Marin Držić, pjesni

 postavljaju se pitanja: jesu li Držićeve pjesme nastale prije ili poslije odlaska u Italiju, imaju li ti
sastavci kakvu literarnu vrijednost i je li Držić nasljedovao Petrarcu ili je frazeologiju preuzeo od prve
generacije hrv. petrarkista (Menčetića, Džore Držića – koji su zasigurno imali veliki utjecaj)

 neki su smatrali da su pjesme nastale prije odlaska u Italiju jer se onda Držić počeo baviti teatrom,
a neki su smatrali da tu ne postoji neka granica i da je Držić i kasnije pisao pjesme

 vrijednost sastavaka: uglavnom slijedi Džoreta i Menčetića tako da njegove pjesme nemaju nekog
velikog značaja u sklopu naše stare lirike 

 uglavnom je slijedio naše pjesnike, a ne izravno petrarkizam (ali su naši pjesnici slijedili
petrarkizam tako da jbg) – ali generalno je zanimljivo zapaziti da Držić često u svojim djelima ima
neke antipetrarkističke fore i da se često ruga petrarkističkim formulama.

Ljubavne pjesni

 korpus od dvadeset jedne pjesme koje su pod naslovom Pjesni ljuvene tiskane 1551. u

knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi.

MARIN DRŽIĆ SVOJIM PRIJATELJEM

- naziva svoje pjesme kao ne dobro složene pjesni

- govori da nije objavio ove pjesme da bi pokazao ljepotu svoje poezije – već zato što su mnogi to
tražili i jer cijene njegov rad (ako ove pjesme ne budu pasale književnim ušima – nije on za to kriv jer
su oni to tražili pa im je on dao što je mogao)

- neprijateljima ako ne paše neka pitaju za ono što njima odgovara

- više puta sam dao neprijateljima da o meni govore, ali sam razmišljao u sebi – više se isplati ugoditi
prijateljima nego neprijateljima jer njima što si bolji – to se više krive.

- govori da neki njegovi neprijatelji ne mogu vjerovati da on zna i stihove pisati, a ne samo prozu
(kakva je bila komedija Pomet).

1. o koji ljuvene sej pjesni slišate…

 ovom pjesmom najavljuje da će ostale pjesme govoriti o postupnom spoznavanju ljubavne

zablude (od oduševljenja do ravnodušnosti), a stjecanje takvog iskustva dovodi do napuštanja
svjetovnog i okretanja nebeskom

- vi koji slušate ove ljubavne pjesme, požalite mene, a sebe čuvajte moćne ljubavi koja sve uništava –
ja sam tome svjedok koji nisam prije cijenio ljubavne strijele

- s ljubavnim krepostima se ne možeš boriti, bio sam zarobljen njima, nisam mogao sakriti plač koji
sam lijevao niz blijedo lice
- kunio sam nemilost gospođe od svih vila

- ono što su mi svi branili i što sam zvao nemilost – bila je moja milost kojom ću se slaviti, vječno ću
uživati raj

- sada znam da je sve što svijet ljubi prolazno – sve se gubi zato napustimo svjetovne tamnosti i
slijedimo višnje svjetlosti

2. lipota od danice sve zvizde dobiva…

 zaslijepljenost ljepotom, klasičan opis žene kao i uvijek

- ljepota koja sve zvijezde dobiva, tvoje lice je sjajnije i od Danice, tvoji pramenovi su uže ljubavi,
pogled kao strijela s koje umirem i uvijek tužan idem, obrazi kao od ruže rumene, tvoje usne kao
crveni koralji su luk od kojeg se odapinju sve strijele

- tvoj lijep smijeh, medene riječi, lijep uzrast i hod – slatki su ljubavni raj od kojeg nema većeg
blaženstva, ti si moj jedini raj

- kako da ne gorim od tog ljubavnog plamena, mislim tebe cijeli život služiti

3. tko je taj na saj svit anđeoski ki poje…

 opet o ljepoti

- bijel obraz, nakićena ljepotom kao vila Dijana kada ide u lov, zlatni pramenovi saviti u vijenac, oči
sjaje kao zvijezda s istoka koja vodi bijeli dan, rumena kao rumena ruža u gori, usta kao koralj koji
krasi dragi kamen, kada izusti riječ svakoga očara, smijeh kao proljetna radost, prsa bijela kao ljiljan,
stasom je kraljica od svih vila, višnji Bog ju je ukrasio kako ljepotom tako i dobrotom, ona je kruna
nad svim vilama koje je Bog ikada stvorio, ako netko govori njezinu ljepotu u svojim pjesmama neka
se ne trudi jer je sve uzalud

4. je li se ikada, o luzi, gdi vidil'…

 opet ljepota

- lugovi, jeste li ikada pod ovim nebom vidjeli ljepšu vilu?

