fran Simmons. Kada je emisija završila, nazvala je
televizijski studio, dobila Fran i zamolila je da o njezinom
slučaju provede posebnu istragu.
Zatim je nazvala Philipa. Njegovo je očito
neodobravanje bilo upravo ono što je očekivala te je
pokušala ne dopustiti da joj to zasmeta.
Nakon razgovora s njim, otišla je na gornji kat, obukla
sportsku majicu i hlače i opet navukla svoje stare papuče.
Nekoliko je minuta sjedila za svojim toaletnim stolićem
proučavajući svoj odraz u ogledalu. Kosa joj je bila preduga,
trebalo ju je uobličiti. Da je malo posvijetli? Nekoć je bila
svijetla; posljednjih je godina potamnjela. Gary se običavao
šaliti kako je njezina kosa tako plava da je polovica žena u
gradu uvjerena kako nije posve prirodna.
Odmakla se od toaletnog stolića i otišla do ormara.
Sljedeći je sat sustavno pregledavala sve što je bilo u njemu,
prebacujući na jednu stranu odjeću za koju je znala da je
nikada više neće obući. Neke su joj oprave izmamile
nesvjestan smiješak - primjerice, zagasito zlatna haljina i
jakna koje je odjenula za njihov posljednji zajednički doček
nove godine u klubu i crno baršunasto odijelo za koje je
Gary, vidjevši ga u izlogu Bergdorfa, navaljivao da ga proba.
Kada je saznala da će biti puštena iz zatvora, poslala je
gospođi Barry popis namirnica koje je trebalo kupiti. U osam
sati Molly je opet sišla i počela pripremati večeru kojoj se
tjednima unaprijed radovala: zelenu salatu začinjezinu
balzamičnim octom; hrskavi talijanski kruh podgrijan u
pećnici; lagani umak od rajčica, koji je sama pripravila i
tjesteninu skuhanu al dente; čašu Chianti Riserva.
Kada je večera bila gotova, sjela je za stol za kojim su
običavali doručkovati, u ugodni kutak koji je gledao na
stražnje dvorište. Jela je polako, uživajući u okusu
mirodijama začinjezine tjestenine, hrskavom kruhu, ukusnoj
salati i baršunastoj toplini vina, gledajući u tamno dvorište i
veseleći se navještaju proljeća do kojeg je preostalo samo
nekoliko tjedana.
Cvijeće će zakasniti, pomislila je, no sve će uskoro
opet procvjetati. Bila je to druga stvar koju je sebi obećala -
da će opet kopati u vrtu, dodirivati toplu i vlažnu zemlju, da
će gledati kako izbijaju tulipani u svim bojama, da će još
jednom, uz rub popločane staze, posaditi vodenike.
Jela je polako, uživajući u tišini, tako različitoj od
neprekidne, zatupljujuće buke u zatvoru. Nakon što je
pospremila kuhinju, otišla je u radnu sobu. Ondje je sjedila u
mraku obuhvativši rukama koljena. Dok je sjedila,
osluškivala je zvukove, pokušavajući se sjetiti zvuka koji joj
je, one noći kad je Gary ubijen, dao naslutiti da je još netko u
kući, zvuka koji joj je istodobno bio i poznat i nepoznat, koji
se šest dugih godina uvlačio i nestajao iz njezinih
fragmentarnih noćnih mora. No čuo se samo vjetar i
kuckanje sata.
 8

Izašavši iz studija, Fran se pješice zaputila prema

svojem unajmljenom četverosobnom stanu na uglu Druge
avenije i Pedeset i šeste ulice. Bila je potresena nakon
prodaje svoga stana u Los Angelesu, no stigavši u New
York, shvatila je da joj je, kao što je Gus primijetio, taj grad
uistinu bio u krvi.
Naposljetku, živjela sam na Manhattanu sve do svoje
trinaeste, pomisli dok je išla Avenijom Madison i prošla Le
Cirque 2000 bacivši pritom pogled pun divljenja na
osvijetljeno dvorište koje je vodilo do ulaza. A onda je tata
zaradio velike novce na burzi i odlučio se povući iz grada.
Preselili su se u Greenwich i kupili kuću nedaleko od
Mollyne. Kuća se nalazila u ekskluzivnoj četvrti Avenije
Lake. Ispostavilo se, naravno, da si je nisu mogli priuštiti,
kao ni auto ni odjeću koji su došli nakon toga. Možda tata
više nije uspijevao zaraditi na burzi jer ga je uhvatila panika,
pomisli Fran.
Bilo mu je drago aktivno sudjelovati u gradskim
poslovima i upoznavati ljude. Vjerovao je da dobrovoljci
nalaze prijatelje, a on je bio idealni dobrovoljac. Barem dok
nije posudio novac iz zaklade knjižnice.
Užasavala se pomisli da mora srediti kutije koje je
donijela na istok, no susnježica je popuštala, a hladnoća je
krijepila. Kada je ugurala ključ u bravu svoga stana, 21 E,
osjetila je novu snagu.
Barem je dnevna soba u dosta dobrom stanju, pomisli
dok je palila svjetlo i pogledom prelazila po veseloj sobi s
baršunastim tamnozelenim kaučem i stolcima, crvenim,
zelenim i bjelkastim perzijskim tepihom.
Pogled na gotovo prazne police djelovao je kao poticaj.
Presvukla se u pulover i hlače i dala se na posao.
Jednoličnost pražnjenja kutija i razvrstavanja knjiga i kaseta
olakšala je živahna glazba. Najlakše je bilo raspremiti kutiju
s kuhinjskim predmetima. U njoj i nema baš mnogo toga,
pomisli, pomalo samokritično. Vidi se kakva sam kuharica.
U petnaest do devet odvukla je i posljednju praznu
kutiju do odlagališta i duboko udahnula. Potrebno je mnogo
ljubavi da bi se od kuće napravio dom, pomisli zadovoljno
dok je prolazila kroz stan, koji je naposljetku izgledao kao
dom.
Uokvirene fotografije njezine majke i očuha, njezine
polubraće i njihovih obitelji, smanjivale su udaljenost među
njima. Nedostajat ćete mi, momci, pomisli. Dolaziti u New
York u kratke posjete je jedno, a doseliti se i znati da
nijednog od njih neće redovito viđati bilo je mnogo teže.
Njezina je majka Greenwich ostavila iza sebe. Nikada nije
spominjala da je ondje živjela, a kada se ponovno udala,
nagovarala je Fran da uzme prezime svoga očuha.
Nema šanse, mislila je Fran.
Zadovoljna onim što je obavila, razmatrala je
mogućnost da ode van na večeru, no onda se odlučila za topli
sendvič sa sirom. Jela je sjedeći za majušnim stolićem od
kovanog željeza, ispred kuhinjskog prozora s kojeg se
pružao široki pogled na East River.
Molly provodi prvu noć kod kuće nakon pet i pol
godina u zatvoru, pomisli. Kada je vidim, zamolit ću je da mi
da popis ljudi s kojima mogu razgovarati, ljudi koji će biti
voljni razgovarati o njoj. Ali, i sama imam pitanja na koja ću
usput pokušati naći odgovor, a ne odnose se sva na Molly.
Neka od tih pitanja već su je dugo mučila. Nikad nije
otkriveno što se dogodilo s 400 000 dolara koje je njezin
otac uzeo iz zaklade knjižnice. S obzirom na njegovu
prošlost ulaganja u riskantne dionice, pretpostavljalo se da je
tako izgubio novac, no nakon njegove smrti nije se pojavio
ni jedan jedini papir koji bi potvrđivao tako veliku
investiciju.
Bilo mi je osamnaest godina kada smo otišli iz
Greenwicha, mislila je Fran. Bilo je to prije četrnaest godina.
No vratila sam se i viđat ću mnogo ljudi koje sam nekoć
poznavala, razgovarati s mnogo ljudi o Molly i Garryju
Laschu.
Ustala je i dohvatila lonac za kavu. Dok si je nalijevala
kavu, mislila je na svog oca i na to kako bi ga privukao
uzbudljivi savjet za ulaganje koji bi dobio u povjerenju.
Sjećala se kako je jedva čekao da ga pozovu da postane
članom kluba, jednim od povlaštene skupine muškaraca koji
su se redovito sastajali na golf-igralištu.
Sumnja se sama počela pojavljivati. Zbog neuspješne
potrage za bilo kakvom bilješkom o novcu koji je tata
pronevjerio, morala je gajiti sumnje. Je li moguće da mu je
netko u Greenwichu, netko koga je njezin otac pokušavao
impresionirati, dao povjerljivu informaciju o ulaganju, a
potom uzeo i nije uložio 400 000 dolara koje je tata
budalasto posudio iz zaklade knjižnice?
 9

- Zašto ne nazoveš Molly?

Jenna Whitehall dobaci, preko stola, pogled svome
mužu. Odjevena u udobnu, široku svilenu košulju i crne
svilene hlače, izgledala je dramatično privlačno. Taj su
dojam pojačavali njezina tamnosmeđa, gotovo crna kosa i
svijetlosmeđe oči. Došla je kući u šest i provjerila poruke.
Molly nije nazvala.
Nastojeći ne pokazati razdraženost, mirno je
odgovorila: - Cal, znaš da sam ostavila poruku na Mollynoj
telefonskoj sekretarici. Bila bi se javila da želi društvo. Očito
večeras ne želi društvo.
- Još uvijek ne razumijem zašto se vratila u onu kuću -
reče. - Kako može ući u radnu sobu, a da se ne sjeti one noći,
da se ne sjeti kako je uzela onaj kip i razbila ga o glavu
jadnog Garyja? Mene bi od toga hvatala jeza.
- Cal, zamolila sam te, ne govori o tome. Molly je
moja najbolja prijateljica i volim je. Ona se ne sjeća ničega u
vezi Garyjeve smrti.
- To ona kaže.
- A ja joj vjerujem. Namjeravam biti s njom kad god
ona poželi biti sa mnom. A kada to ne bude željela, neću je
prisiljavati. Jasno?
- Vrlo si privlačna kada se ljutiš, a ne želiš to pokazati.
Jen, pusti ljutnju van. Bolje ćeš se osjećati.
Calvin Whitehall odgurne stolac i otiđe do svoje
supruge. Svojim je izgledom izazivao strahopoštovanje.
Imao je široka ramena, široka prsa, grube crte lica. Bio je u
četrdesetima. Svijetlocrvena kosa se prorijedila, no guste su
obrve iznad ledenoplavih očiju pojačavale dojam autoriteta
koji je, čak i kod kuće, strujao iz njega.
Ništa u Calvinovoj osobnosti i ponašanju nije odavalo
njegovo skromno podrijetlo. Kuću za dvije obitelji u Elmiri u
New Yorku u kojoj je odrastao ostavio je daleko iza sebe.
Stipendija na Yaleu i sposobnost da brzo nauči
oponašati svoje kolege iz boljih obitelji doveli su do
spektakularnog uspona u poslovnom svijetu. U privatnom se
životu šalio govoreći kako je prezime jedina korisna stvar
koju je dobio od roditelja, jer je zvučalo otmjeno.
Sada je u izvanredno namještenoj, velikoj i udobnoj
kući s dvanaest soba u Greenwichu vodio život o kakvom je,
prije mnogo godina, snivao u maloj, spartanskoj sobi u kojoj
je nalazio utočište od roditelja koji su večeri provodili pijući
jeftino vino i svađajući se. Kada bi svađe postale preglasne
ili nasilne, susjedi bi pozvali policiju. Cal se počeo užasavati
zvuka policijske sirene, prezira u očima susjeda, hihota djece
u razredu, komentara o njegovim bezvrijednim roditeljima.
Bio je vrlo bistar, nesumnjivo dovoljno bistar da zna
kako je učenje njegov jedini izlaz, a njegovi nastavnici su
vrlo brzo shvatili da je obdaren gotovo genijalnom
inteligencijom. U sobi, u kojoj je pod bio ulegnut, s čijih se
zidova skidala boja, a koju je osvjetljavalo samo jedno
jedino mutno svjetlo, on je učio i nezasitno čitao, posebice o
mogučnostima i budućnosti računala.
Nakon magisterija iz ekonomije počeo je, u dvadeset i
četvrtoj, raditi za kompjutorsku tvrtku koja se tek probijala
na tržište. U tridesetoj, ubrzo nakon njegova preseljenja u
Greenwich, njezinom je vlasniku oteo nadzor nad tvrtkom.
Bila je to njegova prva prilika za igru mačke i miša, prilika
da se poigra sa svojim plijenom znajući sve vrijeme da će u
toj igri pobijediti. Zadovoljstvo ubijanja ublažavalo je i
ljutnju prema očevom mučenju, koju je još uvijek osjećao, i
nužnost ulagivanja mnogim poslodavcima.
Nekoliko godina kasnije prodao je tvrtku za ogroman
novac te je vrijeme provodio baveći se svojim bezbrojnim
poslovnim poduhvatima.
Brak mu nije donio djecu. Bio je zahvalan Jenni što
nije, poput Molly Lasch, postala time opsjednuta, već je
energiju uložila u svoj odvjetnički ured na Manhattanu. I ona
je bila dio njegova plana. Dolazak u Greenwich. Izbor Jenne
- zapanjujuće privlačne, pametne mlade žene iz dobre
obitelji bez mnogo novca. Znao je da ju je privukao život
koji joj je mogao ponuditi. I ona je, kao i on, uživala u moći.
Uživao se poigravati s njom. Dobroćudno joj se
nasmiješi i pogladi je po kosi. - Oprosti - reče pokajnički. -
Samo mi se čini da bi Molly bilo drago da je posjetiš čak i
ako nije nazvala. Velika je promjena doći u onu praznu kuću,
zacijelo se ondje osjeća prokleto usamljenom. U zatvoru je
imala veliko društvo, iako ga nije cijenila.
Jenna odmakne suprugovu ruku s glave. - Prestani.
Znaš da mi smeta kad mi mrsiš kosu. - Potom naglo reče: -
Želim pregledati jedan spis za sutrašnji sastanak.
- Uvijek pripremljena. To je dobar odvjetnik. Nisi me
pitala za naše današnje sastanke.
Cal je bio predsjednik upravnog odbora Bolnice Lasch
i Zdravstvenog osiguranja Remington. Sa zadovoljnim
osmijehom doda: - Još je uvijek škakljivo. Američko
nacionalno osiguranje želi ta osiguranja jednako koliko i mi,
no dobit ćemo ih mi. A kada ih dobijemo, bit ćemo najveće
zdravstveno osiguranje na Istoku.
Jenna protiv volje uputi suprugu pogled pun divljenja.
- Ti uvijek dobiješ ono što želiš, je li tako?
On kimne. - Dobio sam tebe, zar ne?
Pritiskom na dugme ispod stola Jenna pozove
domaćicu da raspremi stol. - Da - reče tiho. - Mislim da jesi.
 10

Promet na autocesti 1-95 počinje nalikovati

kalifornijskim autocestama, pomisli Fran, bacajući poglede
preko ramena, tražeći priliku da promijeni traku. Požalila je
gotovo odmah što nije krenula Merritt Parkwayem. Kamion
ispred nje toliko je tandrkao da se činilo kao da padaju
bombe. Vozilo je i dvadeset kilometara sporije od dopuštene
brzine, što ju je dodatno razdraživalo.
Nebo se preko noći raščistilo. Prema riječima
neodređenog sinoptičara s CBS-a: - Vrijeme će biti
djelomice sunčano, djelomice oblačno, s mogućnošću kiše.
I dok ju je svaki okret kotača približavao Greenwichu i
sastanku s Molly Carpenter Lasch, osjeti kako se u mislima
uporno vraća na onu noć kada se ubio njezin otac. Znala je
zašto. Na putu prema Mollynoj kući proći će pored Barley
Armsa, restorana u koji je izveo majku i nju na večeru koja
im je, kako se pokazalo, bila posljednja.
Prisjećala se pojedinosti o kojima godinama nije
razmišljala, čudnovatih sitnica koje su iz nekog razloga
zapele u njezinu sjećanju. Mislila je na kravatu koju je njezin
otac imao te večeri - plavu sa sitnim kariranim zelenim
uzorkom. Sjećala se da je bila vrlo skupa - njezina je majka
komentirala cijenu kada je stigao račun. - Je li od zlata,
Frank? Ludo je toliko platiti za majušnu traku tkanine.
Tu je kravatu odjenuo prvi put tog posljednjeg dana,
pomisli Fran. Mama ga je za večerom zadirkivala kako ju je
čuvao za moju maturu. Je li bilo ičega simboličnog u
činjezinici što je odjenuo nešto tako skupo znajući istodobno
da će se ubiti zbog novčanih problema?
 Bližio se izlaz za Greenwich. Fran siđe s 1-95, još
jednom si napomenuvši kako bi putovanje Merritt
Parkwayem bilo kraće; potom počne tražiti ulice koje će je
nakon nekoliko kilometara dovesti do četvrti u kojoj je
provela četiri godine života. Shvati da drhti iako je u autu
bilo toplo.
Četiri presudne godine, reče sama sebi. A doista su bile
takve.
Prošla je pored Barley Armsa ne podignuvši pogled sa
ceste; nije si dopustila ni kratak pogled na djelomice
skriveno parkiralište na kojem je njezin otac sjeo na stražnje
sjedište obiteljskog automobila i ubio se.
Namjerno je zaobišla ulicu u kojoj je živjela te četiri
godine. Bit će vremena za to, pomisli. Nekoliko minuta
poslije, stigla je do Mollyne kuće, dvokatnice boje slonovače
s tamnosmeđim prozorskim kapcima.
Punašna žena od šezdesetak godina, sijede kose i
svijetlih očiju nalik ptičjima, otvorila je vrata i prije no što je
Fran odmakla prst sa zvona. Fran prepozna njezino lice iz
novinskih isječaka o suđenju. Bila je to Edna Barry,
domaćica koja je iznijela pogubne dokaze protiv Molly.
Zašto ju je Molly ponovno zaposlila, u čudu se zapita Fran.
Dok je skidala kaput, začuli su se koraci na stubama.
Trenutak kasnije pojavila se Molly i pohitala preko predvorja
da je pozdravi.
Proučavale su se na trenutak. Molly je bila odjevena u
traperice i plavu košulju čiji su rukavi bili zavrnuti do lakata.
Kosu je uvila prema gore i nemarno je pričvrstila tako da su
joj pramenovi padali po licu. Kao što je Fran primijetila još u
zatvoru, Molly je izgledala premršavo, a oko njezinih očiju
počele su se primjećivati bore.
Fran je na sebi imala svoju omiljenu dnevnu odjeću,
dobro skrojen prugasti kostim, no iznenada osjeti da nije
primjereno odjevena. No onda se naglo podsjeti da svoje
sadašnje ja mora odvojiti od nesigurne adolescentice iz doba
Crandena želi li dobro obaviti ovaj zadatak.
Molly progovori prva. - Fran, bojala sam se da ćeš se
predomisliti. Bila sam iznenađena kada sam te jučer vidjela
pred zatvorom, a zadivljena kada sam te sinoć vidjela na
vijestima. Tada mi je na um pala luda misao da bi mi mogla
pomoći.
- Zašto bih se predomislila, Molly? - upita Fran.
- Gledala sam Istinite zločine. Svi smo ih u zatvoru
rado gledali pa tako znam da ne obrađujete mnogo
jednostavnih slučajeva. No očito su moji strahovi bili
neutemeljeni: došla si. Hajde da počnemo. Gospođa Barry
skuhala je kavu. Jesi li za šalicu?
- Rado.
Fran poslušno krene nadesno za Molly. Dobro je
pogledala dnevnu sobu i zamijetila jednostavan, ukusan i
očigledno skup namještaj.
Molly se zaustavi na vratima radne sobe. - Fran, ovo je
bila Garyjeva radna soba. Tu je pronađen. Upravo mi je palo
na pamet kako bi mi bilo drago da nešto vidiš prije nego
sjednemo.
Ušla je u radnu sobu i stala pokraj kauča. - Ovdje se
nalazio Garyjev radni stol - objasni. - Bio je okrenut prema
prozorima, što znači da je Gary, kad je sjedio za njim, bio
leđima okrenut vratima. Kažu da sam ušla, zgrabila kip sa
stolića koji je bio ovdje - opet je pokazala mjesto - i njime
smrskala Garyjeyu glavu.
- A ti si pristala na nagodbu jer se tebi i tvom
odvjetniku činilo da će te osuditi upravo za to - mirno reče
Fran.
- Fran, stani ovdje gdje je bio stol. Ja idem u
predsoblje. Otvorit ću i zatvoriti ulazna vrata. Zazvat ću te.
Potom ću se vratiti. Molim te, imaj strpljenja.
Fran je kimnula, ušla u sobu i zaustavila se na mjestu
koje joj je Molly pokazala.
U hodniku nije bilo tepiha te je čula Mollyne korake
dok je išla prema predsoblju, a trenutak kasnije čula je kako
je Molly zove.
Želi mi reći kako bi je Gary, da je bio živ, čuo, pomisli
Fran.
Molly se vratila. - Čula si me kako te zovem, zar ne,
Fran?
- Da.
- Gary mi je telefonirao na Cape. Preklinjao me da mu
oprostim. No nisam htjela razgovarati s njim. Rekla sam mu
da ćemo se vidjeti u nedjelju navečer oko osam. Došla sam
malo ranije, no on me već čekao. Ne misliš li da bi, da je
mogao, ustao ili barem okrenuo glavu kada me čuo?
Nelogično je da me je ignorirao. Pod nije bio od zida do zida
pokriven tepihom kao što je sada. Čak i ako nije čuo da ga
zovem, sigurno bi me bio čuo kad sam ušla u sobu. I bio bi
se okrenuo. Tko ne bi?
- Što ti je odvjetnik rekao kada si mu to ispričala? -
zapita Fran.
- Rekao je da je Gary možda jednostavno zadrijemao
za radnim stolom. Philip mi je čak dao naslutiti da bi se ta
priča mogla okrenuti protiv mene, da bi moglo izgledati kao
da sam došla kući i razbjesnila se što me Gary nije
nestrpljivo čekao.
Molly slegne ramenima. - Ja sam odradila svoj dio.
Sad ću te pustiti da ti mene ispituješ. Hoćemo li ostati ovdje
ili ćeš se ugodnije osjećati u nekoj drugoj prostoriji?
- Mislim da ti to moraš odlučiti, Molly - reče Fran.
- Onda ostanimo ovdje. Na mjestu zločina. - Rekla je
to bez emocija i bez smješka.
 Sjele su zajedno na kauč. Fran izvadi svoj kasetofon i
stavi ga na stol. - Nadam se da nemaš ništa protiv. Moram
snimati ovaj razgovor.
- To sam i očekivala.
- Molim te, imaj ovo na umu, Molly: jedini način na
koji te mogu povrijediti radeći ovu emisiju jest da je
zaključim, recimo... ovim riječima: »Iako Molly Lasch tvrdi
kako se ne može sjetiti da je usmrtila svog supruga,
neoborivi dokazi upućuju upravo na to.«
Na trenutak se u Mollynim očima pojave suze. - To
nikoga ne bi šokiralo - reče ravnodušno. - U to ionako svi
vjeruju.
- Ali ako postoji neki drugi odgovor, Molly, moći ću ti
pomoći da ga nađeš samo ako u svakoj fazi budeš potpuno
iskrena sa mnom. Nemoj, molim te, ništa skrivati ni tajiti bez
obzira koliko pitanje bilo neugodno.
Molly kimne. - Nakon pet i pol godina u zatvoru
naučila sam što je potpuni nedostatak privatnosti. Ako sam
mogla preživjeti to, moći ću izaći na kraj i s tvojim
pitanjima.
Gospođa Barry je donijela kavu. Fran je po izrazu
njezinih usta mogla vidjeti da joj nije po volji što su u radnoj
sobi. Činilo joj se da se domaćica zaštitnički ponaša prema
Molly, no ipak je na suđenju iznijela pogubne dokaze protiv
nje. Gospođa Barry je definitivno na popisu ljudi koje želim
intervjuirati, pomisli.
Sljedeća dva sata Molly Lasch je odgovarala na
Franina pitanja, naizgled, bez oklijevanja. Iz Mollynih
odgovora Fran je saznala da je djevojka koju je površno
poznavala postala žena koja se, ubrzo nakon mature,
zaljubila, a zatim i udala za liječnika deset godina starijeg od
sebe.
- Radila sam kao početnica u Vogueu - rekla je Molly.
- Posao mi se sviđao, pa sam prilično brzo počela
napredovati. No tada sam zatrudnjela i pobacila. Mislila sam
da je tome pridonijelo to što sam mnogo radila i što sam se
vozila na posao te sam dala otkaz.
Zastane. - Toliko sam željela dijete - nastavi tiho. -
Pokušavala sam zatrudnjeti sljedeće četiri godine, a kad mi
je to napokon pošlo za rukom, izgubila sam i to dijete.
- Molly, kakav je bio tvoj odnos s mužem?
- Nekoć bih odgovorila savršen. Gary mi je davao
mnogo snage nakon drugog pobačaja. Uvijek je govorio
kako sam ja bila njegov oslonac i kako bez moje pomoći ne
bi uspio pokrenuti Zdravstveno osiguranje Remington.
- Što je time mislio?
- Pretpostavljam da je mislio na moje veze. Veze moga
oca. Puno je pomogla Jenna Whitehall, vjerojatno je se
sjećaš iz Crandena.
- Sjećam se Jenne. - Još jedna iz povlaštene skupine,
pomisli Fran. - Bila je predsjednica našeg razreda na
završnoj godini.
- Točno. Uvijek smo bile najbolje prijateljice. Jenna
me upoznala s Garyjem i Galom na prijemu u klubu. Kasnije
se Cal pridružio Garyju i Peteru Blacku kao poslovni partner.
Cal je financijski čarobnjak, uspio je navesti neke važne
tvrtke da potpišu ugovor s Remingtonom - nasmiješi se. - I
moj je tata mnogo pomogao.
- Željela bih razgovarati i s Whitehallovima - reče
Fran.
- Hoćeš li mi pomoći da to dogovorim?
- Da, želim da razgovaraš s njima.
Fran je oklijevala. - Molly, pričajmo o Annamarie
Scalli. Gdje je ona sada?
- Nemam pojma. Pretpostavljam da se dijete rodilo
ljeto nakon što je Gary umro i da je dano na usvajanje.
 - Jesi li sumnjala da je Gary u vezi s nekom drugom
ženom?
- Nikad. Potpuno sam mu vjerovala. Dan kada sam to
saznala bila sam na gornjem katu i digla slušalicu da obavim
jedan telefonski razgovor. Gary je bio na liniji; bila bih
spustila slušalicu, ali sam čula kako govori: »Annamarie,
histerična si. Pobrinut ću se za tebe i podržati te odlučiš li
zadržati dijete.«
- Kako je zvučao?
- Ljuto i nervozno. Gotovo panično.
- Što je Annamarie odgovorila?
- Rekla je nešto poput: »Kako sam mogla biti takva
budala?« i spustila slušalicu.
- Što si ti napravila, Molly?
- Bila sam šokirana, zapanjena. Odjurila sam na donji
kat. Gary je bio ovdje, za svojim radnim stolom. I upravo se
spremao na posao. Upoznala sam Annamarie u bolnici.
Suočila sam ga s onim što sam čula. Spremno je priznao da
se spetljao s njom, no rekao je da je to bilo glupo i ludo i
gorko je žalio. Bio je na rubu suza i preklinjao me da mu
oprostim. Bila sam bijesna. Potom je morao otići u bolnicu.
Posljednji sam ga put vidjela živoga kada sam za njim
zalupila vrata. Užasna uspomena za ostatak života, zar ne?
- Voljela si ga, je li? - upita Fran.
- Voljela sam ga, vjerovala sam njemu i u njega ili sam
sama sebi to govorila. Sada više nisam sigurna, ponekad
razmišljam o tome. - Uzdahne i odmahne glavom. - No kako
bilo, sigurna sam da sam onu večer kad sam se vratila s
Capea bila više povrijeđena i tužna nego ljuta. - Fran ugleda
kako se u Mollynim očima pojavljuje posvemašnja, duboka
tuga. Obgrlila je samu sebe i zajecala: - Vidiš li zašto moram
dokazati da ga nisam ubila?
Fran je otišla nekoliko minuta poslije. Svi su joj
instinkti govorili da je Mollyna provala osjećaja objašnjavala
njezinu potragu za istinom, za odrješenjem od krivnje.
Voljela je svog muža i učinit će sve da joj netko kaže kako
postoji mogućnost da ga ona nije ubila. Rekla bih da je, po
svemu sudeći, iskrena kada kaže da se ne sjeća, no svejedno
mislim da ga je ubila. Pokušaj da pobudi ozbiljnu sumnju u
njezinu krivicu bio je za televiziju NAF gubitak vremena i
novca.
Reći ću to Gusu, pomisli, no prije toga saznat ću sve
što mogu o Garyju Laschu.
Prepustivši se nenadanom porivu, krenula je prema
Merrit Parkwayu zaobilaznicom kako bi prošla pored
Bolnice Lasch, koja je zamijenila privatnu kliniku Jonathana
Lascha, Garyjeva oca. Onamo je odvezen njezin otac nakon
što je pucao u sebe, a ondje je, sedam sati poslije, i umro.
Sa zaprepaštenjem je ustanovila da je bolnica
dvostruko veća od onoga čega se ona sjećala. Na glavnom se
ulazu nalazio semafor. Usporila je kako ne bi prošla kroz
zeleno svjetlo. Dok je čekala na crvenom, proučavala je
bolnicu. Zapazila je krila dodana glavnoj zgradi, novu
zgradu na desnoj strani posjeda, podignutu garažu.
S osjećajem boli potražila je prozor čekaonice na
trećem katu; sjećala se kako ondje stoji čekajući vijesti o
svom ocu, znajući instinktivno da mu nije bilo pomoći.
Ovo će biti dobro mjesto za razgovor s ljudima,
pomisli Fran. Svjetlo se promijeni, a pet minuta kasnije
približavala se Merritt Parkwayu. Dok je vozila prema jugu
kroz brzi promet razmišljala je o tome kako se Gary Lasch
upoznao i spetljao s Annamarie Scalli, mladom sestrom iz
bolnice, i kako ga je ta nepromišljenost stajala života.
No je li to bila njegova jedina nepromišljenost?
Sva je prilika da će se ispostaviti kako je napravio
golemu pogrešku poput njezina oca, ali je inače bio uzoran
građanin, odličan i predan liječnik kojeg su ljudi poznavali i
pamtili.
No možda i ne, podsjeti se Fran, prelazeći državnu
granicu između Connecticuta i New Yorka. U ovom sam
poslu dovoljno dugo da znam da mogu očekivati i
neočekivano.
 11

Nakon što je ispratila Fran Simmons, Molly se vratila

u radnu sobu. Edna Barry ju je potražila u 13 i 30. - Molly,
otišla bih, ako me više ne trebate.
- Ne, hvala vam.
Edna Barry je, kolebajući se, stajala na vratima. - Kad
bi mi barem dali da vam pripravim ručak prije nego što
odem.
- Još nisam gladna.
Mollyn je glas bio prigušen. Edna je znala da je
plakala. Krivnja i strah koji su progonili Ednu Barry svakog
trenutka njezinog života nenadano su se pojačali. Dragi
Bože, molila se. Shvati, molim te. Ništa drugo nisam mogla
napraviti.
U kuhinji je obukla jaknu i zavezala šal pod bradom. S
radne plohe je uzela privjesak s ključevima, na trenutak se
zapiljila u njega, a zatim ga grčevitom kretnjom stisnula
šakom.
Za manje od dvadeset minuta bila je u svojem
skromnom domu u Grenvillu, uređenom u stilu ladanjskih
kuća s Cape Coda. Njezin je tridesetogodišnji sin Wally u
dnevnoj sobi gledao televiziju. Kad je ušla, nastavio je zuriti
u ekran, no činilo se da je miran. Ponekad je, čak i kad bi
uzimao lijekove, znao biti uznemiren, pomisli.
Kao one užasne nedjelje kad je umro dr. Lasch. Wally
je cijeli taj dan bio ljut zato što ga je dr. Lasch izgrdio kad je,
nešto ranije tog tjedna, došao u kuću, otišao u radnu sobu i
uzeo Remingtonov kip.
Kad je Edna Barry davala iskaz o onome što se
dogodilo tog ponedjeljka ujutro, ispustila je jednu
pojedinost. Ona policiji nije rekla da njezin ključ od
Laschove kuće nije bio na privjesku, gdje mu je bilo mjesto,
ni da je u kuću ušla s pomoću ključa koji je Molly držala
skriven u vrtu ni da je nestali ključ kasnije našla u Wallyjevu
džepu.
Kada je zatražila objašnjezinje, počeo je plakati i
otrčao u svoju sobu, zalupivši vratima. - Ne govori o tome,
mama - jecao je.
- Ne smijemo nikada, nikada nikome govoriti o tome -
odlučno mu je zapovjedila, a on je obećao da neće. I do
danas nikad nije.
Nastojala je uvjeriti sebe kako se vjerojatno radi o
slučajnosti. Na kraju krajeva, ona je našla Molly prekrivenu
krvlju. Na kipu su bili Mollyni otisci prstiju.
No što ako se Molly počne prisjećati pojedinosti te
noći?
Što ako je zaista vidjela nekoga u kući?
Je li Wally bio ondje? Kako će ikada biti u to sigurna,
pitala se gospođa Barry.
 12

Peter Black je zamračenim ulicama vozio prema svojoj

kući u Old Church Roadu. Nekoć je to bilo spremište za
kočije na velikom posjedu. Kupio ga je tijekom svoga
drugog braka, koji je, kao i prvi, završio nakon samo
nekoliko godina. No za razliku od prve, njegova je druga
supruga imala izvanredan ukus pa ništa u kući nije ni
pokušao promijeniti nakon što ga je ostavila. Jedino je dodao
bar i dobro ga opremio. Njegova druga žena nije pila.
Peter je svojeg pokojnog partnera, Garyja Lascha,
upoznao na fakultetu, a tada su se i sprijateljili. Nakon smrti
Garyjeva oca, dr. Jonathana Lascha, Gary je Peteru došao s
prijedlogom.
- Zdravstveno osiguranje je novost u medicini - rekao
je. - Neprofitna klinika koju je otvorio moj otac ne može
dalje na ovaj način. Proširit ćemo je, učiniti profitabilnom,
osnovat ćemo vlastito zdravstveno osiguranje.
Gary, obdaren prezimenom koje je bilo uvaženo u
medicinskim krugovima, zamijenio je svog oca na mjestu
ravnatelja klinike koja je kasnije postala Bolnica Lasch.
Treći partner, Cal Whitehall, pridružio se odboru kada su
zajedno osnovali Zdravstveno osiguranje Remington.
Država bi im uskoro trebala odobriti kupnju nekoliko
manjih zdravstvenih osiguranja. Sve se odvijalo dobro, no
posao još nije bio zaključen. Bili su u završnoj fazi. Jedini
mogući problem ležao je u činjezinici što se i Američko
nacionalno osiguranje borilo da dobije te tvrtke.
No sve je još moglo poći po zlu, napomene Peter
samome sebi zaustavljajući se ispred ulaznih vrata. Znao je
da večeras nema namjeru izići, no bilo je hladno, a on je
želio piće. Auto će kasnije preparkirati Pedro, njegov
dugogodišnji kuhar i domaćin koji je živio u kući.
Peter uđe u kuću i zaputi se u biblioteku. Ta je soba
uvijek bila ugodna - vatra je plamsala, a na televiziji su bile
vijesti. Pedro se pojavi istog časa i upita isto što i svake
večeri: - Kao i obično, gospodine?
Obično je to bio viski s ledom, osim kada bi Peter, za
promjenu, zatražio burbon ili votku.
Prvi viski, kojeg je ispijao polako i sa zadovoljstvom,
počeo je smirivati Peterove živce. Mali tanjur dimljenog
lososa ublažio je lagani osjećaj gladi. Nije želio večerati
barem sat vremena nakon što bi došao kući.
Kada se otišao istuširati, uzeo je drugi viski. Ostatak
pića ponio je i u spavaću sobu, u kojoj je obukao hlače i
kašmirsku majicu dugih rukava. Naposljetku je sišao. Bio je
opušteniji, a osjećaj da nešto nije u redu nije ga više toliko
mučio.
Peter Black je često objedovao s prijateljima. Budući
da je opet bio samac, privlačne i društveno poželjne žene
obasipale su ga pozivima. Kada bi jeo kod kuće, obično je za
stol donosio knjigu ili časopis. Večeras je, međutim,
napravio iznimku. Dok je jeo pečenu sabljarku i kuhane
šparoge, ispijajući pritom čašu Saint Emiliona, sjedio je u
tišini i razmišljao, odrađujući u mislima buduće sastanke u
vezi spajanja tvrtki.
Zvonjava telefona u biblioteci nije prekinula tijek
njegovih misli. Pedro je znao da mora reći kako će se Peter
javiti kasnije bez obzira na to tko bio na vezi. Kada je Pedro
ušao u dnevnu sobu s telefonom u ruci, Peter ga je pogledao
ljutito i s neodobravanjem.
Pedro je rukom pokrio slušalicu i prošaptao: -
Oprostite, doktore, no mislim da biste se možda željeli javiti.
Treba vas gospođa Lasch, gospođa Molly Lasch.
Peter na trenutak zastane, a potom do dna iskapi vino -
ne uživajući, kao obično, polako u njegovu finom okusu - te
posegne za telefonom. Ruka mu se tresla.
 13

Molly je dala Fran popis ljudi koje bi možda željela

intervjuirati. Prvi je na popisu bio Garyjev partner, dr. Peter
Black. - Nakon Garyjeve smrti nije mi se nijednom obratio -
rekla joj je.
Zatim Jenna Whitehall: - Sjetit ćeš je se s Crandena,
Fran.
Jennin suprug, Cal: - Kada im je zatrebao gotovinski
polog da osnuju Remington, Cal je sve sredio - objasnila je.
Mollyn odvjetnik, Philip Matthews: - Svi misle kako je
divan zato što je izvojevao laganu kaznu za mene, a zatim se
borio za uvjetni otpust. Više bi mi se sviđao kad bih znala da
barem malo sumnja u moju krivicu - rekla je.
Edna Barry: - Kad sam jučer došla kući, sve je bilo u
savršenom redu. Gotovo kao da proteklih pet i pol godina
nije ni postojalo.
Fran je zamolila Molly da porazgovara sa svakim od
njih i najavi je. No kada joj se Edna Barry javila prije
odlaska, nije htjela to spominjati.
Molly je konačno otišla u kuhinju i pogledala u
hladnjak. Vidjelo se da je dolazeći ovamo gospođa Barry
svratila u dućan delikatesa. Sve što je zatražila bilo je tu:
raženi kruh sa sjemenkama kumina, šunka i švicarski sir. S
pomnjom i veseljem napravila je sendvič, a zatim ponovno
otvorila hladnjak i pronašla jak senf koji je voljela.
I kiseli krastavac, pomisli. Nisam ih jela godinama.
Nesvjesno se smiješeći, stavila je tanjur na stol, napravila
čaj, a potom potražila lokalne novine koje ranije nije ni
otvorila.
 Trgnula se kad je na naslovnoj stranici ugledala svoju
sliku. Naslov je glasio »Molly Carpenter Lasch puštena iz
zatvora nakon pet i pol godina«. U izvještaju su se ponovno
iznosile pojedinosti o Garyjevoj smrti, nagodba na sudu i
njezina izjava o vlastitoj nevinosti koju je dala na izlasku iz
zatvora.
Najteže je bilo čitati dio koji je govorio o podrijetlu
njezine obitelji. U članku se govorilo i o njezinoj baki i
djedu, dugogodišnjim stupovima društva u Greenwichu i
Palm Beachu, a nabrajala su se i njihova postignuća i
dobročinstva. Govorilo se i o izvanrednoj poslovnoj karijeri
njezina oca, istaknutoj liječničkoj karijeri Garyjeva oca te o
uzornom zdravstvenom osiguranju koje je Gary osnovao s
dr. Peterom Blackom.
Sve su to dobri ljudi, koji su mnogo toga postigli, a
upleteni su u sočan trač zbog mene, pomisli Molly. Nije više
bila gladna pa odgurne sendvič. Baš kao i ranije tog dana
počeo ju je svladavati osjećaj iscrpljenosti i pospanosti.
Zatvorski psihijatar ju je liječio od depresije, a nagovarao ju
je da se javi liječniku koji ju je liječio dok je očekivala
suđenje.
- Rekla si mi da ti se sviđao dr. Daniels, Molly. Rekla
si da ti je s njim bilo ugodno zato što ti je povjerovao kada si
mu rekla da se ne sjećaš Garyjeve smrti. Zapamti, veliki
umor može biti znak depresije.
Dok je Molly trljala čelo pokušavajući suzbiti početak
glavobolje, sjetila se da joj se jako sviđao dr. Daniels, te da i
njega treba staviti na popis koji je dala Fran. Možda će
pokušati dogovoriti termin kod njega. Što je još važnije,
nazvat će ga i reći mu da smije slobodno govoriti o njoj
nazove li ga Fran Simmons.
Molly ustane, baci ostatak sendviča u smeće i zaputi se
na gornji kat noseći čaj. Zvono na telefonu je bilo isključeno,
no odluči provjeriti poruke na telefonskoj sekretarici.
Imala je novi telefonski broj koji nije bio naveden u
telefonskom imeniku te ga je znala samo nekolicina ljudi. To
su bili njezini roditelji, Philip Matthews i Jenna. Jenna je
dvaput zvala.
- Moli, baš me briga što ćeš reći, ja dolazim večeras -
glasila je njezina poruka. - Donosim večeru u osam.
Kad dođe, bit će mi drago, prizna Molly penjući se
stubama. U spavaćoj sobi je popila čaj, zbacila cipele, legla
preko prekrivača i povukla ga preko sebe. Odmah je zaspala.
Snovi su joj bili nepovezani. Nalazila se u kući.
Pokušavala je razgovarati s Garyjem, no on je nije bio
svjestan. A zatim je čula neki zvuk - što je to bilo? Kada bi
ga mogla prepoznati, sve bi bilo jasno. Taj zvuk. Taj zvuk.
Što je to bilo?
Probudila se u 6 i 30 i shvatila da joj suze klize niz
obraze. Možda je to dobar znak, pomisli. Jutros je, dok je
razgovarala s Fran, prvi put zaplakala nakon gotovo šest
godina. Nije plakala od tjedna na Cape Codu koji je provela
plačući. Kada je saznala da je Gary mrtav, kao da je u njoj
nešto presušilo, postalo zauvijek neosjetljivo. Od tog dana do
danas nije prolila ni suzu.
Nerado je ustala, zapljusnula lice vodom, očetkala
kosu i presvukla se u bež hlače i majicu. Naknadno je stavila
naušnice i lagano se našminkala. Kada ju je Jenna posjetila u
zatvoru potakla ju je da u sobu za posjete počne dolaziti
našminkana. - Sjeti se našeg mota, Molly: Pokaži se uvijek u
najboljem svjetlu.
Kada je ponovno sišla, Molly je u dnevnoj sobi upalila
plinski kamin. Dnevna soba za jednočlanu obitelj, pomisli.
Kad bi ona i Gary navečer bili kod kuće, rado su gledali stare
filmove. Na policama je još uvijek bila njegova zbirka
klasičnih filmova.
Razmišljala je o ljudima koje je morala nazvati kako bi
ih zamolila da surađuju s Fran Simmons. Nije bila sigurna za
jednog od njih. Nije željela zvati Petera Blacka u ured, no,
budući da je željela da porazgovara s Fran, odlučila ga je
nazvati kod kuće. I da ne bi odgađala, nazvat će ga večeras.
Ne, učinit će to odmah.
U posljednjih šest godina nije baš mislila o Pedru, no
njegov glas oživi uspomene na večere koje je organizirao
Peter. Često su to bile večere za njih šestoro - Jennu i Cala,
Petera i njegovu trenutačnu suprugu ili djevojku, nju i
Garyja.
Nije krivila Petera što ne želi ništa imati s njom. Znala
je da bi se i sama tako osjećala da netko povrijedi Jennu.
Stari prijatelj, najbolji prijatelj. To su ponavljali jedni
drugima.
Očekivala je da će joj reći kako ne može dobiti Petera
pa se iznenadila kada se javio. Počela je oklijevajući, no
zatim je na brzinu izgovorila sve što je trebala reći: - Sutra će
te nazvati Fran Simmons s televizije NAF kako bi s tobom
dogovorila sastanak. Priprema emisiju o Garyjevoj smrti.
Nije me briga što ćeš joj reći o meni, Peteru, ali, molim te,
nađi se s njom. Moram te upozoriti, ne budeš li surađivao,
Fran će naći načina da sve dozna.
Čekala je. Nakon duge stanke, Peter Black tiho reče: -
Mislio sam da ćeš imati pristojnosti i da nećeš opet mutiti
vode. - Glas mu je bio čvrst, iako je, kao i uvijek, pomalo
gutao riječi. - Ne misliš li da bi za Garyjev dobar glas bilo
bolje ne oživljavati priču o Annamarie Scalli? Platila si malu
cijenu za ono što si učinila. Upozoravam te, progovori li se o
tvojem zločinu u jeftinoj emisiji na nacionalnoj televiziji,
najviše ćeš izgubiti upravo ti.
Škljocaj spuštene slušalice nadglasao je zvono s
ulaznih vrata.
Sljedeća dva sata, Molly se činilo kao da je život
gotovo normalan. Jenna nije donijela samo večeru, nego i
bocu Calova najboljeg Montracheta. Pijuckale su vino u
dnevnoj sobi, a zatim i večerale za stolićem. Govorila je
uglavnom Jenna, iznoseći planove koje je imala za svoju
prijateljicu. Molly će doći u New York, provesti nekoliko
dana u stanu, otići u kupovinu i u najnoviji salon koji je
otkrila, a u kojem će dobiti potpun tretman. - Kosa, lice,
nokti, tijelo, i sve ostalo - rekla je Jenna slavodobitno. -
Kanim uzeti slobodne dane da budem s tobom. - Uputi
Molly osmijeh. - Reci istinu. Izgledam dosta dobro, zar ne?
- Ti si živa reklama za ono što koristiš - složi se Molly.
- U jednom trenutku ću prihvatiti tvoju ponudu, ali sada ne.
Spusti svoju šalicu za kavu. - Jen, danas je ovdje bila
Fran Simmons. Vjerojatno je se sjećaš. Išla je s nama na
Cranden.
- Njezin se otac ubio, je li tako? On je pronevjerio
novac iz knjižnice.
- Točno. Ona je novinarka na NAF-u. Napravit će
emisiju o Garyjevoj smrti za njihovu seriju Istiniti zločini.
Jenna Whitehall ne pokuša sakriti svoj užas: - Molly,
ne!
Molly slegne ramenima. - Čak ni od tebe nisam
očekivala da ćeš razumjeti pa tako znam da nećeš razumjeti
ni ovo što slijedi. Moram vidjeti Annamarie Scalli. Znaš li
gdje je ona?
- Luda si, Molly! Zašto, za ime Boga, želiš vidjeti tu
ženu? Kad pomisliš... - Jennin glas se izgubi.
- Kad pomisliš da bi moj muž danas bio živ da se nije
spetljala s njim? To misliš, je li tako? Slažem se, ali
jednostavno, moram je vidjeti. Živi li još uvijek u gradu?
- Nemam pojma gdje je. Koliko znam, prihvatila je
Garyjevu ponudu, otišla iz grada i od tada se ništa o njoj nije
čulo. Bili bi je zvali da svjedoči, no nakon nagodbe s
tužiteljem to nije bilo potrebno.
- Jen, želim da zamoliš Cala da pošalje svoje ljude u
potragu za njom. Svi znamo da Cal može sve ili da barem
može naći nekoga tko će to učiniti za njega.
Calov osjećaj svemoći godinama je bio stalni predmet
šale među njima. Jenna se, međutim, nije nasmijala.
- Radije ne bih - reče, a u glasu joj se odjednom osjeti
napetost.
Molly pomisli da zna razlog Jennina protivljenja. -
Jenna, moraš nešto shvatiti. Platila sam za Garyjevu smrt,
bilo da sam odgovorna za nju ili ne. Mislim da sam zaslužila
saznati što se doista dogodilo te noći i zašto. Moram
pokušati razumjeti vlastita djela i reakcije. Možda ću nakon
toga moći nastaviti. Moram pokušati složiti nešto što će
nalikovati normalnom životu.
Molly je ustala, otišla u kuhinju i vratila se s jutarnjim
novinama. - Možda si vidjela ovo. To je nešto što će me
progoniti cijeli život.
- Vidjela sam. - Jenna odgurne novine i uhvati Molly
za ruke. - Molly, bolnica, poput osobe, može izgubiti dobar
glas zbog skandala. Sve priče oko Garyjeve smrti,
uključujući i otkrivanje njegove veze s mladom
medicinskom sestrom, nakon čega je slijedilo tvoje suđenje,
nanijele su Bolnici Lasch veliku štetu. Bolnica služi
zajednici, a Zdravstveno osiguranje Remington odlično
posluje i to sada, kada su mnoga druga zdravstvena
osiguranja u ozbiljnim teškoćama. Molim te, zbog tebe, zbog
bolnice, otkaži Fran Simmons i zaboravi Annamarie Scalli.
Molly odmahnu glavom.
- Samo razmisli o tome, Molly - bila je uporna Jenna. -
Ti znaš da ću te podržati ma što radila, ali, molim te, barem
razmotri plan A.
- Idemo u New York na kompletni kozmetički tretman.
Je li tako?
Jenna se nasmije. - Tako je. - Zatim ustane. - Moram
poći. Cal će me tražiti.
Ruke pod ruku odšetale su do ulaznih vrata. Držeći
ruku na kvaki, Jenna je oklijevala, a zatim rekla: - Ponekad
poželim da se vratimo na Cranden i počnemo sve ispočetka.
Život je tada bio mnogo lakši. Cal je drugačiji od nas dvije.
Ne igra po istim pravilima. Sve ono zbog čega gubi novac
postaje njegov neprijatelj.
- Uključujući i mene? - zapita Molly.
- Bojim se da je tako. - Jenna otvori vrata. - Bok,
Molly. Provjeri jesi li zaključala vrata i uključila alarm.
 14

Tim Mason, tridesetšestogodišnji sportski novinar

televizijske postaje NAF-TV, bio je na godišnjem odmoru
kad je Fran počela raditi za mrežu. Odrastao je u
Greenwichu, gdje je, ubrzo nakon završetka studija, kratko
vrijeme i živio dok je, kao mladi novinar, radio za
Greenwich Time. Tada je shvatio da želi raditi u sportskoj
redakciji pa je počeo raditi kao sportski novinar za neke
novine u gornjem dijelu države New York.
Godinu dana poslije počeo je raditi za lokalnu
televizijsku postaju. Tijekom sljedećih desetak godina
napredovao je korak po korak, što ga je i dovelo do sportske
redakcije na NAF-u. Na području tri države, njihova je
jednosatna večernja emisija već napravila značajan proboj na
listi gledanosti tri najveće televizijske mreže, a Tim Mason
je uskoro postao čuven kao najbolji sportski novinar nove
generacije.
Imao je duge udove i nepravilne crta lica, što mu je
davalo dječački šarm, bio je prijazan i ležeran po prirodi, no
kada bi promatrao ili komentirao neki sportski događaj,
postajao bi temperamentan i žestok, zbog čega je uspostavio
vezu s gorljivim sportskim zaljubljenicima iz raznih krajeva.
Kada je tog poslijepodneva, po povratku s godišnjeg
odmora, upao u ured Gusa Brandta, upoznao je Fran
Simmons. Još je bila u kaputu i izvještavala Gusa o svojem
jutarnjem posjetu Molly Lasch.
Poznajem je, pomisli Tim, ali odakle?
Golema banka podataka pohranjena u njegovoj
memoriji smjesta je izbacila podatke koje je tražio. Počeo je
raditi za Time u Greenwichu onog ljeta kada se otac Fran
Simmons, suočen s otkrivanjem njegove pronevjere, ubio. Po
Greenwichu se pričalo da je bio društveno ambiciozna
ulizica koji je uzeo novac pokušavajući se obogatiti na burzi.
Skandal je, međutim, brzo zamro nakon što su se
Simmonsova supruga i kći gotovo odmah odselile iz
Greenwicha.
Postala je privlačna žena, a Tim je, gledajući je, bio
siguran da nema blage veze tko je on, no shvati da je
znatiželjan u kakvu se osobu pretvorila. Na njezinu mjestu
ne bi baš radio kao novinar na slučaju Molly Lasch u
Greenwichu, ali on, dakako, nije na njezinu mjestu i nije
imao pojma kako doživljava očevo samoubojstvo.
Taj je ušljivac ostavio ženu i kćer u pubertetu da se
suoče s posljedicama, pomisli Tim. Simmons se ponio kao
kukavica. Tim je bio siguran da se on tako ne bi ponio. Da se
on našao u takvoj situaciji, bio bi odveo ženu i kćer iz grada,
a zatim se sam suočio s posljedicama svojih djela.
Izvještavao je s pogreba za Time. Sjećao se Fran i
njezine majke kako izlaze iz crkve. Fran je onda bila dijete,
spuštena pogleda i duge kose koja joj je padala po licu. Sada
je Fran Simmons bila izuzetno privlačna, a otkrio je da ima
čvrst stisak ruke, topao osmijeh i izravan pogled. Znao je da
mu ne može čitati misli, da ne može znati kako u mislima
ponovno oživljava skandal oko njezina oca, no dok su se
rukovali, Tim osjeti krivicu i zbunjenost.
Ispričao se što je upao na taj način. - U ovo je vrijeme
Gus obično sam i pokušava odlučiti što će krenuti po zlu s
emitiranjem vijesti. - Okrenuo se da otiđe, no Fran ga
zaustavi.
- Gus mi je rekao da ti obitelj živi u Greenwichu i da si
ondje odrastao - reče. - Jesi li poznavao Lascheve?
Drugim riječima, pomisli Tim, znam da ti znaš tko sam
ja i tko je moj otac pa zato to preskočimo. - Dr. Lasch,
mislim na Garyjeva oca, bio je naš obiteljski liječnik - reče. -
Drag čovjek i dobar liječnik.
- A Gary? - upita hitro.
Timov se pogled smrači. - Predan poslu - odgovori
nezainteresirano. - Krasno se brinuo za moju baku prije no
što je umrla u Bolnici Lasch. Bilo je to samo nekoliko
tjedana prije njegove smrti.
Tim nije dodao da je medicinska sestra koja ju je često
njegovala bila Annamarie Scalli.
Annamarie, sjećao se, zgodna mlada žena, bila je
odlična sestra i drago, premda prilično lakovjerno dijete.
Baka je bila luda za njom. Annamarie je zapravo bila u sobi
s njegovom bakom kad je umrla. Kada sam stigao, baka je
već umrla, a Annamarie je sjedila pored njezina kreveta i
plakala. Koliko bi sestara reagiralo na taj način, pitao se.
- Moram vidjeti što se događa u mojoj redakciji - reče.
- Razgovarat ćemo kasnije, Gus. Drago mi je da smo se
upoznali, Fran. - Izađe mahnuvši i zaputi se niz hodnik. Nije
mu se činilo poštenim da kaže Fran kako je potpuno
promijenio mišljenje o Garyju Laschu nakon što je čuo za
njegovu vezu s Annamarie Scalli.
Ona je bila dijete, ljutito pomisli Tim, i na neki je
način, poput Fran Simmons, bila žrtva nečije sebičnosti.
Prisilili su je da ostavi svoj posao i odseli se iz grada.
Suđenje za ubojstvo privuklo je pažnju čitave nacije te je
neko vrijeme bila u svim tračerskim rubrikama.
Pitao se gdje je sada i nakratko se zabrinuo hoće li
istraga Fran Simmons ugroziti novi život koji je možda
izgradila.
 15

Annamarie Scalli je žustro hodala uz blok zgrada

prema skromnoj kući u Yonkersu, gdje je započela svoje
dnevne obilaske starih osoba koje su bile na kućnoj njezi.
Nakon što je više od pet godina radila kao patronažna sestra,
pomirila se, barem donekle, sa životom. Više joj nije
nedostajao posao u bolnici koji je nekoć voljela. Više nije
svakog dana gledala slike djeteta koje je rodila. Prema
dogovoru, nakon pet godina usvojitelji joj više nisu jednom
godišnje morali slati djetetovu sliku. Prošli su mjeseci
otkako je dobila posljednju fotografiju malog dječaka koji je,
rastući, sve više sličio svom ocu, Garyju Laschu.
Sada se koristila djevojačkim imenom svoje majke,
Sangelo. Tijelo joj se popunilo te je, poput svoje majke i
sestre, sada nosila konfekcijski broj 44. Tamna kosa, koja joj
je nekad padala do ramena, sada je podšišana i kovrčava
uokvirivala njezino srcoliko lice. S dvadeset i devet godina
doimala se upravo onakvom kakva je bila - kompetentna,
praktična, dobrodušna. Ništa u njezinu izgledu nije
podsjećalo na zamamnu drugu ženu iz slučaja ubojstva dr.
Garyja Lascha.
Preksinoć je na večernjim vijestima uhvatila dio izjave
koju je Molly Lasch dala medijima. Pogled na zatvor Niantic
u pozadini izazvao joj je gotovo fizičku mučninu. Otada ju je
progonilo sjećanje na dan prije tri godine kada je, tjerana
očajničkom potrebom, autom prošla pored zatvora. Pokušala
je i sebe zamisliti unutra.
Onamo i spadam, žestoko prošapta, penjući se
napuknutim betonskim stepenicama kuće gospodina Olsena.
No dok se tog dana vozila pored zatvora, hrabrost ju je
napustila te je otišla ravno kući, u svoj mali stan u Yonkersu.
Bio je to jedini put da je zamalo nazvala onog odvjetnika
koji se ponašao poput oca, a koji je bio njezin pacijent u
Bolnici Lasch, s namjerom da ga zamoli za pomoć, budući
da se željela prijaviti državnom odvjetniku.
Dok je zvonila gospodinu Olsenu, a potom otvarala
vrata svojim ključem i veselo ga pozdravljala, Annamarie je
imala zlokoban osjećaj da će obnovljeno zanimanje za
ubojstvo Garyja Lascha neizbježno pobuditi želju da je
pronađu. A ona nije željela da se to dogodi.
Ona se toga bojala.
 16

Ne obazirući se na Peterovu tajnicu, Cal Whitehall je

prošao pored nje i otvorio vrata njegova raskošno uređenog
ureda na uglu.
Black podigne pogled s izvještaja koje je čitao. -
Uranio si.
- Ne, nisam - odvrati on ljutito. - Sinoć je Jenna vidjela
Molly.
- Molly je bila dovoljno drska da me nazove i upozori
me kako bi mi bilo bolje da budem na raspolaganju Fran
Simmons, onoj novinarki s NAF-a. Je li ti Jenna išta rekla o
seriji Istiniti zločini za koju Simmonsica radi emisiju o
Garyju?
Calvin Whitehall kimne. Dva su muškaraca preko stola
zurila jedan u drugoga. - Ima nešto još gore - odrješito reče
Whitehall. - Čini se da je Molly nakanila pronaći Annamarie
Scalli.
Black problijedi. - Onda ti predlažem da je uputiš u
krivom smjeru - tiho odvrati Black. - Ti si na potezu. Pazi što
radiš. Ne trebam te podsjećati što bi ovo moglo značiti za nas
obojicu.
Ljutito mu preko stola dobaci izvještaje koje je
proučavao. - Sve su ovo nove, potencijalne tužbe za
nesavjesno liječenje.
- Zgužvaj ih.
- To i namjeravam.
Cal Whitehall je proučavao svog partnera. Opazio je
lagano drhtanje Peterove ruke, popucale kapilare na
njegovim obrazima i bradi. S osjetnim gađenjem u glasu
reče: - Moramo zaustaviti tu novinarku i držati Molly
podalje od Annamarie. A ti, u međuvremenu, nešto popij.
 17

Fran je shvatila da Tim Mason zna sve o njezinoj

obitelji istog trenutka kad ga je upoznala. Mogla bi se na to i
priviknuti, pomisli. Uvijek ću iznova viđati tu reakciju na
ljudima iz Greenwicha. Moraju samo zbrojiti dva i dva. Fran
Simmons? Čekaj malo. Simmons. Zamišljeni pogled. Zašto
mi se to prezime čini poznatim? Pa, naravno. Njezin otac je
onaj...
Nije dobro spavala te noći, pa je na posao došla loše
raspoložena. Na njezine mučne snove podsjetila ju je poruka
Molly Lasch, koja ju je čekala na stolu, a u kojoj je stajalo
ime psihijatra koji ju je liječio tijekom suđenja: - Zvala sam
dr. Danielsa. On je gotovo umirovljen, ali će se rado susresti
s tobom. Njegov ured nalazi se u Aveniji Greenwich - stajalo
je u poruci.
Dr. Daniels; Mollyn odvjetnik, Philip Matthews; dr.
Peter Black; Calvin i Jenna Whitehall; Edna Barry, domaćica
koju je Molly ponovno zaposlila - Molly je predložila da
svoju istragu započne razgovorom s tim ljudima, no Fran je
na umu imala i druge. Kao, na primjer, Annamarie Scalli.
Uzela je Mollynu poruku i proučila je. Počet ću s dr.
Danielsom, odluči.
Budući da ga je Molly najavila, John Daniels je
očekivao Franin poziv. Spremno je predložio da se, ako želi,
mogu susresti to poslijepodne. Iako je navršio sedamdeset i
pet godina i povukao se, djelomice, u mirovinu, nije se u
potpunosti mogao odreći svoje prakse, unatoč ulagivanju i
nagovaranju njegove žene. Još uvijek je previše ljudi ovisilo
o njemu, a on im je mogao pomoći.
 Molly Carpenter Lasch bila je među rijetkima kojima,
činilo mu se, nije uspio pomoći. Poznavao ju je još dok je
bila dijete, ponekad bi u klubu večerao s njezinim
roditeljima. Bila je prelijepa mala djevojčica, uvijek uljudna
i staložena, što se ne bi očekivalo od djeteta te dobi. Ništa u
njezinoj prirodi, ni u nizu testova koje je proveo nakon
njezina uhićenja, nije upućivalo na to da bi mogla biti
sposobna za tako nasilan ispad kojega je posljedica bila smrt
Garyja Lascha.
Ruthie Roitenberg, njegova tajnica, već je dvadeset i
pet godina radila s njim, te je, s obzirom na dug radni vijek,
smatrala da može iznositi svoja mišljenja i prenositi tračeve.
Nakon što joj je doktor rekao da u dva očekuje Fran
Simmons, rekla je: - Doktore, znate li vi čija je to kći?
- Zar bih trebao? - upitao je prijazno Daniels.
- Sjećate li se onog čovjeka koji je ukrao sav novac iz
zaklade knjižnice, a zatim se ubio? Fran Simmons je njegova
kći. Išla je na Akademiju Cranden s Molly Carpenter.
John Daniels nije dopustio da vidi koliko ga je ova
vijest zapanjila. Predobro se sjećao Franka Simmonsa. I sam
je dao deset tisuća dolara u fond knjižnice. Novac koji je,
zahvaljujući Simmonsu, nestao. - Molly to nije spominjala.
Pretpostavljam da to nije smatrala važnim.
Nije se osvrnula na njegov blagi prijekor. - Da sam ja
na njezinu mjestu, bila bih promijenila ime - rekla je Ruthie.
- Zapravo, mislim da bi i za Molly bilo pametno da
promijeni svoje, odseli se odavde i počne ispočetka. Znate,
doktore, svi misle kako bi bilo bolje da se jednostavno
pojavila u javnosti i rekla koliko žali što je ubila onog jadnog
čovjeka umjesto da opet uzbudi duhove.
- A što ako postoji drugo objašnjenje te smrti?
- Doktore, onaj tko u to vjeruje još uvijek vjeruje u
bajke.
 Fran se, prema rasporedu, sve do večeri nije trebala
pojaviti na vijestima te je cijelo jutro mogla provesti u uredu,
pripremajući se za razgovore. Kad je završila, kupila je
sendvič i sok da ih pojede u autu i u 12 i 15 krenula prema
Greenwichu. Krenula je rano kako bi imala vremena da se
prije sastanka s dr. Danielsom provoza gradom i obnovi
sjećanje na mjesta koja je poznavala kad je ondje živjela.
Za manje od sata stigla je do Greenwicha. Preko noći
je pao lagani sloj snijega te su stabla, grmovi i tratine
svjetlucali pod kasnim zimskim suncem.
Greenwich jest dražesno mjesto, pomisli Fran. Ne
mogu kriviti tatu zato što je želio biti njegovim dijelom.
Bridgeport, mjesto u kojem je odrastao njezin otac, bio je
svega pola sata udaljen prema sjeveru, ali je čitav niz razlika
u stilu života udaljavao ova dva mjesta.
Akademija Cranden nalazila se u Ulici Round Hill.
Usporila je dok je prolazila pored škole. Divila se starim
kamenim zgradama, prisjećala godina koje je ondje provela,
razmišljajući o djevojkama koje je najbolje poznavala, kao i
o onima koje je poznavala samo površno. Jedna od njih bila
je Jenna Graham, sada Jenna Whitehall. Premda vrlo
različite, ona i Molly su uvijek bile bliske, pomisli Fran.
Jenna je bila samosvjesna, sklona preuzimanju vodstva, dok
je Molly uistinu bila prilično zatvorena.
S iznenadnom toplinom sjeti se Bobbitt Williams s
kojom je bila u košarkaškoj ekipi. Živi li možda još uvijek
negdje u blizini, pitala se Fran. Sjećala se da je bila i dobra
glazbenica - pokušavala me nagovoriti da imam satove
klavira, no rekla sam joj da sam beznadan slučaj. Bog mi
nije udijelio gen za glazbu.
Skrenuvši prema Aveniji Greenwich, Fran shvati da
iskreno želi potražiti neke stare školske prijatelje, barem one
kojih se nježno sjećala. Majka i ja nismo nikad govorile o
četiri godine koliko smo tu živjele, no one jesu postojale i
možda je vrijeme da to priznam, pomisli. Ovdje ima mnogo
ljudi do kojih mi je iskreno stalo; možda će susret s nekima
od njih imati na mene terapeutsko djelovanje.
Tko zna, pomisli, bacivši pogled na bilježnicu kako bi
provjerila adresu dr. Danielsa, možda ću jednog dana ući u
ovaj grad ne proživljavajući iznova onu strašnu ljutnju i
neugodu koju osjećam sve otkad sam shvatila da mi je otac
lopov.
Pod budnim okom svoje tajnice, dr. John Daniels uveo
je Fran Simmons u svoj privatni ured. Odmah mu se svidjelo
ono što je vidio - Fran Simmons bila je staložena, mila mlada
žena, dobro i neformalno odjevena.
Ispod kaputa je imala smeđu jaknu od tvida i hlače od
kamelhara. Njezina svijetlosmeđa, prirodno valovita kosa
doticala je ovratnik jakne. Dr. Daniels ju je pozorno
promatrao dok se smještala u naslonjač preko puta njega.
Bila je doista privlačna. Pa ipak, ono što je uistinu pobudilo
njegovo zanimanje bile su njezine oči - bile su vrlo neobične
plavosive boje. Kad bi bila sretna, postajale su plavije, a
kada bi se povukla u sebe, postale bi sive, mislio je.
Shvativši iznenada da ga je mašta odviše zanijela, odmahne
glavom. Morao je samome sebi priznati da je ono što mu je
Ruthie otkrila bio razlog njegovu pomnjivom ispitivanju
Fran Simmons. Nadao se da to nije primijetila.
- Doktore, znate da namjeravam snimiti emisiju o
Molly Lasch i smrti njezina supruga - reče Fran prelazeći
ravno na stvar. - Koliko mi je poznato, Molly vam je
dopustila da sa mnom otvoreno razgovarate.
- Točno.
- Je li ona bila vaša pacijentica prije smrti njezina
supruga?
- Ne. Poznavao sam njezine roditelje iz kluba, a ondje
sam viđao i Molly, još dok je bila dijete.
- Jeste li ikad primijetili da je sklona agresivnom
ponašanju?
- Nikad.
- Vjerujete li joj kada kaže da se ne može sjetiti
pojedinosti vezanih uz smrt njezina supruga? Dopustite da
parafraziram. Vjerujete li da se ne može sjetiti pojedinosti
vezanih uz smrt svojeg supruga, kao ni toga je li ga pronašla
mrtvog ili na samrti?
- Vjerujem da Molly govori svoju istinu.
- Što znači?
- Što znači da je ono što se dogodilo te noći toliko
bolno da je to potisnula duboko u svoju podsvijest.
- Ako se uspije donekle prisjetiti te noći, primjerice,
osjećaja da je, kad se vratila, ondje možda bio još netko,
hoće li to biti vjerodostojno sjećanje?
John Daniels skine naočale i počne ih brisati. Ponovno
ih stavi, shvativši dok je to radio da je, koliko god smiješno
zvučalo, postao toliko ovisan o njima da se osjećao ranjivim
kada bi govorio bez njih.
- Molly Lasch boluje od disocijativne amnezije. Radi
se o rupama u pamćenju koje se odnose na izuzetno naporne
i traumatske događaje. Smrt njezina supruga, kako god da je
do nje došlo, spada očigledno u tu kategoriju.
- Neki ljudi koji boluju od ovog poremećaja dobro
reagiraju na hipnozu te im se u velikoj mjeri može vratiti
sjećanje na događaj. Molly se, prije suđenja, dragovoljno
podvrgla hipnozi, no ona nije dala rezultate. Razmislite o
tome. Emocionalno je bila uništena smrću svog supruga,
užasnuta nadolazećim suđenjem, odviše smetena i krhka a da
bi se mogla uspješno hipnotizirati.
- Ima li šanse da se postupno sjeti stvarnih događaja,
doktore?
 - Volio bih da mogu reći kako ima dobre šanse da joj
se vrati pamćenje i da očisti ljagu sa svoga imena. Da budem
iskren, ono čega bi se ona na kraju mogla sjetiti ne bi nužno
bilo vjerodostojno. Ako se i čini da se Molly počinje sjećati
dijela onoga što se dogodilo te noći, moguće je da će
praznine u pamćenju popunjavati onim što bi ona voljela da
se dogodilo. Ona može iskreno vjerovati da se sjeća onoga
što se dogodilo, no to neće nužno značiti da se to zaista tako
i odigralo. To se naziva retrospektivno krivotvorenje
sjećanja.
Izašavši iz ordinacije dr. Danielsa, Fran je nekoliko
minuta sjedila u autu, pokušavajući odlučiti što će učiniti.
Bilo je četvrt do tri. Uredi Greenwich Time-a bili su udaljeni
samo nekoliko blokova. Iznenada se sjeti Joea Hutnika.
Radio je ondje; izvještavao je o Mollynu izlasku iz zatvora.
Bio je posve uvjeren u njezinu krivicu. Je li izvještavao i s
njezina suđenja, pitala se.
Činilo se da je izravan, pomisli Fran, a očigledno se
dugo bavi novinarstvom.
Možda predugo, prošapta glas u njoj. Možda je
izvještavao i o tvojem ocu? Želiš li se doista upustiti u to?
Vani su se sakupljali gusti sivi oblaci i prekrivali
zimsko sunce. Ožujak, nepredvidljivi mjesec, pomisli Fran, i
dalje razmišljajući što da učini. Zašto ne bih riskirala, odluči
konačno i posegne za mobitelom.
Petnaest minuta kasnije rukovala se s Joeom
Hutnikom. Njegova je sobica bila odvojena od računalima
pretrpane redakcije vijesti Greenwich Timea. Pedesetak
godina star, širokih, tamnih obrva i živih, inteligentnih očiju,
rukom joj je dao znak da sjedne na dvosjed, koji je do
polovice bilo pretrpan knjigama.
- Što te donosi u naš lijepi grad iliti prag Nove
Engleske, Fran?
- Nije pričekao odgovor. - Pusti da pogodim. Molly
Lasch. Priča se da snimaš o njoj emisiju za seriju Istiniti
zločini.
- Priče se pojavljuju odviše brzo za moj ukus -
odgovori Fran.
- Joe, možemo li biti iskreni jedno prema drugome?
- Naravno. Pod uvjetom da mi ne otmeš vijest. - Fran
podigne obrve. - Ti si čovjek za mene. Evo pitanja: Jesi li
izvještavao sa suđenja Molly Lasch?
- Tko nije? Nije bilo mnogo novosti pa nam ih je ona
popunila.
- Joe, mogu s Interneta skinuti sve informacije koje mi
trebaju, ali ma koliko iskaza pročitaš, mnogo je lakše
procijeniti njihovu istinitost kad vidiš kako se svjedok
ponaša, posebice pod unakrsnim ispitivanjem.
- Apsolutno.
- Sljedeće pitanje: Kakvo je bilo tvoje mišljenje o dr.
Garyju Laschu?
Joe Hutnik se zavali u svoj naslonjač i zavrti dok je
razmišljao o odgovoru. Potom polako reče: - Fran, cijeli svoj
život živim u Greenwichu. Majka mi ima sedamdeset šest
godina. Ona mi je pričala kako je, prije četrdeset godina,
moja sestra oboljela od upale pluća. Imala je tri mjeseca. U
to su doba liječnici dolazili u kuću, u kućni posjet. Nisi
zamatao bolesno dijete i vodio ga na hitnu, je li tako?
Hutnik se prestane okretati i prekriži ruke na stolu. -
Živjeli smo na vrhu vrlo strmog brežuljka. Dr. Lasch, mislim
Jonathan Lasch, Garyjev otac, nije mogao autom doći do
vrha. Kotači su proklizavali. Ostavio je auto i popeo se do
naše kuće kroz snijeg visok do koljena. Bilo je to u jedanaest
navečer. Sjećam ga se kako nagnut stoji nad mojom sestrom.
Ležala je na pokrivačima na kuhinjskom stolu pod jakim
svjetlom. Ostao je s njom tri sata. Dao joj je dvostruku
injekciju penicilina, čekao da počne normalno disati i da joj
temperatura padne. Ujutro se vratio da je pregleda.
- Je li Gary Lasch bio takav liječnik? - upita Fran.
Hutnik je razmišljao trenutak prije no što je odgovorio.
- Pretpostavljam da ima još liječnika predanih svom poslu, u
Greenwichu i drugdje. Je li Gary Lasch bio jedan od njih?
Zaista ne znam odgovor na to pitanje, Fran, no po onome što
čujem, njega i njegova partnera, Petera Blacka, više je
zanimao poslovni aspekt medicine nego liječenje.
- Čini se da su bili uspješni. Bolnica Lasch je
dvostruko veća otkako sam je posljednji put vidjela -
prokomentira Fran. Nadala se da joj je glas čvrst.
- Otkad ti je ondje umro otac - brzo doda Hutnik. - Ja
sam, Fran, dugo u poslu. Poznavao sam tvoga oca. Bio je
drag čovjek. Nepotrebno je reći da nisam, kao ni ostali
stanovnici, bio oduševljen činjenicom što je novac nestao i to
na takav način. Tim se novcem trebala izgraditi knjižnica u
jednom manje elegantnom dijelu našega grada, kako bi
klinci mogli lako doći do nje.
Fran trepne i skrene pogledom.
- Oprosti - reče Hutnik. - Nisam trebao to spominjati.
Držimo se Garyja Lascha. Kada mu je umro otac, doveo je iz
Chicaga svojeg kolegu s fakulteta, dr. Petera Blacka. Oni su
kliniku Jonathana Lascha pretvorili u Bolnicu Lasch.
Osnovali su i Zdravstveno osiguranje Remington koje je
zaista uspješno.
- Što inače misliš o zdravstvenim osiguranjima? - upita
Fran.
- Što i većina ljudi. Sumnjiva su. Čak i najbolja, a
mislim da je Remington među njima, stavljaju liječnike u
nezavidan položaj. Većina liječnika mora pripadati jednome
ili možda nekolicini zdravstvenih osiguranja, što naravno
znači da su im dijagnoze podložne reviziji; primjerice,
njihovu preporuku da pacijenta pregleda specijalist
zdravstveno osiguranje može odbiti. K tome su liječnici
prisiljeni čekati svoj novac tako dugo da se neki od njih nađu
u financijskom škripcu. Pacijente šalju u udaljene ustanove
samo da bi ih odvratili od čestih posjeta. I u isto vrijeme
kada postoje lijekovi i tretmani koji mogu olakšati ljudske
živote, tipovi koji odlučuju hoćeš li dobiti liječenje su oni
koji zarađuju ako ga ne dobiješ. Veliki napredak, zar ne?
Joe ogorčeno kimne. - Zdravstveno osiguranje
Remington, što znači, generalni direktor dr. Peter Black i
predsjednik Cal Whitehall, naš tajkun, upravo su u
pregovorima s državom u vezi preuzimanja četiri manje
osiguravajuće kuće. Uspiju li u tome, dionice će skočiti do
neba. Postoji li problem? Zapravo ne. Osim što bi i
Američko nacionalno osiguranje također željelo preuzeti
manja osiguranja, a priča se da bi mogli pokušati na silu
preuzeti i Remington.
- Je li to moguće?
- Tko zna? Vjerojatno ne. Zdravstveno osiguranje
Remington i Bolnica Lasch imaju dobru reputaciju.
Oporavili su se od skandala koji se podigao oko ubojstva dr.
Garyja Lascha i otkrića da se spetljao s mladom sestrom, no
siguran sam da bi Peteru Blacku i Galu Whitehallu bilo draže
da su posao zaključili prije nego što se Molly vratila u grad
navještajući kako u priči o doktorovu ubojstvu ima još
nečega što na početku nije izašlo na vidjelo.
- Koja bi vrsta priče mogla utjecati na posao? - upita
Fran.
Joe slegne ramenima. - Dušo, koliko god čudnovato
zvučalo, ljigavost barem privremeno nije u modi. Na čelu
Američkog nacionalnog osiguranja je bivši direktor Savezne
uprave za zdravstvo koji svečano obećava da će izvršiti
reformu zdravstvenog osiguranja. Remington je još uvijek u
prednosti, no u ovom ludom svijetu bilo koji hladni vjetar
može uništiti žetvu. I svaki nagovještaj skandala mogao bi
okončati posao.
 18

