Anne Tyler - Vjezbe disanja

Prvi dio
1.
Maggie i Ira Moran spremali su se na pogreb u Deer Licku u Pennsylvaniji.
Maggiena je prijateljica iz mladih dana bila izgubila muža. Deer Lick leži na
uskoj lokalnoj cesti nekih devedeset milja sjeverno od Baltimorea, a pogreb je
bio predviđen za subotu ujutro u 10.30 pa je Ira pomislio da bi trebali krenuti
oko osam. To ga je ozlovoljilo. (Nije volio rano ustajati.) Osim toga, subotom
je bilo i najviše posla, a on nije imao nikoga da ga zamijeni. Osim toga im je i
auto bio kod autolimara. Trebalo ga je potpuno obnoviti i subota ujutro, kada se
radionica točno u osam sati otvori, bilo je najranije vrijeme kada su mogli doći
po njega. Ira je rekao kako bi bilo bolje da uopće ne idu, ali je Maggie rekla
da moraju ići. Ona i Serena cijelog su života bile prijateljice. Ili barem
gotovo cijelog života: četrdeset i dvije godine, počevši od prvoga razreda kod
gospođice Kimmel.
Planirali su se probuditi u sedam, no mora da je Maggie krivo namjestila
budilicu pa su prespavali buđenje. Morali su se na brzinu odjenuti i doručkovati
u žurbi, snašavši se s kavom razmućenom u vodi iz slavine i hladnim zobenim
pahuljicama. Onda je Ira pješice krenuo u dućan da ostavi poruku za kupce, a
Maggie je odšetala do radionice. Na sebi je imala svoju najbolju haljinu -
prošaranu bijelim i plavim grančicama i sa šišmiš-rukavima - i čvrste crne
cipele, zbog pogreba. Cipele su imale samo poluvisoku petu, ali je zbog njih
malo sporije hodala: bila je naviknuta na gumene potplate. Drugi je problem bio
u tome što su joj gaćice na hulahupkama nekako skliznule gotovo do polovice
bedara pa je morala sitno koračati, praveći neprirodno ujednačene korake, kao
igračka na navijanje što se kotrlja po pločniku.
Srećom je limarska radionica bila udaljena samo nekoliko blokova. (U tom su
dijelu grada stvari bile međusobno izmiješane - drvene kućice nalik na njihovu
bile su smještene između fotografskih studija specijaliziranih za portrete,
malih kozmetičkih salona, autoškola i lječilišta za stopala.) A vrijeme je bilo
savršeno - topao, sunčan rujanski dan, upravo s toliko vjetrića da joj rashladi
lice. Ona zagladi šiške na mjestu gdje su težile tome da se nakovrčaju. Torbicu
koja je pristajala uz haljinu, stiskala je ispod ruke. Na uglu skrenu nalijevo i
nađe se pred Harbor Body & Fender čija su zelena garažna vrata s kojih se
ljuštila boja već bila podignuta uvis, a unutrašnjost što je nalikovala na
špilju, oštro vonjala po nekakvoj boji koja je podsjeti na miris laka za nokte.
Već je bila pripremila ček i vlasnik reče da su ključevi u autu pa je mogla brzo
krenuti. Auto je bio parkiran u stražnjem dijelu radionice, stari sivoplavi
Dodge. Već godinama nije tako dobro izgledao. Izravnali su mu stražnji odbojnik,
izmijenili oštećeni poklopac na prtljažniku, tu i tamo, na nekih pola tuceta
mjesta, izravnali nagnječeni lim i prekrili hrđave mrlje na vratima. Ira je bio
u pravu: uopće nema potrebe kupovati nova kola. Ona kliznu za upravljač. Kada je
okrenula ključ u bravi, upali se i radio - emisija AM Baltimore koju je vodio
Mel Spruce i u koju su se slušaoci javljali telefonom. Za sada ostavi radio na
tome. Namjesti stolicu koju je netko viši od nje bio pomaknuo unatrag i nagnu
retrovizor prema dolje. Na trenutak u ogledalu ugleda vlastito lice, okruglo i
pomalo sjajno od znoja, unutrašnji joj kutovi plavih očiju izvijeni kao da je
zbog nečega zabrinuta, dok se zapravo samo naprezala da nešto vidi u polumraku.
Ubaci mjenjač u brzinu i odveze se ravno prema prednjem dijelu radionice gdje je
vlasnik stajao mršteći se na papire na podlozi za pisanje, baš pred vratima
svojega ureda.
Današnje je pitanje na AM Baltimoreu glasilo: »Što je najvažnije za savršen
brak?« Neka je žena nazvala telefonom i rekla da su najvažniji zajednički
interesi. »Kao kada oboje volite isti televizijski program,« objasnila je.
Magggie uopće nije bilo briga za to što je najvažnije za savršen brak. (Bila je
udata dvadeset i osam godina.) Spusti prozor i doviknu: »Bog!«, a vlasnik podiže
pogled sa svojih papira. Ona kliznu pokraj njega - žena koja se, jednom, brine
sama za sebe, s rumenilom na usnicama i poluvisokim potpeticama, vozeći
neoštećena kola.
Tihi glas na radiju reče: »Pa, uskoro ću se ponovno udati. Prvi put sam to
učinila iz čiste ljubavi. Bila je to prava, istinska ljubav i uopće nije išlo.
Sljedeće subote ću se udati radi sigurnosti.«
Maggie pogleda prema kazaljci za biranje kanala i reče: »Fiona?«
Htjela je zakočiti, ali umjesto toga stisnu gas i iz garaže izleti ravno na
ulicu. Pepsijev kamion koji se približavao slijeva, udari u njezin lijevi
prednji blatobran - jedino mjesto na kojem nikada, sve do sada, nije bilo ni
najmanjeg oštećenja.
Davno prije, kada bi Maggie s braćom igrala bejzbol, dešavalo joj se da se
ozlijedi, ali je uvijek govorila da je sve u redu, iz straha da je ne otjeraju
iz igre. Sada se toga sjetila, pa kada vlasnik izjuri van vičući: »Što dov...?
Jeste li dobro?«, pogleda ga ukočeno i dostojanstveno i reče mu: »Jasno da
jesam. Zašto pitate?« i odveze se prije no što je Pepsijev vozač mogao skočiti
sa svojeg kamiona, što je vjerojatno bilo i dobro s obzirom na izraz na njegovu
licu. No zapravo je blatobran stvarao veoma uznemirujući zvuk, kao kada netko po
šljunku vuče komad lima, tako da je, čim je zaokrenula za ugao i dvojica joj
ljudi - od kojih se jedan češkao po glavi, a drugi mahao rukama - nestala iz
vida, zaustavila auto. Fione više nije bilo na radiju. Umjesto toga je neka žena
koja je govorila hrapavim tenorom, međusobno uspoređivala petoricu svojih
muževa. Maggie ugasi auto i izađe. Uzrok je nevolje bio očit. Blatobran se bio
ulubio prema unutra pa je guma udarala o njega; čudila se da se kotač uopće
okreće. Ona čučnu na rub pločnika, objema rukama pograbi rub blatobrana i
povuče. (Sjeti se kako se nisko sagibala u visokoj travi vanjskoga igrališta i
krišom, trzajući se od boli, nogavicu traperica pokušavala odvojiti od mrlje
krvi na koljenu.) Komadići joj sivoplave boje padoše u krilo. Netko prođe
pločnikom iza nje, no ona se napravi da ga ne primjećuje i opet povuče. Ovaj se
put blatobran pomaknu, ne mnogo, ali dovoljno da oslobodi gumu, te ona ustade i
otrese prašinu s ruku. Onda se opet pope u kola, ali na minutu naprosto ostade
ondje sjediti. »Fiona!« reče ponovno. Kada je opet upalila auto, na radiju je
bila reklama za bankovne zajmove i ona ga ugasi.
Ira je čekao pred dućanom, neobičan i čudno otmjen u svojem mornarski plavom
odijelu. Debeli mu je busen crne, sjedinama protkane kose padao na čelo. Iznad
njega se na vjetriću njihala metalna ploča: SAMOVA RADIONICA OKVIRA.
UOKVIRAVANJE SLIKA. IZRADA PASPARTUA. STRUČNO UOKVIRAVANJE RUČNOGA RADA. Sam je
bio Irin otac koji s poslovanjem radionice više nije imao veze, još otkako je
prije trideset godina počeo pobolijevati od »slaboga srca«. Maggie je izraz
»slabo srce« uvijek stavljala među navodnike. Posebno je pazila da ne pogleda u
prozore na stanu iznad radionice gdje je Sam skučeno, dokono i mrzovoljno
provodio svoje dane, zajedno s Irine dvije sestre. Vjerojatno će stajati ondje i
promatrati. Ona se parkira uz rub pločnika i kliznu na suvozačevo sjedište.
Trebalo je vidjeti izraz Irina lica kad se približio kolima. Veselo i
raspoloženo krenuvši prema njima, zaobiđe prednji dio automobila i naglo se
ukoči kad je stigao do lijevog blatobrana. Dugačko mu se, koščato, maslinasto
lice izduži. Oči, već ionako tako stisnute da čovjek nije mogao biti siguran
jesu li crne ili naprosto tamnosmeđe, pretvoriše se u dva zbunjena, nadolje
okrenuta proreza. On otvori vrata, uđe u kola i žalosno pogleda Maggie.
»To je bilo nešto neočekivano«, objasni mu ona.
»Pa baš od limarske radionice do ovamo.«
»Čula sam Fionu na radiju.«
»Pa to je pet blokova! Samo pet-šest blokova.«
»Ira, Fiona se udaje.«
On prestade misliti o kolima, a njoj laknu kad je to vidjela. Čelo mu se malo
razvedri. Na trenutak se zagleda u nju, a onda reče: »Koja Fiona?«
»Fiona, tvoja snaha, Ira. Koliko Fiona poznajemo? Fiona, majka tvoje jedine
unuke, a sada se sprema udati za nekakvog potpunog stranca, i to samo radi
sigurnosti.«
Ira gurnu stolicu unatrag i odvoji se od ruba pločnika. Kao da je očekivao da
nešto čuje - možda zvuk struganja kotača. No, njezino je potezanje blatobrana
očito bilo uspješno. On reče: »Gdje si to čula?«
»Na radiju, dok sam se vozila.«
»Zar su tako nešto objavili na radiju?«
»Ona se telefonom javila u emisiju.«
»Meni se to čini nekako... uobraženo, ako hoćeš čuti što ja mislim«, reče Ira.
»Ne, bila je samo... i rekla je da je Jesse jedini čovjek kojega je stvarno
voljela.«
»Rekla je to na radiju?«
»Ira, to je bila emisija u koju se slušaoci javljaju telefonom.«
»E pa, ne znam zašto danas svatko mora sve udarati na velika zvona«, reče Ira.
»Misliš da je možda i Jesse to slušao?« zapita Maggie. Ta joj je misao tek sada
pala na um.
»Jesse? U ovo doba? Kad je on u pitanju, bit će dobro ako ustane prije podneva.«
Maggie se nije htjela prepirati o tome iako je to možda trebala učiniti.
Činjenica je da je Jesse ranoranilac, a osim toga svake subote i radi. Ira time
što je rekao, hoće reći da mu je sin lijenčina. (Ira je prema njemu mnogo
nepopustljiviji nego Maggie. Ne primjećuje kod njega ni polovicu njegovih dobrih
osobina.) Ona se okrenu prema naprijed i stade promatrati trgovine i kuće kako
promiču pored njih te ono malo ljudi u šetnji s psima. Ovo je bilo najsuše ljeto
koje se pamtilo i pločnici su izgledali kao posuti kredom. Zrak je bio gust kao
gaza. Dječak pred Poor Man's Grocery nježno je krpom čistio od prašine žbice na
svojem biciklu.
»Znači, izašla si na ulicu Empry«, reče Ira.
»Hmm?«
»Na ulicu u kojoj se nalazi limarska radionica.«
»Da, na ulicu Empry.«
»A onda si presjekla prema Daimlerovoj...«
Opet se vraćao na razgovor o blatobranu. Ona reče: »To se desilo dok sam
izlazila iz garaže.«
»Misliš tamo? Pred samom radionicom?«
»Htjela sam zakočiti, ali sam umjesto toga stisnula gas.«
»Kako ti je to uspjelo?«
»Pa, čula sam Fionu na radiju i trgnula sam se.«
»Hoću reći, kočnica nije nešto o čemu čovjek mora misliti, Maggie. Voziš od
svoje šesnaeste godine. Kako ti je uspjelo da pobrkaš kočnicu i papučicu gasa?«
»Naprosto mi se to dogodilo, Ira. Dobro? Naprosto sam se trgnula i to mi se
dogodilo. Prestanimo s tim.«
»Hoću reći, kočenje je manje-više stvar refleksa.
»Ako ti to toliko znači, ja ću popravak platiti od svoje plaće.«
Sada je na njemu bio red da obuzda jezik. Vidjela je kako je htio nešto reći, a
onda se predomislio. (Njezina je plaća šaljiva stvar. Brinula se o ljudima u
staračkom domu.)
Da su bili na vrijeme obaviješteni, pomisli ona, mogli su očistiti unutrašnjost
kola prije no što su krenuli. Ploča je ispod vjetrobrana bila prekrivena
potvrdama za parkiranje. Čaše za sokove i papirnati ubrusi prekrivali su tlo oko
njezinih nogu. Smotuljci su crne i crvene žice visjeli ispod pretinca za
rukavice; ako bi ih čovjek slučajno dotaknuo kada bi htio prekrižiti noge,
isključio bi se radio. Ona je smatrala da je to sve zbog Ire. Kamo god pošli,
muškarci su na neki način naprosto okruženi žicama, kablovima i izolacijskom
vrpcom. Možda toga nisu ni svjesni.
Sada su se vozili cestom Belair prema sjeveru. Okolni krajolik postade
neujednačen. Nizove su dječjih igrališta i groblja iznenada prekidale skupine
malih poslovnih objekata - trgovina alkoholnim pićima, pizzerija, mračnih barova
i gostionica koje su izgledale patuljasto kraj divovskih satelitskih antena na
krovovima. Onda bi se opet pojavilo drugo igralište. A promet je svakim časom
postajao gušći. Svi su nekamo išli radi provoda i zato što je bila subota
ujutro, Maggie je bila sigurna u to. Stražnja su sjedišta većinom bila prepuna
djece. Bilo je vrijeme za odlazak na tjelovježbu i igranje bejzbola.
»Neki dan«, reče Maggie Iri, »nisam se mogla sjetiti izraza 'vožnja na
smjenu'.«1
»Zašto bi tebi to bilo važno?«, zapita Ira.
»Upravo to i hoću reći.«
»Molim?«
»Mislim, to ti pokazuje kako vrijeme prolazi. Htjela sam jednoj svojoj
pacijentici reći da joj kćerka taj dan neće doći u posjet. Rekla sam: 'Danas je
njezin red za...ovaj...' i nisam se mogla sjetiti prave riječi. Nisam se mogla
sjetiti 'vožnje na smjenu'. A čini mi se kao da je Jesse još prošlog tjedana
odlazio na utakmicu ili na hokej, a Daisy na izviđačke sastanke... Cijele sam
subote provodila za volanom!«
»Kad već o tome govorimo - reče Ira - u što si udarila? Drugi auto ili samo
telefonski stup?«
Maggie je prekapala po torbici u potrazi za sunčanim naočalima. »Kamion«, reče.
»E pa krasno! Je li i on oštećen?«
»Nisam primijetila.«
»Nisi primijetila!«
»Nisam stala da pogledam.«
Ona stavi naočale za sunce i žmirnu. Sve postade prigušeno i mnogo otmjenije.
»Pobjegla si s mjesta udesa, Maggie?«
»To nije bio udes! To je bila jedna od onih sitnica koje se svakome mogu desiti.
Zašto praviš toliko buke oko toga?«
»Da vidimo jesam li te dobro razumio«, reče Ira. »Izjurila si iz limarske
radionice, zaletjela si se u kamion i otišla dalje.«
»Ne, kamion se zaletio u mene.«
»Ali si ti bila kriva.
»Pa, da, pretpostavljam da jesam, ako baš moraš nekoga kriviti.«
»I onda si se samo tako odvezla odande.«
»Upravo tako.«
On je šutio. Neugodna šutnja.
»To je bio veliki, golemi, ogromni Pepsijev kamion«, reče Maggie. »Pravo oklopno
vozilo! Kladim se da ga nisam ni ogrebla.«
»Ali nisi to provjerila.«
»Bojala sam se da ću zakasniti«, reče Maggie. »Ti si inzistirao na tome da
krenemo što ranije.«
»Je li tebi jasno da u limarskoj radionici imaju tvoje ime i adresu? Vozač se
mora samo njima obratiti. Naći ćemo policajca kako nas čeka na vratima.«
»Ira hoćeš li prestati s tim?«, zapita Maggie. »Zar ne vidiš koliko briga imam?
Idem na pogreb mužu svoje najstarije, najdraže prijateljice; tko zna čime se sve
Serena sada mora baviti, a ja živim ovdje u drugoj državi. A onda, povrh svega,
još na radiju čujem da se Fiona namjerava udati, iako je jasno kao dan da se ona
i Jesse još uvijek vole. Uvijek su se voljeli; nikada se nisu prestali voljeti;
samo se nekako ne mogu, oh, ne mogu se naći. A osim toga, moja će se jedina
unuka sada najednom morati privikavati na potpuno novog očuha. Osjećam kao da se
svi razilazimo, svatko na svoju stranu! Svi moji prijatelji i rođaci samo tako
odlaze od mene kao... kao svemir koji se širi ili tako nekako! Više nikada
nećemo vidjeti to dijete, je li tebi to jasno?«
»Ionako je nikada ne viđamo«, reče Ira blago. On zakoči zbog crvenog svjetla.
»Koliko mi znamo, taj njen novi muž može biti neki manijak«, reče Maggie.
»Siguran sam da će Fiona znati naći nešto bolje od toga, Maggie.«
Ona ga ošinu pogledom. (Nekako ne nalikuje na njega da išta dobro kaže o Fioni.)
On je piljio u svjetlo na semaforu. Kose su mu se borice zrakasto širile od
kutova očiju. »Svakako da će pokušati dobro odabrati«, reče Maggie brižno, »ali
čak i najrazumnija osoba na ovom Božjem svijetu ne može predvidjeti baš svaki
problem, je li tako? Možda je to neki slatkorječiv i ljeporječiv čovjek. Možda
će dobro postupati s Leroy dobro postupati sve dok se ne uvuče u obitelj.«
Svjetlo se promijeni. Ira nastavi vožnju.
»Leroy«, reče Maggie zamišljeno. »Misliš da ćemo se ikada naviknuti na to ime?
Zvuči kao ime za dječaka. Kao neki nogometaš. I način na koji ga izgovaraju:
Lee-roy. Tako seljački.«
»Jesi li ponijela kartu koju sam ostavio na stolu nakon doručka?« upita Ira.
»Ponekad mislim da bismo to ime jednostavno trebali početi izgovarati na svoj
način«, reče Maggie. »Le-roy.« Razmatrala je to pitanje.
»Kartu, Maggie. Jesi li ponijela kartu?«
»U torbi mi je. Le Rwah«, reče ona kotrljajući R kao neki Francuz.
»Nećemo baš imati puno veze s njom«, reče Ira.
»Mogli bismo imati veze s njom, Ira. Mogli bismo otići do nje još danas
poslijepodne.
»Ha?«
»Vidi gdje one žive: u Cartwheelu u Pennsylvaniji. To je praktično na cesti za
Deer Lick. Trebali bismo«, reče ona prekapajući po torbici, »otići na pogreb, a
onda...Oh, pa gdje je ta karta? Otići na pogreb, a onda se vratiti na Cestu broj
jedan do... Znaš, mislim da na kraju krajeva uopće nisam ponijela tu kartu.«
»Krasno, Maggie.«
»Mislim da sam je ostavila na stolu.«
»Pitao sam te kada smo izlazili, sjećaš se? Rekao sam: 'Hoćeš li ti ponijeti
kartu ili da je ja uzmem?' A ti si rekla: 'Ja ću je ponijeti. Gurnut ću je u
torbu.'«
»Ne znam zašto dižeš toliku galamu oko toga«, reče Maggie. »Samo moramo pratiti
putokaze; to bi mogla svaka budala.«
»Nije to baš tako jednostavno«, reče Ira.
»Osim toga, imamo i upute koje mi je Serena dala preko telefona.«
»Maggie, zar ti zbilja vjeruješ da prema Sereninim uputama možemo nekamo stići?
Ha! Naći ćemo se negdje u Kanadi. Možemo odmah krenuti i u Arizonu!«
»Ne moraš se oko toga toliko uzbuđivati.«
»Nikada više nećemo vidjeti svoj dom«, reče Ira.
Maggie iz torbice istrese novčarku i paketić papirnatih maramica.
»Zbog Serene smo zakasnili na njezinu vlastitu svadbu, to si zaboravila?« reče
Ira. »U onoj maloj blesavoj svečanoj dvorani koju smo sat vremena tražili.«
»Molim te, Ira. Uvijek se ponašaš kao da su žene obične brbljave glupače«, reče
Maggie. Odustala je od traženja po torbici; očito je negdje bila zametnula i
Serenine upute. Ona reče: »Mislim na Fionino dobro. Trebat ćemo joj za čuvanje
djeteta.«
»Čuvanje djeteta?«
On joj uputi pogled koji nije mogla baš točno protumačiti.
»Namjeravaju se vjenčati sljedeće subote«, reče Maggie. »Ljudi ne vode
sedmogodišnje dijete sa sobom na medeni mjesec.«
On još uvijek ništa ne reče.
Sada su već bili izašli izvan gradskoga područja i kuće su se prorijedile.
Prođoše pored automobilskog otpada, pored nasumce nabacane gomile drva, pored
trgovačkog centra s nekoliko automobila što su ovamo stigli kao rane ptice i
sada stajali razbacani po betonskoj pustoši. Ira stade zviždati. Maggie prestade
petljati s kopčama na torbici i umiri se.
Koji puta Ira ne bi cijeloga dana progovorio ni desetak riječi, pa čak i kad bi
nešto rekao, nije se mogao naslutiti što u vezi s time osjeća. Bio je zatvoren,
izoliran čovjek - njegova najozbiljnija mana. No nije shvaćao da ga zviždanje
odaje. Na primjer - a to je bilo nešto što je čovjeka moglo uznemiriti - nakon
strahovite svađe u prvim danima njihova braka, manje-više su izgladili stvari
između sebe, smjestili ih na svoje mjesto i on je nakon toga krenuo na posao
zviždeći neku pjesmu, a ona nije mogla pogoditi što je to. Tek se kasnije
sjetila kako idu riječi. Pitam se da li mi je stalo, govorilo se u pjesmi, onako
kao prije...
No često se radilo i o nekoj trivijalnoj, prigodnoj asocijaciji - »Ova stara
kuća« kada bi se prihvatio nekog manjeg popravka u kući, ili »Monter telefonskih
kablova iz Wichite« kad god bi joj pomagao skinuti rublje s konopca. Do, do,
that voodoo... počeo bi nesvjesno zviždati pet minuta nakon što bi zaobišao
gomilu psećeg izmeta na pločniku.2 A naravno, bilo je i trenutaka kada Maggie
nije imala pojma o tome što on zviždi. recimo, ovo sada: neko nejasno mumljanje,
nešto što bi se moglo čuti na WLIF-u. Možda je tu melodiju naprosto čuo dok se
brijao, a u tom slučaju to ništa ne znači.
Neka pjesma koju pjeva Patsy Cline; to je to. Patsy Cline i njezina pjesma
»Ludo«.
Ona se naglo uspravi i reče:
»Savršeno normalni ljudi čuvaju svoje unuke, Ira Moran.«
On je izgledao zapanjeno.
»Mjesecima paze na njih. Cijelo ljeto«, objasni mu ona.
On reče: »Ali ne dolaze nenajavljeni u posjet.«
»Idu, itekako!«
»Ann Landers tvrdi da je nepristojno nenajavljen dolaziti u posjet.«3
Ann Landers, njegova junakinja.
»A nismo ni krvni rod«, reče on. »Mi Fioni više čak nismo ni svojta.«
»Mi smo Leroyini djed i baka sve dok ne umremo«, objasni mu Maggie.
Na to nije imao što odgovoriti.
Ovaj je dio ceste bio prava zbrka. Stvarima se dopuštalo da se jednostavno
događaju - ovdje se izdizao roštilj na otvorenom, ondje svlačionica uz bazen.
Kamionet parkiran pored ceste i pretrpan bundevama: KOLIKO GOD MOŽETE PONIJETI -
SAMO $1.50, pisalo je na njemu rukom nacrtanim slovima. Bundeve Maggie
podsjetiše na jesen, no zapravo je sada bilo toliko toplo da joj je iznad gornje
usnice izbio znoj. Ona spusti prozor sa svoje strane, ustuknu pred naletom
vrućeg zraka i opet ga podiže. U svakom je slučaju dovoljno zraka dolazilo s
Irine strane. On je vozio pridržavajući upravljač jednom rukom, a lakat je bio
isturio kroz prozor. Rukavi na odijelu su mu se bili zadigli pa su mu zglavci na
rukama izvirivali iz njih.
Serena je znala govoriti da je Ira prava misterija. U ono je vrijeme to bio
kompliment. Maggie čak nije ni izlazila s Irom, hodala je s nekim drugim., ali
je Serena stalno govorila: »Kako bi mu itko mogao odoljeti? On je takva
misterija. Tako je misteriozan.« - »Ne moram ja njemu odolijevati. On meni ne
udvara«, rekla je Maggie. No, ipak se zamislila. (Serena je bila u pravu. On
jest bio prava misterija.) Serena je pak odabrala momka s najotvorenijim licem
na svijetu. Šašavi stari Max! U njemu nije bilo nikakve tajne. »Ovo je najljepša
stvar koju pamtim«, rekao je jednom Max. (U to mu je vrijeme bilo dvadeset
godina i upravo je završavao prvu godinu na Sjevernokarolinskom sveučilištu.) Ja
i još dva momka iz studentskog bratstva otišli smo tulumariti. Malo sam previše
popio pa sam, kad smo se vraćali kući, prešao na zadnje sjedište, a kad sam se
probudio, našao sam se na plaži kamo su me oni bili dovezli i ostavili me ondje
na pijesku. Lijepo su se našalili sa mnom: ha-ha. Šest sati ujutro, a ja se
uspravim i vidim samo nebo, slojeve i slojeve zamagljenog neba koje se tamo
daleko jednostavno spaja s morem, bez i najmanje crte koja bi ih dijelila. Onda
sam ustao, zbacio odjeću sa sebe, potrčao i bacio se u valove što su se
razbijali o obalu, sam samcat. Bio mi je to najsretniji dan u životu.«
Što da mu je netko tada rekao kako će trideset godina kasnije umrijeti od raka,
a to će jutro na oceanu biti najjasnija slika koja će se o njemu zadržati u
Maggienu umu? Zamagljeno nebo, osjećaj toploga zraka na goloj koži, šok zbog
prvoga hladnog vala što se razbija o obalu i miriše po slanome oceanu - Maggie
se činilo kao da je i sama bila ondje. Najednom se osjeti zahvalnom zbog gomile
suncem obasjanih vrata što su promicala pokraj njih, pa čak i zbog ljepljivih
presvlaka od umjetne kože što su joj prianjale za stražnji dio nadlaktica.
Ira reče: »Pitam se za koga se to udaje.«
»Što?« zapita Maggie. Osjećala se pomalo izbačenom iz koncepta.
»Fiona.«
»Oh«, reče Maggie. »To nije rekla.
Ira je pokušavao preteći cisternu za prijevoz nafte. Nagnuo je glavu ulijevo,
netremice promatrajući automobile što su im dolazili u susret. Nakon nekog
vremena reče: »Čudim se da nije i to objavila, kad se već upustila u to.«
»Rekla je samo da se udaje radi sigurnosti. Rekla je da se ranije bila udala iz
ljubavi i da to nije išlo.«
»Iz ljubavi!« reče Ira. »Bilo joj je sedamnaest godina. Pojma ona nije imala o
ljubavi.«
Maggie pogleda prema njemu. Što znači imati pojma o ljubavi, htjela je zapitati.
No on je sada nešto gunđao obraćajući se naftnoj cisterni.
»Možda je to neki stariji čovjek«, reče ona. »Netko tko je podsjeća na oca. Kad
se već udaje radi sigurnosti.«
»Frajer točno zna da ga pokušavam preteći i stalno prelazi u moju traku«,
objasni joj Ira.
»Možda se naprosto udaje zato da više ne mora raditi izvan kuće.«
»Nisam znao da negdje radi.«
»Pa znaš da se zaposlila, Ira! Rekla nam je! Zaposlila se u frizerskom salonu
kad je Leroy krenula u jaslice.«
Ira trubom dade znak cisterni.
»Ne znam zašto se uopće trudiš sjediti s ljudima u sobi ako se ne možeš
potruditi da saslušaš što ti govore«, reče ona.
Ira reče: »Što je tebi danas, Maggie?«
»Kako to misliš?«
»Zašto si tako razdražljiva?«
»Nisam razdražljiva«, reče Maggie. Ona povuče naočale za sunce naviše. Vidjela
je vlastiti nos - maleni, okrugli vršak kako se pojavljuje ispod mosta naočala.
»To je sve zbog Serene«, reče on.
»Zbog Serene?«
»Uznemirena si zbog Serene i to je razlog zbog kojeg si mi u stanju i glavu
otkinuti.«
»Pa jasno da sam uznemirena«, reče Maggie. »Ali nije istina da ti pokušavam
otkinuti glavu.«
»O da, pokušavaš, a zbog toga se i stalno vraćaš na Fionu iako godinama nisi na
nju ni pomislila.«
»Nije istina! Otkuda ti znaš koliko često ja mislim na Fionu?«
Ira napokon zaobiđe naftnu cisternu.
Sada su se nalazili u pravom seoskom okolišu. Dvojica su ljudi cijepala drva na
nekoj čistini, a nadzirao ih je crni pas kojem se dlaka svjetlucala. Drveće još
nije bilo promijenilo boju, ali je imalo onaj lagano neodređen izgled koji je
značio da će se to uskoro dogoditi. Maggie je zurila u trošnu drvenu ogradu koja
je omeđivala neko polje. Čudno kako vam neke slike ostanu u glavi, a da toga
niste ni svjesni. Onda ugledate prvobitni primjerak i pomislite: »Opa!« To je
cijelo vrijeme bilo tu, kao neki san koji vam se tokom jutra u komadićima polako
vraća u svijest. Na primjer, ova ograda. Do sada su se vozili cestom prema
Cartwheelu, a ona je tu ogradu vidjela već ranije tokom svojih izviđanja i
nehotice ju je upamtila. »Riblja kost«, reče ona Iri.
»Hmm?«
»Ne zove li se ovakav uzorak 'riblja kost'?«
On pogleda, ali je ograda već bila nestala.
Ona je znala sjediti u autu parkiravši se malo podalje od kuće Fionine majke,
nadajući se da će makar na najsićušniji, najkraći trenutak ugledati Leroy. Iru
bi bila udarila kap da je znao što ona radi. Bilo je to u danima neposredno
poslije Fionina odlaska od kuće, odlaska što je uslijedio nakon scene koje se
Maggie nikada nije rado sjećala. (Mislila je o tome kao o »onom užasnom jutru« i
otjerala ga iz svoga sjećanja.) Oh, u to je vrijeme bila kao opsjednuta; Leroy
je bila još beba, a što je Fiona znala o bebama? Uvijek je Maggie bila tu da joj
pomogne. Stoga se Maggie jednoga slobodnog poslijepodneva odvezla do Cartwheela,
parkirala kola i čekala. Fiona je uskoro izašla noseći Leroy u naručju i uputila
se na drugu stranu, žustro koračajući, dok joj je duga plava kosa slobodno
padala na ramena, a djetešcetovo je lice izgledalo poput svijetloga pupoljčića
na njezinu ramenu. Maggieno je srce poskočilo, kao da je zaljubljena. Na neki je
način i bila zaljubljena - i u Leroy i u Fionu, pa čak i u vlastitog sina,
onakva kakav je bio kad bi nespretno privijao svoju kćerkicu uz crni kožni
kaputić koji je imao na sebi. No nije im se usuđivala pokazati - barem ne za
sada. Umjesto toga se odvezla kući i rekla Jesseu: »Bila sam danas u
Cartwheelu.«
Njegovo se lice širom rastvori. Oči su mu na jedan zaprepašteni, zaprepašćujući
trenutak počivale na njoj, a onda pogleda u stranu i reče: »I?«
»Nisam razgovarala s njom, ali ti mogu reći da joj nedostaješ. Šetala je posve
sama s Leroy. Ni s kim drugim.«
»Misliš da je mene briga za to?« zapita Jesse. »Zašto misliš da je mene za to
briga?«
Sutradan je ujutro, međutim, uzeo auto. Maggie je laknulo. (Bio je on drag,
ljubazan momak topla srca, obdaren nevjerojatnom sposobnošću da privlači ljude.
To će se učas srediti.) Nije ga bilo cijelog dana - svaki je sat telefonirala s
posla da provjeri, a vratio se baš kad je ona pripremala večeru.
»Pa?« pitala je ona.
»Što pa?« reče on, pope se stepenicama i zatvori se u sobu.
Tada je shvatila da će to trajati malo dulje no što je mislila.
Triput su - prilikom prva tri Leroyina rođendana - ona i Ira otišli u
konvencionalan posjet, unaprijed dogovoren posjet djeda i bake koji donose
darove; no u Maggienu su umu pravi posjeti bila njezina izviđanja koja su se
nastavila iako ih i nije planirala, kao da je neke dugačke, nevidljive niti vuku
prema sjeveru. Mislila je da će krenuti u supermarket, ali bi se umjesto toga
našla na Cesti broj jedan, već unaprijed privlačeći ovratnik na kaputu uz lice
kako je nitko ne bi prepoznao. Motala bi se po jedinom dječjem igralištu u
Cartwheelu dokono proučavajući nokte na rukama dok je stajala pored prostora s
pijeskom za igru. Sakrila bi se na nekoj od staza, noseći na glavi
svijetlocrvenu periku Irine sestre Junie. Na trenutke je pomišljala da će i
ostarjeti baveći se time. Možda će se zaposliti u školskoj patroli kad Leroy
krene u školu. Možda će se morati predstavljati kao voditeljica mladih
izviđačica, pa čak i unajmiti vlastitu mladu izviđačicu ako se to bude
zahtijevalo. Možda će biti Leroyina pratilja na maturalnoj zabavi. E pa dobro.
Nema se smisla zanositi. Po Jesseovoj je mračnoj šutnji, po bezvoljnosti s kojom
je Fiona na igralištu njihala ljuljačku, znala da sigurno neće moći dugo
izdržati jedno bez drugoga. Zar nije tako?
Onda je jednoga poslijepodneva slijedila Fioninu majku dok je ova gurala
Leroyina kolica uz Glavnu ulicu. Gospođa je Stuckey bila neuredna, bezoblična
žena, a osim toga je i pušila. Maggie nije imala ni najmanje povjerenja u nju, i
to s pravom, s obzirom na ono što je učinila: zaustavila je Leroyina kolica pred
ljekarnom Cure-Boy i ostavila je ondje, a sama ušla unutra. Maggie se užasnula.
Netko bi mogao i kidnapirati Leroy! Mogao bi je kidnapirati bilo koji slučajni
prolaznik. Maggie se približila kolicima i čučnula ispred njih. »Dušo?« rekla
je. »Dođi bakici.« Djevojčica je zurila u nju. Bilo joj je tada, oh, osamnaest
mjeseci ili tako nekako i lice joj je izgledalo iznenađujuće odraslo. Nožice su
joj bile izgubile dječju zaobljenost. Oči su joj bile isto onako blijedoplave
kao i Fionine i pomalo bezizražajne, prazne, kao da ne zna tko je Maggie. »Ja
sam tvoja baka«, rekla je Maggie, ali se Leroy počela izvijati i istezati vrat
na sve strane. »Ba-ba?« rekla je. Nije moglo biti nikakve zabune: gledala je
prema vratima iza kojih je bila nestala gospođa Stuckey. Maggie se uspravi i
brzo ode. osjećala je ovo odbacivanje kao tjelesnu bol, kao stvarnu ranu u
grudima. Više nije išla u izviđanja.
Kada se u proljeće vozila ovuda, šuma je bila poprskana svibovim cvijećem. Zbog
toga su se cvijeća zeleni brežuljci činili svjetlijima, onako kao što dječji dah
čini svjetlijom kiticu cvijeća. A jednom je vidjela i neku životinjicu koja joj
se učinila nekako neobičnom - nije to bio zec ili rakun, već nešto vitkije,
sjajnije - pa je, prošavši mimo nje, naglo zakočila i namjestila retrovizor da
bi je promotrila. No životinjica je već bila šmugnula u šipražje.
»Serena je uvijek u stanju zakomplicirati stvari«, govorio je Ira. »Mogla nam je
telefonirati odmah čim je Max umro, ali ne, čekala je do zadnjeg časa. Umro je u
srijedu, a ona nas je nazvala u petak kasno uvečer. Prekasno da nazovem službu
za obavijesti o cestama i pitam za put.« On se namršti na cestu ispred sebe.
»Ovaj«, reče »neće valjda tražiti od mene da nosim kovčeg ili nešto slično?«
»Nije to spominjala.«
»Ali rekla ti je da joj je potrebna naša pomoć.«
»Vjerujem da je mislila na moralnu podršku«, reče Maggie.
»Možda se nošenje kovčega smatra moralnom podrškom.«
»Ne bi li se to prije moglo nazvati fizičkom podrškom?«
»Pa, možda«, reče Ira.
Provezoše se kroz gradić u kojem su se skupine dućančića smjenjivale s
pašnjacima. Nekoliko je žena stajalo u razgovoru pored poštanskog sandučića.
Maggie okrenu glavu da ih pogleda. Imala je neki neodređen, pohlepan osjećaj,
kao da odnekuda poznaje te ljude.
»Ako bude od mene tražila da nosim kovčeg, nisam za to prikladno obučen«, reče
Ira.
»Ma prikladno si obučen.«
»Nisam obukao crno odijelo«, reče on.
»Pa i nemaš crno odijelo.«
»Obučen sam u tamnoplavo.«
»Tamnoplavo je sasvim u redu.«
»A imam i bolesnu kičmu.«
Ona zirnu prema njemu.
»A nisam mu bio ni baš jako blizak«, reče on.
Maggie posegnu rukom prema upravljaču i položi je na njegovu.
»Nije važno«, reče mu. »Kladim se u što god hoćeš da ona od nas samo očekuje da
ondje sjedimo.«
On joj se žalosno osmjehnu, od čega mu se obraz tek malo nabra.
Kako se on neobično odnosi prema smrti! Ne može izaći na kraj ni s najmanjim
boljeticama i našao je na tisuće razloga da se drži podalje od bolnice kada je
ona morala operirati slijepo crijevo; tvrdio je da se prehladio pa bi je mogao
zaraziti. Kad god bi se neko od djece razboljelo, pretvarao se da se ništa ne
događa. Govorio joj da izmišlja. Na svaki bi mu se nagovještaj da neće vječno
živjeti - kada bi, na primjer, morao zaključiti policu životnog osiguranja -
lice ukočilo, počeo bi se tvrdoglaviti i vrijeđati. Maggie se, s druge strane,
za sebe nadala da neće vječno živjeti - možda zbog svega što je vidjela u
vlastitoj kući.
A ako ona prva umre, on će se vjerojatno pretvarati da se to nije ni dogodilo.
Vjerojatno će krenuti za svojim poslom, kao i obično zviždeći neku melodiju.
Koju li će melodiju zviždati?
Sada su prelazili rijeku po imenu Susquehanna i zdesna im se stade uzdizati
čipkasta nadgradnja Conowinga, postrojenja za proizvodnju električne energije,
nalik na viktorijansku. Maggie spusti prozor i nagnu se van. Mogla je čuti
udaljeno hučanje vode; gotovo je udisala vodu, vodenu maglicu koja se poput dima
dizala daleko ispod mosta.
»Znaš čega sam se upravo sjetio?« reče Ira podižući glas. »Ona umjetnica, kako
li se već zove, trebala je jutros donijeti gomilu slika u dućan.«
Maggie opet zatvori prozor pa reče: »Nisi uključio sekretaricu?«
»Kakva korist od toga? Već smo se dogovorili da će doći.«
»Možda se možemo negdje zaustaviti i telefonirati joj.«
»Nemam kod sebe njezin broj«, reče Ira. Onda dodade: »Možda bismo mogli nazvati
Daisy i zamoliti je da ona to obavi.«
»Daisy je sada već na poslu«, objasni mu Maggie.
»Dovraga.«
Daisy zalebdje u Maggienim mislima, pristala i zgodna, s Irinom tamnom puti i
Maggienim sitnim kostima. »Oh, Bože«, reče Maggie. »Teško mi je što nećemo biti
s njom posljednji dan koji će ona provesti kod kuće.«
»Sad si rekla da nije kod kuće.«
»Bit će kasnije.«
»Sutra ćeš je se nagledati«, istaknu Ira. »Dobrano ćeš je se nagledati.
Sutra su trebali odvesti Daisy u koledž - na početak prve godine studija, prve
godine što će je provesti daleko od kuće. Ira reče:
»Kad cijeli dan provedeš zatvorena s njom u kolima, bit će ti je preko glave.«
»Ne, neće! Nikada se ja tako neću osjećati prema Daisy!«
»Sutra ćeš mi pričati o tome«, reče Ira.
»Znaš što?« reče Maggie. »Možemo izbjeći proslavu.«
»Kakvu proslavu?«
»Ma ono kad ideš ljudima u kuću nakon pogreba.«
»Odlično što se mene tiče«, reče Ira.
»Na taj način još uvijek možemo stići rano kući, čak i ako navratimo k Fioni.«
»Gospode Bože, Maggie, još uvijek to sranje o Fioni?«
»Ako pogreb završi, recimo, do podneva i mi ravno odande krenemo u Cartwheel...«
Ira naglo skrenu u desno, zanoseći se po šljunku. Ona na trenutak pomisli da se
razljutio. (Često joj se znalo učiniti da mu je strpljenje na izmaku.) Ne, on
krenu prema benzinskoj crpki, staromodnoj zgradi od bijelo obojenih dasaka i s
dvojicom ljudi u radnim odijelima što su sjedili na klupi ispred nje.
»Idem po kartu«, reče on kratko, izlazeći iz kola.
Maggie spusti prozor i doviknu za njim:
»Pogledaj imaju li nešto za prigristi.«
On odmahnu i ode prema klupi.
Sada je, kada je auto stajao na mjestu, vrućina prodirala kroz krov kao
rastopljeni maslac. Osjećala je kako joj tjeme postaje vruće; zamišljala je kako
joj kosa od smeđe prelazi u neku metalnu boju, mjedenu ili bakrenu. Pusti prste
da joj lijeno vise kroz prozor.
Kad bi samo uspjela odvesti Iru do Fione, dalje bi sve bilo lako. Naposljetku,
nije on neosjetljiv. Svojevremeno je to dijete držao na koljenima. Na Leroyino
je dječje gukanje odgovarao istim tonom punim poštovanja koji je upotrebljavao u
razgovoru s vlastitom djecom dok su bila mala. »A tako. Ma nemoj. Pa, sad kad to
kažeš, mislim da sam i ja čuo nešto o tome.« Sve dok Maggie (koju je uvijek bilo
tako lako prevariti) ne bi zapitala: »Što? Što je rekla?« Onda bi joj on iskosa
dobacio nekakav podsmješljiv pogled, a isto bi učinila i beba, kako se Maggie
ponekad činilo.
Ne, nije on neosjetljiv, pa će se, čim mu pogled padne na Leroy, sjetiti kako su
njih dvoje bili povezani. Ljude samo treba podsjetiti na neke stvari, to je sve.
U današnjem se svijetu te stvari tako lako zaboravljaju. Mora da je Fiona
zaboravila koliko je u početku bila zaljubljena, kako je posvuda slijedila
Jessea i njegov rok sastav. Mora da je to namjerno izbacila iz sjećanja jer ni
ona nije bila ništa neosjetljivija od Ire. Maggie je vidjela razočaran izraz na
njezinu licu kada su otišli do nje za Leroyin prvi rođendan, a Jesse nije došao
s njima. Sada je na djelu bio ponos; povrijeđeni ponos. »Zar si zaboravila?«
zapitat će je Maggie. »Zar si zaboravila one prve dane kada ti je bilo stalo
samo do toga da budeš s njim? Zar si zaboravila kako ste svuda išli zajedno,
zavukavši jedno drugome ruku u stražnji džep na trapericama?«U ono joj se
vrijeme to činilo nekako neukusnim, ali joj sada zbog toga suze navriješe na
oči.
Oh, cijeli je ovaj dan bio tako strahovito tužan, jedan od onih dana kada
shvaćate da na kraju svatko nekoga mora izgubiti. Više od godinu dana nije
pisala Sereni ili joj barem čula glas, sve dok Serena nije sinoć telefonirala,
plačući tako jako da se pola njezinih riječi nije razumjelo. U tom trenutku
(puštajući da joj povjetarac struji između prstiju kao topla voda), Maggie
pomisli kako je cijela ta priča o vremenu koje protječe više no što ona može
podnijeti. Pomisli samo, Serena, htjela joj je reći: sve one stvari koje smo
same sebi obećavale da nikada, baš nikada nećemo raditi kad odrastemo. Obećavale
smo da se nećemo pretvarati da ne možemo dalje kad budemo hodale bosonoge.
Obećavale smo da nećemo ležati na plaži da dobijemo brončanu boju umjesto da se
odemo kupati i da nećemo plivati dižući glavu visoko iznad vode da ne bismo
pokvarile frizuru. Obećavale smo da nećemo prati suđe odmah poslije večere
umjesto da to vrijeme provedemo uz muža, Sjećaš li se toga? Koliko je već
vremena prošlo otkad si posljednji put ostavila pranje suđa za sutradan ujutro
da bi bila s Maxom? Koliko je već vremena prošlo otkad je Max posljednji put
primijetio da to ne činiš?
Ira je išao prema njoj rastvarajući autokartu. Maggie skine naočale za sunce i
otre oči rukavom. »Jesi li našao što ti treba?« doviknu ona, a on reče: »Oh«, i
nestade iza karte, i dalje koračajući. Vanjska je strana autokarte bila
prekrivena fotografijama prirodnih ljepota. On stiže do svoje strane auta,
sklopi kartu i uđe. »Da sam barem nazvao službu za obavijesti o cestama«, reče
joj i upali auto.
»Ne moramo toliko brinuti«, reče ona. »Imamo i više nego dovoljno vremena.«
»Zapravo i nemamo, Maggie. Samo pogledaj kako se promet pojačava. Svaka se stara
bakica odlučila malo izvesti za vikend.«
Smiješna primjedba; putem su većinom susretali kamione. Izađoše na cestu ispred
kamiona za prijevoz namještaja, iza Buicka i još jedne naftne cisterne, ili je
to možda bila ona ista koju su malo ranije bili pretekli. Maggie ponovno stavi
naočale.
POKUŠAJ S ISUSOM, NEĆEŠ POŽALITI, pisalo je na reklamnoj ploči. A onda BUBBA
MCDUFF - KOZMETOLOŠKA ŠKOLA. Ulazili su u Pennsylvaniju i cesta tokom nekoliko
stotina jarda postade glatka, poput dobre namjere, prije no što će se opet
pretvoriti u istu krastavu, točkama izrezbarenu površinu. Vidici su bili daleki,
zaobljeni i zeleni - dječji crtež seoskog imanja. Crne krave što su se jasno
ocrtavale na livadi, pasle su po obroncima. ISPITAJTE SVOJ BROJAČ KILOMETARA,
pročita Maggie. Ona se uspravi na sjedalu. Gotovo odmah sa strane bljesnu
sićušni znak: 0,1 MI. Ona baci pogled na njihov brojač kilometara. »Točno nula
cijelih osam«, reče ona Iri.
»Hmm?«
»Provjeravam naš brojač kilometara.«
Ira olabavi čvor na kravati.
Dvije desetine milje. Tri desetine. Na četiri desetine ona osjeti da ne prate
miljokaze. Možda izmišlja stvari, no činilo joj se da s povećanjem broja
kilometara brojač nekako zaostaje. Na pet je desetina već bila gotovo sigurna u
to. »Kada si ga zadnji put dao pregledati?« zapita ona Iru.
»Pregledati...što?«
»Brojač kilometara.«
»Zapravo, nikad«, reče on.
»Nikad! Nijednom? A mene optužuješ da se ne brinem za auto!«
»Ma vidi ovo«, reče Ira. »Ovu devedesetgodišnju bakicu koju je netko pustio na
cestu. Ne vidi dalje od volana.«
On zaobiđe Buick, što je značilo da je potpuno mimoišao jedan od miljokaza.
»Pih«, reče Maggie. »Zbog tebe ga nisam vidjela.
On ne odgovori. Čak se nije ni činilo da mu je žao. Ona nepomično upre pogled
daleko prema naprijed, očekujući stupić koji će označiti sedmu desetinu milje.
Kada se znak pojavi, ona baci pogled na brojač koji je naprosto puzao. Zbog toga
se osjeti uznemirenom i razdražljivom. Sljedeća se brojka, međutim, za pravo
čudo pojavi nešto brže. Možda čak i prebrzo. Maggie reče: »Oh-oh.«
»Što je?«
»Ovo će mi sve živce pojesti«, reče ona. Vrebala je na cestovni znak i
promatrala brojač kilometara, oboje istovremeno. Šestica se pojavi nekoliko
sekundi prije znaka, mogla se u to zakleti. Ona uzviknu 'ccc'. Ira pogleda prema
njoj. »Uspori«, reče mu ona.
»Ha?«
»Uspori! Nisam sigurna da ćemo uspjeti. Vidi, sedmica dolazi, stiže, stiže... a
gdje je stupić? Gdje je stupić? Hajde, stupiću! Gubimo! Otišli smo predaleko!
Otišli smo...«
Znak najednom iskrsnu. »Ah«, reče ona. Sedmica dođe na svoje mjesto točno u
istom času, tako točno da je gotovo mogla čuti škljocaj.
»Uuuuh!« reče ona. Zavali se u sjedište. »To je bilo tijesno.«
»Znaš, svi ovi mjerni instrumenti su tvornički podešeni«, reče Ira.
»O da, prije mnogo godina«, objasni mu ona. »Ovo me iscrpilo.«
Ira reče: »Pitam se koliko moramo ostati na Cesti broj jedan?«
»Osjećam se kao da me netko me netko iscentrifugirao«, reče Maggie.
Čupkala je prednji dio svoje haljine.
Sada su se na čistinama u pravilnim razmacima pojavljivale skupine parkiranih
kamiona i kućica za kampiranje - oko njih nije bilo ljudi, nije bilo vidljiva
objašnjenja zbog čega bi se itko zaustavio na tom mjestu. Maggie je to bila
primijetila kada je ranije prolazila ovuda i nikada to nije razumjela. Jesu li
vozači bili otišli u ribolov ili u lov ili nekamo drugamo? Imaju li ljudi na
selu neki svoj tajni život?
»A osim toga i te njihove banke«, reče ona Iri. »Jesi li primijetio da u svim
tim mjestima postoje banke koje izgledaju kao mucine-macine kućice od opeke? S
dvorištem i cvjetnim lijehama. Bi li se ti pouzdao u takvu banku?«
»Ne vidim zašto ne.«
»Ja se jednostavno ne bih osjećala kao da mi je novac na sigurnom.«
»Misliš, tvoje silno bogatstvo«, zadirkivao ju je Ira.
»Hoću reći, ne izgledaju profesionalno.«
»Prema karti«, reče on »mogli bismo ostati na Cesti broj jedan popriličan komad
puta nakon Oxforda. Serena nam je rekla da siđemo s te ceste kod Oxforda, ali...
Pogledaj i reci mi, molim te.«
Maggie uze kartu sa sjedala između njih i stade je otvarati četvorinu po
četvorinu. Nadala se da je neće morati potpuno raširiti. Ira će je kasnije
proganjati da ju je krivo složila. »Oxford«, reče ona. »Je li to u Marylandu ili
u Pennsylvaniji?
»U Pennsylvaniji, Maggie. Tamo gdje se Cesta broj deset odvaja i vodi prema
sjeveru.«
»Onda u redu! Točno se sjećam da nam je rekla da krenemo Cestom broj deset.«
»Da, ali ako... Jesi li uopće slušala što ti govorim? Vidiš, ako ostanemo na
Cesti broj jedan, brže ćemo stići, a mislim da malo dalje postoji prečica koja
će nas dovesti ravno do Deer Licka.«
»Pa, Ira, sigurno je imala nekog razloga kad nam je rekla Cesta broj deset.«
»Razloga? Serena? Serena Gill da je za nešto imala razloga?«
Ona bučno i naglo razmota kartu. Uvijek je ovako govorio o njezinim
prijateljicama. Ponašao se kao da je upravo ljubomoran na njih. Pretpostavljala
je da misli kako se žene potajno okupljaju i ogovaraju svoje muževe. Tipično:
uvijek je mislio da se sve okreće oko njega. Iako su, dakako, katkada i
ogovarale.
»Jesi li vidio aparat sa sendvičima na benzinskoj crpki?« zapita ga.
»Samo čokoladice. Ti to ne jedeš.«
»Umirem od gladi.«
»Mogao sam ti donijeti čokoladicu, ali sam mislio da je nećeš htjeti pojesti.«
»Zar nisu imali ni čips ili nešto slično? Užasno sam gladna.«
»Baby Ruth, Fifth Avenues...«
Ona iskrivi lice i vrati se karti.
»Pa, rekla bih da treba krenuti Cestom broj deset«, objasni mu.
»Mogao bih se zakleti da sam vidio tu prečicu.«
»Zapravo i ne.«
»Zapravo i ne? Što to znači? Prečica ili postoji ili ne postoji.«
»Pa«, reče ona, »da ti pravo kažem, još nisam pronašla Deer Lick.«
On upali žmigavac. »Naći ćemo neko mjesto gdje ćeš ti nešto pojesti, a ja ću još
jednom pogledati na kartu«, reče.
»Pojesti? Ne želim ništa jesti!«
»Pa sad si rekla da skapavaš od gladi.«
»Da, ali ja sam na dijeti! Treba mi samo nešto da prigrizem!«
»Dobro. Onda ćemo naći nešto da prigrizeš«, reče on.
»Zbilja, Ira, odvratan mi je način na koji uvijek pokušavaš upropastiti moju
dijetu.«
»Onda naruči šalicu kave ili nešto slično. Moram pogledati na kartu.«
Vozio je niz cestu popločanu kamenim kockama uz čiji su rub bile sagrađene
kućice u nizu, međusobno istovjetne, a iza svake metalna spremnica za alat nalik
na sićušnu crvenu sušu s bijelim ukrasima. Maggie nikada ne bi pomislila da se u
takvoj okolini može naći mjesto gdje bi se moglo nešto pojesti, no iza sljedećeg
zavoja naiđoše na drvenu zgradu, a ispred nje nekoliko parkiranih automobila.
Prašnjavi je neonski znak bliještao u izlogu: NELLIN DUĆAN & KAFIĆ. Ira zaustavi
auto pored džipa na čijem se odbojniku kočila naljepnica sa slikom Judasa
Priesta. Maggie otvori vrata i izađe, potajice povlačeći nagore gaćice svojih
hulahopki.