- zvijezdo Danice, zaustavi se i pogledaj ljepotu ove vile

- blažena je voda studena kojom se umiva i ruža koju nosi kao ukras u kosi, blažena je trava i cvijeće
po kojima pleše, blaženo je i drvo koje njoj čini hlad u ovoj planini, blažen je onaj koji može uživati u
njezinoj rajskoj ljepoti

5. tko hoće liposti anđelske sve vidit…

- tko hoće vidjeti anđeoske ljepote neka pogleda u njezino mlado lice

- ona pogledom zanosi srce svima, njezini plavi pramenovi očaravaju, neka svatko bude njezin rob i
sluga
- oči sjajnije nego sunce iznad gora kada sviće zora, tko čuje njezinu medenu riječ osjeti svu ljubavnu
radost u svome srcu, kada otvori vesela usta svaka se gorka žalost pretvara u veselje

- kada korača pomisli bi da je Dijana, gospođa od svih vila

- blažen je onaj kojem je njezina ljubav dala svoju ljepotu

6. ljubavi, ljepša vil neg je zrak sunčani…

 *tu već počinje lagano kukati*

- Ljubavi (obraća se Amoru/Kupidu), ta vila je ljepša nego sunčana zraka pod nebom – ranila je moje
srce

- njezini zlatni pramenovi svima zanose srce, njezino anđeosko lice za kojim uzdišu mnogi – očaralo
me je

- ne vidim koja bi me sudbina mogla izvući ako mi njezina ljepota ne da svoj lik

- Ljubavi, pripremi svoje zlatne, ognjene strijele i usmjeri ih k njoj ako bude nemila prema meni jer
nema razloga da jedan zbog ljubavi briše suze, a drugi veselo ide

- tko ne umire želeći njezino anđeosko rumeno lice? – tako je suđeno, tako hoće višnja moć – želi da
svatko gori za njom

7. tko hoće zgar s nebes pozriti na svit saj…

- tko hoće odozgo s nebesa pogledati ovu anđeosku ljepotu na svijetu – neka pogleda ovu vilu

- njezini pramenovi kose i rumeno lice zanose srce svima

- slatkim pogledom čini da ja umirem, takvo svijetlo lice s vremenom prolazi, a ovakvo sunce rijetko
izlazi

8. dvi zvizde ljuvene na ličcu rajskomu…

 *ovdje je već očigledno da ga je ta vila ranila*

- te dvije zvijezde na rajskom licu (njezine oči) – strijele su ognjene mom srcu

- tko bi ikada mislio da je taj slatki pogled prelijepe vile zapravo smrt i plač ovome srcu

- vidim svoju smrt, a ljubav prema njoj me sili da slijedim svoj očiti poraz

- obuzimaju me tuge kada ne pogledam te njezine zvijezde danice - iako zbog njih umirem

- stvoren sam leteće naravi koja na plamen ide pa na njemu život ostavi (*klasična petrarkistička slika
leptira koji voli plamen pa na njemu izgori – Držić je to preuzeo iz jedne pjesme Š. Menčetića*)

9. ili oganj ugasi ili slugu tvoga…

 *najkraća pjesma – zapravo je epigram*

- ili ugasi ovaj oganj ili svoga slugu njime potpuno porazi ili uhvati nekog drugoga

10. gizdava nika vil rajskoga uresa…

- neka vila rajske ljepote, bijelog obraza kao anđeo s nebesa – zavezala je ljepotom moj pretužni život
i steže me njome pa sam joj vječni rob

- moćna ljubav čini da ovo srce tuguje i dan i noć – nije moguće nadati se slobodi nego moraš
zarobljen lijevati te grozne suze niz obraz i često zazivati smrt koja se oglušila na moj glas