Ni na koga ne mogu računati, bilo je prvo što je Molly

pomislila kada se probudila. Baci pogled na sat. Šest i deset.
Nije loše, pomisli. Otišla je u krevet ubrzo nakon Jennina
odlaska, što znači da je spavala sedam sati.
U zatvoru je provela mnoge besane noći, noći u kojima
joj se san činio poput komada leda koji je pritišće između
očiju. Htjela je da se otopi i oteče kroz nju.
Protegnula se i lijevom rukom dotakla prazan jastuk
pored sebe. Nikada nije zamišljala Garyja na uskom
zatvorskom krevetu, no sada je stalno bila svjesna njegove
odsutnosti, čak i nakon svih ovih godina. Kao da je sve
vrijeme bilo tek dio sna. Sna? Ne - noćne more.
Osjećala se kao da su on i ona dio jednog bića; rado je
govorila: Nerazdvojni smo. Je li se zavaravala?
Tada sam zvučala samodopadno i samozadovoljno,
pomisli Molly, a možda sam i bila takva. Očito sam bila i
glupa. Potpuno budna, pridigne se u sjedeći položaj. Moram
znati, pomisli. Koliko je trajala veza s medicinskom
sestrom? Koliko je dugo moj život s Garyjem bio laž?
Annamarie Scalli bila je jedina osoba koja joj je mogla
dati odgovore koje je tražila.
U devet je nazvala ured Fran Simmons i ostavila ime
dr. Danielsa. U deset je nazvala Philipa Matthewsa. Samo je
nekoliko puta bila u njegovu uredu, no mogla si ga je jasno
predočiti. Iz svojeg ureda u Svjetskom trgovačkom centru
imao je pogled na Kip slobode. Kada je bila ondje i slušala
strategiju svoje obrane, to joj se učinilo neprimjerenim -
klijenti kojima je prijetila opasnost odlaska u zatvor
promatraju simbol slobode.
Molly se sjećala da je to rekla Philipu, a on je
odgovorio kako pogled na kip smatra navještajem: kad je
uzimao klijenta, njegov je cilj bio da ga oslobodi.
Philip možda ima posljednju adresu Annamarie Scalli
zato što je bila na popisu svjedoka, zaključi Molly. Ako ništa
drugo, tu bi mogla početi.
Philip Matthews je razmišljao hoće li nazvati Molly ili
ne pa je, kad mu je tajnica najavila njezin poziv, brzo
dohvatio slušalicu. Otkad je izašla iz zatvora zaokupljala je
njegove misli. Nije pomoglo što je prije dva dana bio na
večeri na kojoj se, za zabavu, svakom gostu proricala
sudbina. Bio je gost i nikako nije mogao izbjeći igru, iako su
sve vrste proricanja - čitanje iz dlana, astrologija, tarot,
prizivanje duhova - za njega bile običan ćiribu-ćiriba.
No gatara ga je uznemirila. Proučavala je karte koje je
izabrao, namrštila se, ponovno ih izmiješala, pustila ga da ih
ponovno izabere, a potom mu, bez okolišanja, rekla: - Netko
vama blizak, po svoj prilici žena, u velikoj je opasnosti.
Znate li tko bi to mogao biti?
Philip se pokušao uvjeriti kako se radi o klijentici koja
je optužena za izazivanje prometne nezgode sa smrtnim
posljedicama i da će nedvojbeno odležati neko vrijeme u
zatvoru, no u kostima je osjećao da gatara govori o Molly.
Molly mu je sada potvrdila strahove, rekavši kako
nema namjeru dopustiti roditeljima da dođu u Greenwich i
budu s njom.
- Barem zasad - rekla je odlučno. - Philipe, želim
pronaći Annamarie Scalli. Imaš li njezinu zadnju adresu?
- Molly, ostavi se toga. Molim te. Gotovo je. Moraš
nastaviti živjeti svoj život.
- To i pokušavam. I zbog toga moram razgovarati s
njom.
Philip uzdahne. - Njezina zadnja adresa je bila ona na
kojoj je živjela u trenutku Garyjeve smrti. Nemam pojma
gdje je sada.
Osjetio je kako se sprema prekinuti vezu, a on je nije
htio pustiti. - Doći ću k tebi, Molly. Ne pristaneš li izaći sa
mnom na večeru, stajat ću ondje i kucati na tvoja vrata, dok
ne dosadim tvojim susjedima.
Molly je mogla zamisliti kako to radi. U glasu mu se
osjećala žestina koju je čula tijekom suđenja kada je
ispitivao svjedoke. Bio je očigledno odlučan, naviknut da
bude po njegovu. Pa ipak, još ga nije željela vidjeti. -
Philipe, treba mi još malo vremena. Danas je četvrtak. Zašto
ne dođeš u subotu na večeru? Ne želim izlaziti. Ja ću nešto
skuhati.
Trenutak poslije prihvatio je njezin poziv, odlučivši da,
za sada, bude i time zadovoljan.
 19

Edna Barry je upravo punila pile. Bilo je to jedno od

Wallyjevih omiljenih jela, posebice kada je sama pripremala
nadjev. Zapravo je koristila gotovu mješavinu kojoj bi
dodala pirjani luk, celer i začin za perad.
Kuću je ispunjavao primamljiv miris, a samo kuhanje
smirilo je Ednu. Podsjetilo ju je na vrijeme kad je njezin
suprug Martin bio živ, a Wally bistar, normalan dječak.
Liječnici su rekli da promjenu na njezinu sinu nije izazvala
očeva smrt. Rekli su da je shizofrenija duševna bolest koja se
često pojavljuje u mladenačkoj ili ranoj zreloj dobi.
Edna nije u to vjerovala. - Wallyju je nedostajao tata -
govorila je ljudima.
Ponekad je Wally govorio kako će se oženiti i imati
obitelj, no ona je sada znala da se to vjerojatno neće
dogoditi. Ljudi nisu željeli biti u njegovoj blizini. Bio je
preosjetljiv, odveć je lako gubio živce.
Neprestano ju je mučilo što će se dogoditi s Wallyjem
nakon njezine smrti. No dok je živa, ona će se brinuti o
njemu, sinu s kojim je život tako loše postupao. Ona ga je
barem mogla prisiliti da uzme lijek, iako je znala da ga
katkad ispljune.
Zatvorivši vrata pećnice, Edna se sjetila Jacka
Morrowa, dinamičnog, mladog liječnika koji je znao s
ljudima poput Wallyja. Bio je liječnik opće prakse. Imao je
ordinaciju u prizemlju svoga skromnog doma udaljenog
samo tri bloka. Ubijen je samo dva tjedna prije no što je
umro dr. Lasch.
Okolnosti su, naravno, bile potpuno različite. Ormarić
s lijekovima dr. Morrowa bio je provaljen i ispražnjezin.
Policija je bila sigurna da se radi o zločinu povezanim s
drogom. Ispitali su sve njegove pacijente. Edni se činilo
smiješnim što joj je bilo drago da je njezin sin, nedugo prije
toga, slomio zglob noge. Prije no što je došla policija da
razgovara s Wallyjem, natjerala ga je da ponovno stavi gips.
Nakon samo jednog dana znala je da se nikad nije
smjela vratiti k Molly Lasch. Bilo je preopasno. Uvijek je
postojala mogućnost da Wally pronađe put do Mollyne kuće
kao i nekoliko dana prije smrti dr. Lascha. Rekla mu je da
pričeka u kuhinji, no on je otišao u radnu sobu dr. Lascha i
uzeo Remigtonov kip.
Hoće li njezine brige ikad prestati, zapita se Edna.
Nikada, uzdahne i počne postavljati stol.
- Mama, Molly je kod kuće, zar ne?
Edna podigne pogled. Wally je stajao na vratima s
rukama u džepovima dok mu je kosa padala na čelo. - Zašto
to želiš znati, Wally? - oštro upita.
- Zato što je želim posjetiti.
- Ne smiješ otići k njoj.
- Draga mi je, mama. - Wallyjeve oči se stisnuše kao
da se pokušava nečega sjetiti. Zureći preko Ednina ramena
reče: - Ona ne bi vikala na mene kao što je vikao dr. Lasch,
zar ne?
Edna osjeti kako je prolaze trnci. Wally godinama nije
govorio o tome, sve otkad mu je zabranila da govori o dr.
Laschu i ključu koji je pronašla u Wallyjevu džepu dan
nakon ubojstva.
- Molly je prema svima ljubazna - reče čvrstim glasom.
- Ali odsad više nikada nećemo govoriti o dr. Laschu, je li
tako?
- U redu, mama. No drago mi je da je dr. Lasch mrtav.
Više neće vikati na mene. - Glas mu je bio bezosjećajan.
 Zazvoni telefon, a Edna se nervozno javi. Glas joj je
drhtao od zabrinutosti.
- Nadam se da vam ne smetam, gospođo Barry. Ovdje
Fran Simmons. Jučer smo se upoznale kod Molly Lasch.
- Da. Sjećam se. - Edna Barry shvati koliko je osorna. -
Naravno da se sjećam - reče prijaznije.
- Htjela sam vas pitati bih li u subotu mogla svratiti do
vas.
- U subotu? - Edna Barry počne panično tražiti razlog
zbog kojeg bi odbila Fran.
- Da. Možda bi nedjelja ili ponedjeljak bili bolji.
Zašto se truditi i to odgađati, pomisli. Očito je da nema
načina da je se riješi. - Subota mi odgovara - kruto odgovori
Edna.
- Je li jedanaest prerano?
- Ne.
- Odlično, samo da još provjerim imam li točnu adresu.
Ova je žena nervozna olupina, pomisli Fran spustivši
slušalicu. Čula sam napetost u njezinu glasu. I jučer je, dok
sam bila kod Molly, bila na rubu. Što je to čini tako
živčanom, zapita se.
Edna Barry je pronašla tijelo Garyja Lascha. Je li
moguće da je Mollyna odluka da je ponovno zaposli
povezana s nekom nejasnom slutnjom koja je mučila Molly
u vezi Ednine verzije događaja?
Zanimljiva mogućnost, pomisli Fran dok je, nakon što
je provjerila što ima u hladnjaku, opet obukla kaput s
namjerom da se odšeta do P. J. Clarkea i uzme hamburger.
Dok je žustro hodala niz Pedeset šestu ulicu, mislila je
kako Molly možda nije jedina koja boluje od retrogradnog
krivotvorenja sjećanja.
 20

Jenna, ja znam da si ti inteligentna žena. Stoga mi se

čini da možeš shvatiti da znam što govorim kad kažem da je
Annamarie Scalli jednostavno propala u zemlju. A čak i da
je mogu pronaći, što ne mogu, uvjeravam te da je Molly
Lasch posljednja osoba kojoj bih dao informaciju o njezinu
prebivalištu!
Crvene mrlje na obrazima Cala Whitehalla
upozoravale su njegovu suprugu da postaje nestrpljiv, no
Jenna ih je odlučila zanemariti. - Cal, što ima loše u tome da
Molly pokušava stupiti u vezu s tom ženom? Može joj
pomoći, dati joj osjećaj da je slučaj uistinu zaključen.
Pili su kavu i sok u sobi do njihove spavaće sobe.
Jenna se spremala za posao, kaput i torba su je čekali na
stolcu pored njezina. Calvin je, uz tresak, spustio svoju
šalicu. - Baš me briga za Molly. Ono što treba zaključiti su
pregovori na kojima radim tri godine za dobro nas oboje. -
Duboko uzdahne. - A sad bi ti bilo bolje da uhvatiš vlak.
Budeš li još čekala, ni Lou te neće uspjeti na vrijeme dovesti
do postaje.
Jenna ustane. - Mislim da ću večeras ostati u stanu.
- Kako hoćeš.
Zurili su na trenutak jedno u drugo, a zatim se izraz
Calvina Whitehalla promijeni i on se nasmije. - Draga
djevojko, kad bi barem mogla vidjeti izraz svojeg lica. Da ti
je pri ruci onaj kip, kladim se da bi učinila isto što i Molly
Garyju. Vi djevojke s Akademije Cranden imate snažne
osjećaje.
Jenna problijedi. - Ti si uistinu zabrinut zbog
pregovora, zar ne, Cal? Obično nisi tako okrutan.
- Obično mi ne prijeti opasnosti da izgubim ugovor
vrijedan više milijardi dolara. Jen, izgleda da si ti jedina
osoba koju Molly sluša. Nagovori je da što prije dođe s
tobom u New York. Urazumi je. Podsjeti je da pokušavajući
sebe i svijet uvjeriti kako ga ona nije ubila samo još više
kalja sjećanje na njega, a sebi nanosi još veću štetu.
Ne odgovorivši, Jenna obuče kaput i pokupi torbicu.
Dok je išla prema stepenicama, suprug je zazove. - Ugovor
od više milijardi dolara. Priznaj. Ni ti ne želiš da propadne.
Ugledavši Jennu kako izlazi iz kuće, Lou Knox, Calov
dugogodišnji vozač i posilni, iskoči iz auta. Otvorio joj je
vrata, zatvorio ih za njom i u sekundi bio za volanom.
- Dobro jutro, gospođo Whitehall. Čini se da danas
moramo požuriti. No, propustite li vlak, uvijek vas mogu
odvesti autom.
- Ne, Cal želi auto, a ja ne želim promet - oštro
odgovori Jenna. Ponekad su je Louva vedra zapažanja
neugodno pogađala, no on je bio dio paket-aranžmana. Išao
je s Calom u onu bijednu srednju školu, a kad je Cal prije
petnaest godina došao u Greenwich, doveo ga je sa sobom.
Jenna je jedina znala kako je počeo taj odnos. - Lou,
jasno, razumije kako ne trebaju svi znati da smo zajedno
pjevali u školskom zboru - govorio je Cal.
Morala je odati priznanje Louu. Reagirao je na njezina
raspoloženja. Odmah je osjetio da ne želi govoriti te je
uključio radio, našao njezinu omiljenu stanicu klasične
glazbe i stišao je. Bio je to njezin uobičajeni zahtjev osim
ako iz nekog razloga nije željela slušati vijesti.
Lou je, kao i Cal, imao četrdeset šest godina, i premda
je bio u dobroj kondiciji, Jenna je uvijek osjećala da na
njemu postoji nešto nezdravo. Bio je malo preponizan za
njezin ukus, odveć je želio udovoljiti. Nije mu vjerovala.
Čak je i sada, tijekom kratke vožnje do stanice, imala osjećaj
da je pogledom proučava u retrovizoru, procjenjujući njezino
raspoloženje.
Dala sam sve od sebe, reče samoj sebi, razmišljajući o
raspravi koju je vodila sa svojim suprugom. Cal neće pomoći
Molly da pronađe Annamarie Scalli. No umjesto da bude
ljuta, shvatila je da mu se, iako srdita zbog njegova tona,
počinje, kao i obično, nevoljko diviti.
Cal je bio moćan čovjek, a imao je i karizmu koja ide
uz to. Gradio je sebe od prve kompjutorske tvrtke do čovjeka
čije je ime izazivalo poštovanje. Za razliku od poznatih
poduzetnika, o čijim se poduhvatima piše u novinama, Cal je
više volio ostati u pozadini, premda su ga poznavali i cijenili
kao važnu figuru u financijskom svijetu, a bojao ga se svatko
tko mu se našao na putu.
Moć - to je ono što je u prvom redu privuklo Jennu i
što ju je i dalje očaravalo. Uživala je u svojem poslu partnera
u prestižnom odvjetničkom uredu. Bilo je to nešto što je
sama postigla. Da se Cal nije pojavio, ona bi i tada imala
uspješnu karijeru, a ta joj je spoznaja davala osjećaj vlastitog
posjeda. - Jennino malo imanje - tako ga je nazivao Cal, ali
je znala da je poštuje zbog toga.
Istodobno joj je, međutim, bilo drago što je gospođa
Whitehall, supruga gospodina Cala Whitehalla, sa svim
ugledom koji se i dalje gradio oko imena. Za razliku od
Molly, nikada nije čeznula za djecom ni za elitističkim
životom u predgrađu u kojem su uživale njezina majka i
Molly.
Približavali su se postaji. Čuo se vlak. - Točno na
vrijeme - ljubazno reče Lou kad se zaustavio, iskočio iz auta
i otvorio joj vrata. - Hoću li vas večeras čekati, gospođo
Whitehall?
Jenna odgovori nakon kraćeg oklijevanja: - Da, doći ću
u uobičajeno vrijeme. Možete reći mome mužu da me čeka.
 21

- Dobro jutro, doktore.

Peter Black podigne pogled sa stola. Nesigurnost na
licu njegove tajnice upozori ga da ono što se spremala reći
neće biti ugodno. Louise Unger je bila bojažljiva osoba, ali
izuzetno djelotvorna tajnica. Njezina bojažljivost mu je
smetala; njezinu je efikasnost cijenio. Bilo je tek 8 i 30.
Rano je došla na posao, što se često događalo.
Mrmljajući odzdravi i sačeka.
- Zvao je gospodin Whitehall, doktore. Morao je
odgovoriti na drugi poziv, ali vas moli da budete dostupni. -
Louise Unger je oklijevala. - Mislim da je uzrujan.
Peter Black je davno naučio kontrolirati mišiće na licu
kako izrazom lica ne bi odao ono što osjeća. Slabašno se
nasmiješivši reče: - Hvala na upozorenju, Louise. Gospodin
Whitehall je često uzrujan. Mi to znamo, zar ne?
Žena revno kimne, a oči nalik ptičjima zasvjetlucaše. -
Samo sam vas htjela unaprijed upozoriti, doktore.
Ovo je za nju bila smiona izjava. Peter Black je odluči
ignorirati. - Hvala vam, Louise - odvrati prijazno.
Telefon na njegovom radnom stolu zazvoni. On kimne,
dajući joj znak da se javi.
- Ured dr. Blacka - bilo je sve što je uspjela reći. -
Doktore... Gospodine Whitehall, doktore - rekla je, stavivši
poziv na čekanje. Znala je da se treba žurno pokupiti i
zatvoriti vrata.
Peter Black je znao da pokazati slabost pred Calvinom
Whitehallom znači biti osuđen na propast. Naučio je
zanemarivati Calove aluzije na njegovo piće. Bio je uvjeren
da Calvin Whitehall pije samo jednu čašu vina samo zato da
pokaže svoju nadmoć.
Podigne slušalicu i smjesta počne govoriti.
- Cal, kako tvoje poslovno carstvo? - Peter Black
uživao je postavljati to pitanje. Znao je da iritira Whitehalla.
- Bilo bi mnogo bolje da Molly ne diže prašinu.
Peteru Blacku se učini kao da je od odjeka Calova
glasa zadrhtala slušalica. Držeći telefon lijevom rukom,
Black polako ispruži prste desne ruke kako bi smanjio
napetost. - Mislio sam da smo to već ustvrdili - odvrati.
- Da, nakon što ju je Jenna preksinoć posjetila. Molly
želi da nađem Annamarie Scalli. Uporno tvrdi da je mora
vidjeti i očigledno je nitko ne može od toga odvratiti. Jutros
me Jenna opet salijetala u vezi toga. Rekao sam joj da
nemam pojma gdje je Annamarie Scalli.
- Ni ja. - Black je znao da govori mirno i razgovijetno.
Sjetio se panike u glasu Garyja Lascha: - Annamarie, zbog
bolnice. Moraš pomoći.
Tada nisam znao da je Garyjeva ljubavnica, pomisli
Peter Black. Što ako Molly dođe do nje, zapita se. Što ako
joj Annamarie odluči reći ono što zna. Što onda?
Shvati da Cal još govori. Što je pitao?
- ... je li možda netko iz bolnice ostao s njom u vezi?
- Nemam pojma.
Kada je, minutu poslije, spustio slušalicu, dr. Peter
Black reče u interfon. - Nemojte me spajati, Louise. -
Nalaktio se o stol i dlanovima pritisnuo čelo.
Nategnuto uže po kojem je hodao stanjivalo se. Što
može učiniti da ne pukne i da ga ne baci na tlo?
 22

- Nije htjela da se brineš, Billy.

Na odjelu za intenzivnu skrb Bolnice Lasch Billy
Gallo je, preko kreveta svoje majke, zurio u oca. Oči Tonyja
Galla su bile pune suza. Njegova je rijetka, sijeda kosa bila
nepočešljana, a ruka, kojom je gladio ruku svoje supruge,
tresla se.
Nije moglo biti zabune u pogledu krvnog srodstva
dvojice muškaraca. Bili su zapanjujuće slični - obojica su
imali tamnosmeđe oči, pune usne, četvrtaste vilice.
Šezdesetšestogodišnji Tony Gallo, koji se povukao u
mirovinu s mjesta zaštitara u velikoj tvrtki, radio je sada za
jednu školu u Cos Cobu. Na križanju Willowa i Pinea, kao
strog i pouzdan prometnik, pomagao je djeci pri prelasku
ceste. Njegov sin Billy, tridesetpetogodišnji trombonist u
putujućem orkestru broadwayskog mjuzikla, doletio je iz
Detroita.
- Nije stvar bila u mami - odvrati Billy ljutitim tonom.
- Ti joj nisi dopuštao da me pozove, zar ne?
- Billy, šest mjeseci si bio bez posla. Nismo željeli da
ostaneš i bez ovog.
- K vragu i posao. Trebao si me zvati, ja bih se suočio s
njima. Kad su joj uskratili dopuštenje da ode specijalistu, ne
bih im bio dopustio da se izvuku.
- Billy, ne razumiješ; dr. Kirkwood se borio da joj
dovede specijalista. Operacija je odobrena. Bit će joj dobro.
- No svejedno je nije na vrijeme poslao specijalistu.
Josephine Gallo se pomakne. Čula je prepirku između
muža i sina i bila nejasno svjesna da joj je ona razlog.
Osjećala se pospanom i laganom. Bilo je na neki način
ugodno ležati ondje i plutati, ne sudjelovati u njihovoj
prepirci. Bila je umorna od toga da moli Tonyja da pomogne
Billyju kada bi bio bez posla. Billy je bio dobar glazbenik i
nije bio stvoren za posao od devet do pet. Tony to nije
mogao shvatiti.
Njihovi su ljutiti glasovi i dalje dopirali do nje. Željela
je da prestanu. Josephine se sjeti boli koja ju je tog jutra trgla
iz sna; bila je to ista bol o kojoj je govorila dr. Kirkwoodu,
svojem liječniku.
Još su se uvijek prepirali; činilo se da postaju glasniji,
htjela ih je zamoliti da prestanu. Zatim je negdje u daljini
začula zvonjavu zvona. Začula je da netko trči. A bol, nalik
onoj koja ju je tog jutra probudila, opet ju je preplavljivala.
Plima boli. Pokušala im se obratiti: - Tony... Billy...
Dok je udisala posljednji dah, čula je njihove ozbiljne
glasove pune straha u kojima se naslućivala tuga: -
Maaaaama - Josieeeeeeee. - Zatim više ništa nije čula.
 23

U petnaest do dvanaest, Fran je ušla u predvorje

Bolnice Lasch. Davne uspomene vezivale su je uz to mjesto
– sjećala se kako posrče i kako je majka grli - no ona ih
otjera, zaustavi se i razgleda prostor.
Prijamni šalter nalazio se na udaljenom dijelu nasuprot
ulazu. To je dobro, pomisli. Nije željela da je neki revni
dobrovoljac ili čuvar, nudeći pomoć, upita kamo ide. Za
slučaj da se to dogodi, imala je spreman odgovor: došla je po
prijateljicu koja je u posjetu nekom bolesniku.
Bilo kojem bolesniku, pomisli.
Proučavala je prostor. Kauči i stolci bili su od zelene
imitacije kože s plastičnim nogama čiji su krajevi bili od
imitacije javora. Zauzeto je bilo manje od polovice sjedala.
U hodniku koji je od prijamnog šaltera vodio nadesno
nalazila se strelica i natpis DIZALA. Tada Fran ugleda ono
što je tražila - znak na drugom kraju predvorja na kojem je
pisalo RESTORAN. Dok je išla prema njemu, prošla je
pored kioska na kojem je bio izložen lokalni tjednik. Na
naslovnici je bila fotografija Molly na izlazu iz zatvora. Fran
zavuče ruku u džep i potraži pola dolara.
Namjerno je došla prije stanke za ručak. Na trenutak je
stajala na ulazu u restoran pokušavajući izabrati najbolje
mjesto. U restoranu je bilo dvadesetak stolova, kao i šank s
desetak barskih stolaca. Dvije žene, koje su radile za šankom
odjevene u prugaste pregače, bile su dobrovoljke.
Za šankom je sjedilo četvero ljudi; drugih desetak bilo
je raštrkano za stolovima. Tri muškarca u bijelim jaknama,
očigledno liječnici, bili su zadubljeni u razgovor pored
prozora. Pored njih je bio mali prazni stol. Fran je
razmišljala bi li zatražila taj stol ili ne, kad joj je prišla šefica
sale koja je također imala prugastu pregaču.
- Sjest ću za šank - brzo reče Fran. Možda će uz kavu
moći započeti razgovor s nekom dobrovoljkom. Obje su
žene izgledale kao da su u šezdesetima. Možda su jedna ili
obje bile dobrovoljke i prije šest godina, kada je bolnicu
vodio Gary Lasch.
Žena koja joj je poslužila kavu i pecivo nosila je bedž
u obliku nasmiješenog lica na kojem je pisalo: »Bok, ja sam
Susan Branagan«. Žena prijazna lica, sijede kose i žustrih
pokreta očito je smatrala da je njezina dužnost navesti ljude
na razgovor.
- Možete li vjerovati da će za manje od dva tjedna
početi proljeće? - obrati se ona Fran.
To je Fran bila prilika koju je priželjkivala. - Živjela
sam u Kaliforniji pa mi se teško opet naviknuti na vrijeme na
istočnoj obali.
- Jeste li došli nekome u posjet?
- Samo čekam nekoga tko je u posjetu. Jeste li dugo
dobrovoljka?
Susan Branagan se nasmiješi od zadovoljstva. -
Upravo se navršilo deset godina.
- Divno je to što dobrovoljno pomažete u bolnici - reče
iskreno Fran.
- Bila bih izgubljena kad ne bih tri puta tjedno dolazila
u bolnicu. Udovica sam. Djeca imaju vlastite obitelji i
zauzeta su svojim životima. Što bih inače sa sobom, pitam ja
vas?
To je očito bilo retoričko pitanje.
- Pretpostavljam da vas posao ispunjava - reče Fran.
Nastojeći da izgleda slučajno, stavila je lokalne novine na
šank tako da je Susan Branagan morala vidjeti Mollynu sliku
i naslov iznad nje: UDOVICA DR. LASCHA TVRDI DA JE
NEVINA.
Gospođa Branagan kimne glavom. - Budući da ste iz
Kalifornije, možda ne shvaćate, ali dr. Lasch je bio ravnatelj
bolnice. Njegova smrt je izazvala veliki skandal. Imao je
samo trideset i šest godina i bio tako zgodan.
- Što se dogodilo? - zapita Fran.
- Spetljao se s jednom mladom sestrom u bolnici, a
njegova žena... pretpostavljam da ju je obuzelo neko
prolazno ludilo ili takvo što. Tvrdila je da se ne sjeća da ga je
ubila, premda, naravno, to nitko ne vjeruje. Kakva je to
tragedija i gubitak. A tužno je i to što je ta sestra,
Annamarie, bila vrlo mila i ljupka djevojka, bila je to
posljednja osoba na svijetu za koju bih pomislila da se može
spetljati s oženjezinim čovjekom.
- To se stalno događa - reče Fran.
- Strašno, zar ne? To je, međutim, bilo iznenađenje
zato što je tu bio i onaj drugi mladi doktor, krasan čovjek,
koji ju je zaista volio. Svi smo mislili da će među njima
buknuti ljubav, no vjerujem da ju je dr. Lasch zaludio. Bilo
kako bilo, nije obraćala pozornost na jadnog dr. Morrowa,
pokoj mu duši.
Dr. Morrow. Pokoj mu duši.
- Ne mislite valjda na dr. Jacka Morrowa?
- Oh, jeste li ga poznavali?
- Srela sam ga jednom, prije mnogo godina, kada sam
neko vrijeme bila ovdje. - Fran se prisjeti ljubaznog lica
mladog liječnika koji ju je pokušao utješiti one strašne večeri
prije četrnaest godina, kada su ona i njezina majka pratile
njezinog umirućeg oca u bolnicu.
- Ubijen je u svojoj ordinaciji samo dva tjedna prije no
što je ubijen dr. Lasch. Netko je provalio u njegov ormarić s
lijekovima. - Sjetivši se toga, Susan Branagan uzdahne. -
Dva mlada liječnika, oba umrla na tako nasilan način. Znam
da te dvije smrti nisu povezane, no ipak je to strašna
koincidencija.
Koincidencija, pomisli Fran, a obojica u vezi s
Annamarie Scalli. Postoji li koincidencija kad je riječ o
ubojstvu?
 24

Tri noći kod kuće, pomisli Molly. Tri jutra u svom

krevetu, svojoj sobi.
Danas se probudila nekoliko minuta prije sedam, otišla
u kuhinju, skuhala kavu, nalila je u svoju omiljenu šalicu te
se, noseći mirisnu i vruću kavu, ponovno vratila u sobu.
Namjestila je jastuke, vratila se natrag u krevet i polako je
počela ispijati. Ogledavala se po sobi, nanovo svjesna
prostora koji je za pet godina svog braka uzimala zdravo za
gotovo.
Tijekom besanih noći u zatvoru mislila je o svojoj
spavaćoj sobi, zamišljala kako nogama dodiruje plišane
sagove boje slonovače, zamišljala kako joj satenski pokrivač
dodiruje kožu, kako joj glava tone u duboki, mekani jastuk,
kako ostavlja podignute žaluzine kako bi mogla promatrati
noćno nebo, što je često činila dok je njezin suprug mirno
spavao pored nje.
Pijuckajući kavu, Molly je razmišljala o dugim noćima
u zatvoru, koje su prešle u mjesece, a zatim i godine. Budući
da su joj misli polako postajale jasnije, počela je formulirati
pitanja koja su je sada gotovo opsjedala. Primjerice, ako ju je
Gary u potpunosti uspio prevariti što se njihova odnosa tiče,
možda je bio nepošten i u drugim područjima svojeg života?
Na putu prema kupaonici zaustavila se pogledati kroz
prozor. Bilo je to nešto tako jednostavno, što joj je, međutim,
bilo uskraćeno pet i pol godina. Sloboda da to učini još ju je
uvijek zadivljivala. Još jedan oblačan dan, na kolnom je
prilazu još bilo leda; unatoč tome, ponesena iznenadnom
željom, odluči obući trenirku i otići trčati.
 Slobodno trčati, pomisli, dok je na brzinu navlačila
odjeću za džogiranje. A ja sam slobodna - da odem ne tražeći
dopuštenje i ne čekajući da se otvore vrata. Osjeti iznenadnu
radost. Deset minuta poslije, trčala je starim, poznatim
ulicama koje odjednom i nisu tako izgledale.
Ne daj Bože da nekoga sretnem, molila se. Nemoj da
me itko prepozna u prolazu. Prošla je pored kuće Kathryn
Busch, dražesne stare kuće u kolonijalnom stilu koja se
nalazila na uglu Avenije Lake. Sjetila se da je Kathryn bila u
odboru Filharmonijskog društva i da je pokušavala osnovati
lokalni komorni orkestar.
Kao i Bobbitt Williams, pomisli Molly, prisjećajući se
lica jedne stare školske kolegice koje je skoro iščezlo iz
njezinog sjećanja. Bobbitt je išla u razred s Jennom, Fran i sa
mnom, no nas se dvije nikad nismo mnogo družile, a zatim
se preselila u Darien.
Dok je trčala, činilo joj se da joj u glavi sve postaje
jasnije, kao i ljudi, kuće i ulice. Brownovi su dodali krilo.
Catesovi su obojili kuću. Iznenada shvati da je prvi put sama
izašla nakon što su joj prije pet i pol godina stavili lisice i
lance, a zatim je strpali u kombi koji ju je odveo u zatvor
Niantic.
Vjetar je bio hladan, ali je krijepio - svjež, čist zrak
koji joj je prolazio kroz kosu i punio pluća i tijelo, budeći u
Molly osjećaj da joj sa svakim korakom osjetila oživljavaju.
Teško je disala kada je, nakon tri kilometra, utrčala na
svoj kolni prilaz. Kretala se prema kuhinjskim vratima kada
je, ponesena iznenadnom pobudom, krenula preko smrznute
tratine, prošla cijelom duljinom kuće sve dok nije došla do
prozora sobe koja je nekad bila Garyjeva radna soba.
Zaustavila se, pošla prema prozoru, odgurnula grmlje i
pogledala unutra.
Jedan je kratki trenutak očekivala da će ondje ugledati
Garyjev radni stol Wells Fargo, zidove pokrivene oblogom
od mahagonija, police pune medicinskih knjiga, kipove i
slike koje je s oduševljenjem sakupljao. Umjesto toga,
ugledala je sobu koja je bila samo još jedna soba u kući
odviše velikoj za jednu osobu. Odjednom joj se presvučeno
pokućstvo i stolovi od svijetle hrastovine učine vrlo
neprivlačnim.
Stajala sam na vratima i gledala van.
To joj iznenada padne na um i jednako brzo nestane.
Iznenada shvati da bi je netko mogao vidjeti kako viri
kroz prozor vlastite kuće te se vrati istim putem i uđe u kuću
kroz kuhinjska vrata. Dok je skidala tenisice shvati da ima
vremena za još jednu šalicu kave i pecivo prije nego dođe
gospođa Barry.
Gospođa Barry.
Wally.
Zašto mi je on odjednom pao na pamet, zapita se
Molly penjući se stubama s namjerom da se, napokon,
istušira.
Kasno poslijepodne nazvala ju je Fran iz svojeg ureda,
gdje se pripremala za večernje vijesti. Molly, da te na brzinu
nešto pitam - reče. - Jesi li poznavala dr. Jacka Morrowa?
Premostivši zaboravljene godine, Molly se u mislima
vrati na ono jutro kada je telefonski poziv prekinuo njihov
doručak. Istog je trenutka znala da su vijesti loše. Gary je
posivio u licu dok je bez riječi slušao. Spustivši slušalicu,
rekao je gotovo šapćući: - Jack Morrow je pronađen
ustrijeljen u svojoj ordinaciji. Ubijen je sinoć.
- Jedva sam ga poznavala - reče Molly. - Radio je u
bolnici pa sam ga srela na nekoliko božićnih ili sličnih
proslava. On i Gary ubijeni su u razmaku od dva tjedna.
Iznenada svjesna svojih riječi, pomisli kako je to
možda zazvučalo Fran. - Ubijeni. - Nešto što se dogodilo
dvojici muškaraca, a što nije imalo veze s djelom koje je ona
počinila. Barem nitko ne može reći da sam povezana sa
smrću Jacka Morrowa, pomisli. Gary i ja smo te večeri bili
na večeri. Rekla je to Fran.
- Znaš, Molly, nisam mislila da išta imaš sa smrću dr.
Morrowa - odvrati Fran. - Spominjem ga samo zato jer sam
otkrila jednu zanimljivost. Jesi li znala da je bio zaljubljen u
Annamarie Scalli?
- Ne, nisam.
- Postaje jasno da moram razgovarati s Annamarie.
Poznaješ li ikoga tko bi mogao znati gdje je?
- Već sam zamolila Jennu da je Cal sa svojim ljudima
pokuša pronaći, no Jenna kaže da se Cal ne želi u to miješati.
Na trenutak je vladala tišina, a zatim Fran reče. -
Molly, nisi mi rekla da ti pokušavaš pronaći Annamarie.
Molly osjeti zaprepaštenje u Franinu glasu. - Fran -
reče - moja želja da osobno porazgovaram s Annamarie
nema nikakve veze s tvojom istragom. Pet i pol godina koje
sam provela u zatvoru izravno su povezane s činjezinicom da
je moj muž bio s njom u vezi. Čini se čudnim da je netko
koga uopće ne poznajem mogao tako snažno utjecati na moj
život. Dogovorimo se: pronađem li je ili barem neki trag koji
me može dovesti do nje, reći ću ti. Pronađeš li je ti,
obavijestiti ćeš mene, u redu?
- Moram razmisliti - reče Fran. - Reći ću ti ovo: nazvat
ću tvog odvjetnika i pitati ga za nju. Annamarie je bila na
popisu svjedoka na suđenju i zbog toga bi on morao imati
njezinu zadnju adresu.
- Već sam o tome razgovarala s Philipom i on se kune
da je nema.
- Ja ću, za svaki slučaj, pokušati još jednom. Jurim. -
Fran zastane. - Budi oprezna, Molly.
 - Čudno, i Jenna mi je preksinoć rekla to isto.
Molly spusti slušalicu i sjeti se onoga što je rekla
Philipu Matthewsu - da će, dogodi li joj se nešto, to biti
dokaz da se netko s razlogom boji Franine istrage o
Garyjevoj smrti.
Ponovno zazvoni telefon. Instinktivno je znala da su to
njezini roditelji s Floride. Govorili su o uobičajenim
nevažnim stvarima Prije no što su načeli pitanje o tome kako
se osjeća »sama u toj kući«. Nakon što ih je uvjerila da je
dobro, upita: - Što se dogodilo sa stvarima iz Garyjeva
radnog stola nakon što je umro?
- Ljudi iz tužiteljeva ureda uzeli su iz Garyjeve radne
sobe sve osim namještaja - reče njezina majka. - Ono što su
nakon suđenja vratili spremila sam u kutije i odnijela na
tavan.
Čuvši odgovor, Molly je jedva čekala da završi
razgovor. Čim je spustila slušalicu, otišla je na tavan. Ondje
je, na policama, pronašla uredno složene kutije za koje joj je
rekla majka. Odgurnula je one u kojima su bile knjige i
kipovi, slike i časopisi i dohvatila dvije na kojima je pisalo
RADNI STOL. Znala je što traži: rokovnik koji je Gary
uvijek nosio sa sobom i planer koji je držao u gornjoj ladici
radnog stola.
Možda u njima ima kakvih bilježaka koje će mi barem
dati neku predodžbu o tome što se događalo u Garyjevu
životu, pomisli Molly.
S osjećajem strave, bojeći se onoga što bi mogla
pronaći, a ipak odlučna u namjeri da sazna sve što može,
otvori prvu kutiju.
 25

Životi su nam prije sedam godina izgledali potpuno

drugačije, mislila je Barbara Colbert dok je gledala kako
poznati krajolik prolazi pored nje. Kao i svakog tjedna, Dan,
njezin vozač, vozio ju je od stana na Petoj Aveniji do Doma
za dugotrajnu njegu Natasha Colbert, koji se nalazio u
okviru Bolnice Lasch u Greenwichu. Kada su stigli do
zgrade, sjedila je nekoliko minuta prikupljajući hrabrost,
znajući da će joj sljedećih sat vremena srce pucati od bola
dok bude držala Tashu za ruku i govorila nešto što Tasha
vjerojatno neće ni ćuti ni razumjeti.
Barbara Colbert je bila uspravna, sjedokosa
sedamdesetogodišnjakinja; znala je, međutim, da izgleda kao
da je nakon nesreće postala dvadeset godina starija. Biblija
govori o cikličkim događajima, sedam godina obilja, sedam
godina gladi, mislila je dok je zakopčavala najviši gumb
svoje jakne od nerca. Ciklički događaji podrazumijevaju
mogućnost promjene, no ona je znala da za Tashu, nakon
sedam godina života bez svijesti, ta mogućnost više ne
postoji.
Tasha, koja nam je pružila tako mnogo radosti, mučila
se Barbara Colbert - naš lijepi, neočekivani dar. Barbara je
imala četrdeset pet, a njezin muž Charles pedeset godina kad
su otkrili da je trudna. Sinovi su im bili na studiju pa su
mislili da su gotovi s podizanjem obitelji.
Kad god bi prikupljala snagu da izađe iz auta,
razmišljanje bi je dovelo do iste uspomene. Tada su živjeli u
Greenwichu. Stigavši kući s fakulteta, Tasha je uletjela u
blagovaonicu. Na sebi je imala trenirku, crvena joj je kosa
bila skupljena u konjski rep, a plave oči bile tople, žive i
inteligentne. Tjedan dana ju je dijelilo od dvadeset i četvrtog
rođendana. - Vidimo se, narode - rekla je i otišla.
To su bile posljednje riječi koje su od nje čuli.
Sat poslije, primili su poziv zbog kojeg su odjurili u
Bolnicu Lasch. Rečeno im je da se dogodila nesreća te da je
Tasha prevezena u tu bolnicu. Barbara se sjećala kratke
vožnje do bolnice i užasa koji je osjećala. Sjećala se
nesuvisle molitve koju je stalno ponavljala: - Molim te, dragi
Bože, molim te.
Jonathan Lasch bio je Barbarin obiteljski liječnik dok
su djeca bila mala, pa ju je utješila pomisao da će se o Tashi
brinuti Gary Lasch, Jonathanov sin. No čim ga je vidjela na
hitnom prijemu znala je, po izrazu njegova lica, da nešto nije
kako valja.
Rekao im je da je, dok je trčala, Tasha pala i glavom
udarila o rub pločnika. Sama ozljeda nije bila ozbiljna, no
prije nego što je dovezena do bolnice pojavila se srčana
aritmija. - Učinit ćemo sve što možemo - obećao im je, no
uskoro je postalo očito da nisu mogli mnogo pomoći.
Napadaj je prekinuo dovod kisika u Tashin mozak i tako ga
uništio. Tasha je mogla sama disati no u svakom je drugom
pogledu bila mrtva.
Imali smo sav novac ovog svijeta, bili smo vlasnici
najutjecajnijih novina u zemlji, a ipak nismo mogli pomoći
našoj jedinoj kćeri, pomisli Barbara, davši Danu znak da je
spremna izaći iz auta.
Zamijetivši kako se ukočeno kreće, on je uhvati pod
ruku. - Tu i tamo ima leda, gospođo Colbert - reče. - Dajte da
vam pomognem.
Nakon što su se ona i njezin suprug napokon pomirili s
činjenicom da nema nade da se Tasha ikada više oporavi,
Gary Lasch ih je potaknuo da razmisle o smještaju u dom za
trajnu njegu koji se gradio pored bolnice.
Pokazao im je planove za skromnu zgradu, a oni su im
se zdušno posvetili. Pozvali su arhitekta i dali novčani prilog
koji je u potpunosti promijenio planove - zgrada je postala
veća te je svaka soba bila svijetla i zračna, imala vlastitu
kupaonicu i udobno pokućstvo kao i najnapredniju
medicinsku opremu. Sada su svi pacijenti, čiji su životi,
poput Tashina, bili neočekivano i neobjašnjivo uništeni,
dobivali sve što su udobnost, novac i njega mogli pružiti.
Za Tashu je projektiran poseban, trosobni stan,
identična kopija apartmana iz kuće. S njom su stalno bile
medicinska sestra i njezina pomoćnica. Klasična glazba, koju
je Tasha voljela, tiho je svirala danju i noću. Svaki su je dan
prenosili iz spavaće u dnevnu sobu, koja je gledala na
privatni vrt.
Pasivne vježbe, njega lica, masaža, pedikerski i
manikirski tretmani održavali su joj tijelo lijepim i gipkim.
Svaki su joj dan prali i četkali plameno crvenu kosu koju su
joj držali puštenu do ramena. Odijevali su je u svilene
pidžame i ogrtače. Sestre su dobile upute da joj se obraćaju
kao da razumije svaku njihovu riječ.
Barbara je mislila na mjesece kada su ona i Charles
posjećivali Tashu gotovo svakog dana. No mjeseci su se
uskoro pretvorili u godine. Iznureni emocionalnim i
tjelesnim naporima, na koncu su posjete sveli na dva tjedno.
Nakon Charlesove smrti, vrlo je nevoljko poslušala savjet
svojih sinova - napustila je kuću u Greenwichu i za stalno se
preselila u svoj njujorški stan. Sada je dolazila samo jednom
tjedno.
Kao i uvijek, Barbara je prošla kroz predvorje pa
hodnikom došla do apartmana svoje kćeri. Sestre su
naslonile Tashu na jastuke na kauču u dnevnoj sobi. Barbara
je znala da su pod pokrivačem sigurnosne trake koje su je
pridržavale i sprječavale da ne sklizne; poduzimali su to kao
mjeru opreza kako bi se izbjegle ozljede prouzročene
nesvjesnim pokretima Tashinih mišića.
S uvijek istim bolom Barbara je proučavala mirni izraz
na Tashinu licu. Katkad bi joj se učinilo da vidi pokret oka
ili čuje uzdah, te bi joj na um pala nemoguća, luda misao da
Tasha možda nije beznadan slučaj.
Sjela je pored kauča i uzela kćer za ruku. Sljedeći joj je
sat pričala o obitelji. - Amy kreće na fakultet, Tasha, možeš
li to vjerovati? Imala je samo deset godina kada si doživjela
nesreću. Puno ti sliči. Kao da ti je kći, a ne nećakinja.
Georgea mlađeg muči nostalgija, ali inače uživa u školi.
Iscrpljena, ali umirena, Barbara ju je nakon sat
vremena poljubila u čelo i dala znak sestri da se vrati u sobu.
U predvorju ju je čekao dr. Peter Black. Kada je Gary
Lasch ubijen, Colbertovi su razmišljali da li preseliti Tashu,
no dr. Black ih je uvjerio da je ostave ondje.
- Kako je Tasha danas, gospođo Colbert?
- Isto, doktore. To je najbolje što mogu očekivati, zar
ne? - Barbara Colbert znala je da je neopravdano gajila
dvojake osjećaje prema Peteru Blacku. Gary Lasch ga je
izabrao za partnera, a ona sama nije imala nikakav razlog da
posumnja kako Tashinoj njezi nešto nedostaje. A ipak joj
nije bio drag. Možda je razlog bila njegova povezanost s
Calvinom Whitehallom, kojeg je Charles s prezirom nazivao
kapitalistom skorojevićem. Često ih je zajedno viđala u
klubu gdje je prigodice večerala sa svojim prijateljima.
Dok je pozdravljala Petera Blacka i odlazila prema
izlazu, Barbara nije mogla znati da liječnik napeto zuri u nju
prisjećajući se strašnog trenutka kada su kobno naudili
njezinoj kćeri i riječi koje je traumatizirana Annamarie Scalli
dobacila Garyju: - da je djevojka došla ovamo s blagim
potresom mozga, a vas dvojica ste je uništili'.
 26

Philip Matthews je gotovo šest godina vjerovao da je,

kao odvjetnik, napravio najbolji mogući posao isposlovavši
blagu kaznu za Molly Lasch, Pet i pol godina za ubojstvo
liječnika koji je pred sobom mogao imati još trideset pet
godina bilo je, tako reći, nikakva kazna.
Kad bi je posjećivao u zatvoru, Philip je često govorio
Molly: - Sve ćeš zaboraviti kad jednom izađeš.
Molly je, međutim, izašla iz zatvora, ali se ponašala
upravo suprotno. Bilo je očito da ona ne misli da se lako
izvukla.
Philip je znao da više od ičega želi zaštiti Molly od
ljudi koji će je neizbježno željeti iskoristiti.
Ljudi kao što je bila Fran Simmons.
U petak kasno poslijepodne, upravo dok se spremao
otići, njegova mu tajnica najavi poziv Simmonsove.
Philip se dvoumio da li odgovoriti na poziv ili ne, no
ipak to učini. Hladno je pozdravi.
Fran odmah prijeđe na stvar: - Gospodine Matthews, vi
sigurno imate sudske zapisnike iz slučaja Molly Lasch.
Željela bih što prije dobiti jedan primjerak.
- Gospođice Simmons, vi ste, koliko znam, išli u školu
s Molly. Stoga bi, kao stara prijateljica, trebali razmisliti o
tome da odustanete od ove emisije. Oboje znamo da ona
može samo povrijediti Molly.
- Mogu li ga dobiti u ponedjeljak, gospodine
Matthews? - upita Fran odrješito, a potom doda: - Morate
znati da ovu emisiju radim uz Mollynu svesrdnu suradnju.
Zapravo, prihvatila sam je se na njezin izričit zahtjev.
 Philip odluči pokušati s drugačijim pristupom. - Mogu
to srediti i prije ponedjeljka. Napravit ću vam primjerak i
sutra vam ga dostaviti, no zamolit ću vas da razmislite.
Mislim da nitko ne shvaća koliko je Molly krhka. Uvjerite li
se tijekom istrage u njezinu krivicu, zamolit ću vas da je
pustite na miru i otkažete emisiju. Molly neće dobiti javnu
zadovoljštinu koju želi. Nemojte je uništiti optužujući je za
ono za što je već optužena samo da povećate gledanost među
ljudima koji trunu ispred televizije i koji žele vidjeti kako
nekoga secirate.
- Dat ću vam adresu na koju mi ga možete dostaviti -
reče Fran, gutajući riječi, nadajući se da joj se u glasu osjeća
koliko je bijesna.
- Dat ću vam svoju tajnicu. Do viđenja, gospođice
Simmons.
Spustivši slušalicu, Fran ustane i ode do prozora.
Trebala je sada biti na šminkanju, no znala je da se najprije
treba smiriti. Nije upoznala Philipa Matthewsa, ali nikako joj
se nije sviđao, iako je osjećala da strastveno i iskreno želi
zaštititi Molly.
Odjednom se pitala je li ikada ikome palo na pamet da
potraži neko drugo objašnjezinje za smrt Garyja Lascha.
Mollyni prijatelji i roditelji, Philip Matthews, policija i
državni odvjetnik koji ju je tužio, svi su krenuli od
pretpostavke da je ona kriva.
Što je upravo ono što i sama činim, pomisli Fran.
Možda je vrijeme da počnem s drugačijim pristupom.
Molly Carpenter Lasch nije ubila svojeg supruga,
Garyja Lascha, reče sama sebi, pitajući se kako zvuči ta
rečenica i kamo bi je mogla odvesti.
 27

Annamarie Scali je u petak poslijepodne, nakon što se

pobrinula za svojeg posljednjeg pacijenta, otišla ravno kući.
Pred njom je bio vikend, a ona je već sad znala da će biti
težak. Od utorka ujutro, kada su televizijske postaje nadugo i
naširoko izvijestile o izlasku Molly Lasch iz zatvora,
polovica Annamarijinih Pacijenata spomenula je taj slučaj.
Shvaćala je da je to koincidencija, da nisu svjesni
njezine povezanosti sa slučajem. Njezini su pacijenti bili
vezani za kuću i gledali su uvijek iste programe, uglavnom
sapunice. Zločin koji se dogodio tako blizu bio je
jednostavno nešto novo i različito o čemu su mogli mozgati -
bogata mlada žena tvrdi kako ne vjeruje da je ubila supruga,
iako se nagodila i priznala krivicu po lakšoj optužbi, a zatim
i odslužila zatvorsku kaznu zbog njegove smrti.
Komentari su bili različiti - stara, mrzovoljna gospođa
O’Brien rekla je da je dobio ono što zaslužuju svi muževi
preljubnici, a gospodin Kunzman kako bi, da je crna i
siromašna, služila kaznu od dvadeset godina.
Gary Lasch nije bio vrijedan nijednog dana koji je
provela u zatvoru, pomisli Annamarie otvarajući vrata svog
stana u kojeg se ulazilo iz vrta. Šteta što sam onda bila
prevelika budala da to shvatim.
Njezina kuhinja bila je toliko mala da je uvijek
govorila kako je u usporedbi s njom ona u zrakoplovu
golema. No maksimalno ju je iskoristila obojivši strop u
nebesko plavo i nacrtavši na zidu prozor s cvijećem,
pretvorivši tako skučeni prostor u svoj unutarnji vrt.
Te joj večeri, međutim, nije uspio podići raspoloženje.
Morala se suočiti s bolnim starim uspomenama, od čega je
postajala depresivna i usamljena. Znala je da mora otići.
Postojalo je mjesto kamo je mogla otići, a koje bi joj
pomoglo. Njezina je starija sestra Lucy živjela u Buffalu, u
kući u kojoj su odrasle. Otkad joj je umrla majka, Annamarie
nije onamo često odlazila, no ovaj će vikend to učiniti.
Spremivši sve namirnice, uzela je telefon.
Četrdeset i pet minuta poslije, ubacila je na brzinu
spakiranu vojničku torbu na stražnje sjedište svojeg auta i
upalila ga u mnogo boljem raspoloženju. Bilo je to dugo
putovanje, ali nije joj teško palo. Mogla je razmišljati, no
najviše je žalila. Žalila je što nije slušala majku. Žalila je što
je bila tako budalasta. Definitivno se prezirala zbog veze s
Garyjem Laschom. Da je barem bila spremna zavoljeti Jacka
Morrowa. Da je barem shvatila koliko joj je počeo značiti.
S obnovljenim osjećajem stida, prisjetila se povjerenja
i ljubavi koje je vidjela u njegovim očima. Izluđivala je
Jacka Morrowa kao nikoga drugoga, a on nije ni znao ni
sumnjao da se spetljala s Garyjem Laschom.
Iako je stigla iza ponoći, njezina je sestra Lucy čula
auto i otvorila joj vrata. Osjetivši opet bujicu radosti,
Annamarie posegne za torbom. Trenutak poslije, grlila je
svoju sestru, sretna što je ondje gdje se, barem preko
vikenda, neće kinjiti razmišljanjem o onome što je moglo
biti.
 28

U subotu ujutro, Edna Barry se probudila s osjećajem

nervoze. Danas dolazi ona novinarka, pa je morala biti
sigurna da Wally ne bude u blizini kada stigne. Posljednjih je
dana bio zlovoljan, a otkako je na televiziji vidio Molly,
govorio je o tome kako je želi posjetiti. Sinoć je objavio da
neće ići u klub u kojem je najradije provodio subotnja jutra.
Klub za vanjske pacijente bio je pod upravom grada
Fairfielda.
Zamolit ću Martu da ga zadrži kod sebe, pomisli Edna.
Marta Gustafson Jones bila je već trideset godina njezina
susjeda. Pomagale su jedna drugoj prebroditi bolesti i
udovištvo, a Marta je jako voljela Wallyja. Bila je jedna od
rijetkih koja je znala biti s njim i smiriti ga kad bi se
uznemirio.
Kada je Fran pozvonila na Ednina vrata, Wally je bio
na sigurnome, te ju je Edna uspjela prilično ljubazno
pozdraviti, pa čak i ponuditi kavom, što je Fran prihvatila. -
Zašto jednostavno ne sjednemo u kuhinju? - predloži,
otkopčavajući kaput.
- Ako hoćete. - Edna je, s razlogom, bila ponosna na
svoju besprijekornu kuhinju s novim novcatim stolom i
stolcima od javora koje je kupila na rasprodaji.
Smjestivši se, Fran izvuče kasetofon iz torbe i nemarno
ga položi na stol. - Gospođo Barry, ja sam ovdje zato što
želim pomoći Molly, a sigurna sam da i vi želite isto. To je
razlog zbog kojeg vas, uz vaše dopuštenje, moram snimati.
Možda se pojavi nešto, što bi moglo pomoći Molly. Ona je
sve sigurnija da nije jedini krivac za smrt svoga supruga.
Počela se, naime, prisjećati te noći. Između ostalog, sjetila se
da je još netko bio u kući kada se vratila s Capea. Kada bi to
mogla dokazati, možda bi se njezina presuda mogla poništiti
ili bi se barem mogla ponovno otvoriti istraga. To bi bilo
divno, zar ne?
Edna Barry nalijevala je vodu u aparat za kavu. -
Naravno da bi - reče, a onda doda: - Oh, Bože.
Franine se oči suze kad je vidjela da je gospođa Barry
prolila vodu. Trese joj se ruka, pomisli Fran. Nešto je u
svemu ovome muči. Bila je nervozna kad sam je susrela kod
Molly. Nema sumnje da je bila vrlo napeta i kada sam je
nazvala da se dogovorimo za razgovor.
Kada je miris kave ispunio prostoriju, Fran pokuša
navesti Ednu Barry da se opusti. - Išla sam s Molly u školu,
na Akademiju Cranden - reče. - Je li vam rekla?
- Da. - Edna uzme šalice i tanjuriće iz vitrine i iznese
ih na stol. Prije no što je sjela, pogleda Fran preko naočala.
Misli na skandal s knjižnicom, pomisli Fran, a zatim,
potisnuvši svoj nemir, nastavi razgovor. - No, kako čujem, vi
je poznajete dulje od mene?
- O, da. Radila sam kod njezinih roditelja kad je bila
mala djevojčica. Oni su se, odmah nakon njezine udaje,
preselili na Floridu i tada sam počela raditi kod nje.
- Znači da ste i dr. Lascha dobro poznavali?
Edna Barry promisli. - I da i ne. Bila sam ondje tri
prijepodneva tjedno. Kada bih ja stigla u devet, on bi već bio
na putu za posao, a kada bih u jedan odlazila, rijetko je bio
kod kuće. No, kada bi Molly priredila večeru, što je radila
prilično često, pozvala bi me da serviram i počistim. To su,
zapravo, bile, jedine prigode kada sam ih viđala zajedno.
Kada je bio ondje, bio je uvijek vrlo prijazan.
Fran primijeti da su se usne Edne Barry stisnule kao da
ono o čemu misli dok govori nije jako ugodno. - No kada
biste vidjeli njega i Molly zajedno, je li vam se činilo da su
sretni? - upita.
- Sve do onog dana kada sam došla i našla uzrujanu
Molly kako se pakira za Cape nisam uočila ni najmanji
navještaj svađe. Čini mi se da je imala previše slobodnog
vremena koje nije znala iskoristiti. Radila je dobrovoljno u
gradu i znam da dobro igra golf, no tu i tamo bi mi znala reći
da joj nedostaje posao. I imala je, naravno, nekoliko teških
razdoblja. Htjela je što prije zasnovati obitelj. Nakon
posljednjeg pobačaja činila se drugačijom, vrlo tihom,
povučenom.
Ništa što je Edna Barry rekla ne može baš pomoći
Molly, pomisli Fran, kada je nakon pola sata ispila i drugu
šalicu kave. Imala je još samo nekoliko pitanja, a dosad Edna
nije bila otvorena. - Gospođo Barry, sigurnosni sustav nije
bio uključen kada ste tog ponedjeljka došli na posao, je li
tako?
- Ne, nije.
- Jeste li provjerili sva vrata? Ako su neka vrata bila
otključana, netko je mogao ući u kuću?
- Nijedna vrata nisu bila otključana. - Glas Edne Barry
postane odjednom neprijateljski, a zjenice joj se proširiše.
Pogodila sam je u živac, pomisli Fran. Postoji nešto što
mi skriva. - Koliko je vrata u kući?
- Četvoro - odgovori bez razmišljanja. - Ulazna vrata.
Kuhinjska vrata. Vrata koja iz dnevne sobe vode na verandu,
a otvaraju se samo iznutra. Podrumska vrata koja su uvijek
zaključana i zakračunata.
- Jeste li ih sve sami provjerili?
- Ne, ali jest policija, gospođice Simmons. Zašto s
njima ne razgovarate?
- Gospođo Barry, ne dovodim u pitanje ono što ste mi
ispričali - reče Fran pomirljivim tonom.
 Naizgled smekšana, Edna Barry reče: - Kada sam tog
petka poslijepodne odlazila, provjerila sam jesu li sva vrata
zaključana.
- Dr. Lasch se uvijek koristio ulaznim vratima. Donji
zasun na vratima nije u ponedjeljak ujutro bio navučen, što
znači da je preko vikenda netko otvarao vrata.
- Donji zasun?
- Molly ga je preko noći uvijek povlačila. Kuhinjska
vrata su bila zaključana kad sam došla, u to sam sigurna.
Obrazi Edne Barry su se zarumenjeli. Fran shvati da je
na rubu plača. Boji li se zato što misli da je bila nepažljiva i
nije zaključala kuću, pitala se.
- Gospođo Barry, hvala vam na pomoći i
gostoprimstvu - reče Fran. - Posvetili ste mi dosta vremena,
no možda ću vam poželjeti postaviti još nekoliko pitanja, a
možda ću vas i zamoliti da budete gost u emisiji.
- Ne želim biti gost u emisiji.
- Naravno, kako god želite. - Fran isključi kasetofon i
ustane. Na vratima postavi posljednje pitanje: - Gospođo
Barry, zamislimo da je te noći, kada je umro dr. Gary Lasch,
netko bio u kući. Znate li je li ijedna brava ikad
promijenjena?
- Koliko ja znam, nije.
- Predložit ću Molly da se promijene. Jer inače bi
mogla biti u opasnosti da joj netko uđe u kuću. Slažete li se?
Boja je nestala s lica Edne Barry. - Gospođice
Simmons - reče - da ste vidjeli ono što sam ja vidjela kada
sam se popela na gornji kat, da ste vidjeli Molly kako leži na
krevetu pokrivena zgrušanom krvlju, znali biste da nitko te
noći nije ušao u kuću. Prestanite stvarati probleme nevinim
ljudima.
- Kojim to nevinim ljudima ja stvaram probleme,
gospođo Barry? - zatraži Fran odgovor. - Mislila sam da
pomažem mladoj ženi, nekome koga godinama poznajete i
do koga vam je, kako kažete, stalo, da možda dokaže kako
nije kriva za ovaj zločin.
Gospođa Barry ništa ne odgovori. Usne su joj bile
čvrsto stisnute dok je otvarala vrata. - Razgovarat ćemo opet,
gospođo Barry - reče Fran bez osmijeha. - Imam osjećaj da
biste mogli odgovoriti na još mnogo pitanja.
 29

U subotu poslijepodne zazvonio je telefon; kako je

Molly i pretpostavljala, bila je to Jenna.
- Upravo sam razgovarala s Philipom Matthewsom -
reče Jenna. - Čujem da ćeš mu spremiti večeru. Imaš moje
odobrenje.
- Dragi Bože, ni ne pomišljaj na to - usprotivi se
Molly. - Došao bi mi lupati na vrata da nisam pristala, a kako
nisam spremna za restoran, to se činilo kao jedina logična
stvar.
- Mi smo odlučili da, pozvani ili ne, dolazimo na piće.
Cal jedva čeka da te vidi.
- Niste pozvani - reče Molly - no dođite oko sedam.
- Moli - reče Jenna, a potom zastane.
- Reci. U redu je.
- Nije ništa dramatično, prijateljice moja. No opet
zvučiš kao stara Moli i to mi je drago.
Tko sam ja zapravo, zapita se Molly. - Ništa se ne
može mjeriti s prozorima bez rešetaka i satenskim
pokrivačem na krevetu - odvrati ona. - Čine čuda.
- Čekaj samo dok te ne dovedem na Manhattan na
kompletan kozmetički tretman. Što ćeš danas raditi? - Molly
je oklijevala, no zatim shvati da čak ni Jenni ne želi reći da
pregledava Garyjeve podsjetnike i planere u potrazi za
odgovorima. Umjesto toga, odluči se za poluistinu. - Koliko
god bila neugodna uloga domaćice, moram početi s
pripremama u kuhinji. Puno je vremena prošlo otkad sam
radila nešto slično.
To je bila istina. Ostatak istine je bio da su na
kuhinjskom stolu bile složene Garyjeve knjige od nekoliko
godina prije njegove smrti. Idući unatrag od dana njegove
smrti, proučavala je stranicu po stranicu, redak po redak.
Molly se sjećala da je Garyjev raspored uvijek bio
pretrpan i da je uvijek radio zabilješke kako bi se sjetio
svojih obveza. Već je naišla na nekoliko takvih pribilješki,
primjerice: Pet poslijepodne. Nazovi Molly u klub.
S bolom se prisjeti da je ponekad nazvao i pitao:
»Zašto mi u knjizi piše da te moram nazvati?«
U pola šest, prije no što je postavila stol za večeru,
Molly je pronašla bilješku koju je tražila. Bio je to telefonski
broj koji se nekoliko puta pojavio u posljednjem Garyjevom
podsjetniku. Provjerila je pri službi informacija i doznala da
se radi o broju u Buffalu.
Nazvala ga je, a kada joj se javio ženski glas, zapita je
li ondje Annamarie.
- Ja sam - odgovori tiho Annamarie Scalli.
 30