Dućan se vonjao na obični kruh i voštani papir. To je podsjeti na blagovaonicu u
osnovnoj školi. Tu i tamo stajale su žene piljeći u hranu u konzervama. Kafić je
bio smješten u stražnjem dijelu - dugački šank i zid iza njega prekriven
izblijedjelim fotografijama u boji koje su prikazivale narančastu kajganu i
sivožućkaste vijence kobasica. Maggie i Ira smjestiše se jedno pored drugoga na
dva visoka stolca i Ira raširi kartu na šanku. Maggie je promatrala
poslužiteljicu koja je čistila ploču za pečenje. Nečim ju je poprskala,
lopaticom ostrugala debelu naslagu prljavštine i ponovno poprskala. Gledana
odostraga, izgledala je kao velik bijeli četverokut, a sivi joj je čvor kose bio
metalnim ukosnicama nisko pričvršćen na vratu. »Što ćete?« napokon zapita ne
osvrćući se.
Ira reče: »Ja ću samo kavu, molim«, i ne podigavši pogleda s karte. Maggie se
bilo teže odlučiti. Ona skide naočale za sunce i zapilji se u fotografije u
boji. »Pa, mislim da ću i ja kavu«, reče, »a uz to, čekajte, rado bih pojela
salatu ili nešto slično, ali...«
»Ne poslužujemo salatu«, reče poslužiteljica. Ona odloži u stranu raspršivač sa
sredstvom za čišćenje i priđe bliže k Maggie brišući ruke o pregaču. Oči su joj,
obrubljene mrežom bora, bile nadnaravno svijetlozelene, poput staklenih oblutaka
na plaži. »Jedino što vam mogu ponuditi jest zelena salata i rajčica iz
sendviča.«
»Onda, možda samo vrećicu tako čipsa sa stalka«, reče sretno Maggie. »Premda
znam da to ne bih smjela jesti.« Promatrala je kako poslužiteljica nalijeva kavu
u dvije šalice. »Pokušavam izgubiti deset funti do Dana zahvalnosti. Oduvijek
sam se trudila oko tih istih deset funti, ali sam ovaj put čvrsto odlučila.«
»Ma da! Vi uopće niste predebeli«, reče žena stavljajući šalice pred njih. Na
džepiću na prsima crvenim joj je slovima bilo izvezeno Mabel, ime koje Maggie
nije čula još od djetinjstva. Što je bilo sa svima onima koje su se zvale Mabel?
Pokuša zamisliti kako bi bilo novorođenom djetetu nadjenuti takvo ime. U
međuvremenu joj je žena govorila: »Odvratno je kako se danas svi trude da
izgledaju kao čačkalice.«
»To mi i Ira kaže; njemu se sviđa kako sada izgledam«, reče Maggie. Ona pogleda
prema Iri, ali je on bio uronio u proučavanje karte ili se samo pretvarao da je
proučava. Uvijek ga je smetalo kada bi se ona povjeravala strancima. »Ali,
znate, onda svaki put kad hoću kupiti haljinu, ona mi loše pristaje. Kao da se
od mene očekuje da nemam grudi. Problem je u tome što nemam dovoljno jaku volju.
Obožavam slane stvari. Kisele stvari. Jake začine.« Ona uze vrećicu s tako
čipsom i podiže je uvis u znak potvrde.
»A što bih ja rekla?« zapita Mabel. »Doktor mi kaže da sam predebela i da će mi
od toga otići noge.
»Oh, ma niste predebeli! Tko kaže da ste predebeli!«
»Kaže da to ne bi bilo tako strašno kad bih radila neki drugi posao, a ne ovaj;
to mi utječe na vene.«
»Naša kćerka radi kao konobarica«, reče Maggie. Otvorila je vrećicu i zagrizla u
jedan tako čips. »Nekad je na nogama i po osam sati bez prekida. U početku je
nosila sandale, ali je ubrzo prešla na cipele s ravnim džonom, iako se
zaklinjala da tako nešto nikada neće nositi.
»Niste vi valjda tako stari da imate tako veliku kćerku«, reče Mabel.
»Oh, nema ona još ni dvadeset godina; to je bio samo posao preko ljeta. Sutra
odlazi u koledž.«
»U koledž! Pametnica«, reče Mabel.
»Oh, nije do mene da to kažem«, reče Maggie. »Međutim, dobila je punu
stipendiju«, ona pruži prema Mabel. »Uzmite malo.«
Mabel uze šaku čipsa. »Ja imam dečke«, reče ona Maggie. »Za njih je učenje bilo
kao da moraju letjeti.«
»Da, i naš je dečko bio takav.«
»'Zar nemate ništa za domaću zadaću?' pitala sam ih ja. Uvijek su imali sto i
jednu ispriku. Najčešće su tvrdili da im učitelj nije ništa dao za zadaću, što
je, dakako, bila najčišća izmišljotina.«
»Baš kao i Jesse«, reče Maggie.
»A njihov tata!« reče Mabel. »Uvijek bi stao na njihovu stranu. Kao da su
međusobno bili u dosluhu, a mene bi isključili. Ne mogu vam reći koliko sam puta
poželjela da imam kćer!«
»Pa i kćeri imaju svojih loših strana«, reče Maggie. Vidjela je da Ira želi
upasti s pitanjem (bio je stavio prst na kartu i s iščekivanjem je gledao u
Mabel), no kad jednom dobije odgovor, htjet će odmah otići, pa ga ona ostavi da
malo čeka. »Na primjer, kćerke su tajanstvenije. Hoću reći, vi mislite da vam
one sve kažu, ali su to nevažne stvari. Daisy, na primjer: uvijek je bila tako
mirna i poslušna. A onda je najednom izletjela s idejom da će se školovati
negdje drugdje. Pojma nisam imala da to smišlja! Rekla sam: 'Daisy? Zar nisi
sretna kod kuće?' Hoću reći, dakako da sam znala da planira ići u koledž, ali
sam primijetila da je Marylandsko sveučilište dovoljno dobro za drugu djecu.
'Što te smeta u tome da budeš bliže Baltimoreu?' pitala sam je, a ona je rekla:
'Oh, mama, pa cijelo si vrijeme znala da namjeravam otići na neko sveučilište
koje spada u Ivy League.' Otkud bih ja to znala! Pojma o tome nisam imala! A kad
je dobila stipendiju, onda, ma nije ju se više moglo prepoznati. Je li, Ira? Ira
kaže...«, požuri se ona nastaviti (požalivši što mu je pružila priliku da uskoči
u razgovor), »Ira kaže da ona naprosto odrasta. Kaže da je tako sitničava i
kritična samo zato što teško odrasta i da bi samo budala to tako uzela k srcu.
Ali tako je teško! Tako teško! Kao da je najednom sve, svaka stvarčica koju mi
napravimo postala pogrešna, kao da ona vreba na svaki razlog da joj, kad ode, ne
bude teško bez nas. Moja je kosa previše kovrčava, previše govorim i jedem
previše pržene hrane. A Irino je odijelo loše sašiveno i on ne zna kako se
uspješno vode poslovi.«
Mabel je kimala glavom s puno razumijevanja, ali je Ira, dakako, mislio da se
Maggie previše prepušta osjećajima. Nije ništa rekao, ali se meškoljio na stolcu
pa je po tome znala što misli. Ona ne obrati pažnju na njega. »Znate što mi je
neki dan rekla?« zapita ona Mabel. »Htjela sam napraviti ono jelo od pirjane
tunjevine. Skuhala sam to za večeru i rekla: 'Zar nije izvrsno? Reci mi pošteno
kako ti se čini.' A Daisy je rekla...«
Kapci je zapekoše od suza. Ona duboko udahnu. »Daisy je samo sjedila i dugo me
proučavala«, reče, »s nekakvim fasciniranim izrazom na licu, a onda je rekla:
'Mama? Je li u tvom životu postojao neki svjestan trenutak nakon kojega si se
pomirila s time da budeš obična osoba?«
Namjeravala je nastaviti, ali su joj usne podrhtavale. Ona odloži čips u stranu
i stade prekapati po torbici u potrazi za papirnatim maramicama. Mabel se pokuša
pobuniti, a Ira reče: »Za ljubav Božju, Maggie.«
»Žao mi je«, reče ona Mabel. »Pogodilo me.«
»Pa jasno da vas je pogodilo«, reče Mabel sućutno. Ona primaknu Maggie njezinu
šalicu s kavom. »Naravno da vas je pogodilo!«
»Mislim, ja sebe ne vidim kao običnu osobu«, reče Maggie.
»Jasno da ne«, reče Mabel. »Morate joj to reći, dušo! Morate joj to reći. Morate
joj reći da prestane tako misliti. Znate što sam ja rekla Bobbyju, mom
najstarijem sinu? I to je bilo u vezi s jelom od tunjevine, zamislite kako se
stvari podudaraju! Izavio je da mu se dozlaboga gade jela koja se kuhaju u istom
loncu. Rekla sam mu: 'Mladiću', rekla sam, 'izvoli se odmah dignuti od stola.
Možeš otići i iz ove kuće, kad smo već kod toga. Izvoli živjeti sam', rekla sam,
'sam sebi kuhaj svoja prokleta jela, vidi malo kako ćeš sebi svake večeri
priuštiti pečena goveđa rebarca.' I ozbiljno sam to mislila. Mislio je da
govorim u prazno, ali je brzo uvidio da ozbiljno mislim; iznijela sam mu svu
odjeću i stavila je sprijeda na auto. Sada živi s curom na drugom kraju grada.
Nije vjerovao da ću ga zbilja izbaciti iz kuće.«
»Ali to je upravo to; ja ne želim da ona ode«, reče Maggie. »Drago mi je kad je
kod kuće. Hoću reći, pogledajte Jessea: doveo je ženu i dijete da žive s nama i
ja sam u tome uživala! Ira misli da je Jesse propalitet. Kaže da je cijeli
Jesseov život uništilo to što je imao samo jednog prijatelja, ali to je
besmislica. Don Burham je Jesseu samo rekao da ima dara za pjevanje. Može li to
uništiti nečiji život? Ali ako uzmete dečka kao što je Jesse koji baš ne blista
u školi, a otac ga stalno proganja zbog nekakvih pogreškica, i kažete mu da je
izuzetno uspješan na nekom posebnom području - što možete očekivati? Mislite da
će tome okrenuti leđa i sve zaboraviti?«
»Pa dakako da neće!« reče Mabel ozlojeđeno.
»Dakako da neće. Počeo je pjevati s nekim hard-rok sastavom. U srednjoj je školi
prestao ići na nastavu i skupio cijelu svitu djevojaka, a na kraju našao i jednu
posebnu djevojku i njome se oženio; što je u tome loše? Doveo ju je u našu kuću
jer nije zarađivao baš puno novaca. Bila sam ganuta. Dobili su krasnu
djevojčicu. Onda su njegova žena i djevojčica odselile nakon one užasne scene,
samo su ustale i otišle. Zapravo je to bila samo obična svađa, ali znate dokle
te stvari mogu dovesti. Rekla sam: 'Ira, pođi za njom; ti si kriv što je ona
otišla.' (Ira je upao točno u najgorem dijelu te scene i do danas mu to nisam
oprostila.) Ali je Ira rekao: ne, pusti je da radi što hoće. Rekao je: pusti ih
da idu svojim putem, ali ja sam se osjećala kao da je to dijete otrgnuto od moje
vlastite krvi i mesa i da je od toga u meni ostala velika rana.«
»Unuci«, reče Mabel. »Mogla bih do sutra pričati o tome.«
Ira reče: »Ne bih se htio miješati, ali...«
»Oh, Ira«, reče mu Maggie, »ići ćemo Cestom broj deset i prestani s tim.«.
On joj dobaci dugačak ledeni pogled. Ona zagnjuri nos u papirnatu maramicu, no
znala je što taj pogled znači. Onda on upita Mabel: »Jeste li ikada bili u Deer
Licku?«
»Deer Lick«, reče Mabel. »Mislim da sam čula za to mjesto.«
»Pitam se da li ćemo prije stići onamo ako siđemo s Ceste broj jedan.
»Pa sad, to ne znam«, reče mu Mabel. Onda zapita Maggie: »Dušo, da vam natočim
još kave?«
»Oh, ne, hvala«, reče Maggie. Zapravo nije bila ni taknula šalicu. Ona malo
srknu da bi pokazala kako joj kava prija.
Mabel otrgne račun iz bloka i pruži ga Iri. On plati kovanicama i ustade da bi
ih izvukao iz džepova. Maggie u međuvremenu ugura vlažnu papirnatu maramicu u
praznu vrećicu od čipsa i napravi od nje uredan paketić tako da ga može lako
baciti. »Bilo je lijepo razgovarati s vama«, reče ona Mabel.
»»Pazite na sebe, srce«, reče Mabel.
Maggie se činilo da bi se njih dvije trebale razmijeniti poljupce koji se šalju
u zrak pored obraza, kao dvije žene koju su zajedno ručale.
Nije više plakala, ali je osjećala Irino negodovanje dok je išao ispred nje
prema parkiralištu. Nalikovalo je to na nešto prozirno i glatko poput stakla
zbog čega se osjećala isključenom. Trebao se oženiti Annom Landers, pomisli ona.
Ona se uvuče u kola. Sjedište je bilo tako vrelo da ju je na leđima zapeklo kroz
odjeću. I Ira uđe u auto i zalupi vratima. Da se oženio Annom Landers, dobio bi
upravo onakvu trijeznu, razumnu ženu kakva mu i treba. Ponekad bi, slušajući
njegovo gunđanje dok bi čitao neki od Anninih oštrih odgovora, Maggie osjetila
ubod prave ljubomore.
Još jednom prođoše pored kućica u nizu, dok je auto poskakivao po cestici
popločanoj kamenim kockama. Karta je ležala između njih, uredno složena. Nije ga
pitala što je odlučio o tome kojom će cestom krenuti. Gledala je kroz prozor, tu
i tamo šmrcajući što je tiše mogla.
»Šest i pol godina«, reče Ira. »Ne, sada će biti i sedam, a ti još uvijek
potežeš tu priču s Fionom. I potpunim strancima govoriš da sam ja kriv što je
ona otišla. Ti naprosto moraš nekoga okriviti za to, Maggie.«
»Ako treba nekoga kriviti, da, moram.«, reče Maggie okolnom krajoliku.
»Nikada ti nije palo na pamet da si možda ti kriva za to?«
»Hoćemo li još jednom ponavljati cijelu tu blesavu raspravu?« zapita ona
okrenuvši se sučelice prema njemu.
»E pa, volio bih znati tko je ovo započeo.«
»Samo sam pokušavala utvrditi činjenice, Ira.«
»Tko je od tebe tražio činjenice, Maggie? Zašto osjećaš potrebu da izlijevaš
dušu pred nekakvom konobaricom?«
»Nije nikakva sramota biti konobarica«, objasni mu ona. »To je posao kao i svaki
drugi. Moram li te podsjetiti da je i naša vlastita kćerka radila kao
konobarica?«
»Oh, krasno, Maggie, još jedan od tvojih logičnih zaključaka.«
»Nešto kod tebe zbilja ne mogu podnijeti«, reče ona, »a to je da se ponašaš tako
superiorno. Nas dvoje ne možemo o nečemu civilizirano i ravnopravno
raspravljati; oh, ne. Ne, ti moraš isticati kako sam ja nelogična, kako sam
prevrtljiva, kako si ti hladnokrvan i iznad svega toga.«
»Barem ne pričam priču svojega života po zalogajnicama«, reče joj on.
»Pusti me da izađem iz auta«, reče ona. »Ne mogu te više ni sekunde podnositi.«
»Sa zadovoljstvom«, reče on, no nastavi voziti.
»Pusti me da izađem iz auta, kažem ti!«
On pogleda prema njoj i uspori. Ona dohvati torbicu i pritisnu je na grudi.
»Hoćeš li ti zaustaviti taj auto«, zapita, »ili ću morati iskakati iz vozila u
pokretu?«
On zaustavi auto.
Maggie izađe i zalupi vratima. Poče se vraćati prema kafiću. Na trenutak joj se
učini da Ira kani naprosto sjediti ondje, ali onda začu kako ubacuje mjenjač u
brzinu i kreće.
Sunce je izlijevalo velik slap žute svjetlosti, a njoj su cipele sitno i
zbunjeno škripale po šljunku. Srce joj je udaralo nadzvučnom brzinom. Na neki se
smiješan način osjećala zadovoljnom. Osjećala se gotovo pijanom od bijesa i
ushićenja.
Prođe pored prve od kućica u nizu gdje se rascvjetali korov njihao duž ruba
prednjega dvorišta, a na kolnom prilazu ležao tricikl. Tu je doista bilo mirno.
Sve što je mogla čuti bio je daleki ptičji cvrkut - ptičje cvrk! cvrk! cvrk! i
vidio! vidio! vidio! po drveću na drugoj strani polja. Shvati da je cijeloga
života živjela uz brujanje grada. Čovjek bi pomislio da Baltimoreom upravlja
neki divovski, neumorni, podzemni stroj. Kako je to mogla podnositi? I samo
tako, ona odustade od bilo kakva plana za povratak. Išla je prema kafiću s nekom
nejasnom predodžbom o tome da bi mogla pitati za najbliže Trailwaysovo
stajalište ili autostopirati do kuće i odvesti se s nekim vozačem kamiona koji
bi izgledao tako da se u nj može imati povjerenja, no kakva smisla ima ići kući?
Prođe pored sljedeće kućice u nizu pred kojom je stajao sandučić za pisma u
obliku zatvorenoga teretnog vagona. Imanje je bilo okruženo ogradom - bijelo
okrečenim trupcima povezanim bijelo okrečenim lancima naprosto obješenim između
njih, kao čisti ukras - pa ona zastade pored jednoga od trupaca i stavi torbicu
na nj da pregleda što ima u njoj. S otmjenim je torbicama nevolja u tome što su
premalene. Ono što je držala u torbi koju je nosila svaki dan, torbi za kupovinu
od jedrenine, moglo joj je tjednima dostajati. (»Ti izreci 'Tko mi ukrade
torbicu, neće se puno okoristiti' daješ potpuno novo značenje, primijetila je
jednom njezina majka.) Ipak, imala je u njoj osnovne stvari: češalj, paketić
papirnatih maramica i rumenilo za usne, a u novčarci, trideset četiri dolara,
nešto sitniša i neispunjeni ček. I dvije kreditne kartice, ali je ček bio važan.
Može otići u najbližu banku i otvoriti račun na najveću svotu koja se na ček
može podići - recimo tri stotine dolara. Hej, tristo bi joj dolara moglo dugo
potrajati! Barem dovoljno dugo dok ne nađe posao. Kreditne će kartice,
pretpostavljala je, Ira ubrzo dati poništiti. No, možda ih može koristiti barem
tokom ovoga vikenda.
Ona pretraži ostale plastične pretince u novčarci, uzimajući redom u ruke
vozačku dozvolu, iskaznicu za knjižnicu, Daisynu fotografiju iz škole,
presavinuti kupon za šampon Affinity i Jesseovu fotografiju u boji, snimljenu
džepnim foto-aparatom, na kojoj je on stajao na prednjim stepenicama njihove
kuće. Daisyna je slika bila dvostruko eksponirana - prošle je godine to bilo u
velikoj modi - pa se njezin inače oštro ocrtani, cizelirani profil nejasno
nazirao iza poluprozirne slike cijele glave s visokom uzdignutom bradom. Jesse
je na sebi imao onaj svoj ogromni crni ogrtač iz Value Villagea, a oko vrata
silno dugačak crveni šal s resama koje su mu dopirale do ispod koljena. Pogodi
je - gotovo pozlijedi - koliko je zgodan. Naslijedio je onu jednu kap Irine
indijanske krvi i u njemu se ona preobrazila u nešto bogato i divno: visoke
sjajne jagodice, ravna crna kosa, duguljaste crne oči bez sjaja. No pogled kojim
ju je promatrao, kao da je bio zastrt koprenom i bez osjećaja, jednako uznosit
kao i Daisyn. Nijednome od njih dvoje više nije bila potrebna.
Ona sve vrati u torbicu i naglo je zatvori. Kada je opet počela koračati, cipele
joj se učiniše tvrdima i neudobnima, kao da su joj noge, dok je stajala,
promijenile oblik. Možda su natekle; bio je veoma vruć dan. No čak je i vrijeme
odgovaralo njezinim namjerama. Ovako će, ako baš bude morala, moći ostati i
vani. Može spavati u plastu sijena. Pod uvjetom da plastovi sijena još uvijek
postoje.
Večeras će telefonirati Sereni i ispričatise zbog toga što nije došla na pogreb.
Nazvat će na njezin račun; sa Serenom može tako postupiti. Serena možda isprva
neće htjeti prihvatiti poziv zato što ju je Maggie ostavila na cjedilu - Serena
se uvijek brzo vrijeđala - ali će na kraju popustiti i Maggie će joj objasniti.
»Slušaj«, reći će joj, »ovaj čas bih najradije otišla na Irin pogreb.« Ili je to
možda netaktično, s obzirom na okolnosti.
Kafić je ležao ravno na njezinu putu, a iza njega se nalazila nekakva niska
zgrada od betonskih blokova, a iza toga se, naslućivala je, naziralo nešto što
je izdaleka nalikovalo na gradić. Bit će to jedan od onih na brzinu skalupljenih
gradića na Cesti broj jedan u kojima se velika pažnja posvećuje svemu što
čovjeku može ustrebati kad nekamo putuje automobilom. Odsjest će se u nekom
skromnom motelu, u sobi koja će biti jedva malo veća od kreveta, a zamišljala
je, radujući se tome, da će krevet biti uleknut u sredini i prekriven otrcanim
prekrivačem s baršunastim rubom. U Nellinu će dućanu kupiti gotova jela tako da
ne mora kuhati. Većina ljudi ne shvaća da se razne vrste juhe u konzervi mogu
jesti hladne i ravno iz limenke te da mogu poslužiti kao vrlo uravnotežena
prehrana. (Otvarač za konzerve: ne smije zaboraviti i to kupiti u dućanu.)
Što se tiče zaposlenja, nije imala mnogo nade da će u takvu gradu naći starački
dom. Onda, možda neki činovnički posao. Znala je tipkati i voditi knjige, premda
baš i nije bila naročita u tome. Malo je iskustva u tom pogledu stekla u
radionici okvira. Možda bi se mogla zaposliti u nekoj prodavaonici automobilskih
dijelova ili bi mogla postati jedna od onih žena iza rešetkama zatvorenog
prozorčića na benzinskoj crpki koje ispisuju obračunske listiće na temelju
kreditnih kartica i ljudima vraćaju ključeve. Dođe li do najgorega, može kuckati
po registarskoj blagajni. Može raditi kao konobarica. Može ribati podove, za
ljubav Božju. Samo joj je četrdeset i osam godina i savršena je zdravlja, a
unatoč tome što neki ljudi možda misle, sposobna je napraviti sve što zamisli.
Sagnu se da ubere cvijet vodopije. Zataknu ga iza lijevog uha među kovrčave
uvojke.
Ira misli da je ona glupa kao bukva. Svi to misle. Nekako je uspjela postići da
na nju gledaju kao na klauna, a to je ponižavajuće. U staračkom se domu jednom
začuo prasak i zveckanje stakla pa je sestra koja je tada bila na dužnosti,
rekla: »Maggie?« Samo tako! Čak nije najprije ni provjerila! A Maggie nije bila
ni blizu; u pitanju je bio potpuno netko drugi. No to je samo pokazivalo kako je
ljudi vide.
Kada se udala za Iru, pretpostavljala je da će on uvijek gledati u nju onako
kako ju je gledao one prve noći kada je stajala pred njim u prozirnoj
nevjestinskoj jutarnjoj kućnoj haljini, a jedino je svjetlo u sobi dolazilo od
svjetiljke s prozirnim sjenilom pored kreveta. Ona je otkopčala najgornje dugme,
a zatim i dugme ispod najgornjega, upravo koliko je bilo dovoljno da joj
jutarnja kućna haljina klizne s ramena, malo se pokoleba, a potom joj padne oko
gležnjeva. On ju je pogledao ravno u oči i činilo se da mu je zastao dah. Ona je
pak pretpostavila da će među njima tako zauvijek biti.
Na parkiralištu ispred Nellina dućana & kafića dvojica su ljudi stajala pored
kamioneta i razgovarala. Jedan je bio debeo i slaninasta lica, a drugi mršav i
izmučen bijelac. Raspravljali su o nekome po imenu Doug, tko se po omorini jako
znojio. Maggie se pitala što je to 'omorina'. Zamišljala ju je kao kombinaciju
između omorike i sparine. Znala je da mora čudno djelovati dolazeći tako pješice
niotkuda i odjevena tako velegradski. »Bog!« povika ona i to zazvuča jako
majčinski. Muškarci prestadoše razgovarati i zapiljiše se u nju. Mršavi
naposljetku skide kapu s glave i zagleda se u njezinu unutrašnjost. Potom je
opet stavi na glavu.
Može ući u kafić i porazgovarati s Mabel, pitati je da li zna za neki posao i
smještaj; ili pak može krenuti ravno u grad i nešto sama pronaći. Na neki bi se
način više voljela sama snaći. Bit će pomalo nezgodno priznati da ju je muž
napustio. S druge bi strane Mabel možda mogla znati za neki sjajan posao. Možda
će znati i za neko savršeno mjesto gdje krajnje jeftino može naći hranu i
smještaj, uz upotrebu kuhinje, prepuno susretljivih ljudi. Maggie pretpostavi da
se barem može raspitati.
Pusti da se vrata s mrežom protiv komaraca zalupe za njom. Dućan joj je sada bio
poznat i s lakoćom se kretala kroz njegove mirise. Za šankom, na dijelu na kojem
se posluživao ručak, pronađe Mabel naslonjenu na hrpu kuhinjskih krpa kako
razgovara s nekim čovjekom u radnom odijelu. Gotovo su šaputali. »E pa, ti tu ne
možeš ništa učiniti«, govorila je Mabel. »Zašto misle da ti tu možeš nešto
učiniti?«
Maggie se osjeti kao uljez. Nije bila računala na to da će morati dijeliti Mabel
s nekim drugim. Ona se povuče prije no što ju je ijedno od njih dvoje moglo
vidjeti; zavuče se u odio s keksima i kolačima, nadajući se da će njezin
suparnik uskoro otići.
»Mislio sam i mislio o tome«, reče muškarac škriputavo. »I još uvijek ne vidim
što sam drugo mogao učiniti.«
»Ništa, blagi Bože.«
Maggie dohvati kutiju Ritzovih keksa. Postojao je nekakav kolač od jabuka u koji
se uopće nisu stavljale jabuke, nego samo Ritzovi keksi. Kakva li je to okusa,
zapita se ona. Činilo joj se kako tu nema ni najmanjeg izgleda da to nalikuje na
kolač od jabuka. Možda kekse treba najprije namočiti u jabučni sok. Potraži
recept na kutiji, ali ga ne nađe.
Ira sada vjerojatno već počinje shvaćati da je ona otišla. Primjećuje prazno
strujanje zraka koje nastaje kada osobe na koju se čovjek navikao više nema.
Hoće li otići bez nje na pogreb? Na to nije bila pomislila. Ne, Serena je više
Maggiena nego Irina prijateljica. A Max je bio samo poznanik. Pravo govoreći,
Ira i nema prijatelja. To je bila jedna od onih stvari koje su Maggie brinule
kod njega.
Vjerojatno usporava. Pokušava se odlučiti. Možda je već okrenuo auto i vraća se.
Sada, kada se najednom našao prepušten sam sebi, shvaća koliko je ona bila u
pravu.
Maggie spusti Ritzove kekse i uputi se prema kolačićima od smokava.
Svojevremeno se, prije mnogo godina, Maggie na neki način bila zaljubila u
jednoga od pacijenata u staračkom domu. Dakako, već je i sama pomisao na to bila
komična. Zaljubila! U čovjeka koji je navršio sedamdesetu! Čovjeka koji se morao
voziti u kolicima ako bi uopće kamo odlazio! No bilo je tako. Bila je očarana
njegovim strogim bijelim licem i udvornim ponašanjem. Sviđao joj se kruti način
na koji je govorio, zbog čega je imala osjećaj da vlastite riječi drži podalje
od sebe. Znala je koliko ga muke stoji da svakoga jutra obuče odijelo,
veličanstveno opuštena izraza lica dok bi artritične ruke nalik na štapove
nastojao ugurati u kaputić. Ime mu je bilo gospodin Gabriel. Za sve je druge bio
»Ben«, ali je za Maggie on bio »gospodin Gabriel« jer je naslućivala koliko ga
prisnost uznemiruje. Nikada mu nije sama od sebe pomagala, uvijek bi ga najprije
pitala za dozvolu. Pazila je da ga ne dotiče. Bilo je to, moglo bi se reći,
nekakvo obrnuto udvaranje. Dok su se drugi prema njemu odnosili s toplinom i
pomalo snishodljivo, Maggie je stajala u pozadini i poklanjala mu svoju
suzdržanost.
U njegovu je dosjeu pročitala da posjeduje vodeću nacionalnu kompaniju za
proizvodnju električnog alata. Da, mogla ga je zamisliti na tom položaju. Imao
je opori autoritet poslovnoga čovjeka, ostavljao je dojam da kao poslovni čovjek
zna što je što. Pročitala je da je udovac i da nema djece, kao ni bilo kakvih
bliskih rođaka osim neudate sestre u New Hampshireu. Sve je donedavno živio sam,
ali je, ubrzo pošto se njegovu kuharu zapalila mast u kuhinji, podnio zahtjev za
prijem u dom. Bio je zabrinut, napisao je, zbog toga što postaje sve nemoćniji
pa se neće moći na vrijeme spasiti ako mu se kuća zapali. Zabrinut! Trebalo je
poznavati tog čovjeka da bi se shvatilo što se krije iza te riječi: morbidni,
opsesivni strah od požara koji se začeo s onom malenom kuhinjskom vatricom i
toliko narastao da gospodina Gabriela čak ni prisutnost njegovatelja koji je
stalno boravio s njim u stanu, a na kraju čak ni bolničarka koja je brinula o
njemu tokom dvadeset i četiri sata, nisu mogli umiriti. (Maggie je promatrala
njegov skamenjeni, ukočeni pogled tokom protupožarnih vježbi - samo bi u takvim
prilikama djelovao kao pravi pacijent.)
Oh, zašto li je pročitala njegov dosje? To joj nije ni bilo dozvoljeno. Strogo
uzevši, ne bi smjela čitati čak ni njegov medicinski karton. Bila je samo
pomoćna gerijatrijska njegovateljica, ovlaštena za kupanje pacijenata za koje je
bila zadužena, za to da ih hrani i vodi na zahod.
Čak i u mislima, uvijek je bila najvjernija žena na svijetu. Nikada nije bila ni
blizu iskušenju. No sada je izgarala razmišljajući o gospodinu Gabrielu i
trošila je sate i sate na to da pronađe neki novi način na koji će mu postati
neophodna. Uvijek bi to primijetio i uvijek joj je zahvaljivao. »Zamislite!«
rekao bi bolničarki. »Maggie mi je donijela rajčice iz vlastitog vrta.« Maggiene
su rajčice bolovale od neke neobične boljke: bile su kvrgave, nalik na skupinu
malenih crvenih gumenih loptica koje su se sudarile i zalijepile jedna za drugu.
Taj se problem javljao tokom nekoliko godina, unatoč upotrebi raznih vrsta
hibrida. Maggie je okrivljavala sićušni komadić gradskoga tla u koji ih je bila
prisiljena zatvoriti (ili je u pitanju bilo premalo sunca?), no često je
osjećala, zbog podsmješljivih i popustljivih pogleda što su ih te rajčice
privlačile, kako drugi ljudi misle da to ima veze sa samom Maggie - s kvrgavim,
šeprtljavim načinom na koji se ona probijala kroz život. Gospodin Gabriel nije
ništa opažao. Izjavio je da njezine rajčice mirišu kao ljetni dan 1944. godine.
Kada ih je narezala, nalikovale su na kačkane stolnjačiće - nazubljene na
rubovima i pune rupa između kriški - no on samo reče: »Ne mogu vam reći koliko
mi ovo znači.« Čak joj nije htio dopustiti ni da ih posoli. Tvrdio je da imaju
sjajan okus baš onakve kakve jesu.
No, ona nije bila glupa. Shvaćala je da je ono što nju u svemu tome privlači,
slika koju on ima o njoj - slika koja bi Iru zapanjila. Zapanjila bi i svakoga
drugog od njezinih poznanika. Gospodin je Gabriel o njoj mislio kao o sposobnoj,
spretnoj i uspješnoj osobi. Vjerovao je da je savršeno sve što ona čini. To je u
toliko navrata i rekao. A sve se to dešavalo tokom vrlo nezahvalnoga vremena u
njezinu životu kada je Jesse upravo ulazio u mladalačku dob, a Maggie kao da je
prolazila kroz začarano razdoblje svađa s Irom. No gospodin Gabriel ništa od
toga nikada nije ni naslutio. Gospodin je Gabriel vidio samo sabranu ženu koja
se vedro kretala unaokolo po sobi pospremajući njegove stvari.
Noću bi ona znala ležati budna i smišljati dijaloge u kojima bi gospodin Gabriel
priznavao da je lud za njom. Govorio bi da zna kako je prestar da bi je mogao
tjelesno privlačiti, ali bi ga ona prekidala i uvjeravala ga da griješi. Bila je
to činjenica. Od puke je pomisli na to da bi mogla glavu položiti na njegovo
bijelo uškrobljeno rame osjećala toplinu i sva se rastapala. Obećavala bi da će
otići s njim kamo god on hoće, na bilo koje mjesto na svijetu. Hoće li sa sobom
povesti i Daisy? (Daisy je u to vrijeme bilo pet ili šest godina.) Jessea,
dakako, ne mogu povesti; Jesse više nije dijete. No, Jesse će onda pomisliti da
ona Daisy više voli, a ona to sigurno ne bi mogla prihvatiti. Odlutala bi tada
na sporedni kolosijek zamišljajući što bi se dogodilo kada bi sa sobom poveli i
Jessea. Vukao bi se nekoliko koraka iza njih, u onoj svojoj potpuno crnoj
odjeći, svijajući se pod cijelom stereo-linijom i hrpom ploča. Na to bi
zahihotala. Ira bi se protegnuo u snu i rekao: »Hmm?« Ona bi se tada otrijeznila
i obavila ruke oko sebe - kompetentna, pustolovna žena pred kojom se pružaju
beskrajne mogućnosti.
Zvijezde su bile protiv njih, to je bilo u pitanju; no ona kao da je pronašla
način da zvijezde budu protiv nje na drugačiji način nego protiv bilo koga
drugog. Kako će se brinuti za gospodina Gabriela i odlaziti na posao? On je
odbijao da ostane sam. A kakav bi posao i dobila? U cijelom je životu bila
zaposlena samo u staračkom domu Silver Threads. Slabi bi bili izgledi za to da
od doma dobije preporuku nakon bijega s jednim od pacijenata.
Još jedan sporedni kolosijek: a što ako ne pobjegne, nego Iru na civiliziran
način upozna sa svime i mirno se dogovori o novom načinu života? Mogla bi se
useliti u sobu gospodina Gabriela. Mogla bi svakog jutra ustajati iz njegova
kreveta i odmah biti na poslu; ne bi morala svakodnevno putovati na radno
mjesto. Uvečer, kada bi bolničarka ušla s tabletama, našla bi Maggie i gospodina
Gabriela kako, ispruženi jedno pored drugoga, zure u strop, a Abner Scopes koji
s njima dijeli sobu, leži u krevetu uza suprotni zid.
Maggie se opet prigušeno zasmija.
Sve je to postajalo nekako zamagljeno.
Kao i svaka zaljubljena osoba, neprestano je nalazila razloge da spominje
njegovo ime. Ispričala je Iri sve o njemu - o njegovim odijelima i kravatama, o
njegovoj galantnosti, njegovu stoicizmu. »Ne znam zašto ne možeš tako ljubazno
postupati s mojim ocem; on ipak pripada obitelji«, rekao bi Ira ne shvaćajući
bit cijele stvari. Irin je otac bio plačljivac, ovisnik o lijekovima. Gospodin
Gabriel ni najmanje nije nalikovao na njega.
Onda se jednoga jutra u domu održavala još jedna vježba za slučaj požara. Zvono
je za uzbunu neskladno zazvonilo i šifrirana je poruka zatreštala preko
zvučnika: »Dr. Red u sobu dvjesto dvadeset.« To se događalo usred sata
predviđenog za slobodne aktivnosti - nezgodno vrijeme jer su pacijenti bili
raspršeni na sve strane. Pacijentice s ostatkom manualne sposobnosti, sjedile su
u sobi za ručni rad kačkajući obojene svilene cvjetove. Teži su invalidi - na
primjer, gospodin Gabriel - bili na dodatnom satu tjelovježbe. A oni koji su
bili vezani za krevet, bili su, dakako, u svojim sobama. S njima je bilo lako.
Prema propisima je s hodnika trebalo ukloniti sve prepreke, odlutale pacijente
smjestiti u prvu slobodnu sobu i zavezati komad crvene tkanine na kvaku kao
oznaku da je ta soba zauzeta. Maggie obavi sobe 201 i 203 u kojima su ležali
samo pacijenti vezani za krevet. Pričvrsti na njih komade crvene tkanine iz
ostave za metle. Potom jednu od zalutalih starih gospođa Joelle Barrett nagovori
da uđe u sobu 202. Blizu sobe 202 bila su i prazna kolica za raznošenje
pladnjeva s hranom pa ona i njih popremi unutra, a zatim izleti odande da uhvati
Lottie Stein koja je sa svojom hodalicom napredovala palac po palac i nešto
nesuvislo mumljala. Maggie je smjesti u sobu 201, zajedno s Hepzibah Murray.
Tada stiže Joelle vozeći u kolicima Lawrencea Dunna i uzvikujući: »Oopa! Tillie
je zbrisala!« Tillie je bila pacijentica koju je Maggie maločas bila strpala u
sobu 202. U tome je bila nevolja s ovakvim vježbama. Nju je sve to podsjećalo na
one džepne igre u kojima čovjek pokušava sve srebrne kuglice najednom ugurati u
njihove rupe. Ona uhvati Tillie i ubaci je u sobu 202 zalupivši vrata za njom.
Iz sobe su 201 dolazili uznemirujući zvukovi. Bit će da se radi o svađi između
Lottie i Hepzibah; Hepzibah nije podnosila da u njenoj sobi borave stranci.
Maggie se trebala pobrinuti za to, a isto je tako trebala priskočiti u pomoć
Joelli koja se u pravom smislu riječi borila s Lawrenceom, no nešto joj je
važnije bilo na umu. Mislila je, dakako, na gospodina Gabriela.
Do sada je od straha vjerojatno već sav obamro.
Ona ode iz svojega hodnika. (To se nikada nije smjelo učiniti.) Šmugnu pored
sestrinske sobe, pa niz stepenice, i skrenu pod pravim kutom. Dvorana je za
tjelovježbu ležala na samom kraju hodnika. Oboja su vrata na njoj bila
zatvorena. Ona poleti prema njima, zaobišavši najprije sklopivu stolicu, a potom
i platnena kolica za rublje, što ni jedno ni drugo nije trebalo biti ondje. No
najednom začu korake, škripanje gumenih potplata. Zastade i ogleda se. Gospođa
Willis! To je gotovo sigurno gospođa Willis, njezina šefica, a Maggie je bila
ovdje, miljama daleko od svojega radnog mjesta.
Ona učini prvo što joj je palo na pamet. Uskoči u kolica za rublje.
Apsurdno, shvati istoga časa. Proklinjala je sebe dok je tonula u zgužvanu
posteljinu. Bila bi, međutim, izašla s time na kraj da se kolica nisu počela
kotrljati. Netko ih pograbi i zadrža. Neki glas zagunđa: »Za ime svega, što je
ovo?«
Maggie otvori oči koje je bila zatvorila onako kako to čine mala djeca u
posljednjem očajničkom pokušaju da postanu nevidljiva. Berha Washington koja je
radila u kuhinji, stajala je razjapljenih usta zureći nadolje u nju.
»Hej, to sam ja«, reče Maggie.
»Dakle, ovo!« reče Bertha. »Sateen, dođi da vidiš tko čeka da ga iznesu s
prljavim rubljem.«
Lice se Sateen Bishop pojavi pokraj Berthina i raširi se u osmijeh. »Maggie,
glupačo jedna! Što tebi sve neće pasti na pamet! Ljudi se obično naprosto
okupaju«, reče ona.
»Bio je to krivi proračun«, reče im Maggie. Ona ustade stresajući sa sebe ručnik
što joj je padao preko jednoga ramena. »Ah, mislim da bi bilo bolje...«
No Sateen reče: »Ajmo, curo.«
»Sateen! Ne!« kriknu Maggie.
Sateen i Bertha dograbiše kolica, hihoćući kao lude, i krenuše s njima niz
hodnik. Maggie se morala čvrsto držati da ne padne nauznak. Jurila je u
kolicima, naginjući se u stranu kad su se približile mjestu gdje je trebalo
zaokrenuti, no žene su bile hitrije na nogama no što su izgledale. Spretno
zaokrenuše s njome i krenuše istim putem natrag. Maggiene su se šiške od
strujanja zraka podizale s čela. Osjećala se poput kipića na pramcu lađe. Ona se
grčevito uhvati za obje strane kolica i povika, napola u smijehu: »Stanite!
Molim vas, stanite!« Bertha je zbog svoje pretjerane debljine frktala je i
dahtala pokraj nje. Sateen ispusti kroza zube neki šššištav zvuk. Tandrkale su
prema dvorani za tjelovježbu baš kada je zvono označilo kraj vježbe - promuklo
se zujanje oglasilo u zvučniku. Istoga se časa vrata širom otvoriše i na njima
se u kolicima pojavi gospodin Gabriel, a vozila ga je gospođa Inman. Ne
fizioterapeut, ne pomoćnica ili dobrovoljna njegovateljica, već glavom gospođa
Inman, voditeljica svih bolničarki u cijelom domu. Satten i Bertha zastadoše kao
ukopane. Gospodin Gabrielu otvori usta od iznenađenja.
Gospođa Inman reče: »Moje dame?«
Maggie se rukom osloni o Berthino rame i izvuče se iz kolica. »Časna riječ«,
reče ona objema ženama. Onda poravna rub suknje.
»Moje dame, jeste li vi svjesne toga da smo sve do maločas imali vježbu za
slučaj požara?«
»Da, gospođo«, reče Maggie. Uvijek se smrtno bojala strogih žena.
»Jeste li vi svjesne važnosti protupožarne vježbe u domu za starije osobe?«
Maggie reče: »Ja sam samo...«
»Odvedite Bena u njegovu sobu, molim vas, Maggie. Razgovarat ćemo kasnije u mom
uredu.
»Da, gospođo«, reče Maggie.
Ona odveze kolica s gospodinom Gabrielom prema dizalu. Kada se nagnula naprijed
da pritisne dugme, rukom mu okrzne rame i on se naglo odmaknu od nje. Ona reče:
»Oprostite.« On ne odgovori.
U dizalu je šutio, premda je to moglo biti i zato što se s njima vozio i jedan
od liječnika. No, čak i kada su stigli do drugog kata i razišli se s liječnikom,
gospodin Gabriel ništa ne reče.
Hodnik je izgledao kao da je njime prošao uragan, kako je to uvijek bivalo nakon
vježbe. Sva su vrata bila širom otvorena, pacijenti su rastreseno tumarali
unaokolo, a osoblje je iz soba iznosilo predmete koji nisu onamo pripadali.
Maggie odgura kolica s gospodinom Gabrielom u sobu 206. On je još uvijek šutke
sjedio.
»Kopno na vidiku«, reče ona sitno se nasmijavši.
Njegove oči polagano kliznuše prema njezinu licu.
Možda je on nju doživljavao kao neku od osoba iz Volim Lucy - vratolomno
nastrojenu osobu, sklonu zabavi, punu nesuzdržive vatrenosti. To se moglo i tako
gledati. Zapravo, Maggie se Volim Lucy nikada nije sviđala. Mislila je da su
zapleti odviše zamršeni - a nezgode te smiješne žene naprosto umetnute u cijelu
priču, naprosto zajamčene. No možda je gospodin Gabriel mislio drugačije.
»Sišla sam u prizemlje da vidim gdje ste vi«, reče ona.
On ju je promatrao.
»Zabrinula sam se«, objasni mu ona.
Toliko si se zabrinula da si se zabavljala vozeći se u kolicima za rublje, jasno
joj reče njegov pogled.
Tada Maggie, dok se saginjala da namjesti kočnicu na njegovim kolicima, dođe na
um silno neobična misao. Misao koju su izazvale crte s obje strane njegovih usta
- duboke brazde zbog kojih su se kutovi tih usta svijali prema dolje. Takve je
crte imao i Ira. Kod Ire su one, dakako, bile slabije izražene. Pojavljivale su
se samo kad se s nečim ne bi slagao. (Obično je u pitanju bila Maggie.) A i Ira
bi je gledao tim istim mračnim i trijeznim pogledom punim osude.
Hej, pa gospodin je Gabriel samo drugi Ira, i to je sve. Imao je grubo Irino
lice i Irinu dostojanstvenost, njegovu uzdržanost koja je sve do današnjeg dana
na nju tjelesno djelovala. Čak je i uzdržavao onu neudatu sestru, mogla se u to
okladiti, baš kao što je i Ira uzdržavao svoje sestre i svojega dokonog oca:
netko bi to možda nazvao znakom plemenite naravi. Sve je u vezi s gospodinom
Gabrielom zapravo bio Maggien pokušaj da pronađe neku raniju Irinu verziju.
Priželjkivala je onu verziju koju je bila upoznala na početku njihova braka,
prije no što je ona za nj počela značiti razočaranje.
Nije ona nastojala osvojiti gospodina Gabriela; osvajala je Iru.
E pa, ona pomože gospodinu Gabrielu da ustane iz kolica i sjedne u naslonjač
pored kreveta, a onda ga ostavi i ode pogledati što je s ostalim pacijentima, pa
se život nastavi isto kao i ranije. Zapravo, gospodin je Gabriel i dalje živio u
domu, premda njih dvoje nisu više razgovarali onoliko kao prije. Činilo se da mu
se sada više sviđa Joelle. Prema Maggie se, međutim, ponašao savršeno
prijateljski. Vjerojatno je bio i zaboravio cijelu priču o njezinoj vožnji u
kolicima za rublje.
No Maggie se toga sjećala pa bi se ponekad, osjećajući stakleni sloj Irina
negodovanja, ukočila, umorno sigurna da se na ovome svijetu ništa zbilja ne
mijenja. Žena može promijeniti muža, ali ne i svoj položaj. Može se promijeniti
tko, ali ne i što. Mi se svi ovdje samo vrtimo u krug, mislila je i zamišljala
svijet kao malenu plavu šalicu za čaj što se okreće poput vrtuljka u zabavištu
na kojem je zbog centrifugalne sile svatko prikovan na svoje mjesto.
Ona dohvati kutiju kolačića od smokava i pročita sastav na poleđini. »Svaki ima
šezdeset kalorija«, reče ona naglas, a Ira reče: »Ah, baci se u trošak i priušti
si to.«
»Prestani upropaštavati moju dijetu«, reče mu ona. Ne okrećući se, vrati kutiju
na policu. »Hej, mala«, reče on, »mogu li te pozvati na jedan pogreb?«
Ona sleže ramenima i ne odgovori, no kada je on obgrli rukom oko ramena, dopusti
mu da je izvede iz dućana i odvede do automobila.
2.
Da bi se bilo što pronašlo u Deer Licku, trebalo se samo zaustaviti na jedinom
semaforu u mjestu i pogledati na sve četiri strane. Brijačnica, dvije benzinske
crpke, željezarija, trgovina mješovitom robom, tri crkve - sve se razotkrivalo
na prvi pogled. Zgrade su smjerno stajale uokolo kao na maketi nekakva sela uz
prugu. Drveće nije bilo posječeno, a pločnici su završavali nakon tri bloka
zgrada. Da ste pogledali preko raskršća, u dnu biste ulice vidjeli zelenilo i
polja kukuruza pa čak, u jednom slučaju, debela smeđeg konja kako zaranja njušku
u travu.
Ira parkira auto pored Fenwayske memorialne crkve, sivkastobijele kocke od
drvene građe sa zdepastim tornjićem nalik na vještičji šešir. Na parkiralištu
nije bilo drugih automobila. Kako je na kraju ispalo, on je bio točno pogodio:
bilo je brže nastaviti Cestom broj jedan, što baš i nije bila sretna okolnost
jer je to značilo da su u Deer Lick stigli trideset minuta prerano. Maggie je
ipak očekivala da će vidjeti barem još nekoga od žalobnika.
»Možda smo pogriješili dan«, reče ona.
»Nemoguće. Serena ti je rekla 'sutra'. To barem nisi mogla pomiješati.«
»Misliš da bismo trebali poći unutra?«
»Možemo, samo ako nije zaključano.«
Kada izađoše iz auta, Maggie se haljina otraga zalijepi za noge. Osjećala se
izmoždeno. Kosa joj je od vjetra bila puna čvorova, a pojas joj se na
hulahupkama bio prevrnuo i zasjekao joj se u trbuh.
Uspeše se nizom drvenih stepenica i pritisnuše kvaku na vratima. Uz kivan zvuk
ona se otvoriše. Ravno pred njima pružala se dugačka, polumračna prostorija, bez
sagova po tlu i s kosim gredama na stropu što se nadvijao nad tamnim klupama.
Dva su golema cvjetna aranžmana stajala sa svake strane propovjedaonice, što
umiri Maggie. Samo su se na svadbama i pogrebima mogli naći takvi buketi koji
izgledaju kao da su načinjeni od umjetnog cvijeća.
»Dobar dan?« pokuša Ira.
Vrati mu se jeka vlastitog glasa.
Uz škripu podnih dasaka krenuše na prstima duž lađe. »Misliš da i tu postoji...
nekakva strana?« prošapta Maggie.
»Strana?«
»Hoću reći, mladoženjina strana i mladenkina strana? Ili točnije...«, zbog
vlastite je greške na čas spopade hihotanje. Pravo govoreći, nije imala baš puno
iskustva s pogrebima. Nije joj još bio umro nitko zbilja blizak, da kucnemo o
drvo. »Hoću reći«, reče ona, »je li važno gdje ćemo sjediti?«
»Samo ne u prvi red«, reče joj Ira.
»Dakako da ne, Ira. Nisam baš tako glupa.«
Na polovici lađe ona se spusti u klupu s desne strane i kliznu malo dalje da
napravi mjesta za njega. »Čovjek bi očekivao barem nekakvu glazbu«, reče.
Ira pogleda na sat.
Maggie reče: »Možda ćeš se sljedeći put držati Sereninih uputa.«
»Da, i lutati pola jutra po nekoj kravljoj stazi!«
»Bolje i to nego stići ovamo prije drugih.«
»Ne smeta me što smo prvi«, reče Ira.
On segnu rukom u lijevi džep kaputića. Izvadi odande snop karata pričvršćenih
gumicom.
»Ira Moran! Pa nećeš se valjda zabavljati kartama u Božjoj kući!«
On posegnu u desni džep i odande izvadi drugi snop.
»Što ako netko dođe?« zapita Maggie.
»Ne brini; refleksi su mi kao munja«, objasni joj on.
On skide gumice i stade miješati jedan snop s drugim. Karte zapucketaše kao
rafal iz strojnice.
»Pa«, reče Maggie, »pravit ću se da te ne poznajem.« Ona skupi remene na torbici
i kliznu prema drugom kraju klupe.
Ira spusti karte na mjesto na kojem je ona do tada sjedila.
Ona odšeta do okna načinjena od komadića raznobojnog stakla. U SPOMEN VIVIANU
DEWEYU, VOLJENOM SUPRUGU I OCU, pisalo je na pločici ispod njega. Muž koji se
zove Vivian! Ona priguši smijeh. To je podsjeti na razmišljanje kojim se često
bavila još u davnim šezdesetim godinama kada su mladići nosili dugu kosu: bi li
te jeza prošla da provučeš prste kroz meke uvojke što tvojem dragom padaju po
ramenima?
U crkvama su joj kroz glavu uvijek prolazile najnepriličnije misli.
Ona produži prema prednjem dijelu crkve, a potpetice su joj oštro udarale, kao
da zna kamo ide. Pred propovjedaonicom se podiže na prste da bi pomirisala
cvijet bijel poput voska za koji nije znala kako se zove. Nije imao nikakva
mirisa i odisao je nekakvom hladnoćom. Zapravo je i inače osjećala da joj je
pomalo hladno. Ona se okrenu i niz središnji se prolaz uputi natrag prema Iri.
Ira je karte bio raširio na više od polovice klupe. Premještao ih je zviždeći
kroz zube. »Kockar«, tako se zvala pjesma. Razočaravajuće očigledno. Moraš znati
kada ne treba igrati, kada treba reći 'dalje'... Oblik pasijansa koji je slagao
bio je tako zamršen da je slaganje moglo trajati satima, no početak je bio
jednostavan i Ira je gotovo bez oklijevanja raspoređivao karte. »Ovo je dosadni
dio«, reče on Maggie. »U tom bih dijelu trebao imati pomoćnika, onako kako su
stari majstori učenicima povjeravali oslikavanje pozadine na svojim slikama.«
Ona ga letimično pogleda; nije znala da se to radilo. Njoj je to zvučalo kao
prijevara. »Zašto tu peticu ne staviš na šesticu?« zapita.
»Ne petljaj se, Maggie.« Ona odluta niz lađu, puštajući torbicu da joj se
slobodno njiše među prstima.
Kakva li je ovo crkva? Vani nije ništa pisalo. Maggie i Serena odrasle su kao
metodistkinje, ali je Max pripadao nekoj drugoj vjerskoj zajednici kojoj je
nakon vjenčanja pristupila i Serena. Udala se, međutim, kao metodistkinja.
Maggie je pjevala na njezinoj svadbi, i to u duetu s Irom. (Tada su se tek bili
počeli sastajati.) Vjenčanje je bilo jedna od Sereninih luđih izmišljotina, miš-
maš popularnih pjesama i i Kahlila Gibrana, i to u doba kada su se svi ostali
još uvijek čvrsto držali pjesme »Obećaj mi«. E pa, Serena je uvijek bila ispred
svoga vremena. Tko zna kakav li će samo pogreb prirediti.
Maggie se na vratima okrenu oko sebe i odšeta natrag prema Iri. On je bio ustao
iz klupe u kojoj je ranije sjedio i prešao u klupu iza nje da bi mogao steći
potpunu sliku o tome kako su mu se karte složile. Mora da je do sada stigao do
onoga zanimljivog dijela. Čak mu je i zviždanje postalo sporije. Nikada nemoj
brojati novac dok sjediš za stolom... S njezina je mjesta izgledao kao poljsko
strašilo: ramena nalik na vješalicu, crni pramen raščupane kose, ruke ukrućene
pod nekim čudnim kutom.
»Maggie! Došla si!« doviknu Serena s vrata.
Maggie se osvrnu, no vidjela je samo siluetu što se nejasno ocrtavala na žutoj
svjetlosti. Ona reče: »Serena?«
Serena ispruženih ruku poleti prema njoj. Na sebi je imala crni šal koji ju je
potpuno obavijao i na čijem su se rubu njihale dugačke satenske rese, a i kosa
joj je bila crna, netaknuta sjedinama. Zagrlivši je, Maggie se zaplete u konjski
rep što je Sereni visio između lopatica. Morala je iščupati prste da ih
oslobodi, lagano se nasmijavši i malo ustuknuvši. Serena bi mogla biti
španjolska seńora, uvijek je mislila Maggie, s tijelom kakvo ima, sa svojim
punim, ovalnim i tamnoputim licem.
