CILJ ovog predavanja / radionice je slušateljima približiti pojmove INFORMACIJSKA PISMENOST,

MEDIJSKA PISMENOST, KRITIČKO RAZMIŠLJANJE u kontekstu učenja, korištenja sadržaja koji nam služe
za informiranje, učenje, pretragu, odabir pravih informacija i komunikaciju tih informacija. Jedna od
općih definicija bibiloteke je da: Biblioteka skuplja, čuva, obrađuje i daje na korištenje knjige i ostali
materijal (tj. informacije). U 21. stoljeću ta zadaća biblioteke je redefinirana, a i uloga nas kao korisnika
dobila je neku novu razinu i izazove. Bibiloteka nije više (samo) fizičko mjesto, nego i virtualni svijet, a
informacije se ne iščitavaju samo na karticama kataloga, stranicama knjiga, časopisa, debelih svezaka
referentne literature, nego, doslovno lebde oko nas, udaljene jedan klik na ikonicu bežičnog Interneta.

Izazov je kako prepoznati pravu informaciju, kako je iskorisiti i čemu nas još mogu naučiti (školske
biblioteke)?

(SLIKA DRVO ZNANJA)

Američko udruženje bibliotekara (American Library Association) ovako definira informacijsku pismenost:
Informacijski pismene osobe definiraju se kao one koje su naučile kako učiti, jer znaju kako je znanje
organizirano, kako pronaći informacije i (...) pravilno ih korisiti. Ljudi moraju da:

 budu svjesni svoje potrebe za informacijom

 informaciju koja može riješiti problem

 pronađu potrebnu informaciju

 vrednuju informaciju

 organiziraju je

 koriste informaciju na uspješan način.

Bibliotekari su nekada bili vodiči kroz informacijski kaos svijeta, kao Vergilije koji je proveo Dantea kroz
Pakao, a danas smo svi prisiljeni prolaziti i kroz digitalni kaos. To i ne mora biti tako beznadežan posao,
ako koristimo prave alate i naoružamo se strpljenjem.

Obilježja informacijske pismenosti

Autori dodaju neka druga obilježja, (kao što je H. Rader) koji naprimjer tvrdi da je informacijska pismenost ključ za postizanje uspjeha u okruženju prožetom informacijskim tehnologijama, te da je preduslov
produktivnosti u demokratskom društvu i da omogućuje snalaženje u promjenljivoj okolini. Candy navodi da sve definicije informacijske pismenosti sadržavaju sljedeće elemente:

 sposobnost uspješnog traženja informacija

 upućenost pri odabiru i vrednovanju informacija

 Lakoća i lagodnost korištenja širokog raspona medija

 svijest o problemu pouzdanosti i vjerodostojnosti informacija

 uspješnost prenošenja informacija drugima

. U skupu pismenosti u 21. stoljeću se isprepleću raznovrsne pismenosti, ali životno obrazovanje ostvaruje se tek informacijskom pismenošću, koja otvara put rješavanju problema i izboru informacije iz
mnoštva dostupnih izvora.
Informacijska pismenost je vještina koju treba imati svaki student ako želi postati stručnjak u svom području rada u današnjem globalnom informacijskom društvu, a to je vještina bez koje se ne može
preživjeti u informacijskom dobu.
Iz perspektive menadžmenta informacijsku pismenost možemo promatrati na četiri razine:

 tehničko razumijevanje informacijskih tehnologija,

 vještine korištenja informacijskih tehnologija pri rješavanju problema,

 sposobnost ispravnog korištenja i interpretiranja dobivenih informacija,

 razumijevanje društvenih učinaka informatizacije

Informacijski pismena osoba:

1
 Sposobna je prepoznati informacijsku potrebu i identificirati je.

 Može djelotvorno i efikasno koristiti različite resurse i strategije istraživanja.

 Zna kritički vrednovati informacije.

 Može učinkovito koristiti te iste informacije.

Postoji razlika između informacijske i informatičke pismenosti. Biti informacijski pismen znači prije svega imati jedan okvir za razumijevanje, traganje, procjenu i korištenje informacije, dok informatička ili
računarska pismenost podrazumijeva poznavanje hardvera i softvera. Informatička pismenost je sposobnost korištenja računara i računarskih programa. Informacijska pismenost predstavlja potrebu za
informacijom te posjedovanje znanja o tome kako naći, procijeniti i iskoristiti najbolje informacije koje su na raspolaganju kako bi se riješio određeni problem. Izvori informacija mogu biti različiti: knjige, časopisi,
računari, TV, film...itd. Internet je danas najvažniji izvor informacija.
Informacijska pismenost uključuje sposobnosti:

 prepoznavanje potrebe za informacijom

 pronalaženje informacije

 analiza i vrednovanje informacije

 korištenje informacije

 objavljivanje informacija

Pogreška pri korištenju informacijske tehnologije jest stanovište da je davanje informacija studentima isto što i davanje znanja. Međutim, kako svaki student treba transformirati prikupljene informacije u
znanje, treba ga naučiti ne samo kako da dođe do informacije, nego i upravljati njome, analizirati ih i pretvarati u znanje. Nastavnik pomaže studentima učiti na svoj način i uspješno preraditi informacije u
znanje. Zadatak nastavnika je napraviti od njih buduće informacijski pismene stručnjake u svom području.

