Kojim oružjem protiv inflacije ?

Na početku 2022. stopa inflacije u BiH iznosila je 7%. U narednih deset mjeseci inflacija je
povećana na 17,4%. Riječ je, očigledno, o ubrzanoj inflaciji koja raste za više od jedan postotak
mjesečno, prijeteći da se uvuče (ako već i nije) u sve poslovne i životne odluke privrednih
subjekata i domaćinstava. Pri stalno rastućoj inflaciji, kao što je u slučaj u našoj zemlji, svi
subjekti sa ekonomski racionalnim promišljanjem budućnosti u svoje planove će uračunati
inflaciju. A upravo je kraj godine, kojem se primičemo, vrijeme pripremanja poslovnih planova.
Inflacija tako nagriza ekonomiju i potrebne su posebne mjere kako bi se ona istisnula iz
očekivanja privrednih subjekata i domaćinstava. Šta će vlasti poduzeti kako bi ublažile inflatorna
kretanja? Sudeći po dosadašnjim iskustvima – gotovo ništa.
Fiskalna politika – sumorna domaća stvarnost
U monetarnom aranžmanu valutnog odbora u kojem se nalazi naša zemlja vrlo je skučen,
gotovo nepostojeći, prostor za donošenje anti-inflacionog programa na temelju monetarne
politike. Stoga su sve oči, s pravom, uprte u fiskalne vlasti. Mjere vlade sa ciljem stabilizacije
ekonomskih prilika u zemlji, posebno državna potrošnja i oporezivanje, čine srž fiskalne politike.
Neophodan preduslov za provedbu mjera ekonomske politike je efikasan način donošenja
odluka, a to je rak-rana političkog sistema u BiH. Instrumenti fiskalne politike, kao
stabilizacijskog alata u BiH, očito su potonuli u živi pijesak političkog sistema. U pogledu državne
potrošnje vlade će, gotovo izvjesno, na svim nivoima (izuzev vlade RS) u novu godinu kročiti bez
usvojenog budžeta. Vijeće ministara BiH već drugi put bezuspješno pokušava usvojiti dnevni red
sjednice na kojoj se nalazi nacrt budžeta za 2023. g. Fiskalno vijeće BiH još nije utvrdilo Globalni
fiskalni okvir koji bi odredio domete budžetâ na svim nivoima u BiH za 2023. g. To u praksi znači
da će se sistem, izgledno je, osloniti na privremeno finansiranje koje daje „vještačko disanje“
osnovnim funkcijama vlasti ali ne ubrzava donošenje prijeko potrebnih progrâma utroška
finansijskih sredstava kojima bi se osjetno olakšao život običnih građana pritisnutih teškim
bremenom poskupljenja bezmalo svih aspekata života što vodi u srozavanje ionako niskog
životnog standarda.
Posezanje za izmjenama poreznih zakona, sa druge strane, a u svrhu ublažavanja pogubnog
utjecaja inflacije na životni standard običnih ljudi, se također čini malo vjerovatnim imajući u
vidu da se zakonodavni organi tek formiraju i da se nižu političke kombinatorike od kojih
nijedna nema u fokusu ekonomske izazove koje sa sobom nosi rastuća međunarodna
neizvjesnost i ubrzana inflacija. Maksimalan domet zakonodavnih organa u ovom post-
izbornom periodu jest preuzimanje osvojenih mandata i uspostavljanje upravljačkih
mehanizama u parlamentarnim domovima. Građanima se kao tračak nade nude dosta površni
sporazumi krcati opštim mjestima koja su, načelno, svima prihvatljiva. Konkretne mjere su
zasad u drugom planu. A upravo oko konkretnih zakonskih rješenja, kada je posrijedi porezna
politika, se teško postiže saglasnost, čak i u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom.
Dosadašnja iskustva pokazuju da se proces uspostave organa vlasti može protegnuti na više
mjeseci pa i cijeli mandatni period.