»I Ira!« govorila je Serena. »Kako si, Ira?«
Ira ustade (na neki tajanstven način sklonivši karte) pa ga ona poljubi u obraz,
a on to podnese. »Bilo mi je jako žao kada sam čuo za Maxa«, reče joj.
»Hvala«, reče Serena. »Pojma nemate koliko sam vam zahvalna što ste doputovali.
Svi Maxovi rođaci su u našoj kući pa se ja osjećam prekobrojnom. Na kraju sam
zbrisala. Rekla sam im da moram provjeriti neke stvari u crkvi prije početka
pogreba. Jeste li vas dvoje doručkovali?«
»Oh, jesmo«, reče Maggie. »Ali ne bih imala ništa protiv da odem na zahod.«
»Odvest ću te. Ira?«
»Ne, hvala.«
»Vraćamo se za minutu«, reče Serena. Ona provuče ruku ispod Maggiene i povuče je
niz crkvenu lađu. »Iz Virginije su došli Maxovi bratići«, reče, »i brat George,
dakako, pa Georgeova žena i kćerka, a Linda je ovdje od četvrtka zajedno s
unucima...«
Dah joj je mirisao na breskve, ili je u pitanju bio njezin parfem. Na nogama je
imala sandale s kožnim remenčićima koji su joj do polovice obavijali gole smeđe
listove, haljina joj je (Maggie to uopće nije iznenadilo) bila od žarkocrvenog
šifona, a u sredini joj se V-izreza njihao privjesak u obliku sunca načinjen od
umjetnoga dragog kamenja. »Možda je to i dobro«, govorila je. »Zbog cijelog tog
kaosa ne mislim na sve ovo.«
»Oh, Serena, zar sve to nije naprosto strašno?« zapita Maggie.
»I da i ne«, reče Serena. Ona povede Maggie kroz malena pokrajnja vrata s lijeve
strane ulaza, a potom niz uske stepenice. »Hoću reći, to je tako dugo trajalo,
Maggie; na neki užasan način najprije sam osjetila olakšanje. Znaš, razbolio se
još u veljači. Samo što tada još nismo ništa shvaćali. Veljača je u svakom
slučaju mjesec kada su svi bolesni: prehlade i gripa, pa krov koji prokišnjava i
pokvarena peć za centralno grijanje. Tako da u to vrijeme još nismo bili
zbrojili dva i dva. Samo je rekao da se ne osjeća baš najbolje. Malo jedno, malo
drugo... Onda je sav požutio. Onda mu se gornja usnica nekako uvukla. Hoću reći,
ništa što možeš objasniti doktoru. Ne možeš telefonirati doktoru i reći mu...
ali jedno jutro sam ga pogledala i pomislila: 'Bože moj, kako je ostario! Cijelo
mu je lice drugačije.' A u to vrijeme je već bio travanj, doba kada se normalni
ljudi sjajno osjećaju.«
Njih dvije prođoše kroz neosvijetljen podrum u kojem je pod bio prekriven
linoleumom, a sa stropa visjele raznorazne cijevi i cjevčice. Provukoše se
između dugačkih metalnih stolova i sklopivih stolica. Maggie se osjećala kao kod
kuće. Koliko su puta ona i Serena jedna drugoj povjeravale tajne u ovoj ili onoj
učionici nedjeljne škole? Učini joj se da osjeća miris sjajnoga papira na kojemu
su bili tiskani listići s obavijestima o proučavanju Biblije.
»Jednog dana sam se vratila iz dućana«, reče Serena, »a Maxa nije bilo. Bila je
subota i kada sam odlazila od kuće, on je nešto radio u dvorištu. Nisam puno
razmišljala o tome, počela sam vaditi stvari koje sam kupila...«
Ona uvede Maggie u WC popločan bijelim pločicama. Glas joj je sada odjekivao.
»Onda sam pogledala kroz prozor i vidjela neku potpuno nepoznatu ženu kako ga
vodi za ruku. Izgledalo je kao da oklijeva; kao da ga smatra hendikepiranim ili
tako nekako. Istrčala sam pred njih, a ona je rekla: 'Oh! Je li to vaš muž?'»
Prekriženih ruku Serena se nasloni na umivaonik, dok je Maggie ulazila u kabinu.
»Je li to moj muž!« reče Serena. »Kao kad ti netko od susjeda dovede psa kojem
curi smeće iz svake dlake i pita te: 'Je li to vaš pas?' Rekla sam da jest.
Pokazalo se da je ta žena naišla na njega dok je lutao Dunmorskom cestom držeći
u ruci škare za živicu, a činilo se da ne zna kamo je krenuo. Pitala ga je može
li mu pomoći, a on joj je samo rekao: 'Nisam siguran. Nisam siguran.' Ipak,
prepoznao me kad me vidio. Lice mu je zasjalo i rekao joj je: 'To je Serena.'
Odvela sam ga unutra i posjela na stolicu. Pitala sam ga što se dogodilo, a on
mi je rekao da je to jako čudan osjećaj. Rekao je da se samo tako, s neba pa u
rebra, našao na Dunmorskoj cesti. Onda je, kada ga je žena povela u onom smjeru
iz kojeg je došao, vidio našu kuću i znao je da je naša, ali mu se u isto
vrijeme činilo kao da s njom nema nikakve veze. Rekao je da je to bilo kao da je
na minutu izašao iz vlastitog života.«
MARCY + DAVE bilo je napisano kredom iznad držača za papir. SUE HARDY NOSI
GRUDNJAK S UMECIMA. Maggie se pokuša prilagoditi ovoj novoj Maxovoj verziji -
Max nesuvisao, potpuno zbunjen, klecavih koljena, nedvojbeno nalik na nekoga od
njezinih pacijenata u domu. No uspijevala se sjetiti samo Maxa kakva je oduvijek
poznavala: muškarca nalik na mišićava nogometnog igrača sa strnjikom blistave
plave kose i široka, dobroćudna lica prekrivena sunčanim pjegama; Maxa koji se
gol baca u valove na Carolina Beachu. Napokon, u proteklih ga je deset godina
vidjela samo nekoliko puta; nije baš bio svjetski šampion u zadržavanju posla i
često je selio zajedno s obitelji. No dojmio je se kao jedan od onih ljudi koji
uvijek ostaju dječacima. Bilo je teško zamisliti da on može ostarjeti.
Ona pusti vodu u školjku pa, izašavši iz zahoda, nađe Serenu kako promatra svoju
sandalu, mičući nogom amo-tamo. »Je li se tebi ikada tako nešto dogodilo?«
zapita je Serena. »Da izađeš iz vlastitog života?
Maggie reče: »Nije, koliko se ja mogu sjetiti«, pa otvori slavinu s toplom
vodom.
»Pitam se kako to izgleda«, reče Serena. »Jednoga dana naprosto pogledaš oko
sebe i zapanji te sve što vidiš - dokle si stigla, za koga si se udala, kakva si
osoba postala. Recimo da te to uhvati dok... oh, recimo, dok ideš s kćerkom po
dućanima... ali tvoje sedmogodišnje ili osmogodišnje ja promatra sve što radiš.
'Hej!' kažeš. 'Jesam li to ja? Vozim kola? Sve radim automatski? Prigovaram
nekoj mlađoj ženi kao da ja znam što radim?' Ušla bi u kuću i rekla: 'Pa, mislim
da mi se ovo sve skupa baš naročito ne sviđa.' Otišla bi do ogledala i rekla:
'Zaboga, počinjem držati bradu nakrivo baš kao što je to radila moja majka.'
Hoću reći, promatrala bi stvari bez zavjese koja ih zastire. Rekla bi: 'Muž mi
baš i nije neki Einstein!' Rekla bi: 'Mojoj kćerki ne bi škodilo da malo
smršavi.'«
Maggie pročisti grlo. (Sve su ove opaske bile zbunjujuće istinite. Sereninoj
kćeri, na primjer, ne bi škodilo i da malo više smršavi.) Ona pruži ruku da
dohvati papirnati ručnik pa reče: »Preko telefona si mi rekla da je umro od
raka.«
»Da«, reče Serena. »Ali mu se rak već bio proširio po cijelom tijelu prije nego
smo doznali da od toga boluje. Zahvatio mu je svaki dio tijela, čak i mozak.«
»Oh, Serena.«
»Jedan bi dan otišao nuditi objavu oglasa na radiju kao i inače, a sljedećeg je
dana samo ležao i nije se mogao ni maknuti. Nije mogao uspravno hodati, nije
dobro vidio, sve što bi napravio bilo je napola dovršeno. Stalno je govorio da
mu mirišu kolači. Znao bi reći: 'Serena, kad će kolač biti gotov?' A ja godinama
nisam pekla kolače! Znao bi reći: 'Donesi mi komad kolača, Serena, čim ga
izvadiš iz pećnice.' Onda bih ja zamijesila tijesto, a on bi se iznenadio i
rekao da nije gladan.«
»Da si me barem nazvala«, reče Maggie.
»Što bi ti mogla učiniti?«
Pa, zbilja ništa, pomisli Maggie. Nije čak mogla pouzdano reći ni da zna kako je
Sereni. Svaku je fazu njihova života čini se, Serena prošla malo ranije od
Maggie i o svakoj je od njih izvještavala na svoj otvoren, zapanjujući, bezočan
način kao neki stranac koji se ne umije pristojno ponašati. I ona govori o
uklanjanju zavjese koja zastire stvari! Upravo je Serena rekla Maggie da brak ne
nalikuje na film s Rockom Hudsonom i Doris Day. Upravo je Serena rekla da je
majčinstvo preteška stvar i da, kada se jednom u to upustiš, možda i nije
vrijedno tog truda. A sada i ovo: umro joj je muž. To uznemiri Maggie, premda je
znala da stvar nije zarazna.
Ona se namršti prema zrcalu i ugleda zgnječeni cvijet vodopije kako joj visi
iznad uha. Iščupa ga i baci u košaru za otpatke. Serena cvijet nije ni spomenula
- siguran pokazatelj koliko je rastresena.
»Isprva sam se pitala: 'Kako ćemo to riješiti?'« reče Serena. »'Kako ćemo se nas
dvoje u tome snaći?' Onda sam vidjela da se samo ja moram snalaziti. Max je
jednostavno zdravo za gotovo prihvaćao da ću ga ja provesti kroz sve to. Ako bi
nam poreznici zaprijetili da će nam pregledati račune, ako bi autu zatrebao novi
mjenjač, to je bila moja stvar. Max je sve to bio ostavio za sobom. Do vremena
kad poreznici počnu s pregledavanjem računa on će već biti mrtav, a njemu auto
više nije ni trebao. Kad malo razmisliš, to je da pukneš od smijeha. Postoji
nekakva opomena u vezi s obistinjenjem želja. 'Pazi na što ćeš usmjeriti svoje
srce' - ili neka slična opomena. Od djetinjstva sam se zaklinjala da nikada neću
ovisiti o nekom muškarcu. Nikada neki muškarac neće dočekati da se za mene sav
svijet okreće oko njega! Htjela sam muža koji će me obasipati ljubavlju i
prilijepiti se uz mene kao čičak, pa sam točno to i dobila. Točno to. Max me
neprestano promatrao i pratio me pogledom po sobi. Kad je na kraju morao otići u
bolnicu, preklinjao me da ga ne napuštam pa sam ondje provodila dane i noći. Ali
sam se zbog toga počinjala ljutiti na njega. Sjetila sam se kako sam ga uvijek
proganjala da se bavi gimnastikom i više brine o zdravlju, a on je govorio da je
vježbanje samo hir koji je trenutačno u modi. Tvrdio je da trčanje izaziva
srčane bolesti. Prema njegovim su riječima po pločnicima naprosto ležali
nagomilani leševi ljudi koji se bave trčanjem. Pogledala sam ga dok je tako
ležao u krevetu i rekla: 'Što je bolje, Max: da te iznenadna smrt zatekne u
zgodnoj crvenoj trenirci ili da ležiš ovdje sav izboden iglama i cjevčicama?'
Rekla sam mu to, i to jasno i glasno! Grozno sam postupila prema njemu.«
»Oh«, reče Maggie nesretno, »sigurna sam da nisi mislila ono...«
»Mislila sam svaku riječ koju sam rekla«, reče Serena. »Zašto ti uvijek moraš
uljepšavati stvari, Maggie? Grozno sam postupila prema njemu. A onda je on
umro.«
»Oh, Bože«, reče Maggie.
»Bilo je to noću, u srijedu. Osjećala sam se kao da mi je netko uklonio teret s
grudi, otišla sam kući i bez prekida spavala. U četvrtak je Linda došla iz New
Jerseya i to je bilo krasno; ona, zet i djeca. Ipak, stalno sam osjećala kao da
bih morala nešto napraviti. Kao da sam na nešto zaboravila. Trebala sam biti u
bolnici, to je bilo u pitanju. Osjećala sam takav nemir. Kao onaj štos koji smo
radile dok smo bile male, sjećaš se? Kad bismo stale uz vrata i nadlanice na
obje ruke pritisnule o dovratak, a onda bi nam, kad bismo se odmakle, ruke same
od sebe poletjele uvis, kao da je sav onaj pritisak bio, oh, uskladišten za
buduću upotrebu, samo je ovo djelovalo unatrag. A onda su Lindini klinci počeli
gnjaviti mačku. Obukli su je u pidžamu za lutku, a Linda nije ništa ni
primijetila. Nikada ih nije držala na uzdi kako treba. Max i ja smo se znali
ugristi za jezik samo da ništa ne kažemo. Kad god bi oni došli, nikada ne bismo
ni riječi rekli, ali smo se pogledavali preko sobe: sporazumijevali smo se
pogledom, znaš kako to izgleda? A sada najednom nisam imala nikoga koga bih
mogla tako pogledati. Tada sam prvi put shvatila da sam ga zbilja izgubila.«
Ona preko jednog ramena povuče kosu skupljenu u rep i promotri je. Koža joj je
ispod očiju svjetlucala. Zapravo je plakala, ali se činilo da to ne primjećuje.
»Onda sam popila cijelu bocu vina«, reče ona, »i telefonirala svima koje sam
poznavala, svim prijateljima s kojima smo se Max i ja družili dok smo hodali.
Tebi, Sissy Parton, Barleyevim blizankama...«
»Barleyevim blizankama! Zar će i njih dvije doći?«
»Jasno, pa Jo Ann Dermott i Nat Abrams za koga se ona, tako da znaš, na kraju
udala...«
»Godinama nisam pomislila na Jo Ann!«
»Ona će pročitati odlomak iz Proroka. Ti i Ira ćete pjevati.«
»Što ćemo mi?«
»Pjevat ćete 'Ljubav je tako divna stvar.«
»Oh, smiluj se, Serena! Ne ' Ljubav je tako divna stvar'.«
»Pa to ste nam pjevali na vjenčanju!«
»Da, ali...«
»To je sviralo i onda kad mi je Max prvi put rekao što osjeća za mene«, reče
Serena. Ona podiže krajičak šala i oprezno potapka svjetlucava mjesta ispod
očiju. »Dvadeset drugog listopada pedeset i pete. Sjećaš se? Onog plesa nakon
svršetka žetve. Otišla sam na taj ples s Terryjem Simpsonom, ali se Max umiješao
između nas.«
»Ali ovo je pogreb!« reče Maggie.
»Pa?«
»To nije... program po željama«, reče Maggie.
Iznad njihovih glava podne daske počeše brujati od zvuka klavira. Brum, brum,
brum - triput odjeknuše žice kao tri pribora za jelo. Serena prebaci šal preko
grudi i reče: »Bolje da pođemo gore.«
»Serena«, reče Maggie izlazeći za njom iz WC-a, »Ira i ja nismo pjevali još od
tvojeg vjenčanja!«
»To je u redu. I ne očekujem ništa profesionalno«, reče Serena. »Hoću samo da na
neki način obnovimo taj događaj, kao što se to ponekad radi za zlatni pir.
Mislila sam da će to svemu dati zgodan štih.«
»Zgodan štih! Pa ti znaš kako pjesme, ovaj, zastarijevaju«, reče Maggie, poput
vjetra jureći za njom između stolova. »Zašto se naprosto ne bi izvelo nekoliko
utješnih duhovnih pjesama? Zar u ovoj crkvi ne postoji zbor?«
Podno stepenica Serena se osvrte. »Gledaj«, reče. »Ja samo tražim najmanju,
najjednostavniju moguću uslugu, i to od prijatelja koji su mi na ovom svijetu
najbliži. Ti i ja smo sve zajedno prolazile! Prvi razred kod gospođice Kimmel!
Gospođicu van Deeter! Dijeljenje s potpisivanjem ostatka! Udaju i djecu! Ti si
mi pomogla da majku smjestim u starački dom. Ja sam sjedila uz tebe onda kad su
uhapsili Jessea.«
»Da, ali...«
»Noćas sam počela razmišljati pa sam rekla sama sebi: 'Za koga priređujem taj
pogreb? Teško da će itko doći; nismo ovdje živjeli dovoljno dugo. Čak ga nećemo
ni položiti u zemlju; sljedećeg ljeta ću rasuti njegov pepeo nad Chesapeakeom.
Prilikom bogoslužja čak neće biti ni njegovog kovčega. Kakvog smisla ima da
sjedimo u crkvi', rekla sam sebi, 'i slušamo gospođicu Filbert kako po klaviru
nabada nekakve duhovne pjesme? 'Posrćući na putu pravednom' i 'Smrt je kao blagi
san'. Gospođicu Filbert čak i ne poznam! Radije ću pozvati Sissy Parton. Radije
ću slušati 'Molitvu' onako kako ju je Sissy Parton svirala na našem vjenčanju.'
A onda sam pomislila: zašto ne i sve ostalo? Kahlil Gibran? 'Ljubav je tako
divna stvar'?«
»Neće to svatko razumjeti«, reče Maggie. »Na primjer, ljudi koji nisu bili na
tvom vjenčanju.«
Pa čak ni ljudi koji jesu bili ondje, pomisli ona u sebi. Neki su od gostiju već
i onda imali pomalo preneražen izraz lica.
»Onda neka se čude«, reče Serena. »Ne radim to zbog njih.« I sunuvši naprijed,
ona krenu uz stepenice.
»A što ćemo s Irom«, dovikivala je Maggie idući za njom. Rese su je na Sereninu
šalu udarale po licu. »Jasno je da ću ja za tebe prevrnuti i nebo i zemlju,
Serena, ali mislim da se Ira neće ugodno osjećati ako bude pjevao tu pjesmu.«
»Ira ima krasan tenor«, reče Serena. Ona se osvrnu s vrha stepenica. »A tvoj
glas je kao srebrno zvonce; jesi li zaboravila koliko su ti puta to govorili?
Bilo je pravo vrijeme da ga prestaneš skrivati.«
Maggie uzdahnu i krenu za njom duž lađe. Nikakve koristi, pretpostavljala je, od
isticanja da je to zvonce sada staro već blizu pola stoljeća.
U Maggienoj je odsutnosti stiglo još nekoliko uzvanika. Sjedili su raštrkani tu
i tamo po klupama. Serena se sagnu i obrati se vitkoj ženi sa šeširom na glavi i
u crnom kostimu. »Sugar?« reče.
Maggie zastade u mjestu iza nje i reče: »Sugar Tilghman?«
Sugar se osvrnu. Nekoć je bila razredna ljepotica i još je uvijek bila lijepa,
pretpostavljala je Maggie, premda je to bilo teško razaznati kroz težak crni veo
što joj se spuštao sa šešira. Više je nalikovala na udovicu od same udovice. Pa,
ona je na odjeću uvijek gledala kao na kazališni kostim. »A evo te!« reče ona.
Ustade i prisloni obraz uz Serenin. »Tako, tako mi je žao zbog tvojeg muža«,
reče. »Samo što me sada zovu Elizabeth.«
»Sugar, sjećaš se Maggie?« reče Serena.
»Maggie Daley! Kakvo iznenađenje.«
Sugarin je obraz iza vela bio gladak i napet. Kao glavica crvenog luka u mrežici
iz trgovine mješovitom robom.
»Kako je to tužno«, reče ona. »Robert je htio doći sa mnom, ali je imao sastanak
u Houstonu. Rekao mi je, međutim, da ti prenesem njegove izraze sućuti. Rekao
je: 'Kao da je to bilo jučer kad smo tražili put do mjesta gdje se održavala
njihova svadba.'«
»E da, baš o tome hoću razgovarati s tobom«, reče Serena. »Sjećaš li se kako je
bilo na našem vjenčanju? Kada si ti sama pjevala onu pjesmu nakon bračnog
zavjeta?«
»'Rođena da budem s tobom'«, reče Sugar. Ona se nasmija. »Još vidim vas dvoje
kako izlazite uz tu pjesmu. Izlazak je trajao dulje od same pjesme pa smo na
kraju još čuli samo tvoje visoke potpetice.«
»E pa«, reče Serena, »voljela bih da to danas opet otpjevaš.«
Od šoka se učini kao da Sugarino lice izranja ispod mrežice. Izgledala je
starije no što je Maggie to u prvi čas zapazila. »Što da napravim?« reče ona.
»Da otpjevaš tu pjesmu.«
Sugar podiže obrve prema Maggie. Maggie pogleda u stranu, odbijajući da
sudjeluje u uroti. Istina je da netko za klavirom svira »Moju molitvu«. No, to
ne može biti Sissy Parton. Ta gojazna žena kojoj se salo iznad laktova objesilo
kao naglavce okrenuta srca što se poklanjaju za Valentinovo? Nalikovala je na
bilo koju običnu gospođu koja svira po crkvama.
»Već dvadeset godina ili dulje nisam pjevala«, reče Sugar. »Ni onda nisam znala
pjevati! Samo sam se pravila važna.«
»Sugar, to je posljednja usluga za koju ću te ikad moliti«, reče Serena.
»Elizabeth.«
»Elizabeth, jednu pjesmu! Među prijateljima! I Magggie i Ira će pjevati.«
»Ne, čekaj...«, reče Maggie.
Sugar reče: »A osim toga baš 'Rođena da budem s tobom'.«
»Voljela bih znati što nije u redu s tom pjesmom«, reče Serena.
»Jesi li razmišljala o riječima? Zadovoljna, zauvijek uz tebe? To hoćeš slušati
na pogrebu?«
»Na oproštaju od pokojnika« reče Serena iako je sve do sada i sama to nazivala
pogrebom.
»U čemu je razlika?« zapita Sugar.
»Pa, nije isto kao da je i kovčeg ovdje.«
»U čemu je razlika, Serena?«
»To neće značiti da ja ležim kraj njega u kovčegu ili nešto takvo! To neće
značiti da sam ja nekakva sablast ili nešto slično! Samo da sam uz njega u
duhovnom smislu.«
Sugar pogleda u Maggie. Maggie se pokušavala sjetiti kako idu riječi »Moje
molitve«. U kontekstu pogreba, pomisli ona (odnosno u kontekstu oproštaja od
pokojnika), čak su i najbezazleniji stihovi mogli drugačije djelovati.
»Svi će ti se na ovom skupu smijati«, oštro reče Sugar.
»Baš me briga za to!«
Maggie ih ostavi i odšeta duž lađe. Sada je budno motrila ljude pored kojih je
prolazila; mogli bi to biti prijatelji iz starih vremena. No nitko joj se nije
činio poznatim. Ona se zaustavi kraj Irine klupe i lagano ga gurnu laktom. »Evo
me«, reče mu. On se pomaknu. Proučavao je svoj džepni kalendar - dio u kojem se
nabrajalo drago kamenje vezano uz pojedine znakove zodijaka.
»Čini li se to meni«, upita on kada se ona smjesti pored njega, »ili zbilja
čujem 'Moju molitvu'?
»Čuješ 'Moju molitvu'«, reče Maggie. »I ne svira je neki stari pijanist, nego
Sissy Parton.«
»Tko je Sissy Parton?«
»Ma daj, Ira! Valjda se sjećaš Sissy. Svirala je i na Sereninoj svadbi.«
»A, da.«
»Kada smo ti i ja pjevali 'Ljubav je tako divna stvar'«, reče Maggie.
»Kako sam to mogao zaboraviti«, reče on.
»A Serena hoće da to i danas pjevamo.«
Irin se izraz lica nimalo ne promijeni. Reče: »Šteta da joj ne možemo
udovoljiti.«
»Ni Sugar Tilghman ne želi pjevati pa je Serena upravo pokušava nagovoriti.
Mislim da nam neće dopustiti da se izvučemo, Ira.«
»Sugar Tilghman je ovdje?« reče Ira. On se osvrnu i pogleda preko ramena.
Momke je Sugar oduvijek očaravala.
»Otraga sa šeširom na glavi«, objasni mu Maggie.
»Je li i Sugar pjevala na svadbi?«
»Pjevala je 'Rođena da budem s tobom'.«
Ira se licem opet okrenu prema naprijed i na trenutak razmisli. Mora da u sebi
ponavlja riječi. Konačno, on kratko puhnu kroz nos.
Maggie reče: »Sjećaš li se kako idu riječi u 'Ljubav je tako divna stvar'?«
»Ne, a i ne namjeravam ih se sjetiti«, reče Ira.
Neki muškarac zastade u prolazu pored Maggie i reče: »Kako ste vas dvoje
Moranovih?«
»Oh, Durwood«, reče Maggie, a onda se obrati Iri: »Pomakni se malo i pusti
Durwooda da sjedne.«
»Durwood. Evo i tebe«, reče Ira i kliznu malo u stranu.
»Da sam znao da i vi dolazite, zamolio bih vas da me povezete«, reče Durwood
smještajući se pored Maggie. »Peg je morala autobusom otići na posao.«
»Oh, žao mi je; da smo se barem sjetili«, reče Maggie. »Mora da je Serena
telefonirala svima u Baltimoreu.«
»Da, primijetio sam otraga i našu staru Sugar«, reče Durwood. Iz džepića na
prsima izvuče kemijsku olovku. Bio je to navoran, tih muškarac, valovite sijede
kose koja mu je bila tek malo predugačka. Mrvicu mu je prelazila preko vrhova
ušiju i u čupercima padala preko stražnjega dijela ovratnika dajući mu izgled
čovjeka koji u životu nije imao sreće. U srednjoj se školi on Maggie nije
naročito sviđao, no nakon toliko se godina nastanio u susjedstvu, oženio se
djevojkom iz obitelji Glena Burnieja i zasnovao vlastitu obitelj pa ga je sada
viđala češće no bilo koga drugog od ljudi s kojima je odrasla. Zar nije smiješno
kako se to zbiva, pomisli ona. Za početak se sada više nije mogla sjetiti ni
zbog čega nikada nisu bili bliski.
Durwood se pipkao po svim džepovima tragajući za nečim. »Imaš li možda komadićak
papira?« reče.
Imala je samo onaj šamponski kupon. Dade mu ga i on ga stavi na svoju
pjesmaricu. Škljocajući olovkom, mrštio se pogleda uprta u prazno. »Što to
pišeš?« zapita Maggie.
»Pokušavam se sjetiti kako idu riječi u 'Želim te, trebam te, volim te'.«
Ira zastenja.
Crkva se sada polako punila. Neka se obitelj smjesti baš u klupu ispred njih, a
djecu su bili poredali po visini tako da se niz okruglih plavokosih glavica
poput pitanja dizao uvis. Serena je išla od jednoga do drugog uzvanika, bez
sumnje moljakajući i umiljavajući se. Resama je svojega šala negdje pokupila
cijelu gomilu prašnjavih mucica. »Molitva« je svirala i svirala, postajući
tvrdokorno dosadnom.
Sada kada je shvatila koliko ljudi iz njezine prošlosti ovdje sjedi, Maggie
poželi da je svojem izgledu posvetila malo više pažnje. Mogla je, na primjer,
staviti pudera ili nekakvu podlogu - nešto od čega će joj lice biti manje
ružičasto. Možda je trebala pokušati nacrtati smeđe sjenke na obrazima, onako
kako to časopisi uvijek preporučuju. Trebala je isto tako odabrati neku više
mladenačku haljinu, neku haljinu koja upada u oči poput Serenine. Samo što ona
takvu haljinu nije ni imala. Serena je uvijek djelovala kićenije od ostalih -
jedina djevojka u školi koja je imala probušene uši. Uvijek joj je prijetilo da
zapadne u čisti neukus, ali bi se uvijek nekako izvukla iz toga.
Kako je veličanstveno Serena prkosila teškim vremenima u kojima su njih dvije
odrastale! U trećem je razredu nosila balerinke, tanke kao papir, prekrasno
poprskane šljokicama po svakom nožnom prstu, a ostale su joj djevojke (u
jednostavnim smeđim oksfordicama i debelim vunenim dokoljenicama) gorko
zavidjele na zanjihanom hodu kojim je koračala i dražesti golih nogu kao u
plesačice na kojima bi se pojavila guščja koža i koje bi se prekrile grimiznim
mrljama za vrijeme svakoga odmora za ručak. U kafeteriju koja je zaudarala na
gulaš, donosila je pustolovne užine: jednom su to bile sićušne srebrne sardine
još uvijek zatvorene u plosnatoj srebrnoj limenci. (Pojela bi i repove. Pojela
bi i sitne koščice. »Mm-mm! Krc-krc«, rekla bi oblizujući sve prste.) Svake bi
godine na Roditeljski dan ponosno, službeno pratila svoju sablažnjivu majku
Anitu koja je nosila svijetlocrvene, uz kožu pripijene toreadorske hlače i
radila u nekom baru. I uvijek bi bez kolebanja priznavala da nema oca. Ili barem
ne oca koji bi bio u braku. Ili barem ne u braku s njezinom majkom.
U srednjoj je školi razvila vlastiti stil odijevanja - umjetna svila, strojni
vez i mekane bluzice s Filipina, dok su ostale djevojke nosile podsuknje. Ostale
ste djevojke mogli vidjeti po hodnicima u suknjama koje strše oko njih kao
nabrana sjenila za svjetiljku, a potom bi se među njima pojavila Serenina
privlačna, izazovna haljina boje šljive i pripijena uz tijelo koju je
naslijedila od Anite.
No, zar nije čudno što dečki s kojima je izlazila nikada nisu bili neki
privlačni tipovi? Nikada to ne bi bio tamnoputi Lotharios, kako bi čovjek
očekivao, već vedri i bezazleni dečki poput Maxa. Momci u kariranim košuljama,
momci u tenisicama: samo su takvi gravitirali prema njoj. Možda je ona žudjela
za svakodnevnošću više no što je to pokazivala. Je li to moguće? Pa, jest,
dakako, no u ono vrijeme Maggie to nije naslućivala. Serena se toliko trudila da
se razlikuje od drugih. Bila je tako nezgodna i osorna, tako bi brzo puštala
bodlje i zapovjedala vam da joj se zauvijek gubite ispred očiju. (Koliko li su
puta ona i Maggie prestajale razgovarati jedna s drugom - Serena bi tada znala
prohujati pokraj nje držeći se ponosno poput kakve vojvotkinje.) Čak je i sada,
obavijajući nekoga od uzvanika na pogrebu svojim dramatičnim šalom, blistala
nekim bogatim, tamnim sjajem zbog kojega su ljudi oko nje nekako blijedjeli.
Maggie spusti pogled na svoje ruke. Kasnije, kada je uštipnula komadić kože na
nadlanici i potom je pustila, primijeti da joj koža još nekoliko časaka ostaje
naborana.
Durwood je nešto mrmljao za sebe i črčkao rečenice po njezinu kuponu. Onda još
nešto promrmlja zureći u stalak za pjesmaricu ispred sebe. Maggie osjeti kako je
hvata tjeskoba. Sastavi vrške prstiju i prošapta: »'Ljubav je tako divna stvar,
travanjska ruža što cvjeta tek...'«
»Ja ne namjeravam pjevati tu pjesmu, kažem ti«, reče Ira.
Ni Maggie to nije namjeravala, ali je osjećala da ju je nešto ponijelo. U
cijeloj ovoj crkvi, pomisli ona, sredovječni ljudi mumljaju sentimentalne
rečenice iz pedesetih godina. Gle čuda, ljubav vidjet' može... i Više no
pupoljci na stablu jabuke svibanjske...
Zašto se popularne pjesme uvijek usredotočuju na romantičnu ljubav? Čemu ta
zaokupljenost prvim susretima, tužnim rastancima, poljupcima slatkim kao med,
dubokom boli zbog slomljena srca, kada je život isto tako pun i rađanja djece,
putovanja na obalu i dugotrajnih pričanja viceva s prijateljima? Maggie je
jednom na televiziji gledala emisiju o arheolozima koji su iz zemlje upravo bili
iskopali glazbeni fragment iz tko zna kojeg stoljeća prije Krista, a na njemu je
bila mladićeva tužaljka zbog djevojke koja mu ne uzvraća ljubav. Pored pjesama
tu su bile i ljubavne priče po časopisima, romani i filmovi, pa čak i reklame za
lak za kosu i hulahupke. Maggie se činilo da je to pretjerano. Zapravo, da
zavodi na krivi put.
Crna prilika, tanka poput oštrice, kleče kraj Durwoodova lakta. Bila je to Sugar
Tilghman koja je otpuhivala dio mrežice što joj se bio zalijepio za rumenilo za
usne. »Da sam znala da se od mene očekuje da zabavljam ljude, nikada ne bih
došla«, reče. »Oh, Ira. Nisam te vidjela.«
»Kako si Sugar?« reče Ira.
»Elizabeth.«
»Molim?«
»Barleyeve su blizanke ispravno postupile«, reče Sugar. »Jasno su i glasno
odbile da se upuštaju u to.«
»To baš sliči na njih«, reče Maggie. Barleyeve su se blizanke uvijek ponašale
snobovski, radije se okrećući jedna drugoj nego da se druže s ostalima.
»A Nick Bourne neće ni doći na pogreb.«
»Nick Bourne?«
»Rekao je da mu je predaleko toliko voziti.«
»Ne sjećam se da je Nick bio na svadbi«, reče Maggie.
»Pa, bio je u zboru, zar nije tako?«
»Oh, da, pretpostavljam da jest.«
»A zbor je pjevao 'Pravu ljubav', sjećate se? Ali ako se Barleyeve blizanke ne
pridruže, a ne dođe ni Nick Bourne, neće nas biti četvero pa će se morati
preskočiti dio sa zborom.«
»Znate«, reče Durwood, »nikad nisam shvatio zašto se 'Prava ljubav' tako visoko
uspela na top-listama. Bila je to zbilja dosadna melodija, kad čovjek malo bolje
razmisli.«
»A i 'Rođena da budem s tobom'«, reče Sugar. »Baš je to bilo smiješno u vezi sa
Serenom. Ponekad bi znala zbilja pretjerati. Uzela bi neku prosječnu popularnu
pjesmu kao što je bila 'Rođena da budem s tobom' koja nam se svima prilično
sviđala pa bi je toliko hvalila da bi nam se na kraju svima počela činiti
čudesnom. Počela bi nam se činiti neobičnom. Serena je uvijek u svemu
pretjerivala.«
»Kao što je to učinila i sa svojom svadbom«, reče Durwood.
»Oh, njezina svadba! Goste su dočekivali samo njezina majka, neka debela
dvanaestogodišnja sestrična i Maxovi roditelji.«
»Maxovi su roditelji djelovali potišteno.«
»Oni nju nikada nisu do kraja prihvatili.«
»Mislili su da je nekakva propalica.«
»Stalno su se pitali iz kakve je ona obitelji.«
»Bolje je uopće ne pozivati goste«, reče Durwood. »Dovraga, bolje je jednostavno
pobjeći i vjenčati se. Ne znam zašto se upuštala u toliku gnjavažu.«
»Pa, u svakom slučaju«, reče Sugar, »ja sam rekla Sereni da ću danas pjevati ako
ona baš navaljuje, ali da mora odabrati nešto drugo. Nešto primjerenije. Hoću
reći, znam da bismo trebali oraspoložiti ožalošćene, ali sve ima svoje granice.
Serena je rekla: dobro, u redu, samo ako je to nešto iz vremena kad su se njih
dvoje počeli sastajati. Iz pedeset i pete, pedeset i šeste godine; ništa poslije
toga.«
»'Veliki sanjar'«, reče najednom Durwood. »Hej, to je bila pjesma. Sjećaš se,
Ira? Sjećaš se 'Velikog sanjara'?«
Ira na lice navuče izraz koji je trebao odavati duboke osjećaje i zapjevuši: »O-
o-o-o-o-o-oh, da...«
»Zašto ne bi to pjevala?« Durwood zapita Sugar.
»Ma, budi ozbiljan«, reče Sugar.
»Pjevaj 'Davyja Crocketta'«, predloži Ira.
On i Durwwod stadoše se natjecati: »Pjevaj 'Žutu ružu teksašku'.«
»Pjevaj 'Lovačkog psa'«
»Pjevaj 'Tata voli mambo'.«
»Dajte se malo uozbiljite!« reče Sugar. »Izaći ću pred ljude i otvoriti usta, a
iz mene ništa neće izaći.«
»Kako bi bilo da pokušaš s 'Hotelom u kojem srce izgubih'?« zapita Ira.
»Pst, budite tiho. Počinju«, reče Maggie. Bila je ugledala obitelj kako se
približava iz zadnjeg dijela crkve. Sugar užurbano ustade i vrati se na svoje
mjesto, dok se Serena koja je stajala nadvijena nad dvjema ženama koje su mogle
biti samo Barleyeve blizanke, smjesti pored njih u klupu, iako ta klupa nipošto
nije bila blizu prvoga reda, i nastavi šaputati. Bez sumnje se još uvijek nadala
da će ih nagovoriti da pjevaju. Objema je blizankama kovrčasta kosa bila kratko,
dječački odrezana sa šiškama na čelu, što je bila frizura kojoj su bile sklone
još u srednjoj školi, vidjela je Maggie, no potiljak im je bio tanašan poput
kokošjeg, a zbog pretjerano izraženih ružičastih bora nalikovale su na Minnie
Pearl.
Razvođač povede obitelj duž lađe: Sereninu kćer Lindu, debelu i pjegavu, Lindina
bradatog muža i dvojicu dječaka u odijelima sa zaplašenim i svečanim izrazom na
licu. Iza njih je išao svjetlokosi muškarac, najvjerojatnije brat, te razni
drugi ljudi u strogoj, tamnoj odjeći. Nekoliko ih je imalo Maxovo široko lice,
zbog čega se Maggie trže. Kao da je bila odlutala zaboravljajući razlog za ovaj
obred pa se sada najednom sjetila: Maxa Gilla zaista više nema i mrtav je. Ono
što vas se kod smrti najviše doima, pomisli ona, jest njezina veličanstvenost.
Smrt vas navodi na to da vidite kako vodite zbiljski život. Napokon zbiljski
život! moglo bi se reći. Je li zbog toga svakoga jutra čitala osmrtnice u
novinama, u lovu na poznata imena? Je li zbog toga prigušenim glasom vodila one
razgovore pune strahopoštovanja s ostalim ljudima koji su bili zaposleni u domu
kada bi nekoga od pacijenata odvezli u mrtvačkim kolima?
Obitelj se smjesti u klupu u prvom redu. Linda baci pogled otraga prema Sereni,
no Serena, odveć zaokupljena raspravom s Barleyevim blizankama, to i ne
primijeti. Onda klavir zamuknu, otvoriše se vrata pored oltara i pojavi se mršav
ćelavi svećenik u dugačkoj crnoj mantiji. On prijeđe preko crkve i pope se na
propovijedaonicu, sjede u stolicu od tamna drva s rukohvatima i sitničavo
popravi donji dio svoje mantije koji mu je padao preko hlača.
»To nije velečasni Connors«, prošapta Ira.
»Velečasni Connors je umro«, objasni mu Maggie.
Rekla je to glasnije no što je namjeravala. Red se plavokosih glava ispred nje
okrenu prema njoj.
Sada klavir zađe u »Pravu ljubav.« Sissy je očevidno trebala nadomjestiti zbor.
Serena je Barleyevima blizankama dobacivala oštre, optužujuće poglede, no njih
su dvije tvrdoglavo okretale lica prema naprijed i pravile se da ništa ne
primjećuju.
Maggie se sjeti prizora iz filma u kojem Grace Kelly i Bing Crosby pjevaju
»Pravu ljubav« stojeći na nekakvoj jahti ili jedrilici ili nečemu sličnom. Kad
čovjek bolje razmisli, i njih su dvoje sada već mrtvi.
Ako ga je glazba i iznenadila, svećenik to ne pokaza. Pričeka dok ne zamrije i
posljednja nota, a potom ustade i reče: »Poslušajmo riječ Gospodnju.« Glas mu je
bio visok i ljigav. Maggie poželje da je na njegovu mjestu velečasni Connors.
Velečasni je Connors mogao potresti i krovne grede. A činilo joj se da na
Sereninu vjenčanju nije čitao nikakvu riječ Gospodnju, barem koliko se ona mogla
sjetiti.
Ovaj čovjek stade čitati psalam, nešto o ljupkom boravištu, što Maggie doživje
kao olakšanje jer su, prema njezinu iskustvu, Psalmi većinom bili okrenuti
paranoičnom strahu od neprijatelja i zlih zavjera. Ona zamisli Maxa kako počiva
na ležaju u nekom ljupkom boravištu zajedno s Grace Kelly i Bingom Crosbyjem, a
njegova na četku ošišana kosa blista spram suncem obasjanih jedara. Vjerojatno
im priča neki od onih svojih viceva. Mogao je satima pričati viceve, jedan za
drugim. Serena bi mu znala reći: »Sad je već dosta, Gill.« Njih su dvoje jedno
drugo često oslovljavali prezimenom - pri čemu je Max Serenu zvao djevojačkim
imenom, čak i nakon sklapanja braka. »Gledaj ovamo, Palermova.« Maggie ga je i
sada mogla čuti. Zbog toga se činilo da između njih dvoje vlada veće drugarstvo
nego između ostalih bračnih parova. Podsjećali su na dvoje frendova kojima se
nikamo ne žuri, koji ne poznaju onaj mračni, beznadni, ljutiti osjećaj
skučenosti u koji je Maggien vlastiti brak povremeno zapadao.
Zapravo, ako i jest vjerovala da brak nije film s Doris Day, Serena to zasigurno
nikada nije pokazivala u javnosti jer je njezin život nakon udaje izgledao kao
najveselija bračna komedija: popustljiva i ironična Serena i radosni, društveni
Max. Činilo se da su usredotočeni isključivo jedno na drugo, čak i kad su
postali roditelji: Linda je među njima manje-više djelovala kao strano tijelo.
Maggie im je na tome zavidjela. Pa što ako Max i nije bio naročito uspješan u
svijetu koji ih je okruživao? »Kad samo ne bih osjećala da ja moram njega vući
za sobom; da uvijek ja moram sve u kući vući na svojim leđima«, jednom joj se
povjerila Serena. No onda se razvedrila i odmahnula rukom, zveckajući krutim
narukvicama. »Oh, Bože! Ali on je moje srce, ha?« zapitala je i Maggie se
složila. Bio je takvo srce da veće ne može biti.
(I sjećala se, ako je Serena i bila na to zaboravila, kako su njih dvije ljeto
nakon petoga razreda provele potajno promatrajući dražesnu kuću u Guilfordu što
je pripadala čovjeku koji je bio Serenin otac i kako su spretno slijedile
njegove sinove koji su bili još tinejdžeri i ženu koja je izgledala kao prava
dama. »Mogla bih učiniti da se oko te žene sruši čitav svijet«, rekla je Serena.
»Mogla bih joj pokucati na vrata, a ona bi rekla: 'Zdravo, mila, čija si ti
curica?' i ja bih joj onda sve objasnila.« No, rekla je to dok su se skrivale
iza jednoga od dva krasna kamena lava što su čuvala prednji pristup kući i nije
se ni pomaknula da ustane i pokaže se. A onda je prošaptala; »Nikada neću biti
kao ona, kažem ti.« Netko sa strane pomislio bi da ona time misli na očevu ženu,
ali je Maggie znala o kome je riječ: mislila je na svoju majku. Na »gospođu«
Palermo - žrtvu ljubavi. Ženu na kojoj je svaka crta - čak i činjenica da je
slap crnih kovrča nosila pričvršćen postrance, a ne u sredini - ukazivala na
stalne pozljede.)
Svećenik sjedne, raspoređujući svoju mantiju. Sissy Parton odmjereno upade s
nekoliko prijetećih nota. Ona pogleda prema skupu i Durwood na sav glas reče:
»Ja?« Plavokose se glave ponovno okrenuše. Durwood ustade i krenu duž lađe. Od
vas se očito očekivalo da se sami dosjetite kada vaša pjesma dolazi na red. Nema
nikakve veze što ste se u mislima morali prebaciti dvadeset devet godina
unatrag.
Durwood zauze položaj pored klavira naslonivši se jednom nadlakticom o poklopac.
On kimnu Sissy, a onda njegov bas zabruja: »Privuci me k sebi. Privuci me
čvrsto...«
Mnogi su roditelji u svojoj kući bili zabranili slušanje te pjesme. Sve to
'želim te' i 'trebam te' zbilja ne zvuči jako zgodno, rekli su. Stoga su Maggie
i djevojke iz njezina razreda morale odlaziti k Sereni ili u Oriole High
Fidelity gdje se čovjek u ono vrijeme još uvijek mogao zavući u kabinu i cijelo
poslijepodne slušati ploče, a da pritom ništa ne kupi.
A sad se sjetila i zašto joj se Durwood nikad nije sviđao; njegov je operni
tremolo sve to ponovno prizvao. Nekoć su ga davno smatrali dobrom prilikom, s
onom njegovom teškom tamnom kosom i dubokim smeđim očima te navikom koju je imao
da molećivo podigne jednu obrvu. U velikoj je srednjoškolskoj dvorani u svakoj
zamislivoj prilici pjevao »Vjeruj mi da sve ove nježne mlade čari«, uvijek istu
pjesmu, uz iste teatralne kretnje, isti pjevuckavi stil pedesetih godina pri
kojem se glas lomi od osjećaja. Ponekad bi se Durwoodov glas tako strahovito
lomio da se prvi slog u stihu ne bi ni čuo, a čak bi i drugi slog započeo mrvicu
prekasno, dok je debeljuškasta nastavnica glazbe, sjedeći za klavirom zamagljena
pogleda, kroz naočale gledala u njega. »Momak o kojem se može samo sanjati«
glasio je njegov opis u razrednom godišnjaku. U školskim je novinama bio izabran
za »muškarca s kojim bih se najradije našla na pustom otoku«. Pozvao je Maggie
na sastanak, Maggie mu je rekla ne, pa su joj prijateljice rekle da je luda.
»Odbila si Durwooda? Durwooda Clegga?«
»Previše je mekan«, rekla je ona, a one su ponovile njezine riječi i prenosile
ih jedna drugoj. »Mekan«, nesigurno su mrmljale.
Previše je popustljiv, mislila je, previše molećiv. Nije u tome vidjela ništa
privlačno. Ako je Serena bila donijela neke odluke o tome tko ne želi biti,
donijela ih je i Maggie, pa da ne bi bila slična svojoj majci, planirala je
izbjegavati svakog muškarca koji bi ma i izdaleka bio sličan njezinu ocu - osobi
koju je najviše na svijetu voljela. Maggie nije trebao nitko blag i nezgrapan,
hvala lijepo; nitko nespretan, dobronamjeran i sentimentalan zbog koga će se ona
naći u ulozi negativca. Nikada nju nećete zateći kako sjedi ledeno ukočena dok
joj muž, ponesen veseljem, za večerom pjeva besmislene pjesmice.
Tako je Maggie odbila Durwooda Clegga i bez žaljenja gledala kako se on umjesto
s njom počinje sastajati s Lu Beth Parsons. U ovom je času vidjela Lu Beth jasno
kao dan, jasnije nego Peg kojom se on na kraju oženio. Vidjela je Durwoodove
kaki hlače s kopčom Ivy League okrenutom prema gore (što je značilo »vezan«,
»spreman da se smirim«), njegovu košulju s ovratnikom na kopčanje i zgodne smeđe
mokasinke s kojih su kao ukras visjele kožne kićanke. No, ovoga je jutra,
dakako, nosio odijelo - široko kao vreća, nemoderno i jeftino i u kojem je jako
izgledao kao pravi suprug. Na trenutak on kao da se zanjiha naprijed-natrag
poput onih portreta koji mijenjaju izraz lica ovisno o tome odakle ih
promatrate: najprije se ukaza stari Durwood, poguban za žene, koji rasteže svoje
draga, ti si sve za što živim ja, ali se onda opet pojavi današnji, otrcani
Durwwod koji traži sljedeću kiticu na Maggienu šamponskom kuponu što ga drži u
ispruženoj ruci, dok se naborana čela trudi da raspozna riječi.
Plavokosa su se djeca u redu ispred nje smijuckala. Njima se cijela stvar
vjerojatno činila zabavnom. Maggie osjeti neodoljivu želju da najbliže od njih
pjesmaricom odalami po glavi.
Kada Durwood završi s pjevanjem, netko se pomete i zapljeska - tek dva oštra
udara dlanom o dlan - a Durwood kimnu kao da mu je grozno odlanulo i vrati se na
svoje mjesto. S uzdahom se smjesti pored Maggie. Lice mu je bilo prekriveno
tankim slojem znoja i pokušavao se rashladiti mašući kuponom kao lepezom. Hoće
li ispasti škrtica ako zatraži da joj ga vrati? Popust od dvadeset pet centi, po
cijeni uz dvostruki kupon...
Jo Ann Dermott stupi na propovjedaonicu držeći u rukama neku knjižicu uvezanu u
ukrašenu kožu. Nekada je to bila nezgrapna cura, no srednje su je godine nekako
izglačale. Sada je bila vitka kao breza i privlačna u fluidnoj, pastelnoj
haljini i nenametljivo našminkana. »Na Maxovu i Sereninu vjenčanju«, najavi ona,
»čitala sam riječi Kahlila Gibrana koje govore o braku. Danas, u ovoj tužnoj
prilici, pročitat ću vam što Gibran kaže o smrti.«
Na vjenčanju je Gibran bila izgovorila sa G. Danas ga je izgovorila sa DŽ.
Maggie pojma nije imala što je od toga dvoga ispravno.
Jo Ann stade čitati jednoličnim, učiteljskim glasom, a Maggie od toga smjesta
preplavi uzrujanost. Trebalo joj je malo vremena da shvati zašto: ona su i Ira
bili sljedeći na programu. Na to ju je podsjetila ritmičnost Proroka.
Na vjenčanju su njih dvoje sjedili na sklopivim stolicama iza oltara, a Jo Ann
je sjedila pred oltarom zajedno s velečasnim Connorsom. Kada je Jo Ann počela
čitati, Maggie je visoko u prsima osjetila ono lepršanje od kojega zastaje dah i
koje najavljuje strah od nastupa. Duboko je, drhtavo udahnula, a onda joj je Ira
nenametljivo stavio ruku oko struka. To ju je umirilo. Kada je na njih došao red
da pjevaju, počeli su u istom djeliću sekunde, točno od iste note, kao da su
stvoreni jedno za drugo. Ili je barem Maggie to tako vidjela u ono vrijeme.
Jo Ann zaklopi knjigu i vrati se na svoje mjesto. Sissy žurno prelista rasute
notne listove, a naduto joj se meso njihalo na valentinovskim laktovima. Ona se
na čas promeškolji na klavirskom stolcu, a potom zasvira uvodne taktove pjesme
»Ljubav je tako divna stvar«.
Možda bi, da su Maggie i Ira ostali mirno sjediti, Sissy naprosto nastavila
svirati. Uskočila bi umjesto njih, baš kao što je bila uskočila i umjesto zbora.
No, zvuci klavira zamriješe i Sissy pogleda preko ramena prema skupu. Ruke joj
ostadoše ležati na tipkama. I Serena se okrenu pa, budući da je točno znala gdje
će je pronaći, uputi Maggie srdačan pogled pun iščekivanja u kojem nije bilo ni
najmanje sumnje u to da je ona neće iznevjeriti.
Maggie ustade. Ira je naprosto i dalje sjedio. Kao da nema veze s njom - potpuni
stranac, netko tko je naprosto slučajno sjeo u istu klupu.
Tako se Maggie koja nikada u životu nije pjevala sama, čvrsto uhvati za naslon
klupe ispred sebe i uzviknu: »'Ljubav'!«
Pomalo kreštavo.
Klavir joj se pridruži. Plavokosa se djeca okrenuše i zapiljiše joj se u lice.
»'... je tako divna stvar'«, zapjeva ona drhtavo.
Osjećala se kao neko osirotjelo, napušteno dijete, držeći se vrlo uspravno i
odlučno stisnuvši cipele zaobljenih vrhova jednu uz drugu.
Tada se pokraj nje začu neki šušanj, ne s desne strane gdje je sjedio Ira, nego
s lijeve gdje je sjedio Durwood. Durwood se užurbano protegnu kao da se najednom
nečega sjetio. »'To je travanjska ruža'«, zapjeva on, »'što cvjeta tek...'«
Ovako izbliza glas mu je jako odjekivao. Ona pomisli na vibriranje metalnih
limova.
»'Ljubav je način na koji priroda daje...'«, pjevali su zajedno.
Znali su sve riječi od početka do kraja, što je za Maggie bilo pravo iznenađenje
budući da se ranije nije mogla sjetiti što čovjeka čini kraljem. »'Zlatna kruna
je to'«, samopouzdano je zapjevala. Samo moraš zakoračiti u to, zaključi ona, i
vjerovati da će riječi same doći. Durwood je vodio melodiju i Maggie mu se
morala samo pridružiti, sada već manje drhtavo jer je mogla pjevati manje
glasno. Istina je da su joj glas svojevremeno uspoređivali sa zvonom. Godinama
je pjevala u crkvenom zboru, barem dok nisu došla djeca i stvari se
zakomplicirale, i zbilja je uživala u tome da savršeno otpjeva neku notu tako da
bude nalik na biser ili komad voća što na tren zastane u zraku prije no što će
pasti. No, djelovanje je godina moglo biti samo nepovoljno. Je li još tkogod čuo
lomljenje njezina glasa što se javljalo u visokim notama? Teško je bilo reći;
svi su prisutni bili dolično okrenuti prema naprijed, osim one zbunjene
plavokose dječice.
Ona pomisli kako se vrijeme sabilo u jedan od svojih dugačkih, polaganih
odsječaka nalik na karamelu. Bila je oštro svjesna svih pojedinosti oko sebe.
Osjećala je kako ju je tkanina na Durwoodovu rukavu okrznula po nadlaktici i
čula je kako Ira rastreseno čupka gumicu oko snopa karata u svom džepu. Vidjela
je kako slušateljstvo bez posebnog zanimanja dočekuje ovu pjesmu, uzimajući
zdravo za gotovo da će je, dakako, netko otpjevati, a poslije nje i neku drugu.
»'Moje su šutljivo srce tvoji prsti dotakli tad'«, zapjeva i sjeti se kako su
ona i Serena hihotale dok su pjevale ovaj stih - oh, mnogo prije onoga
sudbonosnog plesa nakon svršetka žetve - ta gdje čovjekovo srce može biti nego u
grudima?
