SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za Logopediju

GOVORNE JEZIČNE SPOSOBNOSTI OSOBA SA SINDROMOM

WILLIAMS
Seminarski rad

Poremećaj govora i jezika

Gabrijela Knežević
Josipa Adžić
Barbara Babić

Mostar, 2023.
SADRŽAJ

Contents
UVOD.........................................................................................................................................2
1. WILLIAMS SINDROM......................................................................................................2
2. RANO USVAJANJE JEZIKA.............................................................................................3
3. KANONIČKO BRBLJANJE I RITMIČKO LUPANJE.....................................................4
3.1 POKAZIVANJE I POČETAK REFERENCIJALNE PRODUKCIJE NAZIVA PREDMETA......5
3.2 PRIORITET OSNOVNE RAZINE KATEGORIJA: OZNAKE I UZORCI IGRE.......................5
3.3 SPONTANO ISCRPNO SORTIRANJE, RAZVOJ RJEČNIKA I BRZO MAPIRANJE.............6
4. SEMANTIČKE SPOSOBNOSTI DJECE ŠKOLSKE DOBI I ODRASLIH.........................7
4.1. Odnosi između sposobnosti konkretnog i apstaktnog vokabulara................................................7
4.2. Semantička organizacija..............................................................................................................8
5. RAZUMIJEVANJE FIGURATIVNOGA JEZIKA.............................................................9
6. GRAMATIČKA SPOSOBNOST I NJEZIN ODNOS PREMA KOGNITIVNIM
SPOSOBNOSTIMA I SPOSOBNOSTIMA PAMĆENJA.......................................................10
7. VERBALNE SPOSOBNOSTI I SPOSOBNOSTI PAMĆENJA DJECE S
WILLIAMSOVIM SINDROMOM U USPOREDBI S DJECOM S DOWNOVIM
SINDROMOM..........................................................................................................................11
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................12
LITERATURA..........................................................................................................................13

UVOD
 Tema našeg seminarskog rada jest govorne jezične sposobnosti osoba sa sindromom
Williams, rijetkim genetičkim poremećajem koji za posljedicu među mnogim odstupanjima
od normale pokazuje i veliko odstupanje u jeziku. Williams sindrom je otkriven 1961. Za
ljude s WS kažu da su pravi socijalni stručnjaci. Uzele smo si zadatak upoznati vas pobliže sa
pitanjima što je Williamsov sindrom, kako nastaje, koje su posljedice i slično. Također, kroz
rad ćemo objasniti kako osobe sa WS razumiju figurativan jezik, koje su osnovne i zanimljive
razlike između djece sa WS i djece sa Down sindromom.

1. WILLIAMS SINDROM
 Williams sindrom je jako rjedak neurorazvojni poremećaj s poznatim genetičkim
uzrokom. Do ovog stanja dolazi zbog spontanog gubitka 26-28 gena na kromosomu 7, a jedan
od tih gena proizvodi protein elastin koji je zaslužan za elastičnost i rastezljivost krvnih žila.
U 50% slučajeva se sindrom prenosi s roditelja na dijete, dok se u nekim slučajevima može
pojaviti sam od sebe, kod rođenja. Jednako se pojavljuje kod žena i muškaraca . Mnogi
pojedinci sa Williamsovim sindromom ostanu neotkriveni do relativno kasnije životne dobi.
To je problem jer pacijenti često imaju ozbiljnije i progresivne probleme. Postoji niz
simptoma i znakova koji upućuju da se radi o ovom sindromu. Neka djeca i neke odrasle
osobe će imati izražene samo neke simptome, dok će drugi imati sve simptome. Najbolje se
može prepoznati po drugačijem izgledu lica, ali i po odličnim komunikacijskim vještinama te
intelektualnim problemima. Williamsov sindrom može zahvatit različite organe. Najčešći
problem je sa srcem i krvnim žilama, djeca su smanjene porođajne težine i vrlo sporo
dobivaju na težini, imaju problema s s hranjenjem koje uzrokuje slab mišićni tonus, jak
refleks povraćanja, slabe reflekse sisanja i gutanja, zubne abnormalnostisitni zubi s velikim
razmakom, te karakterističan izgled lica, mali prćasti nos, široka usta, mala brada, natečenost
oko očiju. Može doći do poteškoća s učenjem ili kognitivnim zadacima, a mogu biti ugrožene
i motoričke vještine. Također, djeci s ovim sindromom će trebati dulje vremena da nauče
hodati, čitati ili pričati, a imat će problema i s crtanjem ili slaganjem puzzli te mogu biti
hiperaktivna. Odrasle osobe s ovim sindromom mogu imati određene, neobične fobije ili biti
anksiozni. Također, mogu se pojaviti i problemi sa spavanjem. Osobe s Williamsovim
sindromom se mogu prepoznati po tome što su izrazito komunikativne, jako vole glazbu,
uvijek su prijateljski nastrojene te su osjetljive na glasne zvukove.(Morris & Mervis, 2000).

