Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet

Preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti i filozofije

Marija Palaić
Voltaireova kritika Leibnizovog pojma prestabilirane
harmonije u djelu Candide

Seminarski rad
Mentor: dr. sc. Demian Papo

Osijek, 2023.
SAŽETAK

Francuski prosvjetiteljski romanopisac i filozof François Marie Arouet le Jeune Voltaire

(1694 – 1778) objavljuje djelo Candide ili Optimizam 1759. godine. Voltaire u Candideu
progovara o univerzalnoj disharmoniji svijeta koja ga vodi ka promišljanju o besmislu
života. Potaknut katastrofama koje su se odvijale u njegovoj neposrednoj stvarnosti, od čega
je jedna od najvećih potres u Libanonu, odlučuje pretočiti vlastita razmišljanja o svijetu i
društvu u kojemu živi. Pored brojnih kritika uperenih ka društvenoj nepravdi i vladavini
općeg nemorala, osvrće se i na aktualne filozofske sustave koji su tada nastali, pri čemu se
osvrće i na Leibnizovu optimističnu filozofiju. Jedna od tema koju je odlučio
problematizirati jest Leibnizov sistem prestabilirane harmonije. Leibnizova filozofija polazi
od definiranja supstancija koje naziva monadama, a koje su nevidljive tvari koje su zaslužne
za odvijanje nematerijalne domene postojanja odnosno odnose se na um. Te supstancije
utječu na međusobno pokretanje te su na taj način neraskidivo povezane. Potom, postoji i
druga domena stvarnosti, a koja je sačinjena od gibanja tijela koja također imaju vlastiti
mehanizam prema kojem se kreću, a koji nije direktno povezan sa supstancijama. Kako bi
razrješio jaz između djelovanja tijela i supstancija, Leibniz uvodi sistem prestabilirane
harmonije. Naime, riječ je o predodređenoj usklađenosti gibanja tijela i njihovih
suspstancija na temelju opće prirodne zakonitosti koja ih zajednički usmjerava. Time nastaje
najbolji od mogućih svjetova, a to je upravo onaj koji je ostvariv i koji je ostvaren. Voltaire
ironizira jednu takvu optimističnu filozofiju navodeći sve one slučajeve i pojave koje
negiraju tezu o prirodnom skladu i sveopćoj harmoniji koja predodređuje sva zbivanja u
svijetu.

Ključne riječi: Voltaire, Candide, Leibniz, prestabilirana harmonija

II
SADRŽAJ

1. Uvod 4
2. Leibnizov pojam prestabilirane harmonije 5, 6
6, 7
3. Voltaireova kritika Leibnizovog pojma
prestabilirane harmonije u djelu Candide
4. Zaključak 8
5. Popis literature 9, 10

III
1. Uvod
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646 – 1716), novovjekovni je njemački filozof koji poput
mnogih drugih filozofa toga vremena donosi nove uvide u način funkcioniranja prirode.
Djelovanje prirode počinje se poimati mehanicistički odnosno kao sustav koji autonomno
funkcionira.1 Takvo poimanje, za razliku od skolastičkog poimanja punine stvarnosti koja
ima temelj u Bogu kao njenom stvaraocu, stvarnost razlaže na određene dijelove od kojih se
sastoji, a koji onda zasebno funkcioniraju i djeluju.2 Leibnizova filozofija polazi od pojma i
problema supstancije3 odnosno od definiranja jednog takvog dijela koji zajedno sa drugim
takvim dijelovima čini temelj konstelacije stvarnosti. Takva je supstancija za Leibniza
jednostavna i individualna zbog čega ju naziva monadom, prema grčkoj riječi monas koja se
odnosi na: »jedinstvo ili ono što je jedno«4. Svaka monada nužno utječe na pokretanje svih
ostalih. Dakle, radi se o životnom principu koji je za Leibniza besmrtan 5jer se radi o
neprekidnom ciklusu kretnje pojedinačnih čestica. Takve kretnje čine sklad kojeg Leibniz
naziva stanjem prestabilirane harmonije.