Kada je izašla iz kuće Edne Barry, Fran je krenula na

hodočašće kroz Greenwich, još jedan izlet kroz sjećanja.
Ovaj se put odvezla do Stationhouse Puba s nakanom da
ondje ruča. Dolazili smo ovamo na brzu večeru prije kina,
prisjetila se s nostalgijom.
Naručila je sendvič s puretinom i raženim kruhom. To
je nekoć bilo omiljeno jelo njezine majke. Ogledavala se po
prostoriji. Malo je vjerojatno da njezina majka ikad više
dođe u Greenwich. Uspomene su za nju jednostavno bile
prebolne. Tog posljednjeg ljeta gradom je kružio vic kako je
grad, umjesto knjižnice, dobio drugačiju posudbenu
ustanovu: »Simmonsovu zakladu.« Jako duhovito, pomisli
ogorčeno.
Razmišljala je o mogućnosti da prođe pored kuće u
kojoj su živjeli te četiri godine, no shvati da nije spremna.
Barem ne danas, pomisli Fran, dajući znak konobaru da joj
donese račun.
Kada se vratila u New York i u svoju zgradu, Fran
vidje da je Philip Matthews održao riječ. Kod portira ju je
čekao veliki paket. Otvorila ga je i otkrila da sadržava cijeli
zapisnik sa suđenja Molly Lasch.
Umirala je od želje da ga pročita, no znala je da se
mora strpjeti. Prvo mora obaviti sve poslove, podsjeti samu
sebe. Mora kupiti nešto hrane, otići u kemijsku čistionicu, a
potom pokušati stići do robne kuće Bloomingdale’s po
čarape i kozmetiku.
Bilo je pola pet kad je napokon uspjela odložiti sve
ostalo, napraviti čaj, smjestiti se u duboki klupski naslonjač,
podići noge na ležaljku i otvoriti sudski zapisnik.
Nije to bilo ugodno štivo. Tužitelj je iznio čvrste i
obeshrabrujuće dokaze: Ima li znakova borbe?Ne...
rastvorena rana na glavi dr. Garyja Lascha... lubanja
udubljena... Udaren je dok je sjedio za svojim radnim
stolom, leđima okrenut napadaču… potpuno bespomoćan...
dokazi će pokazati da su na tom kipa nađeni jasni i krvavi
otisci Molly Lasch, da je na njezinu licu, rukama i odjeći
bila krv Garyja Lascha... da nije bilo znaka nasilnog
ulaska...
Nikakav dokaz o nasilnom ulasku, pomisli Fran.
Policija je očigledno provjerila vrata. Ne spominju, međutim,
jesu li bila otključana. Je li Philip Matthews slijedio taj trag,
zapita se. Žutim markerom označi taj dio iskaza.
Molly Lasch nije ubila svojeg supruga Garyja Lascha.
Počinjem vjerovati da bi to mogla biti istina, pomisli Fran.
Napravimo sada korak naprijed. Pretpostavimo da je netko
drugi ubio Garyja Lascha i imao dovoljno sreće da je Molly,
kad je ušla i našla svog supruga, bila toliko traumatizirana da
je nehotice učinila sve da krivicu svali na sebe. Dirala je
oružje kojim je ubijen njezin muž, dirala njegovo lice i
glavu, poštrcala se njegovom krvlju.
Poštrcala se njegovom krvlju, pomisli Fran. Ako je
Gary Lasch bio živ kada ga je Molly našla, je li moguće da
joj je nešto mogao reći? Ako je u kući bio još netko, onda je
Molly mogla doći kući nekoliko trenutaka prije no što je
Gary napadnut.
Je li Molly stigla kući, otišla u radnu sobu, pronašla
svoga smrtno ranjenog, no još uvijek živog muža, upita se
Fran. To bi objasnilo zašto ga je dirala, zašto su njezina usta
i lice bili pokriveni krvlju. Je li ga pokušala oživiti kad ga je
našla?
Ili ga je pokušala oživiti tek kad je shvatila što mu je
učinila?
Ako prihvatimo mogućnost da je nevina, onda je netko
sada vrlo, vrlo nervozan, shvati Fran.
Obuze je uvjerenje da je Molly Lasch u velikoj
opasnosti. Ako je Gary Lasch bio sam u kući - kući koja je
dokazano bila zaključana - i nije čuo svojeg napadača kako
ulazi u radnu sobu, a sve govori tome u prilog, onda bi se
ista stvar mogla dogoditi i Molly, pomisli Fran.
Fran posegne za telefonom. Mislit će da sam luda, no
ja ću je nazvati.
Molly se žurilo. - Fran. Čini se kao da se ponovno
okupljamo - objasni. - Philip Matthews dolazi na večeru, a
Jenna i Cal su po svaku cijenu htjeli svratiti na piće. A
upravo me nazvao i Peter B1ack. Nije mu bilo drago kada
sam mu rekla da ga želiš vidjeti, no sada je zvučao prilično
uljudno. I on će svratiti.
- Onda te neću zadržavati - reče Fran - no nešto mi je
palo na pamet. Iz onoga što mi je rekla gospođa Barry
razabrala sam da niste mijenjali brave na kući otkad si je
kupila?
- Točno.
- Mislim da bi bilo dobro da ih promijeniš.
- Nisam mislila o tome.
- Koliko ljudi ima komplet ključeva?
- Nije to komplet. Radi se zapravo samo o jednom
ključu. Glavna i kuhinjska vrata imaju istu bravu. Vrata
verande i podruma su uvijek zakračunata s unutarnje strane.
Postojala su samo četiri ključa. Garyjev. Moj. Ključ gospođe
Barry. I onaj sakriven u vrtu.
- Tko zna za ključ u vrtu?
- Mislim da ne zna nitko. Bio je to ključ za nenadane
prilike i nikad nije upotrijebljen. Gary nikad nije zaboravio
svoje ključeve, a nisam ni ja. Gospođa Barry nikad ništa ne
zaboravlja. Fran, oprosti, ali moram ići.
- Molly, pozovi u ponedjeljak bravara. Molim te.
- Fran, nisam u opasnosti osim ako...
- Osim ako nisi imala smolu da dođeš na poprište
ubojstva i doživiš šok, što znači da se sada netko možda boji
onoga čega ćeš se sjetiti.
Fran začuje kako je Molly udahnula, a onda
zastajkujući rekla: - Prvi put u šest godina čujem da netko
misli kako postoji mogućnost da sam nevina.
- Dakle shvaćaš zašto želim da promijeniš sve brave?
Nađimo se u ponedjeljak.
- Da, može. Možda imam neke zanimljive vijesti za
tebe - reče Molly.
Što je pod tim mislila, zapita se Fran spuštajući
slušalicu.
 31

Tim Mason je kanio iskoristiti vikend i posljednji put

otići na skijanje u Stowe, u Vermontu, no promijenio je
planove kada ga je nazvao njegov bratić Michael, koji je još
uvijek živio u Greenwichu. Majka Billyja Galla, njihovog
starog školskog prijatelja, umrla je od infarkta pa je Michael
pomislio da bi Tim možda svratio na karmine.
Zbog toga je u subotu navečer Tim bio na Merritt
Parkwayu i vozio prema južnom Connecticutu prisjećajući se
srednjoškolskih godina kada su on i Billy svirali u bendu.
Billy je čak i onda bio pravi glazbenik, mislio je Tim. Sjećao
se kako su u višim razredima pokušavali osnovati vlastitu
grupu i kako su uvijek vježbali u Billyjevoj kući.
Gospođa Gallo, srdačna i gostoljubiva žena, uvijek ih
je nukala da ostanu na večeri, a njih nikad nije trebalo dugo
nagovarati. Proživljavali su prave muke osjećajući mirise
domaćeg kruha, češnjaka i umaka od rajčica koji se kuhao.
Tim se prisjećao kako bi, došavši kući, gospodin Gallo
odlazio ravno u kuhinju kao da se bojao da ondje neće zateći
svoju suprugu. Kad bi je ugledao, usne bi mu se razvukle u
osmijeh i on bi rekao: - Josie, ti opet otvaraš konzerve.
Pomalo sjetno, Tim se prisjeti svojih roditelja i godina
prije njihova razvoda, kada je rado bježao od sve veće
hladnoće među njima.
Gospodin Gallo nije nikad preskakao tu banalnu
rečenicu, pomisli, a gospođa Gallo bi se uvijek nasmijala kao
da je čuje prvi put. Bilo je očito da su ludi jedno za drugim.
Gospodin Gallo, međutim, nikad nije bio blizak Billyju.
Smatrao je da Billy uludo troši vrijeme pokušavajući postati
glazbenikom.
Dok je vozio i mislio o tim davnim danima, Tim se
sjeti jednog drugog pogreba kojem je prisustvovao u
Greenwichu. Već je bio završio školu i radio kao novinar.
Pomisli koliko je Fran Simmons patila. U crkvi su se
tijekom cijele mise čuli njezini prigušeni jecaji. A onda su
podigli lijes na mrtvačka kola. Dok je pravio bilješke za
svoju priču, a snimatelj fotografirao uz bljesak fleša, osjećao
se poput voajera.
Četrnaest godina promijenilo je Fran Simmons. Nije
samo odrasla. Poput nekog nevidljivog oklopa imala je oko
sebe auru hladnokrvnog profesionalizma; osjetio je to kada
su se upoznali u Gusovu uredu. Timu je bilo neugodno što
je, dok su se upoznali, razmišljao o njezinu ocu i o tome
kako je bio lopov. Zašto ga je progonio neugodan osjećaj da
joj za to duguje ispriku?
Bio je toliko zadubljen u misli da se našao na izlazu za
Sjevernu ulicu prije no što je to shvatio te je zamalo
promašio skretanje. Tri minute poslije bio je na groblju, u
prostoriji za oproštaj.
Bila je puna prijatelja obitelji Gallo. Tim ugleda
mnogo poznatih lica, ljude koje je izgubio iz vida, od kojih
mu neki priđoše dok je, u redu, čekao da dođe do Billyja i
gospodina Galla. Većina njih je iznosila laskave komentare o
njegovu izvještavanju, no vrlo brzo su uslijedila pitanja o
Fran Simmons, jer je sada bila s njim na televiziji.
- Je li ono stvarno Fran Simmons čiji je otac očistio
zakladu knjižnice? - upita ga sestra gospođe Gallo.
- Moja teta misli da ju je vidjela u restoranu Bolnice
Lasch - doda netko drugi. - Što bi, za Boga miloga, mogla
ondje raditi?
To je pitanje bilo upućeno Timu upravo kad se našao
pred Billyjem Gallom, koji ga je, očigledno, čuo. Očiju
natečenih od plača, stisne Timovu ruku. - Vodi li Fran
Simmons neku istragu po bolnici, reci joj da otkrije zašto
puštaju da im pacijentu umiru i onda kada ne moraju - reče
ogorčeno.
Tony Gallo mu dotače rukav. - Billy, Billy, bila je to
Božja volja.
- Ne, tata, nije. Mnogi ljudi kojima prijeti infarkt mogu
biti spašeni - reče Billy, podižući glas, u kojem su se osjećali
nemir i napetost. Pokaže majčin lijes. - Mama nije trebala
biti tu još najmanje dvadeset godina. Liječnike na Laschu
nije bilo briga; - jednostavno su je pustili da umre. - Sada je,
zapravo, već jecao. - Time, ti i Fran Simmons, i svi novinari
na vašoj televiziji, morate to ispitati. Morate otkriti zašto su
tako dugo čekali, zašto je na vrijeme nisu poslali specijalistu.
Billy Gallo prigušeno zajeca i pokrije lice rukama,
prepuštajući se još jednom suzama protiv kojih se borio. Tim
ga ohrabri, čvrsto ga stisnuvši za nadlaktice i držeći sve dok
se Billyjevi jecaji nisu utišali i dok jasnim glasom punim
tuge nije uspio upitati:
- Time, reci istinu. Jesi li ikad okusio bolji umak za
tjesteninu od onoga što ga je radila moja majka?
 32

Ne znam kako sam dopustila da dođe do ovoga,

pomisli Molly, dok je na stol u dnevnoj sobi postavljala
pladanj sa sirom i krekerima. Peter Black i Cal Whitehall
zajedno u ovoj kući. Nije slutila da će je to ovako uznemiriti.
Vedrina i utjeha koju je pronašla u činjezinici što je sama u
kući odjednom je nestala. Osjećala se kao da je njezina
privatnost narušena. Kad ih je ugledala, sjetila se mnogih
zgoda u kojima su se sastajali s Garyjem u njegovoj radnoj
sobi. Satima su ondje raspravljali - ostali članovi upravnog
odbora Zdravstvenog osiguranja Remington samo su
odobravali njihove odluke.
Proteklih nekoliko dana osjećala se u kući drugačije
nego prije. Kao da je nakon pet i pol godina koje je provela u
zatvoru drugačije gledala na život koji je poznavala.
Prije no što je Gary umro, vjerovala sam da sam sretna,
pomisli Molly. Vjerovala sam da je nemir koji me izjedao
bio posljedica frustracije što nemam dijete.
Osjećala je kako joj se vraća stari, dobro poznati
osjećaj težine života. Znala je da je Jenna osjetila promjenu
njezina raspoloženja i da ju je to zabrinulo. Slijedila ju je do
kuhinje, odlučno zahtijevala da odreže sir na kockice,
skladno posložila krekere na tanjur, složila ubruse.
Nakon što je preko telefona bio onako osoran, činilo se
da se Peter Black večeras naročito trudi biti ugodan. Kada je
ušao, poljubio ju je u obraz i stisnuo joj ruku. Poruka je bila
jasna: ta je strašna tragedija iza nas.
Je li, pitala se. Mogu li ubojstvo i godine provedene u
zatvoru tek tako nestati, kao da se nikad i nisu dogodili? Ne
vjerujem, zaključi pogledavši stare prijatelje - ako su to
doista bili - okupljene u ovoj sobi.
Pogleda Petera Blacka - činilo se da mu je strahovito
neugodno. Zašto je uporno želio doći?
Kao da se jedino Philip Matthews dobro osjećao.
Stigao je prvi, točno u sedam, noseći u naručju amarilis. -
Znam da se raduješ vrtlarenju - rekao je. - Možda ćeš naći
mjesto za amarilis.
Veliki blijedocrveni cvjetovi bili su prelijepi. - Pazi -
upozorila ga je. - Amarilis zovu i nekom vrstom bunike, a
bunika je otrov.
Lakoća koju je tada osjećala nestala je. Sada joj se
činilo kao da je i zrak zatrovan. Cal Whitehall i Peter Black
nisu došli da joj požele dobrodošlicu - to je od početka bilo
jasno. Imali su nešto drugo na umu. To bi objasnilo i Jenninu
nervozu, zaključi, jer ona je nametnula susret.
Molly je željela reći Jenni kako joj to ne zamjera.
Znala je da je Cal parni valjak te da ga ni Jenna nije mogla
spriječiti ako je odlučio doći.
Razlog njihova posjeta ubrzo je postao jasan. Cal je
načeo temu.
- Molly, jučer je ona televizijska novinarka, Fran
Simmons, bila u bolničkom restoranu i postavljala pitanja.
Jesi li joj ti to predložila?
- Ne, nisam znala da će Fran otići onamo - odgovori
slegnuvši ramenima - ali nemam ništa protiv toga.
- Molim te, Molly - promrmlja Jenna. - Zar ne shvaćaš
što radiš sebi?
- Shvaćam, Jen - reče Molly tiho, ali odlučno.
Cal uz tresak spusti čašu na stol te prolije nekoliko
kapi.
Molly se odupre porivu da ih odmah obriše; imala je
potrebu činiti bilo što samo da pobjegne od ove noćne more.
Umjesto toga, pogleda dvojicu muškaraca koji su bili
partneri njezina muža.
Cal primijeti što je učinio. Poskoči, mrmljajući: -
Donijet ću papirnati ubrus. - U kuhinji se osvrne oko sebe i
ugleda rolu. Kad se uputio natrag, pogled mu padne na
jedinu zabilješku na zidnom kalendaru. Pažljivo ju je
proučio.
Obrazi Petera Blacka su se zarumenjeli; ovo očito nije
bilo njegovo prvo piće večeras. - Molly, ti znaš da su u tijeku
pregovori o kupnji nekolicine drugih zdravstvenih
osiguranja. Budeš li i dalje dopuštala ili čak poticala rad na
toj emisiji, možeš li barem zamoliti Fran Simmons da je ne
emitira dok ne zaključimo posao?
Dakle, o tome se radi, pomisli Molly. Boje se da će,
otvorim li stare rane, i njih zahvatiti zaraza.
- Naravno, ništa ne skrivamo - značajno doda. - No
mnogi su pregovori propali zbog priča, tračeva i glasina.
Pio je viski; Molly ga je promatrala dok je ispijao čašu.
Sjetila se da je pred mnogo godina dosta pio, a to se, očito,
nije promijenilo.
- I, Molly, molim te, odustani od zamisli da pronađeš
Annamarie Scalli - zamoli je Jen. - Sazna li za moguću
emisiju, mogla bi svoju priču prodati nekom od onih
petparačkih časopisa.
Molly je i dalje sjedila bez riječi zureći u to troje ljudi,
osjećajući kako se mjehuri njezinih starih strahova i sumnji
podižu ispod mirne površine koju je do tog trenutka
pokazivala.
- Mislim da ste jasno iznijeli svoj stav - odrješito reče
Philip Matthews, prekinuvši neugodnu tišinu. - Zašto sada ne
bismo završili?
Peter Black, Jenna i Cal otišli su ubrzo nakon toga.
Philip Matthews sačeka da se vrata zatvore za njima, a onda
je zapita: - Molly, bi li radije da preskočimo večeru i da i ja
odem?
Bila je na rubu suza. Kimne i reče: - Možemo je
odgoditi za neki drugi put ako želiš.
- Da, želim.
Molly je pripremila coq au vin i divlju rižu. Nakon što
je Philip otišao, pokrila je jela, stavila ih u hladnjak, a onda
provjerila brave i otišla u radnu sobu. Večeras je, možda
upravo zbog toga što su ondje bili Peter Black i Cal, imala
vrlo jak osjećaj da nešto lebdi na rubovima njezinog
svjesnog uma i pokušava prodrijeti unutra.
Što je to, pitala se. Stare uspomene, stari strahovi koji
će je odvući u još dublju depresiju od one u kojoj je bila? Ili
će joj donijeti odgovore, a možda joj i pomoći da umakne
tami koja se prijeteći obavijala oko nje? Morat će čekati i
vidjeti.
Nije upalila svjetlo, nego se sklupčala na sofi, savivši
noge ispod sebe.
Što bi Cal i Peter Black mislili, pitala se, kad bi znali
da će se sutra navečer u osam uistinu susresti s Annamarie
Scalli?
 33

Ništa nije ravno nedjeljnom jutru na Manhattanu,

zaključi Fran, otvarajući u pola osam ujutro vrata svoga
stana ispred kojih ju je čekalo debelo i privlačno nedjeljno
izdanje Timesa. Pripravila si je sok, kavu i pecivo, smjestila
se na veliki naslonjač, naslonila noge na ležaljku i uzela prvi
dio novina. Nekoliko minuta poslije, odložila ih je, shvativši
da je, od onog što je pročitala, malo toga zapamtila.
- Zabrinuta sam - reče naglas, a potom se podsjeti da je
loša navika govoriti sama sa sobom.
Nije dobro spavala prethodne noći. Bila je sigurna da
je njezin nemir povezan s Mollynom zagonetnom izjavom o
tome kako ima za nju vrlo zanimljive novosti. Što bi to
moglo biti vrlo zanimljivo, pitala se.
Vodi li Molly neku vrstu privatne istrage, mogla bi joj
doći glave, pomisli Fran. Odgurnuvši novine ustane, nalije si
drugu šalicu kave te se vrati, ovaj put s namjerom da pročita
zapisnik s Mollyna suđenja.
Sljedeći je sat, redak po redak, čitala iskaze svjedoka.
Tu je bio iskaz prvih policajaca koji su stigli na mjesto
zločina, kao i liječnika. Potom su slijedili iskazi Petera
Blacka i Whitehallovih koji su opisivali posljednji susret s
Garyjem Laschom, nekoliko sati prije no što je umro.
Bilo je očito da je bilo iznimno teško natjerati Jennu da
kaže išta negativno, pomisli Fran dok je s velikom pomnjom
proučavala njezin iskaz.
TUŽITELJ: Jeste li razgovarali s optuženom tjedan prije
smrti njezina supruga dok je bila u njihovoj kući na Cape
Codu?
 JENNA: Da.
TUŽITELJ: U kakvom se emocionalnom stanju, prema
vašoj ocjeni, nalazila?
JENNA: Bila je tužna. Vrlo tužna.
TUŽITELJ: Je li bila ljuta na svog supruga, gospođo
Whitehall?
JENNA: Bila je uzrujana.
TUŽITELJ: Niste odgovorili na moje pitanje. Je li Molly
Carpenter Lasch bila ljuta na svog supruga?
JENNA: Da, rekla bih da jest.
TUŽITELJ: Je li pokazivala da je veoma ljuta na svog
supruga?
JENNA: Hoćete li ponoviti pitanje?
TUŽITELJ: Naravno. Hoćete li, ćasni suče, uputiti
svjedokinju da odgovara bez okolišanja?
SUDAC: Svjedokinja se upućuje da odgovori na
pitanje.
TUŽITELJ: Gospođo Whitehall, je li, za vrijeme vaših
telefonskih razgovora s Molly Carpenter Lasch, tjedan prije
smrti njezina supruga, ona pokazala kako je veoma ljuta na
svog supruga?
JENNA: Da.
TUŽITELJ: Jeste li znali razlog zbog kojeg je Molly
Carpenter Lasch bila ljuta na svog supruga?
JENNA: U poćetku ne. Pitala sam je, ali mi nije htjela
odgoovoriti. Rekla mi je te nedjelje poslijepodne.
Kada je pročitala iskaz Calvina Whitehalla, Fran je
zaključila da joj je, hotimice ili ne, kao svjedok nanio veliku
štetu. Mora da se svidio državnom odvjetniku, pomisli.
TUŽITELJ: Gospodine Whitehall, vi i dr. Peter Black
posjetili ste dr. Garyja Lascha u nedjelju poslijepodne,
osmog travnja. Je li to točno?
CALVIN WHITEHALL: Da, točno.
 TUŽITELJ: Što je bila svrha vašeg posjeta?
CALVIN WHITEHALL: Dr. Black mi je rekao da je vrlo
zabrinut zbog Garyja. Rekao je kako je cijeli tjedan bilo
očito da je Gary duboko zabrinut pa smo stoga odlučili da ga
posjetimo.
TUŽITELJ: Kad kažete mi mislite...
CALVIN WHITEHALL: Dr. Peter Black i ja.
TUŽITELJ: Što se dogodilo kad ste stigli?
CALVIN WHITEHALL: Bilo je oko pet sati. Gary nas je
uveo u dnevnu sobu. Iznio je tanjur sa sirom i krekerima i
otvorio bocu vina. Nalio nam je svakome po čašu i rekao:
»Žao mi je što ću ovo reći, no vrijeme je za ispovijed.«
Zatim nam je priznao da se spetljao s medicinskom sestrom
iz bolnice po imenu Annamarie Scalli i da je zatrudnjela.
TUŽITELJ: Je li dr. Lasch strepio od vaše reakcije?
CALVIN WHITEHALL: Naravno. Ta je sestra imala
dvadesetak godina. Bojali smo se posljedica - primjerice,
tužbe za seksualno nametanje. Gary je, na kraju krajeva, bio
ravnatelj bolnice. Prezime Lasch je, zahvaljujući njegovu
ocu, bilo simbol poštenja koji se, dakako, prenio na bolnicu,
a potom i na Zdravstveno osiguranje Remington. S velikom
smo mukom i tjeskobom gledali na mogućnost da se ta slika
promijeni zbog skandala.
Fran je čitala zapisnik još cijeli sat. Kada ga je
odložila, protrljala je čelo, nadajući se da će spriječiti
glavobolju koja je nadolazila.
Čini se da su Gary Lasch i Annamarie Scalli uspješno
skrivali svoju vezu, pomisli Fran. Ono što u svemu udara u
oči jest potpuni šok koji su Molly, Peter Black i
Whitehallovi, njemu najbliži ljudi, doživjeli kada su za to
saznali.
Sjetila se kako je i Susan Branagan, dobrovoljka u
bolničkom restoranu, spomenula krajnje zaprepaštenje.
Rekla je kako su svi pretpostavljali da se Annamarie Scalli
zaljubljuje u onog simpatičnog dr. Morrowa.
Dr. Jack Morrow, koji je ubijen tek kratko vrijeme
prije Garyja Lascha, podsjeti se Fran.
Bilo je deset sati. Razmišljala je da li da ode trčati, no
onda zaključi da joj danas nije do toga. Možda ću pogledati
što igra u kinima, pomisli. Počastit ću se filmom, kako bi
rekao tata.
Telefon je zazvonio upravo kada je uzela dio novina
posvećen zabavi i počela potragu za pravim filmom u
pravom kinu u pravo vrijeme.
Bio je to Tim Mason. - Iznenađenje - reče. - Nadam se
da ti ne smeta. Zvao sam Gusa i on mi je dao tvoj broj
telefona.
- Ni najmanje mi ne smeta. Ako je ovo sportska
anketa, navijam za Yankeeje, premda sam četrnaest godina
živjela u Kaliforniji. Želim da se opet izgradi Ebbets Fields.
Moram reći da mi se teško odlučiti između Giantsa i Jetsa,
no dovedena pred zid, izabrala bih Giantse.
Mason se nasmije. - To volim: ženu koja se može
odlučiti. Zapravo sam zvao da vidim imaš li što pametno na
umu, pa ako nemaš, bi li sa mnom otišla na rani ručak u
Neary’s.
Restoran Neary’s nalazio se praktički iza ugla, u
Pedeset sedmoj ulici.
Fran shvati da ju je poziv ugodno iznenadio. Dok su se
upoznavali, u očima mu se vidjelo da zna tko je ona i tko je
bio njezin otac, što mu je zamjerila, no onda je shvatila da
mora očekivati takvu reakciju. Nije on bio kriv zato što je
znao da joj je otac bio lopov.
- Hvala, baš bi mi bilo drago - odgovori iskreno.
- U podne?
- Odlično.
 - Molim te, nemoj se dotjerati.
- Nisam ni namjeravala. Dan za odmor i ostalo.
Spustivši slušalicu, poče, po drugi put tog jutra,
govoriti sama sa sobom. - Što je pak sad ovo? - zapita se. -
To nipošto nije običan spoj.
Kada je Fran stigla u Neary’s, Tim Mason je bio
zadubljen u razgovor s barmenom. Imao je na sebi sportsku
košulju otvorenog ovratnika, tamnozelenu jaknu od samta i
žutosmeđe hlače. Kosa mu je bila razbarušena, a jakna
hladna, što je osjetila kada ga je dotakla po nadlaktici.
- Čini mi se da nisi došao taksijem - reče kad se
okrenuo da je pogleda.
- Ne sviđaju mi se svi oni natpisi koji čovjeka
podsjećaju da se mora vezati - reče. - Pa sam došao pješice.
Drago mi je što te vidim Fran. - Nasmiješi joj se.
Fran je na nogama imala gležnjače s niskom petom;
shvati da se osjeća onako kako se osjećala u prvom razredu -
nisko.
Nasmiješeni Jimmy Neary dao im je jedan od četiriju
stolova u kutu, što je za Fran bio znak da je Tim Mason
njihov drag, redovit gost. Otkad se doselila u New York, bila
je ovdje jednom, s jednim parom iz svoje zgrade. I tada su
dobili stol u kutu, a oni su joj objasnili njegovo značenje.
Dok su ispijali bloody mary, Tim je govorio o sebi. -
Moji su otišli iz Greenwicha kada su se razveli - rekao joj je.
- To je bilo godinu nakon fakulteta, a ja sam radio za
Greenwich Time. Urednik me nazivao novinarskim
podmlatkom, no zapravo sam bio Katica za sve. To su bili
moji posljednji dani u Greenwichu.
- Kad je to bilo? - pitala je Fran.
- Prije četrnaest godina.
Brzo je u glavi zbrojila godine. - Zbog toga si, kad smo
se upoznali, prepoznao moje ime. Znao si za moga oca.
 Slegnuo je ramenima. - Da. - Pokajnički se nasmiješio.
Konobarica im je donijela jelovnike, no oboje su, ni ne
pogledavši ih, naručili jaja Benedict. Kada je konobarica
otišla, Tim je srknuo svoju bloody mary, a potom rekao: -
Nisi me pitala, ali ja ću ti svejedno ispričati svoj život, što će
tebi biti posebice zanimljivo, budući da očigledno znaš koji
ti se sportovi sviđaju.
Zapravo smo prilično slični, pomisli Fran, dok je Tim
pričao o svojem prvom poslu, o tome kako je prenosio
srednjoškolske utakmice u nekom gradiću u sjevernom dijelu
države New York za koji nikad nije čula. Zatim je ona njemu
ispričala kako je radila kao pripravnica u jednoj lokalnoj
kabelskoj mreži, u gradu blizu San Diega, u kojem je
najuzbudljiviji događaj bio sjednica gradskog vijeća.
- Kad počinješ, prihvaćaš svaki posao koji možeš
dobiti - rekla je, a on se, kimnuvši glavom, složio.
I on je bio jedinac, no za razliku od nje nije imao
polubraću.
- Moja se majka nakon razvoda preselila u Bronxville -
rekao je. - Ondje su odrasli i ona i moj otac. Kupila je kuću u
gradu. Pogodi što se onda dogodilo? I moj je otac kupio kuću
u istom nizu. Nisu se slagali dok su bili u braku, no sada
zajedno izlaze, a za praznike idemo k njemu na piće, a k njoj
na večeru. U početku me to zbunjivalo, no čini se da
funkcionira.
- Drago mi je što mogu reći da mi je majka vrlo sretna,
i to s razlogom - rekla je Fran. - Preudala se prije osam
godina. Shvatila je da ću se na koncu vratiti u New York pa
mi je predložila da uzmem očuhovo prezime. Ti znaš koliko
je bilo publiciteta oko mog oca.
Kimnuo je. - Istina. Jesi li došla u iskušenje da to
učiniš?
Fran je složila pa rastvorila ubrus. - Ni slučajno.
 - Jesi li sigurna da je pametno da baš ti u Greenwichu
istražuješ za emisiju?
- Vjerojatno nije, ali zašto pitaš?
- Fran, sinoć sam u Greenwichu bio na karminama ženi
koju sam poznavao kao tinejdžer. Umrla je od infarkta u
Bolnici Lasch. Njezin je sin moj prijatelj i užasno je ljut.
Čini mu se da se za nju moglo više učiniti i misli da bi, dok
si tamo, trebala istražiti kako postupaju s pacijentima.
- Moglo više učiniti za njegovu majku?
- Ne znam. Možda je samo lud od tuge, iako se ne bih
iznenadio da te nazove. Zove se Billy Gallo.
- Zašto bi me zvao?
- Zato što je čuo da si u petak bila u restoranu Bolnice
Lasch. Kladim se da je cijeli grad već čuo da si bila ondje.
Fran u nevjerici kimne. - Mislila sam da nisam
dovoljno dugo na televiziji da bi me ljudi tako lako
prepoznali. Žao mi je zbog toga - reče, slegnuvši ramenima.
- No ipak sam došla do jedne zanimljive informacije i to
čavrljajući s volonterkom u restoranu. Vjerojatno bi držala
jezik za zubima da je znala da sam novinarka.
- Je li taj posjet bio u vezi s emisijom koju radiš o
Molly Lasch? - upita je.
- Da, premda zbog okvirne priče - reče, ne želeči se
upuštati u priču o Molly Lasch. - Time, poznaješ li Joea
Hutnika iz Greenwich Timea?
- Da. Joe je bio tamo kad i ja. Dobar čovjek. Zašto
pitaš?
- Joe nema baš dobro mišljenje o zdravstvenim
osiguranjima općenito, no čini se da misli kako Zdravstveno
osiguranje Remington nije ništa gore od ostalih.
- Billy Gallo nije tog mišljenja. - Ugleda zabrinutost na
njezinu licu. - Ali ne brini. Trenutačno je vrlo uzrujan, ali je
inače doista drag.
 Kada su im raščistili stol i poslužili kavu, Fran pogleda
oko sebe. Gotovo svi stolovi su bili zauzeti te je veseli žamor
ispunjavao taj dražesni pub. Tim Mason je uistinu
simpatičan, pomisli. Možda će me njegov prijatelj nazvati, a
možda i neće. Tim je zapravo rekao kako su u Greenwichu
svi reflektori upereni u mene te da oživljavaju stare priče i
šale o smrti mojeg oca.
Dok se Fran ogledavala po prostoriji nije vidjela
suosjećajan pogled Tima Masona niti je shvatila da je izraz u
njezinim očima oživio u njegovu sjećanju sliku djevojke koja
oplakuje oca.
 34

Annamarie Scalli pristala je da se susretne s Molly u

osam, u malom restoranu u Rowaytonu, gradiću smještenom
dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Greenwicha.
Annamarie je predložila i mjesto i vrijeme. - Nije
otmjeno, a nedjeljom je i mirno, osobito tako kasno - rekla
je. - Sigurna sam da ni vi ni ja ne želimo naletjeti na nekoga
poznatog.
Molly je bila spremna već u šest. Dvaput se presvukla.
U crnom kostimu, koji je prvi odjenula, osjećala se odviše
dotjeranom, a u trapericama odviše neformalno. Na kraju se
odlučila za tamnoplave vunene hlače i bijelu dolčevitu.
Visoko je podigla i pričvrstila kosu, prisjećajući se kako je
Garyju bila draga ta frizura, posebice uvojci koji su bježali i
slobodno joj padali po vratu i ušima. Govorio je kako je to
čini stvarnom.
- Uvijek izgledaš savršeno, Molly - govorio joj je. -
Savršena, elegantna i dobro odgojena. Na tebi i traperice i
sportska majica izgledaju poput svečane haljine.
U to je vrijeme mislila da je zadirkuje. Više nije bila
sigurna. Morala je otkriti istinu. Muževi pričaju svojim
ljubavnicama o njihovim ženama, pomisli. Moram saznati
što je Gary rekao Annamarie Scalli o meni. A dok budem
postavljala pitanja, želim saznati i nešto drugo: što je radila
one noći kada je Gary umro. Na kraju krajeva, i ona je imala
razlog da bude jako, jako ljuta na Garyja. Čula sam kako je s
njim razgovarala na telefon.
U sedam odluči napokon krenuti za Rowayton. Uzela
je svoj baloner burberry iz ormara na donjem katu i uputila
se prema vratima, a onda se u zadnji čas predomislila.
Vratila se u spavaću sobu, uzela običan plavi šal iz ladice i
krenula u potragu za sunčanim naočalama. Naposljetku je
pronašla par prevelikih Cartierovih sunčanih naočala,
kupljenih prije šest godina, koje, po svoj prilici, nisu više
moderne. Nema veze, pomisli, barem ću se osjećati
prerušenom.
Nekoć je u garaži bio njezin BMW kabriolet, Garyjev
mercedes i crni kombi, koji je kupio dvije godine prije smrti.
Molly se sjeti kako je bila iznenađena kad se Gary jednog
dana pojavio s njim. - Ne odlaziš u lov ni u ribolov, o
kampiranju da i ne govorimo. Imaš veliki prtljažnik u
mercedesu, dovoljno velik za tvoje štapove za golf. Što će ti,
dakle, kombi?
Tada joj nije palo na pamet da je Gary imao vlastite
razloge zbog kojih je želio auto koji se ni po čemu nije
razlikovao od desetine drugih u četvrti.
Nakon Garyjeve smrti, njegov je rođak uzeo njegove
automobile. Kada je Molly otišla u zatvor, zamolila je
roditelje da njezin prodaju. Proslavili su njezin izlazak iz
zatvora kupivši joj novu, tamnoplavu limuzinu koju je
izabrala iz brošura koje su joj poslali.
Pogledala je auto kad je došla kući, no sada je prvi put
ušla u njega, uživajući u mirisu nove kože. Nije vozila
gotovo šest godina; osjećaj da u ruci drži ključ kojim će
pokrenuti auto kao da joj je davao novu slobodu.
Posljednji je put bila za upravljačem one nedjelje kada
se vratila s Cape Coda. Položivši ruke na upravljač mogla je
sebi predočiti tu vožnju. Držala sam ga tako čvrsto da su me
ruke boljele, prisjećala se dok je izlazila iz garaže, a zatim
daljinskim zatvorila vrata. Sporo je vozila niz dugačak kolni
prilaz do ulice. U normalnim uvjetima ostavljala sam auto u
garaži, no sjećam se da sam ga te noći ostavila točno ispred
kuće. Zašto sam to učinila, pokušavala se s naporom sjetiti.
Zato što sam imala kovčeg pa ga nisam htjela daleko nositi?
Ne, učinila sam to zato što sam mahnito željela
razgovarati s Garyjem. Kanila sam mu postaviti ista pitanja
koja ću sada uputiti Annamarie Scalli. Morala sam saznati
što je osjećao prema meni, zašto je toliko bio odsutan, zašto,
ako nije bio sretan u našem braku, nije bio iskren i to mi
rekao, nego me pustio da trošim tako mnogo vremena i
napora trudeći se biti dobra supruga.
Molly je osjetila kako joj se stišću usne, osjetila je
kako se u njoj javlja stara ljutnja i jed. Prestani, reče sama
sebi. Prestani odmah ili se okreni i vrati kući.
Annamarie Scalli je stigla u restoran Sea Lamp u
sedam i dvadeset. Znala je da je stigla besmisleno rano na
sastanak s Molly Lasch, no silno je željela stići prva. Šok što
je uistinu razgovarala s Molly i što joj je ušla u trag nije
prošao ni kad je pristala na susret.
Njezina sestra Lucy gorljivo ju je nagovarala da ne
otiđe. - Annamarie, ta je žena bila toliko uzrujana zbog tebe
da je nasmrt izmlatila svoga muža - rekla joj je. - Zašto
misliš da neće napasti i tebe? Sama činjezinica da možda
govori istinu kada kaže da se ne sjeća da ga je ubila pokazuje
da je poremećena. Uvijek si se bojala zato što previše znaš o
onome što se događalo u bolnici. Nemoj se naći s njom!
Sestre su se prepirale cijelu večer, no Annamarie je
bila odlučna u nakani da to obavi. Budući da ju je Molly
Lasch pronašla, zaključila je da bi bilo bolje susresti se s
njom oči u oči u restoranu nego riskirati da se pojavi u
njezinom domu u Yonkersu, a možda i da je uhodiš dok je na
poslu.
Kada je ušla u restoran, Annamarie se uputila prema
separeu u najdaljem kutu duge uske prostorije. Za šankom je
sjedila nekolicina ljudi natmurena izraza. Podjednako
nezadovoljna bila je i konobarica, koja se naljutila kad je
Annamarie odbila sjesti za bliži stol za koji ju je pokušala
smjestiti.
Sumornost restorana samo je pojačala osjećaj zle
slutnje i malodušnosti koji je spopao Annamarie tijekom
duge vožnje iz Buffala. Osjećala je umor u kostima. Sigurno
se zbog toga osjećam ovako jadno i deprimirano,
neuvjerljivo je rekla samoj sebi, nalijevajući mlaku kavu
koju je konobarica bacila pred nju.
Znala je da je veliki dio toga proistekao iz svađe sa
sestrom. Premda je nježno voljela svoju sestru, Lucy se nije
ustručavala udariti ondje gdje ju je najviše boljelo, a njezino
dosadno ponavljanje da si barem konačno ju je rasrdilo.
- Annamarie, da si se barem udala za Jacka Morrowa.
Kao što je mama običavala reći, on je bio jedan od
najzgodnijih. Bio je lud za tobom. A bio je i liječnik i to
dobar! Sjećaš li se, gospođa Monahan je svratila onaj vikend
kada si ga dovela. Jack je rekao da mu se ne sviđa njezina
boja. Da je nije nagovorio da napravi testove i da nisu
pronašli tumor, danas ne bi bila živa.
Annamarie joj je, kao i proteklih šest godina, davala
isti odgovor. - Lucy, zaboravi. Jack je znao da nisam
zaljubljena u njega. Možda bih ga, u drugim okolnostima,
zavoljela. Možda bi se sve to bilo riješilo da su stvari bile
drugačije, ali nisu. Bila sam u ranim dvadesetima i na prvom
poslu. Tek sam počinjala živjeti. Nisam bila spremna za
brak. Jack je to shvaćao.
Annamarie se sjećala da se, tjedan prije nego je ubijen,
Jack posvađao s Garyjem. Bila je na putu prema Garyjevu
uredu. Začuvši ljutite glasove, zastala je. Tajnica je
prošaptala: - Unutra je dr. Morrow s dr. Laschom. Strašno je
uzrujan. Nisam uspjela shvatiti o čemu se radi, ali
pretpostavljam da se radi o uobičajenom, otkazivanje
pretrage koju je želio obaviti na nekom pacijentu.
Sjećam se da sam tada bila užasnuta pri pomisli da se
možda prepiru zbog mene, pomislila je Annamarie. Bilo mi
je lakše pobjeći nego riskirati da se ondje suočim s Jackom;
toliko sam bila sigurna da je Jack sve saznao.
No kasnije, kad ju je Jack zaustavio u hodniku, nije
ničim pokazao da je ljut na nju. Umjesto toga pitao ju je
hoće li uskoro posjetiti majku. Kada mu je Annamarie
odgovorila da će otići sljedećeg vikenda, rekao je da će
iskopirati vrlo važan spis koji je složio i zamolio je da tu
kopiju odnese na tavan u majčinoj kući, a on će po njega
doći poslije.
Toliko mi je laknulo što nije saznao za mene i Garyja i
toliko me mučilo ono što sam znala o bolnici da nisam ni
bila znatiželjna saznati što je u spisu, pomisli Annamarie.
Rekao mi je da će mi ga dati uskoro i zatražio da obećam
kako nikome neću spominjati njegovo postojanje. No nikada
mi ga nije dao, a tjedan poslije bio je mrtav.
- Annamarie?
Annamarie, preneražena, podigne pogled. Toliko se
zadubila u vlastite misli da nije vidjela Molly Lasch kad je
ušla. Jedan pogled na drugu ženu bio je dovoljan da se
iznenada osjeti teškom i neprivlačnom. Prevelike naočale
nisu mogle skriti Mollyne fine crte lica. Ruke kojima je
odvezala pojas na kaputu, bile su duge i vitke. Kada je
skinula šal s glave vidjela je da joj je kosa tamnija no što je
se Annamarie sjećala, no još uvijek lijepa i svilenkasta.
Sjedajući nasuprot Annamariji, Molly ju je proučavala.
Nije ono što sam očekivala, pomisli Molly. Vidjela je
Annamarie Scalli nekoliko puta u bolnici, sjećala se da je
bila vrlo lijepa, izazovna stasa, guste tamne kose.
Na skromno odjevenoj ženi koja joj je sjedila sučelice
nije bilo ničega izazovnog. Kosa joj je bila kratka, a lice,
iako još uvijek lijepo, ponešto podbulo. Bila je deblja nego
što je se Molly sjećala. No oči su joj bile lijepe, tamnosmeđe
s dugim trepavicama, iako je Molly u njima vidjela nesreću i
strah.
Boji me se, pomisli Molly, začuđena što može na ikoga
tako djelovati.
Konobarica je ovaj put bila ljubaznija. Annamarie je
vidjela da ju je Molly impresionirala.
- Čaj s limunom, molim - rekla je Molly.
- I još kave za mene, ako vam nije teško - dodala je
Annamarie dok se konobarica okretala.
Molly je sačekala da konobarica ode, a onda je rekla: -
Zahvalna sam vam što ste pristali da se nađemo. Znam da
vam je vjerojatno neugodno koliko i meni pa vam obećavam
da vas neću predugo zadržati. Možete mi pomoći budete li
iskreni prema meni.
Annamarie kimne.
- Kada je počela vaša veza s Garyjem?
- Godinu prije nego što je umro. Jednog dana nisam
mogla upaliti auto pa me je on odvezao kući. Došao je na
kavu. - Annamarie je netremice gledala Molly. - Znala sam
da se sprema u napad. Žena to uvijek zna, zar ne? - Na
trenutak je zastala, spustivši pogled na ruke. - Bila sam jako
zaljubljena u njega pa sam mu to olakšala.
Spremao se za napad, pomisli Molly. Je li ona bila
prva? Vjerojatno ne. Deseta, pitala se. Nikad neće saznati. -
Je li imao veze i s drugim sestrama?
- Koliko ja znam, nije, no ja sam radila u bolnici svega
nekoliko mjeseci prije no što sam mu postala ljubavnica.
Istina, naglasio je potrebu za potpunom diskrecijom, što mi
je odgovaralo. Potječem iz stroge talijanske katoličke
obitelji. Moja bi majka bila umrla od tuge da je saznala da
sam u vezi s oženjenim muškarcem.
- Gospođo Lasch, želim da znate... - Annamarie je
zastala kada im se približila konobarica s čajem i kavom.
Annamarie je primijetila da nije grubo ispustila šalicu ispred
Molly.
Kada se konobarica udaljila toliko da ih nije mogla
čuti, nastavila je. - Gospođo Lasch, želim da znate kako se
duboko kajem zbog svega što se dogodilo. Znam da je to
uništilo moj život. Okončalo život dr. Lascha. Odrekla sam
se svojeg djeteta zato što sam željela da počne novi život s
ljudima koji su mu mogli pružiti sretan dom s oba roditelja.
Možda će me jednog dana, kad odraste, htjeti vidjeti. Poželi
li to, nadam se da će me razumjeti, možda mi čak i oprostiti.
Možda ste vi oduzeli život njegovom ocu, ali moji su
postupci sve pokrenuli.
- Vaši postupci?
- Da se nisam spetljala s dr. Lashom, ništa se od toga
ne bi dogodilo. Da ga nisam nazvala kući, vi vjerojatno
nikad ništa ne biste saznali.
- Zašto ste ga nazvali kući?
- Kao prvo, rekao mi je da razgovarate o razvodu, ali
da ne želi da saznate kako postoji druga žena. Rekao je da bi
to njemu zakompliciralo razvod, a u vama pobudilo
ljubomoru i želju za osvetom.
To je, dakle, moj muž rekao svojoj ljubavnici o meni,
pomisli Molly. Rekao je da smo razgovarali o razvodu i da
sam ljubomorna i osvetoljubiva. To je čovjek zbog kojeg
sam bila u zatvoru?
- Rekao je da je dobro što ste izgubili dijete; rekao je
da bi dijete samo zakompliciralo razvod.
Molly je sjedila zapanjena, bez riječi. Blagi Bože, je li
moguće da je Gary to rekao? Rekao je da je dobro što sam
izgubila dijete.
 - No kada sam mu rekla da sam ju trudna, poludio je.
Rekao mi je da se riješim djeteta. Prestao je dolaziti, a u
bolnici me ignorirao. Nazvao me je njegov odvjetnik i
ponudio nagodbu, pod uvjetom da potpišem izjavu o čuvanju
tajne. Nazvala sam ga kući zato što sam morala razgovarati s
njim, a u bolnici me nije htio vidjeti. Bila sam očajna; željela
sam znati namjerava li ili ne namjerava biti u vezi s
djetetom. U to vrijeme nisam kanila dati dijete na usvojenje.
- A ja sam podigla slušalicu i čula razgovor.
- Da.
- Je li moj muž ikada govorio o meni, Annamarie?
Osim što je rekao da smo razgovarali o razvodu?
- Da.
- Molim vas, recite mi što je rekao. Moram znati.
- Sada shvaćam da je sve što mi je tada rekao o vama
bilo ono što je mislio da želim čuti.
- I dalje bih rado znala što je točno rekao.
Annamarie je nesigurno zastala, a zatim izravno
pogledala ženu preko puta nje, ženu koju je prvo prezirala,
zatim mrzila, a prema kojoj je sada osjećala i neko
sažaljenje. - Nazvao vas je dosadnom stepfordskom
suprugom.
Dosadna stepfordska supruga, pomisli Molly. Na
trenutak joj se učini kao da je opet u zatvoru, jede bezukusnu
hranu, čuje škljocanje brava, noćima leži budna.
- Ni kao muž, ni kao liječnik, nije bio vrijedan cijene
koju ste platili zato što ste ga ubili, gospođo Lasch - mirno
reče Annamarie.
- Annamarie, vrlo ste mi jasno stavili do znanja kako
vjerujete da sam ja ubila svog supruga, ali, vidite, ja u to ni
sama nisam sigurna. Ja doista ne znam što se dogodilo. Čini
mi se da bi mi se, barem djelomično, moglo vratiti sjećanje
na tu noć. Na tome barem radim. Recite mi, gdje ste vi bili te
subote uvečer?
- U svom stanu. Pakirala sam se.
- Je li netko bio s vama?
Annamarie razrogači oči. - Gospođo Lasch, uludo
trošite vrijeme ako ste došli s namjerom da me povežete sa
smrću vašeg muža.
- Znate li ikoga tko je možda imao razlog da ga ubije?
- Molly ugleda Annamarien preplašeni pogled. - Annamarie,
vi se nečega bojite. Čega?
- Ne bojim se. Ništa više ne znam. Moram ići. -
Annamarie stavi ruku na stol, spremna ustati.
Molly posegne preko stola i zgrabi je za zglob. -
Annamarie, imali ste tada tek dvadesetak godina. Gary je bio
iskusan rafiniran muškarac. Obje nas je prevario i obje smo
imale razloga za ljutnju. Ali mislim da ga nisam ubila. Ako,
iz bilo kakvog razloga, mislite da je netko mogao biti kivan
na njega, molim vas, molim vas, recite mi. Od toga bih
krenula. Je li se s nekim svađao?
- Znam za jednu svađu. S dr. Jackom Morrowom.
- Dr. Morrow? Ali on je umro prije Garyja.
- Da. Prije nego što je umro, dr. Morrow se čudno
ponašao. Zamolio me je da mu pričuvam kopiju nekog spisa.
No ubijen je prije no što mi ga je dao. - Annamarie oslobodi
ruku iz Mollyna stiska. - Gospođo Lasch, ne znam jeste li ili
niste ubili svog supruga, no ako niste, onda bolje pripazite
kako postavljate pitanja.
Annamarie se gotovo sudarila s konobaricom, koja se
vraćala da im ponudi još čaja i kave. Molly zatraži račun i
užurbano plati. Mrzila je živu znatiželju koju je vidjela u
ženinim očima. Potom brzo zgrabi kaput, želeći što prije
sustići Annamarie. Dosadna stepfordska supruga, ogorčeno
je razmišljala jureći iz restorana.
Dok se vozila natrag prema Greenwichu, Molly se u
mislima osvrnula na kratki razgovor s Annamarie Scalli. Ona
zna nešto što mi ne želi reći, mislila je Molly. Gotovo kao da
se boji. Ali čega...?
Te je noći Molly u šoku zurila u izvanredni izvještaj na
CBS-ovim vijestima u jedanaest sati, o upravo otkrivenom
tijelu neidentificirane žene koja je ubijena nožem, u svojem
autu, na parkiralištu restorana Sea Lamp u Rowaytonu.
 35

Pomoćnik državnog odvjetnika, Tom Serrazzano, nije

bio tužitelj na suđenju Molly Carpenter Lasch i to mu je bilo
žao. Činilo mu se očitim da je kriva za ubojstvo, a da se,
zbog imena i ugleda, lako izvukla - samo s pet i pol
odsluženih godina za ubojstvo muža.
Tom je radio u odvjetništvu kada su optužili Molly za
ubojstvo Garyja Lascha. Bio je zapanjen kada se tužitelj
nagodio i pristao na optužbu za ubojstvo na mah. Vjerovao
je da bi svaki dobar tužitelj koji zna svoj posao nastavio
suđenje i ustrajao na optužbi za teško ubojstvo. Posebice ga
je ljutilo kada su počinitelji, kao Molly Carpenter Lasch,
imali novac i veze.
Tom, koji je bio u kasnim četrdesetima, cijelu je svoju
pravnu karijeru posvetio provođenju zakona. Nakon što je
kao pripravnik radio kod jednog suca, došao je u ured
državnog odvjetnika i s vremenom stekao reputaciju opakog
tužitelja.
U ponedjeljak ujutro, ubojstvo mlade žene
identificirane kao Annamarie Sangelo iz Yonkersa, dobilo je
novo značenje kada je istraga otkrila da joj je pravo ime bilo
Annamarie Scalli te da je bila »ona druga« u slučaju dr.
Garyja Lascha.
Izjava koju je dala konobarica iz restorana Sea Lamp i
u kojoj je opisala ženu s kojim se Scallijeva ondje susrela
zapečatila je slučaj za Serrazzana. Za njega nije bilo dvojbe.
- Samo što se ovaj put neće izvući nagodbom - oštro je
rekao detektivima koji su radili na ovom slučaju.
 36

Neizmjerno je važno da im sve točno kažem,

ponavljala je Molly cijelu noć.
Annamarie je otišla iz restorana prije mene. Platila sam
račun. Dok sam išla prema vratima, vrtjelo mi se u glavi.
Čula sam samo Annamarie kako govori da je Garyju laknulo
što sam izgubila dijete, da je mislio da sam dosadna
stepfordska supruga. Odjednom sam imala osjećaj kao da se
gušim.
Kad sam došla, na parkiralištu je bilo samo nekoliko
automobila. Jedan od njih bio je jeep. Još je bio ondje kada
sam odlazila. Upravo kad sam izašla, jedan je auto odlazio.
Mislila sam da je to Annamarie pa sam je zazvala. Sjećam se
da sam je htjela nešto pitati. Ali što? Što sam je željela
pitati?
Konobarica će me opisati. Znat će tko sam. Postavljat
će pitanja. Moram nazvati Philipa i objasniti mu što se
dogodilo.
Philip misli da sam ubila Garyja.
Jesam li?
Blagi Bože, znam da nisam ubila Annamarie Scalli,
pomisli Molly. Hoće li oni misliti da jesam? Ne! Ne opet! Ne
mogu još jednom proći kroz to.
Fran. Fran će mi pomoći. Počinje vjerovati da nisam
ubila Garyja. Znam da će mi pomoći.
Na vijestima u sedam ujutro žrtva ubojstva u
Rowaytonu identificirana je kao Annamarie Sangelo,
patronažna medicinska sestra iz Yonkersa. Još ne znaju tko
je, pomisli Molly. No brzo će shvatiti.
 Teškom je mukom dočekala osam sati da nazove Fran,
a zatim ustuknula u strahu osjetivši zabrinutost i nevjericu u
Franinom glasu: - Molly, želiš li mi reći da si sinoć srela
Annamarie Scalli i da je ona ubijena?
- Da.
- Jesi li zvala Philipa Matthewsa?
- Još ne. Bože moj, rekao mi je da se ne sretnem s
njom.
Fran baci letimičan pogled na sudski zapisnik koji je
pročitala, uključujući i iskaz Calvina Whitehalla koji ju je
uništio. - Molly, odmah ću nazvati Philipa Matthewsa. -
Zastane, a zatim nastavi ozbiljnim glasom. - Poslušaj me. Ne
javljaj se na telefon. Ne otvaraj vrata. Ne razgovaraj ni s
kim, pa čak ni s Jennom, dok ne dođe Philip Matthews.
Zakuni se da nećeš.
- Fran, misliš li da sam ubila Annamarie?
- Ne, Molly, ne mislim, ali drugi ljudi hoće. Nemoj
klonuti duhom. Doći ću čim budem mogla.
Sat poslije, Fran je skrenula na Mollyn kolni prilaz.
Molly ju ie čekala pa otvori vrata prije nego što je Fran
uspjela pokucati.
Izgleda kao da je u šoku, pomisli Fran. Dragi Bože, je
li moguće da jest kriva za dva ubojstva? Molly je bila siva u
licu, bijela poput kućnog ogrtača koji se činio odviše velikim
za njezinu tanku figuru.
- Fran, ne mogu još jednom proći kroz ovo. Radije ću
se ubiti - prošapta.
- Nemoj ni pomišljati na to - reče Fran, primajući je za
ruke. Tresle su se i bile su hladne. - Philip Matthews je bio u
uredu kad sam nazvala. Krenuo je ovamo. Molly, otiđi gore,
istuširaj se i obuci. Čula sam na radiju da su identificirali
Annamarie. Policija će ti se nesumnjivo obratiti s pitanjima.
Ne želim da te vide u ovom stanju.
Molly kimne te se poput poslušna djeteta okrene i
počne penjati stepenicama.
Fran skine kaput i puna strepnje pogleda kroz prozor.
Znala je da će, čim se sazna da se Molly susrela s Annamarie
Scalli u restoranu, novinari stići poput čopora vukova.
Evo, dolazi prvi, pomisli ugledavši mali crveni auto
kako skreće s ceste. Laknulo joj je kad je za upravljačem
ugledala Ednu Barry. Pohita u kuhinju da je dočeka te
primijeti da Molly nije ni skuhala kavu. Ne obazirući se na
neprijateljstvo koje se pojavilo na licu gospođe Barry istog
trenutka kad ju je pustila u kuću, Fran reče: - Gospođo
Barry, hoćete li, molim vas, pristaviti kavu i pripremiti ono
što Molly obično jede za doručak.
- Je li sve u redu s...?
Prekine je zvono s ulaznih vrata.
- Ja ću otvoriti - reče Fran. Molim te, Bože, daj da to
bude Philip Matthews, molila je.
Laknulo joj je kada je ugledala Philipa, iako je po
njegovom zabrinutom izrazu lica znala da će naprečac
donijeti sud.
Nije birao riječi: - Gospođice Simmons, cijenim to što
ste me nazvali kao i to što ste upozorili Molly da ni s kim ne
razgovara dok ne dođem. Ipak, mora da vam je ovo došlo
kao naručeno. Moram vas upozoriti da neću dopustiti ni da
ispitujete Molly, pa čak ni da budete u blizini kad budem
razgovarao s njom.
Izgleda isto kao i kad je pokušavao spriječiti Molly da
govori s novinarima prošli tjedan ispred zatvora, pomisli
Fran. Možda vjeruje da je ubila Garyja Lascha, ali je ipak
ona vrsta odvjetnika koja je Molly potrebna. Sve će učiniti
zbog nje.
Bila je to utješna misao. Ostani hladnokrvna, upozori
Fran samu sebe. - Gospodine Matthews - reče - dovoljno
dobro poznajem zakon da znam kako su vaši razgovori s
Molly povjerljivi, a moji nisu. Čini mi se da ste još uvijek
uvjereni da je Molly ubila dr. Lascha. I sama sam krenula od
te postavke, no u posljednjih nekoliko dana počela sam vrlo
ozbiljno sumnjati u njezinu krivicu. Ako ništa drugo, imam
mnogo pitanja na koja želim odgovore.
Philip Matthews ju je i dalje hladno gledao.
- Pretpostavljam kako mislite da je ovo trik - reče
oštrim tonom. - Nije. Kao netko kome je Molly vrlo draga i
tko joj želi pomoći, tko želi saznati istinu koliko god štetna
bila, savjetujem Vam da se, kad se radi o Molly, riješite
predrasuda jer biste, u suprotnom, trebali nestati iz njezina
života.
Okrene mu leđa. Treba mi kava jednako kao i Molly,
zaključi.
Mathews ju je slijedio do kuhinje. - Fran, gledaj... Ime
ti je Fran, zar ne? - upita. - Mislim, tako te zovu prijatelji?
- Da.
- Bolje da pređemo na ti. Jasno je da ne možeš biti u
sobi kad budem razgovarao s Molly, no pomoglo bi kada bi
mi rekla sve što znaš.
Antagonizam je nestao s njegova lica. Dirnuo ju je
zaštitnički ton kojim je izgovorio Mollyno ime. Ona mu je
mnogo više od klijentice, zaključi. Bila je to neizmjerno
umirujuča misao.
- Zapravo bih jako rado mnogo toga raspravila s tobom
- odvrati.
Gospođa Barry je pripremila pladanj za Molly. - Kava,
sok, prepečenac ili pecivo, to doručkuje - objasnila je.
Fran i Matthews su se sami poslužili kavom. Fran je
pričekala dok gospođa Barry, s pladnjem za Molly, nije
izašla iz kuhinje, a zatim ga zapitala: - Jesi li znao da su u
bolnici svi bili iznenađeni kada su saznali za vezu
Annamarie i Garyja Lascha, zato što su mislili da je u
romantičnoj vezi s dr. Jackom Morrowom, koji je također
radio u Bolnici Lasch? I da je slučajno ubijen u svojem
uredu dva tjedna prije dr. Lascha? Jesi li znao to?
- Ne, nisam.
- Jesi li ikad upoznao Annamarie Scalli?
- Ne, slučaj je završen prije no što je došla na red za
svjedočenje.
- Sjećaš li se, je li ikad bio spomenut ključ koji su
držali skriven u vrtu?
Matthews se namršti. - Nešto se možda spominjalo, ali
nije bilo važno. Da budem potpuno iskren, činilo mi se da
zbog okolnosti i načina na koji je Molly bila pokrivena
krvlju dr. Lascha istraga o njegovoj smrti počinje i završava
s njom.
- Fran, otiđi gore i reci Molly da je moram odmah
vidjeti - reče Matthews. - Sjećam se da u svome apartmanu
ima sobu u kojoj možemo razgovarati. Razgovarat ću s njom
prije nego što dopustim policiji da joj se približi. Reći ću
gospođi Barry da ih natjera da pričekaju tu negdje.
Upravo u tom trenutku, uznemirena gospođa Barry
žurno uđe u kuhinju. - Kad sama došla s njezinim doručkom,
Molly je bila u krevetu, potpuno odjevena i zatvorenih očiju.
- Zastane. - Dragi Bože, isto kao prošli put!
 37

Dr. Peter Black je svaki dan beziznimno započinjao

brzom provjerom međunarodnih burzi na jednom od
kabelskih financijskih programa. Potom je u potpunoj tišini
jeo svoj spartanski doručak, a poslije, vozeći se autom na
posao, slušao klasičnu glazbu s radija.
Ponekad bi, došavši do bolnice, žustrim korakom
prošetao prije no što bi sjeo za svoj radni stol.
U ponedjeljak ujutro granulo je sunce. Temperatura je
preko noći porasla za gotovo šest-sedam stupnjeva te je
Black zaključio da će mu desetominutna šetnja ovog jutra
razbistriti misli.
Imao je mučan vikend. Subotnji posjet Molly Lasch
bio je još jedan promašaj, glupa i pogrešna zamisao Cala
Whitehalla o tome kako je valja privoljeti na suradnju.
Peter Black se namršti ugledavši na rubu parkirališta
papirić od žvakaće gume te si napomene da kaže tajnici neka
nazove službu održavanja i upozori ih na njihovu
šlampavost.
Razbjesnila ga je ustrajnost kojom je Molly pokušavala
dokazati kako nije kriva za Garyjevu smrt. - Nisam to
učinila. Ubojica je otišao onuda... - Koga ona zafrkava? On
je, međutim, znao što ona radi. Mislio je o tome kao o
Mollynoj strategiji: laži dovoljno glasno, često i žestoko pa
će ti na koncu neki ljudi i povjerovati.
Sve će biti u redu, umirivao se. Doći će do spajanja
tvrtki. Naposljetku, imali su pristup informacijama koje će
im omogućiti da apsorbiraju druga zdravstvena osiguranja, a
postupak je već započeo. U tom nam dijelu nedostaje Gary,
pomisli. Ja nemam strpljenja za beskonačna druženja i
ljubazno pozdravljanje koje je potrebno kako bi zadržali
najvažnije ljude kompanije. Cal može iskoristiti svoju moć
da zadrži neke od njih, reče samom sebi, no Calove
agresivne igre moći ne pale kod svakoga. Ne budemo li
pazili, neki bi mogli prijeći u druga zdravstvena osiguranja.
Namrštivši se, Peter Black je, ruku u džepovima,
nastavio hodati oko novog krila bolnice. U mislima se vratio
na svoje početke u ovoj bolnici. Strog i ozbiljan, s divljenjem
se prisjećao koliko se uspješno Gary snalazio u svim tim
društvenim prilikama. Mogao je po želji uključiti šarm, a kad
je bilo potrebno i svoje brižno držanje, onaj zabrinuti izraz
koji je doveo do savršenstva.
Gary je znao što radi kad se oženio s Molly, pomisli
Black. Molly je bila savršena domaćica tipa Marthe Stewart -
dobro je izgledala, imala novac i obiteljske veze. Važnim je
ljudima poziv na njezinu večer zapravo laskao.
Sve je išlo glatko, poput ure, pomisli Peter Black, sve
dok se Gary nije tako glupo spetljao s Annamarie Scalli. Od
svih izazovnih mladih žena na svijetu on je morao izabrati
medicinsku sestru koja je igrom slučaja bila i pametna.
Prepametna.
Stigao je do ulaza zgrade u kolonijalnom stilu,
sagrađene od cigle, u kojoj su bili uredi Zdravstvenog
osiguranja Remington. Razmišljao je bi li nastavio šetnju, no
onda odluči ući. Dan je bio pred njim i morao se njim prije
ili poslije pozabaviti.
U deset ga je nazvala gotovo histerična Jenna. - Peter,
jesi li čuo novosti? Žena koja je sinoć ubijena na parkiralištu
nekog restorana u Rowaytonu identificirana je kao
Annamarie Scalli, a policija ispituje Molly. To su upravo
objavili na radiju nazvavši Molly osumnjičenom.
- Annamarie Scalli je mrtva? Molly je osumnjičena? -
Peter Black nastavi ispaljivati kratka pitanja tražeći od Jenne
pojedinosti.
- Molly se, po svemu sudeći, susrela s Annamarie u
restoranu - reče Jenna. - Sjećaš se da je u subotu rekla kako
je želi vidjeti. Konobarica je rekla da je Annamarie prva
otišla, a da je Molly otišla za njom za manje od minute. Kada
se restoran zatvorio, netko je primijetio da se jedan auto već
neko vrijeme nalazi na parkiralištu. Provjerili su ga zato što
imaju problema s tinejdžerima koji ondje parkiraju i piju. No
pronašli su Annamarie ubijenu nožem.
Spustivši slušalicu Peter Black nasloni se zamišljena
izraza lica. Trenutak poslije, nasmije se i glasno izdahne kao
da mu je veliki teret pao s leđa. Otvori jednu ladicu i izvuče
pljosku. Nalije viski u malu šalicu, a onda je podigne,
nazdravljajući. - Hvala ti, Molly - reče naglas i iskapi čašu.
 38

Kada se u ponedjeljak popodne Edna Barry vratila kući

s posla, njezina susjeda i bliska prijateljica Marta dotrčala je
do nje i prije no što je izašla iz auta.
- Na svim je vijestima - reče Marta bez daha. - Kažu da
policija ispituje Molly Lasch i da je osumnjičena za smrt one
medicinske sestre.
- Uđi i popij čaj sa mnom - reče Edna. - Ne bi
vjerovala kakav sam dan imala!
Za kuhinjskim stolom, uz čaj i kolač koji je sama
ispekla, Edna je opisivala šok koji je doživjela vidjevši
Molly kako potpuno odjevena leži na krevetu pod
pokrivačem. - Mislila sam da će mi stati srce. Čvrsto je
spavala, baš kao i prošli put. Kad je otvorila oči, činila se
zbunjeno, a zatim se nasmiješila. Mogu ti reći da me prošla
jeza. Bilo je baš kao prije šest godina; gotovo da sam
očekivala krv na njoj.
Ispričala je kako je odjurila na donji kat da pozove onu
novinarku, Fran Simmons, koja se ondje pojavila rano
ujutro, i Mollynog odvjetnika. Natjerali su Molly da sjedne
pa su s njom hodali po sobi i natjerali je da popije nekoliko
šalica kave.
- Ubrzo se boja počela vraćati u njezine obraze, iako
joj je pogled i dalje bio prazan. A zatim je - reče Edna Barry,
naginjući se prema Marti - rekla: »Philipe, ja nisam ubila
Annamarie Scalli, zar ne?«
- Nije moguće! - zabezeknuto odvrati Marta,
razrogačivši oči iza svojih harlekinskih naočala.
- Slušaj dalje! Čim je to rekla, Fran Simmons me
uhvatila za ruku i takvom brzinom odgurala niz stepenice da
mi se zavrtjelo u glavi. Nije željela da ispričam policiji ono
što bih mogla čuti.
Edna Barry nije dodala da je Mollyno pitanje skinulo
veliki teret brige s njezine glave. Molly je očito bila duševno
poremećena. Nitko zdrav ne bi mogao ubiti dvoje ljudi, a
onda ne znati je li ih ubio. Zabrinutost za Wallyja bila je
neutemeljena.
Sada, nakon što je sva njezina zabrinutost za Wallyja
nestala, Edna je, u sigurnosti svoje kuhinje, svojoj
pouzdanici otvoreno prepričavala ono što se zbilo tog jutra. -
Nismo uspjele ni doći do donjeg kata kada su se na vratima
pojavila dva detektiva iz ureda državnog odvjetnika. Fran
Simmons ih je uvela u dnevni boravak. Rekla im je da se
Molly upravo savjetuje sa svojim odvjetnikom, no ja sam
znala da on, zapravo, samo pokušava izvući nešto smisleno
iz nje. Nisu je uspijevali izvući iz stanja u kojem je bila.
Negodujući stisnutih usana, Edna ispruži ruku preko
stola i uzme još jedan komad kolača. - Prošlo je dobrih pola
sata prije no što je sišao Mollyn odvjetnik. To je onaj koji ju
je branio na suđenju.
- Što se onda dogodilo? - upita revno Marta.
- Gospodin Matthews, to je taj odvjetnik, rekao je da
će dati izjavu u ime svoje klijentice. Rekao je da se Molly
sinoć susrela s Annamarie Scalli u restoranu zato što je
željela zaključiti strašnu tragediju smrti svoga supruga. Bile
su zajedno petnaest ili dvadeset minuta. Annamarie je izašla
iz restorana dok je Molly plaćala račun. Molly je odmah
nakon toga sjela u svoj automobil i vratila se kući. Za smrt
gospođice Scalli doznala je s vijesti i izražava njezinoj
obitelji svoju duboku sućut. Osim toga ne zna ništa o onome
što se dogodilo.
- Edna, jesi li nakon toga vidjela Molly?
 - Sišla je minutu nakon što su policajci otišli. Mora da
je slušala iz hodnika na gornjem katu.
- Kako se ponašala?
Prvi put u ovom razgovoru Edna pokaže tračak
suosjećanja za svoju poslodavku. - Molly je uvijek tiha, ali
jutros je to bilo drugačije. Činilo se kao da nema veze s onim
što se događa. Isto kao kad je besciljno hodala nakon smrti
dr. Lascha, kao da nije sigurna gdje je i što se dogodilo.
- Prvo što je rekla gospodinu Matthewsu bilo je:
»Misle da sam je ja ubila, zar ne?« Zatim mi je ona Fran
Simmons rekla da bi htjela porazgovarati sa mnom u kuhinji,
a zapravo nije htjela da čujem što smjeraju.
- Znači da ne znaš o čemu su razgovarali?
- Ne, ali mogu pretpostaviti. Policija želi znati je li
Molly ubila tu medicinsku sestru.
- Mama, je li netko zločest prema Molly?
Zapanjene Edna i Marta podignu pogled i ugledaju
Wallyja na vratima.
- Nije, Wally - reče Edna umirujući ga. - Ne brini se.
Samo joj postavljaju neka pitanja.
- Želim je vidjeti. Ona je uvijek bila dobra prema
meni. Dr. Lasch je bio zločest prema meni.
- Nećemo sada o tome, Wally - nervozno odvrati Edna,
nadajući se da Marta neće pridati nikakvo značenje ljutnji u
Wallyjevu glasu ni zamijetiti strašnu grimasu koja mu je
izobličila lice.
Wally je došao do kuhinjskih ormarića i okrenuo im
leđa. - Jučer je navratio k meni - prošaputa Marta. - Govorio
je o tome kako želi posjetiti Molly Lasch. Možda bi ga
trebala odvesti da je pozdravi. Možda bi ga to zadovoljilo.
Edna je više nije slušala. Svu je pozornost usmjerila na
sina. Shvatila je da Wally traži nešto u svojem novčaniku. -
Što radiš Wally? - upita ga oštro.
 Wally se okrene prema njoj i podigne privjesak za
ključeve. - Uzet ću Mollyn ključ, mama. Obećavam da ću ga
ovaj put vratiti.
 39

