Eckhart

Tolle
Nova
Zemlja
Osvješćivanje životne svrhe

naslov izvornika:
Eckhart Tolle
A NEW EARTH
 sadržaj:

9 Nova Zemlja

11 01. Cvjetanje ljudske svijesti

11 Zazivanje
13 Svrha ove knjige
14 Naša naslijeđena nefunkcionalnost
17 Izranjanje nove svijesti
19 Duhovnost i religija
20 Hitnost preobrazbe
22 Novo Nebo i nova Zemlja

23 02. Ego: trenutačno stanje čovječanstva

24 Prividno ja
26 Glas u glavi
27 Sadržaj i ustrojstvo ega
28 Poistovjećivanje sa stvarima
30 Izgubljeni prsten
32 Privid vlasništva
34 Želja: sve veće potrebe
35 Poistovjećivanje s tijelom
37 Osjećaj unutarnjega tijela
38 Zaborav postojanja
38 Od Descartesove pogreške do Sartreova uvida
39 Spokojstvo koje nadrasta sveukupno razumijevanje

41 03. Srž ega

42 Prigovaranje i zamjeranje
44 Reaktivnost i uvreda
45 Biti u pravu i dokazati da svi ostali griješe
45 U obranu jednog privida
46 Istina: relativna ili apsolutna?
48 Ego nije osoban
49 Rat je način razmišljanja
50 Želite li spokojstvo ili dramu?
51 S onu stranu ega: vaš istinski identitet
51 Sva su ustrojstva nestabilna
52 Potreba ega da se osjeća nadmoćniji
53 Ego i slava
 55 04. Igranje uloga: mnoštvo lica ega
56 Nevaljalac, žrtva, ljubavnik
57 Otpuštanje definicija o sebi
58 Unaprijed utvrđene uloge
59 Privremene uloge
60 Redovnik znojnih dlanova
60 Sreća kao uloga za razliku od istinske sreće
61 Roditeljstvo: uloga ili funkcija?
63 Svjesna patnja
64 Svjesno roditeljstvo
65 Prepoznati svoje dijete
66 Odustanite od igranja uloga
68 Patološki ego
69 Pozadina nesreće
70 Tajna sreće
72 Patološki oblici ega
74 Rad - sa i bez ega
75 Ego u bolesti
76 Kolektivni ego
77 Neosporiv dokaz besmrtnosti

79 05. Tijelo boli

80 Rođenje emocije
81 Emocije i ego
83 Patak s ljudskim umom
84 Nošenje prošlosti
85 Individualno i kolektivno
87 Kako se samoobnavlja tijelo boli
87 Kako se tijelo boli hrani vašim mislima
89 Kako se tijelo boli hrani dramom
90 Gusto tijelo boli
91 Industrija zabave, mediji i tijelo boli
Kolektivno žensko tijelo boli
Nacionalno i rasno tijelo boli

97 06. Oslobađanje
98 Prisutnost
100 Povratak tijela boli
101 Tijelo boli kod djece
103 Nesreća
103 Raskidanje poistovjećenosti s tijelom boli
105 "Okidači"
107 Tijelo boli kao ono što nas budi
108 Oslobađanje od tijela boli

111 07. Otkrijte tko uistinu jeste

111 Što mislite, tko vi uistinu jeste?
113 Obilje
114 Spoznajte sebe i spoznajte nešto o sebi
115 Kaos i uzvišeniji poredak
116 Dobro i loše
117 Ne obazirite se na ono što se događa
118 Je li to baš tako?
119 Ego i sadašnji trenutak
121 Paradoks vremena
122 Ukidanje vremena
123 Sanjač i san
124 S onu stranu ograničenja
126 Radost Postojanja
126 Dopustite smanjivanje ega
128 Kako vani, tako i unutra

131 08. Otkriće unutarnjeg prostora

133 Svjesnost o objektu i svjesnost o prostoru
134 Pad i uzdizanje iznad misli
134 Televizija
136 Prepoznavanje unutarnjeg prostora
138 Možete li čuti planinski potok?
138 Pravilno djelovanje
139 Spoznavanje bez imenovanja
140 Tko je onaj koji doživljava iskustvo?
141 Dah
143 Ovisnosti
144 Svijest unutarnjeg tijela
144 Unutarnji i vanjski prostor
146 Zamjećivanje praznine
147 Izgubite se da biste se pronašli
148 Tišina

149 09. Vaša unutarnja svrha

150 Buđenje
151 Razgovor o unutarnjoj svrsi

161 10. Nova Zemlja

162 Kratka povijest vašega života
163 Buđenje i povratno kretanje
165 Buđenje i kretanje prema van
167 Svijest
168 Probuđeno djelovanje
169 Tri obrasca probuđenog djelovanja
169 Prihvaćanje
170 Uživanje
172 Entuzijazam
174 Čuvari frekvencije
175 Nova Zemlja nije utopija

177 Bilješke
179 O piscu
Nova Zemlja

Duhovni učitelj i pisac Eckhart Tolle rodio se u Njemačkoj, a školovao

na Londonskom sveučilištu i Cambridgeu. U dvadeset devetoj godini
duboka unutarnja preobrazba radikalno je izmijenila tijek njegova
života. Sljedećih nekoliko godina posvetio je razumijevanju, integraciji
i produbljivanju te preobrazbe, koja je označila početak intenzivnog
unutarnjeg putovanja. Poslije je počeo raditi u Londonu s pojedincima
i manjim skupinama kao savjetnik i duhovni učitelj. Od 1995. godine
živi u Vancouveru.
Eckhart Tolle je autor bestselera New York Timesa, knjige Moć
sadašnjeg trenutka (koja je prevedena na trideset tri jezika), a napisao
je i oduševljeno prihvaćen nastavak, Nova Zemlja, a te se dvije knjige
ubrajaju među najutjecajnije duhovne knjige našega doba.
Eckhartova duboka, a ipak jednostavna učenja već su pomogla
bezbrojnim ljudima diljem svijeta u pronalaženju unutarnjeg mira i
životnog ispunjenja. U srži njegovog učenja nalazi se preobrazba svi­
jesti, duhovno buđenje koje Eckhart smatra sljedećim korakom ljudske
evolucije. Ključni vid buđenja sastoji se u transcendiranju stanja svijesti
utemeljenog u egu. To je preduvjet ne samo osobne sreće, nego i okon­
čanja nasilnih sukoba na našoj planeti.
Eckhart je jako tražen kao predavač te podučava i putuje diljem svi­
jeta. Mnoga njegova predavanja, tečajevi i seminari objavljeni su u CD
i D V D izdanjima. Predavanja najčešće održava na engleskom jeziku,
ali povremeno i na njemačkom i španjolskom. Uz knjige Moć sadašnjeg
trenutka i Nova Zemlja, Eckhart je napisao knjigu namijenjenu meditativ­
nom čitanju, pod naslovom Stillness Speaks (Govor tišine). Objavljena je i
knjiga koja se sastoji od izabranih odlomaka iz Moći sadašnjeg trenutka,
pod naslovom Prakticiranje moći sadašnjeg trenutka.

www.eckharttolle.com
01.
Cvjetanje ljudske svijesti

Zazivanje
Zemlja, prije 114 milijuna godina, jutro neposredno nakon Sunčeva izla­
ska: prvi cvijet koji se ikada pojavio na planetu otvara se da bi osjetio
zrake sunca. Prije toga značajnog događaja koji najavljuje evolucijsku
preobrazbu u životu biljaka, planet je već milijunima godina bila pre­
krivena vegetacijom. Prvi cvijet vjerojatno nije dugo preživio i cvjetovi
su zacijelo ostali rijetka i izdvojena pojava, budući da uvjeti vjerojatno
nisu još bili povoljni za cvjetanje. No, jednoga dana priroda je dosegnula
presudan prag i nenadano je na čitavom planetu došlo do praska boja i
mirisa, ali ondje nije postojala svijest koja bi to mogla zamijetiti.
Mnogo poslije ta su tanana i mirisna bića što ih nazivamo cvje­
tovima počela igrati ključnu ulogu u evoluciji svijesti druge vrste.
Sve više su privlačili i očaravali ljudska bića. Kako se razvijala svijest
ljudskih bića, cvijeće je najvjerojatnije bilo ono prvo što su ljudi počeli
vrednovati, iako im nije bilo ni od kakve koristi, odnosno, ni na koji
način nije bilo povezano s njihovim opstankom. Cvjetovi su pružali
nadahnuće bezbrojnim umjetnicima, pjesnicima i misticima. Priča
se da je Isus kontemplirao nad cvjetovima i od njih učio kako treba
živjeti. Kaže se da je Buddha jednom održao »propovijed bez riječi«,
držeći cvijet u ruci i promatrajući ga. Nakon nekog vremena jedan od
prisutnih ljudi, redovnik zvan Mahakasyapa, počeo se osmjehivati.
Priča se da je on bio jedini koji je shvatio propovijed. Legenda kaže da
je taj osmijeh (odnosno, spoznaju), predavalo dvadeset osam majstora
svojim učenicima te da je kasnije postao izvorište zena.
Sagledavanje ljepote u cvijetu može, koliko god nakratko, probuditi
ljudska bića za ljepotu koja je ključni dio njihova vlastitog najskrivenijeg
bića, njihova istinska priroda. Prvo prepoznavanje ljepote bio je jedan
od najznačajnijih događaja u evoluciji ljudske svijesti. S tim su prepo­
znavanjem bitno povezani osjećaji radosti i ljubavi. A da mi toga nismo
u potpunosti svjesni, cvjetovi za nas postaju izražavanje onoga što je u
nama samima najuzvišenije, najsvetije i u konačnici posve bezoblično.
12 NOVA Z E M L J A

Prolazniji, eteričniji i tananiji od biljaka od kojih su potekli, cvjetovi su

postali poput glasnika nekog drugog carstva, poput mosta između svijeta
tjelesnih oblika i bezobličnog. Ne samo što su imali nježan miris koji je
ljudima bio ugodan, nego su istodobno donosili miris iz carstva duha.
Ako bismo riječ »prosvjetljenje« upotrijebili u širem smislu od uobičajeno
prihvaćenog, cvjetove bismo mogli smatrati prosvjetljenjem biljaka.
Za svaki se životni oblik u svakom carstvu - mineralnom, biljnom,
životinjskom i l i ljudskom - može reći da doživljava »prosvjetljenje«.
To je, međutim, iznimno rijetka pojava, budući da predstavlja nešto
više od evolucijske progresije: istodobno implicira prekid razvojnog
kontinuiteta, skokovito uzdizanje do posve drukčije razine postojanja
i, što je najvažnije, smanjivanje materijalnog.
Što bi moglo biti teže i neprobojnije od stijene, najgušćeg od svih
oblika? Pa ipak, neke stijene doživljavaju promjenu u svom molekularnom
ustrojstvu, preobražavaju se u kristale i na svjetlosti postaju prozirne.
Neki se ugljici pod nezamislivom vrućinom i pritiskom pretvaraju u
dijamante, a neki teški minerali u drugo drago kamenje.
Većina gmazova koji gmižu, koji su od svih bića najviše vezani uz
tlo, nisu se promijenili milijunima godina. Nekima je, pak, izraslo perje
i krila te su se preobrazili u ptice, tako ukidajući silu težu koja ih je
dugo vremena držala prikovane uz zemlju. N i s u počeli bolje gmizati
i l i hodati, nego su posve nadrasli i gmizanje i hodanje.
Od zaboravljenih su vremena cvijeće, kristali, drago kamenje i ptice
b i l i osobito značajni ljudskome duhu. Poput svih životnih oblika, i
oni su, dakako, privremeno očitovanje jednog temeljnog Života, jedne
Svijesti. Njihovo posebno značenje može se pripisati njihovim eterič­
n i m svojstvima, što je i razlog zbog kojeg su ljudi tako očarani njima i
osjećaju njihovu privlačnost.
Jednom kad postoji određeni stupanj prisutnosti, smirene i budne
pažnje u percepcijama ljudskih bića, tada ona mogu osjetiti božansku
životnu bit, unutarnju svijest i l i duh u svakom stvorenju, svakom
životnom obliku, i prepoznati je kao vlastitu bit, pa je stoga vole kao
same sebe. No, dok se to ne dogodi, većina ljudi v i d i samo vanjske
oblike, i nije svjesna unutarnje biti, kao što nije svjesna ni vlastite te se
poistovjećuje samo sa svojim tjelesnim i psihološkim oblikom.
U slučaju cvijeta, kristala, dragog kamena ili ptice, povremeno čak
i osoba koja je tek malo i l i nimalo svjesna Prisutnosti može osjetiti da
u tom obliku ima nešto više od pukog tjelesnog postojanja, i ne znajući
da je upravo to privlači i da zbog toga osjeća očaranost. Tjelesni oblik
upravo zbog svoje eterične prirode u manjem stupnju prikriva unutarnji
 Cvjetanje ljudske svijesti 13

duh nego što je to slučaj s drugim životnim oblicima. Izuzetak tome su

svi tek rođeni životni oblici - dječica, psići, mačići, janjad i ostali. K r h k i
su, nježni i još se nisu čvrsto utemeljili u materijalnom svijetu. Kroz njih
još prosijava bezazlenost, slatkoća i ljepota koje nisu od ovoga svijeta.
O n i izazivaju zanos čak i kod relativno bešćutnih ljudi.
Stoga kad ste budni i kad kontemplirate cvijet, kristal i l i pticu ne
nadijevajući im u mislima imena, oni postaju prozor kroz koji zavirujete
u bezoblično. Postoji unutarnji otvor, koliko god bio uzak, u carstvo
duha. Zbog toga su ta tri »prosvijetljena« životna oblika odigrala
važnu ulogu u evoluciji ljudske svijesti od drevnih vremena. Zato je,
primjerice, dragulj u lotosovu cvijetu središnji simbol budizma, a bijela
ptica, golubica, u kršćanstvu simbolizira D u h Sveti. Ti simboli utiru
put dalekosežnijem pomaku u planetarnoj svijesti koji je suđen ljudskoj
vrsti. To je duhovno buđenje čiji sada postajemo svjedoci.

Svrha ove knjige

Je li čovječanstvo spremno za preobrazbu svijesti, za tako radikalno
i duboko cvjetanje da je, u usporedbi s njim, cvjetanje biljaka, koliko
god bilo prekrasno, samo blijedi odraz? Mogu li ljudska bića izgubiti
gustoću svojih uvjetovanih umnih ustrojstava i postati poput kristala i l i
dragoga kamenja, da tako kažemo, prozirni na svjetlosti svijesti? Mogu
li se oduprijeti privlačnoj snazi sile teže materijalizma i materijalnoga
te se uzdići iznad poistovjećivanja s oblicima koji drže ego na istome
mjestu i osuđuju ih na zatvorsku kaznu u njihovoj vlastitoj osobnosti?
Mogućnost takve preobrazbe središnja je poruka velikih i mudrih
učenja čovječanstva. Poslanici - Buddha, Isus i drugi, od kojih nam
svi nisu ni poznati - proljetni su cvjetovi čovječanstva. Prethodnici
su, rijetka i dragocjena bića. U to doba cvjetovi još nisu mogli posvuda
cvjetati, te su mnogi ljudi pogrešno shvatili njihovu poruku i nerijetko
je uvelike iskrivili. Ona svakako nije preobrazila ljudsko ponašanje,
osim kod malog broja ljudi.
Je li čovječanstvo danas spremnije nego što je bilo u doba tih ranih
učitelja? Zašto bi bilo? Sto vi možete učiniti, i možete li učiniti bilo što,
da biste proveli i l i ubrzali taj unutarnji pomak? Sto je to što karakte­
rizira staro, egoistično stanje svijesti i prema kojim znacima možemo
prepoznati novu svijest koja tek izranja? U ovoj ćemo knjizi govoriti o
tim i drugim najvažnijim pitanjima. Što je još važnije, sama je knjiga
po sebi sredstvo preobrazbe izronilo iz nove svijesti koja se tek budi.
Ideje i koncepti u knjizi mogu biti važne, ali su tek od drugorazrednog
14 NOVA Z E M L J A

značenja. Samo su znaci pokraj puta koji ukazuju prema buđenju. Dok
čitate, u vama se događa pomak.
Glavna svrha ove knjige nije nabrajanje novih informacija i l i uvjerenja,
niti je pokušaj da vas se uvjeri u bilo što, nego je njezina svrha potaknuti
pomak u svijesti, odnosno, probuditi. U tome smislu ova knjiga nije
»zanimljiva«. Kad vam je nešto zanimljivo, to znači da možete zadržati
svoju udaljenost, u mislima se poigravati idejama, slagati se i l i suprot­
stavljati. U ovoj je knjizi riječ o vama. Promijenit će stanje vaše svijesti, i l i
će biti besmislena. Probuditi može samo one koji su spremni. Još nisu svi
spremni, ali mnogi jesu, a sa svakom osobom koju probudi, raste snaga
kolektivne svijesti te drugima put postaje lakši. A k o ne znate što znači
buđenje, samo nastavite čitati. Tek budeći se možete spoznati istinski
smisao te riječi. Za pokretanje procesa buđenja dovoljan je kratak uvid,
jer se taj proces više ne može zaustaviti. Neki će do toga uvida stići čita­
jući ovu knjigu. Kod mnogih drugih, koji to još možda nisu ni shvatili,
proces je već otpočeo. Ova će vam knjiga pomoći da to shvatite. Kod
nekih ljudi proces je mogao započeti kroz gubitak i l i patnju, kod drugih
zahvaljujući dodiru s duhovnim učiteljem i l i učenjem, kroz čitanje Moći
sadašnjeg trenutka i l i neke druge, u duhovnom smislu žive knjige koja
donosi preobrazbu, i l i kroz kombinaciju svega navedenog. Ako je u vama
već otpočeo proces buđenja, čitanje ove knjige će ga ubrzati i ojačati.
Najbitniji je dio buđenja prepoznavanje onoga dijela u vama koji se
još nije probudio, ega koji razmišlja, govori i djeluje, kao i prepozna­
vanje kolektivno uvjetovanih misaonih procesa koji obnavljaju stanje
neprobuđenosti. Zbog toga ova knjiga pokazuje glavne vidove ega te
način na koji djeluju u individualnom i u kolektivnom. To je važno
zbog dva međusobno povezana razloga. A k o ne poznajete temeljno
djelovanje u pozadini djelovanja ega, nećete ga prepoznati, te će vas
varkom navesti da se uvijek iznova poistovjećujete s njime. To znači
da će vas preuzeti i kao uljez se pretvarati da ste to v i . Drugi razlog je
u tome što je sam čin prepoznavanja jedan od načina na koji se odvija
buđenje. Kad prepoznate ono nesvjesno u sebi, ono što omogućuje
to prepoznavanje jest svijest koja izranja, jest buđenje. Protiv ega se
ne možete boriti i pobijediti, kao što se ne možete boriti protiv tame.
Dovoljna je svjetlost svjesnosti. A ta ste svjetlost v i .

Naša naslijeđena nefunkcionalnost

A k o malo pomnije promotrimo drevne religije i duhovne tradicije čovje­
čanstva, ispod mnoštva površinskih razlika otkrit ćemo dva ključna uvida
u pogledu kojih se one većinom slažu. Te spoznaje opisuju različitim
 Cvjetanje ljudske svijesti 15

riječima, ali sve one ukazuju na dvostranu temeljnu istinu. Prvi dio te
istine jest spoznaja da »normalno« stanje uma većine ljudskih bića sadrži
jak element onoga što bismo mogli nazvati nefunkcionalnošću, pa čak
i ludilom. Neka učenja središnje struje hinduizma možda se najviše
približavaju sagledavanju te nefunkcionalnosti kao oblika kolektivne
duševne bolesti. Nazivaju je maja, koprena zablude. Ramana Maharshi,
jedan od najvećih indijskih mudraca, otvoreno tvrdi: »Um je maja«.
Budizam se koristi drukčijim pojmovima. Prema Buddhi, ljudski um
u svom uobičajenom stanju stvara dukkhu, koju bismo mogli prevesti
kao patnju, nezadovoljstvo i l i jednostavno bijedu. Buddha je sagledava
kao značajku ljudskoga stanja. Kamo god krenuli, što god radili, kaže
Buddha, susrest ćete se s dukkhom, a ona će se prije i l i poslije očitovati
u svakoj situaciji.
Prema kršćanskim učenjima, uobičajeno kolektivno stanje čovječan­
stva stanje je »izvornoga grijeha«. Grijeh je uvelike pogrešno shvaćena
i pogrešno tumačena riječ. Doslovno prevedena s drevnog grčkog, na
kojemu je napisan N o v i zavjet, počiniti grijeh znači promašiti cilj, kao
što strijelac može promašiti metu, stoga sagriješiti znači promašiti smisao
ljudskoga postojanja. Znači živjeti nevješto, slijepo, i zbog toga patiti i
uzrokovati patnju. Taj pojam, oslobođen kulturalnih naslaga i pogrešnih
tumačenja, ukazuje na nefunkcionalnost prirođenu ljudskome stanju.
Postignuća čovječanstva dojmljiva su i neporeciva. Stvorili smo
uzvišena djela na području glazbe, književnosti, slikarstva, graditeljstva
i kiparstva. U novije vrijeme znanost i tehnologija uvele su radikalne
promjene u naš način života i omogućile nam da radimo i stvaramo ono
što bi se prije samo dvjesto godina smatralo čudotvornim. Nema dvojbe:
ljudski je um iznimno inteligentan. No, i sama je njegova inteligencija
okaljana ludilom. Znanost i tehnologija uvećale su razorni učinak nefunk­
cionalnosti ljudskoga uma na naš planet, druge životne oblike i same
ljude. Zbog toga tu nefunkcionalnost, to kolektivno ludilo, najjasnije
možemo prepoznati u povijesti dvadesetoga stoljeća. Osim toga, ta se
nefunkcionalnost zapravo pojačava, a njezino djelovanje ubrzava.
Prvi svjetski rat izbio je 1914. godine. Razorni i okrutni ratovi, potaknuti
strahom, pohlepom i žudnjom za moći, uobičajena su pojava tijekom čitave
ljudske povijesti, kao i ropstvo, mučenje i posvudašnje nasilje do kojega
je dolazilo zbog religijskih i ideoloških razloga. Ljudi su više prepatili od
ruke drugih ljudskih bića nego od prirodnih katastrofa. No, 1914. godine
iznimno inteligentan ljudski um nije izmislio samo motor s unutarnjim
sagorijevanjem, nego i bombe, strojnice, podmornice, bacače plamena i
otrovni plin. Inteligencija u službi ludila! U statičnim rovovskim borbama
16 NOVA ZEM LJA

u Francuskoj i Belgiji milijuni muškaraca izginuli su zbog samo nekoliko

kilometara blatnoga tla. Kad se 1918. godine rat okončao, preživjeli su s
užasom i neshvaćanjem promatrali posljedice razaranja: deset milijuna
ljudskih bića je ubijeno, a još mnogo više osakaćeno i l i unakaženo. Ljudsko
ludilo nikada prije nije bilo toliko razorno po svojim posljedicama, niti
tako bjelodano. Nisu ni znali da je to samo početak.
Do kraja stoljeća broj ljudi koji su umrli nasilnom smrću od ruke
svojih bližnjih popeo se na više od stotinu milijuna. Nisu stradali samo
u ratovima između nacija, nego i tijekom masovnih uništenja i genocida,
kao što je smrt dvadeset milijuna »klasnih neprijatelja, špijuna i izdajnika«
u Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljina ili neizrecivi užasi holokausta u
nacističkoj Njemačkoj. Mnogi su poginuli u bezbrojnim sitnijim unutar­
njim sukobima, kakav je bio Španjolski građanski rat i l i režim Crvenih
Kmera u Kambodži, kad je ubijena četvrtina stanovništva te zemlje.
Dovoljno je pogledati vijesti da bismo shvatili kako oštrica ludila nije
otupjela, nego se nastavlja i u dvadeset prvom stoljeću. Drugi vid kolek­
tivne nefunkcionalnosti ljudskoga uma još je neviđeno nasilje kojim se
ljudska bića odnose prema drugim životnim oblicima i samom planetu.
Razaranje šuma koje stvaraju kisik te drugih biljnih i životinjskih vrsta,
okrutno postupanje prema životinjama u uzgajalištima, trovanje rijeka,
oceana i zraka. Ljudska bića, gonjena pohlepom, nimalo svjesna svoje
povezanosti sa cjelinom, ustrajavaju u ponašanju koje, ako ga ništa ne
spriječi, može dovesti samo do njihova vlastitog uništenja.
Kolektivna očitovanja ludila koje se skriva u samom središtu ljud­
skoga stanja sačinjavaju veći dio ljudske povijesti. Ta je povijest u velikoj
mjeri povijest ludila. Da je povijest čovječanstva klinička povijest bole­
sti jednog jedinog ljudskog bića, dijagnoza bi morala glasiti: kronične
paranoidne zablude, patološka sklonost ubojstvu te djela krajnjeg nasilja
i okrutnosti prema zamišljenim »neprijateljima«, odnosno vlastitom
nesvjesnom koje je projiciralo u vanjski svijet. Zločinačko ludilo s
kratkim razdobljima lucidnosti.
Strah, pohlepa i žudnja za moći psihološke su poticajne sile skrivene
ne samo u pozadini ratova i nasilja između nacija, plemena, religija i
ideologija, nego su istodobno i uzrok neprestanih sukoba u osobnim
odnosima. Ti osjećaji izazivaju iskrivljenje vašega doživljaja drugih ljudi i
vas samih. Zbog njih pogrešno tumačite svaku situaciju, oni vas navode
na pogrešno djelovanje s ciljem da se oslobodite straha i zadovoljite svoje
sve veće potrebe, tu jamu bez dna koju nikada ne možete ispuniti.
No, važno je shvatiti da strah, pohlepa i žudnja za moći nisu
nefunkcionalnost o kojoj govorimo, nego je i same te osjećaje stvorila
 Cvjetanje ljudske svijesti 17

nefunkcionalnost, duboko ukorijenjena kolektivna zabluda skrivena u

mislima svakog ljudskog bića. Neka nam duhovna učenja govore da otpu­
stimo strah i želju. No, takve su duhovne metode najčešće neuspješne.
One nisu stigle do korijena nefunkcionalnosti. Strah, pohlepa i žudnja
za moći nisu konačni, uzročni čimbenici. Pohvalno je i uzvišeno ako
pokušavamo postati dobro i l i bolje ljudsko biće, ali u takvome pothvatu
u konačnici ne možete uspjeti ako ne dođe do pomaka svijesti, zbog
toga što je i to još uvijek dio iste nefunkcionalnosti, tananiji i uzvišeniji
oblik poboljšavanja samoga sebe, sve većih želja i jačanja čovjekovog
misaonog identiteta, njegove slike o sebi. Dobri ne možete postati ako
pokušavate biti dobri, nego tek ako otkrijete dobrotu koja već prebiva
u vama i dopustite joj da izroni na površinu. No, to se može dogoditi
samo ako u vašem stanju svijesti dođe do temeljne promjene.
Povijest komunizma, izvorno nadahnutog plemenitim idealima, jasno
prikazuje što se događa kad ljudi pokušaju promijeniti vanjsku stvarnost
- stvarati novu zemlju - a da prije toga ništa nisu promijenili u svojoj
unutarnjoj stvarnosti, u svome stanju svijesti. Planiraju, ali ne uzimaju u
obzir temelj nefunkcionalnosti koje svako ljudsko biće nosi u sebi: ego.

Izranjanje nove svijesti

Većini drevnih religija i duhovnih tradicija zajednička je spoznaja da je
naše »normalno« stanje uma okaljano temeljnim nedostatkom. Međutim,
iz tog uvida u narav ljudskoga stanja - mogli bismo ga nazvati lošom
viješću - izranja i drugi uvid: dobra vijest o mogućnosti radikalne preo­
brazbe ljudske svijesti. U hinduističkom učenju (a ponekad i u budizmu),
ta se preobrazba naziva prosvjetljenjem. U Isusovim učenjima govori
se o spasenju, a u budizmu o okončanju patnje. Oslobođenje i buđenje
termini su koji također opisuju takvu preobrazbu.
Najuzvišenije postignuće čovječanstva nisu umjetnička djela, znanost
ili tehnologija, nego prepoznavanje vlastitog poremećaja, vlastitog ludila.
U dalekoj prošlosti već je nekoliko pojedinaca shvatilo taj poremećaj.
Muškarac imenom Gautama Siddhartha koji je živio u Indiji prije 2600
godina možda je bio prvi koji ga je apsolutno jasno sagledao. Poslije su
ga prozvali Buddhom. Buddha znači »probuđeni«. Otprilike u isto doba
u K i n i se pojavio drugi rano probuđeni učitelj čovječanstva. Ime mu
je bilo Lao Tse. Ostavio je zapise o svojemu učenju u obliku jedne od
najmudrijih duhovnih knjiga koje su ikada napisane, Tao Te Chingu.
Prepoznavanje vlastitog ludila je, dakako, znak buđenja zdravog
uma, početak iscjeljivanja i transcendencije. Na ovom planetu počela se
18 NOVA Z E M L J A

pojavljivati nova dimenzija svijesti, prvo probno cvjetanje. Ti su se rijetki

pojedinci tada obraćali svojim suvremenicima. Govorili su o grijehu,
patnji, zabludi. Rekli su: »Pogledajte kako živite. Pogledajte što radite,
patnju koju stvarate«. Ukazivali su na mogućnost buđenja iz kolektivne
noćne more »normalnog« ljudskog postojanja. Pokazivali su put.
Svijet još nije bio spreman za njih, pa ipak su bili vitalan i prijeko
potreban dio ljudskoga buđenja. Njihovi su ih suvremenici uglavnom
pogrešno shvaćali, kao i kasniji naraštaji. Iako su njihova učenja bila i
jednostavna i snažna, ljudi su ih iskrivili i pogrešno tumačili, u nekim
slučajevima još dok su ih bilježili njihovi učenici. Tijekom stoljeća
dodane su im mnoge stvari koje ni na koji način nisu povezane s izvor­
n i m učenjima, nego su bile odrazi temeljnog nerazumijevanja. Ljudi
su neke učitelje ismijavali, ozloglašavali i l i ubili. Druge su obožavali
kao bogove. Učenja koja su pokazivala put za nadrastanje poremećaja
ljudskoga uma, oslobođenje od kolektivnog ludila, bila su iskrivljena
te su i sama postala dijelom ludila.
Tako su mnoge religije postale snage koje razdvajaju, umjesto da sje­
dinjuju. Umjesto da okončaju nasilje i mržnju putem spoznaje o temeljnoj
jednoti sveukupnoga života, izazvale su još veće nasilje i mržnju, još
brojnije podjele među ljudima, kao i među različitim religijama, pa čak i
u okvirima istih religija. Pretvarale su se u ideologije, sustave uvjerenja
s kojima su se ljudi mogli poistovjetiti, i iskoristiti ih kako bi ojačali svoj
lažni osjećaj vlastitoga ja. Zahvaljujući religijama mogli su vjerovati da
su »u pravu«, a da drugi »griješe«, tako definirajući vlastiti identitet u
odnosu na svoje neprijatelje, »druge«, »nevjernike« i l i »krivovjernike«,
nerijetko smatrajući da im to daje pravo da ih ubijaju. Čovjek je stvorio
»Boga« na svoju vlastitu sliku i priliku. Vječni, Beskonačni, onaj kojega
se ne može imenovati, bio je sveden na mentalnog idola u kojega ste
morali vjerovati i obožavati ga kao »svog« i l i »našeg Boga«.
Pa ipak, usprkos svim poremećenim djelima što su ih ljudi počinili
u ime religije, Istina na koju religije ukazuju još blista u njihovoj jezgri.
Još blista, koliko god zatamnjeno, kroz slojeve iskrivljenosti i pogrešnih
tumačenja. No, posve je nevjerojatno da ćete biti u stanju zamijetiti tu bit
ako niste stekli barem sitan uvid u Istinu u vlastitoj unutrašnjosti. Tijekom
povijesti uvijek je bilo rijetkih pojedinaca koji su doživjeli pomak u svijesti,
spoznavši u sebi ono prema čemu ukazuju sve religije. Da bi opisali tu
nekonceptualnu Istinu, koristili su se idejnim okvirom vlastitih religija.
Zahvaljujući nekima od tih muškaraca i žena, unutar svih velikih
religija razvile su se »škole« i l i pokreti koji su predstavljali ne samo
ponovno otkrivanje, nego u nekim slučajevima i jačanje svjetlosti izvornoga
 Cvjetanje ljudske svijesti 19

nauka. Tako su u ranom i srednjovjekovnom kršćanstvu nastali gnosti­

cizam i misticizam, u islamskoj religiji sufizam, hasidizam i kabala u
judaizmu, advaita vedanta u hinduizmu, zen i dzogchen * u budizmu. 1

Većina tih škola suprotstavljale su se postojećim tradicijama. Odbacivale

su mnoštvo slojeva koji su se nadograđivali jedan na drugi, slojeva otu-
pljujućih konceptualizacija i mentalnih struktura uvjerenja te su ih zbog
toga utvrđene religijske hijerarhije promatrale uglavnom sa sumnjom, a
nerijetko i neprijateljski. Za razliku od glavne religijske struje, njihova su
učenja naglašavala spoznaju i unutarnju preobrazbu. Zahvaljujući tim
ezoterijskim školama i l i pokretima glavne su religije ponovno postigle
preobrazbenu moć svojih izvornih učenja, iako im je u većini slučajeva
mogla pristupiti samo šačica ljudi. Takvih ljudi nikada nije bilo dovoljno
da bi imali bilo kakav značajniji učinak na duboko kolektivno nesvjesno
većine. S vremenom su neke od tih škola i same preuzele pretjerano
kruto ustrojstvo i l i koncepte te više nisu bile učinkovite.

Duhovnost i religija
Kakva je uloga utemeljenih religija u buđenju nove svijesti? Mnogi su ljudi
već svjesni razlike između duhovnosti i religije. Shvaćaju da posjedova­
nje sustava uvjerenja, skupa misli koje smatrate apsolutnom istinom, ne
donosi duhovnost, bez obzira kakva je narav tih uvjerenja. Zapravo, što
više te misli (uvjerenja) usađujete u svoj identitet, to se više odvajate od
duhovne dimenzije vlastitoga bića. Mnogi su »religiozni« ljudi zastali na
toj razini. Istinu izjednačavaju s mišlju, a kako su se posve poistovjetili sa
svojim mislima (umom), u nesvjesnom pokušaju da zaštite svoj identitet
tvrde da istina pripada isključivo njima. Ne shvaćaju ograničenja misli.
Ako ne vjerujete (ne mislite) isto što i oni, u njihovim očima griješite, a
u ne osobito dalekoj prošlosti takvi su ljudi smatrali da to opravdava i
vaše ubojstvo. Neki još i danas postupaju na takav način.
Nova duhovnost kao preobrazba svijesti u velikoj mjeri izranja izvan
ustrojstava postojećih institucionaliziranih religija. Čak i u religijama
u kojima je prevladavao um uvijek su postojala utočišta duhovnosti,
iako su institucionalizirane hijerarhije imale osjećaj da ih to ugrožava
i nerijetko su ih pokušavale iskorijeniti. Obuhvatno buđenje duhovno­
sti izvan religijskih struktura posve je nova pojava. U prošlosti bi to
bilo nezamislivo, osobito na Zapadu, kulturi kojom je od svih najviše
dominirao razum, gdje je kršćanska crkva imala doslovno monopol na
1* Dzogchen, "Veliko savršenstvo-, prema nekim školama tibetanskog budizma označava prirodno, praiskonsko ili prirod­
no stanje svakog osjetilnog bića, pa time i svakog čovjeka; središnji je dio učenja škole Nyingma, koja ga smatra naj­
uzvišenijim putem prema prosvjetljenju (prim. prev.)
20 NOVA Z E M L J A

duhovnost. Niste mogli jednostavno ustati i održati duhovno preda­

vanje i l i objaviti duhovnu knjigu ako vas za to nije ovlastila Crkva, a
ako to nije učinila, ubrzo bi vas ušutkala. No, danas se čak i u nekim
crkvama i religijama naslućuju znaci promjene. To nam grije srce i
čovjek je zahvalan i na najsitnijim pokazateljima otvorenosti, kao kad
je papa Ivan Pavao II. posjetio i džamiju i sinagogu.
Djelomično kao rezultat duhovnih učenja koja su izrasla izvan
utemeljenih religija, ali i zahvaljujući pritjecanju drevne istočnjačke
mudrosti, sve veći broj sljedbenika tradicionalnih religija u stanju je
odbaciti poistovjećenje s formom, dogmom i krutim sustavima uvje­
renja te otkriti izvorne dubine skrivene u vlastitim duhovnim tradici­
jama, istodobno otkrivajući te iste dubine i u svojoj nutrini. Takvi ljudi
spoznaju da čovjekova »duhovnost« nema nikakve veze s onim u što
vjerujete, nego samo s vašim stanjem svijesti. To, pak, određuje vaš
način djelovanja u svijetu i odnošenja prema drugim ljudima.
O n i koji nisu u stanju zaviriti iza vanjskoga oblika još se dublje
ukopavaju u svoja uvjerenja, odnosno u svoj um. U ovom smo dobu
svjedoci ne samo dosad neviđenog dotoka svijesti, nego i neviđenog
ukopavanja i jačanja ega. Neke religijske institucije otvorit će se novoj
svijesti. Druge će čvršće utemeljiti svoj dogmatski položaj i postati
dio svih onih drugih ustrojstava, djela ljudskih ruku, kroz koje će se
kolektivni ego braniti i »uzvratiti udarac«. Neke su crkve, sekte, k u l ­
tovi i religijski pokreti u svom temelju kolektivne nakupine ega, koje
su se podjednako kruto poistovjetile sa svojim misaonim stavovima
kao i sljedbenici bilo koje političke ideologije zatvorene za bilo kakvo
alternativno tumačenje stvarnosti.
No, ego ne može izbjeći rastvaranje, i sva će se njegova okamenjena
ustrojstva, bez obzira na to pripadaju li religijskim i l i nekim drugim
institucijama, korporacijama i l i vladama, raspasti iznutra, koliko god
se činilo da su duboko utemeljena. Prva će se srušiti najčvršće uteme­
ljena ustrojstva, ona koja najviše odbijaju promjene. To se već dogo­
dilo u slučaju sovjetskog komunizma. Kako se samo doimao duboko
ukopanim, čvrstim i nedodirljivim, a ipak se za samo nekoliko godina
raspao iznutra. To nitko nije predvidio. Svi smo se iznenadili. Još nas
čeka mnoštvo takvih iznenađenja.

Hitnost preobrazbe
Kad se stari način postojanja u svijetu suoči s radikalnom krizom, kad
njegovo odnošenje s drugim ljudima i prirodnim carstvom više ne
funkcionira, kad njegovu opstanku zaprijete naizgled nepremostivi
22 NOVA Z E M L J A

Ego nije ništa drugo nego poistovjećivanje s oblikom, što se prven­

stveno odnosi na misaone oblike. A k o zlo posjeduje ikakvu stvarnost,
a posjeduje samo relativnu, nikako apsolutnu, tada je to i njegova
definicija: potpuno poistovjećivanje s oblikom, s tjelesnim, misaonim
i emocionalnim oblicima. Zbog takvog shvaćanja uopće nismo svjesni
svoje povezanosti sa cjelinom, nismo svjesni svoje istinske jednote
sa svakim »drugim«, kao i sa samim Izvorom. Taj je zaborav izvorni
grijeh, patnja i zabluda. Kad zabluda o krajnjoj odvojenosti podržava
i upravlja svime što mislim, govorim i radim, kakav svijet tada mogu
stvarati? Da bismo pronašli odgovor na to pitanje, promatrajte kako se
ljudska bića međusobno odnose, pročitajte knjigu iz povijesti i l i večeras
odgledajte vijesti na televiziji.
Ako ustrojstva ljudskoga uma ostanu nepromijenjena, uvijek ćemo na
kraju ponovno stvarati u temelju isti svijet, ista zla, iste poremećaje.

Novo Nebo i nova Zemlja

Ono što je nadahnulo naslov ove knjige potječe iz biblijskog proročanstva
koje se danas doima primjenjivijim nego ikada prije u ljudskoj povijesti.
Javlja se i u Starom i u Novom zavjetu i govori o propasti postojećega
svjetskog poretka i izranjanju »novoga neba i nove Zemlje «. Moramo
1

shvatiti da Nebo, odnosno raj, nije određeno mjesto, nego se odnosi

na unutarnje carstvo svijesti. To je ezoterijsko značenje riječi, a takvo
je njegovo značenje i u Isusovim poukama. Zemlja je, pak, vanjsko
očitovanje u obliku, koje je uvijek odraz unutarnjeg. Kolektivna ljud­
ska svijest i život na ovom planetu duboko su povezani. »Novo Nebo«
označava pojavu preobraženog stanja ljudske svijesti, a »nova Zemlja«
njezin je odraz u fizičkome carstvu. Budući da su ljudski život i ljudska
svijest u svojoj biti jedno sa životom na planetu, kako se rastvara stara
svijest, tako neminovno u mnogim dijelovima planeta dolazi do sin-
kronističkih, geografskih i klimatskih, prirodnih poremećaja, a neki
se od njih već događaju.
02.
Ego: trenutačno stanje
čovječanstva

Bez obzira na to jesu li riječi izgovorene i pretvorene u zvukove i l i ostaju

neizgovorene u obliku misli, one vas mogu gotovo hipnotički začarati.
Lako se izgubiti u njima, lako je dopustiti da vas hipnotiziraju tako
da implicitno povjerujete da, pridavši nečemu ime, znate što je to. No,
istina glasi: vi ne znate što je to. Samo ste tajnu prekrili etiketom. Sve
što postoji, ptica, stablo, pa čak i jednostavan kamen, a osobito ljudsko
biće, u konačnici je nespoznatljivo, zbog toga što posjeduje nespoznatljive
dubine. Mi možemo pojmiti i iskusiti samo površinski sloj stvarnosti,
manji nego što je vrh ledene sante, te razmišljati o njemu.
Ne samo što je sve što postoji ispod površinskog izgleda povezano
sa svime ostalim, nego je povezano i s Izvorom sveukupnoga života
iz kojega je poteklo. Čak vam i kamen, a cvijet i l i ptica još lakše, mogu
pokazati put koji vodi nazad Bogu, Izvoru, vama samima. K a d ih
pogledate i l i primite u ruku i dopustite im da postoje, ne namećući
im riječ i l i mentalnu etiketu, u vama se budi osjećaj strahopoštovanja
i čuđenja. Bit cvijeta bez riječi vam se prenosi i odražava vam vašu
vlastitu bit. To je ono što veliki umjetnici osjećaju i uspijevaju prenijeti
u svojoj umjetnosti. Van Gogh nije rekao: »To je samo nekakva stara
stolica«. Dugo ju je promatrao. Osjetio je njezino Postojanje. Tada je
sjeo ispred platna i uzeo kist. Sam stolac mogao je prodati za nekoliko
dolara. Slika tog istog stolca danas bi donijela više od 25 milijuna.
A k o svijet ne prekrivate riječima i etiketama, u život će nam se vratiti
osjećaj čudesnoga koji smo odavno izgubili kad je čovječanstvo, umjesto
da se koristi umom, postalo opsjednuto njime. U vaš se život vraća dubina.
Stvari poprimaju novu svježinu. A najveće je čudo doživljaj vlastitoga,
istinskog ja kao nečega što je postojalo prije bilo koje riječi, misli, etikete
i slike. Da bi vam se to dogodilo, morate odvojiti svoj osjećaj vlastite
osobnosti, Postojanja, od svih stvari s kojima se pomiješao, odnosno
poistovjetio. Ova knjiga upravo i govori o takvome rasplitanju.
Što ste hitriji u pridavanju verbalnih i l i mentalnih etiketa stvarima,
ljudima ili situacijama, to vam plića i beživotnija postaje vlastita stvarnost
24 NOVA Z E M L J A

i to ste više umrtvljeni u odnosu prema stvarnosti, prema čudesnosti

života koji se neprestano odvija u vama i oko vas. Na taj način možete
postati pametni, ali gubite mudrost, kao i radost, ljubav, stvaralaštvo
i živahnost. O n i se skrivaju u nepomičnoj provaliji između opažaja
i tumačenja. Jasno je da se moramo koristiti riječima i mislima. One
posjeduju vlastitu ljepotu, ali zar moramo biti njihovi zarobljenici?
Riječi stvarnost svode na nešto što ljudski um može shvatiti, a to nije
osobito mnogo. Jezik se sastoji od pet temeljnih zvukova koje stvaraju
glasnice. To su samoglasnici a, e, i, o, u. Drugi zvuci su suglasnici koji
se stvaraju pritiskom zraka: s, f, g i ostali. Vjerujete li da bi kombinacija
takvih temeljnih zvukova ikada mogla objasniti tko ste vi, krajnju svrhu
svemira i l i čak ono što su stablo i l i kamen u svojoj biti?

Prividno ja
Riječ »ja« utjelovljuje najveću pogrešku i najdublju istinu, ovisno o tome
kako je koristimo. U uobičajenoj upotrebi nije samo jedna od najčešće
korištenih riječi u jeziku (zajedno s ostalim povezanim riječima »mene«,
»moje«, »meni« i »sa mnom«), nego je i jedna od riječi koje najviše navode
na pogrešne zaključke. U običnoj, svakodnevnoj upotrebi »ja« utjelov­
ljuje praiskonsku pogrešku, pogrešno shvaćanje čovjekove osobnosti,
prividan dojam identiteta. To je ego. O tome prividnom dojmu vlastitoga
identiteta Albert Einstein je, sa svojim dubokim uvidima ne samo na
području prostora i vremena, nego i na području ljudske naravi, govo­
rio kao o »optičkom prividu svijesti«. Prividno ja tada postaje temelj
svih daljnjih tumačenja, bolje rečeno pogrešnih tumačenja stvarnosti,
svih misaonih procesa, međuodnosa i odnosa. Vaša stvarnost postaje
odraz izvornog privida.
Dobro je ako privid možete prepoznati kao privid, jer se on tada
rastvara. Prepoznavanje privida dovodi do njegova okončanja. Opstanak
mu ovisi o vašem pogrešnom uvjerenju da je stvaran. Kad spoznate
tko niste, stvarnost onoga što jeste sama se pojavljuje. To se događa
dok polagano i pažljivo čitate ovo i sljedeće poglavlje, koja govore o
svojstvima lažnoga ja, ega. Kakva je, dakle, narav toga prividnoga ja?
Vi niste ono na što uobičajeno mislite govoreći »ja«. Zbog čudovišnog čina
umanjivanja beskonačna dubina vaše osobnosti pogrešno je poistovjećena
sa zvukom koji stvaraju glasnice ili s mišlju o »ja« u vašem umu i o svemu
onome sa čime poistovjećujete to »ja«. Na što se, dakle, odnose uobičajeno
»ja« te s njime povezani »meni«, »mene«, »moje« i »sa mnom«?
Kad maleno dijete nauči da je skup zvukova koji proizvode glasnice
roditelja njegovo ime, tada tu riječ, koja u umu postaje misao, počinje
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 25

izjednačavati sa svojom osobnošću. Na tom stupnju neka djeca o sebi

govore u trećem licu. »Johnny je gladan«. Uskoro nauče čarobnu riječ »ja«
i izjednačavaju je sa svojim imenom, koje su već poistovjetili s vlastitom
osobnošću. Tada dolaze druge misli i stapaju se s izvornom mišlju o »ja«.
Sljedeći su korak misli o meni i o mojem, koje označavaju ono što je na
neki način dio toga »ja«. Tu je riječ o poistovjećivanju s predmetima,
što znači da stvarima, ali u konačnici mislima koje predstavljaju stvari,
pridajemo osjećaj vlastitoga ja, zbog čega iz njih crpimo osjećaj identiteta.
Kad se »moja« igračka razbije i l i mi je netko oduzme, javlja se duboka
patnja. Ne zbog nekakve bitne vrijednosti te igračke, jer će dijete uskoro
izgubiti zanimanje za nju i zamijenit će je drugim igračkama i drugim
predmetima, nego zbog pomisli na »moje«. Igračka postaje dio djetetovog
osjećaja vlastite osobnosti, vlastitoga »ja« koje se razvija.
Dok dijete odrasta, izvorna misao o »ja« privlači druge misli: poisto­
vjećuje se sa spolom, vlastitim stvarima, tijelom doživljenim osjetilima, s
nacionalnošću, rasom, religijom, zvanjem. Druge stvari s kojima se »ja«
poistovjećuje su uloge - majke, oca, supruga, supruge i slično - nagomi­
lano znanje i l i mišljenja, sklonosti i nesklonosti, a također i stvari koje
su se »meni« dogodile u prošlosti, a uspomene na te događaje su misli
koje dodatno definiraju moj dojam o sebi u obliku »mene i moje priče«.
To su samo neke od stvari iz kojih ljudi crpe osjećaj vlastitog identiteta.
U konačnici to su samo misli koje na okupu jedva drži činjenica da su
prožete osjećajem mojega ja. Ta je misaona tvorevina ono na što uobi­
čajeno mislimo kad kažemo »ja«. Preciznije rečeno, najčešće to niste
vi koji govorite kad kažete i l i mislite »ja«, nego jedan vid te misaone
tvorevine, egoistično ja. Kad se probudite, i dalje ćete koristiti riječ »ja«,
ali će ona potjecati s mnogo veće dubine, iz vaše nutrine.
Većina ljudi još je posve poistovjećena s beskonačnom bujicom misli,
s kompulzivnim razmišljanjem, koje je uglavnom besmisleno i stalno
se ponavlja. Za njih ne postoji »ja« koje bi bilo odvojeno od misaonih
procesa i emocija koje ih prate. To je značenje duhovne nesvjesnosti.
K a d im kažete da glas u njihovoj glavi nikada ne prestaje govoriti,
pitaju: »Kakav glas?«, i l i ljutito poriču njegovo postojanje, iako je to
dakako zaista glas, mislilac, nezamijećeni u m . Njega bismo gotovo
mogli smatrati bićem koje je opsjednulo čovjeka.
Neki ljudi nikada ne zaboravljaju prvu nit koju su odvojili od svojih
misli i tako nakratko iskusili pomak u identitetu zbog kojega su shva­
tili da nisu samo sadržaj vlastita uma, nego svijest u pozadini. K o d
drugih se to događa tako neprimjetno da jedva i zapaze bujicu radosti
i unutarnjeg mira, ne znajući zbog čega se tako osjećaju.
26 NOVA Z E M L J A

Glas u glavi
P r v i uvid o svjesnosti stekao sam kao student prve godine Londonskog
sveučilišta. Dvaput tjedno podzemnom željeznicom odlazio sam u
sveučilišnu knjižnicu, najčešće oko devet sati ujutro, negdje pri kraju
jutarnjih gužvi. Jednom je preko puta mene sjedila tridesetogodišnja-
kinja. Već sam je viđao u vlaku. Morali ste je zamijetiti. Iako je vlak
bio krcat, sjedala pokraj nje bila su slobodna, nedvojbeno zato što se
doimala poremećenom. Izgledala je iznimno napeta i neprestano je
glasno i ljutito razgovarala sama sa sobom. Bila je tako zaokupljena
svojim mislima da se činilo kako uopće nije svjesna drugih ljudi u
svojoj okolini. Glava joj je bila spuštena i lagano nagnuta ulijevo, kao
da se obraća nekome na praznom sjedalu pokraj nje. Iako se ne sjećam
točno sadržaja, njezin je monolog tekao otprilike ovako: »A onda mi
je rekla... pa sam joj rekla ti si lažljivica kako se usuđuješ optužiti me
za... kad si ti zapravo uvijek iskorištavala mene, ja sam ti vjerovala, a
ti si me iznevjerila«. U glasu joj se osjećala ljutnja povrijeđene osobe
koja mora obraniti svoj položaj da je drugi ne bi uništili.
Kad se vlak približio postaji na Tottenham Court Roadu, ustala je i
krenula prema vratima, ne prekidajući bujicu riječi koje su joj izvirale
iz usta. To je bila i moja stanica, stoga sam stao iza nje. Kad smo se našli
na ulici, krenula je prema trgu Bedford, zaokupljena svojim zamišljenim
dijalogom, bijesno optužujući i braneći svoj stav. U meni se probudila
znatiželja, te sam je odlučio slijediti sve dok hoda manje-više mojim
smjerom. Iako je bila zaokupljena razgovorom, izgledalo je da zna kamo
ide. Uskoro smo se približili dojmljivoj zgradi senata, visokogradnji iz
30-ih godina 20. stoljeća, središnjoj administrativnoj zgradi i ujedno
knjižnici Sveučilišta. Zaprepastio sam se. Zar je moguće da nam je
odredište isto? Uistinu se uputila onamo. Je li profesorica, studentica,
činovnica, knjižničarka? Možda sudjeluje u nekakvom psihološkom
istraživanju. Odgovor nikada nisam saznao. Nalazio sam se dvadesetak
koraka iza nje i dok sam ušao u zgradu (koja je, ironično, predstavljala
sjedište »misaone policije« iz filmske verzije romana Georgea Orwella,
1984.), žena je već nestala u jednom od dizala.
Taj me događaj na neki način uznemirio. Kao zreli dvadesetpeto-
godišnji student prve godine, sebe sam doživljavao kao intelektualca
u razvoju, uvjeren da je sve odgovore na dvojbe ljudskoga postojanja
moguće otkriti umom, odnosno razmišljanjem. Još nisam spoznao da je
upravo razmišljanje lišeno svijesti glavna dvojba ljudskoga postojanja.
Profesorima sam se divio kao mudracima koji imaju sve odgovore, a
sveučilištu kao hramu znanja. Kako bi poremećena osoba mogla biti
dijelom toga svijeta?
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 27

Još u muškom zahodu, prije nego što sam otišao u knjižnicu, razmi­
šljao sam o svojoj suputnici. Perući ruke, pomislio sam: »Nadam se da
neću završiti poput nje«. Muškarac pokraj mene dobacio mi je pogled,
a ja sam se užasnuo shvativši da te riječi nisam samo pomislio, nego
ih promrmljao. »Bože moj, već sam joj postao nalik«, pomislio sam.
Zar moj um nije podjednako neprestano aktivan poput njezina? Među
nama su postojale samo sitne razlike. Činilo se da je temeljna emocija u
pozadini njezina razmišljanja bio bijes. U mom slučaju radilo se uglav­
nom o tjeskobi. Ona je razmišljala naglas. Ja sam razmišljao uglavnom
u sebi. A k o je ona luda, tada smo ludi i svi mi ostali, uključujući i mene.
Razlike su se svodile samo na stupanj ludosti.
Na trenutak sam se uspio odvojiti od vlastitoga uma i sagledati ga
s nekog dubljeg stajališta. Dogodio se kratki pomak od razmišljanja
do svjesnosti. Još sam se nalazio u muškome zahodu, ali sada sam
bio sam, promatrajući se u zrcalu. U tome trenutku odvajanja od uma
glasno sam se nasmijao. Možda je izgledalo kao da sam poludio, ali to
je bio smijeh zdrave pameti, smijeh debelog Buddhe. »Život nije toliko
ozbiljan koliko ga moj um želi prikazati.« Izgledalo mi je da mi smijeh to
poručuje. No, to je bio samo trenutak i ubrzo sam ga zaboravio. Sljedeće
tri godine proživio sam u tjeskobi i depresiji, potpuno se poistovjetivši
s umom. Prije nego što mi se svjesnost vratila, našao sam se na korak
do samoubojstva, a tada to više nije bio samo trenutak. Oslobodio sam
se kompulzivnog razmišljanja i lažnog »ja«, izmišljotine uma.
Navedeni događaj ne samo što mi je pružio prvi uvid u svjesnost,
nego mi je usadio i prvu dvojbu u pogledu apsolutne valjanosti ljud­
skoga uma. Nekoliko mjeseci poslije tragičan događaj pojačao je moje
dvojbe. U ponedjeljak ujutro došli smo na predavanje profesora čijemu
sam se umu uvelike divio, ali su nam s tugom obavijestili da je tijekom
vikenda počinio samoubojstvo. Zapanjio sam se. Bio je iznimno cijenjen
profesor i činilo mi se da zna sve. Međutim, još nisam uspio pronaći
alternativu razvoju uma. Nisam još shvaćao da je razmišljanje samo
sićušan vid čovjekove svijesti, niti sam znao bilo što o egu, a kamoli
da bih ga bio u stanju otkriti u sebi.

Sadržaj i ustrojstvo ega

Egoistični um potpuno uvjetuje prošlost. To je uvjetovanje dvostruko,
a sastoji se od sadržaja i ustrojstva.
U slučaju djeteta koje tužno plače zbog toga što mu je netko oduzeo
igračku, igračka predstavlja sadržaj. Ne može se zamijeniti ni s jednim
28 NOVA Z E M L J A

drugim sadržajem, bilo kojom drugom igračkom ili predmetom. Sadržaj s

kojim se identificirate uvjetovan je vašom okolinom, odgojem i kulturom u
kojoj živite. Kad je riječ o patnji izazvanoj njezinim gubitkom, nije važno je
li dijete bogato i l i siromašno, je li igračka komad drveta u obliku životinje
ili sofisticirana elektronička naprava. Razlog zbog kojega se javlja takva
duboka patnja skriva se u riječi »moje«, i taj razlog predstavlja ustrojstvo
ega. Nesvjesna prisila da svoj identitet poboljšamo povezivanjem s pred­
metom ugrađena je u samo ustrojstvo egoističnog uma.
Identifikacija je jedno od najtemeljnijih ustrojstava uma putem kojih
nastaje ego. Riječ »identifikacija« izvedena je iz latinske riječi idem, u
značenju »isto« i facere, što znači »napraviti«. Kad se s nečim identificiram,
to »radim istim«. Istim u odnosu na što? Istim kao ja. Obdarim ga osje­
ćajem vlastitoga ja, i stoga postaje dio mojega »identiteta«. Identificiranje
sa stvarima jedna je od najosnovnijih razina identifikacije: moja igračka
poslije postaje moj automobil, moja kuća, moja odjeća i tako dalje. Sebe
pokušavam pronaći u stvarima, ali u tome nikada ne mogu u potpunosti
uspjeti i na kraju se gubim u njima. To je sudbina ega.

Poistovjećivanje sa stvarima
Ljudi u oglašavačkoj industriji jako dobro znaju da potrošače, žele li
im prodati stvari koje im zapravo nisu potrebne, moraju uvjeriti kako
će te stvari na neki način poboljšati njihovu sliku o sebi i u vlastitim i
u tuđim očima. Drugim riječima, da će dodati nešto njihovu osjećaju
vlastite osobnosti. To, primjerice, postižu govoreći vam da ćete se izdva­
jati iz gomile ako koristite neki proizvod, što podrazumijeva da ćete
s njim biti još sličniji sebi. U vašim mislima mogu izazvati asocijaciju
između proizvoda i slavne osobe i l i mladenačke i privlačne, sretne
osobe. U tu svrhu koriste čak i slike starih i l i preminulih slavnih osoba
u naponu snage. Neizgovorena je zamisao da ćete, kupite li taj proi­
zvod, zahvaljujući nekoj čaroliji, i vi postati nalik njima, bolje rečeno,
njihovoj površinskoj slici. Tako u mnogim slučajevima ne kupujete
proizvod, nego predmet koji vam »poboljšava identitet«. Robne marke
su prvenstveno kolektivni identiteti koje kupujete. Takvi su proizvodi
skupi i stoga »ekskluzivni«. Kad bi ih svi mogli kupovati, izgubili bi
svoju psihološku vrijednost, a vama bi preostala samo njihova materi­
jalnu vrijednost, koja se vjerojatno svodi samo na djelić onoga što ste
za njih platili.
Stvari s kojima se poistovjećujete razlikuju se od osobe do osobe,
ovisno o dobi, spolu, prihodu, društvenoj klasi, modi, kulturi u kojoj
živite i slično tome. Ono sa čime se poistovjećujete odnosi se na sadržaj,
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 29

a nesvjesna prisila za poistovjećivanjem pripada ustrojstvu. To je jedan

od najosnovnijih načina djelovanja ega.
Paradoksalno je da takozvano potrošačko društvo na životu odr­
žava činjenica da pokušaj pronalaženja sebe kroz stvari ne uspijeva.
Zadovoljstvo ega je kratkotrajno i stoga uvijek tražite sve više i sve
više kupujete.
Dakako, u ovoj fizičkoj dimenziji u kojoj prebiva naše površinsko
ja stvari su prijeko potreban i neizostavan dio života. Potrebne su nam
kuće, odjeća, namještaj, alat, prijevoz. U našem životu možda ima i onih
stvari koje cijenimo zbog njihove ljepote i l i istinske kvalitete. Svijet stvari
trebamo poštovati, a ne prezirati. Svaka stvar ima svoje Postojanje, svaka
je privremeni oblik koji ima svoje podrijetlo u bezobličnom Životu, izvoru
sviju stvari, svih tijela i svih oblika. U većini drevnih kultura ljudi su vje­
rovali da u svemu, čak i u takozvanim neživim predmetima, prebiva živi
duh, i u tom su smislu bili bliži istini nego što smo mi danas. Kad živite u
svijetu umrtvljenom misaonim apstrakcijama, više ne osjećate životnost
svemira. Većina ljudi ne nastanjuje živuću stvarnost, nego misaonu.
No, stvari ne možemo uistinu poštovati ako ih koristimo kao sredstvo
poboljšanja samih sebe, odnosno, ako kroz njih pokušavamo pronaći
sebe. Upravo tako postupa ego. Poistovjećivanje ega sa stvarima stvara
vezanost uz predmete, opsjednutost predmetima, koja pak stvara naše
potrošačko društvo i gospodarska ustrojstva u kojima je jedino mjerilo
napretka imati uvijek sve više. Nesuzdržana žudnja za sve većim bro­
jem stvari, za beskonačnim rastom, poremećaj je i bolest. To je onaj isti
poremećaj koji se očituje u kancerogenim stanicama, čiji je jedini cilj
vlastito umnožavanje, posve nesvjesne da uništavajući organizam čiji
su dio same dovode do vlastitog uništenja. Neki su ekonomisti toliko
opsjednuti idejom rasta da se ne mogu osloboditi te riječi, pa i recesiju
nazivaju razdobljem »negativnog rasta«.
Velik dio života mnogih ljudi zauzima opsesivna zaokupljenost
stvarima. Zbog toga je jedno od zala našega doba naglo povećanje
broja predmeta. K a d ne možete osjetiti život koji jeste, svoj ćete život
vjerojatno ispuniti stvarima. Predlažem vam duhovnu metodu u kojoj
ćete samopromatranjem istražiti svoj odnos sa svijetom stvari, a osobito
onih stvari koje označavate riječju »moje«. Morate biti pažljivi i iskreni
da biste otkrili, primjerice, je li vaš osjećaj vlastite vrijednosti blisko
povezan sa stvarima koje posjedujete. Izazivaju li neke stvari u vama
tanani osjećaj važnosti i l i nadmoćnosti? A k o ih nemate, izaziva li to
u vama osjećaj manje vrijednosti u odnosu na one koji imaju više od
vas? Spominjete li u razgovoru stvari koje imate i l i se hvalite s njima
30 NOVA Z E M L J A

kako biste povećali osjećaj vlastite vrijednosti u nečijim očima, a samim

tim i u vlastitima? Osjećate li negodovanje i l i bijes, imate li osjećaj da
ste na neki način poniženi ako netko ima više od vas i l i ako izgubite
nešto što cijenite?