11. uzdaše tužni moj, pokli se spravi sad…

 *ovdje se obraća uzdahu tj. samoj toj pjesmi i šalje ju da navijesti gospođi o njegovom bolu*

- moj tužni uzdaše, spremi se i navijesti svijetu moj gorki jad kroz koji vene moja mladost

- prvo pođi k onoj najljepšoj vili kojoj je u licu sva ona ljubavna sila

- reci joj: gospođo od svih vila, prikloni svoje uši da čuješ grozni plač, da čuješ tužan glas koji zaziva
tvoju pomoć dan i noć

- onaj najvjerniji umire zbog tvoje anđeoske ljepote, omekšaj srce i ne čini da ga tako muči smrtni vaj

- gospođo, razveseli ga svojom ljubavi pa neka te vječno slavi i opjevava

- uzdaše, ako joj do toga ne bude baš stalo – nemoj se ni vraćati k meni, idi kuda hoćeš i pjevaj o
mome ljubavnom plaču

12. jaoh, plamen ljuveni rasčini život moj…

- ljubavni plamen je uništio moj život, a gospođa mi to neće vjerovati

- plovim u suzama, uzdišem dan i noć, uzalud zovem pomoć

- pogledom je ranila moje srce, a za mene ne mari nego u oholosti provodi cvijet svoje ljepote tj.
mladosti - iako mene žali sav svijet

- i studeni se kamen cijepa od moga vrućeg plača, moj plač i one kamenih srca tjera na tugu

- i oni koji već cvile zbog ljubavi, ponavljaju svoju tugu čuvši moj plač te ga dijele sa mnom

- ona ne žali kada čuje te moje muke, svoj oholi obraz okreće od mene, ponaša se gorče od svih
zmijskih i zvjerskih otvora

- tko bi mislio da je to skriveno u tom njezinom licu? Zato nije za vjerovati ni pogledu ni licu jer je sve
puno otrova

13. čemu je priverno, jaoh, moje služenje…

- kakva je korist od mog služenja kada za plaću dobivam silnu tugu? Čemu cviliti kada će njezino srce
biti još gorče? Čemu dan i noć zazivati pomoć tog mramora studenog?

- moja sudbina i moj poraz je slijediti taj lijepi obraz – obraz rajske ljepote zbog kojeg sam izgubio
nadu i dobio gorku tugu i plač

14. pokli ktje taj tvoja, Ljubavi, zla strila…

- Ljubavi (Kupido), tvoja zla strijela je htjela da mi se ova gospođa pokaže nemila

- rado bi htio znati, moćna ljubavi, kako si dopustio da to rumeno lice ovako skonča tvoga slugu?

- nije pravedno da je ona srcem ledena, a ja mene smrtno mori to što mi neće dati svoje ljepote lik

- uzalud pred njom cvileći trošim svoj glas i jezik

15. suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica…

 *zadnjih osam stihova ove pjesme su doslovce prenijeti u Ljubmirovu tužbalicu u Tireni*

- kada je čovjek u tuzi, suze su mu lijek

- ljubav stvara smrtni nepokoj koji skončava moj plačan život

- Ljubav koja je u meni (Kupido) srce mi je upalila, a svojim krilima čini vjetar koji potpaljuje oganj (tak
nešto) – kako to činiš, Ljubavi? Zašto me tako držiš u ognju, a ne daš da izgorim?

16. pokoli, jaoh, Ljubav, moj cvite, hoće toj…

- Ljubav (Kupido) hoće da za tebe uzdišem i da moje plačne oči ne obasjava sunce s istoka nego tvoje
sjajne oči i rajsko lice

- molim te nemoj mi braniti gledati tvoje lice jer kada ga ne mogu gledati obuzme me smrtni nepokoj

- ne znaš ti što je ljubavni nepokoj, neka zla sudbina mi brani dobiti tvoju ljepotu – rijeke i grane mi
brane prići tebi pa se tako u želji za tvojim licem topim kao mraz na suncu

17. pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti…

- tvoj pogled svladava sve silne snage u meni, moju mladost je opčarala tvoja ljepota, neusporediva si
s drugim vilama, nema prikladnog jezika kojim bi se moglo slaviti tvoju ljepotu, biti ću ti uvijek
zarobljenik i tvoju ljepotu ću slaviti i dan i noć iako mi glas nije podoban za tvoju silnu ljepotu

18. cvit liepe mladosti s godišti odhodi…

- cvijet mladosti se s godinama gubi i tako odvodi sve naše radosti

- tvoja ljepota kojom si me ranila – nestaje kao ubran cvijet, kao mraz na suncu

- primi ovaj savjet: prvu mladost nemoj propustiti, uživaj jer vrijeme bježi kao vjetar – ako se propusti,
uskoro se počneš kajati
19. pogled tvoj ljuveni, gospoje od svih vil…

- *početna slova prvog stiha svakog dvostiha tvore akrostih Pavla – ime djevojke koju je Držić volio*

- tvoj pogled smrtno je ranio moje srce, a tvoje rajsko lice me sili da budem tvoj vječni rob

- tko može imati toliko ledeno srce da neće zaplamtjeti pogledavši tvoje lice?

- tvoja ljepota i slava je prava slika anđela s nebesa

- možda svim tužbama dobijem tvoju milost

20. odkoli zgar s nebes odluka nemila…

- *ovo je sad neka rendom pjesma tj. tužbalica neke žene zbog nevjernog ljubavnika koji ju je
ostavio*

- zašto me nemila odluka s nebesa odijelila od tebe?

- mučim se plačući i tražeći svoga dragog od luga do luga – tako uplakana i nemirna idem i svugdje mi
se tvoj lik pričinjava

- tko bi mislio da ta tvoja ljepota skriva tolike gorkosti? Ne mogu vjerovati da tolika ljepota nema u
sebi milosti i da se na moj plač neće sažaliti

- može li ta rijeka, gdje vile vašega jezika dijele slatke pjesme, učiniti takve pjesme da i ti budeš moj
kao što sam ja tvoja? (*ta rijeka = Rijeka dubrovačka, vile vašega jezika = muze dubrovačkih pjesnika,
moguće da je ta djevojka bila tuđinka i da je pjesma nastala u Italiji čim se govori „vašega jezika“ –
ako nije u pitanju štamparska greška*)

Ostale pjesme

21. U SMRT OD FJORE MARTINOVE ŠUMIČIĆ

 pjesma napisana u smrt Fjore, supruge Martina Šumičića (umrla je 1549.)

 pjesma je napisana u prvom licu tako da zapravo sama pokojnica govori

- ohola mladosti, koja grozne suze liješ za mojom ljepotom i kuneš moju preranu smrt koja je potlačila
cvijet moje mladosti kojoj se dičio čitav svijet

- kad je sjajilo moje lice među lijepim vilama kao sunce među svim zvijezdama

- ostavi suze, uzalud su jer uživam u vječnoj slavi – tamo ne pada noć nego je uvijek vječni dan, tamo
nema prošlosti, uvijek je sadašnjost, tamo tuga nema moć i tamo je vječno veselje – tamo je vjernima
vladalac od nebes napravio slatki dom

- iako sam tjelesnom ljepotom bila slavna, na nebu sam duhom najljepša od svih vila
- tamo me ne može snaći smrt – tamo je vječni život

- a i ti ćeš mladosti ovamo doći pa zašto onda u tami tjelesnosti spavaš? – otvori oči i radi djelima da
možeš sa mnom uživati u ovom raju

22. EPITAPHIO (epitaf)

 isto pjesma napisana u smrt Fjore

- bila sam djevojka koja se zvala Fjora, veličala sam se svojom mladosti i ljepotom – a onda me Višnji
htio k sebi da mu uljudim raj – tada su u plaču ostali svi kao kad sunce ode od zemlje i dođe zimski
dan

Duhovne / moralne / strogo elegične pjesme

23.

- sada je u mom srcu drugačija žudnja

- sastajem se s pameti, kajem se što sam želio – ljubav i ljepota su me stavile pod svoju vlast no
razumna krijepost me od toga izbavila i oslobodila

- kada sam pogledao rumeno lice – srce mi se preplavilo nemilosti i tugom, ali sada slavim slobodu
pjevajući u sav glas

- Ljubavi (Amor/Kupido), tvoja vlast je umrla, uzalud trošiš svoje ognjene strijele

24.