Williams sindrom
 2. RANO USVAJANJE JEZIKA

Ljudi s Williamsovim sindromom imaju relativno dobre jezične sposobnosti, početak

jezika je uvijek značajno odgođen. U različitim istraživanjima se pokazalo da djeca koja
imaju Down Sindrom imaju manji izražajni vokabular u odnosu na djecu koja imaju
Williamsov sindrom. Gramatički razvoj i intaligencija kod djece koja se razvija obično
pokazuje jaku vezu između produktivne veličine vokabulara i gramattičkog razvoja. Bates i
Goodman (1997) su tvrdili da nastanak kombinacija riječi zahtijeva gomilanje ‘’kritične’’
mase riječi u djetetovom izražajnom vokabular. Ovi su istraživači primijetili da jedan od
najjačih razvojni odnos je onaj između broja riječi ekspresivnom rječniku i složenost
djetetovih spontanih iskazi(See Mervis & Robinson 2000). Mala djeca s Williamsovim
sindromom jasno daju do znanja da većina djece značajno kasni u stvaranju i proizvodnji
riječi. S obzirom na ovakve rezultate očekivali su da će i gramatični razvoj biti odgođen. Ako
su odnosi izmđu vokabulara i gramatičmnog razvoja slični za djecu tipičnog razvoja i za djecu
s Williamsovim sindromom onda bi obje skupine trebale pokazati iste odnose. Uspjeli smo
odgovoriti na ova pitanja koristeći podatke iz našeg longitudinalno istraživanje ranog jezičnog
razvoja male djece i predškolske djece s Williamsovim sindromom. Naš longitudinalni uzorak
trenutno uključuje 25 djece, od kojih je 23 dovoljno staro da se od njih očekuje da proizvedu
riječi. Roditelji djece u ovoj studiji ispunjavaju CDI popis vokabulara mjesečno; kada njihovo
dijete počne kombinirati riječi. Roditelji taj CDI ispunjavaju svaki mjesec. Kako bismo
odgovorili na pitanje je li početak gramatike bio odgođen za djecu s Williamsovim
sindromom koristili smo podatke iz Early Kontrolni popis rečenica. Iz tih istraživanja
zaključili su da brzina gramatičkog razvoja je ista za djecu u općoj populaciji i za onu djecu
koja imaju Williamsov sindrom. (Bishop, 1989).
 3. KANONIČKO BRBLJANJE I RITMIČKO LUPANJE

Neke studije tvrdile su da ritmičko (kanonsko ili duplirano) brbljanje i ritmičko lupanje
rukama bi trebalo početi otprilike u isto vrijeme jer odražavaju paralelne manifestacije
ritmičkih ponašanja. Kanonsko ili duplicirano brbljanje uključuje ponavljanje istog sloga
suglasnik- samoglasnik dva ili više puta. I kanonsko brbljanje i ritmičko lupanje rukama
pojavljuju se prije početka leksičkog razumijevanja ili produkcije. Budući da ritam kanonskog
brbljanja odgovara obrascima slogova zrelog govora, ova se vrsta brbljanja smatra vrlo
važnim korakom u procesu usvajanja jezika. Roditelji obično mijenjaju način na koji
razgovaraju sa svojom dojenčadi, a te promjene vjerojatno olakšavaju djetetovo usvajanje
početnog vokabulara. (Abbeduto, 2003) U vrijeme početka studije, 8 od 10 djece s Williams
sindromom već su proizvodili i kanonsko brbljanje i ritmičko lupanje rukama. Dakle, podaci
su bili dostupni od samo dvoje djece, koja su ušla u studiju u dobi od 4 i 5 mjeseci. Oba
djeteta su proizvela kanonsko brbljanje u istoj sesiji igre u kojoj su proizvela ritmičko lupanje.
Nadalje, roditelji oboje djece izvijestili su da su njihova djeca počela proizvoditi i kanonsko
brbljanje i ritmičko lupanje rukama u intervalu između te i prethodne sesije igre. Stoga su
ograničeni podaci dostupni iz ove studije u skladu s pretpostavljenom univerzalnom vezom
između ove dvije sposobnosti. (Cobo-Lewis i sur., 1995)

