Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za psihologiju
Uvod u psihologiju

Vanja Ilić
Münchhausenov sindrom
Seminarski rad

Mentor: doc. dr. sc. Asmir Gračanin

Rijeka, 2021.
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................3

Somatoformni poremećaji...........................................................................................................3

Münchhausenov sindrom............................................................................................................4

Münchhausenov sindrom bližnjih...............................................................................................5

Zaključak.....................................................................................................................................7

Literatura.....................................................................................................................................8

2
Uvod
U ovom radu analizira se somatoformni mentalni poremećaj, Münchhausenov
sindrom. Rad obuhvaća definiciju Münchhausenova sindroma, moguće razloge nastajanja,
simptome te dijagnostiku. Uz Münchhausenov sindrom opisan je i njemu blizak poremećaj
Münchhausenov sindrom bližnjih. Rad nudi odgovore na pitanja definiranja, dijagnosticiranja,
simptomatologije te rasprostranjenosti poremećaja.

Somatoformni poremećaji
Somatoformni poremećaji su vrsta mentalnih poremećaja kod kojih zbog psihičkih
problema nastaju problemi fizičke prirode (American Psychiatric Association [APA], 2013).
Poremećaje ove vrste dosta je teško dijagnosticirati zato što se nerijetko pojavljuju uz druge
psihičke poremećaje kao što su na primjer anksioznost ili depresivni poremećaji. U slučaju
„preklapanja“ poremećaja, somatoformni poremećaji mogu zakomplicirati dijagnosticiranje
drugih poremećaja kao i njihovo liječenje (Mash i Barkley, 2003). Naime somatoformni
poremećaji svojim simptomima povećavaju kompleksnost i ozbiljnost simptoma drugih
poremećaja. Posljedicom toga, simptome je teško svrstati pod određeni poremećaj što otežava
dijagnosticiranje. Upravo zato ključno je pri dijagnosticiranju razmotriti socioemotivnu,
kognitivnu i bihevioralnu komponentu osobe (Mash i Barkley, 2003).

Međutim, kako bi dijagnosticiranje bilo lakše, DSM-5 navodi tri ključna kriterija koje
mora zadovoljavati svaki somatoformni poremećaj. Prvi kriteriji je da osoba pokazuje jedan
ili više tjelesnih simptoma koji uzrokuju stres ili rezultiraju u prekidanju svakidašnje rutine
osobe. Drugi simptom se manifestira kroz opetovane misli osobe o ozbiljnosti tjelesnih
simptoma, velikoj popratnoj razini anksioznosti te pretjerano pridavanje vremena i energije
razmišljanju o zdravlju. Treći i posljednji simptom se očituje u tome da zdravstveno stanje
osobe ostaje nepromijenjeno bez obzira na to je li simptom prisutan ili ne. Prema ta tri
kriterija razlikuju se i 3 razine ozbiljnosti somatoformnih poremećaja. Glavna razlika između
3 razine ozbiljnosti očituje se u količini tjelesnih simptoma koje osoba trenutno doživljava.
Blaga razina uključuje jedan simptom koji zadovoljava kriterije, umjerena razina uključuje
dva ili više simptoma i teška razina uključuje dva ili više simptoma koji zadovoljavaju
kriterije te više tjelesnih tegoba (APA, 2013).

Osim dijagnosticiranja veliko pitanje je i zašto dolazi do somatoformnih poremećaja.

Naime, pretpostavlja se da osobe mogu biti sklonije ovoj vrsti poremećaja iz genetičkih,

3
socijalnih i kulturnih razloga te posljedicom traumatičnih doživljaja iz ranoga djetinjstva. Ove
podatke nije moguće sa sigurnošću potvrditi zato što nije moguće odrediti koliko zapravo
osoba s ovom vrstom poremećaja ima te stoga sam poremećaj nije moguće detaljnije istražiti
(APA, 2013). Razlog tome je to da osobe zahvaćene ovom vrstom poremećaja uglavnom traže
stručnu medicinsku pomoć, često i više od jednog stručnjaka, međutim izbjegavaju psihološku
pomoć kada im je preporučena. Ono što je moguće pretpostaviti, na temelju dosad
prikupljenih podataka, je da se ovi poremećaji uglavnom pojavljuju kod odraslih žena koje
nerijetko imaju i medicinsko iskustvo (Mash i Barkley, 2003; Ayoub i sur., 2002; Libow,
1995). Muškarci i djeca manje su zahvaćeni, ali i kod njih se simptomi mogu pojaviti barem
periodično što upravo zbog te karakteristike periodičnosti ne možemo nazvati somatoformnim
poremećajem (APA, 2013).