Izgubljeni prsten
Dok sam kao savjetnik i duhovni učitelj razgovarao s ljudima, dvaput
tjedno sam posjećivao ženu oboljelu od raka. Bila je učiteljica, otprilike
četrdesetpetogodišnjakinja, a liječnici joj nisu davali više od nekoliko
mjeseci života. Ponekad bismo razmijenili poneku riječ, ali uglavnom
bismo šutke sjedili zajedno, i za to vrijeme žena je doživjela svoje prve
uvide u smirenost vlastite unutrašnjosti koju nikada nije upoznala dok
je bila zauzeta poslom učiteljice.
No, jednoga dana zatekao sam je jako uznemirenu i bijesnu. »Što
se dogodilo?« upitao sam. Nestao je njezin dijamantni prsten velike
novčane i sentimentalne vrijednosti. Bila je sigurna da joj ga je ukrala
žena koja je svakoga dana dolazila na nekoliko sati brinuti se o njoj.
Rekla je da joj nije jasno kako bi itko mogao biti toliko bezosjećajan i
bešćutan da to napravi. Upitala me bi li se trebala suočiti s tom ženom
i l i bi bilo bolje da odmah nazove policiju. Rekao sam da joj ne mogu
savjetovati što da napravi, ali sam je zamolio da razmisli koliko joj je
u tom trenutku njezina života važan taj prsten i l i bilo što drugo. »Ne
razumijete«, odgovorila je. »To je bio prsten moje bake. Nosila sam ga
svakoga dana dok se nisam razboljela i dok mi ruke nisu natekle. Za
mene to nije samo prsten. Kako ne bih bila zabrinuta?«
Hitrina kojom mi je odgovorila te bijes i obrambeni stav u njezinu
glasu govorili su mi da još nije postala dovoljno prisutna da bi se mogla
zagledati u sebe i odvojiti svoju reakciju od događaja te ih oboje razmo­
triti. Ljutnja i obrambeni stav bili su znaci da kroz nju još govori ego.
Rekao sam: »Postavit ću vam nekoliko pitanja, ali ne morate mi odmah
odgovoriti, nego razmislite biste li odgovore mogli pronaći u sebi. Nakon
svakog pitanja nakratko ću zastati. Kad se odgovor pojavi, možda neće
biti uvijek u obliku riječi«. Rekla mi je da je spremna saslušati me. Upitao
sam je: »Shvaćate U da ćete se u jednom trenutku, a možda i ubrzo, morati
odreći toga prstena? Koliko vam je još vremena potrebno prije nego što
ćete biti u stanju odvojiti se od njega? Hoćete li postati manje vrijedni
kad ga se odreknete? Hoće li se ono što vi jeste nekako smanjiti tim
gubitkom?« Nakon posljednjeg pitanja zavladala je poduža tišina.
Kad je žena ponovno progovorila, na licu joj je blistao osmijeh i
doimala se smirenom. »Posljednje pitanje navelo me da shvatim nešto
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 31

važno. Najprije sam u mislima potražila odgovor, i moj umje rekao: 'Da,
naravno da ću biti manje vrijedna'. Tada sam ponovno sebi postavila
pitanje: 'Hoće li se nekako umanjiti ono što ja jesam?' Ovaj put pokušala
sam osjetiti, a ne smisliti odgovor. Iznenada sam osjetila svoju bit. To
mi se nikada prije nije dogodilo. A k o tako snažno mogu osjetiti ono što
jesam, tada ono što ja jesam uopće nije umanjeno. Još ga i sada osjećam,
kao nešto spokojno, ali i jako životno.«
»To je radost Postojanja«, odvratio sam. »Možete je osjetiti samo kad
se odvojite od misli. Postojanje se mora osjetiti. Ne može se misliti. Ego
ne zna za njega, jer se sastoji od misli. Prsten se zapravo nalazio u vašoj
glavi kao misao koju ste pogrešno shvaćali kao osjećaj vlastite osobnosti.
M i s l i l i ste da se u tome prstenu nalazi vaša osobnost i l i dio nje.
Sve ono za čime ego traga i za što se veže samo su zamjene za
Postojanje koje ne može osjetiti. Stvari možete cijeniti i brinuti o njima,
ali kad god se vežete za njih možete biti sigurni da je riječ o egu. Vi ste
zapravo nikada ne vežete za stvar, nego za misao u kojoj se javljaju riječi
ja, mene i l i moje. Kad god u potpunosti prihvatite gubitak, prerastate
ego te se pojavljuje ono što vi jeste, Ja jesam, koje je sama svjesnost.«
Odgovorila je: »Sada razumijem Isusove riječi koje mi nikada prije
nisu bile razumljive: A k o ti netko uzme košulju, daj mu i kaput'«.
»Tako je«, dometnuo sam. »To ne znači da nikada ne trebate zaklju­
čavati vrata, nego samo da je ponekad otpuštanje stvari daleko moćniji
čin nego ako ih branite i l i ovisite o njima.«
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana života, dok joj je tijelo posta­
jalo sve slabije, žena je sve više zračila, kao da kroz nju blista svjetlost.
Poklonila je mnogo svojih stvari, a neke i ženi koja je, prema njezinu
mišljenju, ukrala prsten, i sa svakim poklonom postajala je sve rado­
snija. Kad me nazvala njezina majka i rekla mi da je preminula, također
je spomenula da su nakon njezine smrti prsten pronašli u ormariću
s lijekovima u kupaonici. Je li žena vratila prsten i l i je čitavo vrijeme
bio ondje? To nikada nećemo saznati. No, jedno znamo: život će vam
pružiti upravo ono iskustvo koje je najkorisnije za evoluciju vaše svijesti.
Kako znate da vam je to iskustvo potrebno? Po tome što je to iskustvo
ono koje se događa ovoga trenutka.
Je li stoga pogrešno ponositi se svojim stvarima i l i osjećati zavist
prema ljudima koji imaju više od vas? Uopće nije. Taj osjećaj ponosa,
potreba za isticanjem, očigledno poboljšanje vlastite osobnosti posjedo­
vanjem »više od« drugih i umanjivanjem zbog toga što imate »manje«
nije ni pravilan ni pogrešan - riječ je o egu. Ego ne griješi, samo nije
svjestan. Kad promatrate ego u sebi, počinjete ga nadrastati. Nemojte
32 NOVA Z E M L J A

ga shvaćati previše ozbiljno. Kad u sebi zamijetite egoistične postupke,

osmjehnite se. Ponekad biste se mogli i nasmijati. Kako je ego tako dugo
mogao zavaravati čovječanstvo? Nadasve, budite svjesni da ego nije
osoban. Vi niste ego. Smatrate li da je ego vaš osobni problem, tada je
i to samo egoistično razmišljanje.

Privid vlasništva
Što uistinu znači nešto »posjedovati«? Što znači kad nešto postaje »moje«?
Stojite li na ulici u New Yorku, pokažete prema golemom neboderu i
kažete: »To je moja zgrada. Posjedujem je«, i l i ste jako imućni, i l i ste u
zabludi, i l i lažete. Kako god bilo, pričate priču u kojoj se misaoni oblik
»ja« i misaoni oblik »zgrada« stapaju u jedno. Tako funkcionira misaoni
pojam vlasništva. Kad bi se svi suglasili s vašom pričom, tada biste
potpisanim dokumentima mogli potvrditi njihovo slaganje. Imućni
ste. A k o se nitko ne složi s vašom pričom, poslat će vas psihijatru. Ili
patite od zabluda i l i ste kompulzivni lažljivac.
Važno je shvatiti da priča i misaoni oblici koji je čine, bez obzira na
to slažu li se ljudi s vama i l i ne, ni na koji način nisu povezani s vašom
osobnošću. Čak i ako se svi slože s vama, u konačnici je riječ o fikciji.
Mnogi ljudi sve dok se ne nađu na samrtnoj postelji i dok se ne oslobode
vanjskih stvari ne shvaćaju da ništa nikada nema nikakve veze s tim
tko vi jeste. Na pragu smrti čitava zamisao vlasništva razotkriva se kao
apsolutno besmislena. U posljednjim trenucima života ljudi također
shvaćaju da je ono za čime su uistinu tragali, njihovo Biće, zapravo
uvijek već postojalo dok su oni tijekom čitavoga života tražili potpuniji
osjećaj vlastitoga ja, samo su ga uvelike zamaglili poistovjećivanjem sa
stvarima, što u konačnici znači da su se poistovjećivali s umom.
»Blago siromasima u duhu«, rekao je Isus, »jer je njihovo kraljevstvo
nebesko« . Što znači »siromasima u duhu«? Znači da nemaju unutarnje
1

prtljage. Nemaju identifikacija. Nisu se poistovjetili sa stvarima, kao ni

s bilo kojim mentalnim idejama koje u sebi nose osjećaj ja. A što je »kra­
ljevstvo nebesko«? Jednostavna, ali duboka radost Postojanja koju osjećate
k a d otpustite identifikacije i tako postanete »siromasi u duhu«.
Zbog toga je odricanje od sveukupnog vlasništva drevna duhovna
praksa i na Istoku i na Zapadu. No, odricanje od stvari neće vas automat­
ski osloboditi ega. Ego će pokušati osigurati svoj opstanak tražeći nešto
drugo sa čime bi se mogao identificirati, primjerice, mentalnu sliku vas
kao osobe koja je nadrasla zanimanje za materijalno posjedovanje i stoga
je nadmoćna, duhovnija od drugih. Ima ljudi koji su se odrekli svega
 33
Ego: trenutačno stanje čovječanstva

što posjeduju, ali im je ego veći od ega milijunaša. A k o odbacite jednu

vrstu identifikacije, ego će ubrzo pronaći drugu. Njemu u konačnici nije
važno sa čime će se poistovjetiti sve dok ima bilo kakav identitet. Drugi
misaoni oblik, drugi mentalni stav koji bi mogao zamijeniti poistovjeći­
vanje s vlastitim stvarima je borba protiv potrošačkog društva i l i protiv
privatnog vlasništva. Kroz njih biste mogli pokazati da ste u pravu, a
drugi griješe. Kao što ćemo vidjeti poslije, pokazati vlastitu ispravnost
i pogreške drugih jedan je od glavnih misaonih obrazaca ega, jedan
od glavnih oblika nesvjesnosti. Drugim riječima, sadržaj ega može se
mijenjati, ali ne mijenja se ustrojstvo uma koje ga drži na životu.
Jedna od nesvjesnih pretpostavki jest i ta da će zbog poistovjećivanja
s predmetom kroz fikciju vlasništva očigledna čvrstoća i trajnost toga
materijalnog predmeta vašem osjećaju vlastitoga ja pružiti veću čvrstoću i
trajnost. To se osobito odnosi na zgrade, a još više na zemlju, budući da je
to jedino što možete posjedovati, a nitko ga ne može uništiti. Apsurdnost
posjedovanja nečega postaje još očiglednija u slučaju zemlje. U razdobljima
naseljavanja bijelaca domoroci Sjeverne Amerike vlasništvo nad zemljom
smatrali su neshvatljivom idejom. Stoga su je izgubili kad su ih Europljani
naveli da potpišu komade papira koji su im bili podjednako neshvatljivi.
Osjećali su da pripadaju zemlji, ali zemlja nije pripadala njima.
Ego je sklon izjednačavati posjedovanje s Postojanjem: imam, dakle
jesam. Što više imam, to više jesam. Ego živi u usporedbama. Kako
vas vide drugi, pretvara se u to kako vi vidite sebe. Kad bi svi ljudi
živjeli u v i l i i l i kad bi svi bili bogati, vaša vila i l i vaše bogatstvo više
ne bi mogli poboljšavati vaš osjećaj vlastite osobnosti. Tada biste se
mogli preseliti u jednostavnu kućicu, odreći se svojega bogatstva i
ponovno uspostaviti vlastiti identitet sagledavajući sebe kao biće koje
je duhovnije od drugih, a i drugi bi vas takvim vidjeli. Kako vas vide
drugi pretvara se u zrcalo koje vam govori kakvi ste i tko ste. Osjećaj
vlastite vrijednosti koji ima ego u većini je slučajeva blisko povezan s
vrijednošću koju imate u očima drugih. Drugi su vam potrebni kako
bi vam pružili osjećaj vlastite osobnosti, a ako živite u kulturi koja u
velikoj mjeri izjednačava vlastitu vrijednost s onim što imate i koliko
imate, ako ne možete odbaciti tu kolektivnu zabludu, tada ćete čitavog
života biti osuđeni da tragate za stvarima, u jalovoj nadi da ćete u njima
pronaći svoju vrijednost i dovršenje svoje osobnosti.
Kako se možete osloboditi vezanosti uz stvari? Nemojte ni pokušavati.
To nije moguće. Vezanost uz stvari sama otpada kad više ne pokuša­
vate pronaći sebe u njima. U međuvremenu samo budite svjesni svoje
vezanosti. Ponekad možda i niste svjesni da ste vezani uz nešto dok to
34 NOVA Z E M L J A

ne izgubite i l i dok niste u opasnosti od gubitka. A k o se tada uzrujate

i l i zabrinete, znači da ste vezani. A k o ste svjesni da ste se poistovjetili s
nečim, tada to poistovjećivanje više nije sveobuhvatno. »Ja sam svjesnost
koja je svjesna da postoji vezanost.« To je početak preobrazbe svijesti.

Želja: sve veće potrebe

Ego se poistovjećuje s posjedovanjem, ali je njegovo zadovoljstvo
posjedovanim relativno plitko i kratkotrajno. U njemu se zadržava
prikriven i duboko ukorijenjen osjećaj nezadovoljstva, nepotpunosti,
»nedovoljnosti«. »Još nemam dovoljno«, kaže ego, a time zapravo misli:
»Još nisam dovoljno«.
Kao što smo vidjeli, posjedovanje, odnosno ideja vlasništva, fikcija
je koju stvara ego kako bi samome sebi osigurao čvrstoću i trajnost te
se istaknuo i postao poseban. No, budući da sebe ne možete pronaći u
posjedovanju, ispod toga se skriva drugi, moćniji poriv, koji se odnosi
na ustrojstvo ega: potreba za sve većim brojem stvari, koju bismo
također mogli nazvati »željom«. Nijedan ego ne može dugo preživjeti
ako ne želi sve više. Stoga želje održavaju ego na životu mnogo više
nego posjedovanje. Ego želi željeti više nego što želi imati. Zbog toga
blijedo zadovoljstvo posjedovanja uvijek zamjenjuju nove želje. To je
psihološka potreba za sve više stvari s kojima se može poistovjetiti.
Riječ je o ovisničkoj, a ne izvornoj potrebi.
U nekim slučajevima psihološka potreba za sve više stvari i l i osjećaj
da nema dovoljno, koji je toliko svojstven egu, prenosi se na fizičku
razinu i pretvara se u nezajažljivu glad. Oboljeli od bulimije često iza­
zivaju povraćanje kako bi mogli nastaviti s jelom. Gladan im je um, a
ne tijelo. Taj poremećaj prehrane mogao bi se iscijeliti kad bi oboljeli,
umjesto što se poistovjećuju sa svojim umom, mogli stupiti u dodir sa
svojim tijelom i tako osjetiti njegove istinske potrebe, a ne lažne potrebe
egoističnog tijela.
Ego nekih ljudi zna što želi i svoj cilj slijedi s neumoljivom i bezob­
zirnom odlučnošću - neki važniji primjeri su Džingis-kan, Staljin i
Hitler. No, energija koja pokreće njihovu želju stvara suprotstavljenu
energiju jednake snage koja na kraju izaziva njihovu propast. Dok se
to ne dogodi, nesretni su i izazivaju nesreću mnogih drugih ljudi i l i ,
kao kod navedenih primjera, stvaraju pakao na Zemlji. Ego većine
ljudi ima suprotstavljene želje. Želi različite stvari u različito vrijeme
i l i možda i ne zna što želi, osim da ne želi ono što ima: sadašnji trenu­
tak. Nelagoda, nemir, dosada, tjeskoba i nezadovoljstvo posljedica su
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 35

neispunjenih želja. Želja pripada ustrojstvu ega, stoga nikakav sadržaj

ne može pružiti trajno ispunjenje sve dok se ne promijeni to mentalno
ustrojstvo. Kod ega tinejdžera koji se tek razvija može se otkriti snažna
želja koja nema konkretnog objekta, a neki od tinejdžera su u trajnom
stanju negativnosti i nezadovoljstva.
Tjelesne potrebe za hranom, vodom, skloništem, odjećom i osnovnom
udobnošću lako bi se mogle ispuniti za sva ljudska bića na planetu, kad
ne bi postojala neravnoteža resursa, stvorena luđačkom i grabežljivom
potrebom za što više stvari, pohlepom ega. Svoj kolektivni izraz ta
pohlepa pronalazi u gospodarskim ustrojstvima ovoga svijeta, kao što
su goleme korporacije, koje su zapravo egoistična bića koja se natječu
jedna s drugima. Profit je njihov jedini, slijepi cilj. Taj cilj ostvaruju
apsolutnom bezobzirnošću. Za njih priroda, životinje, ljudi pa čak i
vlastiti zaposlenici nisu ništa više nego brojke na završnim računima,
beživotni objekti koje treba iskoristiti, a onda odbaciti.
Misaoni oblici »ja« i »moje«, »što više«, »želim«, »trebam«, »moram
imati« i »nije dovoljno« ne pripadaju sadržaju, nego ustrojstvu ega.
Sadržaj se može mijenjati. Sve dok te misaone oblike ne spoznate u
sebi, sve dok ostaju nesvjesni, vjerovat ćete u ono što vam govore. Bit
ćete osuđeni postupati u skladu s tim nesvjesnim mislima, osuđeni da
tragate i nikada ne pronađete, jer dok su ti misaoni oblici aktivni, neće
vas moći zadovoljiti nijedna stvar, mjesto, osoba i l i stanje. Sve dok se
ustrojstvo ega održava na životu, nikada vas neće zadovoljiti nikakav
sadržaj. Bez obzira na to što imate i l i dobijete, nećete biti sretni. Uvijek
ćete tragati za nečim drugim što vam obećava veće ispunjenje, što vam
obećava da će ucijeliti vaš nepotpun osjećaj vlastite osobnosti i ispuniti
onaj osjećaj nedovoljnosti koji osjećate u sebi.

Poistovjećivanje s tijelom
Osim predmeta, drugi temeljni oblik poistovjećivanja je poistovjećivanje
s »mojim« tijelom. Ponajprije, tijelo je muško i l i žensko, stoga kod većine
ljudi osjećaj muževnosti i l i ženstvenosti zauzima značajan dio osjećaja
vlastite osobnosti. Spol postaje identitet. Poistovjećivanje sa spolom
potiče se od rane dobi i prisilno vas smješta u ulogu, u uvjetovane
obrasce ponašanja, koji utječu na sve vidove vašega života, a ne samo
na seksualnost. Mnogi ljudi ostaju potpuno zarobljeni u toj ulozi, i to
još više u nekim tradicionalnim društvima nego u zapadnoj kulturi
gdje se identifikacija sa spolom počinje donekle smanjivati. U nekim
tradicionalnim kulturama najgora sudbina koju žena može doživjeti je
da ostane neudana i l i jalova, a muškarcu je najgori gubitak seksualne
36 NOVA Z E M L J A

moći i to što ne može dobiti djecu. Ispunjenje života izjednačava se s

ispunjenjem spolnog identiteta.
Fizički izgled tijela na Zapadu uvelike pridonosi osjećaju vlastite
osobnosti, njezinim pozitivnim i negativnim osobinama, zamišljenoj
ljepoti i l i ružnoći u odnosu na druge. Kod mnogih je ljudi osjećaj vlastite
vrijednosti blisko povezan s njihovim fizičkim osobinama, ljepotom,
kondicijom i vanjskim izgledom. M n o g i se osjećaju manje vrijednima
jer svoje tijelo smatraju ružnim i nesavršenim.
U nekim slučajevima mentalna slika i l i ideja »mojega tijela« potpuno
je iskrivljavanje stvarnosti. Djevojka koja sebe smatra debelom i stoga se
izgladnjuje zapravo je prilično vitka. Ona više ne uspijeva vidjeti svoje
tijelo. »Vidi« samo mentalnu ideju svojega tijela, koja kaže »debela sam«
i l i »postat ću debela«. U korijenu takvoga stanja krije se poistovjećivanje
s umom. Posljednjih desetljeća, kako se ljudi sve više poistovjećuju s
umom, što je zapravo pojačavanje poremećaja ega, došlo je do dramatičnog
povećanja učestalosti pojave anoreksije. Kad bi bolesna djevojka mogla
pogledati svoje tijelo oslobođena prosudbi svojega uma i l i barem pre­
poznati te prosudbe takve kakve jesu, umjesto što vjeruje u njih - i l i , još
bolje, kad bi mogla iznutra osjetiti svoje tijelo - počela bi se iscjeljivati.
Ljudi koji se identificiraju sa svojim privlačnim izgledom, tjelesnom
snagom i l i sposobnostima pate kad te značajke počnu blijedjeti i nesta-
jati, kao što se uvijek događa. Njihov bi se identitet, utemeljen na tim
osobinama, sada mogao raspasti. K a k v i god bili, ružni i l i lijepi, ljudi
iz svojega tijela crpe značajan dio svojega identiteta, bio on negativan
i l i pozitivan. Preciznije govoreći, svoj identitet crpe iz misli o sebi koje
su pogrešno povezali s mentalnom slikom i l i idejom svojega tijela, a
ono je, na kraju krajeva, tek tjelesni oblik koji dijeli sudbinu svih oblika:
prolaznost i propadanje.
Izjednačavanje fizičkog tijela kojemu je suđeno ostarjeti, sasušiti se i
umrijeti sa »ja« uvijek, prije i l i poslije, vodi patnji. A k o se ne poistovjetite
s tijelom, to ne znači da ga zanemarujete, prezirete i l i više ne brinete o
njemu. A k o je tijelo snažno, lijepo i energično, možete uživati u tim svoj­
stvima i cijeniti ih - sve dok traju. Stanje tijela također možete poboljšati
pravilnom prehranom i vježbanjem. A k o tijelo ne izjednačavate s onim
tko jeste, gubitak ljepote, nestanak energičnosti i l i invalidnost ni na
koji način neće utjecati na vaš osjećaj vlastite vrijednosti i l i identiteta.
Zapravo, kad tijelo počinje slabjeti, kroz sve slabiji tjelesni oblik može
sve lakše prosijavati bezoblična dimenzija, svjetlost svjesnosti.
S tijelom se ne poistovjećuju samo ljudi savršenog ili gotovo savršenog
izgleda. Jednako se tako lako možete poistovjetiti s »problematičnim«
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 37

tijelom i tjelesno nesavršenstvo, bolest i l i nesposobnost pretvoriti u svoj

identitet. Tada o sebi možete razmišljati i govoriti kao o »oboljelom«
od neke kronične bolesti i l i nesposobnom. Dobivate puno pažnje od
liječnika i drugih ljudi koji vam neprestano potvrđuju vaš misaoni
identitet patnika i l i bolesnika. Tada se nesvjesno držite bolesti, jer je
postala najvažniji dio onoga čime sebe zamišljate. Ona postaje misaoni
oblik s kojim se ego može identificirati. Nevjerojatno je, ali se često
događa da ego, u potrazi za snažnijim identitetom, može stvoriti bolest
kako bi se kroz nju ojačao.

Osjećaj unutarnjega tijela

Iako je poistovjećivanje s tijelom jedan od najosnovnijih oblika ega,
dobra je vijest da je to jedno od poistovjećivanja kojega se najlakše
možete osloboditi. U tome ne možete uspjeti ako pokušavate uvjeriti
sebe da vi niste samo tijelo, nego prebacivanjem pažnje s vanjskog
oblika tijela i s misli o tijelu - lijepo, ružno, snažno, slabo, predebelo,
premršavo - na osjećaj životnosti u njemu. Bez obzira na to kakav je
izgled vašega tijela na vanjskoj razini, s onu stranu vanjskoga oblika
nalazi se itekako životno energetsko polje.
A k o vam nije poznata svjesnost o »unutrašnjem tijelu«, na trenutak
sklopite oči i otkrijte ima li života u vašim dlanovima. Ne postavljajte
pitanje umu. On će reći: »Ništa ne osjećam«. Vjerojatno će uz to reći: »Daj
mi nešto zanimljivije o čemu bih mogao razmišljati«. Stoga, umjesto da
zapitate um, izravno se obratite dlanovima. Postanite svjesni suptilnog
osjećaja životnosti u njima. Ondje je. Da biste ga zamijetili, samo mu se
morate približiti pažnjom. Najprije biste mogli osjetiti lagano treperenje,
a zatim osjećaj energije i l i životnosti. A k o neko vrijeme zadržite pažnju
usmjerenu na dlanove, osjećaj životnosti će se pojačati. N e k i ljudi čak i
ne moraju sklopiti oči. Bit će u stanju osjetiti svoje »unutarnje dlanove«
i dok čitaju ove retke. Nakon toga se usmjerite na stopala, zadržava­
jući na njima pažnju minutu-dvije, a onda pokušajte osjetiti dlanove i
stopala istodobno. Nakon toga uključite i druge dijelove tijela - noge,
ruke, trbuh, prsa i ostale - u taj osjećaj, sve dok ne postanete svjesni
unutarnjeg tijela kao obuhvatnog osjećaja životnosti.
Ono što nazivam »unutarnjim tijelom« više zapravo i nije tijelo, nego
životna energija, most između oblika i bezobličnog. Naviknite se što
češće osjećati unutarnje tijelo. Nakon nekog vremena više nećete morati
sklapati oči da biste ga osjetili. Primjerice, provjerite možete li osjetiti
unutarnje tijelo kad god nekoga slušate. To se doima gotovo kao paradoks:
kad ste u dodiru s unutarnjim tijelom, više niste poistovjećeni s tijelom,
38 NOVA Z E M L J A

niti ste poistovjećeni s umom. Točnije rečeno, više niste poistovjećeni

s oblikom, nego se odvajate od takvoga poistovjećenja i približavate
bezobličnosti, koju također možemo nazvati Postojanjem. Ona je vaš
istinski identitet. Ne samo što vas svjesnost tijela usidrava u sadašnjem
trenutku, nego predstavlja i vrata koja vode iz zatvora ega. Uz to jača
imunosni sustav i sposobnost samoiscjeljivanja tijela.

Zaborav postojanja
Ego je uvijek poistovjećen s oblikom koji traga za sobom i stoga se
možete izgubiti u nekom obliku. Oblici nisu samo materijalni predmeti
i fizička tijela. Od vanjskih oblika, stvari i tijela, temeljniji su misaoni
oblici koji se neprestano pojavljuju u polju svijesti. Riječ je o formacijama
energije, suptilnijim i rjeđim od tjelesne tvari, ali to su ipak oblici. Ono
što smatrate glasom u glavi koji nikada ne prestaje govoriti zapravo je
bujica neprestanog i kompulzivnog razmišljanja. Kad vam svaka misao
potpuno privuče pažnju, kad se u velikoj mjeri identificirate s glasom u
glavi i emocijama koje ga prate, tada se izgubite u svakoj misli i svakoj
emociji, tada ste se potpuno poistovjetili s oblikom i stoga ste u vlasti
ega. Ego je nakupina misaonih oblika koji se ponavljaju te uvjetovanih
mentalno-emocionalnih obrazaca koje ste obdarili osjećajem vlastitoga
ja, vlastite osobnosti. Ego se pojavljuje kad se vaš osjećaj Postojanja, »Ja
Jesam«, koji je bezoblična svijest, pomiješa s oblikom. To je značenje
poistovjećivanja. Tada zaboravljate Postojanje i to je prvobitna pogreška,
privid apsolutne odvojenosti koji stvarnost pretvara u noćnu moru.

Od Descartesove pogreške do Sartreova

uvida
Descartesa, filozofa iz sedamnaestoga stoljeća, smatra se utemeljiteljem
moderne filozofije, koji je svojom čuvenom izrekom (koju je smatrao prvo­
bitnom istinom) izrazio tu prvobitnu pogrešku: »Mislim, dakle jesam«. To
je bio odgovor koji je pronašao na pitanje »Postoji li nešto što mogu znati s
apsolutnom sigurnošću?« Shvatio je da je činjenica kako uvijek razmišlja
izvan svake sumnje, stoga je razmišljanje izjednačio s Postojanjem, odno­
sno, identitet - ja jesam - izjednačio je s razmišljanjem. No, nije pronašao
temeljnu istinu, nego korijen ega, samo što to nije znao.
Prošlo je gotovo tristo godina prije nego što je drugi čuveni filozof
zapazio nešto u toj tvrdnji što je Descartes, kao i svi ostali, previdio. Ime
toga filozofa bilo je Jean-Paul Sartre. Duboko je razmišljao o Descartesovoj
tvrdnji »Mislim, dakle jesam« i nenadano je, kako sam kaže, shvatio:
 Ego: trenutačno stanje čovječanstva 39

»Svijest koja kaže 'ja jesam' nije svijest koja misli.« Što li je time htio reći?
Kad ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio procesa razmišljanja, nego
posve drukčija dimenzija svijesti. Upravo ta svijest kaže »ja jesam«. Kad
u vama ne bi postojalo ništa osim misli, ne biste ni znali da razmišljate.
Bili biste poput spavača koji ne zna da sanja, potpuno poistovjećeni sa
svakom mišlju, kao što je sanjač poistovjećen sa svakom slikom sna.
Mnogi ljudi i danas još žive na taj način, poput mjesečara, zarobljeni u
starom i nefunkcionalnom misaonom sklopu koji neprestano iznova
stvara istu stvarnost sličnu noćnoj mori. Kad znate da sanjate, tada ste
budni u snu. Zakoračili ste u drugu dimenziju svijesti.
Dalekosežne su posljedice Sartreova uvida, ali je i on sam bio previše
poistovjećen s razmišljanjem da bi mogao shvatiti obuhvatno značenje
onoga što je otkrio: izranjanje nove dimenzije svijesti.

Spokojstvo koje nadrasta sveukupno

razumijevanje
Mnogo je priča o ljudima koji su osjetili takvo izranjanje nove dimenzije
svijesti u nekom trenutku života kao posljedicu tragičnog gubitka. Neki
su izgubili sve što su posjedovali, drugi djecu i l i supružnika, društveni
položaj, ugled i l i fizičke sposobnosti. U nekim slučajevima su, zbog
nesreće i l i rata, izgubili sve odjednom i ostali »bez ičega«. To možemo
nazvati situacijom ograničenja. Izgubili su sve ono sa čime su se iden­
tificirali, sve ono što im je pružalo osjećaj osobnosti. Tada su, nenadano
i neobjašnjivo, tjeskoba i l i snažan strah koji su osjećali, ustupili mjesto
svetom osjećaju Prisutnosti, dubokom spokojstvu, vedrini i potpunom
oslobađanju od straha. Ta je pojava zacijelo bila poznata svetome Pavlu
koji je spominjao »mir Božji koji nadilazi svaki razum«. Uistinu je riječ
2

o miru koji naizgled nije objašnjiv, a ljudi koji su ga iskusili pitali su se:
»Kako mogu biti toliko smiren usprkos ovome?«
Odgovor je jednostavan kad spoznate što je ego i kako djeluje. Kad
se raspadnu i l i nestanu oblici s kojima ste se poistovjetili, koji su vam
pružali osjećaj vlastite osobnosti, to može dovesti do propasti ega, budući
da ego jest poistovjećivanje s oblikom. Kad više nema ničega sa čime biste
se mogli identificirati, tko ste onda vi? Kad se oblici oko vas raspadnu
i l i vam se približi smrt, vaš se osjećaj Postojanja, osjećaj onoga Ja Jesam,
oslobađa svoje vezanosti uz oblik: duh se oslobađa zatvora materije. Svoj
istinski identitet spoznajete kao nešto bezoblično, kao sveobuhvatnu
Prisutnost, Postojanje koje prethodi svim oblicima i svim identifikacijama.
Svoj istinski identitet prepoznajete kao samu svjesnost, a ne kao ono sa
40 NOVA Z E M L J A

čime se svjesnost poistovjećivala. To je mir Božji. Krajnja istina o tome

tko jeste nije u riječima ja sam ovo i l i ono, nego Ja Jesam.
Buđenje svijesti, odvajanje od poistovjećivanja s oblikom, ne doživ­
ljavaju svi koji su preživjeli velik gubitak. U nekima se odmah stvara
jaka mentalna slika i l i misaoni oblik te sebe vide kao žrtvu okolnosti,
drugih ljudi, nepravedne sudbine i l i Boga. Snažno se poistovjećuju
s tim misaonim oblikom i emocijama koje stvara, kao što su bijes,
negodovanje, samosažaljenje i slično tome pa ta slika preuzima ulogu
svih drugih identiteta koje su gubitkom nestale. Drugim riječima, ego
brzo pronalazi novi oblik. Egu nije osobito stalo do činjenice da je taj
novi oblik potekao iz duboke nesreće, sve dok on ima svoj identitet,
bio dobar i l i loš. Zapravo, taj će novi ego biti još suženiji, tvrđi i nepo-
pustljiviji od staroga.
Kad god čovjek iskusi tragičan gubitak, on se i l i odupire i l i predaje.
Neki ljudi postaju ogorčeni i duboko povrijeđeni, drugi postaju suosje­
ćajni i mudri, ispunjeni ljubavlju. Predavanje je unutarnje prihvaćanje
onoga što se dogodilo. Takvi su ljudi otvoreni životu. Otpor je unutarnji
grč, otvrdnjavanje ljuske ega. Takvi se ljudi zatvaraju. Što god poduzeli
u stanju unutarnjeg otpora (koji bismo mogli smatrati negativnošću), to
stvara još veći vanjski otpor i tada svemir nije na vašoj strani, niti vam
život ide na ruku. Ako su kapci na prozorima zatvoreni, sunčeva svjetlost
ne može ući. Kad se u sebi predate, kad se prepustite, otvara se nova
dimenzija svijesti. A k o je moguće i l i potrebno djelovati, vaše će djelo­
vanje biti u skladu sa cjelinom i podržavat će ga kreativna inteligencija,
neuvjetovana svijest s kojom se stapate u stanju unutarnje otvorenosti.
Tada vam pomažu i okolnosti i drugi ljudi i surađuju s vama. Događaju
se podudarnosti. Ako ništa ne možete poduzeti, mirujete u spokojstvu i
unutarnjoj nepokretnosti koje prate predavanje. Mirujete u Bogu.
03.
Srž ega

Većina ljudi potpuno se poistovjetila s glasom u glavi, s tom bespre­

kidnom bujicom nehotičnog i kompulzivnog razmišljanja i s emocijama
koje je prate, pa bismo mogli reći da su opsjednuti umom. Sve dok toga
uopće niste svjesni, vjerujete da ste vi taj koji misli. To je egoistični um.
Nazivamo ga egoističnim, jer u svakoj misli, svakoj uspomeni, svakom
tumačenju, mišljenju, stajalištu, reakciji i emociji prebiva osjećaj vlastite
osobnosti, »ja« (ega). U duhovnom smislu riječ je o nesvjesnom stanju.
Vaše je razmišljanje, sadržaj uma, uvjetovano prošlošću: odgojem,
kulturom, obiteljskim podrijetlom. Središnja jezgra sveukupne vaše
umne djelatnosti sastoji se od nekih ustrajnih misli, emocija i reaktivnih
obrazaca koji se ponavljaju i s kojima ste se čvrsto poistovjetili. Ta je
tvorevina zapravo sam ego.
Kao što smo vidjeli, kad kažete »ja«, u većini slučajeva to progovara
ego, a ne v i . Ego se sastoji od misli i emocija, od gomile uspomena koje
identificirate kao »ja i moja priča«, od uloga koje igrate po navici, a da
toga niste ni svjesni, od kolektivnih identiteta kao što su nacionalnost,
religija, rasa, društvena klasa i l i politička pripadnost. Također se sastoji
od poistovjećivanja i to ne samo s vlastitim predmetima, nego i s mišlje­
njima, vanjskim izgledom, dugotrajnim ogorčenostima, od ideja da ste
bolji i l i ne tako dobri kao drugi, da ste uspješni i l i neuspješni.
Sadržaj ega razlikuje se od osobe do osobe, ali u svakom egu djeluje
isto ustrojstvo. Drugim riječima, ego se od ega razlikuje samo površin­
ski. U dubini su svi oni potpuno isti. Na koji su način istovjetni? Žive
samo kroz poistovjećenost i odvojenost. Kad živite samo kroz osobnost
stvorenu umom, koja se sastoji od misli i emocija, odnosno kroz ego,
temelj vašega identiteta vrlo je krhak, jer su misao i emocija po samoj
svojoj naravi kratkotrajni i prolazni. Stoga se svaki ego neprestano
bori za opstanak, pokušava se zaštititi i povećati. Da bi održao misao
o »ja«, potrebna mu je suprotstavljena misao o »drugome«. Zamišljeno
»ja« ne može preživjeti bez zamišljenog »drugog«. Drugi su mi najviše
suprotstavljeni ako ih doživljavam kao neprijatelje. Na jednom kraju
42 NOVA Z E M L J A

ovakvog nesvjesnog obrasca ega nalazi se kompulzivna navika ega

da pronalazi mane i žali se na druge. Isus je o tome govorio rekavši:
»Zašto vidiš trun u oku svoga brata, a brvna ne zapažaš u oku svome?« 1

Na drugom kraju nalazi se tjelesno nasilje između pojedinaca i ratovi

između naroda. U Bibliji nema odgovora na Isusovo pitanje, ali odgovor,
dakako, glasi: Zato što se osjećam većim i nadmoćnijim kad kritiziram
i l i osuđujem drugoga.

Prigovaranje i zamjeranje
Prigovaranje je jedna od omiljenih metoda kojima ego jača sebe. Svaki
prigovor je pričica koju um smišlja tako da u nju možete potpuno
povjerovati. Uopće nije važno žalite li se naglas i l i samo u mislima.
Ego nekih ljudi koji se nema sa čime drugim identificirati preživljava
samo kroz prigovaranje. Kad ste u vlasti takvog ega, prigovaranje vam
je, osobito drugim ljudima, prešlo u naviku, ali je, dakako, nesvjesno,
što znači da ne znate što radite. Dio toga obrasca je i pripisivanje nega­
tivnih mentalnih etiketa drugim ljudima, bilo da to radite izravno i l i ,
što je uobičajenije, kad govorite o njima s drugima i l i dok jednostavno
razmišljate o njima. Nadijevanje imena najokrutniji je oblik pridavanja
etiketa i potrebe ega da bude u pravu i da bude nadmoćan drugima -
budalo, gade, gaduro - a protiv tih se izričitih izjava ne možete boriti. Na
sljedećoj razini ljestvice nesvjesnog stanja nalaze se vikanje i vrištanje,
a odmah u blizini i tjelesno nasilje.
Zamjeranje je emocija koja prati prigovaranje i dodjeljivanje etiketa
ljudima te egu pruža dodatnu energiju. Ako zamjerate, tada ste ogorčeni,
ljuti, povrijeđeni ili uvrijeđeni. Zamjerate drugima njihovu pohlepu, neča-
snost, nedostatak poštenja, ono što rade, ono što su napravili u prošlosti,
ono što nisu napravili, ono što su trebali i l i nisu trebali napraviti. Ego voli
takve stvari. Umjesto da zanemarite nesvjesno stanje drugih, pretvarate
ga u njihov identitet. Tko to radi? Nesvjesno u vama, vaš ego. Ponekad
»pogreška« koju zamjećujete u drugima čak i ne postoji. Potpuna je
zabluda, projekcija uma uvjetovanog da posvuda uočava neprijatelje, da
dokaže kako je u pravu i l i nadmoćan. Ponekad pogreške mogu uistinu
postojati, ali ako vidite samo njih, katkad isključujući sve ostalo, samo ih
uvećavate. Osim toga, u sebi jačate ono na što reagirate kod drugih.
Ako ne reagirate na ego drugih ljudi, to je jedan od najuspješnijih
načina ne samo za nadrastanje vlastitoga ega, nego i za rastvaranje
kolektivnog ljudskog ega. A l i , takvo stanje možete postići samo ako
shvatite da ponašanje druge osobe proizlazi iz ega, kao izraz kolektiv­
nog ljudskog poremećaja. Kad shvatite da nije riječ o nečemu osobnom,
 43
Srž ega

više nećete osjećati prisilu da reagirate kao da jest. Kad ne reagirate

na ego, nerijetko ćete biti u stanju izvući najbolje iz drugih ljudi, onu
neuvjetovanu svijest za razliku od uvjetovane. Povremeno možda
morate poduzeti nešto konkretno kako biste se zaštitili od iznimno
nesvjesnih ljudi. To možete napraviti, a da ih ne pretvorite u neprija­
telje. No, najveća vam je zaštita vlastita svjesnost. Druga osoba postaje
vam neprijatelj ako njezino nesvjesno stanje, ego, shvatite osobno. A k o
ne reagirate, to nije slabost, nego snaga. Druga riječ za odustajanje od
reakcije je opraštanje. Oprostiti znači stvarno vidjeti, odnosno vidjeti
ono što je iza ega, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića.
Ego se voli žaliti i zamjerati ne samo drugim ljudima, nego i situaci­
jama. I prema osobama i prema situacijama možete se odnositi na isti
način: pretvoriti ih u neprijatelje. Uvijek se podrazumijeva: ovo se ne
bi trebalo događati, ne želim biti ovdje, ne želim to raditi, prema meni
se nepravedno postupa. A najveći neprijatelj egu je, dakako, sadašnji
trenutak, odnosno sam život.
Prigovaranje se ne treba miješati s pružanjem obavijesti drugoj
osobi o nekoj pogrešci i l i nedostatku, kako bi ih mogla ispraviti. A k o
se suzdržavate od prigovaranja, to ne mora značiti da se mirite s lošom
kvalitetom i l i ponašanjem. Kad konobaru kažete da je juha hladna i
da je treba podgrijati, u tome nema ega ako se držite činjenica, koje su
uvijek neutralne. »Kako se usuđujete poslužiti me hladnom juhom?«
To je prigovaranje. Tu se javlja »ja« koje se voli osjećati osobno uvrije­
đenim hladnom juhom i iz toga će izvući sve što može, »ja« koje uživa
dokazati da je netko drugi pogriješio. Prigovaranje o kojemu govorimo
u službi je ega, a ne promjene. Ponekad je očito da ego zapravo ne želi
promjenu da bi se mogao nastaviti žaliti.
Pokušajte uhvatiti, odnosno zamijetiti, glas u glavi možda već i u
samom trenutku dok se žali na nešto i prepoznati njegovu pravu narav,
shvatiti da je to glas ega, samo uvjetovani misaoni obrazac, puka misao.
Kad god zamijetite taj glas, istodobno ćete spoznati da vi niste taj glas,
nego onaj tko ga je svjestan. Zapravo, vi ste svijest koja je svjesna glasa.
U pozadini svega uvijek se nalazi svijest. U prednjem je planu glas,
mislilac. Tako se oslobađate od ega i nezamijećenog uma. Onoga trenutka
kad postanete svjesni ega u sebi, on više, u strogom smislu riječi, i nije
ego, nego samo star, uvjetovan misaoni obrazac. Ego podrazumijeva
nesvjesnost. Svijest i ego ne mogu postojati istodobno. Stari umni obrazac
i l i mentalna navika mogu preživjeti i neko se vrijeme ponovno javljati,
jer ih podržava snaga od nekoliko tisuća godina kolektivnog ljudskog
nesvjesnog, ali svaki put kad ih prepoznate, oni postaju sve slabiji.
44 NOVA Z E M L J A

Reaktivnost i uvreda
Iako je zamjeranje često emocija koja prati prigovaranje, prigovaranje
može pratiti i snažnija emocija, kao što je bijes i l i neki drugi oblik uzne­
mirenosti. U takvom slučaju prigovaranje dobiva jači energetski naboj.
Pretvara se u reaktivnost, još jedan od načina na koji se ego jača. Mnogo
je ljudi koji uvijek samo čekaju čemu bi još mogli prigovoriti, zbog čega
bi mogli osjetiti ljutnju i l i uznemirenost, i nikada ne moraju dugo čekati
na to. »To je nečuveno«, kažu. »Kako se usuđuješ?« »Mrzim to.« Ovisni
su o uznemirenosti i bijesu, kao narkomani o drogi. Kad reagiraju protiv
nečega, tada potvrđuju i jačaju osjećaj vlastite osobnosti.
Dugotrajno zamjeranje nazivamo ljutnjom. To je trajno stanje »pro­
tivljenja« i zbog toga ljutnja predstavlja značajan dio ega mnogih ljudi.
Kolektivna ljutnja stoljećima može preživjeti u duhu naroda ili plemena
i poticati beskrajan ciklus nasilja.
Ljutnja je snažna negativna emocija povezana s događajem iz pone­
kad daleke prošlosti koji se održava na životu kompulzivnim razmi­
šljanjem, ponavljanjem u glavi i l i naglas priče o tome »što mi je netko
učinio« i l i »što nam je netko učinio«. Ljutnja može negativno utjecati i
na druga područja vašega života. Dok razmišljate o ljutnji i osjećate je,
primjerice, njezina negativna emocionalna energija može iskriviti vaš
opažaj nekog događaja u sadašnjosti i l i utjecati na vaše riječi i postupke.
Jedna jedina snažna ljutnja dovoljna je da negativno utječe na velika
područja vašega života i zadrži vas u vlasti ega.
Potrebna je iskrenost da biste otkrili njegujete li još uvijek takve
osjećaje, postoji li u vašem životu netko kome još niste potpuno opro­
stili, postoji li »neprijatelj«. A k o osjećate ljutnju, postanite je svjesni i
na razini misli i na razini emocija, odnosno, pričuvajte se misli koje je
održavaju na životu i osjetite emociju koja je odgovor tijela na te misli.
Ne pokušavajte je se osloboditi. Ne možete uspjeti oprostiti i otpustiti
ljutnju pokušavanjem. Opraštanje se događa prirodno kad uvidite
da je jedina svrha ljutnje jačanje lažnog osjećaja vlastite osobnosti i
očuvanja ega. Kad to uvidite, oslobodit ćete se. Isusov nauk »oprostite
svojim neprijateljima« u biti govori o rastvaranju jednoga od glavnih
ustrojstava ega u ljudskome umu.
Prošlost ne posjeduje moć kojom bi vas spriječila da sada budete
prisutni. Tu moć posjeduje samo vaša ljutnja. A što je ona? Teret starih
misli i emocija.
 Srž ega 45

Biti u pravu i dokazati da svi ostali griješe

Prigovaranje, pronalaženje pogrešaka kod drugih i reagiranje na njih
jačaju osjećaj vlastitih granica i odvojenosti ega o kojima ovisi njegov
opstanak. No, ti obrasci također jačaju ego na još jedan način, pružajući
mu osjećaj nadmoći koji mu daje snagu. Možda nije posve jasno na koji
vam način prigovaranje zbog, primjerice, prometne gužve, političara,
»pohlepnih bogataša«, »nezaposlenih ljenčina«, kolega ili bivšeg supruga,
muškaraca i žena, može pružiti osjećaj nadmoćnosti. Evo odgovora. Kad
se žalite, podrazumijeva se da ste u pravu te da osoba na koju se žalite
i protiv koje reagirate griješi i l i da je situacija pogrešna.
Ego ništa ne jača više nego kad je u pravu. Biti u pravu znači poisto­
vjećivati se s mentalnim stavom, shvaćanjem, mišljenjem, prosudbom,
pričom. Dakako, da biste vi bili u pravu, netko drugi mora griješiti,
i stoga ego voli dokazivati da su drugi pogriješili kako bi on mogao
biti u pravu. Drugim riječima, morate pokazati da drugi griješe kako
biste dobili jači osjećaj onoga tko jeste. Prigovaranjem i reaktivnošću
to pokazujete i kad je riječ o osobi i kad je riječ o situaciji, što uvijek
podrazumijeva da se »to ne bi smjelo događati«. A k o ste u pravu, u z d i ­
žete se na položaj zamišljene moralne nadmoći u odnosu na osobu i l i
situaciju koje prosuđujete i smatrate pogrešnim. Ego upravo i žudi za
osjećajem nadmoćnosti kroz koji se uzvisuje.

U obranu jednog privida

Činjenice nedvojbeno postoje. A k o kažete: »Svjetlost putuje brže od
zvuka«, a netko ustvrdi da je istina suprotna, vi ste očigledno u pravu,
a druga osoba griješi. To bi mogla potvrditi jednostavna primjedba da
munja prethodi z v u k u groma. Tako ne samo što ste u pravu, nego i
znate da ste u pravu. Je li se i tu upleo ego? Možda, ali nije nužno. A k o
jednostavno izričete istinu koje ste svjesni, tu uopće nema mjesta egu,
jer nije riječ o identifikaciji. Identifikaciji sa čime? S umom i mentalnim
stavom. No, takva se identifikacija lako može pojaviti. A k o shvatite
da ste rekli: »Vjeruj mi, ja znam«, i l i »Zašto mi nikada ne vjeruješ?«,
tada se u vaše riječi uvukao ego. Krije se u riječci »mi«. Jednostavna
izjava: »Svjetlost je brža od zvuka«, iako istinita, sada služi prividu,
egu. Okaljana je lažnim osjećajem »ja«, postala je osobna i pretvorila
se u mentalni stav. »Ja« se osjeća umanjenim i l i uvrijeđenim, jer netko
ne vjeruje onome što »ja« kaže.
Ego sve shvaća osobno. Javljaju se emocije, obrambeni stav, a možda
čak i agresija. Branite li možda istinu? Ne, ne istinu, jer njoj ni u kom
46 NOVA Z E M L J A

slučaju ne treba obrana. Svjetlosti i l i z v u k u uopće nije stalo do toga što

vi i l i bilo tko drugi mislite. Vi branite sebe, bolje rečeno privid sebe,
zamjensku umotvorinu. Bilo bi još točnije reći da sam privid brani
sebe. A k o čak i jednostavno i jasno carstvo činjenica može poslužiti
iskrivljenjima i prividima ega, to je još daleko lakše kad je riječ o neo­
pipljivom carstvu mišljenja, stavova i prosudbi, a sve su to oblici koji
se lako mogu ispuniti osjećajem vlastite osobnosti.
Svaki ego miješa mišljenja i stavove sa činjenicama. Štoviše, ne
može uočiti razliku između događaja i svoje reakcije na taj događaj.
Svaki je ego majstor selektivnog opažanja i iskrivljenog tumačenja.
Razliku između činjenice i mišljenja možete pronaći samo svjesnošću,
a ne razmišljanjem. Samo ako ste svjesni, možete reći: ovo je situacija,
a ovo je bijes koji osjećam zbog nje, i tada shvatiti da postoje i drugi
načini na koje se možete odnositi prema istoj situaciji, drugi načini
na koju je možete sagledati i razriješiti je. Tek kad ste svjesni, možete
sagledati sveukupnost situacije i l i osobe, umjesto da ih promatrate s
ograničenog stajališta.

Istina: relativna ili apsolutna?

S onu stranu carstva jednostavnih činjenica koje se mogu dokazati,
sigurnost da sam »ja u pravu, a ti griješiš« opasno je uvjerenje u osobnim
odnosima, kao i u odnosima između naroda, plemena i religija.
No, ako je uvjerenje »ja sam u pravu, a ti griješiš« jedan od načina
na koje se ego jača, ako je tvrdnja da sam ja u pravu, a drugi griješe
mentalni poremećaj koji pojačava odvojenost i sukobe između ljudskih
bića, zar to znači da ne postoji ispravno i pogrešno ponašanje, djelovanje
i l i uvjerenje? Zar ne bi to bio moralni relativizam koji neka suvremena
kršćanska učenja smatraju najvećim zlom našega doba?
Povijest kršćanstva je, dakako, vrhunski primjer kako uvjerenje da
isključivo vi posjedujete istinu, odnosno da ste isključivo vi u pravu,
može iskvariti vaše postupke i ponašanje do točke ludila. Stoljećima
se mučenje i spaljivanje živih ljudi čija su se mišljenja makar i za dlaku
udaljavala od crkvene doktrine i l i suženih tumačenja svetih spisa
(»Istine«) smatrala ispravnim, zato što su žrtve »griješile«. Toliko su
griješile da ih se moralo usmrtiti. Crkvena se Istina smatrala važnijom
od ljudskoga života. A što je bila ta Istina? Priča u koju ste morali vje­
rovati, što znači, nakupina misli.
Među milijun ljudi koje je poremećeni kambodžanski diktator Pol
Pot dao pobiti nalazili su se svi koji su nosili naočale. Zašto? Za njega
 Srž ega

je marksističko tumačenje povijesti predstavljalo apsolutnu istinu, a

prema njegovoj verziji istine, svi koji su nosili naočale pripadali su
obrazovanoj klasi, buržoaziji, izrabljivačima seljaka. Moralo ih se uklo­
niti da bi se napravilo mjesta za novi društveni poredak. I njegova je
istina bila samo skup misli.
Katolička i druge crkve zapravo su u pravu kad tvrde da je relativizam,
uvjerenje kako ne postoji apsolutna istina prema kojoj bi se upravljalo
ljudsko ponašanje, jedno od najvećih zala našega doba, ali apsolutnu
istinu nećete pronaći ako za njom tragate ondje gdje je ne možete naći:
u doktrinama, ideologijama, skupovima pravila i l i pričama. Što je
svima njima zajedničko? Sastavljeni su od misli. Misao u najboljem
slučaju može ukazivati prema istini, ali nikada nije istina. Zbog toga
budisti kažu: »Prst koji pokazuje prema Mjesecu nije Mjesec«. Sve su
religije podjednako lažne i podjednako istinite, ovisno o tome kako
ih promatrate. Možete ih koristiti u službi ega i l i ih možete koristiti u
službi Istine. Vjerujete li da samo vaša religija predstavlja Istinu, tada
je za vas religija u službi ega. A k o se tako odnosite prema religiji, ona
postaje ideologija i stvara prividan osjećaj nadmoćnosti, a uz to i podjele
i sukobe među ljudima. Religijska učenja u službi Istine predstavljaju
putokaze pokraj puta i l i karte koje su nam ostavila probuđena ljudska
bića kako bi nam pomogla u duhovnome buđenju, u oslobađanju od
poistovjećenost s oblikom.
Postoji samo jedna apsolutna Istina, a sve ostale istine i z v i r u iz nje.
Kad pronađete tu Istinu vaše će djelovanje biti u skladu s njom. Ljudsko
djelovanje može odražavati Istinu, kao što može odražavati i privid.
Možemo li Istinu pretočiti u riječi? Možemo, ali te riječi, dakako, nisu
sama istina. Samo ukazuju na nju.
Istina se ne može odvojiti od onoga tko jeste. Vi jeste istina. A k o
za istinom tragate negdje drugdje, svaki put ćete se prevariti. Istina je
sâmo Postojanje koje jeste. Isus nam je to pokušao prenijeti govoreći:
»Ja sam put, istina i život«. Te Isusove riječi ubrajaju se među najmoć­
2

nije i najizravnije pokazatelje Istine, ako ih pravilno shvatimo. No,

ako se pogrešno protumače, postaju golema prepreka. Isus govori o
najskrivenijem Ja Jesam, istinskom identitetu svakoga muškarca i žene,
zapravo svakog životnog oblika. Govori o životu koji vi jeste. Neki su
ga kršćanski mističari nazvali unutarnjim Kristom. Budisti ga nazivaju
čovjekovom Buddhinom prirodom, a za hinduiste to je Atman, Bog u
čovjeku. Ako ste u dodiru s tom dimenzijom svoje unutrašnjosti - a dodir
s njome vaše je prirodno stanje, ne nekakvo čudesno ostvarenje - tada
će sveukupno vaše djelovanje i svi vaši odnosi odražavati jednotu sa
48 NOVA Z E M L J A

sveukupnim životom koji osjećate duboko u sebi. To je ljubav. Zakoni,

zapovijedi, pravila i propisi neophodni su za one koji su odvojeni od
onoga tko jesu, od unutarnje Istine. O n i sprečavaju nagore ekscese ega,
a često čak ni to. »Ljubi i čini što želiš«, rekao je sveti Augustin. Nema
riječi koje bi se mogle mnogo više približiti Istini od ovih.

Ego nije osoban

Na kolektivnoj je razini misaono stajalište »mi smo u pravu, a oni gri­
ješe« osobito duboko ukopano u onim dijelovima svijeta gdje postoje
dugotrajni, ekstremni i endemični sukobi između nacija, rasa, plemena,
religija i l i ideologija. Obje strane u sukobu podjednako su se poistovjetile
s vlastitom perspektivom, s vlastitom »pričom«, odnosno, poistovjetile
su se s nekom mišlju. Obje su podjednako nesposobne uvidjeti da može
postojati i drukčija perspektiva, i drukčija priča, koja istodobno također
može biti valjana. Izraelski pisac Y. Halevi govori o mogućnosti »prihva­
ćanja suprotstavljene priče« , ali u mnogim dijelovima svijeta ljudi još
3

nisu u stanju i l i nisu voljni to napraviti. Obje strane vjeruju da samo one
posjeduju istinu. Obje sebe smatraju žrtvama, a »drugu« stranu zlom, i
zbog toga što su drugu stranu pretvorili u ideju i time je dehumanizirali
kao neprijatelja, mogu ubijati pripadnike te strane, čak i djecu, i nasilno se
odnositi prema njima, ne osjećajući njihovu ljudskost i patnju. Zarobljeni
su u poremećenom krugu zlodjela i odmazde, akcije i reakcije.
Ovdje postaje očigledno da je ljudski ego u svom kolektivnom vidu,
»mi« protiv »njih«, još poremećeniji nego u individualnim odnosima,
iako je načelo isto. Najveći dio nasilja koje su ljudi počinili jedni nad
drugima nije djelo zločinaca i l i mentalno poremećenih, nego su to djela
normalnih, poštovanja dostojnih građana u službi kolektivnog ega.
M o g l i bismo čak reći da je na našem planetu »normalno« izjednačeno
s poremećenim. Što je to što se krije u korijenu toga ludila? Potpuna
poistovjećenost s mišlju i emocijom, odnosno egom.
Pohlepa, sebičnost, izrabljivanje, okrutnost i nasilje još uvijek prevla­
davaju posvuda na planeti. A k o ih ne prepoznate kao individualna i
kolektivna očitovanja temeljnog poremećaja i l i mentalne bolesti, zapast
ćete u zabludu i smatrati ih osobnima. Smislit ćete idejni identitet za
pojedinca i l i skupinu i reći ćete: »Eto, on je takav. O n i su takvi«. K a d
ego koji zamjećujete u drugim ljudima pogrešno smatrate njihovim
identitetom, to je djelo vašega ega koji se koristi tom pogreškom kako
bi ojačao sebe, tvrdeći da je u pravu i zbog toga nadmoćan, te reagi­
rajući protiv zamišljenog neprijatelja s osudom, ljutnjom, a nerijetko i
bijesom. Iz takvoga ponašanja ego crpi golemo zadovoljstvo. On jača
osjećaj odvojenosti između vas i drugoga, čija se »dragost« uvećava
do te mjere da više ne možete osjetiti vašu zajedničku čovječnost, kao
ni ukorijenjenost u Životu koji vam je zajednički sa svakim ljudskim
bićem, vašu zajedničku božanstvenost.
Konkretni obrasci ega na koje kod drugih ljudi najsnažnije reagirate i
koje pogrešno smatrate njihovim identitetom najčešće su oni isti obrasci
koje imate i sami, ali ih niste sposobni i l i voljni zamijetiti u sebi. U tom
smislu mnogo toga možete naučiti od svojih neprijatelja. Što je to u njima
što vas najviše uzrujava i ljuti? Njihova sebičnost? Pohlepa? Žudnja za
moći i kontrolom? Njihova neiskrenost, nepoštenje, sklonost nasilju
i l i nešto drugo? Sve ono čemu zamjerate i na što snažno reagirate kod
drugih postoji i u vama. No, to je sam oblik ega i zbog toga je potpuno
neosoban. Ni na koji način nije povezan s osobnošću druge osobe, kao
ni s vašom. Samo ako ga pogrešno smatrate vlastitom osobnošću, kad
ga uočite u sebi može vam se činiti opasan za vaše ja.