Nije li to značilo da ih je dragi pomilovao po grudima? Serena je sjedila licem
okrenuta prema propovjedaonici, ali joj je glava odisala nepomičnošću
usredotočenom na slušanje. Konjski joj je rep bio skupljen jednom od onih
elastičnih ukrasnih vrpci koji završavaju dvjema crvenim plastičnim kuglicama,
stvarčica kakvu nose veoma mlade djevojke. I poput veoma je mlade djevojke oko
sebe okupila sve prijatelje iz srednje škole - nije pozvala nikoga iz kasnijih
vremena, nikoga iz onih desetak gradića u koje ju je Max bio odvukao tokom
njihova braka, jer ni u jednome od tih mjesta nisu dovoljno dugo ostali. Maggie
zaključi da je u cijeloj priči upravo to najtužnija stvar.
Pjesma završi. Maggie i Durwood sjedoše.
Sissy Parton odmah prijeđe na »Prijateljsko uvjeravanje«, no Barleyeve blizanke
koje su bile usklađene jedna s drugom jednako čvrsto kao i sestre Lennon, ne
pomakoše se s mjesta. Činilo se da se Serena do sada već pomirila sa sudbinom;
nije ih čak ni pogledala. Sissy odsvira tek jednu kiticu, a onda svećenik ustade
i reče: »Okupili smo se danas ovdje da zajedno tugujemo zbog jednoga bolnog
gubitka.«
Maggie osjeti kao da se sva pretvara u tekućinu. Bila je toliko iscrpljena da su
joj se koljena tresla.
Svećenik je imao mnogo toga reći o Maxovu radu za Furnace Fund. Činilo se,
međutim, da ga nije osobno poznavao. Ili je možda to bilo sve što je Max na
kraju uspio steći: odijelo za šetnju i čvrst stisak ruke. Maggie svrnu pažnju na
Iru. Pitala se kako može tako nepokolebljivo sjediti ondje. Shvati da ju je
pustio da se sama probija kroz cijelu pjesmu. Mogla se pokolebati, zamucati i
slomiti se; on bi je hladnokrvno promatrao kao da ona s njim nema nikakve veze.
Zašto ne? rekao bi. Što je njega obavezivalo da na pogrebu čovjeka koji mu je
bio napola stranac pjeva nekakvu sladunjavu pjesmu iz pedesetih godina? I bio bi
u pravu, kao i obično. Kao i obično, natjerao bi Maggie na popuštanje.
Ona odluči da će nakon završetka pogreba otići svojim putem. Sasvim se sigurno
neće s njime voziti natrag do Baltimorea. Možda će zamoliti Durwooda da je
poveze. Obuze je zahvalnost kad je pomislila na Durwoodovu dobrotu. Nema mnogo
ljudi koji bi učinili ono što je on učinio. On je ljubazan, simpatičan čovjek
nježna srca, kako je trebala shvatiti još od samog početka.
Eh, da je onda bila prihvatila da izađe s Durwoodom, sada bi bila potpuno druga
osoba. Sve je to bila stvar usporedbe. U usporedbi se s Irom ona doima smiješnom
i emocionalnom; svatko bi tako izgledao. U usporedbi s Irom ona previše govori,
previše se smije i previše viče. Čak i previše jede! Previše pije! Ponaša se
tako pretjerano i bolećivo sentimentalno!
Toliko je pazila da ne postane nalik na majku da je na kraju počela nalikovati
na oca.
Svećenik sjedne glasno zastenjavši. Nekoliko se redova iza Maggie začu šuštanje
tkanine i pred skup izađe Sugar Tilghman pažljivo noseći svoj crni slamnati
šešir kao da je riječ o prenatrpanom pladnju. Lupkajući potpeticama, ona dotapka
naprijed do Sissy i nadvi se nad nju da se dogovore. Nešto su zajedno mrmljale.
Onda se Sugar uspravi i zauze odgovarajući stav pored klavira držeći ruke baš
onako kako je svojevremeno od njih tražio njihov učitelj zborskog pjevanja -
ovlaš priljubljene jednu uz drugu u visini struka, ne više od toga - i Sissy
zasvira prvi takt pjesme koju Maggie smjesta prepoznade. Jedan se razvođač
približi Sereni pa se ona podiže, prihvati njegovu ruku i spuštenih mu očiju
dopusti da je povede duž lađe.
Sugar je pjevala: »'Kad djevojčica sam bila tek...'«
Drugi razvođač ponudi ruku Sereninoj kćeri pa članovi obitelji jedan po jedan
stadoše izlaziti. Sasvim naprijed, Sugar prikupi hrabrost i naglo se zaleti u
dio što ga pjeva zbor:
Qué será, será,
Što bude, to će bit.
Budućnost je skrivena,
Qué será, será.
3.
Kada su izašli iz crkve, bilo je to kao da izlaze s jutarnje kinopredstave -
onaj iznenadni udar sunčane svjetlosti, ptičjeg cvrkuta i običnoga života koji
se u međuvremenu odvijao bez njih. Serena je grlila Lindu. Lindin je muž,
zajedno s djecom, nespretno stajao kraj njih doimajući se kao posjetilac koji se
nada da će ga netko pozvati da se pridruži ostalima. A po cijelom su prostoru
oko crkve, bivši učenici naraštaja iz '56. godine prepoznavali jedni druge. »Pa
to si ti!« uzvikivali su. I: »Davno je to bilo!« I: »Pa to je da ne povjeruješ!«
Barleyeve blizanke rekoše Maggie da se nije nimalo promijenila. Jo Ann Dermott
izjavi da su se svi promijenili, ali samo nabolje. Zar nije čudno, rekla je,
koliko svi izgledaju mlađe nego što su izgledali njihovi roditelji u istoj dobi?
Onda se na vratima crkve pojavi Sugar Tilghman i stade ispitivati sve oko sebe
koju je drugu pjesmu mogla otpjevati. »Hoću reći, znam da nije bilo savršeno«,
reče ona,« ali pogledajte kakav je bio izbor! Zar je to bilo baš tako
neprimjereno?«
Svi se zakleše da nije.
Maggie reče: »Durwwod, ne znam kako da ti zahvalim što si mi pritekao u pomoć.«
»Bilo mi je drago«, reče joj on. »Usput, evo i tvog kupona. Izgleda kao nov.«
To baš i nije bila istina; kupon je bio iskrzan po rubovima i malo vlažan.
Maggie ga ubaci u torbicu.
Ira je s Natom Abramsom stajao u blizini parkirališta.On i Nat bili su nekoliko
razreda ispred drugih; nisu pripadali ovom društvu. No, činilo se da Iri to
ništa ne znači. Zapravo se činilo kao da se savršeno ugodno osjeća. Razgovarao
je o cestama. Maggie naču djeliće rečenica kao što su »služba za obavijesti o
cestama« i »Cesta broj deset«. Taj je čovjek stvarno opsjednut.
»Smiješno mjestašce, ha?« reče Durwood ogledavajući se.
»Smiješno?«
»Čak ga ne možeš nazvati ni gradićem.«
»Pa, prilično je maleno«, reče Maggie.
»Pitam se namjerava li Serena i dalje ovdje živjeti.«
Oboje pogledaše prema Sereni koja je, izgleda, pokušavala pomoći kćeri da se
pribere. Lindino je lice bilo obliveno suzama, a Serena ju je bila malo odmakla
od sebe i popravljala razna mjesta na njezinoj odjeći. »Ima li ona rođaka u
Baltimoreu?« zapita Durwood.
»Nikoga tko bi je pozvao k sebi«, reče Maggie.
»Mislio sam da ima majku.«
»Majka joj je umrla prije nekoliko godina.«
»Au, zbilja?« reče Durwood.
»Imala je onu bolest, nešto u vezi s mišićima.«
»Mi dečki smo u ono vrijeme svi... nekako... bili zacopani u nju.«
To zapanji Maggie, no prije nego je uspjela bilo što reći, vidje kako Serena
kreće prema njima. Šal je bila čvrsto ovila oko sebe. »Htjela bih vam zahvaliti
što ste pjevali«, reče ona. »Puno mi je to značilo.«
»Ma, taj Ira je tako tvrdoglav da bi čovjek s njim mogao pošiziti«, reče Maggie,
a Durwood će: »Krasno bogoslužje, Serena.«
»Oh, budi pošten, mislili ste da je sve to ludo«, reče Serena. »Ali je bilo
lijepo od vas što ste me podržali. Svi ste bili tako divni!«
Usne joj se najednom nekako zamagliše. Iz V-izreza na haljini izvuče papirnatu
maramicu zgužvanu u grudicu i pritisnu je najprije na jedno, a potom na drugo
oko. »Oprostite«, reče. »Stalno mijenjam raspoloženje. Osjećam se kao... ne
znam... kao televizijski ekran u oluji. Tako sam ćudljiva.«
»To je najprirodnija stvar na svijetu«, uvjeravao ju je Durwood.
Serena obrisa nos, a onda opet ugura papirnatu maramicu u izrez. »U svakom
slučaju«, reče, »jedna je susjeda kod kuće pripremila nešto da se okrijepimo.
Hoćete li svi doći? Upravo mi je sada potrebno da netko bude uz mene.«
»Ma, svakako«, reče joj Maggie, a Durwood će: »Ne bih to nipošto propustio,
Serena«, oboje u isto vrijeme. »Idem samo po auto«, reče Durwood.
»Oh, ne trudi se, idemo pješice. To je odmah iza onog drveća, a u svakom slučaju
nema dosta mjesta za parkiranje.«
Ona uhvati Maggie za lakat, lagano se naslanjajući na nju. »Dobro je prošlo, je
li?« reče ona. Povede je prema ulici, a Durwood zaostade iza njih sa Sugar
Tilghman. »Tako mi je drago da sam se toga sjetila. Velečasnog Orbisona je skoro
udarila kap, ali sam mu ja rekla: 'Pa to je radi mene! Zar smisao oproštaja od
pokojnika nije u tome da pruži utjehu živima?' Onda je rekao kako mu se čini da
je to tako. A to još i nije sve! Čekaj da vidiš iznenađenje koje sam pripremila
kod kuće.«
»Iznenađenje? Kakvo iznenađenje? zapita Maggie.
»E to ti neću reći«, reče Serena.
Maggie stade grickati donju usnicu.
Skrenuše u jednu manju ulicu držeći se ruba kolnika jer ondje nije bilo
pločnika. Kuće ovdje djeluju zbilja pensilvanijski, pomisli Maggie. Većinom su
to bili visoki kameni pravokutnici, dosadna lika, smješteni blizu ceste, slabo
snabdjeveni uskim prozorima. Ona u njima zamisli oskudan drveni namještaj, bez
jastučića, volana i ostalih suvremenih vidova udobnosti, što je, dakako, bilo
smiješno jer je kraj svakog dimnjaka na krovu stajala televizijska antena.
Ostali su uzvanici bez žurbe išli za njima u povorci - žene nabadajući po
šljunku u visokim petama, a muškarci koračajući polako i s rukama u džepovima.
Ira se držao na začelju između Nata i Jo Ann. Ničim nije pokazivao da mu smeta
ova promjena plana odnosno, ako to i jest pokazao u nekom ranijem trenutku,
Maggie je taj trenutak srećom bila propustila.
»Durwood me pitao namjeravaš li i dalje živjeti ovdje«, reče ona Sereni. »Ima li
kakvih izgleda da se vratiš u Baltimore?«
»Oh«, reče Serena, »Baltimore mi se sada čini tako dalekim. Tamo ne bih imala
nikoga poznatog.«
»Kao prvo, imala bi mene i Iru«, reče Maggie. »Pa Durwooda Clegga. I Barleyeve
blizanke.«
Barleyeve su blizanke išle odmah iza njih, objesivši se jedna drugoj o ruku.
Obje su nosile sunčane štitnike za oči preko običnih naočala.
»Linda me nagovara da se preselim u New Jersey«, reče Serena. »Da nađem stan u
njezinoj i Jeffovoj blizini.«
»To bi bilo krasno.«
»Pa, ja baš nisam tako sigurna u to«, reče Serena. »Svaki put kad zajedno
provedemo nekoliko dana, počinjem shvaćati da među nama nema baš ništa
zajedničko.«
»Ako budete stanovali u blizini, nećete zajedno provoditi dane i dane«, reče
Maggie. »Navraćat ćete tu i tamo jedni k drugima. Otići kada razgovor zamre. A
osim toga, češće ćeš viđati svoje unuke.«
»Oh, da, unuci. Nikad mi se nije činilo da sve to ima mnogo veze sa mnom.«
»Ne bi tako govorila da ih netko nastoji zadržati podalje od tebe«, objasni joj
Maggie.
»Kako je tvoja unuka., Maggie?«
»Pojma nemam«, reče Maggie. »Nitko mi ništa ne govori. A Fiona se ponovno udaje;
to sam sasvim slučajno doznala.«
»Ma nemoj! Pa, za Larue će biti dobro da im u kući bude i neki muškarac.«
»Leroy«, reče Maggie. »Ali, vidiš, Jesse je još uvijek Fionina prava ljubav. Baš
je to rekla, i to upravo tim riječima. Među njima je samo privremeno nešto
krenulo krivo. Napravila bi strahovitu grešku da se uda za nekog drugog! A jadna
mala Leroy... oh, teško mi je kad samo pomislim što je to dijete sve prošlo.
Život u toj ruševnoj kući, pa pušenje...«
»Pušenje! Sa šest godina?«
»Sedam. Puši njezina baka.«
»A tako«, reče Serena.
»Ali se Leroyina pluća pune katranom.«
»Oh, Maggie, pusti je na miru«, reče Serena. »Pusti sve to! Kažem ti. Jutros sam
promatrala Lindine klince dok su se pentrali po stražnjoj ogradi i najprije sam
pomislila: Oh-oh, bolje da ih pozovem u kuću, inače bi mogli poderati ta svoja
slatka odijelca, a onda sam pomislila: Ne, zaboravi to. To nije tvoja stvar,
pomislila sam. Pusti ih.«
»Ali ja je ne želim zaboraviti«, reče Maggie. »Što ti to govoriš?«
»Nemaš drugog izbora«, objasni joj Serena. Ona prekorači granu što im je ležala
na putu. »Na kraju se sve svodi na to, htjela ti to ili ne: naprosto odrežeš i
baciš. Pa cijelo vrijeme si upravo to i radila! Djece se počinješ rješavati od
dana kad ih rodiš; u tome je cijela priča. Veliki, veliki trenutak nastupa kad
ih možeš pogledati i reći: 'Kad bih sada umrla, oni bi se mogli snaći i bez
mene. Slobodna sam da umrem', kažeš. 'Kakvo olakšanje!' Riješi se svega
suvišnog, riješi se toga! Spremi igračke u podrum. Preseli se u manju kuću.
Menopauza je za mene bila prava radost.«
»Menopauza!« reče Maggie. »Prošla si menopauzu?«
»Sa zadovoljstvom«, reče Serena.
»Oh, Serena!« reče Maggie i naglo se zaustavi zbog čega se Barleyeve blizanke
gotovo zaletješe u nju.
»Pa, zaboga«, reče Serena, »zašto to tebe brine?«
»Sjećam se naše prve menstruacije«, reče Maggie. »Sjećaš se kako smo sve na to
čekale? Sjećate li se«, reče ona okrenuvši se prema Barleyevim blizankama, »kako
smo tada samo o tome govorile? Koja je od nas dobila, a koja nije? Kako to
izgleda? Kako ćemo to zaboga sakriti od muža kada se jednom udamo?«
Barleyeve blizanke kimnuše smiješeći se. Iza tamnih stakala oči im se nisu
vidjele.
»A sada je Serena prošla menopauzu i menstruacije su joj prestale«, reče im
Maggie.
»Nama nisu prestale«, veselo zapjevucka Jeannie Barley.
»Ušla je u promjenu!« reče Maggie.
»Prekrasno, hajde i razglasi to naokolo«, reče Serena. Uhvati Maggie pod ruku i
njih dvije pođoše dalje. »Vjeruj mi, nisam puno mislila o tome. 'Pa, odlično',
rekla sam sama sebi. 'Još nešto čega sam se oslobodila.'«
Maggie reče: »Ja se ne osjećam kao da se oslobađam stvari; osjećam se kao da mi
ih netko oduzima. Sin mi je odrastao, kćerka mi uskoro odlazi u koledž, a u
staračkom domu govore o tome da će otpustiti neke radnike. To je nešto u vezi s
novim državnim propisima - zaposlit će više profesionalnog osoblja, a
pootpuštati ljude kao što sam ja.«
»Pa? Taj je posao u svakom slučaju uvijek bio ispod tvoje razine«, reče Serena.
»Pa ti si bila najbolja učenica, nemoj to zaboraviti. Ili barem među najboljima.
»Taj posao nije ispod moje razine, Serena; ja ga volim. Govoriš isto kao i moja
majka. Ja taj posao volim.«
»Onda nastavi školovanje i radi ga profesionalno«, reče Serena.
Maggie odustade. Najednom se osjećala preumornom za raspravu.
Kroz malena vrata u ogradi skrenuše na stazu načinjenu od kamenih ploča.
Serenina je kuća bila novija od ostalih - jednokatnica od nepečene opeke,
moderna i čvrsta. Neka je žena stajala uz prozor na prednjoj strani kuće,
povukavši zavjesu da može gledati kroz okno, no kada se uzvanici približiše,
spusti zavjesu i nestade. Pojavi se ponovno na vratima, stamena žena utegnuta u
steznik i u krutoj mornarski plavoj haljini. »Oh, jadna moja!« doviknu ona
Sereni. »Uđi unutra. Svi uđite! Ima dosta ića i pića. Želi li se netko
osvježiti?«
Maggie prihvati ponudu. Držeći se ženinih uputa, prođe kroz dnevni boravak koji
je bio ispunjen teškim pokućstvom ukrašeno motivom vagonskih kotača, pa niz
kratak hodnik stiže do kupaonice. Uređenje je, izgleda, u potpunosti bilo Maxovo
djelo: prekrivač za krevet s uzorkom registarskih tablica u raznim bojama i
zbirka keramičkih vrčeva za pivo nanizanih na polici za knjige. Na komodi je s
ogledalom fotografija što je prikazivala Lindu u suknji i s kapom na glavi,
stajala pored brončane kaubojske čizme pune olovaka i izgriženih plastičnih
štapića za miješanje pića. No, u kupaonicu je netko bio stavio ručnike za goste
i pripremio posudu sa sapunićima u obliku ružice. Maggie opra ruke upotrijebivši
komadić Ivoryja koji je pronašla u ormariću ispod umivaonika. Osuši ih sivkastim
ručnikom za kupanje obješenom iza zavjese za tuširanje, a potom se zagleda u
zrcalo. Šetnja joj nije nimalo popravila izgled. Pokuša zagladiti šiške prema
dolje. Stade postrance u odnosu na zrcalo i uvuče trbuh. U međuvremenu su
Barleyeve blizanke razgovarale o Lindinoj fotografiji: »Baš šteta da nalikuje na
Maxa, a ne na Serenu.« Nat Abrams reče: »Što to znači? Treba stajati u redu za
pi-pi?«, a Maggie doviknu: »Sad ću.«
Ona izađe iz kupaonice i nađe Iru kako čeka zajedno s Natom; sada su razgovarali
o potrošnji goriva. Ona se vrati u dnevni boravak. Gosti su se bili okupili u
prostoru za jelo gdje je stajao stol prekriven pladnjevima punim hrane -
sendviča i kolača, te pićem. Muž Sissy Parton izigravao je pipničara. Maggie ga
prepoznade po jarko rumenoj kosi, boje svježe posječena cedrova drveta. Nije
bila ništa tamnija nego ranije. Ona mu priđe i reče: »Bog, Michael.«
»Maggie Daley! Lijepo si pjevala«, reče on. »Što je bilo s Irom?«
»Ma, on...«, reče ona neodređeno. »Mogu li dobiti džin s tonikom, molim te?«
On joj pripremi piće nalijevajući džin kićenom kretnjom. »Ne volim ovakve
stvari«, objasni joj. »Ovo mi je već drugi pogreb ovog tjedna.
»Tko je još umro?« zapita Maggie.
»Oh, stari frend s kojim sam obično igrao poker. Prošli je mjesec umrla moja
teta Linette, a mjesec dana prije toga... Ma, kažem ti, najprije sam išao na sve
školske predstave u kojima su sudjelovala moja djeca i tek što sam s tim
završio, počelo je ovo.«
Netko koga Maggie nije poznavala, priđe i zatraži škotski viski. Maggie krenu u
obilazak po dnevnom boravku. Nije čula da se puno razgovara o Maxu. Ljudi su
raspravljali o bejzbolskom prvenstvu World Series, o porastu broja krivičnih
djela, o pravoj dubini za sadnju tulipanovih lukovica. Dvije su žene koje Maggie
nikada ranije nije vidjela, sastavljale zajednički portret nekoga para što su ga
obje poznavale. »On je pomalo pio«, reče jedna.
»Da, ali je nju obožavao.«
»Oh, bez nje se nije znao ni okrenuti.«
»Jesi li bila na uskršnjem doručku koji su njih dvoje priredili?«
»Nego što! S čokoladnim ukrasom u sredini stola?«
»To je bio njegov poklon za nju, kako je ona rekla. Tog jutra joj je priredio
iznenađenje.«
»Šuplji zec od čokolade. I napunio ga je rumom.«
»Ona nije znala da je napunjen rumom.«
»Objasnio je kako je htio da zec izgleda kao oni švicarski bonboni punjeni
likerom.«
»Rum je iscurio iz zeca.«
»Kroz rupice koje su nastale od toga što se čokolada smekšala.«
»Najgora zbrka koju sam ikad vidjela, cijeli se stolnjak zaprljao.«
»Sreća da je to bio jedan od onih prazničnih papirnatih stolnjaka iz Hallmarka.«
Otraga, u prostoru za jelo, Barleyeve su blizanke razgovarale s Michaelom. Bile
su podigle sunčane štitnike pa su im oni sada stršali iznad naočala poput drskih
ticala na nekakvim bistrim stvorovima oštro izrezanih crta lica što su ovamo
stigli iz dalekog svemira i obje su u isti mah ozbiljno kimale glavom. Jo Ann i
Sugar razgovarale su o neravnopravnim brakovima - glavno pitanje koje je
godinama izjedalo Jo Ann prije no što se udala za Nata, a očevidno isto tako i
poslije toga. »Reci mi istinu«, govorila je Sugar. »Zar se tebi ne čini da je na
neki način svaki brak zapravo neravnopravan?« A Serenina su dva unučića jedan
drugoga skrivećki gađali komadima kolača. Kolač je dobro izgledao: mekani bijeli
biskvit. Maggie je razmišljala o tome da uzme krišku, no onda se sjeti svoje
dijete. Oćutje krepostan osjećaj praznine u središtu prsnoga koša. Obilazila je
oko stola motreći što se nudi, odolijevajući čak i zdjeli s prženim
krumpirićima. »Slatke bombice sam ja napravila«, reče Serenina susjeda pokraj
njezina lakta.
»Slatke bombice?«
»Uzmete paketić želina s okusom naranče, konzervu zgnječenog ananasa, kutiju
Cool Whipa...«
Neka joj žena s natapiranom frizurom reče 'dobar dan' pa se susjeda okrenu da je
pozdravi ostavljajući Maggie sa škripavim osjećajem želina u prahu pod zubima.
Serena je stajala kraj stola sa zakuskom, ispod slike u ulju koja je prikazivala
mrtvu pticu pored košare pune maslinastozelenog voća. Linda su i njezin muž
stajali pokraj nje. »Mama, kada svi ovi ljudi odu«, govorila je Linda, »vodimo
te van na večeru, kamo god ti srce poželi.« Govorila je malo glasnije nego
obično, kao da Serena slabo čuje. »Namjeravamo te počastiti pravim obrokom«,
reče.
»Oh, pa, u kući ima toliko hrane«, reče Serena. »A ja, časna riječ, više i nisam
toliko gladna.«
Njezin zet reče: »Majko Gill, samo recite koji vam je restoran najdraži.« Jeff,
tako se zove. Maggie se nije mogla sjetiti njegova prezimena.
Serena reče: »Ovaj...« Ona se ogleda oko sebe kao da se nada nekakvu prijedlogu.
Očima okrznu Maggie, a onda joj pogled prijeđe preko nje. Na kraju reče: »Pa,
možda Golden Chopsticks. To je zgodno mjesto.«
»Kakav je to restoran, kineski?«
»Pa, da, ali imaju i...«
»Oh, ja naprosto ne podnosim kinesku kuhinju«, reče Linda. »Ni kinesku ni
japansku. Žao mi je, ali moram ti to reći.«
»Ili bilo koju drugu istočnjačku kuhinju«, istaknu Jeff. »Ne sviđa ti se ni
tajlandska kuhinja.«
»Istina. Kao ni filipinska ni burmanska.«
Serena reče: »Ali...«
»A ne možeš jesti ni indijsku hranu; nemoj zaboraviti indijsku kuhinju«, reče
Jeff.
»Ne, u indijskoj kuhinji se upotrebljava previše začina.«
»Začini joj utječu na probavu«, reče Jeff Sereni.
»Pretpostavljam da sam naprosto preosjetljiva ili tako nešto«, reče Linda.
»Isto vrijedi i za meksičku kuhinju.«
»Ali ovdje i nema nikakvog meksičkog restorana«, reče Serena. »Ne postoji
nijedno od svih tih mjesta.«
Linda reče: »Voljela bih znati kako i sami Meksikanci mogu podnijeti sve one
ljute začine.«
»Pa i ne mogu«, objasni joj Jeff. »Svi obolijevaju od te grozne boljetice zbog
koje kao da im se unutrašnjost usta prekriva nekakvim pločama.«
Serena žmirnu: »Pa«, reče, »kakav ste vi restoran mislili predložiti?«
»Mislili smo možda na onaj restoran koji je specijaliziran za odreske, izvan
grada na Cesti broj jedan«, objasni joj Jeff.
»MacMannov restoran? Oh.«
»To jest ako se vi s time slažete.«
»Pa, MacMann je malo... bučan«, reče Serena.
»Meni se nikad nije činio bučnim«, reče Linda.
»Hoću reći, tamo uvijek ima previše buke i previše ljudi.«
»Kako god hoćeš, mama«, reče joj Linda dižući bradu uvis. »Za Boga miloga, samo
smo pokušavali biti ljubazni.«
Maggie je, stojeći na samom rubu njihova malenog kruga, očekivala da će Serena
zakolutati očima i uputiti joj neki od onih svojih kiselih pogleda. No, Serena
se i ne obazre na nju. Činilo se kao da se nekako uvukla u sebe; bila je
izgubila svu živahnost. Prinese piće ustima i zamišljeno otpi iz čaše.
Tada Maxov brat doviknu: »Serena? Jesmo li spremni? Hoćemo li početi?«
Pokazivao je prema crnom kovčežiću od umjetne kože izjedene vlagom što je stajao
na stoliću za kavu. Nešto je u tome Maggie bilo poznato, no nije se mogla
sjetiti što. Serena zasja. Okrenu se prema Maggie i reče: »Evo mog iznenađenja.«
»Što je to?« zapita Maggie.
»Prikazat ćemo snimku s mojeg vjenčanja.«
Dakako: kinoprojektor. Maggie takvu spravu već godinama nije vidjela. Promatrala
je kako Maxov brat otkapča srebrne kopče. U međuvremenu se Serena odmaknu od
njih i krenu od prozora do prozora spuštajući platnene rolete. »Najveću ćemo
roletu upotrijebiti kao ekran«, doviknu ona. »Oh, nadam se da film nije uništen
ili izblijedio ili da mu se nije desila neka od onih stvari koje se događaju sa
starim filmovima.«
»Hoćeš reći, tvojeg i Maxovog vjenčanja?« zapita Maggie idući za njom.
»Ovo je snimio njegov stric Oswald.«
»Ne sjećam se kamere na vjenčanju.«
»I ja sam se sjetila tog filma tek kad sam noćas razmišljala o pjesmama. 'Ako
još uvijek postoji', rekla sam samoj sebi, 'zar ga ne bi bilo zgodno
pogledati?'«
Zgodno? Maggie nije baš bila jako sigurna u to. No, svejedno, ne bi to nipošto
bila propustila, pa nađe za sebe mjesto na sagu. Spusti čašu na pod i savije
noge postrance. Na stolici je pored nje sjedila neka veoma stara gospođa, no
Maggie je iz položaja u kojem se nalazila mogla vidjeti samo svijetle
žućkastosmeđe pamučne gležnjeve što su se stapali jedan s drugim iznad gornjega
ruba njezinih cipela.
Sada su i ostali gosti doznali što se sprema. Oni među njima koji su nekada išli
sa Serenom u razred, smjestiše se oko projektora, dok se ostali rastreseno
raspršiše na sve strane poput nekakvih tjelešaca pod mikroskopom. Nekoliko ih se
uputi prema vratima govoreći o djevojkama koje im čuvaju djecu i svakojakim
dogovorima te obećavajući Sereni da će joj se javiti. Neki se pak vratiše do
bara pa, budući da je Michael bio napustio svoje mjesto, počeše sami miješati
pića. Michael je sada bio u dnevnom boravku, a isto tako i Nat. Iru Maggie
nigdje nije mogla vidjeti. Nat je upravo pitao Sugar: »Misliš da sam i ja na tom
filmu?«
»Jesi ako si pjevao na vjenčanju.«
»Nisam«, reče on snuždeno.
Uz samo malo mašte, pomisli Maggie, ovo bi mogao biti sat o građanskim pravima i
dužnostima kod gospodina Aldena. (Trebalo je samo zanemariti staru gospođu koja
je zadovoljno sjedila zveckajući šalicom za čaj.) Ogleda se oko sebe i vidje
polukrug sastavljen od prosijedih muškaraca i žena, a u vezi je s njima bilo
nešto toliko iscrpljeno, toliko dobrodušno i nepreuzetno da u tom trenutku
osjeti upravo obiteljsku bliskost s njima. Pitala se kako to da nije ranije
shvatila da su i oni tokom svih ovih godina starjeli zajedno s njom, prolazeći
kroz više-manje iste faze u životu - podižući djecu i opraštajući se od njih,
čudeći se borama koje su otkrivali u zrcalu, gledajući kako im roditelji postaju
sve krhkiji i nesuvisliji. Nekako ih je još uvijek zamišljala onakve kakvi su
bili onda dok ih je još mučila briga oko proslave mature.
Čak ju je i zvuk projektora podsjećao na sat kod gospodina Aldena - pucketanje
koje se začu kad se koluti s filmom stadoše vrtjeti, a kvadrat zamrljane,
izgrebane svjetlosti pade na platnenu roletu. Što bi rekao gospodin Alden da ih
sada opet vidi ovako okupljene? On je sada vjerojatno već umro. A u svakom
slučaju, u ovom se filmu nije prikazivalo funkcioniranje demokracije ili rađanje
zakona, već...
Pa to je Sissy! Sissy Parton! Mlada, vitka i ukočena, s kosom čvrsto stisnutom u
čvor i umjetnim ivančicama oko glave, što je podsjećalo na kapicu mlade
francuske sluškinje. Svirala je na klaviru, a zapešća su joj bila svinuta u tako
dražestan luk da se moglo povjerovati kako se samo zbog tankoćutnosti njezina
dodira u filmu ne čuje nikakav zvuk. Iznad bijele se halje jedva nazirao
petarpanovski ovratnik njezine bluzice, blijedoružičaste boje kao lososovo meso
(u stvarnome je životu to zapravo bilo zagasitoružičasto, sjeti se Maggie). Ona
podiže glavu i promišljeno se zagleda u jednu točku, a kamera krenu za njezinim
pogledom i ekran se najednom ispuni dvostrukim redom smiješno dotjeranih mladih
ljudi u nabranim haljama. Bezglasno su pjevali, a usta im bila otvorena u
savršen oval. Nalikovali su na pjevače božićnih pjesama s nekakve čestitke.
Serena pogodi o kojoj se pjesmi radi. »'Prava ljubav'«, zapjeva ona,
»'prava...'« a onda se prekide i reče: »Oh! Pogledajte! Mary Jean Bennett! Nju
se nisam sjetila pozvati. Potpuno sam na nju zaboravila. Zna li itko gdje je
Mary Jean sada?
Nitko ne odgovori, premda je nekolicina prisutnih i dalje tiho, sanjivo
mrmljala: »'... jer nad tobom i nada mnom anđeo čuvar bdije...'»
»Evo i Nicka Bournea, gada izdajničkog«, reče Serena. »Tvrdio je da mu je
predaleko doći ovamo na pogreb.«
Sjedila je na naslonu za ruke nečije stolice izvijajući vrat prema filmu koji se
prikazivao na ekranu. Iz profila izgleda zapovjednički, gotovo veličanstveno,
pomisli Maggie, sa srebrnim obrubom što ga stvara svjetlost dopirući s ekrana i
spušta joj se niz krupni, ravni nos i prati zakrivljenu crtu usana.
Maggie je pak u zboru stajala u prvom redu, pored Sugar Tilghman. Kosa joj se u
sitnim uvojcima kovrčala oko glave pa joj se zbog toga lice činilo prevelikim.
Oh, ovo je ponižavajuće. No, nedvojbeno su se i drugi isto tako osjećali. Jasno
je čula Sugarino gunđanje. A kada kamera prijeđe na Durwooda, s njegovom
vlažnom, crnom, nagore začešljanom kosom nalik na vrh sladolednog tuljca Dairy
Queen, on se tako oštro zasmija da to zazvuča kao lavež. Onaj mlađi Durwood
pristupi klaviru dok je halja lepršala oko njega. Zauze položaj i važno zastade.
Onda se dade na bezglasno pjevanje pjesme »Želim te, trebam te, volim te«, češće
sklapajući nego otvarajući oči, a lijevom je rukom tako vatreno gestikulirao da
je u jednom trenutku pogodio ljiljan u vazi od papirmašea. Maggie se htjede
nasmijati, ali se suzdrža. I drugi tako postupiše, iako stara gospođa reče:
»Zaboga«, i zazvecka šalicom za čaj. Nekoliko je ljudi pjevušilo i uz ovu
pjesmu, a Maggie pomisli kako je to s njihove strane silno obzirno.
Zatim kamera vrtoglavo kliznu na Jo Ann Dermott koja je stajala u prednjem
dijelu crkve. Držala se za rubove stalka za knjigu i čitala iz knjige koju
prisutni nisu mogli vidjeti. Budući da nije pjevala u zboru, jasno se vidjelo
kakvu haljinu ima na sebi - haljinu ukočena kroja, s podstavljenim ramenima i
širokom suknjom, te je u njoj više izgledala kao matrona negoli u bilo čemu što
će ikada kasnije nositi. Spuštene su joj oči djelovale golo. Nitko nije mogao
pjevušiti uz Proroka pa se čitanje naprosto nastavljalo i nastavljalo u potpunoj
tišini. U prostoru su za jelo ostali gosti razgovarali, smijali se i zveckali
kockicama leda. »Dobri Bože, prevrtite to naprijed«, reče Jo Ann. Maxov brat
očito nije znao kako bi to učinio (ako bi se sa starim filmovima uopće smjelo
tako postupati) te su morali i dalje sjediti, sve dok čitanje nije završilo.
Tada kamera opet poleti i za klavirom se pojavi Sissy s jednom vlažnom kovrčicom
koja joj se bila prilijepila za čelo. Maggie su i Ira stajali jedno pored drugog
ozbiljno promatrajući Sissy. (Ira je bio dječak, gotovo dijete.) Njih dvoje
duboko udahnuše i zapjevaše. Maggie je bila pomalo predebela za haljinu koju je
nosila - još se i onda borila s deset suvišnih funti - a Ira je izgledao poput
očerupana ptića kojemu tek probija perje. Zar je zbilja nosio tako kratku kosu?
U ono se vrijeme činilo da ga je teško prozreti. Činjenica da ga se ne može
prozreti bila je njegova najprivlačnija crta. Nju je podsjećao na one
matematičke genije koji ne moraju ispisivati postupak rješavanja zadatka, već
naprosto znaju njegovo rješenje.
Bila mu je dvadeset i jedna kada je film snimljen. Maggie je bilo devetnaest.
Pojma nije imala gdje su se prvi put sreli jer u ono vrijeme to i nije bilo
važno. Vjerojatno negdje na hodniku u srednjoj, a možda čak i u osnovnoj školi.
Možda je on dolazio u njezinu kuću i družio se s njezinom braćom. (On i njezin
brat Josh bili su po prilici istih godina.) Pjevao je s njom u crkvi; toga se
sjećala. Njegova je obitelj odlazila u tu crkvu, a gospodin Nichols koji je
oskudijevao u muškim glasovima, nekako je nagovorio Iru da se uključi u zbor. No
nije tu dugo ostao. Otišao je nekako u vrijeme kada je završio srednju školu.
Ili je to možda bilo godinu dana kasnije. Maggie nije zapamtila kada se točno
prestao pojavljivati.
Njezin je dečko u srednjoj školi bio momak koji je išao s njom u isti razred i
zvao se Boris Drumm. Bio je nizak i tamnoput, imao je grubu kožu, a gustu je
kovrčastu crnu kosu nosio kratko ošišanu - već je u toj dobi bio muževan i
predstavljao sve što je ona tražila. Upravo je Boris Maggie naučio voziti, pa se
jedna od vježbi sastojala u tome da ona sama jurne preko Searsa, Roebuckova
parkirališta, a on bi iznenada skočio pred kola eda bi ona mogla provjeriti
koliko brzo može zakočiti. Najjasnija slika koja joj se o njemu do današnjeg
dana zadržala u sjećanju, bio je odlučan stav što bi ga zauzeo kad bi tako stao
pred nju: ispruženih ruku, široko raširenih nogu i čvrsto stisnutih vilica.
Činio se postojanim poput klisure. Neuništivim. Činilo joj se da bi ga mogla i
pregaziti, a on bi opet nedirnut skočio uvis, poput onih plastičnih čovječuljaka
s okruglim olovnim dnom.
On se nakon mature planirao upisati na neki koledž na Srednjem zapadu i
podrazumijevalo se da će se, čim diplomira, vjenčati s Maggie. U međuvremenu će
Maggie ostati kod kuće i ići na Goucher. Njoj samoj nije bilo baš puno stalo do
toga; bila je to majčina zamisao. Njezina je majka, koja je prije braka
predavala engleski, ispunila obrasce za upis te je čak umjesto Maggie napisala i
ogled koji je trebalo priložiti uz molbu za prijem. Za nju je bilo silno važno
da joj djeca postignu istaknuto mjesto u društvu. (Maggien se otac bavio
postavljanjem vrata na garažama i nikada nije išao u koledž.) Stoga se Maggie
unaprijed pomirila s četiri godine na Goucheru. U međuvremenu se, da bi zaradila
nešto novaca za školarinu, preko ljeta prihvatila pranja prozora.
Bio je to posao u staračkom domu Silver Threads koji još nije bio službeno
otvoren. Bila je to nova novcata, moderna zgrada, malo podalje od Erdman Avenue,
s tri dugačka krila i stotinu osamdeset dva prozora. Svaki je od većih prozora
imao dvanaest staklenih okanaca, a manji su ih prozori imali po šest. A s lijeve
je strane svakoga okna u kutu bila bijela papirnata naljepnica na kojoj je
pisalo KRYSTAL KLEER MFG. CO. Te su se naljepnice držale stakla snagom kakvu
Maggie nikada nije vidjela, ni prije ni poslije toga. Čime god da su bile
prilijepljene, znala je kasnije pomisliti, tu je tvar svakako mogla iskoristiti
NASA. Ako biste ogulili gornji sloj papira, na staklu bi ostao donji sloj nalik
na mašak, a ako biste njega namočili vrućom vodom i onda ga sastrugali britvicom
za brijanje, još su uvijek ostajali sivi tragovi gumastog ljepila, a kad biste i
njih uklonili, cijelo je okno, dakako, bilo prava svinjarija, prepuno otisaka
prstiju i izbrazdano, pa ga je trebalo poprskati Windexom i istrljati jelenjom
kožom. Cijelo je jedno ljeto, od devet ujutro pa sve do četiri sata
poslijepodne, Maggie strugala, namakala i opet strugala te naljepnice. Vrhovi su
je prstiju neprestano boljeli. Osjećala se kao da su joj nokti do korijena
oguljeni. Nije imala nikoga s kim bi uz posao mogla malo popričati jer je bila
jedina osoba koju su bili zaposlili za pranje prozora. Jedino joj je društvo bio
radio na kojem je svirao »Mjesečev žar« i »Gotovo razum izgubih«.
U kolovozu je u dom stiglo nekoliko pacijenata premda sav posao još nije bio
dovršen. Smješteni su, dakako, u sobe u kojima su prozori već bili potpuno
izribani, no Maggie je stekla običaj da od vremena do vremena napravi stanku i
pođe ih obići. Zastala bi kraj ovoga ili onoga kreveta da vidi kako su. »Možete
li mi vrč s vodom primaknuti malo bliže, lutko?« zatražila bi neka žena ili bi
zamolila: »Ne bilo vam teško, navucite tu zavjesu.« Dok bi obavljala takve
stvari, Maggie se osjećala značajnom i sposobnom. Počela je oko sebe okupljati
pacijente koji su se mogli sami kretati. Netko bi od njih, vozeći se u kolicima,
otkrio u kojoj sobi ona radi i najednom bi se oko nje u međusobnom razgovoru
našlo troje ili četvero pacijenata. Njihov se način razgovora sastojao u tome da
zanemare njezinu prisutnost i vatreno raspravljaju jedni s drugima. (Da li se to
i to desilo za vrijeme sniježne mećave '88. ili '89. godine? I koja je brojka
važnija pri očitavanju krvnoga tlaka?) No pokazivali su da su izrazito svjesni
njezine prisutnosti; znala je da je sve to namijenjeno njoj. Smijala se u pravom
trenutku ili na neki drugi način pokazivala da s njima suosjeća, a staračka bi
lica izražavala zadovoljstvo.
Nitko u njezinoj obitelji nije imao razumijevanja za nju kada je najavila da
neće ići u koledž, nego da će se umjesto toga zaposliti u staračkom domu kao
pomoćna radna snaga. Pa pomoćna radna snaga nije ništa bolje od sluškinje,
isticala je njezina majka, ništa bolje od sobarice. A Maggie ima tako sjajan um
i na maturi je bila među najboljima u razredu. Zar baš hoće biti obična osoba?
Njezina braća koja su i sama bila odabrala slične poslove (trojica su radila na
različitim poslovima u građevinarstvu, a četvrti je na ranžirnom kolodvoru Mount
Clare popravljao lokomotive), izjaviše kako su očekivali od nje da će
napredovati u životu. Čak joj se i otac na pola glasa pitao zna li ona uopće što
radi. No Maggie je ostala nepokolebljiva. Što će joj koledž? Što će joj oni
besmisleni, precijenjeni komadići podataka poput onih koje je učila u srednjoj
školi - Ontogeneza je kratka rekapitulacija filogeneze i Sinegdoha je uzimanje
naziva za dio stvari kao imena za cijelu stvar? Uključila se u program obuke
Crvenog križa što joj je u ono vrijeme jedino i bilo potrebno i zaposlila se u
Silver Threadsu.
I eto je, osamnaest joj je i pol godina, na poslu se kreće među starim ljudima i
živi s dvoje starih roditelja i neoženjenim bratom koji je i sam, na neki način,
bio malo postariji. Boris Drumm morao je sam zarađivati za troškove školovanja
pa se u Baltimore vraćao samo o Božiću, a ostale je praznike provodio prodajući
odjeću u nekom dućanu za muškarce blizu koledža. Pisao je dugačka pisma u kojima
je opisivao kako mu se u toku studija promijenilo poimanje svega što postoji.
Svijet je tako pun nepravde! pisao je. Nikada to ranije nije shvaćao. Bilo je
teško odgovarati na njegova pisma jer je Maggie imala vrlo malo toga o čemu bi
pisala. Većinu njihovih zajedničkih prijatelja više nije susretala. Neki su bili
otišli od kuće u koledž, a kada su se vratili, bili su drugačiji. Neki su sada
bili u braku, što je izazvalo još veće promjene. Uskoro se počela redovito
viđati samo sa Sugar i Barleyevim blizankama - a i to samo zbog toga što su one
još uvijek pjevale u crkvenom zboru - te, dakako, sa Serenom, najboljom
prijateljicom. No, Boris nije nikada imao naročito dobro mišljenje o Sereni, pa
ju je Maggie u svojim pismima rijetko spominjala.
Serena je radila u trgovini ženskoga donjeg rublja kao prodavačica. Donosila je
kući prozirno, čipkasto rublje u najnerazumnijim bojama. (Zar se svijetlocrveni
grudnjak neće vidjeti kroz gotovo svaki komad odjeće što ga netko posjeduje?)
Šepureći se u crnoj večernjoj haljini s prozirnim gornjim dijelom, saopćila joj
je da se ona i Max u lipnju namjeravaju vjenčati, čim on završi prvu godinu
studija na Sjevernokarolinskom sveučilištu. SKS je bio sporazum što ga je Max
bio sklopio s roditeljima. Obećao je da će godinu dana pokušati ići u koledž, a
onda će mu oni, ako to doista, istinski bude mrzio, dopustiti da se ispiše. Oni
su se, dakako, nadali da će on ondje sresti neku zgodnu djevojku s Juga i
osloboditi se očaranosti Serenom. No, to nikada ne bi priznali.
Max kaže da će, kada se vjenčaju, ona moći prestati raditi u prodavaonici donjeg
rublja i uopće više neće morati raditi, rekla je Serena; a osim toga je, rekla
je (čeznutljivo smaknuvši crnu čipkastu naramenicu i diveći se vlastitom
mliječnobijelom ramenu), nagovara da, kad on sljedeći put dođe kući, ode s njim
u motel Blue Hen. Ništa neće raditi, kaže, samo će biti zajedno. Maggie se to
dojmilo i zavidjela je Sereni. Njoj je to zvučalo veoma romantično. »Pristat
ćeš, je li?« pitala je, ali je Serena rekla: »Misliš da sam luda? Nije mi ni na
kraj pameti.«
»Ali, Serena...«, započela je Maggie. Spremala se reći kako to nipošto ne
nalikuje na Anitin slučaj, ni izdaleka, ali ju je zaustavio divlji izraz na
Sereninu licu.
»Nisam ja naivna«, rekla je Serena.
Maggie se pitala što bi učinila kad bi Boris nju pozvao u motel Blu Hen. Mislila
je, međutim, da to njemu uopće neće ni pasti na pamet. Možda se to događalo zato
što se, da bi osjetila povezanost s njime, tih dana bila prisiljena oslanjati
samo na njegova dugačka, dosadna pisma, no u posljednje joj se vrijeme Boris
počeo činiti manje... odrješitim, moglo bi se reći, manje određenim. U svojim je
pismima sada govorio o tome da će se nakon koledža upisati na pravo i onda ući u
politiku. Samo u politici, govorio je, čovjek ima moć da ispravi ono što je na
ovome svijetu pogrešno. No, to je bilo smiješno: Maggie na političare nikada
nije gledala kao na moćne ljude. Gledala je na njih kao na prosjake. Uvijek su
nešto moljakali očekujući glasove, prikazujući se drugačijima no što su bili eda
bi udovoljili javnosti, ponašajući se beskičmenjački i lažno u nastojanju da
postanu omiljeni. Bilo joj je odvratno i zamisliti Borisa da se ponaša na takav
način.
Pitala se da li se i Serena predomišlja u vezi s Maxom. Ne, vjerojatno ne.
Serena su se i Max savršeno slagali. Serena je imala puno sreće.
Maggien je devetnaesti rođendan - Valentinovo 1957. godine - padao u četvrtak, a
četvrtkom je uvečer ona odlazila na vježbanje crkvenog zbora. Serena je donijela
tortu pa je nakon završetka vježbanja svima razdijelila po krišku, zajedno s
papirnatom čašom đumbirovca i svi su zapjevali »Sretan rođendan«. Stara je
gospođica Britt, koja je zbilja već odavno trebala prestati s pjevanjem, ali joj
nitko nije imao srca to reći, pogledala oko sebe i uzdahnula. »Kako je to
tužno«, rekla je, »kako se mladi ljudi razilaze. Eto, Sissy jedva da uopće i
dolazi otkako se udala, Luisa se seli u okrug Montgomery, a čujem da je sada i
mladi Moran poginuo.«
»Poginuo?« pitala je Serena. »Kako se to dogodilo?«
»Oh, jedna od onih neobičnih nesreća na vojnim vježbama«, rekla je gospođica
Britt. »Ne znam pojedinosti.«
Sugar čiji je zaručnik bio u logoru Lejeune reče: »Gospode Bože, samo želim da
se Robert vrati zdrav i u jednom komadu« - kao da Robert s neprijateljem negdje
vodi borbe prsa u prsa, što, dakako, nije bio slučaj. (To je slučajno bio jedan
od onih rijetkih časaka u našoj povijesti kada zemlja nije bila upletena ni u
kakve ozbiljne neprijateljske sukobe.) Serena je potom pokušala ponuditi još
malo rođendanske torte, ali su svi morali poći kući.
Te je noći Maggie u krevetu iz nekog razloga počela misliti o mladom Moranu.
Iako ga nije dobro poznavala, otkrila je da ga u mislima može sebi jasno
predočiti: nehajna držanja, visok i istaknutih jabučica, glatke i kao ulje
sjajne crne kose. Mogla je znati da mu je suđeno da umre mlad. Bio je jedini
dečko u crkvenom zboru koji nije zbijao neslane šale dok bi im se gospodin
Nichols obraćao. Na njemu se vidjelo da umije vladati sobom. Sjetila se i toga
da je vozio auto koji je radio po sistemu »sam svoj majstor«, sklepan od
dijelova s automobilskog otpada i izolacijske vrpce. Kada je bolje razmislila,
povjerovala je da može zamisliti njegove ruke na upravljaču. Bile su žilave i
opaljene suncem, neobično široke pri dnu palca, a u pore mu se na člancima
prstiju bila duboko upila kolomast. Vidjela ga je u vojničkoj uniformi s crtom
izglačanom oštro kao nož na prednjem dijelu hlača - naglavce srlja u smrt, a
izraz mu se lica pri tome nimalo ne mijenja.
Bila je to njezina prva slutnja o tome da je i njezin naraštaj dio toka vremena.
Baš kao i drugi prije njih, i oni će odrasti, ostarjeti i umrijeti. Novi je
naraštaj već nadolazio iza njih.
Boris je pisao i javio joj kako će sve pokušati da za proljetne praznike dođe
kući. Maggie bi voljela da to nije zvučalo tako kao da se jako trudi. U njemu
nije bilo nimalo mirne sigurnosti kakvu je pokazivao Ira Moran.
Serena je dobila zaručnički prsten s dijamantom u obliku srca koji je blještao
na sve strane. Počela je kovati i mijenjati planove za veliku složenu svadbenu
svečanost predviđenu za 8. lipnja, datum prema kojemu je ona veličanstveno
plovila, poput neke lađe, a sve su se njezine prijateljice zibale u brazdi što
je ostajala za njom. Maggiena je majka govorila kako je apsurdno dizati toliku
galamu oko jedne svadbe. Govorila je da ljudi koji žive samo radi svadbe,
kasnije dožive razočaranje, a onda je, promijenivši ton, rekla: »To jadno,
siroto dijete ne preza ni pred čim; moram reći da je žalim.« Maggie je bila
šokirana. (Da je žali! Njoj se pak činilo da Serena počinje živjeti, a da ona,
Maggie, čeka na sporednom kolosijeku.) U međuvremenu je Serena odabrala
vjenčanicu od čipke boje bjelokosti, a onda se predomislila i zaključila da će
bijeli saten bolje odgovarati, te najprije napravila izbor crkvene, a onda izbor
svjetovne glazbe i sve prijatelje obavijestila o tome da će njezina kuhinja biti
presvučena tapetama ukrašenim jagodama.
Maggie se pokušavala sjetiti što zna o obitelji Ire Morana. Mora da su bili
shrvani zbog toga što su ga izgubili. Majka mu je, činilo joj se da se sjeća,
bila mrtva. Otac mu je bio rastresen, neuredno odjeven čovjek koji se držao
pogrbljeno kao i Ira, a imao je i nekoliko sestara - dvije ili možda čak i tri.
Mogla je točno odrediti u kojoj su klupi uvijek sjedili u crkvi, ali kada je to
htjela provjeriti, otkri da više ne dolaze u crkvu Pazila je neće li ih ugledati
tokom cijele druge polovice veljače i gotovo cijelog ožujka, no oni se nikada ne
pojaviše.
Boris Drumm dođe kući za proljetne praznike i prve nedjelje pođe zajedno s njom
u crkvu. Maggie je stajala u prostoru predviđenom za članove zbora gledajući
odozgor prema mjestu gdje je on sjedio, između njezina oca i njezina brata
Elmera, pa joj pade na pamet kako se on uklapa među njih. I predobro. Kao i svim
muškarcima u njezinoj obitelji, i njemu je lice za vrijeme pjevanja pobožnih
pjesama poprimalo nekakav posramljen izraz i više je mrmljao riječi nego ih
pjevao ili ih je možda samo oblikovao ustima dok je sklanjao pogled u stranu kao
da se nada da to nitko neće primijetiti. Samo je Maggiena majka doista pjevala,
isturivši bradu i jasno izgovarajući riječi.
Nakon nedjeljnoga ručka s njezinom obitelji, Maggie i Boris izađoše na trijem.
Maggie je nogom lijeno odgurivala njihaljku na trijemu naprijed-nazad, a Boris
iznosio svoje političke aspiracije. Govorio je kako misli početi s malim, možda
će tek ući u školski odbor ili nešto slično. Onda će se probiti do senatora.
»Hmm«, rekla je Maggie i progutala zijevanje.
Onda se Boris značajno nakašlja i zapita je je li ikada pomišljala na to da se
školuje za bolničarku. To bi mogao biti dobar plan, reče, ako je toliko
zagrijana za brigu o starijim ljudima. Možda je i to bilo u nekakvoj vezi s
njegovom karijerom; senatorske se žene ne bave pražnjenjem bolničkih gusaka. Ona
reče: »Ne želim biti medicinska sestra.«
»Uvijek si bila tako dobra u učenju«, reče joj on.
»Ne želim sjediti na šalteru i ispunjavati obrasce; želim se baviti ljudima!«
rekla je Maggie.
Glas joj je bio oštriji no što je namjeravala. On se odmaknu od nje.
»Oprosti«, reče ona.
Osjećala se prevelikom. Kada bi sjeli, bila je viša od njega, posebno kad bi se
on zgrbio, kao sada.
On reče: »Što nije u redu, Maggie? Čudno se ponašaš za vrijeme cijelih ovih
proljetnih praznika.«
»Žao mi je zbog toga«, rekla je, »ali nekoga sam... izgubila. Umro mi je jako
blizak prijatelj.«
Nije ni pomišljala na to da pretjeruje. Činilo joj se u tom trenutku da su ona i
Ira bili bliski. Samo im to nije bilo doprlo do svijesti.
»Pa zašto mi to nisi rekla?« zapitao je Boris. »Tko je umro?«
»Ne poznaješ ga.«
»Otkud znaš? Tko je umro?«
»Oh«, rekla je, »zvao se Ira.«.
»Ira«, rekao je Boris. »Hoćeš reći, Ira Moran?«
Ona kimnu držeći oči oborene.
»Onaj mršavi? Nekoliko razreda ispred nas?«
Ona kimnu.
»Nije li on bio djelomično Indijanac ili nešto slično?«
Ona to nije bila primijetila, no zvučalo je dobro. Zvučalo je savršeno.
