Mato Lukić

MIKROEKONOMIJA II KOLOKVIJ

1. Ekonomske funkcije cijena

Cijena u robnonovčanoj privredi ima 3 osnovne funkcije:

• alokativnu (znači alociranje, usmjeravanje resursa u one djelatnosti koje će omogućiti profitabilno
poslovanje)

• selektivnu (znači da na tržištu opstaju uspješniji, tj. oni proizvođači koji imaju niže troškove po
jedinici proizvoda te u odnosu na granski prosjek ostvaruju natprosječan profit)

• distributivnu (raspodjela ukupnog društvenog dohotka)

2. Nabrojati vrste cijena (ovisno o tome kako se formiraju)

Vrste cijena:

• konkurentska (rezultat slobodnog djelovanja tržišnog mehanizma, odnosno rezultat funkcije

savršenog tržišta)
• monopolistička (utvrđuje ju monopolist, duopolist ili oligopolist, zavisno o tržišnom stanju)
• državno-administrativna (utvrđuje ju država svojim odlukama)

3. Savršena konkurencija: definirati tržišno stanje

Tržišno stanje u kojem postoji mnogo prodavača i kupaca homogenog proizvoda. Svi proizvodi se prodaju
po istoj cijeni.

Ravnoteža savršene konkurencije → MR = MC

4. 3 tipične situacije u kojima se može naći poduzeće koje posluje u uvjetima savršene
konkurencije

• p = MC > AC (poduzeće ostvaruje maksimalan profit)

• p = MC = AC (prijelomna točka)

• p = MC = AVC (točka zatvaranja)

Mato Lukić

Pri cijeni p1 optimalni nivo proizvodnje bio bi ostvaren u točki D, gdje je granični trošak jednak tržišnoj
cijeni (MC = p). U zoni proizvodnje, karakterističnoj po odnosu p > MC, za poduzeće je racionalno
povećavati proizvodnju, jer mu svaka dodatna jedinica proizvodnje donosi veću masu dobitka, što proizlazi
iz pozitivne razlike između graničnog prihoda i graničnog troška. U zoni gdje je cijena manja od graničnog
troška p < MC, poduzeće neće povećavati svoju proizvodnju, jer bi svaki daljnji rast proizvodnje, uslijed
progresivnog rasta graničnih troškova donosio, umjesto dobitka, gubitak. Prema tome, prvi i temeljni uvjet
ravnoteže savršenog konkurenta je : MC = p

Drugi uvjet, kao što se iz dijagrama vidi, jest da je cijena veća od prosječnog troška (p > AC). Znači,
ravnotežna solucija nalazi se na onom nivou proizvodnje gdje je najveća razlika između ukupnog prihoda i
ukupnih troškova, odnosno gdje se ostvaruje i najveća dobit (profit). A to je točka u kojoj je cijena jednaka
graničnom trošku i veća od prosječnog troška: p = MC > AC Ovaj model ravnoteže predstavlja idealno
stanje, u kojem svi konkurenti mogu prodati svu svoju proizvodnju po nekoj cijeni, koja im omogućava
pokriće troškova poslovanja i izvjesnu dobit.

Pri cijeni p3 racionalno je zaustaviti proizvodnju u točki B. U toj točki izjednačava se cijena s graničnim i
prosječnim troškom. Znači, poduzeće radi bez dobitka, ali i bez gubitka. Ako poveća proizvodnju iznad ove
točke, poslovat će s gubitkom. Njegova dodatna proizvodnja stvarat će veće dodatne troškove nego što je
prihod od tih dodatnih jedinica, jer je granični trošak veći od cijene (MC > p). Isto tako, ukoliko poduzeće
smanji proizvodnju ispod nivoa u kojem je p = MC = AC, poslovat će s gubitkom. Točka u kojoj se
izjednačavaju granični i prosječni trošak s tržišnom cijenom. Odnosno gdje se sijeku krivulja graničnog
troška s krivuljom prosječnog troška i cijenom (točka B) označava prijelomnu točku, ili točku pokrića
troškova: p = MC = AC

Pri cijeni p4 granični trošak se izjednačava s prosječnim varijabilnim troškom (AVC), a krivulja graničnih
troškova (MC) siječe krivulju prosječnih varijabilnih troškova (AVC) u točki A. Poduzeće s količinom
proizvodnje oq1 pri kritično niskoj cijeni ostvaruje toliki ukupan prihod koji pokriva samo njegove
varijabilne troškove. To je donja granica cijene ispod koje on ne može nastaviti proizvodnju. Proizvodnja
po nižoj cijeni značila bi gubitak, ne samo na varijabilnim, nego i na fiksnim troškovima. Točka A, u kojoj
se izjednačava tržišna cijena s graničnim i prosječnim varijabilnim troškom označava točku zatvaranja:

p = MC = AVC

5. Definirati monopolističku konkurenciju, monopol i monopson

Monopolistička konkurencija predstavlja takvu tržišnu strukturu u kojoj ima mnogo prodavača, koji prodaju
slične ali ne i istovjetne proizvode i u kojoj je ulazak i izlazak u sektor i iz sektora slobodan. Monopolistička
konkurencija je mješavina konkurencije i monopola.

