DANAŠNJA DJECA!

(1) „Današnja djeca!“ je izraz kojim

se želi reći kako su današnji mladi
lošiji ili manjkavi u odnosu na mlade
prijašnjih generacija. Izraz se opisuje
kao dobstvo (engl. ageism), tj.
diskriminaciju skupine s obzirom na
dob i istovremeno kao odrastvo (engl.
adultism), tj. predrasudu starije
skupine prema mlađoj. J. Protzko i J.
W. Schooler u njihovo su članku „Kids
these days: Why the youth of today
seem lacking“ (2019.) pokazali kako
se takvo vjerovanje kontinuirano
zastupa od 624. god. pr. Kr. (vidi:
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/a
rticles/PMC6795513/, pristupljeno 03/04/2023)., točnije od Aristotela, ali postoje indicije da se to
vjerovanje zastupalo i u starijim kulturama. Dakle, to da se stariji žale na mlađe kako su lošiji od mladih
prijašnjih generacija nije ništa novo. Ovdje se ne radi o floskuli nego stari to zaista misle o mlađima (vidi,
URL: https://mottpoll.org/reports-surveys/today-versus-back-day-kids-health-getting-worse ,
pristupljeno: 04/04/2023) Također, žaljenje mladih na starije posjeduje podjednak kontinuitet tijekom
poznate povijesti.

(2) Argument „Ah, današnja djeca!“ loš je. Naime, ako bi u posljednjih 2600 godina svaki navod o tome
kako su „današnja djeca lošija od djece prijašnjih generacija“ bio točan, onda bi djeca dosad već trebala
postati zvijeri. Ali gle čuda, nisu. Naime, ono na što se pojedine generacije starijih žale kod mlađih uvijek
su podjednake stvari u podjednakoj mjeri pa se može pretpostaviti kako je ta količina i vrsta razlika
uvijek podjednaka. To pak znači kako su u najboljem slučaju mlađi zaista lošiji od onoga što od njih
očekuju stariji, ali ne i da su mlađi iz generacije u generaciju sve lošiji. Postoje pretpostavke o tome kako
je prigovor starijih „Današnja djeca!“ de facto klasično prebacivanje odgovornosti sa sebe na njih jer oni
su sami odgovorni za odgoj mlađih. U knjizi „Kids These Days: Facts and Fictions about Today’s Youth“
(2006., URL: https://www.amazon.com/Kids-These-Days-Fictions-Todays/dp/0742546683,
pristupljeno: 03/04/2023) Karen Sternheimer razbija mit o tome kako su današnja djeca u puno gori i/ili
u puno goroj situaciji nego mladi prijašnjih generacija. De facto su u podjednakoj, ako ne i u boljoj. Štoviše,
ona pokazuje kako se oko „današnje djece“ danas stvorio cijeli biznis koji godišnje donosi ogroman profit.
„Današnja djeca“ implicira cijeli niz navodno loših pojava od kojih su mnoge djelomično ili potpuno
fiktivne i zatim se starije ovjeri kako su stvarne i nagna ih se kako bi plaćali usluge kojima se djecu štiti ili
liječi od tih navodno loših pojava (npr. osiguranje od otmice, tj. prodaja straha od otmice, prodaja straha
od debljine djece i zarada na industriji dječje dijete i sl.) To da se mlađi žale na starije svakako je
smislenije barem utoliko što im je samima teško odrasti i preuzeti odgovornost za sebe pa uzroke svojih
poteškoća pripisuju starijima.