U ponedjeljak poslijepodne, konobarica Gladys

Fluegel dobrovoljno je otišla s detektivom Edom Greenom u
sudnicu u Stamfordu da ispriča kako je ona doživjela susret
Annamarie Scalli i Molly Carpenter Lasch.
Nastojeći obuzdati zadovoljstvo zbog poštovanja koje
su joj iskazivali, dopustila je da je detektiv Green uvede u
sudnicu. Ondje im se pridružio još jedan mlađahni muškarac
koji se predstavio kao pomoćnik državnog odvjetnika, Victor
Packwell. Odveo ih je u sobu sa stolom za sastanke i pitao
Gladys želi li kavu, sok ili vodu.
- Molim vas, ne bojte se, gospođo Fluegel. Možete
nam mnogo pomoći - uvjeravao ju je.
- Zbog toga sam ovdje - odgovorila je Gladys sa
smiješkom. - Sok. Dijetni.
Lice pedesetosmogodišnje Gladys bilo je naborano, što
je bila posljedica četrdeset godina pušenja. Njezina je jarko
crvena kosa u korijenu bila sijeda. Zbog svoga robovanja on-
line kupovanju, uvijek je bila u dugovima. Nikad se nije
udala niti je imala ozbiljnu vezu te je živjela sa svojim
svadljivim starim roditeljima.
Kada je iz tridesetih prešla u četrdesete, a zatim,
gotovo neprimjetno, kliznula u pedesete, postala je ogorčena.
Činilo se da nema više mogućnosti. Nije više bila sigurna da
će joj se jednog dana dogoditi nešto divno. Strpljivo je
čekala da joj život postane uzbudljiv, ali nikada nije. Dosad.
Iskreno je voljela posao konobarice, no s vremenom je
postala nestrpljiva i osorna prema gostima. Boljelo je kad bi
vidjela parove kako se preko stola drže za ruke ili roditelje
koji bi se s djecom izašli proveseliti, jer je znala da je
propustila tu vrstu života.
Postajala je sve kivnijom, a to ju je stajalo niza
poslova, dok napokon nije postala inventar u restoranu Sea
Lamp, u kojem je hrana bila bijedna, a gosti rijetki. Činilo se
da mjesto odgovara njezinoj osobnosti.
U nedjelju navečer bila je posebno razdražljiva,
zahvaljujući činjezinici što je druga stalna konobarica javila
da je bolesna te ju je Gladys morala zamijeniti.
- Jedna je žena došla negdje oko pola osam - rekla je
detektivima, uživajući u osjećaju važnosti koji je proistjecao
iz činjenice što su je policajci tako pozorno slušali, da i ne
spominjemo službenika koji je zapisivao svaku njezinu riječ.
- Opišite je, molim vas, gospođo Fluegel. - Ed Green,
mladi detektiv koji ju je vozio do Stamforda, bio je vrlo
uljudan.
Tko zna jesu li mu roditelji razvedeni, pomislila je
Gladys. Ako jesu, rado bih upoznala njegovog oca. - Zovite
me samo Gladys. Svi me tako zovu.
- Ako vam je tako draže, Gladys.
Gladys se nasmiješila, a zatim rukom dotakla usta kao
da se pokušava sjetiti. - Žena koja je prva stigla... Da
vidimo...
- Gladys je napućila usne. Neće im reći da ju je ta žena
raspalila zato što je po svaku cijenu htjela separe na kraju
restorana.
- Rekla bih da je imala tridesetak godina, kratku,
tamnu kosu, krupna, konfekcijskog broja 44. Teško je reći sa
sigurnošću. Bila je odjevena u hlače i sportsku jaknu s
kapuljačom.
Shvatila je da oni zacijelo znaju kako je žena izgledala
i da se zvala Annamarie Scalli, no isto je tako znala da su,
korak po korak, morali ustanoviti činjenice. Osim toga,
uživala je u njihovoj pažnji.
Rekla im je da je gospođica Scalli naručila samo kavu,
ni pecivo ni kolač, što je, naravno, značilo da napojnica neće
biti dovoljna ni za jednu jedinu žvakaću gumu.
Nasmiješili su se kad je to rekla, no bio je
dobronamjeran smijeh te ga je shvatila kao ohrabrenje.
- Zatim je ušla doista elegantna dama i odmah se
vidjelo da nisu baš lude jedna za drugom.
Detektiv Green je podigao sliku. - Je li ovo žena koja
se pridružila Annamarie Scalli?
- Upravo ta!
- Kako su se točno ponašale, Gladys? Dobro
razmislite, ovo bi moglo biti važno.
- Obje su bile napete - rekla je značajno. - Kada sam
drugoj gospođi donijela čaj, čula sam da je ona prva zove
gospođa Lasch. Nisam čula što su rekle jedna drugoj, osim
kratkih ulomaka razgovora kada sam donijela čaj i kada sam
pospremala stol pored njihova.
Gladys je vidjela da je ova informacija razočarala
detektive te je brzo dodala: - No posla je bilo malo i budući
da sam prala pod oko njih, a bilo je nečega na tim dvjema
ženama što mi je pobudilo znatiželju, sjela sam na stolac za
šankom i promatrala ih. Poslije sam, naravno, shvatila da
sam prošli tjedan vidjela sliku Molly Lasch u novinama.
- Što se događalo između Molly Lasch i Annamarie
Scalli?
- Tamnokosa žena, mislim na onu koja se zove
Annamarie Scalli, postajala je sve nervoznija i nervoznija.
Kunem se Bogom, izgledalo je kao da se boji Molly Lasch.
- Boji, Gladys?
- Da, stvarno to mislim. Nije ju htjela pogledati u oči,
za što je, zapravo, ne krivim. Plavuša, mislim gospođa
Lasch, dakle, trebali ste vidjeti izraz na njezinu licu dok je
govorila Annamarie Scalli. Hladna poput ledenjaka. Nije
bilo sumnje: nije joj bilo drago ono što je čula. Zatim sam
vidjela kako se gospođica Scalli sprema otići. Vidjelo se da
želi biti kilometrima daleko. Stoga sam krenula prema njima
da vidim žele li još nešto, još kave, čaja.
- Je li išta rekla? - upitali su jednoglasno detektiv
Green i pomoćnik državnog odvjetnika Victor Packwell.
- Sve ću vam objasniti - rekla je Gladys. - Annamarie
Scalli je ustala. Gospođa Lasch ju je zgrabila za zapešće tako
da nije mogla otići. Zatim se gospođica Scalli otrgla i izjurila
van. Bila je u takvoj žurbi da me skoro srušila.
- Što je učinila gospođa Lasch? - htio je znati
Packwell.
- I njoj se jako žurilo - odlučno je rekla Gladys. - Dala
sam joj račun. Iznosio je dolar i trideset. Bacila je pet dolara
na stol i trčeći krenula za gospođicom Scalli.
- Je li izgledala uzrujano? - pitao je Packwell.
Gladys je stisnula oči u dramatičnom nastojanju da se
sjeti i opiše kako je Molly Lasch izgledala u tom trenutku. –
Rekla bih da je imala čudan izraz na licu, kao da ju je netko
udario u trbuh.
- Jeste li vidjeli gospođu Lasch kako ulazi u svoj
automobil?
Gladys je značajno zanijekala. - Ne, nisam. Kad je
otvorila vrata koja vode na parkiralište, činilo se da govori
sama sa sobom, a zatim sam čula kako zove »Annamarie« pa
sam pomislila da želi još nešto reči onoj drugoj ženi.
- Znate li je li je Annamarie čula?
Gladys je osjetila da će detektivi biti užasno razočarani
kaže li da nije sigurna. Oklijevala je. - Pa, prilično sam
sigurna da je privukla njezinu pozornost, zato što ju je
gospođa Lasch opet zazvala, a zatim povikala »čekaj«.
- Doviknula je Annamarie da čeka!
 Bilo je tako nekako, zar ne, zapitala je Gladys samu
sebe. Činilo mi se da bi se gospođa Lasch mogla vratiti i
zatražiti ostatak, no onda sam shvatila da je jedino željela
dostići onu ženu.
Čekaj.
Je li to rekla Molly ili je par, koji je upravo sjeo za
jedan stol, doviknuo: Čekamo vas?
Gladys je ugledala uzbuđenje na licima detektiva. Nije
željela da taj trenutak prođe. Ovo je bio dio onoga što je
čekala. Cijeli svoj život. Konačno je ona došla na red.
Pogledala je opet lica u iščekivanju. - Zapravo je dvaput
zazvala Annamarie po imenu, a onda, kad je rekla »čekaj«,
učinilo mi se da je privukla njezinu pozornost. Sjećam se da
sam pomislila kako Annamarie Scalli vjerojatno na
parkiralištu čeka gospođu Lasch.
Tako je otprilike i bilo, rekla je Gladys samoj sebi, dok
su se dvojica muškaraca široko smiješila.
- Gladys, vrlo ste nam važni - zahvalno joj je rekao
Victor Packwell. - Moram vam reći da ćete nam još trebati
radi daljnjeg svjedočenja.
- Rado ću pomoći - uvjerila ga je Gladys.
Za manje od sat vremena, a nakon što je pročitala i
potpisala svoju izjavu, Gladys se vraćala u Rowayton, u
automobilu detektiva Greena. Jedina stvar koja je pomračila
njezinu sreću bio je Greenov odgovor na njezin upit o
bračnom stanju njegova oca.
Njegovi su roditelji upravo proslavili
četrdesetogodišnjicu braka.
U isto se vrijeme, u sudnici u Stamfordu, Tom
Serrazzano, pomoćnik državnog odvjetnika, pojavio pred
sucem da zatraži nalog za pretres koji bi ga ovlastio da
pretraži kuću i automobil Molly Carpenter Lasch.
 - Suće - rekao je Serrazzano - imamo razloga vjerovati
da je Molly Lasch ubila Annamarie Scalli. Vjerujemo da na
tim dvjema lokacijama možemo pronaći dokaze relevantne
za ovaj slučaj. Ako postoje mrlje od krvi, dlake ili vlakna na
njezinoj odjeći, na oružju ili u njezinu automobilu, mi ih se
želimo domoći prije nego što ih očisti ili na neki drugi način
ukloni.
 40

Vozeći iz Greenwicha prema New Yorku, Fran je u

mislima sustavno preispitivala ono što se dogodilo tog jutra.
Novinari su stigli do Mollyne kuće upravo kada su
detektivi iz ureda državnog odvjetnika odlazili. Gus Brandt
je pustio snimku Mollyna izlaska iz zatvora kada se Fran
uživo, putem telefona, javila iz Mollyne kuće.
Kada je Merritt Parkway prešao u Hutchinson River,
Fran je u mislima iznova odslušala svoje izviješće: - U
zapanjujućem razvoju događaja potvrđeno je da je žena koja
je sinoć ubijena na parkiralištu restorana Sea Lamp u
Rowaytonu u državi Connecticut identificirana kao
Annamarie Scalli. Gospođica Scalli bila je takozvana druga
žena u slučaju ubojstva dr. Garyja Lascha, koje je privuklo
pozornost javnosti kako prije šest godina tako i prošlog
tjedna, kada je Molly Carpenter Lasch, supruga dr. Lascha,
izašla iz zatvora u kojem je bila na odsluženju kazne za
ubojstvo svog supruga.
- Iako u ovom trenutku nisu poznate pojedinosti,
policija je dala izjavu prema kojoj je gospođa Lasch viđena
sinoć u restoranu u Rowaytonu, gdje se, očigledno, susrela sa
žrtvom ubojstva.
- U pripremljenoj izjavi, Philip Matthews, odvjetnik
Laschove, objasnio je kako se Molly Lasch, na vlastiti
zahtjev, susrela s gospođicom Scalli kako bi okončala to
bolno poglavlje u svom životu, te da su ona i Scallijeva
otvoreno i iskreno porazgovarale. Annamarie Scalli je prva
napustila restoran. Molly Lasch je nije više vidjela. Ona
izražava sućut obitelji Scalli.
 Po završetku televizijskog prijenosa, Fran je sjela u
auto s namjerom da odmah krene u grad, no gospođa Barry
je istrčala iz kuće da je pozove natrag. Kada je ušla u kuću,
Philip Matthews ju je, s mračnim izrazom lica i negodujući,
zamolio da dođe u radnu sobu. Ušla je u sobu i ugledala
Molly kako sjedi na sofi, prekriženih ruku i spuštenih
ramena. Fran se odmah učinilo kao da su traperice i plava
pletena majica porasli za jedan broj - u njima je izgledala
tako mala.
- Molly me uvjerava da će ti, čim odem, reći sve što je
rekla meni - reče Matthews. - Kao njezin odvjetnik mogu je
samo savjetovati. Nažalost, ne mogu je privoljeti da prihvati
moj savjet. Vidim da te Molly smatra prijateljicom, Fran, i
vjerujem da je i tebi stalo do nje, no činjenica je da ćeš, dođe
li do sudbenog poziva, možda biti prisiljena odgovoriti na
pitanja na koja mi ne bismo željeli dati odgovor. Zbog toga
sam joj savjetovao da ti ne prepriča događaje od prošle noći.
No, kao što rekoh, mogu je samo savjetovati.
Fran je upozorila Molly da je sve što je Philip rekao
apsolutno točno, no Molly je inzistirala na tome kako, unatoč
tomu, želi da Fran zna što se sinoć dogodilo.
- Sinoć sam se susrela s Annamarie. Razgovarale smo
petnaest ili dvadeset minuta - reče Molly. - Otišla je prije
mene i ja sam se vratila kući. Nisam je vidjela na
parkiralištu. Dok sam izlazila iz restorana jedan je automobil
odlazio s parkirališta pa sam je, misleći da bi to mogla biti
ona, zazvala. Međutim, tko god da je bio u tom autu, ili me
nije čuo ili me nije želio čuti.
Fran je zapitala je li moguće da je u tom autu bila
Annamarie i je li se možda ona kasnije vratila na parkiralište,
no Philip je ukazao na činjezinicu da je Annamarie
pronađena u svom jeepu; Molly je bila sigurna da je auto
koji je vidjela kako odlazi bio limuzina.
 Čuvši sve o njihovu oproštaju, Fran je zapitala Molly o
čemu su ona i Annamarie razgovarale. Fran je osjetila da
Molly o tome ne želi sve reći. Postoji li nešto što ne želi da
saznam, pomisli Fran. Ako je tako, što je to i zašto je Molly
tako tajnovita? Pokušava li je Molly na neki način iskoristiti?
Dok je Fran prelazila na Cross Country Parkway, koji
će je dovesti do West Side Highwaya na Manhattanu,
osvrnula se na nekoliko drugih neodgovorenih pitanja koje je
imala u vezi Molly Lasch: zašto se Molly jutros vratila u
krevet nakon što se istuširala i obukla?
Fran se strese. Jesam li uopće imala pravo, zapitala se.
Je li Molly uistinu ubila svoga muža?
I možda najveće pitanje: Tko je Molly i kakva je ona
osoba?
Upravo joj je to pitanje uputio Gus Brandt kada se
vratila u ured. - Ovo počinje podsjećati na slučaj O. J.
Simpsona, a ti si bliska s Molly. Bude li i dalje ubijala, imat
ćeš dovoljno materijala za dvije emisije.
- Jesi li siguran da je Molly izbola Annamarie Scalli? -
upita ga.
- Fran, gledali smo snimke s mjesta zločina. Vozačev
prozor na jeepu bio je otvoren. Razmisli. Scallijeva je čula
da je Molly zove i otvorila ga je.
- To bi značilo da je Molly otišla u restoran s
pripremljenim planom, noseći sa sobom i nož - reče Fran.
- Možda nije mogla naći kip koji bi joj stao u torbicu -
reče slegnuvši ramenima.
Fran se vrati u svoj ured ruku u džepovima. Prisjeti se
kako su je polubraća zadirkivala zbog te navike. - Kad su
Franine ruke mirne, njezin mozak radi sto na sat - govorili
bi.
Isti scenarij kao i prošli put. Čak i ako ne nađu ni jedan
jedini čvrsti dokaz koji bi povezao Molly sa smrću
Annamarie Scalli - neće im biti važno - već su je proglasili
krivom za drugo ubojstvo. Jučer sam mislila kako se prije
šest godina nitko nije potrudio potražiti neko drugo
objašnjenje za smrt Garyja Lascha. Ista se stvar događa i
sada.
- Edna Barry - reče naglas, ulazeći u svoj ured.
- Edna Barry? Što je s njom?
Zatečena, Fran se okrene. Tim Mason je bio odmah iza
nje. - Time, upravo sam nešto shvatila. Jutros je Mollyna
domaćica, Edna Barry, dotrčala da kaže Philipu Matthewsu i
meni da se Molly vratila u krevet. Rekla je: »Blagi Bože, baš
kao i prošli put.«
- Što misliš, Fran?
- Nešto me je s tim u vezi mučilo. Ne toliko što je
Edna Barry rekla, nego način na koji je to rekla, kao da joj je
drago što je pronašla Molly u tom stanju. Zašto bi, za ime
Boga, toj ženi bilo drago ponovno vidjeti Mollynu reakciju
na smrt Garyja Lascha?
 41

Molly se ne javlja na telefon. Vodi me ravno k njoj,

Lou.
Srdita i nestrpljiva zato što nije mogla otići iz ureda
zbog dugog sastanka zakazanog u vrijeme ručka, Jenna je u
14 i 10 uhvatila vlak za Greenwich, gdje ju je, prema
uputama, čekao Lou Knox.
Louove oči se suziše kad je pogledao u retrovizor.
Primijetio je da je loše raspoložena. Znao je da nije vrijeme
da je naljuti, ali nije imao izbora. - Gospođo Whitehall, vaš
suprug želi da dođete ravno kući.
- Kakva šteta, Lou. Moj muž može pričekati. Odvezite
me do Molly i iskrcajte me. Ako mu treba auto, možete se
poslije vratiti po mene, ili ću zvati taksi.
Nalazili su se na raskrižju. Desno bi ih skretanje
odvelo do Mollyne kuće. Lou je dao lijevi žmigavac,
izazvavši time reakciju koju je i očekivao.
- Lou, jeste li gluhi?
- Gospođo Whitehall - reče Lou, nadajući se da zvuči
dovoljno pokorno - znate da ne smijem rasrditi gospodina
Whitehalla. - To je dopušteno samo vama, pomisli.
Kad je Jenna ušla u kuću, zalupila je vratima tako
snažno da se tresak razlegao cijelom kućom. Našla je svojeg
supruga za radnim stolom u njegovu uredu na drugom katu.
Sa suzama bijesa u očima i glasom koji je podrhtavao od
osjećaja, jer su se tako bezobzirno ponijeli prema njoj, Jenna
je došla do njegova radnog stola i naslonila se o njega
dlanovima. Gledajući supruga ravno u oči, reče: - Odakle
tebi besmislena ideja da onaj tvoj ulizivački lakaj meni može
reći kamo smijem ili ne smijem ići?
Calvin Whitehall uputi svojoj ženi ledeni pogled. - Taj
»ulizivački lakaj«, kako si nazvala Loua Knoxa, samo
izvršava moje zapovjedi. Stoga se, draga moja, ne ljutiš na
njega, nego na mene. Volio bih, međutim, kad bi meni bila
isto toliko odana.
Jenna osjeti da je otišla predaleko te se povuče. -
Oprosti, Cal. Moja je najbolja prijateljica sama. Jutros me
nazvala Mollyna majka. Čula je za Annamarie Scalli pa me
zamolila da budem s Molly. Mollyn je otac prošli tjedan
imao lagani moždani udar; liječnici ne žele čuti ni za kakvo
putovanje, a ona ne želi da Molly za to sazna. Inače bi
odmah doletjeli da budu s njom.
Dok je ustajao i obilazio stol, ljutnja nestane s lica
Calvina Whitehalla. Zagrli svoju suprugu i tiho joj reče na
uho: - Čini se da se ne razumijemo, zar ne, Jen? Nisam želio
da sada odeš kod Molly, jer sam prije sat vremena dobio
informaciju da je tužitelj dobio nalog za pretres njezine kuće,
a zaplijenit će joj i auto. Njoj, dakle, ne bi pomogla, a
Remingtonu bi nanijela nepopravljivu štetu da gospođu
Whitehall javno povežu s Molly dok je u tijeku pretres.
Naravno, želim da kasnije budeš s njom. U redu?
- Nalog za pretres! Cal, zašto nalog za pretres? - Jenna
se izvuče iz zagrljaja svoga supruga i okrene lice prema
njemu.
- Zato što se dokazi protiv Molly, dobiveni na temelju
indicija, gomilaju, a što ih je više, teže ih je osporiti. Moj mi
je izvor rekao da na vidjelo izlazi više činjenica. Očigledno
je konobarica iz restorana u Rowaytonu razgovarala s
tužiteljima i ona je gotovo nedvojbeno osumnjičila Molly.
Ona je razlog zbog kojeg su dobili nalog za pretres. No moj
izvor raspolaže i drugim informacijama. Primjerice,
novčanik Annamarie Scalli bio je na suvozačkom sjedalu. U
njemu je bilo nekoliko stotina dolara. Da je motiv bila
pljačka, posve je sigurno da bi bio ukraden. - Privukao ju je
k sebi i opet je zagrlio. - Jen, tvoja prijateljica je još uvijek
djevojka s kojom si išla u školu, sestra koju nikad nisi imala.
Voli je, naravno, no shvati da njome vladaju sile koje su je
učinile ubojicom.
Zazvoni telefon. - To je vjerojatno poziv koji očekujem
- reče Cal, otpravljajući Jennu lakim udarcem po ramenu.
Kad god bi Cal rekao da očekuje poziv, Jenna je znala
da ga mora ostaviti samoga i zatvoriti vrata za sobom.
 42

Ovo se ne događa, rekla je Molly samoj sebi. Ovo je

ružan san. Zapravo i nije ružan san. Ovo je ružna noćna
mora. Postoji li tako nešto, pitala se, ili je ružna noćna mora
isto kao reći opet ponoviti?
Od onog jutra po glavi su joj se kovitlale proturječne
misli. Nije se svega ni sjećala. To što se pokušala
usredotočiti na pitanje gramatičke zalihnosti bila je jednako
svrsishodna vježba kao i bilo koja druga. Dok je razmatrala
pitanje ružne noćne more, sjedila je na kauču u radnoj sobi,
naslonjezina na naslon za ruku. Koljena je podigla i obgrlila,
a bradu naslonila na ruke.
Gotovo kao fetusni položaj, pomisli. Evo me ovdje,
šćućurene u vlastitom domu, dok ga potpuni stranci ruše i
pretražuju. Sjetila se kako su se ona i Jenna šalile i govorile
zauzmi fetusni položaj kad god bi neki osjećaj bio prejak.
No to je bilo vrlo davno, onda kada su slomljeni nokat
ili izgubljena partija tenisa bili velika stvar. Odjednom je sve
to poprimilo posve novo značenje.
Rekli su mi da ovdje čekam, pomisli. Mislila sam da,
kad jednom izađem iz zatvora, više nikad neću morati slušati
naredbe o tome kamo smijem ići. Prije tjedan dana bila sam
još uvijek u zatvoru. No sada sam kod kuće. Pa ipak, iako je
ovo moja kuća, ne mogu natjerati ove strašne ljude da odu.
Zacijelo ću se probuditi i sve će biti gotovo, reče,
zatvorivši oči. No to, naravno, nije nimalo pomoglo.
Otvorila ih je i pogledala oko sebe. Policajci su već
pretražili ovu sobu, digli su jastuke s kauča, otvorili ladice na
svim stolićima, prošli rukama po zavjesama za slučaj da je
nešto skriveno u naborima.
Shvatila je da su dugo u kuhinji, da, bez sumnje,
pregledavaju svaku ladicu, svaki kuhinjski ormarić. Čula je
da je netko rekao kako bi trebali uzeti sve noževe koje nađu.
Čula je kako je stariji istražitelj rekao mlađem
policajcu da zaplijeni odjeću i cipele koje je, prema opisu
konobarice, te večeri imala na sebi.
Sada je mogla samo čekati. Čekati da policajci odu i da
se njezin život vrati u normalu - što god to bilo.
Ali, ne mogu samo sjediti, mislila je Molly. Moram
otići odavde. Koje je to mjesto na kojem ljudi neće upirati
prstom u mene i šaptati o meni, mjesto na kojem će me
novinari ostaviti na miru?
Dr. Daniels. Moram porazgovarati s njim, odluči
Molly. On će mi pomoći.
Bilo je pet sati. Je li još uvijek u svojoj ordinaciji,
pitala se. Čudno, još uvijek se sjećam njegova broja. Iako je
prošlo gotovo šest godina.
Kada je zazvonio telefon, Ruthie Roitenberg je upravo
zaključavala svoj radni stol, a dr. Daniels je iz ormara
uzimao kaput. Pogledali su se.
- Želite li da odgovori dežurna služba? - Upita Ruthie.
- Dežuran je dr. Maclean.
John Daniels je bio umoran. Imao je tešku seansu s
jednim od svojih najtežih pacijenata te je osjećao svih svojih
sedamdeset i pet godina. Veselio se odlasku kući i
zahvaljivao Bogu što je večera, na koju su on i njegova
supruga kanili otići, bila otkazana.
Neki mu je nagon, međutim, rekao da bi trebao
odgovoriti na poziv. - Saznaj barem tko je, Ruthie - reče.
Kada ga je pogledala i rekla: - Molly Lasch - vidio je
da je zapanjena. Na trenutak nije znao što da učini te je još
uvijek stajao s kaputom u ruci kad je Ruthie rekla: - Bojim se
da je doktor već otišao, gospođo Lasch. Upravo je krenuo
prema dizalu. Vidjet ću mogu li ga uhvatiti.
Molly Lasch. Daniels je na trenutak zastao, a zatim
došao do stola i uzeo slušalicu. - Čuo sam za Annamarie
Scalli, Molly. Mogu li ti kako pomoći?
Slušao je, a trideset minuta poslije Molly je bila u
njegovoj ordinaciji.
Žao mi je što mi je trebalo toliko vremena da dođem
ovamo, doktore. Htjela sam uzeti auto, ali mi policija to nije
dopustila. Morala sam pozvati taksi.
U Mollynu se glasu osjećala zbunjenost, kao da ni
sama ne vjeruje u ono što govori. Njezine oči podsjete
Danielsa na klišejiziranu sliku srne iznenađene
automobilskim svjetlima, iako je bilo očito da ona nije samo
zapanjena. Ne, izgledala je kao da je opsjednuta. Odmah je
shvatio da joj prijeti opasnost da opet upadne u letargiju u
kakvu je upala nakon smrti Garyja Lascha.
- Zašto ne bi ležala na kauču dok razgovaramo, Molly -
predloži joj. Sjedila je na stolcu s druge strane njegova
radnog stola. Ostavši bez odgovora, došao je do nje i
dotaknuo joj podlakticu. Tijelo joj je bilo ukočeno. - Hajde,
Molly - obodri je, tjerajući je da ustane.
Pustila je da je vodi. - Znam da je kasno. Vrlo ste
ljubazni što ste me primili, doktore.
Danielsa to podsjeti na dobro odgojenu djevojčicu koju
je viđao u klubu. Zlatno dijete, pomisli, savršeni proizvod
dobrog odgoja i nerazmetljivog bogatstva. Tko je mogao i
sanjati da će doživjeti ovakav trenutak; bila je osumnjičena
za zločin - drugi zločin - a policija joj je pretraživala kuću u
potrazi za dokazima koje će upotrijebiti protiv nje. Tužno je
odmahnuo glavom.
Sljedeći je sat - i sebi i njemu - pokušavala objasniti
zašto je morala razgovarati s Annamarie.
 - Što je, Molly? Reci mi o čemu razmišljaš?
- Sada tek shvaćam da sam, kad sam tog tjedna
pobjegla na Cape Cod, otišla onamo zato što sam bila ljuta.
Ali nisam bila ljuta zato što sam saznala za Annamarie.
Zapravo, uopće nisam bila ljuta zato što je Gary imao
ljubavnicu. Bila sam ljuta zato što sam ja izgubila svoje
dijete, a ona je još uvijek bila trudna. Ja sam trebala dobiti
to dijete.
Osjećajući kako mu se steže srce, John Daniels sačeka
da Molly nastavi.
- Doktore, željela sam vidjeti Annamarie zato što sam
mislila da je ona možda ubila Garyja. Nitko nije mogao
dokazati gdje je bila te noći. A znala sam da je bila ljuta na
njega; to sam jasno čula u njezinu glasu kada sam slučajno
čula njihov telefonski razgovor.
- Jesi li joj postavila to pitanje kada si je sinoć srela?
- Da. I povjerovala sam joj kada je rekla da ga nije
ubila. No rekla mi je da je Garyju bilo drago što sam izgubila
dijete jer je kanio zatražiti razvod pa bi dijete sve
zakompliciralo.
- Muškarci često drugoj ženi kažu da se kane razvesti.
No to najčešće nije istina.
- Znam, možda je i njoj lagao. Ali nije lagao kad joj je
rekao da mu je drago što sam izgubila dijete.
- To ti je rekla Annamarie?
- Da.
- Kako si se osjećala kad si to čula?
- Doktore, to je ono što me toliko plaši. Mislim da sam
je u tom trenutku svim srcem mrzila, samo zato što mi je to
rekla.
Svim srcem, pomisli Daniels.
Molly iznenada počne vrlo brzo govoriti. - Znate li što
mi je prošlo kroz glavu, doktore? One riječi iz Biblije: To za
djecom Rahela tuži - neutješna što ih nema. Pomislila sam
kako sam ja tugovala za svojim djetetom. Počela sam
osjećati pokrete djeteta u sebi, a zatim ga izgubila. U tom
sam trenutku postala Rahela: ljutnja je nestala i ja sam
tugovala.
Molly uzdahne, a kada je nastavila, u glasu više nije
bilo emocija. - Doktore, Annamarie je otišla prije mene. Nije
je bilo kad sam došla na parkiralište. Vrlo se jasno sjećam da
sam došla kući i rano otišla spavati.
- Vrlo jasno, Molly?
- Doktore, policajci pretražuju moju kuću. Detektivi su
jutros pokušali razgovarati sa mnom. Philip mi je zabranio
da ikome, pa čak i Jen, kažem što mi je rekla Annamarie
Scalli.
U glasu joj se opet osjeti uznemirenost. - Doktore, je li
ovo kao prošli put? Jesam li opet učinila nešto strašno i
izbrisala to iz sjećanja? Ako jesam, a oni to dokažu, neću
dopustiti da me ponovno zatvore. Radije ću biti mrtva.
Opet, pomisli Daniels. - Molly, otkad si kod kuće, imaš
li i dalje dojam da je netko bio u kući one noći kad je ubijen
Gary?
Gledao je kako napetost u njezinu tijelu popušta i kako
joj je u očima zasvjetlucala iskra nade. - Netko jest bio u
kući te noći - reče. - U to počinjem biti sigurna.
A ja počinjem biti jednako siguran da nije bilo nikoga,
pomisli tužno Daniels.
Nekoliko minuta poslije odvezao je Molly kući. Kuća
je bila u mraku. Pokazala mu je da nema parkiranih
automobila, nikakva znaka da je policija još uvijek ondje.
Daniels nije htio otići dok Molly nije sigurno ušla u kuću i
upalila svjetlo u predvorju.
- Nemoj zaboraviti uzeti tabletu koju sam ti dao -
upozori je.
- Razgovarat ćemo sutra.
Doktor Daniels je čekao dok nije začuo da je
škljocnula brava na ulaznim vratima, a onda se polako
odšetao do svojeg automobila.
Nije vjerovao da je došla do točke na kojoj bi
naškodila samoj sebi. No pronađu li dokaze koji bi opravdali
optužbu za smrt Annamarie Scalli, znao je da bi Molly Lasch
mogla izabrati neki drugi način da pobjegne od stvarnosti.
Ne više disocijativnu amneziju, nego smrt.
Polako se i tužno vozio prema kući i svojoj vrlo kasnoj
večeri.
 43

Kada je Fran u utorak ujutro došla u ured, našla je

poruku od Billyja Galla na kojoj je pisalo hitno. U njoj je
stajalo da je on prijatelj Tima Masona i da je moli da mu se
javi u vezi vrlo važne stvari.
Kada ga je nazvala, Gallo se odmah javio i prešao na
stvar. - Gospođice Simmons, jučer je pokopana moja majka.
Umrla je od jakog infarkta koji su mogli i morali spriječiti.
Čuo sam da radite emisiju o ubojstvu dr. Garyja Lascha te
sam vas htio zamoliti da proširite istragu na takozvani
program medicinskog osiguranja koji je pokrenuo.
- Tim mi je rekao za vašu majku i iskreno mi je žao
zbog vašeg gubitka - reče Fran - no sigurna sam da se
možete službeno žaliti ako vam se čini da nije dobila
prikladnu njegu.
- Ali, gospođice Simmons, znate i sami kako vas počnu
slati od nemila da nedraga kada se pokušate žaliti - reče Billy
Gallo. - Vidite, ja sam glazbenik i ne mogu si priuštiti da
izgubim posao, a radim, nažalost, na predstavi u Detroitu.
Moram se uskoro vratiti. Razgovarao sam s Royem
Kirkwoodom, majčinim liječnikom opće prakse, a on mi je
rekao kako je preporučio da se hitno naprave daljnje
pretrage. Ali, znate što? Zahtjev je odbijen. On je duboko
uvjeren da se za moju majku moglo više učiniti, ali mu nisu
dopustili ni da pokuša. Molim vas, razgovarajte s njim,
gospođice Simmons. Otišao sam k njemu u ordinaciju
spreman da mu razbijem glavu, a izašao sam žaleći ga. Dr.
Kirkwood je tek u ranim šezdesetima, ali mi je rekao da
zatvara ordinaciju i odlazi u ranu mirovinu. Toliko mu se
zgadila Remingtonova zdravstvena skrb.
Razbiti mu glavu, pomisli Fran. Glavom joj proleti
fantastična misao da je možda, s vjerojatnošću od jedan
naprama milijun, iste osjećaje prema Garyju Laschu gajio
srodnik nekog njegovog pacijenta.
- Dajte mi telefonski broj i adresu dr. Kirkwooda -
reče. - Porazgovarat ću s njim.
Tog je jutra u jedanaest ponovno s Merritt Parkwaya
skrenula za Greenwich.
Molly je pristala da u jedan zajedno ručaju, no unatoč
Franinim usrdnim molbama, nije htjela izaći iz kuće. - Ne
mogu - jednostavno je rekla. - Osjećam se odveć izloženom.
Svi će samo buljiti u mene. To bi bilo strašno. Ne mogu to
učiniti.
Fran se ponudila da iz pekare u gradu donese quiche, a
Molly se složila. - Utorkom nema gospođe Barry - rekla je -
a policija mi je pokupila auto pa ne mogu otići do dućana.
Jedina dobra vijest za sada je to što se gospođa Barry
neće motati oko nas tijekom ručka. Bit će lijepo, za
promjenu, razgovarati s Molly, a da ta žena ne ulazi i izlazi
iz sobe svake dvije minute.
Međutim, ona jest željela vidjeti Ednu Barry te će, kad
dođe u Greenwich, prvo svratiti do nje bez prethodne najave.
Iz nekog nepoznatog razloga Edna Barry se ponaša
neprijateljski prema Molly, a mene se boji. Možda otkrijem
u čemu je problem.
I najbolji se planovi izjalove, pomisli, uspevši se na
posljednju, usku stepenicu ispred kuće Edne Barry i
pozvonivši. Nije bilo odgovora, a Ednin crveni Subaru nije
bio na kolnom prilazu.
Razočarana, Fran se dvoumila da li da napiše, a zatim
pod vrata gurne poruku za gospođu Barry kako je navratila
jer moraju porazgovarati. Znala je da će je takva poruka
uznemiriti, što je bilo dobro. Željela ju je uzdrmati.
No, s druge strane, neće li joj poruka poslužiti kao
upozorenje zbog kojeg će biti na još većem oprezu, zapita se.
Nema sumnje da nešto skriva, a to bi moglo biti iznimno
važno. Ne želim riskirati i preplašiti je.
Dok je Fran razmišljala što napraviti, začuje dozivanje:
- Heeeej.
Okrene se i ugleda ženu od pedesetak godina s punđom
i komičnim naočalama koja je iz susjedne kuće jurila preko
tratine.
- Edna bi se trebala vratiti svakog časa - reče bez daha
kad je stigla do Fran. - Njezin sin Wally danas je bio jako
uzrujan pa ga je Edna odvela liječniku. Wally postane
problem kada ne uzme lijek. Zašto je ne pričekate kod mene?
Ja sam Marta Jones, Ednina susjeda.
- To je vrlo ljubazno od vas - iskreno reče Fran. -
Gospođa Barry me ne očekuje, ali bih je rado pričekala. - I
rado bih popričala s vama, doda u sebi. - Ja sam Fran
Simmons.
Marta Jones predloži da čekaju u sobi u kojoj je bio
televizor, a koja je, očito, nekad bila dio trijema. - Ondje je
ugodno i veselo, a moći ćemo i vidjeti Ednu kada dođe -
objasnila je kad je donijela šalice iz kojih se pušila upravo
skuhana, vruća kava.
- Najdraža mi je kava iz starinskog aparata za kavu -
reče. - Ona iz novih aparata nema isti okus. - Smjestila se u
naslonjač nasuprot Fran. - Kakva šteta što je Edna morala
danas odvesti Wallyja liječniku. Ali barem nije morala
izostati s posla. Ona triput tjedno radi kod Molly Lasch:
ponedjeljkom, srijedom i petkom.
Fran kimne, zadovoljna što može pohraniti tu
informaciju.
 - Možda ste čuli za Molly Lasch - reče Marta Jones. -
To je ona koja je upravo izašla iz zatvora gdje je služila
kaznu zbog ubojstva supruga, a sada se šuška da će je uhititi
zbog ubojstva suprugove ljubavnice. Jeste li čuli za nju,
gospođice... Oprostite, nisam zapamtila vaše prezime.
- Simmons. Fran Simmons.
Vidjela je kako je Marta Jones pogledala i znala je što
joj prolazi kroz glavu. Fran Simmons. To je ona novinarka i
kći čovjeka koji je ukrao novac iz zaklade za knjižnicu, a
onda se ubio. Fran se pripremila za neugodnu reakciju, no na
licu Marte Jones pojavi se izraz suosjećanja. - Neću se
pretvarati da ne znam za vašeg oca - reče tiho. - Bilo mi je
tako žao vas i vaše majke.
- Hvala vam.
- A sad ste na televiziji i radite emisiju o Molly, tako
da, naravno, sve znate o njoj.
- Točno.
- Pa, možda će vas Edna poslušati. Smijem li vas zvati
Fran?
- Naravno.
- Cijelu sam prošlu noć ležala budna i mislila je li za
Ednu opasno da radi za Molly Lasch. Jedna je stvar to što je
ubila muža. Sigurna sam da je bila riječ o prolaznom ludilu.
Mislim, varao ju je na takav način i sve to. Ali ako je za
manje od tjedan dana nakon što je izašla iz zatvora nasmrt
izbola njegovu ljubavnicu, mislim da je potpuno
neuračunljiva.
Fran se sjeti onoga što je Gus Brandt rekao o Molly.
Shvatila je da će uvjerenje da je ona poludjeli, neuračunljivi
ubojica doseći razmjere epidemije.
- A reći ću ti i ovo - nastavila je Marta. - Ne bih voljela
satima biti sama u kući s takvom osobom. Jutros, kad sam
razgovarala s Ednom, dok se spremala Wallyja odvesti
liječniku, rekla sam joj: »Edna, što će biti s Wallyjem poludi
li Molly Lasch i razbije ti glavu ili te izbode nožem? Tko će
se brinuti o njemu?«
- Treba li se mnogo starati o Wallyju?
- Dok god uzima lijekove, prilično je dobro. No kada
ih ne uzme i postane jogunast, onda Wally postane druga
osoba, katkad pomalo neuračunljiv. Jučer je s Ednina
privjeska za ključeve uzeo ključ kuće Molly Lasch. Želio ju
je posjetiti. Edna ga je, naravno, natjerala da ga odmah vrati
na mjesto.
- Uzeo je ključ od kuće Molly Lasch? - Fran pokuša ne
odati iznenađenje. - Je li to ikad prije učinio?
- Ne bih rekla. Edna mu ne dopušta da odlazi onamo.
Dr. Lasch se toliko uzbuđivao oko svoje zbirke
ranoameričke umjetnosti. Neki su komadi očito bili vrlo
vrijedni. Znam, međutim, da je Wally jednom svratio i uzeo
nešto što nije smio, a Edna je nakon toga bila smoždena.
Nije ništa razbio, no bio je to vrijedan komad pa se dr. Lasch
očigledno kao luđak izderao na njega i izbacio ga iz kuće.
Wallyju se to uopće nije svidjelo... Oh, pogledaj, dolazi
Edna.
Dostigle su Ednu kad je otvarala kućna vrata. Bolan
izraz koji se pojavio na licu gospođe Barry kada je ugledala
Fran Simmons s Martom Jones bio je za Fran još jedna
potvrda da ta žena nešto skriva.
- Ulazi unutra, Wally - obrecnula se na sina.
Fran je uspjela tek letimično pogledati visokog,
zgodnog muškarca od tridesetak godina prije no što ga je
Edna ugurala u kuću i zatvorila za njim vrata.
Kada se okrenula prema Fran, bila je zajapurena, a glas
joj drhtao od srdžbe. - Gospođice Simmons - reče. - Ne znam
zašto ste ovdje, no ja sam imala vrlo teško jutro i sada ne
mogu razgovarati s vama.
 - Oh, Edna - upita Marta Jones - zar se Wally nije
nimalo smirio?
- Wally je dobro - odgovori oštro Edna Barry, s
ljutnjom i strahom u glasu. - Marta, nadam se da nisi glavu
gospođice Simmons napunila podlim tračevima o njemu.
- Edna, kako to možeš reći? Wallyju nitko nije bolji
prijatelj od mene.
Oči Edne Barry se napuniše suzama. - Znam. Znam.
Samo što je tako teško... Morate me ispričati. Marta, nazvat
ću te.
Na trenutak su Fran i Marta Jones stajale na
stepenicama, gledajući u vrata koja im je Edna Barry upravo
zatvorila u lice.
Edna nije neuljudna - tiho reče Marta. - Samo što joj je
teško. Prvo je umro Wallyjev otac, a zatim dr. Morrow.
Onda je, neposredno nakon toga, ubijen dr. Lasch, a...
- Dr. Morrow? - zapita Fran, prekinuvši Martu Jones. -
Što je on imao s Ednom Barry?
- On je bio Wallyjev liječnik koji je zaista znao s njim.
A bio je i drag. Kad bi Wally prestao uzimati lijekove ili
pravio neprilike, Edna je samo trebala pozvati dr. Morrowa.
- Dr. Morrow - reče Fran. - Mislite li na dr. Jacka
Morrowa?
- Da. Jeste li ga poznavali?
- Jesam. - Fran se opet sjeti ljubaznog mladog čovjeka
koji ju je, četrnaest godina prije, zagrlio kada ju je izvijestio
o smrti njezina oca.
- Ako se sjećate, ubijen je u pljački samo dva tjedna
prije nego što je umro dr. Lasch - reče Marta s tugom.
- Pretpostavljam da je to uznemirilo Wallyja?
- Ne pitaj. Bilo je strašno. Čini mi se da se odmah
nakon toga dr. Lasch izderao na njega. Jadni Wally. Ljudi ne
razumiju. Nije on kriv što je takav.
 Ne, pomisli Fran dok je zahvaljivala Marti Jones na
gostoprimstvu, a zatim sjedne u auto. Međutim, ljudi ne
samo da ne razumiju; oni možda ni ne znaju koliko su
ozbiljni Wallyjevi problemi. Prikriva li Edna Barry možda
nešto? Je li moguće da bi dopustila da Molly bude osuđena
za zločin koji je zapravo počinio njezin sin?
Je li moguće da se to dogodilo?
 44

Tableta za spavanje koju je Molly dao dr. Daniels bila

je vrlo djelotvorna. Popila ju je sinoć, u deset, a spavala je
jutros do osam. Bio je to dubok, težak san iz kojeg se
probudila pomalo omamljena, ali osvježena.
Obukla je kućnu haljinu i uputila se po kavu i sok s
nakanom da ih donese gore u krevet; a kada se udobno
smjesti, pokušat će sve jasno sagledati. No prije nego što je
došla do kuhinje, shvatila je da se prvo mora pobrinuti za
nered koji je vidjela posvuda oko sebe.
Premda su se policajci potrudili da stvari vrate na
mjesto, sveukupni dojam bio je drugačiji. Bilo je to jedva
zamjetno no Molly je uočila sve promjene. Ništa što su
dotakli ili pomaknuli nije stajalo kako je trebalo.
Sklad njezina doma, kojeg se u zatvoru sjećala, nestao
je i trebalo ga je obnoviti.
Nakon što se na brzinu istuširala, obukla je traperice,
teniske i staru sportsku majicu i bila je spremna za posao.
Pala je u iskušenje da pozove gospođu Barry i zamoli je za
pomoć, no jednako brzo je odustala od te zamisli. To je moja
kuća, rekla je samoj sebi. Hajde da je sama vratim u red.
Možda nemam nadzor nad svojim životom, očajavala
je dok je punila sudoper vrućom vodom i ulijevala u nju
tekući deterdžent, no još uvijek se mogu sabrati i dovesti u
red svoju kuću.
Nigdje nema groznih mrlja, samo poneki trag ili mrlja
od prsta, pomislila je dok je slagala posuđe koje su
pomaknuli sve dok lonci i tave nisu opet bili besprijekorno
poredani.
 Bezobzirni prolazak policije kroz kuću bio je nalik
iznenadnim pregledima moje ćelije, pomislila je. Prisjetila se
prodornog zvuka nogu koje su stupale hodnikom uz blok
ćelija; zapovjedili bi joj da stane uza zid te je morala gledati
kako joj rastavljaju krevet u potrazi za drogom.
Nije znala da je počela plakati sve dok rukom nije
obrisala obraz i dok joj mjehur od sapunice nije ušao u oko.
Još je jedan razlog zbog čega mi je drago što gospođa
Barry danas ima slobodan dan, pomisli. Ne moram skrivati
svoje osjećaje. Mogu ih pustiti van. Dr. Daniels će mi dati
pet plus.
Voskom je laštila stol u predvorju kad je u 9 i 30
nazvala Fran Simmons.
Zašto sam pristala ručati s njom, zapita se Molly
spustivši slušalicu.
No znala je zašto. Unatoč Philipovim upozorenjima,
željela je reći Fran da joj se učinilo kako se Annamarie
nečega boji.
I to ne mene, pomisli Molly. Nije se bojala mene,
premda je bila uvjerena da sam ja ubila Garyja.
Bože, Bože, zašto dopuštaš da mi se ovo događa, pitala
je tiho, sručivši se na jednu od donjih stepenica.
Sada je čula vlastite jecaje. Tako sam sama, mislila je,
tako sama. Sjetila se, što joj je majka jučer rekla preko
telefona: - Draga, dobro si, bolje da još ne dolazimo.
Željela sam da mama kaže kako dolaze da budu sa
mnom, pomisli Molly. Trebam ih ovdje, sada. Trebam
nekoga da mi pomogne.
U pola jedanaest zazvonilo je zvono na vratima. Na
prstima je došla do vrata, naslonila se na njih i čekala. Neću
otvoriti, pomisli. Tko god da je, mora pomisliti da nisam kod
kuće.
Potom začuje glas. - Molly, otvori. To sam ja.
 S jecajem olakšanja Molly otključa vrata, a trenutak
kasnije počne neobuzdano plakati u Jenninu zagrljaju.
- Dobar prijatelj, najbolji prijatelj - reče Jenna sa
suzama u očima. - Kako ti mogu pomoći?
Premda je i dalje jecala, Molly se uspije nasmijati. -
Vrati sat desetak godina unatrag - reče - i nemoj me upoznati
s Garyjem Laschom. A ako to ne možeš, samo budi sa
mnom.
- Philip još nije ovdje, zar ne?
- Rekao je da će sigurno doći, ali morao je otići na sud.
- Molly, moraš ga nazvati. Cal je dobio informaciju da
su pronašli trag Annamariene krvi na čizmicama koje si
nosila u subotu navečer, kao i u tvojem autu. Žao mi je. Cal
je čuo da će tužitelj zatražiti da te uhite.
 45

Nakon što su ga nazvali i obavijestili da su na

Mollynoj čizmici i u njezinu autu nađeni tragovi krvi
Annamarie Scalli, Calvin Whitehall je odmah otišao u ured
dr. Petera Blacka.
- Priprema se novi cirkus - objavi Blacku. Pomnjivo ga
promotri. - Čini se da te to baš i nije uzrujalo.
- Je li me uzrujalo to što više nema Annamarie Scalli,
potencijalnog izvora nevolja? Ne, nije - reče Peter
samozadovoljna izraza lica.
- Rekao si mi da ne postoji ni najmanji dokaz i da će,
progovori li, inkriminirati samu sebe.
- Da, i još uvijek stojim iza toga. No unatoč tomu,
odjednom sam zahvalan Molly. Sav taj publicitet, ma koliko
gnusan postao, neće imati veze ni s nama, ni s bolnicom, ni s
Remington zdravstvenim osiguranjem.
Whitehall se zamisli nad riječima svog partnera.
Petera Blacka je oduvijek zbunjivala Calova
sposobnost da posve mirno i bez riječi sjedi i koncentrira se.
Dok bi tako nepokretno sjedio, činilo se da njegovo snažno
tijelo postaje nalik stijeni.
Naposljetku, Cal Whitehall odobravajući kimne. -
Odlično si to primijetio, Peteru.
- Što Jenna misli o tome?
- Jenna je upravo kod Molly.
- Je li to mudro?
- Jenna shvaća da neću dopustiti da se u ovakvom
trenutku u novinama pojavi ruku pod ruku s Molly. Kada
dođe do spajanja tvrtki, može joj pomagati koliko želi. Do
tada, mora biti na određenoj udaljenosti.
- Koliko joj može pomoći? Izvedu li Molly opet pred
sud, čak ni najuspješniji odvjetnik neće uspjeti postići
onakvu nagodbu kao prošli put.
- Svjestan sam toga. No moraš znati da su Jenna i
Molly kao sestre. Divim se Jenninoj odanosti, iako je
trenutačno moram obuzdavati.
Black nestrpljivo pogleda na sat. - Kad si rekao da će
nazvati?
- Svaki čas.
- I bolje mu je. Dolazi Roy Kirkwood. Neki dan je
izgubio pacijenticu i okrivljuje sustav. Pacijentičin sin se
sprema za rat.
- Kirkwoodu ne mogu ništa, on je želio napraviti
dodatne pretrage. Mi ćemo se pobrinuti za sina.
- Nije u pitanju novac.
- Novac je uvijek u pitanju, Peteru.
Zazvoni privatni telefon Petera Blacka. On podigne
slušalicu, posluša na trenutak, a zatim uključi zvučnik i
smanji jačinu zvuka. - Cal je ovdje. Spremni smo, doktore -
reče glasom punim poštovanja.
- Dobro jutro, doktore. - U Calovu zapovjednom glasu
nije bilo ni tračka njegove uobičajene nadmenosti.
- Čestitam vam, gospodo. Mislim da smo došli do
novog velikog otkrića - reče glas na drugom kraju žice - a
ako imam pravo, zasjenit će sva ostala.
 46

Kada je Fran u jedan stigla, odmah joj je bilo jasno da

je Molly plakala. Oči su joj bile natečene, a na obrazima su
se nazirali tragovi crvenih mrlja premda je bila diskretno
našminkana.
- Uđi, Fran. Philip je došao maloprije. U kuhinji je;
gleda kako pravim salatu.
Philip je, dakle, ovdje, pomisli Fran. Što ga je natjeralo
da tako žurno dođe? Što god bio razlog, kladim se da mu
neće biti drago vidjeti me.
Dok su išle prema kuhinji, Molly reče: - Jutros je bila
Jenna. Otišla je prije nekoliko minuta jer se s Calom
dogovorila za ručak. Znaš li što je učinila, Fran? Svojski je
prionula i pomogla mi očistiti kuću. Možda bi policajci
trebali proći tečaj na kojem bi naučili kako izvršiti pretres, a
da ne ostave nered iza sebe.
Molly je govorila piskavim glasom. Zvuči kao da je na
rubu histerije ili živčanog sloma, pomisli Fran.
I Philip Matthews je očigledno došao do istog
zaključka. Pratio ju je pogledom dok se kretala po kuhinji,
dok je vadila quiche iz kutije i stavljala ga u pećnicu. Sve je
to vrijeme govorila istim brzim, nervoznim glasom. -
Navodno su našli Annamarienu krv na čizmama koje sam
nosila u subotu navečer. I trag njezine krvi u mojem
automobilu.
Fran i Philip razmijene poglede pune očaja. Fran je
bila sigurna da je Philipov izraz zabrinutosti bio zrcalni
odraz njezina.
- Tko zna? Možda će mi ovo biti posljednji obrok u
kući za neko vrijeme... je li tako, Philipe? - upita ga Molly.
- Nije - odvrati joj on napetim glasom.
- Što znači da ću nakon što me uhite opet izaći uz
jamčevinu. To je prednost kad imaš novca, zar ne? Sretnici
poput mene mogu samo ispisati ček.
- Molly, prestani - obrecne se Fran. Priđe prijateljici i
zgrabi je za ramena. - Kada sam započela ovu istragu,
krenula sam od pretpostavke da si ti ubila svog supruga -
reče. - A onda sam počela u to sumnjati. Činilo mi se da se
policija morala više pozabaviti istragom oko Garyjeve smrti,
uzeti možda u obzir nekoliko drugih mogućnosti. Priznajem,
međutim, da me zabrinjavalo što toliko želiš pronaći
Annamarie Scalli. A onda si je pronašla i sada je mrtva. Još
uvijek nisam sigurna jesi li patološki ubojica, no i dalje
gajim vrlo osnovane sumnje. Mislim da si uhvaćena u mrežu
neke lude zavjere i osjećaš se kao u labirintu jer ne znaš kako
iz nje izaći. Možda, naravno, griješim. Možda si ti ono u što,
čini se, vjeruje devedeset devet posto ljudi, no kunem ti se da
ja spadam u onaj jedan posto. Sve ću staviti na kocku da
dokažem kako nisi kriva ni za smrt Garyja Lascha ni
Annamarie Scalli.
- A ako griješiš? - zapita Molly.
- Ako griješim, dat ću sve od sebe da te smjeste u neku
sigurnu i udobnu ustanovu gdje će te liječiti.
U Mollynim očima zasjaje suze. - Neću više plakati -
reče.
- Ti si, Fran, prva i jedina koja je pokazala spremnost
da uzme u obzir mogućnost da sam nevina. - Letimice
pogleda Philipa.
- Što nisi učinio ni ti, dragi Philipe, iako znam da bi
sve učinio za mene. Ni Jenna, koja bi za mene stavila ruku u
vatru, a ni moji roditelji, koji bi, da misle da sam nevina, bili
sada ovdje i bunili se. Mislim, i nadam se, da nisam kriva za
te dvije smrti. A ako jesam, mogu vam obećati da više neću
stvarati ljudima nevolje.
Philip i Fran se pogledaše. Kao po nekom prešutnom
dogovoru, ne osvrnuše se na ono što im je zazvučalo kao
neizgovorena prijetnja samoubojstvom.
Kako dostojanstveno podnosi tešku situaciju, pomisli
Fran dok je Molly posluživala quiche s pladnja od finog
francuskog porculana s tankim stalkom i zlatnom podlogom.
Na podmetačima na stolu i draperijama na zidu bio je isti
nježni cvjetni uzorak.
Na vrt je gledao veliki prozor. Nekoliko zelenih
izdanaka koji su se vidjeli nagovještavali su kraj zime. Na
brežuljkastom dijelu posjeda Fran ugleda kameni vrt što je
podsjeti da želi nešto raspraviti s Molly.
- Molly, neki dan sam te pitala za ključeve kuće. Jesi li
spomenula rezervni ključ?
- Jedan smo uvijek ondje držali. - Molly pokaže u
smjeru kamenog vrta. - Jedan je kamen lažan. Mudro, zar
ne? Ako ništa drugo, bolje je spremište za ključ »za svaki
slučaj« nego keramički zeko na trijemu kojemu se može
skinuti uho.
- »Za svaki slučaj«? - upita Philip.
- Za slučaj da zaboraviš ključ.
- Molly, jesi li ti ikad zaboravila ključ? - nemarno upita
Fran.
_ Pa znaš da sam ja dobra djevojka - odgovori Molly s
poluozbiljnim smiješkom. - Sve radim kako treba. Ne znam
zašto, no to su uvijek svi govorili. Ti se toga sigurno sjećaš
iz škole.
- Da, a govorili su to zato jer je to istina - odvrati Fran.
- Pitala sam se kakva bih bila da ne teče sve kao
podmazano. Bilo mi je jasno, znala sam da mi je lako, da
sam privilegirana. Toliko sam ti se divila u školi, zato što si
ulagala trud u sve što si željela. Sjećam se da si, kad si
počela igrati košarku, još uvijek bila niska, ali si bila brza i
odlučna i uklopila si se u momčad.
Molly Carpenter se divila meni! Mislila sam da ni ne
zna da postojim, pomisli Fran.
- Bilo mi je tako teško zbog tebe kad ti je umro otac.
Znam da se ljudi uvijek klanjaju mojem ocu, on sam po sebi
traži i zaslužuje poštovanje; bio je i ostao divan otac. No tvoj
je tata znao pokazati kako se ponosi tobom. Bio je takav, a i
ti si mu pružala prilike, što nikada nije bio moj slučaj. Bože,
sjećam se izraza na licu tvoga oca kada si dala odlučujući
koš u posljednjoj utakmici posljednje školske godine. To je
bilo divno!
Nemoj, Molly, htjede je zamoliti Fran. Molim te,
nemoj.
- Žao mi je što mu je toliko toga krenulo po zlu. Možda
mu se dogodilo isto što i meni. Niz događaja koje ne
možemo spriječiti - Molly odloži vilicu. - Fran, quiche je
izvrstan, ali ja jednostavno nisam gladna.
- Molly, je li Gary ikad zaboravio ključ? - zapita Fran.
I ne pogledavši ga, Fran na sebi osjeti Philipov pogled,
njegovu neizgovorenu zapovijed da prestane mučiti Molly
pitanjima.
- Gary? Zaboravio? Zaboga, ne. Gary je bio savršen.
Običavao mi je reći kako me, između ostalog, voli zato što
sam tako predvidljiva. Za razliku od većine žena, nikada
nisam kasnila, nikada nisam ostavila ključeve u autu, nikada
nisam zaboravila ključeve. Dobila sam za to pet plus. - Na
trenutak zastane, a onda se lagano nasmiješi kao da se
nečega prisjeća. - Čudno, jeste li primijetili da danas
koristim školsku terminologiju? Ocjene. Razredi. Plus,
minus.
Molly odgurne stolac i počne se tresti. Zabrinuta Fran
brzo dođe do nje. A onda zazvoni telefon.
- To su sigurno mama i tata ili Jenna. - Govorila je tako
tiho da ju je bilo teško razumjeti.
Philip Matthews se javi na telefon. - Dr. Daniels je,
Molly. Želi znati kako si.
Fran odgovori umjesto Molly. - Treba pomoć. Pitaj ga
može li doći i porazgovarati s njom.
Došaptavali su se nekoliko trenutaka, a zatim Philip
odloži slušalicu i okrene se prema dvjema ženama. - Odmah
će doći - obeća. - A dok ne dođe, ti bi, Molly, mogla prileći.
Izgledaš prilično uzdrmano.
- Osjećam se prilično uzdrmano.
- Hajde. - Philip Matthews je obuhvati jednom rukom i
povuče je prema sebi, a zatim je izvede iz blagovaonice.
Ja bih mogla raščistiti stol, pomisli Fran, bacivši
pogled na gotovo netaknut obrok. Sigurna sam da više nitko
neće poželjeti jesti.
Kada se Matthews vratio, upita: - Što će se dogoditi?
- Dovedu li je rezultati laboratorijskih pregleda i
jednog predmeta koji su uzeli na bilo koji način u vezu s
Annamarienom smrću, uhitit će je. Uskoro ćemo znati.
- O moj Bože.
- Fran, natjerao sam Molly da ti ne otkrije veći dio
razgovora s Annamarie Scalli. Jedan ju je dio jako povrijedio
pa bi zvučao kao razlog zbog kojeg bi mogla mrziti
Annamarie. Ja ću sada riskirati i reći ti sve što je ona rekla
meni, s nadom da ćeš joj ti možda pomoći. Vjerujem ti kad
kažeš da želiš dokazati njezinu nevinost.
- U koju ni ti nisi uvjeren, zar ne?
- Uvjeren sam da nije odgovorna ni za jednu od te
dvije smrti.
- To nije isto.
- Kao prvo, Annamarie je rekla Molly da je Garyju
laknulo kad je izgubila dijete; rekao je da bi dijete samo
zakompliciralo stvari. Zatim joj je rekla da je slučajno čula
Garyja Lascha i dr. Jacka Morrowa kako se žestoko svađaju
samo nekoliko dana prije no što je Morrow ubijen. Dr.
Morrow je potom razgovarao s Annamarie, htio je da mu na
sigurno pohrani neki vrlo važan spis, ali umro je prije no što
ga joj je dao. Molly mi je rekla da je stekla dojam kako
Annamarie zna nešto što prešućuje te da se jako boji.
- Boji za vlastitu sigurnost?
- To je Mollyn dojam.
- I od toga se može krenuti. A ja bih željela ispitati
nešto drugo. Sin gospođe Barry, Wally, mlad je čovjek s
ozbiljnim emocionalnim i duševnim problemima. Grozno ga
je uzrujala smrt dr. Morrowa, a usto je iz nekog meni još
nepoznatog razloga bio vrlo ljut na Garyja Lascha. Pritom se
čini da ga silno zanima Molly. Baš je jučer s majčina
privjeska za ključeve uzeo ključ ove kuće.
Netko pozvoni. - Ja ću - reče Fran. - To je vjerojatno
dr. Daniels.
Otvorila je vrata i ugledala dva muškarca koji su joj
pokazali svoje značke i iskaznice. Stariji reče: - Imamo nalog
za uhićenje Molly Carpenter Lasch. Hoćete li nas, molim
vas, odvesti k njoj?
Petnaest minuta poslije došli su prvi snimatelji.
Njihove su kamere zabilježile kako Molly, ruku na leđima,
kaputa prebačena preko ramena, spuštene glave i kose koja
joj je skrivala lice, odvode iz kuće u auto koji je pripadao
uredu državnog odvjetnika. Odatle su je odveli u sudnicu u
Stamfordu, u kojoj su joj, kao u ponovljenoj snimci događaja
od prije gotovo šest godina, pročitali optužnicu za ubojstvo.
 47

Osjećajući težinu svih svojih šezdeset i pet godina,

Edna Barry je čekala večernje vijesti, polagano pijuckajući
šalicu čaja - treću u posljednjih sat vremena. Wally je otišao
u svoju sobu odrijemati, a ona je molila Boga da, kada se
probudi, lijek počne djelovati i da on bude bolje. Imao je loš
dan, čuo je glasove koji su ga mučili. Kada su se vraćali od
liječnika, šakom je tresnuo po radiju u autu zato što je mislio
da spiker govori o njemu.
Ako ništa drugo, uspjela ga je natjerati da uđe u kuću
prije no što je Fran Simmons mogla shvatiti kako je strašno
uznemiren. No koliko joj je toga Marta rekla o Wallyju?
Edna je znala da Marta nikada ne bi hotimice naudila
Wallyju, no Fran Simmons nije bila od jučer i već je počela
postavljati pitanja o rezervnom ključu za Mollynu kuću.
Marta je jučer vidjela kako Wally uzima ključ Mollyne
kuće iz njezina novčanika i čula kako kaže da će ga ovaj put
vratiti na mjesto. Samo da Marta nije to rekla Fran Simmons,
molila se Edna.
U mislima se vrati na ono strašno jutro kada je našla
tijelo dr. Lascha, na strah koji je otad osjećala pri svakom
spomenu ključa. Kada me policija pitala za ključeve kuće,
dala sam im ključ koji sam uzela iz vrta, prisjećala se Edna.
Tog jutra nisam mogla naći svoj ključ, bilo me strah da ga je
uzeo Wally, strah koji se poslije pokazao opravdanim.
Užasavala ju je pomisao da će je policija još ispitivati o
ključu, ali na sreću, to se nije dogodilo.
Kad su počele vijesti, Edna usmjeri pozornost na
televiziju. Sa zaprepaštenjem shvati da je Molly uhićena
zbog ubojstva, izvedena pred sud, a prije nekoliko minuta
puštena u kućni pritvor nakon što joj je određena jamčevina
od milijun dolara. Na ekranu se pojavi Fran Simmons koja se
uživo javljala s parkirališta restorana Sea Lamp u
Rowaytonu. Parkiralište je još uvijek bilo odijeljeno žutom
vrpcom kojom se označavalo mjesto zločina.
- Na ovom je mjestu izbodena Annamarie Scalli -
govorila je Fran - zbog čega je poslijepodne uhićena Molly
Carpenter Lasch. Navodno su na potplatu jedne cipele koju
je Laschova nosila te večeri, kao i u njezinu autu, pronađeni
tragovi krvi Annamarie Scalli.
- Mama, je li Molly opet sva krvava?
Edna se okrene i ugleda iza sebe Wallyja, u čijim je
očima sijevao bijes.
- Ne govori takve stvari, Wally - odvrati nervozno.
- Sjećaš li se kipa konja i kauboja koji sam onaj put
uzeo?
- Wally, molim te, nemojmo o tome.
- Samo ti želim sve ispričati - reče razdraženo.
- Wally, nećemo pričati o tome.
- Ali, mama, svi pričaju o tome. Upravo su maloprije,
dok sam bio u svojoj sobi, vikali u mojoj glavi... svi oni.
Govorili su o kipu. Meni kip nije bio težak zato što sam
snažan, ali je za Molly bio pretežak i ona ga nije mogla
podići.
Vratili su se glasovi koji ga muče, u očaju pomisli
Edna. Lijek nije djelovao.
Edna ustane, priđe sinu i uhvati mu glavu rukama. -
Pssssst - reče umirujući ga. - Nećemo više ni o Molly ni o
kipu. Dušo, znaš kakvu ti zbrku ti glasovi stvore u glavi.
Obećaj mi da više nećeš ni riječ prozboriti o kipu ili dr.
Laschu. U redu? Hajmo ti sada naći još jednu tabletu.
 48

Fran je obavila svoj dio emisije i isključila mikrofon.

