Professional Documents
Culture Documents
Franjo Krežma
Franjo Krežma
Zarana je zavolio violinu, instrument koji mu je donio svjetsku slavu. Glazbu je učio najprije
u Zagrebu kod Đure Eisenhuta, a poslije u Beču kod profesora Heizlera. U Bečki
konzervatorij stupio je još kao devetogodišnjak, kao najmlađi student ovog konzervatorija
ikad! Studentske dane završio je na početku puberteta, s 13 godina. Nakon toga je započeo
spektakularnu karijeru diljem Europe. Već kao šesnaestogodišnjaka obožavala ga je koncertna
publika u Rimu, Pragu, Veneciji, Genovi i Parizu. U dobi od 17 godina postao je koncertni
majstor u "Bilse orkestru", koji je imao u Berlinu službeni naslov "Bilse'sche Kapelle" iz
kojeg je kasnije 1885. godine nastala današnja Berlinska filharmonija. Cijenili su ga brojni
slavni umjetnici, poput Giuseppea Verdija i Franza Liszta (s potonjim je u jednoj prilici i
svirao). Skladao je jednu simfoniju, nekoliko marševa i plesova za orkestar, te tri uvertire. Svi
su se slagali kako će za života Krežma nadmašiti svog uzora, Paganinija.[1]
Zatim su zaredale turneje po Europi, za kojih ga je pratila njegova sestra Ana, vrsna
pijanistica. U Italiji je imao čast svirati na slavnoj Paganinijevoj violini. Rekli su za njega:
"Francesco Krežma, čudo iz Hrvatske!". Umro je na turneji u Njemačkoj u dobi od 19 godina,
nakon što je obolio od upale uha. Tako se smrt ispriječila u ostvarenju još veće karijere i
stvaranju još veće legende. Franjo Krežma preminuo je kao 19-godišnjak, u Njemačkoj, 5.
lipnja 1881. godine. Njegovo ime danas u Osijeku nosi jedna osnovna škola, Društvo
prijatelja glazbe, komorni orkestar, ali i memorijal, odnosno susret mladih gudača.[1]
Djela
Rêverie za violinu i veliki orkestar u As-duru (1880.)[2]
"Guslač od marcipana"
Oslanjajući se na arhivsku građu i novinske članke iz "Agramer Zeitunga", "Zagrebulja"
Augusta Šenoe i isječaka iz europskih listova koji su svojedobno objavljivali kritike
Krežminih koncerata, Stjepan Tomaš je napisao roman "Guslač od marcipana" i posvetio ga
"hrvatskom paganiniju" Franji Kežmi, a izdao ga 2004.[3]