Rat je način razmišljanja

U nekim slučajevima možda morate zaštititi sebe i l i nekoga drugoga od
drugih ljudi, ali pripazite da to ne biste pretvorili u misiju »uništavanja
zla«, jer postoji mogućnost da se pretvorite upravo u ono protiv čega se
borite. A k o se borite protiv nesvjesnog, i sami ćete postati nesvjesni.
Nesvjesno, koje je poremećeno ponašanje ega, nikada ne možete pobi­
jediti napadajući ga. Čak i ako porazite svoga suparnika, nesvjesno će
se jednostavno nastaniti u vama i l i će se suparnik ponovno pojaviti
pod novom maskom. Ono protiv čega se borite postaje jače, a ono čemu
se odupirete, ustrajava.
U današnje doba često čujemo izraz »rat protiv« ovoga i l i onoga, a
kad god to čujem, svjestan sam da je osuđen na neuspjeh. Vodi se rat
protiv droge, rat protiv kriminala, rat protiv terorizma, rat protiv raka,
rat protiv siromaštva. Primjerice, usprkos ratu protiv zločina i droge, u
proteklih dvadeset pet godina došlo je do dramatičnog povećanja zločina
povezanih s drogom. Zatvorska populacija u Sjedinjenim Američkim
Država popela se s nešto manje od 300.000 ljudi 1980. godine do nevje­
rojatnih 2.100.000 ljudi 2004. godine. Rat protiv bolesti dao nam je,
4

između ostaloga, antibiotike. U početku su bili spektakularno uspješni

i izgledalo je da nam omogućuju pobjedu u ratu protiv zaraznih bole­
sti. Danas se mnogi stručnjaci slažu da je sveobuhvatna i nerazumna
upotreba antibiotika stvorila vremensku bombu i da će nizovi bakte­
rija otpornih na antibiotike, takozvane superbakterije, po svoj prilici
izazvati ponovnu pojavu istih bolesti, a možda i epidemija. Prema
50 NOVA Z E M L J A

časopisu Journal of the American Medical Association, u Sjedinjenim

Američkim Državama medicinsko liječenje treći je vodeći uzrok smrti,
nakon srčanog napada i raka. Homeopatija i kineska medicina dva su
primjera mogućih alternativnih pristupa koji se prema bolesti ne odnose
kao prema neprijatelju, pa stoga ne stvaraju nove bolesti.
Rat je način razmišljanja, a sveukupno djelovanje koje izvire iz
takvoga stava i l i će ojačati neprijatelja, zamišljeno zlo, i l i će, ako pobi­
jedimo u ratu, stvoriti novoga neprijatelja, novo zlo jednako i l i često
još gore od onoga poraženog. Postoji duboka međusobna povezanost
između stanja vaše svijesti i vanjske stvarnosti. A k o ste u vlasti misa­
onog sklopa kao što je »rat«, vaši opažaji postaju iznimno selektivni,
a i iskrivljeni. Drugim riječima, vidjet ćete samo ono što želite vidjeti,
a i to ćete pogrešno protumačiti. Možete samo zamisliti kakva vrsta
djelovanja proizlazi iz takvih zabluda. No, ne morate ni zamišljati -
samo pogledajte vijesti na televiziji.
Shvatite što je ego: kolektivni poremećaj, ludilo ljudskoga uma. Kad
ga kao takvoga prepoznate, više ga nećete pogrešno smatrati nečijim
identitetom. Jednom kad uvidite što je ego, postat će vam jednostavnije
ne reagirati na njega. Više ga nećete shvaćati osobno. Nećete se morati
žaliti, okrivljavati druge, optuživati i l i dokazivati da su drugi pogriješili.
Nitko nije pogriješio. To je samo ego, ništa drugo. Kad spoznate da svi
patimo od iste bolesti uma, neki više od ostalih, u vama se javlja suo­
sjećanje. Više nećete morati poticati dramu koja je dio svih egoističnih
odnosa. Kako je potičete? Reaktivnošću. Ego se time hrani.

Želite li spokojstvo ili dramu?

Želite mir. Nema nikoga tko ne želi mir. No, nešto drugo u vama želi
dramu i sukobe. Možda to niste u stanju trenutačno osjetiti. Možda ćete
morati pričekati neku situaciju i l i barem misao koja će u vama pota­
knuti reakciju: ako vas netko za nešto optuži, ako vas netko ne shvati
ozbiljno, ako zakorači na vaše područje, ako sumnja u vaše postupke,
ako se posvađate oko novca. Možete li tada osjetiti snažan prodor sile
koja vas prožima, možete li osjetiti strah koji je možda maskiran bijesom
i l i neprijateljstvom? Možete li čuti kako vaš vlastiti glas postaje oštar
i prodoran, glasniji i l i nekoliko oktava niži? Možete li postati svjesni
svojih misli koje se vrtlože pokušavajući obraniti svoj stav, opravdati,
napasti, okriviti? Drugim riječima, možete li se probuditi u tom trenutku
nesvjesnog stanja? Možete li osjetiti da u vama postoji nešto što je u ratu,
nešto što se osjeća ugroženo i pod svaku cijenu želi preživjeti, nešto
čemu je potrebna drama kako bi potvrdilo svoj identitet pobjedničkog
 Srž ega

lika u ovoj kazališnoj predstavi? Možete li osjetiti da u vama postoji

nešto što bi radije bilo u pravu nego živjelo u miru?

S onu stranu ega: vaš istinski identitet

Kad je ego u ratu, znajte da je to tek privid koji se bori za preživljavanje.
Taj privid misli da ste vi i on jedno. U početku nije lako biti prisutan kao
Prisutnost, osobito ako je ego u borbi za život i l i ako se aktivirao neki
emocionalni obrazac iz prošlosti, ali jednom kad iskusite kako je to, pojačat
će se moć vaše Prisutnosti, a ego će izgubiti svoju vlast nad vama. I tako
u vaš život dolazi moć daleko veća od ega, daleko veća od uma. Da biste
se oslobodili ega, samo ga trebate biti svjesni, budući da svjesnost i ego
ne mogu živjeti zajedno. Svijest je moć skrivena u sadašnjem trenutku.
Zbog toga je zovemo i Prisutnost. Konačna je svrha ljudskoga postojanja,
odnosno, vaša svrha, unijeti tu moć u ovaj svijet. Zbog toga oslobađanje
od ega ne možete smatrati ciljem koji ćete ostvariti u nekom trenutku
budućnosti. Ega vas može osloboditi samo Prisutnost, a prisutni možete
biti samo Sada, ne jučer i l i sutra. Samo Prisutnost može raščiniti prošlost
u vama i tako preobraziti vaše stanje svijesti.
Što je duhovna spoznaja? Vjerovanje da ste duh? Ne, to je misao.
Malo je bliža istini od misli koja vjeruje da ste vi ono što piše u vašem
rodnom listu, ali ipak je misao. Duhovna je spoznaja kad jasno uvidite
da ono što zamjećujem, doživljavam, mislim i l i osjećam u konačnici
nisam ja sam, da sebe ne mogu pronaći u tim stvarima koje neprestano
prolaze. Buddha je vjerojatno bio prvo ljudsko biće koje je to jasno
uvidjelo, tako da je anata (ne-ja) postala jedna od središnjih točaka
njegova učenja. A kad je Isus rekao: »Odrekni se sebe«, zapravo je htio
reći: Zaniječi (a time i raščini) prividno ja. Kad bi ja, ego, uistinu bila
naša osobnost, bilo bi besmisleno »zanijekati« ga.
Preostaje samo svjetlost svijesti u kojoj se pojavljuju i nestaju opažaji,
iskustva, misli i osjećaji. To je Postojanje, to je ono dublje, istinsko Ja.
Kad sebe spoznam kao takvo ja, što god se dogodi u mojem životu više
nije apsolutno, nego samo relativno važno. Poštujem te događaje, ali oni
više nisu apsolutno ozbiljni i tegobni. Jedino što je u konačnici važno
je pitanje: mogu li u svakom trenutku osjetiti svoje istinsko Postojanje,
ono Ja Jesam, u pozadini svojega života? Točnije rečeno, mogu li osjetiti
onaj »Ja Jesam« koji uistinu jesam u ovome trenutku? M o g u li osjetiti
svoj istinski identitet kao samu svjesnost? Ili se gubim u onome što se
događa, u mislima i u svijetu?
52 NOVA Z E M L J A

Sva su ustrojstva nestabilna

Kakav god oblik preuzeo, nesvjesni je poriv u pozadini ega jačanje slike o
onome čime sebe smatram, o fantomskom ja koje je rođeno kad je misao -
veliki blagoslov i veliko prokletstvo - počela preuzimati vlast i zatamnila
jednostavnu, ali duboku radost povezanosti s Postojanjem, Izvorom,
Bogom. Kako god se ego ponašao, skrivena motivacijska sila uvijek je
ista: potreba da se istakne, da bude poseban, da vlada svime, potreba
za moći, za pažnjom, za sve više stvari. I, dakako, tu je potreba da osjeti
odvojenost, odnosno, potreba za suprotstavljanjem i za neprijateljima.
Ego uvijek nešto želi od drugih ljudi i situacija. Uvijek postoji skri­
vena primisao, uvijek osjećaj »još nije dovoljno«, osjećaj nedovoljnosti i
nedostatka koje treba ispuniti. Da bi dobio što želi, ego iskorištava ljude
i situacije, a kad uspije, zadovoljstvo nikada ne traje dugo. Često ga nešto
spriječi u ostvarenju cilja, a rascjep između »ja želim« i »stvarnog stanja«
postaje trajan izvor nemira i tjeskobe. Čuvena, sada već klasična pop-
pjesma »I Can't Get No Satisfaction *«, pjesma je ega. Temeljna emocija
2

koja upravlja sveukupnim djelovanjem ega je strah. Strah da ne postane

bezvrijedan, strah od nepostojanja, strah od smrti. Sve su aktivnosti
ega u konačnici osmišljene kako bi uklonile taj strah, ali ego ga može
samo privremeno prikriti u intimnom odnosu, novim predmetom i l i
pobjedom na nekakvom natjecanju. Privid vas nikada neće zadovoljiti.
Oslobodit će vas samo istina o tome tko jeste, ako je spoznate.
Zašto postoji strah? Zato što se ego pojavljuje poistovjećenjem s
oblikom, a duboko u sebi svjestan je da nijedan oblik nije trajan, da su
svi prolazni. Stoga u egu uvijek postoji osjećaj nesigurnosti, čak i ako
se izvana doima samopouzdanim.
Dok sam s prijateljem hodao prekrasnim prirodnim rezervatom u
blizini Malibua u Kaliforniji, naišli smo na ruševine nekadašnje seoske
kuće, koju je prije nekoliko desetljeća uništio požar. Približavajući se
imanju, odavno zaraslom u drveće i raznolike vrste veličanstvenih
biljaka, pokraj staze se nalazio znak koji je ondje postavila uprava
parka. Na njemu je stajalo: Opasnost. Sve su strukture nestabilne.
Obratio sam se prijatelju: »To je prava sutra (sveti spis)«. Stajali smo
ondje obuzeti divljenjem. Kad shvatite i prihvatite da su sve strukture
(oblici) nestabilni, čak i oni naizgled čvrsti, materijalni, tada se u vama
budi spokojstvo, zbog toga što prepoznavanje prolaznosti svih oblika u
vama budi dimenziju bezobličnosti u vlastitoj nutrini, ono što je onkraj
smrti. Isus je to nazivao »vječnim životom«.

2 *
( I Can't Get No) Satisfaction, (Ne mogu postići) zadovoljenje, pjesma Rolling Stonesa (prim. prev.)
 Srž ega 53

Potreba ega da se osjeća nadmoćniji

Mnogo je suptilnih, ali i lako zanemarivih oblika ega koje možete pro­
matrati u drugim ljudima, a što je još važnije, i u sebi. Ne zaboravite:
onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, shvaćate da ste vi ta
tek probuđena svijest s onu stranu ega, ono dublje »Ja«. Prepoznavanje
lažnog odmah dovodi do buđenja stvarnog.
Zamislite da nekome namjeravate ispričati što se dogodilo. »Znaš
U što se dogodilo? Još nisi čuo? Reći ću ti.« A k o ste dovoljno budni i
prisutni, možda ćete biti u stanju uočiti onaj trenutačni osjećaj zado­
voljstva u sebi koji se javlja neposredno prije prenošenja vijesti, čak i
kad su to loše vijesti. Javlja se zbog činjenice da u očima ega između vas
i druge osobe na trenutak postoji neravnoteža u vašu korist. Tijekom
toga kratkog trenutka vi znate više od druge osobe. Zadovoljstvo koje
osjećate je ego, a izvire iz osjećaja da je vaša osobnost snažnija u odnosu
na osobnost druge osobe. Čak i ako je druga osoba predsjednica i l i
papa, toga se trenutka osjećate nadmoćnim zato što više znate. M n o g i
su ljudi djelomično i zbog toga razloga ovisni o ogovaranju. Osim toga,
ogovaranje je često prožeto zlobnim kriticizmom i prosuđivanjem dru­
gih, pa i tako jača ego zahvaljujući zamišljenoj moralnoj nadmoćnosti
koja se javlja kad god nekoga negativno prosuđujete.
A k o netko ima više, zna više i l i može napraviti više od mene,
ego se osjeća ugroženim, jer osjećaj »nedovoljnosti« umanjuje njegov
zamišljeni osjećaj vlastite osobnosti u odnosu na drugu osobu. Tada
može pokušati obnoviti sebe na neki način umanjujući, kritizirajući
ih omalovažavajući vrijednost onoga što druga osoba posjeduje, zna
ih može napraviti. Ego bi također mogao promijeniti svoju strategiju
i umjesto da se natječe s drugom osobom, sebe će pokušati poboljšati
udružujući se s njom, ako je važna u očima drugih.

Ego i slava
Dobro poznata metoda usputnog spominjanja imena poznatih osoba
koje poznajete dio je strategije kojom ego postiže nadmoćniji identitet
u očima drugih, a time i u vlastitim očima, zahvaljujući povezanosti
s »važnim« ljudima. Slavne osobe u ovome svijetu proganja to što nji­
hovu osobnost potpuno prekriva kolektivna mentalna slika. Većina
ljudi koje susrećete želi osnažiti svoj identitet, mentalnu sliku vlastite
osobnosti, zahvaljujući povezanosti s vama. O n i sami možda i ne znaju
da ih uopće ne zanimate vi sami, nego ih zanima samo jačanje njihova
izmišljenog osjećaja osobnosti. Vjeruju da uz vas mogu postati nešto
54 NOVA Z E M L J A

više. Žude postati potpuni kroz vas, i l i bolje rečeno, kroz mentalnu
sliku vas kao slavne osobe, kao kolektivnog idejnog identiteta.
Besmisleno i pretjerano vrednovanje slave samo je jedno od mno­
gih očitovanja egoističnog ludila u našemu svijetu. Neki slavni ljudi
naprave istu pogrešku i identificiraju se s kolektivnom izmišljenom
slikom koju su ljudi i mediji stvorili o njima te sebe uistinu počinju
smatrati nadmoćnima običnim smrtnicima. Zbog toga se sve više
otuđuju od sebe i od drugih, sve su nesretniji, sve više ovise o svojoj
popularnosti. Okruženi samo ljudima koji hrane njihovu napuhanu
sliku o sebi, postaju nesposobni za istinske odnose.
Albert Einstein, kojemu su se ljudi d i v i l i gotovo kao natčovjeku i
čija je sudbina bila da postane jedan od najčuvenijih ljudi na planetu,
nikada se nije poistovjetio sa slikom koju je o njemu stvorio kolektivni
um. Ostao je ponizan i nije imao ego. Zapravo, govorio je o »grotesknoj
suprotnosti između onoga što ljudi smatraju mojim dostignućima i spo­
sobnostima te moje stvarne osobnosti i onoga za što sam sposoban«. 5

Zbog toga je slavnoj osobi teško ostvariti istinski odnos s drugima.

Istinski odnos je onaj u kojemu ne vlada ego sa svojim stvaranjem slika
i traženjem sebe. U istinskom odnosu postoji vanjski tijek otvorene,
budne pažnje prema drugoj osobi, u kojemu nema nikakvih želja. Ta
je budna pažnja Prisutnost. Ona je preduvjet svakog izvornog odnosa.
Ego i l i uvijek nešto želi, i l i ako vjeruje da od druge osobe ništa ne može
dobiti, tada je u stanju potpune ravnodušnosti: uopće mu nije stalo do
vas. Tako su tri glavna stanja egoističnih odnosa: želja, osujećena želja
(bijes, zamjeranje, okrivljavanje, prigovaranje) i ravnodušnost.
04.
Igranje uloga:
mnoštvo lica ega

Ego koji želi nešto od drugog čovjeka - a koji ego to ne želi? - najčešće će
odigrati svojevrsnu ulogu da bi ispunio svoje »potrebe«, bilo da je riječ
o materijalnom dobitku, osjećaju moći, nadmoći i l i posebnom položaju,
i l i o nekoj vrsti nagrade, fizičke i l i psihološke. Ljudi uglavnom nisu
svjesni uloga koje odigravaju. O n i jesu te uloge. Neke su profinjene, a
druge besramno očigledne, osim osobi koja ih odigrava. Neke su uloge
osmišljene jednostavno za privlačenje tuđe pažnje. Ego uživa u tuđoj
pažnji, koja je, na kraju krajeva, oblik psihičke energije. Ego ne zna da
se izvor sveukupne energije nalazi u vama, stoga je traži u vanjskome
svijetu. On ne traga za bezobličnom pažnjom Prisutnosti, nego za
pažnjom u nekom obliku, kao što je prepoznavanje, pohvala, divljenje
ili jednostavno Zamjećivanje, potvrda njegova postojanja.
Stidljiva osoba koja se plaši tuđe pažnje nije se oslobodila ega, nego
je njezin ego ambivalentan, istodobno i želi tuđu pažnju, ali je se i plaši.
Plaši se da bi pažnja mogla zadobiti oblik neodobravanja i l i kritičnosti,
odnosno, nečega što bi umanjilo osjećaj njezina ja, umjesto da ga poveća.
Stoga je strah stidljive osobe od privlačenja pažnje veći od njezine potrebe
za pažnjom. Stidljivost često ide rukom pod ruku sa slikom o sebi koja
je prvenstveno negativna, odnosno s uvjerenjem da je nedovoljna. Ego
je svaki idejni osjećaj vlastite osobnosti - kad sebe doživljavate na ovaj
ili onaj način - bez obzira na to je li prvenstveno pozitivan (ja sam naj­
bolji) i l i negativan (ništa ne vrijedim). U pozadini svake pozitivne slike
o sebi skriva se stav da nećemo biti dovoljno dobri. U pozadini svake
negativne slike o sebi skriva se žudnja da budemo najbolji i l i bolji od
drugih. U pozadini samopouzdanog osjećaja nadmoći i trajne potrebe
za njom skriva se nesvjestan strah od manje vrijednosti. Suprotno tome,
stidljiv, nedovoljno dobar ego koji se osjeća manje vrijednim posjeduje
snažnu skrivenu želju da postane nadmoćan. M n o g i se ljudi kolebaju
između osjećaja manje vrijednosti i nadmoći, ovisno o situacijama i l i
ljudima s kojima dolaze u dodir. U sebi trebate spoznati i promatrati
samo jedno: kad god se u odnosu na nekoga osjećate manje i l i više
vrijedni, to u vama progovara ego.
56
NOVA Z E M L J A

Nevaljalac, žrtva, ljubavnik

A k o ne može dobiti pohvalu i l i divljenje, ego nekih ljudi će se zadovo­
ljiti drugim oblicima pažnje i uloga kako bi ih privukao. A k o ne može
privući pozitivnu pažnju, mogao bi umjesto toga pokušati privući
negativnu, primjerice, izazivanjem negativne reakcije druge osobe. I
neka djeca to čine. Loše se ponašaju da bi privukla pažnju. Odigravanje
negativnih uloga postaje osobito naglašeno kad god je ego uvećan
aktivnim tijelom boli, odnosno, emocionalnom patnjom iz prošlosti
koja se želi obnoviti iskustvom većeg bola. U svojoj potrazi za slavom
ego će ponekad počiniti i zločin. Pažnju traže u ozloglašenosti i osudi
drugih ljudi. Kao da govore: »Molim vas, recite mi da postojim, da
nisam beznačajan«. Takvi patološki oblici ega samo su ekstremnije
verzije normalnoga.
Jako je uobičajena uloga žrtve, a oblik pažnje koji zahtijeva je suosje­
ćaj i l i sažaljenje i l i zanimanje drugih za moje probleme, koji se iznose
kao »ja i moja priča«. Doživljavanje sebe kao žrtve element je mnogih
obrazaca ega, kao što su prigovaranje, uvrijeđenost, bijes i slično tome.
Dakako, jednom kad se poistovjetim s pričom u kojoj sam sebi dodijelio
ulogu žrtve, ne želim je okončati i stoga, kao što svaki terapeut zna, ego
ne želi razriješiti svoje »probleme«, jer su oni dio njegova identiteta. A k o
nitko ne želi slušati moju tužnu priču, mogu je sam sebi prepričavati u
mislima, uvijek ispočetka, sažalijevati se i na taj način oblikovati iden­
titet osobe prema kojoj život, drugi ljudi, sudbina i l i Bog nepravedno
postupaju. Tako definiram svoju sliku o sebi, postajem netko, a egu je
samo to važno.
U počecima mnogih takozvanih romantičnih odnosa igranje uloga
sasvim je uobičajeno u svrhu privlačenja i zadržavanja osobe koju ego
smatra onom koja će me »usrećiti, uz koju ću se osjećati posebno i koja
će ispuniti sve moje potrebe«. »Ja ću igrati ulogu osobe kakvu ti želiš,
a ti igraj ulogu osobe kakvu ja želim.« To je neizgovoren i nesvjestan
dogovor. Međutim, igranje uloga težak je posao, stoga ih se ne može
održavati predugo, osobito ako počnete živjeti zajedno. Kad izađete iz
uloge, što možete vidjeti? Nažalost, u većini slučajeva, još nećete vidjeti
istinsku bit drugoga bića, nego ono što je prekriva: ogoljeli ego bez svo­
jih uloga, sa svojim tijelom boli, sa svojim iskrivljenim željama koje se
sada pretvaraju u bijes, vjerojatno usmjeren na supružnika i l i partnera
zbog toga što nije uspio otkloniti temeljni strah i osjećaj nedovoljnosti
koji su neizostavan dio egovog osjećaja vlastite osobnosti.
Ono što se uobičajeno naziva »zaljubljivanjem« u većini je slučajeva
pojačavanje želja i potreba ega. Postajete ovisni o drugoj osobi, odnosno,
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 57

bolje rečeno, o svojoj slici te osobe. To nema nikakve veze s pravom

ljubavlju u kojoj nema nikakvih želja. Španjolski jezik najiskreniji je kad
je riječ o konvencionalnim idejama o ljubavi: te quiero znači »želim te«,
a ujedno i »volim te«. Drugi se izraz u značenju »volim te«, te amo, koji
nije prožet tom dvojnošću, rijetko kad koristi, možda zbog toga što je
i prava ljubav podjednako rijetka.

Otpuštanje definicija o sebi

Kako su se plemenske kulture razvijale u drevne civilizacije, odre­
đenim ljudima dodjeljivane su određene funkcije: vladari, svećenici
ili svećenice, ratnici, seljaci, trgovci, zanatlije, radnici i druge. Razvio
se klasni sustav. Vaša vam je funkcija, s kojom ste se najčešće rađali,
određivala identitet, određivala je tko ste u očima drugih ljudi, a i u
vašim vlastitim. Funkcija vam je postajala uloga, ali je nitko nije prepo­
znavao kao ulogu: jednostavno ste to bili i l i ste mislili da jeste. Samo
su rijetka bića u to doba, kao što su Buddha i l i Isus, sagledala konačnu
nebitnost kasti i l i društvenih klasa, prepoznali ih kao identifikaciju
s oblikom i postali svjesni da takvo poistovjećivanje s uvjetovanim i
privremenim zamagljuje svjetlost bezuvjetnog i vječnog koja blista u
svakom ljudskom biću.
U našem su suvremenom svijetu društvena ustrojstva manje kruta
i manje jasno određena nego što su bila nekoć. Iako većinu ljudi još,
dakako, uvjetuje njihova okolina, više im se funkcija i s njom identitet ne
pripisuju posve automatski. Zapravo, u modernome svijetu ljudi su sve
zbunjeniji u pogledu vlastite pripadnosti, svrhe, pa čak i osobnosti.
Najčešće čestitam ljudima koji mi kažu: »Više ne znam tko sam«.
Zbunjeno me upitaju: »Hoćete reći da je dobro biti zbunjen?« Kažem
im neka to istraže. Što znači biti zbunjen? »Ne znam« nije zbunjenost.
Zbunjenost je ako kažete: »Ne znam, ali bih trebao znati« i l i »Ne znam,
ali bih morao znati«. Je li moguće otpustiti uvjerenje da biste trebali
ili morali znati tko ste? Drugim riječima, možete li prestati tragati za
idejnim definicijama koje bi vam trebale pružiti osjećaj vlastite osob­
nosti? Možete li prestati tragati za mišlju kao svojim identitetom? Kad
se oslobodite uvjerenja da biste trebali i l i morali saznati tko jeste, što se
događa sa zbunjenošću? Iznenada nestaje. Kad u potpunosti prihvatite
da ne znate, zapravo zalazite u stanje spokojstva i jasnoće koji su bliži
vašoj istinskoj osobnosti nego što bi to misao ikada mogla biti. A k o
sebe definirate mišlju, tada ste se ograničili.
58 NOVA Z E M L J A

Unaprijed utvrđene uloge

Različiti ljudi, dakako, u ovome svijetu ispunjavaju različite funkcije.
Drukčije i ne može biti. Koliko je do intelektualnih i l i tjelesnih spo­
sobnosti - do razine znanja, vještina, talenata i energije - ljudska se
bića uvelike razlikuju. Nije uistinu važno koju funkciju ispunjavate
u ovome svijetu, nego poistovjećujete li se sa svojom funkcijom u toj
mjeri da vas je prevladala i postala uloga koju igrate. Kad igrate uloge,
tada niste svjesni. Kad uhvatite sebe u igranju uloge, to prepoznavanje
stvara prostor između vas i uloge. To je početak oslobađanja od uloge.
Kad ste potpuno poistovjećeni s ulogom, obrazac ponašanja smatrate
vlastitom osobnošću i sebe shvaćate jako ozbiljno. Također automat­
ski drugima pripisujete uloge koje odgovaraju vašoj. Primjerice, ako
posjetite liječnika koji je potpuno poistovjećen sa svojom ulogom, za
njega nećete biti ljudsko biće, nego pacijent i l i slučaj.
Iako su društvene strukture u suvremenome svijetu manje krute od
onih u drevnim kulturama, još postoji mnoštvo unaprijed utvrđenih
funkcija ili uloga s kojima se ljudi spremno poistovjećuju i koje na taj način
postaju dio ega. Zbog toga međuljudski odnosi postaju neizvorni, otuđeni
i dehumanizirani. Unaprijed utvrđene uloge mogu vam pružiti donekle
utješan osjećaj identiteta, ali u konačnici u njima gubite sebe. Funkcije
koje ljudi imaju u hijerarhijskim organizacijama, kao što su vojska, crkva,
vladina ustanova i l i velika korporacija, lako postaju uloge identiteta. Ako
se izgubite u ulozi, više ne možete održavati izvorne ljudske odnose.
Neke unaprijed utvrđene uloge mogli bismo nazvati društvenim
arhetipovima. Navest ćemo samo nekoliko: kućanica srednje klase
(više nije tako česta kao što je bila nekoć, ali još je dosta proširena),
grub muževan muškarac, zavodnica, »nekonformistički« umjetnik i l i
izvođač, »kulturna« osoba (prilično uobičajena uloga u Europi) koja
pokazuje znanje o književnosti, lijepoj umjetnosti i glazbi kao što
bi netko drugi pokazivao skupocjenu haljinu i l i automobil. A tu je i
univerzalna uloga odrasle osobe. A k o igrate tu ulogu, tada sebe i svoj
život shvaćate jako ozbiljno. Spontanost, bezbrižnost i radost ni u kom
slučaju nisu dio te uloge.
H i p i pokret koji je otpočeo na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih
Država 60-ih godina 20. stoljeća, a nakon toga se proširio zapadnim
svijetom, nastao je zbog toga što su mnogi mladi ljudi odbacili druš­
tvene arhetipove, uloge, unaprijed uspostavljene obrasce ponašanja,
kao i društvene i gospodarske strukture utemeljene na egu. Odbijali
su igrati uloge koje su im željeli nametnuti njihovi roditelji i društvo.
Značajno je što se taj pokret podudara s užasima vijetnamskog rata, u
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega

kojemu je poginulo više od 57.000 mladih Amerikanaca i tri milijuna

Vijetnamaca te kroz koji se svima razotkrila poremećenost sustava i
misaonog sklopa na kojemu je utemeljen. Dok je 50-ih godina većina
Amerikanaca još bila krajnje konformistička po svojim razmišljanjima
i ponašanju, 60-ih godina milijuni su ljudi počeli povlačiti svoju poi-
stovjećenost s kolektivnim idejnim identitetom zbog toga što je ludilo
kolektivnog postalo posve očigledno. H i p i pokret predstavljao je
ublažavanje dotad krutih struktura ega u psihi ljudi. Sam pokret je
degenerirao i okončao, ali je za sobom ostavio otvorena vrata, i to ne
samo kod onih koji su bili njegov dio. Taj je pokret drevnoj istočnjač­
koj mudrosti i duhovnosti omogućio da osvoji Zapad i odigra ključnu
ulogu u buđenju globalne svijesti.

Privremene uloge
Ako ste dovoljno budni i dovoljno svjesni da možete promatrati svoj odnos
s drugim ljudima, mogli biste zamijetiti suptilne promjene u svom govoru,
stavu i ponašanju koje ovise o tome s kime ste u dodiru. U početku bi
vam moglo biti jednostavnije to promatrati kod drugih ljudi, a onda biste
ih mogli zamijetiti i kod sebe. Način na koji se obraćate predsjedniku
upravnog odbora tvrtke mogao bi se na jedva uočljiv način razlikovati
od toga kako razgovarate sa čistačem. Način na koji razgovarate s dje­
tetom mogao bi se razlikovati od načina na koji razgovarate s odraslom
osobom. Zašto? Igrate uloge. Vi niste v i , ni s predsjednikom odbora, ni
sa čistačem, ni s djetetom. Kad uđete u dućan da biste nešto kupili, kad
uđete u restoran, banku, poštu, mogli biste shvatiti da istodobno ulazite
i u unaprijed određene društvene uloge. Postajete kupac te se kao kupac
ponašate i govorite. Prodavač i l i konobar, koji također igraju uloge, mogli
bi se prema vama odnositi kao prema kupcu. Između dva ljudska bića
počinje djelovati čitav opseg uvjetovanih obrazaca ponašanja koji odre­
đuje prirodu njihova odnosa. Zbog toga to nije odnos dva ljudska bića,
nego idejnih, mentalnih slika. Što se ljudi više poistovjećuju sa svojim
ulogama, to odnosi postaju neizvorniji.
Vi imate mentalnu sliku ne samo o tome tko je druga osoba, nego i
o tome tko ste v i , osobito u odnosu s osobom s kojom ste u kontaktu.
Stoga se prema toj osobi uopće ne odnosite v i , nego se ono što mislite
da jeste odnosi prema onome tko mislite da je druga osoba, i obratno.
Idejna slika koju je vaš um stvorio o sebi odnosi se prema vlastitoj
tvorevini, a to je idejna slika koju je stvorio o drugoj osobi. I um druge
osobe vjerojatno je napravio to isto, stoga je odnos između dvoje ljudi
obojen egom u stvarnosti odnos između idejnih, u umu stvorenih bića
60 NOVA Z E M L J A

koja su u konačnici izmišljotine. Stoga nije čudno što u odnosima dolazi

do čestih sukoba. Tu nema nikakvog istinskog odnosa.

Redovnik znojnih dlanova

Kasan, učitelj zena i redovnik, trebao je održati propovijed na pogrebu
čuvenog plemića. Dok je stajao čekajući dolazak upravitelja pokrajine
te ostale gospode i gospi, zamijetio je da su mu se dlanovi oznojili.
Sljedećega dana sazvao je svoje učenike i priznao im da još nije
spreman postati istinski učitelj. Objasnio im je da još nije postigao isti
način ponašanja pred svim ljudskim bićima, bili oni prosjaci i l i kra­
ljevi. Još nije uspio prodrijeti pogledom kroz društvene uloge i idejne
identitete te uočiti istovjetnost bića u svakom čovjeku. Tada je otišao i
postao učenik drugog majstora. Osam godina poslije vratio se svojim
bivšim učenicima u prosvijetljenom stanju.

Sreća kao uloga za razliku od istinske sreće

»Kako si?« »Izvrsno. Ne mogu biti bolje.« Je li to istina i l i laž?
Sreća je u mnogim slučajevima uloga koju ljudi igraju, a iza nasmi­
janog lica skriva se duboka bol. K a d se tuga sakriva iza nasmijane
vanjštine i blistavih bijelih zubi, kad ljudi niječu, ponekad čak i sami
sebi, da osjećaju duboku tugu, uobičajeno se javljaju depresija, slom
živaca i pretjerane reakcije.
»Dobro sam« je uloga koju ego u Americi igra češće nego u nekim
drugim zemljama, gdje je nesretan život gotovo isto tako pravilo i stoga
društveno prihvatljiviji. Vjerojatno je riječ o pretjerivanju, ali čuo sam
da se u glavnom gradu jedne sjeverne zemlje izlažete r i z i k u da vas
policija uhiti zbog pijanstva ako se na ulici osmjehujete strancima.
A k o ste nesretni, najprije morate priznati da je tako. No, nemojte reći:
»Nesretan sam«. Nesreća nema nikakve veze s vašom osobnošću. Recite:
»Osjećam se nesretno«. Tada istražite svoje osjećaje. S njima bi mogla biti
povezana situacija u kojoj se nalazite. Možda trebate nešto poduzeti da
biste promijenili situaciju i l i se odmaknuli iz nje. A k o ništa ne možete
napraviti, suočite se sa stvarnošću i recite: »Eto, zasad je situacija ovakva.
Mogu je i l i prihvatiti i l i se zbog toga osjećati loše«. Glavni uzrok tuge
nikada nije sama situacija, nego vaše razmišljanje o njoj. Budite svjesni
svojih misli. Odvojite ih od situacije, koja je uvijek neutralna i uvijek takva
kakva jest. Na jednoj je strani situacija i l i činjenica, a na drugoj su moje
misli o njoj. Umjesto da se prepustite izmišljanju priča, držite se činjenica.
Primjerice, »Uništen sam« je priča. Ograničava vas i ne dopušta vam da
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 61

nešto učinkovito poduzmete. »Ostalo mi je pedeset centi na bankovnom

računu« je činjenica. Suočavanje sa činjenicama uvijek nam daje snagu.
Budite svjesni da način vašega razmišljanja u velikoj mjeri stvara emocije
koje osjećate. Uočite povezanost između svojega razmišljanja i svojih
emocija. Umjesto da se poistovjećujete sa svojim mislima i emocijama,
poistovjetite se sa sviješću koja je u njihovoj pozadini.
Ne tražite sreću. A k o je tražite, nećete je naći, jer je traženje suprot­
nost sreći. Sreća uvijek vješto izmiče, ali slobodu od nesreće možete
postići ovoga trenutka suočavajući se sa stvarnošću, umjesto da o
njoj izmišljate priče. Nesreća prikriva vaše prirodno stanje dobrobiti i
unutarnjeg spokojstva, izvora istinske sreće.

Roditeljstvo: uloga ili funkcija?

Kad se obraćaju maloj djeci, mnogi odrasli igraju uloge. Izgovaraju
budalaste riječi i zvukove. Djetetu se obraćaju s visine. Prema njemu
se ne ponašaju kao prema sebi ravnom. Činjenica da privremeno znate
više i l i da ste veći ne znači da vam dijete nije ravno. Većina odraslih
u nekom trenutku svojega života postane roditelj, i to je jedna od naj-
univerzalnijih uloga. Najvažnije pitanje glasi: jeste li u stanju dobro
ispuniti roditeljsku funkciju, ne poistovjećujući se s tom funkcijom,
odnosno, ne pretvarajući je u ulogu? U izvršavanju funkcije roditelja
prijeko je potrebno brinuti o djetetovim potrebama, spriječiti dijete da
se ne dovede u opasnost i povremeno mu govoriti što treba, a što ne
treba raditi. No, kad se funkcija roditelja pretvori u identitet, kad se
vaš osjećaj vlastite osobnosti u potpunosti i l i uvelike temelji na rodi-
teljstvu, tada funkcija lako postane prenaglašena i pretjerana te može
ovladati vašom osobnošću. Djetetu dajete i više nego što mu je potrebno
te ga kvarite. Zaštita od opasnosti pretvara se u pretjerano zaštitnički
stav i ometa djetetovu potrebu za samostalnim istraživanjem svijeta.
Upućivanje djeteta pretvara se u kontrolu i zahtijevanje bezuvjetne
poslušnosti.
Štoviše, identitet utemeljen na ulozi zadržava se i dugo nakon što je
potreba za tom konkretnom funkcijom prošla. Roditelji ne mogu otpu­
stiti svoju roditeljsku ulogu čak ni kad dijete odraste u odraslu osobu.
Ne mogu se odreći potrebe da su potrebni svome djetetu. Čak i kad
dijete zakorači u četrdesetu godinu, roditelji se ne mogu oteti pomisli
da znaju što je za njega najbolje. Uloga roditelja još se odigrava kom-
pulzivno i stoga ne postoji izvoran odnos. Roditelji se definiraju tom
ulogom i nesvjesno se plaše gubitka identiteta, trenutka kad će prestati
biti roditelji. A k o nešto osujeti njihovu želju za kontrolom i l i utjecaj na
62 NOVA Z E M L J A

ponašanje odraslog djeteta - kao što se najčešće događa - počet će kriti­

zirati dijete, izrazit će svoje neslaganje i l i će u njemu pokušati izazvati
osjećaj krivnje, a sve to u nesvjesnom pokušaju da očuvaju svoju ulogu
i svoj identitet. Izvana se doima kao da su zabrinuti za svoje dijete, a i
oni sami u to vjeruju, ali zapravo su zabrinuti samo za očuvanje svoje
uloge i identiteta. Motivacije ega isključivo su poboljšanje samoga sebe
i vlastiti interes, koje su ponekad lukavo prikrivene, čak i kad je riječ
o osobi kojom ego upravlja.
Majka i l i otac koji su se poistovjetili s ulogom roditelja mogli bi kroz
vlastitu djecu pokušati postići svoju potpunost. Tada je prema djeci
usmjerena potreba ega za manipulacijom kojom će druge navesti da
ispune uvijek prisutan osjećaj nedostatka. Kad bi osvijestili i glasno
izrazili uglavnom nesvjesne pretpostavke i motivacije koje se skrivaju iza
roditeljske prisile da manipuliraju svojom djecom, vjerojatno bi glasile
otprilike ovako: »Želim da postigneš ono što ja nikada nisam postigla.
Želim da postaneš netko u očima svijeta, tako da i ja kroz tebe mogu
postati netko. Nemoj me razočarati. Previše sam žrtvovao zbog tebe. Ne
odobravam tvoje postupke zato što u tebi želim izazvati tako snažan
osjećaj krivnje i nelagode da se konačno pokoriš mojim željama. Dakako,
podrazumijeva se da ja znam što je najbolje za tebe. Volim te i uvijek ću
te voljeti ako napraviš ono što ja sada smatram da je za tebe najbolje«.
Kad osvijestite takve nesvjesne motivacije, istoga ćete trenutka u v i ­
djeti koliko su besmislene. Ego koji se skriva iza njih postaje vidljiv, kao
i njegov poremećaj. Neki su roditelji s kojima sam razgovarao nenadano
spoznali: »O, moj Bože, zar sam to radio?« Kad jednom uvidite što radite
i l i što ste radili, ujedno ćete sagledati uzaludnost takvih postupaka, a
taj će se nesvjesni obrazac tada sam od sebe ugasiti. Svijest je najsnažniji
poticaj promjene.
A k o se vaši roditelji tako ponašaju prema vama, nemojte im reći
da nisu svjesni što čine i da njima vlada ego. Od toga bi vjerojatno još
dublje zapali u nesvjesno stanje, jer bi ego zauzeo obrambeni položaj.
Dovoljno je što ste vi shvatili da u njima djeluje ego, da to nije njihova
prava osobnost. Obrasci ega, čak i dugogodišnji, ponekad se gotovo
čudesno rastvore ako im se u svojoj nutrini ne suprotstavljate. Protivljenje
im samo pruža dodatnu snagu. No, čak i ako se ne rastvore, ponašanje
svojih roditelja možete prihvatiti sa suosjećanjem, ne osjećajući potrebu
da reagirate na njega, odnosno, ne shvaćajući ga osobno.
Također budite svjesni vlastitih nesvjesnih pretpostavki i l i očeki­
vanja koje se kriju iza vaših starih, uobičajenih reakcija na roditeljsko
ponašanje. »Moji bi roditelji trebali odobravati ono što radim. Trebali bi
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 63

me razumjeti i prihvatiti me takvom kakva jesam.« Uistinu? A zašto bi

to trebali? Činjenica je da to ne čine zato što ne mogu. Njihova svijest u
razvoju još nije napravila kvantni skok. Još nisu u stanju odvojiti se od
svoje uloge. »Da, ali ne mogu biti sretan i ne mogu se osjećati ugodno
u svojoj koži ako ne dobijem njihovo odobravanje i razumijevanje.«
Uistinu? Na koji način njihovo odobravanje i l i neodobravanje uistinu
utječe na vašu istinsku osobnost? Takve neistražene pretpostavke uzro­
kuju gomilanje negativnih emocija i duboku, nepotrebnu patnju.
Budite budni. Jesu li neke misli koje vam se vrte glavom internali-
zirani glas oca i l i majke koji govori nešto slično ovome: »Nisi dovoljno
dobra. Nikada ništa nećeš postići«, i l i izriče neku drugu prosudbu i l i
misaoni stav? A k o ste svjesni, bit ćete u stanju prepoznati taj glas u
glavi i shvatiti što je on uistinu: stara misao, uvjetovana prošlošću. A k o
ste svjesni, više ne morate vjerovati u svaku misao koja vam padne na
pamet. To je samo stara misao i ništa više. Svijest je Prisutnost, a samo
Prisutnost može rastvoriti nesvjesnu prošlost u vama.
»Mislite li da ste jako prosvijetljeni«, rekao je Ram Dass, »otiđite i
provedite tjedan dana sa svojim roditeljima«. Sjajan savjet. Ne samo što
je odnos s roditeljima praiskonski odnos koji određuje ton svih kasnijih
odnosa, nego je istodobno i dobar test stupnja vaše prisutnosti. Što s
nekom osobom dijelite dužu povijest, to prisutniji morate biti, inače
ćete biti prisiljeni uvijek je iznova proživljavati.

Svjesna patnja
Ako imate malu djecu, pružite im pomoć, vodstvo i zaštitu najbolje što
možete, ali još je važnije da im date prostora - prostora da budu. O n i u
ovaj svijet dolaze kroz vas, ali nisu »vaši«. Uvjerenje »ja znam što je za tebe
najbolje« može biti točno dok su djeca sasvim malena, ali što su starija, to
je manje istinito. Što više očekivanja gajite o tome kako bi se njihov život
trebao razvijati, to ste više u svom umu, umjesto da budete prisutni za
njih. Dakako, radit će greške i iskusit će neki oblik patnje, kao i sva ljudska
bića. Zapravo, možda će to biti pogreške samo s vašeg gledišta. Ono što
je za vas pogreška možda je upravo ono što vaše dijete treba napraviti i l i
doživjeti. Pružite im što više pomoći i vodstva, ali shvatite da im povre­
meno morate dopustiti da griješe, osobito kad se počnu primicati odrasloj
dobi. Katkad im morate dopustiti i da pate. Patnja se može pojaviti kao
grom iz vedra neba i l i kao posljedica njihovih pogreški.
Zar ne bi bilo lijepo kad biste ih mogli poštedjeti svih patnji? Ne,
ne bi. Tada se ne bi razvili kao ljudska bića i ostali bi plitki te bi se
64 NOVA Z E M L J A

poistovjećivali s vanjskim oblikom stvari. Patnja vas vodi u dubine.

Paradoksalno je da patnju izaziva poistovjećivanje s oblikom, ali ona
ujedno i otklanja takvo poistovjećivanje. Velik dio patnje uzrokuje
ego, iako ga patnja naposljetku uništava, ali se to ne događa sve dok
ne postanete svjesni patnje.
Čovječanstvu je suđeno da preraste patnju, ali ne onako kako to misli
ego. Jedna od mnogih pogrešnih pretpostavki ega, jedna od mnogih
njegovih zabluda glasi: »Ne bih smio patiti«. Ponekad se ta misao prenosi
na vama blisku osobu: »Moje dijete ne smije patiti«. Sama ta pomisao
skriva se u korijenu patnje. Svrha patnje je plemenita: evolucija svijesti
i sagorijevanje ega. Muškarac na križu arhetipska je slika. Simbolizira
svakog muškarca i svaku ženu. Sve dok se opirete patnji, proces je
spor zbog toga što otpor jača ego. No, kad prihvatite patnju, proces
se ubrzava zbog činjenice da patite svjesno. Patnju možete prihvatiti
za sebe, a možete je prihvatiti i za drugoga, kao što su vaše dijete i l i
roditelj. U samoj svjesnoj patnji već dolazi do preobrazbe. Oganj patnje
postaje svjetlost svijesti.
Ego tvrdi: »Ne bih trebao patiti«, ali od te misli patite još više. Ona
predstavlja iskrivljenje istine, što je uvijek paradoksalno. Istina je da
patnju morate prihvatiti prije nego što je prerastete.

Svjesno roditeljstvo
Mnoga djeca gaje prikriveni bijes i zamjeranje prema svojim roditeljima,
a to je nerijetko uzrok neizvornosti u odnosu. Dijete u duši čezne za
roditeljem kao ljudskim bićem, a ne za ulogom, bez obzira na to koliko
savjesno odigravate tu ulogu. Možda postupate potpuno pravilno i
najbolje što možete za svoje dijete, ali čak i to najbolje nije dovoljno
dobro. Zapravo, djelovanje nikada nije dovoljno dobro zanemarite li
Postojanje. Ego ništa ne zna o postojanju, ali vjeruje da će vas djelovanje
u konačnici spasiti. A k o ste u vlasti ega, vjerujete da ćete djelovanjem
naposljetku prikupiti dovoljno »djela« kako biste se osjećali potpuni u
nekom budućem trenutku. Neće biti tako. Samo ćete se izgubiti u djelo­
vanju. Čitava civilizacija gubi sebe u djelovanju koje nije ukorijenjeno
u Postojanju, i tako postaje uzaludno.
Kako u okviru obitelji zaokupljene raznim poslovima Postojanje
uvesti u odnos sa svojim djetetom? Najvažnije je djetetu pokloniti
pažnju. Postoje dvije vrste pažnje. Jednu bismo mogli nazvati pažnjom
utemeljenom na obliku. Druga je bezoblična. Pažnja utemeljena na
obliku uvijek je na neki način povezana s djelovanjem i l i procjenom.
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 66

•Jesi li napisao zadaću? Pojedi večeru. Uredi sobu. Operi zube. Napravi
ovo. Prestani s tim. Požuri se, moraš se spremiti.«
Što sada moramo napraviti? To pitanje uglavnom sažima obiteljski
život u mnogim domovima. Pažnja utemeljena na obliku je, dakako,
prijeko potrebna i ima svoje mjesto, ali ako u vašem odnosu s djetetom
nema ničega drugoga, tada nedostaje najvažnija dimenzija i Postojanje
je potpuno zamagljeno djelovanjem, »svjetovnim brigama«, kako to
kaže Isus. Bezoblična pažnja neodvojiva je od dimenzije Postojanja.
Kako ona djeluje?
Dok promatrate svoje dijete, slušate ga, dodirujete i l i mu u nečemu
pomažete, budni ste, smireni, potpuno prisutni i ne želite ništa drugo
osim onoga što se toga trenutka događa. Na taj način stvarate prostor
za Postojanje. U tome trenutku, ako ste prisutni, niste otac i l i majka.
Tada ste budnost, smirenost, Prisutnost koja sluša, gleda, dodiruje, pa
čak i govori. Vi ste Postojanje u temelju djelovanja.

Prepoznati svoje dijete

Vi ste ljudsko biće. Što to znači? Ovladavanje životom ne odnosi se
na pitanje kontrole, nego na otkrivanje ravnoteže između čovjeka i
Postojanja. Majka, otac, suprug, supruga, mlad, star, sve one uloge koje
igrate, sve funkcije koje ispunjavate, što god radite, sve to pripada ljudskoj
dimenziji. Ima svoje mjesto i to treba poštovati, ali samo po sebi nije
dovoljno za ispunjen, istinski smislen odnos i l i život. Sama ljudskost
nikada nije dovoljna, koliko god vi nastojali i što god postigli. Postoji i
Postojanje. Otkriva se u nepomičnoj, budnoj prisutnosti same Svijesti,
Svijesti koja ste zapravo v i . Ljudskost je oblik. Postojanje je bezoblično.
Ljudskost i Postojanje nisu odvojeni, nego se međusobno isprepliću.
Na razini ljudskosti vi ste nedvojbeno nadmoćni svome djetetu.
Veći ste, snažniji, više znate, više toga možete napraviti. A k o poznajete
samo tu dimenziju, osjećate se moćnijima, barem nesvjesno. Zbog toga
u djetetu barem nesvjesno izazivate osjećaj manje vrijednosti. Između
vas i vašega djeteta ne postoji ravnopravnost, jer u vašem odnosu postoji
samo oblik, a u obliku vi dakako niste ravnopravni. Možete voljeti svoje
dijete, ali je vaša ljubav samo ljudska, a to znači uvjetovana, posesivna,
remena. Ravnopravni ste samo s onu stranu oblika, u Postojanju, i tek
kad u sebi otkrijete bezobličnu dimenziju, u vašem odnosu s djetetom
može se pojaviti istinska ljubav. Prisutnost koja vi jeste, bezvremeno Ja
jesam, prepoznaje sebe u drugome, a drugo se, u ovome slučaju dijete,
osjeća voljenim, odnosno, osjeća da ste ga prepoznali.
66 NOVA Z E M LJ A

Voljeti znači prepoznati sebe u drugome. Tada se »drugost« drugoga

razotkriva kao privid koji pripada isključivo ljudskome carstvu, carstvu
oblika. Čežnja za ljubavlju koja prebiva u svakome djetetu čežnja je za
prepoznavanjem, ne na razini oblika, nego na razini Postojanja. A k o
ljudi poštuju samo ljudsku dimenziju svojega djeteta, zanemarujući
Postojanje, dijete će osjećati da je njihov odnos neispunjen, da mu
nedostaje nešto apsolutno presudno te će se u njemu gomilati patnja,
a ponekad i nesvjesno zamjeranje roditeljima. »Zašto me ne mogu
prepoznati?«, čini se da govore patnja i l i zamjeranje.
Kad vas druga osoba prepozna, to prepoznavanje kroz vas dvoje
potpunije unosi dimenziju Postojanja u ovaj svijet. To je ljubav koja
donosi spasenje. O prepoznavanju sam govorio u odnosu s djecom, ali
se ono, dakako, jednako može primijeniti na sve odnose.
Kaže se da je Bog ljubav, ali to nije apsolutno točno. Bog je Istinska
ljubav u bezbrojnim oblicima života i onkraj njih. Ljubav podrazumijeva
dvojnost: ljubavnik i voljeni, subjekt i objekt, stoga je ljubav prepozna­
vanje jednote u svijetu dvojnosti. Ona je rođenje Boga u svijetu oblika.
Zbog ljubavi svijet postaje manje svjetovan, manje gust, otvoreniji
božanskoj dimenziji i svjetlosti same svijesti.

Odustanite od igranja uloga

Napravite što god se traži od vas u bilo kojoj situaciji, a da to ne postane
uloga s kojom se poistovjećujete. To je istinska pouka u umijeću življe­
nja koju svatko od nas treba naučiti i zbog koje smo ovdje. Postat ćete
najmoćniji u svemu što radite, ako to radite zbog samog djelovanja, a ne
da biste zaštitili i l i pojačali svoju ulogu i identitet i l i im se prilagodili.
Svaka je uloga izmišljeni osjećaj vlastite osobnosti i kroz nju sve postaje
osobno, sve kvari i iskrivljuje ono »malo ja«, umnu tvorevinu i ulogu
koju igra. Većina ljudi koji u ovome svijetu posjeduju moć, kao što su
političari, televizijske zvijezde, poslovni i religijski vođe, potpuno su
poistovjećeni sa svojom ulogom, uz nekoliko poštovanja vrijednih
iznimaka. Možda ih se smatra osobito važnim ljudima, ali oni su samo
nesvjesni igrači u igri ega, koja se doima iznimno važnom, ali uopće ne
posjeduje istinsku svrhu. To je, kako je rekao Shakespeare, »priča koju
priča idiot, prepuna zvuka i bijesa, bez ikakva značenja«. Čudesno je
1

što je Shakespeare stigao do takvoga zaključka iako nije mogao gledati

televiziju. A k o egoistična zemaljska drama ima ikakvu svrhu, onda je
ona posve neizravna: stvara sve veću patnju na planetu, a patnja na
kraju razara ego, iako ju je on uglavnom i stvorio. To je oganj u kojemu
sam ego sagorijeva sebe.
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega

U svijetu osobnosti koje igraju uloge, onih nekoliko ljudi koji ne

projiciraju umom stvorene slike, a ima ih čak i na televiziji, u medi­
jima i u poslovnome svijetu, nego funkcioniraju na temelju dublje srži
svojega Postojanja, oni koji se ne pokušavaju prikazati većima nego što
jesu, nego su jednostavno takvi kakvi jesu, ističu se kao izuzetni ljudi i
jedini su koji uistinu nešto mijenjaju u svijetu. O n i donose novu svijest.
Sve što rade ispunjeno je snagom, jer je u skladu sa svrhom cjeline. No,
njihov utjecaj uvelike nadrasta njihovo djelovanje i funkciju. I sama
njihova prisutnost - jednostavna, prirodna i skromna - preobražava
svakoga s k i m se susretnu.
Kad ne igrate uloge, to znači da u onome što radite nema ja (ega).
Ne postoje skriveni motivi, kao što su pokušaj da zaštitite i l i ojačate
sebe. Zbog toga vaši postupci posjeduju daleko veću moć. Potpuno ste
usredotočeni na situaciju. Stapate se s njome. Ne pokušavate biti »netko«.
Najmoćniji ste i najdjelotvorniji kad ste potpuno ono što jeste. No, ne
pokušavajte biti to što jeste. To je također uloga. Naziva se »prirodno,
spontano ja«. Čim nastojite biti bilo što, igrate ulogu. Savjet »samo budi
takav kakav jesi« je dobar, ali može navesti na pogrešne zaključke. Upleće
se um i pita: »Da vidimo. Kako mogu biti kakav jesam?« Tada um stvara
svojevrsnu strategiju pod nazivom »kako biti ja«. Još jedna uloga. »Kako
biti to što jesam?« To je, zapravo, pogrešno ja. Podrazumijeva da nešto
morate napraviti da biste bili to što jeste. No, tome ovdje nema mjesta,
jerr vi već jeste v i . Samo prestanite dodavati nepotreban teret onome
što već jeste. »Ali, ja ne znam tko sam. Ne znam što to znači biti kakav
jeam.« A k o se možete potpuno pomiriti s time da ne znate tko ste,
tada je ono što preostane ono što jeste - Postojanje u temelju ljudskosti,
polje čistog potencijala, a ne nešto što je već definirano.
Prestanite definirati svoju osobnost, bilo sebi, bilo drugima. Nećete
umrijeti. Oživjet ćete. I ne brinite se o tome kako vas drugi definiraju.
Kad definiraju vas, ograničavaju sebe, pa je to njihov problem. K a d
stupate u odnose s ljudima, nemojte prije svega nastupati kao funkcija
i l i uloga, nego kao polje čiste Prisutnosti.
Zašto ego igra uloge? Zbog jedne neistražene pretpostavke, jedne
temeljne pogreške, jedne nesvjesne primisli. Ta primisao glasi: nisam
dovoljan. Iz nje slijede druge nesvjesne misli: da bih dobio ono što mi
je potrebno i da postanem potpun, moram igrati ulogu. Moram dobiti
više, kako bih bio što bolji. No, ne možete biti više nego što jeste, jer
ste ispod svog tjelesnog i psihološkog oblika vi zapravo jedno sa samim
Životom, jedno ste s Postojanjem. U obliku ćete uvijek biti nekome
podređeni, a nekome nadmoćni. U biti nikome niste ni podređeni ni
68 NOVA Z E M L J A

nadmoćni. Iz te spoznaje i z v i r u istinsko samopoštovanje i istinska

poniznost. U očima ega samopoštovanje i poniznost su suprotnosti.
U očima istine posve su istovjetni.

Patološki ego
U širem smislu riječi, ego je sam po sebi patološki, bez obzira na to koji
oblik preuzeo. A k o pogledamo drevni grčki korijen riječi patološko,
shvatit ćemo koliko je taj pojam prikladan kad ga primijenimo na ego.
Iako se ta riječ uobičajeno koristi za opisivanje stanja bolesti, izvodi
se iz riječi pathos, što znači patnja. Upravo je patnju, dakako, Buddha
otkrio već prije 2600 godina kao značajku ljudskoga stanja.
No, osoba u vlasti ega ne prepoznaje patnju kao patnju, nego je
promatra kao jedini prikladan odgovor u bilo kojoj situaciji. Ego u
svojoj zaslijepljenosti nije u stanju sagledati patnju koju nanosi i sebi i
drugima. Nesreća je mentalno-emocionalna bolest koju je stvorio ego, a
dosegla je epidemijske razmjere. Ona je unutarnji oblik zagađenja naše
planete. Negativna stanja, kao što su bijes, tjeskoba, mržnja, zamjeranje,
nezadovoljstvo, ljubomora i slično tome ne smatraju se negativnim,
nego posve opravdanim, a osim toga se pogrešno shvaćaju, ne kao
nešto što sami stvaramo, nego kao nešto što uzrokuju drugi ljudi i l i
neki vanjski čimbenik. »Smatram te odgovornim za svoju patnju.« To,
zapravo, govori ego.
Ego ne može razlikovati situaciju, vlastito tumačenje situacije i
reakciju na nju. Mogli biste reći: »Kakav užasan dan«, ne shvaćajući
da hladnoća, vjetar i kiša i l i kakvo god drugo stanje na koje reagirate
nisu užasni. Takvi su kakvi jesu. Užasna je vaša reakcija, vaš unutarnji
otpor prema vanjskom stanju, kao i emocije izazvane otporom. Prema
Shakespearovim riječima: »Ne postoji ništa ni dobro ni loše, nego od
razmišljanja postaje takvo«. Štoviše, ego patnju i l i negativnost neri­
2

jetko pogrešno doživljava kao zadovoljstvo, jer do određene granice,

zahvaljujući njima, postaje jači.
Bijes i l i zamjeranje, primjerice, egu pružaju nevjerojatnu snagu, jer
pojačavaju osjećaj odvojenosti, naglašavaju drugost drugih i stvaraju
naizgled neosvojiv, utvrđen mentalni stav »ispravnosti«. Kad biste bili
u stanju promatrati fiziološke promjene koje se odvijaju u vašemu tijelu
dok je u vlasti takvih negativnih stanja, koliko štetno utječu na rad srca,
probavnog i imunosnog sustava te bezbroj drugih tjelesnih funkcija,
postalo bi vam itekako jasno da su takva stanja uistinu patološka i da
su oblici patnje, a ne zadovoljstva.
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 69

Kad god ste u negativnom stanju, postoji u vama nešto što želi tu
negativnost, što je smatra zadovoljstvom i l i vjeruje da će vam donijeti
ono što želite. Tko bi se inače želio držati negativnosti, izazivati nesreću
i u sebi i u drugima te stvarati bolest u tijelu? Stoga, ako ste u trenutku
pojavljivanja negativnosti u stanju biti svjesni da dio vas uživa u tome i l i
vjeruje da je korisna, tada postajete izravno svjesni ega. Istoga trenutka
kad ga postanete svjesni, vaš se identitet prebacio od ega na svjesnost.
I znači da se ego smanjuje, a svijest povećava.
Ako ste usred negativnog osjećaja u stanju shvatiti »U ovome trenutku
sam za sebe stvaram oblik patnje«, to će biti dovoljno da se uzdignete
iznad ograničenja uvjetovanih stanja i reakcija ega. Otvorit će vam se
beskonačne mogućnosti koje dolaze kad ste svjesni, mnoštvo mnogo
inteligentnijih načina za rješavanje bilo koje situacije. Moći ćete otpustiti
svoju nesreću istoga trenutka kad shvatite da takvo stanje uopće nije
inteligentno. Negativnost nije inteligentna. Uvijek potječe od ega. Ego
može biti lukav, ali nije inteligentan. Lukavost slijedi svoje vlastite male
ciljeve. Inteligencija zapaža širu cjelinu u kojoj su sve stvari međusobno
povezane. Lukavost potiču vlastiti interesi i iznimno je kratkovidna. Većina
političara i poslovnih ljudi su lukavi. Jako ih je malo inteligentnih. Sve
ono što postignete lukavošću kratkotrajno je i na kraju se uvijek pokaže
da dovodi do poraza. Lukavost razdvaja, a inteligencija spaja.