Prilog ispred restorana Sea Lamp snimao je Pat Lyons, mladi
snimatelj, koji je te večeri stigao iz New Yorka. - Sviđa mi
se ovaj grad - reče Pat. - Ovaj me dio uz obalu podsjeća na
ribarsko selo.
- Doista je lijep - složi se Fran i prisjeti kako je, kad je
bila mlađa, prigodice posjećivala prijateljicu u Rowaytonu.
Premda se elita zacijelo ne okuplja u restoranu Sea Lamp,
pomisli pogledavši pomalo otrcani restoran. Ipak, kanila je
ondje večerati. Unatoč onome što se posljednjih nekoliko
dana događalo, unatoč vrpci koja je obilježavala mjesto
zločina i tragovima žute krede koji su označavali mjesto na
kojem je bio auto Annamarie Scalli, restoran je radio.
Fran je već doznala da je Gladys Fluegel, konobarica
koja je Posluživala Molly i Annamarie Scalli, u večernjoj
smjeni. Morat će svakako dobiti njezin stol.
Iznenadila se kad je vidjela da je restoran napola pun,
no onda je shvatila da je razlog vjerojatno radoznalost zbog
ubojstva i publicitet koji je iz toga proizašao. Stajala je
trenutak na ulazu razmišljajući bi li joj izgledi da proćaska s
Fluegelicom bili veći kad bi sjela za šank. Problem je,
međutim, riješila sama konobarica koja je dojurila k njoj. -
Vi ste Fran Simmons. Gledali smo vas na vijestima. Ja sam
Gladys Fluegel. Ja sam onu večer posluživala Molly Lasch i
Annamarie Scalli. Sjedile su baš ondje. - Prstom pokaže na
prazan separe u najudaljenijem dijelu restorana.
Fran je bilo jasno kako Gladys jedva čeka priliku da
ispriča svoju priču. - Zaista bih rado popričala s vama - reče
Fran. - Sjednem li za taj stol, možda biste mi se mogli
pridružiti. Hoćete li ubrzo imati pauzu?
- Dajte mi deset minuta - reče Fluegelica. - Požurit ću
ih. - Glavom pokaže na stariji par koji je sjedio za stolom do
prozora. - Ljuta je jer on želi teletinu s parmezanom, a to ga
napuhuje. Reći ću im da se odluče, a kada primim njihovu
narudžbu, sjest ću s vama.
Idući prema separeu u kutu, Fran je koracima mjerila
udaljenost. Otprilike dvanaest metara od ulaza, zaključi. Dok
je čekala Gladys, proučavala je unutrašnjost restorana. Kao
prvo, bio je loše osvijetljen, a stol je bio u sjeni, zbog čega je
bio najbolji izbor za nekoga tko ne želi biti primijećen.
Molly je rekla Philipu da joj se učinilo kako se tijekom
razgovora Annamarie bojala, ali ne nje. Čega se bojala,
zapita se Fran.
I zašto je Annamarie promijenila ime? Zato što je
mislila da će je pratiti loš glas zbog povezanosti s ubojstvom
Garyja Lascha? Ili je imala i neki drugi razlog da netragom
nestane?
Prema onome što je rekla Molly, Annamarie je prva
otišla iz restorana, a onda je Molly platila račun i krenula za
njom. Koliko je vremena prošlo? Ne mnogo, jer bi u
suprotnom Molly mislila da je Annamarie već otišla, no
dovoljno da Annamarie pređe preko parkirališta i uđe u svoj
jeep.
Molly kaže da ju je zazvala s vrata, pomisli Fran. Je li
je sustigla?
- Pogodite što su naručili? - Reče Gladys, pokazavši
preko ramena u smjeru starijeg para. - Pečeni iverak i špinat.
Ona je naručila za oboje. Jadnik sada bjesni.
Baci jelovnik ispred Fran. - Večeras preporučamo
pileća prsa u umaku i mađarski gulaš.
Ja ću pojesti hamburger kod P. J. Clarkea kad se
vratim u New York, odluči Fran, a zatim promrmlja kako
ima dogovor za kasnu večeru te naruči pecivo i kavu.
Kada se Gladys vratila s naručenim, sjedne. - Imam
otprilike dvije minute vremena - reče. - Ovdje je sjedila
Molly Lasch. Annamarie Scalli sjedila je na vašem mjestu.
Kao što sam jučer rekla detektivima, Scallijeva je bila vrlo
nervozna, zaklela bih se da se bojala Laschove. Kada je
ustala s namjerom da krene, Molly Lasch ju je zgrabila za
ruku. Scallijeva se morala otrgnuti od nje, a onda je izašla
doista brzo, kao da se bojala da će Molly Lasch krenuti za
njom, a upravo je to i učinila. Jer, koja bi žena bacila
novčanicu od pet dolara da plati čaj i kavu koji koštaju dolar
i trideset? Kažem vam, loše spavam kad se sjetim da je samo
nekoliko sekundi nakon što se digla s mog stola Scallijeva
bila mrtva. - Gladys uzdahne. - Pretpostavljam da ću morati
svjedočiti.
Umireš od želje da svjedočiš, pomisli Fran. - Je li u
nedjelju navečer bilo i drugih konobarica?
- Dušo, nedjeljom navečer u ovoj jazbini nema posla
za dvije konobarice. Ja sam, zapravo, nedjeljom slobodna, no
nazvala je djevojka koja radi nedjeljom i rekla da je bolesna.
Pogodite tko je nagrabusio? No, u drugu ruku, bilo je vrlo
zanimljivo s obzirom na sve što se događalo.
- Što je sa šefom kuhinje ili osobom koja radi za
šankom? Sigurno ih imate.
- Ma naravno, šef je bio tu, ali, znate, nazvati tog tipa
»šefom« doista je pretjerano. No nije bio ovdje, on je uvijek
u stražnjem dijelu restorana. Ništa ne vidim, ništa ne čujem;
shvaćate što želim reći.
- Tko je bio za šankom?
- Bobby Burke, student. Radi ovdje preko vikenda.
- Voljela bih porazgovarati s njim.
- Živi u Ulici Yarmouth u Belle Islandu. To je s druge
strane mostića, samo dva bloka odavde. On je Robert Burke
mlađi. Možete ih naći u imeniku. Jeste li me željeli
intervjuirati za televiziju ili nešto slično?
- Kada budem snimala emisiju o Molly Lasch, rado bih
porazgovarala s vama - reče Fran.
- Sa zadovoljstvom ću vam biti na usluzi.
U to uopće ne sumnjam, pomisli Fran.
Fran je nazvala Burkeove iz automobila. Bobbyjev joj
je otac najprije odlučno odbio dopustiti da razgovara s
Bobbyjem. - Bobby je dao izjavu policiji u kojoj je rekao sve
što je imao za reći. Nije ih baš primijetio ni kad su došle ni
kad su odlazile, a sa šanka nije mogao vidjeti parkiralište.
- Gospodine Burke - usrdno je molila Fran. - Bit ću
potpuno iskrena s vama. Pet minuta sam udaljena od vas.
Upravo sam razgovarala s Gladys Fluegel. Zabrinuta sam jer
mislim da možda krivo tumači susret između Molly Lasch i
Annamarie Scalli. Novinarka sam, ali sam i prijateljica
Molly Lasch. Išle smo zajedno u školu. Molim vas u ime
čiste pravde. Treba joj pomoć.
- Ostanite na vezi.
Kada se ponovno javio, reče: - U redu, gospođice
Simmons, možete doći i razgovarati s Bobbyjem, no želim
biti s vama u sobi. Objasnit ću vam kako ćete doći do nas.
Ovo je dijete na koje bi svaki roditelj bio ponosan,
pomisli Fran kad je sjela s Bobbyjem Burkeom u dnevnu
sobu njihova skromnog doma. Bio je to mršavi
osamnaestogodišnjak kuštrave svijetlosmeđe kose i
inteligentnih smeđih očiju. Nesiguran i suzdržan, pogledavao
je tu i tamo oca tražeći pomoć, no u njegovim se očima
mogao nazrijeti smisao za humor kad je odgovarao na neka
Franina pitanja, posebice kad je govorio o Gladys.
- Nije bilo mnogo gostiju pa sam vidio kad su došle te
dvije gospođe - reče. - Došle su odvojeno, u razmaku od
nekoliko minuta. Bilo je pomalo smiješno. Gladys ljude
uvijek pokušava posjesti za stol blizu šanka kako ne bi
morala previše nositi, no gospođa koja je došla prva nije na
to pala. Izabrala je udaljeni separe.
- Je li ti se učinila nervoznom?
- Stvarno ne znam.
- Rekao si da nije bilo mnogo posla?
- Tako je. Za šankom je bilo samo nekoliko ljudi. Ali
neposredno prije no što su one otišle, ušao je jedan par i sjeo
za stol. Gladys je bila na dnu s tim ženama kad se par
pojavio.
- Je li ih još uvijek posluživala?
- Pisala je račun. No to je potrajalo. Po prirodi je
znatiželjna i voli znati što se događa. Sjećam se da se taj
novi par počeo ljutiti i dozivati je upravo kad je druga žena
odlazila.
- Bobby, je li ti se učinilo da je ta prva žena, ona koja
je poslije ubijena na parkiralištu, istrčala kao da je nervozna
ili uplašena?
- Hodala je prilično brzo, ali nije trčala.
- A druga žena? Sigurno znaš da se zove Molly Lasch?
- Znam.
- Jesi li vidio kad je otišla?
- Da.
- Je li trčala?
- I ona je hodala prilično brzo, ali meni se učinilo da je
to zato jer je počinjala plakati i nije željela da to itko vidi.
Bilo mi ju je žao.
Počinjala je plakati, pomisli Fran. To ne zvuči kao
žena obuzeta ubilačkim bijesom.
- Bobby, jesi li čuo da je nekoga zazvala kad je izašla?
- Učinilo mi se da nekoga zove, ali nisam čuo ime.
 - Je li zazvala i drugi put? Je li povikala »Annamarie,
čekaj«?
- Nisam je čuo drugi put. Međutim, nalijevao sam kavu
pa to možda nisam zamijetio.
- Maloprije sam bila u restoranu, Bobby. Šank je blizu
vrata. Da je Molly Lasch zavikala dovoljno glasno da je čuje
netko u automobilu s druge strane parkirališta, ne misliš li da
bi je i ti čuo?
Razmišljao je na trenutak.
- Vjerojatno.
- Jesu li te policajci ispitivali o tome?
- Ne baš. Pitali su me jesam li čuo da je gospođa Lasch
zazvala drugu gospođu s vrata, a ja sam rekao da mislim da
je.
- Bobby, tko je u tom trenutku bio za šankom?
- Samo dva momka koji tu i tamo svrate. Bili su na
kuglanju. No razgovarali su i nisu obraćali pozornost na
druge.
- Bobby, tko su ljudi koji su došli, sjeli za stol i pozvali
Gladys?
- Ne znam kako se zovu. Mislim da su maminih i
tatinih godina; vidim ih tu i tamo. Mislim da odu u kino ili
nešto slično, a onda jedu na povratku.
- Bobby, dođu li opet, hoćeš li ih pitati za ime i broj
telefona, a ne daju li ti ih, hoćeš li im dati moju posjetnicu i
zamoliti ih da me nazovu?
- Možete biti sigurni gospođice Simmons - reče Bobby
sa smiješkom. - Volim vaše izvještaje, a uvijek gledam seriju
Istiniti zločini. Odlična je.
- Tek sam počela raditi u Istinitim zločinima, no hvala
ti - reče Fran. - Moja prva emisija bit će o slučaju Lasch. -
Ustane i okrene se Robertu Burkeu starijem. - Vrlo je
ljubazno od vas što ste dopustili da razgovaram s Bobbyjem
- reče.
- Istina je, zapravo, da sam gledao neke vijesti - reče - i
stekao sam dojam da se u ovom slučaju naprečac donose
zaključci; vi, očito, dijelite moje mišljenje. - Nasmiješi se. -
Naravno, možda je to profesionalna deformacija, ja sam
javni branitelj.
Otprati Fran do vrata i otvori ih. - Gospođice
Simmons, ako ste prijateljica Molly Lasch, morate znati još
nešto. Kada je danas policija ispitivala Bobbyja, imao sam
osjećaj da jedino što žele čuti jest potvrda onoga što im je
ispričala Gladys Fluegel, a ta je žena gladna pozornosti. Ne
bi me iznenadilo kad bi se počela prisjećati kojekakvih
pojedinosti. Poznajem taj tip ljudi. Reći će policiji sve što
žele čuti, a možete biti sigurni da ništa od toga neće pomoći
Molly Lasch.
 49

Pročitali su joj optužnicu. Uzeli joj otiske prstiju.

Fotografirali je. Čula je Philipa Matthewsa kako kaže: -
Časni suče, moja se klijentica ne osjeća krivom. - Tužitelja
kako uvjerava sud da bi mogla nestati te traži kućni pritvor.
Suca koji određuje jamčevinu od milijun dolara i zatvara je u
kuću.
Drhtanje u pritvoru. Plaćena jamčevina. Ravnodušna i
beživotna Molly je poput poslušnog djeteta činila ono što su
joj govorili, sve dok se, naposljetku, nije našla u kolima s
Philipom koji ju je vozio kući.
Jednom rukom ju je držao oko ramena te je gotovo
unio u kuću i dnevnu sobu. Natjerao ju je da legne na sofu,
stavio joj pod glavu ukrasni jastuk, potom potražio pokrivač
i omotao ga oko nje.
- Drhtiš. Gdje se pali vatra?
- Na kaminu. - Nije bila svjesna da mu odgovara sve
dok nije čula svoj glas.
Trenutak poslije zaplamsa vatra, šireći toplinu i utjehu.
- Ostajem ovdje - reče Philip. - Imam aktovku; mogu
raditi za kuhinjskim stolom. Ti sklopi oči.
Kada ih je, trgnuvši se, otvorila, bilo je sedam sati, a
pored nje je sjedio dr. Daniels. - Molly, jesi li dobro?
- Annamarie - zadahta - sanjala sam je.
- Želiš li mi to ispričati?
- Annamarie je znala da će joj se nešto strašno
dogoditi. Zbog toga je žurno otišla iz restorana. Željela je
umaći svojoj sudbi. Umjesto toga, naletjela je na nju.
- Molly, misliš li da je Annamarie znala da će umrijeti?
 - Da, mislim.
- Što misliš, zašto je to znala?
- To je, doktore, bio dio moga sna. Znate li pripovijest
o čovjeku kojemu je rečeno da će te noći susresti smrt u
Damasku pa on odjuri da se sakrije u Samaru? A onda mu na
ulici priđe jedan čovjek i reče: »Ja sam Smrt. Mislio sam da
imamo dogovor u Damasku?« - Ona zgrabi ruke dr.
Danielsa. - Bilo je to tako stvarno.
- Znači, Annamarie se nikako nije mogla spasiti?
- Tako je. Ni ja se ne mogu spasiti.
- Pričaj mi o tome, Molly.
- Zapravo ne znam - prošapta Molly. - Kada sam danas
u pritvoru čula da zatvaraju vrata, iznova sam čula da se
zatvaraju i otvaraju neka druga vrata. Nije li to čudno?
- Jesu li to bila zatvorska vrata?
- Ne. No još uvijek ne znam koja su to vrata bila. Zvuk
je dio onoga što se dogodilo one noći kada je umro Gary. -
Ona uzdahne i, odgurnuvši pokrivač, sjedne. - Bože, Bože,
zašto se ne mogu sjetiti? Da mogu, možda bih imala šanse.
- Molly, dobar je znak da izvlačiš iz sjećanja izvjesne
događaje ili zvukove.
- Je li? - reče ona izmučeno.
Liječnik je pomnjivo proučavao Molly. Na njezinu su
licu bile vidljive posljedice nedavnog napora: bila je
letargična, depresivna, povučena, sigurna da joj je sudba
zapečaćena. Bilo je očito da ne želi više govoriti.
- Molly, volio bih se svakog dana nakratko naći s
tobom. Slažeš li se?
Mislio je da će se možda usprotiviti, no ona samo
ravnodušno kimne.
- Reći ću Philipu da odlazim - reče.
- I on bi trebao otići kući. Obojici sam tako zahvalna.
Ovih dana nema baš mnogo ljudi oko mene. Zamjetno je,
primjerice, da nema mojih roditelja.
Zazvoni zvonce na vratima. Dr. Daniels ugleda paniku
u Mollynim očima. Nije valjda policija, pomisli u očaju.
- Ja ću otvoriti - dovikne Philip.
Dr. Daniels je vidio kako se Mollynim licem razlijeva
olakšanje kada su udaranje potpetica i ženski glas oglasili
dolazak Jenne Whitehall. Za njom su u sobu ušli njezin
suprug i Philip.
Dr. Daniels je odobravajući gledao Jennu koja je
zagrlila Molly i rekla: - Evo vašeg Rent-a-kuhara. Domaćice,
nažalost, nema, pa će servirati i počistiti ni manje ni više
nego moćni Calvin Whitehall, uz stručnu pomoć odvjetnika
Philipa Matthewsa.
- Ja odlazim - reče liječnik, kratko se osmjehnuvši,
sretan što su Molly prijatelji pritekli u pomoć. On je sada već
jedva čekao da ode kući. Nije mu se sviđao Calvin
Whitehall, kojeg je susreo svega nekoliko puta. Duboko u
sebi slutio je da je taj čovjek rođeni nasilnik koji ne preže od
toga da upotrijebi svoju golemu moć, ne samo da bi ostvario
svoje ciljeve nego i da bi manipulirao ljudima i to samo zato
da se pri tome može naslađivati gledajući ih kako se
batrgaju.
Bio je neugodno iznenađen kad je Whitehall otišao za
njim do vrata.
- Doktore - reče Whitehall tihim glasom kao da se boji
da ga netko ne čuje - drago mi je da ste ovdje s Molly. Svima
nam je vrlo draga. Mislite li da postoji ikakva mogućnost da
je proglase nesposobnom za suđenje ili, ne uspije li to, da je
oslobode zbog neuračunljivosti?
- Iz vašeg pitanja jasno proizlazi kako smatrate Molly
krivom za ubojstvo Annamarie Scalli - hladno odvrati dr.
Daniels.
Whitehalla je prešutni prijekor očigledno zapanjio i
uvrijedio.
- Nadao sam se da će se u mojem pitanju osjetiti koliko
je mojoj supruzi i meni stalo do Molly te kako smo svjesni
da bi za nju dugogodišnji zatvor bio jednak smrtnoj kazni.
Nek’ Bog pomogne onome tko ti se suprotstavi,
pomisli Daniels, primijetivši da se od srdžbe zacrvenio i da
mu se u očima pojavio ledeni sjaj. - Gospodine Whitehall,
cijenim vašu brigu. Kanim svakog dana posjećivati Molly ili
razgovarati s njom, no o svemu tome ćemo postupno. -
Kimne i okrene se prema vratima.
Jenna Whitehall je možda Mollyna najbolja
prijateljica, pomisli dr. Daniels dok se vozio kući, no udana
je za čovjeka koji ne podnosi da mu se itko suprotstavi niti
dopušta da mu se itko nađe na putu. Padne mu na um da
obnovljeno zanimanje za skandal povezan sa smrću Garyja
Lascha, utemeljitelja Zdravstvenog osiguranja Remington,
zasigurno nije dobrodošao obrat predsjedniku njegova
upravnog odbora.
Je li Whitehall u Mollynoj kući kao suprug njezine
najbolje prijateljice ili je ondje kako bi smislio najbolji način
da popravi štetu, zapita se Daniels.
Jenna je donijela gratinirane šparoge, janjeću vratinu,
mladi krumpir, brokulu i pecivo - već pripremljena jela
spremna za posluživanje. Odlučno i užurbano postavila je
stol u kuhinji, a Cal je za to vrijeme otvorio bocu vina,
kazavši Molly da je to Chateau Lafite Rothschild Bordeaux,
jedno od najboljih iz moje privatne zalihe.
Molly dovoljno brzo podigne pogled da ugleda
Philipov smeteni izraz lica i Jenninu jedva zamjetnu
grimasu, reakcije na Calov hvalisavi, umišljeni ton.
Imaju najbolje namjere, pomisli umorno, no zaista bi
mi bilo draže da nisu došli. S velikim se naporom pretvaraju
da je ovo jedna obična večer u Greenwichu, evo, u zadnji
tren smo se okupili uz neobaveznu večeru u kuhinji. Prisjeti
se kako su, prije mnogo godina, kada je Gary bio živ, a ona
mislila da je sretna, Jenna i Cal tu i tamo znali svratiti bez
najave, pri čemu su redovito ostajali na večeri.
Kućna sreća - to je bio moj život. Voljela sam kuhati,
kao od šale bih priredila večeru za nekoliko minuta. Rado
sam isticala kako ne trebam niti želim kuharicu ili stalnu
domaćicu. Činilo se da je Gary tako ponosan na mene: Ona
nije samo prekrasna i pametna, nego zna i kuhati. Kako sam
ja to zaslužio? pitao bi se pred gostima, upućujući joj širok
osmijeh.
A sve je to bila gluma, pomisli.
Tako ju je boljela glava. Vršcima prstiju pritisne
sljepoočnice i nježno ih počne trljati pokušavajući otjerati
bol.
- Molly, bi li radije da preskočimo sve ovo? - tiho je
upita Philip. Sjedio joj je sučelice, onako kako ih je smjestila
Jenna.
- Ni kao suprug ni kao liječnik nije bio vrijedan cijene
koju ste platili zato što ste ga ubili, gospođo Lasch.
Molly podigne pogled i vidje Philipa kako zuri u nju.
- Molly, što to govoriš? - upita je.
Zbunjena, pogleda mimo njega. I Jenna i Cal su zurili
u nju. - Oprostite - reče, krzmajući. - Čini se da više ne mogu
razlikovati ono što mislim od onoga što govorim. Upravo
sam se sjetila da mi je to rekla Annamarie Scalli kada smo se
susrele u nedjelju navečer. Pogodilo me to što je bila
uvjerena da sam ja ubila Garyja, a ja sam gajila nadu kako ću
otkriti da je ona bila dovoljno ljuta da ga ubije.
- Molly, ne misli sada o tome - potakne je Jenna. -
Popij malo vina. Pokušaj se opustiti.
- Slušaj me, Jenna - reče Molly vatreno. - Annamarie
je rekla da Gary kao liječnik nije bio vrijedan cijene koju
sam platila zato što sam ga ubila. Zbog čega je to rekla? On
je bio divan liječnik, zar ne?
Jenna je u tišini nastavila s pripremama. Cal je samo
buljio u nju. - Shvaćate na što ciljam? - gotovo preklinjući
reče Molly.
- Možda je u Garyjevu profesionalnom životu
postojalo nešto za što ne znamo.
- Mogli bismo se tim pozabaviti - odvrati tiho Philip. -
Zašto ne bismo porazgovarali o tome s Fran? - Pogleda
Jennu i Cala.
- Na samom početku sam bio protiv toga da Molly
surađuje s Fran Simmons - reče - no sada, nakon što sam je
vidio na djelu, iskreno vjerujem da je na Mollynoj strani.
Okrene se prema Molly. - Uzgred, zvala je dok si
spavala. Razgovarala je s momkom koji je u nedjelju navečer
bio za šankom. On kaže da nije čuo da drugi put zoveš
Annamarie, što tvrdi konobarica. To je sitnica, no mogli
bismo ga iskoristiti da dovedemo u sumnju njezin iskaz.
- To je dobro, znam da se toga ne sjećam - reče Molly.
- Ponekad se ipak pitam što je stvarno, a što sam izmislila.
Baš sam rekla dr. Danielsu da mi se stalno u misli vraća
nešto u vezi noći kad je umro Gary, nešto u vezi vrata. Kaže
da je dobar znak to što se počinjem sjećati pojedinosti.
Možda postoje i druga tumačenja ovih dviju smrti. Nadam
se. Znam, međutim, da se nikad više ne mogu vratiti u
zatvor. - Zastane, a potom šapne više sebi nego drugima: -
To se neće dogoditi.
Uslijedi duga tišina koju prekine Jenna s veselom
odlučnošću.
- Hej, nemojmo dopustiti da se ova divna večera ohladi
- reče, sjedajući na svoje mjesto za stolom.
 Sat poslije, dok ih je Lou Knox vozio kući, Jenna i Cal
sjedili su na stražnjem sjedištu u tišini sve dok Jenna nije
rekla: - Cal, što misliš, je li moguće da Fran Simmons otkrije
nešto što bi moglo pomoći Molly? Ipak je novinarka koja
istražuje, možda i dobra.
- No prvo moraš imati nešto što možeš istraživati -
odbrusi Cal Whitehall. - Ona to nema. Što više bude kopala,
to će se više vraćati istom odgovoru koji je očit.
- Što je Annamarie Scalli mislila omalovažavajući
Garyja kao liječnika?
- Ja, draga moja, mislim da su Mollyne nenadane
provale sjećanja vrlo nepouzdane. Ne bih im pridavao
nikakvu važnost, a uvjeren sam da ne bi ni porota. Čula si je.
Prijeti samoubojstvom.
- Pogrešno je davati Molly pretjeranu nadu. Kad bi se
barem Fran Simmons držala podalje od toga!
- Da, Fran Simmons je strašan davež - složi se Cal.
I ne pogledavši u retrovizor, znao je da ga Lou Knox
promatra. Jedva primjetno kimnuvši odgovori na Louovo
neizgovoreno pitanje.
 50

Jesam li prošli tjedan primijetila promjenu na Tashi ili

to sada samo umišljam, pitala se Barbara Colbert zureći vani
u mrak dok se vozila prema Greenwichu. Nervozno je kršila
ruke.
Dr. Black ju je nazvao upravo dok se pripremala za
odlazak u Met, gdje je utorkom imala pretplatu.
- Gospođo Colbert - rekao joj je liječnik ozbiljnim
glasom. - Bojim se da je došlo do promjene u Tashinu stanju.
Vjerujem da joj otkazuju tjelesne funkcije.
Molim te, daj da stignem na vrijeme, molila se
Barbara. Želim biti s njom kada umre. Uvijek su mi govorili
da vjerojatno ne čuje niti razumije ono što joj govorimo, no
nikad nisam u to bila sigurna. Kada dođe vrijeme, želim da
zna da sam ondje. Želim je držati na rukama kada posljednji
put udahne.
Zavali se u sjedalo i teško uzdahne. Pri pomisli da će
izgubiti dijete osjećala se kao da joj je bodež u srcu. Tasha...
Tasha..., pomisli. Kako se to moglo dogoditi?
Kad je Barbara Colbert stigla, zatekla je uz Tashin
krevet Petera Blacka. Na licu mu je bio izraz izvježbane
mrkosti. - Možemo samo gledati i čekati - rekao je
zabrinutim glasom.
Barbara se nije obazirala na njega. Jedna od sestara
primakne stolac do kreveta tako da je mogla sjediti i obujmiti
Tashu oko ramena. Zagleda se u kćerino ljupko lice, vedro
kao da spava i kao da se svakog trena može probuditi i
pozdraviti je.
Barbara je cijelu tu dugu noć ostala uz svoju kćer,
nesvjesna sestara u pozadini, nesvjesna Petera Blacka koji je
namještao otopinu što je curila u Tashinu venu.
U šest sati Peter Black joj dotakne ruku. - Gospođo
Colbert, čini se da se Tashino stanje stabiliziralo, barem do
neke mjere. Zašto ne popijete kavu i prepustite je brizi
sestara? Onda se možete vratiti.
Ona podigne pogled. - Da, a moram i razgovarati s
mojim vozačem. Sigurni ste...
Znao je što je htjela reći te kimne. - Nitko ne može reći
sa sigurnošću, no mislim da Tasha još nije spremna otići,
barem ne odmah.
Gospođa Colbert ode do prijamnog odjela. Kao što je i
očekivala, Dan je spavao na klupskom stolcu. Bio je
dovoljan jedan dodir rukom po ramenu da ga potpuno
razbudi.
Dan je bio s obitelji od Tashina rođenja, a tijekom
godina su postali vrlo bliski. Barbara mu odgovori na
neizgovoreno pitanje.
- Ne još. Kažu da joj se stanje stabiliziralo. No može se
dogoditi u bilo kojem trenutku.
Uvježbali su se za ovaj trenutak. - Pozvat ću dečke,
gospođo Colbert.
Jednom je pedeset, a drugom četrdeset osam godina, a
on ih još uvijek naziva dečkima, pomisli Barbara, osjetivši
nejasnu utjehu kad je shvatila da tuguje s njom. - Zamolite
jednog od njih da u stanu uzme neke stvari za mene.
Nazovite Netty i recite joj da pripremi torbu.
Prisili se da uđe u mali kafić. Još uvijek nije osjećala
posljedice neprospavane noći, no znala je da će se to
neizbježno dogoditi.
Bilo je očito da konobarica u kafiću zna za Tashino
stanje.
- Molimo se - reče, a zatim uzdahne. - Bio je ovo tužan
tjedan. U subotu rano ujutro umro je gospodin Magim.
- Nisam to znala. Žao mi je.
- Nije bilo neočekivano, no svi smo se nadali da će
dočekati svoj osamdeseti rođendan. Znate li, međutim, što je
bilo lijepo? Otvorio je oči neposredno pred smrt, a gospođa
Magim se zaklinje da je pogled upravio ravno u nju.
Kad bi me Natasha barem pozdravila, pomisli Barbara.
Bili smo vrlo sretna obitelj, ali to nikad nismo osobito
pokazivali. Sada žalim zbog toga. Tako mnogo roditelja kaže
svojoj djeci na kraju razgovora: »Volim te.« Uvijek sam
mislila da je to pretjerano, budalasto. Sada mi je žao što joj
to nisam rekla svaki put kada je odlazila od mene.
Kada se Barbara vratila u apartman, činilo se da je
Tashino stanje nepromijenjeno. Dr. Black je stajao pored
prozora u dnevnoj sobi, okrenut leđima prema njoj.
Razgovarao je na mobitel. Prije no što mu je Barbara uspjela
dati do znanja da se vratila, čula je kako kaže: - Ne
odobravam, ali ako ostaješ pri tome, nemam izbora, zar ne? -
Glas mu je bio napet od ljutnje - ili je to možda bio strah?
Pitam se tko li njemu zapovijeda, pomisli Barbara.
 51

Fran je u srijedu ujutro imala dogovoren sastanak u

Greenwichu s dr. Royem Kirkwoodom, liječnikom opće
prakse koji je liječio Josephine Gallo, majku Timova
prijatelja, a čiju su je smrt zamolili da istraži. Iznenadila se
kada je ugledala praznu čekaonicu u ordinaciji - nije to ovih
dana čest slučaj, pomisli.
Medicinska sestra otvori staklo koje je odvajalo
prijamni šalter od čekaonice. - Gospođice Simmons - reče i
ne upitavši je za ime - doktor vas očekuje.
Roy Kirkwood je izgledao kao da je u ranim
šezdesetima. Njegova prorijeđena sijeda kosa, sijede obrve,
naočale metalnih okvira, naborano čelo i dobroćudne,
inteligentne oči navele su Fran da odmah pomisli kako ovaj
čovjek izgleda kao liječnik. Da sam bolesna, imala bih
povjerenja u njega, zaključi.
Međutim, dok joj je ljubazno nudio da sjedne s druge
strane njegovog radnog stola, padne joj na pamet da je ovdje
zbog smrti jedne od njegovih pacijentica.
- Lijepo od vas što ste me primili, doktore - reče.
- Ne, rekao bih da je bilo nužno da vas primim,
gospođice Simmons - prekine je. - Možda ste primijetili da
mi je čekaonica prazna. Za sve, osim za dugogodišnje
pacijente, o kojima ću se brinuti dok njihove kartone ne
prebacim drugim liječnicima, ja sam u mirovini.
- Ima li to ikakve veze s majkom Billyja Galla?
- I te kakve, gospođice Simmons. Pazite, gospođa
Gallo je pod bilo kojim okolnostima lako mogla umrijeti od
infarkta. No s četverostrukom premosnicom mogla je imati
vrlo dobre šanse. Njezin je kardiogram bio u okvirima
normale, no kardiogram nije jedini pokazatelj da je pacijent
u opasnosti. Sumnjao sam da su joj začepljene arterije pa
sam želio obaviti opsežne pretrage. Moj su zahtjev,
međutim, odbili.
- Tko?
- Uprava, odnosno Zdravstveno osiguranje Remington.
- Jeste li se žalili?
- Gospođice Simmons, žalio sam se i žalio sve dok to
nije izgubilo svaki smisao. Žalio sam se na tu odluku kao i
mnoge druge vezane za slučajeve u kojima su odbijali moje
preporuke da pacijent posjeti specijaliste.
- Znači da je Billy Gallo imao pravo: njegova je majka
mogla dulje živjeti. Želite li mi to reći?
Roy Kirkwood je izgledao i poraženo i tužno. -
Gospođice Simmons, nakon što je gospođa Gallo dobila
koronarnu okluziju, otišao sam Peteru Blacku i zahtijevao da
se napravi nužna operacija.
- A što je rekao dr. Black?
- Pristao je na jedvite jade, no onda je gospođa Gallo
umrla. Mogli smo je spasiti da su ranije odobrili operaciju.
Naravno, zdravstvenom osiguranju ona je samo statistika, a
njezina im je smrt povećala dobitak pa se čovjek mora
zapitati je li im uopće stalo.
- Vi ste dali sve od sebe, doktore - reče tiho Fran.
- Sve? Na kraju sam karijere i mogu se bez teškoća
povući. No nek’ se Bog smiluje novim liječnicima. Mnogi
od njih započinju karijere zaduženi do grla, moraju vratiti
kredite za školovanje. Vjerovali ili ne, u prosjeku duguju sto
tisuća dolara. Zatim moraju posuditi novac kako bi opremili i
otvorili ordinaciju. Kako stvari danas stoje, oni ili izravno
rade za zdravstveno osiguranje ili oko devedeset posto
njihovih pacijenata koristi to osiguranje.
 - Danas liječnicima propisuju koliko pacijenata moraju
pregledati. Neka osiguranja idu tako daleko da liječniku daju
petnaest minuta po pacijentu i zahtijevaju da bilježe koliko
vremena troše. Nije neuobičajeno da liječnici rade i pedeset
pet sati tjedno, a zarađuju manje nego što su zarađivali prije
no što su zdravstvena osiguranja zavladala medicinom.
- Gdje je odgovor?
- Valjda neprofitno zdravstveno osiguranje pod
upravom liječnika. Osim toga, liječnici bi se trebali
organizirati u vlastite sindikate. Medicina brzo napreduje.
Liječnicima su na raspolaganju mnogi novi lijekovi i
postupci, od kojih nam neki omogućuju da produžimo živote
i poboljšamo kvalitetu života. Apsurdno je što se ti novi
postupci i usluge proizvoljno uskraćuju, kao, primjerice, u
slučaju gospođe Gallo.
- Kakav je Remington u usporedbi s drugim
osiguranjima? Na kraju krajeva, njega su utemeljila dva
liječnika.
- Dva liječnika koja su naslijedila besprijekorno čistu
kutu velikog liječnika Jonathana Lascha. Gary Lasch nije ni
kao liječnik ni kao čovjek bio u istoj kategoriji sa svojim
ocem. Što se Remingtona tiče, škrtare koliko god mogu.
Primjerice, oni sustavno smanjuju usluge i osoblje u Bolnici
Lasch kao dio svoje kampanje kresanja troškova. Samo bih
želio da Remington i osiguranja koja upravo guta preuzme
osiguranje kojem je na čelu bivši direktor Savezne uprave za
javno zdravstvo. Zdravstvu je potreban taj tip čovjeka.
Roy Kirkwood ustane. - Ispričavam se, gospođice
Simmons. Shvatio sam da si dajem oduška pred vama. No
imam razloga. Mislim da ćete svima napraviti veliku uslugu
iskoristite li moć koju vam daje televizija da ukažete javnosti
na ovu okorjelu i alarmantnu situaciju. Previše je ljudi koji
nisu svjesni činjenice da su luđaci preuzeli nadzor nad
ludnicom.
Fran također ustane. - Dr. Kirkwood, jeste li poznavali
dr. Jacka Morrowa?
Kirkwood se slabašno nasmiješi. - Jack Morrow je bio
najbolji. Nije mogao biti pametniji, sjajan dijagnostičar,
volio je svoje pacijente. Njegova je smrt bila tragedija.
- Čini se čudnim da njegovo ubojstvo nikad nije
riješeno.
- Ako mislite da mene uzrujava Zdravstveno osiguranje
Remington, trebali ste čuti Jacka Morrowa. Priznajem da je
vjerojatno otišao predaleko sa svojim optužbama.
- Predaleko?. - upita brzo Fran.
- Jack se znao razbjesniti. Čuo sam da je Petera Blacka
i Garyja Lascha nazvao parom ubojica. To znači otići
predaleko, premda priznajem da sam i sam isto osjećao
prema Blacku i sustavu kad je umrla Josephine Gallo. No
nisam to rekao.
- Tko je čuo dr. Morrowa kad je to izjavio, dr.
Kirkwood?
- Gospođa Russo, moja tajnica, da navedem samo
jedan primjer. Radila je za Jacka. Ako je bilo drugih koji su
ga čuli, ja ih ne poznajem.
- Je li gospođa još tu?
- Jest.
- Hvala vam što ste našli vremena za mene, doktore.
Fran ode u čekaonicu i zaustavi se pokraj šaltera. -
Gospođo Russo, radili ste, kako čujem, za dr. Morrowa -
reče niskoj, sjedokosoj ženi. - Bio je tako ljubazan prema
meni kad mi je umro otac.
- On je prema svima bio ljubazan.
- Gospođo Russo, znali ste kako se zovem kad sam
došla. Znate li da za televizijsku seriju Istiniti zločini
istražujem smrt dr. Garyja Lascha?
 - Znam.
- Dr. Kirkwood mi je upravo rekao da ste čuli dr.
Morrowa kako dr. Blacka i dr. Lascha naziva parom ubojica.
To su prilično oštre riječi.
- Upravo je bio došao iz bolnice. Bio je strašno
uzrujan. Uvjerena sam da se radilo o uobičajenoj borbi za
pacijenta kojemu je bio uskraćen neki postupak u liječenju.
A onda je jadnik ubijen samo nekoliko dana poslije.
- Ako me pamćenje ne vara, policija je zaključila da je
neki narkoman provalio u ordinaciju i iznenadio ga dok je
radio.
- Točno. Sve ladice njegova radnog stola bile su
iskrenute na podu, a ormarić s lijekovima ispražnjen. Znam
da narkomani mogu biti očajni, no zašto su ga morali
ustrijeliti? Zašto nisu mogli uzeti što su htjeli i samo ga
zavezati ili nešto slično? - U ženinim očima zasvjetlucaju
suze.
Osim ako onoga tko je provalio nije bilo strah da će ga
prepoznati, pomisli Fran. To je obično razlog zbog kojeg se
provala pretvori u ubojstvo. Počne se opraštati, a onda se
sjeti još jednog pitanja koje je htjela postaviti.
- Gospođo Russo, je li još netko bio tu kada je dr.
Morrow dr. Lascha i dr. Blacka nazvao parom ubojica?
- Bogu hvala, samo dvoje ljudi. Wally Barry,
dugogodišnji pacijent dr. Morrowa i njegova majka Edna.
 52

Lou Knox je živio u stanu iznad garaže koja se nalazila

pokraj kuće Whitehallovih. Taj mu je trosobni prostor
sasvim odgovarao. U slobodno vrijeme bavio se, između
ostalog, drvodjelstvom, a Calvin Whitehall mu je dopustio
da jednu od ostava prevelike garaže koristi kao radionicu.
Također je dopustio da uredi stan kako mu odgovara.
Sada su dnevna i spavaća soba bile obložene svijetlom
hrastovinom, a zidovi su bili prekriveni policama. Nisu to,
doduše, bile police za knjige, budući da Lou Knox nije čitao.
Umjesto knjiga na njima je bio njegov televizor, najnoviji
stereo te zbirke CD-ova i videokaseta.
Oni su također bili odlični paravani za veliku zbirku
inkriminirajućih dokaza koja je svakim danom postajala sve
bogatija. Prikupljao je te dokaze kako bih ih eventualno
iskoristio protiv Calvina Whitehalla.
Bio je prilično siguran da mu nikad neće zatrebati,
budući da su se on i Calvin Whitehall davno sporazumjeli
glede njegovih dužnosti. Lou je, osim toga, znao da bi ti
dokazi optužili i njega. Stoga ih nikad nije kanio otkriti, osim
ako mu to ne bude jedini izlaz. To bi značilo naškoditi
samome sebi osvećujući se drugome, kao što mu je govorila
baka koja ga je odgojila kada bi se žalio na mesara za kojeg
je radio kao dostavljač.
- Plaća li te redovito? - pitala bi baka.
- Plaća, ali traži od mušterija napojnicu - negodovao bi
Lou - a onda je računa kao dio moje plaće.
Poslije mu je uvijek pričinjalo zadovoljstvo kad bi se
sjetio kako se osvećivao mesaru. Dostavljajući naručeno
otvorio bi paket i uzeo komad mesa - komad piletine ili mali
odrezak goveđe pisane pečenke ili onoliko bubrežnjaka
koliko bi dostajalo za dobar hamburger.
Njegova baka, koja je od četiri do ponoći radila kao
telefonistica u motelu udaljenom petnaestak kilometara,
ostavljala bi mu za ručak špagete i mesne okruglice iz
konzerve ili nešto jednako neprimamljivo. Kada bi, dakle,
uspio ukrasti nešto mesa od mušterija, došao bi nakon posla
kući i pogostio se govedinom ili piletinom. Zatim bi bacio
ono što mu je za jelo ostavila baka i nitko ne bi ništa
primijetio.
Cal je bio jedini koji je ikad shvatio što radi. Jedne
večeri, dok su on i Cal bili na drugoj godini, Cal je svratio
upravo dok je pržio odrezak što ga je uzeo iz paketa
namijenjenog jednoj od njihovih najboljih mušterija.
- Pravi si bezveznjak - rekao mu je Cal. - Odresci se
peku na roštilju, a ne u tavi.
Ta je večer zapečatila vezu između ta dva mladića:
Cala, sina gradskih pijanaca i Loua, unuka Bebe Clauss, čija
je jedinica pobjegla s Lennyjem Knoxom, a vratila se
nakratko, dvije godine poslije, samo da majci ostavi sina.
Kada se riješila tog tereta, opet je nestala.
Unatoč svojem podrijetlu, Cal je otišao na fakultet, u
čemu su mu pomogle lukavost i želja za uspjehom. Lou je
mijenjao poslove, a u međuvremenu je odslužio trideset dana
u gradskom zatvoru zbog krađe te tri godine u državnom
zatvoru zbog teškog napada. A onda ga je, prije gotovo
šesnaest godina, nazvao Cal, sada gospodin Calvin
Whitehall, iz Greenwicha u Connecticutu.
Moram se otići pokloniti svom starom kompi, tako je
Lou okarakterizirao poziv u Greenwich. Cal mu je jasno dao
do znanja da se ponovno sastaju samo zato što bi mu možda
mogao biti od koristi kao Katica za sve.
 Lou se istog dana preselio u Greenwich, u gostinsku
sobu u kući koju je Cal kupio. Kuća je bila mnogo manja od
one u kojoj danas živi, no bila je nedvojbeno na pravom
mjestu.
Calovo udvaranje Jenni Graham otvorilo je Louu oči.
Otmjenu ljepoticu od koje je zastajao dah progonio je tip koji
je izgledao kao bivši profesionalni boksač. Što je, zaboga,
očekivao da bi mogla vidjeti u njemu?
I dok je postavljao to pitanje, shvatio je gdje leži
odgovor. Moć. Gruba, ogoljena moć. Jenni se sviđalo što je
Cal ima, a divila se načinu na koji se njome koristio. Možda
nije imao pedigre kao ona i možda nije bio iz njezina svijeta,
no tip je mogao izaći na kraj sa svakom situacijom; njegov je
dom uskoro postao njezin svijet. I bez obzira na to što su
neki iz stare garde možda mislili o Calu Whitehallu, pazili su
da mu ne stanu na put.
Calovi roditelji nisu nikada pozvani sinu u posjet.
Kada su u kratkom razmaku umrli, poslan je Lou da sve
organizira i što je moguće brže otpremi njihova tijela u
krematorij. Cal nije bio sentimentalan.
Tijekom godina, Lou je Calu postao vrlo koristan - i on
je to znao. Pa ipak, nije uopće sumnjao da bi, kad bi mu to
odgovaralo, Calvin Whitehall i njega, Loua Knoxa, bacio
vukovima. Tako se, s određenom dozom gorčine, prisjećao
kako su poslovi koje je obavio za Cala bili planirani tako da
se Calova upletenost nije mogla dokazati. Tko bi, dakle,
snosio odgovornost?
Pa dobro, ovo je igra za dvoje, pomisli, prepredeno se
osmjehnuvši.
Sada je on morao pratiti hoće li Fran Simmons biti
samo gnjavaža ili će postati opasna. Trebalo bi biti
zanimljivo, zaključi Lou. Kakav otac, takva kći.
Lou se nasmije sjetivši se Franina oca, tog bezveznjaka
i ulizice kojeg majka nije naučila da ne vjeruje Calvinima
Whitehailovima ovoga svijeta. No kada je to konačno
naučio, bilo je prekasno.
 53

Dr. Peter Black je preko dana rijetko odlazio u West

Redding.
Čak i kad nije bilo mnogo prometa, mjesto je bilo
udaljeno oko četrdeset i pet minuta vožnje od Greenwicha,
no što je još važnije, on je onamo odlazio dovoljno često da
se bojao da ne postane poznato lice u tom području. Njegovo
je odredište bilo udaljeno seosko gospodarstvo gdje je na
drugom katu bio najsuvremenije opremljen laboratorij.
Na poreznim popisima tog okruga ta je zgrada bila
navedena kao privatna kuća u kojoj živi njezin vlasnik dr.
Adrian Logue, umirovljeni okulist, a zapravo su i posjed i
imanje pripadali Zdravstvenom osiguranju Remington.
Materijal koji im je trebao stizao je iz glavnog laboratorija u
prtljažniku Blackova auta.
Kada se zaustavio ispred imanja, Blackovi su dlanovi
bili znojni. Užasavao se neizbježne svađe koja ga je čekala;
štoviše, znao je da u njoj neće pobijediti.
Kada je za manje od pola sata izašao, nosio je paket
kojega težina nije odgovarala naporu koji je osjećao dok ga
je stavljao u prtljažnik svojih kola i kretao prema kući.
 54

Edna Barry je odmah znala da je Molly sinoć imala

društvo. Premda je kuhinja bila uredna, a na stroju za pranje
suđa svijetlila oznaka ČISTO, bilo je jedva zamjetnih
razlika. Soljenka i paprenka su bile na bifeu umjesto na
radnoj plohi, zdjela za voće je bila na dasci za rezanje
umjesto na stolu, aparat za kavu je bio vani, nepokriven, na
radnoj plohi pored štednjaka.
Prilika da kuhinju dovede u uobičajeni red umirivala je
Ednu. Volim svoj posao, pomisli ona dok je vješala kaput u
ormar pored vrata. Neće mi biti drago budem li ga opet
morala ostaviti.
To je, međutim, bilo neizbježno. Kad je Molly saznala
da će izaći iz zatvora, njezini su roditelji, na njezin nagovor,
angažirali Ednu da dotjera kuću i napuni kuhinju. No otkad
opet redovito dolazi u Mollynu kuću, Wally je postao
problem. Dok je bila u zatvoru, gotovo je nije ni spominjao,
no njezin je povratak na neki način djelovao na njega,
pokrenuo ga. Nije prestajao govoriti o njoj i dr. Laschu, a
kad bi govorio o njima, hvatala bi ga srdžba.
Da ne dolazim ovamo triput tjedno, ne bi toliko mislio
o tome, zaključi Edna dok je vezivala pregaču preko košulje
od poliestera i hlača koje su dobro pristajale uz nju. Pregača
je bila njezin izbor. Mollyna majka joj je uvijek nabavljala
uniformu, no Molly je rekla: Oh, Edna, to nije potrebno.
Ni jutros nije bilo nikakvog znaka da je Molly skuhala
kavu, zapravo nikakvog znaka da se uopće probudila. Otići
ću gore i provjeriti, odluči Edna. Možda spava duže nakon
svega što je prošla. A prošla je dosta toga. Zaista, od
ponedjeljka, kad sam posljednji put bila ovdje, Molly su
uhitili zbog ubojstva, a potom pustili na slobodu uz
jamčevinu. Kao prije šest godina. Koliko god mi je teško to i
pomisliti, možda bi za nju bilo bolje da je smjeste u ludnicu.
Marta misli da bih trebala prestati raditi jer je Molly
opasna, mislila je Edna penjući se stubama, što je opet
podsjeti na artritis u koljenima.
Drago ti je da to misli, prišapne joj glas. Neka se
policija usredotoči na Molly i ne misli na Wallyja.
Ali Molly je uvijek bila tako ljubazna prema tebi,
pripomene joj drugi glas. Mogla bi joj pomoći, ali nećeš.
Wally je te noći bio ovdje - znaš to. Možda bi joj on mogao
pomoći da se sjeti onoga što se dogodilo. No ne smiješ
riskirati, ne smiješ se igrati s onim što bi on mogao reći.
Edna stiže na gornji kat upravo kad je Molly izlazila
ispod tuša. Ugledavši Molly koja je ušla u spavaću sobu u
svome debelom frotirskom ogrtaču, glave zamotane u
ručnik, prisjeti se djevojčice, uvijek tako pristojne, koja bi
tihim i nježnim glasom rekla: »Dobro jutro, gospođo Barry.«
- Dobro jutro, gospođo Barry.
Lecnuvši se, Edna shvati da to nije jeka sjećanja;
obraćala joj se odrasla Molly.
- Oh, Molly, kunem vam se da sam vas na trenutak
vidjela kao desetogodišnjakinju! Zvuči kao da se gubim, zar
ne?
- Vi ne - reče Molly. - Ja možda, ali vi sigurno ne. Žao
mi je što ste me morali potražiti. Ipak nisam tako lijena kao
što izgleda. Legla sam dovoljno rano, no nisam zaspala
gotovo do zore.
- To nije dobro, Molly. Zar ne možete zamoliti doktora
da vam da nešto za spavanje?
- To sam preksinoć učinila i mnogo mi je pomoglo.
Vidjet ću hoću li moći dobiti te iste. Problem je u tome što
dr. Daniels zapravo ne vjeruje u tablete.
- Ja imam neke tablete za spavanje koje mi je doktor
dao za slučaj da Wally postane nemiran. Nisu prejake.
Hoćete li da vam ih dam nekoliko da vam budu pri ruci?
Molly sjedne za svoj toaletni stolić i uzme sušilo za
kosu. Zatim se okrene i pogleda Ednu Barry. - To bih
stvarno voljela, gospođo Barry - reče polako. - Imate li
bočicu viška koju biste mi mogli dati?
- Ma ne treba vam cijela boca. U bočici koju imam u
ormariću za lijekove ima ih oko četrdeset.
- Onda ih podijelite sa mnom! Kako se stvari razvijaju,
mogla bi mi sljedećih nekoliko tjedana svake večeri trebati
jedna.
Edna nije znala bi li pokazala da zna za Mollyno
uhićenje ili ne.
- Molly, jako mi je žao zbog svega što se dogodilo.
Znate to.
- Da, znam. Hvala vam, gospođo Barry. A sada, biste li
mi, molim vas, donijeli šalicu kave? - Uzme sušilo i uključi
ga.
Kada se uvjerila da je Edna Barry na stubama, Molly
ugasi sušilo i pusti da joj vlažna kosa padne na vrat. Nestala
je toplina tuša, pramenovi njezine kose bili su hladni i mokri.
Ne kaniš uistinu uzeti prekomjernu dozu tableta za
spavanje, zapita se. Pogleda lice u ogledalu - učini joj se kao
da je to netko koga jedva poznaje. To je kao da si na nekom
čudnom mjestu i tražiš izlaz za nuždu, zar ne? Nagne se bliže
ogledalu i zagleda u oči koje ondje ugleda. Postavila je
pitanja, no nije bila sigurna da zna odgovore.
Sat poslije, Molly je u radnoj sobi pregledavala jednu
od kutija koje je snijela s tavana. Tužitelji su dvaput pokušali
nešto pronaći u ovim papirima, pomisli. Konfiscirali su ih
nakon Garyjeve smrti, vratili ih nakon suđenja i ponovno
jučer pregledali. Mislim da su zaključili da u njima neće
pronaći ništa zanimljivo.
No što ja u njima tražim, priupita se.
Tražim nešto što bi mi moglo pomoći da shvatim što je
Annamarie mislila rekavši da ni kao liječnik Gary nije bio
vrijedan cijene koju sam platila za to što sam ga ubila. Više
me ni ne pogađa njegova nevjera.
U kutiji je bilo nekoliko uokvirenih slika. Izvukla je
jednu i pomno se zagledala u nju. Na fotografiji su bili ona i
Gary, snimljeni na dobrotvornom plesu one godine kad su se
vjenčali. Proučavala ju je bez emocija. Sjetila se kako je
baku Gary podsjećao na Tyronea Powera, filmsku zvijezdu
koja je žarila i palila šezdeset godina prije.
Mislim da sam vidjela samo njegovu vanjštinu i šarm,
pomisli. Očito je Annamarie u jednom trenutku vidjela i
nešto drugo. No kako je to otkrila? I što je saznala?
U 11 i 30 nazvala je Fran. - Molly, rado bih svratila na
nekoliko minuta. Je li tu gospođa Barry?
- Da.
- Dobro. Vidimo se za deset minuta.
Kad je Fran stigla, odmah je otišla do Molly i jednom
je rukom zagrlila. - Jučer si, kako čujem, sjajno provela
poslijepodne.
- Nikad bolje. - Uspije se slabašno nasmijati.
- Molly, gdje je gospođa Barry?
- Mislim da je u kuhinji. Čini se da mi je odlučila
pripraviti ručak, iako joj govorim da nisam gladna.
- Dođi sa mnom. Moram razgovarati s njom.
Začuvši glas Fran Simmons, Edni Barry srce potone u
pete. Pomozi mi, dragi Bože, pomoli se. Ne daj da mi
postavlja pitanja o Wallyju. Nije on kriv što je takav kakav
je.
 Fran smjesta pređe na stvar: - Gospođo Barry, dr.
Morrow je bio liječnik vašeg sina, zar ne?
- Tako je. Odlazio je i psihijatru, no dr. Morrow je bio
njegov liječnik opće prakse - odgovori Edna, trudeći se da ne
pokaže sve veću nelagodu koju je osjećala.
- Vaša mi je susjeda, gospođa Jones, neki dan rekla da
je Wally bio vrlo uznemiren kad je umro dr. Morrow.
- Tako je.
- Čula sam da je u to doba Wally bio u gipsu? - upita
Fran.
Edna Barry se naježi, a zatim ukočeno kimne. - U
gipsu do koljena - reče. - Nosio ga je još tjedan dana nakon
što su našli jadnog dr. Morrowa.
Nisam to trebala reći, pomisli. Nije ni za što optužila
Wallyja.
- Gospođo Barry, htjela sam vas zapravo pitati jeste li
vi ili Wally slučajno čuli dr. Morrowa kako govori o dr.
Garyju Laschu ili dr. Peteru Blacku ili da ih naziva parom
ubojica?
Molly glasno udahne.
- Ne sjećam se ničega sličnog - odvrati Edna tiho,
nervozno otirući ruke o pregaču. - O čemu se radi?
- Uvjerena sam da ovakvu izjavu ne biste lako
zaboravili, gospođo Barry. Znam da bi vam zasigurno trajno
ostala u sjećanju. Dolazeći ovamo, nazvala sam iz auta
gospodina Matthewsa, Mollyna odvjetnika, i pitala ga za
rezervni ključ ove kuće kojemu je mjesto u vrtu. Prema
njegovim bilješkama, dali ste ga policiji onog jutra kada je
dr. Lasch nađen ubijen u svojoj radnoj sobi i rekli da je dugo
bio u kuhinjskoj ladici. Rekli ste im da je Molly jednom
zaboravila ključ od kuće i uzela rezervni, koji nikad nije
vraćen na svoje mjesto.
- Ali to nije istina - usprotivi se Molly. - Nikad u
životu nisam zaboravila ključ, a znam da je tjedan prije
Garyjeve smrti rezervni bio u vrtu. Bila sam u vrtu i slučajno
provjerila. Zašto ste zbog mene rekli da je dugo bio u kući,
gospođo Barry? Ne razumijem.
 55

U večernjem izdanju vijesti, Fran je izvještaj o

najnovijem razvoju događaja u istrazi o ubojstvu Annamarie
Scalli završila pozivom: - Prema riječima Bobbyja Burkea,
koji je onu večer kad se dogodilo ubojstvo bio za šankom u
restoranu Sea Lamp, nekoliko trenutaka prije no što je
Annamarie Scalli žurno izašla, u restoran je ušao jedan par i
sjeo za stol pokraj vrata. Philip Matthews, odvjetnik Molly
Lasch, poziva taj par da istupi i da izjavu u svezi onoga što
su možda vidjeli na parkiralištu prije no što su ušli u restoran
ili možda slučajno čuli u restoranu. Odvjetnika Matthewsa
možete dobiti na broju 212-555-2800 ili možete nazvati i
mene na broj televizije 212-555-6850.
Fran nestane s ekrana. - Hvala ti na izvještaju, Fran -
odrješito reče Bert Davis, voditelj vijesti. - Slijedi sportski
izvještaj Tima Masona i vremenska prognoza Scotta
Robertsa. No, pogledajmo prvo nekoliko reklamnih poruka.
Fran skine mikrofon s jakne i izvadi slušalicu iz uha.
Izlazeći iz studija zaustavi se pokraj stola Tima Masona. -
Mogu li te, kad završiš, častiti hamburgerom? - upita ga.
Tim podigne obrve. - Pripremio sam se za odrezak, no
ako ti želiš hamburger, sa zadovoljstvom ću prihvatiti.
- Nipošto. Odrezak mi odgovara. Bit ću u svojem
uredu.
Dok je čekala Tima, Fran se osvrnula na današnji dan.
Susret s dr. Royem Kirkwoodom, poziv Philipu Matthewsu,
potom usplahirena reakcija Edne Barry tijekom razgovora o
rezervnom ključu. Gospođa Barry je tvrdila da je bila gotovo
sigurna da je rezervni ključ mjesecima bio u ladici, a kad je
Molly to opovrgla, rekla je: - Molly sigurno griješi, ali nije
ni čudo, bila je tada tako zbrkana.
Na povratku u grad, Fran je još jednom nazvala Philipa
i rekla mu kako je sve sigurnija da Edna Barry nešto taji i to
u vezi rezervnog ključa. Bila je nedvojbeno nesusretljiva
kada ju je Fran o tome ispitivala pa je Fran predložila da
Philip izvrši pritisak na nju kako bi rekla istinu.
Philip je obećao da će podrobno proučiti sve izjave
koje je dala policiji kao i njezin iskaz sa suđenja, a zatim ju
je pitao kako je Molly reagirala na izjavu gospođe Barry.
Fran mu je rekla da ju je očigledno zapanjila, a možda
čak i uznemirila. Nakon što je gospođa Barry otišla kući
rekla je nešto kao: - Mora da sam se iz svega isključila i prije
no što sam saznala za Annamarie. Bila bih se zaklela da je
ključ bio u vrtu nekoliko dana prije no što sam slučajno čula
njezin telefonski razgovor s Garyjem.
A ja se kladim da imaš pravo, Molly, ljutito reče Fran
upravo kad je Tim pokucao, a zatim provirio. Ona mu mahne
da uđe.
- Hajdemo - reče on. - Rezervirao sam stol u restoranu
Cibo u Drugoj aveniji.
- Dobar izbor. Volim taj restoran.
Dok su Petom avenijom išli prema Četrdeset prvoj
ulici, Fran podignuvši ruke pozdravi zgrade i vrevu oko njih.
- Moj grad - reče uzdišući. - Volim ga. Drago mi je što sam
se vratila.
- I meni je drago što si se vratila - složi se Tim.
U restoranu se odlučiše za izdvojeni separe.
Kada im je konobar nalio vino i otišao s njihovim
narudžbama, ona reče: - Time, čini mi se da si rekao da je
tvoja baka umrla u Bolnici Lasch. Kada je to bilo?
- Moram se sjetiti. Mislim da je to bilo prije nešto više
od šest godina... Zašto pitaš?
- Zato što smo, kad sam te prošli tjedan upoznala,
razgovarali o Garyju Laschu. Nisi li rekao da se divno brinuo
o tvojoj baki prije nego što je umrla?
- Jesam. Zašto?
- Zato što su mi s raznih strana počeli stizati glasi da je,
kao liječnik, Gary Lasch imao i drugu stranu. Razgovarala
sam s dr. Kirkwoodom koji je liječio majku Billyja Galla.
Rekao mi je da se pokušavao izboriti da je pošalje
specijalistu, ali mu zdravstveno osiguranje nije odobrilo
daljnje liječenje; a onda je doživjela snažan infarkt i umrla
prije no što se išta moglo učiniti. Naravno, Gary Lasch je
odavno mrtav i nema s tim nikakve izravne veze, no dr.
Kirkwood kaže da već neko vrijeme tako škrtare na
zdravstvenoj skrbi. Tek je na pragu šezdesetih, a kaže da od
svega diže ruke i da ne želi više raditi kao liječnik. Većinu je
svoje karijere bio vezan za Bolnicu Lasch i vrlo je jasno
rekao da Gary Lasch nije nimalo bio sličan svome ocu.
Rekao je da problemi s kojima se susreo liječeći gospođu
Gallo nisu ništa novo, da vodećim ljudima Bolnice Lasch i
Remingtona dobrobit pacijenta već odavno nije na prvom
mjestu. - Fran se nagne bliže i spusti glas. - Čak mi je rekao
da je dr. Morrow, onaj mladi liječnik koji je ubijen kad su
mu provalili u ordinaciju dva tjedna prije no što je ubijen
Gary Lasch, Lascha i njegova partnera Blacka jednom
nazvao parom ubojica.
- To su prilično oštre riječi - reče Tim, odlomivši
komad peciva. - Moram ipak reći da je moje iskustvo mnogo
pozitivnije. Kao što sam rekao, sviđao mi se Gary Lasch, a
činilo mi se da se vraški dobro brine o baki. Sjetio sam se,
međutim, jedne koincidencije koju možda nisam spomenuo.
Jesam li ti rekao da je jedna od sestara koja ju je njegovala
bila i Annamarie Scalli?
 Fran razrogači oči. - Ne, nisi mi to rekao.
- Nije mi se činilo važnim. Sve su sestre bile divne.
Annamarie se sjećam kao predane i vrlo suosjećajne. Kada
su nam iz bolnice javili da je baka umrla, otišli smo,
naravno, ravno onamo. Annamarie je sjedila pokraj njezina
kreveta i jecala. Koliko se stara tako reagira, posebno kada je
u pitanju pacijent kojeg poznaju kratko vrijeme?
- Ne mnogo - složi se Fran. - Kad bi se emocionalno
vezivale za svakog pacijenta, ne bi mogle dugo raditi taj
posao.
- Annamarie je bila vrlo lijepa djevojka, ali, rekao bih,
i prilično naivna - prisjeti se Tim. - Za Boga miloga, imala je
samo dvadeset i koju godinu. Kada sam poslije doznao da
ljubaka s Garyjem Laschom, on mi se zgadio kao čovjek, no
ne mogu se sjetiti ničega što bih mu zamjerio kao liječniku.
- Šalili smo se kako se baka zaljubila u Lascha -
prisjećao se Tim. - Bio je doista zgodan i šarmantan, no
činilo se da mu je iskreno stalo do pacijenata. Tip je
jednostavno budio povjerenje. Sjećam se da je baka govorila
kako bi ponekad svratio i u jedanaest navečer. Koliko
liječnika to radi?
- Molly Lasch je citirala Annamarie Scalli koja joj je
rekla da ni kao muž ni kao liječnik Gary Lasch nije bio
vrijedan cijene koju je platila za to što ga je ubila -
napomene Fran. - Rekla je da je Annamarie u to bila prilično
uvjerena.
- Ali, Fran, zar to nije nešto što bi očekivala od žene u
Annamarienu položaju?
- Možda bi kao žena to rekla. No čini mi se da je to
rekla i kao sestra. - Fran zastane i zavrti glavom. - Ne znam,
možda prenaglo zaključujem, no dodam li tome da je dr.
Jack Morrow Lascha i Blacka nazvao parom ubojica, ne
mogu a da ne pomislim kako ima nečega u tome. Osjećam da
sam naletjela na nešto, a bojim se da velik dio cijele ove
priče nikad nije izašao na vidjelo.
- Ti si novinarka, Fran. Kladim se da ćeš otkriti istinu.
Jedva sam poznavao Annamarie Scalli, ali bio sam joj
zahvalan što se brinula za baku. Volio bih vidjeti njezina
ubojicu u zatvoru, a prava je tragedija ako su neopravdano
optužili Molly Lasch.
Konobar im je poslužio salatu.
- Neopravdano optužena po drugi put - odvrati Fran
oštro.
- Možda je to istina, no koji je tvoj sljedeći korak?
- Uspjela sam za sutra dogovoriti sastanak s dr.
Peterom Blackom. Trebalo bi biti zanimljivo. Još uvijek
pokušavam dogovoriti sastanak s mojom kolegicom s
Akademije Cranden, Jennom Whitehall i njezinim suprugom
Calvinom Whitehallom.
- Ljudi do kojih je teško doprijeti.
Fran kimne. - Znam, no važni su za priču pa sam
čvrsto nakanila doći do njih. - Uzdahne. - Mogli bismo i
promijeniti temu Što misliš? Hoće li moji Yankeeji opet
osvojiti prvenstvo?
Tim se nasmije. - Jasno da hoće.
 56

- Ovaj put dolazim sama - telefonski joj najavi Jenna iz

auta.
- Primi me na samo nekoliko minuta.
- Jen, lijepo od tebe, ali otkazala sam dr. Danielsu i to
na jedvite jade. Znam da je tek devet, no oči mi se same
sklapaju. Samo želim leći.
- Petnaest minuta - molim te.
- O, Jen - reče Molly uzdahnuvši. - Pobijedila si. Dođi.
Samo budi oprezna. Poslijepodne su se ovuda motali
novinari, a kladim se da Cal ne bi bio sretan kad bi na
naslovnici tabloida vidio sliku svoje žene i ozloglašene
Molly Lasch.
Oprezno otvori vrata, a Jenna brzo uđe unutra. - O,
Molly - reče Jenna grleći je. - Tako mi je žao što prolaziš
kroz ovo.
- Ti si moja jedina prijateljica - reče Molly, a potom
brzo doda. - Ne, to nije istina. Fran Simmons je na mojoj
strani.
- Fran je zvala da dogovorimo sastanak, no još to
nismo učinili. Cal mi je obećao da će je primiti, a kako
čujem, za sutra već ima ugovoren sastanak s Peterom.
- Znam da želi razgovarati sa svima vama. Željela bih
da se osjećaš slobodnom da joj kažeš sve što želiš. Vjerujem
da me neće povrijediti.
Otišle su u dnevnu sobu u kojoj je plamsala vatra. -
Shvatila sam - reče Molly - da u ovoj velikoj kući koristim
samo tri prostorije - kuhinju, svoju spavaću sobu i ovu ovdje.
Kada, ili ako, sve ovo prođe, naći ću manju kuću ili stan.
 - Mislim da je to dobra zamisao - reče Jenna, suglasno
kimnuvši.
- Naravno, država Connecticut, kako znaš, ima za
mene druge planove pa ću, bude li po njihovom, biti u vrlo
maloj ćeliji.
- Molly! - negodujući odvrati Jenna.
- Oprosti. - Molly se zavali u stolac i prouči
prijateljicu. - Izgledaš prekrasno. Jednostavni crni kostim,
Escadin, zar ne? Visoke pete. Nenametljiv, ali prekrasan
nakit. Gdje si bila ili možda tek ideš?
- Na poslovnom ručku. Vratila sam se kući kasnim
vlakom. Ostavila sam jutros auto na stanici, a večeras sam
došla ravno k tebi. Cijeli se dan osjećam šugavo. Molly,
strašno sam zabrinuta za tebe.
Molly se pokuša nasmiješiti. - I ja sam strašno
zabrinuta za sebe.
Sjedile su na kauču jedna blizu druge. Molly se nagne
naprijed i sklopi ruke. - Jen, tvoj je muž uvjeren da sam ja
ubila Garyja, je li tako?
- Da - tiho odvrati Jenna.
- Isto je tako uvjeren da sam ubila Annamarie Scalli.
Jenna ne odgovori.
- Znam da jest - nastavi Molly. - Ti znaš koliko mi
značiš, ali Jen, učini mi, molim te, uslugu: nemoj više
dovoditi Cala u ovu kuću. Ova kuća je jedino utočište koje
imam. Ne trebaju mi neprijatelji u njoj.
Molly postrance pogleda prijateljicu. - Jenna, molim
te, nemoj mi početi plakati. To nema nikakve veze s nama.
Mi smo još uvijek djevojke s Akademije Cranden, zar ne?
- Naravno da jesmo - reče Jenna, otirući oči
nestrpljivim pokretom ruke. - Ali, Molly, Cal nije neprijatelj.
On želi pozvati druge odvjetnike, vrhunske stručnjake za
krivično pravo, da zajedno s Philipom pokušaju dokazati
tvoju neubrojivost.
- Neubrojivost?
- Molly - provali iz Jenne - zar ne shvaćaš da bi mogla
dobiti doživotnu osude li te za ubojstvo? Posebice zbog
prethodne osude? Ne smijemo dopustiti da se to dogodi.
- Ne, ne smijemo - reče Molly ustajući. - Jen, dođi sa
mnom u Garyjevu radnu sobu.
U radnoj sobi nije bilo upaljeno svjetlo. Molly ga
upali, a zatim namjerno ugasi. - Sinoć sam, kad ste svi otišli,
pošla leći, ali nisam mogla zaspati. Oko ponoći sam se
spustila u radnu sobu i znaš što? Kada sam upalila svjetlo,
kao sada, sjetila sam se da sam to isto učinila kada sam se
one nedjelje vratila s Cape Coda. Sada sam sigurna da
svjetlo u radnoj sobi nije bilo upaljeno kad sam došla. U to
se mogu zakleti'.
- Što to znači, Molly?
- Razmisli. Gary je bio za svojim radnim stolom. Na
njemu su bili papiri, što znači da je radio. Bila je noć. Morao
je imati upaljeno svjetlo. Ako je točno ono čega se sjećam,
da sam došla kući, otvorila ova vrata, a zatim upalila svjetlo,
znači da ga je utrnula osoba koja je ubila Garyja. Shvaćaš li?
- Molly - promrmlja Jenna, tiho, ali prijekorno.
- Jučer sam rekla dr. Danielsu da sam se sjetila nečega
u vezi vrata i brave.
Molly se okrene prema prijateljici i ugleda nevjericu u
njezinim očima. Ramena joj se ovjese. - Danas je gospođa
Barry rekla da je rezervni ključ koji smo držali u vrtu bio
tjednima u kući. Rekla je da je bio ondje zato što sam
jednom ja zaboravila ključ. Ja se ni toga ne sjećam.
- Molly, daj da Cal dovede odvjetnike koji će pomoći
Philipu u pripremi tvoje obrane - molila ju je Jenna. - Danas
je razgovarao s dvoje najboljih. Oboje imaju veliko iskustvo
u iznošenju psihijatrijskih dokaza i mi stvarno mislimo da bi
ti mogli pomoći. - Ugleda jad na prijateljičinu licu. - Barem
razmisli o tome.
- Možda sam zato i sanjala vrata i bravu - reče Molly
mrko, ne obazirući se na Jennin prijedlog. - Možda imam
izbor: zatvorena u zatvorsku ćeliju ili u sobu u ludnici.
- Daj, Molly - reče Jenna ustajući. - Popit ću čaj s
tobom, a onda ću te pustiti da odeš u krevet. Rekla si da ne
spavaš mnogo. Zar ti dr. Daniels nije dao nešto za spavanje?
- Dao mi je neki dan, a gospođa Barry mi je
poslijepodne donijela lijekove koje je liječnik prepisao
Wallyju.
- Ne bi smjela uzimati lijekove prepisane nekome
drugom!
- Na njima je bio natpis. Znam da su u redu. Nemoj
zaboraviti da sam ipak bila liječnikova žena i da sam usput
nešto i naučila.
Kada je nekoliko minuta poslije Jenna otišla, Molly je
zatvorila obje brave i nogom spustila zasun. Zvuk spuštanja
zasuna, nešto između praska i škljocaja, navede je da
zastane.
Polako je podigla i spustila zasun još nekoliko puta,
pozorno osluškujući, želeći natjerati svoju podsvijest da joj
da razlog zbog kojeg je taj poznati kućni zvuk odjednom
postao tako neugodan.
 57

U četvrtak je dr. Peter Black dan započeo posjetom

Tashi. Po svim medicinskim mjerilima, ona je do sada
trebala biti mrtva, pomisli zabrinuto dok je išao prema
njezinom apartmanu.
Možda smo pogriješili kad smo je uključili u pokus,
pomisli. Obično bi ovaj pokus donio korisne, gdjekad i
fascinantne, kliničke rezultate, no bilo ga je teško provesti,
prvenstveno zbog Tashine majke. Barbara Colbert bila je
odveć oprezna, a imala je i odviše dobre veze. U zgradi je
bilo mnogo drugih pacijenata koji su bili vjerojatniji
kandidati za ovo izvanredno istraživanje, pacijenata čija
rodbina nikad ne bi posumnjala da je nešto krenulo po zlu i
koja bi čak i najmanji znak svijesti na samrtničkoj postelji
primila kao dar s neba.
Nisam trebao dr. Logueu spomenuti da je, prije no što
je izdahnuo, Harvey Magim, čini se, prepoznao svoju ženu,
pomisli Black prekoravajući se. No sada je bilo prekasno.
Morao je prijeći na sljedeći korak. To mu je jasno stavljeno
do znanja. Sljedeći se korak nalazio u paketu koji je donio iz
laboratorija u West Reddingu, a koji je sada bio na sigurnom
u džepu njegova prsluka.
Kada je ušao u sobu, ugledao je dežurnu sestru kako
spava pored Tashina kreveta. To je dobro, pomisli. Usnula
sestra je bila upravo ono što je želio. Pružila mu je izliku da
je istjera iz sobe.
- Predložio bih vam da popijete kavu - reče strogo,
naglo je probudivši. - Donesite je i popijte ovdje. Gdje je
gospođa Colbert?
 - Zaspala je na kauču - prošapta sestra. - Jadnica,
napokon je zadrijemala. Sinovi su joj otišli. Doći će opet
večeras.
Black kimne i okrene se prema pacijentici dok je sestra
žurila van. Tashino se stanje od sinoć nije promijenilo. Znao
je da se stabiliziralo zahvaljujući injekciji koju joj je dao kad
se počela približavati svršetku.
Iz džepa izvuče paketić. Činio se neprirodno teškim za
svoju veličinu. Sinoćnja injekcija je dala očekivane rezultate,
no ona koju se spremao dati bila je posve nepredvidljiva.
Logue se oteo nadzoru, pomisli Black.
Podigne Tashinu mlitavu ruku i uštipne je ne bi li
pronašao prikladnu venu. Držeći injekciju polako ju je
pritisnuo i gledao kako tekućina nestaje u njezinu tijelu.
Pogleda na sat. Bilo je osam. Za otprilike dvanaest sati
bit će gotovo, ovako ili onako. U međuvremenu, čekao ga je
nezgodan sastanak s Fran Simmons, onom novinarkom koja
zabada nos u tuđe poslove.
 58

