Građani žrtve tržišne anarhije: U BiH porez na hljeb i na Mercedes identični

“PDV na osnovne životne namirnice mora biti ukinut jer kupiti jednu veknu hleba i platiti PDV i
kupiti skupi Mercedes i platiti PDV je kategorija koja je nepoštena i jednom i drugom kupcu”
Piše: Fahrudin Vojić
Cijene hrane su važna i aktuelna tema u Bosni i Hercegovini. Mnogi građani primjećuju razliku u
cijenama hrane između BiH i zemalja Evropske unije. Cijene hrane u Bosni i Hercegovini su veće
nego životni standard većine građana a potrošačka korpa jedne četvero člane porodice je
skuplja od njihovih mjesečnih primanja u većini slučajeva. Razlozi za to su raznoliki, uključujući
slabe poljoprivredne kapacitete, logističke izazove, visoke troškove uvoza, poreze i inflaciju.
Sve ove faktore je važno razumjeti kako bi se razvile efikasne mjere i politike u cilju olakšavanja
pristupačnijeg snabdijevanja hranom i smanjenja cijena hrane. Ako uporedimo cijene hrane u
Njemačkoj i BiH, bitna razlika je to da Njemačka podmiruje oko 70% svojih potreba za hranom iz
vlastitih izvora i jedan je od najvećih proizvođača poljoprivrednih prehrambenih proizvoda. S
druge strane, u BiH je strahovito mala proizvodnja hrane u odnosu na potencijale i već je to
jedan od razloga zbog čega je kontrola i nivo cijena u Njemačkoj relativno niži s obzirom da se
ne oslanjaju na uvoz dominantno kao što je to slučaj sa BiH.
“Drugi razloga je to što je sam odnos države prema proizvodnji hrane u Evropskoj uniji daleko
bolji i postoji ogromna mreža i obim poticaja svim proizvođačima, tako da su proizvođačima
troškovi manji što drastično smanjuje troškove proizvodnje a samim tim omogućava niže cijene
na policama. Zatim, njemačko tržište je ne samo mnogo konkurentnije, u smislu da ima puno
veći broj ponuđača i trgovaca sa uticajem, već je veliki broj vodećih trgovaca domaći, dok u BiH
imamo veliku ulogu stranih trgovačkih lanaca kojima je jedini interes i cilj poslovanja da što više
prodaju robe iz svojih zemalja, po što višim cijenama i da što veću količinu novca iznesu iz BiH”,
kaže ekonomista Igor Gavran
Poljoprivreda vlastima nebitna
Dodaje i to, kako Njemačka i mnoge druge zemlje Evropske unije imaju politiku tretiranja hrane
na jedan potpuno drugačiji način od ostalih roba, u smislu da se hrana oporezuje niže ili da se u
nekim slučajevima u nekim zemljama čak nikako ne oporezuje što opet čini bitnu razliku u
odnosu na BiH.
“U BiH imamo potpuno nenormalan pristup da je ista stopa PDV-a i na hranu i na luksuzne
proizvode. Vlasti odbijaju godinama da to promjene. Ideja niže stope PDV-a se kontinuirano
odbacuje, a to je također jedna od stvari koja bi mogla napraviti razliku. Kada je riječ o ovom
periodu visoke inflacije, u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama Evropske unije vlade su
poduzimale mjere djelovanja protiv inflacije i na neki način su djelovale na umanjivanje
inflaktornog šoka, u BiH ničega toga nije bilo a poštivanje zakona i propisa je na puno nižem
nivou nego u Evropskoj uniji”, ističe Gavran
Isto mišljenje s njim dijeli i ekonomski analitičar Faruk Hadžić, s tim da on dodaje još jedan
faktor a to su daleko veće plate na Zapadu u odnosu na BiH, te građani ne troše veći dio svog
dohotka na hranu već na neke druge proizvode.
“Zbog toga je moguće kroz konkurenciju trgovačkih lanaca i ostalih aktera da cijene ne budu
tako visoke. Slijedeći problem je to što imamo visoke transportne troškove na proizvode koji se
uvoze u BiH, u smislu da će neki proizvod koji dolazi iz Njemačke, logički biti jeftiniji tamo nego
u BiH, upravo zbog tih transportnih distributivnih troškova. Dakle, postoji više faktora koji mogu
utjecati cijene hrane i teško da se može u nekom kratkom roku drastično promijeniti situacija u
BiH, osim eventualno da se smanji poresko opterećenje kako bi radnici imali veće plate, što bi
značajno utjecalo poboljšanje životnog standarda”, pojašnjava Hadžić
Ekonomski stručnjak i analitičar Zoran Pavlović objašnjavajući zašto Bosna i Hercegovina,
usprkos činjenici što ima sve preduslove da u značajnoj mjeri proizvodi vlastitu hranu to ne radi
u dovoljnoj mjeri, pojašnjava da je to iz razloga što politika praktičkog razmišljanja domaćih
rukovodilaca na nivou entiteta i države je takva, da je poljoprivreda nevažna u poslovima koji se
događaju, zato što je zahtjevna i što o njoj treba voditi brigu, a na neki način kod sklapanja
poslovnih aranžmana nema prostora da se tu neko ugrađuje.