Pozadina nesreće
Ego stvara razdvojenost, a razdvojenost izaziva patnju. Stoga je jasno
da je ego patološka pojava. Osim očiglednih oblika kao što su bijes i
mržnja, postoje i neprimjetniji oblici negativnosti, toliko uobičajeni da
ih najčešće ni ne prepoznajemo, kao što su, primjerice, nestrpljenje,
razdražljivost, nervoza i »zasićenost«. Ti oblici tvore pozadinu nesreće
koja je prevladavajuće unutarnje stanje mnogih ljudi. Da biste ih uspjeli
otkriti, morate biti iznimno budni i apsolutno prisutni. Kad god u tome
uspijete, to je trenutak buđenja, raskidanja poistovjećenosti s egom.
Evo jednog od najuobičajenijih negativnih stanja koje s lakoćom pre­
viđamo, upravo stoga što je posve uobičajeno i normalno. Možda vam
je i poznato. Možda često osjećate nezadovoljstvo koje bismo najbolje
mogli opisati kao svojevrsno zamjeranje u temelju svega što osjećate.
Može biti određeno i l i neodređeno. Mnogi ljudi veći dio svojega života
prožive u takvome stanju. Toliko su se poistovjetili s njim da ne mogu
napraviti korak unatrag i uistinu ga zapaziti. U temelju takvoga osjećaja
kriju se određena nesvjesna uvjerenja, odnosno misli. Te misli mislite
70 NOVA Z E M L J A

na isti način na koji sanjate svoje snove dok spavate, odnosno, niste ni
svjesni da ih mislite, kao što ni spavač ne zna da sanja.
Evo nekoliko najuobičajenijih nesvjesnih misli koje hrane osjećaj
nezadovoljstva i l i pozadinskog zamjeranja. Odvojio sam sadržaj tih
misli, tako da je ostala samo gola struktura. Tako će vam biti bolje
uočljive. K a d god se u pozadini (ili čak na površini) svojega života
osjećate nesretni, provjerite koja se od ovih misli može primijeniti na
vašu osobnu situaciju te im dodajte vlastiti sadržaj:
»Nešto se mora dogoditi u mome životu prije nego što uspijem
postati smirena (sretna, ispunjena, itd.). Krivo mi je što se to još nije
dogodilo. Možda će se zbog mojih zamjerki naposljetku dogoditi.«
»U prošlosti mi se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i to
zamjeram. Da se to nije dogodilo, sada bih bio smiren.«
»Događa mi se nešto što se ne bi smjelo događati i to mi ne
dopušta da se smirim.«
Cesto su nesvjesna uvjerenja usmjerena prema osobi i
tako »zbivanje« postaje »djelovanje«:
»Trebao bi napraviti ovo ili ono da mogu biti smirena. Zamjeram
ti što to još nisi napravio. Možda će te moje zamjerke naposljetku
navesti da to napraviš.«
»Nešto što si ti (ili ja) napravila, rekla ili propustila napraviti u
prošlosti sada mi ne dopušta da postanem smiren.«
»Ono što sada radiš ili si propustila napraviti ne dopušta mi
da se smirim.«

Tajna sreće
Navedene rečenice su pretpostavke, neistražene misli koje pogrešno
smatrate stvarnošću. To su priče koje stvara ego kako bi vas uvjerio da
sada ne možete biti smireni i l i da ne možete biti potpuni. Smirenost i
osobna potpunost jedno su te isto. Ego kaže: Možda ću u nekom tre­
nutku budućnosti moći biti smiren, ako se ovo i l i ono dogodi i l i ako
dobijem ovo i l i ono. Može također reći: Nikada neću moći biti smiren
zbog nečega što se dogodilo u prošlosti. Slušajte priče drugih ljudi. Sve
bi mogle nositi naslov »Zašto sada ne mogu biti smiren/smirena«. Ego
ne zna da je sadašnji trenutak vaša jedina mogućnost da budete smireni.
Ili možda ipak zna, ali se plaši da biste vi to mogli otkriti. Smirenost
je, na kraju krajeva, smrt ega.
Kako sada postati smiren? Pomirivši se sa sadašnjim trenutkom.
Sadašnji trenutak polje je na kojemu se odigrava igra života. Ne može
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 71

se odvijati nigdje drugdje. Jednom kad se pomirite sa sadašnjim trenut­

kom, vidjet ćete što se događa, što možete i l i što odabirete učiniti, bolje
rečeno, što život čini kroz vas. Tajnu umijeća življenja, tajnu sveukupnog
uspjeha i sreće prenose tri riječi: Jedno sa Životom. A k o ste jedno sa
životom, tada ste i jedno sa Sadašnjim trenutkom. Tada spoznajete da ne
živite vi svoj život, nego život živi vas. Život je plesač, a vi ste ples.
Ego voli zamjerati stvarnosti. Što je stvarnost? Sve ono što postoji.
Buddha je to nazivao tatata - takvost života, koja nije ništa drugo nego
takvost ovoga trenutka. Suprotstavljanje takvosti jedna je od glavnih
značajki ega, jer stvara negativnost u kojoj ego uživa, nesreću koju voli.
Na taj način vi stvarate patnju i sebi i drugima, a čak ni ne znate da to
činite, ne znate da stvarate pakao na Zemlji. Nesvjesno stvaranje patnje
bit je nesvjesnog življenja i potpuna prevlast ega nad vama. Nevjerojatan
je i čudesan opseg nesposobnosti ega da prepozna sebe i uvidi što čini.
Ego radi upravo ono zbog čega osuđuje druge, a to i ne uviđa. Kad mu se
na to ukaže, bijesno će poricati, lukavo iznositi argumente i iskrivljavati
činjenice kako bi opravdao sebe. To rade ljudi, to rade korporacije, to rade
vlade. Kad mu sve drugo propadne, ego će početi vikati, pa čak postati i
fizički nasilan. Došao je čas obračuna. Sada možemo razumjeti duboku
mudrost Isusovih riječi s križa: »Oprostite im, jer ne znaju što čine«.
Da biste okončali bijedu koja tisućama godina uzrokuje patnju ljud­
skoga stanja, morate krenuti od sebe i u svakom pojedinom trenutku
preuzeti odgovornost za svoje unutarnje stanje. To znači sada. Zapitajte se:
»Postoji li u meni u ovom trenutku negativnost?« Tada postanite budni,
pažljivo promatrajte svoje misli, kao i svoje emocije. Provjerite postoji
li prikrivena nesreća u bilo kojem obliku koje sam prije spominjao, kao
što su nezadovoljstvo, nervoza, »zasićenost« i slično. Potražite misli koje
naizgled opravdavaju i l i objašnjavaju tu nesreću, iako je zapravo uzro­
kuju. Onoga trenutka kad postanete svjesni negativnog stanja u svojoj
unutrašnjosti, to ne znači da ste doživjeli neuspjeh. Znači da ste uspjeli.
Sve dok ne postanete svjesni, prevladava poistovjećenost s unutarnjim
stanjima, a takva je poistovjećenost ego. Svjesnost donosi ukidanje
poistovjećenosti s mislima, emocijama i reakcijama. To nije negiranje.
Vi prepoznajete misli, emocije i l i reakcije, a u trenutku prepoznavanja
automatski dolazi do ukidanja poistovjećenosti. Tada se mijenja vaš osjećaj
vlastite osobnosti, onoga što jeste: prije ste bili misli, emocije i reakcije.
Sada ste svijest, svjesna Prisutnost koja promatra ta stanja.
»Jednoga ću se dana osloboditi ega.« Tko to govori? Ego. Oslobađanje
od ega zapravo nije neki velik posao, nego posve sitan. Potrebno je samo
da budete svjesni svojih misli i osjećaja dok se pojavljuju. To zapravo
72 NOVA Z E M L J A

nije »djelovanje«, nego budno »promatranje«. U tome je smislu točno

da ništa ne možete učiniti kako biste se oslobodili ega. K a d dođe do
toga pomaka, koji je zapravo pomak od razmišljanja do svjesnosti, u
vašem životu počinje djelovati inteligencija daleko veća od lukavosti
ega. Emocije, pa čak i misli, zahvaljujući svjesnosti više nisu nešto
osobno. Sada prepoznajete njihovu neosobnu narav. U njima više nema
vašega ja. One su sad samo ljudske emocije i ljudske misli. Sveukupna
vaša osobna povijest, koja u konačnici nije ništa više do puke priče,
gomile misli i emocija, postaje manje važna i više ne zaokuplja prednji
plan vaše svijesti. Više ne predstavlja temelj vašega osjećaja vlastitog
identiteta. Vi ste svjetlost Prisutnosti, svjesnost koja prethodi svim
mislima i emocijama i obuhvatnija je od njih.

Patološki oblici ega

Kao što smo vidjeli, ego je po svojoj istinskoj prirodi patološka tvorevina,
ako tu riječ koristimo u njezinu širem smislu, u značenju poremećaja i
patnje. " M n o g i se mentalni poremećaji sastoje od istih značajki ega koje
djeluju i u normalnoj osobi, osim što su postale tako naglašene da je
njihova patološka narav očigleda svima, osim samome patniku.
M n o g i normalni ljudi, primjerice, s vremena na vrijeme pričaju
svojevrsne laži kako bi se doimali važnijima i posebnima te kako bi
pojačali svoju sliku u umu drugih ljudi. Pričaju koga poznaju, što su
postigli, pričaju o svojim sposobnostima i onome što posjeduju i o svemu
ostalome što ego koristi za identifikaciju. No, neki ljudi, nagnani egovim
osjećajem nedovoljnosti i njegovom potrebom da bude »važniji«, lažu
redovito i prisilno. Najveći dio onoga što vam kažu o sebi i o svojoj priči
prava je izmišljotina, lažna građevina koju je ego smislio za sebe da bi
se osjećao važniji i poseban. Njihova uzvišena i napuhana slika o sebi
ponekad može zavarati druge ljude, ali najčešće ne zadugo. Većina je
ljudi ubrzo prepozna kao potpunu izmišljotinu.
Psihička bolest pod nazivom paranoidna shizofrenija, i l i paranoja,
u osnovi je pretjerani oblik ega. Najčešće se sastoji od izmišljene priče
koju je um smislio kako bi objasnio trajan, temeljni osjećaj straha.
Glavni element priče jest uvjerenje da su se neki ljudi (ponekad i velik
broj ljudi i l i gotovo svi) urotili protiv mene, nastoje me kontrolirati i l i
ubiti. Priča često posjeduje svojevrsnu unutarnju dosljednost i logiku,
stoga drugi ljudi ponekad nasjednu i povjeruju u nju. Ponekad se u
temelju nekih organizacija i l i čitavih naroda skrivaju paranoidni sustavi
uvjerenja. Strah ega i njegovo nepovjerenje prema drugim ljudima,
njegova sklonost naglašavanju »drugosti« drugih usredotočivanjem na
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 73

njihove zamišljene pogreške te pretvaranje pogreški u njihov identitet

poprima šire obrise i druge pretvara u neljudska čudovišta. Egu su
drugi potrebni, ali se njegova dvojba sastoji u tome što duboko u duši
mrzi druge i plaši ih se. Izjava Jean-Paula Sartrea, »Pakao, to su drugi«,
glas je ega. Osoba koja pati od paranoje taj pakao doživljava iznimno
bolno, ali u određenom stupnju doživljavaju ga svi u kojima još djeluju
obrasci ega. Što je ego u vama snažniji, to je veća vjerojatnost da su prema
vašem shvaćanju drugi ljudi glavni izvor problema u vašemu životu.
Također je više nego vjerojatno da ćete drugima otežavati život. No,
dakako, to nećete biti u stanju uvidjeti. Uvijek su to drugi koji naizgled
otežavaju život vama.
U mentalnoj bolesti koju nazivamo paranojom također se očituje
još jedan simptom koji je sastavni element ega svakog čovjeka, iako
u paranoji poprima ekstremniji oblik. Što bolesnik ima jači osjećaj da
ga drugi proganjaju, uhode i l i mu prijete, to izraženiji postaje njegov
osjećaj da je središte svijeta oko kojega se sve okreće, to se više osjeća
poseban i važan kao zamišljena žarišna točka pažnje mnogih ljudi.
Jako je poseban zato što ima osjećaj da je žrtva i da mu mnogi ljudi
nanose zlo. U priči koja čini temelj njegova sustava zabluda sebi neri­
jetko pripisuje ulogu i žrtve i potencijalnog junaka koji će spasiti svijet
i poraziti snage zla.
Kolektivni ego plemena, nacija i religijskih organizacija također
često sadrži snažan element paranoje: mi protiv zlih drugih. Takav ego
uzrokuje golemu ljudsku patnju. Španjolska inkvizicija, proganjanje i
spaljivanje krivovjeraca i »vještica«, odnosi između nacija koji su doveli
do Prvog i Drugog svjetskog rata, komunizam u čitavoj svojoj povijesti,
»hladni rat«, makartizam * u Americi tijekom 50-ih godina 20. stoljeća,
3

dugotrajni nasilni sukobi na Bliskom istoku, sve su to bolne epizode

ljudske povijesti u kojima dominira ekstremna kolektivna paranoja.
Što su pojedinci, skupine i narodi manje svjesni, to je veća vjerojatnost
da će patologija njihova ega poprimiti oblik fizičkog nasilja. Nasilje je
primitivan, ali još uvijek jako proširen način na koji ego nastoji potvrditi
sebe i dokazati da je u pravu, a da ostali griješe. Kod nesvjesnih ljudi
rasprave lako vode fizičkome nasilju. Što je rasprava? Dvoje i l i više
ljudi izražava svoja mišljenja, koja se razlikuju. Svaka je osoba toliko
poistovjećena s mislima koje tvore njezino mišljenje da se te misli
pretvaraju u mentalni stav ispunjen osjećajem vlastitoga identiteta.
3* Makartizam, naziv za pokret optuživanja komunističkih simpatizera koji je pokrenuo američki političar Joseph McCarthy
(1908.-1957.), kad je ranih 50-ih godina vodio kampanju protiv komunizma, javno optužujući istaknute osobe iz vlade i
medija, ali najčešće bez stvarnih dokaza (prim. prev.)
74 NOVA Z E M L J A

Drugim riječima: identitet i misao se stapaju. Kad se to dogodi, čim

počnem braniti svoja mišljenja (misli), imam osjećaj i ponašam se kao da
branim svoje vlastito ja. Toga nisam svjestan, ali osjećam i ponašam se
kao da se borim za opstanak i stoga moje emocije odražavaju to nesvje­
sno uvjerenje. Postaju jako uznemirene. Ljut sam, bijesan, agresivan i
branim se. Moram pobijediti pod svaku cijenu da ne bih nestao. To je
privid. Ego ne zna da um i mentalni stavovi nemaju nikakve veze s
onime što vi jeste, jer ego je sam um kojega ne zamjećuje.
U zenu kažu: »Ne traži istinu. Samo prestani njegovati mišljenja«.
Što to znači? Oslobodite se poistovjećenosti s umom. Tada samo od
sebe izranja ono što jeste onkraj uma.

Rad - sa i bez ega

Većina ljudi proživljava trenutke u kojima su slobodni od ega. O n i
koji su iznimno dobri u svome poslu dok rade, mogu se potpuno i l i
uvelike osloboditi ega. Možda to ni ne znaju, ali rad im se pretvara u
duhovnu praksu. Većina takvih ljudi su prisutni dok se bave svojim
poslom, a u osobnom životu ponovno zapadaju u relativno nesvjesno
stanje. To znači da je njihovo stanje Prisutnosti zasad ograničeno na
jedno područje života. Susretao sam učitelje, umjetnike, medicinske
sestre, liječnike, znanstvenike, socijalne radnike, konobare, frizere,
poslovne ljude i trgovce koji sjajno obavljaju svoj posao, ne tragajući za
vlastitom osobnošću, u potpunosti odgovarajući na ono što trenutak od
njih zahtijeva. Jedno su sa svojim poslom, jedno sa Sadašnjim trenut­
kom, jedno s ljudima i l i zadatkom kojemu služe. Utjecaj takvih ljudi na
druge proteže se mnogo dalje od funkcije koju obavljaju. Umanjuju ego
u svakoj osobi koja dođe u kontakt s njima. Dok su u njihovu društvu,
čak se i ljudi s teškim egom ponekad počinju opuštati, spuštati štitove i
prestaju igrati uloge. Nije nimalo čudno što su ljudi koji rade oslobođeni
ega iznimno uspješni u onome što čine. Svatko tko je jedno s onim što
radi, zapravo gradi novu Zemlju.
Susretao sam i druge ljude, koji mogu kvalitetno obavljati svoj posao,
ali im ego neprestano potkopava ono što rade. Posao obavljaju posvećujući
mu samo dio pažnje. Drugi dio usmjerenje na njihovu vlastitu osobnost.
Njihov ego zahtijeva osobno priznanje i trati energiju na zamjerke ako
ga ne dobije dovoljno, a nikada mu nije dovoljno. »Dobiva li netko drugi
veća priznanja od mene?« Možda pažnju uglavnom posvećuju dobiti i l i
moći pa im je posao samo sredstvo za postizanje toga cilja. A k o rad ne
predstavlja ništa više nego sredstvo za ostvarenje cilja, tada ne može
biti kvalitetan. Kad se na poslu pojave prepreke i l i teškoće, kad stvari
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 75

ne idu prema očekivanjima, kad im drugi ljudi i l i okolnosti ne idu na

r u k u i ne pomažu im, oni ne postaju jedno s novom situacijom i ne
odgovaraju na zahtjeve sadašnjeg trenutka, nego reagiraju protiveći se
situaciji i tako se odvajaju od nje. Postoji ono »ja« koje se osjeća osobno
uvrijeđenim i l i nešto zamjera, i sagorijeva goleme količine energije u
uzaludnoj pobuni i l i bijesu, energije koja bi se mogla iskoristiti za rje­
šavanje situacije kad je ego ne bi zloupotrijebio. Štoviše, takva suprot­
stavljena energija stvara nove prepreke i novo suprotstavljanje. M n o g i
su ljudi uistinu sami sebi najgori neprijatelji.
Ljudi i ne znajući potkopavaju vlastiti rad kad drugima ne pružaju
pomoć i l i informacije i l i kad pokušavaju potkopati druge da ne bi postali
uspješniji i l i dobili veće priznanje od »mene«. Ego ne poznaje suradnju,
osim kad ima skrivene motive. Ego ne zna da stvari teku laganije i da se
sve lakše odvija što više uključujete druge. Kad drugima malo i l i nimalo
pomažete i l i im podmećete prepreke, svemir u obliku ljudi i okolnosti
malo i l i nimalo pomaže vama, jer ste se odvojili od cjeline. Nesvjestan,
ključni osjećaj »nedovoljnosti« navodi ego da reagira na tuđi uspjeh
kao da je taj uspjeh nešto oduzeo »meni«. Ego ne zna da, zamjerajući
drugima na uspjehu, sami smanjujete vlastite šanse za uspjeh. Da biste
privukli uspjeh, morate mu se radovati gdje god ga uočite.

Ego u bolesti
Bolest može i l i ojačati i l i oslabiti ego. A k o se žalite, samosažaljevate
i l i negodujete protiv bolesti, ego postaje snažniji. Postaje snažniji i ako
bolest pretvarate u dio svog idejnog identiteta: »Ja patim od bolesti«.
Eto, sad znamo tko ste. D r u g i ljudi, pak, koji u normalnom životu
imaju golem ego, kad obole, iznenada postaju blagi, nježni i mnogo
simpatičniji. Možda su dobili uvide koje u normalnom životu nikada
nisu stekli. Možda su doprli do svojih unutarnjih spoznaja, osjećaju
zadovoljstvo i izgovaraju riječi mudrosti. Kad ozdrave, energija im se
vraća, a s njome i ego.
Dok ste bolesni, razina energije vam je prilično niska, a uzde možda
preuzima inteligencija organizma te preostalu energiju koristi za
iscjeljivanje tijela, stoga je ne ostaje dovoljno za um, odnosno za egoi­
stično razmišljanje i emocije. Ego sagorijeva znatne količine energije. U
nekim slučajevima, pak, ego zadržava malu količinu preostale energije
i koristi je u vlastite svrhe. Nepotrebno je i napomenuti da se ljudi čiji
ego tijekom bolesti ojača mnogo duže oporavljaju. Neki se nikada ne
oporave te bolest postaje kronična, trajan dio njihova lažnog osjećaja
vlastite osobnosti.
76 NOVA Z E M L J A

Kolektivni ego
Kako je teško živjeti sa sobom! Ego nastoji pobjeći kad nije zadovoljan
vlastitom osobnošću, a između ostaloga pokušava proširiti i ojačati
osjećaj svoga ja poistovjećujući se sa skupinom - nacijom, političkom
strankom, korporacijom, ustanovom, sektom, klubom, bandom, nogo­
metnom ekipom.
U nekim slučajevima osobni se ego naizgled potpuno rastvara kad
osoba svoj život posveti nesebičnom radu za dobrobit kolektivnog, ne
razmišljajući o osobnim nagradama, priznanju i l i uzvisivanju. Kakvo
je samo olakšanje osloboditi se strašnog tereta osobnoga ja. Pripadnici
kolektivne skupine osjećaju se sretni i ispunjeni, bez obzira na to koliko
naporno rade i koliko se žrtvuju. Naizgled su se uzdigli iznad ega.
Postavlja se pitanje: jesu li se uistinu oslobodili i l i se ego jednostavno
prebacio s individualne na kolektivnu razinu?
Kolektivni ego pokazuje iste značajke kao i osobni, kao što je potreba
za sukobima i neprijateljima, potreba za što većim brojem stvari, potreba
da bude u pravu za razliku od drugih koji griješe i slično tome. Prije
i l i poslije, skupina će doći u sukob s drugim skupinama, jer nesvjesno
traži sukob i potrebna joj je opozicija da bi definirala svoje granice, a
time i svoj identitet. Tada će pripadnici skupine iskusiti patnju koja
neminovno slijedi nakon svakog djelovanja motiviranog egom. U tome
trenutku bi se mogli probuditi i spoznati da njihovom skupinom vlada
snažan element ludila.
U početku bi nenadano buđenje moglo biti bolno, kao i spoznaja
da je skupina s kojom ste se poistovjetili i za koju ste radili uistinu
poremećena. Neki ljudi u tom trenutku postaju cinični i l i ogorčeni i
otada poriču sve vrijednosti. To znači da brzo usvajaju drugi sustav
uvjerenja kad shvate da je prethodni bio prividan i da je stoga propao.
N i s u se suočili sa smrću ega, nego se ego izvukao i ponovno se utje­
lovio u novome sustavu.
Kolektivni ego najčešće je još manje svjestan od pojedinaca koji ga
tvore. Gomile su (koje predstavljaju privremen kolektivni ego), primje­
rice, u stanju počiniti grozote koje sam pojedinac nikada ne bi počinio.
Nacije se često upuštaju u postupke koje bi se kod pojedinca odmah
prepoznale kao psihopatološke.
Kako se budi nova svijest, neki će ljudi osjetiti potrebu utemeljiti
skupine koje odražavaju tu prosvijetljenu svijest. Te skupine neće biti
kolektivni ego. Pojedinci koji tvore te skupine neće imati potrebu kroz
skupinu definirati svoj identitet. Oni više neće tragati za nekim oblikom
 Igranje uloga: mnoštvo lica ega 77

koji bi definirao njihovu osobnost. Čak i ako pripadnici tih skupina

neće biti još posve oslobođeni ega, u njima će biti dovoljno svjesnosti da
prepoznaju ego u sebi i l i u drugima čim se pojavi. Međutim, potrebna
je neprestana budnost, budući da će ego ipak pokušati preuzeti vlast
i ponovno se potvrditi na bilo koji način. Jedna od glavnih svrha tih
skupina bit će rastvaranje ljudskoga ega njegovim iznošenjem na svje­
tlost svijesti, bez obzira na to je li riječ o prosvijetljenim poslovnim i l i
dobrotvornim organizacijama, školama i l i zajednicama ljudi. U izra­
njanju nove svijesti prosvijetljene skupine ispunit će važnu funkciju.
Upravo kao što vas egoistična skupina uvlači u nesvjesno stanje i pat­
nju, tako prosvijetljena skupina može biti vir svjesnosti koji će ubrzati
planetarni pomak.

Neosporiv dokaz besmrtnosti

Ego nastaje zbog rascjepa u ljudskoj psihi u kojoj se identitet razdvaja
na dva dijela koja bismo mogli nazvati »ja« i »mene«. Stoga je svaki ego
zapravo shizofren, da se tom riječju poslužimo u njezinu popularnom
smislu rascijepljene osobnosti. Vi živite s mentalnom slikom sebe, s
idejnim ja s kojim ste u odnosu. Sam se život pretvara u ideju i odvaja
se od onoga što jeste kad govorite o »svom životu«. Onoga trenutka
kad kažete i l i pomislite »moj život«, vjerujući u ono što govorite (kad to
nije samo jezični izraz), zakoračili ste u carstvo zabluda. Kad bi posto­
jalo nešto takvo kao što je »moj život«, iz toga bi se moralo zaključiti
da smo ja i život dvije odvojene stvari pa ja tako mogu i izgubiti svoj
život, svoje zamišljeno i dragocjeno vlasništvo. Smrt naizgled postaje
stvarnost i prijetnja. Riječi i ideje razdvajaju život na odvojene dijelove
koji sami po sebi ne posjeduju nikakvu stvarnost. Mogli bismo čak reći
da je ideja »moj život« izvorna zabluda odvojenosti, izvor ega. A k o smo
ja i život dvije stvari, ako sam ja odvojen od života, tada sam odvojen
od svih stvari, svih bića i svih ljudi. No, kako bih mogao biti odvojen
od života? Kakvo bi »ja« uopće moglo postojati odvojeno od života,
od Postojanja? To je posve nemoguće. Stoga ne postoji »moj život« i ja
nemam život. Ja jesam život. Ja i život smo jedno. Drukčije i ne može
biti. Kako bih ga onda mogao izgubiti? Kako bih mogao izgubiti nešto
što zapravo uopće i nemam? Kako bih mogao izgubiti nešto što Ja
Jesam? To nije moguće.
Tijelo boli

Razmišljanje ljudi pretežno je nehotično, automatsko i ponavlja se.

Predstavlja svojevrsnu mentalnu pozadinsku buku i ne ispunjava nika­
k v u stvarnu svrhu. V i , u strogom smislu riječi, uopće ne razmišljate:
razmišljanje vam se događa. Izjava »ja mislim« podrazumijeva volju.
Podrazumijeva da vi vodite glavnu riječ, da imate izbora. K o d većine
ljudi to još nije tako. »Ja mislim« podjednako je lažna izjava kao i »ja
probavljam hranu« i l i »ja pokrećem cirkulaciju«. Probava se odvija sama
od sebe, cirkulacija se odvija sama od sebe, a tako i razmišljanje.
Glas u glavi ima vlastiti život. Većina ljudi prepuštena je na milost
i nemilost tome glasu. Njima vladaju misli i um. Budući da je um
uvjetovan prošlošću, prisiljeni ste uvijek iznova ponavljati prošlost.
Istočnjački termin za taj proces je karma. Kad ste poistovjećeni s tim
glasom, vi toga, dakako, niste svjesni. Kad biste bili svjesni, više ne biste
bili u njegovoj vlasti, jer ste u njegovoj vlasti samo dok taj glas smatrate
vlastitom osobnošću, odnosno kad se pretvorite u njega.
Tisućama godina čovječanstvo se sve više prepuštalo vlasti uma,
ne uspijevajući prepoznati da ta tvorevina nije njihova osobnost. Ego
je nastao zbog potpune poistovjećenosti s umom, s lažnim osjećajem
vlastite osobnosti. Čvrstoća ega ovisi o stupnju do kojega ste vi kao
svijest poistovjećeni s umom i razmišljanjem. Razmišljanje je tek sićušni
dio sveukupnosti vaše svijesti, onoga što vi jeste.
Stupanj poistovjećenosti s umom razlikuje se od osobe do osobe.
Neki ljudi uživaju u razdobljima slobode od ega, koliko god ta razdo­
blja bila kratka, a spokojstvo, radost i osjećaj životnosti koje iskuse u
tim trenucima čine život vrijednim življenja. U tim trenucima budi se
stvaralaštvo, ljubav i suosjećanje. Drugi su ljudi neprestano zarobljeni
u stanju ega. Otuđeni su od sebe, kao i od drugih i od svijeta koji ih
okružuje. Kad ih pogledate, na njihovu licu opaža se napetost, možda
namršteno čelo i l i rastresen i izgubljen izraz u očima. Veći dio njihove
pažnje zaokuplja razmišljanje pa vas zapravo i ne vide, niti vas slušaju.
N i s u prisutni ni u jednoj situaciji, jer im je pažnja usmjerena i l i na
80 NOVA Z E M L J A

prošlost i l i na budućnost koji, dakako, postoje samo u njima kao misa­

oni oblici. Možda se prema vama odnose kroz neku vrstu uloge koju
igraju, pa nisu ono što jesu. Većina se ljudi otuđila od vlastite osobnosti,
a neki su u tolikoj mjeri otuđeni da gotovo svi shvaćaju njihov način
ponašanja i odnošenja kao »lažan«, osim onih koji su podjednako lažni
i podjednako otuđeni od vlastite osobnosti.
Otuđenost znači da se ne osjećate ugodno ni u jednoj situaciji, ni
na jednom mjestu, ni s jednom osobom, pa čak ni sa sobom. Uvijek
pokušavate stići »kući«, ali se nikada ne osjećate da ste kod kuće. Neki
od najvećih pisaca dvadesetoga stoljeća, kao što su Franz Kafka, Albert
Camus, T. S. Eliot i James Joyce prepoznali su otuđenje kao univerzalnu
dvojbu ljudskoga postojanja, koju su možda osjećali duboko u duši i
zato su bili u stanju sjajno je izraziti u svojim djelima. O n i ne nude
rješenje. Svijetu su doprinijeli time što su nam pokazali odraz ljudske
nevolje tako da je jasnije uočimo. Jasno uočavanje vlastite nevolje prvi
je korak prema njezinu prevladavanju.

Rođenje emocije
Uz kretanje misli, iako od njih nije potpuno odvojena, postoji još jedna
dimenzija ega, a to je emocija. To ne znači da sveukupno razmišljanje i sve
emocije pripadaju egu. Pretvaraju se u ego tek kad se poistovjetite s njima
i kad potpuno ovladaju vama, odnosno, kad postanu vaša osobnost.
Fizički organizam, tijelo, ima vlastitu inteligenciju, kao i organizam
svakog drugog živog oblika. Ta inteligencija reagira na ono što govori um,
reagira na vaše misli. Emocija je reakcija tijela na um. Tjelesna inteligen­
cija je, dakako, neodvojiv dio univerzalne inteligencije, jedno od njezinih
bezbrojnih očitovanja. Ona privremeno drži na okupu atome i molekule
koji tvore vaš tjelesni organizam. Tjelesna je inteligencija organizacijsko
načelo u podlozi djelovanja svih organa tijela, pretvaranja kisika i hrane
u energiju, otkucaja srca i cirkulacije, imunosnog sustava koji tijelo štiti
od uljeza, prenošenja osjetilnih podataka u živčane impulse koji se šalju
mozgu, ondje dešifriraju i ponovno sklapaju u suvislu unutarnju sliku
vanjske stvarnosti. Tim procesima, kao i tisućama drugih funkcija koje
se istodobno odvijaju, savršeno koordinira tjelesna inteligencija. Svojim
tijelom ne upravljate v i . Njime upravlja inteligencija. Ona je također
zadužena za reakcije organizma na okolinu.
To vrijedi za svaki životni oblik. Ista inteligencija daje biljci fizički oblik,
očituje se kao cvijet koji izrasta iz biljke, cvijet koji ujutro otvara svoje
 Tijelo boli 31

latice da bi primio sunčeve zrake i koji ih navečer sklapa. To je ona ista

inteligencija koja se očituje kao Geja, složeno živo biće planeta Zemlje.
Ta inteligencija potiče instinktivne reakcije organizma na bilo koju
prijetnju i l i izazov. Kod životinja stvara reakcije koje se doimaju slične
ljudskim emocijama: bijes, strah, zadovoljstvo. Te bismo instinktivne
reakcije mogli smatrati praiskonskim oblicima emocija. U nekim situ­
acijama ljudska bića doživljavaju instinktivne reakcije na isti način na
koji to doživljavaju i životinje. Oči u oči s opasnošću, kad je ugrožen
opstanak organizma, srce kuca brže, mišići se stežu, a disanje ubrzava u
pripremi za borbu i l i bijeg. Praiskonski strah. Kad se nađe u opasnosti,
nenadana bujica snažne energije daje tijelu snagu koje ono prije nije
posjedovalo. Praiskonski bijes. Čini se da su instinktivne reakcije slične
emocijama, ali to nisu emocije u pravom smislu riječi. Temeljna razlika
između instinktivne reakcije i emocije jest u tome što je instinktivna
reakcija izravna reakcija tijela na neku vanjsku situaciju. Emocija je,
pak, tjelesna reakcija na misao.
I emocija neizravno može biti reakcija na neku stvarnu situaciju i l i
događaj, ali to je reakcija na događaj viđen kroz filtar mentalnog tumačenja,
filtar misli, odnosno, kroz mentalne ideje o dobrom i lošem, prihvatljivom
i neprihvatljivom, ja i moje. Primjerice, vjerojatno nećete osjetiti nikakvu
emociju ako saznate da je ukraden nečiji automobil, ali ako je riječ o vašem
automobilu, zacijelo ćete se uznemiriti. Nevjerojatno je koliko emocija
može izazvati ta sitna misaona ideja kao što je »moje«.
Iako je tijelo jako inteligentno, ne može razlikovati stvarnu situaciju
od misli. Na svaku misao reagira kao da je stvarnost. Ne zna da je to
samo misao. Tijelu zabrinuta misao ispunjena strahom znači »u opa­
snosti sam« te ono prikladno reagira, čak i ako možda ležite u svom
toplom i ugodnom krevetu. Srce počinje brže kucati, mišići se stežu,
a disanje ubrzava. Osjećate bujicu energije, ali budući da je opasnost
samo misaona izmišljotina, energija nema nikakvog otpusnog ventila.
Jedan se njezin dio vraća umu i stvara dodatne tjeskobne misli. Ostatak
se pretvara u otrov i ometa skladno funkcioniranje tijela.

Emocije i ego
Ego nije samo nezamijećeni um, glas u glavi koji glumi vas, nego se
isto tako sastoji od nezamijećenih emocija, tjelesnih reakcija na riječi
glasa u glavi.
Već smo vidjeli kakvom se razmišljanju glas ega uglavnom prepu­
šta, kao i poremećaj u samom ustrojstvu njegovih misaonih procesa,
82 NOVA Z E M L J A

bez obzira na sadržaj. Na takvo poremećeno razmišljanje tijelo reagira

negativnim emocijama.
Glas u glavi pripovijeda priču kojoj tijelo vjeruje i reagira na nju. Te
reakcije su emocije. Emocije, pak, stvaraju energiju i vraćaju je natrag
mislima koje su ih i stvorile. To je začarani krug između neistraženih
misli i emocija, koji potiče emocionalno razmišljanje i emocionalno
stvaranje priča.
Emocionalni dio ega razlikuje se od osobe do osobe, a kod nekih
ljudi taj je dio ega obuhvatniji nego kod drugih. M i s l i koje pokreću
emocionalne reakcije u tijelu ponekad tako brzo teku da ih um jedva
stigne izraziti, a tijelo je već reagiralo s emocijom, dok se emocija već
pretvara u reakciju. Te misli postoje na predverbalnom stupnju i mogli
bismo ih nazvati neizgovorenim, nesvjesnim pretpostavkama. Potječu
iz prošlog uvjetovanja osobe, najčešće iz ranog djetinjstva. »Ljudima
se ne može vjerovati«, primjer je takve nesvjesne pretpostavke kod
osobe čiji prvobitni odnosi, dakle odnosi s roditeljima, braćom i l i
sestrama, nisu bili ispunjeni i nisu stvarali povjerenje. Evo još nekoliko
uobičajenih nesvjesnih pretpostavki: »Nitko me ne poštuje i ne cijeni.
Moram se boriti da bih preživio. Nikada nema dovoljno novca. Život
će te uvijek iznevjeriti. Ne zaslužujem obilje. Ne zaslužujem ljubav«.
Nesvjesne pretpostavke u tijelu stvaraju emocije koje, pak, potiču
misaonu aktivnost i / i l i trenutačne reakcije. Na taj način stvaraju vašu
osobnu stvarnost.
Glas ega neprestano remeti prirodno tjelesno stanje. Gotovo svako
ljudsko tijelo pod velikom je napetošću i stresom, ne zbog toga što mu
prijeti nešto izvana, nego iznutra, zbog uma. Ego je vezan uz tijelo i
zbog toga tijelo ne može drukčije, nego mora reagirati na sve poreme­
ćene misaone obrasce koje ego smišlja. Tako struja negativnih emocija
prati struju neprestanog i kompulzivnog razmišljanja.
Što je negativna emocija? To je emocija koja je otrovna za tijelo i
ometa njegovu ravnotežu i skladno funkcioniranje. Strah, tjeskoba, bijes,
zamjeranje, tuga, mržnja i l i snažna nesklonost, ljubomora, zavist - takvi
osjećaji ometaju protok energije kroz tijelo, utječu na srce, imunosni
sustav, probavu, lučenje hormona i ostale procese. Čak i službena medi­
cina, iako zasad jako malo zna o djelovanju ega, počinje prepoznavati
povezanost između negativnih emocionalnih stanja i tjelesne bolesti.
Emocija koja šteti tijelu također utječe i na ljude s kojima dolazite u
dodir, a neizravno, kroz proces lančane reakcije, na bezbrojne druge
ljude koje nikada niste ni susreli. Postoji zajednički pojam za sve nega­
tivne emocije: nesreća.
 Tijelo boli 83

Imaju li stoga pozitivne emocije suprotan učinak na fizičko tijelo?

Jačaju li imunosni sustav, osnažuju li i iscjeljuju tijelo? One to uistinu čine,
ali moramo razlikovati pozitivne emocije koje stvara ego i dublje emo­
cije koje i z v i r u iz vašega prirodnog stanja povezanosti s Postojanjem.
Pozitivne emocije koje stvara ego već u sebi sadrže svoju suprotnost
u koju se mogu brzo preobratiti. Evo nekoliko primjera. Ono što ego
naziva ljubavlju je posesivnost i ovisnost o osobi, koje se u trenutku
mogu preobraziti u mržnju. Ugodno očekivanje budućeg događaja,
kad ego zapravo pretjerano vrednuje budućnost, lako se pretvara u
svoju suprotnost, nezadovoljstvo i razočaranje, kad događaj završi
i l i ne ispuni očekivanja ega. Pohvala i priznanje danas u vama bude
osjećaj živahnosti i sreće, a već idućeg dana kritika i l i zanemarivanje
osjećaj odbačenosti i nesreće. Zadovoljstvo raskalašene zabave idućeg
jutra pretvara se u otupjelost i mamurluk. Ne pojavljuje se dobro bez
lošeg, radost bez tuge.
Emocije koje stvara ego i z v i r u iz poistovjećenosti uma s vanjskim
čimbenicima koji su, dakako nestabilni i promjenjivi u svakom trenutku.
Dublje emocije zapravo i nisu emocije, nego stanja Postojanja. Emocije
postoje u carstvu suprotnosti. Stanja Postojanja mogu biti prikrivena,
ali nemaju suprotnosti. Izviru iz vaše nutrine u obliku ljubavi, radosti
i spokojstva, vidova vaše istinske prirode.

Patak s ljudskim umom

U knjizi Moć sadašnjeg trenutka spomenuo sam svoje opažanje pona­
šanja patki: nakon što se dva patka potuku, što nikada ne traje dugo,
razdvoje se i otplove u suprotnom smjeru. Tada svaki patak nekoliko
puta žestoko zamahne krilima, oslobađajući se tako viška energije koja
se skupila tijekom borbe. Nakon što zamahnu krilima, smireno otplove,
kao da se ništa nije dogodilo.
Da patak ima ljudski um, nastavio bi oživljavati borbu razmišljanjem
i ispredanjem priča. Evo kako bi vjerojatno izgledala patkova priča: »Ne
mogu vjerovati što je napravio. Približio mi se na desetak centimetara.
Misli da je ovo jezero njegovo. Uopće nema obzira prema mom osobnom
prostoru. Nikada mu više neću vjerovati. Idući put pokušat će izvesti
nešto drugo samo da me razljuti. Siguran sam da već nešto planira. No,
neću to više podnositi. Pokazat ću mu tako da to nikada ne zaboravi«.
Um bez kraja i konca raspreda svoju priču, razmišljajući o njoj danima
i mjesecima, a možda i godinama. Kad je riječ o tijelu, borba se i dalje
nastavlja, a energija koja se stvara kao reakcija pretvara se u misli, koje
84 NOVA Z E M L J A

se nastavljaju odvijati. To se pretvara u emocionalno razmišljanje ega. I

sami možete uvidjeti kako bi tegoban postao patkov život kad bi imao
ljudski um. No, većina ljudi gotovo stalno živi na taj način.
Nijedna situacija i nijedan događaj zapravo nikada ne završavaju.
Um i njegova tvorevina, »ja i moja priča«, neprestano ih obnavljaju.
Mi smo vrsta koja je izgubila svoj put. Sve što postoji u prirodi, svaki
cvijet i l i stablo, svaka životinja, prenijeli bi nam važne pouke samo
kad bismo zastali, pogledali i poslušali. Pouka patka glasi: zamahni
krilima, što možemo prevesti kao »okončaj priču«, i vrati se u jedino
mjesto moći: sadašnji trenutak.

Nošenje prošlosti
Nesposobnost, i l i bolje rečeno nespremnost ljudskoga uma da otpusti
prošlost lijepo prikazuje priča o dva zen redovnika, Tanzanu i Ekidu,
koji su hodali seoskom stazom, blatnom nakon teških kiša. U blizini
sela susreli su djevojku koja je pokušavala prijeći stazu, ali je blato bilo
tako duboko da bi zaprljala svileni kimono koji je odjenula. Tanzan ju
je podigao i prenio na drugu stranu.
Redovnici su u tišini nastavili svojim putem. Pet sati poslije, dok su
se približavali hramu u kojemu su spavali, Ekido se više nije mogao
suzdržati. »Zašto si prenio onu djevojku preko staze?«, upitao je. »Mi
redovnici ne bismo smjeli raditi takve stvari«.
»Ja sam djevojku spustio prije nekoliko sati«, odvratio je Tanzan.
»Zar je ti još uvijek nosiš?«
Sada zamislite kakav bi bio život osobe koja bi živjela poput Ekida,
nesposobna i l i nespremna otpustiti situaciju, gomilajući u sebi sve više
i više misli, te ćete shvatiti kakav je život većine ljudi na ovom planetu.
U svojim mislima neprestano nose težak teret prošlosti.
Prošlost u vama živi u obliku uspomena, ali uspomene same po sebi
nisu problem. Zapravo kroz uspomene možemo učiti iz prošlosti i proš­
l i h pogrešaka. Tek kad uspomene, odnosno misli o prošlosti, potpuno
ovladaju vama, pretvaraju se u teret, postanu problematične i postanu
dio vašega osjećaja vlastitog identiteta. Vaša osobnost, uvjetovana proš­
lošću, tada postaje zatvor. Uspomene su vam prožete osjećajem vlastite
osobnosti, a kroz priču opisujete sebe onakvim kakvim se smatrate.
To »malo ja« je privid koji prikriva vaš istinski identitet bezvremene i
bezoblične Prisutnosti.
Priča se, međutim, ne sastoji samo od misaonih, nego i od emocio­
nalnih uspomena, od starih emocija koje neprestano oživljujete. Kao
 Tijelo boli 85

što je bio slučaj s redovnikom koji je teret svojih zamjerki satima nosio
hraneći ga svojim mislima, većina ljudi nosi težak teret nepotrebne
prtljage, i mentalne i emocionalne, kroz čitav svoj život. Takvi ljudi
sebe ograničavaju zamjerkama, žaljenjem, neprijateljstvom i osjećajem
krivnje. Emocionalno razmišljanje preobrazilo se u njihovu osobnost,
stoga se čvrsto drže starih emocija jer im one jačaju identitet.
Zbog ljudske sklonosti obnavljanja starih emocija, gotovo svatko
u svom energetskom polju nosi nakupinu starog emocionalnog bola,
koje nazivam »tijelom boli«.
Međutim, mi možemo prestati povećavati tijelo boli koje već imamo.
Možemo naučiti odbaciti naviku gomilanja i obnavljanja starih emo­
cija tako što ćemo mahnuti krilima, da tako kažem, i suzdržati se od
razmišljanja o prošlosti, bez obzira na to je li se nešto dogodilo jučer i l i
prije trideset godina. Možemo naučiti ne održavati situacije i l i događaje
na životu, nego svoju pažnju neprestano vraćati nedirnutom, bezvre­
menom sadašnjem trenutku, umjesto da upadamo u zamku misaonog
stvaranja filmova. Tada sama naša Prisutnost postaje naš identitet, a
ne više misli i emocije.
U prošlosti se nikada nije dogodilo ništa što bi vas moglo spriječiti
da sada ne budete prisutni. A ako vas prošlost ne može spriječiti da
sada budete prisutni, kakvu onda moć uopće posjeduje?

Individualno i kolektivno
Nijedna negativna emocija s kojom se ne suočite u potpunosti i koju ne
sagledate onakvom kakva jest u trenutku kad izroni ne može se posve
rastvoriti. Za sobom ostavlja trag boli.
Osobito je za djecu previše teško nositi se sa snažnim negativnim
emocijama i nastoje ih ne osjetiti. A k o uza se nemaju posve svjesnu
odraslu osobu koja ih s ljubavlju i suosjećajnim razumijevanjem vodi
da se izravno suoče s emocijom, odluka da je neće osjetiti u tome je tre­
nutku uistinu jedina mogućnost za dijete. Nažalost, taj rani obrambeni
mehanizam najčešće ostaje prisutan i kad dijete odraste. Još neprepo-
znate emocije žive u odrasloj osobi i očituju se neizravno, primjerice,
kao tjeskoba, bijes, izljev nasilja, negativno raspoloženje, pa čak i tjelesna
bolest. U nekim slučajevima te emocije ometaju i l i uništavaju svaki
intiman odnos. Većina psihoterapeuta upoznala je bolesnike koji su
u početku tvrdili da su proživjeti posve sretno djetinjstvo, a poslije se
pokazalo da je stvarnost bila posve drukčija. To su možda ekstremniji
slučajevi, ali nitko ne može proživjeti djetinjstvo, a da nije propatio
86 NOVA Z E M L J A

emocionalnu bol. Čak i ako su vam oba roditelja bila prosvijetljena,

ipak ste odrastali u uglavnom nesvjesnom svijetu.
Ostaci bola zaostali iza svake snažne negativne emocije s kojom
se niste u potpunosti suočili, koju niste prihvatili, a tada je otpustili,
udružuju se i oblikuju energetsko polje koje prožima svaku stanicu
vašega tijela. Ne sastoji se samo od bola iz djetinjstva, nego i od bolnih
emocija koje su se pojavljivale poslije, u pubertetu i tijekom života odrasle
osobe, a većinu ih je stvorio glas ega. Kad vam je lažan osjećaj vlastite
osobnosti temelj života, emocionalna bol neizbježna je pratiteljica.
To energetsko polje starih, ali itekako živih emocija, koje prožima
gotovo svako ljudsko biće jest tijelo boli.
No, tijelo boli po svojoj naravi nije samo individualno. Ono sudjeluje
u patnji koju su proživjeli bezbrojni ljudi tijekom povijesti čovječanstva,
a to je povijest trajnih plemenskih ratova, ropstva, pljačke, silovanja,
mučenja i drugih oblika nasilja. Taj bol još živi u kolektivnoj duši čovje­
čanstva, a nove mu se patnje dodaju svakoga dana, što možete i sami
potvrditi ako pogledate vijesti i l i uočite dramu u ljudskim odnosima.
Kolektivno tijelo boli vjerojatno je utisnuto u D N K svakog čovjeka, iako
još nismo otkrili gdje se nalazi.
Svako novorođenče koje dođe na ovaj svijet u sebi već nosi emoci­
onalno tijelo boli. Kod neke djece ono je teže, gušće nego kod ostalih.
Neka dječica su uglavnom prilično sretna. Druga, pak, kao da u sebi
nose golem teret tuge. Istina je da neka djeca jako plaču zbog toga što ne
dobivaju dovoljno ljubavi i pažnje, ali druga plaču bez ikakvog vidljivog
razloga, gotovo kao da pokušavaju sve oko sebe jednako tako rastužiti,
a nerijetko u tome i uspijevaju. Na ovaj su svijet stigla noseći težak dio
ljudske boli. Druga djeca često plaču zbog toga što osjećaju zračenje
negativnih emocija majke i oca, a to i u njima budi bol te njihovo tijelo
boli već počinje rasti, upijajući energiju tijela boli roditelja. U svakom
slučaju, kako raste djetetovo fizičko tijelo, tako raste i tijelo boli.
Novorođenče s posve laganim tijelom boli ne mora nužno postati
duhovno »naprednija« odrasla osoba od djeteta s težim tijelom boli.
Zapravo, istina je često posve suprotna. Ljudi s teškim tijelom boli najče­
šće imaju više šanse za duhovno buđenje od onih s relativno laganijim
tijelom boli. Dok neki od njih ostaju zarobljeni u svom teškom tijelu
boli, mnogi drugi dosegnu točku kad više ne mogu podnositi svoju
nevolju i stoga jača njihova motivacija da se probude.
Zašto je ispaćeno Kristovo tijelo, lica iskrivljenog u agoniji, s krvlju
koja teče iz bezbrojnih rana, tako značajna slika u kolektivnoj svijesti
čovječanstva? Milijuni ljudi, osobito tijekom srednjega vijeka, ne bi se
 Tijelo boli 87

tako duboko povezali s tom slikom kao što su se povezali da nešto u

njima nije odgovorilo na nju, da je nesvjesno nisu prepoznali kao vanjski
prikaz vlastite unutarnje stvarnosti, tijela boli. Još nisu bili dovoljno
svjesni da tu sliku prepoznaju izravno u sebi, ali to je bio početak buđenja
njihove svijesti. Krista možemo sagledati kao arhetipsko ljudsko biće,
koje utjelovljuje i patnju i mogućnost transcendencije.

Kako se samoobnavlja tijelo boli

Tijelo boli je djelomično autonoman energetski oblik koji živi unu­
tar većine ljudskih bića, a sačinjeno je od emocija. Posjeduje vlastitu
primitivnu inteligenciju, donekle sličnu lukavoj životinji, a njegova
je inteligencija prvenstveno usmjerena na preživljavanje. Poput svih
životnih oblika, povremeno je treba nahraniti - treba dobiti novu
energiju - a hrana koja mu je potrebna da bi se obnovilo sastoji se od
energije usklađene s njegovom, što znači energije koja vibrira na sličnoj
frekvenciji. Tijelo boli kao hranu može iskoristiti svako emocionalno
bolno iskustvo. Zbog toga uživa u negativnom razmišljanju, kao i u
tegobnim odnosima. Tijelo boli ovisno je o nesreći.
Možda ćete se zaprepastiti kad p r v i put shvatite da u vama pre­
biva nešto što redovito žudi za emocionalnom negativnošću i traga za
nevoljom. Da biste tijelo boli prepoznali u sebi, potrebna vam je viša
svijest nego da ga prepoznate u drugima. Kad vas jednom prevlada
nesreća, ne samo što je ne želite okončati, nego želite i druge učiniti
podjednako nesretnima kako biste se hranili njihovim negativnim
emocionalnim reakcijama.
Kod većine ljudi tijelo boli ima i latentnu i aktivnu fazu. Kad spava,
lako zaboravljate da vam nad glavom visi težak i mračan oblak i l i da
u vama vrije usnuli vulkan, ovisno o energetskom polju vašeg indi­
vidualnog tijela boli. Razdoblje neaktivnosti razlikuje se od osobe do
osobe: razdoblje najčešće traje nekoliko tjedana, ali može biti riječ o
danima i l i mjesecima. U rijetkim slučajevima tijelo boli može spavati
godinama prije nego što ga ne probudi neki događaj.

Kako se tijelo boli hrani vašim mislima

Tijelo boli budi se iz sna kad ogladni, kad je vrijeme da se obnovi. Osim
toga, u bilo kojem trenutku može ga probuditi neki događaj. Ako se želi
nahraniti, kao prekidač može iskoristiti najbeznačajniji događaj, nečiju
riječ i l i postupak, pa čak i misao. A k o živite sami i l i ako ste u tome tre­
nutku sami, tijelo boli hranit će se vašim mislima. Iznenada vam misli
88 NOVA Z E M L J A

postaju negativne. Najvjerojatnije niste bili svjesni da vam je neposredno

prije negativnih misli um preplavio val emocija poput mračnog i teškog
raspoloženja, poput tjeskobe i l i divljega bijesa. Sve su misli energija, a
tijelo boli se sada hrani energijom vaših misli. No, ne može se hraniti bilo
kojom mišlju. Ne morate biti osobito osjetljivi da zamijetite kako pozitivna
misao ostavlja potpuno drukčiji dojam od negativne. Energija je ista,
ali vibrira drukčijom frekvencijom. Tijelo boli ne može obraditi sretnu,
pozitivnu misao. Može se hraniti samo negativnim mislima, jer su samo
takve misli usklađene s njegovim vlastitim energetskim poljem.
Sve što postoji je energetsko polje koje vibrira u neprekidnom pokretu.
Stolac na kojemu sjedite, knjiga koju držite u rukama doimaju se čvrstima
i nepokretnima samo zbog toga što vaša osjetila na taj način zamjećuju
njihovu vibracijsku frekvenciju, odnosno, neprekidno gibanje molekula,
atoma, elektrona i subatomskih čestica koje zajednički stvaraju ono što
doživljavate kao stol, knjigu, stablo i l i tijelo. Ono što doživljavamo kao
fizičku materiju zapravo je energija koja vibrira (kreće se) određenim
opsegom frekvencija. M i s l i se sastoje od iste energije koja vibrira na
višim frekvencijama od materije, i zbog toga ih ne možemo vidjeti i l i
dodirnuti. M i s l i imaju vlastiti opseg frekvencija, tako da su negativne
misli na donjem kraju ljestvice, a pozitivne na gornjem. Vibracijska
frekvencija tijela boli usklađena je s frekvencijom negativnih misli, i
zbog toga samo takve misli mogu nahraniti tijelo boli.
U slučaju tijela boli uobičajeni obrazac misli koje stvaraju emocije
je preokrenut, barem u početku. Emocija iz tijela boli ubrzo preuzima
vlast nad vašim razmišljanjem, a kad tijelo boli jednom ovlada vašim
umom, razmišljanje vam postaje negativno. Glas u glavi pričat će tužne,
tjeskobne i l i bijesne priče o vama i vašem životu, o drugim ljudima,
prošlosti, budućnosti i l i zamišljenim događajima. Taj će glas okrivlja­
vati, optuživati, žaliti se i zamišljati. A vi ste potpuno poistovjećeni
sa svime što govori i vjerujete svim njegovim iskrivljenim mislima. U
tome trenutku započinje ovisnost o nesreći.
Nije toliko riječ o tome da ne možete zaustaviti slijed negativnih misli,
nego da to ne želite, i to zbog toga što u tom trenutku tijelo boli živi kroz
vas i pretvara se da je vaša osobnost. Bol mu predstavlja zadovoljstvo.
Tijelo boli pohlepno guta svaku negativnu misao. Zapravo, uobičajeni
glas u vašoj glavi sada se pretvorio u glas tijela boli. Ono je preuzelo
unutarnji dijalog. Između tijela boli i vašega razmišljanja uspostavlja se
začarani krug. Svaka misao hrani tijelo boli, a zauzvrat tijelo boli stvara
sve više misli. U jednom trenutku, nakon nekoliko sati i l i nekoliko dana,
tijelo boli je obnovilo snage i vraća se u neaktivnu fazu, ostavljajući za
 Tijelo boli 89

sobom opustošeni organizam i tijelo mnogo osjetljivije na bolesti. A k o

vam to nalikuje duševnom nametniku, u pravu ste. Upravo to i jest.

Kako se tijelo boli hrani dramom

A k o se u blizini nalaze i drugi ljudi, po mogućnosti vaš partner i l i
blizak član obitelji, tijelo boli će ih pokušati izazvati - pronaći im bolnu
točku - kako bi se moglo hraniti dramom. Ono voli intimne odnose i
obitelji, jer ondje dobiva najviše hrane. Teško je oduprijeti se tijelu boli
druge osobe koje vas je odlučilo natjerati na reakciju. Ono instinktivno
poznaje vaše najslabije, najranjivije točke. A k o ne uspije prvi put, uvijek
će iznova pokušavati. To je sirova emocija koja žudi za novim emoci­
jama. Tijelo boli druge osobe želi probuditi vaše tijelo boli kako bi se
mogli uzajamno hraniti energijom.
Mnogi odnosi u redovitim razmacima prolaze kroz nasilne i razorne
epizode kojima upravlja tijelo boli. Za malo je dijete gotovo nepodnošljivo
bolno gledati emocionalno nasilje tijela boli svojih roditelja, a ipak je
to sudbina milijuna djece diljem svijeta, noćna mora njihova svakod­
nevnog života. To je jedan od najvažnijih načina na koji se tijelo boli
prenosi na sljedeće naraštaje. Nakon svake epizode partneri se pomire
te slijedi međurazdoblje relativnog mira, u onom ograničenom opsegu
koji im dozvoljava ego.
Pretjerano konzumiranje alkohola često budi tijelo boli, osobito
kod muškaraca, ali i kod nekih žena. Kad se osoba napije, prolazi kroz
potpunu promjenu osobnosti jer tijelo boli preuzima uzde u svoje
ruke. Duboko nesvjesna osoba čije se tijelo boli redovito obnavlja kroz
fizičko nasilje, nerijetko ga usmjerava prema supruzi i djeci. Kad se
otrijezni, uistinu mu je žao i reći će da to nikada više neće napraviti, a
tako uistinu i misli. No, muškarac koji govori i obećava nije ono biće
koje je počinilo nasilje, i stoga možete biti sigurni da će se nasilje uvijek
iznova ponavljati sve dok čovjek ne postaje prisutan, dok ne prepozna
tijelo boli u sebi i tako raskine svoju poistovjećenost s njime. U nekim
slučajevima u tome mu može pomoći i terapijsko savjetovanje.
Većina tijela boli žele i nanijeti i osjetiti patnju, ali neka tijela boli
su pretežito zlotvori, a druga pretežito žrtve. Kako god bilo, hrane se
nasiljem, bilo ono emocionalno i l i tjelesno. Neki parovi koji vjeruju da
su se »zaljubili« zapravo su osjetili međusobno privlačenje zbog toga
što se njihova tijela boli nadopunjuju. Ponekad su uloge zlotvora i žrtve
već jasno utvrđene čim se upoznaju. Neki brakovi iz bajke zapravo se
odvijaju u paklu.
90 NOVA Z E M L J A

A k o ste ikada živjeli s mačkom, tada znate da mačka zna što se

događa čak i kad izgleda da spava, jer čim začuje neuobičajeni zvuk,
uši joj se okreću prema njemu, a oči se lagano otvaraju. Usnulo tijelo
boli ponaša se na isti način. Na jednoj razini uvijek je budno, spremno
skočiti na noge čim se pojavi prikladan okidač.
U intimnim odnosima tijelo boli nerijetko je dovoljno lukavo da
se pritaji dok ljudi ne počnu živjeti zajedno, a osobito dok ne potpišu
ugovor kojim se obavezuju da će ostati skupa do kraja svojega života.
Vi se ne udajete samo za muškarca i l i ženu, nego i za njihovo tijelo boli,
kao što se vaš partner vjenčao i s vašim tijelom boli. Čeka vas pravi šok
kad jednoga dana, možda nedugo nakon početka zajedničkog života,
nakon medenog mjeseca, iznenada jednoga dana uočite posvemašnju
promjenu osobnosti kod svojega partnera i l i partnerice. Glas im postaje
grub i l i oštar dok vas optužuje, okrivljava, viče na vas, i to najčešće
zbog beznačajnih stvari. Ili se potpuno povlači u sebe. »Što ne valja?«,
pitate. »Sve je u redu«, odgovaraju. No, žestoka neprijateljska energija
kojom zrače kao da govori: »Ništa nije u redu«. Kad im pogledate u oči,
ondje više nema svjetlosti. Kao da se spustila teška koprena, a osoba
koju poznajete i volite, koja je prije uspijevala zablistati kroz svoj ego,
sada je potpuno nestala. Čini vam se da vam pogled uzvraća potpuno
strana osoba, a iz očiju joj izvire mržnja, neprijateljstvo, ogorčenost i l i
bijes. Kad vam se obraća, to više ne govori vaš supružnik i l i partner,
nego kroz njih progovara tijelo boli. Što god vam govore, to je verzija
stvarnosti tijela boli, stvarnost posve iskrivljena strahom, neprijatelj­
stvom, bijesom i željom da nanese i osjeti bol.
Tada biste se mogli zapitati je li to pravo lice vašega partnera koje
nikada prije niste vidjeli i niste li napravili strašnu pogrešku odabravši
tu osobu. To, dakako, nije pravo lice, samo tijelo boli koje je privremeno
preuzelo vlast. Bilo bi teško pronaći partnera bez tijela boli, ali bi možda
bilo mudro odabrati osobu čije tijelo boli nije pretjerano gusto.

Gusto tijelo boli

Neki ljudi imaju zgusnuto tijelo boli koje nikada potpuno ne spava.
Mogu se smijati i voditi uljudne razgovore, ali ne morate biti vidoviti
pa da osjetite nakupinu negativnih emocija koja neprestano vrije tik
ispod površine, čekajući događaj na koji će reagirati, osobu koju će
okriviti i l i napasti, povod zbog kojega će postati nesretni. Takvo tijelo
boli nikada se ne može zasititi, uvijek je gladno. Ono uvelike povećava
potrebu ega za neprijateljima.
 Tijelo boli 91

Zbog reaktivnosti takvih ljudi relativno nevažna pitanja napuhuju

se preko svake mjere dok druge ljude pokušavaju uvući u svoju dramu
tjerajući ih da reagiraju. Neki se upuštaju u dugotrajne i u konačnici
besmislene bitke i l i sudske slučajeve s organizacijama i l i pojedincima.
Drugi su opsjednuti mržnjom prema bivšem supružniku i l i partneru.
Budući da nisu svjesni boli u svojoj nutrini, projiciraju je svojim reakcijama
u događaje i situacije. Zbog potpunog nedostatka svijesti o sebi, ne mogu
razlikovati događaj od svoje reakcije na njega. Za njih su i nesreća i sam
bol negdje izvana, u događaju i l i situaciji. S obzirom na to da nisu svjesni
svog unutarnjeg stanja, čak ni ne znaju da su duboko nesretni i da pate.
Ponekad ljudi s takvim gustim tijelom boli postaju aktivisti koji se
bore za neki cilj. Cilj može uistinu biti vrijedan truda, a oni su u početku
ponekad uspješni u njegovu ostvarivanju. Međutim, negativna energija
koja prožima ono što govore i rade te njihova nesvjesna potreba za
neprijateljima i sukobima može izazvati sve veću opoziciju njihovome
cilju. Najčešće si na kraju stvore neprijatelje u vlastitoj organizaciji jer,
gdje god se nalazili, pronalaze razloge zbog kojih se loše osjećaju, a
njihovo tijelo boli uvijek pronađe upravo ono za čime traga.