U današnje doba za informatičku pismenost bitan preduslov je informacijska pismenost, koja je posebno potrebna pri pronalaženju informacija. Računari nam omogućuju pristup informacijama i služe kao
dopuna korištenju knjižnica na fakultetima s većinom tiskanom literaturom. Informacijski pismena osoba razumije ulogu računara u procesu traženja informacija, ali je i svjesna kako uspješno
pretraživanje ovisi najviše o njoj samoj, a ne o tehnologiji koju koristi.
Informatička znanja i vještine se mijenjaju i usavršavaju i informacijski pismene osobe moraju pratiti brz razvoj informacijske i komunikacijske tehnologije. Prije nekih desetak godina ta znanja
objedinjavala su poznavanje računarske konfiguracije i korištenja operacijskih sistema, primjenu programa za obradu teksta, tablične proračune i izradu prezentacija pomoću računara. Danas među
osnovna znanja pripada i poznavanje interneta i njegovih servisa, komuniciranje elektronskom poštom i korištenje World Wide Weba. Objavljivanje sadržaja kreiranjem HTML prezentacija može se
smatrati osnovnim informatičkim znanjem.
U razvijanju i učenju informacijske pismenosti knjižnica igra jako važnu ulogu u kojoj je učenje aktivan proces prijenosa znanja i sposobnosti, a ne samo sadržaj. Bibliotekar je stručnjak koji sudjeluje u
komunikacijskom procesu između autora ili njegovog rada i korisnika usluga biblioteke. Biblioteka je sve manje mjesto u kojoj nastaje proces, odnosno informacijska platforma u umreženom društvu
znanja, u novom, planetarnom svijetu znanja. Time je ona ne samo metaforički gledano, stavljena u posve drugačiji položaj u odnosu na njenu dosadašnju lokaliziranost i ukorijenjenost.

Kritičko razmišljanje i medijska pismenost

Medijska pismenost može se definirati kao mogućnost pristupa, analize, kritičkog vrednovanja i stvaranja novog medijskog sadržaja.

Tri su dimenzije medijske pismenosti: tehničke kompetencije, kritičko razmišljanje i proizvodnja sadržaja. To znači: moći pristupiti izvoru informacija, među kojima je i  internet, kao jedan od sve važnijih izvora, koji
zahtjeva razvoj informacijsko-komunikacijskih i digitalnih kompetencija; sposobnost analize, kritičkog razumijevanja i vrednovanja sadržaja i informacija te utjecaja medija i njihovih poruka na društvo; izražavanje
kroz kreiranje ili produkciju vlastitih medijskih sadržaja.

Uz informatizaciju i kompjutorizaciju medijska pismenost uključuje: učenje o različitim medijima - tisku, radiju i televiziji, povijest, produkcijska i ekonomska načela funkcioniranja, tko posjeduje i kontrolira medije,
kakva je koncentracija medijskog vlasništva i njezine posljedice te znanja i vještine kritičke analize koncentracije društvene moći, osiromašenja i komercijalizacije sadržaja.

Jednu od prvih definicija medijske pismenosti - „sposobnost građana da ostvare pristup, analiziraju i proizvode informacije u određene svrhe“ dali su stručnjaci na konferenciji u  Washingtonu 1992. na kojoj se
zalagalo da medijska pismenost postane obavezan predmet u američkim državnim školama. Preporučili su da obrazovanje iz medijske pismenosti bude široko i da obuhvaća građansku informiranost, estetsko
ocjenjivanje i izražavanje, društvenu angažiranost, samopoštovanje i potrošačku svijest. O medijskoj pismenosti se u konceptualnom smislu počinje govoriti u drugoj polovici 20. stoljeća. Nastavničke i pedagoške
ideje podržao je UNESCO. 1982. godine u Njemačkoj je 19 zemalja prihvatilo deklaraciju kojom se ističe „značenje odgoja koji će mlade ljude pripremiti na odgovorno građanstvo i koji će povećati kritičku svijest
medijskih korisnika.“ UNESCO se danas zalaže za objedinjavanje medijske i informacijske pismenosti. „Informacijska i medijska pismenost tradicionalno su sagledavane kao zasebna područja. UNESCO-ova
strategija ih, međutim, povezuje kao zajednički skup kompetencija (znanje, vještine i stav) nužan i za osobni i za profesionalni život današnjice.“ Najznačajniji teoretičari, rodočelnici i suvremeni zalagatelji za
uvođenje medijske pismenosti u odgojne i obrazovne sustave su: u Sjeveroj Americi kanadski pedagog Neil Andersen, publicistkinja Naomi Klein, novu dokrtinu zagovaraju Renee Hobbs, Neil Postman i Elizabeth
Thoman. Na australskom području John Hartley i Graeme Turner, u Europi kao ključne osobe ističu se Jean Baudrillard, Stuart Hall, David Gauntlett i Len Masterman.

https://kateheza.files.wordpress.com/2015/01/kriticko-misljenje-ne-daj-da-te-prave-ovcom.pdf (Kritičko mišljenje)