“Jedini ministar spoljne trgovine koji je nešto radio u korist poljoprivredne proizvodnje bio je
Mirko Šarović. On je radio na tome da se otvore tržišta za naše proizvođače mesa, mleka, jaja i
poljoprivrednih proizvoda. Ne može se domaća proizvodnja hrane prepustiti sama sebi a to je
upravo situacija u kojoj se trenutno nalazimo. S druge strane imamo uvozničke lobije i uvoznike
koji su naučili da na razne načine zarađuju dobar novac zarad visokih cena u maloprodaji,
imamo maloprodavce koji su u situaciji da vrlo lako i rado uzmu veću zaradu na prehrambenim
artiklima nego što je zakonom to dozvoljeno. Tako da je to čitav lanac koji na neki način koristi
inflaciju kao kategoriju zbog koje hrana treba da bude po toj ceni”, kaže Pavlović
Nedovoljna kontrola marži
Kao konkretan primjer naveo je činjenicu da su bh. građani litru jestivog suncokretovog ulja
plaćali i preko 6 KM, a da je danas njegova cijena nešto preko 2 KM i dodaje da, kad bi se uzeo
završni račun Bimala iz Brčkog, vidjelo bi se da je prošle godine zarada zbog toga bila 25 miliona
KM, a da ove godine toga nema.
“U toj celoj igranki oko cena hrane, svi pomalo nalaze svoj interes tako da i kada država,
odnosno entiteti, odrede maksimalnu maržu za pojedine proizvode, vele trgovci ali i proizvođači
nađu način da cenu povećaju. Navest ću drugi primer koji je vezan za jednu litru trajnog mleka,
– jedna litra mleka je bila poskupila na dve marke i šezdeset a danas je već pala ispod dve
marke, dok je celo vreme cena litre mleka kod proizvođača farmera nepromenjena. Dakle,
ekstra profit se vrlo lako stvara u vreme inflacije a najveći je greh kada se to radi na teret
hrane”, ističe Pavlović
Podsjetio je na to da je krajem prošle godine tržišna inspekcija otišla da provjeri da li se
maloprodavci drže zakonom propisanih marži. Rezultat je bio da su benzinske pumpe u
maloprodaji bile kažnjene u Republici Srpskoj sa 3,5 miliona KM, a u Federaciji BiH sa 1,5 milion
KM kazni zbog toga što su prodavali gorivo po većoj cijeni nego što je marža za to bila
definisana od 25 feninga po litru.
“Nažalost, mi nismo taj propis o mahinaciji marži dovoljno razradili pa je trgovcima lakše da
plate kaznu odmah ili da se žale pa ne plate nikada i da nastave na isti način da žive i rade,
prodaju robu i potkradaju kupce. Ono što je moralo da se doda kao kategorija kazne za firme,
odnosno maloprodavce je da im se zabrani rad na sedam dana i da se opasuju nekom crvenom
trakom da se zna da nisu poštovali kategoriju maksimalne marže na pojedine artikle i da im se
zatvori kompletan objekat kako bi svi kupci i konačni korisnici znali da je to firma koja ih
potkrada. S druge strane imamo udruženje potrošača koja ukazuju na te i takve probleme ali
njih niko ne sluša”, kaže Pavlović
Dodaje, kako bi ministarstva trgovine mogli pokrenuti Viber broj za prijavu nenormalnih cijena
na tržištu da svako od građana praktično bude inspektor na terenu, a da oni u ministarstvima
samo odlaze na teren i obilaze ekstremne slučajeve ali za takvo nešto, kaže, treba volja, želja i
pamet.
“Ako sami ne znaju, onda neka koriste konsultante i eksperte ali da se uredi tržište hrane i
goriva. Dakle, rešenje je u kontroli, kažnjavanju i zatvaranju objekata. Dugoročno, PDV na
osnovne životne namirnice mora biti ukinut jer kupiti jednu veknu hleba i platiti PDV i kupiti
skupi Mercedes i platiti PDV je kategorija koja je nepoštena i jednom i drugom kupcu. Dakle,
ukinuti PDV-a na hranu, lekove i dečije potrebe jer nam je natalitet užasno opao”, poručuje
Pavlović
Značajno poduzimanje mjera od strane bh. vlasti je od suštinske važnosti kako bi se suzbio
nekontrolirani rast cijena hrane i divljanje tržišta. Povećanje efikasnosti nadzora tržišta hrane,
veća transparentnost u lancu snabdijevanja, adekvatna podrška poljoprivredi i ruralnom razvoju
te borba protiv korupcije su ključni koraci za smanjenje cijena hrane u našoj zemlji.