Industrija zabave, mediji i tijelo boli

Da niste upoznati s našom suvremenom civilizacijom, da ste stigli iz
nekog drugog razdoblja i l i s drugog planeta, između ostaloga bi vas
zapanjilo to što milijuni vole gledati kako jedni ljudi ubijaju i muče
druge, nazivajući to »zabavom«, a to još i plaćaju.
Zašto nasilni filmovi privlače velik broj ljudi? Postoji čitava indu­
strija čiji velik dio potiče ljudsku ovisnost o nesreći. Ljudi te filmove
gledaju stoga što se žele loše osjećati. Što je to u ljudskim bićima što
se voli osjećati loše, pa to čak naziva i dobrim? Tijelo boli, dakako. O
njemu se brine velik dio industrije zabave. Stoga, osim što je ovisno
o reaktivnosti, negativnom razmišljanju i osobnoj drami, tijelo boli se
također neposredno obnavlja preko televizijskog i kino ekrana. Tijela
boli pišu i stvaraju te filmove, a tijela boli plaćaju da bi ih vidjeli.
Je li uvijek »pogrešno« prikazivati i gledati nasilje na televiziji i
na kino-ekranu? H r a n i li uvijek takvo nasilje tijelo boli? Na sadaš­
njem evolucijskom stupnju čovječanstva, nasilje još uvijek ne samo
što prožima sve, nego čak i raste, kao što se stara svijest ega, ojačana
kolektivnim tijelom boli, ojačava prije svoje neminovne propasti. A k o
filmovi prikazuju nasilje u njegovu širem kontekstu, ako pokazuju
njegovo podrijetlo i njegove posljedice, ako pokazuju kako utječe na
92 NOVA Z E M L J A

žrtvu, a kako na zlotvora, ako prikazuju kolektivno nesvjesno koje

mu leži u temeljima i prenosi se na sljedeće naraštaje (bijes i mržnja
koji žive u ljudskim bićima kao tijelo boli), tada takvi filmovi mogu
ispuniti vitalnu funkciju u buđenju čovječanstva. M o g u poslužiti kao
zrcalo u kojemu čovječanstvo sagledava vlastito ludilo. Onaj dio vas
koji ludilo prepoznaje kao ludilo (čak i ako je ono vaše vlastito) zdrav
je dio, svijest koja se budi, okončanje poremećaja.
Takvi filmovi postoje i oni ne hrane tijelo boli. Neki od najboljih pro-
turatnih filmova su filmovi koji pokazuju stvarnost rata, a ne njegovu
romantičnu verziju. Tijelo boli može se hraniti samo onim filmovima u
kojima se nasilje prikazuje posve normalnim, pa čak i poželjnim ljudskim
ponašanjem, ili koji veličaju nasilje s jedinom svrhom stvaranja negativnih
emocija kod gledatelja te tako postaju hrana za tijelo boli ovisno o bolu.
Popularna žuta štampa ne prodaje prvenstveno vijesti, nego nega­
tivne emocije, hranu za tijelo boli. »Nečuveno« i l i »Prokletnici« vrište
ti sedam centimetara visoki naslovi. U tome se najviše ističe britanska
žuta štampa. Takve novine znaju da negativne emocije prodaju daleko
više novina nego vijesti.
U medijima koji prenose vijesti, uključujući i televiziju, općenito
postoji sklonost prema negativnim vijestima. Što je vijest strašnija, to
su voditelji uzbuđeniji, a negativno uzbuđenje nerijetko izazivaju sami
mediji. Tijelo boli uživa u tome.

Kolektivno žensko tijelo boli

Kolektivna dimenzija tijela boli sastoji se od različitih niti. Plemena,
nacije i rase posjeduju vlastito tijelo boli, od kojih su neka teža od dru­
gih, a većina pripadnika toga plemena, nacije i l i rase u višem i l i nižem
stupnju sudjeluju u tome tijelu.
Gotovo svaka žena sudjeluje u kolektivnom ženskom tijelu boli, koje
se aktivira osobito neposredno prije početka mjesečnice. U to su vrijeme
mnoge žene preplavljene snažnim negativnim emocijama.
Potiskivanje ženskog načela, osobito tijekom proteklih dvije tisuće
godina, omogućilo je egu da osvoji apsolutnu nadmoć u kolektivnoj
ljudskoj psihi. Iako i žene, dakako, imaju ego, on se sam po sebi može
lakše ukorijeniti i izrasti u muškom, nego u ženskom obliku. Do toga
dolazi zato što se žene s umom poistovjećuju manje od muškaraca.
Više su u dodiru s unutarnjim tijelom i inteligencijom organizma, iz
koje i z v i r u intuitivne sposobnosti. Ženski oblik života manje je kruto
zatvoren od muškog, otvoreniji je i osjetljiviji prema drugim životnim
oblicima te bolje usklađen s prirodnim svijetom.
 Tijelo boli 93

Da na našoj planeti nije uništena ravnoteža muških i ženskih ener­

gija, rast ega bio bi uvelike ograničen. Ne bismo objavili rat prirodi i
ne bismo se tako potpuno otuđili od vlastita Postojanja.
Nitko ne zna točan broj, jer nisu vođene bilješke, ali se čini sigurnim
da je tijekom tristo godina »sveta inkvizicija«, institucija koju je uteme­
ljila Rimokatolička crkva za potiskivanje krivovjerja, mučila i usmrtila
između tri i pet milijuna žena. Ta pojava može stajati rame uz rame s
holokaustom kao jedno od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti.
Bilo je dovoljno da žena pokaže ljubav prema životinjama, prema osa-
mljeničkim šetnjama poljima i šumama i l i da skuplja ljekovite biljke pa
da je proglase vješticom, muče i spale na lomači. Sveto žensko načelo
proglašeno je demonskim i čitava jedna dimenzija većim je dijelom nestala
iz ljudskoga iskustva. I druge su kulture i religije, kao judaizam, islam,
pa čak i budizam, potiskivale žensku dimenziju, iako na nešto manje
nasilan način. Položaj žene sveden je na rađanje djece i žena je postala
vlasništvo muškarca. Svijetom su počeli vladati muškarci koji su poricali
ženstvenost čak i u sebi te je svijet potpuno izgubio ravnotežu. Ostatak
povijesti i l i bolje rečeno povijest bolesti naše povijesti jest ludilo.
Tko je bio odgovoran za strah od ženskog načela koji bi se mogao
opisati jedino kao akutna kolektivna paranoja? Mogli bismo reći: dakako,
muškarci su b i l i odgovorni. No, zašto su onda u mnogim drevnim
pretkršćanskim civilizacijama, kao što su sumerska, egipatska i keltska
žene bile poštovane i nitko se nije plašio ženskoga načela, nego su ga
čak poštovali? Što je nenadano navelo muškarce da osjete kako ih žena
ugrožava? Njihov ego koji se razvijao. Znao je da bi potpunu vlast na
našem planetu mogao preuzeti samo kroz muški oblik, a da bi u tome
uspio, morao je oduzeti moć ženama.
S vremenom je ego preuzeo i većinu žena, iako se u njima nikada
nije uspio ukopati tako duboko kao u muškarcima.
Danas imamo problem u kojem je potiskivanje ženskoga načela
postalo internalizirano, čak i kod mnogih žena. Sveto žensko načelo,
budući da je potisnuto, mnoge žene osjećaju kao emocionalnu bol.
Zapravo, ono je postalo dijelom njihova tijela boli, zajedno s nagomila­
nom patnjom koju su žene tijekom tisućljeća proživljavale kroz rađanje
djece, silovanje, ropstvo, mučenje i nasilnu smrt.
No, stvari se danas brzo mijenjaju. Mnogi ljudi postaju svjesniji i ego
stoga gubi svoju vlast nad ljudskom rasom. Budući da se ego nikada
nije duboko ukorijenio u ženama, kod njih mnogo brže gubi vlast nego
kod muškaraca.
94 NOVA Z E M L J A

Nacionalno i rasno tijelo boli

Neke zemlje u kojima su mnogi pretrpjeli i l i počinili djela kolektivnog
nasilja imaju teže kolektivno tijelo boli nego druge. Zbog toga starije nacije
imaju snažnije tijelo boli. Zbog istog razloga mlađe zemlje, kao što su
Kanada i l i Australija, kao i one koje su donekle bile zaštićene od ludila
koje ih je okruživalo, kao Švicarska, imaju laganije kolektivno tijelo boli.
I u tim zemljama, dakako, ljudi se ipak moraju nositi sa svojim osobnim
tijelom boli. Ako ste dovoljno osjetljivi, čim iziđete iz zrakoplova možete
osjetiti težinu u energetskom polju nekih zemalja. U drugim zemljama
možete osjetiti energetsko polje latentnog nasilja tik ispod površine
svakodnevnog života. U nekim nacijama, primjerice na Bliskom istoku,
kolektivno tijelo boli toliko je akutno da se velik dio stanovništva osjeća
prisiljenim izražavati ga u beskonačnom i poremećenom ciklusu zločina
i odmazde, kojim se tijelo boli neprestano obnavlja.
U zemljama u kojima je tijelo boli teško, ali ne više i akutno, kod
ljudi postoji sklonost da pokušaju postati manje osjetljivi na kolektivnu
emocionalnu bol: u Njemačkoj i Japanu kroz rad, u nekim drugim
zemljama kroz rasprostranjeno prepuštanje alkoholu (koji, međutim,
može imati i suprotan učinak stimuliranja tijela boli, osobito ako
se previše konzumira). Teško tijelo boli u K i n i donekle je ublaženo
rasprostranjenom praksom tai chija, koji komunistička vlada začudo
nije proglasila nezakonitim, iako se osjećala ugroženom svime što nije
mogla kontrolirati. Svakoga dana na ulicama i u gradskim parkovima
milijuni ljudi vježbaju tu meditaciju u pokretu koja umiruje um. Time
znatno mijenjaju kolektivno energetsko polje i smanjuju tijelo boli, jer
se oslobađaju razmišljanja i stvaraju Prisutnost.
Duhovne prakse koje obuhvaćaju i fizičko tijelo, kao što je tai chi, qi
gong i joga također sve više prihvaćaju ljudi na Zapadu. Te prakse ne
stvaraju odvojenost tijela i duha i pomažu u slabljenju tijela boli. Igrat
će važnu ulogu u globalnom buđenju.
Kolektivno rasno tijelo boli izraženo je kod židovskog naroda, koji je
tijekom mnogih stoljeća trpio progone. Nije čudno ni to što je jednako
snažno kod američkih Indijanaca, koje su europski doseljenici deset-
kovali i gotovo im uništili kulturu. Kolektivno tijelo boli izraženo je i
kod američkih crnaca. Amerikanci su nasilno otimali njihove pretke,
batinama ih tjerali na pokornost i prodavali u ropstvo. Temelji američkog
gospodarskog napretka leže na radu četiri do pet milijuna crnih robova.
Zapravo, patnja koju su Amerikanci nanijeli Indijancima i crncima nije
ograničena samo na te dvije rase, nego je postala kolektivno tijelo boli
Amerikanaca. Uvijek se dogodi da i žrtva i zlotvor pate zbog posljedica
 Tijelo boli 95

bilo kojega čina nasilja, pokoravanja drugih i l i okrutnosti. Jer, ono što
činite drugima, činite zapravo sebi.
Zapravo nije uistinu važno koji omjer vašega tijela boli pripada vašoj
naciji i l i rasi, a koji je dio osoban. Kako god bilo, tijela boli možete se
osloboditi samo ako sada preuzmete odgovornost za svoje unutarnje
stanje. Čak i ako se okrivljavanje drugih čini i više nego opravdano,
sve dok okrivljujete druge, vi svojim mislima hranite tijelo boli i osta­
jete zarobljeni u egu. Na ovom planetu postoji samo jedno što nanosi
zlo, a to je nesvjesno stanje čovjeka. Ta spoznaja predstavlja istinsko
opraštanje. Oprostite l i , vaš identitet žrtve se rastvara i izranja vaša
istinska moć - moć Prisutnosti. Umjesto da okrivljujete tamu, obasjajte
je svjetlošću.
06.
Oslobađanje

Početak oslobađanja od tijela boli krije se prije svega u spoznaji da

imate tijelo boli. Nakon toga, još važnije, potrebna je vaša sposobnost
da ostanete dovoljno prisutni, dovoljno budni, kako biste tijelo boli
zamijetili kao tešku bujicu negativnih emocija u sebi kad postane
aktivno. Kad ga prepoznate, ono se više ne može pretvarati da je vaša
osobnost i obnavljati se kroz vas.
Vaša dragocjena Prisutnost raskida poistovjećenost s tijelom boli.
A k o se ne poistovjetite s njime, tijelo boli više ne može kontrolirati vaše
razmišljanje i zbog toga se više ne može obnavljati hraneći se vašim
mislima. Ono se u najvećem broju slučajeva ne rastvara neposredno,
ali jednom kad presiječete vezu između njega i svojega razmišljanja,
tijelo boli počinje gubiti energiju. Emocije vam više ne zasjenjuju raz­
mišljanje, a vaše sadašnje opažaje više ne iskrivljuje prošlost. Energija
koja je bila zarobljena u tijelu boli mijenja svoju vibracijsku frekvenciju
i preobražava se u Prisutnost. Na taj način tijelo boli postaje gorivo
svijesti. Zbog toga su mnogi najmudriji i najprosvjetljeniji muškarci i
žene na našem planetu nekoć imali teško tijelo boli.
Bez obzira na sve ono što kažete i l i napravite, na lice koje pokazu­
jete svijetu, ne možete prikriti svoje mentalno i emocionalno stanje.
Svako ljudsko biće zrači energetskim poljem koje odgovara njegovu
unutarnjem stanju, a većina ga ljudi može osjetiti, iako tuđu energiju
mogu osjetiti samo nesvjesno, odnosno, ne znaju da su je osjetili, ali ona
ipak u velikoj mjeri određuje što će osjećati prema toj osobi i kako će
na nju reagirati. Neki su ljudi posve svjesni vaše energije kad vas p r v i
put ugledaju, čak i prije nego što progovorite. No, malo kasnije riječi
zavladaju odnosom, a s riječima se pojavljuju i uloge koje igra većina
ljudi. Pažnja se tada prebacuje na carstvo uma i sposobnost osjećanja
energetskog polja druge osobe uvelike se smanjuje. Bez obzira na to,
još se osjeća na nesvjesnoj razini.
K a d shvatite da tijelo boli nesvjesno traži novu bol, odnosno, da
žudi za lošim događajima, shvatit ćete da mnoge prometne nesreće
98 NOVA Z E M L J A

uzrokuju vozači čije je tijelo boli u to vrijeme aktivno. Kad dva vozača
s aktivnim tijelima boli istodobno stignu na raskrižje, vjerojatnost
nesreće mnogo je veća nego pod normalnim okolnostima. Obojica
nesvjesno žele da se dogodi nesreća. Uloga tijela boli u prometnim
nesrećama najočiglednija je u pojavi koja se naziva »cestovni bijes«,
kad vozači postaju fizički nasilni, i to često zbog neke sitnice, kao kad
vozač ispred njih vozi presporo.
Mnoga nasilna djela počine »normalni« ljudi koji se privremeno
pretvaraju u manijake. U čitavome svijetu na sudskim parnicama
možete čuti kako branitelji govore: »To uopće nije u skladu s karakterom
branjenika«, a optuženi govore: »Ne znam što me je obuzelo«. Koliko
dosad znam, nijedan branitelj još nije rekao sucu, iako ni taj dan možda
nije daleko: »Ovo je slučaj smanjene odgovornosti. Aktiviralo se tijelo
boli mojega klijenta te nije bio svjestan što čini. Zapravo, to i nije učinio
on. To je učinilo njegovo tijelo boli«.
Znači li to da ljudi nisu odgovorni za ono što rade kad ih opsjedne
tijelo boli? Moj odgovor glasi: a kako bi i mogli biti? Kako možete biti
odgovorni kad niste svjesni, kad ne znate što činite? Međutim, u širem
poretku stvari, ljudskim bićima je suđeno evoluirati u svjesna bića, a oni
koji u tome ne uspiju, morat će podnijeti posljedice vlastitog nesvjesnog
stanja. O n i nisu u skladu s evolucijskim impulsom svemira.
Pa čak je i to samo djelomično istina. S višeg stajališta, nije moguće
ne biti u skladu s evolucijom svemira tako da je čak i nesvjesno stanje
ljudi i patnja koju ono stvara dio te evolucije. A k o više ne možete pod­
nijeti beskonačni ciklus patnje, počinjete se buditi. Stoga i tijelo boli
ima svoje neophodno mjesto u široj slici.

Prisutnost
Posjetila me je žena od oko trideset godina. Kad me je pozdravila, iza
njezina uljudnog i površnog osmijeha osjetio sam patnju. Počela mi je
pričati svoju priču i ubrzo se njezin osmijeh pretvorio u grimasu bola.
Grčevito je zaplakala. Rekla je da se osjeća osamljenom i neispunjenom.
U njoj se skupilo mnogo bijesa i tuge. Kao dijete ju je zlostavljao fizički
nasilan otac. Ubrzo sam uvidio da njezinu patnju ne izazivaju trenu­
tačne okolnosti njezina života, nego iznimno teško tijelo boli. Ono je
postalo filtar kroz koji je sagledavala svoju životnu situaciju. Još nije bila
u stanju sagledati povezanost između emocionalne boli i svojih misli,
jer se potpuno poistovjetila i s emocijama i s mislima. Još nije mogla
uvidjeti da svojim mislima hrani tijelo boli. Drugim riječima, živjela
 Oslobađanja 99

je s teretom duboko nesretne osobnosti. No, na nekoj razini zacijelo je

spoznala da njezina patnja izvire iz nje same, da je sama sebi na teret.
Bila je spremna probuditi se i zbog toga je došla k meni.
Pažnju sam joj usmjerio na ono što osjeća u svojemu tijelu i zamolio
je da emociju osjeti izravno, a ne kroz filtar svojih nesretnih misli i
nesretne priče. Rekla je da je došla k meni očekujući da ću joj pokazati
kako se može osloboditi nesreće, a ne kako će ući u nju. Oklijevala je,
ali je ipak napravila što sam tražio od nje. Suze su joj klizile niz obraze
i drhtala je čitavim tijelom. »To je ono što osjećate u ovome trenutku«,
rekao sam. »Ništa ne možete poduzeti u pogledu činjenice da u ovom
trenutku osjećate upravo to. A sada, umjesto da poželite promijeniti
ovaj trenutak, što dodatno otežava bol koju već osjećate, možete li u
potpunosti prihvatiti da se ovoga trenutka tako osjećate?«
Neko je vrijeme šutjela. Iznenada mi se učinilo da je postala nestr­
pljiva, kao da je željela ustati, te je bijesno rekla: »Ne, ne želim to pri­
hvatiti«. »Tko to govori?«, upitao sam je. »Vi i l i nesreća u vama? Možete
li uvidjeti da to što ste nesretni zbog nesreće predstavlja samo još jedan
sloj nesreće?« Ponovno je utihnula. »Ne tražim od vas da nešto napra­
vite. Samo vas molim da otkrijete možete li dopustiti tim osjećajima
da postoje. Drugim riječima, iako vam se to može učiniti čudnim, ako
vam ne smeta što ste nesretni, što se onda događa s nesrećom? Zar ne
biste željeli to otkriti?«
Nakratko kao da se zbunila, a nakon minutu-dvije ispunjene šutnjom
iznenada sam zamijetio značajni pomak u njezinu energetskom polju.
Rekla je: »Ovo je čudno. Još sam nesretna, ali sada oko toga osjećaja
postoji prostor. Čini mi se da mi je manje važno«. Tada sam p r v i put
čuo da netko to tako izražava: oko moje nesreće nalazi se prostor. Taj
se prostor, dakako, pojavljuje kad postoji unutarnje prihvaćanje onoga
što doživljavate u sadašnjem trenutku.
Nisam mnogo govorio, nego sam je ostavio da proživi to iskustvo.
Poslije je shvatila da onoga trenutka kad se prestala poistovjećivati s
osjećajem, sa starom bolnom emocijom koja je prebivala u njoj, onoga
trenutka kad je pažnju usmjerila izravno na nju umjesto da joj se opire,
taj osjećaj više nije mogao kontrolirati njezino razmišljanje te se i z m i ­
ješao s izmišljenom pričom pod naslovom »Prava sam nesretnica«. U
njezin je život ušla nova dimenzija koja je transcendirala njezinu osobnu
prošlost - dimenzija Prisutnosti. Budući da ne možete biti nesretni bez
nesretne priče, to je bio kraj njezine nesreće, a ujedno i početak kraja
njezina tijela boli. Emocija sama po sebi nije nesreća. Samo emocija uz
nesretnu priču vodi do nesreće.
100 NOVA Z E M L J A

Kad je naš razgovor završio, osjećao sam se ispunjenim, znajući da

sam upravo promatrao buđenje Prisutnosti u drugom ljudskom biću. Sam
razlog našega postojanja u ljudskome obliku jest unošenje te dimenzije
svijesti u ovaj svijet. Također sam promatrao smanjivanje tijela boli, ne
kroz borbu, nego kroz unošenje svjetlosti svijesti u njega.
Nekoliko minuta nakon što je moja posjetiteljica otišla, navratila je
prijateljica da mi nešto da. Čim je ušla u prostoriju, upitala je: »Što se
to dogodilo ovdje? Energija je teška i tmurna. M i s l i m da će mi pozliti.
Moraš otvoriti prozore i zapaliti tamjan«. Objasnio sam joj da sam
upravo promatrao veliko oslobođenje osobe s jako gustim tijelom boli te
da zacijelo osjeća energiju koja se oslobodila tijekom procesa. No, moja
prijateljica nije željela ostati i saslušati me. Željela je pobjeći što prije.
Otvorio sam prozore i otišao na večeru u mali indijski restoran
u blizini. Ono što se ondje dogodilo predstavljalo je jasnu i dodatnu
potvrdu onoga što sam već znao: da su na nekoj razini sva naizgled
individualna ljudska tijela boli povezana. Ipak sam oblik te konkretne
potvrde doživio kao svojevrstan šok.

Povratak tijela boli

Sjeo sam za stol i naručio objed. U restoranu je bilo još nekoliko gostiju.
Za obližnjim stolom u invalidskim kolicima sjedio je sredovječan muška­
rac koji je upravo dovršavao obrok. Dobacio mi je kratak, ali intenzivan
pogled. Prošlo je nekoliko minuta. Iznenada je postao nemiran, počeo
se meškoljiti i trzati. Konobar je došao odnijeti njegov tanjur. Muškarac
se počeo svađati s njim. »Hrana nije bila dobra. Bila je grozna.« »A zašto
ste je onda pojeli?«, upitao je konobar. To je zbilja raspalilo gosta. Počeo
je vikati i postao je grub. Psovao je, a prostoriju je ispunila intenzivna,
nasilna mržnja. Mogla se osjetiti ta energija kako ulazi u stanice tijela
tražeći nešto za što će se prihvatiti. Gost je počeo vikati i na druge goste,
ali je zbog nekog neobičnog razloga mene potpuno ignorirao dok sam
sjedio ondje prožet Prisutnošću. Pretpostavljam da se univerzalno
ljudsko tijelo boli vratilo da mi kaže: »Mislio si da si me porazio. A l i
pogledaj, još sam ovdje«. Također sam razmatrao mogućnost da me je
oslobođeno energetsko polje koje je zaostalo nakon posljednje terapije
slijedilo do restorana i privezalo se za onu osobu u kojoj je pronašlo
skladnu vibracijsku frekvenciju, odnosno teško tijelo boli.
Upravitelj je otvorio vrata, rekavši: »Nestanite odavde«. Gost je pro­
zujao u svojim električnim invalidskim kolicima, ostavivši za sobom
zapanjene goste. M i n u t u poslije se vratio. Njegovo tijelo boli još nije
 Oslobađanja 101

završilo posao. Bilo mu je potrebno više. Gurnuo je vrata kolicima i

počeo uzvikivati psovke. Konobarica ga je pokušala zaustaviti da ne
uđe. Prebacio je kolica u veću brzinu i pritisnuo je uza zid. Drugi su gosti
skočili i pokušali ga odvući. Nastala je vriska, vrištanje, čitava parada.
Malo poslije stigao je i policajac, te se gost smirio. Zamolili su ga da ode
i nikada se više ne vrati. Na svu sreću, konobarica nije bila ozlijeđena,
osim što je zaradila nekoliko modrica. Kad je sve završilo, upravitelj je
došao do mojega stola i upitao me napola u šali, ali možda intuitivno
osjetivši da postoji povezanost: »Jeste li vi odgovorni za ovo?«

Tijelo boli kod djece

Dječje tijelo boli ponekad se očituje kao neraspoloženje i l i povlačenje.
Dijete postaje zlovoljno, odbija kontakte i možda sjedi u uglu, grleći
lutku i l i sišući palac. Tijelo boli kod djeteta može se očitovati i u obliku
napada plača i l i bijesa. Dijete vrišti, baca se na pod i l i postaje destruk­
tivno. Osujećene želje lako mogu probuditi tijelo boli, a u egu koji se
razvija sila želje može biti iznimno snažna. Roditelji mogu bespomoćno
promatrati, ne shvaćajući i ne vjerujući, kako se njihov mali anđeo za
nekoliko sekundi može preobraziti u pravo malo čudovište. »Otkud
dolazi sva ta tuga?«, pitaju se. U manjem i l i većem stupnju riječ je o
djetetovu udjelu u kolektivnom tijelu boli čovječanstva koje potječe iz
samoga podrijetla ljudskoga ega.
No, dijete je uz to možda već preuzelo patnju od tijela boli svojih
roditelja, pa roditelji u djetetu mogu uočiti odraz onoga što postoji i u
njima. Tijelo boli roditelja osobito može utjecati na iznimno osjetljivu
djecu. Promatranje roditeljske sulude drame uzrokuje gotovo nepod­
nošljivu emocionalnu patnju, pa stoga često ta osjetljiva djeca odrastu
s teškim tijelom boli. Djecu ne mogu zavarati roditelji koji pokušavaju
sakriti svoja tijela boli od njih, koji jedan drugome kažu: »Ne smijemo
se svađati pred djecom«. Zbog toga vode uljudne razgovore, ali im je
dom prožet negativnom energijom. Potisnuto tijelo boli iznimno je
toksično, mnogo više od otvoreno aktivnoga, a djeca upijaju taj duševni
otrov, što pridonosi razvoju njihova tijela boli.
Neka djeca podsvjesno uče o egu i tijelu boli već i samim tim što žive
s posve nesvjesnim roditeljima. Žena čiji su roditelji imali snažan ego
i teška tijela boli rekla mi je da bi ih pogledala dok su vikali i vrištali
jedno na drugo i, iako ih je voljela, pitala bi se: »Ovo su pravi luđaci.
Kako sam samo mogla završiti s njima?« U njoj se već javljala svjesnost
o ludosti takvoga života. Ta joj je svjesnost pomogla da smanji veličinu
bola koji je preuzela od roditelja.
102 NOVA Z E M L J A

Roditelji se često pitaju kako bi se mogli odnositi prema djetetovom

tijelu boli. Glavno pitanje, dakako, glasi, kako se odnose prema vlasti­
tom. Prepoznaju li ga u sebi? Jesu li u stanju ostati dovoljno prisutni
kad se aktivira tako da mogu biti svjesni emocija na osjećajnoj razini
prije nego što dobiju p r i l i k u pretvoriti se u razmišljanje, a oni sami u
»nesretnu osobu«?
Dok dijete ima napad tijela boli, ne možete napraviti bogzna što,
osim što trebate ostati prisutni kako vas ne bi uvuklo u emocionalnu
reakciju. Dječje tijelo boli samo će se hraniti time. Tijelo boli može biti
iznimno dramatično. Ne nasjedajte drami. Ne shvaćajte je previše
ozbiljno. A k o se tijelo boli probudilo zbog osujećene želje, ne popuštajte
sada djetetovim zahtjevima. Inače će dijete shvatiti: »Što sam nesretniji,
to je veća vjerojatnost da ću dobiti ono što želim«. To je pravi recept
za poremećaj u kasnijem životu. Tijelo boli bit će bijesno zato što ne
reagirate pa bi se napad nakratko mogao pogoršati, prije nego što se
smiri. Na svu sreću, napadi tijela boli kod djece najčešće su kratkotrajniji
nego kod odraslih.
Neko vrijeme nakon povlačenja tijela boli i l i možda sljedećeg dana
možete razgovarati s djetetom o onome što se dogodilo. No, nemojte
govoriti djetetu o tome. Postavljajte mu pitanja. Primjerice: »Što te je to
spopalo jučer kad nisi htio prestati s vrištanjem? Sjećaš li se? Kako si se
osjećao? Je li to bio dobar osjećaj? Ima li ime to što je ovladalo tobom?
Nema? Kad bi imalo ime, kako bi ono glasilo? Kad bi ga mogao vidjeti,
kako bi izgledalo? Možeš li naslikati kako bi izgledalo? Što mu se dogo­
dilo kad je otišlo? Je li otišlo spavati? Misliš li da će se vratiti?«
Navodim samo nekoliko prijedloga. Ta su pitanja osmišljena tako da
u djetetu probude sposobnost promatranja, odnosno Prisutnost. Pomoći
će djetetu da se oslobodi poistovjećenosti s tijelom boli. Možda ćete s
djetetom htjeti razgovarati o vlastitom tijelu boli koristeći se djetetovom
terminologijom. Sljedeći put kad tijelo boli prevlada dijete, mogli biste
reći: »Vratilo se, zar ne?« Govoreći o tome, koristite se riječima kojima
se koristi dijete. Usmjeravajte pažnju djeteta na osjećaj koji izaziva
tijelo boli. Budite zainteresirani i l i znatiželjni, ali nemojte kritizirati i
osuđivati.
Malo je vjerojatno da će to zaustaviti tijelo boli, a moglo bi vam se
učiniti da vas dijete ni ne sluša, ali će se u pozadini djetetove svijesti
ipak zadržati svjesnost dok je tijelo boli aktivno. Nakon nekoliko takvih
događaja svijest će postati snažnija, a tijelo boli će oslabiti. Djetetova
Prisutnost raste. Jednoga dana mogli biste otkriti da dijete vama uka­
zuje da vas je opsjelo tijelo boli.
 Oslobađanja 103

Nesreća
Ne potječe sav jad od tijela boli. Dio pripada i novoj nesreći, koja se
stvara kad god niste u skladu sa Sadašnjim trenutkom, kad ga poričete na
ovaj i l i onaj način. Kad shvatite da je sadašnji trenutak uvijek već ovdje
i stoga neminovan, mogli biste mu se iznutra obratiti nepokolebljivim
»da«. Ne samo što tako više nećete stvarati novi jad, nego ćete otkriti
da vas osnažuje sam Život, budući da je nestao unutarnji otpor.
Nesreća tijela boli uvijek je posve očigledno pretjerana u odnosu na
uzrok. Drugim riječima, to je pretjerana reakcija. Tako ga i prepoznajete,
iako to najčešće ne uspijeva opsjednutoj osobi. Osoba s teškim tijelom
boli lako pronalazi razloge za svoju uznemirenost, bijes, povrijeđenost,
tugu i l i strah. Relativno beznačajne stvari koje bi netko drugi odbacio s
osmijehom ili ih čak ne bi ni zamijetio postaju uzrok teške tuge. Te stvari,
dakako, nisu istinski uzrok, nego samo djeluju kao okidač. One vraćaju
u život stare, nagomilane emocije. Emocija se tada premješta u glavu te
pojačava ustrojstva egoističkog uma i ispunjava ih energijom.
Tijelo boli i ego bliski su srodnici. Potrebni su jedno drugome. Događaj
i l i situacija koji su probudili tijelo boli tumačite promatrajući ih očima
izuzetno emocionalnog ega, a tako i reagirate na njih. To znači da se
značenje događaja potpuno iskrivljuje. Sadašnjost promatrate očima
emocionalne prošlosti koja prebiva u vama. Drugim riječima, ono što
vidite i doživljavate nisu sadašnji događaj i l i situacija, nego vi sami.
U nekim slučajevima, uzrok mogu biti događaj i l i situacija, ali vi ga
preuveličavate svojom reakcijom. Tijelu boli upravo je potrebna ta vaša
reakcija i to preuveličavanje, jer se time hrani.
Osobi opsjednutoj teškim tijelom boli često nije moguće iskoračiti
iz svog iskrivljenog tumačenja i svoje duboko emocionalne »priče«. Što
su emocije u priči negativnije, to je priča teža i čvršća. Zbog toga je i ne
prepoznajete kao priču, nego je smatrate stvarnošću. A k o ste potpuno
zarobljeni kretanjem misli i popratnim emocijama, ne možete iskoračiti
iz njih, jer čak i ne znate da osim njih postoji još nešto. Zarobljeni ste
u vlastitom filmu i l i snu. Zarobljeni ste u vlastitome paklu. Za vas je
to stvarnost i nijedna druga stvarnost nije moguća. Koliko je do vas,
vaša reakcija jedina je moguća.

Raskidanje poistovjećenosti s tijelom boli

Osoba sa snažnim, aktivnim tijelom boli zrači posebnom energijom
koju drugi ljudi doživljavaju kao iznimno neugodnu. Kad susretnu
takvu osobu, neki će odmah poželjeti otići i l i svesti odnos na najmanju
104 NOVA Z E M L J A

moguću mjeru. Odbija ih energetsko polje te osobe. Drugi osjećaju val

agresivnosti prema toj osobi te će biti grubi prema njoj i l i će je napasti
verbalno, a u nekim slučajevima čak i fizički. To znači da i u njima postoji
nešto što prepoznaje tijelo boli druge osobe. Ono na što tako snažno
reagiraju postoji i u njima. To je njihovo vlastito tijelo boli.
Nije nimalo čudno što se ljudi s teškim i često aktivnim tijelom boli
nerijetko nađu u konfliktnim situacijama. Ponekad ih i sami aktivno
izazivaju. No, ponekad možda ništa nisu učinili. Negativnost kojom
zrače dovoljna je da privuče neprijateljstvo i izazove sukob. Potreban
je visok stupanj Prisutnosti da bi se izbjegla reakcija ako se sukobite
s nekim tko ima tako aktivno tijelo boli. A k o možete ostati prisutni,
ponekad se dogodi da vaša Prisutnost omogući drugoj osobi da raskine
poistovjećenost sa svojim tijelom boli i da na taj način iskusi čudo nena­
danog buđenja. Iako buđenje može biti kratkotrajno, proces buđenja
ipak je pokrenut.
Jedno od p r v i h takvih buđenja koje sam vidio dogodilo se prije
mnogo godina. Negdje oko jedanaest sati navečer začulo se zvono
na mojim ulaznim vratima. Kroz portafon sam začuo tjeskoban glas
susjede Ethel. »Moramo razgovarati. Jako je važno. M o l i m te, pusti me
unutra.« Ethel je bila sredovječna, inteligentna i visoko obrazovana.
Također je imala snažan ego i teško tijelo boli. Još u pubertetu pobjegla
je iz nacističke Njemačke, a mnogi članovi njezine obitelji nestali su u
koncentracijskim logorima.
Ethel je uznemireno sjela na kauč dok su joj se ruke tresle. Izvadila je
pisma i dokumente iz fascikla koji je donijela i raširila ih preko kauča i
poda. U meni se nenadano pojavio neobičan osjećaj, kao da je netko u meni
uključio električnu struju na maksimalnu snagu. Mogao sam samo ostati
otvoren, budan i intenzivno prisutan u svakoj stanici tijela. Promatrao
sam je bez ijedne misli, bez prosudbi te sam je mirno slušao bez ikakvih
primjedbi u mislima. Iz nje je pokuljala bujica riječi. »Poslali su mi još
jedno uznemirujuće pismo. Osvećuju mi se. Moraš mi pomoći. Zajedno
se moramo boriti protiv njih. Njihovi pokvareni odvjetnici neće prezati
ni od čega. Izgubit ću svoj dom. Prijete da će me izbaciti iz stana.«
Pokazalo se da je Ethel odbila platiti naknadu za održavanje stana, jer
vlasnici nisu obavili neke popravke. Zaprijetili su joj da će je tužiti.
Govorila je desetak minuta. Sjedio sam, gledao je i slušao. Iznenada
se zaustavila i pogledala raširene papire kao da se budi iz sna. Postala je
blaga i nježna. Energetsko polje joj se promijenilo. Tada me pogledala i
upitala: »To uopće nije važno, zar ne?« »Ne, nije«, odvratio sam. Sjedila je
ondje još nekoliko trenutaka, a onda pokupila papire i otišla. Sljedećega
 Oslobađanja 105

jutra zaustavila me je na ulici, pomalo me sumnjičavo promatrajući.

»Što ste mi to učinili? Prošle sam noći napokon spavala, prvi put nakon
nekoliko godina. Zapravo, spavala sam kao dijete.«
Vjerovala je da sam joj »nešto napravio«, ali nisam napravio baš ništa.
Nije me trebala pitati što sam joj napravio, nego što nisam napravio.
Nisam reagirao, nisam potvrdio stvarnost njezine priče, nisam nahranio
njezin um dodatnim mislima, ni njezino tijelo boli dodatnim emocijama.
Dopustio sam joj da iskusi ono što joj se događalo u tome trenutku, a
moć dopuštanja skriva se u neuplitanju, u nedjelovanju. Prisutnost je
uvijek beskrajno moćnija od bilo čega što biste mogli reći i l i napraviti,
iako ponekad i ona može izgovarati riječi i l i djelovati.
Ethel još nije doživjela trajan pomak, nego samo kratak uvid u ono
što može biti, uvid u ono što već postoji u njoj. U zenu se takav uvid
naziva satori. Satori je trenutak Prisutnosti, kratko odvajanje od glasa
u glavi, misaonih procesa i njihova odraza u tijelu u obliku emocija.
Satori je izviranje unutarnjeg prostora ondje gdje se prije nalazio vrtlog
misli i kovitlac emocija.
Um koji razmišlja ne može razumjeti Prisutnost i stoga će je često
pogrešno protumačiti. Reći će da ste nemarni, da se držite na udaljeno­
sti, da niste suosjećajni i da niste bliski s ljudima. Istina je, zapravo, da
ste itekako bliski, ali na razini dubljoj od misli i emocija. Zapravo, na toj
razini odvija se istinsko povezivanje, istinsko združivanje koje je mnogo
dublje od običnih odnosa. U smirenosti Prisutnosti možete osjetiti da je
bezoblična bit u vama i u drugome posve istovjetna. Spoznavanje jednote
u svima istinska je ljubav, istinska brižnost i istinsko suosjećanje.

»Okidači«
Neka tijela boli reagiraju samo na jednu određenu vrstu okidača
i l i situacija, najčešće na onu koja se podudara s određenom vrstom
emocionalne boli koju su pretrpjeli u prošlosti. A k o dijete, primjerice,
odraste s roditeljima za koje su financijske poteškoće izvor čestih drama
i sukoba, dječak i l i djevojčica mogu upiti roditeljski strah zbog novca i
u njima se razvija tijelo boli koje se budi kad god je riječ o financijskim
pitanjima. K a d odraste, ta se osoba uznemiri i l i razljuti čak i zbog
beznačajnog iznosa. U pozadini uznemirenosti i l i bijesa skrivaju se
problemi opstanka i intenzivnog straha. Poznavao sam duhovne,
odnosno relativno svjesne ljude koji bi počeli vikati, okrivljavajući i
iznoseći optužbe istoga trenutka kad bi podigli slušalicu da nazovu
svog burzovnog mešetara i l i posrednika. Kao što se na svakom paketiću
106 NOVA Z E M L J A

cigareta nalazi zdravstveno upozorenje, slična upozorenja trebala bi

se možda nalaziti na svakoj novčanici i čeku: »Novac može aktivirati
tijelo boli i uzrokovati potpuno nesvjesno stanje«.
A k o su dijete u djetinjstvu jedan i l i oba roditelja zanemarivali i l i
napustili, u njemu će se vjerojatno razviti tijelo boli koje se budi u svakoj
situaciji koja makar i izdaleka podsjeća na njegovu prvobitnu bol napu­
štanja. Prijatelj koji nekoliko minuta zakasni po njega u zračnu luku i l i
supružnik koji se kasno vraća kući mogu pokrenuti težak napad tijela
boli. Ako ih partner i l i supružnik napusti i l i umre, emocionalna bol koju
osjećaju bit će daleko jača od prirodne boli u takvoj situaciji. Osjećat će
intenzivnu tjeskobu, duboku i tešku depresiju i l i opsesivni bijes.
Žena koju je otac tjelesno zlostavljao u djetinjstvu mogla bi otkriti
da se njezino tijelo boli lako aktivira u svakom bliskom odnosu s
muškarcem. Emocija od koje je sačinjeno njezino tijelo boli mogla bi je
privući muškarcu čije je tijelo boli slično onome njezina oca. Njezino
tijelo boli moglo bi osjećati neodoljivu privlačnost prema osobi koja će
mu, kako osjeća, pružiti istu takvu bol. Ta se bol ponekad pogrešno
tumači kao zaljubljivanje.
Muškarac koji je bio neželjeno dijete te ga roditelji nisu voljeli, a majka
mu je pružala najmanju moguću njegu i pažnju, razvio je teško, ambiva­
lentno tijelo boli prepuno neispunjene, intenzivne čežnje za majčinom
ljubavlju i pažnjom, a u isto doba intenzivnom mržnjom prema njoj zato
što mu nije pružila ono što mu je bilo očajnički potrebno. Kad je odrastao,
gotovo bi svaka žena aktivirala potrebnu njegovog tijela boli - oblik
emocionalne boli, a to bi se očitovalo ako ovisnička prinuda da »osvoji
i zavede« gotovo svaku ženu koju bi susreo te da tako dobije žensku
ljubav i pažnju za kojom je čeznulo njegovo tijelo boli. Postao je sasvim
vješt zavodnik, ali čim bi odnos postao intiman i l i žena odbila njegova
nastojanja, izronio bi bijes tijela boli prema majci i uništio odnos.
Kad prepoznate vlastito tijelo boli dok se budi, ubrzo ćete naučiti koji
ga okidači najčešće aktiviraju, bile to situacije i l i postupci i riječi drugih
ljudi. Kad se pojave takvi okidači, odmah ćete ih uspjeti prepoznati
i zakoračiti u povišeno stanje budnosti. Za trenutak i l i dva zamijetit
ćete i emocionalnu reakciju koja predstavlja aktiviranje tijela boli, ali u
stanju budne Prisutnosti nećete se poistovjetiti s njim, što znači da vas
tijelo boli ne može prevladati i postati glas u vašoj glavi. A k o ste u tome
trenutku u društvu s partnerom i l i partnericom, recite im: »Ono što si
upravo učinila (ili napravila) probudilo je moje tijelo boli«. Dogovorite
se s partnerom da ćete odmah spomenuti ako jedno od vas dvoje kaže
i l i napravi nešto što budi tijelo boli drugoga. Tako se tijelo boli više
 Oslobađanja 107

neće moći obnavljati kroz dramu u odnosu i umjesto da vas vuče u

nesvjesno, pomoći će vam da postanete potpuno prisutni.
A k o ste prisutni svaki put kad se tijelo boli aktivira, dio njegove
negativne emocionalne energije će sagorjeti i preobraziti se u Prisutnost.
Ostatak tijela boli ubrzo će se povući i pričekati bolju p r i l i k u da se
ponovno pojavi, odnosno, trenutak kad ste manje svjesni. Bolja prilika
za aktiviranje tijela boli može se pojaviti kad god izgubite Prisutnost,
možda nakon nekoliko pića i l i dok gledate nasilan film. I najsitnija
negativna emocija, kao što su razdražljivost i l i tjeskoba, također može
poslužiti kao vrata kroz koja se vraća tijelo boli. Njemu je potrebno da
budete nesvjesni. Ne može podnijeti svjetlost Prisutnosti.

Tijelo boli kao ono što nas budi

Na prvi pogled moglo bi nam se učiniti da je tijelo boli najveća prepreka
uzdizanju nove svijesti čovječanstva. Ono nam zaokuplja um, kontrolira
i iskrivljuje naše razmišljanje, remeti odnose i doima se poput mračnog
oblaka koji zauzima čitavo naše energetsko polje. Govoreći s duhovnog
stajališta, gura nas u nesvjesno stanje, što znači da se potpuno poistovje­
ćujemo s umom i emocijama. Tjera nas da reagiramo, da kažemo i napra­
vimo nešto što je osmišljeno da pojača nesreću i u nama i u svijetu.
No, kako se nesreća povećava, također uzrokuje i sve veći nered u
vašem životu. Možda tijelo više ne može podnijeti stres te se razvija
bolest i l i neki poremećaj. Možda ste doživjeli nesreću, neki težak sukob
i l i dramu koju je uzrokovala želja tijela boli za lošim događajima, i l i
ste počinili fizičko nasilje. A možda vam je svega jednostavno previše
i više ne možete živjeti sa svojim nesretnim ja. Tijelo boli je, dakako,
dio toga lažnog ja.
Kad god vas prevlada tijelo boli, kad god ga ne prepoznate, ono
postaje dio vašega ega. Sve sa čime se poistovjetite pretvara se u ego.
Tijelo boli je ono najmoćnije sa čime se ego može poistovjetiti, a tijelu boli
je, pak, potreban ego da bi se obnovilo kroz njega. Taj demonski savez,
međutim, u konačnici se raspada u onim slučajevima kad je tijelo boli
toliko teško da više ne može jačati umna ustrojstva ega, nego ih počinje
uništavati neprestanim napadima svojega energetskog naboja, na isti
način na koji električna struja može pokrenuti elektroničku napravu,
ali je može i uništiti ako je voltaža prevelika.
Ljudi sa snažnim tijelom boli često dosegnu točku kad osjete da im
je život postao nepodnošljiv, da više ne mogu podnijeti bol niti dramu.
Jedna osoba je to izrazila jednostavno rekavši da joj je »dosta nesreće«.
108 NOVA Z E M L J A

Neki ljudi mogu osjetiti, kao što sam i ja osjetio, da više ne mogu živjeti
sa sobom. Tada unutarnji mir postaje jedini prioritet. Akutna emocio­
nalna bol prisiljava ih da raskinu poistovjećenost sa sadržajem svojega
uma i s mentalno-emocionalnim ustrojstvima koja rađaju njihovu
nesreću i obnavljaju je. Tada spoznaju da njihovu pravu osobnost ne
čine ni njihova nesretna priča, niti ono što osjećaju. Shvaćaju da su onaj
koji zna, a ne spoznato. Umjesto da ih povuče u nesvjesno stanje, tijelo
boli ih zapravo budi i postaje presudan čimbenik koji ih prisiljava da
zakorače u stanje Prisutnosti.
Međutim zahvaljujući dosad neviđenoj struji svjesnosti koja sada
prodire na naš planet, mnogi ljudi više ne moraju proći kroz dubine
teške patnje da bi se uspjeli odvojiti od tijela boli. Kad god zamijete
da su k l i z n u l i natrag u poremećeno stanje, u stanju su odlučiti da će
iskoračiti iz poistovjećenosti s razmišljanjem i emocijama te zakoračiti
u stanje Prisutnosti. Odbacuju otpor, postaju smireni i budni, jedno s
onim što postoji i u njima i oko njih.
Sljedeći korak u ljudskoj evoluciji nije neminovan, ali prvi put u povi­
jesti našeg planeta mogao bi predstavljati svjestan izbor. Tko odlučuje?
V i . A tko ste vi? Svijest koja je postala svjesna sebe.

Oslobađanje od tijela boli

Ljudi često postavljaju pitanje: »Za koliko se vremena mogu osloboditi
tijela boli?« Odgovor, dakako, glasi da to ovisi i o gustoći tijela boli i o
stupnju i l i intenzitetu probuđene Prisutnosti. No, patnju koju nanosite
sebi i drugima ne izaziva tijelo boli, nego poistovjećivanje s njim. Na
neprestano oživljavanje prošlosti ne prisiljava vas tijelo boli, nego poi­
stovjećivanje s njim, a ono vas ujedno zadržava i u nesvjesnom stanju.
Stoga bi važnije bilo postaviti sljedeće pitanje: »Za koliko vremena
mogu se osloboditi poistovjećenosti s tijelom boli?«
Odgovor na to pitanje glasi: za to uopće nije potrebno vrijeme. Kad
se tijelo boli aktivira, budite svjesni da je ono što osjećate tijelo boli
u vama. Ta je spoznaja sve što vam je potrebno kako biste raskinuli
svoju poistovjećenost. A kad se oslobodite poistovjećenosti s tijelom
boli, počinje preobrazba. Spoznaja sprečava ponovno buđenje starih
emocija u vašoj glavi i ne dozvoljava im da preuzmu unutarnji dijalog,
vaše postupke i odnose s drugim ljudima. To znači da vas tijelo boli
više ne može koristiti i obnavljati se kroz vas. Stare emocije još neko
vrijeme mogu živjeti u vama i povremeno izranjati. Još vas ponekad
mogu zavarati i navesti da se ponovno poistovjetite s njima, zamagljujući
 Oslobađanja 109

vam spoznaju, ali ne zadugo. A k o stare emocije ne projicirate u sadašnje

situacije, to znači da se s njima izravno suočavate u vlastitoj nutrini. To
možda nije ugodno, ali nećete umrijeti. Vaša je Prisutnost i više nego
sposobna da to podnese. Stare emocije nisu vaša osobnost.
Kad osjetite tijelo boli, nemojte se uhvatiti u zamku misleći kako
nešto s vama nije u redu. A k o od sebe napravite problem, ego će biti
presretan. Nakon spoznaje treba slijediti prihvaćanje. Sve ostalo samo
će je ponovno zamagliti. Prihvaćanje znači da sebi dopuštate osjetiti što
god osjećate ovoga trenutka. To je dio Sadašnjeg trenutka. Ne možete
se svađati s onim što jest. Odnosno, možete, ali ako pokušate, patit
ćete. A k o dopustite sebi osjetiti sve što jest, postat ćete ono što jeste:
prostrani i golemi. Postat ćete cjelina. Više niste fragment, iako ego
tako doživljava sebe. Izranja vaša istinska priroda koja je sjedinjena s
prirodom Boga.
Isus je upravo o tome govorio rekavši: »Budite savršeni kao što je
savršen Otac vaš nebeski« . Izreka u Novom zavjetu »Budite savršeni«
1

pogrešan je prijevod izvorne grčke riječi, koja označava cjelinu. Drugim

riječima, ne morate postati cjeloviti, nego budite ono što već jeste - sa
i l i bez tijela boli.
07.
Otkrijte tko uistinu jeste

Gnothi seauton - spoznaj samoga sebe. Te su riječi bile uklesane iznad

ulaza u Apolonov hram u Delfima, u sjedištu svetoga proročišta.
Drevni Grci posjećivali su proročište nadajući se da će saznati kakva
ih sudbina čeka i l i što bi trebali napraviti u nekoj situaciji. Vjerojatno
je većina posjetitelja pročitala te riječi ulazeći u hram, i ne shvaćajući
da ukazuju na dublju istinu od svake koju bi im proročanstvo moglo
izgovoriti. Možda nisu shvaćali ni to da će se svaka informacija, bez
obzira na to koliko bila uzvišena i l i točna, u konačnici pokazati uza­
ludnom, neće ih spasiti od novih nevolja i samoizazvane patnje ako
najprije ne pronađu istinu skrivenu u izreci spoznaj samoga sebe. Evo
što su te riječi govorile: prije nego što postaviš bilo koje drugo pitanje,
najprije postavi najvažnije pitanje svojega života: tko sam ja?
Nesvjesni ljudi - a mnogi ostaju nesvjesni, zarobljeni u vlastitome
egu čitavog života - hitro će vam reći tko su: svoje ime, zanimanje,
osobnu povijest, oblik i l i stanje svojega tijela i sve ostalo sa čime se
poistovjećuju. Drugi su razvijeniji, jer o sebi misle kao o besmrtnoj
duši i l i živome duhu. No, poznaju li oni uistinu sebe i l i su sadržaju
svojega uma samo pridodali duhovne ideje? Poznavanje sebe mnogo je
dalekosežnije od prihvaćanja skupine ideja i l i uvjerenja. Duhovne ideje
i uvjerenja u najboljem slučaju mogu biti korisni pomoćnici, ali sami
po sebi rijetko kad posjeduju moć otklanjanja čvrsto utemeljenih ključ­
n i h ideja o tome tko mislite da jeste, što je dio uvjetovanosti ljudskoga
uma. Duboko poznavanje sebe ni na koji način nije u vezi s idejama,
kakve god one bile, koje vam se vrtlože u mislima. Spoznavanje sebe
ukorijenjeno je u Postojanju, a nije izgubljeno u mislima.

Što mislite, tko vi uistinu jeste?

Vaš osjećaj vlastite osobnosti određuje ono što smatrate vlastitim potre­
bama i ono što vam je u životu važno, a ono što vam je važno imat će
moć da vas uznemiri i razljuti. To možete koristiti kao mjerilo kojim
ćete otkriti koliko duboko poznajete sebe. Ono što vam je važno ne
112 NOVA Z E M L J A

mora biti ono što govorite i l i u što vjerujete, nego ono što vaši postupci i
reakcije otkrivaju da vam je važno i značajno. Stoga si možete postaviti
pitanje: što me uznemiruje i ljuti? A k o vas mogu uznemiriti i sitnice,
tada je i ono što smatrate vlastitom osobnošću upravo takvo: sitno.
Takvo je vaše nesvjesno uvjerenje. Što su sitnice? U konačnici su sve
stvari sitnice, jer je sve prolazno.
M o g l i biste reći: »Znam da sam besmrtan duh«, i l i »Umorna sam
od ovoga poludjelog svijeta i želim samo mir«, sve dok ne zazvoni
telefon. Loše vijesti: tržište dionica se raspalo, posao bi mogao propasti,
ukraden vam je automobil, doputovala vam je punica, izlet je otkazan,
ugovor je raskinut, partner vas je napustio, morate platiti više nego što
ste mislili, kažu da ste vi odgovorni. Iznenada vas ispunja nalet bijesa
i tjeskobe. U glas vam se uvlači oštrina: »Ne mogu to više podnijeti«.
Optužujete i okrivljujete, napadate, branite se i l i opravdavate, a sve se
to događa automatski. Nešto vam je ovoga trenutka očigledno mnogo
važnije od unutarnjeg mira, iako ste prije samo trenutak-dva govorili
da jedino to želite, i sada više niste besmrtni duh. Posao, novac, ugovor,
gubitak i l i mogućnost gubitka mnogo su važniji. Kome? Besmrtnome
duhu? Ne, nego meni. Malome meni koji sigurnost i l i ispunjenje traži u
prolaznim stvarima te postaje bijesan i l i tjeskoban jer ih ne može naći.
Pa, sad barem znate kakvim se uistinu smatrate.
A k o je mir jedino što uistinu želite, tada ćete ga odabrati. Kad bi
vam mir bio važniji od svega drugoga, kad biste uistinu znali da ste
duh, a ne malo ja, tada ne biste reagirali i ostali biste apsolutno budni
kad biste se suočili s napornim ljudima i l i situacijama. Odmah biste
prihvatili situaciju i postali jedno s njome, umjesto da je odvajate
od sebe. Tada bi iz vaše budnosti proizašao odgovor. Odgovarala bi
vaša istinska osobnost (svijest), a ne ono što mislite da jeste (malo ja).
Odgovor bi bio snažan i djelotvoran te nijednu osobu i l i situaciju ne
biste pretvorili u svojega neprijatelja.
Svijet se uvijek pobrine da se ne možete predugo zavaravati u pogledu
toga što mislite da jeste, jer vam pokazuje što vam je uistinu važno.
Način na koji reagirate na ljude i situacije, osobito suočeni s izazovima,
najbolji je pokazatelj koliko se dobro poznajete.
Što je vaš stav o sebi ograničeniji i suženiji pod utjecajem ega, to ćete
bolje zapažati egoistična ograničenja i nesvjesno u drugima, više ćete
mu pažnje obraćati i reagirati na njega. »Pogreške« drugih, odnosno
ono što smatrate pogreškama, za vas će postati njihov identitet. To znači
da ćete u drugima vidjeti samo ego i tako jačati ego u sebi. Umjesto da
pogledom prodrete »kroz« ego drugih ljudi, vi ćete gledati izravno u
njega. Tko promatra ego? Ego u vama.
 Otkrijte tko uistinu jeste 113

Posve nesvjesni ljudi vlastiti ego doživljavaju kroz njegov odraz u

drugima. Kad shvatite da je ono na što reagirate kod drugih istodobno i
u vama (a ponekad i samo u vama), počet ćete postajati svjesni vlastitog
ega. Na tom stupnju biste također mogli spoznati da ste drugima činili ono
što ste mislili da drugi čine vama. Sebe više ne sagledavate kao žrtvu.
Vi niste ego, pa kad postanete svjesni ega u sebi, to ne znači da znate
tko ste, nego samo da znate tko niste. A l i , kroz spoznaju onoga što niste
otklanja se najveća prepreka istinskoj spoznaji o sebi.
Nitko vam ne može reći tko jeste. To bi bila samo još jedna ideja koja
u vama ništa ne bi promijenila. Tko jeste ne traži nikakvo vjerovanje.
Zapravo, svako vjerovanje je prepreka. Nije potrebna čak ni spoznaja,
budući da već jeste ono što jeste. No, bez spoznaje vaša istinska osobnost
ne može zablistati u ovome svijetu. Ostala bi u neočitovanome, što je,
dakako, vaš istinski dom. Tada ste slični siromašnoj osobi koja ne zna
da ima bankovni račun sa sto milijuna dolara pa njezino bogatstvo
ostaje neizražen potencijal.

Obilje
Ono što mislite da jeste također je blisko povezano s načinom na koji
se, prema vašem mišljenju, drugi odnose prema vama. M n o g i se ljudi
žale da se drugi prema njima ne ponašaju dovoljno dobro. »Nitko me
ne poštuje, nitko ne obraća pažnju na mene, ne dobivam priznanja«,
kažu. »Uzimaju me zdravo za gotovo.« Kad su ljudi ljubazni prema
njima, sumnjaju u prikrivene motive. »Drugi žele manipulirati sa
mnom, iskoristiti me. Nitko me ne voli.«
Takvi ljudi o sebi misle: »Ja sam 'malo ja' čije potrebe nisu ispunjene«.
Ta temeljna pogrešna zamisao o tome tko su stvara poremećaj u svim
njihovim odnosima. Vjeruju da nemaju što dati i da im svijet i l i drugi
ljudi ne daju ono što im je potrebno. Čitava se njihova stvarnost temelji
na prividnom osjećaju vlastite osobnosti. To uništava situacije u kojima
se nalaze i uništava sve njihove odnose. Ako je misao o nedostatku - bio
to novac, priznavanje i l i ljubav - postala dio onoga što mislite da jeste,
uvijek ćete biti u oskudici. Umjesto da priznate dobro koje se već nalazi
u vašemu životu, vi vidite samo nedostatke. Priznavanje dobra koje već
imate u životu temelj je sveukupnog obilja. Činjenica je da vi zapravo ne
želite dati svijetu ono što smatrate da svijet ne želi dati vama. To zadr­
žavate za sebe jer duboko u duši mislite da ste maleni i nemate što dati.
Iskušajte ovo tijekom nekoliko tjedana da vidite kako će vam to
promijeniti stvarnost: pružajte ljudima ono što smatrate da zadržavaju
za sebe i ne daju vama - pohvalu, poštovanje, pomoć, nježnu brižnost
114 NOVA Z E M L J A

i slično tome. Nemate toga? Samo se ponašajte kao da imate, pa ćete i

imati. Tada, uskoro nakon što počnete davati, počet ćete i primati. Ne
možete primati ono što ne dajete. Pružanje određuje primanje. Što god
mislite da svijet zadržava za sebe, vi već imate, ali ako mu ne dopustite
da teče od vas, nećete ni znati da imate. To se odnosi i na obilje. Zakon da
pružanje određuje dobivanje Isus je izrazio u ovoj snažnoj slici: »Dajite,
pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut
će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite«. 1

Izvor sveukupnog obilja nije izvan vas. Dio je onoga što jeste. Međutim,
počnite tako što ćete priznavati i prepoznavati obilje u vanjskome svi­
jetu. Sagledajte puninu života posvuda oko sebe. Toplina sunca na koži,
izložba prekrasnoga cvijeća u izlogu cvjećarnice, zalogaj sočnog voća i
prepuštanje obilju vode koja pada s neba. Punina života okružuje vas
na svakome koraku. Kad priznate obilje koje postoji svuda oko vas, tada
se budi usnulo obilje u vama. Tada mu dopustite da teče iz vas. Kad se
osmjehnete strancu, već je došlo do sitnog isteka energije. Postajete onaj
koji daje. Često sebi postavite pitanje: »Što sada mogu dati? Kako mogu
služiti ovoj osobi i l i ovoj situaciji?« Ništa ne morate posjedovati da biste
osjećali vlastito obilje, iako će vam stvari gotovo sigurno početi pritjecati
ako u sebi uvijek osjećate obilje. Obilje pritječe samo onima koji ga već
imaju. Doima se gotovo nepoštenim, ali naravno da nije tako. Riječ je
o univerzalnom zakonu. I obilje i oskudica unutarnja su stanja koja se
očituju kao vaša stvarnost. Isus je to ovako izrazio: »Jer tko ima, dat će
mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima«. 2

Spoznajte sebe i spoznajte nešto o sebi

Možda i ne želite upoznati sebe, jer se plašite onoga što biste mogli
otkriti. M n o g i se ljudi potajno plaše da su z l i . No, ništa od onoga što
možete saznati o sebi niste uistinu v i . Ništa od onoga što možete saznati
o sebi niste v i .
Dok neki ljudi zbog straha ne žele znati tko su, drugi su nezasitno
znatiželjni kad je riječ o njim samima i žele saznati što više. Možda ste
toliko očarani sobom da godinama odlazite na psihoanalizu, razmatrate
svaki djelić svojega djetinjstva, razotkrivate tajne strahove i želje te ispod
gornjeg sloja svoje osobnosti i karaktera otkrivate složene slojeve. Nakon
desetak godina terapeut bi se mogao umoriti od vas i vaše priče te vam
reći da je analiza sada potpuna. Možda će vam na kraju dati dosje od
pet tisuća stranica. »To je priča o vama. To ste vi.« Dok nosite kući težak
fascikl, početno zadovoljstvo zbog toga što ste naposljetku upoznali
sebe ubrzo će se povući pred osjećajem nepotpunosti i sumnjom da
 Otkrijte tko uistinu jeste 115

mora postojati još nešto što možete saznati o sebi. Naravno da postoji
još nešto - možda ne u smislu količine i većeg broja činjenica, nego u
kvalitativnoj dimenziji dubine.
Nema ničega pogrešnog u vezi s psihoanalizom i l i u otkrivanju
vlastite prošlosti sve dok ne pomiješate spoznaje o sebi s poznavanjem
sebe. Dosje od pet tisuća stranica govori o vama, o sadržaju vašega
uma uvjetovanog prošlošću. Što god naučite kroz psihoanalizu i l i
samopromatranje govori o vama. To niste v i . To je sadržaj, a ne bit.
Kad zakoračite onkraj ega, tada ste iskoračili iz sadržaja. Poznavati
sebe znači biti to što jeste, a biti to što jeste znači da se prestajete poi­
stovjećivati sa sadržajem.
Većina ljudi sebe definira kroz sadržaj svojega života. Što god zamijetite,
iskusite, napravite, pomislite i l i osjetite samo je sadržaj. Sadržaj je ono što
potpuno zaokuplja pažnju većine ljudi i s tim se sadržajem oni poistovje­
ćuju. Kad pomislite i l i kažete »moj život«, vi ne govorite o životu koji vi
jeste, nego o životu koji imate, ili se čini da ga imate. Govorite o sadržaju,
o svojoj dobi, zdravlju, odnosima, financijskim poslovima, poslu i životnoj
situaciji, kao i o svom mentalno-emocionalnom stanju. Unutarnje i vanjske
okolnosti vašega života, vaša prošlost i vaša budućnost, sve to pripada
carstvu sadržaja, kao i događaji, odnosno sve ono što se događa.
Što još postoji osim sadržaja? Ono što omogućuje postojanje sadržaju
- unutarnji prostor svjesnosti.