- o svijete, pun li si tamnosti – ideš po grešnoj naravi, zemaljske otrove sa svojim zlom slijediš

- slijepi čovječe, zemlja ti se omilila, a navodi te na gorki plač – ostavi se tamnosti i digni oči prema
nebu

Poslanica

25. SVITLOMU I VRIDNOMU VLASTELINU SABU NIKULINOVU MARIN DRŽIĆ

 jedna od najboljih Držićevih pjesama i vrlo važan dokument za njegovo stvaralaštvo

 u njoj se govori o najranijem sukobu koji je pjesnik imao sa svojim protivnicima tj. to je njegova
obrana od kletvi koje su drugi književnici širili o njemu – da potkrada druge tj. da je Tirena plagijat
jednog pravog pjesnika Vetranovića

- plemiću, ostavi put ludosti svim ludima, a poslušaj mene s ljubavlju koji sam kod vode u slavoj
dubravi provodio dan, s njima je općio i Džore (Držić) i plesao Šiško (Menčetić)

- mnogi mladi plemići su nesvjesni i nemile ćudi pa govore da sanjam da općim s vilama, a još me i
lupežom nazivaju
- putnici koji putuju gorom čuju mene kako do zore pjevam s vilama, a oni koji lažu da se dičim tuđim-
dugo se nisu čuli, vrijeme se otkriva!

- o Vetranoviću: sklada zemaljske i rajske stvari u pjesme, od Boga dan ovoj državi da bude slavan

- bolji je dobar glas nego zlatan pas – svatko žudi za časnim glasom među ljudima

- pitaj Čavčića što će reći na ovo, reći će: Svatko se časti svojom časti

- ja ću reći svoj razlog, a neka tvoj razum sudi

- onaj tko pošteno radi, ima li pravo na poštenu plaću? Velikim lupežom se može nazvati svatko tko
bude primao plaću za tuđu muku i trud.

- plemiću, svaka laž na laži ostaje

- razumna plaća je vrijedna čast koja nam je od Boga najljepši dar (ideal novog čovjeka: razumnost
okrunjena čašću)

- čast je vrijedna stvar koju su glavom štitili Leksandro i Čezar (Aleksandar Veliki, Gaj Julije Cezar) i
zbog koje su umrli, čast slijede svi pjesnici koji su svojim pjesmama osvijetlili svoje gradove

- a tko zna, možda se i ja sada proslavim i steknem čast – događala su se i veća čudesa, sve može
učiniti onaj svemogući s nebesa

26. Tužba Ljubmira od komedije Tirene

 ovo je vjerojatno stara verzija Ljubmirova monologa u Tireni

- zar je meni ovako cviliti u ljubavnoj želji? Zar me taj rumeni obraz kojemu po ljepoti nema
jednakoga na svijetu – čini da ovako cvilim?

- zla sudbina mi ne da reći vili moju tugu, tko ne tuguje kada moje gorkosti čuje, ali čemu da me
svatko žali kada ona to ne čuje?

- kada bi barem bilo moguće da joj kažem da zbog nje umirem

- ti sada s vilama u gori bereš cvjetiće, a mene mori plač i moje srce gori zbog tvoje ljubavi koja me
očarala

- tko da me izbavi iz ove gorkosti kada nema tvoje ljepote? Ne može se moja mladost nadati radosti
kada je lišena tvoje ljepote

- nema lijepe vile da bude mojoj rani lijek, ona čuva svoje smilovanje za trenutak kada umrem

- onda poziva sve da ga žale, ne može vjerovati da ta lijepa vila u sebi nosi taj smrtni poraz, zaziva
smrt da mu pomogne, uzalud je biti mlad kada u srcu nosiš jad i živiš u tuzi

27. Drugi prolog Tirene

 prolog napisan specijalno za izvedbu na svadbi Vlaha Držića, a za izdavanje Tirene Držić je odabrao
prvi prolog jer mu se opravdano činio boljim (na istom tom piru se izvodila i Venere i Adon)

 Obrad i Pribat govore

- Pribat se prvi put našao u raskošnoj sredini pa se divi sjaju plemstva i samoj odjeći koju Obrad nosi
(zbog koje ga prvo nije mogao prepoznati).