»Jasno da sam ga poznavao«, rekao je Boris. »Hoću reći, samo smo se pozdravljali
u prolazu. Hoću reći, nije mi bio pravi priatelj ili nešto slično. Nisam ni znao
da ti je on prijatelj.«
Gdje li ona samo pronalazi te tipove, govorio je natmureni izraz na njegovu
licu. Najprije Serena Palermo, a sada i taj Indijanac.
»Bio je jedan od onih ljudi s kojima sam se rado družila«, rekla je.
»Bio? Oh, tako. Pa, dopusti da ti izrazim sućut, Maggie«, rekao je Boris. »Samo
bih volio da si mi to ranije rekla.« Minutu je razmišljao o tome, a onda rekao:
»Kako se to zapravo desilo?«
»Stradao je na vojnim vježbama«, rekla je Maggie.
»Vojnim vježbama?«
»U logoru za novake.«
»Nisam znao da su ga pozvali u vojsku«, rekao je Boris. »Mislio sam da radi u
očevoj radionici okvira. Zar nisam upravo tamo dao uokviriti našu fotografiju s
proslave mature? Samova radionica okvira? Čini mi se da me baš Ira poslužio.«
»Zbilja?« rekla je Maggie i pomislila na Iru iza pulta, kao na još jednu sliku
koju će dodati svojoj malenoj zbirci. »Pa jest«, rekla je. »Hoću reći, pozvali
su ga u vojsku. A onda se desila ta nesreća.«
»Žao mi je što to čujem«, rekao je Boris.
Nekoliko mu je minuta kasnije rekla da bi do kraja dana radije ostala sama, pa
Boris reče da to, dakako, razumije.
Uvečer se u krevetu rasplakala. Razlog je tome bila činjenica što je s nekim na
glas razgovarala o Irinoj smrti. Nije to prije nikome spominjala, čak ni Sereni
koja bi sigurno rekla: »O čemu ti to pričaš? Jedva da si ga i poznavala.«
Ona i Serena odlaze svaka na svoju stranu, shvati Maggie. Još jače zaplaka
brišući suze krajičkom plahte.
Sljedećeg se dana Boris vratio u koledž. Maggie je imala slobodno prijepodne pa
ga je odvezla na autobusni kolodvor. Kad se oprostila s njim, osjeti se
osamljenom. Najednom joj se učini silno tužnim što je on prešao sav taj put samo
zato da nju vidi. Požali što nije bila ljubaznija prema njemu.
Kod kuće se majka bila prihvatila proljetnog čišćenja. Već je bila smotala
sagove i prostrla prostirke od sisalova vlakna koje su ljeti koristili, a sada
je s prozora skidala zavjese uz glasan prasak. Gola je bijela svjetlost postupno
ispunjavala kuću. Maggie se uspne stepenicama u svoju sobu i baci se na krevet.
Do kraja je života vjerojatno osuđena na to da živi neudata u ovoj gnjavatorskoj
i predvidljivoj obitelji.
Nakon nekoliko minuta ustade i ode u spavaću sobu svojih roditelja. Ispod
telefona uze dio telefonskog imenika sa žutim stranicama. Okviri, ne. Okviri za
slike, da, tu je. Samova radionica okvira. Mislila je kako naprosto želi vidjeti
taj naziv otisnut u telefonskom imeniku, no na kraju načrčka adresu na bloku za
bilješke i odnese je u svoju sobu.
Nije imala crno obrubljenog papira za pisanje pa odabra papir s
najjednostavnijim uzorkom iz mape koju je bila dobila za maturu - bijeli sa samo
jednom stabljikom zelene paprati u kutu. Dragi gospodine Moran, napisala je.
Nekoć sam pjevala s vašim sinom u crkvenom zboru i želim Vam reći koliko mi je
teško palo kada sam čula za njegovu smrt. Ne pišem Vam ovo samo iz pristojnosti.
Mislim da je Ira bio najdivnija osoba koju sam ikada upoznala. U njemu je bilo
nešto posebno i uvjeravam Vas da ću ga se s ljubavlju sjećati dok sam živa.
Uz najdublju sućut,
Margaret M. Daley
Zalijepila je omotnicu i napisala adresu, a onda, iz straha da se ne predomisli,
požurila do ugla i ubacila pismo u poštanski sandučić.
Najprije nije ni pomišljala na to da bi joj gospodin Moran mogao odgovoriti, no
kasnije joj na poslu pade na pamet da možda i hoće. Dakako: ljudi obično
odgovaraju na pisamca s izrazima sućuti. Možda će joj napisati nešto o Iri što
će moći pohraniti i čuvati kao blago. Možda će joj reći da ju je Ira spominjao
po imenu. To i nije bilo potpuno nemoguće. Ili će joj, uvidjevši da je ona jedna
od rijetkih osoba koje su ispravno procijenile njegova sina, možda poslati neku
malu uspomenu - možda neku staru fotografiju. Voljela bi imati njegovu
fotografiju. Sada joj je bilo žao što je nije zatražila.
Budući da ga je poslala u ponedjeljak, pismo će vjerojatno u utorak stići do
Irina oca. Njegov bi pak odgovor ona mogla primiti u četvrtak. U četvrtak je
prijepodne sav posao obavljala obuzeta nekom grozničavom nestrpljivošću. Za
ručak je telefonirala kući, ali joj majka reče da pošta još nije stigla. (Rekla
je i: »Zašto? Nešto očekuješ?«, što je bila jedna od onih stvari zbog kojih je
Maggie čeznula za tim da se uda i ode iz roditeljske kuće.) U dva je opet
nazvala, ali joj majka reče da za nju nije ništa stiglo.
Te je večeri, dok je išla na vježbanje zbora, još jedanput preračunala dane i
shvatila da gospodin Moran naposljetku možda i nije primio njezino pismo u
utorak. Sjećala se da je bilo skoro podne kad ga je ubacila u sandučić. Od toga
se osjeti bolje. Stade žustrije koračati i domahnu Sereni kad ju je ugledala na
stepenicama što su vodile u crkvu.
Gospodin je Nichols kasnio pa su članovi zbora pričali viceve i ogovarali dok su
ga čekali. Svima im je proljeće bilo pomalo udarilo u glavu - čak i staroj
gospođici Britt. Crkveni su prozori bili otvoreni pa su mogli čuti djecu koja su
se u susjedstvu igrala na pločniku. Noćni je zrak mirisao po svježe pokošenoj
travi. Gospodin je Nichols, kad je stigao, u zapućku nosio grančicu despika.
Mora da ju je kupio od uličnoga prodavača koji se sa svojim kolicima upravo toga
jutra prvi put pojavio ove godine. »Ispričavam se, gospođe i gospodo«, rekao je
gospodin Nichols. Spustio je kovčežić na klupu i počeo prekapati po njemu
tražeći note.
Crkvena se vrata ponovno otvoriše i kroz njih uđe Ira Moran.
Učini joj se veoma visok i ozbiljan, u bijeloj košulji s zadignutim rukavima i
uskim crnim hlačama. Na licu mu je bio strog izraz od čega mu se brada činila
duljom, kao da ima nekakvu grudu u ustima. Maggie osjeti kako joj srce zastaje.
Najprije osjeti da se smrznula, a potom da joj je prevruće, ali je zurila kroz
njega suhih, široko otvorenih očiju označavajući palcem mjesto u pjesmarici. Čak
je i u tom prvom trenutku znala da se ne radi o duhu ili prikazi. Bio je isto
toliko stvaran kao i smolastim lakom premazane klupe, nije izgledao baš tako bez
mane kako ga je ona bila zamislila, no bio je mnogo zamršenije satkan - nekako
tjelesniji, složeniji.
Gospodin Nichols reče: »Oh, Ira. Drago mi je što te vidim.«
»Hvala«, reče Ira. Zatim se između sklopivih stolica provuče otraga gdje su
sjedili muški članovi zbora i zauze mjesto među njima. No Maggie je vidjela kako
je pogledom najprije preletio preko zboristica koje su sjedile naprijed te se
naposljetku zaustavio na njoj. Očito zna za njezino pismo. Osjeti kako joj lice
oblijeva rumenilo. Inače tako pristojna, i to iz čiste opreznosti, iz čiste
stidljivosti, sada se dala uhvatiti u tako nezgrapnoj grešci te nije vjerovala
da će ikada moći ma kome pogledati u oči.
Pjevala je ukočeno, ustajući i sjedajući kako je bilo određeno. Pjevala je »Svim
ljudima i narodima« i »Kraj rijeke se okupimo«. Onda je gospodin Nichols od
muških članova zbora zatražio da sami otpjevaju »Kraj rijeke se okupimo«, a
potom zamolio svirača koji ih je pratio na klaviru da ponovi jedan odlomak. Za
to se vrijeme Maggie sagnu prema gospođici Britt i šapnu: »Zar to nije mladi
Moran? Onaj koji je došao zadnji?«
»Da, mislim da jest«, reče ljubazno gospođica Britt.
»Niste li nam rekli da je poginuo?«
»Ja?« zapita gospođica Britt. Djelovala je iznenađeno pa se zavali u stolicu.
Trenutak kasnije ponovno se nagnu naprijed i reče: »Govorila sam o mladom Randu.
Montyju Randu.«
»Oh«, reče Maggie.
Monty Rand je bio prava krpa, onako bljedunjav i s neugodno dubokim basom.
Maggie se nikada nije naročito sviđao.
Nakon pjevanja ona skupi svoje stvari što je brže mogla i prva izađe kroz vrata,
hitro koračajući pločnikom i stišćući torbicu uza se, no još nije stigla ni do
ugla kad začu Iru iza sebe.«Maggie?« zazva on.
Ona stade polaganije koračati i zaustavi se pod jednom uličnom svjetiljkom, ali
se ne ogleda. On joj priđe. Sjena što su je njegove noge bacale po pločniku,
podsjećala je na škare.
»Mogu li te otpratiti?« reče.
»Kako hoćeš«, ona će kratko. On krenu pored nje.
»Pa kako si?« zapita.
»Dobro.«
»Gotova si sa školom?«
Ona kimnu. Prijeđoše preko ulice.
»Radiš negdje?« zapita on.
»U staračkom domu Silver Threads.«
»Oh. Pa, dobro.«
On stade zviždati posljednju pjesmu koju su vježbali: »Koračajući uz Tebe«.
Lijeno je išao uz nju s rukama u džepovima. Prođoše pored nekog para koji se
ljubio na autobusnoj stanici. Maggie pročisti grlo i reče: »Baš glupo!
Pomiješala sam te s mladim Random.«
»Random?«
»Monty Rand je poginuo u vojnom logoru, a ja sam mislila da si ti u pitanju.«
Još uvijek ga nije gledala iako joj je bio dovoljno blizu da može osjetiti miris
njegove svježe izglačane košulje. Pitala se tko mu ju je izglačao. Vjerojatno
jedna od sestara. Kakve to veze ima s njom? Čvršće stisnu torbicu i stade brže
koračati, no Ira ju je pratio u stopu. Osjećala je njegovu tamnu, pognutu
prisutnost kraj svojega lakta.
»Hoćeš li sada pisati Montyjevom ocu?« zapita je on.
Ona se odvaži na to da ga postrance pogleda pa vidje da mu se kut usta
podrugljivo nakrivio.
»Hajde, samo se smij«, reče mu ona.
»Ne smijem se.«
»Hajde! Reci mi da sam napravila budalu od sebe.«
»Ne pada mi na pamet da ti se smijem.«
Sada su već bili stigli do bloka zgrada u kojem je ona stanovala. Vidjela je
svoju kuću ravno naprijed pred sobom, dio niza jednakih zgrada, a trijem je
narančasto sjao pod svjetiljkom protiv komaraca. Kad je ovaj put zastala,
pogledala ga je ravno u lice, a on joj je uzvratio pogled bez tračka smiješka,
držeći ruke zabijene u džepove. Nije očekivala da će mu oči biti tako uske.
Gotovo kao da je Azijat, a ne Indijanac.
»Mora da ti je otac puknuo od smijeha«, reče ona.
»Ne, samo je... samo me pitao što to znači.«
Ona se pokuša sjetiti koje je riječi upotrijebila u pismu. Poseban, napisala je.
Oh, Gospode. Još i gore od toga: divan. Poželje da je nema.
»Sjećam te se sa zbora«, reče Ira. »Ti si Joshova sestra, je li tako? Mislim da
se zapravo nikada nismo dobro upoznali.«
»Ne, nismo«, reče ona. »Zaboga! Bili smo potpuni stranci.« Nastojala je da to
zvuči grubo i razumno.
On ju je na trenutak proučavao. Onda reče: »Misliš da bismo se sada mogli bolje
upoznati?«
»Pa«, reče ona, »ja izlazim s jednim dečkom.«
»Zbilja? S kim?«
»S Borisom Drummom«, reče ona.
»Oh, da.«
Ona pogleda prema kući i reče: »Vjerojatno ćemo se vjenčati.«
»Shvaćam«, reče on.
»Pa, zbogom«, reče mu ona.
On šutke podiže ruku, na trenutak se zamisli, a onda se okrenu i ode.
Sljedeće se nedjelje, međutim, pridružio zboru na jutarnjem bogoslužju. Maggie
osjeti olakšanje, gotovo poleti uvis od olakšanja, kao da je dobila još jednu
priliku, a onda joj srce klonu kad se on nakon izlaska iz crkve naprosto izgubi
u gomili. No, u četvrtak uvečer ponovno dođe na pjevanje i nakon toga je otprati
kući. Razgovarali su o nevažnim stvarima - na primjer, o tome kako gospođica
Britt ima hrapav glas. Maggie se opusti. Kad stigoše do njezine kuće, vidje
ispred nje susjedina psa kako mokri na jedan od grmova Maggiene majke, dok
susjeda stoji kraj njega i gleda, pa doviknu: »Hej, gospođo! Maknite tog psa iz
našeg dvorišta, čujete li me?« Zezala se; bio je to grubi humor koji je pobrala
od svoje braće. No Ira to nije znao pa je izgledao smeteno. Onda se gospođa
Wright nasmija i reče: »Hoćeš li me ti potjerati, derište jedno?« i Ira se
opusti. No Maggie osjeti da je i opet glupo postupila pa užurbano promrmlja
'laku noć' i uđe u kuću.
To se uskoro pretvori u obrazac - četvrtkom uvečer i nedjeljom ujutro. Drugi to
stadoše primjećivati. Maggiena je majka rekla: »Maggie? Zna li Boris za to tvoje
novo prijateljstvo?«, a Maggie je prasnula: »Dakako da zna« - što je bila laž
ili u najboljem slučaju polovična istina. (Maggiena je majka mislila da je Boris
dar Božji za svaku ženu.) No Serena je rekla: »Pametno! Bilo je krajnje vrijeme
da daš nogu gospodinu Velikom Bogomoljcu.«
»Nisam mu dala nogu!«
»Zašto nisi?« pitala je Serena. »Kad ga usporediš s Irom! Ira je tako
tajanstven.«
»Pa, dakako, on je djelomično Indijanac«, rekla je Maggie.
»A moraš priznati i da je privlačan.«
Oh, nije samo Jesse pao pod utjecaj jednoga jedinog prijatelja! Serena je
zacijelo itekako bila odgovorna za sve što se dogodilo poslije toga.
Na primjer, zamolila je Maggie i Iru da zajedno pjevaju na njezinu vjenčanju. S
neba pa u rebra (jer Ira nikada nije slovio kao osoba s izuzetnim glasom),
zabila je sebi u glavu da bi njih dvoje trebali pjevati »Ljubav je tako divna
stvar« prije bračnog zavjeta. Stoga su njih dvoje, dakako, morali vježbati;
stoga je on, dakako, morao dolaziti u njezinu kuću. Suosjećali su međusobno i
prigovarali zbog Serenina glazbenog ukusa, no nikada im nije palo na pamet da
joj bilo što odbiju. Maggiena je majka ulazila u dnevni boravak i izlazila iz
njega sa smotuljcima rublja kojemu ondje uopće nije bilo mjesto. »'Jednom'«,
pjevali su njih dvoje, »'na visokom vjetrovitom brežuljku'« pa je Maggie
prasnula u smijeh, no Ira je ostao ozbiljan. Maggie kao da se tih dana
pretvorila u drugu osobu - neozbiljnu, nestalnu i sklonu nezgodama. Kadšto je
pomišljala da ju je ono pisamce s izrazima sućuti zauvijek izbacilo iz
ravnoteže.
Do tada je već bila shvatila da Ira zapravo sam vodi očevu radionicu okvira -
Sama je »slabo srce« svladalo dan nakon Irine mature - i da stanuje iznad dućana
zajedno s ocem i dvjema starijim sestrama od kojih je jedna bila pomalo tupa, a
druga sramežljiva odnosno povučena ili nešto slično. Htio je, međutim, ići u
koledž, samo ako bi uspio skuckati dovoljno novaca. Od malih se nogu nadao da će
postati liječnik. Ispričao joj je to bezličnim tonom; nije se činio
obeshrabrenim zbog smjera u kojem se kretao njegov život. Onda ju je zapitao da
li bi možda jednom voljela doći k njemu i upoznati se s njegovim sestrama; one
nemaju mnogo prilike za druženje s ljudima. No Maggie reče: »Ne!«, a onda
porumenje i doda: »Oh, mislim da je bolje da ne dolazim k tebi« i pričini se da
ne primjećuje kako se on smijucka. Bojala se da će naletjeti na njegova oca.
Pitala se znaju li i njegove sestre za ono njezino pismo, ali se nije usuđivala
pitati.
Nikada, ni jedanput tokom cijeloga tog vremena, on nije prešao granice blagoga
prijateljstva. Kada bi to bilo baš nužno, uhvatio bi je za nadlakticu - na
primjer, da je provede kroz kakvu gomilu - i njegova je ruka čvrsto ležala na
njezinoj goloj koži, no pustio bi je čim bi se provukli na drugu stranu. Nije
bila sigurna što misli o njoj. Nije bila sigurna ni u to što ona misli o njemu.
A naposljetku, morala je voditi računa i o Borisu. Nastavila je redovito pisati
Borisu - ako ništa drugo, barem malo češće nego obično.
Pokus je za Serenino vjenčanje bio zakazan za petak uvečer. Nije to bio jako
formalan pokus. Maxovi se roditelji, na primjer, nisu ni potrudili da dođu, dok
se Serenina majka pojavila s kosom nakovrčanom na milijun ružičastih uvijača. I
ostali su se događaji odvijali mimo svakog reda, jer je Maggie (koja je
zamjenjivala nevjestu, što trebala biti zaštita od uroka) krenula niz crkvenu
lađu prije svih glazbenih brojeva zato što je Max za pola sata morao na izlasku
iz vlaka dočekati cijelu gomilu rođaka. Koračala je uz Anitu, što je bila jedna
od Sereninih najneobičnijih novotarija. »Tko bi me drugi mogao predati mužu?«
pitala je Serena. »Valjda ne misliš da će to napraviti moj otac.« Činilo se,
međutim, da Anita nije baš jako sretna zbog tog rješenja. Tapkala je i posrtala
na potpeticama šiljastim kao čavao i dugačke crvene nokte zabadala u Maggieno
zapešće da ne bi izgubila ravnotežu. Pred oltarom je Max obavio ruku oko Maggie
i rekao da bi se, kvragu, možda baš mogao odlučiti i za nju, na što je Serena
koja je sjedila u srednjoj klupi, doviknula: »Sada bi zbilja bilo dosta, Max
Gill!« Max je bio isti onaj pjegavi dečko, prijateljski nastrojen i pretjerano
izrastao, kakav je oduvijek i bio. Maggie ga je bilo teško zamisliti u braku.
Nakon pokusa s bračnim zavjetom Max krenu na Penn Station, a ostali se dadoše na
uvježbavanje glazbenog dijela. Sva ta izvedba djeluje poprilično amaterski,
mislila je Maggie, što je bilo dobro jer te večeri ona i Ira nisu baš najbolje
pjevali. Neskladno su počeli, a još je i Maggie zaboravila da su namjeravali
preskočiti srednju kiticu. Zajedno je s Irom ispravno svladala prva dva stiha,
onda je zbunjeno zastala, a potom propustila dio koji je ona trebala pjevati te
ju je uhvatilo hihotanje. U tom je trenutku, a smijeh joj još nije bio nestao s
lica, u prvom redu vidjela Borisa Drumma. Iznenađeno se i zgužvano mrštio, kao
da ga je netko netom probudio.
Znala je da će se preko ljeta vratiti kući, no nije joj rekao točno kojega dana.
Pričini se da ga nije prepoznala. Ona i Ira završiše pjesmu, a onda ona opet
preuze Sereninu ulogu i otkorača duž lađe, bez Maxa, tako da Sugar može
odmjeriti vrijeme koje će joj biti potrebno za »Rođena da budem s tobom«. Nakon
toga Serena pljesnu rukama i povika: »U redu, društvo!« pa se pripremiše da pođu
svi istovremeno nešto govoreći. Razmišljali su o tome da odu nekamo na pizzu.
Svi pohrliše prema Maggie koja je čekala u stražnjem dijelu crkve, no Boris
ostade stajati na svom mjestu, licem okrenut prema naprijed. Očito je očekivao
da Maggie priđe k njemu. Ona je proučavala stražnji dio njegove uglate i
nepomične glave. Serena joj pruži torbicu i reče: »Vidim da imaš društvo.« Odmah
iza Serene stajao je Ira. On zastade ispred Maggie i odozgo pogleda u nju. Reče:
»Ideš li i ti na pizzu?«
Maggie reče: »Mislim da neću ići.«
On kimnu, bezizražajna lica, i ode. No nije pošao u istom smjeru u kojem i
ostali, kao da je mislio da ga neće primiti u društvo bez Maggie. Što je,
dakako, bila besmislica.
Maggie se vrati duž lađe, sjede pokraj Borisa i oni se poljubiše. U točno istom
trenutku rekoše »Kako si putovao?« i »Tko je onaj momak s kojim si pjevala?« Ona
se pričini da ga nije čula. »Kako si putovao?« zapita ponovno, a on reče: »Je li
to bio Ira Moran?«
»Tko, onaj momak s kojim sam pjevala?« zapita ona.
»To je bio Ira Moran! A rekla si mi da je poginuo!«
»Krivo smo se razumjeli«, reče ona.
»Čuo sam te jasno i glasno, Maggie.«
»Hoću reći, ja sam krivo razumjela da je poginuo. Bio je samo, ovaj, ranjen.«
»Ah«, reče Boris. Premetao je to u glavi.
»Ništa naročito, samo rana u mekano tkivo«, objasni mu Maggie. »Bio je ranjen u
glavu.« Pitala se da li ova dva izraza jedan drugome proturječe. U mislima brzo
preleti razne filmove koje je gledala.
»I što s tim? Jednog dana je jednostavno ušetao ovamo?« zapita Boris. »Hoću
reći, samo je iznebuha iskrsnuo, kao nekakav duh? Kako se to točno dogodilo?«
»Boris«, reče Maggie, »ne razumijem zašto se moramo time zamarati.«
»Oh, dobro. Oprosti.«, reče Boris.
(Je li zbilja zvučala tako autoritativno? Gledajući unatrag, bilo joj je to
teško zamisliti.)
Na sam dan svadbe, Maggie rano ujutro ustade i pođe do stana u kojem je
stanovala Serena - na drugom katu kućice u nizu izgrađene od kamenih blokova -
da joj pomogne u odijevanju. Serena nije djelovala uznemireno, ali joj je majka
bila sva ustreptala od uzbuđenja. Anitin je običaj, kad je bila uzrujana, bio da
govori veoma brzo i praktično bez stanke, poput osobe u nametljivoj reklami.
»Zašto ne podigne kosu kao i svi drugi kad sam joj to još prošli tjedan
objasnila rekla sam dušo nitko više ne nosi spuštenu kosu morala bi otići u
parfimeriju i nabaviti neki zgodan ukras za kosu da ti se ističe ispod vela...«
U prljavom je ogrtaču za kupanje od ružičastog satena jurcala okolo po
neurednoj, loše opremljenoj kuhinji, a cigareta joj je visjela iz usta. Dizala
je veliku galamu, no od toga nije bilo velike koristi. Lijena i nehajna u jednoj
od Maxovih velikih košulja, Serena je govorila: »Smiri se, mama, molim te!«
Rekla je Maggie: »Mama misli da bismo morali potpuno promijeniti cijeli obred.«
»Kako promijeniti?« pitala je Maggie.
»Serena nema nijedne djeveruše!« reče Anita. »Nema ni prve djeveruše, a što je
najgore, nema nijedne muške osobe da je povede do oltara!«
»Uznemirena je zato što će me ona voditi do oltara«, reče Serena Maggie.
»Oh, kad bi barem tvoj ujak Maynard bio tu da to napravi umjesto mene!« zaplaka
Anita. »Možda bismo vjenčanje mogli pomaknuti za tjedan dana i tako mu dati još
jednu priliku jer ovako kako to sada izgleda sve izvrnuto naglavce sve je tako
čudno da mogu jasno zamisliti kako će me oni uobraženi Gillovi odmjeravati i
smješkati se između sebe a osim toga vrhovi su mi kose izblijedjeli od zadnje
trajne i ja jednostavno ne mogu proći sredinom crkve.«
»Dođi mi pomoći da se obučem«, rekla je Serena Maggie i odvela je sa sobom.
U Sereninoj sobi, koja je zapravo bila tek polovica Anitine spavaće sobe
odvojena zavjesom načinjenom od mokre i zaprljane plahte za vodeni krevet,
Serena sjede za toaletni stolić. Reče: »Razmišljala sam o tome da joj dam prst
viskija, ali sam se uplašila da bi to moglo imati suprotan učinak.«
Maggie reče: »Serena, jesi li sigurna da je ispravno što se udaješ za Maxa?«
Serena vrisnu i okrenu se da je pogleda. Reče: »Maggie Daley, nemoj još i ti
početi! Već mi je dosta glazure na svadbenoj torti.«
»Hoću reći, kako znaš? Kako možeš biti sigurna da si izabrala pravu osobu?«
»Sigurna sam zato što sam došla do kraja retka«, reče Serena okrećući se opet
prema zrcalu. Glas joj se sada bio opet spustio na uobičajenu razinu. Ona stavi
na lice malo tekuće podloge, vješto nanoseći točkice po bradi, čelu i obrazima.
»Naprosto mi je vrijeme da se udam, to je sve«, reče ona. »Tako sam umorna od
sastanaka s dečkima! Tako sam umorna od toga da na sve pravim lijepo lice! Želim
sjediti na kauču s običnim, normalnim mužem i gledati televiziju sljedećih
tisuću godina. To će biti kao kad skineš steznik; ja to točno tako zamišljam.«
»Što ti to govoriš?« zapita Maggie. Gotovo se bojala odgovora. »Hoćeš li mi reći
da zapravo ne voliš Maxa?«
»Jasno da ga volim«, reče Serena. Ona utrlja podlogu u kožu. »Isto tako sam
voljela i druge dečke. Voljela sam Terryja Simpsona u drugom razredu - sjećaš ga
se? Ali tada mi nije bilo vrijeme za udaju, pa se tako ne udajem za Terryja.«
Maggie nije znala što bi mislila. Osjećaju li svi ovako? Pričaju li odrasli
uokolo bajke za malu djecu? »Čim sam vidio Eleanor«, rekao joj je jednom stariji
brat, »rekao sam: 'Jednog ću se dana oženiti tom curom'.« Maggie do sada nije
padalo na pamet da je jednostavno bio spreman za brak pa su mu oči lutale
naokolo tražeći najpovoljniju priliku.
Tako je Serena i opet dala boju Maggienu načinu gledanja na stvari. »Na kraju
krajeva nismo u rukama sudbine«, kao da je govorila. »Ili ako i jesmo, možemo se
istrgnuti kad god to poželimo.«
Maggie je sjela na krevet i gledala kako Serena nanosi rumenilo na obraze. U
Maxovoj je košulji Serena izgledala nehajno i sportski, poput bilo koje djevojke
iz susjedstva. »Kad sve ovo završi«, reče ona Maggie, »dat ću vjenčanicu obojiti
u grimiznocrvenu boju. Barem će nečemu poslužiti.«
Maggie je zamišljeno zurila u nju.
Vjenčanje je trebalo početi u jedanaest sati, ali je Anita htjela da pođu u
crkvu mnogo ranije, rekla je, za slučaj da iskrsne nešto nepredviđeno. Maggie se
poveze s njima u starom Anitinu ševroletu. Vozila je Serena jer je Anita rekla
da je previše nervozna, a budući da je Serenina suknja u valovima padala preko
prednjega sjedišta, Maggie i Anita sjedoše otraga. Anita je neprestano govorila
i stresala pepeo od cigarete u krilo svoje sjajne haljine boje breskve, haljine
koju je nosila kao nevjestina majka. »Kad bolje razmislim Serena ne mogu
shvatiti zašto će se svadba održati u zgradi Milosrdnih anđela koja je tako
prokleto daleko da svaki put kad je pokušam pronaći sva se zbunim i moram pitati
za smjer nepoznate ljude koji prolaze onuda...«
Stigoše do prodavaonice ZAMAMNO DONJE RUBLJE pa Serena zaustavi auto usporedo s
redom već parkiranih automobila i iznese iz njega valove satena da bi se pred
gospođom Knowlton, svojom poslodavkom, podičila haljinom. Dok su čekale na nju,
Anita reče: »Časna riječ čovjek bi pomislio da ako možeš unajmiti čovjeka koji
će posluživati za barom ili ti srediti zahod ili pogledati zašto ti se vrata ne
zatvaraju kako treba da uopće ne bi trebao biti nikakav problem da unajmiš
nekoga na pišljivih pet minuta koliko je potrebno da ti kćerku dovede do oltara
ne misliš li i ti tako?«
»Da, gospođo«, reče Maggie pa odsutno stade kopati po rupici u sjedištu
presvučenom umjetnom kožom i izvuče odande grudicu pamučnog punjenja.
»Ponekad mislim da me ona pokušava poniziti«, reče Anita.
Maggie nije znala što bi na to odgovorila.
Konačno se Serena vrati do kola noseći lijepo umotan poklon. »Gospođa Knowlton
mi je rekla da ga ne otvaram prije prve bračne noći«, reče. Maggie pocrvenje i
pogled joj skrenu prema Aniti. Anita je samo gledala kroz prozor ispuštajući dva
duga traka dima kroz nos.
U crkvi velečasni Connors odvede Serenu i njezinu majku u jednu pokrajnju sobu,
a Maggie ostade čekati na ostale pjevače. Mary Jean je već bila ondje, a uskoro
stiže i Sissy s mužem i svekrvom. Međutim, Ire nije bilo. Pa, ima još dovoljno
vremena. Maggie s vješalice dohvati dugačku bijelu halju i prebaci je preko
glave, gubeći se u njezinim naborima, a potom, dakako, izroni sva raščupana pa
je morala otići da se počešlja. No i kad se vratila, Ire još nije bilo na
vidiku.
Prvi su uzvanici bili stigli. Boris je sjedio u jednoj od klupa, neugodno blizu.
Slušao je što mu govori neka gospođa s velom ukrašenim točkicama te je kimao s
razumijevanjem i s puno poštovanja, no Maggie je osjećala neku napetost u načinu
na koji je držao glavu. Pogledala je prema ulazu. Sada su s ulice ulazili još
neki ljudi, njezini roditelji, Wrightovi koji su stanovali pokraj njih i
Serenina stara učiteljica koja je Serenu pripremala za nastup kao mažoretkinju.
Ni traga ni glasa dugačkom, tamnom liku Ire Morana.
Pošto ga je sinoć onako pustila da ode, mora da je odlučio da se zauvijek
izgubi.
»Odmah se vraćam«, reče ona. Udarivši o red sklopivih stolica, pohita kroz
predvorje. Jedan joj se od širokih rukava zakvači za kvaku na otvorenim vratima
i glupo je zaustavi, no ona se oslobodi prije no što ju je itko primijetio, kako
je mislila. Na prednjim stepenicama zastade. »Hej, zdravo!« reče joj neka cura
što je ranije išla s njom u školu. »Mmm...«, promrmlja Maggie pa zakloni oči i
pogleda lijevo i desno niz ulicu. Vidjela je samo razne uzvanike. Na trenutak
osjeti nestrpljenje prema njima; činili su joj se tako bezvezni. Smješkali su se
jedni drugima i uzajamno se pozdravljali na onaj dražestan način koji su
primjenjivali samo pred crkvom, a žene su, dok su koračale, nesnosno izvrtale
vrhove cipela u stranu i bijele su im rukavice blještale na suncu.
Boris s vrata reče: »Maggie?«
Ona se ne osvrnu. Potrča niz stepenice, a halja je lepršala oko nje. Stepenice
su bile široke i izuzetno niske, potpuno neprikladne za normalan ljudski korak,
pa je bila prisiljena poskakivati u nejednoličnom ritmu. »Maggie!« vikao je
Boris te je, stigavši do pločnika, morala i dalje trčati. Prokrčila je sebi put
između uzvanika i ostavila ih iza sebe, klizeći niz ulicu, a bijela se tkanina
njezine halje nadimala poput jedra na vjetru.
Samova je radionica okvira bila samo dva bloka zgrada udaljena od crkve, ali su
to bili dugački blokovi i bilo je toplo lipanjsko jutro pa je, stigavši onamo,
bila sva zadihana i mokra od znoja. Gurnu staklena vrata i uđe u tijesan,
neveseo prostor s podom pokrivenim otrcanim linoleumom. Uzorci letvica za okvire
u obliku slova L visjeli su s kuka na požutjeloj dasci, a pult je bio obojen u
masnu, hladnu sivu boju. Za pultom je stajao pogrbljen starac sa štitnikom za
oči na čelu i čupercima bijele kose što su stršali svaki na svoju stranu. Irin
otac.
Iznenadila se što ga je ovdje zatekla. Koliko je ona bila čula, već dugo nije
nogom zakoračio u dućan. Oklijevala je, a on reče: »Izvolite, gospođice?«
Uvijek je mislila da Ira ima najtamnije oči koje je ikada vidjela, no oči su
ovoga čovjeka bile još tamnije. Čak nije mogla razaznati kamo gledaju; na čas
joj se nejasno učini da je možda slijep.
»Tražim Iru«, objasni mu ona.
»Ira danas ne radi. Ide na nekakvu proslavu.«
»Da, na vjenčanje; pjevat će na vjenčanju«, reče ona. »Još se nije pojavio pa
sam ja došla po njega.«
»Oh?« reče Sam. Primaknu glavu bliže k njoj, povodeći se za nosom, što nimalo ne
umanji njezin dojam da je slijep. »Jeste li vi možda Margaret?« zapita on.
»Jesam«, reče ona.
On promisli o tome, a onda se naglo, sipljivo zasmijulji.
»Margaret M. Daley«, reče.
Ona mu ne htjede dopustiti da je pokoleba.
»I tako, pretpostavili ste da je Ira umro«, reče on.
»Je li on ovdje?« zapita ona.
»Gore je, oblači se.«
»Možete li ga pozvati, molim vas?«
»Kako vam je palo na pamet da je umro?« zapita je on.
»Zamijenila sam ga s jednim drugim dečkom. Montyjem Random«, reče ona nejasno
izgovarajući riječi. »Monty je poginuo u logoru za novake.«
»U logoru za novake!«
»Možete li reći Iri da sam ja ovdje, molim vas?«
»Što bi Ira radio u logoru za novake?«, reče joj Sam. »Ira mora uzdržavati
obitelj, baš kao da je oženjen. To ne znači da bi se mogao oženiti s obzirom na
našu situaciju. Mene srce muči već godinama, a jednoj od njegovih sestara nije
baš sve u redu s glavom. Ne vjerujem da bi ga vojska uzela čak i da se
dobrovoljno prijavi! Onda bismo ja i djevojke spali na socijalnu pomoć; bili
bismo državi na teret. 'Nosi se odavde', rekli bi mu u vojsci. 'Vrati se svojima
jer te oni trebaju. Nama ovdje nisi potreban.'«
Maggie odnekud začu trčanje nečijih nogu niz stepenice - prigušeni zvuk nalik na
bubnjanje. Na zidu se s klinovima iza pulta otvoriše vrata i Ira reče: »Tata...«
Zastade i zagleda se u nju. Na sebi je imao tamno odijelo koje mu je loše
pristajalo i uškrobljenu bijelu košulju s mornarski plavom kravatom koju još
nije bio svezao u čvor pa mu je visjela oko vrata.
»Zakasnit ćemo na vjenčanje«, reče mu ona.
On zadiže orukvicu i pogleda na sat.
»Dođi!« reče ona. Nije brinula samo zbog vjenčanja. Činilo joj se da na nju
vreba neka opasnost ako ostane u blizini Irina oca.
I Sam, dakako, reče: »Ja i tvoja mlada prijateljica razgovarali smo o tvom
odlasku u vojsku,«
»U vojsku?«
»Ira ne može ići u vojsku, rekao sam joj. Mora se brinuti za nas.«
Ira reče: »U svakom slučaju, tata, vratit ću se za sat ili dva.«
»Zbilja moraš tako dugo ostati? To je skoro cijelo jutro!« Sam se okrete k
Maggie i reče: »Subota nam je najbolji dan.«
Maggie se pitala zašto u tom slučaju nitko ne ulazi u dućan. Reče: »Da, ali mi
bismo...«
»Zapravo, da Ira ode u vojsku, jednostavno bismo morali zatvoriti dućan«, reče
Sam. Prodati sve do zadnje stvarčice, premda će u listopadu biti već četrdeset i
dvije godine otkako se obitelj bavi ovim poslom.
»O čemu ti to govoriš?« zapita ga Ira. »Zašto bih ja otišao u vojsku?«
»Tvoja je prijateljica mislila da si otišao u vojsku i poginuo«, objasni mu Sam.
»Oh«, reče Ira. Mora da je sada i njemu počelo svitati kakva im opasnost prijeti
jer ovaj put on reče: »Morali bismo krenuti.«
»Mislila je da si odletio u zrak u logoru za novake«, objasni mu Sam. I opet se
onako sipljivo zasmijulji. Maggie se činilo da u načinu na koji miče nosom ima
nečega neumoljivog što podsjeća na krticu. »I opa, napiše mi pismo da mi izrazi
sućut«, reče on. »Ha!« Pa se obrati Maggie: »Bome me preplašilo. Na časak sam
pomislio: Čekaj malo. Je li Ira umro? Da jest, ja bih prvi za to znao. I onda
sam prvi put čuo za vas. Zapravo, nakon toliko godina prvi put sam čuo da se
govori o nekoj djevojci. Hoću reći, nije on bez prijatelja. Njegovi dečki iz
škole, to su oni pametnjakovići koji su se upisali u koledž, a sada su svi
izgubili vezu s njim i on od svojih vršnjaka ne viđa ni žive duše. 'Gledaj!'
rekao sam mu. 'Cura na vidiku!' Kad sam došao k sebi od šoka. 'Bolje je zgrabi
dok imaš priliku za to', rekao sam mu.«
»Idemo«, reče Ira Maggie.
Podiže preklopnu dasku na pultu i izađe kroz taj prolaz, no Sam ne prestade
govoriti. »Problem je u tome što sad znaš da se ona može dobro snaći i bez
tebe«, reče on.
Ira zastade još uvijek držeći preklopnu dasku podignutu uvis.
Napiše pisamce s izrazima sućuti, a onda nastavi mirno živjeti, kao da se ništa
nije dogodilo«, objasni mu Sam.
»Što si očekivao da će učiniti, baciti se za mnom u grob?«
»Pa, moraš priznati da se jako dobro nosila sa svojom boli. Napisala mi slatko
pisamce, nalijepila na njega poštansku marku, a onda nastavila s pripremama za
prijateljičino vjenčanje.«
»Upravo tako«, reče Ira, spusti preklopnu dasku i priđe k Maggie. Zar je potpuno
bešćutan? Oči su mu bile bezizražajne, a ruka, kad ju je uhvatio za nadlakticu,
savršeno mirna.
»Niste u pravu«, reče Maggie Samu.
»Ha?«
»Nije mi bilo dobro bez njega, skoro sam umrla.«
»Nema potrebe da se toliko uzbuđujemo oko toga«, reče Sam.
»A tek toliko da znate, ima puno djevojaka koje misle da je on naprosto divna
osoba i da je nisam jedina i smiješno je reći da se on ne može oženiti. Niste u
pravu; svatko se može oženiti ako to hoće.«
»Ne bi se usudio!« objasni joj Sam. »Mora misliti na mene i na svoje sestre.
Hoćete li da svi završimo u ubožnici? Ira? Ira, nećeš se valjda usuditi da se
oženiš!«
»Zašto ne?« upita Ira mirno.
»Moraš misliti na mene i na svoje sestre!«
»Svejedno ću se njome oženiti«, reče Ira.
Potom otvori vrata i stade u stranu da propusti Maggie.
Vani na pragu zastadoše pa on ovi ruke oko nje i privuče je k sebi. Osjećala je
uske kosti njegova prsnog koša na svojem obrazu i čula kako mu srce udara u
njezinu uhu. Mora da je njegov otac kroz staklena vrata sve to mogao vidjeti, no
Ira svejedno sagnu glavu i poljubi je u usta, dugim, toplim, ispitivačkim
poljupcem od kojega joj koljena zaklecaše.
Zatim krenuše prema crkvi, premda je i tu najprije došlo do manjeg zastoja jer
je rub njezine halje bio negdje zapeo. Ira je još jednom morao otvoriti vrata
(čak i ne pogledavši oca) da je oslobodi.
No, gledajući ovaj film kod Serene, tko bi pomislio da se išta dogodilo malo
prije njegova snimanja? Izgledali su kao običan par, možda malo neusklađeni s
obzirom na visinu. On je bio previsok i premršav, a ona preniska i previše
bucmasta. Izraz im je lica bio ozbiljan, no zasigurno nisu djelovali kao da im
se nedavno dogodilo išta potresno. Bezglasno su otvarali i zatvarali usta dok su
prisutni pjevali umjesto njih, podrugujući se bez zlobe i melodramatično
naglašavajući. »'Ljubav je način na koji priroda daje, to razlog je da život nam
traje...'« Samo je Maggie znala kako ju je Irina ruka bila obgrlila oko struka.
Onda se Barleyeve blizanke nasloniše jedna na drugu i zapjevaše pristupnu
pjesmu, visoko podižući glave kao ptičja mladunčad, a kamera brzo prijeđe s njih
na Serenu svu odjevenu u bijelo. Serena je klizila niz lađu s majkom koja se
pridržavala za nju. Smiješno: zbog toga se ni na jednoj od njih dvije ništa nije
činilo posebno neuobičajenim. Serena je pozorno gledala ravno naprijed. Anita je
bila malo prejako našminkana, ali je to zapravo mogla biti bilo čija majka
zabrinuta izgleda i staromodna u preuskoj haljini. »To si ti!« kroz smijeh netko
reče Sereni. U međuvremenu su prisutni pjevali: »'Iako ne znam sve one riječi
koje se obično kažu...'«
No, tada se kamera trže i naglo skrenu pa se pojavi Max koji je zajedno s
velečasnim Connorsom čekao ispred oltara. Jedan za drugim pjevači se povukoše.
Dragi Max, napućenih, ispucalih usnica i napola sklopljenih plavih očiju u
nastojanju da djeluje dostojanstveno, kako i priliči, dok gleda Serenu kako
dolazi prema njemu. Sve je na njemu bilo izblijedjelo osim sunčanih pjegica koje
su mu se poput metalnih šljokica isticale na širokim obrazima.
Maggie osjeti kako joj naviru suze. Neki su šmrcali.
Nitko, pomisli ona, onda nije mislio da će sve ispasti tako ozbiljno.
No, dakako, raspoloženje se opet popravi jer je pjesma predugo trajala i par je
morao ukočeno stajati dok se velečasni Connors sav ozaren smiješio na njih, a
Barleyeve blizanke zamuknule. U času kada je par već bio položio bračni zavjet i
Sugar ustala da zapjeva završnu pjesmu, većina se ljudi u sobi u iščekivanju
stade međusobno gurkati. Ta tko bi mogao zaboraviti ono što je došlo nakon toga?
Max je pratio Serenu niz prolaz previše polagano, koračajući odmjerenim, sporim
hodom koji mora da je držao primjerenim. Sugarina je pjesma bila odavno gotova
prije no što su oni završili s izlaskom. Serena povuče Maxa za lakat, stade mu
nešto brzo govoriti na uho, a posljednjih je nekoliko stopa prešla hodajući
gotovo natraške da bi ga odvukla u predvorje. A onda, kada se izgubiše ostalima
iz vida, kakva je to galama izbila! Šaputanje je preraslo u siktanje, a siktanje
u viku! »Da si jučer ostao do kraja proklete probe«, vikala je Serena,«umjesto
što si zbrisao na Penn Station zbog svojih rođaka kojima nikada nema kraja i
ostavio me da sama vježbam tako da nemaš pojma kojom brzinom treba hodati...«
Svatovi su ostali sjediti ne znajući kamo bi pogledali. Zbunjeno su se
smijuckali gledajući sebi u krilo te napokon prasnuli u smijeh.
»Serena, dušo«, rekao je Max, »daj se ohladi. Za Boga miloga, Serena, svi će te
čuti, Serena, dušice...«
Naravno, ništa se od toga nije vidjelo na filmu koji je tu završavao, osim još
nekoliko izgrebanih brojeva koji samo preletješe preko ekrana. No svi su u sobi
jedni drugima osvježavali uspomene, ponovno oživljavajući taj prizor. »A onda je
izjurila van...«
»Zalupila vratima crkve...«
»Sjećaš se, cijela se zgrada zatresla.«
»A mi smo samo zurili prema predvorju i pitali se kako da se ponašamo...«
Netko podiže platnenu roletu: Serena. Soba se ispuni svjetlošću. Serena se
smiješila, no obrazi su joj bili vlažni. Svi su govorili: »A onda, Serena...« i
»Sjećaš li se, Serena?«, a ona je kimala glavom, smješkala se i plakala. Stara
gospođa pokraj Maggie reče: »Dragi, dragi Maxwell« i uzdahnu, možda čak i ne
primjećujući veselje oko sebe.
Maggie ustade i dohvati torbicu. Trebala je Iru; bez Ire se osjećala
izgubljenom. Ogleda se tražeći ga, no vidje samo druge ljude, beznačajne i
nezanimljive. Provuče se do prostora za jelo, no njega nije bilo ni među gostima
koji su stajali unaokolo tamaneći hranu s pladnjeva. Ona se otputi niz hodnik i
zaviri u Sereninu spavaću sobu.
I tamo ga nađe. Sjedio je kraj komode s ogledalom, a bio je privukao stolicu i
maknuo Lindinu sliku nakon mature tako da na lakiranoj površini može slagati
pasijans. Jedna mu je smeđa koščata ruka stajala u zraku iznad dečka
pripremajući se da ga podigne. Maggie uđe u sobu i zatvori vrata. Odloži torbicu
i s leđa ga zagrli. »Propustio si krasan film«, reče govoreći u njegovu kosu.
»Serena je prikazala film sa svojeg vjenčanja.«
»To je baš njoj slično«, reče Ira. On stavi dečka na damu. Kosa mu je mirisala
na kokosov orah - što je bio njezin prirodni miris koji bi se prije ili kasnije
uvijek javio bez obzira na to koji je šampon upotrebljavao.
»Ti i ja smo pjevali u duetu«, reče ona.
»Pretpostavljam da si se rasplakala i da te uhvatila nostalgija.«
»Da.«, reče mu ona.
»To je baš tebi slično«, reče on.
»Da«, reče ona i nasmiješi mu se u ogledalu koje im je stajalo sučelice. Činilo
joj se da se gotovo diči time, da daje svečanu izjavu. Ako se na nju može lako
utjecati, pomisli, barem je odabrala pod čijim će utjecajem biti. Ako je
ograničena na određeni obrazac, barem je odabrala kako će taj obrazac izgledati.
Osjeti se jakom, slobodnom i određenom. Promatrala je kako Ira skuplja cijeli
niz karata, od karo asa do karo desetke, i stavlja ih na dečka. »Izgledali smo
kao djeca«, objasni mu ona. »Kao pravi maloljetnici. Zamisli samo, bili smo tek
malo stariji nego što je sada Daisy. I uopće nismo razmišljali o tome s kim ćemo
provesti sljedećih šezdeset godina.«
»Mmhmm«, reče Ira.
Zamišljeno je promatrao jednog kralja, a Maggie mu je naslonila obraz na tjeme.
Činilo joj se da se opet zaljubila. Zaljubila se u vlastitog muža! Svidje joj se
praktična strana toga - kao kad u vlastitoj smočnici nađeš sve sastojke koje
trebaš za neki novi recept.
»Sjećaš se prve godine nakon vjenčanja?« zapita ga. »Bilo je užasno. Svaki čas
smo se svađali.«
»Najgora godina u mom životu«, složi se on pa se, kada ga ona zaobiđe, malo
odmaknu da bi mu mogla sjesti u krilo. Njegova su bedra ispod nje bila dugačka i
koščata - kao dva komada drva. »Pazi mi na karte«, reče joj, no osjećala je da
ga ovo počinje zanimati. Nasloni mu glavu na rame i prstom stade prelaziti po
šavovima na džepiću na košulji.
»Sjećaš se one nedjelje kada smo pozvali Maxa i Serenu na ručak? Naši prvi
gosti.. Pet puta smo premještali stvari prije njihovog dolaska«, reče ona. »Ja
sam otišla u kuhinju i kad sam se vratila, otkrila sam da si ti sve stolice
porazmještao po kutovima i rekla sam ti: 'Što si to napravio?' i počela sam ih
drugačije raspoređivati pa je, kad su Gillovi stigli, stolić za kavu stajao na
kauču s nogama gore, a ti i ja smo se na sav glas derali jedno na drugo.«
»Bili smo na smrt preplašeni, to je bilo zbog toga«, reče Ira. Ruke je sada
držao ovijene oko nje; osjećala je kako mu grudi podrhtavaju od podsmješljivog,
suhog glasa. »Pokušavali smo se ponašati kao odrasle osobe, ali nismo znali
možemo li u tome uspjeti.«
»A naša prva godišnjica«, reče Maggie. »Kakav je to bio fijasko! U maminoj
knjizi za svaku priliku pisalo je da se to zove papirnati pir ili pir sa satom,
što ti je draže. Tako sam ja došla na sjajnu zamisao da za tebe sama napravim
dar, a oglas za pribor i dijelove vidjela sam u nekom časopisu: sat koji je
napravljen od papira, a radi.«
»Ne sjećam se tog sata.«
»Pa kad ti ga nikad nisam ni dala«, reče Maggie.
»Što se desilo?«
»Pa, mora da sam ga loše sastavila«, reče Maggie. »Hoću reći, držala sam se svih
uputa, ali sat nikada nije radio kako valja. Kasnio je, zaustavljao se pa opet
počinjao ići, jedan mu se rub uvinuo, ispod brojke dvanaest je bila mala
izbočina, na mjestu gdje sam stavila previše ljepila. Bio je... vidjelo se da je
izrađen u kućnoj radinosti. Tako sam se zastidjela da sam ga bacila u smeće.«
«Ama, zlato«, reče on.
»Bojala sam se da je to nekakav simbol, hoću reći, simbol našeg braka. Bojala
sam se da i on djeluje kao da je izrađen u kućnoj radinosti.«
On reče: »Kvragu, onda smo tek učili neke stvari. Nismo znali što ćemo jedno s
drugim.«
»Sada znamo«, šapnu ona. Pritisnu usta na jedno od mjesta koja je posebno
voljela, ono zgodno toplo mjestašce gdje se njegova vilica sastajala s vratom.
Prsti joj u međuvremenu kliznuše do kopče na njegovu pojasu.
Ira reče: »Maggie?«, ali ne učini ništa da bi je zaustavio. Ona se uspravi da bi
mu otkopčala pojas i otvorila patentni zatvarač na hlačama.
»Ostat ćemo sjediti ovdje, na ovoj stolici«, šapnu. »Nitko neće ništa
primijetiti.«
Ira zastenja i privuče je k sebi. Kad ju je poljubio, usnice su mu bile glatke i
čvrste. Njoj se učini da čuje kolanje krvi u vlastitim žilama; šumjelo je kao
što šumi morska školjka.
»Maggie Daley!« reče Serena.
Ira se žestoko trže i Maggie skoči s njegova krila. Serena zastade kao ukopana,
s jednom rukom na kvaki. Zurila je u Iru, u njegov rastvoreni patentni zatvarač
i krajeve košulje koji su provirivali kroz rasporak.
Pa, ovo može krenuti u bilo kojem smjeru, pomisli Maggie. Sa Serenom se nikad ne
zna. Serena bi se svemu ovome mogla i samo nasmijati. No, možda je pogreb bio
previše za nju, ili pak film poslije toga, ili naprosto udovištvo općenito. U
svakom slučaju, ona reče: »Ne mogu vjerovati. Naprosto ne mogu vjerovati.«
Maggie reče: »Serena...«
»U mojoj kući! U mojoj spavaćoj sobi!«
»Oprosti; molim te, oprosti nam...«, reče Maggie, a Ira reče, na brzinu dovodeći
odjeću u red: »Da, časna riječ, nismo...«
»Uvijek si bila nemoguća«, reče Serena Maggie. »Pretpostavljam da si to
smišljeno učinila. Nitko se ne može iz čistog mira tako ponašati. Nisam
zaboravila što se s mojom majkom dogodilo u staračkom domu. A sad i ovo! Poslije
pogreba! U sobi u kojoj sam ja spavala sa svojim mužem!«
»To se slučajno dogodilo, Serena. Nismo namjeravali...«
»Slučajno!« reče Serena. »Oh, molim te, idi.«
»Što?«
»Odlazite odavde«, reče ona, okrenu se oko sebe i ode.
Ne gledajući Iru, Maggie dohvati torbicu. Ira skupi karte. Ona prođe ispred
njega kroz vrata pa se hodnikom zajedno uputiše do dnevnog boravka. Ostali se
malo razmaknuše puštajući ih da prođu. Nije imala pojma o tome koliko su drugi
čuli. Vjerojatno sve; ponašali su se uzbuđeno i kao da nešto prikrivaju. Ona
otvori ulazna vrata, a onda se okrenu i reče: »E pa, doviđenja!«
»Doviđenja«, promrmljaše ostali. »Bog, Maggie, bog, Ira...«
Vani ih zaslijepi sunce. Ona požali što se od crkve nisu dovezli kolima. Ira joj
ponudi ruku i ona je prihvati pa krenu po šljunku uz cestu, upirući oči u svoje
cipele na kojima se bio nakupio tanak sloj prašine.
»Pa«, reče Ira napokon, »ovo smo druženje bogami učinili malo živahnijim.«
»Osjećam se naprosto strašno«, reče Maggie.
»Oh, ona će to zaboraviti«, reče joj Ira. »Znaš kakva je. Onda puhnu i reče:
»Pogledaj to s ljepše strane. Kad god se razred okupi...«
»To nije bilo razredno okupljanje, nego pogreb«, reče Maggie. »Oproštaj od
pokojnika. Pokvarila sam joj oproštaj od pokojnika! Ona sad vjerojatno misli da
smo se pravili važni ili nešto slično, da joj se rugamo zato što je sada
udovica. Osjećam se strašno.«
»Oprostit će nam ona«, reče joj on.
Pored njih prozuja auto pa njih dvoje zamijeniše mjesta tako da je on sada hodao
bliže cesti. Koračali su tek malo udaljeni jedno od drugog, no ne dotičući se.
Opet su postali osobe kakve su i prije bili. Ili gotovo kao prije. Ne potpuno.