Kaos i uzvišeniji poredak

A k o sebe poznajete samo kroz sadržaj, mislit ćete da znate što je za vas
dobro, a što loše. Događaje razlikujete prema tome koji su »dobri za
mene«, a koji »loši«. To su fragmentirani opažaji cjeline života u kojoj je
sve međusobno povezano, u kojoj svaki događaj ima svoje neophodno
mjesto i funkciju u okviru sveukupnosti. Sveukupnost, međutim, nije
samo površni izgled stvari, nije samo zbroj dijelova, nije samo ono što
vaš život i l i svijet sadržavaju.
U pozadini ponekad naizgled slučajnih i l i čak kaotičnih nizova
događaja u našem životu i u samom svijetu skriveno vladaju viši red i
svrha. To je krasno izraženo u zen izreci: »Snijeg pada, a svaka pahuljica
ima svoje određeno mjesto«. Taj viši poredak nikada ne možemo shvatiti
razmišljanjem, jer mi možemo misliti samo o sadržaju, dok viši poredak
izvire iz bezobličnog carstva svijesti, iz univerzalne inteligencije. No,
možemo ga nazrijeti, a uz to se možemo uskladiti s njim, što znači da
možemo postati svjesni sudionici u odvijanju te više svrhe.
116 NOVA Z E M L J A

Kad zakoračimo u šumu u čiji se život nisu umiješali ljudi, naš um

koji razmišlja posvuda oko sebe uočava samo nered i kaos. Neće više
biti u stanju razlikovati živo (dobro) od mrtvog (loše), budući da novi
život posvuda izrasta iz truleži i raspadnutih tvari. Samo ako smo u
nutrini dovoljno tihi i ako se utiša buka razmišljanja možemo postati
svjesni da u toj šumi postoji skriveni sklad, svetost, uzvišeniji poredak u
kojemu sve ima svoje savršeno mjesto te ništa ne može biti ništa drugo
osim onoga što jest i ne može biti drukčije nego kako jest.
Um se ugodno osjeća u uređenom parku, jer je taj park isplaniran
mišlju, nije izrastao organski. Taj poredak um može shvatiti. U šumi
postoji neshvatljiv poredak koji se umu čini poput kaosa. Taj je poredak
onkraj mentalnih kategorija dobrog i lošeg. Ne možete ga spoznati raz­
mišljanjem, ali ga možete osjetiti kad se oslobodite misli, kad postanete
mirni i budni i ne pokušavate razumjeti i l i objasniti. Tek tada možete
biti svjesni svetosti šume. Čim osjetite taj skriveni sklad i svetost,
spoznat ćete da niste odvojeni od njega, a kad to shvatite, počet ćete
svjesno sudjelovati u njemu. Priroda vam na taj način može pomoći da
se ponovno uskladite sa cjelovitošću života.

Dobro i loše
U nekom trenutku svojega života većina ljudi postaje svjesna da ne postoji
samo rađanje, rast, uspjeh, zdravlje, zadovoljstvo i pobjeda, nego tako­
đer i gubitak, neuspjeh, bolest, starost, propadanje, bol i smrt. Te stvari
uobičajeno nazivamo »dobrim« i »lošim«, redom i neredom. »Smisao«
ljudskoga života najčešće se povezuje s onim što oni smatraju »dobrim«, ali
»dobro« je neprestano u opasnosti od raspada, sloma i nereda, u opasnosti
od besmislenosti i »lošeg«, kad sva objašnjenja postaju apsurdna i život
više nema smisla. Prije i l i poslije nered prodire u život svakog čovjeka,
bez obzira na to koliko polica osiguranja imao. Može se pojaviti u obliku
gubitka, nesreće, bolesti, nesposobnosti, starosti i l i smrti. Međutim, pro­
dor nereda u čovjekov život i posljedična propast mentalno definiranog
smisla, može otvoriti vrata koja vode u uzvišeniji poredak.
»Jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom«, kaže Biblija. 3

Što je mudrost ovoga svijeta? Kretanje misli i smisao koji definiramo

isključivo mišlju.
Razmišljanje izdvaja neku situaciju i l i događaj i naziva je dobrom
i l i lošom, kao da postoji odvojeno od svega ostaloga. Zbog pretjeranog
oslanjanja na razmišljanje, stvarnost postaje fragmentirana. Fragmentacija
je privid, ali se doima posve stvarnom dok ste zarobljeni u njoj. Pa ipak,
 Otkrijte tko uistinu jeste 117

svemir je nedjeljiva cjelina u kojoj je sve međusobno povezano i ništa

ne postoji samo za sebe.
Dublja međusobna povezanost sviju stvari i događaja podrazumijeva
da su mentalne etikete »dobrog« i »lošeg« u konačnici prividne. Uvijek
podrazumijevaju ograničen stav i stoga su istinite samo u relativnom i
privremenom smislu. To ocrtava priča o mudracu koji je na lutriji osvojio
skupocjen automobil. Obitelj i prijatelji radovali su se zbog njega i došli
da to zajedno proslave. »Nije li to sjajno!«, rekli su. »Imaš sreće.« Čovjek
se osmjehnuo i odvratio: »Možda«. Nekoliko tjedana je uživao vozeći
automobil. Tada se jednoga dana pijani vozač na raskrižju zaletio u nje­
gov novi automobil i mudrac je završio u bolnici s brojnim ozljedama.
Obitelj i prijatelji su ga posjetili i rekli: »Baš nisi imao sreće«. Mudrac se
ponovno osmjehnuo i odvratio: »Možda«. Dok je još bio u bolnici, jedne
noći došlo je do klizanja tla i njegova je kuća završila u moru. Prijatelji su
ga posjetili sljedećega dana i obavijestili ga o svemu. »Nije li prava sreća
što si bio ovdje u bolnici.« On im je ponovno odvratio: »Možda«.
»Možda« mudroga čovjeka pokazuje da je odbio prosuđivati ono
što se događa. Umjesto da prosuđuje ono što se zbiva, on to prihvaća i
tako se svjesno usklađuje s višim poretkom. Svjestan je da um često ne
može shvatiti kakvo mjesto i l i svrhu naizgled slučajni događaji imaju u
tkanju cjeline. No, slučajni događaji ne postoje, kao ni događaji i l i stvari
sami za sebe, izdvojeni od svega ostaloga. Atomi koji tvore vaše tijelo
nekoć su tvorili zvijezde, a uzroci i najsitnijeg događaja doslovce su
beskrajni i na nerazumljiv način povezani sa cjelinom. Želite li pratiti
uzrok bilo kojeg događaja do samoga izvora, morali biste se vratiti
čitavim putem do početka stvaranja. Kozmos nije kaotičan. I sama riječ
kozmos označava poredak. No, to nije poredak koji bi ljudski um ikada
mogao shvatiti, iako ponekad može dobiti uvid u njega.

Ne obazirite se na ono što se događa

J. Krishnamurti, veliki indijski filozof i duhovni učitelj, gotovo nepre­
kidno je podučavao i putovao čitavim svijetom, i to više od pedeset
godina, pokušavajući riječima - koje su sadržaj - prenijeti ono što se
nalazi s onu stranu riječi i s onu stranu sadržaja. Tijekom jednoga od
predavanja u kasnijoj dobi iznenadio je slušatelje upitavši ih: »Želite li
saznati moju tajnu?« Svi su pažljivo slušali. M n o g i ljudi u publici dola­
z i l i su ga slušati već dvadesetak i tridesetak godina, a još nisu uspjeli
shvatiti bit njegova učenja. Naposljetku, nakon svih tih godina, učitelj
će im dati ključ za razumijevanje. »Evo moje tajne«, progovorio je. »Nije
mi važno što se događa.«
113 NOVA Z E M L J A

Nije objasnio te riječi. Pretpostavljam stoga da su većinu njegovih

slušatelja još više zbunile. No, implikacije te jednostavne izjave su
itekako dalekosežne.
Ako mi nije važno što se događa, što to podrazumijeva? Podrazumijeva
da sam u duši usklađen s onime što se događa. »Ono što se događa«,
dakako, odnosi se na takvost ovoga trenutka, koja je uvijek već takva
kakva jest. Odnosi se na sadržaj, na oblik koji uzima ovaj trenutak, jedini
trenutak koji uopće postoji. Biti u skladu s onim što se događa znači ne
odupirati se onome što se događa. Znači da tome što se događa ne dajem
etikete dobrog i l i lošeg, nego puštam da se odvija. Znači li to da više
ne možete ništa poduzeti da biste promijenili nešto u svome životu?
Sasvim suprotno, kad je temelj vaših djela unutarnji sklad sa sadašnjim
trenutkom, tada vaša djela osnažuje inteligencija samoga Života.

Je li to baš tako?
Hakuin, majstor zena, živio je u jednom japanskom gradu.Ljudi su ga jako
poštovali i mnogi su mu dolazili po duhovno učenje. Tada se dogodilo da
je kći njegova prvog susjeda, tinejdžerica, ostala trudna. Kad su je bijesni
i strogi roditelji ispitivali o identitetu oca, konačno im je rekla da je to
Hakuin, majstor zena. Obuzeti bijesom, roditelji su odjurili do Hakuina
te mu, vičući i optužujući ga, rekli da je njihova kći priznala kako je on
otac njezina djeteta. Njegov je odgovor glasio: »Je li to baš tako?«
Vijesti o skandalu proširile su se gradom i okolicom. Majstor je izgu­
bio ugled. To ga nije zabrinulo. Nitko više nije dolazio k njemu. Nije mu
smetalo. Kad se dijete rodilo, roditelji su ga donijeli Hakuinu. »Ti si otac,
ti brini o njemu.« Majstor se s ljubavlju brinuo o djetetu. Godinu dana
poslije majka je, kajući se, priznala roditeljima da je pravi otac djeteta
mladić koji je radio u mesnici. Duboko uznemireni roditelji su otišli
Hakuinu da mu se ispričaju i zamole njegov oproštaj. »Uistinu nam je
žao. Došli smo po dijete. Naša je kći priznala da ti nisi otac.« »Je li to baš
tako?«, bile su jedine majstorove riječi dok im je predavao djetešce.
Majstor i na laž i na istinu, i na dobre i na loše vijesti, odgovara na posve
isti način: »Je li baš tako?« Dopušta obliku trenutka, bio on dobar i l i loš,
da bude takav kakav jest i stoga ne sudjeluje u ljudskoj drami. Za njega
postoji samo ovaj trenutak, a taj je trenutak takav kakav jest. Događaji
nisu nešto osobno. Majstor nije ničija žrtva. Tako je potpuno sjedinjen
s onim što se događa da događaji nad njim nemaju više nikakvu moć.
Samo ako se odupirete onome što se događa, prepušteni ste na milost i
nemilost događaja, a svijet će vam određivati i sreću i nesreću.
 Otkrijte tko uistinu jeste 119

Majstor se za dijete brinuo s ljubavlju. Loše se preobrazilo u dobro

zahvaljujući njegovoj moći neopiranja. Budući da majstor uvijek odgo­
vara na ono što sadašnji trenutak zahtijeva, prepustio je dijete kad je
za to došlo vrijeme.
Samo pokušajte zamisliti kako bi ego reagirao tijekom različitih
faza ovih događaja.

Ego i sadašnji trenutak

Najvažniji, prvobitni odnos u vašemu životu odnos je sa Sadašnjim
trenutkom, bolje rečeno, s oblikom koji Sadašnji trenutak preuzima,
dakle s onim što jest i što se događa. A k o je vaš odnos sa Sadašnjim
trenutkom poremećen, taj će se poremećaj odražavati u svakom odnosu i
svakoj situaciji u kojoj se nađete. Ego bismo mogli jednostavno definirati
na sljedeći način: poremećen odnos sa sadašnjim trenutkom. Upravo
u ovome trenutku možete odlučiti kakvu vrstu odnosa želite imati sa
sadašnjim trenutkom.
Jednom kad postignete određenu razinu svijesti (a ako čitate ovu
knjigu zacijelo ste je već postigli), u stanju ste odlučiti kakvu vrstu
odnosa želite imati sa Sadašnjim trenutkom *. Želim li da mi sadašnji 4

trenutak bude prijatelj i l i neprijatelj? Sadašnji trenutak ne može se

odvojiti od života, stoga zapravo odlučujete kakvu vrstu odnosa želite
imati sa životom. Jednom kad odlučite da biste željeli da vam sadašnji
trenutak bude prijatelj, na vama je da napravite prvi korak: budite pri­
jatelj sadašnjem trenutku, dočekajte ga s dobrodošlicom bez obzira na
to u kakvoj se maski pojavi, i uskoro ćete vidjeti rezultate. Život će se
prijateljski početi odnositi prema vama. Ljudi će vam početi pomagati,
a okolnosti ići na ruku. Jedna odluka mijenja čitavu vašu stvarnost. No,
tu jednu jedinu odluku uvijek morate donositi ispočetka, sve dok vam
ne postane prirodno živjeti na taj način.
Odluka da sadašnji trenutak pretvorite u svojega prijatelja označava
kraj ega. Ego nikada ne može biti u skladu sa sadašnjim trenutkom,
što znači da ne može biti usklađen sa životom, budući da ga vlastita
priroda prisiljava da zanemaruje Sadašnji trenutak, da mu se odupire
i l i omalovažava. Ego živi u vremenu. Što je ego snažniji, to vrijeme više
vlada vašim životom. Tada je gotovo svaka misao koju pomislite pove­
zana s prošlošću i l i budućnošću, a vaš osjećaj vlastite osobnosti ovisi
o prošlosti koja vam daje identitet i o budućnosti koja vas ispunjava.

4* Postoji razlika između Sadašnjeg trenutka (engl., Now) u smislu sveobuhvatne Sadašnjosti, a zbog svoje važnosti piše
se velikim slovom, i sadašnjeg trenutka (engl., present moment) koji se odnosi na bilo koji sadašnji trenutak, a piše se
malim slovom (prim. prev.)
120 NOVA Z E M L J A

Strah, tjeskoba, očekivanje, kajanje, krivnja i bijes poremećaji su stanja

svijesti opsjednute vremenom.
Tri su načina na koja se ego odnosi prema sadašnjem trenutku:
kao da je sredstvo za ostvarenje cilja, kao da je prepreka i l i kao da je
neprijatelj. Promotrimo ih da biste mogli prepoznati obrazac koji je na
djelu u vama, a tada ponovno donijeti odluku.
U očima ega sadašnji je trenutak u najboljem slučaju samo koristan
kao sredstvo za ostvarenje cilja. On vas odnosi u neki budući trenutak
koji ego smatra važnijim, iako budućnost nikada ne dolazi osim u obliku
sadašnjeg trenutka i stoga nikada nije ništa više od misli u vašoj glavi.
Drugim riječima, nikada niste potpuno prisutni, jer uvijek nastojite
stići negdje drugdje.
Kad je taj obrazac izraženiji, a to je posve uobičajeno, sadašnji trenu­
tak smatrate i prema njemu se odnosite kao da je prepreka koju treba
prevladati. Tada se pojavljuju nestrpljivost, frustracija i stres, a u našoj
kulturi to je svakodnevna stvarnost i normalno stanje mnogih ljudi. Život,
koji je sadašnji trenutak, smatra se »problemom«, a vi živite u svijetu
prepunom problema koje sve morate razriješiti prije nego što možete biti
sretni i ispunjeni i l i prije nego što uistinu počnete živjeti. Barem mislite
tako. Problem je u ovome: na svaki riješeni problem pojavljuje se novi.
Sve dok sadašnji trenutak promatrate kao prepreku, problemima nema
kraja. »Bit ću onakav kakvim me želiš«, kaže Život, odnosno Sadašnji
trenutak. »Odnosit ću se prema tebi kao što se ti odnosiš prema meni.
A k o sam ja za tebe problem, i bit ću ti problem. A k o se prema meni
odnosiš kao prema prepreci, postat ću prepreka.«
U najgorem slučaju, a to je također uobičajena pojava, ljudi se prema
sadašnjem trenutku ponašaju kao da im je neprijatelj. A k o mrzite ono
što radite, ako se žalite na svoju okolinu, proklinjete ono što se događa
i l i što se događalo, ako se vaš unutarnji dijalog sastoji od svega onoga
što morate i l i ne smijete napraviti, od okrivljavanja i optužbi, ako se
svađate s onime što jest, s onim što već postoji, tada pretvarate Život
u svojega neprijatelja, a on vam odgovara: »Ako želite rat, rat ćete i
dobiti«. Vanjsku stvarnost, koja uvijek odražava vaše unutarnje stanje,
tada doživljavate neprijateljskom.
Često si trebate postavljati ovo važno pitanje: kakav je moj odnos
sa sadašnjim trenutkom? Tada budno potražite odgovor. Ponašam li
se prema Sadašnjem trenutku samo kao prema sredstvu za ostvarenje
nekog cilja? Doživljavam li ga kao prepreku? Pretvaram li ga u svojega
neprijatelja? Budući da je sadašnji trenutak ono jedino što ćete ikada
imati, budući da se Život ne može odvojiti od toga trenutka, to pitanje
 Otkrijte tko uistinu jeste 121

zapravo znači: kakav je moj odnos sa Životom? To je pitanje izvrstan

način da strgnete masku svome egu i probudite Prisutnost u sebi. Iako
ono ne utjelovljuje apsolutnu istinu (ja i sadašnji trenutak u konačnici
smo jedno), koristan je znak koji vas usmjerava u pravom smjeru.
Postavljajte ga često sve dok vam više neće biti potrebno.
Kako možete zakoračiti s onu stranu poremećenog odnosa sa sadaš­
njim trenutkom? Najvažnije je da ga zapazite u sebi, u svojim mislima
i djelima. U trenutku kad ga zamijetite, kad zapazite da je vaš odnos
sa Sadašnjim trenutkom poremećen, tada ste prisutni. Prepoznavanje
je buđenje Prisutnosti. Onoga trenutka kad uočite poremećaj, on se
počinje rastvarati. Neki se ljudi naglas nasmiju kad to uvide. S prepo­
znavanjem dolazi i moć izbora - izbora da prihvatite Sadašnji trenutak
i pretvorite ga u svojega prijatelja.

Paradoks vremena
Na površini je sadašnji trenutak ono »što se događa«. Budući da se doga­
đaji neprestano mijenjaju, čini se da se svaki dan vašega života sastoji od
tisuća trenutaka u kojima se događaju različite stvari. Vrijeme doživljavate
kao beskonačan niz trenutaka, od kojih su neki »dobri«, a neki »loši«. No,
ako pažljivije pogledate, odnosno ako zavirite iza vlastitog neposrednog
iskustva, otkrit ćete da uopće ne postoji mnoštvo trenutaka. Otkrit ćete
da uvijek postoji samo ovaj trenutak. Život je uvijek sada. Čitav se vaš
život odvija u ovom trajnom Sadašnjem trenutku. Čak i prošli i l i budući
trenuci postoje tek kad ih se prisjetite i l i dok ih očekujete, a to radite
razmišljajući o njima u jedinom trenutku koji postoji: ovome.
Zašto se čini da ima mnogo trenutaka? Zbog toga što sadašnji
trenutak pogrešno smatrate onim što se događa, odnosno sadržajem.
Prostor Sadašnjeg trenutka pogrešno smatrate onim što se u tom pro­
storu događa. Zamjena sadašnjeg trenutka sa sadržajem omogućuje
nastanak ne samo privida vremena, nego i privida ega.
To je paradoks. Kako možemo zanijekati stvarnost vremena? Potrebno
vam je da biste stigli odavde donde, da biste pripremili objed, sagradili
kuću, pročitali ovu knjigu. Potrebno vam je vrijeme da odrastete i naučite
neke nove stvari. Što god radili, izgleda da nam je za to potrebno vrijeme.
Sve je podvrgnuto vremenu, a taj će nas »krvavi tiranin«, kako ga naziva
Shakespeare, naposljetku i usmrtiti. Vrijeme bismo mogli usporediti s bije­
snom bujicom koja nas vuče sa sobom, i l i s ognjem koji sve proždire.
Nedavno sam susreo stare prijatelje, jednu obitelj koju dugo nisam
vidio, i zaprepastio sam se ugledavši ih. Samo što ih nisam upitao:
122 NOVA Z E M L J A

»Jeste li bolesni? Što vam se dogodilo? Tko vam je to učinio?« Majka je

hodala sa štapom i činilo mi se da se smanjila, a lice joj je bilo naborano
poput sasušene jabuke. Kći, koja je kad sam je prošli put vidio bila
prepuna energije, oduševljenja i očekivanja mladosti, sada se doimala
iscrpljenom i izmorenom nakon što je odgojila troje djece. Tada sam se
prisjetio. Prošlo je gotovo trideset godina otkako smo se posljednji put
susreli. Vrijeme je utjecalo na njih. Siguran sam da su se i oni jednako
tako zaprepastili ugledavši mene.
Čini se da je sve podvrgnuto vremenu, a ipak se sve odvija u
Sadašnjem trenutku. U tome je paradoks. Kamo god pogledali, postoji
mnoštvo neizravnih dokaza za stvarno postojanje vremena - jabuka
koja trune, vaše lice u zrcalu u kupaonici u usporedbi s istim licem na
fotografiji snimljenoj prije trideset godina - a ipak nikada ne možete
pronaći nijedan izravan dokaz i nikada ne možete doživjeti vrijeme samo
po sebi. Uvijek doživljavate samo sadašnji trenutak, odnosno ono što
se u njemu događa. A k o se držite samo izravnih dokaza, tada vrijeme
ne postoji, a Sadašnji trenutak je sve što uopće i može postojati.

Ukidanje vremena
Stanje bez ega ne možete prihvatiti kao budući cilj i početi raditi na
njegovu ostvarivanju. Tada biste se samo dodatno razočarali i proži-
vjeli dodatne unutarnje sukobe, jer bi vam se uvijek činilo da još niste
stigli do cilja, da još niste »postigli« to stanje. A k o je oslobađanje od
ega vaš cilj za budućnost, to znači da ste si ostavili još malo vremena,
a to znači i još malo ega. Pažljivo pokušajte otkriti nije li vaša duhovna
potraga prikriven oblik ega. Čak i nastojanje da se oslobodite svojega
»ja« može biti prikriveno traženje sve većeg broja stvari ako to nasto­
janje pretvorite u budući cilj. A k o sebi dajete malo više vremena, to
znači da upravo »sebi« dajete više vremena. Vrijeme, odnosno prošlost
i budućnost, ono je od čega živi lažna osobnost stvorena umom, ego.
Vrijeme je samo u vašem umu. To nije nešto što posjeduje objektivno
postojanje »negdje drugdje«. Vrijeme je ustrojstvo uma potrebno za
osjetilno opažanje, ključno za praktične svrhe, ali i najveća prepreka za
spoznavanje sebe. Vrijeme je vodoravna dimenzija života, površinski
sloj stvarnosti. Postoji i okomita dimenzija dubine, koja vam je dostupna
samo kroz dveri sadašnjeg trenutka.
Stoga, umjesto da si ostavite još malo vremena, otklonite vrijeme.
Otklanjanje vremena iz svijesti je otklanjanje ega. To je jedina istinska
duhovna praksa.
 Otkrijte tko uistinu jeste 123

Kad govorimo o uklanjanju vremena, jasno je da ne mislimo na v r i ­

jeme koje pokazuje sat, koje predstavlja korištenje vremena za praktične
svrhe, kao što su sastanak i l i planirani izlet. U ovome svijetu bilo bi
gotovo nemoguće funkcionirati bez sata. Govorimo o uklanjanju psi­
hološkog vremena, beskonačne zaokupljenosti ega i uma prošlošću i
budućnošću te o nespremnosti ega da postane jedno sa životom živeći
u skladu s neminovnošću sadašnjeg trenutka.
Kad god se uobičajeno ne koje govorimo životu pretvori u da, kad
god dopustite ovome trenutku da bude onakav kakav jest, vi rastva­
rate vrijeme, a s njim i ego. Da bi ego preživio, mora pretvoriti vrijeme,
prošlost i budućnost, u nešto mnogo važnije od sadašnjeg trenutka.
Ego ne može podnijeti da se sprijatelji sa sadašnjim trenutkom, osim
nakratko, neposredno nakon što je dobio ono što je i želio. No, ego ni u
čemu ne može dugo naći zadovoljstvo. Sve dok upravlja vašim životom
postoje dva načina na koje možete biti nesretni. Jedan od njih je kad ne
dobijete ono što želite. Drugi je kad dobijete ono što želite.
Sve što postoji i l i što se događa oblik je koji preuzima Sadašnji trenu­
tak. Sve dok mu se u duši opirete, oblik je, odnosno svijet, neprobojna
prepreka koja vas odvaja od onoga što ste onkraj oblika, razdvaja vas
od bezobličnog Života koji jeste. Kad obliku koji Sadašnji trenutak pre­
uzima iz dubine duše kažete da, sam taj oblik pretvara se u dveri koje
vode u bezoblično. Razdvojenost između svijeta i Boga se rastvara.
Kad reagirate protiv oblika koji Život preuzima u ovome trenutku,
kad se prema Sadašnjem trenutku odnosite kao prema sredstvu, pre­
preci i l i neprijatelju, tada jačate vlastiti identitet, odnosno ego. Otuda
izvire reaktivnost ega. Što je reaktivnost? Ovisnost o reagiranju. Što ste
reaktivniji, to se više ispreplićete s oblikom. Što ste više poistovjećeni
s oblikom, to je ego snažniji. Vaše Postojanje tada više ne blista kroz
oblik, i l i mu je svjetlost jedva vidljiva.
A k o se ne odupirete obliku, onaj dio vas koji je onkraj oblika pojav­
ljuje se kao sveobuhvatna Prisutnost, tiha moć daleko snažnija od vašeg
kratkotrajnog identiteta, osobe. Ona je mnogo više ono što vi jeste nego
bilo što drugo u svijetu oblika.

Sanjač i san
Neopiranje je ključ najsnažnije moći u svemiru. Ako se ne opirete, svijest
(duh) se oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Unutarnje neopiranje
obliku poricanje je apsolutne stvarnosti oblika. Ako se opirete, svijet i
stvari u svijetu doimaju se mnogo stvarnijima, čvršćima i mnogo trajnijima
124 NOVA Z E M L J A

nego što jesu, a tu se ubraja i vaš identitet, ego. Opiranje svijetu i egu
daje težinu i apsolutnu važnost zbog koje i sebe i svijet doživljavate jako
ozbiljno. Tada igru oblika pogrešno doživljavate kao borbu za preživlja­
vanje, a kad je takav vaš opažaj, takva postaje i vaša stvarnost.
Mnoštvo stvari koje se događaju i mnoštvo oblika koje život uzima
na sebe prolazne su naravi. Sve su privremene. Stvari, tijela i ego,
događaji, situacije, misli, emocije, želje, ambicije, strahovi, drama... oni
dolaze, pretvaraju se da su najvažniji, ali nestaju prije nego što okom
trepnete, rastvaraju se u ništavilo iz kojega su i izronili. Jesu li ikada
bili stvarni? Jesu li ikada bili nešto više od sna, sna o obliku?
Kad se ujutro probudimo, noćni se san raspada i kažemo: »To je bio
samo san. Nije stvarno«. No, nešto je u snu zacijelo bilo stvarno, inače
ne bi moglo postojati. Kad se približava smrt, mogli bismo se osvrnuti
na svoj život i pitati se nije li to bio samo još jedan san. Čak i sada se
možete osvrnuti na prošlogodišnje ljetovanje i l i jučerašnju dramu,
spoznajući da je posve slična prošlonoćnom snu.

Postoji san, a postoji i sanjač. San je kratkotrajna igra oblika. Taj je svijet, relativno, ali ne i apsolutno stvaran. P
u kojoj se oblici izmjenjuju. Sanjač nije osoba. Osoba je dio sna. Sanjač
je sloj na kojemu se pojavljuje san, koji omogućuje postojanje sna. On je
apsolutno u pozadini relativnog, bezvremeno u pozadini vremena, svijest
u obliku i u pozadini oblika. Sanjač je sama svijest - ono tko vi jeste.

Sada je naša svrha probuditi se u snu. Kad se probudimo u snu,

okončava se zemaljska drama koju je stvorio ego, a pojavljuje se dobro-
namjerniji i čudesan san. To je nova Zemlja.

S onu stranu ograničenja

U životu svake osobe dolazi trenutak kad pokušava rasti i razvijati se
na razini oblika. Tada nastojite nadrasti ograničenja kao što su tjele­
sna slabost i l i novčana oskudica, kad usvajate nove vještine i znanja,
i l i kad stvaralačkim djelovanjem u ovaj svijet donosite nešto novo što
poboljšava život i vama i drugima. To može biti glazbeni komad i l i
umjetničko djelo, knjiga, služenje, funkcija koju obavljate, posao i l i
organizacija koje utemeljujete i l i kojoj pridonosite.
Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno usmjerena na Sadašnji
trenutak, Prisutnost prožima i preobražava sve što radite. Vaše će dje­
lovanje posjedovati kvalitetu i moć. Prisutni ste kad vam ono što radite
ne predstavlja prvenstveno sredstvo za ostvarenje nekog cilja (novac,
ugled, pobjeda), nego kad vas samo po sebi ispunjava, kad u onome
 Otkrijte tko uistinu jeste 125

što radite otkrivate radost i životnost. Osim toga, dakako, ne možete

biti prisutni ako se ne sprijateljite sa sadašnjim trenutkom. To je temelj
svakog djelotvornog djelovanja koje nije okaljano negativnošću.
Oblik predstavlja ograničenje. Mi smo ovdje ne samo stoga da isku­
simo ograničenje, nego i zbog toga da rastemo u svijesti zalazeći s onu
stranu ograničenja. Neka ograničenja možemo nadrasti na vanjskoj
razini. U vašem životu može biti i drugih ograničenja s kojima morate
naučiti živjeti. Njih možete nadrasti samo u vlastitoj nutrini. Svatko se
s njima susreće prije i l i poslije. Ta vas ograničenja i l i drže zarobljene
u reakciji ega, što znači u dubokoj nesreći, i l i se u sebi uzdižete iznad
njih beskompromisno se predajući onome što jest. Ograničenja upravo
zbog toga i postoje. Stanje predavanja otvara okomitu dimenziju u
vašem životu, dimenziju dubine. Iz te će dimenzije nešto izroniti na
ovaj svijet, nešto beskonačne vrijednosti što se inače ne bi očitovalo.
Neki ljudi koji su se predali teškim ograničenjima postaju iscjelitelji i l i
duhovni učitelji. Drugi nesebično rade na smanjivanju ljudske patnje
i l i svijetu poklanjaju stvaralački dar.
Krajem 70-ih godina svakoga sam dana objedovao s jednim i l i dva
prijatelja u menzi na sveučilištu Cambridge, gdje sam studirao. Za obližnji
stol ponekad bi se dovezao muškarac u invalidskim kolicima, najčešće
u pratnji troje i l i četvero ljudi. Jednoga dana, sjedeći za stolom izravno
nasuprot njemu, morao sam ga pobliže promotriti i zaprepastio sam
se nad onim što sam vidio. Doimao se gotovo posve paraliziran. Bio je
strašno mršav, a glava mu se neprestano naginjala naprijed. Jedan od
ljudi koji su ga pratili pažljivo mu je stavljao zalogaje u usta, a veći dio
bi ispao na tanjurić koji je drugi muškarac držao ispod njegove brade.
Ponekad bi muškarac u kolicima stvarao nerazumljive kreštave zvu­
kove, a netko bi približio uho njegovim ustima i čudesno protumačio
što je pokušavao reći.
Poslije sam zapitao prijatelja zna li tko je taj čovjek. »Naravno«,
odgovorio je. »On je profesor matematike, a ljudi oko njega su njegovi
studenti završne godine. Boluje od motoričke neuronske bolesti koja
mu progresivno paralizira svaki dio tijela. Ostalo mu je najviše pet
godina života. Zacijelo je to najstrašnija sudbina koja može zadesiti
ljudsko biće.«
Nekoliko dana poslije, dok sam izlazio iz zgrade, profesor je ulazio,
pa dok sam mu pridržao vrata da može proći sa svojim električnim
invalidskim kolicima, pogledi su nam se susreli. S iznenađenjem sam
ustanovio da su mu oči bistre. U njima nije bilo ni traga jadu. Odmah
sam shvatio da se oslobodio otpora i da je prihvatio svoje stanje.
126 NOVA Z E M L J A

Godinama poslije kupio sam na kiosku novine i zapanjio se ugle­

davši ga na naslovnoj stranici popularnog međunarodnog časopisa.
Ne samo što je još bio živ, nego je postao najčuveniji teoretski fizičar
na svijetu. Stephen Hawking. U članku se nalazila i krasna rečenica
koja je potvrđivala ono što sam osjetio kad sam ga prije mnogo godina
pogledao u oči. Komentirajući vlastiti život, rekao je (uz pomoć naprave
za glas): »Tko bi mogao više i poželjeti?«

Radost Postojanja
Nesreća i l i negativnost bolest su našeg planeta. Ono što je zagađenje na
vanjskoj razini, to je negativnost na unutarnjoj. Proširila se posvuda, ne
samo ondje gdje ljudi nemaju dovoljno, nego još više ondje gdje imaju i
više nego dovoljno. Je li to čudno? Nije. Bogati svijet još se dublje poisto­
vjećuje s oblikom, još se više gubi u sadržaju, još je više u zamci ega.
Ljudi vjeruju da njihova sreća ovisi o onome što se događa, odnosno,
da su ovisni o obliku. Ne shvaćaju da su događaji najnestabilnija stvar
u svemiru. Neprestano se mijenjaju. Smatraju da je sadašnji trenutak
i l i okaljan nečim što se dogodilo, a nije se trebalo dogoditi, i l i nedo­
statan zbog nečega što se trebalo dogoditi, a nije. Stoga ne uočavaju
dublje savršenstvo koje prebiva u samome životu, savršenstvo koje je
uvijek već ondje, koje prebiva iza onoga što se događa i l i se ne događa,
u pozadini oblika. Prihvatite sadašnji trenutak i otkrijte savršenstvo
dublje od bilo kojega oblika, nedirnuto vremenom.
Radost Postojanja, koja je jedina istinska sreća, ne možete osjetiti
kroz neki oblik, stvar, postignuće, osobu i l i događaj, kroz ono što se
događa. Takva radost nikada ne može stići do vas. Ona zrači iz bezo­
blične dimenzije u vama, iz same svijesti, pa je stoga jedno s vašom
istinskom osobnošću.

Dopustite smanjivanje ega

Ego je uvijek na oprezu, pazeći da ga nešto ne umanji. Automatski
mehanizmi za obnovu ega obnavljaju mentalni oblik »mene«. Kad me
netko okrivljuje i l i kritizira, to za ego predstavlja umanjivanje, te će on
odmah pokušati obnoviti svoj umanjeni osjećaj vlastite osobnosti kroz
samoopravdavanje, obranu i l i okrivljavanje. Egu uopće nije važno je li
druga osoba u pravu i l i griješi. Mnogo ga više zanima samoočuvanje
nego istina. To je očuvanje psihološkog oblika »mene«. Čak i tako nor­
malna pojava kao kad uzvratite vozaču koji vas je nazvao »idiotom«
automatski je i nesvjestan mehanizam za obnovu ega. Jedan od najčešćih
 Otkrijte tko uistinu jeste 127

mehanizama za obnovu ega je bijes, koji uzrokuje privremeno, ali snažno

napuhavanje ega. Svi mehanizmi za obnovu egu su savršeno smisleni,
ali zapravo su poremećeni. O n i najekstremniji u svojoj ludosti su fizičko
nasilje i samozavaravanje u obliku veličanstvenih maštarija.
Snažna duhovna metoda je svjesno dopuštanje umanjivanja ega kad
god se to dogodi, a da ga i ne pokušavate obnoviti. Preporučujem vam
da od vremena do vremena eksperimentirate s tim. Primjerice, kad vas
netko kritizira, okrivljuje i l i je grub prema vama, nemojte mu odmah
uzvratiti i l i se braniti. Nemojte ništa učiniti. Dopustite svojoj slici o
sebi da ostane umanjena i budno pazite kako se zbog toga osjećate u
dubini duše. Nekoliko trenutaka vam može biti nelagodno, kao da ste
se smanjili. Tada biste mogli osjetiti unutarnji prostor koji odaje dojam
intenzivne živosti. Uopće niste umanjeni. Zapravo, proširili ste se. Tada
ćete možda doći do nevjerojatne spoznaje: kad ste na neki način naizgled
umanjeni, a uopće ne reagirate na to, ne samo izvana, nego ni iznutra,
spoznajete da nije umanjeno ništa stvarno, da postajući »manji«, vi
zapravo postajete veći. Kad se više ne branite i ne nastojite ojačati svoj
oblik, iskoračujete iz poistovjećenosti s oblikom, svojom mentalnom
slikom. Kad postajete manji (prema gledištu ega), vi se zapravo širite i
pravite mjesto za istupanje Postojanja. Istinska moć, ono što vi jeste u
pozadini oblika, tada može zasjati kroz očigledno oslabjeli oblik. Na to
je Isus mislio govoreći: »Odreci se sebe« i l i »Okreni drugi obraz«.
To, dakako, ne znači da prizivate zlostavljanje i l i da se pretvarate u
žrtvu nesvjesnih ljudi. Ponekad situacija može zahtijevati da nekome
kažete »nestani« i to posve odlučno. A k o se ne branite kroz ego, u
vašim će se riječima osjetiti snaga, ali ne i reaktivna sila. A k o je prijeko
potrebno, možete čvrsto i jasno nekome reći »ne« pa će to biti ono što
nazivam »visokokvalitetno ne«, oslobođeno sveukupne negativnosti.
A k o ste zadovoljni time što niste nitko osobit i zadovoljni time što
se ne ističete, uskladili ste se s moći svemira. Ono što ego smatra sla­
bošću, zapravo je jedina istinska snaga. Ta je duhovna istina potpuno
suprotna vrijednostima naše suvremene kulture i načinu na koji uvje­
tuje ponašanje ljudi.
Drevni Tao Te Ching nas podučava: umjesto da budete planina,
»budite dolina svemira«. Na taj način se obnavlja vaša cjelovitost i
4

tako »vam sve stvari dolaze same od sebe«. 5

Slično tome, Isus nas u jednoj od prispodoba podučava: »Nego, kad

si već pozvan, hajde i sjedi na zadnje mjesto, da ti gostoprimac, kada
dođe, rekne: 'Prijatelju, pomakni se naviše!' Tada ćeš biti počašćen pred
svim uzvanicima«. 6
128 NOVA Z E M L J A

Drugi oblik te metode jest da se suzdržite od nastojanja kojima jačate

svoje ja hvalisanjem, željom za isticanjem, posebnošću, ostavljanjem
dojma i l i zahtijevanjem pažnje. To znači da biste se povremeno mogli
suzdržati od izražavanja vlastitoga mišljenja kad drugi izražavaju svoje,
da vidite kako to izgleda.

Kako vani, tako i unutra

Kad noću pogledate vedro nebo, lako biste mogli spoznati istinu koja
je istodobno krajnje jednostavna i iznimno dalekosežna. Sto to vidite?
Mjesec, planete, zvijezde, svjetlosnu v r p c u Mliječne staze, možda
komet i l i čak i susjednu galaksiju Andromede udaljenu dva milijuna
svjetlosnih godina. A k o dodatno pojednostavnite stvari, što tada vidite?
Objekte kako lebde prostorom. Od čega se, dakle, sastoji svemir? Od
objekata i prostora.
A k o ne ostanete bez daha promatrajući svemir neke vedre noći, tada
zapravo i ne gledate, niste svjesni sveukupnosti onoga što postoji ondje.
Vjerojatno samo promatrate objekte i možda ih pokušavate imenovati.
A k o ste ikada doživjeli osjećaj zadivljenosti promatrajući nebo, možda
čak osjetili i duboko strahopoštovanje suočeni s tom neshvatljivom taj­
nom, to znači da ste na trenutak odbacili svoju želju za objašnjavanjem i
pridavanjem etiketa te postali svjesni ne samo objekata u svemiru, nego i
beskonačne dubine samoga svemira. Zacijelo ste postali dovoljno smireni
u nutrini da biste zamijetili prostranost u kojoj postoje ti bezbrojni svje­
tovi. Osjećaj divljenja ne proizlazi iz činjenice da ondje postoje milijarde
svjetova, nego iz činjenice da postoji dubina koja ih sve sadržava.
V i , dakako, ne možete vidjeti svemir, niti ga možete čuti, dodir­
nuti, okusiti i l i pomirisati, pa kako onda znate da postoji? Ta naizgled
logička pitanja već unaprijed sadrže temeljnu pogrešku. Bit svemira je
ništavilo, stoga ne »postoji« u uobičajenom smislu riječi. Postoje samo
stvari, oblici. Čak i kad to nazovemo svemirom, može nas navesti na
pogrešan zaključak, jer imenujući ga, svemir pretvaramo u objekt.
Recimo to ovako: u vama postoji nešto što osjeća srodnost prema
prostoru. Zato ga i možete biti svjesni. Svjesni prostora? Ni to nije pot­
puna istina, jer kako možete biti svjesni prostora, ako u njemu nema
ničega čega biste mogli biti svjesni?
Odgovor je istodobno i jednostavan i dubok. Kad ste svjesni prostora,
zapravo niste svjesni ničega osim same svjesnosti, unutarnjeg prostora
svijesti. Kroz vas svemir postaje svjestan sebe!
Kad očima ništa ne možete vidjeti, to se ništavilo doživljava kao
prostor. Kad uši ništa ne mogu čuti, to se ništavilo doživljava kao tišina.
 Otkrijte tko uistinu jeste 129

K a d se osjetila, osmišljena za opažanje oblika, susretnu s nedostatkom

oblika, bezoblična svijest koja prebiva s onu stranu opažanja i omogućuje
sveukupne opažaje i sveukupno iskustvo, više nije zamagljena oblikom.
Dok u ranim satima neposredno prije praskozorja razmišljate o neshvat­
ljivoj dubini prostora i l i osluškujete tišinu, nešto u vama odgovara s
prepoznavanjem. Tada prostranu dubinu prostora osjećate kao vlastitu
dubinu, svjesni da ta dragocjena, bezoblična tišina više predstavlja ono
što vi jeste od bilo koje stvari koja čini sadržaj vašega života.
Upanišade, drevni sveti spisi Indije, ovim riječima ukazuju na istu
istinu:

Ono što ne možeš vidjeti okom, ali čime oko može vidjeti:
znaj da je samo to brahman duha, a ne ono čemu se ljudi ovdje
klanjaju. Ono što ne možeš čuti uhom, ali čime uho može
čuti: znaj da je samo to brahman duha, a ne ono čemu se ljudi
ovdje klanjaju... Ono o čemu ne možeš razmišljati umom, ali
čime um može razmišljati: znaj da je samo to brahman duha,
a ne ono što ljudi ovdje štuju. 7

Bog je, kažu sveti spisi, bezoblična svijest i bit onoga što jeste. Sve ostalo
je oblik, »ono čemu se ljudi ovdje klanjaju«.
Dvostruka stvarnost svemira, koji se sastoji od objekta i prostora
- stvari i ništavila - također je i vaša vlastita. Zdrav, uravnotežen i plo­
donosan ljudski život međuodnos je dvije dimenzije koje čine stvarnost:
oblika i prostora. Većina je ljudi tako poistovjećena s dimenzijom oblika,
s opažajima osjetila, s mislima i emocijama, da vitalna, u njihovu životu
uopće ne postoji skrivena strana. Poistovjećenost s oblikom zadržava
ih u zamci ega.
Ono što vidite, čujete, osjetite, dodirnete i l i o čemu razmišljate samo
je, da tako kažemo, jedna polovica stvarnosti. To je oblik. U Isusovim
učenjima to se jednostavno naziva »svijetom«, a druga dimenzija je
»kraljevstvo nebesko i l i vječni život«.
Upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje i upravo
kao što bez tišine ne bi moglo biti zvuka, ni vi ne biste postojali bez
vitalne bezoblične dimenzije koja je bit onoga što jeste. Mogli bismo
reći »Bog«, da tu riječ nismo prečesto pogrešno koristili. Više je volim
nazivati Postojanjem. Postojanje prethodi egzistenciji. Egzistencija je
oblik, sadržaj, »ono što se događa«. Egzistencija je prednji plan života,
a Postojanje je pozadina.
130 NOVA Z E M L J A

Kolektivna bolest čovječanstva je u tome što su ljudi toliko zaokupljeni

onime što se događa, toliko hipnotizirani svijetom prolaznih oblika,
toliko zaneseni sadržajem svojega života, da su zaboravili bit, ono što je
s onu stranu sadržaja, s onu stranu oblika, s onu stranu misli. Toliko su
zaokupljeni vremenom da su zaboravili vječnost koja je njihovo podri­
jetlo, dom i sudbina. Vječnost je živuća stvarnost onoga tko jeste.
Kad sam prije nekoliko godina posjetio Kinu, naišao sam na budistički
hram u obliku kupole na planinskom vrhu u blizini Guilina. Na njemu
je nešto bilo urezano zlatnim slovima te sam zapitao svog domaćina
Kineza što to znači. »To znači Buddha«, odgovorio je. »Zašto su ovdje dva
znaka, a ne samo jedan?«, pitao sam. »Jedan označava 'čovjeka'. Drugi
znači 'ne'«, objasnio mi je. »A ta dva znaka zajedno znače 'Buddha'.«
Ostao sam zadivljen. Znakovi kojima je ispisano Buddhino ime u sebi
već sadržavaju čitavo Buddhino učenje, a za one koji imaju oči i mogu
vidjeti, i tajnu života. To su dvije dimenzije koje sačinjavaju stvarnost,
stvar i ništavilo, oblik i poricanje oblika, odnosno prepoznavanje da
oblik nije ono što vi jeste.
08.
Otkriće unutarnjeg
prostora

Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnih

zemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. I
najmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati i l i izazvati intenzivnu reakciju,
a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutak
kad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeo
tražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu i
za koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj mu
se obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj život
unijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«.
Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je tako
velika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to biti
dar ako ga budeš znao cijeniti«. Kralj ga uvjeri i mudrac ode.
Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju od
žada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Na
prstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«,
upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Što god se dogodi,
prije nego stigneš reći je li dobro i l i loše, dodirni prsten i pročitaj natpis.
Tako ćeš uvijek biti smiren«.
I to će proći. Što ima u tim jednostavnim riječima da su tako moćne?
A k o ih površno promatramo, čini se da, iako pružaju nekakvu utjehu u
teškoj situaciji, istodobno umanjuju užitak u lijepim stvarima. »Nemoj
biti previše sretan, jer ta sreća nije trajna.« Izgleda da to poručuju ako
ih primijenimo na situaciju koju smatramo ugodnom.
Cjelokupno značenje tih riječi postaje jasno kad o njima razmišljamo u
kontekstu druge dvije priče koje smo ranije spomenuli. Priča o majstoru
zena čiji je jedini odgovor uvijek glasio »Je li to baš tako?«, pokazuje da
nam dobro dolazi ako se u nutrini ne opiremo događajima, odnosno,
ako smo sjedinjeni s onim što se događa. Priča o čovjeku čiji je odgovor
uvijek kratko glasio »Možda« prikazuje mudrost neprosuđivanja, dok
priča o prstenu ukazuje na činjenicu prolaznosti koja nam, kad je pre­
poznamo, omogućuje da se ne vežemo. Neodupiranje, neprosuđivanje
i nevezanje tri su vida istinske slobode i prosvijetljenog življenja.
132 NOVA Z E M L J A

Riječi urezane na prstenu ne govore vam da ne biste trebali uživati

u ljepotama života, niti im je cilj da vam pruže samo utjehu u razdoblju
patnje. Imaju i dublju svrhu, da postanete svjesni kratkotrajnosti svake
situacije, koja je posljedica prolaznosti svih oblika, dobrih i l i loših. Kad
postanete svjesni prolaznosti sviju oblika, manje ćete se vezati uz njih i
donekle će popustiti vaša poistovjećenost s njima. Odvojenost ne znači
da ne možete uživati u ljepotama koje vam pruža svijet. Zapravo, uživat
ćete još više. Jednom kad uvidite i prihvatite prolaznost svih stvari i
neminovnost promjene, možete uživati u zadovoljstvima svijeta dok
traju, ne plašeći se gubitka i ne osjećajući tjeskobu zbog budućnosti.
Kad se odvojite, događaje u svome životu moći ćete promatrati iz veće
daljine, jer nećete više biti zarobljeni u njima. Postat ćete poput astrona­
uta koji planet Zemlju vidi okruženu prostranstvom svemira i spoznaje
paradoksalnu istinu: Zemlja je dragocjena, a istodobno i beznačajna.
Spoznaja koja govori i to će proći omogućuje vam nevezivanje, a s
nevezivanjem u vaš unutarnji prostor ulazi još jedna dimenzija. Kroz
nevezivanje, kao i kroz neprosuđivanje i unutarnje prihvaćanje, ta vam
dimenzija postaje dostupna.
A k o se više s oblicima ne poistovjećujete potpuno, svijest se, ono tko
vi jeste, oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Ta sloboda je izranjanje
unutarnjeg prostora. Pojavljuje se poput tišine, tananog spokojstva duboko
u vama, čak i kad se suočite s nečim naizgled lošim. I to će proći. Iznenada
se oko događaja stvara prostor. Prostor se pojavljuje i oko emocionalnih
uspona i padova, čak i oko patnje. Nadasve, prostor se javlja i oko vaših
misli. Iz toga prostora zrači mir koji »nije od ovoga svijeta«, jer ovaj je
svijet carstvo oblika, a to spokojstvo je prostor. To je mir Gospodnji.
Sada možete uživati u stvarima ovoga svijeta i poštovati i h , ne
pridajući im važnost i značenje koje nemaju. Možete sudjelovati u
stvaranju i biti aktivni, ne vežući se za ishod i ne postavljajući svijetu
nerazumne zahtjeve: ispuni me, obraduj me, pruži mi osjećaj sigurno­
sti, reci mi tko sam. Svijet vam to ne može pružiti, a kad više ne nosite
u sebi takva očekivanja, okončava se sveukupna patnja koju ste sami
stvorili. Takva patnja proizlazi iz toga što pretjerano cijenite oblik, a
niste svjesni dimenzije unutarnjeg prostora. Kad je ta dimenzija prisutna
u vašem životu, možete uživati u stvarima, iskustvima i u osjetilnim
zadovoljstvima, ali se u njima nećete izgubiti i nećete se vezati za njih,
odnosno, nećete postati ovisni o svijetu.
Riječi i to će proći ukazuju na stvarnost. Budući da govore o netrajnosti
sviju oblika, podrazumijeva se da istodobno ukazuju i na vječnost. Samo
vječnost u vama može prepoznati da su netrajne stvari netrajne.
 Otkriće unutarnjeg prostora 133

A k o izgubite i l i ne spoznate dimenziju prostora, svjetovne stvari

poprimaju apsolutnu važnost, ozbiljnost i težinu koju zapravo ne posje­
duju. A k o svijet ne promatrate sa stajališta bezobličnosti, on postaje
zastrašujuće mjesto, a u konačnici i mjesto očajanja. Starozavjetni prorok
zacijelo je to osjetio kad je napisao: »Sve je mučno. Nitko ne može reći
da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale«. 1

Svjesnost o objektu i svjesnost o prostoru

Život većine ljudi pretrpan je stvarima: materijalnim stvarima, stva­
rima koje treba obaviti i onima o kojima treba razmisliti. Njihov je
život poput povijesti čovječanstva, koju je Winston Churchill definirao
kao »jednu prokletu stvar za drugom«. Um im je ispunjen mnoštvom
misli koje se neprestano pojavljuju. To je dimenzija svjesnosti objekta,
koja je kod mnogih ljudi prevladavajuća stvarnost, i zbog toga im je
život neuravnotežen. Da bi se na ovaj planet vratilo duševno zdravlje
i da bi čovječanstvo ispunilo svoju sudbinu, svjesnost objekta treba
uravnotežiti svjesnošću prostora. Buđenje svjesnosti prostora sljedeći
je stupanj u evoluciji čovječanstva.
Svjesnost prostora znači da osim svijesti o stvarima - koja je uvijek
svjesna opažaja, misli i emocija - postoji i skrivena struja svijesti. Niste
svjesni samo stvari (objekata), nego ste svjesni da ste svjesni. A k o možete
osjetiti budnu unutarnju tišinu u pozadini dok se u prednjem planu
odvijaju događaji, to je to! Ta dimenzija postoji u svakom čovjeku, ali
je većina ljudi uopće nije svjesna. Ponekad na nju ukazujem pitanjem:
»Možete li osjetiti vlastitu Prisutnost?«
Svjesnost prostora ne predstavlja samo slobodu od ega, nego i od
ovisnosti o stvarima ovoga svijeta, od materijalizma i materijalnog. To
je duhovna dimenzija koja jedina ovome svijetu može dati transcen-
dentno i istinsko značenje.
K a d god vas uznemiruje neki događaj, osoba i l i situacija, stvarni
uzrok nikada nisu ni događaj, ni osoba ni situacija, nego gubitak prave
perspektive koju vam može pružiti samo prostor. Zarobljeni ste u svje­
snosti objekta, niste svjesni bezvremenog unutarnjeg prostora same
svijesti. Kad riječi i to će proći koristite kao uputu, one mogu obnoviti
svijest o toj dimenziji.
Drugi znak koji vas upućuje prema stvarnosti sadržan je u sljedećoj
izjavi: »Nikada se ne uznemirujem zbog razloga koji mi se čini uzrokom
uznemirenosti«. 2
134 NOVA Z E M L J A

Pad i uzdizanje iznad misli

K a d ste jako umorni, možda ste i smireniji, opušteniji nego u svom
uobičajenom stanju. To se događa zbog smirivanja kovitlaca misli,
zbog čega se više ne možete prisjetiti svog problematičnog ja stvore­
nog umom. Usmjereni ste prema snu. Kad pijete alkohol i l i uzimate
neke droge (pod uvjetom da ne probude tijelo boli), također se možete
osjećati opuštenije i bezbrižnije, a možda i živahnije, barem na neko
vrijeme. Mogli biste zapjevati i zaplesati, što je od drevnih vremena izraz
životne radosti. Budući da vas um manje opterećuje, možete nazrijeti
radost Postojanja. Možda je to razlog zbog kojega alkohol nazivamo i
»špirit *«. No, za to plaćate visoku cijenu: postajete nesvjesni. Umjesto
5

da se uzdignete iznad misli, padate na razinu ispod njih. Još nekoliko

pića i vratit ćete se unatrag do biljnoga carstva.
Svjesnost prostora ni na koji način nije povezana s osjećajem izgublje­
nosti. I jedno i drugo stanje su izvan razine misli. To im je zajedničko.
Temeljna je razlika, pak, u tome što se u svjesnosti prostora uzdižete
iznad misli, a u stanju opijenosti padate na razinu nižu od misli. Viša
razina sljedeći je korak u evoluciji ljudske svijesti, a niža je povlačenje
na stupanj koji smo prije jako mnogo vremena ostavili za sobom.

Televizija
Milijunima ljudi diljem svijeta gledanje televizije omiljena je aktivnost,
bolje rečeno neaktivnost, u slobodno vrijeme. Prosječni šezdesetogodišnji
Amerikanac proveo je petnaest godina zureći u televizijski ekran. U
mnogim drugim zemljama postotak je sličan.
Mnogi ljudi smatraju da ih gledanje televizije »opušta«. Promatrajte
se pažljivo i otkrit ćete da se vaša misaona djelatnost sve više povlači što
vam je pažnja duže usmjerena na ekran te da tijekom dugih razdoblja
gledate kvizove, komedije pa čak i reklame, a da vam se ne javi gotovo
nijedna misao. Ne samo što se više ne sjećate svojih problema, nego se
privremeno oslobađate sebe, a što bi vas moglo više opustiti?
Stvara li stoga gledanje televizije unutarnji prostor? Postajete li zbog toga
prisutniji? Nažalost, nije tako. Iako um tijekom dužih razdoblja ne stvara
misli, povezuje se s misaonom aktivnošću televizijskih emisija. Povezao se
s televizijskom verzijom kolektivnog uma i namata njegove misli. Vaš je
um neaktivan samo utoliko što ne stvara vlastite misli. Međutim, nepre­
stano upija misli i slike koji stižu kroz televizijski ekran. To vas uvodi u
5* Špirit, od engleske riječi špirit, duh (prim. prev.)
 Otkriće unutarnjeg prostora 135

transu slično, pasivno stanje povišene prijemčivosti koje je donekle slično

hipnozi. Zbog toga je prikladno za manipulaciju »javnim mnijenjem«, što
političari, posebne interesne grupe i oglašivači jako dobro znaju te plaćaju
milijune dolara kako bi vas uhvatili u stanju prijemčive svijesti. O n i žele
da njihove misli postanu vaše, a u tome najčešće i uspijevaju.
Dok gledate televiziju spuštate se na razinu ispod misli, umjesto da
se uzdižete na onu višu. To je televiziji zajedničko s alkoholom i nekim
drugim drogama. Iako vas televizija donekle oslobađa misli, ponovno
plaćate visoku cijenu: gubitak svijesti. Poput ostalih droga, i televizija
stvara snažnu ovisnost. Pružite r u k u za daljinskim upravljačem da
biste isključili aparat, ali shvatite da zapravo samo prelazite s jednog
programa na drugi. Pola sata i l i sat poslije još uvijek gledate televiziju,
još uvijek prebacujete s kanala na kanal. Dugme za isključivanje izgleda
da je jedino koje ne možete stisnuti. Još uvijek gledate, najčešće ne zbog
toga što bi vam nešto zanimljivo privuklo pažnju, nego upravo zato
što nema ničega zanimljivog. Kad se jednom uhvatite na udicu, što je
program beznačajniji, što je besmisleniji, to izaziva jaču ovisnost. Kad
bi bio zanimljiv i l i izazovan, kad bi vas poticao da ponovno počnete
razmišljati svojom glavom, to bi ipak podrazumijevalo višu razinu svi­
jesti i stoga bi bilo bolje od transa izazvanog televizijskim programom.
Tada vašu pažnju više ne bi privlačile samo slike na ekranu.
Sadržaj programa, ako posjeduje svojevrsnu kvalitetu, može se
donekle suprotstaviti, a ponekad čak i ukinuti hipnotički, otupljujući
učinak televizije. Neki su programi iznimno korisni mnogim ljudima.
Promijenili su im život nabolje, otvorili im srce i naveli ih da postanu
svjesniji. Čak i neke komedije, iako u njima nema ničega osobitog, mogu
biti nenamjerno duhovne utoliko što nam prikazuju karikaturu ljudske
ludosti i ega. Uče nas da ništa ne trebamo previše ozbiljno shvaćati, da
životu prilazimo lakog srca i, nadasve, uče nas kroz smijeh. Smijeh itekako
oslobađa, a ujedno i iscjeljuje. No, televizijom uglavnom upravljaju ljudi
koji su posve u vlasti ega, pa prikriveni motiv televizije postaje kontrola
gledatelja, koje se uljuljkuje u san, odnosno, potiče u stanje nesvjesnog.
U mediju televizije krije se golem i još uglavnom neistražen potencijal.
Izbjegavajte programe i reklame s hitrim nizom slika koje se mijenjaju
svakih dvije i l i tri sekunde i l i češće. Pretjerano gledanje televizije, a
osobito takvih programa, uvelike je odgovorno za poremećaj pozornosti,
mentalni poremećaj koji danas zahvaća milijune djece širom svijeta.
Zbog kratkog opsega pažnje, svi su vaši opažaji i odnosi plitki i ne
zadovoljavaju vas. Svemu što radite i svakom poslu koji obavljate u tom
stanju nedostaje kvaliteta, jer je za kvalitetu potrebna pažnja.
136 NOVA Z E M L J A

Zbog čestog i dugotrajnog gledanja televizije ne samo što postajete

nesvjesni, nego postajete i pasivniji i gubite energiju. Stoga nemojte televi­
ziju gledati slučajno, nego odaberite programe koje želite vidjeti. Kad god
se toga prisjetite, u svome tijelu osjetite životnost dok gledate program.
Uz to povremeno postanite svjesni svojega disanja. Redovito skrenite
pogled s ekrana tako da ne ovlada u potpunosti vašim osjetilom vida. Ne
pojačavajte glasnoću više nego što je prijeko potrebno, da vam zvukovi
televizije ne preplave sluh. Tijekom reklama isključite ton. Pripazite da
ne odete na spavanje neposredno nakon što ste isključili televizor i l i , što
bi bilo još gore, da ne zaspite s uključenim televizorom.