Münchhausenov sindrom
Münchhausenov sindrom prvi je definirao Richard Asher, britanski endokrinolog, kao
mentalni poremećaj karakterističan za odraslu osobu s tendencijom krivotvorenja simptoma
tjelesnih ili mentalnih bolesti (Ayoub i sur., 2002). Poremećaj je dobio ime prema vojskovođi
po imenu Baron von Münchhausen koji je bio poznat po svojim ratnim pričama za koje se na
kraju ispostavilo da su lažne (Mash i Barkley, 2003).

Pojedinci s ovim poremećajem često imaju znanje o medicini, a pretpostavlja se da

krivotvore simptome kako bi privukli pažnju doktora i ostalih autoriteta. Neki od drugih
mogućih razloga za to su emocionalna nestabilnost, emocionalno ili fizičko zlostavljanje u
djetinjstvu, nestabilni odnosi ili ozbiljne poteškoće u zdravlju tijekom djetinjstva (Libow,
1995).

Kao rezultat ove bolesti, zahvaćeni pojedinci često odlaze kod doktora s
pretpostavkama o njihovom zdravlju zahtijevajući razne pretrage. Kako bi bili što uvjerljivije,
ove osobe dosta često same induciraju simptome nekih bolesti kao što su temperatura, proljev,
kašalj i slično, pri čemu im ne škodi znanje o medicini (Meadow, 1982). Međutim, doktori na
provedenim testovima vide da je s nalazima sve u redu te pokušaju uvjeriti osobu da se nema
o čemu brinuti, što osoba i zna budući da je simptome izazvala sama. Osoba to prihvaća
kratkotrajno te se ubrzo obraća drugom doktoru kako bi dobila drugo mišljenje. To sve
zajedno čini začarani krug koji rezultira mnogim medicinskim dokumentima koje osoba
nerijetko nosi kao trofej do drugog doktora (Meadow, 1985).

4
 Budući da su prvi simptomi ovog poremećaja tjelesni, uglavnom se ne sumnja na
mentalni poremećaj. Tek kada se odbace tjelesne komponente, što je moguće učiniti samo
raznim testovima i nalazima, moguće je posumnjati na Münchhausenov sindrom. Upravo
zbog dugotrajnosti procesa eliminiranja svih medicinskih bolesti, Münchhausenov sindrom se
uglavnom detektira u već poodmakloj fazi jer je dijagnosticiranje tada najlakše.
Dijagnosticiranje se temelji na povijesnom istraživanju medicinskih zapisa osobe koje su u
slučaju ovog poremećaja mnogobrojne i velikom većinom sadrže negativne nalaze i testove
(Libow, 1995).

Problem kod ovog poremećaja je to što uglavnom ostane neidentificiran službeno.

Naime, iako doktori mogu posumnjati na Münchhausenov sindrom i preporučiti osobi da
konzultira psihologa ili psihijatra, to često nije slučaj već će osoba samo promijeniti doktora.
Većina potvrđenih slučajeva je identificirana zajedničkim radom doktora koji su u jednom
periodu imali kontakt s oboljelom osobom, što je dosta teško organizirati. Prema tome, jako je
teško odrediti koliko ovakvih slučajeva zapravo ima (Mash i Barkley, 2003; Libow, 1995).

Münchhausenov sindrom bližnjih

Münchhausenov sindrom bližnjih može se definirati kao krivotvorenje fizičkih ili
psihičkih simptoma bolesti na drugoj osobi kako bi indirektno preuzela ulogu bolesne osobe.
Ovu definiciju izveo je britanski pedijatar Roy Meadow dvadesetak godina nakon Asherove
definicije Münchhausenovog sindroma (Ayoub i sur., 2002).

Ovaj sindrom se uglavnom veže uz roditelje koji nanose svojoj djeci fizičke ili
psihičke ozljede kako bi mogle odvesti dijete kod doktora gdje bi bilo žrtva mnogih
nepotrebnih medicinskih procedura (Ayoub i sur., 2002). Majke su obično roditelji koji su
aktivni zlostavljači u ovim situacijama dok su očevi uglavnom pasivni promatrači (Mash i
Barkley, 2003). Iz provedenih istraživanja nije u potpunosti jasno jesu li očevi svjesni
situacije koja se događa ili ne to jest to ovisi od slučaja do slučaja (Libow, 1995). Ono što je
zajedničko svim slučajevima je uzorak nepredvidljivih simptoma koje dijete razvija. Uzorak
je učestalo nepredvidljiv upravo zato što majke kontroliraju jačinu i vrstu simptoma ovisno o
novim saznanjima i nalazima doktora (Mash i Barkley, 2003).

Najlakši način za otkriti Münchhausenov sindrom kod bližnjih je odvojiti dijete to jest
žrtvu sindroma od roditelja to jest zlostavljača. U slučaju da simptomi navodne bolesti
nestanu ili se drastično poboljšaju, gotovo je sigurno da je u pitanju Münchhausenov sindrom
kod bližnjih. Problem kod ove metode otkrivanja sindroma je to što majke često mijenjaju

5
doktore kako ne bi bile otkrivene što uvelike otežava dijagnosticiranje kao i kod
Münchhausenovog sindroma (Mash i Barkley, 2003).