Neka joj je svjetlosna ili toplotna varka zamaglila pogled pa se Maggie učini da
je stara kamena kuća pored koje su prolazili, na trenutak prigušeno
zasvjetlucala. Rastočila se u blagu, blistavu maglu, a potom joj se čestice
drugačije razvrstaše i ponovno zgusnuše.
Drugi dio
Tokom je proteklih nekoliko mjeseci Ira sve više primjećivao rasipnost ljudskoga
roda. Po njegovu su mišljenju ljudi svoj život uludo tratili. Trošili su
energiju na sitne zavisti, isprazne ambicije ili dugotrajna, gorka
predbacivanja. Ta je tema iskrsavala pred njim na koju god bi se stranu okrenuo,
kao da mu netko pokušava nešto reći. No njemu o tome i nije trebalo posebno
govoriti. Zar nije i predobro znao što je sve propustio?
Pedeset mu je godina i nikada ništa značajno nije postigao. Nekoć je sanjario o
tome da će pronaći lijek za neku tešku bolest, a sada umjesto toga izrađuje
okvire za goblene.
Njegov sin koji ne bi bio u stanju nijednu pjesmu otpjevati kako valja, ispisao
se iz srednje škole u nadi da će postati rok zvijezda. Kćerka mu je od onih
ljudi koji sami sebe izjedaju zbog nepotrebnih briga; prije ispitivanja u školi
znala je izgristi nokte do mesa i patiti od strahovitih glavobolja, a zbog
ocjena se toliko živcirala da ih je doktor upozorio na opasnost od čira na
želucu.
A tek njegova žena! Voli je, ali ne podnosi način na koji ona odbija ozbiljno
shvatiti vlastiti život. Kao da vjeruje kako je to svojevrsno uvježbavanje
života, nešto s čime ona sebi može dopustiti da se igra, kao da će joj netko
ponuditi drugu ili treću priliku da to ispravno izvede. Uvijek nekamo bezglavo,
nezaustavljivo srlja, no bez nekoga posebnog cilja - sve su to samo
zastranjivanja, nasumična skretanja.
Kao danas, na primjer: ta priča s Fionom. Fiona, po Irinu mišljenju, više nije s
njima ni u kakvu srodstvu, nije im snaha pa čak ni poznanica. No, Maggie sjedi
ovdje kraj njega, držeći ruku isturenu kroz prozor dok Cestom broj jedan jure
prema kući, i opet se vraća (i to baš kad se ponadao da je na to zaboravila) na
svoju hirovitu zamisao o posjetu Fioni. Kao da nije dovoljno što su subotu
izgubili zbog odlaska na pogreb Maxa Gilla - a i to je bilo svojevrsno
zastranjivanje - nego se sada želi otputiti u potpuno novom smjeru. Hoće da
svrate do Cartwheela u Pennsylvaniji samo zato da bi Fioni mogla ponuditi da će
čuvati njezino dijete dok ona bude na svadbenom putovanju. Potpuno besmislen
prijedlog jer Fiona, hvala Bogu, ima majku koja se sve do sada brinula za Leroy
pa se na nju sigurno može računati za još neko kraće vrijeme. Ira je to i
istaknuo. Rekao je: »Što je s gospođom kako-se-ono-zove? Gospođom Stuckey?«
»Oh, gospođa Stuckey«, reče Maggie kao da je to samo po sebi dovoljan odgovor.
No uvuče ruku unutra i zatvori prozor. Lice joj je sjalo na suncu, okruglo,
zgodno i napregnuto. Kosa joj se bila raščupala od vjetra pa joj je sada sva
zamršena stršala oko glave. Zrak je bio vruć i zaudarao je na benzin pa Iri nije
bilo nimalo krivo što više ne ulazi u kola. No, to mu je neprestano otvaranje i
zatvaranje prozora išlo na živce. Ona je radila stvari iz sekunde u sekundu.
Nikada ne bi pogledala malo unaprijed. Grč razdraženosti oštro mu probode
sljepoočnice.
Ona je jednom prilikom zbog krivoga telefonskog spoja uspjela potratiti cijelu
večer. »Halo?« javila se na telefon, a neki je čovjek rekao: »Laverne, bolje ti
je da ostaneš kod kuće. Sad sam razgovarao s Dennisom i on dolazi po tebe.« Onda
je spustio slušalicu, a Maggie je povikala: »Čekajte!« - govoreći u slušalicu
iako se veza već bila prekinula; tipično. Tko god da je to bio, rekao joj je
Ira, zaslužuje ono što mu se desilo. Ako Dennis i Laverne nikad nisu uspjeli
uspostaviti vezu, to je njihov, a ne njezin problem. No, Maggie je stalno iznova
započinjala o tome. »'Kod kuće'«, jadikovala je. »'Bolje ti je da ostaneš kod
kuće', rekao mi je. Sam Bog zna što jadna Laverne sve proživljava.« I cijelu je
večer provela okrećući sve moguće varijacije njihova telefonskog broja, svaku
međusobnu zamjenu svih znamenaka, nadajući se da će se namjeriti na Laverne. No,
dakako, nije u tome uspjela.
Prema njezinim je riječima Cartwheel u Pennsylvaniji bio tako blizu da je gotovo
bilo moguće ispružiti ruku i dohvatiti ga. »To je na onoj prečici odmah iznad
državne granice. Zaboravila sam ime mjesta«, govorila je. »Ali ga na ovoj karti
koju si kupio na pumpi nikako ne mogu pronaći.«
Nikakvo čudo što je od nje bilo tako malo koristi pri snalaženju na cesti;
neprestano je tragala za Cartwheelom.
Promet je za subotu bio začudo rijedak. Većinom kamioni - maleni, zahrđali
kamioni koji su prevozili trupce i rabljene gume, a ne ona dotjerana čudovišta
kakva su se viđala na cesti I-95. U tom su trenutku putovali kroz predio
poljoprivrednih imanja i na svom je prolasku svaki kamion po izblijedjelim,
isušenim, požutjelim poljima što su se nizala uz cestu, ostavljao još jedan sloj
prašine.
»Hajde da napravimo ovako«, reče Maggie. »Zastat ćemo kod Fione samo na
trenutak. Mali, majucni trenutak. Čak nećemo popiti ni čašu ledenog čaja.
Iznijet ćemo joj svoju ponudu i otići:«
»To možeš obaviti i telefonom«, reče Ira.
»Ne mogu!«
»Telefoniraj joj kad se vratimo u Baltimore kad si već toliko navalila da čuvaš
djecu.«
»Tom je djetetu samo sedam godina«, objasni mu Maggie, »i sigurno nas se jedva
sjeća. Ne možemo je samo tako odvesti na tjedan dana! Moramo se najprije opet s
njom sprijateljiti.«
»Otkud znaš da je u pitanju tjedan dana?« zapita Ira.
Ona je sada prekapala po torbici pa reče: »Hmm?«
»Otkud znaš da će njihovo svadbeno putovanje trajati tjedan dana, Maggie?«
»Pa, ne znam. Možda će trajati dva tjedna. Možda čak i mjesec dana, ne znam.«
On se najednom zapita nije li cijela ta priča s udajom samo bajka - nešto što je
ona izmislila iz nekih svojih čudnih razloga. Smatrao ju je posve sposobnom za
to.
»A osim toga«, reče on, »ne možemo tako dugo izbivati od kuće. Moramo se vratiti
na posao.«
»Nećemo izbivati od kuće: bit ćemo u Baltimoreu. Povest ćemo je sa sobom u
Baltimore.«
»Onda će ona morati izostati iz škole«, reče on.
»Oh, pa to nije problem. Upisat ćemo je u neku bližu školu«, reče Maggie. »Drugi
razred uvijek je drugi razred, i tamo i ovdje.«
Ira je protiv toga mogao iznijeti toliko različitih argumenata da ga to ostavi
bez riječi.
Ona naglo spusti torbicu u krilo. »Oh, Bože, reče proučavajući novčanik,
rumenilo za usne, češalj i paketić papirnatih maramica. »Da sam barem ponijela
od kuće našu kartu.«
Još jedan vid rasipnosti, pomisli Ira, ovo ponovno čeprkanje po torbici čiji je
sadržaj već i na pamet znala. Čak je i Ira na pamet poznavao njezin sadržaj. A
rasipna je i ova briga za Fionu, kada Fiona prema njima očito ništa ne osjeća,
kada im je jasno stavila do znanja da samo želi živjeti vlastitim životom. Nije
li to čak i ustvrdila? »Samo želim živjeti vlastitim životom« - to je nekako
poznato zvučalo. Možda je to uzviknula za vrijeme one scene prije no što je
otišla od Jessea ili možda kasnije, tokom jednoga od onih patetičnih posjeta u
kakve su oni znali odlaziti nakon njezina i Jesseova razvoda, kada se Leroy
ponašala stidljivo i čudno, a jedno jedino oko gospođe Suckey optuživački i
prodorno virkalo kroz vrata sobe za dnevni boravak. Ira se trže. Rasipanje,
rasipanje i samo rasipanje, a sve nizašto. Dugačka vožnja i usiljeni razgovor,
pa ponovno dugačka vožnja kući, a sve apsolutno nizašto.
A rasipno je i svoje radno vrijeme posvećivati ljudima koji zaborave na tebe
istog časa kada se makneš od njihova bolesničkog kreveta, kako je Ira uvijek
isticao. Oh, pretpostavljao je da je to tako prekrasno i nesebično. No nije znao
kako Maggie uspijeva izdržati nestalnost, nedostatak stalnih rezultata - one
slabašne, senilne pacijente koji je zbunjuju govoreći joj o svojoj davno umrloj
majci ili sestri s kojom su se posvađali još davne 1928. godine.
Rasipno je i toliko drhtati nad djecom. (Koja više, uostalom, i nisu djeca - čak
ni Daisy.) Uzmimo, na primjer, onaj papir za cigarete što ga je Maggie proljetos
našla na Daisynoj komodi. Naišla je na nj dok je brisala prašinu i odmah
dotrčala Iri. »Što ćemo učiniti? Što da sada učinimo?« jadikovala je. »Naša kći
puši marihuanu; ovo je jedan od onih pokazatelja koji se spominju u onoj brošuri
što nam ju je škola poslala.« Natjerala je Iru da se zabrine i ražalosti, a to
se događalo češće no što je on htio priznati. Sjedili su zajedno do kasno u noć
raspravljajući o tome na koji bi se sve način mogli postaviti prema tom
problemu. »U čemu smo pogriješili?« plakala je Maggie, a Ira ju je zagrlio i
rekao: »Nemoj tako, srce moje. Obećajem ti da ćemo to riješiti.« Kako je ispalo,
i opet sve nizašto. Ispalo je da se Daisy cigaretnim papirom služila pri
sviranju flaute. Taj papir treba podmetnuti ispod zalistaka kad god počnu
zapinjati, otresito je objasnila Daisy. Čak se nije potrudila ni da se uvrijedi.
Ira se osjećao smiješnim. Osjećao se kao da je potrošio nešto rijetko i stvarno
- čvrstu valutu.
Onda se sjeti kako je jednom neki lopov ukrao Maggienu torbicu: ušao je ravno u
kuhinju gdje je Maggie na police slagala netom kupljene namirnice i ukrao je sa
stola, drsko da drskije ne može biti, a ona je nagnula za njim. Mogla je i
nastradati! (Najdjelotvornije bi i najjednostavnije bilo da je slegnula ramenima
i zaključila kako može i bez te torbice - ionako joj nikada nije bilo stalo do
nje, a sigurno je mogla pregorjeti nekoliko pišljivih dolara u novčaniku.) Bila
je veljača i pločnici su bili prekriveni glatkim ledom pa je po njima bilo
nemoguće trčati. Vraćajući se s posla, Ira se zaprepastio videći nekog momka
kako puževim korakom dolazi prema njemu, dok mu Maggiena mu crvena torbica visi
preko ramena, a za njim stiže Maggie trkom puzeći palac po palac, dok joj jezik
proviruje između zuba, toliko se bila usredotočila na vlastite korake. Oboje su
nalikovali na one pantomimičare koji, uopće se ne mičući s mjesta, mogu na
pozornici dočarati brzo koračanje. Zapravo je sve to izgledalo nekako komično,
razmišljao je Ira sada. Usnice mu se trznuše i on se nasmiješi.
»Reci«, zapovijedi Maggie.
»Sjetio sam se kako si kao luda trčala za onim čovjekom koji ti je ukrao torbu«,
reče joj on.
»Časna riječ, Ira. Na koji način tvoj mozak radi?«
Točno isto pitanje koje bi on njoj mogao postaviti.
»U svakom slučaju, dobila sam je natrag«, reče ona.
»Imala si sreće. Što da je bio naoružan? Ili malo jači? Što da se nije uspaničio
kad je mene vidio?«
»Znaš, kad malo bolje razmislim, mislim da sam baš prije neku noć sanjala o tom
momku«, reče Maggie. »Sjedio je u našoj kuhinji, a to je istovremeno bila naša
kuhinja i nije bila naša kuhinja, ako razumiješ što hoću reći...«
Ira poželi da mu ona prestane pričati svoje snove. Od toga se osjećao nekako
nemirno i pun strepnje.
Možda se nije trebao oženiti. Ili barem nije trebao imati djecu. No, čak je i u
svojim najmračnijim raspoloženjima shvaćao da bi to bila prevelika cijena.
Trebao je sestru Dorrie smjestiti u neku ustanovu - neku državnu ustanovu koja
ne bi bila preskupa. I trebao je reći ocu: »Neću se više brinuti za to da te
uzdržavam. Slabo srce ili ne slabo srce, preuzmi odgovornost za taj svoj
prokleti dućan i pusti me da se vratim svojim prvobitnim planovima, samo ako se
budem mogao sjetiti o čemu se radilo.« A drugu je sestru trebao natjerati da se
suoči sa svijetom i negdje se zaposli. »Misliš da nismo svi smrtno preplašeni?«
trebao ju je zapitati. »Ali svejedno izlazimo iz kuće i zarađujemo svoj kruh, pa
to možeš i ti.«
No, ona bi bila umrla od užasa.
Dok je bio dječarac, znao je noću ležati u krevetu i zamišljati da pregledava
pacijente. Podignuta su mu koljena predstavljala pisaći stol pa bi pogledao
preko njega i ljubazno zapitao: »Što je s vama, gospođo Brown?« Neko je vrijeme
pomišljao da bi mogao postati ortoped zato što se namještanje kostiju činilo
tako brzim postupkom. Kao popravljanje namještaja, mislio je. Zamišljao je da će
kost škljocnuti kad je vrati na pravo mjesto i da će pacijentov bol istoga časa
u potpunosti nestati.
»Hoosegow«, reče Maggie.
»Molim?«
Ona pokupi stvari i potrpa ih u torbicu. Spusti torbicu na pod do svojih nogu.
»Prečica koja vodi prema Cartwheelu«, objasni mu. »Nije li to bilo nešto kao
Hoosegow?«
»Bogami, nemam pojma.«
»Moose Cow. Moose Lump.«
»Ja onamo ne idem, pa ma kako se to mjesto zvalo«, objasni joj Ira.
»Goose Bump.«4
»Samo bih te htio podsjetiti«, reče on, »na sve one ostale posjete. Sjećaš se
kako su završili? Leroyin drugi rođendan, kada si ti čak i telefonirala Fioni da
se s njom dogovoriš, telefonirala, a ona je svejedno nekako zaboravila na tebe.
Njih su tri otišle do Hersheyskog parka, a mi smo cijelu vječnost morali čekati
na pragu, pa smo se okrenuli i vratili se kući.«
Prešutio je: zajedno s poklonom za Leroy. S divovskom Raggedy Ann koja se prazno
smješkala, od čega se njemu slomilo srce.
»A njezin treći rođendan, kad si joj bez upozorenja donijela onu mačkicu, premda
sam te ja bio upozorio da prije toga razgovaraš s Fionom, pa je Leroy počela
kihati, a Fiona joj je rekla da ne može zadržati macu. Leroy je plakala cijelo
poslijepodne, to si zaboravila? Plakala je još i kada smo odlazili.«
»Mogla je primati injekcije protiv alergije«, reče Maggie, tvrdoglavo odbijajući
da razumije u čemu je stvar. »Mnogo djece prima injekcije protiv alergije i
imaju cijelo čudo kućnih ljubimaca.«
»Da, ali Fiona to nije htjela. Nije htjela da se nas dvoje u to miješamo, a
zapravo nije htjela ni da im dolazimo u posjete, pa sam ti zbog toga i rekao
kako bi bilo bolje da tamo više ne idemo.«
Maggie ga ošinu brzim, ispitivačkim pogledom. Vjerojatno se pita zna li on za
ostala njezina putovanja, ona na koja je odlazila bez njega. No, da joj je bilo
stalo do toga da ih zadrži u tajnosti, bila bi nakon povratka napunila spremnik
gorivom.
»Pokušavam ti reći...«, reče on.
»Znam što mi pokušavaš reći!« viknu ona. »Ne moraš stalno tupiti po tome!«
Šutke je vozio neko vrijeme. Isprekidana se crta pružala kao šav duž ceste što
se protezala pred njim. Mnoštvo sićušnih ptičica uzletje iz nekog šumarka i nebo
postade pepeljasto od njih, a on ih je promatrao sve dok ne nestadoše.
»Moja je baka po tati imala jednu sliku u dnevnom boravku«, reče Maggie. »Prizor
urezan u nečem žućkastom nalik na bjelokost ili prije na celuloid. Na njoj je
bio prikazan stari bračni par kako sjedi pored ognjišta, svako od njih u svojoj
stolici za ljuljanje, a naslov je bio urezan na donjem dijelu okvira: 'Dvoje
starih ljudi u svojem domu'. Žena je plela, a muškarac čitao iz neke goleme
knjige u kojoj si naprosto morao prepoznati Bibliju. I znalo se da negdje izvan
te kuće moraju postojati odrasla djeca; hoću reći, cijela se zamisao i sastojala
u tome da se kaže kako stari ljudi ostaju kod kuće, a djeca odlaze. Ali to dvoje
je bilo tako strahovito staro! Lica su im bila nalik na smežurane jabuke, a
tijela na vreće s krumpirom; dvoje ljudi koje bi čovjek u trenutku svrstao u
određenu kategoriju i isti čas ih zaboravio. Nikad nisam mislila da ću i ja
spadati među takve stare ljude u svojem domu.«
»Smišljaš planove kako bi to dijete dovela da živi s nama«, reče Ira. Ova ga
pomisao pogodi naglo kao udarac, isto tako jasno kao da je ona to izgovorila te
riječi. »Cijelo vrijeme na to smjeraš. Sada kad Daisy odlazi, smišljaš kako bi
dovela Leroy da zauzme njezino mjesto.«
»Uopće nemam takvih namjera!« reče Maggie - prebrzo, kako se njemu činilo.
»Nemoj misliti da te ne prozirem«, reče joj on. »Cijelo mi se vrijeme nešto
činilo sumnjivim u vezi s tom pričom o čuvanju djece. Računaš na to da će Fiona
prihvatiti prijedlog, sada kad je sva obuzeta novim novcatim mužem.«
»E baš to pokazuje kako ništa ne znaš, jer ja nemam ni najmanje namjere zauvijek
zadržati Leroy. Samo hoću danas poslijepodne skočiti do njih i iznijeti im svoju
ponudu, a Fiona će onda možda, samo možda, ponovno razmisliti o Jesseu.«
»O Jesseu?«
»O našem sinu Jesseu, Ira.«
»Da, Maggie, znam da je Jesse naš sin, ali ne shvaćam o čemu misliš da bi ona
mogla ponovno razmisliti. Među njima je gotovo. Ona ga je ostavila. Njezin
odvjetnik mu je poslao one papire na potpis, on ih je potpisao sve do
posljednjega i vratio mu ih.«
»I odonda se silno promijenio«, reče Maggie. »I on i Fiona. Ali svaki put kad on
učini neki pokušaj da se pomiri s njom, ona se nalazi u takvoj fazi da ne želi s
njim ni razgovarati, a onda, kada ona nešto pokuša, on se nekamo sakrije jer je
pozlijeđen u svojim osjećajima, pa i ne zna da ona nešto pokušava. Kao neki
užasan ples, neki loše sinkronizirani ples u kojemu svaki korak predstavlja
pogrešku.«
»I onda?« reče Ira. »Čovjek bi pomislio da bi ti iz toga morala izvući i neki
zaključak.«
»Kakav zaključak?«
»Da su njih dvoje izgubljen slučaj, Maggie.«
»Oh, Ira, ti jednostavno nemaš dovoljno povjerenja u sreću«, reče Maggie. »Dobru
ili zlu sreću, svejedno. Pogledaj onaj auto ravno pred tobom.«
Mislila je na crveni ševrolet - staromodni model, veličine teglenice, a lak mu
je bio izblijedio do boje tamnocrvene gumice za brisanje. Ira ga je već otprije
promatrao. Nije mu se sviđao način na koji su ta kola vrludala s jedne strane na
drugu i vozila čas brže, čas sporije.
»Potrubi mu«, poduči ga Maggie.
Ira reče: »Oh, samo ću...«
Samo ću ga preteći, htio je reći. Neki nesposobni idiot; takve je najbolje
ostaviti za sobom. Pritisnu papučicu gasa i pogleda u retrovizor, no u istom
trenu Maggie ispruži ruku da stisne trubu. Dugačko ga, uporno trubljenje
preplaši. On zgrabi Maggienu ruku i odlučno je vrati u njezino krilo. Tek tada
spazi da je i vozač ševroleta, bez sumnje isto se tako preplašivši, naglo
zakočio, i to samo na stopu ispred njega. Maggie se uhvati za policu ispred
sebe. Ira nije imao izbora: naglo skrenu udesno pa zaoravši kotačima, kliznu s
ceste.
Prašina se podiže oko njih poput dima. Ševrolet naglo ubrza, zaokrenu iza zavoja
i nestade.
»Isuse«, reče Ira.
Njihov se auto nekim čudom zaustavio, premda se on nije sjećao da je stisnuo
kočnicu. Zapravo mu se bio ugasio motor. Ira se još uvijek čvrsto držao za
upravljač, a ključevi su se još uvijek njihali u bravi, tiho zveckajući jedan o
drugi.
»Ti se baš uvijek u sve moraš petljati, Maggie«, reče Ira.
»Ja? Ti mene okrivljuješ za ovo? Što sam ja napravila?«
»Oh, ništa. Samo si stisnula trubu dok sam ja vozio. Samo si isprepadala onog
tipa tako da je vozio još lošije nego prije. Maggie, barem bih jednom u životu
volio da ne guraš nos u ono što te se ne tiče.«
»A da ja nisam zatrubila, tko bi to učinio?« zapita ga ona. »I kako možeš reći
da se to mene ne tiče kad ja sjedim na mjestu koje je nadaleko i naširoko
poznato kao najopasnije za vožnju? A osim toga, za ovu nesreću uopće nije krivo
moje trubljenje, nego onaj ludi vozač koji je usporio bez ikakvog vidljivog
razloga.«
Ira uzdahnu: »Svejedno«, reče. »Dobro si?«
»Mogla bih ga zadaviti!« reče ona.
On pretpostavi kako to znači da je s njom sve u redu.
Opet upali auto. Motor zakašlja nekoliko puta, a onda prihvati. On se ogleda da
provjeri ne nailazi li netko, a onda opet izađe na cestu. Nakon šljunkovitog tla
pored ceste činilo se da asfalt ne pruža nikakva otpora, kao da je previše
gladak. Primijeti kako mu se ruke tresu na upravljaču.
»Taj je čovjek manijak«, reče Maggie.
»Sva sreća da smo bili vezani.«
»Trebali bismo ga prijaviti.«
»Ma dobro. Nitko nije pozlijeđen.«
»Vozi malo brže, molim te, Ira«
On pogleda prema njoj.
»Hoću mu zapisati broj«, reče ona. Zamršene su joj kovrče davale divlji izgled.
Ira reče: »Slušaj, Maggie. Kad malo bolje razmisliš, krivnja je isto toliko naša
koliko i njegova.«
»Kako to možeš reći? A to što je on malo vozio, malo zastajkivao, to si
zaboravio?«
Odakle joj samo tolika energija, pitao se on. Otkuda joj toliko toga čime se
može razbacivati? Njemu je bilo vruće i lijevo ga je rame boljelo tamo gdje mu
se sigurnosni pojas bio urezao u njega. Malo se pomaknu u stranu da smanji
pritisak pojasa na prsima.
«Ne želiš valjda da taj tip izazove neku ozbiljnu nesreću?« zapita Maggie.
»Pa, ne.«
»Vjerojatno je pijan. Sjećaš se one poruke Odjela za sigurnost na cestama koja
se prikazivala na televiziji? Naša je građanska dužnost da ga prijavimo. Brže,
Ira.«
On posluša, uglavnom zbog iscrpljenosti.
Prestigoše kombi nekoga električara koji je ranije bio njih prestigao, a onda,
uspevši se na vrh brežuljka, ravno pred sobom ugledaše ševrolet. Samo je šibao
naprijed kao da se ništa nije dogodilo. Iru iznenadi nalet bijesa koji ga je
obuzeo. Prokleti luđak. A tko kaže da je to muškarac? Vjerojatnije je u pitanju
žena koja, ne obazirući se ni na što oko sebe, sije kaos kamo god prođe. On jače
pritisnu papučicu gasa. Maggie reče: »Izvrsno«, pa spusti prozor sa svoje
strane.
»Što to radiš?« zapita on.
»Vozi brže.«
»Zašto si otvorila prozor?«
»Požuri, Ira! Pobjeći će nam.«
»Bit će zgodno ako zbog ovog platimo kaznu«, reče Ira.
No, ipak dopusti brzinomjeru da se popne do šezdeset i pet, pa na šezdeset i
osam milja. Gotovo se sasvim približiše ševroletu. Stražnji mu je prozor bio
tako prašnjav da je Ira unutra jedva uspijevao nešto nazreti. Mogao je jedino
razaznati da vozač na glavi ima nešto nalik na šešir i da veoma nisko sjedi u
sjedištu. Činilo se da ne vozi nikakve putnike. I registarska mu je tablica bila
prašnjava - pensilvanijska tablica, tamnoplava i žuta, a žuto je bilo poprskano
sivim točkicama nalik na plijesan.
»Y-dva-osam«, pročita Ira na glas.
»Da, da, zapamtila sam«, reče Maggie. (Ona je bila od onih ljudi koji se još
uvijek mogu sjetiti telefonskog broja što su ga imali u djetinjstvu.) »Sada ga
preteci«, reče ona Iri.
»Oh, pa...«
»Vidiš kakav je to vozač. Mislim da je bolje da ga preteknemo.«
Pa, to ima smisla. Ira namota ulijevo.
Upravo dok su prolazili pored ševroleta, Maggie se nagnu kroz prozor i
kažiprstom pokaza nekamo prema dolje. »Kotač!« viknu. »Kotač! Prednji kotač će
vam otpasti!«
»No, krasno«, reče Ira.
On pogleda u retrovizor. I dakako, ševrolet je usporio i sada je skretao prema
rubu ceste.
»Pa, uvjerila si ga«, reče on.
Morao je priznati da je i to nekakva zadovoljština.
Maggie se obrnu na svom sjedištu nastojeći da nešto vidi kroz stražnji prozor.
Onda se okrenu prema Iri. Na licu joj je bio izbezumljen izraz koji nije mogao
sebi protumačiti. »Oh, Ira«, reče ona.
»Što je sad?«
»Taj je čovjek tako star, Ira.«
Ira reče: »Ti vražji vozači u godinama...«
»I ne samo star«, reče ona. »To je crnac.«
»I?«
»Nisam ga dobro vidjela sve dok mu nisam doviknula ono o kotaču«, reče ona.
»Nije nas namjerno gurnuo s ceste! Kladim se da čak i ne zna da se to dogodilo.
Lice mu je tako naborano i dostojanstveno, a kad sam mu doviknula ono o kotaču,
otvorio je usta, ali ipak nije zaboravio dodirnuti šešir u znak pozdrava. Šešir!
Sivi filcani šešir kakav je nosio moj djed!«
Ira zastenja.
Maggie reče: »A sada misli da smo mu se narugali. Misli da smo rasisti ili nešto
slično i da smo ga prevarili u vezi s kotačem iz čiste okrutnosti.«
»Ma kakvi, ne razmišlja on o tome«, reče Ira. »Zapravo, on i ne može znati da li
mu kotač možda ipak nije skoro otpao. Kako bi to i mogao provjeriti? Morao bi ga
promatrati u vožnji.«
»Hoćeš reći da još uvijek sjedi ondje?«
»Ne, ne«, reče Ira užurbano. »Hoću reći da se do sada vjerojatno već vratio na
cestu, ali da malo polaganije vozi, tek toliko da se uvjeri da je sve u redu.«
»Ja ne bih tako postupila«, reče Maggie.
»Ti nisi on.«
»Ni on ne bi tako postupio. Star je, zbunjen i sam pa sada sjedi ondje u autu,
previše uplašen da bi prešao još i jedan palac.«
»Gospode«, reče Ira.
»Moramo se vratiti i sve mu objasniti.«
Nekako je znao da će se to desiti.
»Nećemo reći da smo mu namjerno slagali«, reče Maggie. »Reći ćemo mu da nismo
sasvim sigurni. Zamolit ćemo ga da za pokus malo vozi dok mi gledamo, a onda
ćemo reći: 'Oops! Zabunili smo se. S kotačem je sve u redu; bit će da smo nešto
krivo vidjeli.'«
»Otkuda sad izvlačiš to 'mi'?« zapita Ira. »Kao prvo, ja mu nisam ništa rekao o
otpadanju kotača.«
»Ira, na koljenima te preklinjem, molim te, vrati se da pomognemo tom čovjeku.«
»Sada je pola dva«, reče Ira. »Uz malo sreće mogli bismo stići kući do tri.
Možda čak i u pola tri. Mogao bih otvoriti dućan na par sati, što možda i nije
puno, ali bolje išta nego ništa.«
»Onaj jadni starac sad sjedi u svojim kolima, gleda ravno pred sebe i ne zna što
bi počeo«, reče Maggie. »Još se uvijek čvrsto drži za volan. Kao da ga vidim
pred sobom.«
Vidio ga je i Ira.
Kad su došli do velikoga, naprednog poljoprivrednog imanja, on uspori. Travom
obrastao puteljak vodio je prema staji, pa on zaveze onamo ne upalivši prethodno
žmigavac kako bi skretanje izgledalo što naglije i ozlojeđenije. Maggiene
naočale za sunce kliznuše cijelom duljinom prednje police. Ira krenu unatrag,
pričeka dok ne prođe val vozila koja su odjednom odnekuda iskrsla, a onda se
ponovno vrati na Cestu broj jedan, ovaj put vozeći u smjeru sjevera.
Maggie reče: »Znala sam da i ti imaš srce.«
»Pomisli samo«, reče joj Ira. »Po cijeloj ovoj cesti, ispred i iza nas, drugi
bračni parovi idu nekamo na vikend. Putuju od točke A do točke B. Civilizirano
razgovaraju... ne znam... o svakodnevnim stvarima. O razoružanju. O apartheidu.«
»On vjerojatno misli da mi pripadamo Ku Klux Klanu«, reče Maggie pa stade
grickati usnicu kako je to uvijek radila kada je zbog nečega bila zabrinuta.
»Ne zaustavljaju se, nikamo ne skreću«, reče Ira. »Ako uopće i zastanu, zastanu
radi ručka u nekom pristojnom svratištu. Na nekom mjestu gdje su već ranije
bili, gdje su čak rezervirali stol.«
Kad smo već kod toga, umirao je od gladi. Kod Serene nije ništa jeo.
»To je tu negdje«, reče Maggie živnuvši. »Prepoznajem one silose. To je bilo baš
prije onih silosa koji podsjećaju na čeličnu mrežu. Eno ga.«
Da, bio je ondje. Nije baš sjedio u kolima, već je nesigurno kružio oko njih -
pogrbljen čovjek čija je boja kože podsjećala na stol s pomičnim rebrastim
poklopcem, odjeven u jedno od onih starinskih odijela kod kojih kaputić sprijeda
izgleda dulji nego otraga. Proučavao je gume na ševroletu koje je već prije
mnogo godina trebalo baciti; djelovao je smireno, nekako pomiren sa sudbinom.
Ira dade znak žmigavcem i zaokrenu polukružno, zaustavljajući se odmah iza
njegova auta tako da su im se odbojnici gotovo dodirivali. Otvori vrata i izađe.
»Možemo li vam pomoći?« doviknu.
I Maggie izađe iz auta, ali se ovaj put činilo da će radije pustiti Iru da
govori.
»Otiša' mi kotač«, reče starac. »Neka mi je gospoja tamo na cesti viknila da će
mi kotač otpast'.«
»To smo bili mi«, objasni mu Ira. »Odnosno, barem moja žena. Ali znate, mislim
da se zabunila. Meni se kotač čini sasvim u redu.«
Starac sada pogleda ravno u njega. Lice mu je bilo nalik na lubanju i duboko
izbrazdano, a bjeloočnice tako žute da su se činile gotovo smeđima. »Oh, pa,
sigurno, izgleda da je u redu«, reče on. »Kad auto ki sad stoji 'vako sasman
mirno.«
»Ma i prije«, reče mu Ira. »Još na cesti.«
Starca nije bilo lako uvjeriti. On bocnu gumu vrškom cipele. »Svejedno«, reče.
»Strašno lipo od vas da ste ćeli stat'.«
Maggie reče: »Ma to je najmanje što smo mogli učiniti!« Ona istupi naprijed. »Ja
sam Maggie Moran«, reče. »A ovo je moj muž, Ira.«
»Ja san gospodin Daniel Otis«, reče starac dotaknuvši obod svojeg šešira.
»Gospodine Otis, vidite, meni se to, kako bih rekla, prividjelo dok smo vas
pretjecali«, reče Maggie. »Učinilo mi se da sam primijetila kako vam kotač
pleše. A onda sam u sljedećem trenutku pomislila: 'Ne, bit će da mi se to samo
učinilo.' Je li tako bilo, Ira? Pitajte Iru. 'Mislim da sam natjerala onog
vozača da se zaustavi bez ikakvog razloga', rekla sam mu.«
»Na masu se načina more objasnit' to šta ste ga vi more bit' vid'li da se
klati«, reče gospodin Otis.
»Pa, svakako!« uzviknu Maggie. »Možda vrući zrak koji leluja iznad asfalta. Ili
možda... ne znam...«
»Moga' je to bit' i nekak'i znak«, reče gospodin Otis.
»Znak?«
»More bit' da me to Gospodin pokušava' upozorit'.«
»Upozoriti na što?«
»Na to da mi se prednji livi kotač sprema otpast'.«
Maggie reče: »Da, ali...«
»Gospodine Otis«, reče Ira. »Ja mislim da se moja žena jednostavno zabunila.«
»E pa sad, to ne morete znat'.«
»Njezina se zabuna može razumjeti«, reče Ira, »ali se svejedno zabunila. Sad
ćemo napraviti ovako: Vi ćete sjesti u auto i voziti samo nekoliko jardi pored
ceste, a Maggie i ja ćemo gledati. Ako vam je kotač u redu, možete slobodno
dalje. Ako nije, odvest ćemo vas do nekog servisa.«
»Oh, bijo bi' van zahvalan«, reče gospodin Otis. »More bit' do Buforda, ako van
to nije prevel'ka gnjavaža.«
»Molim?«
»Buford Texaco. To je zeru naprid. Tamo mi radi netijak.«
»Svakako, kamo god hoćete«, reče Ira, »ali okladio bih se...«
»Zapravo, ako van to nije prevel'ka gnjavaža, morete me odma' odvest' onamo«,
reče gospodin Otis.
»Odmah?«
»Baš mi se ne da vozit' auto na kojom bi svaki čas moga' otpast' kotač.«
»Gospodine Otis,« reče Ira. »Vidjet ćemo što je s vašim kotačem. Sad sam vam to
objasnio.«
»Ja ću voziti«, reče Maggie.
»Da, Maggie će voziti. Maggie? Zlato, možda bi bilo bolje da ja to napravim.«
»Đava' ga odnijo, da, za gospoju bi to moglo bit' opasno«, reče gospodin Otis.
Ira je bio pomislio na opasnost po ševrolet, ali reče: »Dobro. Ti i gospodin
Otis gledajte, a ja ću voziti.«
»Ne, gospod'ne, ne moren van to dopustit'«, reče gospodin Otis. »Zahvalan san
van na tom šta to 'oćete učinit, ali ne moren van to dopustit'. Preopasno je.
Samo me vas dvoje odvez'te do Texaca, molin vas, pa će moj netijak s dizal'com
doć' po auto.«
Ira pogleda Maggie. Maggie mu bespomoćno uzvrati pogled.. Zvuci prometa što je
hučao pored njih, podsjetiše ga na one televizijske trilere u kojima se špijuni
sastaju u suvremenim pustošima, pored autocesta ili na rubu bučnih industrijskih
kompleksa.
»Slušajte«, reče Ira. »Otvoreno ću vam reći...«
»Onda me i ne morate nikamo odvest'! Nikamo«, plačno će gospodin Otis. »Znam da
san van već priredijo dovoljno nezgodacija.«
»Činjenica je da se mi osjećamo odgovornima«, objasni mu Ira. »Ono što smo vam
doviknuli u vezi s kotačem zapravo nije bila zabuna, nego jasno i glasno, ovaj,
pretjerivanje.«
»Da, sve smo izmislili«, reče Maggie.
»Au, ne«, reče gospodin Otis tresući glavom, »vi me samo pokušavate uvjerit' da
ne moram ništo brinut'.«
»Malo ranije vi ste nekako više-manje prenaglo usporili ravno ispred nas«, reče
Maggie, »pa smo zbog toga morali sići s ceste. Niste to napravili namjerno,
shvaćam, ali...«
»Naglo san usporijo?«
»Niste namjerno«, umirivala ga je Maggie.
»A osim toga«, reče Ira, »vjerojatno ste usporili zato što smo vam mi nehotice
potrubili. Prema tome...«
»Uh, more bit'. Florence, to mi je netijakinja, stalno me proganja da vratim
vozačku, al' sigurno nikad nisan očekiva'...«
»Svejedno, ja sam napravila nešto jako nepromišljeno«, objasni mu Maggie.
»Doviknula sam vam da će vam kotač otpasti, a s tim kotačem je zapravo bilo sve
u redu.«
»Pa, reka' bi' da ste postupili vrlo kršćanski«, reče gospodin Otis. »A zbog
mene ste morali sić' s ceste! To je zbiljam bilo strašno lipo od vas.«
»Ne, gledajte, kotač je zapravo...«
»Mnogi bi me pust'li da se odvezen dalje, u sigurnu smrt«, reče gospodin Otis.
»S kotačem je bilo sve u redu!« objasni mu Maggie. »Nije ni najmanje plesao.«
Gospodin Otis zabaci glavu i stade je proučavati. Spušteni su mu kapci davali
tako uzvišen, zakukuljen izgled te se činilo da je možda naposljetku i shvatio
što ona hoće reći, no onda će: »Ne, ne more to bit' tako. A, ne. Kazat' ću van
nešta: kad zeru bolje razmislin, ta su se kola cilo vrime čudno ponašala. Zna'
san to, a istovremeno nisan zna', razumite? A računan da je to i do vas doprlo
nekako na isti način - ki da ste nešta zapaz'li krajičkom oka pa vas je to
potaknilo da kažete ono šta ste rekli, a da zapravo niste ni s'vaćali zašto to
činite.«
Time je sve bilo riješeno; Ira preuze stvar u svoje ruke. »Pa, onda«, reče on,
»preostaje nam samo da vidimo kako vozi. Ključevi su u bravi?« Pa naglo ode do
ševroleta, otvori vrata i uvuče se unutra.
»Au, ne!« zavika gospodin Otis. »Nemojte riskirat' glavu zbog mene, gospod'ne!«
»Bit će s njim sve u redu«, reče mu Maggie.
Ira domahnu gospodinu Otisu umirujući ga.
Iako je prozor bio otvoren, u ševroletu je ključalo od vrućine. Svijetla
plastična presvlaka na sjedištima kao da se djelomično otopila, a jako je
zaudaralo na prezrele banane. Nikakvo čudo: ostaci su suhog ručka ležali na
suvozačevu sjedištu - zgužvana papirnata vrećica, kora od banane i komad
celofana.
Ira okrenu ključ. Kada motor zagrmi, on se nagnu kroz prozor prema Maggie i
gospodinu Otisu te reče: »Dobro gledajte.«
Oni ništa ne rekoše. Za dvoje ljudi među kojima je bilo tako malo sličnosti,
imali su čudno sličan izraz lica: oprezan i pozoran, spreman i na najgore.
Ira ubaci mjenjač u brzinu i stade voziti pored ceste. Činilo mu se kao da vozi
nešto što se predaleko proteže na sve strane - na primjer, bračni krevet. Osim
toga, iz ispušne je cijevi dopiralo neko zveketanje.
Nakon nekoliko jarda, on zakoči i proturi glavu kroz prozor. Njih se dvoje nisu
ni pomakli s mjesta na kojem su stajali; samo su se licem okrenuli prema njemu.
»Pa?« doviknu on.
Nastade stanka. Onda gospodin Otis reče: »Bome, gospod'ne, ki da san vidijo da
se zeru mrda amo-tamo.«
»Zaista?« zapita Ira.
On upitno podiže obrvu prema Maggie.
»Ti nisi ništa vidjela«, reče.
»Pa, nisam sigurna«, reče mu Maggie.
»Molim?«
»Možda mi se samo učinilo«, reče ona, »ali mislim da sam vidjela kako se malo...
nekako... ne znam...«
Ira opet ubaci u brzinu i poveze se unatrag natjeravši auto da poskoči. Kada se
opet našao pored njih dvoje, reče: »Sada vas oboje molim da vrlo, vrlo pažljivo
gledate.«
Ovaj se put odveze malo dalje, otprilike nekih desetak jarda. Bili su prisiljeni
da pođu za njim. On baci pogled u vanjski retrovizor i vidje Maggie kako trči
prekriživši ruke na grudima. On zaustavi auto i izađe da ih dočeka.
»Oh, to se kolo više ni zeru ne drži«, doviknu mu gospodin Otis čim je stigao.
Ira reče: »Maggie?«
»Meni je izgledalo kao zvrk, čas prije nego što se prestane vrtjeti i padne«,
reče Maggie.
»Ma slušaj, Maggie...«
»Znam! Znam!« reče ona. »Pa što ja tu mogu, Ira; zbilja sam ga vidjela kako
pleše. A izgledalo je i kao da je guma malo mekana.«
»To je sasvim druga stvar«, reče Ira. »Možda guma nije dovoljno napuhana. Ali
kunem se da se taj kotač drži kao da je zalijepljen. Osjetio sam to u vožnji.
Nije mi jasno zašto se tako ponašaš, Maggie.«
»Oprosti«, reče ona tvrdoglavo, »ali ne mogu reći da nisam vidjela nešto što
jesam vidjela, i to vlastitim očima. Mislim da ga moramo odvesti do tog Texaca.«
Ira pogleda gospodina Otisa. »Imate li ključ za kotače?« zapita.
»Kaki ključ?«
»Ako imate ključ za kotače, mogu vam taj kotač i sam zategnuti.«
»Oh, pa... Izgleda l' ključ za kotače ki i svaki drugi ključ?«
»Vjerojatno vam je u prtljažniku«, objasni mu Ira, »tamo gdje držite i
dizalicu.«
»Oh! I ne znan di mi je dizal'ca«, reče gospodin Otis.
»U prtljažniku«, ustrajao je Ira, pa pruži ruku u auto, dohvati ključeve i pruži
mu ih. Nastojao je zadržati što mirniji izraz lica, ali se u sebi osjećao onako
kako se osjećao svaki put kad bi stao kod Maggiena staračkog doma: krajnje
beznadno. Nije mu bilo jasno kako gospodin Otis uopće preživljava od danas do
sutra, ovako trapav kakav jest.
»Ključ za kotače, ključ za kotače«, mrmljao je gospodin Otis. Otključa
prtljažnik i podiže poklopac. »A sada samo da...«
Na prvi je pogled prtljažnik izgledao kao jedinstvena masa tkanine. Pokrivači,
odjeća i jastuci bili su unutra tako čvrsto zbijeni da su se stopili jedni s
drugima. »Oh, jao«, reče gospodin Otis i povuče za kraj jednoga prošivenog
prekrivača, no taj se i ne pomaknu.
»Nema veze«, reče mu Ira. »Idem po svoj ključ.«
On otkorača natrag do Dodgea. Taj mu se auto iznenada učini silno uščuvanim, ako
se zaboravi ono što je Maggie učinila s prednjim lijevim blatobranom. Uze
ključeve iz brave, otključa prtljažnik i otvori ga.
Ništa.
Tamo gdje se nekoć nalazio rezervni kotač, uglavljen u udubini ispod presvlake
na dnu prtljažnika, sada je bilo prazno mjesto. A nigdje ni traga ni glasa sivoj
torbi od umjetne kože u kojoj je držao alat.
On pozva: »Maggie?«
Ona se lijeno pomaknu iz svojeg položaja pokraj ševroleta i nakrivi glavu prema
njemu.
»Gdje je rezervna guma?« zapita on.
»Na kolima je.«
»Na kolima?«
Ona odrješito zakima glavom.
»Hoćeš reći, u upotrebi?«
»Točno.«
»A gdje je onda guma koju si skinula s auta?«
»Kod kuće, na krpanju kod Exxona.«
»Ama kako si...?«
Ne, nema veze; bolje da se ne upušta u nevažne pojedinosti. »A gdje je onda
alat?« doviknu on.
»Kakav alat?«
On zalupi poklopcem i vrati se do ševroleta. Nema nikakva smisla vikati; već je
vidio da se ključa za kotače neće tako lako domoći. »Alat koji si upotrijebila
da promijeniš gumu«, objasni joj.
»Oh, pa nisam ja mijenjala gumu. Neki se čovjek zaustavio i pomogao mi.«
»I poslužio se alatom iz prtljažnika?«
»Mislim da jest.«
»Je li ga vratio natrag?«
»Pa, mora da jest«, reče Maggie i namršti se, očevidno se pokušavajući
prisjetiti.
»Sada ga nema, Maggie.«
»Pa, sigurna sam da ga nije ukrao, ako to misliš. Bio je jako ljubazan. Čak nije
htio ni novac uzeti od mene; rekao je da i on ima ženu i da...«
»Ne kažem da ga je ukrao; samo pitam gdje je alat.«
Maggie reče: »Možda na...«, a onda još nešto promrlja, ali to nije dobro čuo.
»Molim?«
»Rekla sam, možda je na uglu Charlesove ulice i Sjevernog prilaza!« viknu ona.
Ira se okrenu prema gospodinu Otisu. Stari ga je čovjek promatrao napola
sklopljenih očiju; činilo se da će stojeći svaki čas zaspati.
»Mislim da ćemo morati isprazniti vaš prtljažnik«, objasni mu Ira.
Gospodin Otis nekoliko puta zakima glavom, ali se i ne pomaknu.
»Hoćemo li izvaditi stvari iz njega?« zapita Ira.
»Pa, mogli bi'«, reče gospodin Otis neodlučno.
Nastade stanka.
Ira reče: »Pa, hoćemo li početi?«
»Moremo ako 'oćete«, reče mu gospodin Otis, »al' bi me jako iznenadilo ako tu
nađemo bilo kaki ključ za skidanje kotača.«
»Svaki auto ima ključ za skidanje kotača. Ključ za kotače«, reče Ira. »To ide uz
auto.«
»Ja ga nikad nisan vidijo.«
»Oh, Ira«, reče Maggie. »Zar ga ne možemo naprosto odvesti do Texaca pa neka mu
nećak to pričvrsti kako treba?«
»A kako misliš da će on to napraviti, Maggie? Uzet će ključ i zategnuti matice,
premda to uopće i ne treba raditi.«
Gospodin je Otis u međuvremenu uspio iz prtljažnika izvaditi jedan jedini komad
odjeće: flanelske hlače od pidžame. Držao ih je podignute uvis i promatrao ih.
Možda je u pitanju bio nesiguran izraz na njegovu licu ili pak sama pidžama -
pogužvana i izblijedjela, s pohabanom vrpcom za vezivanje - no Ira se u svakom
slučaju najednom predade. »Oh, dobijesa«, reče. »Idemo do tog Texaca.«
»Hvala ti, Ira«, nježno mu reče Maggie.
A gospodin Otis reče: »Pa, ako mislite da van to nije prevel'ka gnjavaža...«
»Ne, ne...«, Ira prijeđe rukom preko čela. »Mislim da bi bilo bolje zaključati
ševrolet«, reče.
Maggie reče: »Kakav ševrolet?«
»Tako se zove ova marka auta, Maggie.«
»Nema ga nikak'og smisla zaključavat' kad mu jedan kotač samo što nije otpa'«,
reče gospodin Otis.
Na jedan se kratak trenutak Ira zapita nije li cijela ova situacija možda samo
pasivni, đavolski način na koji gospodin Otis pokušava ispasti smiren.
Okrenu se i ode do vlastitog auta. Iza sebe začu zatvaranje poklopca na
ševroletovu prtljažniku i zvuk njihovih nogu po šljunku, no ne htjede ih
sačekati.
Sada je i Dodge bio jednako vruć kao i ševrolet pa opeče prste na kromiranoj
ručici mjenjača. Sjedio je ondje držeći motor u slobodnom hodu dok je Maggie
pomagala gospodinu Otisu da se smjesti na stražnjem sjedištu. Kao da je nagonski
znala da će mu zatrebati pomoć; trebalo ga je zapravo na neki zapetljan način
presavinuti po sredini. Posljednji njegov dio koji je ušao u auto, bile su noge
koje je privukao tako što je oba koljena rukama podigao uvis. Zatim je uzdahnuo
i skinuo šešir. U ogledalu je Ira vidio mršavu glavu koja je izgledala kao da je
nečim presvučena, a dva su mu čuperka bijele kose nalik na pamuk stršala iznad
ušiju.
»Ne morem van reć' k'liko sam van zahvalan«, reče gospodin Otis.
»Oh, nije to ništa!« reče mu Maggie bacivši se na prednje sjedalo.
Lako je tebi govoriti, kiselo pomisli Ira.
Pričeka da prođe kolona motociklista (sve sami dečki, bez kacige, što proletješe
kraj njih u dugačkoj S-krivulji, slobodni kao ptice), a onda izađe na cestu. »Pa
kamo ćemo sada?« zapita.
»Oh, samo voz'te dok ne prođete mljekaru, a onda skren'te desno«, objasni mu
gospodin Otis. »Nema do tamon više od tri-četiri milje.«
Maggie istegnu vrat prema natrag i reče: »Vi mora da tu negdje živite.«
»Tamo doli na Cesti mrtve vrane«, objasni joj gospodin Otis. »Odnosno, živijo
san do prošle nedilje. U zadnje vrime stanujen kod moje sestre Lurene.«
Potom stade pričati o svojoj sestri Lureni koja tu i tamo radi u K Martu, kada
je artritis previše ne gnjavi, a to, dakako, navede razgovor na artritis samoga
gospodina Otisa, na podmukao i polagan način na koji se ta bolest ušuljala u
njega, na druge stvari od kojih je isprva mislio da boluje i kako se doktor,
kada je napokon odlučio da ode na pregled, zadivio i pobrinuo se za njegovo
zdravstveno stanje.
»Oh, da znate čega sam se ja sve nagledala«, reče Maggie. »Ljudima u staračkom
domu gdje ja radim, zglobovi su se znali naprosto pretvoriti u čvorove; o, znam
ja to.« Težila je k tome da oponaša ritam govora ljudi s kojima bi razgovarala.
Zatvorenih očiju, čovjek bi gotovo povjerovao da je i ona sama crnkinja, pomisli
Ira.
»To je zla, nemilosrdna boljet'ca, nema u to nikak'e sumnje«, reče gospodin
Otis. »Ovo je mljekara, gospod'ne. Na sljedećem skretanju od'te desno.«
Ira uspori. Prođoše pored malena stada krava koje su sanjivo pasle i zurile
preda se, a potom skrenuše na cestu koja je bila toliko uska da se na njoj ni
dva automobila ne bi mogla mimoići. Asfalt je bio sav u zakrpama, a na travom su
se obraslom nasipu kraj ceste njihali rukom ispisani natpisi: OPASNOST STOKA NA
PUTU, pa USPORI OVO SE ODNOSI NA TEBE i PSI I KONJI NA CESTI.
Sada je gospodin Otis objašnjavao kako ga je artritis prisilio da ode u
mirovinu. Ranije je bio krovopokrivač, dolje u Sjevernoj Karolini. Ranije je
spretno kao vjeverica skakutao po sljemenim gredama, a sada ne uspijeva
zakoračiti ni na najdonju prečku na ljestvama.
Maggie s negodovanjem uzdahnu.
Ira se pitao zašto Maggie u njihov život uvijek uvlači druge ljude. Vjerojatno
joj samo muž nije dovoljan, predmnijevao je. Nju dvoje ne zadovoljava kao broj.
Sjećao se svih onih dolutalih beskućnika koje je tokom godina i godina
dočekivala raširenih ruku - svojega brata koji je zimu proveo na njihovu kauču
kada mu se žena bila zaljubila u vlastitog zubara, pa Serenu onom prilikom kada
je Max bio u Virginiji u potrazi za poslom te, dakako, Fionu zajedno s djetetom
i brdima dječje opreme, s kolicima, ogradicom i zipkom. U sadašnjem je
raspoloženju Ira mislio da se u to isto tako može uključiti i dvoje njihove
djece, ta zar nisu i Jesse i Daisy zapravo bili autsajderi - uništavajući
njihove najprisnije trenutke, kao klin se zabijajući između njih? (Teško je
povjerovati kako neki ljudi rađaju djecu samo zato da bi brak učinili čvršćim.)
A nijedno od njih nije bilo planirano, barem ne tako brzo. U danima prije
Jesseova rođenja Ira je još uvijek gajio nadu u to da će nastaviti sa
školovanjem. Pretpostavljalo se da će to biti sljedeća stvar koja će doći na red
pošto se plate svi računi za sestrino liječenje i otplati očeva nova peć za
centralno grijanje. Maggie je i dalje trebala raditi puno radno vrijeme. No,
onda je doznao da je trudna pa je morala prekinuti s poslom. Nakon toga se kod
Irine sestre pojavio neki potpuno nov simptom, nekakva uzetost, što je
zahtijevalo odlazak u bolnicu; pa se onda neki kamion za selidbu na jedan
Badnjak zaletio u izlog njegova dućana i oštetio zgradu. Onda je Maggie ostala
trudna i došla je Daisy, još jedno iznenađenje. (Možda je bilo nesmotreno brigu
o kontracepciji prepustiti nekome tko je tako sklon slučajnim nezgodama?) No to
je bilo osam godina nakon Jessea, a Ira je do tada ionako više-manje već bio
napustio svoje planove.
Ponekad bi - u dane kao što je, recimo, bio ovaj danas, ovaj dugački, vrući dan
u ovim prašnjavim kolima - osjetio da ga satire nekakav silan umor. Osjećao je
to kao stvaran pritisak na glavi, kao da se strop najednom spustio. No
pretpostavljao je da to svakome tu i tamo tako dolazi.
Maggie je gospodinu Otisu objašnjavala razloge njihova putovanja. »Moja
najstarija, najprisnija prijateljica nedavno je izgubila muža«, govorila je, »pa
smo morali otići na njegov pogreb. Bilo je jako tužno.«
»Oh, Bogo blagi. Nu, unda, dajte da van iskažen svoju najdublju sućut«, reče
gospodin Otis.