Monopol je tržišno stanje koje karakterizira postojanje samo jednog prodavača, potpuna neelastičnost
potražnje, nemogućnost supstitucije, potpuno ograničenje mobilnosti faktora proizvodnje, nemogućnost
pristupa drugih proizvođača u tu proizvodnju, potpuna kontrola nad količinom prodaja i cijenom.

(Monopol – tržišno stanje u kojem samo jedno poduzeće prodaje proizvod za kojeg ne postoje supstitucije)

Monopson je tržišno stanje u kojem na strani potražnje postoji samo jedan kupac.
Mato Lukić

6. Objasnite razliku između dugoročne i kratkoročne ravnoteže poduzeća u monopolističkoj

konkurenciji

Kratki rok – krivulja je negativno nagnuta, ali s blažim nagibom, što znači da je potražnja vrlo elastična na
cijenu. Ta elastičnost proizlazi iz činjenice da postoji mnogo bliskih supstituta. Što je niži stupanj
diferencijacije, cjenovna elastičnost potražnje je veća. Kao i kod monopola krivulja graničnog prihoda je
ispod krivulje potražnje. Ovo poduzeće, kao i monopol, u kratkom roku maksimizira profit u točki gdje je
MR = MC. Kratkoročnu ravnotežu u monopolističkoj konkurenciji možemo definirati s p > MR = MC.

Dugi rok – u dugom roku u granu ulaze nova poduzeća, što smanjuje udio u tržišnoj potražnji ovog
poduzeća. Krivulja potražnje pomjera se u lijevo sve dok ne postane tangenta na krivulju njegovih
prosječnih dugoročnih troškova. Zato na dugi rok poduzeća u monopolističkoj konkurenciji cijenom pokriva
samo prosječni trošak (p = AC) na nižem nivou proizvodnje u odnosu na točku kratkoročne ravnoteže u
odnosu na točku ravnoteže savršenog konkurenta. Model dugoročne ravnoteže monopolističke konkurencije
možemo definirati na sljedeći način: p = AC > MR = MC.

RAZLIKA: Poduzeće u dugoročnoj ravnoteži manje proizvodi, odnosno prodaje, nego u kratkoročnoj
ravnoteži, cijena u kratkoročnoj ravnoteži viša je od cijene u dugoročnoj ravnoteži i u kratkoročnoj ravnoteži
poduzeće ostvaruje profit, dok u dugoročnoj ravnoteži posluje bez profita.

7. Objasnite sličnosti i razlike savršene i monopolističke konkurencije

SLIČNOST: mogućnost ulaska i izlaska, te velik broj prodavača.

RAZLIKA: u savršenoj konkurenciji se prodaju homogeni proizvodi, a u monopolističkoj diferencirani.

8. Ravnoteža monopola

Monopolist svoju ravnotežnu poziciju postiže u točki gdje je granični prihod jednak graničnom trošku dok
je cijena iznad tog nivoa.
p > MR = MC

9. Diskriminacija I, II, III stupnja

Diskriminacija cijena I stupnja – predstavlja politiku cijena prema kojoj monopolist svaku jedinicu
proizvoda prodaje zasebno i za svaku od njih zaračunava najvišu cijenu koju je kupac spreman platiti, tzv.
rezervacijska cijena. ILI – predstavlja određivanje cijene za svaku jedinicu posebno, s tim da se za svaku
narednu jedinicu zaračunava maksimalna cijena.

Diskriminacija cijena II stupnja – politika cijena koja pretpostavlja naplaćivanja različitih cijena po jedinici
za različite količine istog dobra ili usluge. Kod grupiranog utvrđivanja cijena potrošaču se naplaćuju različite
cijene za različite količine ili „blokove“ grupe dobara. ILI – predstavlja zaračunavanje različitih cijena
istim potrošačima ali za različite količine.
Mato Lukić

Diskriminacija cijena III stupnja – politika cijena prema kojoj monopolist određeni proizvod na različitim
tržišnim ili različitim kupcima prodaje po različitim cijenama. Monopolist određuje najvišu cijenu na tržištu
sa najnižim koeficijentom cjenovne elastičnosti. ILI – je određivanje različitih cijena za isti proizvod na
različitim tržištima.

10. Kako se mjeri monopolska moć?

Postoje različite metode mjerenja monopolske snage, kojima se kvantitativno izražava stupanj
monopoliziranja tržišta. Taj stupanj se dobije ako se proizvodnja, odnosno prodaja nekog proizvoda ili
usluge od posmatranog poduzeća za koje se pretpostavlja da ima neki monopolski položaj, stavi u odnos
prema ukupnoj ponudi tog proizvoda odnosno usluge na tržištu:
𝑄𝑚
𝑀𝑚 = ≤1
𝑄
Ako je ovaj koeficijent ravan jedinici, radi se o čistom monopolu. Što se taj broj udaljava od jedinice,
monopolska moć je sve slabije, i obratno.