Nakon nemirne noći, Fran je u četvrtak ujutro rano

otišla u ured da se pripremi za podnevni intervju s dr.
Peterom Blackom. Od istraživačkog odjela zatražila je da joj
pripreme i dostave sve biografske podatke do kojih su mogli
doći te je bila zadovoljna vidjevši da su već na radnom stolu.
Na brzinu je pročitala pripremljeni materijal koji je bio
iznenađujuće tanak i nimalo impresivan. Rodio se u Denveru
u radničkoj obitelji, pohađao je mjesne škole; na fakultetu
imao prosječne i loše ocjene, odradio specijalizaciju u
Chicagu u nekoj nepoznatoj bolnici, u kojoj je zatim radio i
kao liječnik. Ništa posebno, pomisli.
Što bi svakoga navelo da se zapita zašto ga je Gary
Lasch izabrao, pomisli Fran.
Točno u podne uveli su je u ured dr. Blacka. Način na
koji je bio namješten odmah je privukao njezinu pozornost.
Učini joj se da bi ta raskoš više pristajala nekom važnom
direktoru nego liječniku, čak i ako taj liječnik jest generalni
direktor bolnice i zdravstvenog osiguranja.
Nije znala kakvog je Petera Blacka očekivala. Možda
sam očekivala nekoga tko bi više odgovarao onome što sam
čula o Garyju Laschu, pomisli dok se rukovala s njim, a
zatim pošla za njim do prostora za sjedenje ispred velikog
prozora. Lijep kožni kauč s dva pripadajuća naslonjača i
stolić stvarali su ugodno ozračje dnevne sobe.
Gary Lasch je po svemu sudeći bio zgodan muškarac i
simpatična osoba. Peter Black je imao lice nezdrave boje, a
Fran se iznenadi vidjevši koliko je nervozan. Na čelu i na
gornjoj usni blistale su graške znoja. Vidjelo se da je ukočen,
posebno u načinu na koji je sjedio na rubu svojeg naslonjača.
Kao da je bio na oprezu iščekujući napad. Iako se trudio biti
uljudan, u glasu mu se nedvojbeno osjećala napetost.
Ponudio ju je kavom. Kada je Fran odbila, reče: -
Gospođice Simmons, danas sam posebno zauzet, a
pretpostavljam i vi, pa zato predlažem da odmah prijeđemo
na stvar. Pristao sam na ovaj sastanak zato što najoštrijim
riječima želim naglasiti kako smatram skandaloznim da zbog
povećanja gledanosti iskorištavate Molly Lasch, ženu koja je
očigledno duševno bolesna.
Ne ustuknuvši, Fran mu uzvrati pogled. - Mislila sam
da joj pomažem, a ne da je iskorištavam, doktore. Zasnivate
li, ako smijem pitati, svoju dijagnozu duševne bolesti na
stvarnoj medicinskoj procjeni ili ste do nje došli brzopletim
zaključivanjem, kao i, čini se, svi njezini prijatelji?
- Gospođice Simmons, očito je da nemamo što reći
jedno drugome. - Peter Black ustane. - Ispričat ćete me...
Fran ostane sjediti. - Bojim se da neću. Dr. Black,
znate da sam došla s Manhattana zato što imam za vas neka
pitanja. Smatram da ste se, dopustivši mi da dođem, prešutno
s tim složili. Mislim da mi dugujete barem deset minuta
svoga vremena.
Peter Black se teška srca ponovno zavali u naslonjač. -
Deset minuta, gospođice Simmons. Ni sekunde više.
- Hvala vam. Molly mi je rekla da ste je u subotu
navečer vi i Whitehallovi posjetili kako biste je zamolili da
odgodi moju istragu zbog vašeg predstojećeg spajanja s
drugim zdravstvenim osiguranjima. Je li to točno?
- To jest točno. Na pameti mi je bila i Mollyna
dobrobit, što sam vam već objasnio.
- Dr. Black, poznavali ste dr. Jacka Morrowa, zar ne?
- Naravno. Bio je naš liječnik.
 - Jeste li bili prijatelji?
- Rekao bih da smo bili srdačni jedan prema drugome.
Poštovali smo jedan drugoga. No jesmo li se družili? Nismo.
- Jeste li se posvađali kratko vrijeme prije no što je
umro?
- Nismo. Porječkao se, kako sam čuo, s mojim
kolegom, dr. Laschom. Mislim da je u pitanju bilo odbijanje
nekog postupka što ga je dr. Morrow preporučio za jednog
svojeg pacijenta.
- Jeste li znali da je vas i dr. Lascha nazvao parom
ubojica?
- Naravno da nisam, no ne iznenađuje me. Jack je bio
nagao čovjek i mogao se jako razljutiti.
Uplašen je, pomisli Fran proučavajući Petera Blacka.
Uplašen je i laže.
- Doktore, jeste li znali da je Gary Lasch u vezi s
Annamarie Scalli?
- Nisam. Bio sam šokiran kad nam je Gary to rekao.
- To je bilo samo nekoliko sati prije no što je umro -
reče Fran. - Nije li tako?
- Da. Cijeli je tjedan bilo očito da je Gary uzrujan pa
smo tu nedjelju Cal Whitehall i ja otišli k njemu. Tada smo
doznali za tu vezu. - Peter Black baci pogled na sat i lagano
se pomakne prema naprijed.
Sprema se izbaciti me, pomisli Fran. Ja mu, međutim,
moram postaviti još nekoliko pitanja.
- Doktore, Gary Lasch vam je bio blizak prijatelj, zar
ne?
- Vrlo blizak. Upoznali smo se na fakultetu.
- Jeste li se redovito viđali nakon što ste diplomirali?
- Ne bih rekao. Nakon diplome radio sam u Chicagu.
Gary se vratio ovamo čim je završio specijalizaciju i počeo
raditi sa svojim ocem. - Ustane. - Gospođice Simmons, ja se,
uistinu, moram vratiti poslu. - Okrene se i ode prema radnom
stolu.
Fran ode za njim. - Doktore, posljednje pitanje. Jeste li
tražili od Garyja Lascha da vas dovede ovamo?
- Gary me je pozvao nakon smrti svojeg oca.
- Doktore, uz dužno poštovanje, on vas je pozvao da
mu budete ravnopravan partner u ustanovi koju je utemeljio
njegov otac. Na području Greenwicha bilo je mnogo odličnih
liječnika koji bi zasigurno prihvatili takvu ponudu, no on je
odabrao vas, iako ste radili kao običan liječnik u nepoznatoj
čikaškoj bolnici. Po čemu ste bili tako posebni?
Peter Black se munjevito okrene prema Fran. - Izlazite!
- vikne. - Imate toliko drskosti da dođete ovamo i zlobno
klevećete, a polovica ljudi u ovom gradu bila je žrtvom
lopovluka vašeg oca.
Fran se lecne. - Priznajem, imate pravo - reče. - Unatoč
tome, kanim i dalje tražiti odgovore na svoja pitanja. Vi mi,
očigledno, ne dajete odgovor ni na jedno, zar ne?
 59

Posmrtni ostaci Annamarie Scalli trebali su u četvrtak

ujutro, nakon zatvorene mise, biti tiho položeni u obiteljsku
grobnicu u Buffalu, u državi New York. Nisu objavljene
nikakve pojedinosti vezane uz obred. Nije bilo karmina.
Jedino je njezina sestra, Lucille Scalli Bonaventura, u pratnji
svog supruga i dvoje odrasle djece, bila nazočna zatvorenoj
misi i pogrebu.
Odluku o izostanku publiciteta donijela je i u djelo
provela nemilosrdno odlučna Lucy. Bila je šesnaest godina
starija od Annamarie i oduvijek se prema svojoj sestrici
odnosila kao Prema svome prvom djetetu. Ugodna lica, ali
obična, Lucy je uživala u lijepoj maloj djevojčici koja je,
odrastavši, postala ne samo lijepa nego i pametna.
Kako je Annamarie rasla, Lucy i njezina majka često
su raspravljale o njezinim dečkima i mogućoj karijeri. Od
srca su odobrile njezin izbor da postane medicinska sestra.
Bila je to karijera vrijedna truda, a postojala je i velika
mogućnost da se uda za liječnika. Tko se ne bi poželio
oženiti djevojkom poput Annamarie, smatrale su obje.
Kada je prihvatila posao u Bolnici Lasch u
Greenwichu, bile su u početku razočarane zato što odlazi
tako daleko od kuće, no kada je dvaput preko vikenda dovela
Jacka Morrowa u posjet u Buffalo, činilo se kao da se
ostvaruju svi njihovi snovi za Annamarie.
Sjedeći u prvom redu tijekom kratke mise u kapeli,
Lucy se mislima vratila na ta sretnija vremena. Sjećala se
kako se Jack Morrow šalio s mamom, govoreći kako će se
pomiriti ne bude li Annamarie znala kuhati kao ona. Posebno
se sjećala one večeri kada se Jack požalio: - Mama, kako ću
natjerati vašu djevojčicu da se zaljubi u mene?
Ona je bila zaljubljena u njega, pomisli Lucy dok su je
obrazi pekli od suza - sve dok onaj mrski Gary Lasch nije
odlučio posegnuti za njom. Ne bi smjela biti u tom lijesu,
ljutito pomisli Lucy. Već je sedam godina trebala biti udana
za dr. Jacka. Mogla je biti i majka i medicinska sestra - on ne
bi tražio da ostavi posao. Posao medicinske sestre mnogo joj
je značio baš kao i njemu liječnički poziv.
Lucy se okrene i s bolom pogleda lijes prekriven
bijelom tkaninom koja je simbolizirala Annamarieno
krštenje. Tako si mnogo patila zbog onog gada, Garyja
Lascha, pomisli. Nakon što ti je zavrtio glavom, pokušala si
mi reći da nisi spremna udati se za Jacka. No to nije bilo
točno. Bila si spremna. Samo si se izgubila. Annamarie. Bila
si dijete. On je znao što radi.
- Neka njezina duša i duše svih vjernih pokojnika...
Lucy je jedva bila svjesna svećenikova glasa dok je
blagoslivljao lijes njezine sestre. Tuga i ljutnja bile su
prevelike. Annamarie, pogledaj što ti je učinio taj čovjek,
pomisli Lucy. U svakom ti je smislu uništio život. Odrekla si
se čak i bolničkog posla, što je nekad bilo sve što si željela
raditi. Nisi htjela govoriti o tome, ali ja znam da nikad sama
sebi nisi oprostila nešto što se dogodilo u toj bolnici. Što je
to bilo?
A dr. Jack? Što je bilo s njim? Jadna je mama bila luda
za njim, tako impresionirana. Nikada ga nije zvala Jack.
Uvijek dr. Jack. Priznala si da nikad nisi povjerovala kako ga
je ubio narkoman.
Annamarie, zašto si se svih ovih godina tako bojala?
Bojala si se čak i kad je Molly Lasch bila u zatvoru.
Sestrice... Sestrice.
Lucy postane svjesna bolnih, glasnih jecaja koji su
ispunjavali kapelu. Znala je da dolaze od nje. Njezin je muž
potapša po ruci, no ona je povuče. Jedina osoba s kojom se u
ovom trenutku osjećala povezanom bila je Annamarie. Dok
su izvozili lijes iz kapelice, jedinu je utjehu pronašla u
pomisli da će na drugom svijetu njezina sestra i Jack Morrow
možda dobiti novu priliku za sreću.
Nakon pokopa, Lucyna djeca utekoše svojim
poslovima, a muž joj se vrati u supermarket u kojem je radio
kao poslovođa.
Lucy ode kući i počne pregledavati toaletni stolić
kojim se, kao dijete i mlada djevojka, koristila Annamarie.
Držali su ga u sobi u kojoj je spavala kada bi došla u
Buffalo.
U trima gornjim ladicama bilo je donje rublje, čarape i
puloveri, koje je Annamarie ostavila kako bi ih mogla
koristiti kad bi došla za vikend.
Donja je ladica bila puna slika, u okviru i bez njega,
obiteljskih albuma, kuverti prepunih fotografija, nešto
pisama i razglednica.
Dok je pregledavala te slike, a suze joj zamagljivale
vid i pekle oči, nazvala ju je Fran Simmons.
- Znam tko ste - prekine je Lucy glasom u kojem se
osjećala ljutnja. - Vi ste ona novinarka koja ponovno želi na
vidjelo iznijeti prljavo rublje. Ostavite me na miru i pustite
moju sestru da počiva u miru.
Govoreći s Manhattana, Fran reče: - Jako mi je žao
zbog vašeg gubitka, ali vas moram upozoriti, dođe li slučaj
Molly Lasch na sud, Annamarie neće počivati u miru.
Mollyn odvjetnik neće imati drugog izbora nego ocrniti
Annamarie.
- To nije pošteno! - zajauče Lucy. - Nije razorila ničiji
dom. Bila je dijete kada je upoznala Garyja Lascha.
- Kao i Molly - reče Fran. - Što više toga otkrivam, to
mi ih je obiju sve više žao. Gospođo Bonaventura, sutra
ujutro dolazim u Buffalo. Želim vas vidjeti. Molim vas,
vjerujte mi. Samo pokušavam doznati što se uistinu
dogodilo, ne samo one večeri kada je umrla Annamarie nego
i u bolnici u kojoj je radila prije šest i više godina. Želim
znati i zašto se Annamarie toliko bojala. A bojala se.
- Znam. Nešto se dogodilo u toj bolnici nedugo prije
smrti Garyja Lascha - tupo odvrati Lucy. - Sutra letim za
Yonkers da raščistim Annamarien stan. Ne morate dolaziti u
Buffalo. Naći ćemo se u Yonkersu.
 60

U četvrtak poslijepodne Edna Barry je nazvala Molly i

pitala može li svratiti na nekoliko minuta.
- Naravno, gospođo Barry - reče Molly, hotimično
hladnim glasom. Edna Barry je ostala pri svojoj priči o
rezervnom ključu, a usto je na vrlo neprijateljski način
tvrdila da se Molly ne sjeća onoga što se dogodilo. Tko zna
želi li se ispričati, pomisli Molly vraćajući se hrpama stvari
koje je sređivala na podu radnu sobe.
U svemu što je radio, Gary je bio pretjerano uredan i
pedantan. Sada su njegovi osobni dokumenti i medicinski
materijali, zahvaljujući policiji, bili raštrkani i pomiješani
zato što su ih razdvojili, a onda ih nasumice vratili na mjesto.
Već je počela odvajati hrpu slika koje je kanila poslati
njegovoj majci. One, naravno, na kojima nema mene,
pomisli kiselo, samo one na kojima je Gary s raznim važnim
ličnostima.
Gospođa Lasch mi nikada nije bila bliska, pomisli
Molly, i ne krivim je što me mrzi. Sigurna sam da bih i ja
mrzila ženu za koju bih vjerovala da je ubila moje jedino
dijete. Mora da ju je vijest o smrti Annamarie Scalli ponovno
na sve podsjetila, a novinari, vjerojatno, pokušavaju doći do
nje.
Načas joj glavom proleti Annamarie i njihov razgovor.
Tko zna tko je posvojio Garyjeva sina, pomisli. Bila sam
užasno povrijeđena kada sam saznala da je Annamarie
trudna. Mrzila sam je i zavidjela joj. No unatoč tome što me
je Gary prezirao, čeznem za djetetom koje sam izgubila.
Možda ću jednog dana dobiti drugu priliku.
 Sjedeći na podu prekriženih nogu Molly postane
svjesna onoga što je pomislila. Zastane. Pomisao da bi
možda jednog dana mogla voditi i neki drugačiji život
gotovo ju je šokirala. Koja besmislica, reče sama sebi,
odmahujući glavom. Čak mi je i Jenna, moja najbolja
prijateljica, dala na znanje da misli kako su mi jedine opcije
zatvor i ludnica.
Pa ipak, gajila je tu nadu, a znala je i zašto. Vraćali su
joj se djelići sjećanja; trenuci iz prošlosti zakopani duboko u
podsvijesti počeli su se dizati prema površini. Dok sam sinoć
zaključavala vrata, nešto se dogodilo, pomisli prisjetivši se
čudnog osjećaja koji ju je preplavio. Ne znam što je to bilo,
ali je bilo stvarno.
Počela je razvrstavati medicinske i znanstvene
časopise koje je Gary držao na policama složene po strogom
kronološkom redu. Publikacije su bile raznolike, no Gary je
očigledno imao razlog zbog kojeg ih je čuvao. Bacivši
letimičan pogled na njihov sadržaj, Molly je vidjela da je u
gotovo svima označio barem jedan članak. Vjerojatno ih
mogu baciti, zaključi Molly, no iz čiste ću ih znatiželje
prelistati kada ovo sredim. Bit će zanimljivo vidjeti što je za
Garyja bilo vrijedno sačuvati i navoditi.
Zazvoni zvonce na kuhinjskim vratima i ona začuje
gospođu Barry. - Molly, to sam ja.
- U radnoj sam sobi - poviče ona, nastavljajući slagati
časopise, no zatim se zaustavi i osluhne korake koji su
odjekivali hodnikom. Sjetila se kako bi često pomislila da
gospođa Barry ima težak korak. Uvijek je nosila samo
ortopedske cipele s gumenim potplatom, kojima je hodajući
jednolično šljapkala.
- Žao mi je, Molly. - Edna Barry počne govoriti i prije
nego što je ušla u sobu.
Molly podigne pogled i istog trenutka shvati da se
gospođa Barry ne ispričava. Na licu joj se vidjela odlučnost.
Usne su joj bile čvrsto stisnute. U ruci je držala ključ od
kuće. - Znam da nakon toliko godina nije lijepo ovo što
činim, ali ne mogu više raditi kod vas. I moram odmah
prestati.
Zbunjena se Molly podigne s poda. - Gospođo Barry,
ne morate dati otkaz zbog onoga s ključem. Obje mislimo da
imamo pravo, no sigurna sam da postoji prihvatljivo rješenje
i da će ga Fran Simmons naći. Vi sigurno shvaćate zašto mi
je to toliko važno. Ako je netko drugi s pomoću tog ključa
ušao u kuću, onda ga je ta osoba, a ne ja ostavila u ladici. Što
ako je netko, tko je na neki način znao za skriveni ključ, one
nedjelje ušao u kuću?
- Mislim da te noći nitko nije ušao u kuću - reče Edna
Barry piskutavim glasom. - I ne dajem otkaz zbog ključa.
Žao mi je Molly, ali mene je strah raditi kod vas.
- Strah! - Zapanjena je Molly zurila u domaćicu. -
Strah od čega?
Edna skrene pogled.
- Ne bojite se... valjda... mene? O, moj Bože. - Molly u
šoku ispruži ruku. - Uzet ću ključ, gospođo Barry. Otiđite,
molim vas. Odmah.
- Morate shvatiti, Molly. Nije to vaša greška, no vi ste
ipak ubili dvoje ljudi.
- Izlazite!
- Molly, potražite pomoć. Molim vas, potražite pomoć.
Napola stenjući, napola jecajući, Edna Barry se okrene
i odjuri. Molly pričeka dok auto nije skrenulo na cestu, a
onda padne na koljena i zarije lice u ruke. Dok se ljuljala, iz
nje su dopirali tihi jecaji.
Ona me poznaje od malih nogu, a vjeruje da sam
ubojica. Imam li ikakvih izgleda, zapita se. Imam li ikakvih
izgleda?
 Nekoliko ulica dalje, čekajući da se upali zeleno
svjetlo na semaforu, izbezumljena se Edna Barry podsjećala
kako je to bio jedini razlog koji je mogla dati za otkaz.
Učvršćivao je njezinu priču o rezervnom ključu, a ljudima
poput Fran Simmons onemogućavao je da se previše
zainteresiraju za Wallyja. Žao mi je, Molly, pomisli Edna,
prisjetivši se izraza povrijeđenosti u Mollynim očima, no
moraš shvatiti, krv nije voda.
 61

Između zalogaja ručka koji mu je domaćica donijela na

pladnju u ured, Calvin Whitehall je otresito zapovijedao
Louu Knoxu. Cijelo je jutro bio u gadnom raspoloženju,
djelomice i zato, pretpostavljao je Lou Knox, jer ga je počela
ljutiti situacija s Fran Simmons. Lou je znao da je uporno
nazivala zbog intervjua i da se nije dala zavarati Calovim
neodređenim obećanjima. Iz jednog Jenninog i Calovog
razgovora koji je čuo, doznao je da Simmonsova danas u
podne ima dogovor s Peterom Blackom.
Kada je u pola jedan zazvonio Calov privatni telefon,
Lou je predosjećao da bi to mogao biti Black koji zove da ga
izvijesti o susretu. I nije se varao, a ono što mu je Black
rekao razbjesnilo je Cala. - Što si rekao kada te pitala zašto
je Gary tebe pozvao? Počne li slijediti taj trag... Zašto si je
uopće i primio? Znaš da ne možeš ništa učiniti nego nauditi
sebi. Ne treba imati previše pameti da bi to znao.
Kada je Cal zalupio slušalicu, izgledao je kao da će ga
udariti kap. Telefon je gotovo odmah opet zazvonio, a
njegov se oštar ton ublažio kada je shvatio tko ga zove. - Da,
doktore, baš sam prije nekoliko minuta razgovarao s
Peterom... Ne, nije mi rekao ništa posebno. Je li trebao?
Lou je znao da je s druge strane žice sigurno Adrian
Logue, okulist ili što god on tvrdio da jest, koji je živio na
farmi u West Reddingu. Iz nekog Louu neshvatljivog
razloga, i Whitehall i Black - a prije toga i Gary Lasch -
uvijek su obzirno postupali s Logueom. Tijekom godina, Lou
je tu i tamo vozio Cala do farme. Nikada, doduše, nije dugo
ostajao, a Lou je uvijek čekao u autu.
 Loguea je izbliza vidio samo jednom ili dvaput -
mršavi, blagi, sjedokosi tip, koji sada sigurno ima
sedamdeset i koju. Promatrajući šefov izraz lica, Louu je bilo
jasno da ono što Logue govori Cala veoma uzrujava.
Bio je loš znak kada bi, umjesto da eksplodira, Cal
postao hladan. Lou je promatrao kako se Calovo lice
pretvara u neprozirnu, ledenu masku, kako mu se oči
sužavaju i zatamnjuju, što ga podsjeti na tigra spremna na
skok.
Kada je Cal progovorio, glas mu je bio odmjeren, ali
pun samosvijesti i autoriteta. - Doktore, duboko vas
poštujem, no uopće niste smjeli inzistirati da Peter Black
izvede taj postupak, a on nije smio ispuniti vaše želje. Teško
da mogu zamisliti nepotrebniji rizik, posebice u ovom
trenutku. Vi nipošto ne smijete biti nazočni kada dođe do
reakcije. Morat ćete se, kao i obično, zadovoljiti
videosnimkom.
Lou nije čuo što govori dr. Logue, ali je čuo da
povisuje glas.
Cal ga prekine. - Doktore, jamčim vam da ćete večeras
dobiti snimku. - Naglo spusti slušalicu i uputi Louu pogled
kojim mu je stavio do znanja da je u ozbiljnoj neprilici.
- Mislim da sam ti rekao da je Fran Simmons problem
- reče. - Vrijeme je da se njime i pozabavimo.
 62

Čim je izašla iz ureda Petera Blacka, Fran je nazvala

Philipa Matthewsa. Bio je u svojem uredu, a po njegovu
glasu shvatila je da je zbog nečeg duboko zabrinut.
- Gdje si? - upitao ju je.
- U Greenwichu. Uskoro ću krenuti za New York.
- Bi li popodne, oko tri, mogla doći k meni u ured?
Bojim se da se Mollyna situacija pogoršava.
- Dolazim - reče Fran, prekinuvši vezu. Približila se
raskrižju i zakočila kad se promijenilo svjetlo na semaforu.
Lijevo ili desno, zapita se. Željela je otići do ureda
Greenwich Timea i pokušati pronaći Joea Hutnika.
No sada ju je snažna potreba tjerala da prođe pored
kuće u kojoj je četiri godine živjela sa svojim roditeljima.
Blackova prezirna aluzija na njezinog oca duboko ju je
povrijedila. Shvatila je, međutim, da je nije boljelo zbog nje,
nego zbog oca. Htjela je opet vidjeti tu kuću. To je bilo
posljednje mjesto na kojem je neko vrijeme provela s njim.
Napravimo to, odluči. Tri bloka dalje, skrenula je u
ulicu omeđenu drvećem koja joj se odmah učini poznatom.
Živjeli su u sredini bloka, u ožbukanoj kući od cigle u
tudorovskom stilu. Kanila je samo polako proći pokraj nje,
no umjesto toga parkirala je preko puta kuće i gledala je
očima punim suza.
Bila je to dražesna kuća s prozorima s metalnim
okvirima koji su svjetlucali na suncu. Izgleda manje-više
isto, pomisli dok je zamišljala dugu dnevnu sobu s visokim
stropom u kojoj se nalazio lijepi irski mramorni kamin.
Sjećala se da je biblioteka bila mala. Njezin je tata u šali
govorio kako je bila izgrađena za deset knjiga, no njoj se
činila divnim utočištem.
Iznenađena je shvatila da joj u sjećanje naviru mnoge
lijepe uspomene. Da je tata samo sve to prozreo, pomisli.
Čak i da je otišao u zatvor, bio bi izašao prije mnogo godina.
Mogao je na nekom drugom mjestu početi sve iz početka.
To se nije trebalo dogoditi - bila je to misao koja je
progonila nju i majku. Jesu li one tog posljednjeg dana
trebale na njemu nešto primijetiti? Jesu li to mogle spriječiti?
Da je barem porazgovarao s nama, pomisli Fran. Da je
barem nešto rekao!
I kamo je nestao novac, zapita se. Zašto mu nije bilo
nikakvog traga ili barem naznake neuspjelog ulaganja?
Jednog ću dana naći odgovor, svečano si obeća dok je palila
motor.
Pogleda na sat. Dvadeset do jedan. Joe Hutnik je po
svoj prilici na ručku, no pouzdavajući se u mogućnost da
nije, odluči svratiti do Timea.
Joe je, međutim, bio za svojim radnim stolom i
odlučno tvrdio da ga ne prekida; osim toga, želio je
razgovarati s njom. – Mnogo se toga dogodilo od prošlog
tjedna - reče otresito, pokazavši joj stolac i zatvorivši vrata.
- Složila bih se - reče Fran.
- Imaš sve više i više materijala za emisiju.
- Joe, Molly nije kriva ni za jedan od ta dva zločina.
Znam to. Osjećam to.
Joeove se obrve spojiše. - Fran, reci mi istinu. Zezaš
me, je li tako? Jer ako se ne zezaš, onda zavaravaš samu
sebe.
- Ni jedno ni drugo, Joe. Uvjerena sam da nije ubila ni
svog muža ni Annamarie Scalli. Slušaj, ti osjećaš kako grad
diše. Što se priča?
- Vrlo jednostavno. Ljudi su šokirani, tužni, ali ne i
iznenađeni. Svi misle da je Molly luda.
- Toga sam se bojala.
- Onda je bolje da se bojiš nečeg drugog. Tužitelj Tom
Serrazzano vrši pritisak na odbor za uvjetne otpuste jer želi
opozvati njezin uvjetni otpust. Zna da je u stupici jer je ona
ponovno optužena pa puštena uz jamčevinu, no kao razlog za
opoziv navodi protuslovnost njezinih izjava, one koju je dala
kad je izašla iz zatvora i one koju je dala na saslušanju
odbora, a kojom je priznala odgovornost za muževljevu smrt.
Budući da to više ne priznaje, prevarila je, zaključuje on,
odbor za uvjetne otpuste pa bi trebala odslužiti kaznu do
kraja, a u tome bi mogao lako uspjeti.
- To znači da bi Molly mogla ravno u zatvor.
- Ja bih rekao da će se to dogoditi.
- To se ne može dogoditi - promrmlja Fran, obraćajući
se sebi koliko i Hutniku. - Joe, jutros sam sa srela s dr.
Peterom Blackom. Čeprkam malo po bolnici i Zdravstvenom
osiguranju Remington. Tamo se nešto zbiva, samo još nisam
shvatila što. No znam da je Black bio nervozan kad sam
došla. Zamalo je dobio osip kada sam ga pitala zašto je, po
njegovu mišljenju, Gary Lasch dovukao njega da mu bude
partner u upravljanju Bolnicom Lasch i Zdravstvenim
osiguranjem Remington, iako nije imao besprijekoran
životopis i iako je na ovom području bilo mnogo kandidata s
boljim kvalifikacijama.
- Čudno - reče Joe. - Koliko se ja sjećam, svi smo imali
dojam da je bila prava sreća što su ga nagovorili da dođe
raditi u bolnicu.
- Vjeruj mi, nije. - Fran ustane. - Idem. Joe, htjela bih
doći do kopija svega što je Time pisao o kampanji
prikupljanja novca u fond knjižnice, u što je bio umiješan
moj otac, i onoga što je pisao o tati i nestalim novcima nakon
njegove smrti.
 - Potrudit ću se da ih dobiješ - obeća Joe.
Fran mu je bila zahvalna jer je ništa nije pitao, no
unatoč tome, činilo joj se da mu duguje objašnjenje. - Kada
sam jutros pokušala prikliještiti dr. Blacka, branio se
»pravednim gnjevom«. Tko mi daje pravo da ga propitujem,
pitao je. Ja sam kći lopova koji je ukrao donacije od polovice
ljudi u gradu.
- To je nizak udarac - reče Hutnik. - No mislim da je
shvatljivo zašto je to učinio. Mora da je trenutačno pod
velikim pritiskom i ne želi da mu se na putu ispriječi išta što
bi moglo ugroziti Remingtonovo preuzimanje malih
zdravstvenih osiguranja. A zapravo imaju mnogo poteškoća,
barem prema mojim izvorima. Američko nacionalno
osiguranje dobiva povjerljive obavijesti. Prema onome što
čujem, u Remingtonu se stvari malo klimaju. Iako mala, ta bi
im nova zdravstvena osiguranja donijela nešto novca i tako
omogućila Remingtonu da dobije na vremenu.
Joe joj otvori vrata. - Kao što sam ti neki dan rekao, na
čelu Američkog nacionalnog osiguranja jedan je od
najuglednijih liječnika u zemlji koji je ujedno i jedan od
najvećih kritičara načina na koji se provodi zdravstveno
osiguranje. On misli da je nacionalni sustav jedini pravi
odgovor, no dok se to ne dogodi, Američko nacionalno
osiguranje pod njegovim vodstvom bit će najjače
zdravstveno osiguranje.
- Ti, dakle, misliš da bi Remington mogao izgubiti?
- Tako se čini. Manja zdravstvena osiguranja, za koja
se pretpostavljalo da će se sigurno opredijeliti za Remington,
trenutačno pregovaraju s Američkim nacionalnim. Teško je
vjerovati, no čini se da Whitehall i Black, unatoč tome što
posjeduju veći dio Remingtona, možda ne uspiju izbjeći
agresivno preuzimanje tvrtke.
 Možda sam sitna duša, pomisli Fran vozeći se prema
New Yorku, ali nakon one opaske o tati, ništa mi ne bi
pružilo veće zadovoljstvo nego neuspjeh Petera Blacka.
Nakratko se zadržala u uredu, provjerila poštu, a zatim
taksijem otišla na sastanak s Philipom Matthewsom u njegov
ured u Svjetskom trgovačkom centru.
Sjedio je za radnim stolom na kojem su bile visoke
hrpe papira; izgledao je mrko. - Upravo sam razgovarao s
Molly - reče. - Prilično je potresena. Edna Barry je jutros
dala otkaz, i znaš što je navela kao razlog? Slušaj ovo: boji
se Molly, boji se biti u blizini osobe koja je ubila dvoje ljudi.
- Nije se valjda usudila to reći! - Fran je u nevjerici
zurila u njega. - Philipe, kažem ti, ta žena nešto taji!
- Fran, pregledao sam izjavu koju je Edna dala policiji
nakon što je otkrila tijelo Garyja Lascha. U potpunosti se
slaže s onim što je jučer rekla tebi i Molly.
- Misliš na onaj dio u kojem kaže da se Molly jedina
služila rezervnim ključem i da ga nije vratila u vrt? Molly sa
sigurnošću tvrdi da se to nije dogodilo. Philipe, nakon što je
gospođa Barry otkrila tijelo, jesu li policajci i Molly postavili
pitanje o ključu?
- Kada se Molly probudila prekrivena krvlju i shvatila
što se dogodilo, postala je praktički katatonična i danima
ostala takva. Nigdje ne piše da su je to pitali. Nemoj
zaboraviti da nije bilo nikakvog znaka nasilnog ulaska, a da
su na oružju kojim je počinjeno ubojstvo nađeni Mollyni
otisci.
- Što znači da ćemo vjerovati onome što kaže Edna
Barry, bez obzira na to koliko je Molly sigurna da laže. -
Ljutito je koračala uredom. - Zaboga, Philipe, nema nikakvih
izgleda za Molly.
- Fran, jutros me nazvao moćni Calvin Whitehall. Želi
dovesti neke velike zvjerke da pomognu u Mollynoj obrani.
Već je provjerio: na raspolaganju su. Proučili su slučaj i svi
su, prema onome što kaže Whitehall, suglasni da bi obranu
trebalo graditi na neubrojivosti.
- Philipe, nemoj to dopustiti.
- Ja ne želim da do toga dođe, no postoji i drugi
problem. Tužitelj poduzima sve moguće da se opozove
Mollyn uvjetni otpust.
- Joe Hutnik iz Greenwich Timesa me upozorio na to.
Dakle, stvari stoje ovako: Mollyna domaćica kaže da je se
boji, a Mollyni prijatelji je pokušavaju zatvoriti. Jer to,
zapravo, znači obrana zbog neubrojivosti, zar ne? Neko će
vrijeme morati provesti u nekoj vrsti ludnice, je li tako?
- Nijedna je porota neće osloboditi nakon drugog
ubojstva; zatvorit će je, dakle, u svakom slučaju. Posve je
sigurno da se nećemo opet moći nagoditi, a ja uopće nisam
siguran da bi obrana zbog neubrojivosti uspjela.
Fran ugleda jad na Philipovu licu. - Ovo za tebe
postaje osobno, zar ne?
On kimne. - Već je dugo osobno. No kunem ti se da
bih slučaj bio predao najboljem krivičnom odvjetniku kojeg
bih mogao naći, da sam pomislio da moji osjećaji prema
Molly mogu utjecati na moju sposobnost rasuđivanja.
Fran sažalno pogleda Philipa Matthewsa, prisjetivši se
prvog dojma o njemu, žestine njegovog zaštitničkog držanja
prema Molly. - Vjerujem ti - odvrati tiho.
- Fran, trebat će nam čudo da spasimo Molly od
zatvora.
- Sutra ću se naći s Annamarienom sestrom - reče Fran.
- A čim dođem u ured zatražit ću od Odjela za istraživanje da
saznaju sve o Zdravstvenom osiguranju Remington i onima
koji su povezani s njim. Prema onome što čujem, počinjem
sve više vjerovati da ova umorstva nemaju toliko veze s
činjenicom da je Gary Lasch bio ženskar, koliko s
problemima u Bolnici Lasch i Zdravstvenom osiguranju
Remington.
Dohvati svoju torbu. Krenuvši prema izlazu, zaustavi
se pokraj prozora. - Imaš uistinu veličanstven pogled na
Gospođu slobodu - reče. - Je li to ohrabrenje tvojim
klijentima?
Philip Matthews se nasmiješi. - Čudno - reče. - To isto
je pitala i Molly kad je prvi put bila ovdje prije šest godina.
- Nadajmo se, onda, zbog Molly, da će joj Gospođa
sloboda donijeti sreću. Imam neki špurijus. Ako sam u
pravu, to bi mogla biti šansa kojoj se nadamo. Poželi mi
sreću. Vidimo se poslije.
 63

Dramatična promjena na Tashi započela je oko pet sati.

Barbara Colbert je vidjela kako nastupa.
Posljednja dva dana sestre nisu koristile laganu šminku
koja je njezinom blijedom licu davala boju. Sada se,
međutim, na njemu vidjela rumen.
Izgledalo je kao da ukočenost njezinih zglobova, koju
su sprječavali stalnom masažom, popušta sama od sebe. Iako
nije vidjela sestru kako se na prstima udaljava od kreveta ni
čula kako mrmlja na telefon, Barbara je znala da zove
liječnika.
Za Tashu je bolje ovako, uvjeravala se. Molim te,
Bože, daj mi snage. I neka, molim te, poživi dok joj ne dođu
braća. Oni žele biti s njom kad nastupi kraj.
Barbara ustane sa stolca i sjedne na krevet, pazeći da
ne poremeti isprepletene intravenozne cjevčice i cijevi za
kisik. Uzme Tashine ruke u svoje. - Tasha, Tasha -
promrmlja. - Jedina mi je utjeha da ćeš biti s tatom, a on te je
volio isto koliko i ja.
Sestra je bila na vratima. Barbara podigne pogled. -
Želim biti sama sa svojom kćeri - reče.
Sestrine su oči bile pune suza. - Razumijem. Oprostite.
Barbara kimne glavom i okrene se. Na trenutak pomisli
da se Tasha pomaknula, da osjeća stisak ruku.
Tashino se disanje ubrza. Barbara osjeti kako joj se
kida srce dok je čekala da izdahne. - Tasha, Tasha.
Nejasno je bila svjesna nečije prisutnosti na vratima.
Liječnik. Odlazi, pomisli, no ne usudi se odmaknuti pogled
sa zadnjeg trenutka kćerina života.
 Odjednom, Tasha otvori oči. Na usnama joj zatitra
poznati smiješak. - Tako glupo, dr. Lasch - promrmlja -
spotakla sam se o vezicu i poletjela.
Barbara je zurila. - Tasha!
Tasha okrene glavu. - Bok, mama...
Zatvori oči, a zatim ih polako opet otvori. - Pomozi mi,
mama... molim te. - A onda tiho izdahne.
- Tasha! - Vrisne Barbara. Munjevito se okrene. Na
vratima je, ne mičući se, stajao Peter Black. - Doktore, čuli
ste je! Obratila mi se. Ne dajte da umre! Poduzmite nešto!
- O, Bože - reče dr. Black, umirujući je upravo kad je
dojurila sestra. - Pustite našu dragu djevojku da ode. Gotovo
je.
- Obratila mi se! - vrisne Barbara Colbert. - Čuli ste je!
Izvan sebe, uzme Tashino tijelo u naručaj. - Tasha, ne
idi. Bolje ti je!
Zagrliše je snažne ruke, nježno je prisiljavajući da
pusti kćer. - Majko, ovdje smo.
Barbara podigne pogled prema svojim sinovima. -
Govorila je sa mnom - zajeca. - Bog mi je svjedok, govorila
je sa mnom prije nego što je umrla!
 64

Lou Knox je gledao televiziju kada je primio poziv

koji je očekivao. Cal ga je obavijestio da će odnijeti jedan
paket u West Redding, no nije bio siguran u koje će vrijeme
morati krenuti.
Kada je došao do kuće, našao je Cala i dr. Petera
Blacka u biblioteci. Istog mu je trenutka bilo jasno da su se
upravo jako posvađali. Calova su se usta stisnula u oštru
crtu, a obrazi su mu bili crveni. Dr. Black je u ruci držao
veliku čašu nečega što je izgledalo kao viski, a po njegovim
staklastim očima bilo je jasno da mu to nije prvo piće te
večeri.
Televizor je bio upaljen, ali po plavom ekranu vidjelo
se da je namješten za video. Što god da su prije gledali nije
se više vidjelo. Ugledavši Loua, Cal oštro dobaci Blacku: -
Daj mu to, budalo!
- Cal, kažem ti - usprotivi se dr. Black jednoličnim
tupim glasom.
- Samo mu daj'.
Sa stola pokraj kojeg je stajao Black uzme malu kutiju,
labavo omotanu smeđim papirom. Bez riječi je pruži Knoxu.
- Je li to paket koji moram odnijeti u West Redding,
gospodine? - zapita Lou.
- Prokleto dobro znaš da jest, Lou. Hajde, požuri.
Lou se sjeti Calovog jutrošnjeg telefonskog razgovora.
Ovo je sigurno kaseta o kojoj je govorio s onim okulistom,
dr. Logueom. Cal i Black su je sigurno pogledali, jer je bilo
očito da je paket bio otvaran i ponovno zamotan. - Krećem,
gospodine - reče on odrješito. Ali ne dok ne vidim što je na
ovoj kaseti, pomisli odlazeći.
Žurno se vratio u svoj stan i oprezno zaključao obje
brave na vratima. Nije bilo teško ponovno otvoriti paket i ne
poderati omot. Kao što je i očekivao, unutra je bila
videokaseta. Brzo ju je ugurao u videorekorder, a zatim
pritisnuo oznaku KRENI.
O čemu se radi, pitao se proučavajući ekran. Ugledao
je poprilično luksuznu bolničku sobu, mladu ženu koja je
spavala ili bez svijesti ležala na krevetu i elegantnu staru
gospođu koja je sjedila pored nje.
Čekaj malo, pomisli Lou, znam tko je ta žena. To je
Barbara Colbert, a ono je njezina kći koja je već godinama u
komi. Obitelj je dala mnogo novca za izgradnju centra za
dugotrajnu njegu u Bolnici Lasch koji je i nosio ime te
djevojke.
U donjem desnom uglu ekrana vidjelo se vrijeme
snimke: jutros u 8 i 30. Je li kamera snimala cijelog dana,
pitao se Lou. Na kaseti zasigurno nije bilo dvanaest sati.
Ubrzano je premotao kasetu do kraja, a zatim je malo
vratio i pustio. Stara gospođa je sada plakala dok su je dva
muškarca držala. Dr. Black se naginjao preko kreveta.
Djevojka je zacijelo umrla, pomisli Lou. Opet provjeri
vrijeme na dnu: 17 i 40.
Prije samo nekoliko sati, pomisli Lou. No ovdje
zasigurno nije samo riječ o djevojci koja umire, zaključi on.
Godinama je bila u komi. Znali su da će umrijeti.
Lou je znao da bi se svakog trenutka Cal mogao uspeti
stubama i tražiti da mu objasni što ga je zadržalo. Naćulivši
uši kako bi čuo Cala, on još jednom vrati kasetu, ovog puta
nešto više.
Zadrhta od onoga što je vidio. Bilo je teško
povjerovati, no odigravalo se pred njegovim očima:
djevojka, koja je godinama bila u komi, probudila se,
okrenula glavu, jasno progovorila i spomenula dr. Lascha.
Zatim je zatvorila oči i umrla. A onda se pojavio Black i
rekao majci da nije čuo da je djevojka išta rekla.
Bilo je jezovito. Što bilo da bilo, važno je. Lou je to
znao. Znao je i što riskira kada je potrošio dragocjeno
vrijeme presnimavajući posljednjih petnaest minuta kasete, a
onda svoju snimku sakrio iza polica u svom stanu.
Upravo je ulazio u auto kada je izašao Cal. - Što te je
zadržalo? Što smjeraš, Lou?
Lou je bio uvjeren da mu se na licu ogleda čisti strah
koji je osjećao, no prisili se svladati ga. Znao je što ima na
toj kaseti i kakvu mu moć ona daje. Sada mu je dobro došlo
dugogodišnje iskustvo u vještini prijevare.
- Bio sam u kupaonici. Nešto mi nije u redu sa
želucem.
Ne sačekavši odgovor, zatvori vrata i krene. Sat poslije
bio je na farmi u West Reddingu i predavao paket čovjeku
kojeg je znao kao dr. Adriana Loguea.
Gotovo grozničav od uzbuđenja, Logue zgrabi paket iz
Louove ruke i zalupi mu vrata u lice.
 65

To je bila jedna od najtežih stvari koje sam učinila u

cijelom svom životu - objašnjavala je telefonski Edna Barry
Marti Jones. Upravo je pospremila kuhinju nakon večere, te
joj se učinilo da je pravi trenutak da popije posljednju šalicu
čaja i da svojoj prijateljici prepriča što se dogodilo.
- Sigurno ti je bilo strašno - složi se Marta.
Edna nije sumnjala da će Fran Simmons opet njuškati,
postavljati pitanja, a mogla bi opet svratiti i do Marte. Edna
je, za slučaj da dođe do toga, željela biti sigurna da je njezina
susjeda sve ispravno shvatila. Ovaj će put, zakle se Edna,
Marta, prenijeti informaciju koja neće naškoditi Wallyju.
Gucne još malo čaja i premjesti telefon na drugo uho. -
Marta - nastavi ona - ti si me navela na pomisao da bi Molly
mogla biti opasna, sjećaš li se? Pokušavam ne misliti o tome,
no zaista se čudno ponaša. Vrlo je mirna. Sjedi satima sama.
Ne želi ničije društvo. Danas je sjedila na podu i
pregledavala kutije. Imala je hrpe doktorovih fotografija.
- Nije moguće! - Zgrane se Marta. - Bila bih rekla da ih
se davno riješila. Zašto bi ih zadržala? Zašto bi željela
gledati sliku čovjeka kojeg je ubila?
- To i mislim kad kažem da se čudno ponaša - reče
Edna. - A kad je jučer rekla da nikada nije uzela ključ iz vrta,
shvatila sam, Marta, da je cijela ta priča sa zaboravljanjem
počela prije doktorove smrti. Mislim da je sve počelo s
pobačajem. Mora da je počelo s depresijom. Poslije toga više
nije bila ista.
- Jadnica - reče Marta uzdahnuvši. - Za nju bi bilo
mnogo bolje da je stave nekamo gdje bi joj stvarno mogli
pomoći, no drago mi je da ćeš biti daleko od nje. Nemoj
zaboraviti da si potrebna Wallyju i da ti je on najvažniji.
- To i ja osjećam. Marta, dobro je imati prijateljicu
poput tebe s kojom mogu razgovarati. Bila sam tako
uzrujana i morala sam olakšati dušu.
- Uvijek sam tu ako me trebaš, Edna. Rano legni i
dobro se naspavaj.
Zadovoljna što je postigla svoj cilj, Edna ustane, ugasi
svjetlo u kuhinji i ode u dnevnu sobu. Wally je gledao
program s vijestima. Edna klone ugledavši snimku Mollynog
izlaska iz zatvora. Voditelj je govorio: - Prije samo deset
dana Molly Carpenter Lasch izašla je iz zatvora Niantic
nakon što je odslužila kaznu od pet i pol godina zbog
ubojstva svojeg supruga, dr. Garyja Lascha. U međuvremenu
je uhićena zbog ubojstva suprugove ljubavnice, Annamarie
Scalli, a tužitelj Tom Serrazzano pokušava ishoditi opoziv
njezina uvjetnog otpusta.
- Wally, zašto ne promijeniš program? - predloži Edna.
- Mama, hoće li opet poslati Molly u zatvor?
- Ne znam, dušo.
- Izgledala je tako uplašeno kad ga je našla. Bilo mi ju
je žao
- Wally, ne govori to. Ne znaš što govoriš.
- Znam, mama. Bio sam ondje, sjećaš se?
Ponesena panikom, Edna objema rukama uhvati glavu
svog sina i natjera ga da je pogleda. - Sjećaš li se kako te je
policija prestrašila kada je ubijen dr. Morrow? Kako su te
stalno pitali gdje si bio one večeri kad je ubijen? Sjećaš li se
kako sam te, prije no što su došli, natjerala da ponovno
navučeš gips i koristiš štake kako bi te ostavili na miru?
Preplašen, on se pokuša otrgnuti od nje. - Pusti me,
mama.
Edna ga je gledala u oči. - Wally, ne smiješ nikada više
govoriti o Molly ni o toj večeri. Nikada više, shvaćaš li?
- Neću.
- Wally, neću više raditi kod Molly. Ti i ja ćemo otići
na put. Otići ćemo daleko, možda u planine, a možda čak i u
Kaliforniju. Bi li ti to bilo drago?
Nije bio siguran. - Mislim da bi.
- Onda se zakuni da više nikad nećeš govoriti o Molly.
Uslijedila je duga stanka, a onda je tiho rekao: -
Kunem se, mama.
 66

Daniels nije dopustio Molly da ga po drugi put odbije,

premda je ona to pokušala. Rekao joj je da će doći do nje u
šest i točno u taj sat pozvonio joj je na vrata.
- Jako ste hrabri kad možete biti sa mnom nasamo -
promrmlja Molly dok je zatvarala vrata. - No da sam na
vašem mjestu, bila bih na oprezu. Ne okrečite mi leđa.
Mogla bih biti opasna.
Dok je Molly to govorila, doktor je skidao kaput.
Zaustavi se s jednom rukom u rukavu i pozorno je pogleda. -
Što bi to trebalo značiti, Molly?
- Uđite. Ispričat ću vam. - Odvede ga u radnu sobu. -
Pogledajte - reče pokazujući hrpe spisa i časopisa na podu te
slika i albuma na sofi. - Vidite da nisam samo sjedila i
prepuštala se mračnim mislima.
- Rekao bih da si se bavila velikim pospremanjem kuće
- primijeti dr. Daniels.
- Na neki način, ali i nešto više od toga. Za to kažu
otvoriti novo poglavlje, početi iz početka ili pokopati
prošlost. Izaberite koji vam se najviše sviđa.
Daniels dođe do sofe. - Smijem li? - zapita, pokazujući
fotografije.
- Pogledajte koje želite, doktore. Ove na lijevoj strani
poslat ću Garyjevoj majci, a one s desne hrpe odlaze u koš.
- Bacit ćeš ih?
- Mislim da je to zdravo, doktore. Slažete li se?
On je pregledavao fotografije. - Čini se da su
Whitehallovi na dosta njih.
- Jenna je moja najbolja prijateljica, a, kao što znate,
Cal, Gary i Peter Black zajedno su vodili Remington. Tu je
negdje i popriličan broj slika s Peterom i njegove dvije bivše
žene.
- Znam da jako voliš Jennu, Molly. A Cala? Voliš li i
njega?
On podigne pogled i ugleda nagovještaj smiješka na
njezinim usnama.
- Doktore, Cal nije simpatičan - odvrati ona. -
Sumnjam da se ikome doista sviđa, uključujući i Loua
Knoxa, njegova školskog druga, vozača i desne ruke. Ljudi
Cala ne vole, nego su fascinirani njime. Zna biti čudesno
zabavan. I vrlo je pametan. Jednom smo, sjećam se, bili na
večeri u njegovu čast s još šest stotina zapanjujuće značajnih
ljudi. Znate što mi je Jenna šapnula? »Devedeset devet posto
njih su ovdje zato što se boje.«
- Misliš li da je to Jenni smetalo?
- Ne, zaboga. Jenni je draga Calova moć. Iako je i
sama vrlo snažna. Ništa njoj ne stoji na putu. Zbog toga je
već partnerica u prestižnom odvjetničkom uredu. To je sama
postigla. - Molly zastane. - Ja sam, s druge strane, kilavica.
Oduvijek. Jenna je bila divna, a Cal bi, s druge strane, volio
da nestanem s lica zemlje.
S tim se slažem, pomisli John Daniels. - Dolazi li
Jenna večeras? - upita.
- Ne. Ima neku večeru u New Yorku, no nazvala me
popodne. Bilo mi je drago. Nakon što je otišla gospođa
Barry. Stvarno mi je trebalo da me netko oraspoloži.
Daniels je čekao. Dok ju je gledao, izraz se Mollyna
lica promijenio. Na licu joj se vidjela tuga pomiješana s
nevjericom. Glas joj je bio jednoličan dok mu je pričala o
Edni i njezinim oproštajnim riječima.
- Poslijepodne sam nazvala majku - reče Molly. -
Pitala sam je boje li se i oni biti sa mnom i je li to razlog
zbog kojeg nisu došli sada kada ih trebam. Znate, prošlog
tjedna nisam željela ničije društvo. Kad sam došla kući,
osjećala sam se kao što se, pretpostavljam, osjeća netko s
opeklinama: »Ne dirajte me! Pustite me na miru!« No kada
su našli Annamarieno tijelo, željela sam da dođu. Trebala
sam ih.
- Što su oni rekli?
- Da ne mogu doći. Tati će biti dobro, ali je doživio
manji moždani udar. To je razlog zbog kojeg nisu došli.
Nazvali su Jennu i to joj rekli zamolivši je da bude sa mnom.
I, naravno, bila je. To ste i vi vidjeli.
Molly skrene pogled. - Bilo je važno da razgovaram s
njima. Trebala sam potvrdu da su uz mene. Toliko pate zbog
svega. Da sam danas, nakon što je gospođa Barry otišla,
pomislila da su me i oni napustili, bila bih... - glas joj zamre.
- Što bi bila, Molly?
- Ne znam.
Znaš, pomisli Daniels. Roditeljsko bi te odbijanje
bacilo u propast.
- Molly, kako se sada osjećaš? - nježno je upita.
- Kao pod neprijateljskom vatrom, doktore. Opozovu li
odluku o uvjetnom otpustu i vrate me u zatvor, mislim da
neću izaći na kraj s tim. Treba mi još vremena, jer, kunem
vam se: sjetit ću se svega što se dogodilo one večeri nakon
što sam se vratila s Cape Coda.
- Molly, možemo pokušati s hipnozom. Prije nije dala
rezultate, no to ne znači da neće sada. Možda je ono što
blokira tvoje sjećanje nalik ledenjaku i sada se raspada.
Mogao bih ti pomoći.
Ona odmahne glavom. - Ne, moram to sama napraviti.
Ima... - Molly zastane. Nije još došlo vrijeme da kaže dr.
Danielsu da joj se cijelo popodne po glavi vrti jedno ime:
Wally.
Ali zašto?.
 67

Barbara Colbert otvori oči. Gdje sam, pitala se mutnih

očiju.
Što se dogodilo? Tasha. Tasha! Sjeti se da joj se Tasha
obratila prije nego je umrla.
- Mama. - Njezini sinovi, Walter i Rob, stajali su nad
njom suosjećajni i snažni.
- Što se dogodilo? - prošapta ona.
- Mama, znaš li da je Tasha preminula?
- Da.
- Onesvijestila si se. Šok. Iscrpljenost. Dr. Black ti je
dao sredstvo za umirenje. U bolnici si. On želi da na dan-dva
tu i ostaneš. Radi promatranja. Puls ti nije bio baš najbolji.
- Waltere, Tasha je izašla iz kome. Govorila je sa
mnom. Dr. Black ju je sigurno čuo. I sestra, pitajte je.
- Mama, ti si poslala sestru u drugu sobu. Ti si govorila
s Tashom, mama. Ona nije govorila tebi.
Barbara se borila protiv pospanosti. - Možda sam stara,
ali nisam luda - reče. - Moja je kći izašla iz kome. Znam da
jest. Govorila mi je. Jasno se sjećam onoga što mi je rekla.
Waltere, slušaj me. Tasha je rekla: »Tako glupo, dr. Lasch.
Spotakla sam se o vezicu i poletjela.« Zatim me prepoznala i
rekla: »Bok, mama.« A onda me molila da joj pomognem.
Dr. Black je čuo da traži pomoć. Znam da jest. Zašto nije
ništa učinio? Samo je stajao.
- Mama, mama, učinio je sve što je mogao za Tashu.
Bolje je ovako.
Barbara se pokuša pridići u sjedeći položaj. -
Ponavljam: nisam luda. Nisam izmislila da je Tasha izašla iz
kome - reče, glasom kojem je ljutnja dala njegov uobičajeni
autoritet. - Iz nekog užasnog razloga, Peter Black nam laže.
Walter i Rob Colbert uhvatiše čvrsto majku za ruke,
kad je dr. Black, koji je stajao izvan njezinog vidnog polja,
prišao i zabo joj iglu u ruku.
Barbara Colbert osjeti kako tone u toplu tamu koja ju
je obavijala. Na tren se borila protiv toga, a onda podlegla.
- Najvažnije je da se odmara - umiri dr. Black njezine
sinove. - Ma koliko mislili da smo spremni izgubiti naše
ljubljene, kada dođe trenutak odlaska, možemo doživjeti jak
šok. Doći ću i pogledati je poslije.
Kada je nakon vizite Black došao u svoj ured, našao je
poruku od Cala Whitehalla. Morao ga je odmah nazvati.
- Jesi li uvjerio Barbaru Colbert da je sinoć
halucinirala? - pitao je Cal.
Peter Black je znao da je situacija očajna i da ne bi bilo
dobro da laže Calu. - Morao sam joj dati još jedan sedativ.
Neće je biti lako uvjeriti.
Cal Whitehall je dugo šutio. A onda je tiho rekao: -
Nadam se da shvaćaš do čega si nas doveo.
Black ne odgovori.
- I kao da gospođa Colbert nije dovoljno velik
problem, upravo sam se čuo s West Reddingom. Nakon što
je bezbroj puta pregledao snimku, doktor zahtijeva da se
njegov projekt otkrije novinarima.
- Zar on ne zna što bi to značilo? - zapita zabezeknuti
Black.
- Nije ga briga. Lud je. Inzistirao sam da pričeka do
ponedjeljka, da možemo dogovoriti doličnu prezentaciju. Do
tada ću se pobrinuti za njega. Neka u međuvremenu gospođa
Colbert bude tvoja briga.
Cal snažno zalupi slušalicu, ne ostavljajući mjesta
nikakvoj sumnji da očekuje da ga Peter Black posluša.
 68

Lucy Bonaventure je rano ujutro doletjela iz Buffala u

njujoršku zračnu luku La Guardia te je već u deset ušla u
Annamarien stan u Yonkersu. Lucy nikad prije nije bila u
njemu iako je Annamarie ondje živjela gotovo šest godina.
Annamarie joj je rekla da je stan mali, imao je samo jednu
spavaću sobu, a osim toga, njoj je bilo zgodnije dolaziti u
posjete u Buffalo.
Lucy je znala da je policija pretražila stan nakon
Annamariene smrti te je pretpostavila da je zato izgledao
neuredno. Ukrasne sitnice na stoliću bile su odgurnute u
stranu; knjige su bez ikakvog reda bile nagomilane po
policama, kao da ih je netko uzeo i nasumce vratio. Bilo je
očito da su pretraživali ladice u spavaćoj sobi, a zatim sve
stvari bezobzirno ubacili natrag.
Dogovorila se s upraviteljem zgrade da će se on
pobrinuti za prodaju stana. Lucy ga je jedino morala
isprazniti. Bila bi to rado obavila u jedan dan, no znala je da
će joj za taj posao trebati još barem jedna noć. Bilo joj je
bolno biti ondje, vidjeti Annamarien omiljeni parfem na
toaletnom stoliću, knjigu koju je čitala na noćnom ormariću,
otvoriti ormar i vidjeti njezine kostime, haljine i uniforme i
pri tome znati da ih nikada više neće obući.
Svu odjeću i namještaj dat će dobrotvornim
ustanovama. Tako će barem, smatrala je Lucy, pomoći
siromašnima. Bila je to slaba utjeha, ali bolja od nikakve.
Novinarka Fran Simmons trebala je stići u pola
dvanaest. Dok ju je čekala, Lucy je počela prazniti
Annamarien toaletni stolić. Ono što bi našla uredno bi
umotala, a zatim stavljala u kutije koje joj je dao kućni
majstor.
Zaplakala je nad fotografijama koje je pronašla u
donjoj ladici, na kojima je Annamarie bila sa svojim
novorođenim sinom, očigledno, kratko vrijeme nakon
poroda. Na slikama je izgledala tako mlada i tako je nježno
gledala dijete. Bilo je i drugih fotografija djeteta, kojima je
na poleđini pisalo, prvi rođendan, drugi rođendan, i tako sve
do posljednjeg, petog. Njezin je sin bio lijepo dijete, sjajnih
plavih očiju, tamnosmeđe kose i vesela osmijeha. Puklo joj
je srce kada ga se odrekla, pomisli Lucy. Razmišljala je da li
da pokaže slike Fran Simmons, a onda odlučila da hoće.
Možda joj pomognu da shvati Annamarie i užasnu cijenu
koju je morala platiti za svoje pogreške.
Fran zazvoni na vrata točno u pola dvanaest, a Lucy
Bonaventure je pozove unutra. Jedan su se kratak trenutak
odmjeravale. Fran je vidjela punašnu ženu od četrdesetak
godina, natečenih očiju i pravilna lica na kojem su se vidjele
crvene mrlje od plakanja.
Lucy je vidjela mršavu ženu u ranim tridesetima
svijetlosmeđe kose koja joj je padala do ramena i plavosivih
očiju. Kao što je sutradan rekla svojoj kćeri: Ne mogu reći da
je bila dotjerana: imala je tamnosmeđi kostim s hlačama,
smeđe žut i bijel rubac oko vrata i jednostavne zlatne
naušnice, no izgledala je tako njujorški. Bila je draga i kada
mi je rekla da joj je žao zbog Annamarie, znala sam da to
nisu samo prazne riječi. Imala sam gotove kave, rekla je da
bi rado popila jednu te smo sjele za mali stol u blagovaonici.
Fran je znala da bi bilo pametno odmah prijeći na
stvar... - Gospođo Bonaventure, počela sam istraživati
ubojstvo dr. Lascha zato što me je Molly Lasch, koju
poznajem iz školskih dana, zamolila da o tome napravim
emisiju i prikažem je u okviru serije Istiniti zločini. Ona, isto
kao i ja, želi otkriti istinu o ovim ubojstvima. Provela je pet i
pol godina u zatvoru zbog zločina kojeg se ne sjeća i koji,
vjerujem, nije počinila. Odviše je neodgovorenih pitanja u
svezi smrti dr. Lascha, kojima se nitko nije pozabavio. Ja
pokušavam upravo to.
- Hm, njezin je odvjetnik pokušao prikazati Annamarie
kao ubojicu dr. Lascha - ljutito se prisjeti Lucy.
- Svaki bi dobar odvjetnik na njegovom mjestu učinio
isto. Svratio je pozornost na činjenicu da je u vrijeme
ubojstva Annamarie, prema vlastitim riječima, bila sama u
svojem stanu u Cos Cobu i da nitko to nije mogao potvrditi.
- Da suđenje nije prekinuto, bio bi podvrgao
Annamarie unakrsnom ispitivanju i prikazao je kao ubojicu.
Znam da mu je to bila namjera. Brani li još uvijek Molly
Lasch?
- Da, i to dobro. Gospođo Bonaventure, Molly nije
ubila dr. Lascha. Nije ubila ni Annamarie, a zasigurno nije
ubila dr. Jacka Morrowa kojeg je jedva i poznavala. Troje je
ljudi mrtvo. Ja vjerujem da je ista osoba odgovorna za ta
ubojstva. Trebalo bi kazniti onoga tko ih je ubio, no to nije
bila Molly. Zbog te je osobe Molly otišla u zatvor. Zbog te je
osobe uhićena pod optužbom da je ubila Annamarie. Želite li
poslati Molly Lasch u zatvor za nešto što nije učinila ili
želite naći ubojicu svoje sestre?
- Zašto je Molly pronašla Annamarie i zamolila je da
se nađu?
- Molly je vjerovala da živi u sretnom braku. Da je to
bilo tako, ne bi se bila pojavila Annamarie. Molly je
pokušavala saznati zašto joj je muž ubijen i zašto joj je
propao brak. Nije li onda najbolje započeti sa ženom koja je
bila ljubavnica njezinog muža? Tu mi vi možete pomoći.
Annamarie se bojala nekoga ili nečega. Molly je to zapazila
kada ju je srela one večeri, no vi ste to zacijelo primijetili
mnogo prije. Zašto je promijenila ime i uzela djevojačko
prezime vaše majke? Zašto se odrekla posla u bolnici?
Prema onome što čujem, Annamarie je bila divna sestra i
voljela je svoj posao.
- Istina - tužno odvrati Lucy Bonaventure. - Kaznila je
sebe napustivši posao u bolnici.
No ja moram saznati zašto ga je napustila, pomisli
Fran. - Gospođo Bonaventure, rekli ste da se nešto dogodilo
u toj bolnici, nešto što je strašno uznemirilo Annamarie.
Imate li ikakvu predodžbu o tome što se dogodilo ili kada se
to dogodilo?
Lucy Bonaventure je na trenutak nepomično sjedila
boreći se, očigledno, sa željom da zaštiti Annamarie i s
gorljivom potrebom da kazni ubojicu.
- Znam da se dogodilo kratko vrijeme prije ubojstva dr.
Lascha i da je bio vikend - odgovori polako. - Nešto je
krenulo po zlu s nekom mladom pacijenticom. Umiješani su
bili dr. Lasch i njegov partner, dr. Black. Annamarie je
mislila da je dr. Black napravio strašnu pogrešku, no nije ju
prijavila zato što ju je dr. Lasch zamolio da šuti, rekavši joj
kako bi glasina o nezgodi uništila bolnicu.
Lucy podigne lonac za kavu i upitno pogleda Fran.
Fran odmahne glavom, te Lucy dolije još kave samo sebi.
Vrati lonac na mjesto i ponovno sjedne. Nekoliko je časaka
zurila u svoju šalicu prije no što je progovorila. Fran je znala
da nastoji pažljivo birati riječi.
- Svi znamo da u bolnicama griješe, gospođice
Simmons. Prema onome što mi je Annamarie ispričala, jedna
se mlada žena ozlijedila dok je trčala, a kada su je dovezli u
bolnicu, bila je dehidrirana. Dr. Black joj je umjesto
fiziološke otopine dao neki eksperimentalni lijek i ona je
pala u komu.
- Strašno!
 - Annamarie je to morala prijaviti, a nije, budući da ju
je to zamolio dr. Lasch. No nekoliko dana poslije, slučajno je
čula dr. Blacka kako govori dr. Laschu: Ovog puta sam ga
dao pravoj osobi. Odmah ju je ubilo.
- Želite reći da su hotimice eksperimentirali na
pacijentima? - upita Fran šokirana otkrićem.
- Mogu vam reći samo ono što sam sama zaključila iz
Annamariene priče. Nije željela mnogo govoriti o tome,
pričala bi samo kad bi malo popila i osjećala potrebu da
rastereti dušu.
- Lucy ušuti i opet se zabulji u šalicu.
- Je li bilo još nečega? - obzirno upita Fran. Silno je
željela natjerati Lucy da priča, ali nije htjela odviše
navaljivati.
- Da. Annamarie mi je rekla da je te iste noći, kada su
toj mladoj ženi dali pogrešan lijek, umrla jedna stara
gospođa koja je nekoliko puta imala infarkt i već neko
vrijeme bila u bolnici. Annamarie mi je rekla kako nije
sigurna, ali da sumnja da su i toj gospođi dali
eksperimentalni lijek i da je, očito, ona bila »prava osoba«
koju je dr. Black spominjao, zato što je tog tjedna ona jedina
umrla u bolnici i zato što je dr. Black ušao i izašao iz njezine
sobe ne zabilježivši to na njezinoj terapijskoj listi.
- Je li Annamarie ikad došla u napast da prijavi tu
smrt?
- Nije imala apsolutno nikakvog dokaza da je u tom
drugom slučaju nešto pošlo krivo, a rezultati pretraga
izvršenih na mladoj ženi nisu pokazali ni najmanji trag
sumnjive tvari. Annamarie je razgovarala s dr. Blackom i
pitala ga zašto na njezinoj terapijskoj listi nije zabilježio ono
što je učinio. Rekao joj je da ne zna o čemu govori i
upozorio je da će je, bude li širila takve neutemeljene
glasine, tužiti za klevetu. Kada ga je zapitala za mladu ženu
koja je bila u komi, rekao joj je da je u kolima hitne pomoći
došlo do zastoja srca.
Lucy zašuti i još jednom nalije kavu. - Pokušajte
razumjeti. Annamarie je u početku vjerovala da se u prvom
slučaju radi o pogreški napravljenoj u dobroj namjeri. Bila je
zaljubljena u Garyja Lascha, a tada je čak i znala da je
trudna, premda mu to još nije bila rekla. Nije željela
vjerovati da bi mogao nekoga povrijediti, a nije željela
dovesti u nepriliku ni njega ni bolnicu. No dok se ona tako
mučila razmišljajući što bi trebala učiniti, ubijen je Jack
Morrow i ona se odjednom prepala. Počela je sumnjati da
nešto nije u redu s bolnicom, no to je bila samo sumnja. On
je, očito, htio kod nje nešto pohraniti na sigurno, kakav spis
ili papire, no nikad nije dobio priliku. Ubijen je. A onda je,
dva tjedna poslije, ubijen Gary Lasch. Annamarie je tada već
bila prestravljena.
- Je li Annamarie prestala voljeti Garyja Lascha? -
upita Fran.
- Na kraju. Izbjegavao ju je, a ona ga se počela bojati.
Kada mu je rekla da je trudna, rekao joj je da pobaci. Bila je
sigurna da bi se, da nema DNA testova, zakleo da dijete nije
njegovo.
- Smrt Jacka Morrowa bila je za Annamarie strašan
udarac. Iako se spetljala s dr. Laschom, mislim da je voljela
Jacka. Nakon svega, pokazala mi je sliku dr. Lascha. Rekla
je: »Bila sam opsjednuta njime. Tako djeluje na žene. On
iskorištava ljude.«
- Je li i nakon što je Gary Lasch ubijen Annamarie
mislila da u bolnici nešto nije u redu?
- Mislim da to nije nikako mogla znati. A osim toga,
uskoro je svu svoju energiju usmjerila na brigu o djetetu koje
je nosila. Gospođice Simmons, molili smo Annamarie da
zadrži dijete. Bili bismo joj pomogli. Odrekla ga se zato što
je mislila da ga nije vrijedna. Rekla mi je: »Što ću reći
svome djetetu; da sam bila ljubavnica njegovom ocu koji je,
zatim, zbog toga ubijen? Kada me upita kakav mu je bio
otac, hoću li mu reći da je bio opasan za svoje pacijente i da
je izdavao ljude koji su imali povjerenja u njega?«
- Annamarie je rekla Molly da Gary Lasch ni kao
liječnik ni kao suprug nije bio vrijedan odlaska u zatvor -
reče Fran.
Lucy Bonaventure se nasmiješi. - Zvuči kao
Annamarie.
- Ne mogu vam reći koliko sam vam zahvalna,
gospođo Bonaventure - reče Fran. - Znam koliko vam je ovo
teško.
- Istina. No prije nego što odete, nešto bih vam
pokazala. - Lucy Bonaventure ode u spavaću sobu i uzme
fotografije koje je ostavila na toaletnom stoliću. Pokazala ih
je Fran. - Ovo je Annamarie s djetetom. Vidite kako je
mlada. Posvojitelji su joj prvih pet godina slali rođendanske
slike djeteta. Ovo je dječak kojeg se odrekla. Platila je
strašnu cijenu za svoje greške. Ako je Molly Lasch nevina,
nadam se da će to uspjeti dokazati. No recite joj da je i
Annamarie, na neki način, bila u zatvoru, možda
samonametnutom, ali prepunom boli i odricanja. A ako želite
znati koga se bojala, u pravu ste, mislim da to nije bila Molly
Lasch. Mislim da je dr. Peter Black osoba koje se zapravo
bojala.
 69

Cal, što ti je? Samo se otresaš na mene, a najveća mi je

greška, čini se, to što sam ti predložila da na nekoliko dana
odeš odavde i odigraš, možda, koju partiju golfa.
- Jenna, mislim da bi bilo dovoljno da pročitaš novine
koje naveliko pišu o smrti one medicinske sestre i Mollynom
uhićenju pa da shvatiš zašto sam nervozan. Trebala bi znati,
draga moja, da ćemo izgubiti pravo bogatstvo domogne li se
Američko nacionalno osiguranje ovih zdravstvenih
osiguranja, a onda nastavi s agresivnim preuzimanjem
Remingtona. Oboje znamo da si se udala za mene zbog
onoga što ti mogu dati. Jesi li voljna sniziti svoj životni
standard?
- Voljna sam priznati da mi je jako žao što sam uzela
slobodan dan - odbrusi Jenna. Otišla je s Calom u njegov
ured, uznemirena vidljivom napetošću koju je pokazao za
doručkom.
- Zašto ne posjetiš svoju prijateljicu Molly? - predloži
joj.
- Uvjeren sam da će ona s oduševljenjem pustiti da je
tješiš.
- Stvarno je loše, Cal, zar ne? - tiho upita Jenna. - No
reći ću ti nešto ne kao supruga, nego kao borac: poznajem te;
ma koliko teško bilo, ti ćeš smisliti kako da sve okreneš u
svoju korist.
Calvin Whitehall se kratko i neveselo nasmije. - Hvala
ti, Jenna, to mi je stvarno trebalo. Vjerujem, međutim, da
imaš pravo.
- Otići ću do Molly. Bila sam zaista zabrinuta u srijedu
navečer, bila je veoma potištena. A kada sam jučer
razgovarala s njom, nakon što je gospođa Barry dala otkaz,
dobro se oporavljala od udarca.
- Rekla si mi to.
- Znam. I znam da se slažeš s gospođom Barry. Ni ti ne
bi želio biti nasamo s Molly, zar ne?
- Upravo tako!
- Cal, gospođa Barry je donijela Molly nekih
dvadesetak tableta za spavanje koje je liječnik dao njezinom
sinu. To me jako brine. Bojim se da bi, tako depresivna,
mogla doći u napast...
- Da izvrši samoubojstvo? Kakva divna zamisao. To bi
bilo kao naručeno. - Cal pogleda pored Jenne. - U redu je,
Rita, možete unijeti poštu.
Kada je sobarica ušla, Jenna obiđe radni stol i poljubi
muža u glavu. - Cal, ne šali se, molim te. Ozbiljno mislim da
Molly razmišlja o samoubojstvu. Čuo si je neki dan.
- Ostajem pri svome mišljenju. Odluči li se za to, učinit
će samoj sebi uslugu. A i mnogim drugima.
 70