S druge strane, François Marie Arouet le Jeune Voltaire (1694 – 1778) francuski je
prosvjetiteljski romanopisac koji u svojim djelima problematizira aktualno društveno i
političko stanje obilježeno ratovima, korupcijom i licemjerjem. Voltaire se posebno osvrće
na društvenu nepravdu i nejednakost položaja različitih društvenih slojeva. U vlastitoj
filozofiji, Voltaire polazi od pretpostavke da je razum: »najviša instancija u prosuđivanju
svih stvari«6zbog čega se suprotstavlja tada vladajućoj kršćanskoj dogmi koja upravlja
javnim mnijenjem. U svojem djelu Candide ili Optimizam iznosi oštru kritiku tadašnjeg
društva koja se temelji na negiranju i ironiziranju Leibnizove teze o predodređenoj harmoniji
koja vlada događanjima u svijetu ističući cijeli niz kaotičnih događaja koji nemaju uporište u
vječnom prirodnom skladu.
1
Goran Vujkov, »Lajbnicov projekat monadologije«, br. 26, Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, str.
66 – 80, na str. 66

2
Franjo Šanc, »Skolastička filozofija – prava filozofija«, Obnovljeni Život : časopis za filozofiju i
religijske znanosti, 25/3-4 (1944), str. 185 – 201, na str. 200
3
Milan Kangrga »Leibnizova monadološka metafizika«, u: Izabrani filozofski spisi, (Zagreb: Naprijed,
1980), str. 7 – 32, na str. 7
4
Kangrga »Leibnizova monadološka metafizika«, na str. 7
5
Gottfried Wilhelm Leibniz, »Razmatranja o životnim principima i o plastičnim prirodama«, u:
Izabrani filozofski spisi , (Zagreb: Naprijed, 1980), preveo s njemačkoga Milivoj Mezulić, str. 95– 103,
na str. 95
6
Danilo Pejović »Voltaire«, u: Danilo Pejović (priređivač sveska), Francuska prosvjetiteljska filozofija,
Filozofska hrestomatija (Zagreb: Nakladni zavod matice hrvatske, 1978.), str. 36 – 50, na str. 39

4
2. Leibnizov pojam prestabilirane harmonije

Leibnizov pojam prestabilirane harmonije proizlazi iz njegova poimanja životnih principa

koje naziva monadama ili supstancijama, za koje smatra da imaju vlastite predodžbe i težnje.
Te težnje odnose se na um koji čini: »supstancijalni oblik tijela«7. Dakle, monade imaju
određenu usmjerenost kojom su suštinski određene odnosno kao da razmišljaju za sebe.
Gibanje supstancija određeno je zakonima koji se odnose na razvitak predodžbi
primjerenom dobru i zlu.8 Leibniz navodi da takvi principi pripadaju samo organskim
tijelima. Nadalje, Leibniz smatra da životni principi ne uzrokuju promjenu toka gibanja tijela
niti daju Bogu priliku da ih mijenja.9 Tok gibanja tijela unaprijed je određen od strane Boga i
time ga nije moguće promijeniti. Gibanje tijela uzrokovano je višom zakonitošću prirode
odnosno nepromjenjivim poretkom stvari. Tijela imaju vlastita pravila gibanja. Dakle,
Leibniz kvalitativno razlučuje gibanja tijela i djelovanje životnih principa smatrajući kako
obje pojave imaju vlastite načine kojima se ostvaruju odnosno zasebne principe djelovanja.
No iako je riječ o različitim vrstama gibanja, ona pripadaju jedno drugome te zajedno čine
savršeni sklad. Takva usklađenost ono je što Leibniz naziva prestabiliranom harmonijom, a
koja dovodi gibanje tijela i životne principe u neraskidivu vezu odnosno odnos koji je
unaprijed određen kao funkcionirajući. Riječ je o prirodnoj usklađenosti koja teče:
»određenim razumljivim tokom«10 . Dakle, ne nastaje i ne mijenja se nekim nerazjašnjivim
utjecajima nego je u potpunosti logički uvjetovana. Radi se o preciznoj mehanici kod koje
svako gibanje ima svoj izvor u nekom drugom gibanju11. Prema Leibnizu, takav sustav
predstavlja novi dokaz za božju opstojnost jer se radi o usklađenosti mnogih supstancija koje
ne utječu izravno jedna na drugu nego sve zajedno proizlaze iz jednog općeg uzroka od
kojeg: »sve zavise, i kojemu mora pripadati neka beskonačna moć i mudrost, kako bi se sve
te podudarnosti unaprijed ustanovile i upravljale «12. Dakle, postoji jedan opći pokretač koji
uzrokuje gibanje tijela i pokretanje nematerijalnih supstancija koja zajedno stvaraju
predodređenu harmoniju. Supstancije ne utječu međusobno jedna na drugu nego su
povezane jednakim pokretačem koji čini da one djeluju usklađeno. Prema takvoj odredbi,
svaka je monada kao posebna supstancija odraz stanja cjelokupne stvarnosti. Dakle,
stvarnost koju vidimo i doživljavamo upravo je onakva kakva jedino i može biti.