Druga metoda polazi od činjenice da su u savršenoj konkurenciji cijena i granični trošak iste veličine, dok
u uvjetima monopola cijena premašuje granični trošak. Na toj osnovi formuliran je sljedeći obrazac:

𝑃 − 𝑀𝐶
𝑀𝑚 = ≥0
𝑃

Mm označava koeficijent monopolske moći , P cijenu i MC granični trošak. Što je ovaj koeficijent veći od
nule, to je stupanj monopolizacije tržišta veći.

11. Regulacija tržišnih struktura

Reguliranje se vrši na raznim mjerama, koje se svode na:

• zakonsko određivanje cijene • reguliranje ograničavanja konkurencije

• liberalizaciju uvoza • oporezivanje monopola

12. Oligopol: definicija, klasifikacija i koncentracijski odnosi

Oligopol je oblik tržišne strukture u kojoj dominira mali broj prodavača homogenog ili diferenciranog
proizvoda. Ako je proizvod homogen, imamo čisti oligopol (proizvodnja aluminija ili čelika), a ako je
proizvod diferenciran, riječ je o diferenciranom oligopolu (automobil, cigarete, sapuni i prašci za pranje).

Razlikujemo nesporazumni i sporazumni oligopol.

Nesporazumni: Sporazumni:

• Cournot-ov Model • kartel

• Edgeworth-ov Model • cjenovno predvođenje (liderstvo)

Mato Lukić

• Chamberlain-ov Model

• Sweezy-ev Model

Kartel je udruživanje oligopolista koje se prema vanjskom svijetu predstavljaju kao jedinstveni ponuditelji
proizvoda ili usluga. Može biti u formi centraliziranog kartela ili kartel za podjelu tržišta.

OPEC – kartelska organizacija zemalja izvoznica nafte (kartel za podjelu tržišta).

Koncentracijski odnos izražava postotak ukupne prodaje 4, 8 ili 12 najvećih poduzeća u nekom privrednom
sektoru.

13. Prirodni resursi: definicija, fond i tok

Prirodni resursi su neproizvedeni faktori proizvodnje (šume, ugljen, nafta, plin, hidroenergija). Mogu biti
iscrpivi (ugljen, nafta, prirodni plin) i neiscrpivi (zemlja, rijeke, jezera i mora).

Fond je postojeća količina obradivog zemljišta, nalazišta ruda, izvor nafte.

Tok je stopa korištenja i ona je određena ljudskim izborom, a taj izbor određuje hoće li se fond prirodnog
resursa trošiti brzo, sporo ili se neće uopće koristiti.

14. Eksternalije: definicija, klasifikacija i primjer

Eksternalija je trošak (ili beneficija) koji se javlja iz ekonomske transakcije, koja pada na treću stranu, koja
u njoj nije sudjelovala.

Eksternalije mogu biti pozitivne (izgradnja cesta) i negativne (zagađenje okoliša).

15. Kako izračunavamo cijenu zemlje?

𝑟𝑒𝑛𝑡𝑎
𝐴𝑝 =
𝑘𝑎𝑚𝑎𝑡𝑛𝑎 𝑠𝑡𝑜𝑝𝑎

16. Teorija igre

Teorija igara analizira način kako se dva ili više učesnika u igri odlučuje za strategije koje pogađaju svakog
sudionika.

Igra je aktivnost u kojoj sudjeluje dva ili više igrača čiji su interesi različiti.

Igrač je sudionik u igri; neki ostvaruju pozitivan, a neki negativan rezultat.

Strategija je plan ili akcija igrača koji ovisi o njegovom znanju i informiranosti o mogućim akcijama
njegovog protivnika.
Mato Lukić

Dominantna strategija je situacija kada je jednom od igrača na raspolaganju najbolja strategija u igri, bez
obzira kojem će ga strategijom slijediti drugi igrač.

Dominantna ravnoteža je ishod kada oba igrača imaju dominantnu strategiju.

Nashova ili nesuradnička ravnoteža – ni jedan igrač ne može poboljšati svoj rezultat uz danu strategiju.

Suradnička ravnoteža – kada strane u igri djeluju sporazumno.

17. Kako se izračunava porezno opterećenje potrošača, a kako proizvođača? Od čega ovisi tko će
snositi više porezno opterećenje?

• porez koji snosi potrošač • porez koji snosi proizvođač

𝑐 𝑐
×𝑡 1−( )×𝑡
𝑐−𝑏 𝑐−𝑏

Tko će snositi veće porezno opterećenje prvenstveno ovisi o koeficijentu cjenovne elastičnosti.

18. Kako uvođenje carine na neki proizvod utječe na njegovu cijenu, domaću potrošnju i
proizvodnju? A subvenciju?

Carina povećava cijenu, smanjuje uvoz i domaću potrošnju i povećava domaću proizvodnju, te puni državni
proračun.

