Regionalne varijante

Najvažnije regionalne varijante talijanskog fonološkog sustava: varijante u samoglasničkom sustavu,

varijante u suglasničkom sustavu.

Regionalne varijante u samoglasničkom sustavu:

Na krajnjem jugu Italije (Sicilija, velik dio Kalabrije, južno od Salenta) samoglasnički sustav je sveden na 5
samoglasnika; nedostaju /e/ i /o/: amore [a’mɔre], neve [‘nɛve].

Na Sardiniji imamo otvorene samoglasnike, npr. [bɛne] ['rɔsso], ali se ti samoglasnici zatvaraju ili zbog
metafoneze uzrokovane samoglasnikom [i] u finalnom slogu ['beni], ['rossi], ili zbog vokalske harmonije.
Dakle, sardinci se služe sa sedam samoglasnika, ali samo fonetski, jer su njihovi fonovi [ɛ], [ɔ] i [e], [o]
uvjetovani samoglasnicima u idućem slogu iste riječi.

Na sjeveru (Milano, Val Padana) otvoreno [ɛ] se izgavara zatvoreno, npr. [te'lefono], broj i imenica venti
['venti].

U Rimu imamo različitu distribuciju [e]. [ɛ], [ɔ], [o] od one u firentinskom: atroce [a'trotʃe], Bologna
[bo'loɲɲa], colonna [ko'lonna], dopo ['dopo], Giorgio ['ʤorʤo], lettera ['lɛttera], posto ['posto],
quattordici [kwat'torditʃi], Stefano ['Stefano], trenta ['trenta].

Na jugu, pod utjecajem grafije često se izgovara i koji u standardu ima samo dijakritičku vrijednost:
[spetʃi'ale], [tʃi'ɛlo], [ʃi'ɛntsa].

Regionalne varijante u suglasničkom sustavu.

Na sjeveru Italije suglasnici se izgovaraju uvijek neudvojeno (nepojačano). Sjevernjaci, osim što ne
izgovaraju ''raddoppiamento fonosintattico'', ne izgovaraju pojačano ni palatale u intervokalskom
polažaju: [a'me], ['fiʎo], [baɲo]; što se tiče [ʃʃ] najčešći izgovor je [sj]: ['lasjo], ['sjena]; I [ʎʎ] i [ɲɲ] se mogu
izgovoriti kao [lj], [llj], [nj] [nnj]: ['filjo], ['filljo], ['banjo], ['bannjo].

Također na sjeveru alveopalatalni afrikate [tʃ] i [ʤ] se izgovaraju više naprijed tako da se mogu
pomiješati s alveoralnim afrikatama [ts] i [dz]: cena ['tsena], giallo ['dzallo].

Gubitak okluzivnog elementa u alveolarnih afrikata [ts], [dz]: alzare [al'sare], zero ['zɛro], (Emilia-
Romagna).

Postalveolarni izgovor zvučnog i bezvučnog sibilanta (tzv. s salata dei bolognesi): Shoshpettavo che Prodi
volesshe.....

Gorgia toscana: kada se neudvojeni okluzivi spirantiziraju: la casa [la 'hasa].

U tipičnom toskanskom izgovoru imamo također gubitak okluzivnosti kod intervokalskih alveopalatalnih
afrikata [tʃ] [ʤ]: [la 'ʃena], ['aʒile].

Za [tʃ] > [ʃ] ovaj fenomen je karatkerističan i za Rim te za neke dijelove Umbrije i za Marke.

U Rimu, velikom dijelu Lacija, Umbrije, Marki, Abruca, bočni palatal [ʎʎ] često se izgovara kao [jj]: figlio
['fijjo].
Najvažnije karateristike zajedničke Rimu i ostatku srednjo-južne Italije (osim Toskane i dobroga dijela
Umbrije i Marki): (1) pojačani izgovor [b], [ʤ] u intervokalskom položaju: ['rɔbba] i [d'ʤɛnte] je
normalan izgovor i za obrazovane slojeve; (2) lenicija, tj. ozvučenje nepojačanih okluziva [p], [t], [k]
ispred kojih je samoglasnik: deputato [debu'dado]; (3) nepojačani izgovor [rr], karakterističan i za
toskansko priobalje: terra ['tɛra]; (4) epenteza suglasnika [t] u skupovima sačinjenih od nazala ili likvida i
sibilanta (također u velikom dijelu Toskane i u cijeloj južnoj Italiji): penso ['pɛntso], borsa ['bortsa]; (5)
tendencija izbjegavanju učenih suglasničkih skupova (također u velikom dijelu Toskane i u cijeloj južnoj
Italiji): atmosfera [ammo'sfɛra], [atəmo'sfɛra]; (6) slogovna apokopa infinitiva i osobnih imena: andà
'andare', Salvató! 'Salvatore'; (7) različita distribucija kod fonotaktičkog udvostručenja, npr. u Rimu
nemamo udvostručenja iza come, da, dove.

Još neke karakteristike talijanskog juga: (1) sonorizacija ili djelomična sonorizacija bezvučnog suglasnika
ispred kojeg stoji nazal: ampio ['ambjo], concetto [kon'ʤɛtto]; (2) alveolarni afrikata se sonorizira ne
samo poslije nazala i likvida: alzare [al'dzare], nego i u intevokalskom položaju: nazione [na'dzjone] ili
[nadzi'one]; (3) u Kampanji prekonsonantski sibilant ispred labijala ili velara se palatalizira: scala ['ʃkala].