(3) Sve je ovo skupa manje-više u redu, jasno i nema nikakve poteškoće. Nema osobitog dokaza u prilog
tome da su današnji mladi lošiji od prijašnjih mladih. Djeca i mladi su prosječno odgajani podjednako
tijekom recimo spomenutih posljednjih 2600 godina. Niti značajno lošije ni bolje. Štoviše mladi danas
imaju puno veće izglede za preživljavanje i višu kvalitetu života nego prije 2600 godina pa tako i stariji
puno veće izglede za višu kvalitetu odgoja mladih. Ne treba govoriti o smrtnosti novorođenčadi i
preživljavanju mladih do punoljetnosti i radne sposobnosti gdje je stanje kudikamo bolje nego prije 2600
god., ali može se reći kako su fizički uvjeti života mladih, mogućnosti obrazovanja itd. danas nemjerljivo
bolji nego prije. S jedne strane, pod boljim uvjetima, ako je odgoj podjednak, onda bi se moglo reći kako su
djeca zaista lošija ili pak lošije odgojena, ali ako ih se usporedi s djecom prije 100, 500, 1000 ili 2000
godina, onda su zaista podjednaka. Nema osobite potrebe za dramom. Štoviše, potreba za dramom često
se može pokazati kao u potpunosti izmišljena ili izmišljena kao veća nego što činjenice pokazuju pri čemu
se na toj izmišljotini koja se prezentira kao stvarnost želi zaraditi. Dobar primjer je industrija dječje dijete.
Naime, dijete koje ima prekomjernu težinu ne treba ići na dijetu nego se treba više kretati, zdravije jesti,
manje sjediti itd. No, roditeljima se prodaje industrija dijete za djecu i mlade. Pravi problemi mladih danas
nisu to što su loši nego sasvim drugi; npr. taj što milijuni djece godišnje umiru od žeđi i gladi, taj što
milijuni djece nemaju pristup osnovnom i srednjem obrazovanju, taj što je 153 milijuna djece uključeno u
dječji rad, većinom u subsaharskoj Africi i Aziji, itd. Možda nisu mladi podbacili kao što kažu stariji nego je
prije ljudska vrsta podbacila kao odgajatelj.

(4) I sad dolazimo na stvar u pitanju. „Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je prije desetak dana
povećanje novčanih kazni za prekršaje protiv javnog reda i mira.“ (…) „Posebno se pak za svoje financije
trebaju zabrinuti građani koji imaju maloljetnu djecu, jer ako njihovo dijete učini neki prekršaj protiv
javnog reda i mira, a dokaže se da je to posljedica lošeg odgoja ili zanemarivanja, također bi mogli
platiti kaznu od 700 do četiri tisuće eura.“ (Index, 03/04/2023, URL:
https://www.index.hr/vijesti/clanak/stizu-goleme-kazne-cetiri-place-za-vikanje-zds-kazne-roditeljima-
za-los-odgoj-djece/2451884.aspx, pristupljeno: 03/04/2023, masnije otisnuto istaknuo autor). Za
početak, ovdje se pretpostavlja kako se može dokazati da je loš odgoj uzrok toga da maloljetnik počini
prekršaj. No, što je loš odgoj? Načelno, loš odgoj obuhvaća relevantan nedostatak zadovoljenosti potreba
(po pitanju pitke vode, hrane, odjeće, obuće, stanovanja, obrazovanja), sigurnost (fizičku, socijalnu,
emotivnu itd.), strukture života (običaje, kulturu, navike itd.), itd. Svakako nije nemoguće pokušati
dokazati kako je pothranjenost djeteta uzrok (razlog, motiv) krađe hrane koju dijete zatim pojede no to je
malo vjerojatno i vjerojatno vrlo rijetko (napose u Hrvatskoj). Naime, ako dijete ili mlad čovjek ima
relevantno zadovoljene potrebe, sigurnost i strukturu života, onda je nemoguće govoriti o lošem odgoju.
Pretpostavimo da prosječan roditelj ne potiče svoje maloljetno dijete na počinjenje prekršaja ili kaznenog
djela. Pretpostavimo kako je dijete u navedenom smislu dobro odgojeno. I sad zamislimo opravdanje
države koja kažnjava roditelje jer je dijete počinilo prekršaj protiv javnog reda i mira. Za početak, teret
dokaza je na državi. Ona mora dokazati kako je prekršaj uzrokovan lošim odgojem. No, zamislimo kako
nema pokazatelja lošeg odgoja. Tad država ili roditelji mogu pokušati dokazati kako je uzrok počinjenja
zamisao samog djeteta, utjecaj druge djece, socijalnog okruženja, prilike, znanja-kako, ili motiva za
počinjenje prekršaja itd. Ako se to uspije, koga tad treba kazniti? Treba li država tad kazniti samu sebe?
Npr. oduzeti 10% od plaće na 1 godinu imbecilima koji su donijeli takvu zakonsku odredbu?