3.1 POKAZIVANJE I POČETAK REFERENCIJALNE PRODUKCIJE NAZIVA

PREDMETA

Kognitivna manifestacija sposobnosti upućivanja je referentno pokazivanje; leksička

manifestacija je referencijalni produktivni jezik (npr. oznake predmeta). Ovaj sekvencijalni
poredak referencijalnog pokazivanja i referencijalnog označavanja jedno je od najsnažnijih
otkrića u vezi s prijelazom na jezik. Dojenčad izražava komunikacijske namjere neverbalno,
pokazivanjem, prije nego ih izrazi verbalno, etiketiranjem. Odrasli koriste geste pokazivanja
kako bi ukazali na referencu. Sve dok dijete ne bude u stanju pratiti ove geste, vjerojatno će
imati poteškoća u određivanju reference riječi odrasle osobe. U isto vrijeme, djeca koriste
geste pokazivanja kako bi izmamila etikete od odraslih. Pokazalo se da ova poveznica vrijedi
za dojenčad u tipičnom razvoju koja usvajaju širok izbor materinjih jezika i za djecu s
Downovim sindromom i za djecu s teškom mentalnom retardacijom mješovite etiologije.
Dijete koje je najviše kasnilo u uzorku s Williamsovim sindromom počelo je shvaćati i
proizvoditi referentne geste pokazivanja otprilike 3 tjedna prije nego što je prvi put proizvelo
referentnu oznaku objekta. Dakle, podaci o ovom djetetu su u skladu s predviđenim
redoslijedom nastanka. Nasuprot tome, preostalih devetero djece s Williamsovim sindromom
počelo je proizvoditi referentne oznake za objekte nekoliko mjeseci (prosjek: 6 mjeseci) prije
početka ili razumijevanja ili proizvodnje referentnih gesta pokazivanja. Očigledno, vještine
referencijalnog pokazivanja nisu potrebne za početak referencijalnog jezika. (Adamson, 1995)

3.2 PRIORITET OSNOVNE RAZINE KATEGORIJA: OZNAKE I UZORCI IGRE

Objekti se mogu kategorizirati na različitim hijerarhijskim razinama. Na primjer, isti objekt

može biti lopta za plažu (podređena razina), lopta (osnovna razina) ili igračka (nadređena
razina). Osnovna razina temeljnija je od ostalih razina. Drugo longitudinalno istraživanje
djece koja se tipično razvijaju i djece s Downovim sindromom potvrdio je ovaj odnos između
početnih obrazaca igre i početnih oznaka predmeta za dvije kategorije kojima se bavio: lopta i
automobil. Rezultati ovih studija pokazuju da se oznake osnovne razine dosljedno stječu prije
oznaka podređene ili nadređene razine. (Rosch i sur., 1976) Posebno sastavljen kontrolni
popis podređenih kategorija pokazali su da kategorije osnovne razine imaju isti prioritet za
djecu s Williamsovim sindromom kao i za djecu u tipičnom razvoju i djecu s Downovim
sindromom. Djeca s Williamsovim sindromom igrala su se sa svim sfernim predmetima (npr.
loptama, sfernim svijećama, zvonima za sanjke) na isti način, kotrljajući ih. Nasuprot tome,
nisu pokušali otkotrljati niti jedan nesferični objekt. Leksičko ponašanje djece također je
pokazalo da su formirali osnovnu kategoriju - lopta; ‘’lopta’’ se shvaćala u odnosu na širok
raspon sfernih predmeta, bez obzira na to bi li ih odrasla osoba smatrala loptama ili ne, ali ne
u odnosu na predmete drugih oblika. Osmero od 10 djece također je proizvelo riječ
''lopta''. Ova su djeca pokazala isti obrazac u proizvodnji kao što su
imala u razumijevanju. Usporedni niz nalaza dobiven je za kategoriju automobila, sa svim
vozilima na četiri kotača (ali ne brodovima ili zrakoplovima) koja su se gurala. Provjera
podataka iz kontrolnih lista koje ispunjavaju roditelji pokazalo je da je u 96% slučajeva naziv
osnovne razine za objekt shvaćen prije naziva podređene razine; u 3% slučajeva redoslijed je
bio nejasan. Naziv podređene razine bio je shvaćen prije nazivaosnovne razine u samo 1%
slučajeva. (Rosch i sur., 1976)
3.3 SPONTANO ISCRPNO SORTIRANJE, RAZVOJ RJEČNIKA I BRZO MAPIRANJE