Prepoznavanje unutarnjeg prostora

Prostor između misli vjerojatno već povremeno izranja u vašemu životu,
iako toga možda niste ni svjesni. Svijesti hipnotiziranoj iskustvima i
uvjetovanoj da se poistovjećuje isključivo s oblikom, odnosno svijesti
objekta, u početku je gotovo nemoguće da postane svjesna prostora. To
zapravo znači da ne možete postati svjesni sebe, jer ste uvijek svjesni
nečega drugoga. Oblici vam neprestano odvlače pažnju. Čak i kad vam
se čini da ste svjesni sebe, zapravo ste sebe pretvorili u objekt, misaoni
oblik, stoga ste svjesni misli, a ne sebe.
Kad čujete da postoji unutarnji prostor, možda ćete početi tragati za
njim, a zato što ga tražite kao što biste tražili neki objekt ili neko iskustvo,
ne možete ga pronaći. To je dvojba svih onih koji tragaju za duhovnim
ostvarenjem i l i prosvjetljenjem. Stoga je Isus rekao: »Kraljevstvo Božje
ne dolazi tako da se to može vidjeti, niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje'
i l i 'eno ga ondje', jer kraljevstvo je Božje među vama«. 3

A k o vam čitav život ne prolazi u nezadovoljstvu, zabrinutosti, tjeskobi,

depresiji i l i očajanju, ako niste zaokupljeni drugim negativnim stanjima,
ako ste u stanju uživati u jednostavnim stvarima, u osluškivanju kiše i l i
vjetra, ako možete uočiti ljepotu oblaka koji plutaju nebom i ako povre­
meno možete biti sami ne osjećajući se osamljenima, ako vam tada nisu
potrebni mentalni poticaji i l i zabava, ako se i prema potpunom strancu
možete odnositi s istinskom srdačnošću, ne želeći ništa od njega, to znači
da se u inače besprekidnoj bujici razmišljanja koja tvori ljudski um barem
nakratko otvorio prostor. Kad se to dogodi, osjećate se dobro, osjećate
životni mir, koliko god bio neprimjetan. Intenzitet toga osjećaja bit će
različit, od možda jedva zamjetljivog pozadinskog osjećaja zadovoljstva
do onoga što su drevni mudraci Indije nazivali anandom - blaženstvom
Postojanja. Budući da ste uvjetovani pažnju obraćati samo na oblik,
vjerojatno niste svjesni takvoga iskustva, osim neizravno. Primjerice,
 Otkriće unutarnjeg prostora 137

postoji zajednički element u čovjekovoj sposobnosti sagledavanja ljepote,

uživanja u jednostavnim stvarima, uživanja u vlastitom društvu i l i u
srdačnom odnosu prema drugim ljudima. Taj je zajednički element osjećaj
zadovoljstva, spokojstva i životnosti, odnosno nevidljive pozadine bez
koje se takva iskustva ne bi mogla ostvariti.
Kad god u svome životu osjetite ljepotu, srdačnost i prepoznavanje
dobrote u jednostavnim stvarima, u svojoj nutrini potražite pozadinu
takvih iskustava. No, ne tragajte za njom kao za nekim predmetom.
Ne možete je uhvatiti i reći »Sad je imam« i l i je shvatiti umom i na neki
način definirati. Slična je nebu bez oblaka. Nema oblika. To je prostor,
nepokretnost, slatkoća Postojanja i još beskrajno više od ovih riječi, koje
samo ukazuju na nju. Kad ste u stanju osjetiti je izravno u sebi, ona se
produbljuje. Stoga kad se divite nečemu jednostavnom, zvuku, prizoru,
dodiru, kad uočite ljepotu, kad osjetite srdačnost prema drugom čovjeku,
osjetite unutarnju prostranost, izvor i pozadinu toga iskustva.
M n o g i pjesnici i mudraci od davnina su tu istinsku sreću - nazi­
vam je radošću Postojanja - zamjećivali u jednostavnim, naizgled
nimalo značajnim stvarima. Većina ljudi u svojoj neumornoj potrazi za
nečim značajnim neprestano propušta nevažno, što uopće ne mora biti
nevažno. Filozof Nietzsche u rijetkim je trenucima duboke smirenosti
zapisao: »Koliko je malo potrebno za sreću! Ono najsitnije, najnježnije,
najlaganije, kao šuškanje guštera, dah, treptaj, pogled - ono najmanje
pruža najveću sreću. Budi spokojan«. 4

Zašto »ono najsitnije« može pružiti »najveću sreću«? Zbog toga što
istinsku sreću ne uzrokuje stvar i l i događaj, iako se tako čini na p r v i
pogled. Stvar i l i događaj su tako neprimjetni, tako nezamjetljivi da
zauzimaju samo mali dio vaše svijesti, a sve ostalo je unutarnji prostor,
sama svijest nezapriječena oblikom. Svijest unutarnjeg prostora i ono
što vi jeste u svojoj biti jedno su te isto. Drugim riječima, oblik sitnica
ostavlja dovoljno mjesta za unutarnji prostor. Istinska sreća, radost
Postojanja upravo i i z v i r u iz unutarnjeg prostora, same neuvjetovane
svijesti. No, da biste bili svjesni sitnih, tihih stvari, u vama mora pre­
vladavati tišina. Potreban je i visok stupanj budnosti. Budite smireni.
Promatrajte. Slušajte. Budite prisutni.
Postoji još jedan način na koji možete pronaći unutarnji prostor:
postanite svjesni da ste svjesni. Recite i l i pomislite »Ja Jesam« i tome
ništa nemojte dodavati. Budite svjesni tišine koja prati riječi Ja Jesam.
Osjetite svoju prisutnost, nago, neskriveno, neodjeveno postojanje. Njega
ne mogu dodirnuti ni mladost ni starost, ni bogatstvo ni siromaštvo, ni
dobro ni loše, niti bilo koje drugo svojstvo. To je prostrana maternica
sveukupnog stvaranja, sveukupnost oblika.
138 NOVA Z E M L J A

Možete li čuti planinski potok?

Učitelj zena u tišini je hodao planinskom stazom sa svojim učenikom.
Kad su stigli do drevnog cedra, sjeli su pod njegovu krošnju da pojedu
jednostavan obrok od riže i povrća. Nakon objeda je učenik, mladi
redovnik koji još nije otkrio ključ tajni zena, prekinuo tišinu upitavši
učitelja: »Učitelju, kako da uđem u zen?«
Želio je, dakako, znati kako da zađe u stanje svijesti koje jest zen.
Učitelj ništa nije odgovorio. Prošlo je gotovo pet minuta, a učenik je
tjeskobno očekivao odgovor. Upravo je namjeravao postaviti sljedeće
pitanje kad je učitelj nenadano progovorio. »Čuješ li zvuk planinskog
potočića?«
Učenik uopće nije bio svjestan planinskog potoka. Previše su ga
zaokupljale misli o smislu zena. Sada, kad je počeo osluškivati potok,
buka uma se smirila. U početku ništa nije čuo. Tada je razmišljanje
utihnulo i postao je budan te je iznenada začuo jedva čujno mrmorenje
potočića u daljini.
»Da, sad ga čujem«, odgovorio je.
Učitelj je podigao prst i, pogledavši ga u isti tren i divljim i blagim
pogledom, dodao: »Iz toga uđi u zen«.
Učenik se zapanjio. Bio je to njegov prvi satori, bljesak prosvjetljenja.
Znao je što je zen ne znajući što je to što zna!
Putovanje su nastavili u tišini. Učenik se divio životnosti svijeta koji
ga je okruživao. Kao da sve to prvi put vidi. No, postupno je ponovno
počeo razmišljati. Budnu tišinu ponovno je prevladala buka misli, i
nije prošlo dugo kad je postavio sljedeće pitanje. »Učitelju«, progovorio
je, »razmišljao sam. Što biste mi rekli da nisam uspio čuti planinski
potok?« Učitelj je zastao, pogledao ga, podigao prst i odgovorio: »Iz
toga uđi u zen«.

Pravilno djelovanje
Ego se uvijek pita: kako mogu iskoristiti ovu situaciju da bih ispunio
svoje potrebe i l i kako bih se mogao naći u nekoj drugoj situaciji koja
bi mi ispunila potrebe.
Prisutnost je stanje unutarnjeg prostora. Kad ste prisutni, pitate se:
kako da odgovorim na potrebe ove situacije, ovoga trenutka? Zapravo,
čak si ne morate ni postavljati to pitanje. M i r n i ste, budni, otvoreni onome
što jest. U tu situaciju unosite novu dimenziju: prostor. Tada gledate
i slušate. Tako se stapate sa situacijom. Kad ne reagirate na situaciju,
nego se stopite s njome, rješenje izranja iz same situacije. Zapravo, niste
 Otkriće unutarnjeg prostora 139

to v i , osoba, koji gledate i slušate, nego sama budna smirenost. Tada

nešto poduzimate, ako možete i l i trebate nešto napraviti, odnosno,
pravo djelovanje se događa kroz vas. Pravo djelovanje je ono djelova­
nje koje je prikladno za cjelinu. Kad to napravite, u vama i dalje ostaje
budna, prostrana smirenost. Nema nikoga tko bi podigao obje ruke
u pobjedničkoj gesti, buntovno uzvikujući: »To!« Nema nikoga tko bi
rekao: »Gledaj, to sam ja napravio«.
Sveukupna kreativnost izvire iz unutarnje prostranosti. Jednom
kad se dogodi stvaranje i nešto nastane, morate biti budni kako se ne
bi probudila ideja o »meni« i l i »mojem«. A k o preuzmete zasluge za ono
što ste postigli, ego se vratio, a prostor zamaglio.

Spoznavanje bez imenovanja

Većina je ljudi tek periferno svjesna svijeta koji ih okružuje, osobito ako
im je okolina poznata. Glas u glavi privlači najveći dio pažnje. Neki se
ljudi osjećaju više živi dok putuju i posjećuju nepoznata mjesta i strane
zemlje, jer u tim razdobljima osjetilni opažaji, iskustva, zaokupljaju
veći dio njihove svijesti nego razmišljanje. Postaju prisutniji. Drugima
čak i u takvim trenucima potpuno vlada glas u glavi. Njihovi opažaji i
iskustva iskrivljeni su prosudbama koje se istoga trenutka javljaju. O n i
zapravo nikamo nisu otišli. Putuje samo njihovo tijelo, a oni ostaju gdje
su uvijek i bili: u vlastitoj glavi.
Evo kako izgleda stvarnost većine ljudi: čim nešto zamijete, tome
daju ime, tumače ga, uspoređuju s nečim drugim, sviđa im se i l i ne
sviđa, nazivaju ga dobrim i l i lošim. Sve to čini lažno ja, ego. Zarobljeni
su u misaonim oblicima, u svijesti objekta.
Ne možete se duhovno probuditi sve dok ne prestanete s kompulziv-
n i m i nesvjesnim pridavanjem imena, i l i dok toga barem ne postanete
svjesni, jer tada ste sposobni promatrati proces dok se događa. Ego
neprestanim imenovanjem ostaje na svom mjestu kao nezamijećeni
um. Kad god taj proces prestane i l i kad ga barem postanete svjesni,
javlja se unutarnji prostor i um vas više ne opsjeda.
Odaberite neki predmet u blizini - olovku, stolac, šalicu, lončanicu
- i istražite ga pogledom, odnosno, promatrajte ga s velikim zanima­
njem, gotovo znatiželjno. Izbjegavajte predmete ispunjene snažnim
osobnim asocijacijama koji vas podsjećaju na prošlost, primjerice gdje
ste ga kupili, tko vam ga je poklonio i slično tome. Također izbjegavajte
predmete s natpisima, kao što su knjiga i l i boca. Slova bi vas potaknula
na razmišljanje. Ne naprežući se, opušteni ali budni, pažnju potpuno
140 NOVA Z E M L J A

posvetite objektu i svakom njegovu detalju. A k o se javi misao, ne

prepuštajte joj se. Sada vas ne zanimaju misli, nego sam čin opažanja.
Možete li odvojiti opažanje od razmišljanja? Možete li promatrati ne
dopuštajući glasu u glavu da komentira, izvlači zaključke, uspoređuje
i l i pokušava nešto shvatiti? Nakon nekoliko minuta prijeđite pogledom
po sobi i l i mjestu na kojemu se nalazite, tako da vaša budna pažnja
osvjetljava svaki predmet na koji je usmjerite.
Tada osluhnite zvukove. Slušajte ih na isti način na koji ste proma­
trali stvari oko sebe. Neki zvuci su prirodni - voda, vjetar, ptice - a
drugi mogu biti ljudskoga podrijetla. Neki su ugodni, drugi možda
neugodni. No, nemojte ih dijeliti na dobre i loše. Dopustite svakom
z v u k u da bude takav kakav jest, ne tumačeći ga. I ovdje je najvažnija
opuštena, ali budna pažnja.
Dok tako promatrate i osluškujete, mogli biste postati svjesni tana­
nog, u početku možda jedva zamjetljivog osjećaja smirenosti. Neki ga
ljudi osjećaju kao smirenost u pozadini. Drugi ga nazivaju spokojstvom.
Kad razmišljanje više ne zaokuplja svijest u potpunosti, dio svijesti
ostaje u svom bezobličnom, neuvjetovanom, izvornom stanju. To je
unutarnji prostor.

Tko je onaj koji doživljava iskustvo?

Ono što vidite i čujete, okusite, dodirujete i mirišete su, dakako, objekti
osjetila. To je ono što doživljavate. No, tko je subjekt, onaj koji doživljava
iskustvo? A k o sada, primjerice, kažete: »Subjekt, onaj koji doživljava
iskustvo sam, dakako, ja, Jane Smith, računovođa, stara četrdeset pet
godina, razvedena, majka dvoje djece, Amerikanka«, pogriješili ste. Jane
Smith i sve ono ostalo što se poistovjećuje s misaonom idejom o Jane
Smith su objekti iskustva, a ne subjekt koji doživljava iskustvo.
Svako iskustvo sastoji se od tri moguća elementa: osjetilnih opažaja,
misli i l i mentalnih slika i emocija. Jane Smith, računovođa, četrdeset pet
godina stara majka dvoje djece, razvedena i Amerikanka - to su misli
i stoga dio onoga što doživljavate u trenutku kad mislite te misli. To i
sve ono ostalo što možete reći i misliti o sebi su objekti, a ne subjekt.
To su iskustva, a ne onaj koji doživljava iskustvo. Možete smisliti još
na tisuće definicija (misli) o onome tko jeste, pa ćete time svakako
povećati složenost iskustva o sebi (kao i prihod svog psihijatra), ali na
taj način nećete doći do subjekta, onoga tko doživljava, koji prethodi
svemu iskustvu, ali bez kojega iskustva ne bi ni bilo.
Tko je, dakle, onaj koji doživljava iskustvo? To ste v i . A tko ste vi?
Svijest. A što je svijest? Na to pitanje ne možemo odgovoriti. Onoga
 Otkriće unutarnjeg prostora 141

trenutka kad odgovorite na njega, falsificirali ste ga, pretvorili u još

jedan objekt. Svijest, koju tradicionalno nazivamo duhom, ne može biti
spoznata u uobičajenom smislu riječi, a uzaludno ju je vidjeti. Sve spo­
znavanje pripada carstvu dvojnosti - subjekt i objekt, onaj koji spoznaje
i spoznato. Subjekt, ja, onaj koji spoznaje, bez kojega ništa ne bi moglo
biti spoznato, opaženo, pomišljeno i l i doživljeno osjećajima, zauvijek
mora ostati nespoznat. To je zbog toga što ja nema oblika. Spoznati
možemo samo oblike, pa ipak, bez dimenzije bezobličnoga, svijet oblika
ne bi mogao postojati. To je ono osvijetljeno mjesto u kojemu se svijet
uzdiže i povlači. Taj je prostor život koji Ja Jesam. Bezvremen je. Ja Jesam
bezvremen, vječan. Ono što se događa u tome prostoru relativno je i
privremeno: zadovoljstvo i patnja, dobitak i gubitak, rođenje i smrt.
A k o vas iskustvo toliko zaokupi da se u njemu izgubite, to predstavlja
najveću prepreku otkrivanju unutarnjega svijeta i pronalaženju onoga
koji doživljava iskustvo. To znači da je svijest izgubljena u vlastitome
snu. Svaka misao, svaka emocija i iskustvo mogu vas zaokupiti do tog
stupnja da se zapravo nalazite u stanju sličnom snu. To je tisućama
godina bilo uobičajeno stanje čovječanstva.
Iako ne možete spoznati svijest, možete je postati svjesni kao sebe.
Možete je izravno osjetiti u bilo kojoj situaciji, bez obzira na to gdje se
nalazite. Ovdje i sada je možete osjetiti kao vlastitu Prisutnost, unu­
tarnji prostor u kojemu opažate riječi na ovoj stranici i u kojemu se one
pretvaraju u misli. To je Ja Jesam koje je u pozadini svega. Riječ koju
čitate i o kojoj razmišljate prednji je plan, a Ja Jesam temeljni je sloj,
temeljna pozadina svakog iskustva, misli i osjećaja.

Dah
Unutarnji prostor otkrijte stvaranjem praznina u struji razmišljanja.
A k o nema takvih praznina, misli vam se ponavljaju, gube nadahnuće,
u njima nema nikakve stvaralačke iskre, a takav je način razmišljanja
većine ljudi na ovom planetu. Ne mora vas zabrinjavati trajanje tih
praznina. Dovoljno je da traju i nekoliko sekundi. Postupno će se same
produživati, a da vi oko toga ne morate ni nastojati. Od njihove je dužine
važnije da se češće pojavljuju, tako da se u vašim svakodnevnim aktiv­
nostima i struji vašega razmišljanja povremeno javlja prostor.
Netko mi je nedavno pokazao godišnju brošuru velike duhovne
organizacije. Kad sam je pregledao, na mene je ostavio dojam velik
broj različitih zanimljivih seminara i radionica. To me je podsjetilo na
veliku mogućnost izbora na švedskom stolu gdje može birati između
142 NOVA Z E M L J A

golemog mnoštva privlačnih jela. Osoba koja mi je pokazala brošuru

upitala me je bih li joj mogao preporučiti jedan i l i dva tečaja. »Ne znam«,
odgovorio sam. »Svi se doimaju jako zanimljivima. No, jedno znam«,
dodao sam. »Budite što češće svjesni svog disanja, kad god se sjetite.
Činite tako godinu dana i to će vas preobraziti više nego odlazak na
sve ove seminare. A uz to je i besplatno.«
Svjesnost o vlastitom disanju odvaja pažnju od razmišljanja i stvara
prostor. To je jedan od načina za proširivanje svijesti. Iako punina
svijesti već postoji kao neočitovana, naš je zadatak da svijest unesemo
i u ovu dimenziju.
Budite svjesni vlastitog disanja. Zamijetite osjet daha. Osjetite zrak kako
ulazi i izlazi iz tijela. Obratite pažnju na širenje i stezanje prsa i trbušne
šupljine dok dah u njih ulazi i izlazi iz njih. Jedan svjestan dah dovoljan je
da napravi malo prostora ondje gdje je prije postojao neprekinut niz jedne
misli za drugom. Jedan svjestan dah (dva i l i tri bila bi još bolja) nekoliko
puta dnevno izvrstan je način unošenja prostora u svoj život. Čak i ako
meditirate na svoje disanje dva i l i više sati, što neki ljudi čine, dovoljno
je da budete svjesni jednog daha, zapravo, i možete biti svjesni samo
jednog. Sve ostalo je uspomena i l i očekivanje, drugim riječima, misao.
Disanje nije nešto što vi činite, nego nešto što promatrate. Dovoljno je da
promatrate kako se odvija. Za to vam nije potrebno nikakvo nastojanje
i l i trud. Osim toga, zamijetite kratki zastoj u disanju, osobito onu mirnu
točku na kraju izdaha prije nego što ponovno počnete udisati.
M n o g i ljudi dišu neprirodno plitko. Što ste svjesniji disanja, to će
disanje više poprimati svoju prirodnu dubinu.
Budući da disanje nema nekakav oblik sam po sebi, od davnina
se izjednačavao s duhom, bezobličnim Životom. »Jahve, Bog, napravi
čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako
postane čovjek živa duša.« Njemačka riječ za disanje - atmen - izve­
5

dena je iz drevne indijske (sanskrtske) riječi Atman, što znači božanski

duh i l i Bog u čovjeku.
Činjenica da disanje nema oblika jedan je od razloga zbog kojih
je svjesnost daha iznimno djelotvoran način unošenja prostora u vaš
život i proširivanja svijesti. Dah je izvrstan objekt meditacije upravo
zbog toga što i nije objekt, jer nema oblika. Drugi razlog krije se u tome
što je dah jedna od najtananijih i naizgled najbeznačajnijih pojava, ona
»sitnica« koja, prema Nietzscheu, pruža »najveću radost«. O vama ovisi
hoćete li početi vježbati svjesno disanje kao oblik formalne meditacije
i l i nećete. No, formalna meditacija nije zamjena za unošenje svjesnog
prostora u svakodnevni život.
 Otkriće unutarnjeg prostora 143

Svjesnost o vlastitom dahu prisiljava vas da budete u sadašnjem

trenutku, koji je ključ svih unutarnjih preobrazbi. Kad god ste svjesni
daha, apsolutno ste prisutni. Možda ćete zamijetiti i to da ne možete
misliti i biti svjesni svog disanja. Svjesno disanje zaustavlja proces misli.
No, to ni izdaleka nije stanje transa i l i oblik spavanja, nego ste potpuno
budni i svjesni. Ne spuštate se na razinu ispod razmišljanja, nego se
uzdižete na razinu iznad njega. A k o pažljivije pogledate, zamijetit ćete
da je to dvoje, potpuna prisutnost u sadašnjem trenutku i prestanak
razmišljanja tijekom kojega ne dolazi do gubitka svijesti, zapravo jedna
te ista stvar, uzdizanje svijesti prostora.

Ovisnosti
Dugogodišnji kompulzivni obrazac ponašanja mogli bismo nazvati
ovisnošću, a ovisnost živi u vama kao nekakvo biće i l i dodatna osob­
nost, energetsko polje koje povremeno vlada vama. Može vam preuzeti
čak i misli, glas u glavi, koji tada postaje glas ovisnosti. Možda govori:
»Ovaj je dan bio težak. Zavređuješ nagradu. Zašto bi se odrekao jedinog
preostalog zadovoljstva u životu?« A k o ste zbog nedostatka svjesnosti
poistovjećeni s unutarnjim glasom, shvatit ćete da krećete prema hlad­
njaku i uzimate komad čokoladne torte. U nekom drugom trenutku
ovisnost može potpuno zaobići svjesni um i nenadano shvatite da
otpuhujete cigaretni dim i l i držite u ruci čašu s pićem. »Kako mi se to
našlo u ruci?« Uopće niste bili svjesni da ste i z v u k l i cigaretu iz kutije
i zapalili je i l i si natočili piće.
A k o imate kompulzivni obrazac ponašanja, kao što su pušenje,
prejedanje, opijanje, gledanje televizije, ovisnost o internetu i l i nešto
drugo, evo što možete napraviti: kad zamijetite kako se u vama javlja
kompulzivna potreba, zastanite i triput duboko udahnite. Tako budite
svijest. Nekoliko minuta budite svjesni samog kompulzivnog poriva kao
energetskog polja u vlastitoj unutrašnjosti. Svjesno osjetite tu potrebu
da nešto uzmete fizički i l i mentalno i l i da konzumirate neku tvar, i l i
želju da odigrate neki oblik kompulzivnog ponašanja. Nakon toga
ponovno nekoliko puta svjesno udahnite. Tada će kompulzivni poriv
možda nestati, barem na neko vrijeme. Možda ćete shvatiti da još uvijek
zahtijeva svoje, a vi ne možete ništa drugo nego mu popustiti. Nemojte
od toga praviti problem. Nastavite vježbati osvješćivanje ovisnosti. Kako
postajete svjesniji, ovisnički obrasci će slabjeti i na kraju se rastvoriti.
No, ne zaboravite postati svjesni svake misli kojom opravdavate ovi-
sničko ponašanje, ponekad uz pomoć pametnih argumenata, čim se
javi u vašim mislima. Postavite si pitanje: tko to govori? Spoznat ćete
144 NOVA Z E M L J A

da je to glas ovisnosti. Sve dok ste toga svjesni, sve dok ste prisutni
kao promatrač vlastitog uma, manja je vjerojatnost da će vas ovisnost
nagnati da postupite po njezinoj želji.

Svijest unutarnjeg tijela

Drugi jednostavan, ali iznimno djelotvoran način otkrivanja prostora
u vašem životu usko je povezan s disanjem. Otkrit ćete da svog unu­
tarnjeg tijela postajete svjesni dok osjećate jedva zamjetan protok zraka
koji ulazi i izlazi iz tijela te uzdizanje i spuštanje prsa i trbuha. Pažnju
bi vam umjesto disanja mogao zaokupiti osjećaj životnosti u nutrini,
koji je raspršen po čitavome tijelu.
Većina ljudi toliko je zaokupljena mislima i poistovjećena s glasom u
glavi da više ne može osjetiti životnost u sebi. A k o niste u stanju osjetiti
život koji oživljuje fizičko tijelo, sam onaj život koji jeste, to je jedan od
najvećih gubitaka koji vas može zadesiti. Tada počinjete tragati ne samo
za zamjenama tog prirodnog stanja unutarnje dobrobiti, nego i za nečim
čime ćete prikriti trajnu nelagodu koju osjećate kad niste u dodiru s
uvijek prisutnom životnošću koju najčešće previđate. Među zamjene za
kojima ljudi tragaju ubrajaju se ekstatična stanja uzrokovana drogom,
pretjerana stimulacija osjetila kao što je iznimno glasna glazba, aktiv­
nosti koje vas uzbuđuju i l i dovode u opasnost, i l i opsjednutost seksom.
Kao zamjenu za taj istinski osjećaj životnosti neki ljudi koriste čak i
dramu u odnosima. Zamjena za trajnu pozadinsku nelagodu, zamjena
za kojom ljudi najčešće posežu, jesu intimni odnosi: muškarac i l i žena
koji će nas »usrećiti«. Dakako, takav odnos ujedno je i jedna od pojava u
kojoj najčešće doživljavamo razočaranje. Kad nelagoda ponovno izroni
na površinu, ljudi za to najčešće okrivljuju partnera.
Dvaput i l i triput svjesno udahnite. Možete li nakon toga otkriti tanani
osjećaj životnosti koji vam prožima čitavo unutarnje tijelo? Možete l i , da
tako kažem, iznutra osjetiti svoje tijelo? Nakratko osjetite pojedinačne
dijelove tijela. Osjetite dlanove, ruke, stopala i noge. Možete li osjetiti trbuh,
prsa, vrat i glavu? A usne? Ima li u njima života? Tada ponovno postanite
svjesni unutarnjeg tijela kao cjeline. Možda ćete u početku pri ovoj vježbi
sklopiti oči, a kad osjetite svoje tijelo, otvorite oči i osvrnite se oko sebe,
istodobno osjećajući tijelo. Neki čitatelji neće osjetiti potrebu da sklope
oči. O n i mogu svoje unutarnje tijelo osjetiti i dok čitaju ove retke.

Unutarnji i vanjski prostor

Vaše unutarnje tijelo nije kruta tvar, nego prostor. To nije vaš fizički oblik,
nego život koji ga oživljuje. To je inteligencija koja je stvorila i održava
 Otkriće unutarnjeg prostora 145

tijelo, istodobno koordinirajući stotine različitih funkcija tako čudesne

složenosti da ljudski um može shvatiti samo njihov sitan djelić. Kad
postanete svjesni unutarnjeg tijela, tada zapravo inteligencija postaje
svjesna sebe. To je onaj nespoznatljivi »život« koji znanstvenici nikada
nisu otkrili, jer je svijest koja traga za njim zapravo ono za čime traga.
Fizičari su otkrili da je očigledna čvrstina materije zapravo privid
kojeg stvaraju osjetila. To se odnosi i na fizičko tijelo koje opažamo i
doživljavamo kao čvrsto, ali je 99,99 posto našega tijela zapravo prazan
prostor. Tako je golem prostor između atoma u odnosu na njihovu
veličinu, a takav je i prostor između dva atoma. Fizičko tijelo samo je
pogrešan opažaj onoga što jeste. Naše je tijelo mikrokozmička verzija
vanjskoga svemira. Da biste stekli pojam o tome koliko je golem pro­
stor između nebeskih tijela, razmislite o ovome: svjetlosti koja putuje
konstantnom brzinom od 300.000 kilometara u sekundi treba samo
nešto malo više od jedne sekunde da stigne od Zemlje do Mjeseca,
a svjetlost od Sunca do Zemlje putuje oko osam minuta. Svjetlost od
našeg najbližeg susjeda u svemiru, zvijezde Proxima Centauri, koja je
zapravo sunce najbliže našem S u n c u , putuje četiri i p o l g o d i n e prije
nego što stigne do nas. Tako je golem svemir koji nas okružuje. Postoji i
intergalaktički prostor, čija se prostranost opire svakom razumijevanju.
Svjetlost iz galaksije najbliže našoj, Andromede, putuje 2,4 milijuna
godina dok ne stigne do nas. Nije li nevjerojatna pomisao da je i naše
tijelo podjednako prostrano kao i svemir?
Tako nam se fizičko tijelo, koje je oblik, otkriva kao istinski bezoblično
kad ga malo bolje promotrimo. Naše tijelo predstavlja dveri koje vode u
unutarnji prostor. Iako unutarnji prostor nema oblika, prepun je života.
Taj je »prazni prostor« život u svoj svojoj punini, neočitovani Izvor iz
kojega izvire sve očitovano. Tradicionalni naziv za taj Izvor jest Bog.
M i s l i i riječi pripadaju svijetu oblika i ne mogu izraziti bezoblično.
Stoga kad kažete »Osjećam svoje unutarnje tijelo«, to je pogrešan opažaj
koji je stvorila misao. Zapravo svijest koja se pojavljuje kao tijelo - svijest
Ja Jesam - postaje svjesna sebe. K a d više ne miješam ono tko jesam s
privremenim oblikom svojega »ja«, tada se dimenzija neograničenog
i vječnog - dimenzija Boga - može izraziti kroz »mene« i voditi »me«.
Također me oslobađa ovisnosti o obliku. Međutim, puko intelektualno
prepoznavanje i l i uvjerenje »ja nisam ovaj oblik« nimalo ne koriste.
Najvažnije pitanje glasi: M o g u li u ovome trenutku osjetiti prisutnost
unutarnjeg prostora, odnosno, mogu li osjetiti vlastitu Prisutnost, bolje
rečeno, Prisutnost koja Ja Jesam?
146 NOVA Z E M L J A

Toj se istini možemo približiti i na drugi način. Zapitajte se: »Jesam

li svjestan ne samo onoga što se događa ovoga trenutka, nego i samog
Sadašnjeg trenutka kao živog, bezvremenog unutarnjeg prostora
u kojemu se sve događa?« Iako izgleda da to pitanje nema nikakve
povezanosti s unutarnjim tijelom, iznenadit ćete se kad osjetite da,
postavši svjesni prostora Sadašnjeg trenutka, nenadano osjećate život­
nost u sebi. Osjećate životnost unutarnjega tijela, koja je neodvojivi dio
radosti Postojanja. Moramo ući u tijelo da bismo ga nadrasli i shvatili
da nismo tijelo.
U svakodnevnom životu sviješću o unutarnjem tijelu što češće stva­
rajte prostor. Dok negdje čekate, dok nekoga slušate, kad zastanete da
biste pogledali u nebo, stablo, cvijet, partnera i l i dijete, istodobno osje­
tite životnost u vlastitoj nutrini. To znači da dio vaše pažnje i l i svijesti
ostaje bezobličan, a ostatak je dostupan za vanjski svijet oblika. Kad
god na taj način »prebivate« u vlastitome tijelu, ono vam pomaže da
ostanete prisutni u Sadašnjem trenutku. Pomaže vam da se ne izgubite
u razmišljanju, emocijama i l i vanjskim situacijama.
Kad razmišljate, osjećate, opažate i doživljavate iskustva, svijest se
rađa u obliku. Reinkarnira se u misao, osjećaj, osjetilni opažaj i l i iskustvo.
Ciklus ponovnih rođenja, kojeg se budisti nadaju naposljetku izbjeći,
neprestano se odvija, a izmaći mu možete samo u ovome trenutku, kroz
moć Sadašnjeg trenutka. Potpunim prihvaćanjem oblika Sadašnjeg tre­
nutka u svojoj se nutrini povezujete s prostorom, koji je bit toga trenutka.
Kroz prihvaćanje iznutra postajete prostrani. Povežite se s prostorom, a
ne s oblikom: to unosi istinsku perspektivu i ravnotežu u vaš život.

Zamjećivanje praznine
Tijekom dana odvija se neprekidan, promjenjiv niz onoga što vidite
i čujete. U prvome trenutku kad nešto uočite i l i začujete zvuk, prije
nego što mu um nadjene ime i l i protumači ono što ste vidjeli i l i čuli, a
osobito ako je riječ o nečemu nepoznatom, najčešće se pojavljuje pra­
znina budne pažnje u kojoj dolazi do opažaja. To je unutarnji prostor.
Njegovo trajanje razlikuje se od osobe do osobe. Lako ga je propustiti,
jer kod mnogih ljudi taj je prostor iznimno kratak, možda traje samo
sekundu i l i još manje.
Evo što se događa: pojavljuje se novi prizor ili zvuk i u prvom trenutku
opažaja dolazi do kratkog prekida u uobičajenoj struji razmišljanja.
Svijest se odvaja od misaonog oblika, jer je potrebna za osjetilni opažaj.
 Otkriće unutarnjeg prostora 147

Zbog osobito neuobičajenog prizora i l i zvuka mogli biste ostati »bez

riječi«, čak i u nutrini, odnosno, javlja se duža praznina.
Učestalost i trajanje takvoga prostora određuje vašu sposobnost uživa­
nja u životu, određuje također i možete li osjetiti unutarnju povezanost s
drugim ljudskim bićima, kao i s prirodom, a tako i stupanj do kojega ste
se oslobodilli ega, jer ego uopće nije svjestan dimenzije prostora.
Kad postanete svjesni tih kratkih prostora koji se prirodno pojavljuju,
duže će trajati, a zbog toga ćete sve češće osjećati radost opažanja, na
koju malo i l i nimalo utječu misli. Svijet oko vas tada će vam se doimati
svjež, nov i ispunjen životom. Što više život doživljavate kroz mentalni
ekran apstrakcije i razmišljanja, to on postaje beživotniji i prazniji.

Izgubite se da biste se pronašli

Unutarnji prostor se javlja i kad god se oslobodite potrebe za naglaša­
vanjem svoje poistovjećenosti s oblikom. To je potreba ega, a ne stvarna
potreba. Već smo ponešto govorili o tome. K a d god se oslobodite
nekoga od tih obrazaca ponašanja, pojavljuje se unutarnji prostor. Tada
postajete ono što uistinu jeste. Egu će se činiti da se gubite, ali istina
je posve suprotna. Isus je podučavao da se morate izgubiti kako biste
se mogli pronaći. Kad god se oslobodite jednoga od tih obrazaca, time
prestajete naglašavati tko ste na razini oblika, a vaša osobnost onkraj
oblika izranja potpunija. Postajete manje da biste mogli biti više.
Evo nekoliko načina na koje ljudi nesvjesno pokušavaju naglasiti svoju
poistovjećenost s oblikom. A k o ste dovoljno pribrani, mogli biste i u sebi
otkriti neke od tih nesvjesnih obrazaca, kao kad, primjerice, zahtijevate
pažnju za nešto što ste napravili, kad se naljutite i l i uznemirite zato što
nitko nije obratio pažnju na vas, kad pokušavate privući pažnju pričom
o svojim problemima i l i svojoj bolesti, kad napravite scenu, kad iznosite
svoje mišljenje iako ga nitko nije zatražio i makar uopće nije važno u nekoj
situaciji, kad vam je važnije kako će vas doživjeti druga osoba nego sama
ta druga osoba, što znači da druge ljude koristite kao svoje egoistične
odraze i l i kao sredstvo za jačanje ega, kad pokušavate ostaviti dojam na
druge onim što posjedujete, svojim znanjem, izgledom, položajem, fizičkom
snagom i slično, kad bijesnom reakcijom privremeno napuhavate ego,
kad stvari shvaćate osobno, kad ste uvrijeđeni, kad jalovim mentalnim
i l i verbalnim prigovorima dokazujete da ste vi u pravu, a drugi griješe,
kad želite da vas drugi smatraju važnom osobom.
A k o otkrijete takav obrazac u sebi, predlažem vam da provedete
eksperiment. Provjerite kako biste se osjećali i što bi vam se dogodilo
148 NOVA Z E M L J A

kad biste se oslobodili toga obrasca. Jednostavno ga odbacite i pripazite

što će se dogoditi.
Svijest možete početi stvarati i na drugi način: prestanite naglašavati
ono što jeste na razini oblika. Otkrijte golemu moć koja kroz vas protječe
u svijet kad prestanete naglašavati svoju poistovjećenost s oblikom.

Tišina
Izreka kaže: »Tišina je jezik kojim govori Bog, a sve ostalo samo je loš
prijevod«. Tišina je zapravo druga riječ za prostor. K a d postanemo
svjesni tišine gdje god se u svome životu susreli s njome, u vlastitoj
ćemo se nutrini povezati s bezobličnom i bezvremenom dimenzijom,
onkraj misli i onkraj ega. To može biti tišina koja prekriva svijet pri­
rode, tišina vaše sobe u ranim jutarnjim satima, tihi trenutak između
zvukova. Tišina nema oblika i zbog toga je ne možemo postati svjesni
razmišljanjem. Misao je oblik. A k o smo svjesni tišine, tada smo i tihi.
Tihi smo kad smo svjesni bez misli. Svoju osobnost nikada ne izraža­
vate više i dublje nego kad ste tihi. Tada ste ono što ste bili prije nego
što ste privremeno poprimili fizički i mentalni oblik koji nazivamo
osobom, a istodobno ste i ono što ćete biti kad se taj oblik rastvori. Dok
ste tihi, tada ste ono što jeste onkraj svojega vremenskog postojanja:
neuvjetovana, bezoblična i vječna svijest.
09.
Vaša unutarnja svrha

Čim se uzdignete iznad pukog preživljavanja, pitanje smisla i svrhe

dobiva iznimnu važnost u vašemu životu. Mnogi ljudi imaju osjećaj
da su zaglavili u kolotečini svakodnevnog života koja im naizgled
oduzima svaki smisao. Neki vjeruju da život prolazi pokraj njih i l i da
im je već prošao. Drugi imaju osjećaj da ih zahtjevi posla, uzdržavanje
obitelji i l i financijska i životna situacija ograničavaju. Neki su preplav­
ljeni akutnim stresom, a drugi akutnom dosadom. Neki su se izgubili
u mahnitom djelovanju, a drugi u stagnaciji. M n o g i ljudi čeznu za
slobodom i širenjem koje im obećava napredak. Drugi već uživaju u
relativnoj slobodi koja proistječe iz napretka i shvaćaju da im čak ni
to ne može život ispuniti smislom. Ništa ne može zamijeniti istinsku
svrhu. No, istinsku i l i prvobitnu svrhu svojega života ne možete pronaći
na vanjskoj razini. Ona nije povezana s onim što radite, nego s onim
što jeste, odnosno, sa stanjem vaše svijesti.
Stoga je najvažnije shvatiti da život ima i vanjsku i unutarnju svrhu.
Unutarnja svrha povezana je s Postojanjem i važnija je. Vanjska se svrha
odnosi na djelovanje i druga je po važnosti. Iako ova knjiga uglavnom
govori o vašoj unutarnjoj svrsi, u ovom i sljedećem poglavlju govorit
ćemo i o tome kako u svom životu možete uskladiti vanjsku i unutarnju
svrhu. Unutarnja i vanjska svrha toliko su isprepletene da gotovo i nije
moguće govoriti o jednoj, a da ne spominjemo i drugu.
Vaša je unutarnja svrha buđenje. Posve jednostavno. Ta je svrha
zajednička svim ljudima na planetu, jer je to svrha čovječanstva. Vaša
je unutarnja svrha ključni dio svrhe cjeline, svemira i njegove inte­
ligencije koja se budi. Vanjska svrha može se s vremenom mijenjati.
Jako se razlikuje od osobe do osobe. Temelj ispunjavanja vanjske svrhe
postavljen je kad pronađete unutarnju i živite u skladu s njom. To je
temelj istinskog uspjeha. A k o nema toga sklada, neke stvari ipak možete
postići nastojanjem, borbom, odlučnošću i p u k i m napornim radom
i l i lukavošću. No, u takvim pothvatima nema radosti i neminovno
okončavaju nekom vrstom patnje.
150 NOVA Z E M L J A

Buđenje
Buđenje je pomak u svijesti u kojemu se razdvajaju razmišljanje i svijest.
K o d većine ljudi to nije događaj, nego proces kroz koji prolaze. Čak i
one rijetke osobe koje dožive naglo, dramatično i naizgled neopozivo
buđenje ipak moraju proći kroz proces u kojemu novo stanje svijesti
postupno utječe u sve što rade i preobražava ih te postaje integralni
dio njihova života.
Kad se probudite, više se nećete izgubiti u razmišljanju, nego ćete
sebe prepoznati kao svijest u pozadini razmišljanja. Tada proces raz­
mišljanja više nije autonomna djelatnost koja služi samoj sebi, uzima
uzde u svoje ruke i upravlja vašim životom. Razmišljanje ustupa mjesto
svijesti. Više ne vlada vašim životom, nego postaje sluga svijesti. Svijest
je svjesna povezanost s univerzalnom inteligencijom. Druga riječ za
svijest jest Prisutnost, svijest oslobođena misli.
Početak proces buđenja čin je milosti. Ne možete ga izazvati, ne
možete se pripremiti za njega, niti ga zavrijediti. Ne postoji uredan niz
logičkih koraka koji vode buđenju, iako bi se to svidjelo umu. Ne morate
najprije postati vrijedni buđenja. Grešniku može doći prije nego svecu,
ali ni to nije nužno. Zbog toga se Isus družio s različitim vrstama ljudi,
a ne samo s dostojanstvenicima. Kad je riječ o buđenju, ništa ne možete
napraviti. Što god učinili, to je ego koji si pokušava priskrbiti probuđenje
i l i prosvjetljenje kao svoje najcjenjenije vlasništvo, kako bi postao što
važniji i veći. No, umjesto samoga buđenja, svome umu dodajete samo
ideju buđenja i l i mentalnu sliku probuđene i l i prosvijetljene osobe, a
onda pokušavate živjeti u skladu s njom. Život u skladu sa slikom koju
imate o sebi i l i koju drugi ljudi imaju o vama nije izvoran život, nego
samo još jedna nesvjesna uloga koju igra ego.
A k o ne postoji ništa što biste mogli učiniti u pogledu buđenja, ako
vam se dogodilo samo od sebe i l i će se tek dogoditi, kako onda ono
može biti najvažnija svrha vašega života? Zar svrha ne podrazumijeva
i vaše djelovanje?
Samo se prvo buđenje, prvi uvid u svijest oslobođenu misli, događa
milošću, bez ikakva nastojanja. A k o vam je ova knjiga nerazumljiva i l i
besmislena, tada vam se to još nije dogodilo. No, ako dio vas reagira na
nju, ako na neki način prepoznajete njezinu istinu, to znači da je proces
buđenja već započeo. Jednom kad se to dogodi, više nema povratka na
staro, iako ego može usporavati zbivanja. Nekim će ljudima ova knjiga
pomoći da prepoznaju kako su se već počeli buditi te će im pojačati i
ubrzati taj proces. Druga je njezina funkcija pomoći ljudima da pre-
 Vaša unutarnja svrha 151

poznaju ego u sebi kad god pokuša ponovno preuzeti vlast i prigušiti
svijest koja se budi.
Kod nekih ljudi buđenje se događa kad iznenada postanu svjesni
misli koje raspredaju već po navici, osobito kad je riječ o ustrajnim
negativnim mislima s kojima su možda poistovjećeni čitava života.
Nenadano se javlja svijest koja je svjesna misli, ali nije dio nje.
Kakav je odnos svijesti i razmišljanja? Svijest je prostor u kojemu
misao postoji kad taj prostor postane svjestan samoga sebe.
Jednom kad ste zavirili u svijest i l i Prisutnost, tada je poznajete iz
vlastita iskustva. Više nije puka misaona ideja. Tada možete svjesno
odlučiti hoćete li biti prisutni i l i ćete se prepuštati besmislenom razmi­
šljanju. Možete prizvati Prisutnost u svoj život, odnosno, raskrčiti prostor.
S milošću buđenja dolazi i odgovornost. Možete pokušati živjeti kao
da se ništa nije dogodilo i l i možete uvidjeti značaj buđenja i svijest koja
izranja prepoznati kao ono najvažnije što vam se ikada može dogoditi.
Otvaranje vlastite osobnosti svijesti koja se budi i iznošenje svijesti na
svjetlost ovoga svijeta tada postaje glavna svrha vašega života.
»Želim spoznati um Boga«, rekao je Einstein. »Sve ostalo su detalji.«
Što je Božji um? Svijest. Sto znači upoznati Božji um? Postati svjestan. Što
su detalji? Vanjska svrha i sve ono što se događa u vanjskome svijetu.
Stoga još dok čekate da vam se u životu dogodi nešto značajno, možda
ne shvaćate da vam se već dogodilo ono najvažnije što se može dogoditi
ljudskome biću: početak odvajanja svijesti od procesa razmišljanja.
Mnogi ljudi koji prolaze kroz početne stupnjeve procesa buđenja
više nisu sigurni u svoju vanjsku svrhu. Ono što pokreće svijet više nije
i njihov pokretač. Budući da prilično jasno sagledavaju ludilo naše civi­
lizacije, mogu se osjećati donekle otuđeni od kulture u kojoj žive. Neki
imaju osjećaj da prebivaju u ničijoj zemlji između dva svijeta. Njima više
ne upravlja ego, ali svijest koja se budi još se nije potpuno integrirala u
njihovu životu. Unutarnja i vanjska svrha još se nisu povezale.

Razgovor o unutarnjoj svrsi

Sljedeći razgovor sažima brojne razgovore koje sam vodio s ljudima
u potrazi za istinskom životnom svrhom. Nešto postaje istina kad je
u skladu s vašim najskrivenijim Postojanjem i kad ga izražava, kad
je povezano s vašom unutarnjom svrhom. Zbog toga njihovu pažnju
usmjeravam najprije na unutarnju, najvažniju svrhu.
152 NOVA Z E M L J A

Ne znam točno o čemu je riječ, ali želio bih nekako -promijeniti svoj život.
Želim nešto više, želim raditi nešto značajno, želim napredak i slobodu koji
iz toga proizlaze. Želim napraviti nešto važno, nešto što će promijeniti svijet.
No, ako me upitate što to točno želim, morao bih reći da ne znam. Možete li
mi pomoći da pronađem svoju životnu svrhu?
Vaša je svrha da sjedite ovdje i razgovarate sa mnom, jer tu jeste i
upravo to radite. Sve dok ne ustanete i ne počnete raditi nešto drugo.
Tada to drugo postaje vaša svrha.
Stoga je moja svrha sjediti u uredu sljedećih trideset godina sve dok ne odem
u mirovinu ili dok ne dobijem otkaz?
Sada niste u svom uredu, pa to i nije vaša svrha. Dok sjedite u uredu
i radite svoje poslove, tada je to vaša svrha. Ne tijekom sljedećih trideset
godina, nego zasad.
Mislim da se ne razumijemo. Za vas je svrha ono što sada radim, a za mene
je to opći cilj u životu, nešto veliko i značajno što daje smisao svemu što radim,
nešto što će dovesti do promjena. Preturanje papira u uredu nije takvo. Toga
sam svjestan.
Sve dok niste svjesni Postojanja, smisao ćete tražiti samo u dimenziji
djelovanja i budućnosti, odnosno, u dimenziji vremena. Ako i pronađete
smisao i l i ispunjenje, oni će nestati i l i će se pokazati da je bila riječ o
obmani. Svakako će ih uništiti vrijeme. Svaki smisao koji pronađemo
na ovoj razini samo je relativan i privremen. Primjerice, ako briga o
djeci pruža smisao vašemu životu, što se događa s tim smislom kad više
niste potrebni djeci, a možda vas više neće ni slušati? Ako smisao vašem
životu pruža pomaganje drugima, tada ovisite o drugima kojima je teže
nego vama kako bi vaš život i nadalje mogao ostati smislen i kako biste
se dobro osjećali u vlastitoj koži. A k o želite biti najbolji, pobjeđivati i l i
uspjeti u nekoj aktivnosti i to vas ispunjava smislom, što će se dogoditi
ako nikada ne pobijedite i l i ako jednoga dana prestanete pobjeđivati,
što je neminovno? Tada ćete se povući u svijet mašte i l i uspomena, a
to je prilično nezadovoljavajuće i pružit će vam samo sjenku smisla.
»Uspjeh« na bilo kojem području smislen je samo dok postoje tisuće i l i
milijuni drugih koji nisu uspjeli, stoga drugi moraju doživjeti neuspjeh
kako bi vaš život imao smisla.
Ne pokušavam reći da pomaganje drugima, briga o djeci i l i težnja
za uspjehom na bilo kojem području nisu vrijedni truda. M n o g i m lju­
dima predstavljaju važan dio njihove vanjske svrhe, ali vanjska svrha
sama za sebe uvijek je relativna, nepostojana i netrajna. To ne znači
da se ne biste trebali upuštati u takvo djelovanje, nego da biste takve
 Vaša unutarnja svrha 153

djelatnosti trebali povezati sa svojom unutarnjom, glavnom svrhom,

kako bi dublji smisao ispunjavao sve što radite.
A k o ne živite u skladu sa svojom najvažnijom svrhom, svaka svrha
koju osmislite, čak i ako je to stvaranje raja na zemlji, pripadat će egu
i l i će je uništiti vrijeme. Prije i l i poslije izazvat će patnju. Zanemarite li
unutarnju svrhu, što god radili, čak i ako to izgleda poput duhovnog
rada, ego će se uvući u način djelovanja, tako da će sredstva okaljati cilj.
Poznata izreka »Put u pakao popločen je dobrim namjerama« ukazuje
na istinu. Drugim riječima, nisu primarni vaši ciljevi i l i djelovanje, nego
stanje svijesti iz kojega proizlaze. A k o ispunjavate svoju glavnu svrhu,
tada postavljate temelje za novu stvarnost, novu zemlju. Kad položite
temelje, vašu vanjsku svrhu ispunjava duhovna moć, jer će vaši ciljevi
i namjere biti u skladu s evolucijskim porivom svemira.
Odvajanje razmišljanja i svijesti, koje se krije u srži vaše primarne
svrhe, događa se zbog poricanja vremena. Mi ovdje, dakako, ne govo­
rimo o korištenju vremena za praktične svrhe, kao što je ugovaranje
sastanka i l i planiranje putovanja. Ne govorimo o vremenu na satu, nego
o psihološkom vremenu, a to je duboko ukorijenjena navika uma da
punoću života traži u budućnosti, gdje je ne može naći, zanemarujući
pri tom jedinu točku iz koje joj možemo pristupiti: sadašnji trenutak.
Kad ono što radite i l i ono gdje se nalazite promatrate kao glavnu
svrhu svojega života, tada poričete vrijeme. To vam daje golemu moć.
Poricanje vremena u onome što radite također predstavlja vezu između
unutarnje i vanjske svrhe, između Postojanja i djelovanja. Kad poričete
vrijeme, poričete i ego. Što god radili, radit ćete iznimno dobro, jer
sâmo djelovanje postaje žarišna točka vaše pažnje. Tada vaše djelovanje
postaje tunel kroz koji svijest ulazi u ovaj svijet. To znači da kvalitetno
radite, čak i kad je riječ o najjednostavnijim stvarima, kao što je okre­
tanje stranica telefonskog imenika i l i prelazak preko sobe. Glavna
svrha okretanja stranica jest okretanje stranica, a sekundarna svrha
jest pronalaženje telefonskog broja. Glavna svrha zbog koje prelazite
sobu jest da prijeđete preko sobe, a sekundarna svrha jest da podignete
knjigu u drugom dijelu sobe, ali onoga trenutka kad podignete knjigu,
to postaje vaša glavna svrha.
Možda se još sjećate paradoksa vremena o kojemu smo prije govorili:
za sve što radite potrebno je vrijeme, ali ipak je uvijek sadašnji trenu­
tak. Stoga dok je vaša unutarnja svrha negirati vrijeme, vanjska svrha
u svakom slučaju uključuje budućnost i zbog toga ne može postojati
bez vremena. No, ona je uvijek sekundarna. Kad god postanete tje-
skobni i l i ste pod stresom, ovladala je vanjska svrha i izgubili ste iz
154 NOVA Z E M L J A

vida unutarnju. Zaboravili ste da je stanje vaše svijesti prvobitno, a sve

drugo je sekundarno.
Bih li zbog takva načina života prestao tragati za nečim uzvišenim? Plašim
se da ću se do kraja života baviti samo sitnicama, beznačajnim stvarima. Plašim
se da se nikada neću uzdići iznad osrednjosti, da se nikada neću osmjeliti da
postignem nešto veliko i da ispunim svoj potencijal.
Uzvišeno izrasta iz sitnica koje poštujemo i za koje brinemo. Život
svakog čovjeka uistinu se i sastoji od sitnica. Uzvišenost je misaona
apstrakcija i omiljena maštarija ega. Paradoks je u tome što je temelj
uzvišenosti poštovanje prema sitnicama sadašnjeg trenutka, a ne tra­
ganje za idejom veličine. Sadašnji je trenutak uvijek cjelovit utoliko što
je uvijek jednostavan, ali se u njemu skriva najveća moć. Poput atoma,
sadašnji je trenutak jedna od sitnih stvari koje ipak sadrže golemu
snagu. Toj moći možete pristupiti tek kad se uskladite sa sadašnjim
trenutkom. Možda bi bilo točnije reći da tada moć može doprijeti do
vas, a kroz vas i do ovoga svijeta. Isus je mislio na tu moć kad je rekao:
»Ja sam od sebe ne mogu ništa«, i »Ja ne govorim sam od sebe riječi
koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela«l. Tjeskoba,
stres i negativnost odvajaju vas od te moći. Ponovno vas obuzima pri­
v i d da ste odvojeni od moći koja upravlja svemirom. Opet se osjećate
osamljenima, borite se protiv nečega i l i nešto pokušavate postići. No,
zašto su se pojavile tjeskoba, stres i l i negativnost? Zbog toga što ste se
odvojili od sadašnjeg trenutka. A zašto ste to učinili? Zato što ste mislili
da je nešto drugo važnije. Zaboravili ste svoju glavnu svrhu. Već i samo
jedna sitna pogreška, jedan pogrešan opažaj stvaraju golemu patnju.
Kroz sadašnji trenutak možete doprijeti do moći samoga života,
koju tradicionalno nazivamo »Bogom«. Čim se odvojite od njega, Bog
više nije stvarnost u vašemu životu i preostaje vam samo misaona
ideja Boga, u koju neki ljudi vjeruju, a drugi je niječu. Čak je i vjera u
Boga tek bijedna zamjena za životnu stvarnost Boga koja se očituje u
svakom trenutku vašega života.
Zar potpuna usklađenost sa sadašnjim trenutkom ne podrazumijeva i
ukidanje sveukupnog kretanja? Zar postojanje bilo kakvog cilja ne podrazu­
mijeva da postoji privremeni prekid te usklađenosti sa sadašnjim trenutkom te
da se usklađenost ponovno uspostavlja na višoj ili složenijoj razini onda kad
cilj postignemo? Smatram da ni mladica koja se probija iz tla ne može biti u
potpunom skladu sa sadašnjim trenutkom, zbog toga što ima cilj: želi postati
veliko stablo. Možda će jednom kad dosegne zrelost moći prebivati u skladu
sa sadašnjim trenutkom.
 Vaša unutarnja svrha 155

Mladica ni za čim ne teži, jer ona je sjedinjena sa sveukupnošću i

sveukupnost djeluje kroz nju. »Promotrite poljske ljiljane kako rastu«,
rekao je Isus. »Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon
u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.« M o g l i bismo
2

reći da sveukupnost - sam Život - želi da mladica postane stablo, ali

mladica ne doživljava sebe odvojenom od života i stoga ništa ne želi
za sebe. Ona je jedno s onim što želi Život. Zbog toga nije zabrinuta
niti pod stresom. A ako mora umrijeti prerano, umire s lakoćom.
Podjednako je sigurna u smrti kao što je sigurna i u životu. Osjeća,
koliko god neodređeno, svoju ukorijenjenost u Postojanju, bezobličnom
i vječnom jedinom Životu.
Poput taoističkih mudraca drevne Kine, i Isus voli vratiti pažnju
ljudi na prirodu, jer u njoj je sagledao djelatnu moć s kojom su ljudi
izgubili dodir. To je stvaralačka moć svemira. Isus nam govori da će
nas Bog, kad je jednostavno cvijeće zaodjenuo takvom ljepotom, nas
još ljepše odjenuti. Iako je priroda prekrasan izraz evolucijskog impulsa
svemira, kad se ljudi usklade s inteligencijom u njezinoj pozadini, i sami
će izražavati isti impuls, ali na uzvišenijoj, čudesnijoj razini.
Stoga budite vjerni životu tako što ćete biti vjerni svojoj unutarnjoj
svrsi. Kad postanete prisutni, a time i potpuni u svemu što radite, vaša su
djela ispunjena duhovnom snagom. U početku se možda neće zamijetiti
promjena u onome što radite, nego će se promijeniti samo način djelova­
nja. Vaša je najvažnija svrha sada omogućiti protjecanje svijesti u ono što
radite. Sekundarna svrha je sve ono što želite postići djelovanjem. Dok se
zamisao o svrsi dosad uvijek povezivala s budućnošću, sada postoji dublja
svrha koju možemo pronaći samo u sadašnjosti, u nijekanju vremena.
Kad se družite s ljudima na poslu i l i negdje drugdje, podarite im
svoju potpunu pažnju. Više niste u njihovu društvu prvenstveno kao
osoba, nego kao polje svijesti, kao budna Prisutnost. Izvorni razlog zbog
kojega trebate biti s drugom osobom - kupnja i l i prodaja, zahtjev i l i
pružanje informacija i slično tome - sada je od drugorazrednog značaja.
Polje svijesti koje se stvara između vas postaje glavna svrha odnosa.
Taj prostor svijesti postaje važniji od onoga o čemu razgovarate, važniji
od fizičkih predmeta i l i misaonih oblika. Ljudsko Postojanje postaje
važnije od stvari ovoga svijeta. To ne znači da trebate zanemarivati
ono što morate napraviti na praktičnoj razini. Zapravo, kad priznate
dimenziju Postojanja i kad vam ona postane najvažnija, djelovanje se
odvija ne samo mnogo jednostavnije, nego i s većom snagom. Buđenje
toga sjedinjujućeg polja svijesti između ljudskih bića najvažniji je čim­
benik u odnosima na novoj Zemlji.
156 NOVA Z E M L J A

Nije li ideja uspjeha tek privid ega? Čime mjerimo istinski uspjeh?
Ljudi će vam reći da je uspjeh postizanje onoga što ste i namjerili
napraviti. Reći će vam da je uspjeh pobjeda, da su priznanje i / i l i napre­
dak ključni elementi svakog uspjeha. No, to su najčešće popratne pojave
uspjeha, ali nisu sam uspjeh. Uobičajena zamisao o uspjehu odnosi se
na ishod onoga što radite. Neki tvrde da je uspjeh posljedica kombi­
nacije napornog rada i sreće, odlučnosti i nadarenosti, i l i ste se našli
na pravom mjestu u pravo vrijeme. Iako takve stvari mogu određivati
uspjeh, one nisu njegova bit. Ono što vam ljudi neće reći, i to stoga
što ne znaju, jest da vi ne možete postati uspješni. Samo možete biti
uspješni. Ne dopustite poludjelom svijetu da vas uvjeri kako je uspjeh
bilo što drugo osim uspješnog sadašnjeg trenutka. A što je to? Postoji
osjećaj kvalitete u onome što radite, čak i kad se bavite najjednostav­
nijim poslom. Kvaliteta podrazumijeva brižnost i pažnju, koje dolaze
sa svjesnošću. Za kvalitetu je potrebna vaša Prisutnost.
Recimo da ste poslovna osoba te da ste nakon dvije godine teškog
stresa i nastojanja naposljetku uspjeli osmisliti proizvod i l i uslugu koji
se dobro prodaju i donose vam novac. Je li to uspjeh? U uobičajenom
smislu riječi jest. U stvarnosti ste vi dvije godine negativnom energijom
zagađivali i vlastito tijelo i Zemlju, bili ste nesretni, a i ljudi oko vas su
bili nesretni te ste utjecali na mnoge druge ljude koje čak nikada niste ni
vidjeli. Nesvjesna pretpostavka koja se skriva u temelju takvoga djelo­
vanja glasi: uspjeh je budući događaj, a cilj opravdava sredstvo. No, cilj i
sredstvo su jedno. A k o sredstvo ne pridonosi ljudskoj sreći, tada to neće
moći ni cilj. Ishod, koji se ne može odvojiti od djelovanja koja su dovela
do njega, već je okaljan tim djelima i stoga stvara dodatnu nesreću. To
je karmičko djelovanje, odnosno nesvjesno obnavljanje nesreće.
Kao što već znate, sekundarna i l i vanjska svrha prebiva u dimenziji
vremena, a glavna svrha se ne može odvojiti od Sadašnjeg trenutka i
stoga negira vrijeme. Kako pomiriti te dvije svrhe? Spoznajom da se
čitavo vaše životno putovanje u konačnici sastoji od koraka koji činite
ovoga trenutka. Uvijek postoji samo taj jedan korak, stoga mu posve­
ćujete potpunu pažnju. To ne znači da ne znate kamo ste se uputili.
Znači samo da je taj korak najvažniji, a odredište je od drugorazrednog
značenja. Sa čime ćete se susresti na odredištu ovisi o kvaliteti toga
jednog koraka. Drugim riječima, ono što vam sprema budućnost ovisi
o vašem trenutačnom stanju svijesti.
K a d je djelovanje prožeto bezvremenom kvalitetom Postojanja,
to je uspjeh. A k o se Postojanje ne pretače u djelovanje, ako niste pri­
sutni, tada ćete se izgubiti u svemu što radite. Također ćete se izgubiti
 Vaša unutarnja svrha 157

i u razmišljanju, kao i u vlastitim reakcijama na ono što se događa u

vanjskome svijetu.
Što zapravo mislite kad kažete »izgubit ćete se«?
Svijest je bit onoga što jeste. Kad se svijest (vi) potpuno poistovjeti s
razmišljanjem i zbog toga zaboravi svoju istinsku prirodu, izgubit će se
u razmišljanju. Kad se poistovjeti s mentalno-emocionalnim obrascima
kao što su želja i strah - glavne pokretačke snage ega - izgubit će se
u tim obrascima. Svijest se također može izgubiti kad se poistovjeti s
djelovanjem i reagiranjem na ono što se događa. Svaka misao, svaka želja
i l i strah, svako djelovanje i l i reakcija, tada su prožeti lažnim osjećajem
vlastitoga ja koje nije u stanju osjetiti jednostavnu radost Postojanja i
stoga traga za zadovoljstvima, a ponekad čak i za patnjom, kao njezi­
n i m zamjenama. To je život u zaboravu Postojanja. U takvome stanju
zaborava onoga što jeste svaki je uspjeh tek prolazna obmana. Što god
postigli, uskoro ćete ponovno biti nesretni i l i će vam neki nov problem
i l i dvojba potpuno obuzeti pažnju.
Kako mogu spoznati svoju unutarnju svrhu i uskladiti je s otkrivanjem
onoga što bih trebala napraviti na vanjskoj razini?
Vanjska svrha uvelike se razlikuje od osobe do osobe i nijedna vanjska
svrha ne traje vječno. Podložna je vremenu i ubrzo je zamjenjuje neka
druga. Opseg do kojega posvećenost unutarnjoj svrsi buđenja mijenja
vanjske okolnosti vašega života također se jako razlikuje od osobe do
osobe. K o d nekih ljudi dolazi do naglog i l i postupnog raskida s proš­
lošću: s poslom, životnom situacijom i odnosima, koji se svi iz temelja
mijenjaju. Neke promjene odvijaju se same od sebe, ne kroz bolan proces
donošenja odluka, nego kroz nenadanu spoznaju i l i prepoznavanje: evo
što moram napraviti. Odluka, da tako kažem, stiže već posve gotova.
Dolazi kroz svijest, a ne kroz razmišljanje. Jednoga se jutra probudite i
znate što trebate napraviti. Neki ljudi napuštaju tegobnu radnu okolinu
i l i životnu situaciju. Stoga prije nego što otkrijete što je na vanjskoj razini
ispravno za vas, prije nego što otkrijete što funkcionira, što je u skladu
sa sviješću koja se budi, možda ćete morati otkriti što nije ispravno, što
više ne funkcionira, što nije u skladu s vašom unutarnjom svrhom.
Neke promjene nenadano dolaze izvana. Slučajan susret u vaš
život donosi novu mogućnost i napredovanje. Nestaje dugogodišnja
prepreka i l i sukob. Vaši prijatelji i l i zajedno s vama prolaze kroz tu
unutarnju preobrazbu i l i nestaju iz vašega života. Neki odnosi slabe,
drugi se produbljuju. Možda dobijete otkaz na poslu i l i na radnom
mjestu postanete pokretač pozitivne promjene. Možda vas napusti
supružnik i l i dosegnete novu razinu bliskosti. Neke promjene na
158 NOVA Z E M L J A

površini se mogu doimati negativnima, ali uskoro ćete shvatiti da je u

vašem životu stvoren prostor za pojavu nečega novog.
Moglo bi nastupiti razdoblje nesigurnosti i neodlučnosti. Što da
napravim? Budući da ego više ne upravlja vašim životom, slabi psiho­
loška potreba za vanjskom sigurnošću, koja je ionako samo prividna. U
stanju ste živjeti u nesigurnosti, pa čak i uživati u njoj. Kad vam s njom
postane ugodno, u vašem se životu otvaraju beskrajne mogućnosti. To
znači da strah više nije dominantni čimbenik u onome što radite i više
vas ne sprečava da nešto poduzmete i promijenite. Rimski filozof Tacit
ispravno primjećuje da se »žudnja za sigurnošću protivi svakom u z v i ­
šenom i plemenitom pothvatu«. A k o ne možete prihvatiti nesigurnost,
ona se pretvara u strah. A k o vam je savršeno prihvatljiva, preobražava
se u sve veću životnost, budnost i stvaralaštvo.
Prije mnogo godina zbog jakog sam unutarnjeg poriva napustio
akademsku karijeru koju bi ljudi nazvali »prepunom obećanja« i zako­
račio u potpunu nesigurnost. Nekoliko godina poslije iz toga je izronilo
moje novo utjelovljenje duhovnog učitelja. Nakon toga ponovno se
dogodilo nešto slično. Osjetio sam poriv da se odreknem svojega doma
u Engleskoj i preselim na zapadnu obalu Sjeverne Amerike. Pokorio
sam se tom porivu, iako nisam znao zbog čega se javio. Iz tog koraka u
nesigurnost izronila je knjiga Moć sadašnjeg trenutka, koja je uglavnom
napisana u Kaliforniji i Britanskoj Kolumbiji dok još nisam imao svoj
dom. Nisam imao ni prihoda i živio sam od ušteđevine, koja je brzo
nestajala. Zapravo, sve se savršeno uskladilo. Bez novca sam ostao kad
sam već bio gotovo dovršio knjigu. Kupio sam listić za lutriju i osvojio
tisuću dolara, od kojih sam živio idućih mjesec dana.
Ne mora svaki čovjek proživjeti drastičnu promjenu vanjskih okol­
nosti. Na drugom su kraju spektra ljudi koji ostaju upravo ondje gdje
su i bili te se i dalje bave dosadašnjim poslom. Za njih se mijenja samo
način djelovanja, a ne sama aktivnost. Tu nije riječ o strahu i l i inerciji.
Ono čime se već bave savršen je medij za pretakanje svijesti u ovaj svijet
i ne treba im ništa drugo. I oni stvaraju novu Zemlju.
Zar ne bi tako trebalo biti sa svim ljudima? Ako je ispunjavanje unutarnje
svrhe usklađenost sa sadašnjim trenutkom, zašto bi itko osjećao potrebu da
napusti dotadašnji posao ili životne uvjete?
Sjedinjenost s onim što jest ne znači da više ne trebate poticati pro­
mjene i l i da ste nesposobni nešto poduzeti. No, motivacija djelovanja
izvire s dublje razine, a ne iz želja i l i straha ega. Unutarnja usklađenost
sa sadašnjim trenutkom otvara vam svijest i usklađuje je sa cjelinom,
čiji je sastavni dio sadašnji trenutak. Tada cjelina, sveukupnost života,
djeluje kroz vas.
 Vaša unutarnja svrha 159

Što podrazumijevate pod cjelinom?