7
Gottfried Wilhelm Leibniz, »Razmatranja o životnim principima i o plastičnim prirodama«, u:
Izabrani filozofski spisi , (Zagreb: Naprijed, 1980), preveo s njemačkoga Milivoj Mezulić, str. 95– 103,
na str. 95

5
8
Leibniz, »Razmatranja o životnim principima i o plastičnim prirodama«, str. 97

9
Leibniz, »Razmatranja o životnim principima i o plastičnim prirodama«, str. 96
10
Leibniz, »Razmatranja o životnim principima i o plastičnim prirodama«, str. 97
11
Isto, na str. 98
12
Isto, na str. 97

6
3. Voltaireova kritika Leibnizovog pojma prestabilirane harmonije u djelu Candide

Voltaireovo djelo Candide polazi od pretpostavke da je svijet: »takav kakav jest i stoga ne
treba živjeti u prividu«13. Djelo govori o nenadanom spletu okolnosti koje su mladića
Candidea odvele na životnu pustolovinu obilježenu prirodnim katastrofama, ratovima,
prevarama, spletkama, nasiljem te mnogim drugim nemilim i neplaniranim događajima. Na
samome se početku djela Voltaire osvrće na teoriju posljedica i uzroka prema kojoj živimo
u: »najboljem od svih mogućih svjetova«14 , a kojom Candidea podučava njegov učitelj i
životni uzor, starac Panglos koji utjelovljuje Leibnizovu optimističnu filozofiju. Prema toj
teoriji, kako učitelj Panglos nalaže: »sve je stvoreno za neku svrhu, sve nužno i jest za
najbolju svrhu.«15 Pa tako podučava Candidea kako je nos stvoren da se na njemu nose
naočale zbog čega one i postoje, noge su zamišljene tako da se na njima nose hlače pa i njih
imamo, a kamenje postoji kako bi se od njega klesali zamci kao onaj u kojemu stanuje
Candide.16 Odmah na početku djela, vidljiva je ironija kojom Voltaire opisuje Leibnizov stav
o predodređenoj harmoniji koja vlada svijetom, a koja se temelji na skladu između tijela i
nevidljivih supstancija. Zatim, Voltaireova kritika predodređene usklađenosti zamjetna je
prilikom opisa rata Bugara i Abara kojemu je svjedočio Candide: »Ništa ne bje tako krasno,
tako otmjeno, tako blistavo, tako dobro uređeno kao ove dvije vojske. Trublje, svirale, oboe,
bubnjevi, topovi, sve to stvaraše takav sklad kakva nikada nije bilo u paklu. «17 Time ističe da
je svijet pun disharmonije čime dovodi u pitanje prirodnu zakonitost koja u obliku općeg
načela vlada gibanjima tijela i njihovim životnim principima odnosno supstancijama. Svijet
kakvog opisuje mjesto je na kojem se očituje sveopći nesklad što u potpunosti negira
Leibnizov pristup koji zastupa tezu da je Bog stvorio svijet tako savršeno da svaka
supstancija djeluje prema vlastitom zakonu odvijanja te da je u isto vrijeme u savršenoj
harmoniji sa svim ostalim supstancijama18 . Nakon što je preživio i svjedočio strahotama tog
rata koji je rezultirao spaljivanjem abarskog sela, gomilom mrtvih i osakaćenih nedužnih
ljudi, Candide dolazi u Holandiju tražeći milostinju kako bi preživio jer je ostao bez hrane, a
kada ga upitaju zašto je došao on im odgovara da: »nema posljedice bez uzroka te kako je
sve nužno uzajamno povezano i udešeno najbolje što je moguće «19 zbog čega je on trebao
biti protjeran iz zamka i biti išiban kako bi sad molio za hranu dok ju nema čime platiti jer
sve tako moralo biti. Zatim, za vrijeme svog boravka u Francuskoj, Candide prije samog
odlaska ostavi Akademiji znanosti u Bordeauxu ovcu koju je dobio na poklon prilikom
posjeta utopijske zemlje Eldorado, a Akademija predloži nagradu za onoga tko objasni zašto
je ovca crvena. Nagradu dobije neki učenjak koji formulom: »A plus B minus C podijeljeno
sa Z«20 objasni zašto ovca ima crvenu vunu te razlog njenog ugibanja od ovčjih boginja. Na