Jedna studija tvrdi da bi se spontano iscrpno sortiranje i bujanje rječnika trebalo dogoditi
otprilike u isto vrijeme jer odražavaju paralelne uvide: svi objekti pripadaju nekoj
kategoriji(kognitivni uvid) i svi objekti imaju ime ( lingvistički uvid). Također, tvrdili su da je
bolja lingvistička manifestacija ovog uvida sposobnost brzog mapiranja. U početku se djeca
moraju osloniti na druge ljude kako bi osigurali eksplicitnu vezu između nove riječi i njezinog
referenta (npr. pokazivanjem predmeta djetetu i zatim označavanjem, ili označavanjem
predmeta na koji je dijete već gledalo). Prema ovom načelu, dijete treba pretpostaviti da se
nove riječi preslikavaju na kategorije za koje dijete još nema naziv. Nadalje, neizravna veza
koju pruža slušanje nove riječi u prisutnosti predmeta za koji ono još nema ime dovoljna je da
se dogodi mapiranje. Utvrđeno je da se i kod djece s tipičnim razvojem i kod djece s
Downovim sindromom početak spontanog iscrpnog sortiranja, bujanja vokabulara i brzog
mapiranja događa otprilike u isto vrijeme. (Golinkoff, Mervis i Hirsh-Pasek, 1994.; Mervis i
Bertrand, 1994) Otkriveno je da velik dio ovog obrasca ne vrijedi za djecu s Williamsovim
sindromom. Konkretno, niti jedno dijete s Williamsovim sindromom nije dokazalo vremensku
vezu između početka spontanog iscrpnog sortiranja i porasta vokabulara, ili između početka
porasta rječnika i brzog mapiranja. Devetero od desetero djece imalo je skok vokabulara puno
prije početka spontanog iscrpnog sortiranja ili sposobnosti brzog mapiranja (raspon od 6
mjeseci do više od 1 godine). Preostalo dijete pokazalo je spontano iscrpno razvrstavanje i
sposobnost brzog mapiranja 5 mjeseci prije razvoja vokabulara. Stoga ove navodno
univerzalne poveznice očito ne vrijede za djecu s Williamsovim sindromom. (Abbeduto,2003)
Međutim, podaci o djeci s Williamsovim sindromom podupiru univerzalnost specifične veze
između početaka spontanog iscrpnog sortiranja i sposobnosti brzog mapiranja. Sva djeca osim
dvoje pokazala su pojavu obje sposobnosti u istoj sesiji. Dvoje preostale djece pokazalo je
brzo mapiranje na sesiji prije one na kojoj su dokazali spontano iscrpnosortiranje. (Abbeduto,
2003)
4. SEMANTIČKE SPOSOBNOSTI DJECE ŠKOLSKE DOBI I ODRASLIH

Početne studije semantičkih sposobnosti pojedinaca s Williamsovim sindromom sugerirale su

da su imali "neobično" vladanje rječnikom. Konkretno, navedeni su primjeri
razumijevanja i proizvodnje riječi koje su bile sofisticiranije, apstraktnije i neobičnije negošto
bi bilo očekivano za nekoga s ozbiljnom mentalnom retardacijom. Istovremeno se tvrdilo da
je semantička organizacija devijantna. U nastavku se navode tri studije s djecom školske dobi
i odraslima kao sudionicima vezano za semantičke sposobnosti. (Bellugi i sur., 1994)

4.1. Odnosi između sposobnosti konkretnog i apstaktnog vokabulara

Za početak rješavanja pitanja apstraktnog relacijskog rječnika znanje pojedinaca s

Williamsovim sindromom u odnosu na njihovo konkretno znanje vokabulara, uspoređena je
uspješnost 34 5-, 6- i 7-godišnjaka na testu relacijskih koncepata. Uključeno je pet vrsta
koncepata: vremenski (npr. prvi/zadnji; prije/poslije), kvantitativni (npr. najviše/najmanje,
mnogo/malo), dimenzionalni (npr. visok/nizak, uzak/širok); prostorni (npr. straga/sprijeda,
prvi/zadnji, ispod/iznad, sredina, početak/kraj); drugo (isto/drugačije, sa/bez). Unatoč sličnoj
veličini konkretnog vokabulara, tipično razvijena kontrastna skupina pokazala je značajn veću
veličinu apstraktnog relacijskog vokabulara. (Abbeduto, 2003)