Davanje subvencije proizvođaču cijena ponude se mijenja za iznos subvencije (p + s); znači suprotno
uvođenje poreza; ako ovu promjenu uvedemo u funkciju ponude, funkcija ponude dobiva sljedeći oblik:

qs = c (p + s) + d (cijena je niža, a količina veća)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Definicija standardne bruto marže

Standardna bruto marža je postotak koji se dobije podjelom procijenjenih troškova perioda i planiranog
profita s direktnim troškovima predviđenim za obujam poslovanja u tijeku godine

Cjenovno predvođenje je jedan od načina ponašanja oligopolista, kojim se izbjegava rat cijenama i tajno
sporazumijevanje.
Mato Lukić

Konkurentska ravnoteža cijenu

ostvaruje u točki presjeka ponude i
potražnje.

Ako se krivulja ponude iz bilo kojeg

razloga pomjeri u lijevo, točka
ravnoteže se uspostavlja na višem
nivou. Radi se o manjoj ponudi pri
istoj količini potražnje. Obratno,
povećanje ponude pri istoj traženoj
količini pomjera krivulju ponude u
desno na niži nivo cijene.

Ukoliko ponuda ostane konstanta, a

potražnja se ili smanjuje ili povećava
tada će pri smanjenoj potražnji
krivulja ići u lijevo, a pri povećanoj
potražnji u desno. Ravnoteža će se u
prvom slučaju uspostaviti na nižem, a
u drugom slučaju na višem nivou.
 Mato Lukić

UTJECAJ POREZA NA CIJENE

Uvođenje poreza ne neki proizvod ili uslugu utječe na visinu njihove cijene. Država oporezuje da bi mogla
pokriti rashode u svom budžetu, ali isto tako koristi poreznu politiku za ostvarivanje pravednije raspodjele
u društvu i postizanje raznih ekonomskih cijena. U tu svrhu se koriste razne vrste poreza: porez na imovinu,
porez na promet proizvoda i usluga, porez na dodatnu vrijednost, porez na dohodak stanovništva i profit
poduzeća. Oporezivanje proizvoda i usluga povećava troškove proizvodnje. Funkcija ponude se mijenja, a
pri istoj funkciji potražnje mijenja se i ravnoteža na tržištu tog proizvoda.

UTJECAJ SUBVENCIJE NA CIJENE

Subvencije predstavljaju državno plaćanje poduzeću ili kućanstvu za proizvodnju, odnosno potrošnju nekog
proizvoda ili usluge. Subvencije poduzećima daje država samo u izuzetnim situacijama kada pojedini
sektori, bitni za funkcioniranje cjelokupne privrede, ne mogu poslovati pozitivno.

UTJECAJ CARINA NA CIJENE

Carina je instrument kojim se štiti domaća proizvodnja od inozemne konkurencije. Uvođenjem carine pri
uvozu nekog proizvoda ustvari se poskupljuje proizvod. Carina na cijenu djeluje kao i porez. Razlika je u
tome što porez obuhvaća sve proizvode i na domaćem tržištu, kao i one iz uvoza, dok carina obuhvaća samo
uvozne proizvode.

Qdx krivulja potražnje savršenog konkurenta

Nastavak na pitanje 2

S obzirom na razdoblje koje se formira: trenutna, kratkoročna i dugoročna

Prema načinu izračunavanja: prosječna i granična

Prema vrsti trgovina: maloprodajna i veleprodajna

Prema oblasti gospodarstva: cijene poljoprivrednih proizvoda, industrijskih proizvoda, građevinskih

proizvoda, cijene na malo u trgovini i cijene na veliko ili veleprodajne cijene
Mato Lukić

Shema tržišnih stanja (Stackelberg)

Potražnja (kupci)
Ponuda (prodavači)
Mnogo Malo Jedan

Mnogo Potpuna konkurencija Oligopson Monopson

Malo Oligopol Bilateralni Oligopol Kvazimonopson

Jedan Monopol Kvazimonopol Bilateralni Monopol

TEORIJA ODREĐIVANJA CIJENA PROSJEČNIM TROŠKOVIMA

Po autorima ovog modela, poduzeće maksimizira dugoročne profite određivanjem cijena na temelju
prosječnih troškova, tako da cijena pokrije prosječni varijabilni trošak, prosječni fiksni trošak i neku
normalnu – pravednu profitnu maržu: P = AVC + AFC + Pfm = AC + Pfm

Prema ovoj teoriji cijene formirane dodavanjem profitne marže na prosječne troškove su stabilnije nego
cijene formirane marginalističkim pravilom (MC = MR).

Profitna marža – postotak profita ili dobitka od prodajne cijene.

ODREĐIVANJE CIJENA U PRAKSI

Poduzeća su razvila više metodoloških pristupa određivanja cijena da bi mogli odrediti početni nivo cijene.
Zavisno od osnovice od koje polaze te metode bi se mogle svrstati u tri najčešće u praksi primjenjivane:
metode ili tehnike koje se oslanjaju na troškove, potražnju i konkurenciju.

TROŠKOVNI PRISTUP

1. Formiranje cijene dodavanjem profitne marže na prosječne troškove

Formiranje cijena dodavanjem profitne marže na prosječne troškove zasniva se na utvrđivanju prosječnih
troškova po jedinici proizvoda i dodavanjem na te troškove predviđenog profitnog iznosa.