7
tom mjestu Voltaire kritizira: »estetičku i moralnu dimenziju Leibnizove prestabilirane
harmonije«21 koja supstancije dovodi u skladan odnos sa gibanjem tijela. Dakle, supstancija
koja čini ovcu crvenom ni na koji način ne može biti povezana sa njezinim odumiranjem.
Kritika Leibnizovog poimanja stvarnosti kao one koja je određena pravilnim
funkcioniranjem prema prirodnim općim zakonitostima posebno je naglašena u razgovoru
koji je uslijedio između učitelja Panglosa i Candidea nakon što su oboje proživjeli brojne
nesreće. U tom razgovoru ogorčeni Candide upita svog učitelja smatra li i dalje kako živi u
najboljoj mogućoj stvarnosti nakon što su ga vješali, secirali, obasipali batinama i kada je
bio prisiljen veslati na galiji22 . Panglos mu na to odgovara da je i dalje vjeran svom stavu
jer: »Leibniz ne može biti u krivu i jer je, uostalom, unaprijed ustanovljena harmonija nešto
najljepše na svijetu, baš kao i prostor i suptilna stvar. «23 Time Voltaire ismijava status
nepogrešivosti filozofskih sustava te Leibnizovo poimanje svijeta kao onog čiji je stvaratelj i
upravitelj onaj koji je: »obdaren još daleko beskrajnijom savršenošću, jer u sebi nosi beskraj
mogućih svjetova, od kojih je izabrao onaj koji mu se sviđa. «24 Završni dijalog, koji ujedno
predstavlja i kraj Voltaireovog djela, okončava zavisnost Candideove misli od nauke svoga
učitelja. Nakon što učitelj Panglos Candideu objašnjava kako su svi događaji slijedili jedan
za drugim u savršenoj harmoniji najboljeg od mogućih svjetova, učenik mu odgovara kako
sloboda odlučivanja koje pokreće ljudsko djelovanje počiva na pojedinačnoj odgovornosti.
Time Voltaire poručuje kako je sudbina ljudskog života sačinjena od svjesnih odluka
pojedinca koje su proizvod razuma, a ne slučajnog Božjeg odabira kao pokretača svih naših
radnji.
13
Divina Marion, »U društvu s Voltaireom«, u: Voltaire, Candide ili optimizam – filozofska pripovijest, s
njemačkoga preveo g. doktor Ralph; prijevod i pogovor Divina Marion (Zagreb: Mozaik knjiga, 2018.), str.
131
14
Voltaire Candide ili optimizam – filozofska pripovijest, s njemačkoga preveo g. doktor Ralph; prijevod
i pogovor Divina Marion (Zagreb: Mozaik knjiga, 2015), str. 6
15
Voltaire Candide ili optimizam – filozofska pripovijest, str. 6
16
Isto.
17
Isto, na str. 12
18
Look, Brandon C., "Gottfried Wilhelm Leibniz", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2020
Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/spr2020/entries/leibniz/>. : God
created the world so perfectly that each substance acts according to its own law of unfolding and is at the same
time in perfect harmony with all others substances;
19
Voltaire Candide ili optimizam – filozofska pripovijest , na str. 13
20
Isto, na str. 82
21
Gastón Robert, »Leibnizova prestabilirana harmonija iznova razmotrena«, Synthesis philosophica,
37/2 (2022), str. 447 – 476, na str. 449

8
22
Voltaire Candide ili optimizam – filozofska pripovijest , na str. 118

23
Isto.
24
Gottfried Wilhelm Leibniz, »Odgovor na razmatranje o sistemu prestabilirane harmonije, u drugom izdanju
Kritičkog rječnika g. Baylea, u članku Rorarius«, u: Izabrani filozofski spisi , (Zagreb: Naprijed, 1980), preveo
s njemačkoga Milivoj Mezulić, str. 223 – 242, na str. 225