4.2. Semantička organizacija

Semantička organizacija kategorije odnosi se na to kako pojedinac kognitivno povezuje

članove kategorije. Obično se ova vrsta organizacije mjeri testovima tečnosti riječi u kojima
se od osobe traži da imenuje sve stavke kojih se može sjetiti, a koje su članovi kategorije koju
je imenovao istraživač (npr. životinja, voće). U jednoj studiji semantičke organizacije
pojedinaca s Williamsovim sindromom u kojoj je učestvovalo 6 adolescenata s Williamsovim
sindromom, adolescenti s Downovim sindromom i skupina učenika drugog razreda s tipičnim
razvojem koji su imenovali sve životinje koje su mogli u roku od 1 minute. Na temelju nalaza
iz ove studije, utvrdilo se da je semantička organizacija adolescenata s Williamsovim
sindromom devijantna. Konkretno, sudionici s Williamsovim sindromom vjerojatnije su
navodili neobične (definirane kao niska učestalost riječi) životinje. Ovo je otkriće bilo u
skladu s izjavom istraživača da osobe s Williamsovim sindromom koriste neobične riječi u
svom spontanom govoru. (Bellugi, Bihrle, Neville i Doherty, 1992; Bellugii sur., 1994)

Nadalje, druga studija semantičke organizacije domene životinja koristila je veći uzorak i
dobro usklađene kontrolne skupine, kao i širi raspon mjera semantičke organizacije. Djeca su
zamoljena da imenuju što više životinja. Istraživač je naveo dva primjera: mačku i medvjeda.
Iako je djeci dano onoliko dugo koliko su željela da naprave svoje popise, rijetko im je trebalo
više od 60 sekundi (vremensko ograničenje u studiji Bellugija i sur.). Obrazac dobivenih
nalaza pokazuje da je na neki način semantička organizacija kategorije životinja slična za
četiri skupine djece. Udio imena životinja navedenih na osnovnoj razini bio je ekvivalentan za
sve četiri skupine. Nadalje, skupina s Williamsovim sindromom proizvela je neobičnija imena
životinja od onih koji se obično razvijaju. No, čini se da ova komponenta semantičke
organizacije više ovisi o količini iskustva sa životinjama nego o kognitivnoj razini. Dvije
skupine navele su jednak broj životinja, a većina navedenih životinja imala je visoku
učestalost riječi. Stoga ukupna izvedba pojedinaca s Williamsovim sindromom na zadacima
semantičke fluentnosti sugerira da je razvoj semantičke organizacije u Williamsovom
sindromu odgođen, a ne devijantan. (Mervis i sur., 1999; Scott i sur., 1995)
 5. RAZUMIJEVANJE FIGURATIVNOGA JEZIKA

Figurativni jezika (npr. metafore, usporedbe, idiomi) još je jedan oblik apstraktnoga
jezika. Provedeno je u nekoliko istraživanja sposobnost razumijevanja figurativnoga jezika
kod osoba s Williamsovim sindromom. Jedan od studija pokazuje da je polovica sudionika
bila u stanju objasniti značenje metafora uključenih u studiju. Sullivan, Winner i Tager –
Flusberg (2003) proučavali su razumijevanje ironičnih šala kod starije djece i adolescenata s
Williamsovim sindromom. Nitko od sudionika s Williamsovim sindromom i samo nekoliko
sidionika iz drugih grupa nije bio u stanju razumijeti ironične šale. Razumijevanje
figurativnog jezika teško je za veliki dio ljudi s Williamsovim sindromom.

Također je provedena studij usmjerena na razumijevanje idioma. Idiomi su uobičajeni

oblik figurativnog jezika čije je razumijevanje ključno za praćenje svakodnevnih razgovora
među starijom djecom, adolescentima i odraslima u općoj populaciji. Stoga je razumijevanje
idioma važno za uspješnu integraciju osoba s Williamsovim sindromom s njihovim
vršnjacima u tipičnom razvoju. Da bi razumjeli idiom, moramo zanemariti površinsko ili
doslovno shvaćanje iskaza u korist dubljeg, figurativnog značenja. Testirano je 37
adolescenata i odraslih (srednja dob 25 godina, raspon: 16-52 godine) na nizu jezičnih i
kognitivnih mjera. Korišten je Familiar and Novel Language Comprehension Test (FANL – C:
Kempler & Van Lacker, 1985). U ovom testu od sudionika se traži da između 4 slike odaberu
onu koja najbolje odgovara značenju rečenice koju je izradio istraživač. Sudionici su bili vrlo
dobri u mjeri razumijevanja doslovnog jezika, razumjevši prosječno 12,95 od 16 doslovnih
rečenica na FANL – C. Razumijevanje idioma bilo je mnogo slabije (5,95 od 16 idioma).
Unatoč tome, 44% sudionika imalo je rezultate iznad razine šanse na idiomskom dijelu FANL
– C ( 7 ili više točnih stavki).
 6. GRAMATIČKA SPOSOBNOST I NJEZIN ODNOS PREMA KOGNITIVNIM
SPOSOBNOSTIMA I SPOSOBNOSTIMA PAMĆENJA