(5) Možda najveći problem u cijelom ovom prijedlogu stoji u pretpostavci „Današnja djeca!“. Pretpostavlja
se kako su današnja djeca lošija od djece prethodnih generacija, kako su u puno lošijem položaju i
okolnostima itd. No ništa od toga vjerojatno nije točno za djecu u Hrvatskoj pa i u Europskoj uniji (možda
je točno za djecu ako se gleda globalno stanje djece, ali čak i tad postoje kudikamo veći problemi od kojih
su neki spomenuti). Na toj vrlo vjerojatno pogrešnoj pretpostavci ili predrasudi „Današnja djeca!“ gradi se
još šašavija pretpostavka, tj. ona o tome kako se loš odgoj redovito može dovesti u uzročnu svezu s
počinjenjem. Već je dovođenje u uzročnu svezu teško, a kad pogledam broj počinitelja, onda prijedlog
postaje potpuno sulud. Realnost je da je maloljetnih počinitelja u Hrvatskoj (djeca od 14 do 18 godina)
godišnje evidentirano oko 160 i kako su oni počinili 1492 kaznena djela (podaci nadležnog ministarstva) i
kako se bilježi stagnacija ili blagi porast (podaci su za 2021. godinu). Broj počinitelja prekršaja protiv
javnog reda i mira je vjerojatno veći, ali istina je kako su ti prekršaji kudikamo manje relevantni. Npr. u
razdoblju 2008.-2010. bilo je prosječno 9.000 prijava maloljetnika za prekršaje, a osuda je prosječno 150;
dakako najveći broj prekršaja nije bio iz područja javnog reda i mira nego iz područja prometnih prekršaja.
Sad, uvoditi kazne za roditelje za tako malu skupinu je zaista suludo, a tim više jer su kazne
neproporcionalne prosječnim prihodima roditelja. Daleko je jeftinije izgraditi maloljetnički zatvor u
kojem bi maloljetnici služili kazne, istovremeno se obrazovali i radili barem u mjeri da rezultatima rada
pokriju trošak svog boravka u zatvoru.

(6) Najgore, a što leži toliko duboko u ovom prijedlogu, toliko duboko da možda niti sami predlagatelji
toga nisu svjesni, je zalaženje u privatne stvari starih i mladih u obitelji. Ako vidim da u kući s druge
strane ulice roditelj tuče dijete i da su život i zdravlje djeteta ugroženi, onda ću istovremeno pozvati
policiju i pokušati pomoći, ali ako vidim da u kući s druge strane ulice roditelj sili dijete da pojede ručak i
zatim napiše zadaću prije nego što se otiđe igrati s prijateljima iz susjedstva, onda neću ništa poduzeti. U
prvom slučaju poduzimam jer se radi o nasilju nad djecom, a u drugom slučaju ne poduzimam jer se radi o
odgoju djece koji je privatna i autonomna stvar roditelja i obitelji tako dugo do se ne zbiva nikakav
prekršaj ili kazneno djelo. Ako se država misli uplitati u odgoj mladih od strane starih pri čemu nema
govora o prekršajima ili kaznenim djelima, tad se državi treba suprotstaviti jer se zadire u slobodu i
autonomiju građana, obitelji i odgoja. Ako država misli naplaćivati kaznu od 4.000 eura građanima čija je
prosječna plaća oko 1.000 eura, onda nek još jednom razmisli. Zašto ne uvede kazne proporcionalne visini
plaće ili vlasništva? (Naime, postoji struktura maloljetničkih prekršaja i kaznenih djela u prometu koja je
relevantno vezana uz imovinsko stanje roditelja pa samim time i kvalitetu vozila u kojima maloljetnici
počine prometne prekršaje i kaznena djela, ali tu se ništa ne poduzima; npr. doživotna zabrana
upravljanja vozilom.) Današnja država!

K.K. Zagreb, 04/04/2023