Mogućnosti fiskalne politike
Ono što propuštamo zbog neefikasne fiskalne politike je zaštita životnog standarda
domaćinstava i veća podrška privredi. Opće snižavanje poreznih stopa, npr. PDV-a ne bi
umanjilo inflaciju. Naprotiv, fiskalna ekspanzija u inflatornim vremenima nije dobar lijek.
Diferencirana stopa PDV-a bi mogla polučiti bolji rezultat ako se fokusira na snižavanje stope
PDV-a na robe i usluge koje u većoj mjeri troše domaćinstva slabijeg imovinskog stanja. Izgovori
da bi se sa dvije ili više stopa PDV-a povećala porezna evazija, smanjili porezni prihodi ili da ne
postoje dovoljne tehničke mogućnosti poreznih uprava za provedbu više poreznih stopa na
dodanu vrijednost - ne djeluju ubjedljivo. Ni donošenje privremenih mjera, poput prijedloga o
diferenciranoj stopi PDV-a koja bi vrijedila 3 mjeseca, nije dobra solucija. Najvažniji porezni
zakoni, kao što je Zakon o PDV-u, se ne trebaju često mijenjati jer postoje troškovi prilagodbe
koje u konačnici plaćaju porezni obveznici. Najbolji porezni zakoni su stari zakoni to znaju svi
porezni eksperti stoga se profiliranje poreznih reformi treba uraditi odmjereno i na dugi rok.
Zemlje u regionu imaju diferenciranu stopu PDV-a, čak i one na nižem stupnju razvoja od BiH, te
bi takva reforma sigurno mogla biti osmišljena i provedena i kod nas.
Prepuštanje stihiji i ne poduzimanje anti-inflacionih mjera moglo bi ostaviti negativne posljedice
i na domaću privredu. Konkurentnost je, uz fiksni devizni kurs prema euro-zoni u kojoj su naši
najznačajniji vanjsko-trgovinski partneri, određena odnosom domaćih i inostranih cijena. Niže
domaće cijene pogoduju izvozu dok porast cijena sa sobom nosi rizik gubitka izvoznih tržišta.
Stopa inflacije u euro-zoni, izuzev cijena energije, je oko 10%, što je značajno niže nego u BiH.
Iako su evropska tržišta tradicionalno bogata sa snažnom potražnjom koju generišu
domaćinstva visoke kupovne moći, sve je češća situacija da i Evropljani počinju ekonomisati i
zagledati robe na policama tražeći one koje mogu priuštiti. Naprosto, u srednjem roku bi izvozni
dio privrede mogao pretrpjeti smanjenje narudžbi iz zemalja euro-zone budući da je stopa
inflacije u BiH viša od prosječne inflacije u tim zemljama. Time bi i privredni zamah, koji može
sačuvati radna mjesta i ponuditi kakvu-takvu perspektivu za ostanak mladih u BiH, mogao biti
ugrožen. Anti-inflacioni program pored domaćinstava mora imati u fokusu i potrebe privrede.
Kaiš kao anti-inflatorni instrument
Bez jasnog i odlučnog anti-inflacionog programa Vijeća ministara, vlade nižih nivoa se na razne
načine dovijaju u pokušajima pomoći domaćinstvima pogođenima visokom inflacijom.
Repertoar je dosta širok: od povećanja plaća, penzija i naknada, preko jednokratnih pomoći i
subvencija određenim kategorijama stanovništva, sve do ograničavanja prodajnih marži,
zabrane izvoza nekih roba i uspostave garantnih fondova. Obzirom da kumulativne mjere vlada
nisu dovoljno povećale dohodak prosječnog domaćinstva u iznosu koji bi mogao nadoknaditi
negativan efekat godišnje stope inflacije, neminovno slijedi smanjenje životnog standarda.
Posebno ugrožena su domaćinstva na ivici siromaštva i ona koja se već nalaze u zoni siromaštva
i neimaštine. Koliko je to hitno pitanje za rješavanje može se spoznati prelistavajući svježe
potpisane koalicione sporazume o uspostavljanju vlasti diljem BiH ili čitajući dnevne redove
skupština ili vlada. Sve dok je tako dodatno stezanje kaiša je, čini se, najučinkovitiji metod borbe
protiv inflacije u domaćinstvima.