Gramatičke sposobnosti često se smatraju posebnom snagom osoba s Williamsovim

sindromom. Sposobnost pojedinca s Williamsovim sindromom da shvati i proizvede složenu
sintaksu bila je primarna osnova za tvrdnju Bellugija i sur. da Williamsov sindrom pruža
uvjerljiv argument za neovisnost jezika o spoznaji. Opisuju se dvije studije gramatičkih
sposobnosti u odnosu na kognitivne. Prvi koriste podatke iz izgranja s istraživačem kako bi se
pozabavio odnosima između MLU u spontanom govoru, gramatičkoj složenosti spontanih
iskaza i razini kognitivnih sposobnosti za djecu od 2 do 12 godina. Drugi se bavi odnosima
između receptivnog znanja gramatike i sposobnosti verbalnog pamćenja djece školske dobi i
adolescenata. Tu se još nalazi i treća studija koja uspoređuje verbalne i memorijske
sposobnosti devetogodišnjaka i desetogodišnjaka s Williamsovim i Downovim sindromom
koji odgovaraju CA i IQ.

Rezultati istraživanja pružaju dokaze da je verbalno kratkoročno pamćenje posebna

snaga osoba s Williamsovim sindromom. Osobe s Williamsovim sindromom vješte su u
ponavljanju neriječi radeći otprilike na razini koja se očekuje za njihov MA. Rezultati
istraživanja pružaju dokaze da je verbalno kratkoročno pamćenje posebna snaga osoba s
Williamsovim sindromom.
 7. VERBALNE SPOSOBNOSTI I SPOSOBNOSTI PAMĆENJA DJECE S
WILLIAMSOVIM SINDROMOM U USPOREDBI S DJECOM S DOWNOVIM
SINDROMOM

Za razliku od osoba s Williamsovim sindromom, verbalno pamćenje je izrazita slabost

za osobe s Downovim sindrromom. Bilovsky i Share (1965.) otkrili su da djeca s Downovim
sindromom imaju relativno slabe rezultate u ekspresivnoj gramatici i verbalnom
kratkoročnom pamćenju, što je mjereno Illinois testom psiholingvističkih sposobnosti.
Rezultati nekoliko studija o sposobnosti raspona prstiju pokazali su da sjeca i odrasli s
Downovim sindromom imaju znatno kraći raspon prstiju od pojedinaca koji se podudaraju za
razinu opće kognitivne sposobnosti. Klein i Mervis (1996.) usporedili su učinak 23
devetogodišnjaka idesetogodišnjaka s Williamsovim sindromom i 25 devetogodišnjaka i
desetogodišnjaka s Downovim sindromom na McCarthyjrvoj ljestvici dječjiih sposobnosti
(McCarthy, 1972). Djeca s Williamsovim sindromom u prosjeku imaju višu kognitivnu razinu
od djece s Downovim sindromom. Grupa s Williamsovim sindromom također je bila značajno
bolja od grupe s Downovim sindromom na PPVT – R, što ukazuje da djeca s Williamsovim
sindromom imaju znatno veći receptivni vokabular od djece s Downovim sindromom. Dalje,
kao što je i očekivano, skupina s Willimsovim sindromom imala je značajno bolje verbalno
pamćenje od skupine s Downovim sindromom. također su postojale velike razlike u korist
skupine s Williamsovim sindromom na podtestovima koji su mjerili sposobnost verbalnog
pamćenja: numeričko pamćenje (raspon znamenki naprijed i unatrag) i verbalno pamćenje
( pamćenje za popise riječi i za rečenice). Što se tiče govorakoji je potpuno gramatički točan,
19 od 23 djece s Williamsovim sindromom to može, dok kod osoba s Downovim sindromom,
njih 4 od 25 to može.
ZAKLJUČAK
LITERATURA