S jedne strane, cjelina obuhvaća sve što postoji. Ona je svijet i l i sve­
mir. No, sve ono što postoji, od mikroba do ljudskih bića i galaksija,
zapravo nisu odvojene stvari i l i bića, nego tvore dio mreže međusobno
povezanih višedimenzionalnih procesa.
Dva su razloga zbog kojih ne zamjećujemo to jedinstvo, zbog kojih
stvari doživljavamo odvojenima. Jedan je opažanje, koje stvarnost svodi
na ono što nam je dostupno kroz uski opseg naših osjetila: ono što
možemo vidjeti, čuti, pomirisati, okusiti i dodirnuti. No, ako opažamo
bez tumačenja i bez pridavanja mentalnih oznaka, što znači da naše
opažaje ne prate misli, tada zapravo možemo osjetiti dublju povezanost
u pozadini našeg opažanja naizgled odvojenih stvari.
Drugi, ozbiljniji razlog postojanja privida odvojenosti jest kom-
pulzivno razmišljanje. K a d upadnemo u zamku neprestane bujice
kompulzivnog razmišljanja, svemir se za nas uistinu raspada i više
nismo sposobni osjetiti međusobnu povezanost svega što postoji.
Razmišljanje rasijeca stvarnost na beživotne fragmente. Iz takvog
fragmentiranog pogleda na stvarnost izvire iznimno neinteligentno
i razorno djelovanje.
Međutim, postoji još dublja razina cjeline nego što je to međusobna
povezanost svega što postoji. Na toj dubljoj razini sve je jedno. To je
Izvor, neočitovan Život, bezvremena inteligencija koja se očituje kao
svemir koji se odvija u vremenu.
Cjelina je sastavljena od egzistencije i Postojanja, očitovanog i neočito-
vanog, svijeta i Boga. Stoga kad se povežete sa cjelinom, postajete svjestan
dio međusobne povezanosti cjeline i njezine svrhe, izranjanja svijesti u
ovome svijetu. Posljedica je češće pojavljivanje spontanih korisnih doga­
đaja, slučajnih susreta, podudarnosti i sinkronističkih događaja. Karl Jung
je sinkronicitet nazvao »neuzročnim načelom povezanosti«. To znači da
na površinskoj razini stvarnosti ne postoji uzročna povezanost između
sinkronističkih događaja. To je vanjsko očitovanje skrivene inteligencije
koja je u temelju pojavnoga svijeta i dublja povezanost koju naš um ne
može shvatiti. No, mi možemo svjesno sudjelovati u djelovanju takve
inteligencije, odnosno cvjetanja svijesti.
Priroda postoji u stanju nesvjesnog jedinstva sa cjelinom. Zbog
toga, primjerice, nijedna divlja životinja nije poginula u katastrofi koju
je 2004. godine izazvao tsunami. Budući da su životinje dublje od ljudi
povezane sa sveukupnošću, osjetile su približavanje tsunamija mnogo
prije nego što ga se moglo vidjeti i l i čuti te su imale vremena povući
se na povišenije područje. Možda je čak i takav stav zapravo samo
160 NOVA Z E M L J A

ljudsko gledište. Životinje su se vjerojatno zatekle u kretanju prema

brežuljcima. Kad kažemo da nešto radimo zbog nečega, to je navika
uma koja fragmentira stvarnost, dok je priroda u nesvjesnom stanju
jedinstva sa cjelinom. Naša je svrha i sudbina unijeti novu dimenziju u
ovaj svijet životom ispunjenim svjesnom jedinstvom sa sveukupnošću
i svjesnim povezivanjem s univerzalnom inteligencijom.
Može li cjelina iskoristiti ljudski um za stvaranje ili izazivanje situacija
koje su u skladu s njezinom svrhom?
Može kad god postoji nadahnuće, koje možemo smatrati duhovnim
porivom, i kad postoji oduševljenje, odnosno sjedinjenost s Bogom,
tada se javlja stvaralačka moć koja može biti daleko veća nego što je
moć jedne jedine osobe.
10.
Nova Zemlja

Astronomi su otkrili dokaz koji govori da je svemir prije 15 milijardi

godina nastao u golemoj eksploziji, a otada se širi. Ne samo što se širi,
nego postaje sve složeniji i sve se više diferencira. Neki znanstvenici
također pretpostavljaju da će se to kretanje od jedinstva u mnoštvo u
konačnici preokrenuti. Svemir će se prestati proširivati i ponovno će se
početi skupljati te će se naposljetku vratiti u neočitovano, nespoznat­
ljivo ništavilo iz kojega je i nastao, a možda neprestano iznova ponavlja
cikluse rađanja, širenja, stezanja i umiranja. Koja je tome svrha? »Zašto
svemir dolazi do same granice postojanja?«, pita se fizičar Stephen
Hawking, istodobno shvaćajući da nijedan matematički model ne može
dati odgovor na to pitanje.
No, ako se zagledate u sebe, a ne u vanjski svijet, otkrit ćete da
imate unutarnju i vanjsku svrhu, a budući da ste vi mikrokozmički
odraz makrokozmosa, iz toga možemo zaključiti da i svemir ima i
unutarnju i vanjsku svrhu, koje se ne mogu odvojiti od vaših svrha.
Vanjska svrha svemira jest stvaranje oblika i proživljavanje interakcije
oblika - igre, sna, drame i l i kako god to želite nazvati. Unutarnja mu je
svrha probuditi se u svojoj bezobličnoj biti. Tada dolazi do pomirenja
vanjske i unutarnje svrhe, odnosno, unošenja te biti, svijesti, u svijet
oblika, čime se on preobražava. Konačnu svrhu preobrazbe ljudski um
ni iz daleka ne može ni zamisliti niti shvatiti. Pa ipak, ta je preobrazba
na ovom planetu i u ovom razdoblju zadatak koji nam je dodijeljen. To
je pomirenje unutarnje i vanjske svrhe, pomirenje svijeta i Boga.
Prije nego što pogledamo u kojoj je mjeri širenje i stezanje svemira
važno u vašem životu, moramo imati na umu da ništa od onoga što
kažemo o prirodi svemira ne smijemo smatrati apsolutnom istinom. Ni
ideje niti matematičke formule ne mogu objasniti beskonačno. Nijedna
misao ne može obuhvatiti prostranstvo sveukupnosti. Stvarnost je
sjedinjena cjelina, ali misao je razdvaja na fragmente. Iz toga slijede
temeljne pogrešne pretpostavke, primjerice, da postoje odvojene stvari
i događaji, i l i da je ovo uzrok onoga. Svaka misao podrazumijeva stav,
162 NOVA Z E M L J A

a svaki stav po svojoj samoj prirodi podrazumijeva ograničavanje, što

u konačnici znači da nije riječ o istini, barem ne apsolutnoj. Istinita je
samo cjelina, ali o njoj ne možemo govoriti niti razmišljati. A k o stvari
sagledamo s gledišta oslobođenog ograničenja razmišljanja, koje je
samim tim nerazumljivo ljudskome umu, sve se događa ovoga trenutka.
Sve što je ikada postojalo i l i će ikada postojati odvija se sada, izvan
vremena, koje je puka misaona konstrukcija.
Kao primjer relativne i apsolutne istine razmislite o izlasku i zalasku
Sunca. Kad kažemo da Sunce ujutro izlazi, a navečer zalazi, to je istina,
ali samo relativna. U apsolutnom smislu ta je izjava lažna. Sunce se
uzdiže i zapada samo s ograničenog gledišta promatrača na površini
planeta Zemlje i l i u njezinoj blizini. Kad biste bili daleko u svemiru,
uvidjeli biste da Sunce niti izlazi niti zalazi, nego neprestano sja. Pa
ipak, čak i kad bismo se u to uvjerili, i dalje bismo nastavili govoriti
o izlasku i zalasku Sunca, i dalje bismo se d i v i l i ljepoti tih zbivanja,
slikali ih, pisali pjesme o njima, iako bismo tada bili svjesni da je to
samo relativna, a ne apsolutna istina.
Stoga ćemo sada navesti još jednu relativnu istinu: oblikovanje
svemira i njegov povratak u bezoblično, što podrazumijeva ograničeno
gledište vremena, da vidimo u kojoj je mjeri to važno za vaš život.
Ideja »vašeg života« jest, dakako, još jedno ograničeno gledište koje je
stvorila misao. To je još jedna relativna istina. »Vaš život« u konačnici
ne postoji, budući da vi i život niste dvoje, nego jedno.

Kratka povijest vašega života

Ulazak svijeta u očitovano stanje, kao i njegov povratak u neočitovano,
njegovo širenje i stezanje, dva su univerzalna pokreta koje bismo
mogli nazvati izlaskom i povratkom kući. Ta dva kretanja umnogome
se odražavaju u svemiru, primjerice u neprestanom širenju i stezanju
vašega srca, kao i u udisaju i izdisaju. Također se odražavaju u ciklusima
spavanja i budnosti. Svake noći kad zapadnete u stanje dubokog sna
bez snova, vraćate se u neočitovan Izvor sveukupnosti života, a da toga
niste ni svjesni, dok ujutro ponovno osvježeni izranjate iz njega.
Ta dva kretanja, izlazak i povratak, također se odražavaju u životnim
ciklusima svake osobe. »Vi« se nenadano, niotkud, da tako kažemo,
pojavljujete u ovome svijetu. Rođenje slijedi širenje. Nije riječ samo
o tjelesnom rastu, nego i o rastu znanja, o širenju djelatnosti, stvari
koje posjedujete, iskustava. Vaša se utjecajna sfera širi i život postaje
sve složeniji. To je razdoblje kad se uglavnom bavite otkrivanjem i l i
 Nova Zemlja 163

ostvarivanjem svoje vanjske svrhe. Najčešće dolazi do odgovarajućeg

rasta ega, odnosno do poistovjećenja s navedenim stvarima, zbog čega
se vaš identitet sve više definira. To je ujedno i razdoblje kad je ego sklon
ovladati vanjskom svrhom - rastom - iako on, za razliku od prirode, ne
zna kad se treba zaustaviti u svojoj žudnji za širenjem i nezasitan je.
A tada, upravo kad pomislite da ste uspjeli i l i da nekamo pripadate,
počinje povratno kretanje. Možda počinju umirati vama bliski ljudi,
koji su bili dio vašega svijeta. Tada vam slabi i tjelesni oblik, a utjecajna
vam se sfera sužava. Umjesto da postajete nešto više, sada se smanju­
jete, a ego na to reagira sa sve dubljom tjeskobom i l i depresijom. Svijet
vam se počinje sužavati i mogli biste otkriti da više ničim ne vladate.
Umjesto da djelujete na svoj život, život sad djeluje na vas i polagano
vam sužava svijet. Svijest koja se poistovjetila s oblikom sada proživ­
ljava opadanje snaga i rastvaranje oblika. A onda jednoga dana i sami
nestajete. Vaš je naslonjač još ondje. No, umjesto da sjedite u njemu, tu
je sada samo prazan prostor. Vratili ste se onamo odakle ste došli prije
samo nekoliko godina.
Život svake osobe, zapravo svaki životni oblik, predstavlja svijet, jedin­
stven način na koji svemir doživljava sebe. A kad se vaš oblik rastvori,
taj svijet dolazi svome kraju, kao samo jedan od bezbroj svjetova.

Buđenje i povratno kretanje

Povratno kretanje u čovjekovu životu, slabljenje i l i rastvaranje oblika
uzrokovano starošću, bolešću, smanjenom sposobnošću, gubitkom i l i
nekom vrstom osobne tragedije nosi u sebi velik potencijal za duhovno
buđenje, za raskidanje poistovjećenosti svijesti s oblikom. Budući da
je u našoj sadašnjoj kulturi prisutno posve malo duhovne istine, kad
se osobi i l i nekom njoj bliskom dogodi takvo što, misle da se događa
nešto jako pogrešno, nešto što se ne bi smjelo događati.
U našoj civilizaciji mnogo je neznanja o ljudskome stanju, a što ste
duhovno veća neznalica, to više patite. Za mnoge ljude, osobito na
Zapadu, smrt je tek apstraktna ideja, stoga ne znaju što se događa s
ljudskim oblikom kad se približi kraju. Većina slabih i starih ljudi zatvo­
rena je u domovima za stare osobe. Mrtva se tijela skrivaju, dok se kod
nekih starijih kultura otvoreno izlažu. Pokušajte vidjeti mrtvo tijelo i
otkrit ćete da je to doslovce nezakonito, osim ako je preminula osoba
član vaše bliske obitelji. U mrtvačnicama mrtva tijela čak i šminkaju.
Dopušteno vam je vidjeti samo uljepšano lice smrti.
Budući da je smrt za njih samo apstraktna ideja, većina ljudi nije
nimalo pripremljena za rastvaranje oblika koje ih čeka, pa kad se to
164 NOVA Z E M L J A

dogodi, javljaju se zaprepaštenje, neshvaćanje, očajanje i dubok strah. Više

ništa nema smisla, jer su životni smisao i svrhu povezivali s gomilanjem,
uspjehom, izgradnjom, zaštitom i osjećajem zadovoljstva. Povezivali
su je s vanjskim kretanjem i poistovjećivanjem s oblikom, odnosno
egom. Većina ljudi ne može ni zamisliti da bi se u slabljenju njihova
života i njihova svijeta moglo kriti ikakvo značenje. Pa ipak, u tome se
potencijalno krije čak i dublji smisao nego u vanjskome kretanju.
Upravo kroz dolazak starosti, kroz gubitak i l i osobnu tragediju
duhovna dimenzija u tradicionalnom smislu ulazi u život čovjeka.
Drugim riječima, unutarnja svrha izranja tek kad se vanjska raspadne
i kad počne pucati ljuska ega. Takvi događaji predstavljaju početak
povratnog kretanja, kretanja prema raspadanju oblika. U većini drev­
nih kultura zacijelo je vladalo intuitivno razumijevanje takvoga pro­
cesa, zbog čega je društvo poštovalo stare ljude i divilo im se. O n i su
posjedovali mudrost i osiguravali dimenziju dubine bez koje nijedna
civilizacija ne može dugo preživjeti. U našoj civilizaciji, koja se posve
identificirala s vanjskim svijetom, zanemarujući unutarnju dimenziju
duha, riječ star ima uglavnom negativne asocijacije. Izjednačuje se s
beskorisnošću i stoga predstavlja gotovo uvredu. Da bismo je izbjegli,
koristimo se eufemizmima. Prva »baka« iz naroda lik je ispunjen veli­
k i m dostojanstvom. Današnja »bakica« u najboljem je slučaju draga.
Zašto se starost izjednačava s beskorisnošću? Zbog toga što u starosti
dolazi do pomaka od djelovanja prema Postojanju, a naša civilizacija,
izgubljena u djelovanju, ne zna ništa o Postojanju. Vjerojatno bi se
upitala: Postojanje? A što mogu s time napraviti?
Kod nekih ljudi vanjsko kretanje, rast i širenje grubo prekida naizgled
prijevremen početak povratnog kretanja, rastvaranje oblika. U nekim
slučajevima riječ je o privremenom prekidu, a u drugima o trajnom.
Vjerujemo da se dijete ne bi smjelo suočiti sa smrću, ali je činjenica da se
neka djeca moraju suočiti sa smrću jednog i l i oba roditelja uslijed bolesti
i l i nesreće, pa možda čak i s mogućnošću vlastite smrti. Neka se djeca
rađaju s poteškoćama koje teško ograničavaju prirodno napredovanje
njihovog života. Događa se i da teško ograničenje zahvati život osobe
u relativno mladoj dobi.
Prekid vanjskog kretanja u trenutku kad se »to ne bi smjelo dogoditi«
također može potencijalno dovesti do ranog duhovnog buđenja osobe.
U konačnici ništa se ne događa što se ne bi trebalo dogoditi, što znači
da se ne događa ništa što nije dio obuhvatnije cjeline i njezine svrhe.
Stoga razaranje i l i prekid vanjske svrhe mogu dovesti do otkrivanja
unutarnje svrhe, a samim tim i do izranjanja dublje vanjske svrhe koja
 Nova Zemlja 166

je povezana s unutarnjom. Djeca koja su teško patila nerijetko izrastu

u mlade osobe mnogo zrelije od svojih vršnjaka.
Ono što izgubimo na razini oblika, dobivamo na razini biti. U obliku
tradicionalnog lika »slijepog mudraca« i l i »ranjenog iscjelitelja« drev­
n i h kultura i legendi, težak gubitak i l i nesposobnost na razini oblika
pretvorili su se u vrata koja vode duhu. A k o na vlastitoj koži osjetite
nepostojanu narav svih oblika, vjerojatno je da obliku više nikada
nećete pridavati pretjeranu važnost i da se nećete izgubiti slijepo se
vežući uz njega.
P r i l i k u koju predstavlja rastvaranje oblika, a osobito starost, tek se
počinje prepoznavati u našoj kulturi. Većina ljudi još je, nažalost, ne
uspijeva uočiti, jer se ego poistovjećuje s povratnim kretanjem, kao što se
poistovjetio s kretanjem prema van. To dovodi do otvrdnuća ljuske ega,
do stezanja, a ne do otvaranja. Oslabjeli ego preostalo vrijeme provodi
u žalopojkama i l i prigovara, u zamci straha i l i bijesa, samosažaljenja,
osjećaja krivnje, okrivljavanja i l i u drugim negativnim mentalno-emo-
cionalnim stanjima i l i strategijama izbjegavanja, kao što su vezanost
uz uspomene te razmišljanje i pričanje o prošlosti.
Kad se ego oslobodi poistovjećenosti s povratnim kretanjem, starost
i l i skorašnja smrt postaju ono što i trebaju biti: dveri u carstvo duha.
Upoznao sam stare ljude koji su bili utjelovljenja toga procesa. Zračili
su. Kroz njihov se oslabljen oblik nazirala svjetlost svijesti.
Na novoj Zemlji starost će se posvuda priznavati i visoko cijeniti
kao razdoblje cvjetanja svijesti. Za one koji su još izgubljeni u vanjskim
okolnostima svojega života to će biti razdoblje povratka kući, kad će se
probuditi i spoznati svoju unutarnju svrhu. Za mnoge druge predstavljat
će intenziviranje i kulminaciju procesa buđenja.

Buđenje i kretanje prema van

Prirodno širenje čovjekova života popraćeno vanjskim kretanjem već
tradicionalno prisvaja ego i koristi ga za vlastito širenje. »Pogledaj što
ja mogu napraviti. Kladim se da ti to ne možeš«, kaže jedno dijete dru­
gome otkrivajući svoju sve jaču snagu i tjelesne sposobnosti. To je jedan
od prvih pokušaja ega da se uzvisi kroz poistovjećivanje s vanjskim
kretanjem i s idejom »bolji sam od drugog« te da sebe ojača umanjujući
druge. To je, dakako, tek početak mnogih pogrešnih shvaćanja ega.
Međutim, kako vam svijest raste i kako ego sve manje upravlja vašim
životom, ne morate čekati da vam se svijet smanji i l i sruši zbog starosti
i l i osobne tragedije kako biste se probudili za svoju unutarnju svrhu.
166 NOVA Z E M L J A

Kako se na planetu počinje buditi nova svijest, sve je manje ljudi koje
treba protresti da bi se probudili. Dobrovoljno prihvaćaju proces buđenja
dok su još zaokupljeni vanjskim ciklusom rasta i širenja. Kad ego više ne
dominira tim procesom, duhovna će dimenzija izići u svijet kroz vanjsko
kretanje - kroz misao, riječ, djelo, stvaranje - podjednako snažno kao i
kroz povratno kretanje - kroz tišinu, Postojanje i rastvaranje oblika.
Ego je sve dosad iskrivljavao i iskorištavao ljudsku inteligenciju,
koja je tek sićušan djelić univerzalne inteligencije. Za mene je to »inte­
ligencija u službi ludila«. Za rascjepljivanje atoma potrebna je velika
inteligencija. Korištenje te inteligencije za izradu i gomilanje atomskih
bombi pravo je ludilo, i l i je u najboljem slučaju krajnje neinteligentne
Glupost je relativno bezopasna, ali inteligentna glupost iznimno je
opasna. Ta inteligentna glupost ugrožava opstanak ljudi kao vrste, za
što bismo mogli pronaći bezbroj očiglednih primjera.
Kad nije oslabljena pogrešnim djelovanjem ega, naša inteligencija
se posve usklađuje s vanjskim ciklusom univerzalne inteligencije i
njezinim porivom stvaranja. Postajemo svjesni sudionici u stvaranju
oblika. To ne stvaramo mi, nego univerzalna inteligencija koja stvara
kroz nas. Ne poistovjećujemo se s onim što stvaramo i stoga se nećemo
izgubiti u tome što radimo. Otkrivamo da čin stvaranja može uključi­
vati energiju najvišeg intenziteta, ali da to nije ni »naporan posao« niti
izaziva stres. Moramo razumjeti razliku između stresa i intenziteta.
Naporan trud i l i stres znak su da se ego vratio, kao što su i negativne
reakcije na usputne prepreke.
Snaga koja se krije u pozadini želja našega ega stvara »neprijatelje«,
odnosno, reakciju u obliku suprotstavljene, podjednako jake sile. Što
je ego jači, to je jači i osjećaj razdvojenosti među ljudima. Jedina djela
koja ne izazivaju suprotne reakcije su ona čiji je cilj dobrobit svih. One
obuhvaćaju sve i nikoga ne isključuju. Združuju, a ne razdvajaju. Ne
činimo ih po »svojoj« želji, nego za čitavo čovječanstvo, niti za »moju«
religiju, nego nam je cilj buđenje svijesti kod svih ljudskih bića, ne samo
za »našu« vrstu, nego za sva osjetilna bića i sveukupnu prirodu.
Također otkrivamo da je djelovanje, iako prijeko potrebno, u oči­
tovanju naše vanjske stvarnosti tek drugorazredni čimbenik. Glavni
čimbenik u stvaranju jest svijest. Bez obzira na to koliko smo aktivni,
koliko nastojimo, naše stanje svijesti stvara naš svijet, a ako na toj unu­
tarnjoj razini nema nikakvih promjena, nikakvo djelovanje ništa neće
moći promijeniti. Samo bismo uvijek iznova ponovno stvarali tek nešto
drukčije verzije istoga svijeta, svijeta koji je vanjski odraz ega.
 Nova Zemlja 167

Svijest
Svijest je već svjesna. Neočitovana je i vječna. Svemir, pak, tek postupno
postaje svjestan. Sama svijest je bezvremena i stoga ne evoluira. Nikada
nije rođena i ne umire. Kad svijest postane očitovani svemir, čini se
kao da je podvrgnuta vremenu i da prolazi kroz evolucijski proces.
Nijedan ljudski um nije u stanju potpuno shvatiti razloge toga procesa.
No, možemo ga nazrijeti u sebi i svjesno sudjelovati u njemu.
Svijest je inteligencija, organizacijsko načelo u temelju nastanka
oblika. Svijest milijunima godina priprema oblike kako bi se kroz njih
mogla izraziti u očitovanome.
Iako bismo neočitovano carstvo čiste svijesti mogli smatrati drugom
dimenzijom, ono nije odvojeno od dimenzije oblika. Oblik i bezoblično
međusobno se prožimaju. Neočitovano utječe u ovu dimenziju kao
svijest, unutarnji prostor, prisutnost. Kako to čini? Kroz ljudski oblik
koji postaje svjestan i tako ispunjava svoju sudbinu. Ljudski je oblik
stvoren za ovu uzvišeniju svrhu, a milijuni drugih oblika pripremili
su tlo za taj čin.
Svijest se utjelovljuje u očitovanoj dimenziji, odnosno, postaje oblik.
Kad se to dogodi, ulazi u stanje nalik snu. Inteligencija sanja, ali svijest
više nije svjesna sebe. Gubi se u obliku i poistovjećuje se s njim. To bismo
mogli opisati kao spuštanje božanskog u materiju. Na tom stupnju evolu­
cije svemira sveukupno vanjsko kretanje odvija se u tom snolikom stanju.
Bljeskovi buđenja događaju se samo u trenutku rastvaranja individualnog
oblika, odnosno u trenutku smrti. Tada počinje novo utjelovljenje, novo
poistovjećivanje s oblikom, novi individualni san koji je dio kolektivnog
sna. Kad lav razdere tijelo zebre, svijest utjelovljena u obliku zebre odvaja
se od oblika koji se rastvara i nakratko postaje svjesna svoje istinske,
besmrtne prirode svijesti, a već sljedećeg trenutka ponovno zapada u
san i utjelovljuje se u drugom obliku. Kad lav ostari i više ne može loviti,
dok udiše posljednji dah, ponovno dolazi do iznimno kratkog bljeska
buđenja, nakon kojega slijedi još jedan san oblika.
Na našem planetu ljudski ego predstavlja posljednji stupanj univer­
zalnog sna, poistovjećivanje svijesti s oblikom. Bio je to neizostavan
stupanj u evoluciji svijesti.
Ljudski mozak predstavlja visoko diferencirani oblik kroz koji svi­
jest ulazi u ovu dimenziju. Sadrži otprilike stotinu milijardi živčanih
stanica (neurona), a toliko otprilike ima i zvijezda u našoj galaksiji,
koju možemo smatrati makrokozmičkim mozgom. Mozak ne stvara
svijest, nego je svijest stvorila mozak, najsloženiji fizički oblik na Zemlji,
168 NOVA Z E M L J A

kako bi se kroz njega izrazila. Kad je mozak ozlijeđen, ne znači da ste

izgubili svijest. To znači da svijest više ne može koristiti taj oblik kako
bi zakoračila u ovu dimenziju. Svijest ne možete izgubiti jer je ona,
zapravo, ono tko vi jeste. Možete izgubiti samo ono što imate, ali ne
možete izgubiti ono što jeste.

Probuđeno djelovanje
Probuđeno djelovanje vanjski je v i d sljedećeg stupnja u evoluciji svije­
sti na našem planetu. Što se više približavamo kraju našeg sadašnjeg
evolucijskog stupnja, to ego postaje nefunkcionalniji, na isti način na
koji gusjenica postaje nefunkcionalna neposredno prije nego što se
preobrazi u leptira. No, dok se stara svijest rastvara, nova se budi.
Nalazimo se usred značajnog događaja u evoluciji ljudske svijesti,
ali o tome nitko neće govoriti u večernjim vijestima. Na našem planetu,
a istodobno možda i u mnogim drugim mjestima naše galaksije pa i
izvan nje, svijest se budi iz sna o obliku. To ne znači da će se svi oblici
(čitav svijet) rastvoriti, iako će nekoliko gotovo sigurno doživjeti tu
sudbinu. To znači da svijest sada počinje stvarati oblik ne zaboravljajući
sebe u njemu. Može ostati svjesna sebe čak i u trenutku dok stvara i
proživljava oblik. Zašto i dalje stvara i doživljava oblik? Zbog uživanja
u njemu. Kako svijest uživa u tome? Kroz probuđena ljudska bića koja
su spoznala smisao probuđenog djelovanja.
Probuđeno djelovanje usklađivanje je vaše vanjske svrhe - onoga
što radite - s unutarnjom svrhom, a to je buđenje i budno stanje. Kroz
probuđeno djelovanje stapate se s vanjskom svrhom svemira. Svijest
kroz vas utječe u ovaj svijet. Utječe u vaše misli i nadahnjuje ih. Utječe
u ono što radite te vodi vaše djelovanje i daje mu snagu.
Način na koji djelujete, a ne ono što radite, određuje ispunjavate li svoju
sudbinu. Taj način vašega djelovanja određuje stanje vaše svijesti.
K a d glavna svrha zbog koje radite ono što radite postane samo
djelovanje, i l i bolje rečeno, struja svijesti koja utječe u ono što radite,
dolazi i do preokreta u prioritetima. Struja svijesti određuje kvalitetu
učinjenog. Drugim riječima, u bilo kojoj situaciji i u bilo kojem poslu
stanje vaše svijesti najvažniji je čimbenik, a situacija i ono što radite
postaju od sekundarnog značenja. »Budući« uspjeh ovisi o svijesti iz
koje izvire djelovanje i neodvojiv je od nje. To može biti i l i reaktivna
sila ega i l i budna pažnja probuđene svijesti. Svako uistinu uspješno
djelovanje proizlazi iz polja budne pažnje, a ne iz ega i uvjetovanog,
nesvjesnog razmišljanja.
 Nova Zemlja 169

Tri obrasca probuđenog djelovanja

Postoje tri načina na koje svijest može ući u vaše djelovanje, a time i u
ovaj svijet. Postoje tri obrasca po kojima svoj život možete uskladiti sa
stvaralačkom moći svemira. Obrazac se odnosi na temeljnu energetsku
frekvenciju koja utječe u ono što radite i povezuje vaša djela s probu­
đenom svijesti koja se pojavljuje u ovome svijetu. Ono što radite bit će
nefunkcionalno i pripadat će egu ako ne izrasta iz jednog od ova tri
obrasca. O n i se mogu mijenjati tijekom dana, iako jedan od njih može
prevladavati tijekom nekog stupnja vašega života. Svaki je obrazac
prikladan za određene situacije.
Obrasci probuđenog djelovanja su prihvaćanje, uživanje i oduševlje­
nje. Svaki predstavlja određenu vibracijsku frekvenciju svijesti. Trebali
biste biti pažljivi kako biste se pobrinuli da jedan od njih djeluje kad
god se nečim bavite, od najjednostavnijih do najsloženijih poslova. A k o
niste u stanju prihvaćanja, uživanja i l i oduševljenja, pažljivo razmotrite
situaciju i otkrit ćete da stvarate patnju i za sebe i za druge.

Prihvaćanje
Kad god ne možete uživati u djelovanju, možete barem prihvatiti da
morate obaviti neki posao. Prihvaćanje kaže: ova situacija i ovaj trenu­
tak od mene to zahtijevaju pa ću to dobrovoljno i napraviti. Već smo
nadugačko govorili o važnosti unutarnjeg prihvaćanja onoga što se
događa, a prihvaćanje onoga što morate napraviti samo je drugi vid toga.
Primjerice, vjerojatno nećete moći uživati dok mijenjate automobilsku
gumu usred noći daleko od svijeta, dok vam se kiša slijeva za vrat, a
pogotovo nećete biti oduševljeni tim poslom, ali možete ga prihvatiti.
A k o neko djelovanje obavljate u stanju prihvaćanja, to znači da ste
pomireni s onim što radite. Taj mir je profinjena energetska vibracija
koja utječe u ono što radite. Površno gledano, prihvaćanje izgleda poput
pasivnog stanja, ali zapravo je aktivno i stvaralačko, jer u ovaj svijet
unosi nešto posve novo. Taj mir, profinjena energetska vibracija, zapravo
je svijest, a u ovaj svijet, između ostaloga, ulazi i djelovanjem kojemu
ste se predali. Prihvaćanje je jedan v i d takvoga djelovanja.
A k o ne možete ni uživati u djelovanju niti ga prihvatiti, zaustavite
se. Inače ne možete preuzeti odgovornost za ono jedino za što uopće i
možete biti odgovorni, za ono jedino što je uistinu važno: vaše stanje
svijesti. A ako ne preuzimate odgovornost za stanje svoje svijesti, tada
ne preuzimate odgovornost ni za vlastiti život.
170 NOVA Z E M L J A

Uživanje
M i r koji izvire iz predavanja djelovanju preobražava se u osjećaj živah-
nosti kad uistinu uživate u onome što radite. Uživanje je drugi obrazac
probuđenog djelovanja. Na novoj Zemlji uživanje će zamijeniti želju kao
pokretačku silu koja ljude potiče na djelovanje. Želja izrasta iz zablude
ega da ste odvojeni djelić koji uopće nije povezan s moći skrivenom u
temelju svega stvaranja. Uživajući, povezujete se sa samom tom uni­
verzalnom, stvaralačkom moći.
K a d sadašnji trenutak, umjesto prošlosti i budućnosti, postane
žarišna točka vašega života, sposobnost uživanja u onome što radite -
i u kvaliteti vlastitoga života - uvelike raste. Radost je dinamički v i d
Postojanja. Kad stvaralačka moć svemira postane svjesna sebe, očituje
se kao radost. Ne morate čekati da vam se dogodi nešto »značajno«
kako biste naposljetku mogli uživati u onome što radite. U radosti ima
više smisla nego što će vam ikada biti potrebno. Sindrom »čekanja da
počnem živjeti« jedna je od najčešćih zabluda nesvjesnog stanja. A k o
možete uživati u onome što već sada radite, umjesto da čekate da se
nešto promijeni kako biste mogli početi uživati u radu, mnogo je veća
vjerojatnost da će vam se život početi širiti i mijenjati nabolje.
Ne tražite od uma dopuštenje da uživate u onome što radite. Dobit
ćete samo mnoštvo razloga zbog kojih u tome ne možete uživati. »Ne
sada«, reći će um. »Zar ne vidiš da sam zauzet? Nemam vremena.
Možda bih sutra mogao početi uživati.« No, ako ne počnete uživati u
onome što sada radite, »sutra« nikada ne stiže.
Kad kažete da uživate u nekom radu, to je zapravo pogrešno. Čini se
kao da radost izvire iz onoga što radite, ali nije tako. Radost ne izvire iz
onoga što radite, nego se iz dubine vaše duše ulijeva u ono što radite, a
tako i u ovaj svijet. Pogrešna pretpostavka da radost proizlazi iz onoga
što radite posve je prirodna, ali je i opasna, jer stvara uvjerenje da radost
možete dobiti iz nečega drugoga, kao što je neko djelovanje i l i predmet.
Tada od svijeta tražite da vam pruži radost i sreću. No, svijet to ne može
učiniti. Zbog toga mnogi ljudi žive u stanju neprestane frustracije. Svijet
im ne pruža ono što bi, prema njihovu mišljenju, trebao.
Kakav je, dakle, odnos između onoga što radite i stanja radosti?
Uživat ćete u svakoj aktivnosti ako ste potpuno prisutni, ako vam to
djelovanje nije samo sredstvo za ostvarenje nekog cilja. Vi zapravo ne
uživate u djelovanju, nego u dubokom osjećaju životnosti koji se u njega
ulijeva. Ta je životnost ono što vi jeste. Kad uživate u nekom djelovanju,
vi zapravo proživljavate radost Postojanja u njezinu dinamičnom vidu.
 Nova Zemlja

Zbog toga vas sve ono u čemu uživate povezuje sa snagom skrivenom
iza sveukupnoga stvaranja.
Evo duhovne metode koja će u vaš život unijeti osnaženje i stvaralačko
širenje. Napravite popis od nekoliko svakodnevnih rutinskih aktivnosti.
Uključite i aktivnosti koje smatrate nezanimljivim, dosadnim, zamor­
nim, koje vas razdražuju i l i stvaraju stres. No, nemojte navesti nijedno
djelovanje koje mrzite. Takvo djelovanje pripada obrascu prihvaćanja i l i
prekida rada. Popis može uključivati odlazak i povratak s posla, kupnju
namirnica, pranje rublja i l i bilo koji drugi svakodnevni zadatak koji vam
je zamoran i l i stresan. Kad god se bavite tim aktivnostima pretvorite ih
u sredstvo buđenja pažnje. Budite apsolutno prisutni u onome što radite
i osjetite budnu, živahnu tišinu u pozadini aktivnosti. Uskoro ćete otkriti
da u takvom stanju povišene svijesti počinjete uživati u stresnim, zamor­
nim i l i razdražujućim zadacima. Točnije rečeno, vi zapravo ne uživate u
vanjskom djelovanju, nego u unutarnjoj dimenziji svijesti koja se pretače
u djelovanje. Tako otkrivate radost Postojanja u onome što radite. Ako
imate osjećaj da vam je život besmislen, previše stresan i l i zamoran, to
je stoga što u svoj život još niste unijeli dimenziju Postojanja. Svjesnost
onoga što radite još nije postala vaš glavni cilj.
Nova se Zemlja stvara dok sve više ljudi otkriva da je njihova glavna
svrha u životu unijeti svjetlost svijesti u ovaj svijet pa zbog toga svako
svoje djelovanje koriste kao sredstvo za buđenje svijesti.
Radost Postojanja radost je svjesnosti.
Probuđena svijest tada preuzima uzde od ega i počinje upravljati
vašim životom. Kad aktivnost kojom se već duže bavite dobiva snagu
od svijesti, mogli biste otkriti da se sama od sebe počinje širiti u nešto
mnogo obuhvatnije.
Neki ljudi koji svojim stvaralačkim djelovanjem obogaćuju živote
mnoštva drugih jednostavno rade ono u čemu najviše uživaju, ne želeći
nešto postići i l i postati nešto drugo. To bi se moglo odnositi na glazbe­
nike, umjetnike, pisce, znanstvenike, učitelje i l i graditelje. Takvi bi ljudi
mogli stvoriti nova društvena i l i poslovna ustrojstva (prosvijetljeno
poslovanje). Njihova sfera utjecaja ponekad godinama ostaje posve uska,
a tada postupno i l i naglo val stvaralačkog osnaženja prožme ono što
rade i njihova se aktivnost proširi daleko izvan njihovih očekivanja te
dopire do srca bezbrojnih ljudi. Ne samo što uživaju u svom djelovanju,
nego im je djelovanje ispunjeno i snagom, a nju prati stvaralaštvo daleko
obuhvatnije od onoga koje bi moglo postići obično ljudsko biće.
No, nemojte dopustiti da vam uspjeh udari u glavu, jer u njemu
bi se mogao skrivati ostatak ega. Vi ste i dalje obično ljudsko biće.
172 NOVA Z E M L J A

Iznimno je ono što kroz vas ulazi u ovaj svijet. Ta bit zajednička je
svim ljudima. Hafiz, perzijski pjesnik i sufistički učitelj iz 14. stoljeća
krasno je izrazio tu istinu: »Rupica sam frule kojom teče Kristov dah.
Poslušaj tu glazbu«. 1

Entuzijazam
Postoji i drukčiji način stvaralačkog očitovanja za one koji su odani
unutarnjoj svrsi buđenja. Jednoga dana nenadano shvate i svoju vanjsku
svrhu. Dozive uzvišenu viziju cilja i otada rade na njegovu ostvarenju.
Njihov cilj i l i vizija najčešće su na neki način povezani s onim što već
rade i u čemu već uživaju. Iz toga izvire treći obrazac probuđenog
djelovanja: oduševljenje.
Oduševljenje znači da osjećate dubok užitak u onome što radite, ali
uz to postoji i element cilja i l i vizije koje želite ostvariti. Kad uživanju u
onome što radite dodate i cilj, mijenja se energetsko polje i l i vibracijska
frekvencija. Užitak je sada obogaćen određenim stupnjem strukturalne
napetosti i stoga se pretvara u oduševljenje. Na vrhuncu stvaralačkog
djelovanja potaknutog oduševljenjem u svemu što radite bit će izniman
intenzitet i energija. Osjećat ćete se poput strijele koja leti prema cilju
i uživat ćete u tome.
Promatraču sa strane moglo bi se činiti da ste pod stresom, ali snaga
oduševljenja nema nikakve veze sa stresom. Pod stresom ste kad više
želite stići na cilj nego raditi ono što radite. Ravnoteža između užitka i
strukturalne napetosti tada više ne postoji, jer napetost prevladava. A k o
se pojavi stres, to je najčešće znak da se ego vratio te ste se odvojili od
stvaralačke moći svemira. Umjesto nje ste u vlasti sile i napetosti želja
koje osjeća ego, stoga se morate boriti i »naporno raditi« da biste uspjeli.
Stres uvijek smanjuje i kvalitetu i učinkovitost vašega djelovanja. Također
postoji snažna povezanost između stresa i negativnih emocija, kao što
su tjeskoba i bijes. Takve su emocije pravi otrov za tijelo, a danas ih se
smatra jednim od glavnih uzroka takozvanih degenerativnih bolesti,
kao što su rak i srčana oboljenja.
Oduševljenje, za razliku od stresa, posjeduje visoku energetsku
frekvenciju i tako je u skladu sa stvaralačkom moći svemira. Zbog
toga je Ralph Waldo Emerson rekao: »Nijedno uzvišeno djelo nitko
nikada nije postigao bez oduševljenja«. Riječ entuzijazam potječe
2

od starogrčkih riječi en i theos, Bog. Srodna riječ enthousiazein znači

»biti opsjednut Bogom«. Kad ste u stanju oduševljenja, otkrit ćete da
ne morate sve napraviti sami. Zapravo, sami ne možete napraviti ništa
 Nova Zemlja 173

značajno. Trajno oduševljenje donosi val stvaralačke energije, a vi se

samo trebate prepustiti.
Oduševljenje unosi golemu snagu u sve što radite, stoga će svi oni
koji nemaju pristupa toj moći s divljenjem gledati na vaša dostignuća,
izjednačavajući ih s onim tko vi jeste. Vama je, pak, poznata istina o
kojoj je govorio Isus rekavši: »Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti«. 3

Za razliku od želja ega, koje stvaraju opoziciju u neizravnom omjeru

prema intenzitetu svojih želja, oduševljenje se nikada ničemu ne
suprotstavlja. Nije sklono sukobima. Oduševljena aktivnost ne stvara
ni pobjednike ni pobijeđene. Temelji se na obuhvaćanju drugih, a ne
na isključivanju. Ne mora iskorištavati ljude i manipulirati njima, jer
je utjelovljena moć stvaranja, stoga ne mora uzimati energiju iz nekog
drugog, sekundarnog izvora. Želje ega uvijek pokušavaju uzeti oblik
nekoga i l i nečega, a oduševljenje daje od vlastita preobilja. Kad se odu­
ševljenje susretne s preprekama u obliku neprijateljskih situacija ili ljudi
koji ne žele surađivati, nikada ne napada, nego ih zaobilazi, popušta
i l i prihvaća i tako suprotstavljenu energiju preobražava u korisnu, a
neprijatelja u prijatelja.
Oduševljenje i ego ne mogu postojati zajedno. Jedno podrazumijeva
odsutnost drugoga. Oduševljenje zna kamo se uputilo, ali je istodobno
duboko sjedinjeno sa sadašnjim trenutkom, izvorom svoje živahnosti,
svoje radosti i svoje moći. Ono ništa ne »želi«, jer mu ništa ne nedostaje.
Sjedinjeno je sa životom i bez obzira na to koliko su djela nadahnuta odu­
ševljenjem dinamična, u njima se nećete izgubiti. U središtu takvih djela
uvijek ostaje smiren, ali intenzivno živ prostor, jezgra spokojstva usred
aktivnosti koja je istodobno izvor svega, a ništa na nju nema utjecaja.
Kroz oduševljenje ulazite u potpun sklad s vanjskim stvaralačkim
načelom svemira, ali ne poistovjećujući se sa stvorenim, odnosno, oslo­
bođeni ega. Kad ne postoji poistovjećenost, nema ni vezanosti, koja je
jedan od velikih izvora patnje. Jednom kad se val stvaralačke energije
povuče, strukturalna napetost ponovno se smanjuje, ali ostaje radost
koju osjećate u onome što radite. Nitko ne može neprestano živjeti u
stanju oduševljenja. N o v i val stvaralačke energije može se ponovno
javiti poslije i obnoviti vaše oduševljenje.
Kad nastupi povratno kretanje prema rastvaranju oblika, odušev­
ljenje vam više nije ni od kakve koristi. Ono pripada vanjskom ciklusu
života. S povratnim kretanjem, putovanjem kući, možete se uskladiti
samo predavanjem.
Ukratko ćemo ponoviti: užitak u onome što radite, udružen sa ciljem
i l i vizijom koje želite ostvariti, pretvara se u oduševljenje. Čak i ako
174 NOVA Z E M L J A

imate cilj, ono što radite u sadašnjem trenutku treba ostati žarišna točka
vaše pažnje, inače više nećete biti usklađeni s univerzalnom svrhom.
Pripazite da vam vizija i l i cilj ne postanu napuhana slika vlastite osob­
nosti, odnosno prikriven oblik ega, kao što je želja da postanete filmska
zvijezda, čuveni pisac i l i bogat poduzetnik. Također pripazite da vam
cilj ne bude posjedovanje ovoga i l i onoga, kao što je vila pokraj mora,
vlastita tvrtka i l i deset milijuna dolara u banci. Uvećana slika vlastite
osobnosti i l i vizija kako imate ovo i l i ono predstavljaju statične ciljeve
koji vam stoga ne pružaju snagu. Neka vam ciljevi budu dinamični,
odnosno, neka su usmjereni prema nekoj aktivnosti kojom se bavite i
kroz koju se povezujete s drugim ljudskim bićima, kao i sa cjelinom.
Nemojte sebe zamišljati kao čuvenu glumicu i pisca, nego zamišljajte
kako svojim radom nadahnjujete bezbrojne ljude i obogaćujete im život.
Osjetite kako to djelovanje obogaćuje i l i produbljuje ne samo vaš život,
nego i život drugih ljudi. Zamišljajte sebe kao kanal kroz koji energija
neočitovanog Izvora sveukupnog života teče na dobrobit svih.
To podrazumijeva da su vaš cilj i l i vizija tada već stvarnost u vašoj
nutrini, na razini uma i osjećaja. Oduševljenje je moć koja mentalni
nacrt prenosi u fizičku dimenziju. Tu je riječ o stvaralačkoj upotrebi
uma, i stoga u tome procesu ne postoje želje. Ne možete ostvariti ono
što želite, nego samo ono što već imate. Ono što želite možete ostva­
riti napornim radom i stresom, ali to nije način djelovanja na novoj
Zemlji. Isus nam je dao ključ za stvaralačku upotrebu uma i za svjesno
ostvarenje oblika rekavši: »Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već
primili, i bit će vam«. 4

Čuvari frekvencije
Vanjsko kretanje prema obliku ne izražava se kod svih ljudi s jedna­
kom snagom. Neki osjećaju snažan poriv da grade, stvaraju, djeluju,
postignu nešto, ostave trag u svijetu. A k o nisu svjesni, njihov će ego,
dakako, preuzeti stvari u svoje ruke i za vlastite svrhe iskoristiti energiju
vanjskoga ciklusa. No, to uvelike smanjuje protok stvaralačke energije
koja im je na raspolaganju i takvi se ljudi sve više moraju oslanjati na
»nastojanje« kako bi dobili što žele. A k o su svjesni, ljudi u kojima je
snažno vanjsko kretanje bit će iznimno kreativni. Drugi, nakon prirod­
nog širenja tijekom procesa rasta, vode naizgled ni po čemu poseban,
pasivan i relativno miran život.
Po prirodi su više okrenuti vlastitoj nutrini i za njih je vanjsko kre­
tanje u obliku minimalno. Radije bi se vratili kući nego izišli u društvo.
Ne osjećaju želju da se ozbiljnije uključe u društvo i l i promijene svijet.
 Nova Zemlja 175

A k o i imaju ambicije, najčešće samo pronađu posao koji im pruža

određeni stupanj neovisnosti. Nekima je teško uklopiti se u ovaj svijet.
Neki imaju sreće i uspijevaju pronaći zaštićeno mjesto na kojemu mogu
voditi relativno smiren život, posao koji im pruža redoviti prihod i l i
vlastiti mali posao. Neke možda privlači život u duhovnoj zajednici
i l i samostanu. Drugi su možda otpadnici i žive na rubovima društva
s kojim ne osjećaju gotovo nikakvu povezanost. Neki se ljudi okrenu
drogi, jer im je život u ovome svijetu previše bolan. Neki naposljetku
postaju iscjelitelji i l i duhovni učitelji, odnosno učitelji Postojanja.
U proteklim razdobljima njih bi vjerojatno zvali kontemplativcima.
Čini se da za njih nema mjesta u našoj suvremenoj civilizaciji. No, rijekom
stvaranja nove Zemlje njihova je uloga podjednako važna kao i uloga
stvoritelja, djelatnika, reformatora. Funkcija im je usidriti frekvenciju
nove svijesti na ovom planetu. Nazivam ih čuvarima frekvencije.
Uloga im je stvarati svijest kroz aktivnosti svakodnevnog života,
kroz odnose s drugima, ali i »samim svojim postojanjem«.
O n i na taj način naizgled beznačajnim stvarima pružaju duboko
značenje. Zadatak im je u ovaj svijet unijeti prostranu tišinu tako što
su apsolutno prisutni u svemu što rade. Njihov je rad ispunjen svije­
šću, a time i kvalitetom, čak i kad je riječ o najjednostavnijem zadatku.
Svrha im je da sve obavljaju sa svetošću. Budući da je svako ljudsko
biće integralni dio kolektivne ljudske svijesti, na svijet utječu mnogo
jače nego što je vidljivo na površini njihova života.

Nova Zemlja nije utopija

Je li zamisao o novoj Zemlji tek još jedna utopijska vizija? Uopće nije
tako. Sve utopijske vizije imaju nešto zajedničko: mentalnu projekciju
nekog budućeg vremena kad će sve biti dobro, kad ćemo svi biti spa­
šeni, kad će zavladati mir i sklad te će se svi naši problemi okončati.
Mnogo je takvih utopijskih vizija. Neke su završile razočaranjem, a
neke katastrofom.
U jezgri svih utopijskih vizija skriva se jedna od glavnih struktu­
ralnih nefunkcionalnosti stare svijesti: traženje spasa u budućnosti.
Budućnost posjeduje egzistenciju samo kao misaoni oblik u vašem umu,
stoga kad u budućnosti tražite spas, nesvjesno se okrećete vlastitome
umu. Zarobljeni ste u obliku, a to je ego.
»Potom opazih novo nebo i novu Zemlju«, piše biblijski prorok.
5

Temelj nove Zemlje novo je nebo, probuđena svijest. Zemlja, vanjska

stvarnost, samo je njegov vanjski odraz. Izranjanje novoga neba, a time
176 NOVA Z E M L J A

i nove Zemlje, nisu budući događaji koji će nas osloboditi. Ništa nas
neće osloboditi u budućnosti, jer nas osloboditi može samo sadašnji
trenutak. Ta spoznaja predstavlja buđenje. Buđenje kao budući događaj
nema nikakva smisla, jer je buđenje spoznaja Prisutnosti. Stoga novo
nebo, probuđena svijest, nije nekakvo buduće stanje koje trebamo
dosegnuti. Novo nebo i nova Zemlja izranjaju u vama ovoga trenutka,
a ako ne izranjaju ovoga trenutka, tada nisu ništa do puke misli u vašoj
glavi i stoga se uopće ne pojavljuju. Što je Isus rekao svojim učenicima?
»Kraljevstvo je Božje među vama.« 6

U propovijedi na gori Isus je iznio predviđanje koje ni do danas gotovo

nitko nije shvatio. Rekao je: »Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju«. 7

U modernim verzijama Biblije »krotki« se prevode kao ponizni. Tko su

krotki i l i ponizni i što to znači da će oni baštiniti zemlju?
Krotki su ljudi oslobođeni ega. To su oni koji su spoznali svoju bitnu,
istinsku prirodu, odnosno svijest, i tu bit prepoznali u svima »drugima«,
u svim životnim oblicima. O n i žive u stanju predavanja i stoga osjećaju
jedinstvo sa cjelinom i Izvorom. O n i utjelovljuju probuđenu svijest koja
mijenja sve vidove života na našoj planeti, uključujući i prirodu, jer se
život na Zemlji ne može odvojiti od ljudske svijesti koja ga opaža i stupa
u odnos s njim. To je smisao rečenice da će krotki baštiniti zemlju.
Na ovom planetu pojavljuje se nova vrsta. Upravo se sada budi, a
i vi joj pripadate!
Bilješke

Prvo poglavlje
1 Otkrivenje 21:1, i Izaija 65:17

Drugo poglavlje
1 Evanđelje po Mateju 5:3
2 Poslanica Filipljanima 4:7

Treće poglavlje
1 Evanđelje po L u k i 6:41
2 Evanđelje po Ivanu 14:6
3 Halevi, Yossie K., »Introspective as a Prerequisite for Peace«, New
York Times, September 7, 2002.
4 U. S. Department of Justice, Bureau of Justice Statistics, Prison stati-
stics, June, 2004.
5 Einstein, Albert, Mein Weltbild, 25th Edition (Frankfurt: Ullstein
Verlag, 1993), 42. Preveo Eckhart Tolle

Četvrto poglavlje
1 Shakespeare, William, Macbeth: Signet Classic Edition (New York:
New American Library). Uredio Sylvan Barnet.
2 Shakespeare, William, Hamlet. Signet Classic Edition (New York:
New American Library). Uredio Sylvan Barnet.

Šesto poglavlje
1 Evanđelje po Mateju 5:48

Sedmo poglavlje
1 Evanđelje po L u k i 6:38
2 Evanđelje po M a r k u 4:25
3 Prva poslanica Korinćanima 3:19
178 NOVA Z E M L J A

4 Tzu, Lao Tao Te Ching, poglavlje 28

5 Ibid., 22. poglavlje
6 Evanđelje po L u k i 14:10-11
7 Kena Upanishad

Osmo poglavlje
1 Propovjednik 1:8
2 A Course in Miracles, Workbook, Part I, Lesson 5 (California: Foundation
for Inner Peace, Glen Allen, 1990), 9.
3 Evanđelje po L u k i 17:20-21
4 Nietzsche, Friedrich, Thus Spoke Zarathustra: A Book for All and
None (New York: Viking, 1954), 288.
5 Knjiga Postanka 2:7.

Deveto poglavlje
1 Evanđelje po Ivanu 5:30, i Evanđelje po Ivanu 14:10.
2 Evanđelje po Mateju 6:28-29.

Deseto poglavlje
1 Hafiz, The Gift (New York: Penguin, Arkana, 1999). Preveo Daniel
Ladinsky
2 Emerson, Ralph Waldo, »Circles« in Ralph Waldo Emerson: Selected
Essays, Lectures, and Poems (New York: Bantam Classics).
3 Evanđelje po Ivanu 5:30.
4 Evanđelje po Marku 11:24.
5 Knjiga Otkrivenja 21:1.
6 Evanđelje po L u k i 17:21.
7 Evanđelje po Mateju 5:5.
O piscu

Eckhart Tolle suvremeni je duhovni učitelj koji nije povezan ni s jednom

religijom i l i tradicijom. Putem svojih djela i seminara prenosi jedno­
stavnu, ali duboku poruku bezvremenom i jednostavnom jasnoćom
drevnih duhovnih majstora: postoji izlaz iz patnje i put do mira. Tolle
mnogo putuje i svoje učenje širi čitavim svijetom. Živi u Vancouveru,
u Britanskoj Kolumbiji.