Prosječni troškovi se utvrđuju proračunom direktnih troškova i rasporedom općih troškova.

Direktni se troškovi izračunavaju pomoću normativa rada, materijala i usluga, te cijena tih utrošaka po
jedinici proizvoda.
Mato Lukić

2. Određivanje cijene bruto maržom

Bruto marža je razlika između prodajne cijene i direktnih troškova, koja služi za pokriće fiksnih troškova
i profitne mete.

Metoda bruto marže eliminira greške koje se mogu javiti prilikom raspoređivanja općih troškova. Ova
metoda omogućava fleksibilniji postupak, tako da se bruto marža može diferencirati po proizvodima,
zavisno od uvjeta na tržištu.

Standardna bruto marža je postotak koji se dobije podjelom procijenjenih troškova perioda i planiranog
profita s direktnim troškovima predviđenim za obujam poslovanja u tijeku godine.

Na direktne troškove materijala i radne snage dodaje se standardna bruto marža.

3. Točka pokrića troškova ili prag rentabiliteta (Breakeven point) i nivo cijena

Utvrđivanje točke pokrića troškova omogućava poduzeću određivanje alternativnih cijena i na toj osnovi
analizu profitnog potencijala. Međutim, usporedna analiza ne može pokazati koji nivo cijene točno treba
odrediti, niti koliko će se proizvoda prodati, nego koliko bi trebalo prodati da bi se pokrili svi troškovi. To
je osnova za stvarno utvrđivanje cijena na temelju poznavanja potrošačkih percepcija i konkurentskih uvjeta.

Renta je dohodak dobiven za upotrebu zemlje i drugih prirodnih resursa.

Kamata je dohodak kojeg dobivaju oni koji posuđuju novac.

Ključ za razumijevanje raspodjele dohotka je 𝑇𝑃𝑛 − 𝑇𝑃𝑛−1 𝑑𝑇𝑃

𝑀𝑃𝐿 = =
pronađen u teoriji granične produktivnosti, ili 𝐿𝑛 − 𝐿𝑛−1 𝑑𝐿
graničnog proizvoda. Na osnovi teorije 𝑇𝑃𝑛 − 𝑇𝑃𝑛−1 𝑑𝑇𝑃
proizvodnje, granični proizvod nekog faktora 𝑀𝑃𝐾 = =
𝐾𝑛 − 𝐾𝑛−1 𝑑𝐾
proizvodnje predstavlja odnos dodatnog proizvoda
prema dodatnoj količini faktora proizvodnje. Tako 𝑇𝑃𝑛 − 𝑇𝑃𝑛−1 𝑑𝑇𝑃
𝑀𝑃𝐴 = =
za rad, kapital i zemlju, granični proizvod glasi: 𝐴𝑛 − 𝐴𝑛−1 𝑑𝐴

MRL = MPL × p
Ako se granični proizvod nekog faktora proizvodnje
pomnoži s tržišnom cijenom proizvoda (p), dobije se MRK = MPK × p
granični prihod proizvoda faktora.
MRA = MPA × p

Budući da se u tržišnoj ekonomiji plaće, kamate i w = MPL × p (cijena rada, plaća)

rente isplaćuju u novčanim jedinicama, cijena rada,
i = MPK × p (cijena kapitala, kamata)
upotrebe kapitala i zemlje se dobivaju množenjem
ovih količina sa tržišnom cijenom: r = MPA × p (cijena upotrebe zemlje, renta)
Mato Lukić

Izvedena potražnja za inputom proizlazi iz potražnje za finalnim dobrom kojeg su potrošači voljni kupiti.

Potražnje za faktorima proizvodnje su međuzavisne. Ni jedan faktor ne proizvodi sam, nego djeluju
zajednički u raznim kombinacijama. Iz toga proizlazi ovisnost produktivnosti jednog faktora od količine
drugih faktora.

Produktivnost rada će biti veća s većom opremljenošću rada kapitalom. Isto tako, produktivnost kapitala
bit će veća s upotrebom odgovarajuće količine i kvaliteta rada.

Faktori proizvodnje su komplementarni ali mogu biti i supstitutivni, na primjer, kada se rad zamjenjuje
strojevima.

Potražnja poduzeća za faktorima proizvodnje zavisi i od tehnologije koju poduzeće može primijeniti, kao i
od tržišnih uvjeta.

Inputi, koje poduzeće koristi u procesu proizvodnje, mogu se kategorizirati na fiksne i varijabilne. U većini
poduzeća fiksni inputi su građevine, oprema i strojevi, a varijabilni - rad, materijal i razne usluge. U dugom
roku su svi faktori varijabilni.

Kako je granični trošak na konkurencijskom tržištu jednak njegovoj tržišnoj cijeni, ravnotežna pozicija na
osnovi faktorske analize je u točki gdje je granični prihod faktora jednak graničnom trošku faktora,
odnosno njegovoj tržišnoj cijeni. (Dakle, poduzeće ostvaruje maksimalni profit onom količinom faktora
koja daje granični prihod proizvoda faktora jednak njegovom graničnom trošku.)