Ira uspori iza pogrbljenoga, niskog auta iz četrdesetih godina koji je vozila
neka stara gospođa što se bila tako povila da joj se glava jedva vidjela iznad
upravljača. Cesta broj jedan, starački dom za vozače. Onda se sjeti da to više
uopće nije Cesta broj jedan, da su skrenuli u stranu, odnosno da su se možda čak
i vratili unatrag, pa ga obuze neki sanjiv, lelujav osjećaj. Nalikovalo je to na
staru čaroliju koja vas obuzima pri smjeni godišnjih doba kada na trenutak
zaboravite koje je sada doba godine. Je li proljeće ili jesen? Da li ljeto tek
počinje ili se primiče kraju?
Prođoše pored moderne kuće građene u dvije razine i s dva sadrena kipa u
dvorištu: mladi Holanđanin i i Holanđanka što su se tako nježno naginjali jedno
prema drugom da su im se usne gotovo doticale. Potom se pojavi parkiralište na
kojem su se nalazile sve same prikolice te raznorazni natpisi koji su pokazivali
kojim se putem stiže do crkava, građanskih organizacija i Alove prodavaonice
opreme za dvorišta i vrtove. Gospodin se Otis uz nekakvo roktavo gunđanje nagnu
naprijed, čvrsto se uhvativši za naslon prednjeg sjedala: »Texaco je tu, ravno
naprid«, reče. »Vidite ga?«
Ira ga vidje: maleni bijeli četverokut smješten odmah uz cestu. Poliesterski su
baloni lebdjeli iznad crpaka - po tri iznad svake crpke, crveni, srebrni i
plavi, lijeno se oplićući jedan oko drugoga.
On skrenu na betonsko zaustavljalište, brižljivo izbjegavajući vrpcu za
označavanje što je bila razapeta preko njega, zakoči i pogleda otraga prema
gospodinu Otisu. No, gospodin Otis ostade gdje je i bio, a Maggie izađe iz auta.
Ona otvori stražnja vrata i rukom pridrža starca za lakat dok se on nastojao
ispetljati. »A sada, gdje ćemo naći vašeg nećaka?« zapita ona.
Gospodin Otis reče: »Mora bit' tu negdi.«
»Sigurni ste u to? Što ako danas ne radi?«
Oh, Gospode, njih dvoje namjeravaju i dalje nastaviti s tom pričom. Ira ugasi
motor i stade ih promatrati dok su prelazili preko zaustavljališta.
Na drugoj strani, kraj radionice u kojoj su se mogle dobiti razne vrste usluga,
bijeli momak s vlaknastim smeđim konjskim repom sasluša njihovo pitanje, a potom
odmahnu glavom. Reče im nešto, neodređeno mahnuvši jednom rukom prema istoku.
Ira zastenja i spusti se niže u sjedištu.
Zatim se Maggie vrati lupkajući potpeticama i Ira odahnu, no ona se, stigavši do
kola, samo nagnu kroz prozor sa suvozačeve strane. »Morat ćemo malo sačekati«,
objasni mu.
»Na što?«
»Njegov je nećak otišao zbog nečijeg poziva, ali očekuju da će se svaki čas
vratiti.«
»Zašto onda mi ne možemo krenuti?« zapita Ira.
»Ne mogu mu to napraviti! Ne bih imala mira. Neću znati kako će to završiti.«
»Što hoćeš time reći, kako će to završiti? S njegovim kotačem je sve u savršenom
redu!«
»Plesao je, Ira. Vidjela sam da pleše.«
On uzdahnu.
»A možda se njegov nećak iz nekog razloga ne vrati«, reče ona, »pa će gospodin
Otis ovdje zaglaviti. Ili će mu možda trebati novaca. Htjela bih se uvjeriti da
ima dovoljno novaca.«
»Slušaj, Maggie...«
»Zašto ne natočiš benzin? Malo benzina nam sigurno neće biti na odmet.«
»Nemamo Texacovu kreditnu karticu«, objasni joj on.
»Plati gotovinom. Natoči gorivo i kladim se da će se, dok ti to obaviš, Lamont
već vratiti u stanicu.«
»Lamont«, jako dobro! Sljedeće što će doznati bit će da je posvojila tog momka.
Gunđajući, on opet upali motor, odveze se do otočića s crpkama sa
samoposluživanjem i izađe iz kola. Crpke su ovdje bile starinske, onakve kakve u
Baltimoreu više nisu bile u upotrebi - s brojkama koje su se okretale umjesto
svijetlećih dioda i jednostavnim uređajem s obrtaljkom koji ih je stavljao u
pokret. Ira se morao prilagoditi, vratiti se u mislima nekoliko godina unatrag
kako bi pokrenuo spravu. Onda, dok se benzin ulijevao u spremnik, stade
promatrati kako Maggie smješta gospodina Otisa na neki nizak, bijelo okrečen
zidić koji je Texacovu stanicu razdvajao od nečijeg povrtnjaka. Gospodin je Otis
bio ponovno stavio šešir pa je izvirivao ispod njega kao mačka ispod stola,
zamišljeno zureći preda se, gutajući zrak kao da ga žvače, kako to obično rade
stari ljudi. Bio je star, no vjerojatno ne baš mnogo stariji od samoga Ire. To
je bilo nešto nad čime se trebalo zamisliti. Ira začu škljocaj kad se dotok
benzina prekide, pa se opet okrenu k autu. Iznad njegove su glave baloni šuškali
dodirujući se međusobno, a njega taj zvuk podsjeti na kišne ogrtače.
Dok je plaćao unutra u zgradi, primijeti aparat s hranom pa ode do njih dvoje da
vidi treba li im štogod. Oni su se bili zavezli u razgovor, a gospodin je Otis
pričao i pričao o nekome po imenu Duluth. »Maggie, ovdje imaju čips od
krumpira«, reče Ira. »Ona vrsta koju ti voliš: sa začinima.«
Maggie odmahnu rukom. »Mislim da vam se tu ne može ništa predbaciti«, reče ona
gospodinu Otisu.
»I s okusom šunke!« reče Ira. »Danas teško da ćeš igdje naći čips s okusom
šunke.«
Ona mu dobaci suzdržan, rastresen pogled i reče: »Zaboravio si da sam na
dijeti?«
»A vi, gospodine Otis?«
»Oh, pa, ne, 'vala van, gospod'ne, puno van 'vala, gospod'ne«, reče gospodin
Otis. Okrenu se prema Maggie i nastavi: »I tako je ja svejednako pitan: 'Duluth,
kako moreš mene smatrat' odgovornim za to, ženska glavo?'«
»Žena se gospodina Otisa ljuti na njega zbog nečeg što je sanjala da je učinio«,
objasni Maggie Iri.
Gospodin Otis reče: »I tako van ja nisan ima pojma o tome pa siđen u kuj'nu i
pitan je: 'Di je doručak?' A ona meni kaže: 'Naprav' si ga sam.' A ja njojzi
kažen: 'Ha?'«
»To jednostavno nije pošteno«, reče mu Maggie.
Ira reče: »Pa, ja idem nešto pojesti« i odšeće natrag prema zgradi, zabivši ruke
u džepove i osjećajući se zapostavljenim.
I ta dijeta, razmišljao je, dijeta je bila još jedan primjer Maggiene
rasipnosti. Vodena dijeta, dijeta s bjelančevinama pa dijeta s grejpfrutom.
Odricala se jela za jelom, a po Irinu je mišljenju izgledala baš kako treba -
čak je čovjek ne bi mogao nazvati ni bucmastom; prava količina mekanih,
svilenkastih dojki od kojih su ti ruke pune i obla mliječna stražnjica. No,
otkad je ona slušala što Ira kaže? On snuždeno ubaci kovanice u aparat i
pritisnu tipku ispod vrećice sa slanim štapićima.
Kada se vratio, Maggie je upravo govorila: »Hoću reći, pomislite što bi bilo kad
bismo svi tako postupali! Kad bismo snove shvaćali kao javu! Evo, na primjer,
ja: dva ili tri puta godišnje, ili tako nekako, sanjam o tome da se moj susjed i
ja ljubimo. Taj potpuno nezanimljivi susjed po imenu gospodin Simmons koji
izgleda kao neki običan prodavač ili nešto slično. Po danu i ne mislim na njega,
ali noću sanjam da se ljubimo i čeznem za tim da mi raskopča bluzu pa se ujutro
na autobusnoj stanici tako zbunim da ga ne mogu ni pogledati u oči, ali onda
vidim da je on isti kao i inače, čovjek bezlična lica u ozbiljnom odijelu.«
»Za ljubav Božju, Maggie«, reče Ira. Pokušavao se sjetiti tog Simmonsa, ali nije
imao pojma o kome ona to govori.
»Hoću reći, zašto bi mene trebalo za to okrivljavati?«, zapita Maggie. »Neki
tridesetgodišnji... mladić koji mene uopće ne zanima! Nisam ja smislila taj
san!«
»Ne, niste«, reče gospodin Otis. »A u svakom slučaju, ovo je bijo Duluthin san.
Čak ga nisan ja ni sanja'. Ona tvrdi da sam ja staja' na njezinon vezenon
stolcu, na sjedal'ci koju je sto god'na vezla, pa mi je ona rekla da siđen, al'
kad san siša', sta' san na njezin heklani šal i izvezenu nabranu podsuknju, a
postolan san joj razdera čipku, nabore i komade vrpce. 'To je baš tebi slično',
kaže mi ona ujutro, a ja kažem: 'Šta san ja to napravijo? Pokaži mi što san to
napravijo. Pokaži mi bilo koju od tih stvari koju san razdera'.' A ona kaže: 'Ti
si baš taki čouk da uvik sve potrgaš, Daniel Otis, i da san znala da ću te
morat' tako dugo podnosit', bome bi' pazila kad san se udavala.' Onda san ja
reka': 'Pa, ako ti tako misliš, ja iden', a ona je rekla: 'Nemoj zaboravit'
ponit' svoje stvari' i tako san van ja otiša'.
»Gospodin Otis je posljednjih nekoliko dana spavao u autu i selio se od jednog
do drugog rođaka«, objasni Maggie Iri.
»Ma nije valjda«, reče Ira.
»Zato mi je jako važno da ne ostanen bez onog kotača«, dodade gospodin Otis.
Ira uzdahnu i sjede na zidić pored Maggie. Slani su štapići bili od one
ljepljive vrste koja se zavlači među zube, no bio je tako gladan da ih je
svejedno jeo.
Onaj se momak s konjskim repom sada uputi prema njima, tako čvrst i odlučan u
kožnim čizmama sa zakrpama na potplatima da Ira opet ustade pomislivši da je
riječ o nečem službenom. No momak samo smota cijev za zrak koja je cijelo to
vrijeme siktala na betonu, a da oni to nisu ni primijetili. Da ne bi ispao
kolebljiv, Ira mu svejedno priđe: »Pa!« reče on. »Kakve su novosti od Lamonta?«
»Vani je«, objasni mu momak.
»Možda biste i vi to mogli pogledati. Da pođete s nama u našem autu do tog
mjesta na cesti i pogledate kotač gospodina Otisa.«
»Ni slučajno«, reče momak vješajući cijev o kuku.
Ira reče: »Razumijem.«
On se vrati do zidića, a momak ode natrag u zgradu.
»Mislim bi to možda mogao biti Moose Run«, objašnjavala je Maggie gospodinu
Otisu. »Jesam li dobro rekla? Ono mjesto od kojeg treba presjeći prema
Cartwheelu.«
»Pa, sad, ne znam van ja ništo o nekak'om Moose Runu«, reč gospodin Otis, »ali
za Cartwheel san čuja. Samo van ne moren točno reć' kako bi tamo stignili.
Vidite, ovdi okolo ima t'liko mista čija imena zvuče ki gradići, pa ih
stanovnici i zovu tako, ali zapravo u njizin imadete samo dućan i benzinsku
pumpu.«
»Takav je i Cartwheel«, reče Maggie. »Jedna jedina velika ulica. Bez semafora.
Fiona živi u nekakvoj malenoj uličici u kojoj čak nema ni pločnika. Fiona je
naša snaha. Pretpostavljam da bih trebala reći 'bivša snaha'. Bila je ranije
udata za našeg sina Jessea, ali su sada razvedeni.«
»Da, tako van je to danas«, reče gospodin Otis. »I Lamont se razveja, a isto
tako i Sally, 'ćerka moje sestre Florence. Ne znan zašto su se i trudili s nekin
vinčat'.«
Kao da je njegov vlastiti brak savršeno zdrav.
»Uzmite malo štapića«, reče Ira. Gospodin Otis odsutno odmahnu glavom, ali
Maggie gurnu ruku duboko u vrećicu i izvuče odande pola tuceta štapića.
»Sve je to zapravo bio samo nesporazum«, objasni ona gospodinu Otisu i zagrize u
štapić. »Savršeno su pristajali jedno uz drugo. Čak su savršeno i izgledali:
Jesse tako crnomanjast, a Fiona plavokosa. Stvar je samo u tome da je Jesse imao
onakvo radno vrijeme kakvo imaju i svi ostali glazbenici pa mu je život bio...
ne znam... nekako nestalan. A Fiona je bila tako mlada i sklona tome da lako
padne u vatru. Oh, duša me boljela zbog njih. Njezin je odlazak Jesseu slomio
srce; povela je sa sobom njihovu kćerkicu i vratila se kući, k majci. A znam da
je i Fioni srce prepuklo, ali ne mislite valjda da bi ona to priznala? I sada su
razvedeni kao da nikada nisu ni bili u braku.«
Sve je to posve točno, pomisli Ira, ali je tu bilo i mnogo toga što je
izostavila. Odnosno, ne toliko izostavila koliko na neki način prešla preko
toga, kao što je prešla preko slike njihova sina - »glazbenika« koji je tako
predano obavljao svoj posao da je zbog toga zapostavio »ženu« i »kćer«. Ira o
Jesseu nikada nije razmišljao kao o glazbeniku; mislio je o njemu kao o dečku
koji se ispisao iz srednje škole i sada traži stalan posao. A o Fioni nikada
nije razmišljao kao o Jesseovoj ženi, nego kao o curi iz mladih dana - s velom
blistave plave kose koju je nosila nepristojno rasutu iznad pretijesne majice i
uskih hlača - dok se jadna mala Leroy doimala kao njihov kućni ljubimac, kao
punjena životinjica osvojena na sajamskoj streljani.
U njemu je bilo živo sjećanje na to kako je Jesse izgledao one noći kada je
uhapšen, još kad mu je bilo šesnaest godina. Bili su ga pokupili zbog opijanja
na javnom mjestu zajedno s još nekolicinom prijatelja - što se, kako se
pokazalo, nikada više nije ponovilo, no Ira je htio biti siguran u to pa je, u
namjeri da bude strog s njim, inzistirao da Maggie ostane kod kuće, a sam je
otišao za njega položiti jamčevinu. Sjedio je čekajući na klupi ispred sudske
zgrade i Jesse je napokon stigao, presavinut na dvoje između dvojice policajaca.
Zglobovi su mu očevidno bili na leđima sapeti lisicama pa se on, u nastojanju da
šake prebaci naprijed, u nekom trenutku pokušao provući kroz krug što su ga
tvorile njegove vlastite ruke. No, odustao je ili su ga u tome prekinuli pa je
sada posrtao nagnut na jednu stranu, kao cirkusko čudovište sa zapešćima
uhvaćenim u zamku između vlastitih nogu. Ugledavši ga, Ira je oćutio
najsloženiju moguću mješavinu osjećaja: bijes prema vlastitom sinu, kao i bijes
prema predstavnicima vlasti zbog toga što tako javno ponizuju Jessea, a
istovremeno i divlji poriv da se nasmije, kao i bolan, sveobuhvatan osjećaj
sažaljenja. Jesse je rukave na kaputiću bio zasukao gotovo do lakta, kako je to
tada bilo u modi (nešto što dečki nikada nisu radili u Irino vrijeme) pa je zbog
toga djelovao još ranjivije, a takav mu je bio i izraz lica kad su mu otključali
lisice i kada se uspravio, premda je to bio divlji i izazivački izraz, a on sam
nije htio prihvatiti Irinu prisutnost. Kad god bi mislio o Jesseu, Ira ga je
uvijek zamišljao onakva kakav je bio te noći, u istom onom spletu bijesa i
patetičnosti. Pitao se kako li ga Maggie zamišlja. Možda se ona vraća još dalje
u prošlost. Možda ga vidi u dobi od četitri ili šest godina, kao zgodno,
neobično ljupko dijete s uobičajenim dječjim problemima. U svakom ga slučaju ne
vidi onakva kakav uistinu jest.
Ne, baš kao ni njihovu kćer, pomisli on. Maggie je na Daisy gledala kao na
nekakvu verziju svoje vlastite majke - kao na zaokruženu, djelotvornu osobu - pa
je sva ustreptala trčala oko nje, sama se doimajući nesposobnom. Ustreptalo je
trčala oko nje još od vremena kada je Daisy bila malena djevojčica koja je svoju
sobu držala neobično urednom, s cijelom zbirkom bilježnica za domaće zadaće
označenih raznim bojama. No i Daisy je na neki način trebalo žaliti. Ira je to
jasno vidio, premda je s njom osjećao veću bliskost nego s drugima. Kao da je
propuštala vlastitu mladost - čak nikada nije imala ni dečka, barem koliko je
Ira znao. Kad god bi Jesse kao dijete izveo nekakvu nepodopštinu, Daisyno bi se
lice ukočilo od negodovanja, ali bi Ira gotovo više volio da se i sama bila
pridružila Jesseu. Nisu li se stvari trebale tako odvijati? Nisu li se stvari
tako odvijale u drugim obiteljima, onim veselim, bučnim obiteljima koje je Ira
još kao dječačić čeznutljivo promatrao? Sada je bila spakirala stvari za koledž
- tjednima ih je pakirala - i nije za sobom ostavila ni komadića odjeće, osim
onoga što je ionako namjeravala baciti i što nije namjeravala nositi sa sobom,
pa je tumarala po kući, blijeda i nevesela, nalik na opaticu u onim svojim
ovješenim, otrcanim bluzama i izblijedjelim suknjama. No Maggie je mislila da
joj se treba diviti. »Ja u njezinoj dobi još nisam bila ni blizu tome da odlučim
što ću postati«, rekla je. Daisy je bila odlučila da će postati kvantni fizičar.
»Naprosto sam impresionirana«, rekla je Maggie, dok je Ira kazao: »Maggie, a
čime se kvantni fizičar zapravo bavi?« - u najiskrenijoj želji da to dozna.
»Imaš li ti kakvu predodžbu o tome?« zapitao je. Onda je Maggie to shvatila kao
da je on pokušava omalovažiti i rekla je: »Oh, priznajem da ne znam ništa o
znanosti! Nikad nisam ni tvrdila da znam! Ja samo radim kao pomoćna
njegovateljica na gerijatriji, priznajem!«, a Ira je rekao: »Samo sam htio
reći...Isuse! Samo sam htio reći...« Onda je Daisy provirila glavom kroz vrata i
rekla: »Hoćete li, molim vas, prestati s tim svojim svađama da ja mogu čitati.«
»Svađama!« zavikala je Maggie. »Ako moja najjednostavnija primjedbica...«
A Ira je rekao Daisy: »Slušaj ti, gospođice, ako te u ovoj kući sve smeta, možeš
otići u knjižnicu i tamo čitati.«
Onda se Daisy povukla, i opet ukočena lica, a Maggie je zarila lice u ruke.
»Uvijek ista stara pjesma« - tako je Jesse jednom objasnio brak. Desilo se to
jednog jutra kada je Fiona usred doručka u suzama ustala od stola, a Ira zapitao
Jessea što nije u redu. »Znaš kako to ide«, odgovorio mu je Jesse. »Uvijek jedna
te ista stara pjesma.« Tada se Ira (koji to pitanje nije bio postavio iz puke
radoznalosti, već je njime htio reći Ovo je važno, sine; budi malo pažljiviji
prema njoj) zapitao što je ono »znaš« trebalo značiti. Je li Jesse time htio
reći da Irin i njegov brak imaju između sebe nešto zajedničko? Jer ako mu je to
bila namjera, potpuno je promašio. Njihovi su se brakovi zasnivali na potpuno
različitim osnovama. Irin je brak bio čvrst kao stablo, tako čvrst da on čak ne
bi mogao ni reći koliko široko i duboko seže njegovo korijenje.
Ipak, Jesseova mu se rečenica usjekla u pamćenje: jedna te ista stara pjesma.
Iste stare rasprave, iste optužbe. Iste šale i lozinke kojima se izražavaju
osjećaji, da, i vječna odanost, kretnje kojima se izriče podrška i utjeha koju
vam nitko drugi ne može pružiti, ali isto tako i ista stara kivnost što se vuče
iz godine u godinu i zbog koje se nikada ništa potpuno ne zaboravlja: trenutak
kada Ira nije pokazao oduševljenje što je Maggie u drugom stanju, prilika u
kojoj Maggie nije branila Iru pred svojom majkom, dan kada je Ira odbio da
posjeti Maggie u bolnici, činjenica da je Maggie Irinu obitelj zaboravila
pozvati na božićni ručak.
I nikada se ništa ne mijenja - ah, Gospode, ta tko bi mogao zamjeriti Jesseu što
se protiv toga pobunio? Vjerojatno je dečko tokom cijeloga djetinjstva ispod oka
promatrao roditelje, zaklinjući se kako on neće dopustiti da i njegov život bude
takav: rad, rad i samo rad, Ira svakog jutra odlazi u dućan, a Maggie u starački
dom. Vjerojatno su ona poslijepodneva što ih je Jesse proveo pomažući u dućanu,
poslužila kao svojevrsna zorna nastava. Mora da se zgrozio - videći Iru kako do
u beskraj sjedi na visokom drvenom stolcu, zviždeći uz neku stanicu sa zabavnom
glazbom dok mjeri paspartu ili pili letvicu služeći se kutnom vodilicom. Žene su
dolazile i zahtijevale od njega da im uokviri križićima izvezene prizore iz
Biblije, amaterske slikarije na kojima je bilo prikazano more i fotografije s
vjenčanja (dvoje ozbiljnih ljudi, uhvaćenih iz profila kako zure isključivo
jedno u drugo). Donosile su mu ilustracije koje bi istrgnule iz časopisa -štenad
ili pačiće kako leže u košarici. Poput krojača koji uzima mjeru napola odjevenoj
mušteriji, Ira je ostajao prividno obnevidio, ne iznoseći nikakav sud o slici
ili tužnom mačetu koje se zapetljalo u klupko pređe. »Njoj treba neki pastelni
paspartu, što vi mislite?« pitale su žene. (O slikama su često govorile kao o
živim bićima.)
»Da, gospođo«, odgovorio bi Ira.
»Možda nešto svijetloplavo što će istaknuti ovu plavu vrpcu.«
»Da, i to se može.«
I najednom bi vidio samoga sebe gledana Jesseovim očima, kao vrstu pod nazivom
Kramar: sumoran i pokoran čovjek neodređene dobi.
Iznad dućana obično bi čuo škripanje, pa stanku, pa ponovno škripanje očeve
stolice za ljuljanje i nesigurne korake jedne od svojih sestara dok bi prolazila
preko poda u dnevnoj sobi. Njihovi se glasovi, dakako, nisu mogli čuti pa je
zbog toga Ira stekao naviku da zamišlja kako njegova obitelj cijeloga dana ništa
ne govori - da su veoma tihi sve dok Ira ne dođe. Znao je da predstavlja
okosnicu njihova života. U potpunosti su ovisili o njemu.
U djetinjstvu je u kući bio stranac - svojevrstan naknadni dodatak, upola mlađi
od svojih sestara. Bio je u toj mjeri mlađi od njih da je svakoga člana obitelji
zvao »dušo«, jer su se tako njemu obraćale odrasle ili gotovo odrasle osobe oko
njega pa je zaključio da se svakoga može tako zvati. »Treba mi zavezati
cipelice, dušo« rekao bi ocu. Nije, međutim, uživao uobičajene dječje
povlastice; nikada nije bio u središtu pažnje. Ako se i za jedno od njih moglo
reći da zauzima takav položaj, to je bila njegova sestra Dorrie - mentalno
hendikepirana, krhka i priglupa, isturenih prednjih zuba i nespretna - iako je
čak i Dorrie djelovala zanemareno pa je sama od sebe težila k tome da u sobi
sjedne u neki zakutak. Njihova je majka bila oboljela od neke bolesti koja se
kasnije jače razvila, te je od nje i umrla kada je Iri bilo četrnaest godina, pa
se kasnije zbog toga pred bolešću uvijek osjećao nelagodno i uplašeno; a ona
ionako nikada nije pokazivala mnogo dara za materinstvo. Umjesto toga se bila
posvetila vjeri, radijskim propovjednicima i pamfletima nadahnutim Duhom Svetim
što su joj ih ostavljali misionari koji su obilazili po kućama. Njezina se
predožba o jelu svodila na čaj i slane kekse, i to je vrijedilo za sve njih.
Sama nikada nije osjećala glad kao obični smrtnici i nikako nije shvaćala da bi
drugi možda mogli biti gladni, već je jednostavno u sebe stavljala nešto
hranjivo kad bi je sat podsjetio na to. Ako su htjeli pojesti nešto kuhano, to
im je morao prirediti otac jer Dorrie nije bila sposobna ni za kakav malo
složeniji posao, a Junie je patila od svojevrsne fobije koja se tokom godina
pogoršavala tako da na kraju uopće nije htjela izlaziti iz kuće, čak ni da kupi
mlijeko. Kad bi završio s poslom, otac se morao i za to pobrinuti. S naporom bi
se uspeo uza stepenice da uzme popis onoga što treba kupiti u trgovini, opet bi
se s naporom spustio dolje, vratio se s nekoliko limenki i zajedno se s
djevojkama užurbao po kuhinji. Čak i kad je Ira dovoljno odrastao da bi im mogao
pomagati, to se od njega nije tražilo. On je bio uljez, jedina uočljiva mrlja
boje na smeđežućkastoj fotografiji. Njegova ga je obitelj držala pod staklenim
zvonom obraćajući mu se suzdržano i ljubazno. »Jesi li napisao zadaću, dušo?«
zapitali bi ga, a pitali su ga to i za vrijeme ljeta i tokom božićnih praznika.
Onda je Ira maturirao - već je bio uplatio upisninu na Marylandskom sveučilištu
sanjajući o tome da će studirati medicinu - a otac mu je iznenada od svega
odustao. Naprosto je... implodirao, tako se to činilo Iri. Izjavio je da mu je
srce slabo i da više ne može. Sjeo je u svoju stolicu za ljuljanje uglavljenu u
čvrsto podnožje i tamo ostao. Ira je preuzeo posao, što baš i nije bilo lako jer
do tada u njemu uopće nije imao udjela. Najednom je on postao osoba prema kojoj
se cijela obitelj okrenula. Njemu su se obraćali u vezi s novcem, u vezi s
obavljanjem poslova i radi savjeta, radi odlaska liječniku i novosti iz vanskoga
svijeta. Stalno je slušao: »Dušo, je li ova haljina izašla iz mode?« i »Dušo,
možemo li si priuštiti novi tepih?« Na neki se način Ira osjećao polaskanim,
posebno u početku, kada se još činilo da je to samo privremeno stanje stvari
koje će potrajati samo do kraja ljetnih praznika. Nije više sjedio na klupi kao
rezervni igrač; našao se u središtu zbivanja. Prekapao je po ladicama Dorriene
komode u potrazi za drugom polovicom para crvenih kratkih čarapa koje je sestra
posebno voljela; šišao i češljao Junienu prosijedu kosu; bacao mjesečni utržak
ocu u krilo, stalno svjestan toga da je on, Ira, jedina osoba kojoj se oni mogu
obratiti.
No ljeto se pretvorilo u jesen, a njemu je sveučilište najprije odobrilo odgodu
studiranja za jedan semestar, te potom i za godinu dana, a onda se nakon nekog
vremena o tome više uopće nije mislilo.
E pa, treba se s time suočiti, ima i gorih zanimanja nego što je rezanje
pozlaćenih letvica pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva. A naposljetku ima i
Maggie - koja mu je pala u krilo poput nekoga čudesnog dara što se pojavio
niotkuda. Ima i dvoje normalne, zdrave djece. Možda mu život ne izgleda točno
onako kako ga je zamišljao kada mu je bilo osamnaest, no čiji život tako
izgleda? Najčešće se stvari upravo ovako odvijaju.
Međutim, znao je da Jesse na to drugačije gleda.
Nema kompromisa za Jessea Morana, a to nikako. Nema za Jessea prilagođavanja,
nema snižavanja kriterija. »Ne želim vjerovati da ću umrijeti nepoznat«, rekao
je jednom Iri, a Ira se, umjesto da se popustljivo nasmiješi kako je trebalo
učiniti, osjetio kao da ga je netko ošamario posred lica.
Nepoznat.
Maggie reče: »Ira, jesi li unutra slučajno vidio aparat s bezalkoholnim pićima?«
On je pogleda.
»Ira?«
On se pribra i reče: »Pa, čini mi se da jesam.«
»S dijetnim bezalkoholnim pićima?«
»Ovaj ...«
»Idem pogledati«, reče Maggie. »Ožednjela sam od ovih štapića. Gospodine Otis?
Hoćete li vi nešto popiti?«
»Oh, ne, ništo meni ne triba«, objasni joj gospodin Otis.
Ona se brzim korakom otputi prema zgradi, a suknja joj se njihala u hodu.
Obojica su muškaraca gledala za njom.
»Krasna, krasna gospoja«, reče gospodin Otis.
Ira dopusti očima da mu se na čas sklope i protrlja bolno mjesto na čelu.
»Pravi milosrdni anđeo«, reče gospodin Otis.
U prodavaonici bi Maggie ponekad znala pokazati blagajniku robu koju je odabrala
i reći: »Pretpostavljam da očekujete da ću ja to platiti«, tobože grubim tonom
kakav su upotrebljavala njezina braća kada su se htjela s nekim našaliti. Ira bi
uvijek zabrinuto pomislio da je prešla sve granice, no blagajnik bi se nasmijao
i rekao nešto poput: »Pa, baš mi je nešto slično palo na pamet.« Svijet očito
nije bio onakav kakvim ga je Ira vidio. Više je nalikovao na ono kako ga je
vidjela Maggie. Ona se u svemu tome bolje snalazila premda je oko sebe okupljala
izgubljene lutalice koji su se kao čičak lijepili uz nju i s potpunim se
strancima upuštala u razgovore u kojima su jedni drugima uzajamno otvarali srce.
Na primjer, s ovim gospodinom Otisom: lice mu je sjalo od oduševljenja, a oči se
stisnule u obrubljene trokute. »Podsića me na onu gospoju koja me zvala zbog
dimljaka«, objašnjavao je on Iri. »Zna' san da me na nekog podsića, samo se
nisan moga sitit' na koga.«
»Zbog dimnjaka?«
»Jedna bila gospoja za koju se ne bi moglo reć' da san je poznava' još od
Adama«, reče gospodin Otis. »Imala je nekak'e rupe oko dimljaka, rekla je i
pozvala me da dođen i vidin k'liko bi to koštalo. Nekako san krivo sta' pa san
pa' s krova dok san 'oda okolo po njem. Samo san osta' bez daha kad se to
des'lo, al', Bogo moj, na trenutak san pomislijo da je sa mnom sve gotovo, leža'
san tamo na zemlju i nisan bijo u stanju doć' do daha, a ta je gospoja naval'la
da me vozi u boln'cu. Dok smo išli onamo, meni se dah vratijo pa san joj reka':
'Gospojo, bolje da ne idemo onamo, oni će meni uzet' svu moju životnu ušteđev'nu
samo zato da mi kažu da je sa mnon sve u redu', pa je ona rekla 'Dobro', al' me
onda čast'la kavon i friganin krtolan kod McDonalda koji slučajno leži pored
dućana s igračkan, pa me pitala da l' bi' ima' nešto protiv da poslin odemo
onamo i kupimo crveni vagončić za njezinog netijaka kojom je sutradan rođendan.
A ja san reka da ne bi' pa je ona onda odma' kup'la dva vagonč'ća, jedan za
Elberta, to je sin moje netijakinje, a tamo pored je i ona vrtlar'ja...«
»Da, takva je Maggie, točno takva«, reče Ira.
»Nimalo jednosmjerna osoba.«
»Nimalo«, reče Ira.
Činilo se da su iscrpli sve predmete za razgovor. Zašutješe i upraviše pogled na
Maggie koja se vraćala držeći limenku bezalkoholnog pića što dalje od sebe. »Ova
me prokletinja svu poprskala«, doviknu veselo. »Ira? Hoćeš malo?«
»Ne, hvala.«
»Gospodine Otis?«
»Oh, pa, ne, mislin da neću, 'vala van, ki da jesan.«
Ona se smjesti između njih dvojice i zabaci glavu unatrag dugo i glasno
gutajući.
Ira stade čeznuti za partijom pasijansa. Sve mu je ovo besposličenje teško
padalo. Sudeći, međutim, po tome kako je vjetar balone nosio amo-tamo,
pretpostavljao je da će otpuhnuti i njegove karte pa gurnu ruke ispod pazuha i
još se više pognu na zidiću.
Takvi su se baloni prodavali kraj Harborplacea ili negdje blizu tog mjesta.
Osamljeni je, smrknuti čovjek stajao na uličnom uglu, a nad glavom mu lebdjeli
grozdovi poliesterskih rombova. Sjećao se kako je njegova sestra Junie bila
očarana kada ih je prvi put vidjela. Jadna Junie: na neki je način bila još i
ozbiljnije hendikepirana nego Dorrie, živeći ograničenije, u goroj tamnici.
Njezini su ih strahovi sve zbunjivali jer se njoj u svijetu izvan kuće nikada
ništa loše nije dogodilo, barem koliko su oni znali. U početku su joj pokušavali
na to ukazati. Govorili su beskorisne stvari kao: »Pa što bi ti se loše moglo
dogoditi?« i »Ja ću biti uz tebe«, a onda su postupno prestali. Digli su ruke od
nje i ostavili je da živi na miru.
To jest, svi osim Maggie. Maggie je bila odveć tvrdoglava da bi odustala. Nakon
godina i godina bezuspješnih pokušaja jednog je dana došla na zamisao kako bi se
Junie moglo nagovoriti da izađe iz kuće ako se preruši. Kupila je za Junie
svijetlocrvenu vlasulju, usko pripijenu haljinu posutu makovima i cipele od
lakirane kože, sa šiljatim potpeticama i remenčićima oko zglobova. Premazala je
Junieno lice teškom šminkom. Na svačije zaprepaštenje, stvar je uspjela.
Hihoćući nekako ustrašeno i nesretno, Junie je Maggie i Iri dopustila da je
dovedu do kućnog praga. Sljedećeg dana, još malo dalje. I onda, napokon, do
kraja njihova bloka zgrada. Međutim, nikada nije htjela poći bez Ire. Ne bi to
učinila samo s Maggie; Maggie joj nije krvni rod. (Zapravo, ni Irin otac nikada
nije Maggie zvao po imenu već je o njoj govorio kao o »tvojoj gospođi«. »Ide li
i tvoja gospođa s nama, Ira?« - naslov koji je bio točan odraz podrugljiva,
skeptična stava što ga je od samoga početka bio zauzeo prema njoj.)
»Vidiš što se ovdje događa«, rekla je Maggie u vezi s Junie. »Kada se preodjene,
iz kuće ne izlazi ona, već netko drugi. Prava je Junie kod kuće na sigurnom.«
I očito je bila u pravu. Objesivši se objema rukama o Irinu nadlakticu, Junie je
otišla do drogerije i zatražila primjerak Soap Opera Digesta. Otišla je do
trgovine mješovitom robom i naručila pileća jetrica tako zapovjednim, drskim
tonom kao da je najednom postala potpuno druga žena - pretjerano nakićena, možda
čak i pomalo sklona tome da se povlači okolo i nimalo ne mari što ljudi misle o
njoj. Onda bi je opet uhvatilo hihotanje i zapitala bi Iru kako joj ide. Pa, Iri
je, dakako, bilo drago zbog njezina uspjeha, ali se nakon nekog vremena cijela
stvar pretvorila u gnjavažu. Junie je poželjela otići na ovo, pa na ono mjesto i
uvijek se ponavljala ista predstava - pripreme, haljina i šminka te uvjeravanja
koja su se od njega svakako očekivala. A zbog onih je smiješnih potpetica samo
teže hodala. Koračala je kao netko tko se kreće po svježe opranom podu. Zbilja
bi bilo jednostavnije da i dalje ostane kod kuće, razmišljao je. No, zastidio se
zbog takvih misli.
Onda je ona osjetila nezadrživu želju da ode do Harborplacea. Gledala je na
televiziji njegovo otvaranje i nekako je došla do zaključka da je Harborplace
jedno od svjetskih čuda. Stoga ga je, pošto je stekla malo samopouzdanja,
prirodno svakako morala i sama vidjeti. Samo što je Ira nije htio onamo odvesti.
Najblaže rečeno, nije baš bio lud za Harborplaceom. Činio mu se nebaltimorskim -
zapravo, mislio je da je to samo pretjerano hvaljeni trgovački centar. A za
parkiranje će im vjerojatno i kožu oderati. Ne bi li se mogla zadovoljiti nečim
drugim? Ne, ne bi, rekla je ona. Može li onda samo Maggie poći s njom? Ne, treba
joj Ira. Zna da joj je potreban; kako uopće može i predlagati nešto drugo? A
onda je i otac poželio otići onamo, pa i Dorrie koja se zbog toga toliko
uzbudila da je za tu priliku već spakirala svoj »kovčeg« (Hutzlerovu kutiju za
kapute). Ira je morao stisnuti zube i složiti se.
Dogovorili su se da će onamo poći u nedjelju - što je bio Irin jedini slobodan
dan. Na žalost je baš to prijepodne ispalo maglovito i mlačno, a za poslijepodne
su se predviđali pljuskovi. Ira je predlagao da odgode odlazak u Harborplace, no
nitko nije htio ni čuti o tome, čak ni Maggie koja se bila zagrijala jednako kao
i ostali. I tako ih je sve odvezao do poslovnog dijela grada gdje je nekim čudom
na ulici pronašao mjesto za parkiranje pa su svi izašli iz auta i krenuli. Bila
je takva magluština da nisu mogli vidjeti ni zgrade na udaljenosti od tek
nekoliko jarda. Kada su stigli do ugla ulice Pratt i ulice Light i pogledali
prijeko prema Harborplaceu, jedva su mogli nazreti paviljone; izgledali su tek
kao mrlje malo gušćega sivila. Svjetlo na semaforu koje se upravo bilo
promijenilo u zeleno, bilo je jedina sićušna točkica boje. A na vidiku nije bilo
nikoga osim usamljenog prodavača balona koji se nekako nezemaljski uobličio na
suprotnom uglu kad su mu se oni približili.
Junienu su pažnji privukli upravo ti baloni. Činilo joj se da su načinjeni od
tekućeg metala; bili su srebrnkasti i šuštavi, nabrani na rubovima poput
ukrasnih jastučića.»Oh!« uzviknula je Junie. Zakoračila je na rub pločnika
cijelo vrijeme piljeći u njih. »Što je to?« zavikala je.
»Ma, baloni«, rekao je Ira. No kada ju je pokušao odvući dalje, iskrivila je
vrat da bi gledala u njih, a isto je učinila i Dorrie koja mu se bila objesila o
drugu ruku.
Shvaćao je u čemu je problem. Televizija je Junie redovito obavještavala o
velikim svjetskim dostignućima, no ne i o sitnicama kao što je poliester; stoga
je, vidjevši poliesterske balone, na mjestu zastala. Bilo je to savršeno
razumljivo. U tom se trenutku, međutim, Iri nije dalo njome baviti. Uopće nije
htio biti ovdje pa ih je stoga sve potjerao dalje te su zamaknuli iza prvog
paviljona. Juniena ga je ruka držala za nadlakticu poput kandže. Dorrie čija je
lijeva noga nakon posljednjeg napada bila djelomično uzeta, objesila mu se o
drugu ruku i groteskno šepala, a Hutzlerova ju je kutija za kapute pri svakom
koraku udarala po bedru. A iza njih je Maggie šaptom hrabrila njegova oca koji
je disao sve glasnije i sa sve većim naporom.
»Ali ja nikad nisam vidjela takve balone!« rekla je Junie. »Od čega su
napravljeni? Kako se zove taj materijal?«
Do tada su već bili stigli do šetališta uz rub vode pa je Ira, umjesto da joj
odgovori, naglašeno usmjerio pogled na vidik što se pružao pred njima. »Umirala
si od želje da ovo vidiš«, podsjetio ju je.
No vidik se sastojao samo od neprozirnih bijelih ploha i U. S. S. Constellationa
koji je plovio na oblaku, a Harborplace je bio krupna, šutljiva koncentracija
pare.
E pa, cijeli je izlet, dakako, završio kao potpuni neuspjeh. Junie je rekla da
je na televiziji sve to bolje izgledalo, a Irin je otac rekao da mu srce leprša
u grudima, pa se onda Dorrie zbog nečega osjetila povrijeđenom te je stala
plakati i morali su je odvesti kući prije no što su nogom uopće i stupili u neki
paviljon. Ira se sada nije mogao sjetiti što ju je pozlijedilo, ali se sjećao, i
to tako živo da je od toga potamnio čak i blještavim suncem obasjani Texaco,
osjećaja koji ga je obuzeo dok je tako stajao između svojih dviju sestara.
Osjetio je kao da se guši. Magla ih je bila zatvorila u sićušnu prostorijicu,
bez zraka i punu pare poput onih na kakve čovjek nailazi na zatvorenim bazenima.
Od toga su svi ostali zvukovi osim bliskih, nesnosno poznatih glasova njegove
obitelji, postali prigušeni. Svi su zajedno bili time omotani, zaključani
unutra, a ruke su ga njegovih sestara vukle na dno onako kako utopljenici
povlače na dno svakoga tko ih pokuša spasiti. A Ira je pomislio: Ah, Bože, za
cijeli sam život uhvaćen u klopku zajedno s ovim ljudima i nikada se neću
osloboditi. I shvatio je koliko je toga propustio u životu, još od vremena kada
je preuzeo očev posao.
Je li onda bilo neko čudo što je bio tako osjetljiv na rasipanje? Bio je odustao
od jedinoga ozbiljnog sna koji je ikada sanjao. Ne može se biti rasipniji od
toga.
»Lamont!« reče Maggie.
Gledala je prema žutom svjetlu što se okretalo s druge strane benzinske crpke -
prema vozilu za vuču koje za sobom nije ništa vuklo. Vozilo se zaustavi uz bolnu
škripu i motor se ugasi. Iz kabine iskoči crnac u jakni od trapera.
»Bome, to je on«, reče gospodin Otis nekoliko se palaca podigavši s mjesta gdje
je sjedio.
Lamont ode do stražnjeg dijela vozila i stade nešto proučavati. Udari nogom
jednu od guma i krenu natrag prema kabini. Nije bio onako mlad kako je Ira
očekivao - nije to bio nikakav momak, već čvrsto građen, namrgođen čovjek, kože
crne poput šljive i teška koraka.
»Eheeej!« zazva gospodin Otis.
Lamont zastade i pogleda prema njemu. »Ujače Daniel?« reče.
»Kako si, sinko?«
»Što ti ovdje radiš?« zapita Lamont približavajući se.
Kada on stiže do zida, Maggie i Ira ustadoše, no Lamont i ne pogleda prema
njima. »Još se nisi vratio ujni Duluth?« zapita on gospodina Otisa.
»Lamont, moga' bi mi zatribat' ovi tvoj kamijon«, reče gospodin Otis.
»Za što?«
»Mislin da mi se prednje kolo ne drži kako triba.«
»Što? Gdje ti je auto?«
»Na Cesti broj jedan. Ovi me čouk ljubazno doveza' 'vamo.«
Lamont kratko preleti očima preko Ire.
»Slučajno smo prolazili onuda«, objasni mu Ira.
»Hmm«, reče Lamont neprijateljskim glasom, a potom će okrenuvši se natrag prema
ujaku: »A sad da vidimo što ti to meni pričaš. Auto ti je negdje na cesti...«
»Ova gospoja ovdi je to vid'la«, reče gospodin Otis i pokaza prema Maggie koja
se ozareno i s puno povjerenja osmjehnu Lamontu. Gotovo nevidljivi joj se trag
pjene od bezalkoholnoga pića ocrtavao na gornjoj usnici pa Ira zbog toga osjeti
potrebu da je zaštiti.
»Neću vam pružiti ruku«, reče ona Lamontu. »Maločas sam se sva poprskala
Pepsijem.«
Lamont ju je samo proučavao, a kutovi mu se usana bili spustili nadolje.
»Nagnila se kroz prozor i doviknila mi: 'Kolo!'« reče gospodin Otis. »'Otpast će
van prednje kolo!'«
»To je zapravo bila izmišljotina«, objasni Maggie Lamontu. »Sve sam to
izmislila.«
Isuse slatki.
Lamont reče: »Što?«
»Prevarila sam ga«, reče Maggie nehajno. »To smo priznali i vašem ujaku, ali...
ne znam... njega baš nije lako uvjeriti.«
»Kažete da ste mu lagali?« zapita Lamont.
»Točno.«
Gospodin se Otis sramežljivo smješkao gledajući u svoje cipele. »Pa,
zapravo...«, započe Ira.
»To se desilo kad se on pred nama onako na mjestu ukopao«, reče Maggie. »Morali
smo skrenuti s ceste, a ja sam bila toliko ljuta da sam mu, čim smo ga dostigli,
rekla to o kotaču. Nisam znala da je star! Nisam znala da je bespomoćan!«
»Bespomoćan?« zapita gospodin Otis, a smiješak mu postade manje siguran.
»A osim toga, poslije se doista činilo da se njegov kotač nekako čudno ponaša«,
reče Maggie Lamontu. »Zato smo ga dovezli ovamo do Texaca.«
Lamont više nije djelovao toliko prijeteći kao maloprije, pa Iri odlanu. On
zapravo potpuno zaboravi na njih dvoje, nego se umjesto toga okrenu prema ujaku.
»Čuješ li ti ovo?« zapita. »Vidiš li ti ovo? Sad si već počeo i bacat' ljude s
ceste.«
»Lamont, po istini ću ti reć'« reče gospodin Otis. »Kad zeru bolje razmislin,
zbiljam virujen da se ti kotač već nek'liko dana nije ponaša' kako triba.«
»Zar ti nisam govorio da više ne sjedaš za volan? Zar ti to nismo svi govorili?
Zar te Florence nije preklinjala da vratiš dozvolu? Drugi put možda nećeš imati
toliko sreće. Drugi put će ti neki ludi bijelac puškom raznijet' glavu.
Gospodin Otis kao da se uvukao u sebe, stojeći mirno dok mu je obod šešira bacao
sjenu na lice.
»Da si ostao doma s ujnom Duluth, kamo i spadaš, ništa se od ovoga ne bi
desilo«, reče mu Lamont. »Potucao si se okolo po cesti! Spavao kojekuda kao neki
hipi!«
»Pa ja san mislijo da zbiljam oprezno i pažljivo vozin«, reče gospodin Otis.
Ira pročisti grlo. »U vezi s tim kotačem...«, reče.
»Najbolje bi ti bilo da ideš kući i pomiriš se s njom«, reče Lamont gospodinu
Otisu. »Prestani to natezat' u beskonačnost, ispričaj se ujni Duluth i nemoj se
s tom zahrđalom krntijom petljat' ljudima pod noge.«
»Neman se ja njojzi zbog čega ispričavat'! Nisan ništa napravijo zbog čega bi'
se triba ispričavat'«, reče gospodin Otis.
»Čovječe, kakve to ima veze? Svejedno joj se ispričaj.«
»Čuj, ja to nisan moga' učinit'; to je Duluth vid'la samo u snu. Uvat'lo je tako
pa je sanjala...«
»Već si pedeset i više godina oženjen tom ženom«, reče Lamont, »a polovicu ste
tih godina vas dvoje proveli u natezanju oko nečega. Ili ona nije htjela
razgovarat' s tobom ili ti nisi htio razgovarat' s njom, ili se ona odselila ili
si se ti odselio. Kvragu, čovječe, jednom ste čak oboje istovremeno otišli i
ostavili kuću bez igdje ikoga. Puno bi ljudi dalo i svoju desnu ruku za zgodnu
kućicu k'o što je vaša, a što ste vas dvoje napravili? Ostavili ste je bez igdje
ikoga dok si ti zujao okolo u ševroletu, a ujna Duluth spavala na Florencinom
kauču i smetala cijeloj obitelji.«
Osmijeh sjećanja prijeđe gospodinu Otisu preko lica. »Nu, da«, reče. »Ti put san
ja mislijo da ću ja nju ostavit', a ona je mislila da će ona ostavit' mene.«
»Ponašate se k'o dvoje svadljive djece«, reče mu Lamont.
»Pa, ja san baren još uvik u braku, znaš!« reče gospodin Otis. »Ja san baren još
uvik u braku, a ne ko neki o kojizin bi' moga' govorit'!«
Ira reče: »Pa, u svakom slučaju...«
»Čak ste i gori od djece«, nastavi Lamont kao da ga nije čuo. »Djeca barem imaju
dovoljno vremena pred sobom, a vas dvoje ste stari i bliži vam se kraj života.
Jako brzo će jedno od vas dvoje umrijet', a ono koje ostane će reć': 'Zašto sam
tako ružno postupao? Nema je više; živio sam s tom ženom, a eto, iz čistog inata
smo odbacili jedno drugo', reći ćeš.
»Pa, more bit' da ću ja prvi umrit'«, reče gospodin Otis, »pa se oko tog i ne
triban brinut'.«
»Ujače, ozbiljno ti govorim.«
»I ja san ozbiljan. More bit' da je ono što bacaš, uprav' ono što je zbiljam
važno; more bit'da je baš u tom stvar, šta misliš? Prospi! Prospi sve to, kažen
ti! Nema načina da sve ne prospeš. A svejedno, pogledaj kako je nami lipo bilo.
More bit' da ću na kraju baš tako mislit'. 'E, baš nam je krasno bilo. Bili smo
divlji i šašav par, odani jedno drugome dušon i srcen', reć' ću. Nešto o čem ću
moć' razmišljat' u staračkom domu.«
Lamont zakoluta očima prema nebu.
Ira reče: »Ne bih se htio miješati, ali je li ta priča o kotaču sada riješena?«
Njih ga obojica pogledaše. »Oh«, reče napokon gospodin Otis. »Računam da bi' vas
dvoje sad mogli i krenit'.«
»Samo ako ste sigurni da će sve biti u redu«, reče mu Maggie.
»Sve će bit' u redu s njim«, reče Lamont. »Samo vi krenite.«
»E da, nemojte vi zbog mene brinit'«, reče gospodin Otis. »Ispratit ću vas do
auta.« I krene koračajući između njih dvoje. Lamont ostade stajati na mjestu kao
da mu se sve to gadi.
»Ti dečko je tako čangrizav«, reče Iri gospodin Otis. »Ne znan na kog se da.«
»Mislite da će vam htjeti pomoći?«
»Oh, jasno. Samo prvo mora zeru zvrndat' i zanovijetat'.«
Stigoše do Dodgea i gospodin Otis svakako htjede osobno otvoriti vrata na
Maggienoj strani. To potraja dulje nego da ih je sama otvorila jer je on morao
stati na točno određeno mjesto i uhvatiti ravnotežu. U međuvremenu je govorio
Iri: »A baš on i nema prava kritizirat'. Razveden čouk! Baš će on meni savjete
dilit'!«
On zatvori vrata iza Maggie uz slab, nedjelotvoran zamah tako da ih ona morade
ponovno otvoriti i pošteno ih zalupiti. »Čouk koji se kod prve sitne razmir'ce
jednostavno razveja«, reče gospodin Otis Iri. »Živi sam ki prst, a suv je ki
grana. Iz večeri u večer sam sjedi pred televizijun i ne želi upoznat' niku novu
žensku iz straha da bi i ta mogla s njin postupit' ki i njeg'va žena.«
»Ccc!« reče Maggie pogledavši kroz prozor prema njemu. »Tako je tužno vidjeti
takve stvari.«
»Mislite da on išto vidi?« zapita gospodin Otis. »Ne.« On oko kola pođe za Irom
do vozačeve strane. »Viruje da to baš tako i mora bit' u životu«, reče on Iri.
»Slušajte«, reče Ira kliznuvši za upravljač. »Ako budete imali ikakvih troškova
za vučnu službu, svakako mi to javite, jasno?« On zatvori vrata, nagnu se kroz
prozor i reče: »Dat ću vam našu adresu.«
»Neće bit' nikak'ih troškova«, reče gospodin Otis, »al' 'vala van šta ste se
sitili.« On malo zabaci šešir i počeša se po glavi. »Znate, jednom san ima
kuju«, reče. »Najpametniji pas kojog san ikad vidijo. Bessie se zvala. Bila je
luda za otin da 'vata gumenu lopt'cu. Ja bi' joj bacijo lopt'cu, a ona bi je
'vatala. Al' svaki put kad bi lopt'ca pala na kuj'nsku stol'cu, Bessie bi
gurnila nos kroz one okomite prečke na naslonu stol'ce pa bi stala cvilit',
plakat' i tulit', a ni zeru joj ne bi došlo u glavu da stol'cu more zaobić' i od
naprid do'vatit' lopt'cu.«
Ira reče: »Ovaj...«
»Lamont je isti ki ona«, reče gospodin Otis.
»Lamont.«
»Na momente je slip za neke stvari.«
»Oh! Da, Lamont!« reče Ira. Odlanu mu što je shvatio vezu.
»Pa, neću vas dulje zadržavat'«, reče im gospodin Otis i pruži Iri ruku. Bila je
silno tanka i krhka, poput ptičje nožice. »Čuvajte se dok voz'te, čujete?« On se
nagnu prema Maggie i reče joj: »Pripaz'te na sebe!«
»I vi na sebe«, reče mu ona. »I nadam se da će s Duluth sve biti u redu.«
»Oh, 'oće, 'oće. Prije ili kasnije«, zasmijucka se on i ustuknu kad Ira upali
motor. Poput domaćina koji ispraća goste, stajao je ondje gledajući za njima sve
dok nisu izašli na cestu, a on sam nestao iz Irina retrovizora.
»»E sad!« reče Maggie zauzimajući udobniji položaj na sjedalu. »U svakom
slučaju...«
Kao da je cijeli ovaj izlet bio samo kratak prekid u sredini neke dugačke priče
koju je pripovijedala.
Ira upali radio, no uspije pronaći samo lokalnu stanicu koja je emitirala
vijesti - cijene žitarica, požar u zgradi Knights of Columbus, pa ga ugasi.
Maggie je kopala po torbici. »Ma gdje su samo?« reče.
»Što tražiš?«
»Naočale za sunce.«
»Na prednjoj polici.«
»Oh, točno.«
Ona posegnu za naočalama i nataknu ih na vrh nosa. Potom okrenu lice lijevo i
desno, zureći uokolo kao da kuša njihovu djelotvornost. »Tebi sunce ne ide u
oči?« zapita ga napokon.
»Ne, nimalo.«
»Hoćeš li da ja vozim?«
»Ne, ne...«
»Cijeli dan nisam sjela za volan«, reče ona.