Marta Jones je znala da samo Wally tako ustrajno

zvoni na njezinim vratima. Kada je počela zvonjava, bila je
na gornjem katu i raspremala ormar za rublje. Strpljivo
uzdahnuvši, žurno krene niza stube, što su i te kako osjetila
njezina koljena oboljela od artritisa.
Wally je ruke ugurao u džepove, a glavu spustio. -
Smijem li ući? - upita bezizražajnim glasom.
- Dušo, znaš da možeš i to u svako doba.
On uđe. - Ne želim ići.
- Kamo to ne želiš ići, dušo?
- U Kaliforniju. Mama se pakira. Odlazimo sutra
ujutro. Ne volim dugo biti u autu. Ne želim ići. Došao sam
se oprostiti.
Kalifornija? zapita se Marta. O čemu je riječ?
- Wally, jesi li siguran da je mama rekla Kalifornija?
- Da, Kalifornija. Siguran sam. - Uzvrpolji se, a onda
se nakrevelji. - Želim se oprostiti i od Molly. Neću joj
smetati, no ne želim otići a da se ne pozdravim. Mislite li da
je u redu da se pozdravim s Molly?
- Ne vidim zbog čega ne bi bilo.
- Večeras ću otići do nje - promrmlja Wally.
- Što si rekao, dušo?
- Moram ići. Mama želi da odem na naše okupljanje.
- Dobra zamisao. Znaš da uvijek u njima uživaš,
Wally. Slušaj, je li te ono mama zove? - Marta otvori vrata.
Edna je u kaputu stajala na stepenicama svoje kuće i tražila
Wallyja.
- Wally je kod mene - dovikne Marta. - Dođi, Wally. -
Tjerana znatiželjom potrči preko tratine ni ne potrudivši se
obući kaput. - Edna, je li istina da idete u Kaliforniju?
- Uđi u auto, Wally - preklinjala ga je Edna. - Znaš da
kasniš. - On nevoljko posluša, zalupivši za sobom vratima.
Edna se okrene svojoj susjedi i prošapta: - Marta, ne
znam hoćemo li završiti u Kaliforniji ili Timbuktuu, no znam
da moram otići odavde. Svaki put kad upalim televiziju čini
mi se da čujem nešto loše o Molly. Posljednje što sam čula je
da se u ponedjeljak sastaje odbor za uvjetne otpuste. Tužitelj
želi da povuku odluku o njezinom uvjetnom otpustu. Dogodi
li se to, morat će odslužiti ostatak kazne za ubojstvo dr.
Lascha.
Marta se strese. - O, Edna, znam. I ja sam to čula jutros
na vijestima i mislim da je to strašno. Ta bi jadna djevojka
trebala biti u nekoj ustanovi, a ne u zatvoru. No ti se ne bi
smjela toliko uzrujavati i zbog toga otići odavde.
- Znam. Moram ići. Razgovarat ćemo poslije.
Kad se vratila u kuću, Marti je bilo hladno te zaključi
da joj treba čaj. Skuhala ga je, a onda sjela za stol polako ga
otpijajući. Jadna Edna, pomisli. Osjeća se krivom zbog toga
što je dala otkaz, ali nije imala izbora. Wally joj treba biti
glavna briga.
Kad čovjek malo o svemu promisli, podsjeti se
uzdahnuvši, pokazuje se da novac ne kupuje sreću. Sav taj
obiteljski novac nije mogao zadržati Molly izvan zatvora.
Marta pomisli na jednu drugu uglednu i imućnu obitelj
iz Greenwicha koju su spomenuli na jutrošnjim vijestima.
Čitala je o Natashi Colbert koja je više od šest godina bila u
komi. Napokon je umrla, a njezina je jadna majka, shrvana
tugom, doživjela infarkt te se činilo da neće preživjeti.
Možda joj Bog učini uslugu uzme li je k sebi, jadna žena,
razmišljala je Marta, vrteći glavom. Toliko tuge...
Odgurne stolicu i ode na gornji kat kako bi dovršila
pospremanje ormara za rublje. Dok je radila, izjedao ju je
osjećaj zabrinutosti. Edna bi pobješnjela kad bi saznala da
sam rekla Wallyju da smije pozdraviti Molly Lasch, pomisli
Marta. Ha, zaključi, vjerojatno je samo lupetao, što i radi
veći dio vremena. Sutra će ionako otputovati. Nema smisla
to spominjati jadnoj Edni i uzrujati je. I ovako ima dovoljno
briga.
 71

Nakon što je otišla od Annamariene sestre, Fran

Simmons je nekoliko minuta sjedila u autu, razmišljajući što
bi bilo najbolje da učini. Jedna je stvar ako su liječnici Gary
Lasch i Peter Black dali pacijentici pogrešan lijek, nešto od
čega je pala u nepovratnu komu, pa to potom zataškali. Iako
strašan, taj se slučaj nije mogao usporediti s onim drugim, u
kojem su drugoj pacijentici namjerno dali eksperimentalni
lijek da bi joj okončali život. No po svemu sudeći,
Annamarie Scalli je vjerovala da se upravo to dogodilo.
A budući da je ona, koja je bila ondje kad se to
dogodilo, znala da ne može dokazati svoje sumnje, kako bih
onda ja mogla nešto dokazati, pitala se Fran.
Prema onome što joj je ispričala Lucy Bonaventure,
Annamarie je rekla da je Peter Black bio taj koji je ne samo
napravio onu grešku nego vjerojatno i ubio stariju
pacijenticu. Bi li to bio dovoljan motiv za Blacka da ubije
Garyja Lascha? Laschovom je smrću nestao vjerodostojan
svjedok njegova zločina.
Moguće, zaključi ona. Ako vjerujete da liječnik može
hladnokrvno ubiti. Ali, zašto?
U autu je bilo hladno. Fran upali motor, odmah
namjesti grijanje na najvišu temperaturu i uključi puhanje.
Nije samo zrak hladan, pomisli, hladno mi je oko srca.
Kakvo god bilo zlo koje se pojavilo u bolnici, bilo je sigurno
da je mnogim ljudima nanijelo veliku bol. Ali, zašto? Zašto?
Molly je kažnjena za zločin koji, sada sam u to sigurna, nije
počinila. Annamarie se odrekla djeteta i posla koji je voljela
samo da kazni sebe. Mlada žena je pala u komu zbog
eksperimentalnog lijeka. Starija je žena možda umrla prije
vremena zbog pokusa.
A to su samo oni za koje znam, pomisli. Koliko bi ih
još moglo biti? Pa to možda još traje, pomisli Fran lecnuvši
se.
No zaklela bih se da odgovor leži u odnosu ili vezi ili
nečemu drugome što je postojalo između Garyja Lascha i
Petera Blacka. Mora postojati razlog zbog kojeg je Lasch
doveo Blacka u Greenwich i doslovno mu predao položaj
partnera u bolnici koja je pripadala njegovoj obitelji.
Neka je žena sa psom prošla pokraj auta i znatiželjno
pogledala Fran. Bolje da krenem, pomisli ona. Znala je kamo
treba najprije otići - razgovarati s Molly i vidjeti može li ona
razjasniti pozadinu odnosa između Garyja Lascha i Petera
Blacka. Kad bih uspjela doznati što ih je uopće povezivalo,
možda bih napokon počela shvaćati što se događa u bolnici.
Na putu prema Greenwichu, nazvala je ured da
provjeri poruke i saznala da Gus Brandt želi hitno
razgovarati s njom. - Prije no što me spojiš s Gusom,
provjeri je li stigao materijal istraživačkog odjela o Garyju
Laschu i Calvinu Whitehallu - reče svojoj pomoćnici.
- Na stolu ti je, Fran - reče. - Tjedan dana nećeš trebati
drugo štivo s obzirom na veličinu hrpe koju moraš
pregledati, posebice onaj dio o Calvinu Whitehallu.
- Jedva čekam. Hvala. A sad me, molim te, spoji s
Gusom.
Njezin se šef upravo spremao na ručak. - Drago mi je
da si me našla, Fran - reče. - Izgleda da ćeš od ponedjeljka
poslijepodne svoju prijateljicu Molly Lasch posjećivati u
zatvoru. Upravo su citirali tužitelja koji je rekao da ne
sumnja da će opozvati odluku o njezinu uvjetnom otpustu. A
onog trena kad on dobije službenu potvrdu, ona će biti na
putu za zatvor Niantic.
 - Ne mogu to učiniti Molly - usprotivi se Fran.
- O da, mogu. I rekao bih da hoće. Prije svega, lako se
izvukla budući da je priznala da je ubila muža, a onda, čim je
oslobođena, počela tvrditi da to nije učinila. To je, dušo,
samo po sebi kršenje uvjetnog. Ponovno je optužena za
ubojstvo. Kako bi ti glasovala da odlučuješ treba li biti iza
rešetaka ili ne? Bilo kako bilo, napravi za večeras izvještaj o
tome.
- U redu. Vidimo se poslije - reče Fran klonuvši
duhom.
Kanila je odmah nazvati Molly i reći joj da se moraju
vidjeti, no kad je Gus spomenuo ručak, predomisli se. Susan
Branagan, dobrovoljka u restoranu u Bolnici Lasch,
spomenula je da je dobila značku za desetogodišnji rad, što
znači da je bila ondje kad je prije šest godina ona mlada žena
pala u nepovratnu komu, pomisli Fran. Tako nešto se ne
događa često. Mogla bi se sjetiti tko je bila ta mlada žena i
što se s njom poslije događalo.
Možda bih mogla porazgovarati s obitelji te mlade
žene i pokušati doznati pojedinosti o njezinoj nezgodi te tako
početi provjeravati priču koju je Annamarie ispričala svojoj
sestri, pomisli Fran. Možda je to malo vjerojatno, ali nije i
nemoguće. No nadam se da neću naletjeti na dr. Petera
Blacka, pomisli Fran. Razbjesnio bi se kad bi saznao da se
još uvijek raspitujem o bolnici.
Bilo je pola dva kad je ušla u restoran. Bilo je vrijeme
ručka i dobrovoljci su imali pune ruke posla. Za šankom su
užurbano radile dvije žene, no na svoje veliko razočaranje
Fran shvati da nijedna nije Susan Branagan.
- Ima jedno mjesto za šankom ili možete pričekati
trenutak jer se upravo raščišćava jedan stol - reče joj šefica
sale.
- Rekla bih da Susan Branagan danas ne radi - reče
Fran.
- O, da. Ovdje je. Danas poslužuje. Eno je, upravo
izlazi iz kuhinje.
- Mogu li možda pričekati da se oslobodi neki njezin
stol?
- Imate sreću. Onaj koji se raščišćava je u njezinoj
zoni. Izgleda da je spreman.
Šefica sale je provede kroz prostoriju, pokaže joj mali
stol i da joj jelovnik. Trenutak poslije začuje veseli glas. - O,
dobar dan. Jeste li se odlučili ili trebate još malo vremena?
Fran podigne pogled i odmah shvati da ne samo da je
se Susan Branagan sjeća nego i zna tko je ona. Stisnuvši
palce u nadi da neće biti odbijena, reče: - Drago mi je što vas
opet vidim, gospođo Branagan.
Susan Branagan zablista od zadovoljstva. - Kad smo
neki dan čavrljale, nisam znala da razgovaram s poznatom
osobom, gospođice Simmons. Čim sam to saznala, počela
sam vas gledati na večernjim vijestima. Sviđa mi se kako
izvještavate o slučaju Molly Lasch.
- Vidim da sada imate mnogo posla, no poslije bih rado
porazgovarate s vama, ako nemate ništa protiv. Neki dan ste
mi mnogo pomogli.
- A u međuvremenu je ona jadnica za koju ste me
pitali, ona medicinska sestra, Annamarie Scalli, ubijena. Ne
mogu vjerovati. Mislite li da je Molly Lasch stvarno to
učinite?
- Ne, ne mislim. Gospođo Branagan, završava li vam
brzo smjena?
- U dva. Do tada će se restoran isprazniti. Kad smo kod
toga, bolje da naručite.
Fran baci pogled na jelovnik. - Ja bih klupski sendvič i
kavu.
- Odmah ću proslijediti vašu narudžbu, a ako vam nije
teško čekati, bit će mi drago poslije proćaskati s vama.
Pola sata poslije, Fran se ogleda po restoranu. Upravo
kao što je rekla, pomisli. Čovjek bi pomislio da su imali
protupožarnu vježbu. Odjednom je tri četvrtine restorana bilo
prazno. Lupnjava tanjura i čavrljanje glasova bitno su se
utišali. Susan Branagan je raščistila stol i obećala da će se za
čas vratiti.
Kad je došla, nije više na sebi imate pregaču, a u
svakoj je ruci nosila po šalicu kave. - Tako je već mnogo
bolje - reče i uzdahne dok je spuštala šalice i smještala se u
stolac nasuprot Fran. - Kao što sam vam rekla, volim ovaj
posao, ali moja ga stopala ne vole koliko ostali dijelovi.
Međutim, niste došli ovamo da bismo razgovarale o mojim
stopalima, a ja sam se upravo sjetila da za pola sata imam
zakazan termin kod frizera. Kako vam, dakle, mogu danas
pomoći?
Strašno mi se sviđa ova žena, pomisli Fran. Nije joj
teško odmah prijeći na stvar. - Gospođo Branagan, neki dan
ste mi rekli da ste dobili značku za svoj desetogodišnji rad?
- Točno. A bude li Božja volja, jednog ću dana dobiti i
onu za dvadesetogodišnji rad.
- Sigurna sam da hoćete. Željela bih vas pitati za nešto
što se dogodilo u bolnici prije mnogo vremena. Zapravo,
kratko vrijeme prije no što su ubijeni dr. Morrow i dr. Lasch.
- O, gospođice Simmons, toliko se toga ovdje događa -
reče prijekorno gospođa Branagan. - Nisam sigurna da ću
vam moći pomoći.
- Ovoga bi se slučaja mogli sjetiti. Jedna je mlada
žena, po svemu sudeći, dovezena ovamo nakon što je
doživjela nezgodu dok je trčala, a onda je pala u nepovratnu
komu. Nadam se da biste mogli nešto znati o njoj.
- Nešto o njoj - uzvikne Susan Branagan. - Vi govorite
o Natashi Colbert. Godinama je bila u našem centru za
dugotrajnu njegu. Sinoć je umrla.
- Sinoć!
- Da. To je tako tužno. Znate, imala je samo dvadeset
tri godine kad je doživjela nezgodu. Pala je dok je trčala, a u
kolima hitne pomoći došlo je do zastoja srca. Znate za obitelj
Colbert; oni su vlasnici velike novinske kuće. Veoma su
imućni. Nakon nezgode, djevojčini su roditelji darovali
novac centru za dugotrajnu njegu i nazvali ga po njoj.
Pogledajte preko tratine, to je ona dražesna dvokatnica.
Zastoj srca u kolima hitne pomoći, pomisli Fran. Tko
je vozio? Tko je bio u njima? Morat će razgovarati s tim
ljudima. Ne bi trebalo biti odveć teško pronaći ih.
- Kad je Tasha sinoć umrla, njezina se majka srušila.
Ona je sada u bolnici, a kako čujem, i ona je doživjela
infarkt. - Susan Branagan spusti glas. - Vidite li onog
zgodnog čovjeka? To je jedan od sinova gospođe Colbert.
Dvojica su. Jedan od njih je stalno s njom. Onaj drugi je prije
pola sata došao da nešto pojede.
Umre li gospođa Colbert od napora izazvanog
kćerinom smrću, ona će biti još jedna žrtva onoga što se
ovdje zbiva, pomisli Fran.
- To je tako bolno za njezine sinove - reče Susan
Branagan. - Naravno, sestru su praktički izgubili prije više
od šest godina, ali kraj je težak kada stvarno dođe do njega. -
Spusti glas. - Čujem da je gospođa Colbert malo skrenula
nakon što je Tasha umrla. Sestra je rekla da je vikala kako se
Tasha probudila iz kome i obratila joj se, što je, naravno,
potpuno nemoguće. Tvrdi da je Tasha rekla nešto kao: »Dr.
Lasch, spotaknula sam se o vezicu i poletjela«, a zatim
»Bok, mama.«
Fran osjeti kako joj se steže u grlu. Progovori teškom
mukom. - Je li sestra tada bila u sobi s gospođom Colbert?
 - Tasha je imala apartman. Gospođa Colbert je poslala
sestru u drugu sobu. Željela je biti sama sa svojom kćeri. No
gospođa Colbert nije bila sama kada je Tasha umrla. Liječnik
je došao u posljednjem trenutku. On kaže da nije ništa čuo i
da je gospođa Colbert halucinirala.
- Koji je to bio liječnik? - upita Fran, mada je bila
sigurna da to već zna.
- Ravnatelj, dr. Peter Black.
Ako su Annamariene sumnje bile opravdane prije više
od šest godina i ako je gospođa Colbert imala pravo, izgleda
da je, nakon što je uništio Tashu, Black na njoj nastavio
izvoditi pokuse, pomisli Fran.
Nemoćno pogleda čovjeka kojega joj je pokazala
Susan Branagan. Željela je odjuriti k njemu, upozoriti ga da
njegova majka predstavlja opasnost za dr. Petera Blacka i da
je treba odvesti odavde prije no što bude prekasno.
- O, eno dolazi dr. Black - reče Susan Branagan. - Ide
prema gospodinu Colbertu. Zaista se nadam da ne nosi loše
vijesti.
Dok su gledale, Peter Black je nešto tiho rekao
gospodinu Colbertu, koji kimne, ustane i krene za njim.
- Zaboga - reče gospođa Branagan - znala sam da su
vijesti loše.
Fran ne odgovori. Dok je izlazio, Peter Black je
ugleda. Zurili su jedno u drugo. Pogled mu je bio hladan,
ljutit, prijeteći - to zasigurno nije bio pogled iscjelitelja.
Sredit ću te, pomisli Fran. Čak i ako to bude posljednje
što ću napraviti, sredit ću te.
 72

Kad god bi situacija koja mu je zadavala brige dosegla

kriznu razinu, Calvin Whitehall pokazao bi zavidnu
sposobnost da odstrani iz svojih misli svaki trag frustracije i
ljutnje. Ta je sposobnost stavljena na kušnju kada ga je u 16 i
30 nazvao Peter Black. - Daj mi pojasni - reče polako. - Želiš
mi reći da je Fran Simmons sjedila u bolničkom restoranu,
tračajući s nekakvom dobrovoljkom upravo kad si ti otišao
reći sinu Barbare Colbert da mu je umrla majka?
Bilo je to retoričko pitanje.
- Jesi li razgovarao s tom dobrovoljkom i pitao je o
čemu je točno razgovarala s Fran Simmons?
Peter Black je telefonirao iz svoje biblioteke držeći u
ruci svoj drugi viski. - Gospođe Branagan nije više bilo kada
sam ostavio sinove gospođe Colbert. Zvao sam je kući
svakih petnaest minuta sve dok je nisam dobio. Bila je kod
frizera.
- Ne zanima me gdje je bila - hladno odvrati Whitehall.
- Zanima me što je rekla Simmonsovoj.
- Razgovarale su o Tashi Colbert - tmurno odvrati
Peter Black. - Simmonsova ju je pitala zna li za mladu
pacijenticu koja je prije više od šest godina doživjela
nezgodu i pala u komu. Gospođa Branagan je očito
identificirala pacijenticu i uputila Simmonsovu u sve što o
tome zna.
- Bez sumnje i u izjavu Barbare Colbert da je čula kako
joj kći govori prije no što je umrla?
- Da. Cal, što ćeš učiniti?
- Ja ću te spasiti. Ti ćeš popiti svoje piće. Mi ćemo
razgovarati poslije. Do viđenja, Peteru.
Veza se jedva čujno prekine. Peter Black iskapi čašu
pa je istog trenutka ponovno napuni.
Calvin Whitehall je nekoliko minuta sjedio gotovo
nepomično razmatrajući i odbacujući moguće strategije.
Nakon nekog vremena donio je odluku, temeljito je
proanalizirao i zadovoljno zaključio da će na taj način riješiti
dva problema - West Redding i Fran Simmons.
Okrenuo je broj West Reddinga. Telefon je zvonio
desetak puta prije no što su se javili.
- Calvine, stalno gledam vrpcu. - Zbog uzbuđenja
liječnikov je glas zvučao gotovo mlađahno. - Shvaćate li što
smo postigli? Jeste li išta sredili s novinarima?
- Upravo zbog toga i zovem, doktore - odgovori mirno
Cal. - Vi ne gledate televiziju pa nećete znati o kome
govorim, no postoji jedna mlada novinarka koja je postala
poznata diljem zemlje, a s kojom se pokušavam dogovoriti
da dođe i obavi s vama preliminarni razgovor. Ona shvaća da
sve mora ostati u potpunoj tajnosti, no odmah će započeti s
pripremama za polusatnu specijalnu emisiju koja će se
emitirati u roku od sedam dana. Morate shvatiti da je vrlo
važno pobuditi interes javnosti kako bi emisiju, u kojoj ćete
objelodaniti ovo zapanjujuće znanstveno otkriće, mogao
gledati što veći broj ljudi diljem zemlje. Sve treba biti
pažljivo planirano.
Odgovor je bio baš onakav kakav je očekivao. - Vrlo
sam zadovoljan, Calvine. Jasno mi je da bismo mogli imati
neke manje pravne probleme, no to je manje važno u odnosu
na značaj onoga što sam postigao. Sa sedamdeset šest godina
želim da moja postignuća budu priznata dok još imam
vremena.
- I hoće, doktore.
- Mislim da mi niste rekli kako se zove ta mlada žena.
 - Simmons, doktore. Fran Simmons.
Calvin spusti slušalicu i pritisne interfon koji ga je
spajao sa stanom u garaži. - Lou, dolazi ovamo - reče.
Iako Cal nije planirao izlaziti te večeri, a Jenna izašla
ranije i to svojim autom, Lou Knox je čekao da bude pozvan.
Dovoljno je vidio i čuo da bi znao kako Cal ima ozbiljnih
problema i kako će ga, prije ili kasnije, pozvati da ih riješi.
Imao je, kao i obično, potpuno pravo.
- Lou - reče Cal gotovo srdačno - doktor Logue u West
Reddingu postao je ozbiljan problem, baš kao i Fran
Simmons.
Lou je čekao.
- Vjerovao ili ne, ugovaram termin da gospođica
Simmons intervjuira dragog doktora. Mislim da bi ti, kad se
to dogodi, trebao biti u blizini. Doktor Logue ima mnogo
zapaljivih tvari u svojem laboratoriju na farmi. Znam da
nikad nisi bio u kući pa ću ti objasniti. Laboratorij se nalazi
na drugom katu, no zahvaljujući vanjskom stubištu sa
stražnje strane, prilično je lako doći do njega. Prozor koji
gleda na stražnji trijem uvijek je radi provjetravanja malo
otvoren. Slijediš li me, Lou?
- Da, Cal.
- Gospodine Whitehall, Lou. Inače bi se mogao
zaboraviti pred drugima.
- Oprostite, gospodine Whitehall.
- U laboratoriju se nalazi vidljivo označen spremnik
kisika. Siguran sam da čovjek tvoje pameti može ubaciti
zapaljen predmet u tu prostoriju, spustiti se tim stubama i
udaljiti od kuće prije no što spremnik eksplodira. Slažeš li
se?
- Da, gospodine Whitehall.
- Zbog ovog zadatka te nekoliko sati neće biti ovdje.
Naravno, za svaku uslugu koju mi učiniš izvan radnog
vremena bit ćeš, kao i uvijek, primjereno nagrađen. To znaš.
- Da, gospodine.
- Pitam se na koji bi način bilo najbolje uvjeriti
gospođicu Simmons da ode na farmu. Njezin odlazak mora,
jasno, ostati u najvećoj tajnosti. Stoga mislim da bi trebala
dobiti povjerljivu informaciju kojoj neće moći odoljeti, po
mogućnosti od anonimnog izvora. Kužiš?
Lou se nasmiješi. - Ja.
- Točno. Koji je tvoj pravorijek, Lou?
»Koji je tvoj pravorijek?« bila je uobičajena Calova
šala kad bi bio zadovoljan što će dobar plan biti proveden u
djelo.
- Znaš mene - reče Lou, progutavši Calovo ime prije
no što ga je izgovorio - volim glumiti Duboko Grlo.
- Već si to tako dobro odradio. Mislim da bi ovaj put
trebalo biti posebice zanimljivo. I isplativo, Lou. Nemoj to
zaboraviti.
Dok su se jedan drugome smješkali, Lou se prisjeti oca
Fran Simmons i povjerljive informacije koju mu je dao,
rekavši mu da je čuo Cala kako govori da će se moći preko
noći obogatiti na dionicama tvrtke koja postaje dioničko
društvo. Simmons je iz fonda knjižnice žurno posudio 40
000 dolara, misleći da će ih vratiti za nekoliko dana. Ono što
ga je natjeralo da si oduzme život bilo je drugo podizanje
novca s njegovim krivotvorenim potpisom, a koje je
povećalo manjak na 400 000 dolara. Znao je da mu, nakon
što bi priznao prvo nelegalno podizanje novaca, nitko ne bi
povjerovao da nije kriv i za drugo.
Tog je puta Cal bio posebno velikodušan, sjećao se
Lou. Dopustio mu je da zadrži prvih 40 000 dolara koje mu
je Simmons revno gurnuo u ruku i bezvrijedne priznanice
koje je Simmons, pun pouzdanja, izdao na Louovo ime.
- S obzirom na našu povijest, čini se umjesnim da ja
nazovem Fran Simmons, gospodine - reče Lou svojem
bivšem školskom kompi. - Veselim se unaprijed.
 73

Čim je izašla iz bolnice i ušla u auto, Fran je nazvala

Molly.
- Stvarno te moram vidjeti - reče odlučno.
- Nikamo ne idem - odvrati Molly. - Navrati. Jenna je
sa mnom, no mora uskoro otići.
- Nadam se da ću je uhvatiti. Već neko vrijeme
pokušavam ugovoriti sastanak s njom i njezinim suprugom.
Stižem za nekoliko minuta.
Nemam mnogo vremena, pomisli Fran, bacivši pogled
na sat i izračunavši da za pola sata mora krenuti za New
York, no želim se sama uvjeriti kako je Molly. Sigurno je
primila obavijest o posebnom zasjedanju odbora za uvjetne
otpuste zakazanom za ponedjeljak. Padne joj na pamet da
neće moći pitati Molly kako je to Gary Lasch pozvao Petera
Blacka da mu pomogne u upravljanju bolnicom bude li
Jenna još ondje. Ona bi to zasigurno rekla svom suprugu.
Dakako, s obzirom na njihovu prošlost, Molly bi ionako
mogla Jenni poslije prenijeti o čemu su razgovarale, shvati
Fran.
U deset do tri Fran skrene na Mollyn kolni prilaz.
Ispred kuće je bio parkiran mercedes kabriolet, koji je
zasigurno pripadao Jenni. Nisam je vidjela godinama,
pomisli Fran. Pitam se je li još uvijek onako lijepa kao
nekad? Sjetivši se godina koje je provela u Greenwichu i išla
ondje u školu, na trenutak je obuzme stari kompleks manje
vrijednosti.
Kada su bile na Akademiji Cranden, svi su znali da
Jennina obitelj nema novca. I sama se Jenna običavala šaliti:
- Moj je šukundjed zaradio velike novce, a njegovi su ih
potomci sve potrošili! - No nitko nije osporavao njezinu
plavu krv. Poput Mollynih, i Jennini su preci krajem
sedamnaestog stoljeća došli iz Engleske u Boston kao imućni
dužnosnici krune, a ne kao većina drugih koja je došla
nadajući se da će u Novom Svijetu kako-tako živjeti.
Molly otvori vrata dok se Fran približavala. Očito ju je
iščekivala. Fran uplaši Mollyn izgled. Bila je blijeda kao
duh, a oko očiju je imala velike podočnjake. - Sastanak
bivših suučenica - reče. - Jenna te je pričekala.
Jenna je bila u radnoj sobi i pregledavala hrpu
fotografija. Poskoči ugledavši Fran. - Srest ćemo se opet -
zapjeva zaletjevši se preko sobe da je zagrli.
- Ne podsjećaj me na tu idiotsku povijest razreda koju
sam napisala - zamoli je Fran pretjerano se nakreveljivši.
Odmakne se nakon kratkog zagrljaja. - Ma daj, Jenna, zar
nije vrijeme da počneš malo lošije izgledati?
Jenna je zaista izgledala spektakularno. Tamnosmeđa
kosa padala joj je nenametljivo, ali elegantno gotovo do
ramena, njezine krupne svijetlosmeđe oči su blistale; činilo
se kao da se njezino vitko tijelo kreće nesvjesno nehajne
elegancije kojom je zračilo, kao da je ljepota koju je
posjedovala i komplimenti koje je za nju primala nešto što
joj pripada.
Fran se na trenutak učini kao da se sat vratio unatrag.
U četiri godine, koliko su provele na Akademiji, Molly i
Jenni je bila najbliža kada su izrađivale školski godišnjak.
Danas ju je ova soba, s hrpama papira i spisa, razbacanih
fotografija i gomilom starih časopisa, podsjetila na prostoriju
u kojoj su to radile.
- Korisno smo provele dan - reče Molly. - Jenna je
došla ovamo u deset i od tada nije stala. Pregledale smo sve
što je bilo u Garyjevu radnom stolu i na policama njegove
nekadašnje radne sobe. Mnogo toga smo bacile.
- Nije bilo baš zabavno, ali bit će vremena za to, zar
ne, Fran? - zapita Jenna. - Kad prođe ova noćna mora, Molly
će doći u New York i odsjesti kod mene. Provodit ćemo dane
u divnom novom salonu koji sam pronašla i u kojem će nas
samo tetošiti. Otići ćemo i u kupovinu, koju ni riječ
pretjerano neće odgovarajuće opisati, a onda ćemo proći
kroz najbolje njujorške restorane. Počet ćemo s Le Cirque
2000.
Govorila je tako uvjerljivo da je Fran na tren isključila
stvarnost i povjerovala joj, i to do te mjere da se osjetila
izostavljenom i poželjela da je uključe u te planove. Opet
sjenke prošlosti, pomisli.
- Prestala sam vjerovati u čuda, no dogodi li se to čudo,
onda će Fran neosporno biti jedna od slavljenica - reče
Molly. - Bez vas dvije na svojoj strani, ne bih ni dovde
dogurala.
- Uspjet ćeš, obećavam i dajem ti časnu riječ kao
supruga Moćnog Cala - reče Jenna s osmijehom. - A kad
smo kod njega, Fran, bojim se da je zbog spajanja tvrtki i
zauzet i neraspoložen, što je grozna kombinacija. Ja se mogu
naći s tobom bilo koji dan sljedećeg tjedna, no bilo bi bolje
da više ne pokušavaš s njim ugovoriti sastanak.
Zagrli Molly. - Žuri mi se, a Fran bi možda željela
proći nešto s tobom. Zaista mi je drago da sam te opet
vidjela, Fran. Znači, sljedeći tjedan?
Fran je brzo mislila. Opozovu li Molly uvjetni otpust,
bit će to u ponedjeljak, a Jenna će zasigurno htjeti biti s
njom. - Odgovara li ti utorak, oko deset, u tvojem uredu?
- Savršeno.
Molly ode s Jennom do vrata. Kad se vratila u radnu
sobu, Fran reče: - Molly, trkom se moram vratiti u New
York pa ću biti brza. Sigurna sam da si čula da će u
ponedjeljak odbor za uvjetne otpuste održati izvanredni
sastanak.
- O, da, ne samo da sam to čula nego sam i dobila
poziv da mu budem nazočna. - I glas i lice su joj bili mirni.
- Znam što misliš, ali drži se, Molly. Nešto će se
dogoditi, kunem ti se. Danas sam razgovarala s
Annamarienom sestrom i ona mi je rekla neke šokantne
stvari o Bolnici Lasch. Umiješani su i tvoj muž i Peter Black.
- Peter Black nije ubio Garyja. Bili su bliski.
- Molly, ako je samo polovica onoga što sumnjam o
Peteru Blacku točna, onda je on do srži zao čovjek, sposoban
za svaki zločin. Moram znati, a nadam se da ćeš mi ti moći
dati odgovor na pitanje, zašto je tvoj muž pozvao Petera
Blacka da se preseli ovamo i zajedno s njim vodi bolnicu?
Raspitala sam se o Blacku. Nije bogzna kakav liječnik, a
cijeloj operaciji nije pridonio ni centa. Nitko ne daje tek tako
pola bolnice starom frendu, što on, vjerujem, nije zapravo ni
bio Garyju Laschu. Znaš li zbog čega je Gary doveo Blacka
ovamo?
- Peter je već bio na tom položaju u bolnici kada sam
počela izlaziti s Garyjem. Nikad nismo razgovarali o tome.
- Toga sam se i bojala. Molly, ne znam što tražim, no
učini mi uslugu i dopusti mi da pregledam sve Garyjeve
spise prije no što ih se riješiš. Možda nađem nešto što mi
može pomoći.
- Ako želiš - reče Molly ravnodušno. - U garaži su tri
pune vreće smeća. Stavit ću ih u ormar. Što ću sa slikama?
- Zadrži ih za sada. Neke ćemo možda poželjeti
upotrijebiti u emisiji kad je budemo snimali.
- O, da, emisija! - uzdahne Molly. - Je li zaista prošlo
samo deset dana otkako sam te zamolila da započneš istragu
za koju sam mislila da će dokazati moju nevinost? Koja
naivnost - reče, slabašno se nasmiješivši.
 Prestala se nadati, pomisli Fran. Ona zna da će se, po
svoj prilici, u ponedjeljak vratiti u zatvor da odsluži ostatak
svoje prvotne desetogodišnje kazne, a sve to prije suđenja za
ubojstvo Annamarie Scalli. - Molly, pogledaj me - zapovjedi
joj.
- Gledam te, Fran.
- Molly, moraš mi vjerovati. Vjerujem da je Garyjevo
ubojstvo tek jedno u nizu ubojstava koje ti posve sigurno nisi
mogla počiniti i nisi počinila. Dokazat ću to, vjeruj mi, a
kada to učinim, ti ćeš u potpunosti biti oslobođena krivice.
Mora to vjerovati, pomisli Fran, nadajući se da je
zvučala dovoljno uvjerljivo. Bilo joj je jasno da Molly tone u
apatiju i depresiju.
- A onda ću otići na kompletan kozmetički tretman i
odlaziti na večere u najbolje njujorške restorane. - Zastane i
odmahne glavom. - Ti i Jenna ste divne prijateljice, ali
mislim da i jedna i druga miješate činjenice i maštu. Bojim
se da mi je sudbina zapečaćena.
- Molly, večeras sam na programu pa zato moram
krenuti i pripremiti se. Molim te, nemoj ništa od ovoga
baciti. - Fran baci pogled na kauč. Bio je prekriven
fotografijama. Činilo se kao da je baš na svima njima Gary
Lasch.
Molly primijeti da Fran promatra stare fotografije. -
Jenna i ja smo se prisjećale prije no što si došla. Nas smo se
četvero znali dobro zabavljati ili sam; barem mislila da se
dobro zabavljamo. Bog zna što je moj odani suprug tada
mislio. Vjerojatno nešto tipa: »Uh, još jedan izlazak sa
stepfordskom ženom.«
- Molly, prestani. Prestani si nanositi bol - usrdno je
zamoli Fran.
- Ja sebi nanositi bol? Zašto bih to radila? Cijeli svijet
to već radi. Ne treba im moja pomoć. Fran, moraš se vratiti u
New York. Hajde onda. Ne brini se za mene. O, čekaj, jedno
pitanje na brzinu. Mogu li ti ikako koristiti ovi stari časopisi?
Pogledala sam ih, ali sadrže samo medicinske članke koje je
Gary čitao. Mislila sam da ću ih pokušati pročitati, no nisam
intelektualno radoznala.
- Je li on napisao neki članak?
- Ne. Samo je označio one koji su ga zanimali.
Ono što je zanimalo Garyja Lascha kao liječnika
svakako će zanimati i mene, pomisli Fran. - Uzet ću časopise
sa sobom, Molly. Pogledat ću ih, a onda ih baciti umjesto
tebe. - Sagne se i podigne tešku hrpu s poda.
Molly joj je pridržala vrata. Fran je časak stajala,
razapeta između potrebe da krene i želje da ne ostavi Molly
u stanju vidljive malodušnosti. - Molly, jesi li se ičega
sjetila?
- Pomislila sam da jesam, no čini se da su ta sjećanja,
kao i sve ostalo, besmislena zbrka. Pogriješila sam kad sam
onako odvažno govorila o sjećanju, slažeš li se? Izgleda kao
da će mi u ponedjeljak kupiti još četiri i pol godine
besplatnog stana i hrane, a to ne uključuje kaznu za ubojstvo
Annamarie!
- Ne odustaj, Molly!
Ne odustaj, Molly. Te su riječi kao refren prolazile
Fran kroz glavu, dok je bacajući zabrinute poglede na sat na
komandnoj tabli vozila prema New Yorku kroz promet koji
je bio gušći no inače.
 74

- Mama, ne želim ići u Kaliforniju. - Wally Barry je,

kako je dan odmicao, zvučao sve ratobornije.
- Wally, nećemo više razgovarati o tome - odgovori
odlučno njegova majka.
Kada je njezin sin zalupio kuhinjskim vratima i bijesno
se uspeo stubama, Edna je samo bespomoćno gledala za
njim. Cijeli dan je odlučno odbijao uzeti lijek pa se počela
zabrinjavati.
Moram ga odvesti odavde, pomisli. Stavit ću mu lijek
u čašu toplog mlijeka kada bude išao spavati. To će mu
pomoći da zaspe i smirit će ga.
Pogleda tanjur s večerom koju Wally nije ni dotaknuo.
Wally je inače imao vrlo dobar tek, a večeras je, trudeći se
da ga udobrovolji, pripremila njegovo omiljeno jelo - teleće
kotlete, šparoge i pire od krumpira. No umjesto da jede,
sjedio je mrzovoljno za stolom, mrmljajući nešto sebi u
bradu. Večeras mu se obraćaju glasovi iz glave. Edna je to
znala i bila zbog toga zabrinuta.
Zazvoni telefon. Bila je sigurna da je to Marta; morala
je na brzinu odlučiti što da učini. Bilo bi lijepo na miru
popiti čaj s Martom, ali večeras to ne bi bilo pametno. Počne
li Wally opet pričati o ključu i večeri kad je ubijen dr. Lasch,
Marta bi ga mogla početi ozbiljno shvaćati.
Sve to on, vjerojatno, izmišlja, reče Edna samoj sebi,
umirujući se tim riječima kao i svaki put kad bi Wally
spomenuo večer kada se dogodilo ubojstvo. A ako ne
izmišlja, zapita se na trenutak, a zatim odbaci tu misao. Čak i
ako je bio ondje, ono što se te večeri dogodilo zacijelo nije
njegova greška. Telefon zazvoni po četvrti put i ona napokon
podigne slušalicu.
Marti Jones bilo je veoma teško nazvati Ednu.
Zaključila je da bi bilo bolje da upozori Ednu na to kako je
rekla Wallyju da nema ničega lošeg u tome da se pozdravi s
Molly Lasch. Kanila joj je predložiti da sutra ujutro, kada
budu izlazili iz grada, svrati do Molly i dopusti Wallyju da
popriča s njom. To bi ga zadovoljilo, bila je uvjerena Marta.
Kada se Edna javila na telefon, reče: - Ako ti
odgovara, skoknula bih do vas da pozdravim tebe i Wallyja.
Edna je imala spreman odgovor. - Da ti iskreno kažem,
toliko kasnim s pakiranjem i organizacijom, da bi bilo bolje
da te ne pustim ni na vrata. A znam da, kada napravim pauzu
i sjednem, neću biti u stanju išta više napraviti. Mogla bi
doći ujutro da zajedno doručkujemo?
Pa dobro, ne mogu joj se nametati, pomisli Marta, a
ona uistinu zvuči umorno. Ne želim joj smetati. - Zvuči
dobro - reče usiljeno veselo. - Pomaže li ti Wally?
- Wally je već gore u svojoj sobi, gleda televiziju - reče
Edna. - Bio mu je ovo jedan od težih dana, pa ću mu zato u
mlijeko staviti veću dozu lijeka i odnijeti mu ga.
- O, on se onda mora odmoriti - složi se Marta. -
Vidimo se ujutro.
Spusti slušalicu, osjetivši olakšanje pri pomisli da je
Wally na sigurnom u svojoj sobi i da će uskoro zaspati.
Pretpostavljam da je odustao od zamisli da večeras posjeti
Molly, zaključi Marta. Jedna briga manje.
 75

Jedna od udarnih večernjih vijesti bila je smrt Natashe

Colbert nakon šestogodišnje kome, za kojom je, za manje od
dvadeset i četiri sata, uslijedila smrt njezine majke,
pripadnice otmjenih društvenih krugova i dobrotvorke,
Barbare Canon Colbert.
Fran je tmurna pogleda sjedila za pultom u studiju dok
su se na ekranu pojavljivale fotografije - Tasha, živa i
blistava, plameno crvene kose; njezina naočita, elegantna
majka. Peter Black vas je obje ubio, pomisli Fran, iako to,
realno gledajući, možda nikada neću moći dokazati.
Razgovarala je s Philipom Matthewsom i čula njegovo
crno predviđanje kako će u ponedjeljak poslijepodne Molly
zasigurno opet biti u zatvoru. - Razgovarao sam s njom
nedugo nakon tvog odlaska, Fran - rekao je Philip. - Zatim
sam nazvao dr. Danielsa. On će večeras otići do nje; i on
misli da postoji velika vjerojatnost da će doživjeti potpuni
slom odluče li na sastanku da je vrate u zatvor. Ja ću,
naravno, biti s njom, a i on, za svaki slučaj, želi biti prisutan.
Sada uistinu mrzim svoj posao, pomisli Fran primivši
signal da je u programu: - Odbor za uvjetne otpuste države
Connecticut sazvao je za ponedjeljak poslijepodne hitnu
sjednicu, što upućuje na postojanje velike vjerojatnosti da se
Molly Carpenter Lasch vrati u zatvor kako bi do kraja
odslužila prvobitnu kaznu od deset godina zbog ubojstva
svojeg supruga, dr. Garyja Lascha.
Izvještaj je završila riječima: - Prošle su godine u ovoj
zemlji tri osobe osuđene zbog ubojstva oslobođene krivnje ili
zbog novih dokaza ili priznanja pravog krivca. Odvjetnik
Molly Lasch najavio je kako se neće prestati boriti sve dok
ne obori optužbu ili ne oslobodi svoju klijenticu i dok ne
dokaže da nije kriva za ubojstvo Annamarie Scalli, za što je
okrivljena.
S uzdahom olakšanja, Fran skine mikrofon i ustane.
Stigavši do televizijske postaje imala je jedva toliko vremena
da je našminkaju i da promijeni jaknu. Dok je jurila prema
studiju, uspjela je samo mahnuti Timu. Tijekom reklame,
emitirane između njihovih rubrika, doviknuo joj je: Fran,
pričekaj me. Želim razgovarati s tobom.
Na putu prema studiju, na svoj je stol bacila časopise
koje joj je dala Molly, a materijal o Laschu i Whitehallu koji
je tražila tek je letimice pogledala. Čekajući sada Tima,
posegne za njim, nestrpljiva da što prije počne.
Dok je letimice pregledavala materijal, shvati da
prikupljena građa i o jednom i o drugom izgleda iscrpno i
krajnje temeljito. Čini se da se istraživački odjel uistinu
potrudio, pomisli ona zahvalno. Nešto mi govori da ću
večeras mnogo čitati.
- Sigurno kaniš mnogo čitati.
Fran podigne pogled. Na vratima je stajao Tim: - Brzo
nešto zaželi - reče mu. - Upravo si izgovorio ono što sam ja
mislila, a kad se to dogodi, ispunit će ti se jedna želja.
- Nikad za to nisam čuo, ali lako je. Evo želje: želio
bih da sa mnom odeš na hamburger. Što kažeš na to? - zapita
je on smijući se. - Danas sam telefonski razgovarao sa
svojom majkom. Kad sam joj rekao da sam te neki dan
pustio da platiš večeru, izderala se na mene. Rekla je da se
ne slaže s tim da muškarac i žena plaćaju svaki svoj dio osim
ako se ne radi o poslovnom sastanku ili krajnjoj financijskoj
nužnosti. Rekla je da sa svojom plaćom i potpunim manjkom
odgovornosti ne bih smio biti tako škrt. - Nasmiješi se. -
Mislim da ima pravo.
 - Nisam sigurna, ali odgovor je da, rado bih pojela
hamburger, ako ti ne smeta da ga pojedemo na brzinu. - Fran
pokaže na hrpu spisa i časopisa. - Moram se večeras baciti na
ovo.
- Bilo mi je žao kad sam čuo za izvanrednu sjednicu
odbora za uvjetne otpuste. To nije dobro za Molly, zar ne?
- Ne, nije.
- Kako napreduje istraga?
Fran je oklijevala. - Nešto je naopako u Bolnici Lasch,
možda čak bizarno, no budući da nemam ni trunke dokaza,
ne bih o tome uopće smjela govoriti.
- Možda ti ionako treba odmor od toga - nabaci Tim. -
Odgovara li ti P. J.’s?
- Naravno, a kući sam za dvije minute.
Tim s lakoćom podigne časopise i materijal sa stola. -
Želiš li sve ovo?
- Da. Cijeli ću se vikend baviti time.
- Bit će ti zabavno. Hajdemo.
Dok su jeli hamburgere u P. J. Clarke’su, raspravljali
su o bejzbolu - početku proljetnog treninga te prednostima i
slabostima različitih igrača i momčadi. - Bolje da pripazim.
Mogla bi preuzeti sportsku redakciju - reče joj Tim dok je
plaćao.
- Možda bih to bolje radila nego ono što radim sada -
kiselo odvrati Fran.
Tim je inzistirao da je otprati do stana. - Neću te pustiti
da nosiš sve to - reče on. - Slomila bi ruku. No uvjeravam te
da ću ja dobro proći.
Kada su na njezinom katu izašli iz dizala, Tim
spomene smrt Natashe i Barbare Colbert. - Ja ujutro trčim -
reče. - Danas, dok sam uživao trčeći, počeo sam misliti kako
je Tasha Colbert jednog jutra izašla da bi trčala, baš kao i ja,
spotakla se, pala i zauvijek prestala misliti.
Spotakla se o odvezanu vezicu, pomisli Fran okrenuvši
ključ u bravi i gurnuvši vrata. Upali svjetlo.
- Gdje želiš da ovo stavim? - upita Tim.
- Na stol, molim te.
- Svakako. - On ih odloži i spremi se za polazak. -
Pretpostavljam da mi je Tasha Colbert bila toliko na pameti
zato što je dovezena u bolnicu dok je moja baka bila ondje.
- Stvarno?
Tim izađe na hodnik. - Da. Bio sam kod bake u posjetu
kada su je jednog poslijepodneva doveli sa zastojem srca.
Bila je samo dvije sobe udaljena od bakine. Baka je umrla
sljedećeg dana. - Na trenutak zašuti, a onda slegne
ramenima. - No, dobro. Laku noć, Fran. Izgledaš umorno.
Nemoj raditi dokasno. - Okrene se i zaputi hodnikom odviše
brzo da bi primijetio bolan izraz Franina lica.
Ona zatvori vrata i nasloni se na njih. Bila je potpuno
sigurna da je Timova baka ona starija žena koju je
spominjala Annamarie Scalli, ona čije je srce bilo bolesno i
koja je prvotno bila određena da primi eksperimentalni lijek
koji je uništio Tashu Colbert. Noć poslije, dobila ga je i ona.
 76

Molly, prije no što odem, dat ću ti sedativ koji će ti

omogućiti da se noćas naspavaš - reče dr. Daniels Molly.
- Kako hoćete, doktore - odvrati Molly ravnodušno.
Bili su u dnevnoj sobi. - Donijet ću ti čašu vode - reče
dr. Daniels. Ustane kako bi otišao u kuhinju.
Molly se sjeti bočice s tabletama za spavanje koje je
ostavila na radnoj plohi. - Bliži je sudoper na šanku, doktore
- reče brzo.
Znala je da je pozorno promatra dok je stavljala tabletu
u usta i gutala je s vodom. - Stvarno sam dobro - reče
odloživši čašu.
- Bit ćeš još bolje nakon što se dobro naspavaš. Otiđi
ravno u krevet.
- Hoću. - Otprati ga do ulaznih vrata. - Prošlo je devet.
Žao mi je. Zacijelo sam vam upropastila sve večeri ovog
tjedna, zar ne?
- Ništa ti nisi upropastila. Razgovarat ćemo sutra.
- Hvala vam.
- Nemoj zaboraviti. Ravno u krevet, Molly. Vrlo brzo
ćeš se početi osjećati kao omamljena.
Tek kad se uvjerila da auto kreće, Molly zatvori obje
brave i nogom pritisne zasun. Ovaj joj se put taj zvuk, ni
prasak ni škljocaj, učini poznatim i bezopasnim.
Sve sam to izmislila, pomisli ona tupo - taj zvuk,
osjećaj da je te večeri netko bio u kući. Sjećam se toga na taj
način zato što bih željela da je tako bilo.
Je li ugasila sva svjetla u radnoj sobi? Nije se mogla
sjetiti. Vrata radne sobe su bila zatvorena. Otvori ih i nagne
se prema unutra, pružajući ruku prema prekidaču. Dok je
svjetlost preplavljivala sobu, nešto joj zapne za oko. Nešto se
pomaknulo s one strane prozora. Je li netko bio ondje? Da.
Na jakom svjetlu radne sobe ona ugleda Wallyja Barryja
kako stoji na tratini, jedva metar udaljen od prozora i zuri u
nju. Kriknuvši od straha, ona se okrene.
I odjednom je radna soba izgledala drugačije. Na
zidovima je opet bila obloga, kao prije... I Gary je bio tu za
svojim radnim stolom, okrenut njoj leđima - bio je prevaljen
preko stola, glave namočene krvlju.
Krv je curila iz duboke rasjekotine u glavi, natapajući
mu leđa, stvarajući lokvu na stolu, kapajući na pod.
Molly pokuša vrisnuti, ali nije mogla. Okrene se i
zaklinjući potraži pomoć od Wallyja, ali njega više nije bilo.
Krv joj je bila na rukama, licu, odjeći.
Ošamućena od straha, teturajući izađe iz sobe, uspne se
stubama i padne u krevet.
Kada se dvanaest sati poslije probudila, još uvijek
omamljena od tableta, znala je da je živi užas pun krvi kojeg
se sjećala bio samo dio trajne noćne more u koju se pretvorio
njezin život.
 77

Fran je znala da će zaspati pokuša li čitati u krevetu, pa

se zato odlučila presvući u staru, udobnu pidžamu, a onda se
smjestila u kožni stolac i podigla noge na podnožnik.
Prvo se prihvatila dosjea Garyja Lascha. Zvuči kao
biografija pomalo sofisticiranog štrebera, pomisli. Išao je u
dobru privatnu srednju školu i na dobar fakultet, ali ne u
vrhunski. Okladila bih se da se nije uspio upisati, reče ona
samoj sebi. Prvi je dio studija završio s prosječnim
ocjenama, a zatim otišao na medicinski fakultet Meridian u
Coloradu. Nakon diplome, počeo je raditi s ocem. Ubrzo
nakon očeve smrti postavljen je za ravnatelja bolnice.
I tada se počinjemo isticati, zamijeti Fran. Zaruke s
pripadnicom visokog društva Molly Carpenter. Sve više i
više članaka o Bolnici Lasch i njezinom karizmatskom
ravnatelju. Potom priče o Garyju i njegovom partneru, Peteru
Blacku, koji s financijerom Calvinom Whitehallom osnivaju
Zdravstveno osiguranje Remington.
Onda je uslijedilo njegovo blistavo vjenčanje s Molly.
A onda novinski isječci o prekrasnom paru - Gary i Molly na
dobrotvornim plesovima i drugim prvorazrednim društvenim
događajima.
A između tih izvještaja još članaka o bolnici i
zdravstvenom osiguranju, uključujući i one u kojima se piše
o Garyju, kojeg pozivaju da na medicinskim kongresima drži
govore. Fran pročita neke od njih. Uobičajene trivijalnosti,
zaključi ona i stavi ih na stranu.
Sve ostalo iz fascikla s materijalom o Garyju Laschu
bilo je povezano s njegovom smrću. Tone i tone novinskih
članaka o ubojstvu, suđenju, Molly.
Fran nevoljko zaključi da ondje nema apsolutno ničega
što bi ukazivalo na to da je Gary Lasch bio išta više od
prosječnog liječnika koji je bio dovoljno pametan da se
dobro oženi i uđe u kaos zdravstvenih osiguranja. Jasno, sve
dok ga nisu ubili.
A sada, prelazimo na moćnog Calvina Whitehalla,
uzdahnuvši reče Fran. Četrdeset minuta poslije, dok su je oči
pekle od napora, reče naglas: - Ovaj je tip posve druga
pjesma. Ispravno bi ga bilo opisati kao bezobzirnog, a ne
svemogućeg. Pravo je čudo što nije završio u zatvoru.
Popis sudskih parnica pokrenutih protiv Cala
Whitehalla tijekom godina ispunjavao je stranice i stranice.
Bilješke su pokazivale da je nekoliko njih bilo riješeno
nagodbom i to za »nepoznat iznos«, dok je većina bila
odbačena ili riješena u korist Whitehalla.
Bilo je mnogo novijih članaka o nakanama
Zdravstvenog osiguranja Remington da kupi manja
zdravstvena osiguranja, a spominjala se i mogućnost
agresivnog preuzimanja samog Remingtona.
Cijeli taj posao oko spajanja tvrtki uistinu je zapeo,
pomisli Fran nastavljajući s čitanjem. Whitehall je imao
mnogo novca, no prema ovim člancima, neki od najvećih
dioničara njihovog takmaca Američkog nacionalnog
osiguranja bili su podjednako moćni. Iz ovoga što vidim, svi
oni vjeruju da je za budućnost medicine u ovoj zemlji nužno
da vodstvo preuzme predsjednik Američkog nacionalnog
osiguranja, bivši direktor Savezne uprave za zdravstvo. Ako
su ovi navodi točni, znači da su spremni učiniti sve da do
toga dođe.
U Whitehallovu dosjeu, za razliku od Laschova, nije
bilo dugačkog popisa dobrotvornih ustanova i priredbi u
kojima je sudjelovao ili koje je sponzorirao. Spomenuto je,
međutim, jedno građansko povjerenstvo koje je otjeralo san s
Franinih očiju. Calvin Whitehall je zajedno s njezinim ocem
bio član povjerenstva za fond knjižnice! Njegovo se ime
pojavljivalo u novinskim člancima o krađi. Nisam znala da je
bio upleten, pomisli Fran. A, kako bih to i znala? Bila sam
samo dijete. Mama nije htjela govoriti o krađi, a i ona i ja
smo otišle iz Greenwicha ubrzo nakon tatina samoubojstva.
Članci su sadržavali i izvjestan broj nejasnih
fotografija njezinog oca. Komentari uz njih nisu bili laskavi.
Fran ustane i ode do prozora. Ponoć je bila prošla i,
mada su u mnogim stanovima još uvijek bila upaljena
svjetla, bilo je jasno da se grad sprema na spavanje.
Kada napokon sretnem Whitehalla, postavit ću mu
neka neugodna pitanja, pomisli ljutito. Primjerice, kako je
tata uspio ukrasti tako mnogo novca iz fonda, a da to nitko
nije primijetio? Možda mi može reći gdje mogu naći knjige u
kojima bi se vidjelo je li tata uzimao novac tijekom duljeg
razdoblja ili ga je uzeo odjednom.
Calvin Whitehall je financijer, pomisli ona. Čak je i
onda bio uspješan i bogat. Trebao bi biti u stanju dati mi
odgovor na neka pitanja o mome ocu ili mi barem reći gdje
da ih potražim.
Bila je u iskušenju da ode u krevet, no odluči baciti
barem letimičan pogled na neke časopise koje je uzela od
Molly. Prvo je pogledala datume na ovicima. Molly je rekla
da su stari, no Fran s iznenađenjem ustanovi da je najstariji
star preko dvadeset, a najnoviji trinaest godina.
Prvo pogleda najstariji. U sadržaju je bio označen
članak pod naslovom Obraćanje razumu. Autorovo joj se
ime učini poznatim, no nije bila sigurna. Fran počne čitati.
Ne sviđa mi se način na koji ovaj tip razmišlja, pomisli,
užasnuta onim što je napisao.
U drugom, osamnaest godina starom časopisu bio je
drugi članak istog autora, naslovljen Darwin, opstanak
najsposobnijih i položaj čovječanstva u trećem tisućljeću. -
Uz članak je bila objavljena i fotografija autora,
znanstvenika i profesora na medicinskom fakultetu
Meridian. Bio je snimljen u laboratoriju s dvojicom svojih
najperspektivnijih studenata.
Fran u šoku razrogači oči kada je povezala lice
profesora s njegovim imenom koje joj je bilo nekako
poznato, a zatim prepoznala dvojicu studenata.
- Pogodak! - reče. - To sve objašnjava.
 78

U subotu, u deset sati ujutro, Calvin Whitehall počne

provoditi svoj plan u djelo. Pozvao je Loua Knoxa u radnu
sobu kako bi u njegovoj nazočnosti Lou mogao nazvati Fran
Simmons. - Ako je nema, zvat ćeš je svakih pola sata - reče.
- Želim da u West Redding dođe danas ili najkasnije sutra.
Neću još dugo moći držati pod nadzorom našeg prijatelja dr.
Loguea.
Lou je znao da se od njega ne očekuje nikakav
komentar ni odgovor. U ovoj fazi akcije Cal je bio sklon
razmišljati naglas.
- Imaš li mobitel?
- Da, gospodine. - Ovaj će poziv obaviti s mobitela ne
samo zato što ga neće moći identificirati, ako ima tu
mogućnost na svom telefonu, nego i zato što je, zbog
potpune sigurnosti, broj bio prijavljen na lažno ime uz koje
je, kao adresa, bio naveden poštanski sandučić u okrugu
Westchester u New Yorku.
- Hajde, pokušaj. I svakako je uvjeri. Evo broja.
Srećom je bio u imeniku. - Da nije, pomisli Cal, jednostavno
bih bio zamolio Jennu da ga zatraži od Molly, pod izlikom
da želim ugovoriti sastanak koji je Simmonsova zatražila.
No bilo mu je drago što to nije bilo potrebno, jer bi time
prekršio svoje osnovno pravilo: što je manje ljudi umiješano
u neki plan, to bolje.
Lou uzme papirić i počne birati broj na mobitelu.
Telefon zazvoni dvaput, a onda Lou začuje kako netko
podiže slušalicu. Kimne Calu koji ga je pažljivo promatrao.
- Molim - reče Fran.
 - Gospođica Simmons? - zapita Lou, progovorivši s
laganim njemačkim naglaskom svoga pokojnog oca.
- Da, a tko ste vi?
- Ne mogu vam to reći preko telefona, no neki dan
sam, u bolničkom restoranu, slučajno čuo vaš razgovor s
gospođom Branagan. - Načini stanku radi dojma. -
Gospođice Simmons, radim u bolnici. Imate pravo. Ondje se
događa nešto strašno.
Još uvijek u pidžami, s bežičnim telefonom u ruci,
Fran je po svojoj dnevnoj sobi mahnito tražila olovku,
ugledala je na podnožniku i zgrabila blok sa stola. - To znam
- reče mirno - no nažalost ne mogu to dokazati.
- Mogu li vam vjerovati, gospođice Simmons?
- Kako to mislite?
- Jedan starac izrađuje lijekove koje eksperimentalno
koriste na pacijentima u Bolnici Lasch. On se boji da ga dr.
Black želi ubiti te želi, prije no što ga uzmognu zaustaviti,
ispričati priču o svojem istraživanju. Zna da će mu to stvoriti
neprilike, ali ne mari.
Sigurno govori o dr. Adrianu Loweu, liječniku iz onih
članaka, pomisli Fran. - Je li još s nekim razgovarao o tome?
- zapita.
- Pouzdano znam da nije. Dostavljam mu pakete iz
bolnice. Radim to već neko vrijeme, no sve do jučer nisam
znao što je u njima. Povjerio mi je sve o pokusima. Pucao je
od uzbuđenja. Želi da svijet sazna što je učinio da
Colbertova izađe iz kome prije no što je umrla. - Zastane i
škriputavim glasom prošaputa. - Gospođice Simmons, ima
čak i snimku. Znam, vidio sam.
- Voljela bih razgovarati s njim - reče Fran, nastojeći
zadržati miran glas.
- Gospođice Simmons, on je starac i praktički
pustinjak. Može on reći kako želi da ljudi saznaju za njega,
no ipak se boji. Dovedete li sa sobom mnogo ljudi, zatvorit
će se poput školjke i nećete ništa izvući.
- Ako želi da dođem sama, doći ću sama - reče ona. -
Zapravo, to bi mi bilo i draže.
- Odgovara li vam sutra u sedam?
- Naravno. Kamo moram doći?
Lou spoji palac i kažiprst u znak pobjede. - Znate li
gdje je West Redding u Connecticutu, gospođice Simmons?
- zapita.
 79

U subotu, rano ujutro, Edna je nazvala Martu. - Wally

još spava pa ćemo kasno krenuti - reče, trudeći se da se
glasom ne oda. U biti joj je željela reći da se ne mora truditi i
dolaziti da se oprosti, no znala je da bi to zvučalo ružno,
naročito nakon što ju je sinoć odbila.
- Napravit ću kolač s kavom - reče Marta. - Znam
koliko Wally voli moje kolače. Samo me zvrcni kad budete
spremni pa ću skoknuti do vas.
Sljedećih se nekoliko sati Marta izjedala iščekujući
Ednin poziv. Ozbiljno se pribojavala da je kod Edne došlo
do neprilike. Jutros se u Edninu glasu osjećala veća napetost
nego sinoć. A sinoć je, malo prije devet, primijetila auto koji
je natraške izlazilo s njezinog kolnog prilaza. Znala je da je i
to neuobičajeno. Edna je mrzila voziti noću. Da, nema
dvojbe, nešto nije u redu.
Možda će za njih biti dobro da odu, zaključi Marta.
Ožujak je tako turoban mjesec, a toliko je loših vijesti - ona
medicinska sestra ubijena u Rowaytonu; Molly Lasch se, po
svoj prilici, vraća u zatvor, iako bi je, naravno, negdje trebali
obuzdati; gospođa Colbert i njezina kći Natasha umrle u
razmaku od nekoliko sati.
U pola dvanaest nazvala je Edna. - Čekamo kolač s
kavom - reče.
- Već krećem - odvrati Marta s olakšanjem.
Od trenutka kad je ušla u Edninu kuhinju, Marta je
znala da je imala pravo što se tiče neprilika koje još nisu
prošle. Bilo je jasno da je Wally u jednom od svojih uistinu
mračnih raspoloženja. Ruke je ugurao duboko u džepove,,
bio je raščupan i ljutito je pogledavao majku.
- Wally, pogledaj što imam za tebe - reče mu Marta.
Odmotala je aluminijsku foliju u kojoj je bio kolač. - Još je
topao.
Nije se obazirao na nju. - Mama, samo sam htio
razgovarati s njom. Što ima loše u tome?
O, Bože, pomisli Marta. Kladim se da je sam otišao do
Molly Lasch.
- Nisam ušao u kuću. Samo sam pogledao unutra. Ni
onaj put nisam ušao. Ne vjeruješ mi, zar ne?
Marta pogledom uhvati uplašeni izraz na Edninu licu.
Nisam smjela doći, pomisli, ogledajući se po prostoriji kao
da traži neki način da pobjegne. Edna mrzi kad se Wally
uzruja, a ja se nađem u blizini. Ponekad svašta izgovori.
Čula sam čak da je i vrijeđa.
- Wally, dušo, uzmi Martinog kolača - preklinjala ga je
Edna.
- Sinoć je Molly učinila isto što i posljednji put.
Upalila je svjetlo i prepala se. No ne znam zašto se sinoć
prestrašila. Dr. Lasch nije bio sav krvav kao prošli put.
Marta spusti nož kojim je htjela razrezati kolač od
kave. Okrene se prema Edni koja joj je trideset godina bila
prijateljica. - Edna, o čemu Wally govori? - zapita tiho dok
su se djelići vrlo zbrkane slagalice polako počeli slagati u
njezinoj glavi.
Edna brizne u plač. - Ne govori on ni o čemu. On ne
zna što govori. Reci to Marti, Wally. Reci joj. Ništa ti ne
govoriš!
Njezin ga je ispad očigledno uplašio. - Oprosti, mama!
Obećavam da više neću pričati o Molly.
- Ne, Wally, ja mislim da bi trebao - reče Marta. -
Edna, ako Wally išta zna o smrti dr. Lascha, moraš ga, iako
ti je sin, odvesti na policiju i pustiti ga da im to kaže. Ne
smiješ dopustiti da ona žena izađe pred odbor za uvjetni
otpust i da opet završi u zatvoru ako nije ubila svog muža.
- Izvadi torbe iz auta, Wally. - Glas Edne Barry bio je
bezizražajan i rezigniran dok je preklinjući gledala Martu. -
Znam da imaš pravo. Moram pustiti Wallyja da razgovara s
policijom, no pusti da to učinim u ponedjeljak ujutro. Moram
otići s odvjetnikom da ga zaštiti.
- Ako je Molly Lasch provela pet i pol godina u
zatvoru za zločin koji nije počinila, a ti si to znala, mislim da
tebi treba odvjetnik da zaštiti tebe - reče Marta, dok je očima
punim tuge i boli gledala svoju prijateljicu.
Među njima zavlada muk, dok je Wally glasno žvakao
Martin kolač s kavom.
 80

Fran je ostatak nedjelje provela proučavajući članke

koje je napisao dr. Adrian Lowe ili one koje su bili napisani
o njemu. Dr. Kevorkian je u usporedbi s njim drugi Albert
Schweizer, pomisli. Loweova je filozofija bila krajnje
jednostavna; zahvaljujući napretku medicine, odviše velik
broj ljudi živi predugo. Stariji troše financijske i medicinske
resurse koji bi se drugdje mogli bolje iskoristiti.
U jednom se članku navodilo kako je mnogo složenih
medicinskih postupaka u liječenju ljudi oboljelih od
kroničnih bolesti nepotrebno rasipanje. Takav bi zaključak
trebali donijeti medicinski stručnjaci te ga provesti u djelo
bez upletanja obitelji.
U drugom je članku bila iznesena Loweova teorija
kako su nesposobni bili korisno, možda čak i nužno sredstvo
za izučavanje novih i neiskušanih lijekova. Lijek bi im
mogao dramatično pomoći ili bi od njega mogli umrijeti, a
njima bi, u oba slučaja, bilo bolje.
Prateći njegovu karijeru preko raznih članaka, Fran je
saznala da je Lowe počeo tako skandalozno i otvoreno
govoriti o svojim teorijama da su ga otpustili s medicinskog
fakulteta na kojem je predavao te da ga je osudilo čak i
Američko društvo liječnika. U jednom su ga trenutku
osumnjičili da je svjesno ubio tri pacijenta, no ništa od toga
nikada nije dokazano. Nakon toga je nestao. Fran se napokon
sjeti gdje je čula za njega - o njemu se raspravljalo na
kolegiju etike kojeg je slušala na fakultetu.
Je li Gary Lasch postavio dr. Lowea u West Redding
kako bi mogao nastaviti svoje znanstveno istraživanje? Je li
u Bolnicu Lasch doveo i Petera Blacka, drugog Loweova
predanog studenta, da mu pomogne provoditi pokuse na
pacijentima koji u to nisu sumnjali? Zaista je počinjalo tako
izgledati.
A ima i smisla, pomisli Fran. Strašnog, logičnog,
brutalnog smisla. Večeras ću, ako bog da, imati dokaz za to.
Ako taj ludi doktor želi objelodaniti svoja takozvana
dostignuća, onda je našao pravu osobu. Bože, daj da ga se
dočepam! Jedva čekam.
Osoba koja ju je nazvala ne predstavivši se dala joj je
precizne upute kako da dođe do Lowea. West Redding nalazi
se oko sto kilometara sjeverno od Manhattana. Drago mi je
da je ožujak, a ne kolovoz, pomisli Fran. Znala je da je ljeti
Merrit Parkway često prepun ljudi koji idu na plaže. No
unatoč tome kanila je krenuti dosta rano. Ondje treba biti u
sedam, no nije mogla dočekati.
Razmišljala je koliko opreme za snimanje da ponese sa
sobom. Nije željela preplašiti Lowea toliko da odbije
govoriti o svojem radu, no molila se da joj dopusti snimiti
razgovor, možda čak i videokamerom. Naposljetku odluči
uzeti i kasetofon i kameru. Oboje će, zajedno s bilježnicom,
lako stati u njezinu torbu.
Članci o Loweu napisani nakon intervjua koje je davao
bili su i opsežni i prepuni pojedinosti. Nadam se da još
uvijek rado upućuje ljude u svoje teorije, pomisli Fran.
U dva je završila s pripremom pitanja koja je željela
postaviti dr. Loweu. U petnaest do tri bila je istuširana i
odjevena. Nazvala je Molly da provjeri kako je. Uznemirila
ju je malodušnost u njezinu glasu.
- Jesi li sama, Molly?
- Da.
- Dolazi li ti itko?
- Zvao je Philip. Želio je doći večeras, no Jenna će biti
tu. Rekla sam mu da pričeka do sutra.
- Molly, ne mogu o tome još govoriti, no mnoge se
stvari događaju i obećavaju. Čini se da sam naišla na nešto
što bi stvarno moglo pomoći tebi i Philipu.
- Nema do dobrih vijesti, zar ne, Fran?
- Molly, moram večeras biti u Connecticutu, a ako
odmah krenem, mogla bih se zaustaviti i na nekoliko te
minuta posjetiti. Bi li to voljela?
- Ne muči se zbog mene, Fran.
- Stižem za sat vremena - reče Fran, spustivši slušalicu
prije no što je Molly mogla reći ne.
Odustala je, pomisli Fran dok je nestrpljivo pozivala
dizalo. U tom stanju ne bi ni minute smjela biti sama.
 81