- Obrad (iako je isto ubogi pastir, postao je samosvjestan zbog dužeg boravka u Dubrovniku): gdje su
dobri ljudi – tu je svako dobro, a gdje su zli – tu nema nikakve časti. Bez razuma nema sreće. Tko opći
s dobrima – taj je blizu dobroga, a tko opći s zlima – njega slijedi plač i tuga. Nego reci mi kako si ušao
i jesi li nešto donio mladoj?

- Pribat objašnjava da je vidio puno ljudi kako ulazi u tu kuću, a nije znao zašto pa je i on ušao, a
kasnije ga je sva ta raskoš i gomila ljudi zbunila pa nije znao izaći – neke godišnice su ga ispitivale jel
se oženio, a kasnije su ga odvele na kat. Pribat pita gdje se on to nalazi?

- Obrad objašnjava da se nalaze u kući Džula Pjorovića (Julija Cvjetkovića, nevjestina djeda) koji je bio
vrlo bogat, a onda objašnjava da se ženi Vlaho Držić.

- Pribat se divi, a Obrad onda još govori da je cijela ženikova rodbina čestita i krv plemenita, slava
Dubrovnika.

- Pribat se divi vlasteoskim gospođama (ima li njima sličnih?), Obrad govori o njihovim rumenim
licima, a pogotovo naglašava ljepotu nevjeste, zatim se i Pribat uključuje u hvaljenje i divljenje
mladoj.

- nakon silnih pohvala, Pribat pita Obrada zašto je došao u ovaj grad (Dubrovnik)

- Obrad: došao sam prije dvije godine u vrijeme poklada u ovaj lijepi grad i Vučetu sam sreo od kojeg
sam se naslušao čuda – od tada se ne mogu odvojiti od ovoga grada (*prva izvedba Tirene se izvodila
prije dvije godine i tada su prolog govorili Vučeta i Obrad*). Vučeta mi je govorio o rijeci kraj gore i
čudu koje se tamo zbilo i koje sam otišao vidjeti – nisam vjerovao, ali kada sam tamo došao našao
sam se u raju! Tamo sam vidio vilu sjajnog obraza koja je Držiću dala pjesnički dar u ime svih vila iz
Rijeke dubrovačke. Vila je rekla Držiću da sada proslavi grad Dubrovnik svojom poezijom. Tada je taj
mladić počeo puštati svoj glas, a mene su obuzele tolike slasti da se to ne može izraziti. Vratio sam se
u grad i svima to pričao, ali su se sa mnom rugali i govorili da to nije istina – da je Držić tamo preko
mora (u Italiji) i da uči svirati. Ali kada se on vratio iz Italije, svatko je za njime kao mahnit išao! Dobio
sam ključ od krčme od Bojkovića i Martina Šumičića čijem šurjaku sada služim na svadbi (*šurjaku =
ženinom bratu, Šumičić se poslije Fjorine smrti oženio Vlahovom sestrom Dživom*). Tog Držića je
ljubila sva vlastela, prije dvije godine je opjevao Ljubmira, ali je bio jak vjetar pa se ništa nije čulo i
ljudi su pobjegli od hladnoće (*Tirena se prvi puta izvodila u siječnju i na otvorenom, puhala je jaka
bura pa su ljudi bježali*).

- zatim Obrad poziva Pribata da mu se pridruži jer će se naveliko jesti i piti.

28.

 pjesma je nastala povodom svadbe pjesnikove sestre Pere (1535.)

- moja sestro, ja ti sada dajem blagoslov kao što je Izak dao svome sinu kada mu je donio lov

- neka s tim svojim drugom (mužem) uživaš u miru i neka ti Bog da sva dobra s tim mužem da nemaš
potrebu za drugima

- neka ti Višnji podari i plod koji će biti na korist ovom gradu i na čast tvome rodu – i neka doživiš da
vidiš od sinova sinove i njih da ženiš i čekaš svatove

- neka te Višnji izbavi od svog zla i neka ti podari život u ljubavi s tvojim dragim, neka ti podari dug
život i laku starost, veselje u tvome domu, neka te čuva od bluda