MRLL u $ na sat
MR
24

Granični prihod proizvoda rada

Granični prihod proizvoda rada

20

16
Potražnja za radom određena je graničnim prihodom
proizvoda rada i cijenom rada u točki njihovog izjednačenja: 12

MRL = w → 8

4
MR L
0 L
L
0 1 2 3 4 5 6
Rad (radnika po 1 satu)
W
20 potražnja za radom
Kr
ivu
Plaća po jednom satu u $

l ja
po
tra
12 žn
je
za
ra
d om

DL

L
0 1 2 3 4 5 6
Rad (radnika po 1 satu)
Mato Lukić

Potražnja za faktorom može biti individualna (potražnja jednog poduzeća) i agregatna (ukupna tržišna
potražnja). Ukupnu tržišnu potražnju čini zbroj svih individualnih potražnji.

Kako su u dugom roku svi faktori

𝑑𝑞𝐿 𝑑𝑤 > varijabilni a u kratkom samo
Elastičnost potražnje za faktorom proizvodnje: 𝐸𝑞𝐿 = ∶ =1 jedan (drugi je fiksan) , razlikuje
𝑞𝐿 𝑤 <
se elastičnost potražnje u
kratkom i dugom roku.

PONUDA FAKTORA PROIZVODNJE

U tržišnoj privredi većina faktora proizvodnje se nalazi u privatnom vlasništvu. Ljudi alociraju svoja
sredstva i rad tamo gdje će imati najviše koristi.

Količina ponude nekog faktora zavisi, prije svega, od njegove cijene.

Po pravilu, veća cijena na tržištu faktora znači i veću ponudu, i obratno. Postoje i neki izuzeci od toga
pravila, posebno kod ponude rada.

Krivulja ponude faktora proizvodnje može biti pozitivno ili negativno nagnuta, ili vertikalna (ponuda
fiksna). U dugom roku za većinu faktora proizvodnje ponuda pozitivno reagira na visinu cijene, pa je
krivulja ponude nagnuta prema gore i u desno.

Faktori se alociraju tamo gdje će vlasnici faktora imati najviše koristi.

NADNICE I TRŽIŠTE RADA

Nadnica ili plaća je cijena rada.

Plaće se formiraju na tržištu rada. Tržište rada može biti tržište savršene konkurencije ili nesavršene
konkurencije.

Nadnica se može izraziti nominalno u novcu ili kao realna nadnica.

Realne nadnice predstavljaju stvarnu kupovnu moć nominalne nadnice. Dobiju se deflacioniranjem
nominalne nadnice s troškovima života.

Potrebno je razlikovati dva bitna pojma u teoriji nadnica: opći nivo nadnica i relativne nadnice.

Opći nivo nadnica predstavlja pokazatelj o prosječnoj visini nadnica na tržištu identičnih poslova. Opći nivo
nadnica može se iskazivati po poduzećima, regijama, privrednim granama i državama.

Relativne nadnice izražavaju razlike između različitih kategorija ljudi i poslova.

Graničnu proizvodnost rada određuje kvaliteta uloženog rada, količina i kvaliteta ostalih faktora
proizvodnje koji se kombiniraju s radom, i tehnički progres, odnosno primjena znanja.
Mato Lukić

Kvaliteta rada ovisi od obrazovanja, obučenosti i umješnosti radne snage.

Potražnja za radom može biti individualna i ukupna tržišna potražnja.

PONUDA RADA

Ponuda rada predstavlja količinu rada koju je stanovništvo voljno ponuditi na raznim poslovima uz
odgovarajuću zaradu.
W
Ponuda rada počinje od određene polazne točke, koja označava 16 S
15
visinu najniže plaće ispod koje ljudi nisu uopće zainteresirani 14
raditi, da se povećava s povećanjem nadnice do prijelomne točke, 13
12

Plaća u $ za 1 sat rada

C
u kojoj je pojedinac ravnodušan da li svoje vrijeme koristi za rad 11
10
ili dokolicu. Nakon te točke daljnji porast plaće smanjuje količinu 9
ponude rada . Na taj način krivulja ponude rada ima tri dijela: u 8
7
prvom, ponuda rada se povećava usporedo s povećanjem plaće 6
5
(efekt supstitucije), u drugom, ponuda rada stagnira na istom 4
nivou pri danoj plaći, i u trećem dijelu, gdje se ponuda rada 3 S
2 A
smanjuje pri visokim plaćama (efekt dohotka). 1
0 L
0 5 10 15 20 25 30 35
Količina rada o 000 sati

RAZLIKE U VISINI PLAĆA

Razlike u plaćama između različitih grupa i poslova možemo sagledati na osnovi analize razlika u kvalitetu
rada, razlika u uvjetima rada, razlika u nadarenosti i segmentaciji tržišta rada.

Najznačajniji razlog za razlike u plaćama leži u kvaliteti rada, naravno podrazumijevajući da svaki rad daje
jednak kvantitet na jedan sat, tjedan, mjesec ili godinu. Isto tako, podrazumijeva se i jednak intenzitet. Znači,
isto radno vrijeme sa jednakim intenzitetom.

RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU RADA

Nesavršenost na tržištu rada može nastati na strani ponude, na strani potražnje, i kombinirano i na strani
ponude i na strani potražnje.

Na strani ponude sindikalni pokret i aktivnost monopolizira ponudu rada.

Na strani potražnje često se dešava da se na određenom tržištu, posebno na lokalnom tržištu, nalazi samo
jedan kupac rada. Na primjer neko veće poduzeće. Takvo poduzeće djeluje na tržištu rada kao monopson.

Ako na tržištu rada djeluje monopol i monopson, onda imamo bilateralni monopol.
Mato Lukić

UTJECAJ SINDIKATA NA NADNICE

Radnički sindikat je organizirana grupa radnika, čiji je cilj ostvarivanje veće nadnice i poboljšanje drugih
uvjeta rada (duljina radnog vremena, odmori, bolovanja, mirovine, participacija u upravljanju). Sindikat
nastoji ograničavanjem ponude rada, povećanjem nadnica i drugim metodama ostvariti svoje ciljeve. Mogu
biti organizirani kao lokalni ili regionalni savezi, granski sindikat i središnji savez sindikata. Sporazumom
sa poslodavcem definiraju se radna mjesta koja mogu biti:

• Open Shop (dostupna svima)

• Closed Shop (samo za članove sindikata)
• Union Shop (mogu se upošljavati i oni koji nisu članov sindikata ali za kraće vrijeme koje određuje
sindikat).

Glavno oružje, koje koriste sindikati i poslodavci u kolektivnom pregovaranju, su štrajk (Strike), ili prekid
rada od strane poslodavatelja. Štrajk je odluka sindikata o zabrani rada dok se ne postignu zahtjevi radnika.

Ciljevi sindikata su povećanje nadnica, poboljšanje uvjeta rada i poboljšanje izgleda za zapošljavanje.

S ekonomske točke gledišta glavni cilj sindikata je ostvarivanje nadnica iznad nivoa koji bi se ostvario u
uvjetima “savršene” konkurencije. Taj cilj ostvaruju različitim metodama:

• ograničavanje ponude rada • povećanje potražnje za radom

• povećanje standardne nadnice • borba protiv monopsona na tržištu rada

MONOPSON NA TRŽIŠTU RADA

Monopsonist na tržištu rada je poduzeća koje je glavni kupac rada u regiji, a u nekim mjestima i jedino
poduzeće koje zapošljava skoro sve radnike. Monopsonist, kao jedini kupac na tržištu rada, maksimizira
svoj profit na taj način što zapošljava manje radnika nego u uvjetima savršene konkurencije. To mu
omogućava da u uvjetima konkurencije na strani ponude rada snižava cijenu rada ispod ravnotežne cijene
rada u savršenoj konkurenciji. On manipulira i s količinom potražnje rada i visinom plaće.

Tržišno stanje na kojem postoji samo jedan kupac rada i sindikat koji djeluje kao monopol zove se bilateralni
monopol na tržištu rada.

KAPITAL, KAMATE I PROFIT

Kapital je proizvedeno društveno bogatstvo, koje se sastoji od trajnih dobara, a koja se ponovno koriste kao
inputi u procesu proizvodnje. Bitno svojstvo kapitalnog dobra je da je ono i input (faktor proizvodnje) i
output (proizvedeno dobro). Kapitalna dobra se klasificiraju u tri glavne kategorije: građevine, oprema i
zalihe.

Kućanstva, poduzeća i država svoj posjed, u suvremenoj tržišnoj ekonomiji, mogu držati u obliku
financijske imovine (čine razna potraživanja u novcu na temelju prodaje proizvoda i usluga, kupovine
dionica i obveznica, deponiranja novca u bankama i slično) i realne/stvarne imovine (fizičke stvari, kao
što su zgrade, tvornice, oprema i zalihe)
Mato Lukić

Amortizacija (deprecijacija) smanjuje vrijednost kapitala, što proizlazi iz njegovog korištenja u prošlom
vremenu.

Bruto investicije čine ukupnu vrijednost svih novih kapitalnih kupovina u danom periodu, dok su neto
investicije jednake bruto investicijama umanjene za amortizaciju.

ŠTEDNJA I PORTOFOLIO IZBORA

Štednja je razlika između dohotka i potrošnje.

Izbor o tome koliko će netko držati u različitim oblicima imovine i koliko će dugovati za razne obveze zove
se portfolio izbor.

STOPA PRINOSA NA KAPITALNA DOBRA

Kada donosimo odluku o investiranju, ili iznajmljujemo kapitalno dobro na privremeno korištenje, moramo
imati neko mjerilo za ocjenu efikasnosti ulaganja. To mjerilo je stopa prinosa od kapitala. To je novčani
neto prinos u godini dana na svaku jedinicu investiranog kapitala.

Neto prinos od kapitala dobije se ako se od bruto prihoda investiranog kapitala odbiju troškovi i porez. Taj
neto prinos je dividenda koju dobivaju vlasnici dionica, kamata koju dobivaju zajmodavci ili kupci
obveznica, profit na investirani kapital u vlastito poduzeće.