To je moja greška, ponavljao je Philip Matthews

samom sebi.
- Kad je Molly izašla iz zatvora, trebao sam je uvući u
auto. Ona nije znala što radi kada je razgovarala s
novinarima. Nije shvaćala da ne može preuzeti odgovornost
za ubojstvo svoga muža pred odborom za uvjetni otpust, a
onda izaći van i reći da to nije učinila. Zašto joj to nisam
utuvio u glavu?
Tužitelj je mogao tražiti opoziv njezinog uvjetnog
otpusta onog trenutka kada je dala izjavu, rezonirao je Philip.
Znači da je sada progoni zbog druge optužbe.
Kad se u ponedjeljak pojavimo pred odborom, moram
ih natjerati da prihvate postojanje opravdane mogućnosti da
je Molly krivo optužena za ubojstvo Annamarie Scalli.
Jedino tako možda mogu spriječiti da se vrati u zatvor. Zatim
moram usrdno zamoliti članove odbora da shvate kako ona
nije kanila povući svoje priznanje, nego da je zapravo samo
željela povratiti sjećanje na tu večer kako bi se u potpunosti
mogla suočiti s onim što se dogodilo. Razmišljao je o tome.
To bi moglo upaliti. Kada bih samo uspio nagovoriti Molly
da se drži te priče... Kada je, međutim, bila ključna riječ.
Molly je rekla novinarima kako ima osjećaj da je one
večeri kad je ubijen Gary Lasch još netko bio u kući, prisjeti
se Philip, i kako, u srcu, ne vjeruje da je sposobna uzeti
ljudski život. Možda bih mogao uvjeriti odbor da je ovu
izjavu dala osoba koju izjedaju tuga i očaj, a ne netko tko ih
je na prijevaru naveo da joj odobre uvjetni otpust. Mogao bih
tvrditi kako je i službeno zabilježeno da je u zatvoru patila
od kliničke depresije.
No, svi mi ti argumenti neće mnogo pomoći ne
uspijem li dovesti pod znak pitanja smrt Annamarie Scalli,
pomisli. Sve se svodi na to.
To je bio razlog zbog kojeg se u subotu, kasno
popodne, Philip Matthews odvezao do restorana Sea Lamp u
Rowaytonu. Parkiralište na kojem je umrla Annamarie Scalli
nije više bilo ograđeno policijskim trakama. Asfalt je bilo u
strašnom stanju, a bijele crte koje su označavale parkirališna
mjesta jedva vidljive, no ono je opet bilo u upotrebi. Ništa
nije ukazivalo na to da je tu jedna mlada žena bila okrutno
ubijena, ništa nije nagovještavalo da bi Molly Lasch mogla
ostatak svog života provesti u zatvoru zato što su tragovi krvi
mrtve žene nađeni na njezinoj cipeli i u njezinu autu.
Philip je pozvao provjerenog detektiva da s njim radi
na slučaju; zajedno su počinjali uobličivati obranu koju će
iznijeti na sudu.
Molly je rekla da je, izašavši te večeri iz restorana,
vidjela kako srednje velika limuzina odlazi s parkirališta.
Philipov je detektiv već ustanovio da, barem nekoliko
minuta prije no što je Annamarie istrčala, nijedan gost nije
izašao iz restorana.
Molly je rekla da je otišla ravno do svojeg auta. Kada
je dolazila na sastanak s Annamarie, bila je primijetila
parkiran jeep, no nije mogla znati da je pripadao Annamarie.
Detektiv je zaključio da je Molly sigurno ugazila u krv koja
joj je ostala na cipeli, a onda je krv s cipele ostavila trag na
prostirci u autu.
Sve su to samo indicije, bijesno pomisli Philip ulazeći
u restoran. Krv na njezinoj cipeli jedini je konkretan dokaz
koji imaju, a koji Molly povezuje s ubojstvom. Ako je
ubojica bio u toj limuzini, znači da je bio parkiran na
parkiralištu, zato što je Molly vidjela kako odlazi s njega.
Nakon što je ubio Annamarie, ubojica je sigurno otrčao
natrag u svoj auto i odvezao se, dok je Molly izlazila iz
restorana, zaključi Philip. Oružje kojim je počinjeno
ubojstvo nije pronađeno. Mogu zaključiti da je nekoliko kapi
krvi moglo pasti s noža na asfalt u koje je onda Molly mogla
slučajno ugaziti, a da to i ne primijeti.
No imamo još jedan veliki problem koji još uvijek ne
možemo objasniti, pomisli Philip bacivši zadnji pogled na
parkiralište: motiv tog anonimnog ubojice. Zašto bi netko
slijedio Annamarie do restorana, čekao da izađe i ubio je?
Ništa u njezinom osobnom životu, osim davne veze s
Mollynim suprugom, nije upućivalo na motiv; dao je da je
temeljito provjere. Znam da Fran Simmons radi na nekoj
teoriji o bolnici koja bi mogla uključiti Annamarie, pomisli
on. Mogu se samo nadati da će se pojaviti s nečim - i to
brzo!
Kad je ušao u restoran, Philipu je bilo drago što je za
šankom ugledao Bobbyja Burkea. Istodobno mu je laknulo
što nigdje nije vidio Gladys Fluegel. Detektiv ga je upozorio
da njezina priča o tome kako je Molly sprječavala
Annamarie da ode iz restorana, a onda odjurila za njom,
svaki put postaje sve senzacionalnija.
Philip sjedne za šank. - Bok, Bobby - reče. - Može
jedna kava?
- Hej, stvarno ste brzi, gospodine Matthews.
Pretpostavljam da vas je gospođica Simmons odmah
nazvala.
- Bobby, o čemu govoriš?
- Prije sat vremena nazvao sam gospođicu Simmons i
ostavio joj poruku.
- Ozbiljno? Kakvu?
- Znate onaj par koji ste tražili, one koji su u subotu
navečer bili ovdje? Danas su slučajno svratili na ručak. Iz
Norwalka su. Ispostavilo se da su u ponedjeljak ujutro otišli
u Kanadu i sinoć se vratili. Vjerujete li da nisu čak ni znali
što se dogodilo? Rekli su da će rado porazgovarati s vama.
Zovu se Hilmer, Arthur i Jane Hilmer.
Bobby spusti glas. - Gospodine Matthews, među nama
rečeno, kada sam im rekao što je Gladys ispričala
policajcima, rekli su da je to besmislica. Rekli su da nisu čuli
da gospođa Lasch dvaput zove Annamarie. Prema njihovim
riječima, zazvala ju je jednom. I sigurni su da nije zavikala
Čekaj! nego je gospođa Hilmer zavikala Čekamo,
pokušavajući tako privući Gladysinu pozornost.
Philip Matthews je znao da je tijekom godina postao
ciničan. Ljudi su predvidljivi i uvijek te uspiju razočarati. No
u tom se trenutku osjećao poput djeteta u zemlji čuda. - Daj
mi broj Hilmerovih, Bobby - reče. - Ovo je divno!
Bobby se nasmiješi. - Ima još, gospodine Matthews.
Hilmerovi kažu da su, kad su došli te večeri, vidjeli nekog
tipa kako sjedi u srednje velikoj limuzini. Čak su mu i dobro
vidjeli lice, zato što su ga, dok su se parkirali, osvijetlili
farovima. Mogu ga opisati. Siguran sam da taj tip nije ni bio
u restoranu, gospodine Matthews. Nije bilo posla i ja bih ga
se sjetio.
Molly je od početka govorila da je vidjela kako srednje
velika limuzina odlazi s parkirališta, pomisli Philip. Možda
se napokon sreća okrene u našu korist.
- Hilmerovi su rekli da neće biti kući prije devet,
gospodine Matthews. Rekli su da, ako ih nakon toga netko
želi vidjeti, može slobodno doći do njih. Shvaćaju koliko to
može biti važno za gospođu Lasch i rado bi pomogli.
- Doći ću im na vrata - reče Philip Matthews. - O Bože,
i te kako ću im doći na vrata!
- Hilmerovi su rekli da su se te večeri parkirali pored
novog novcatog mercedesa. Sjećaju se toga zato što je bilo
hladno i zato što je to bilo mjesto najbliže ulazu. Rekao sam
im da je to sigurno bio auto gospođe Lasch.
- Očigledno sam unajmio pogrešnu osobu da mi
pomogne u istrazi, Bobby. Gdje si sve to naučio? - upita
Philip.
Bobby se dobroćudno nasmiješi. - Gospodine
Matthews, ja sam sin državnog odvjetnika, a on je dobar
učitelj. I ja kanim biti državni odvjetnik.
- Vrlo si dobro počeo - reče mu Philip. - Daj mi onu
kavu, Bobby. Treba mi.
Dok ju je ispijao, razmišljao je da li da odmah nazove
Molly i kaže joj za Hilmerove, a onda odluči da neće. Čekat
ću dok ih sam ne vidim, zaključi. Možda mogu još toga reći
što bi joj moglo pomoći. A ja moram dovesti crtača - ako je
moguće sutra - da dobijemo predodžbu o tipu kojeg su
vidjeli na parkiralištu. Ovo bi mogao biti naš spas!
O Molly, pomisli Philip čeznutljivo, dok mu je slika
njezinog lica, zabrinutog i tužnog, ispunjavala misli. Dao bih
desnu ruku da te vidim slobodnu od ove noćne more. A sve
na svijetu da vidim tvoj osmijeh.
 82

Calvin Whitehall je sustavno i pomnjivo pripremao

Loua za zadatak u West Reddingu. Objasnio mu je da je
element iznenađenja najvažniji za uspjeh njihova plana.
- Nadajmo se da će prozor koji iz laboratorija gleda na
trijem biti otvoren tako da kroz njega možeš nečujno ubaciti
krpe natopljene benzinom; u suprotnom ti neće biti druge
nego da razbiješ staklo - reče Cal. - Sada vidim da je fitilj
naše male naprave kratak, no trebao bi imati dovoljno
vremena da se spustiš niz stepenice i odmakneš od zgrade
prije no što dođe do eksplozije.
Lou je pozorno slušao dok mu je Cal pričao kako je
nazvao dr. Logue, sav uzbuđen zbog susreta s novinarkom.
Bilo je očito da jedva čeka pokazati Fran Simmons svoj
laboratorij pa je Lou mogao računati da će oboje biti gore
kada bomba eksplodira. - Činit će se vjerojatnijim da se radi
o nesretnom slučaju nađu li ono što ostane od njih u
laboratoriju - reče Cal ležerno - a da i ne govorimo o tome da
bi mogli izaći budu li dolje.
- Bit će nemoguće pobjeći s gornjeg kata - nastavi on. -
Na vratima koja iz laboratorija vode na trijem postoje dvije
odvojene brave, a sve su vrijeme zakračunate zato što se dr.
Logue boji da bi ga netko mogao pokušati ubiti.
Boji se s punim pravom, pomisli Lou, no potom prizna
da Cal, kao i obično, obraća izvanrednu pažnju
pojedinostima i da će ga to nesumnjivo zaštititi.
- Ako potpuno ne upropastiš posao, Lou, a je li uopće
potrebno da kažem nemoj, vatra i eksplozija koja će uslijediti
riješit će dvostruki problem doktora i Fran Simmons. Kuća je
stara preko sto godina, a unutarnje je stubište vrlo usko i
strmo. Pod pretpostavkom da će eksplozija biti jaka kao što
očekujem, nema načina da ijedno od njih dvoje izađu iz
laboratorija, otrče niz hodnik, a onda se spuste stubama i
tako pobjegnu. No, trebao bi, naravno, biti spreman i za tu
mogućnost.
Biti spreman je bio jedan od načina na koji bi mu Cal
rekao da ponese pištolj. Prošlo je sedam godina otkako je
pucao, no neke se vještine ne zaboravljaju. Poput vožnje
biciklom ili plivanja, pomisli Lou - nikad ne zaboraviš kako
to ide. Posljednje oružje koje je odabrao bio je dobar, oštar
nož.
Kuća se nalazila na osamljenom, šumovitom području
i iako bi se eksplozija mogla čuti, Cal ga je uvjeravao da će
imati dovoljno vremena da napusti neposrednu okolicu i
dođe do glavne ceste prije no što se pojave vatrogasci i
policija. Lou se trudio da ne pokaže nestrpljenje dok ga je
Cal zasipao svim tim informacijama. Dovoljno je često bio
na farmi da zna kako sve izgleda i gdje se nalazi, a zaista se
znao brinuti o sebi.
U pet Lou izađe iz stana. Nepotrebno rano, no i u tome
je Cal vidio svoju prednost u igri. Predviđanje prometnih
gužvi važno je, ako žele da sve ide po planu. - Moraš si dati
dosta vremena da parkiraš auto izvan vidokruga kuće prije
no što dođe Fran Simmons - upozorio ga je Cal.
Dok je Lou ulazio u auto, iz smjera garaže pojavi se
Cal.
- Samo sam te želio ispratiti - reče, prijateljski se
nasmiješivši.
- Jenna je večeras s Molly Lasch. Kad se vratiš, svrati
na piće.
A nakon ovakvih zadataka, mogu te zvati Cal, pomisli
Lou. Puno hvala, kompa. Upali motor i krene prema
sjevernom Merritt Parkwayu, na prvu etapu važnog
putovanja u West Redding.
 83

Fran se učini da se Mollyno stanje preko noći

pogoršalo. Ispod očiju je imala tamne podočnjake, zjenice su
joj bile goleme, usne i koža pepeljasti. Kad bi progovorila,
glas joj je bio tih i neodlučan. Fran se bezmalo morala
naprezati da je čuje.
Sjedile su u radnoj sobi. Fran je nekoliko puta
primijetila da Molly gleda po sobi kao da je iznenađena onim
što vidi.
Doima se tako prokleto sama, tako izgubljena, pomisli
Fran, doima se tako zabrinuto. Da su barem njezina majka i
otac mogli biti s njom. - Molly, znam da me se ne tiče, no
moram te pitati - reče. - Može li tvoja majka ikako ostaviti
tvoga oca i doći ovamo? Potrebna ti je.
Molly odmahne glavom i na trenutak pasivnost nestane
iz njezina glasa. - Nipošto, Fran. Da moj otac nije doživio
kap, oboje bi bili ovdje, znam to. Bojim se da je udar mnogo
teži no što oni tvrde. Razgovarala sam s njim i zvuči prilično
dobro, no da mu se nešto dogodi dok je ona ovdje, uz sav jad
koji sam im prouzročila, potpuno bih poludjela.
- Koliko će se jadno osjećati ako te izgube? - priupita
Fran bez uvijanja.
- Što želiš reći?
- Želim reći da sam izvan sebe od brige za tebe, kao i
Philip, kao, sigurna sam, i Jenna. Recimo to otvoreno:
postoji prokleto velika mogućnost da će te u ponedjeljak
opet zatvoriti.
- Ah, napokon smo to otvoreno rekli - reče Molly uz
uzdah. - Hvala ti, Fran.
 - Saslušaj me do kraja. Mislim da postoji vrlo velika
vjerojatnost da ćeš, čak i ako budeš morala otići u Niantic,
vrlo brzo izaći, i to ne na uvjetni otpust, nego u potpunosti
oslobođena krivice.
- Bilo jednom - prošaputa Molly sanjarski. - Nisam
znala da vjeruješ u bajke.
- Prestani! - molila je Fran. - Molly, mrzim što te
moram ostaviti ovakvu, no ne mogu ostati s tobom. Imam
dogovor koji je neopisivo važan za mnoge ljude, uključujući
i tebe. Inače bih ostala s tobom. Znaš li zašto? Zato što
mislim da si se prestala nadati; mislim da si odlučila da se
nećeš ni pojaviti pred odborom za uvjetni otpust.
Molly podrugljivo podigne obrve, ali joj se ne
usprotivi.
- Vjeruj mi, Molly, molim te. Približavamo se istini,
znam to. Vjeruj u mene. Vjeruj u Philipa. Možda ti to nije ni
važno, no taj te čovjek voli i neće stati dok ne dokaže da si u
svemu ovome ti prava žrtva.
- Voljela sam onu rečenicu u Američkoj tragediji -
promrmlja Molly. - Nadam se da je se točno sjećam: Voli me
dok ne umrem, a onda me zaboravi.
Fran ustane. - Molly - reče tiho - odlučiš li doista da si
oduzmeš život, naći ćeš način da to učiniš bilo da si sama ili
sa svom silom ljudi oko sebe, kao što je govorila moja baka.
- Reći ću ti nešto: ljuta sam na svoga oca zato što se
ubio. Ne, nisam ljuta, - bijesna sam. Ukrao je mnogo novaca
i bio bi otišao u zatvor. Ali bi isto tako iz zatvora i izašao, a
ja bih mu priredila svečani doček.
Molly je tiho sjedila, zureći sada u svoje ruke.
Fran nestrpljivo obriše suze iz očiju. - Dođe li do
najgorega - reče - odslužit ćeš svoju kaznu. Ne vjerujem u to,
ali recimo da hoćeš. Bit ćeš još uvijek dovoljno mlada da
uživaš, i to stvarno uživaš, u kojih četrdesetak godina. Ti nisi
ubila Annamarie Scalli. Svi to znamo i Philip će rasturiti
slučaj. Zato se, za ime Božje, saberi. Vi plave krvi navodno
imate stila. Dokaži to!
Molly je stajala pored prozora i gledala Fran dok je
odlazila. Hvala na vedrim riječima, ali prekasno je, Fran,
pomisli. Nije mi preostala ni trunka stila.
 84

Punih pola sata prije no što su farovi auta ukazali na

dolazak Fran Simmons, doktor ju je nestrpljivo očekivao. Sat
je upravo odbio sedam kad je zazvonila na njegova vrata, a
ta mu se točnost sviđala. I sam je kao znanstvenik bio točan
pa je to očekivao i od ostalih.
Otvorio je vrata i uglađenim pozdravom izrazio svoje
oduševljenje što ju je upoznao. - Gotovo dvadeset godina
poznat sam u ovom kraju kao umirovljeni okulist - reče. -
Dr. Adrian Logue. No sretan sam što se vraćam svome
pravom imenu. Kao što već znate, zovem se zapravo Adrian
Lowe.
Slike Adriana Lowea koje je vidjela u časopisima bile
su stare gotovo dvadeset godina. Muškarac kojeg su
prikazivale bio je nedvojbeno kršniji od onoga pred njom.
Bio je visok oko metar i osamdeset, mršav, malo
pogrbljen. Njegova je rijetka kosa bila više bijela nego
sijeda, a njegove je svijetloplave oči čovjek mogao opisati
jedino kao prijazne. Općenito, ponašao se smjerno, čak
pomalo stidljivo kad ju je pozvao u svoju malu dnevnu sobu.
Uopće nisam očekivala ovakvu osobu, pomisli Fran.
No s druge strane, što sam očekivala? Zapita se dok je
sjedala na stolac uspravna naslona, a ne na stolac za ljuljanje
koji joj je ponudio.
Pročitavši sve ono što je napisao i znajući ono što
znam o njemu, pretpostavljam da sam očekivala neku vrstu
fanatika, koji s luđačkim bljeskom u očima maše rukama ili
nekog nacističkog doktora ukočenog vojničkog koraka.
Upravo ga se spremala pitati za dopuštenje da ga
snima, kad joj on reče: - Nadam se da ste donijeli kasetofon,
gospođice Simmons. Ne želim da me pogrešno citiraju.
- Svakako, doktore. - Fran otvori torbu, izvuče
kasetofon i upali ga. Nemoj da shvati koliko već znaš o
njegovim nakanama, upozori samu sebe. Postavi sva važna
pitanja. Ova bi vrpca trebala poslije postati vrijedan dokaz.
- Odvest ću vas ravno gore u svoj laboratorij gdje
ćemo obaviti najveći dio razgovora. No dopustite mi da vam
prvo objasnim zašto ste ovdje i, zapravo, zašto sam ja ovdje.
Dr. Lowe s uzdahom nasloni glavu na naslon svojeg
stolca.
- Gospođice Simmons, sigurno ste čuli staru izreku: U
svakom zlu neko dobro. To je posebice točno u medicinskoj
praksi. Stoga liječnik mora odlučiti, što je ponekad teško.
Fran je, ne komentirajući, slušala kako joj čas tiho, a
čas živahno, Adrian Lowe izlaže svoje poglede o napretku u
medicinskoj skrbi i potrebi redefiniranja pojma kontrolirane
skrbi.
- Liječenje bi ponekad trebalo prekinuti, no pri tome ne
mislim samo na sustave za održavanje života - započne on.
- Recimo da je neka osoba doživjela treći infarkt ili je
prošla sedamdesetu, a već je pet godina na dijalizi ili su
odobrena golema financijska sredstva da zamijene presađeno
srce ili jetru koji su otkazali.
- Nije li vrijeme da se ta osoba povuče, gospođice
Simmons? Očito je to Božja volja pa zašto da se i dalje
borimo protiv neizbježnog? Pacijent se, naravno, može
usprotiviti toj odluci, a obitelj može sudski zatražiti nastavak
liječenja. Stoga bi trebao postojati neki drugi autoritet koji bi
mogao požuriti taj neizbježan kraj ne raspravljajući ni s
obitelji ni s pacijentom i ne izlažući bolnicu daljnjim
troškovima. Autoritet koji bi bio kadar donijeti kliničku,
objektivnu, znanstvenu odluku.
 Fran je s čuđenjem slušala kako izlaže gotovo
nezamislivu filozofiju. - Dr. Lowe, ako sam dobro razumjela,
vi zapravo kažete da ni pacijent ni njegova obitelj ne bi
trebali komentirati, pa čak ni znati za odluku da se prekine
pacijentov život?
- Upravo to!
- Tvrdite li isto tako da bi hendikepirani trebali bez
svojeg znanja i protiv svoje volje biti pokusni kunići u
pokusima koje bi vi i vaši kolege mogli poželjeli izvesti?
- Draga moja - reče on pokroviteljski - imam
videokasetu koju bih želio da vidite. Možda će vam pomoći
da razumijete zašto je moj istraživački rad tako važan.
Možda ste nedavno čuli za Natashu Colbert, mladu damu iz
vrlo istaknute obitelji.
Dragi Bože, priznat će što joj je učinio, pomisli Fran.
- Lijek koji je trebao usmrtiti kronično bolesnu stariju
ženu bio je, nesretnim slučajem, dan gospođici Colbert
umjesto obične fiziološke otopine koja joj je trebala.
Posljedica toga bila je nepovratna koma, stanje u kojem je
bila preko šest godina. Eksperimentirao sam kako bih
pronašao lijek koji bi mogao povratiti pacijenta iz duboke
kome, a sinoć sam, po prvi put, uživao u uspjehu, iako se
radi o samo nekoliko trenutaka. No taj uspjeh označava
početak nečeg veličanstvenog u medicini. Dopustite mi da
vam pokažem dokaz.
Fran je gledala kako dr. Lowe stavlja kasetu u
videorekorder koji je bio spojen s televizorom širokog
ekrana.
- Nikad ne gledam televiziju - reče on - no ovo mi
treba za istraživački rad. Pokazat ću vam samo pet
posljednjih minuta posljednjeg dana života Natashe Colbert.
To će vam biti dovoljno da shvatite što sam postigao otkako
sam ovdje.
 Fran je u nevjerici gledala kasetu i vidjela Barbaru
Colbert kako mrmljajući izgovara ime svoje kćeri na umoru.
Kad se Natasha pomaknula, otvorila oči i počela
govoriti, čujno je uvukla dah, što je razdragalo dr. Lowea.
- Vidite, vidite - uzvikne.
Fran je šokirana gledala kako Tasha prepoznaje majku,
zatvara oči, opet ih otvara i moli majku da joj pomogne.
Pri bolnom pogledu na Barbaru Colbert koja moli kćer
da ostane na životu osjeti kako joj naviru suze. Vidjela je
kako dr. Black tvrdi Barbari Colbert da Natasha nije došla k
svijesti i osjećala pri tome nešto slično mržnji.
- Moglo je trajati samo minutu, lijek je te jačine -
objasnio je dr. Lowe dok je zaustavljao i premotavao vrpcu. -
Jednog će se dana ljudi vraćati iz kome rutinskim
postupkom. - Ubaci vrpcu u džep. - Što mislite, draga moja?
- Mislim da je nevjerojatno da unatoč svojoj očitoj
genijalnosti ne usmjeravate napore u održavanje života i
poboljšanje kvalitete života, nego u uništenje života za koje
držite da nisu dovoljno kvalitetni.
On se nasmiješi i ustane. - Draga moja, mnoštvo ljudi
misli kao i ja. Dopustite mi da vam sada pokažem svoj
laboratorij.
Osjećajući istodobno užas i sve veću nelagodu što je
sama s ovim čovjekom, Fran ga je slijedila uz usko stubište.
Natasha Colbert, pomisli gnjevno. Dospjela je u to stanje
zahvaljujući jednom od njegovih osobito djelotvornih
lijekova. Kao i Timova baka koja se nadala da će proslaviti
osamdeseti rođendan. I Barbara Colbert, koja je bila odviše
inteligentna da bi mogla prihvatiti tvrdnju Loweova ubojitog
učenika, Petera Blacka, kako je halucinirala. Možda čak
govori i o majci Billyja Galla. Koliko drugih, zapita se.
Predsoblje na gornjem katu bilo je tmurno i slabo
osvijetljeno, no kad je Adrian Lowe otvorio vrata svojeg
laboratorija, činilo se kao da su ušli u neki drugi svijet. Iako
je malo toga znala o istraživačkim laboratorijima, Fran je
ocijenila da ovaj izgleda kao utjelovljenje tehničkog
savršenstva.
Prostorija nije bila velika, no dobar razmještaj opreme
uvelike je nadoknađivao ograničenost prostora. Svaki je
centimetar bio iskorišten. Osim najnovije kompjutorske
tehnologije Fran prepozna neku opremu koju je vidjela u
ordinaciji svoga, vrlo skupog liječnika. Ondje se nalazio i
pozamašan spremnik za kisik o koji su bili pričvršćeni ventili
i cijevi. Činilo se da je mnogo strojeva namijenjeno
testiranju kemikalija, dok su drugi izgledali prilagođeni
testiranju živih ispitanika. Štakora, nadam se, reče Fran
samoj sebi, dok ju je obuzimala malodušnost. Veći dio
laboratorijske opreme nije joj ništa značio, no dojmili su je
se krajnja čistoća i red koji su tu vladali. To je i dojmljivo i
potpuno zastrašujuće, pomisli dok se kretala prostorijom.
Lice Adriana Lowea blistalo je od ponosa. - Gospođice
Simmons, kad su me izgnali iz medicine, moj me je bivši
student, Gary Lasch, doveo ovamo. Vjerovao je u mene i
moj rad. Odano mi je pružao podršku koja mi je trebala za
izvođenje mojih testova i pokusa. Potom je pozvao Petera
Blacka, koji je također bio moj bivši student, a njegov kolega
iz grupe. Gledano unatrag, to i nije bio najpametniji potez.
Možda zbog njegovih problema s alkoholom, Black se
pokazao kao opasna kukavica. Iznevjerio me u izvjesnom
broju prilika, iako mi je nedavno pomogao da dođem do
najvećeg postignuća u mojoj karijeri. Tu je, povrh toga, i
Calvin Whitehall, koji je bio toliko dobar da ugovori naš
sastanak, a koji je, i financijski i filozofski, gorljivi pristaša
mog istraživanja.
- Što je učinio Calvin Whitehall? - priupita Fran, dok
joj je u glavi zvonilo na uzbunu.
 Adrian Lowe je izgledao zbunjeno. - On je, naravno,
ugovorio ovaj sastanak. Rekao je kako ćete vi biti najbolja
veza s medijima. Dogovorio se s vama i potvrdio mi da
dolazite.
Fran je pažljivo birala riječi: - Što vam je gospodin
Whitehall točno rekao da ću učiniti za vas, doktore?
- Draga moja, vi ste ovdje kako biste napravili sa
mnom tridesetominutni intervju koji će mi omogućiti da
podijelim svoja dostignuća sa svijetom. Medicinski krugovi
će me i dalje oštro kritizirati. No čak će i oni, zajedno s
javnošću, tijekom vremena prigrliti mudrost moje filozofije i
genijalnost mojeg istraživačkog rada. A vi ćete im,
gospođice Simmons, pokazivati put. Vi ćete unaprijed
reklamirati tu emisiju, a onda je emitirati na vašoj uglednoj
televizijskoj mreži.
Fran na trenutak zašuti, zabezeknuta i užasnuta onim
što je čula. - Doktore Lowe, vi naravno shvaćate da ćete
sebe kao i dr. Blacka i Calvina Whitehalla izložiti mogućem
krivičnom gonjenju?
On se razljuti. - Naravno da shvaćam. Calvin je to
spremno prihvatio kao nužni dio naše važne misije.
Dragi Bože, pomisli Fran, postao im je opasan. Kao i
ja. I ovaj laboratorij predstavlja za njih opasnost. Oboma su
nam namjestili. Moraju se riješiti laboratorija - i nas. Upala
sam u zamku.
- Doktore - reče Fran, nastojeći da zvuči mirnije no što
se osjećala - moramo izaći odavde. Odmah. Oboje smo upali
u zamku. Calvin Whitehall ne bi nikad ovo objavio, naročito
ne na televiziji. Morate to shvatiti!
- Ne razumijem - odvrati doktor dok mu je licem
prelazio izraz gotovo dječje zbunjenosti.
- Vjerujte mi. Molim vas!
Dr. Lowe je stajao tik do nje, pored središnjeg dijela u
laboratoriju i držao ruke na površini od ultrapasa. -
Gospođice Simmons, lupetate. Gospodin Whitehall...
Fran ga zgrabi za ruku. - Doktore, ovdje nije sigurno.
Moramo izaći.
Začuje zatim tihi šum i osjeti jaki propuh. U udaljenom
kraju prostorije podizao se prozor. - Pogledajte! - vrisne
pokazujući tajanstveni lik koji se u mraku jedva nazirao.
Ugleda iskru majušnog plamena, ruku koja ga podiže,
a onda povlači. Odjednom shvati što se događa. Tko god da
je s one strane prozora, bacit će zapaljivu bombu u
prostoriju. Dignut će u zrak laboratorij – a s njim i njih
dvoje.
Doktor Lowe izvuče ruku iz njezinog čvrstog stiska.
Fran je znala da je uzaludno bježati, no isto je tako znala da
mora pokušati. - Doktore, molim vas.
No on munjevitom kretnjom zavuče ruku pod stol,
izvuče pušku, otkoči je uz glasni i zlokobni škljocaj, nanišani
i opali. Od buke ništa nije čula. Vidje kako nestaje ruka s
plamenom, a zatim začuje mukli udarac tijela. Trenutak
poslije s trijema sukne plamen.
Dr. Lowe povuče sa zida aparat za gašenje požara i
gurne ga njoj u ruke. Zatim otrči do sefa u zidu, brzo ga
otvori i bjesomučno ga počne pretraživati.
Fran se nagne kroz prozor. Plamen je lizao uz cipele
njihovog napadača koji je ležao na trijemu. Stenjao je i
grčevito se držao za rame, pokušavajući zaustaviti krv koja
je šikljala. Fran pritisne prstom i iz aparata izbije bujica
pjene koja ugasi vatru neposredno oko njega.
No vatra se već proširila na ogradu trijema, a sekunde
su je dijelile od stepenica. Dio tekućine iz zapaljive bombe
prodro je i među podne daske na trijemu, te je vidjela kako
od ispod već ližu plamenovi. Fran je bilo jasno da nikakav
aparat za gašenje ne može spasiti ovu kuću. Također je znala
da bi, da otvori vrata prema trijemu, vatra prohujala
laboratorijem i progutala spremnik kisika.
- Doktore, izlazite - zavrisne. On kimne glavom i ruku
punih spisa istrči iz laboratorija u predsoblje. Čula je topot
njegovih nogu dok se spuštao stubama.
Pogleda opet na trijem. Samo je na jedan način mogla
spasiti život ozlijeđenog čovjeka, što je odlučila pokušati.
Nije ga mogla ostaviti da ode u zrak s laboratorijem. Držeći
u ruci aparat za gašenje požara, provuče se kroz uski prozor
koji je vodio na trijem. Vatra se vratila, približavajući se
ranjenom čovjeku, prijeteći vanjskom zidu kuće. Štrcajući
pjenu po prostoru između prozora i stuba, napravila je
privremenu stazu. Potencijalni ubojica ležao je gotovo na
vrhu stuba. Fran odloži aparat za gašenje, podmetne ruku
pod čovjekovo desno rame te ga svom snagom podigne i
okrene. Jedan se tren nesigurno njihao na vrhu stuba, a zatim
se uz bolne krikove otkotrlja niz njih.
Fran se pokuša uspraviti, no izgubi ravnotežu na
klizavoj pjeni i padne nogama prema naprijed. Glavom udari
u zadnju stubu, desnim ramenom tresne o oštar rub sljedeće,
a kad je konačno pala na zemlju, ugane gležanj.
Ošamućena, uspije se dići upravo kad je dr. Low?
došao iza ugla. - Uhvatite ga - dovikne mu. - Pomozite mi da
ga izvučemo prije nego što sve eksplodira.
Njihov se napadač onesvijestio dok se kotrljao te je
sada bio težak poput mrtvog tijela. Nadljudskom snagom
Fran preuzme veći dio tereta, no ipak uspije uz pomoć dr.
Lowea povući Loua Knoxa gotovo šest metara prije nego što
je došlo do eksplozije koju je Calvin Whitehall tako pažljivo
planirao.
Kretali su prema sigurnosti kad je vatra suknula put
neba, a krhotine počele pljuštati oko njih.
 85

Nakon što je Fran otišla, Molly se popela u kupaonicu

na gornjem katu i stala pred ogledalo proučavajući svoje lice.
Činilo joj se nepoznato, kao da gleda neku neznanku koju
nije posebice željela upoznati. - Ti si nekad bila Molly
Carpenter, zar ne? - zapita svoj odraz u zrcalu. - Molly
Carpenter je bila vrlo sretna, pa čak i privilegirana. Ali, znaš
što? Nema je više i ti se ne možeš opet pretvarati da si ona.
Ti jedino možeš opet biti broj koji živi u bloku ćelija. Ne
zvuči baš zabavno, zar ne? A možda i nije tako dobra ideja.
Otvorila je slavine da napuni jacuzzi, ubacila u vodu
mirisne soli i otišla u spavaću sobu.
Jenna joj je rekla da će prije nego što dođe svratiti na
koktel. Njezina će domaćica donijeti večeru. Jenna će
prekrasno izgledati, pomisli Molly. A onda odluči. Iznenadit
ću je - večeras ću se posljednji put okušati kao Molly
Carpenter.
Sat poslije, oprane i sjajne kose, podočnjaka
pokrivenih šminkom, odjevena u svijetlozelene svilene hlače
i odgovarajuću majicu s kapuljačom, Molly je čekala Jennu.
Stigla je u pola osam, prekrasna kakvu ju je Molly i
očekivala. - Kasnim - zajauče. - Bila sam kod Hodgeovih.
Oni su klijenti tvrtke. Iz New Yorka su došle sve velike
zvjerke pa nisam mogla brže pobjeći.
- Ja sam bila tu - tiho reče Molly.
Jenna ustukne i pogleda je. - Molly, sjajno izgledaš.
Molly, prekrasna si!
Molly slegne ramenima. - Ne znam baš. Hej, očekuje li
tvoj muž da se obločemo? Uz večeru su stigle i tri boce onog
odličnog vina koje je donio onu večer.
Jenna se nasmije. - To ti je Cal. Ako je jedna boca
ugodna uspomena, onda će te tri boce podsjetiti kako je on
važan. Rekla bih da to i nije najgora osobina.
- Nipošto - složi se Molly.
- Iskušajmo ga - predloži Jenna. - Uživajmo.
Pretvarajmo se da smo još uvijek glavne djevojke u gradu.
- To smo bile, zar ne? - reče Molly. Drago mi je da
sam se uredila. Možda će mi to biti posljednji napor, ali ću se
zabaviti. Znam što mi je činiti večeras. Neću više biti na
optuženičkoj klupi. Fran je imala drskosti da dođe ovamo i
izazove u meni osjećaj krivice. Što ona zna o tome? Sjeti se
Franinih riječi: Ljuta sam na svojeg oca... Bijesna sam...
Vjeruj Philipu. Možda ti to nije važno, ali taj te čovjek voli...
Stajale su za barom ugrađenim u proširenju u
predsoblju koji se nalazilo između kuhinje i dnevne sobe.
Jenna počne prekapati po ladici, nađe vadičep i otvori bocu
vina. Pogledom pretraži police i odabere dvije fine kristalne
čaše. - I moja je baka imala ovakve čaše - reče. - Sjećaš li se
oporuka naših baka? Ti si dobila ovu kuću i bogzna što još.
Ja sam dobila šest čaša. To je ostalo iza moje bake kad je
umrla.
Jenna nalije vino, pruži Molly jednu čašu i reče: -
Nazdravlje!
Dok su kuckale čašama, Molly osjeti nemir ugledavši u
Jenninim očima nešto što nije u potpunosti shvaćala, nešto
novo i u potpunosti neočekivano.
Nije mogla ni zamisliti što to znači.
 86

Lou se trebao vratiti do pola deset. Kao sa svim što je

radio, Calvin Whitehall je izračunao koliko je točno trebalo
njegovoj desnoj ruci da otiđe do West Reddinga, obavi posao
i vrati se. Gledajući na sat u biblioteci, priznao je samom
sebi da je, ukoliko se Lou ubrzo ne vrati, nešto sigurno pošlo
po zlu.
Šteta, jer ovo je bila igra na sve ili ništa. Nema
smanjivanja gubitaka ako ne uspije.
U deset je počeo razmišljati koliko se brzo može
distancirati od svojeg pobočnika, Loua Knoxa.
U deset sati i deset minuta zazvonilo je zvono na
vratima. Rekao je domaćici da uzme slobodnu večer, što je
često činio.
Smetalo mu je da je posluga sve vrijeme u kući. Cal je,
naravno, shvaćao da je taj osjećaj posljedica njegova
podrijetla. U većini slučajeva, bez obzira koliko postigao u
životu, skromno podrijetlo izaziva skromne odgovore,
pomisli.
Uputi se niz predvorje prema vratima, uhvativši usput
svoju sliku u ogledalu. Vidio je muškarca sa snažnim
grudnim košem, rumenim licem i prorijeđenom kosom. Iz
nekog razloga sjeti se primjedbe na njegov račun koju je čuo
neposredno nakon što je diplomirao na Yaleu. Majka jednog
njegovog prijatelja s Yalea prošaptala je: - Čini se da se Cal
ne osjeća ugodno u odijelu Brooks Brothers.
Nije se iznenadio kad je na vratimo ugledao ne jednog,
već četiri čovjeka. Jedan od njih mu se obrati: - Gospodine
Whitehall, ja sam detektiv Burroughs iz tužiteljstva. Uhićeni
ste zbog planiranja ubojstva Frances Simmons i dr. Adriana
Lowea.
Planiranja ubojstva, pomisli on, puštajući da mu ta
fraza odjekne u mislima.
Bilo je gore no što je očekivao.
Cal je zurio u detektiva Burroughsa, koji mu veselo
odvrati pogled. - Za vašu informaciju, gospodine Whitehall,
vaš suurotnik, Lou Knox, pjeva poput ptičice iz svojeg
bolničkog kreveta. I još jedna dobra vijest: dr. Adrian Lowe
upravo daje izjavu na policijskoj postaji. Čini se da vas ne
može dovoljno nahvaliti za sve što ste učinili kako biste mu
omogućili njegovo zločinačko istraživanje.
 87

U sedam je Philip Matthews parkirao ispred kuće

Hilmerovih, nadajući se da su se možda ranije vratili.
Međutim, bilo je devet i deset kada su ušli na svoj
kolni prilaz. - Strašno mi je žao - reče Arthur Hilmer. - Znali
smo da postoji velika mogućnost da će nas netko čekati, no
naša je unuka glumila u predstavi i... znate već kako je to.
Philip se nasmiješi. Simpatičan čovjek, pomisli.
- Naravno da ne znate kako je to - ispravi se Hilmer. -
Naš sin ima četrdeset četiri godine. Rekao bih da ste i vi tu
negdje.
Philip se nasmiješi. - Čitate li iz dlana? - Zatim se
predstavi i ukratko objasni kako Molly prijeti opasnost da se
ponovno vrati u zatvor i kako oni mogu imati važnu ulogu u
njezinoj obrani.
Ušli su u kuću. Jane Hilmer, privlačna, dobro očuvana
žena od šezdesetak godina, ponudi Philipu sok, čašu vina i
kavu, što on sve odbije.
Arthur Hilmer je očigledno shvatio da on mora odmah
prijeći na posao. - Danas smo razgovarali s Bobbyjem
Burkeom u Sea Lampu - reče. - Bili smo zapanjeni kad smo
čuli što se ondje dogodilo one subote. Mi smo uspjeli
pogledati film u kupovnom centru, a onda smo otišli u
restoran da pojedemo sendvič.
- Sljedećeg smo jutra rano otišli posjetiti našeg sina u
Toronto - javila se samoinicijativno Jane Hilmer. - Vratili
smo se tek sinoć, a danas smo se, idući na predstavu naše
unuke, ondje zaustavili da ručamo i tada smo čuli. - Pogleda
svojeg supruga.
 - Kao što rekoh, bili smo zapanjeni. Rekli smo
Bobbyju da želimo pomoći koliko god možemo. Bobby vam
je vjerojatno rekao da smo dosta dobro promotrili čovjeka u
limuzini na parkiralištu.
- Da, rekao mi je - potvrdi Philip. - Zamolit ću vas da
sutra ujutro date izjavu tužiteljstvu, a onda želim da se
sastanete s policijskim crtačem. Crtež čovjeka kojeg ste
vidjeli u toj limuzini mogao bi biti od velike pomoći.
- Rado ćemo to učiniti - reče Arthur Hilmer. - No
mislim da vam mogu i više pomoći. Vidite, obratili smo
posebnu pozornost na obje žene kada su odlazile. Vidjeli
smo prvu ženu kako prolazi pored našeg stola i bilo je očito
da je uzrujana. Zatim je izašla ona fina plava gospođa, koja
je, sada znam, Molly Lasch. Plakala je. Čuo sam kako zove:
»Annamarie!«
Philip se napne. Nemoj mi reći ništa loše, molio je
nečujno.
- Bilo je očito da je druga žena nije čula - reče Arthur
Hilmer bezizražajno. - Iznad blagajne je jedan mali ovalni
prozor. S mjesta na kojem sam sjedio mogao sam jasno
vidjeti parkiralište ili barem dio koji je najbliži restoranu.
Mora da je prva žena prešla na mračniju stranu parkirališta,
nisam je mogao vidjeti. No siguran sam da je druga gospođa,
mislim Molly Lasch, otišla ravno do svojeg auta i odvezla se.
Mogu se zakleti da nikako nije mogla prijeći preko
parkirališta do onog jeepa i zabosti nož u drugu ženu,
svakako ne u vremenu kad sam vidio da izlazi iz restorana i
kad se odvezla u svom autu.
Philip nije znao da su mu se ovlažile oči sve dok ih
refleksnim pokretom ruke nije obrisao. - Ne mogu naći prave
riječi - reče, a zatim se zaustavi. Skoči na noge. - Sutra ću
pokušati naći prikladne riječi da vam zahvalim - reče. - Sada
moram u Greenwich.
 88

Dr. Peter Black je stajao pokraj prozora svoje spavaće

sobe na gornjem katu s čašom viskija u ruci. Zamagljenih je
očiju gledao kako dva nepoznata automobila skreću prema
njegovoj kući. Nije morao pažljivo promatrati kako četiri
velika muškarca izlaze iz njih i kreću njegovom popločanom
stazom da bi znao da je gotovo. Moćni Cal je napokon pao,
pomisli s tračkom humora. Nažalost, povlači me sa sobom.
Uvijek imaj plan za nepredviđene okolnosti - bilo je to
jedno od omiljenih Calovih gesala. Pitam se ima li ga i sada?
Istini za volju, nikad mi nije bio drag pa me zapravo nije
briga.
Otiđe do svog kreveta i otvori ladicu noćnog stolića.
Zatim izvadi kožnu kutiju i izvuče špricu, već ispunjenu
tekućinom.
S izrazom nenadane osobne znatiželje, pažljivo
osmotri instrument. Koliko je puta, s izrazom sućuti na licu,
dao tu injekciju, znajući da će oči pune povjerenja koje ga
promatraju uskoro izgubiti oštrinu, a onda se zauvijek
zatvoriti?
Prema riječima dr. Lowea, ovaj lijek ne samo da ne
ostavlja trag u krvi nego i ne izaziva bol.
Pedro je zakucao na vrata spavaće sobe da najavi
nezvane goste.
Dr. Black se ispruži na krevetu. Otpije posljednji
gutljaj viskija, a onda zabode iglu u ruku. Uzdahne dok mu
glavom proleti misao kako je barem dr. Lowe imao pravo
tvrdeći da nema boli.
 89

- Dobro sam - uporno je tvrdila Fran. - Znam da ništa

nije slomljeno. - Odbila je otići u bolnicu. Umjesto toga
odvedena je policijskim kolima u ured tužitelja u Stamfordu,
kao i dr. Lowe. Odande je nazvala Gusa Brandta kući i
obavijestila ga o večerašnjim događajima. Koristeći se
telefonskom radiostanicom, emitirao je Franin izvanredni
izvještaj, kojem je kao pozadina poslužila arhivska snimka.
Kada je i državna i mjesna policija stigla na poprište
eksplozije, dr. Lowe je objavio kako se želi predati vlastima i
dati potpunu izjavu o medicinskim otkrićima do kojih su ga
dovela njegova istraživanja.
Dok je stajao na polju, čvrsto držeći spise u rukama, a
vatra još uvijek žestoko plamsala iza njega, ispričao se Fran.
- Večeras sam mogao umrijeti, gospođice Simmons. Sve što
sam postigao nestalo bi zajedno sa mnom. Moram smjesta
sve javno objaviti.
- Doktore - rekla je Fran. - Ne mogu a da ne primijetim
da ste i sami dobrano zašli u sedamdesete i da zasigurno ne
biste mudrovali kad bi netko pokušao vama skratiti život.
Pripadnici teritorijalne policije prevezli su ih u ured
državnog odvjetnika u Stamfordu. Fran je dala izjavu
zamjeniku tužitelja, Rudyju Jacobsu. - Bila sam snimila dr.
Lowea - rekla mu je. - Da sam se barem sjetila i zgrabila
kasetofon prije no što je kuća odletjela u zrak...
- Gospođice Simmons, neće nam trebati - reče joj
Jacobs. - Čujem da dobri doktor ne prestaje govoriti.
Snimamo ga i kamerom i kasetofonom.
- Jeste li identificirali čovjeka koji nas je pokušao
ubiti?
- Svakako. Zove se Lou Knox. Živi i radi u
Greenwichu kao vozač Calvina Whitehalla i očigledno
obavlja čitav niz drugih poslova.
- Je li teško ozlijeđen?
- Dobio je dva metka u rame i ruku i nešto opekline, ali
će se oporaviti. Čujem da se i njemu razvezao jezik. Zna da
ga imamo u šaci i da se može nečemu nadati samo bude li u
potpunosti surađivao.
- Je li Calvin Whitehall uhićen?
- Upravo su ga doveli i sad ga obrađuju.
- Bih li mogla baciti pogled na njega? - upita Fran,
kiselo se osmjehnuvši. - Išla sam u školu s njegovom
suprugom, no nikad ga nisam upoznala. Bilo bi zanimljivo
vidjeti čovjeka koji me pokušao raznijeti.
- Ne znam zašto ne. Pođite za mnom.
Bila je iznenađena vidjevši proćelavog muškarca
snažnog grudnog koša i grubih crta lica u zgužvanoj vunenoj
sportskoj košulji. Baš kao što dr. Lowe nije uopće nalikovao
slikama koje je vidjela, ništa na ovom neurednom čovjeku
nije podsjećalo na Moćnog Cala, kako je Jenna zvala svojeg
supruga. Zapravo, bilo je teško zamisliti lijepu, elegantnu,
profinjenu Jennu udanu za nekoga tako grube vanjštine.
Jenna! Kako će joj ovo biti strašno, pomisli Fran. Ona
je večeras trebala biti s Molly. Tko zna je li uopće čula?
Jennin će suprug sigurno ići u zatvor, pomisli Fran
razmišljajući o neposrednoj budućnosti. I Molly bi još uvijek
mogla završiti u zatvoru. Osim ako joj nešto od onoga što
sam večeras otkrila o zlodjelima u Bolnici Lasch nekako ne
pomogne. Moj se otac radije ubio nego suočio sa zatvorom.
Kako smo čudno povezane mi, djevojke s Akademije
Cranden - sve smo tri na neki način osjetile zatvorsku zbilju.
Fran se okrene pomoćniku tužitelja. - Gospodine
Jacobs, počinje me sve boljeti. Mislim da ću prihvatiti vašu
ponudu da me sada odvezete kući.
- Svakako, gospođice Simmons.
- No mogu li se prvo opet poslužiti vašim telefonom?
Rado bih provjerila poruke.
- Naravno. Vratimo se u moj ured.
Imala je dvije poruke. Bobby Burke, barmen iz Sea
Lampa, nazvao je u četiri da joj kaže kako je pronašao par
koji je u subotu navečer bio u restoranu u isto vrijeme kad se
Molly sastala s Annamarie Scalli.
Divna vijest, pomisli Fran.
Drugu je poruku ostavila Edna Barry koja je nazvala u
šest: - Gospođice Simmons, teško mi je, no osjećam da
moram sve ispovjediti. Lagala sam za Mollyn rezervni ključ
zato što sam se bojala da je moj sin... možda umiješan u smrt
dr. Lascha. Wally ima ozbiljne psihičke probleme.
Fran čvršće prisloni slušalicu uz uho. Edna Barry je
toliko jecala da je bilo teško razumjeti što govori.
- Gospođice Simmons, Wally katkad svašta priča. On
čuje glasove u glavi i misli da su stvarni. Zbog toga se toliko
bojim za njega.
- Jeste li dobro, gospođice Simmons? - upita je Jacobs,
primijetivši na njezinu licu izraz zabrinute usredotočenosti.
Fran stavi prst na usta dok se naprezala da čuje
nesiguran glas Edne Barry. - Nisam htjela dopustiti Wallyju
da govori. Stalno sam ga ušutkivala kad je pokušavao. No on
je upravo rekao nešto što bi, ako je istinito, moglo biti vrlo,
vrlo važno.
- Wally tvrdi da je vidio Molly kad je došla kući one
večeri kad je umro dr. Lasch. On kaže da ju je vidio kako
ulazi u kuću i pali svjetlo u radnoj sobi. Tada je stajao ispred
prozora radne sobe, a kada je upalila svjetlo, vidio je dr.
Lascha prekrivena krvlju.
 - Ako je točno i ako Wally ne izmišlja, važno je ono
što slijedi. On se kune da je vidio kako se otvaraju kućna
ulazna vrata i kako neka žena počinje izlaziti. No ugledala ga
je i naglo se vratila unutra. Nije joj vidio lice i ne zna tko je
ona, a i pobjegao je čim ju je vidio.
Uslijedila je stanka i još jecaja, a onda nastavak: -
Gospođice Simmons, trebala sam dopustiti da ga ispitaju, no
nikada mi prije nije govorio o toj ženi. Nisam htjela
povrijediti Molly, samo sam se jako bojala za svojeg sina. -
Nekoliko je dugih trenutaka Fran čula samo jecanje. Potom
se gospođa Barry pribrala i nastavila: - To je sve što vam
mogu reći. Pretpostavljam da ćete vi ili Mollyn odvjetnik
poželjeti sutra razgovarati s nama. Bit ćemo kod kuće.
Doviđenja.
Zapanjena Fran spusti slušalicu. Wally kaže da je vidio
Molly kad je stigla kući, pomisli. On, naravno, nije zdrav.
Možda nije pouzdan svjedok. Ali, ako govori istinu i ako je
vidio neku ženu kako izlazi iz Mollyne kuće...
Fran se prisjeti čega se Molly sjećala. Molly je rekla da
je sigurna kako je još netko bio u kući. Govorila je o tome
kako je čula neki zvuk, neko lupkanje...
Ali koja žena? Annamarie? Fran odmahne glavom. Ne,
ne vjerujem... Neka druga medicinska sestra s kojom je
ljubakao...
Lupkanje. Jučer sam kod Molly čula lupkanje, shvati
Fran. Čula sam ga jučer kad sam svratila, a ondje je bila
Jenna. Bilo je to lupkanje njezinih potpetica u hodniku.
Jenna. Dobar prijatelj. Najbolji prijatelj.
Bože moj, je li moguće? Nije bilo nasilnog ulaska u
kuću, nikakve borbe. Wally je vidio ženu kako izlazi iz kuće.
Garyja je sigurno ubila žena koju je poznavao. Ne Molly. Ne
Annamarie. Sve one slike. Način na koji ga Jenna na njima
gleda.
 90

Ne više, Jenna, to mi je stvarno dosta. Kunem ti se da

mi počinje šumjeti u glavi.
- Za Boga miloga, Molly, popila si čašu i pol.
- Mislila sam da mi je ovo barem treća. - Molly strese
glavom kao da je pokušava razbistriti. - Znaš, jako je ovo
vino.
- Ne smeta. Sa svime što ti je na pameti mogla bi se i
opustiti. Jedva si dotakla večeru.
- Puno sam jela i bilo je dobro. Samo nisam puno
gladna.
- Podigne ruku u znak prosvjeda kad joj je Jenna nalila
još vina.
- Ne mogu više piti. Vrti mi se u glavi.
- Nek’ se vrti.
Sjedile su jedna sučelice drugoj za malim niskim
stolom u radnoj sobi, zabačenih glava, tijela utonulih u
udobne, meke stolce. Nekoliko su trenutaka sjedile u tišini
dok se u pozadini čuo klavirski jazz s CD-a.
U stanci između dvije pjesme Molly progovori: - Znaš
što, Jen? Sinoć sam imala noćnu moru koja me vrlo
uznemirila. Mislila sam da vidim Wallyja Barryja ispred
prozora.
- Blagi Bože!
- Nisam bila preplašena, samo zapanjena. Wally mi
nikad ne bi naudio; znam to. No nakon što sam ga ugledala,
okrenula sam se i odjednom je ova soba izgledala kao one
večeri kad sam došla kući i našla Garyja mrtvog za radnim
stolom. A mislim i da sam shvatila zašto sam to povezala:
mislim da je Wally one noći doista bio ovdje.
Dok je govorila, Mollyna je glava bila zabačena.
Počela se osjećati pospanom. Pokušavala je držati oči
otvorene i podići glavu. Što je upravo rekla? Nešto o tome
kako je pronašla Garyja.
Pronašla Garyja.
Iznenada joj se oči potpuno otvore i ona se uspravi.
- Jen, upravo sam rekla nešto važno!
Jenna se nasmije. - Sve što kažeš je važno, Molly.
- Jen, ovo vino ima čudan okus.
- Hm, neću Moćnom Galu reći da si to rekla. Mogao bi
se uvrijediti.
- Škljocanje, lupkanje. I to sam čula.
- Molly, Molly, postaješ histerična. - Jenna ustane i
dođe do svoje prijateljice. Stala je iza stolca, ovila ruke oko
nje i nagnula naprijed glavu tako da joj je obraz bio
prislonjen uz Mollynu glavu.
- Fran misli da ću se ubiti.
- Hoćeš li? - mirno upita Jenna, spustivši ruke.
Odmaknula se i sjela na stol ispred Molly.
- Mislila sam da hoću. Namjeravala sam. Zato sam se
uredila. Željela sam super izgledati kad me pronađu.
- Ti uvijek izgledaš super, Molly - reče Jenna nježno pa
gurne Mollynu čašu bliže njoj. Molly posegne za njom i
prevrne je.
- I super sam nespretna - promrmlja, klonuvši iznova u
stolac. - Jen, doista sam onu večer vidjela Wallyja pored
prozora. Sigurna sam u to. Sinoć sam možda sanjala, ali ne i
prije. Zovi ga, hoćeš? Zamoli ga da dođe ovamo da
razgovaramo.
- Molly, budi razumna - prekori je Jenna; - Deset je
sati. - Jenna se maši za njihove ubruse i obriše njima stol. -
Natočit ću ti.
 - Nee... ne... ne. Dosta sam popila.
Boli me glava, pomisli Molly. Kuc, tup. - Kuc, tup -
reče.
- Što si rekla?
- Zvuk koji sam one večeri čula. Kuc... tup... kuc, kuc,
kuc.
- To si čula, dušo?
- Oooo.
- Molly, zaklela bih se da ti se vraća pamćenje. Trebala
si se prije opiti. Samo ti sjedi i opusti se, a ja ću ti napuniti
čašu.
Molly zijevne dok je Jenna uzimala praznu čašu i
žurno krenula prema kuhinji.
- Kuc, kuc, kuc - reče Molly naglas prateći tako
lupkanje Jenninih visokih potpetica iz hodnika.
 91

Dok je vozio prema Greenwichu, Philip zaključi kako

bi trebao obavijestiti Molly da će joj za nekoliko minuta doći
na vrata. Nazvao ju je očekujući da će se javiti ili ona ili
Jenna.
Sa sve većom zabrinutošću slušao je kako telefon
zvoni sedam, osam, deset puta. Ili je Molly tako čvrsto
spavala da nije čula telefon ili ga je isključila.
Ali ona ga ne bi isključila, zaključi Philip. Vrlo je malo
ljudi imalo njezin broj, a ona u ovom trenutku zasigurno ne
bi željela izgubiti vezu ni s jednim od nas.
Sjeti se razgovora koji je poslijepodne vodio s njom.
Molly je zvučala tako bezvoljno, tako deprimirano - možda
je već zaspala. Ne, Jenna je s njom, podsjeti se Philip
skrećući na raskrižju u Mollynu ulicu.
No možda je Jenna rano otišla. Baci pogled na
komandnu ploču: deset sati. Nije tako rano, pomisli. Možda
će se konačno dobro naspavati. Da se okrenem i odem kući,
pitao se.
Ne. Reći će joj za iskaz Hilmerovih pa makar je morao
izvući iz kreveta. Ništa je osim čuda ne bi toliko umirilo kao
ova vijest. Za to je vrijedi probuditi.
Dok se približavao Mollynoj kući, policijski auto s
upaljenim svjetlima projuri pored njega. Užasnut je gledao
kako skreće prema Mollynoj kući.
 92

Jenna se vratila u radnu sobu s novom čašom vina za

Molly.
- Hej, što radiš? - zapita.
Molly se premjestila na sofu, na kojoj je rasprostrla sve
fotografije koje su ranije pregledale.
- Obnavljam uspomene - odgovori Molly nejasno.
Uzme čašu i podigne je, tobože nazdravljajući. - Bože,
pogledaj nas četvero - reče, bacivši fotografiju na stolić
ispred sofe. - Bili smo sretni... ili sam barem ja to mislila.
Jenna se nasmiješi. - Bili smo sretni, Molly. I bilo nam
je dobro. Šteta što je moralo završiti.
- Aha. - Molly otpije gutljaj vina i zijevne. - Oči mi se
zatvaraju. Oprosti...
- Za tebe je sada najbolje da popiješ to vino i dobro i
dugo se naspavaš.
- Nas četvero - reče Molly pripitim glasom. - Drago mi
je biti s tobom Jenna, ali ne i s Calom.
- Ne voliš Cala, zar ne?
- Ni ti ga ne voliš. Zapravo, mislim da ga mrziš. Zbog
toga ste ti i Gary...
Molly je maglovito bila svjesna da joj netko uzima
čašu iz ruke, da je Jenna zatim grli jednom rukom, prinosi
čašu njezinim ustima, umirujuće joj šapuće: - Gutaj, Molly,
samo i dalje gutaj...
 93

Eno Jennina auta - reče Fran Simmons pomoćniku

tužitelja Jacobsu kad su skrenuli na kolni prilaz ispred
Mollyne kuće.
- Moramo požuriti, ona je unutra s Molly!
Jacobs se zajedno s Fran i još dva policajca dovezao
policijskim kolima. I prije no što su se potpuno zaustavila,
Fran otvori svoja vrata. Dok je iskakala iz auta, ugleda drugi
auto kako juri kolnim prilazom.
Ne obazirući se na stalnu bol u gležnju, trčeći se uspela
stubama koje vode do kuće i pritisnula zvonce.
- Fran, što se događa?
Fran se okrene i ugleda Philipa Matthewsa kako trči uz
stube. Je li se i on bojao za Molly, zapita se letimice.
Čula je kako se zvuk zvonca razliježe po kući.
- Fran, je li se nešto dogodilo Molly? - Philip je došao
do nje, opkoljen policajcima.
- Philipe! Jenna. Bila je to ona. Sigurno. Ona je ta
druga osoba koja je bila ovdje one večeri kad je ubijen Gary
Lasch. Neće dopustiti da se Molly vrati pamćenje. Zna da ju
je Molly one večeri čula kako trči iz kuće. Očajna je.
Moramo je zaustaviti! Znam da sam u pravu.
- Provalite vrata - naredi Jacobs policajcima.
Trebala im je puna minuta da svojim ovnom za rušenje
izbace iz šarki vrata od teškog mahagonija i sruše ih na pod.
Dok su utrčavali u predvorje, novi zvuk odjekne
kućom
- Jennini vriskovi u pomoć.
Našli su je kako kleči pokraj kauča u radnoj sobi na
kojem je bila ispružena Molly. Glava joj je djelomice
pokrivala sliku njezinog ubijenog muža, Garyja Lascha.
Mollyne oči su bile otvorene i nepomične. Ruka joj je
mlitavo visjela preko ruba kauča. Vinska čaša je ležala na
sagu, a njezin sadržaj ga je natapao.
- Nisam znala što radi! - jaukala je Jenna. - Mora da je
svaki put kad je izašla iz sobe stavljala tablete za spavanje u
vino.
- Ovije ruke oko Mollynog ispruženog tijela i plačući
je zaljulja.
- O, Molly! Probudi se, probudi se...
- Miči se od nje. - S nenadanom snagom, Philip
Matthews zgrabi Jennu i odgurne je u stranu. Grubo podigne
Molly. - Ne možeš sada umrijeti! Ne sada! - vikne. - Neću ti
dopustiti da umreš.
Prije no što se itko uspio pokrenuti da mu priskoči u
pomoć, podiže je u naručaj. Hitro i naglo jurne kroz vrata
koja su iz radne sobe vodila u kupaonicu za goste. Jacobs i
jedan od policajaca krenu za njim.
U roku od nekoliko sekundi Fran začuje tuš, a nekoliko
trenutaka poslije pokušaje povraćanja, pražnjenja Mollynog
želuca od vina kojem je Jenna dodala tablete za spavanje.
Jacobs izađe iz kupaonice. - Donesi kisik iz kola! -
naredi jednom policajcu. - Pozovi hitnu pomoć - reče
drugome.
- Stalno je ponavljala da želi umrijeti - blebetala je
Jenna.
- Stalno je odlazila u kuhinju i nadolijevala vina.
Umišljala je čudnovate stvari. Rekla je da si ljuta i da je želiš
ubiti, Fran. Luda je. Poludjela je.
- Ako je Molly ikada bila luda, Jenna, bila je luda kad
je tebi vjerovala - tiho reče Fran.
- Tako je. - Philip i jedan policajac pridržavali su
Molly dok su je uvodili u radnu sobu. Bila je potpuno mokra
od tuša i još uvijek ošamućena sedativima, no u očima i
glasu jasno se vidjela osuda.
- Ubila si mojeg muža - reče. - Pokušala si ubiti mene.
Tebe sam čula one večeri. Zvuk tvojih potpetica dok si trčala
predvorjem. Bila sam zaključala ulazna vrata i spustila
zasun. To je bio zvuk koji sam čula. Lupkanje tvojih
potpetica u predvorju, podizanje zasuna i otključavanje
vrata.
- Wally Barry te vidio, Jenna - reče Fran, Vidio je neku
ženu, pomisli. Nije vidio Jennino lice, no možda mi
povjeruje.
- Jenna - poviče Molly - dopustila si da provedem pet i
pol godina u zatvoru za zločin koji si ti počinila. Bila bi
pustila da se vratim u zatvor. Željela si da me osude za
ubojstvo Annamarie Scalli. Jenna, zašto? Reci mi zašto?
Jenna je pogledom prelazila od jednog do drugog, u
početku s gotovo molećivim očima. - Griješiš, Molly -
zausti.
Onda zamukne znajući da je uzaludno. Znajući da je
gotovo.
- Zašto, Molly? - zapita. - Zašto? - Počne podizati glas.
- ZAŠTO? Zašto je tvoja obitelj imala novac? Zašto smo se
Gary i ja morali vjenčati za ono što ste nam ti i Cal mogli
ponuditi? Zašto sam te upoznala s Garyjem? Zašto smo
uvijek bili u četvero? Zato da bismo Gary i ja bili što je
moguće više zajedno, ne računajući sve one zgode kad smo,
tijekom godina, bili nasamo.
- Gospođo Whitehall, imate pravo šutjeti - započne
Jacobs.
Jenna se ne obazre na njega. - Bili smo zaljubljeni
otkad smo se prvi put ugledali. A onda si mi tu nedjelju
poslijepodne rekla da je Gary u vezi s tom sestrom i da je
ona trudna. - Ogorčeno se nasmije.
- Sada sam ja bila druga druga žena. Došla sam ovamo
da to raščistim s Garyjem. Parkirala sam niže u ulici kako ne
bi vidjela moj auto stigneš li ranije. Pustio me je u kuću.
Svađali smo se. Stalno me je pokušavao natjerati da odem
prije no što se ti vratiš. Onda je sjeo za stol, okrenuo mi leđa
i rekao: »Počinjem vjerovati kako nisam pogriješio oženivši
se Molly. Kad je ljuta, ona barem otiđe na Cape Cod i odbija
razgovarati sa mnom. Hajde sada doma i ostavi me na miru.«
Ljutnja nestane iz njezina glasa. - A onda se dogodilo.
Nisam to planirala. Nisam to kanila učiniti.
Zvuk kola hitne pomoći koja su se približavala prekine
tišinu koja je uslijedila kad je zamro Jennin glas. Fran se
okrene prema Jacobsu i reče: - Za ime Božje, nemojte
dopustiti da Molly odvedu u Bolnicu Lasch.
 94

Sinoćnja je emisija imala odličnu gledanost - reče Gus

Brandt šest tjedana poslije. - Čestitam. To je dosad najbolja
epizoda Istinitih zločina.
- Tja, možeš zahvaliti sebi što si je pokrenuo - odvrati
Fran. - Da me nisi poslao da napravim izvještaj o Mollynu
izlasku iz zatvora, ništa se ne bi dogodilo, ili da se dogodilo,
dogodilo bi se bez mene.
- Naročito mi se sviđa ono što je Molly Lasch rekla u
konačnici, onaj dio o vjeri u sebe i ne popuštanju kad si
shrvan. Smatra da si je ti spasila od samoubojstva.
- Jenna je to zamalo obavila umjesto nje - reče Fran. -
Da joj je plan uspio, svi bi mislili da se Molly uistinu ubila.
Ipak, mislim da bih ja imala svojih sumnji. Da je došlo do
najgorega, mislim da Molly ne bi uistinu uzela one tablete.
- To bi bio gubitak - ona je divna žena - reče Gus.
Fran se nasmiješi. - Da, i to oduvijek, u srcu kao i
vanjštinom. To je mnogo važnije, ne misliš li?
Gus Brandt joj uzvrati smiješkom te mu izraz lica
postupno postane dobroćudan. - Mislim. A govoreći o
važnim stvarima, mislim da je vrijeme da se odmoriš. Samo
naprijed, uzmi slobodan dan. Odgovara li ti nedjelja?
Fran se nasmije. - Postoji li Nobelova nagrada za
velikodušnost?
Ruku u džepovima i spuštene glave, u pozi koju su
njezina polubraća nazivala Franina poza za razmišljanje,
ona se vrati u ured.
Na rezervi sam od dana kada sam ispred zatvora
Niantic čekala da izađe Molly, prizna samoj sebi. Sve je to
sada iza mene, pomisli, ali ja još uvijek viđam svoje rane.
Dogodilo se toliko toga. Trudeći se izbjeći moguću
smrtnu kaznu, Lou Knox je dobrovoljno rekao sve što je
znao o Galu Whitehallu i tajanstvenim zbivanjima u Bolnici
Lasch. Pištolj koji je imao u džepu kad je uhićen na farmi je
oružje kojim je ubijen dr. Jack Morrow. - Cal mi je rekao da
je Morrow jedan od onih tipova koji uvijek stvaraju nevolje -
rekao je policajcima. - U bolnici je postavljao previše pitanja
o nekim umrlim pacijentima. Pa sam se pobrinuo za njega.
Hilmerovi su identificirali Loua kao čovjeka iz
limuzine s parkirališta restorana Sea Lamp. Knox je objasnio
zbog čega je ubijena Annamarie: - Mogla je izazvati strašne
probleme - rekao je. - Čula je Lascha i Blacka kad su
razgovarali o tome kako će se riješiti jedne stare pacijentice
slaba srca. Pristala je zataškati Blackovu grešku s
Colbertovom, no Cal se ustrtario kad je na Mollynom
kalendaru vidio da će se sastati s Annamarie Scalli u
Rowaytonu. Bio je siguran da će odmah nakon toga sve
izbrbljati onoj Fran Simmons. A kad bi se ona počela
raspitivati, mogla bi doći do bolničara iz hitne pomoći koje
su podmitili da kažu kako je kod Tashe Colbert na putu za
bolnicu došlo do zastoja srca. U tom bi se slučaju morao
pobrinuti za njih. Pa je bilo jednostavnije srediti Scallijevu.
Kad počneš nabrajati ljude koji su hladnokrvno ubijeni
zato što su ih vidjeli kao prijetnju, pa tom broju pridodaš sve
one koji su umrli u ime istraživanja, uhvati te jeza oko srca,
reče Fran samoj sebi. A kada u isti kontekst stavim i ono što
se dogodilo tati, shvaćam da je i sam bio žrtva. Njegova je
slabost, naravno, cijelu stvar pogoršala, no Whitehall je
zapravo skrivio tatinu smrt.
Pomoćnik tužitelja Jacobs je pokazao Fran bezvrijedne
potvrde o dionicama koje je Lou čuvao kao uspomenu na
malu unosnu prijevaru tvojeg oca. - Cal je Loua Knoxa
uputio da tvojem ocu da tip da kupi dionice u vrijednosti od
40 000 dolara - rekao joj je Jacobs. - Bio je siguran da će
tvoj otac nasjesti, zato što se, navodno, divio Whitehallovom
financijskom uspjehu.
- Cal Whitehall se uzdao da će tvoj otac posuditi novac
iz fonda knjižnice. Bio je u odboru s tvojim ocem i također
imao pristup računu. Zahvaljujući Calovim manipulacijama,
40 000 dolara se pretvorilo u 400 000, a tvoj je otac znao da
taj iznos ne može ni vratiti ni dokazati da ga nije cijelog
uzeo.
No čak i ako je to shvatio kao neku vrstu zajma, ipak je
uzeo novac koji nije bio njegov, pomisli Fran. Barem se sada
sigurno smiješi jer me druga Louova »povjerljiva
informacija« nije poslala na drugi svijet, kao što je bilo
zamišljeno.
Ona će izvještavati sa suđenja dr. Loweu, Galu
Whitehallu i Jenni. Da ironija bude veća, Jenna će se, po
svemu sudeći, braniti za ubojstvo iz strasti, što je bila
optužba za koju je Molly izjavila da se osjeća krivom.
Sve su to odreda zli ljudi. No, razmišljala je, zatvorom
će platiti za ono što su učinili. S ljepše strane, Američko
nacionalno osiguranje, kojem je na čelu dobar i pošten
čovjek, preuzet će Zdravstveno osiguranje Remington. Molly
prodaje kuću i seli se u New York, gdje će, sljedećeg
mjeseca, početi raditi za jedan časopis. Philip je lud za njom,
no Molly treba mnogo vremena da zaliječi rane i sredi život
prije no što i pomisli da se veže. Što bude, bit će, i on to zna.
Fran dohvati kaput. Idem kući, odluči. Umorna sam i
moram se zbrojiti. Ili me možda obuzima proljetna groznica,
pomisli pogledavši cvijeće ispred Centra Rockefeller.
Okrene se i ugleda Tima Masona na vratima. - Gledao
sam te danas - reče. - Zaključio sam da izgledaš nekako
potišteno. Kao terapiju nalažem ti da smjesta pođeš samnom
na stadion Yankeeja. Utakmica počinje za četrdeset pet
minuta.
Fran se nasmiješi. - Savršen lijek za tugu - složi se ona
u hipu.
Tim je uhvati pod ruku. - Večera je hot dog i pivo.
- Nemoj zaboraviti, ti častiš - ubaci Fran. - Sjeti se što
tvoja majka misli o tome.
- Naravno. No, okladimo li se oko ishoda, užitak će mi
biti veći.
- Kladim se na Yankeeje, no dajem ti tri optrčavanja
prednosti.
Uđoše u dizalo i vrata se zatvore.

SVRŠETAK