9
4. Zaključak

Premda Leibniz i Voltaire pripadaju istoj epohi, riječ je o supstancijalno različitim autorima.
Leibnizova filozofija problematizira kauzalnost odnosa među monadama odnosno
supstancijama, polazeći od pretpostavke da je svaki um u harmoniji ne samo sa pripadajućim
tijelom nego i sa svakim drugim tijelom. Leibniz razlikuje ono što naziva gibanjima tijela i
kretanjima supstancija jer se radi o naprosto drugačijim vrstama djelovanja. No ta djelovanja
međusobno se usklađuju u općoj domeni koja im je zajednička i koja ih ipak na neki način
povezuje. To opće načelo prirodne zakonitosti uređuje odnose tijela i supstancija stvarajući
mehanizam odnosno sustav prestabilirane harmonije koji ih objedinjuje pod zajedničkim
nazivnikom, u jednoj domeni koja pripada i jednom i drugom entitetu. Prema takvom
mehanizmu, pojavnosti u svijetu trebale bi se odvijati skladno, uzastopno slijedeći jedna
drugu. Dakle, naše mišljenje i naša djela trebala bi biti povezana vodstvom jednog višeg
zakona koji na taj način upravlja našim mišljenjem i djelovanjem. Leibniz smatra da je takvu
harmoniju predodredio Bog prilikom čega on, kao generator svih mogućnosti odnosno
sadržavatelj svih mogućih svjetova odabire onaj svijet koji mu se najviše sviđa. Voltaire
kritizira takvoga stvaratelja jer svijet kojega je odabrao pun je nesuglasja i kaosa. Dakle, ne
reflektira svijet mira i sklada nego odabire svakodnevicu ispunjenu ratovima, zločinima,
pokoljima, bolestima, prirodnim katastrofama odnosno sveopćom disharmonijom. Voltaire u
djelu Candide ističe sve one događaje koji su uzrokovani zlom i neskladom, a koji za
posljedice imaju još veća zlodjela i nepravde nanesene onima koji nisu za njih krivi. Time
oštro kritizira tezu kako živimo u najboljem od mogućih svjetova te kako bi tom činjenicom
trebali biti zadovoljni. Voltaire upućuje na moć ljudskog razuma čije je djelovanje jedino
ono koje može spasiti kaotičan svijet kojega je Bog izabrao te tek nakon aktivnog
sudjelovanja u svrhu promjene kaotičnog disbalansa stvoriti mogućnost za stvaranje jedne
sveopće harmonije. Za najidealniji način djelovanja, a kojega ujedno smatra i jedinim
mogućim te time i najučinkovitijim, smatra stvaranje sklada prvenstveno polazeći od vlastite
nutrine, koja tek kada je usklađena, može predstavljati sklad vidljiv drugima, a time i utjecati
na stvaranje sklada izvan vlastite domene djelovanja.

10
5. Popis literature

Kangrga, Milan »Leibnizova monadološka metafizika«, u: Izabrani filozofski spisi, (Zagreb:

Naprijed, 1980), str. 7 – 32

Gottfried Wilhelm Leibniz, »Odgovor na razmatranje o sistemu prestabilirane harmonije, u

drugom izdanju Kritičkog rječnika g. Baylea, u članku Rorarius«, u: Izabrani filozofski
spisi , (Zagreb: Naprijed, 1980), preveo s njemačkoga Milivoj Mezulić, str. 223 – 242

Leibniz, Gottfried Wilhelm »Razmatranja o životnim principima i o plastičnim prirodama«,

u: Izabrani filozofski spisi , (Zagreb: Naprijed, 1980), preveo s njemačkoga Milivoj
Mezulić, str. 95– 103

Look, Brandon C., "Gottfried Wilhelm Leibniz", The Stanford Encyclopedia of Philosophy
(Spring 2020 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL =
<https://plato.stanford.edu/archives/spr2020/entries/leibniz/>.

Marion, Divina »U društvu s Voltaireom«, u: Voltaire, Candide ili optimizam – filozofska

pripovijest, s njemačkoga preveo g. doktor Ralph uz dodatke koji su u doktorovu džepu
nađeni u času njegove smrti u Mindenu godine Gospodnje 1759.; prijevod i pogovor Divina
Marion (Zagreb: Mozaik knjiga, 2015), str. 127 – 137

Pejović, Danilo »Voltaire«, u: Danilo Pejović (priređivač sveska), Francuska prosvjetiteljska

filozofija, Filozofska hrestomatija (Zagreb: Nakladni zavod matice hrvatske, 1978.), str. 36 –
49

Robert, Gastón »Leibnizova prestabilirana harmonija iznova razmotrena«, Synthesis

11
philosophica, 37/2 (2022), str. 447 – 476

Šanc, Franjo »Skolastička filozofija – prava filozofija«, Obnovljeni Život : časopis za

filozofiju i religijske znanosti, 25/3-4 (1944), str. 185 – 201

Voltaire, François Marie Arouet le Jeune Candide ili optimizam – filozofska pripovijest, s
njemačkoga preveo g. doktor Ralph uz dodatke koji su u doktorovu džepu nađeni u času
njegove smrti u Mindenu godine Gospodnje 1759.; prijevod i pogovor Divina Marion
(Zagreb: Mozaik knjiga, 2015)

Vujkov, Goran »Lajbnicov projekat monadologije«, br. 26, Filozofski fakultet, Univerzitet u
Novom Sadu, str. 66 – 80

12
13
14