Profitna stopa predstavlja odnos između profita i uloženog kapitala.

Kamatna stopa je cijena koju banka ili drugi financijski posrednik plaća deponentima i zajmodavcima za
upotrebu novca u nekom vremenskom periodu.

TRŽIŠTE KAPITALA

Tržište kapitala je kanal putem kojeg se štednja transformira u investicije, u akumulaciju kapitala.

Financijski posrednici su poduzeća, kojima je glavni posao uzimanje depozita, davanje novca na kredit i
kupovina i prodaja vrijednosnih papira.

Najznačajniji tipovi financijskog posrednika:

• komercijalna banka (financijski posrednik koji uzima depozite i daje zajmove)

• investicijska banka (banka koja trguje s dioničkim kapitalom i obveznicama)

Tržišta dionica i obveznica su koordinatori aktivnosti stanovništva, poduzeća i financijskih posrednika.

Obveznica je zakonski regulirana obligacija za plaćanje određenog iznosa novca na određeni dan u
budućnosti. Obveznice su prenosive, što omogućava prvom kupcu da obveznicu ne mora čuvati do
dospijeća. On je može prodati drugoj osobi na sekundarnom tržištu kapitala.
Mato Lukić

Dionica je dio osnovne glavnice kapitala korporacije.

Postoje tri osnovne vrste korporacijskih dionica:

• obične dionice (pravo na jedan glas po dionici, pravo na dividendu i proporcionalni udio u imovini
poduzeća u slučaju likvidacije. Ove dionice uključuju najveći rizik)
• preferencijalne dionice (dividenda po fiksnim stopama, bez obzira na nivo profita i prioritet u
odnosu na vlasnika obične dionice u slučaju likvidacije, ali s ograničenim glasačkim pravom)
• konvertibilne dionice (vlasnik dobiva fiksni platni kupon ali ima i mogućnost da konvertira dionicu
u fiksan broj dijelova obične dionice)

Cijena dionice je sadašnja vrijednost od očekivane buduće dividende. Tržišna cijena dionice se izračunava
na sljedeći način:
𝑑𝑖𝑣𝑖𝑑𝑒𝑛𝑑𝑎
𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎 𝑑𝑖𝑜𝑛𝑖𝑐𝑒 = × 100
𝑘𝑎𝑚𝑎𝑡𝑛𝑎 𝑠𝑡𝑜𝑝𝑎

TEORIJA PROFITA

a) profit kao implicitni prinos – dobar dio poslovnih profita je samo prinos od vlastitog rada, vlastitog
kapitala i vlastitih prirodnih resursa. Dio ovih profita je plaća za vlastiti rad, renta na prirodne
resurse, implicitni prinos na vlastiti kapital. Prema tome, dio onoga što se u praksi naziva profitom
je implicitna nadnica, implicitna renta i implicitna kamata.
b) profit kao nagrada za snošenje rizika – prema ovoj teoriji, da bi poduzeća ulazila u poslove s
natprosječnim rizikom, kao što su istraživanje nafte i slično, poduzeća očekuju i natprosječne
ekonomske profite. Slično je s ulaganjem novca u dionice, gdje očekivani prinos mora biti veći nego
na obveznice, zbog većeg rizika dionica.
c) frikcijska teorija profita – ova teorija polazi od toga da profiti nastaju zbog odstupanja od dugoročne
ravnoteže. To znači da dugoročna ravnoteža podrazumijeva stanje nultog profita (neoklasična
škola). Međutim, na dugi rok poduzeća u pojedinim ciklusima mogu ostvarivati profit, a u drugim
imaju ekonomski gubitak. Kada neka privredna grupacija, kratkoročno, ostvaruje visoke profite, to
privlači i ostala poduzeća, tako da ekonomski profit teži nuli u točki dugoročne ravnoteže. Nasuprot
tome, kada se pojave gubici i pojedina poduzeća izlaze iz te grupacije i ponuda se postupno
smanjuje, dolazi do viših cijena, eliminacije gubitaka i prelaska u profitnu zonu.
d) profit kao monopolska zarada – kada tržište odstupa od stanja potpune konkurencije, monopolisti,
duopolisti i oligopolisti ostvaruju veće cijene i zarađuju monopolske profite. Znači, po ovoj teoriji
izvor profita nalazi se u monopolskoj poziciji poduzeća.
e) Inovacijska teorija profita – po ovoj teoriji profit je nagrada za inovatora. Taj profit traje dok druga
poduzeća (imitatori) ne počnu oponašati inovatora. Na taj način, profit inovatora postupno se
smanjuje, da bi se na kraju sveo na nulti ekonomski profit, odnosno na profit koji predstavlja stopu
prinosa na vlastiti kapital ili pozajmljeni kapital.
f) teorija profita na temelju menedžerske efikasnosti – po ovoj teoriji iznadprosječne prinose, odnosno
ekonomske profite ostvaruju samo sposobni i inventivni menedžeri. Ona počiva na iskustvenom
opažanju o ostvarivanju profita u iznadprosječnim i prosječnim poduzećima.