Razlozi ovog sindroma uglavnom se poklapaju sa razlozima Münchhausenova

sindroma. Često se radi o emocionalno nestabilnim zlostavljačima koji se nalaze unutar
disfunkcionalnih obitelji te stoga traže pažnju to jest priznanje stručnjaka. Zlostavljači se
često žele prikazati kao brižni roditelji koji samo gledaju dobrobit svojeg djeteta. Često se kao
motiv pojavljuje i termin „doctor shopping“ koji znači da osobe posjećuju razne doktore kako
bi dobile recepte za lijekove koji se ne mogu legalno dobiti bez recepta (Ayoub i sur., 2002).
Međutim, bitno je napomenuti da sam „doctor shipping“ nije glavni razlog Münchhausenova
sindroma, već je to pažnja dobivena od doktora i ostalih službenika (Meadow, 1995).

Postoje i poremećaji koji mogu biti povezani s Münchhausenovim sindromom

bližnjih, ali nisu sam Münchhausenov sindrom. Neki od najčešćih su neidentificirano fizičko
nasilje, neuspjesi ili zlostavljanje u djetinjstvu koji potiču zlostavljača da nastave
zlostavljanje, pretjerana anksioznost roditelja vezana uz zdravlje djeteta i termin poznat pod
imenom „mothering to death“ to jest pretjerana briga o djetetu i podlijeganje djeteta raznim
tretmanima sve dok dijete ne ostane paralizirano te naposljetku umre (Meadow, 1995).

U ekstremnim slučajevima Münchhausenova sindroma žrtve mogu završiti kobno to

jest smrću, no u većini slučajeva žrtve ipak prežive. Međutim, većina žrtvi ovoga sindroma
ima posljedice koje ih slijede cijeli život (Libow, 1995). Osim trenutnih fizičkih posljedica
koje ostavlja ova vrsta zlostavljanja, često se može primijetiti zaostatak u kognitivnim
vještinama djeteta, povećana agresivnost, pogotovo prema autoritetima, problem
prepoznavanja emocija kod drugih te suicidalno ponašanje. Sve ove posljedice utječu na
odrastanje to jest formiranje zrelog, zdravog, odraslog uma (Mash i Barkley, 2003).
Istraživanje provedeno u sklopu Odjela za psihijatriju, Dječje bolnice Oakland u Oaklandu,
Sjedinjene Američke Države pokazalo je da polovica žrtvi koja je proživjela Münchhausenov
sindrom bližnjih nije bila svjesna da ih se zlostavlja na tjelesni ili psihički način. Oni koji su
bili svjesni što se zapravo događa pokušali su se uglavnom bezuspješno suočiti s roditeljima
ili potražiti pomoć, a kasnije su razvili i simptome PTSP-a. Neke od zajedničkih karakteristika
su im da pokušavaju umanjiti važnost svojih zdravstvenih problema, izbjegavaju posjete
doktorima pogotovo kada su u pitanju njihova djeca te često i sami znaju biti paranoični oko
svog tijela i zdravlja. Također većina gaji gnjev prema zlostavljaču, koji je uglavnom majka,
dok očeve kao pasivne promatrače ne krive (Libow, 1995).

6
Zaključak
Münchhausenov sindrom vrlo je kompleksan sindrom koji je teško dijagnosticirati, a
posljedicom toga i liječiti. Usprkos tome, moguće je da je ovaj poremećaj znatno prošireniji
nego što stručnjaci misle. Upravo zbog toga i zato što ostavlja znatne posljedice na pojedinca
i njegovu okolinu, smatram da bi APA trebala reagirati i uspostaviti nove kriterije za
dijagnosticiranje upravo ovog poremećaja.

7
Literatura
1. American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of
mental disorders (5th ed.). American Psychological Association.
2. Ayoub, C.C., Alexander, R., Beck, D., Bursch, B., Feldman, K.W., Libow, J., Sanders,
M.J., Schreier, H.A. i Yorker, B. (2002). Position paper: Definitional issues in
Munchausen by Proxy. Child Maltreatment, 2(7), 105-111.
3. Libow, J.A. (1995). Munchausen by Proxy victims in adulthood: A first look. Child
Abuse and Neglect, 9(19), 1131-1142.
4. Mash, E.J. i Barkley, R.A. (2003). Child psychopathology (2nd ed.). Guilford Press.
5. Meadow, R. (1985). Management of Munchausen syndrome by proxy. Archives of
Disease in Childhood, 60, 385-393.
6. Meadow, R. (1982). Munchausen syndrome by proxy. Archives of Disease in
Childhood, 57, 92-98.
7. Meadow, R. (1995). What is, and what is not, `Munchausen syndrome by proxy`?.
Archives of Disease in Childhood, 534-538.