»Ne smeta. Svejedno ti hvala, srce.«
»Pa dobro, reci ako se predomisliš«, reče mu ona pa se zavali u sjedalo i stade
promatrati okolicu.
Ira isturi lakat kroz prozor i stade zviždati neku melodiju.
Maggie ukočeno pogleda prema njemu.
»Ti misliš da sam ja obična kokoška koja nema pojma o vožnji«, reče mu ona.
»Ha?« reče on.
»Upravo se pitaš jesi li lud kad mi uopće dopuštaš da sjednem za volan.«
On žmirnu. Bio je pretpostavio da je ovaj predmet razgovora zaključen. »Gospode,
Maggie«, reče, »zašto uvijek sve shvaćaš kao da je upereno protiv tebe?«
»Naprosto tako, eto«, objasni mu ona, ali je govorila bez žara, kao da vlastite
riječi ni nju samu ne zanimaju, a onda se opet vrati proučavanju okolnog
krajolika.
Kad su se opet našli na Cesti broj jedan, Ira poveća brzinu. Promet je sada bio
gušći, ali su automobili brzo vozili. Poljoprivredna imanja ustupiše mjesto
komadićima raznih stovarišta - s gomilom ćelavih guma, sa stepeničastom, uglatom
klisurom od lakobetonskih blokova, s poljem punim onih zatvorenih kutija s
prozorima koje ljudi stavljaju na stražnji dio kamioneta i tako ih pretvaraju u
kućice za kampiranje. Ira nije bio siguran kakav to ima naziv i to ga je
smetalo; volio je znati imena stvarima, specifičan, primjeren izraz kojim se
neki predmet točno označava.
»Spruce Gum«, reče Maggie.
»Molim?«
Gledajući ravno preda se, ona se promeškolji u sjedištu i reče: »Spruce Gum! To
je mjesto od kojeg vodi prečica prema Fioninoj kući! Maločas smo prošli pored
skretanja.«
»Oh, da, Spruce Gum«, reče on. Zvučalo je poznato.
»Ira«, reče Maggie.
»Hmm.«
»Nije nam to toliko daleko.«
On je pogleda. Ruke je držala sklopljene jednu uz drugu, lice joj bilo okrenuto
prema njemu, a usta malčice skupljena kao da od njega očekuje neke riječi (onako
kako je od Jessea očekivala točan odgovor kad bi s njime vježbala tablicu
množenja).
»Je li da nije?« reče ona.
»Ne«, reče on.
Ona ga krivo shvati pa je već bila duboko udahnula da se počne prepirati, ali on
reče: »Ne, mislim da nije.«
»Što? Hoćeš reći da ćeš me odvesti onamo?«
»Pa«, reče on, a onda će: »Oh, pa već smo upropastili dobar dio dana, ha?« Pa
uključi žmigavac i stade se ogledavati za mjestom gdje će okrenuti kola i
vratiti se u suprotnom smjeru.
»Hvala ti, Ira«, reče mu ona i klizne bliže k njemu koliko god joj je sigurnosni
pojas to dopuštao te mu laganim poljupčićem očeša mjesto odmah ispod uha.
Ira reče: »Hmf«, no zvučalo je mnogo mrzovoljnije no što se zbilja osjećao.
Pošto je okrenuo kola na nekom stovarištu drvene građe, krenu natrag Cestom broj
jedan, a onda skrenu nalijevo za Spruce Gum. Sada su se vozili ravno prema
suncu. Prašnjave se zrake svjetlosti razliše po vjetrobranskom staklu. Maggie
podignu naočale prema korijenu nosa, a Ira spusti štitnik protiv sunca.
Je li zbog raspršene svjetlosti na vjetrobranskom staklu ponovno pomislio na
onaj odlazak u Harborplace? U svakom se slučaju sada sjetio zašto se Dorrie
onoga dana onako rasplakala.
Stojeći uz rub vode, odasvud okružena maglom, najednom je osjetila želju da
otvori svoj kovčežić i pokaže mu njegov sadržaj. Ništa se od onoga što je bila
ponijela sa sobom, nije mnogo razlikovalo od stvari koje je inače u njemu
držala. Obično bi tu bila dva-tri stripa, sjećao se, a vjerojatno i nešto slatko
da joj se nađe pri ruci - možda zgnječeni kolačić Domaćica, kojemu se glazura
bila razmazala po celofanu - te, dakako, vrpca za šešir ukrašena umjetnim dragim
kamenjem koja je nekoć pripadala njihovoj majci. I na kraju, njezino najveće
blago: časopis s Elvisom Presleyem na naslovnoj stranici. Kralj roka, glasio je
naslov. Dorrie je obožavala Elvisa Presleya. Ira joj je obično nastojao
udovoljiti, čak joj je kupovao i postere kad god bi naišao na koji od njih, no
toga je jutra osjećao da ga pritišće tako teško breme da naprosto nije imao
strpljenja za nju. »Elvis«, rekla je Dorrie sretno, a Ira je rekao: »Za ljubav
Božju, Dorrie, pa taj je frajer već odavno mrtav i pokopan.«
Ona se tada prestala smiješiti i oči su joj se ispunile suzama, a Ira je osjetio
kao da ga je nešto probolo. Sve ga je u vezi s njom najednom rastužilo - i
njezina rijetka kosa i ispucale usnice i majušno lice koje je bilo tako
neprivlačno i tako milo, samo ako je to netko htio vidjeti. Ovio je ruku oko
nje. Privukao je njezino koščato sitno tijelo k sebi i preko njezine se glave
zagledao u Constellation koji je lebdio u magli. Vrhovi su se jarbola bili
rasplinuli, a užad se i lanci rastočili pa se odjednom točno vidjelo koliko je
godina tom starom brodu, ovako ovijenom oblacima magle koju je čovjek mogao
krivo shvatiti kao patinu koju donosi vrijeme. A Junie se privila uz njega s
druge strane, dok su ga Maggie i Sam nepomično promatrali, čekajući da kaže što
sada treba učiniti. Tada je shvatio u čemu se sastoji prava rasipnost; o da,
Gospode, u tome je rasipnost. Ne u njegovoj obavezi da uzdržava ove ljude, već u
njegovoj nesposobnosti da shvati koliko ih voli. Volio je čak i svojega
uništenog, dotučenog oca, čak i sjećanje na svoju jadnu majku koja je uvijek
bila zgodna, a nikada to nije shvatila jer bi joj se, svaki put kad bi se
približila zrcalu, usta od sramežljivosti iskrivila na jednu stranu.
No, onda je taj osjećaj izblijedio (vjerojatno odmah sljedećeg trena, kada je
Junie stala moliti da krenu odande) i on je zaboravio tu pouku. I bez sumnje će
je i opet zaboraviti, baš kao što je i Dorrie do trenutka kada su stigli kući
već bila zaboravila da Elvis Presley više nije kralj roka.
Treći dio
1.
Jednu je pjesmu, kad god su putovali, Maggie rado pjevala zajedno s Irom. Pjesma
se zvala »Opet na cesti«, no nije to bila ona otrcana izvedba Willieja Nelsona,
već stvar koja je zvukom podsjećala na bluz, s jednog od Jesseovih albuma Canned
Heata, puna bubnjanja i jako naglašenog ritma. Ira je oponašao bubanj: »Bum-da-
da, bum-da-da, bum-da-da, bum! Bum!«, a Maggie je pjevala melodiju. »'Poslušaj
me, mama, molim te! Ne plači više!'« pjevala je. Telefonski su stupovi u ritmu
promicali pored njih. Maggie se osjećala slobodnom i hitrom. Ona nasloni glavu
na naslon sjedišta i stade vrtjeti jednim gležnjem prateći ritam.
U davnim se danima, kada se sama vozila ovom cestom, okolni krajolik činio
nepristupačnim - kao neprijateljski teritorij. Negdje su među ovim drvećem i
krševitim pašnjacima njezinu jedinu unuku držali kao taoca, a Maggie se (umotana
u šalove ili zakukuljena u bezoblični baloner ili pak napola zakrabuljena ispod
Juniene jarko crvene vlasulje) ovuda vozila kao da kroz nešto klizi. Činilo joj
se kao da nastoji nekamo šmugnuti, pobjeći. Um je bila usredotočila na
djevojčicu i njezino je lice jasno lebdjelo pred njom: vedro djetinje lice
okruglo poput novčića i s očima koje bi se od oduševljenja raširile kad god bi
Maggie ušla u sobu, a naborane se šačice uzbuđeno dizale uvis kad bi je
ugledala. Stižem, Leroy! Nemoj me zaboraviti! No onda su se ti izleti jedan za
drugim pokazali bezuspješnima da bi na kraju sve završilo onim užasnim trenutkom
kada se Leroy stala okretati u kolicima i dozivati: »Ba-ba?« - u potrazi za
drugom bakom, onom koja joj je bila u manjoj mjeri baka, koja je svojatala pravo
da joj bude baka, pa je Maggie napokon odustala i ubuduće se ograničila na
rijetke službene posjete u koje je dolazila zajedno s Irom. A čak su i ti
posjeti ubrzo prestali. Leroy je bila počela blijediti i gubiti se, sve dok se
jednoga dana nije pretvorila u osobu na krivom kraju teleskopa - još uvijek
dragu, ali veoma daleku.
Maggie pomisli na prošlo ljeto kada je uginuo Tikvica, njezin stari mačak.
Njegova ju je odsutnost pogodila tako snažno da se pretvorila u prisutnost -
nedostatak njegova krznom prekrivena tijela što joj se plelo između nogu svaki
put kad bi otvorila vrata hladnjaka, nedostatak njegova predenja koje je zvučalo
kao vanbrodski motor u njezinu krevetu kad god bi se noću probudila. Glupo, to
ju je podsjetilo na Leroyin i Fionin odlazak, premda se to, dakako, nije moglo
uspoređivati. No bilo je tu i nešto još gluplje: mjesec ili nešto više poslije
toga, kada je zahladilo, Maggie je, kao i svake godine, isključila uređaj za
sušenje zraka u podrumu pa ju je čak i odsutnost tog zvuka uznemirila. Kao da to
nju osobno pogađa, tugovala je zbog činjenice da je utihnulo postojano, vjerno
zujanje od kojega su do tada brujale parketne daščice. Za ime svega, pitala se,
što nije u redu s njom? Hoće li se do kraja života podjednako žalostiti zbog
svakog gubitka - gubitka snahe, unuke, mačka, stroja za sušenje zraka?
Izgleda li starenje ovako?
Sada su polja bila brončane boje, krasna poput slike u kalendaru, no danas nisu
za nju imala neko posebno značenje. Možda joj pomaže što je Ira s njom - kao
saveznik. A možda naprosto čak i najoštrija bol prije ili kasnije postane
blažom.
»'No niz tu staru pustu cestu neću poći sama'«, pjevala je automatski, a Ira je
priskakao: »Bum-da-da, bum-da-da...«
Ako se Fiona ponovno uda, najvjerojatnije će imati i novu svekrvu. Maggie to
nije bila uzela u obzir. Zapita se hoće li se Fiona i ta druga žena
sprijateljiti. Hoće li njih dvije zajedno provoditi svaki slobodni trenutak kao
prave pravcate prijateljice?
»A ako bude imala još jedno dijete?« reče Maggie
Ira prekide svoje 'bum-da-da' i zapita: »Ha?«
»Ja sam se brinula za nju tokom svih tih devet mjeseci! Kako će ona bez mene?«
»O kome ti to pričaš?«
»O Fioni, jasno. A što si ti mislio?«
»Pa, siguran sam da će se nekako snaći«, reče Ira.
Maggie reče: »Možda hoće, a možda i neće.« Okrenu se od njega i opet stade
promatrati okolna polja. Djelovala su neprirodno lišena svake kakvoće. »Vozila
sam je na predavanja o bezbolnom porođaju«, reče ona. »Pomagala sam joj u
vježbanju. Bila sam njezina službena podučavateljica.«
»Pa sada i sama zna sve o tome«, reče Ira.
»Neke se stvari ponavljaju u svakoj trudnoći«, objasni mu Maggie. »Na to se mora
paziti.«
Sjeti se kako je pazila na Fionu koja je zbog trudnoće bila postala bezvoljna i
odsutna duhom pa bi, da nije bilo Maggie, posljednja tri mjeseca bila provela na
kauču pred televizorom. Maggie bi oštro pljesnula rukama - »Idemo!«- ugasila
televizor na kojem se i opet prikazivala Ljubav u čamcu te naglo razgrnula
zavjese dopuštajući sunčevoj svjetlosti da obasja zamračeni dnevni boravak,
neuredno razbacane časopise o roku i boce Fresce. »Vježbe za zdjelične
zglobove!« uzviknula bi, a Fiona bi se sva skupila i podigla ruku da zaštiti oči
od svjetlosti.
»Vježbe za zdjelične zglobove, zaboga«, rekla bi. »Vježbe za jačanje trbušnih
mišića. Sve to tako odvratno zvuči.« No uzdahnula bi i teškom se mukom podigla
na noge. I u trudnoći joj je tijelo bilo kao u mlade djevojke - vitko i gotovo
gumeno, a Maggie je podsjećalo na djevojke koje je viđala po plažama, djevojke
koje nisu imale gotovo ništa na sebi i koje su, izgleda, pripadale nekoj potpuno
drugačijoj vrsti od njezine. Izbočina u kojoj se krilo dijete, bila je zaseban
teret, poput nekakva paketa što je stršao pred njom. »Vježbe disanja - ma
nemoj«, rekla je ona padajući na pod s tupim zvukom. »Ne misle li oni da sam do
sada već naučila disati?«
»Oh, dušo, imaš puno sreće što ti na raspolaganju stoje ovakve stvari«,
objasnila joj je Maggie. »Kad sam ja prvi put bila u drugom stanju, nije bilo
nikakvih tečajeva, a ja sam bila na smrt preplašena. Tako bih voljela da sam
mogla ići na vježbe! A kasnije - sjećam se da sam izašla iz bolnice s Jesseom i
razmišljala: 'Čekaj. Pa neće me valjda pustiti da samo tako odem s njim? Ništa
pod Bogom ne znam o bebama! Nisam ovlaštena za taj posao. Ira i ja smo amateri.'
Hoću reći, čovjek ide na poduku iz svih tih nepotrebnih stvari - sviranje
klavira, tipkanje. Godinama i godinama te uče kako da rješavaš jednadžbe, a tko
zna kad ćeš to znanje upotrijebiti u normalnom životu. A što je s roditeljstvom?
Ili s brakom, kad smo već kod toga. Prije nego počneš voziti auto, moraš ići u
autoškolu, a voziti auto nije ništa, ništa u usporedbi s time kako izgleda
živjeti s mužem iz dana u dan i s podizanjem novoga ljudskog bića.«
To možda i nije bila pomisao koja bi najviše umirila Fionu jer je rekla: »Oh,
Bože« i zabila lice u ruke.
»Međutim, sigurna sam da će s tobom sve biti u redu«, Maggie se požurila dodati.
»A osim toga, i ja ću biti ovdje da ti pomognem.«
»Oh, Bože moj«, rekla je Fiona.
Ira skrenu u pokrajnju uličicu po imenu Brijestov prolaz - dvostruki red
ruševnih jednokatnica s vozilima za kampiranje na većini kolnih prilaza, a
poneke i s limenim prikolicama. Maggie zapita: »Tko će se sada noću buditi i
donositi joj dijete da ga nahrani?«
»Njezin muž, nadajmo se«, reče Ira. »Ili će možda ovaj put dijete spavati s njom
u sobi, kako je i prošli put trebalo učiniti.« Potom lagano slegnu ramenima, kao
da nešto stresa sa sebe, pa reče: »Kakvo dijete? Fiona neće dobiti dijete; samo
se udaje ili barem ti tako tvrdiš. Pođimo redom.«
Pa, prošli put nisu baš išli po redu. Kada se udala za Jessea, Fiona je već dva
mjeseca bila u drugom stanju. No, Maggie nije htjela Iru na to podsjećati. Osim
toga, misli su joj sada bile usmjerene na nešto drugo. Bilo ju je obuzelo
neočekivano sjećanje od kojega je osjetila upravo tjelesno probadanje, sjećanje
na trenutak kada je Leroy još kao dojenče u dva sata ujutro nosila Fioni da je
nahrani - sjećanje na onu nježnu paperjem prekrivenu glavicu što se njiše na
Maggienu ramenu, na ona ustašca nalik na ptičji kljunić kako traže oblinu
Maggiena vrata u izrezu njezina ogrtača za kupanje, a potom na zatvorenu toplinu
Jesseove i Fionine spavaće sobe što miriše po snu. »Oh«, reče ona i ne
namjeravajući to reći, a onda joj se opet ote: »Oh!« U dvorištu je gospođe
Stuckey (zapravo ne pravog dvorišta, već na komadiću čvrsto nabijene zemlje)
stajala vižlasta djevojčica svijetloplave kose oštro odrezane točno do linije
čeljusti. Upravo je bila iz ruke ispustila žuti frizbi koji skakutavo poleti
prema njihovim kolima i uz mukli se udar spusti na poklopac motora u času kad je
Ira zaokrenuo na kolni prilaz.
»To nije...«, reče Maggie. »Je li to...?«
»Mora da je to Leroy«, reče joj Ira.
»Ma nije!«
No, dakako, to je bila ona. Maggie je, međutim, morala preskočiti velik
vremenski razmak - od dojenčeta na svom ramenu do ove nezgrapne djevojčice, sve
u dvije sekunde. To joj je bilo pomalo teško. Djevojčica spusti ruke uz tijelo i
zagleda se u njih. Od mrštenja joj se čelo bilo namreškalo. Na sebi je imala
ružičastu majicu s naramenicama koja je sprijeda bila zamrljana nečim crvenim,
sokom od borovnica ili Kool-Aidom, i široke kratke hlačice s blistavim havajskim
uzorkom. Lice joj je bilo tako sitno da je izgledalo trokutasto, mačje lice, a
ruke su joj i noge bile nalik na tanke bijele peteljke.
»Možda je to neka djevojčica iz susjedstva«, reče Maggie Iri - u posljednjem
očajničkom pokušaju.
On se i ne potrudi da joj odgovori.
Čim je Ira ugasio motor, Maggie otvori vrata i izađe iz kola. Ona zazva:
»Leroy?«
»Što je?«
»Jesi li ti Leroy?«
Dijete se na trenutak zamisli, kao da nije sigurno u to, a onda kimnu.
»Eto«, reče Maggie. »Pa zdravo, srce!« zaviknu.
Leroy nastavi zuriti. Nije se činila ni mrvicu manje sumnjičavom.
Zapravo, razmišljala je Maggie (već se prilagođavajući novim okolnostima), ovo
je najzanimljivija životna dob. Sedam i pol godina - dovoljno je stara da umije
razgovarati, ali se još uvijek može diviti nekoj odrasloj osobi, pod uvjetom da
ta odrasla osoba ispravno odigra svoje karte. Oprezno, Maggie obiđe oko auta i
približi se djetetu, objema rukama čvrsto stišćući torbicu i odupirući se
neodoljivoj želji da raširi ruke na zagrljaj. »Pretpostavljam da me se više ne
sjećaš«, reče zaustavivši se na dovoljnoj udaljenosti.
Leroy zatrese glavom.
»Pa, srdašce, ja sam tvoja baka!«
»Što ste vi?« reče Leroy. Podsjećala je Maggie na nekoga tko zirka kroz koprenu.
»Tvoja druga baka. Baka Moran.«
Pravo je ludilo kad se moraš predstavljati vlastitoj krvi i mesu. A još je luđe,
pomisli Maggie, da bi i Jesse morao isto ovako postupiti. Nije vidio kćerku
od... otkada? Od vremena neposredno nakon raskida s Fionom - Leroy tada još nije
bila navršila ni godinu dana. Kakvim tužnim, rascjepkanim životom svi oni žive!
»Ja sam ti rod s očeve strane«, reče ona Leroy, a Leroy reče: »Oh.«
Barem zna da ima oca.
»A ovo ti je djedica«, reče Maggie.
Leroy prebaci pogled na Iru. Iz profila se vidjelo da joj je nos sićušan i na
vrhu izuzetno šiljast. Maggie ju je mogla voljeti već samo zbog tog nosa.
Ira je do tada već bio izašao iz auta, ali ne priđe odmah k Leroy. Umjesto toga
dohvati frizbi koji je ležao na poklopcu motora.. Onda prijeđe dvorište i
pristupi im, usput proučavajući frizbi i okrećući ga u rukama na sve strane kao
da takvo što nikada ranije nije vidio. (To je baš njemu slično! Dopušta Maggie
da se zaleti dok on suzdržano ostaje u pozadini, no primjećuje se da sve
pažljivo prati pa će sudjelovati u svemu što ona postigne.) Kada se našao pred
Leroy, lagano baci frizbi prema njoj i obje se djetetove ruke, nalik na dva
mršava pauka, podigoše da ga dohvate.
»Hvala«, reče ona.
Maggie požali što se ona nije sjetila frizbija.
»Uopće ti ne izgledamo poznato?« zapita ona Leroy.
Leroy zatrese glavom.
»Pa, moram ti reći da sam stajala pored tvoje majke dok te rađala. Čekala sam u
bolnici da se rodiš. Živjela si s nama tokom prvih osam ili devet mjeseci svoga
života.«
»Živjela sam s vama?«
»Ne sjećaš se da si živjela s nama?«
»Maggie, pa kako bi se i mogla toga sjećati?« zapita Ira.
»Pa, možda se sjeća«, reče Maggie jer se ona sama vrlo jasno sjećala haljinice s
ovratnikom koji ju je grebao i toga kako je mrzila kad bi je, još kao dojenče, u
nju odjenuli. A osim toga, čovjek bi pomislio da je sva ona briga puna ljubavi
ostavila nekakva traga. Ona reče: »Ili joj je možda Fiona o tome pričala.«
»Rekla mi je da sam živjela u Baltimoreu«, reče Leroy.
»S nama«, reče Maggie. »Tvoji su roditelji živjeli s nama u Baltimoreu, u sobi
koja je pripadala tvojem tatici dok je bio dječak.«
»Oh.«
»Onda ste se ti i tvoja majka odselile.«
Leroy svod bosoga stopala protrlja o list na nozi. Stajala je veoma uspravno,
vojnički uspravno, ostavljajući dojam da je ovdje zadržava samo osjećaj
dužnosti.
»Sjećaš li se kako smo ti kasnije dolazili u posjet za rođendan?«
»Ne.«
»Bila je tako malena, Maggie«, reče Ira.
»Došli smo na tvoja prva tri rođendana«, ustraja Maggie. (Kadšto možete upecati
sjećanje i izvući ga ni iz čega, samo ako se poslužite pravom udicom.) »Za tvoj
drugi rođendan ste bile u Hersheyskom parku pa te nismo uspjeli vidjeti.«
»Ja sam šest puta bila u Hersheyskom parku«, reče Leroy, »a Mindy Brant samo
dvaput.«
»Za treći rođendan smo ti donijeli mačkicu.«
Leroy nakrivi glavu. Kosa joj pade na jednu stranu - kukuruzna svila, lakša od
zraka. »Tigrastu mačkicu«, reče.
»Točno.«
»Bila je cijela prugasta, čak i po trbuhu.«
»Sjećaš se toga!«
»I tu mačkicu ste mi donijeli vas dvoje?«
»Nas dvoje«, reče Maggie.
Leroy pogleda jedno, pa drugo. Koža joj je tu i tamo bila poprskana pjegicama od
sunca, kao da je zaprašena onim šećernim posipom koji ljudi stavljaju na kolače.
To mora da dolazi sa strane Stuckeyevih. U Maggienoj obitelji nitko nije imao
sunčane pjege, a sigurno ni u Irinoj, s obzirom na njegovu vezu s Indijancima.
»I što je onda bilo?« zapita Leroy.
»Kada?«
»Što je bilo s mačkicom? Mora da ste je odnijeli natrag.«
»Oh, ne, dušo, nismo je odnijeli natrag. Odnosno, jesmo, ali samo zato što je
ispalo da si ti alergična. Počela si kihati i oči su ti počele suziti.«
»I što je bilo poslije toga?« zapita Leroy.
»Pa, ja sam htjela opet doći«, reče Maggie, »ali je tvoj djedica rekao da je
bolje da ne dolazimo. Ja sam svim srcem željela doći, ali mi je djedica
rekao...«
»Ma ne, što ste napravili s mačkicom?«, reče Leroy.
»Oh. S mačkicom. Pa, dali smo je sestrama tvog djedice, tvojim... pratetkama;
zaboga, mislim da se to tako kaže.«
»I ona je još uvijek kod njih?«
»Zapravo i ne. Zgazio ju je auto«, reče Maggie.
»Oh.«
»Nije bila navikla na promet i nekako je pobjegla van kad je netko ostavio
otvorena vrata.«
Leroy je ukočeno zurila preda se. Maggie se nadala da je nije ražalostila pa
reče: »Reci, je li ti majka kod kuće?«
»Majka? Da, doma je.«
»Možeš li je pozvati?«
Ira reče: »Možda ima posla.«
»Ne, nema nikakvog posla«, reče Leroy pa se okrenu i pođe prema kući. Maggie
nije znala da li da i njih dvoje pođu za njom ili ne. Pogleda prema Iri. Ira je
naprosto stajao pogrbivši se i gurnuvši ruke u džepove na hlačama, pa se i ona
ugleda na njega i ostade gdje je i bila.
»Mama!« zazva Leroy uspinjući se dvjema stepenicama na ulazu u kuću. Glas joj je
imao neki tanašan prizvuk koji se slagao s njezinim sićušnim licem. »Mama? Jesi
li tu?« Ona otvori vrata s mrežom protiv komaraca. »Gdje si, mama?«
Onda se najednom, naslonjena na vrata, pojavi Fiona, pružajući jednu ruku da
zadrži vrata kako se ne bi opet zalupila. Na sebi je imala kratke hlačice
načinjene od traperica na kojima je bila odrezala nogavice i pamučnu majicu na
kojoj je nešto pisalo. »Ne moraš vikati«, reče. U tom trenutku ugleda Maggie i
Iru i uspravi se.
Maggie se primaknu čvrsto stišćući torbicu pa reče: »Kako si, Fiona?«
»Pa... dobro«, reče Fiona.
A onda pogleda iza njih. Oh, taj se pogled nije mogao krivo shvatiti. Oči joj
kradomice prijeđoše preko dvorišta i sijevnuše preko kola samo na kratak čas.
Pitala se je li i Jesse došao s njima. Još uvijek joj je bilo dovoljno stalo da
se to zapita.
Ponovno svrnu oči na Maggie.
»Nadam se da ti ne smetamo«, reče Maggie.
»Oh, ovaj, ne...«
»Prolazili smo ovuda pa smo pomislili kako bismo mogli stati da te pozdravimo.«
Fiona podiže slobodnu ruku i nadlanicom ukloni kosu s čela - kretnja kojom je
pogledu izložila bijelu unutrašnju površinu zapešća, zbog čega je na tren
djelovala rastreseno, izgubljeno. Svijetla joj je kosa još uvijek bila jednako
dugačka, no bila je nešto učinila s njom tako da je sada izgledala punija; više
joj nije visjela u rezancima. A dobila je i na težini. Lice joj se u obrazima
malko popunilo, udubina je iznad ključne kosti bila manje izražena, a mora da
se, iako je, kao i uvijek, bila prozirno blijeda, počela služiti šminkom jer
Maggie na oba očna kapka uoči sjenilo naneseno u obliku polumjeseca - ružičasto
sjenilo koje je u zadnje vrijeme, izgleda, bilo u širokoj upotrebi i zbog kojega
su žene izgledale kao da su ozbiljno prehlađene.
Maggie se uspe stepenicama i stade pokraj Leroy, i dalje stišćući torbicu i time
pokazujući kako ne očekuje da će se itko s njome rukovati. Sada je mogla
pročitati što piše na Fioninoj majici: LIPOVI PAUCI, pisalo je na njoj - ma što
to značilo. »Čula sam te jutros na radiju«, objasni joj ona.
»Na radiju«, reče Fiona, još uvijek rastreseno.
»Na AM Baltimoreu.«
»Baltimoreu?«; reče Fiona.
Leroy se u međuvremenu bila zavukla ispod majčine ruke i okrenula se tako da je
sada gledala Maggie licem u lice, stojeći pokraj Fione i zureći u nju istim
nezemaljskim očima svijetloplavim kao voda. U liku ovoga djeteta Jesse nije
ostavio nikakva traga. Čovjek bi pomislio da će kod nje biti vidljiva barem boja
njegove puti.
»Rekla sam Iri: 'Zašto da naprosto malo ne stanemo i vidimo kako su?'«, reče
Maggie. »Ionako smo ovuda prolazili zbog pogreba Maxa Gilla. Sjećaš se Maxa
Gilla? Muža moje prijateljice Serene? Umro je od raka. I tako sam mu rekla:
'Zašto da ne stanemo i skočimo do Fione. Zadržat ćemo se samo minutu.'«
»Čudno vas je vidjeti«, reče Fiona.
»Čudno?«
»Hoću reći... Uđite.«
»Oh, mora da imaš posla«, reče Maggie.
»Ne, nemam nikakvog posla. Samo uđite.«
Fiona se okrenu i prva uđe u kuću. Leroy krenu za majkom, a Maggie u stopu za
njom. Iri je trebalo malo više vremena. Kada se Maggie osvrnula preko ramena,
otkri da on čuči nasred dvorišta i zavezuje cipelu, a pramen mu kose nakoso pada
preko čela. »Dođi unutra, Ira«, reče mu ona.
On se šutke uspravi i uputi se prema njoj. Njezina se zlovolja prometnu u nekakv
nježniji osjećaj. Ira ponekad djeluje nespretno, pomisli ona, poput stidljiva
dječarca koji se još uvijek ne osjeća ugodno pred stranim ljudima.
Kroz ulazna se vrata ulazilo ravno u dnevni boravak u kojem je sunce, prodirući
kroz rebrenice, prugama išaralo grubo tkani zeleni vuneni sag. Sa stolića su se
za kavu rušile gomile časopisa i stripova, a u sredini je stajala zelena
keramička pepeljara u obliku čamca na vesla. Maggie se sjećala te pepeljare iz
ranijih posjeta. Sjećala se da je piljila u nj tokom groznih stanki i pitala se
bi li mogao plutati na vodi jer bi u tom slučaju bio savršena igračka s kojom bi
se Leroy mogla igrati u kadi. Sada joj se to vratilo u sjećanje - nakon što je
svih tih godina očevidno bilo skriveno u nekom zakutku njezina mozga.
»Sjednite«, reče Fiona popravljajući jastučić, pa zapita Iru: »A kako ste vi?«
kad je pomolio glavu kroz vrata.
»Oh, prilično«, reče joj on.
Maggie odabra kauč u nadi da će i Leroy tamo sjesti. No Leroy se spusti na sag,
a noge tanke poput stapki ispruži ravno preda se. Fiona se smjesti u naslonjač,
a Ira ostade na nogama. Obilazio je po sobi zastavši pred slikom na kojoj su
bila prikazana dva mlada jazavčara kako se zajedno gnijezde u kutiji za šešire.
Vrhom prsta on prijeđe po pozlaćenom okviru.
»Mogu li vas ponuditi nečim hladnim?« zapita Fiona.
Maggie reče: »Ne, hvala?«
»Možda nekakav sok ili nešto slično?«
»Nismo žedni, časna riječ.«
Leroy reče: »Ja bih soka.«
»To se nije odnosilo na tebe«, objasni joj Fiona.
Maggie požali što nije donijela nekakav poklon za Leroy. Imaju tako malo vremena
da uspostave vezu; osjećala se zabrinutom i kao da je pod nekim pritiskom.
»Leroy«, reče napadno vedro, »često se igraš frizbijem?«
»Ne baš«, reče Leroy obraćajući se svojim bosim stopalima.
»Oh.«
»Tek učim«, reče Leroy. »Još ga ne mogu natjerati da leti kamo ja hoću.«
»Da, to je zbilja nezgodno«, reče Maggie.
Na žalost, ni sama nije imala nikakva iskustva s bacanjem frizbija. S nadom
pogleda prema Iri, no on se bio primaknuo nekakvoj spravi od smeđe obojenog
metala što je stajala u jednom kutu - možda rashladnom uređaju ili grijalici.
Ona se opet okrenu prema Leroy. »Svijetli li u mraku?« zapita nakon stanke.
Leroy reče: »Ha?«
»Molim«, ispravi je Fiona.
»Molim?«
»Svijetli li tvoj frizbi u mraku? Neki frizbiji svijetle u mraku, čini mi se.«
»Moj ne«, reče Leroy.
»Ah!« povika Maggie. »Onda ti možda mi možemo kupiti frizbi koji svijetli u
mraku.«
Leroy razmisli o tome. Napokon zapita: »Zašto bih ja uopće bacala frizbi kad
padne mrak?«
»Dobro pitanje«, reče Maggie.
Iscrpljeno, ona se zavali na kauč, pitajući se što će sada. Opet pogleda u Iru.
On se sada bio nagnuo nad onu napravu i potpuno se udubio u proučavanje načina
na koji se ona pokreće.
Pa, neke stvari nema smisla zauvijek odgađati. Maggie se prisili na smiješak. S
razumijevanjem nakrivi glavu i reče: »Fiona, iznenadilo nas je kad smo čuli da
se namjeravaš udati.«
»Da se... što?«
»Da se namjeravaš udati.«
»Je li to nekakva šala?«
»Šala?« zapita Maggie. Ona se pokoleba. »Zar se ti ne udaješ?«
»Ne, barem koliko ja znam.«
»Ali čula sam te na radiju!«
Fiona reče: »Kakva je to priča o radiju? Ne razumijem o čemu govorite.«
»Na WNTK-u«, reče Maggie. »Nazvala si i rekla...«
»Ja slušam samo WXLR«, objasni joj Fiona.
»Ne, ovo je bila...«
»Izvrsni rok od nula do dvadeset četiri sata. Brittstownska stanica.«
»Ovo je bilo na WNTK-u«, reče Maggie.
»I netko je tvrdio da se ja udajem?«
»Ti si to tvrdila. Nazvala si i rekla da se u subotu udaješ.«
»Nikako«, reče Fiona.
Ritam se u prostoriji nekako promijeni.
Maggie osjeti da je preplavljuje olakšanje, a za tim uslijedi jaka smetenost.
Kako je mogla biti toliko uvjerena? Što je, za ime svega, bilo ušlo u nju pa se
čak nije ni zapitala je li glas što ga je čula, uopće Fionin? I to na takvu
lošem radiju punom statičkog šuma; savršeno je dobro znala koliko se na njemu
sve slabo čuje, s onim malim, sićušnim zvučnicima koji nemaju ni najblaže veze s
dobrim zvukom.
Ona se pripremi za Irino 'rekao sam ti'. On je, međutim, izgleda, još uvijek bio
zadubljen u proučavanje onog uređaja, što je bilo baš lijepo od njega.
»Pa, izgleda da sam pogriješila« reče Maggie napokon.
»Izgleda da jeste«, reče Fiona.
A Leroy reče: »Mama se udaje!«, pa psiknu u znak da je to zabavlja i stade brzo
micati nožnim prstima. Na svakom joj je noktiću, vidje Maggie, bila sićušna
točkica crvenoga laka koji se već bio gotovo sav izlizao.
»I tko bi trebao biti taj sretnik?« zapita Fiona.
»To nisi rekla«, objasni joj Maggie.
»Što? Samo sam se pojavila u eteru i najavila da se udajem?«
»Bila je to emisija u koju se ljudi javljaju telefonom«, reče Maggie. Govorila
je polagano nastojeći ponovno dovesti misli u red. Fiona se najednom ne udaje.
Onda još uvijek ima izgleda! Stvari se još uvijek mogu srediti! A na neki je
nelogičan način ona i dalje vjerovala da se Fiona zbilja namjeravala udati i
čudila se djevojčinoj prevrtljivosti. »Slušaoci su zvali i razgovarali s
voditeljem o braku«, reče ona.
Fiona skupi svijetle obrve, kao da razmatra mogućnost da je možda i ona bila
među njima.
Tako je lijepa, a Leroy je tako privlačno štrkljasta i neobična; Maggie osjeti
koliko su joj oči žedne od želje da upiju što više toga. Ovo je nalikovalo na
prve dane s njezinom vlastitom djecom, kada je zapadala u sanjarenje zbog
svakoga naborića na vratu, svake borice na prstićima. Ma vidi Fioninu kosu koja
blista poput svilenih niti, poput krajeva šuštave vrpce za zamatanje poklona! Ma
vidi te krasne zlatne okrugle naušnice u Leroyinim ušima!
Ira reče okrenut prema rešetki na onom uređaju: »Ova stvar dobro radi?« Glas mu
je limeno odzvanjao.
»Da, koliko ja znam«, reče Fiona.
»Kolika joj je iskoristivost energije?«
Ona podiže obje ruke uvis, s dlanovima okrenutim nagore. »Nemam pojma.«
»Koliko daje kalorija?«
»Ma to samo mama pali za vrijeme zime da malo zgrije noge«, reče Fiona. »Da vam
pravo kažem, ja nikad nisam na to previše obraćala pažnju.«
Ira se još jače nagnu naprijed kako bi pročitao podatke na poleđini uređaja.
Maggie uluči priliku da promijeni predmet razgovora pa reče: »Kako ti je majka,
Fiona?«
»Oh, dobro je. Otišla je u dućan.«
»Prekrasno«, reče Maggie. Prekrasno da je dobro, htjela je time reći. No isto je
tako bilo prekrasno i što je nema kod kuće. Ona reče: »I ti dobro izgledaš. Kosa
ti je postala nekako punija.«
»Kovrčam je«, reče Fiona. »Upotrebljavam posebne škare za kosu. Znate, s punijom
frizurom čovjek izgleda mršaviji.«
»Mršaviji! Pa barem ti nisi predebela.«
»O još kako. Od prošlog ljeta sam se udebljala sedam funti.«
»Oh, ma nisi. Nemoguće da si se toliko udebljala! Pa izgledaš kao...«
Kao trska, htjela je reći; ili pak kao motka. No zbuni se i spoji obje riječi u
jednu: »Izgledaš kao troska!«
Fiona se oštro zagleda u nju, što nije bilo nikakvo čudo: ovo je zazvučalo
nekako uvredljivo. »Hoću reći, sama kost i koža«, reče Maggie gušeći hihot.
Sjeti se koliko je veza između njih dvije bila krhka, koliko se često Fiona
činila razdražljivom i spremnom da zauzme obrambeni stav. Ona sklopi ruke i
brižljivo sastavi stopala na zelenom sagu od grube vune.
I tako se Fiona naposljetku ipak ne udaje.
»Kako je Daisy?« zapita Fiona.
»Dobro je.«
Leroy reče: »Koja Daisy?«
»Daisy Moran«, reče Fiona pa se bez daljnjeg objašnjavanja opet okrenu prema
Maggie: »Kladim se da je sad već potpuno odrasla.«
»Daisy je tvoja teta. Mlađa sestra tvojeg tatice«, objasni Maggie Leroy. »Da,
sutra odlazi u koledž«, reče ona Fioni.
»Koledž! Pa, uvijek je bila pametna glava.«
»Oh, ne... ali istina je da je dobila punu stipendiju.«
»Naša mala Daisy«, reče Fiona. »Tko bi to mislio!«
Ira je napokon bio završio s onom spravom pa se primaknu stoliću za kavu. Frizbi
je ležao na hrpi stripova te ga on podiže i ponovno stade proučavati. Maggie mu
kradomice dobaci letimičan pogled. Još uvijek nije bio rekao: »Govorio sam ti«,
no ona pomisli da u načinu na koji se drži, nazire nešto dostojanstveno i
suzdržano.
»Znate, i ja sam odlučila da se školujem«, reče Fiona.
»Oh? Što učiš?«
»Učim elektrolizu.«
»Pa, to je dražesno, Fiona«, reče Maggie.
Poželi da se može osloboditi ovoga prenaglašenog tona u glasu. Kao da pripada
nekoj posve drugoj osobi - nekoj postarijoj udatoj ženi, slatkoj kao med, koja
se svemu beskrajno divi i uzvikuje od čuđenja.
»Tečaj mi plaća salon u kojem sada mušterijama perem kosu«, reče Fiona. »Hoće
vlastitog stručnjaka. Kažu da ću sigurno zgrnuti gomile novca.«
»To je baš krasno!« reče Maggie. »Onda ćeš se možda moći odseliti odavde i naći
vlastiti stan.«
I otići od ove tobožnje bake, zapravo je mislila. No Fiona je bezizražajno
pogleda.
Leroy reče: »Pokaži im pribor za vježbanje, mama.«
»Da, pokaži nam svoj pribor«, reče Maggie.
»Oh, bolje da ga ne vidite«, reče Fiona.
»Ali nas to doista zanima. Zar ne, Ira?«
Ira reče: »Hmm? Oh, svakako.« Držao je frizbi vodoravno u zraku, kao pladanj s
čajem, i zamišljeno ga vrtio.
»Pa, dobro, pričekajte malo«, reče Fiona pa ustade i izađe iz sobe. Sandale su
joj ljupko udarale po drvenom podu hodnika.
»Objesit će obavijest u izlog salona«, reče Leroy Maggie. »Dat će posebno
izraditi natpis s maminim imenom.«
»Ma, nemoj mi reći!«
»Mama kaže da je to prava znanost. Samo kod vrsnog stručnjaka možete naučiti
kako se to radi.«
Na Leroyinu su se lice odražavali umišljenost i likovanje. Maggie se odupre
porivu da ispruži ruku i njome prekrije složeni sklop sitnih koščica na njezinu
koljenu.
Fiona se vrati noseći pravokutnu žutu kuhinjsku spužvu i kratak metalni štapić
dugačak kao kemijska olovka. »Najprije vježbamo s lažnim instrumentom«, reče
ona. Spusti se na kauč pored Maggie. »Treba raditi tako da se instrument drži
pod točnim kutom, pod savršeno pravim kutom.«
Ona položi spužvu u krilo i prstima čvrsto stisnu štapić. Na njegovu je vrhu,
vidje Maggie, bila igla. Iz nekog je razloga o elektrolizi uvijek mislila, ah,
kao o nečemu što nije pristojno spominjati u društvu, no Fiona tako smireno i
umješno nacilja jednu od rupica u spužvi i uvede iglu u nju pod brižljivo
odmjerenim kutom da to i protiv njezine volje ostavi dojam na Maggie. Ovo je
područje visoke tehnologije, shvati ona - možda nešto kao zubna higijena. Fiona
reče: »Ulazimo u folikul, vidite, polako, polako...«, a potom reče: »Oops!« i za
palac ili dva podiže donji dio dlana. »Da je ovo živa osoba, sada bih joj
prignječila očnu jabučicu«, reče. »Oprostite, gospođo«, reče obraćajući se
spužvi. »Slučajno sam vas prignječila.« Crna su slova, poprskana šarenim
mrljicama, bila otisnuta preko površine spužve: STABLEROVO CRNO PIVO.
PROIZVEDENO S GORSKOM IZVORSKOM VODOM.
Ira je sada stajao iznad njih, a frizbi mu se njihao među prstima. On zapita:
»Spužvu dobivate na tečaju?«
»Da, to je uključeno u cijenu«, reče Fiona.
»Mora da je dobivaju besplatno«, razmišljao je on. »Od Stablera. Zanimljivo.«
»Od Stablera? U svakom slučaju, najprije vježbamo sa spužvom, a onda prelazimo
na žive osobe. Sve radimo jedna s drugom: obrve, brkove i ostalo. Hilary, cura
kojoj sam ja dodijeljena, hoće da joj sredim liniju bikinija.
Ira se na trenutak duboko zamisli nad tim, a potom žurno odustade od daljnjeg
razgovora.
»Znate kako se u ovim današnjim jako izrezanim kupaćim kostimima vidi svaki
nedostatak«, reče Fiona Maggie.
»Oh, to je već postalo nesnošljivo!« zaviknu Maggie. »Ja ću naprosto nositi
svoje stare kupaće kostime sve dok se moda ne promijeni.«
Ira pročisti grlo i reče: »Leroy, što kažeš na partiju frizbija.«
Leroy podiže oči prema njemu.
»Pokazat ću ti kako ga treba baciti da odleti onamo kamo ti hoćeš«, objasni joj
on.
Tako joj je dugo trebalo da se odluči da Maggie osjeti sažaljenje prema Iri, no
Leroy napokon reče: »Pa, dobro« i podiže se s poda. »Ispričaj im o natpisu koji
će dati izraditi«, reče Fioni. Zatim za Irom izađe iz sobe. Vrata s mrežom
protiv komaraca zazujaše poput akorda na nekom glazbalu, a zatim se zalupiše.
Eto.
Ovo je bilo prvi put da se Maggie našla nasamo s Fionom nakon onoga užasnog
jutra. Napokon ih više nije sputavao Irin utjecaj koji im je samo smetao, kao ni
neprijateljska, sumnjičava prisutnost gospođe Stuckey. Maggie se na kauču
oprezno pomaknu malo prema naprijed. Čvrsto stisnu ruke jednu uz drugu i prisno
okrenu koljena prema Fioni.
»Na natpisu će stajati: FIONA MORAN«, govorila je Fiona. »OVLAŠTENI STRUČNJAK ZA
ELEKTROLIZU. BEZBOLNO UKLANJANJE SUVIŠNIH DLAKA.«
»Jedva čekam da to vidim«, reče Maggie.
Razmišljala je o prezimenu: Moran. Da zaista mrzi Jessea, zar bi Fiona sve ove
godine zadržala njegovo prezime?
»Na radiju si«, reče ona, »rekla da se za tog čovjeka udaješ radi sigurnosti.«
»Maggie, kunem vam se, ja slušam...«
»WXLR«, reče Maggie. »Da, znam. Ja sam si naprosto zabila u glavu da si to bila
ti i zato...«
Promatrala je Fionu kako spužvu i iglu odlaže u pepeljaru u obliku čamca na
vesla.
»Svejedno«, reče. »Tko god bila ta žena koja je nazvala, rekla je da se prvi put
udala iz ljubavi i da to nije išlo. Zato je ovaj put odabrala sigurnost.«
»Pa, baš je blesava«, reče Fiona. »Ako joj je brak ispao tako loše kad je bila
zaljubljena u frajera kojeg je sama odabrala, na što će to sličiti ako ga ne
bude voljela?«
»Točno«, reče Maggie. »Oh, Fiona, tako mi je drago da to nisi bila ti!«
»Kvragu, pa ja čak nemam ni stalnog dečka«, reče Fiona.
»Nemaš dečka?«
No Maggie se učini da način na koji je Fiona oblikovala tu rečenicu ostavlja
razloga za brigu pa reče: »Znači li to... da imaš nekoga tko nije stalan?«
»Jedva da i izlazim«, reče Fiona.
»Je li! Kakva šteta«, reče Maggie. Ona na lice navuče izraz pun razumijevanja.
»Bio je jedan tip. Mark Derby. Izlazila sam s njim otprilike tri mjeseca, ali
smo se onda posvađali. Razlog je bilo to što mi je posudio auto, a ja sam ga
slupala. Ali ja zbilja nisam bila ništa kriva. Baš sam htjela skrenuti nalijevo,
kada su iza mene naišli nekakvi balavci i pretekli me slijeva pa sam, jasno, ja
udarila u njih. Onda su još bili toliko bezobrazni pa su tvrdili da je sve moja
greška; tvrdili su da sam dala žmigavac da skrećem udesno umjesto ulijevo.«
»E sad, s nekim tko se zbog toga razljuti, zbilja nema smisla izlaziti«, objasni
joj Maggie.
»Rekla sam mu: 'Dala sam lijevi žmigavac. Što ti misliš, da ne znam gdje je
lijevo, a gdje desno?'«
»Jasno da znaš«, reče Maggie umirujući je. Ona podiže lijevu ruku i uključi
nekakav zamišljeni žmigavac da vidi kako je to: »Da, lijevo je dolje, a desno
je... ali to možda nije isto u svakom modelu automobila.«
»Svugdje je točno isto«, objasni joj Fiona. »Barem mislim da jest.«
»Možda si uključila brisače stakla«, reče Maggie. »Meni se puno puta desilo da
upalim brisače umjesto žmigavca.
Fiona razmisli. Onda reče: »Ne, budući da nešto jest gorjelo. Inače klinci ne bi
rekli da sam dala znak da skrećem nadesno.
»Ja sam jednom bila nekako rastresena i htjela sam uključiti žmigavac, pa sam
umjesto toga promijenila brzinu«, reče Maggie. Stade se smijati. »Vozila sam
otprilike šezdeset milja na sat i ubacila u rikverc. Oh, Gospode.« Pribravši se,
ona opusti kutove usta. »Pa«, reče Fioni, »rekla bih da ti je i bolje bez
muškarca.«
»Kakvog muškarca? Oh, bez Marka«, reče Fiona. »Da, nas dvoje nismo zaljubljeni
jedno u drugo ili nešto slično. Samo sam izašla s njim jer me pozvao. Osim toga
moja mama je prijateljica njegove mame. Ima jako ljubaznu majku; ta žena zbilja
ima zgodno lice i pomalo muca. Uvijek mi se činilo da mucanje ukazuje na
iskrenost osjećaja, a vi?
Maggie reče: »Pa, svvvakako.«
Fioni je trebala sekunda da shvati štos. Onda se nasmija. »Oh, vi se tako volite
zezati«, reče i potapša Maggie po zapešću. »Zaboravila sam koliko se volite
zezati.«
»I tako je to gotovo?« zapita Maggie.
»Što je gotovo?«
»To... ta stvar s Markom Derbyjem. Hoću reći, što ako te opet pozove da
izađete?«
»Ni govora«, reče Fiona. »On i njegov ljubljeni Subaru; nema ni govora o tome da
izađem s njim.«
»To je veoma mudro od tebe«, objasni joj Maggie.
»Kvragu! Pa valjda nisam toliki idiot.«
»On je postupio kao idiot jer te nije znao dovoljno cijeniti«, reče Maggie.
Fiona reče: »Hej, što kažete na jedno pivo?«
»Oh, rado!«
Fiona skoči na noge popravljajući kratke hlačice i izađe iz sobe. Maggie se
zavali na kauču i stade slušati zvukove što su dopirali kroz prozor - auto koji
je prozujao negdje u blizini i Leroyino grleno hihotanje. Da je ovo njezina
kuća, pomisli, riješila bi se ovog nereda. Površina se stolića za kavu uopće
nije mogla vidjeti, a slojevi su ukrasnih jastučića čovjeka neugodno pritiskali
pod križima.
»Imamo samo lagani Bud - može?« zapita Fiona kad se vratila. Nosila je dvije
limenke i vrećicu čipsa.
»Savršeno; ja sam na dijeti«, reče Maggie.
Uze jednu limenku i iščupa zaklopac, a Fiona se smjesti do nje na kauču. »I ja
bih morala na dijetu«, reče Fiona. Otvori celofansku vrećicu. »Najviše me
upropaštava ovo grickanje.«
»Oh, i mene«, reče Maggie. Srknu gutljaj piva. Bilo je oštra okusa i gorko pa je
zbog njega preplaviše sjećanja isto onako kako bi se to desilo zbog mirisa nekog
parfema. Kada je zadnji put popila pivo? Možda onda dok je Leroy još bila mala.
U to je vrijeme (sjeti se dok je odmahivala rukom u znak da neće čipsa) kadšto
znala popiti i dvije-tri limenke dnevno praveći društvo Fioni zato što je pivo
bilo dobro za njezino mlijeko, kako su čule. Sada bi se na to vjerojatno svi
namrštili, no u ono su vrijeme njih dvije osjećale da obavljaju svoju dužnost i
ćutjele se pune vrline pijuckajući Miller High Life dok je beba dremljivo
sisala. Fiona je znala govoriti kako osjeća da joj pivo teče ravno u prsa. Ona i
Maggie počele bi piti kad bi se Maggie s posla vratili kući - polovicom
poslijepodneva ili otprilike u to doba, njih dvije same. Ispunili bi ih toplina
i međusobno povjerenje. U času kada bi Maggie ustala da pripremi večeru,
osjećala se, oh, ne pijanom ili nešto slično, već punom optimizma, a kasnije bi
za stolom bila možda malo razgovorljivija nego obično. Nije to, međutim, bilo
ništa što bi netko drugi primijetio. Osim, možda, Daisy. »Zbilja, mama. Časna
riječ«, rekla bi Daisy. No, ona je to uvijek govorila.
Kao i Maggiena majka, kad se bolje razmisli. »Časna riječ, Maggie.« Navratila je
kasno jednog poslijepodneva i uhvatila Maggie kako se izležava na kauču
nastojeći u ravnoteži zadržati pivo koje joj je stajalo na trbuhu, dok je Fiona
sjedila uz nju i djetetu pjevala »Prašinu u vjetru«. »Kako možeš dopustiti da
budeš okružena tako prostim stvarima?« pitala je gospođa Daley, a Maggie se,
ogledavši se oko sebe, najednom isto to zapitala Posvuda razbacani jeftini,
senzacionalistički časopisi, vlažne pelene, snaha koja živi zajedno s njom - sve
je to doista izgledalo prosto. Kako se to dogodilo?
»Pitam se jesu li se Claudine i Peter ikad vjenčali«, reče sada Maggie i otpi
još jedan gutljaj piva.
»Claudine i Peter?« zapita Fiona.
»U onoj sapunici koju smo onda gledale. Sjećaš se? Njegova sestra Nataša stalno
ih je pokušavala razdvojiti.«
»Oh, Gospode, Nataša. Podmukla osoba«, reče Fiona. Zavuče ruku duboko u vrećicu
s čipsom.
»Baš su se bili zaručili kad si ti otišla od nas«, reče Maggie. »Planirali su
prirediti veliku zabavu, a onda je Nataša to otkrila - sjećaš se?«
»Ona je bila slična jednoj curici u osnovnoj školi koju sam uvijek mrzila«, reče
Fiona.
»A onda si otišla od nas«, reče Maggie.
Fiona reče: »Zapravo, sad kad ste to spomenuli, mora da ih ipak nije uspjela
razdvojiti jer su njih dvoje nekoliko godina kasnije dobili dijete, a to je
dijete onda kidnapirala neka luda stjuardesa.«
»Najprije nisam mogla vjerovati da si zbilja otišla«, reče Maggie. »Mjesecima
sam dolazila kući, palila televizor i pratila što se događa s Claudine i Peterom
samo da bih ti to mogla ispričati kad se vratiš.«
»Svejedno«, reče Fiona i odloži pivo na stolić.
»Glupo od mene, je li? Kamo god da si otišla, sigurno si bila blizu nekog
televizora. Nisi otišla daleko od civilizacije. Ali ne znam... možda sam samo
htjela i dalje pratiti priču radi sebe same tako da, kad se ti vratiš, možemo
nastaviti kao i ranije. Bila sam uvjerena da ćeš se vratiti.«
»Pa, svejedno. Prošlost je prošlost«, reče Fiona.
»Ne, nije! Ljudi uvijek tako govore, ali prošlost nikada nije prošlost; barem ne
u potpunosti«, objasni joj Maggie. »Fiona, mi sada razgovaramo o braku. Vas ste
dvoje bili toliko uložili u to; uložili ste u to tako golemu količinu svega i
svačega. A onda ste se jednog dana porječkali ni oko čega, oko neke sitnice, kao
i inače, i ti si otišla. Samo tako! Slegla si ramenima i otišla! Kako si mogla?«
»Samo tako, eto!« reče Fiona. »Gospode! Moramo li baš sve to ponovno
prežvakavati?« Pa posegnu za limenkom u kojoj je bilo pivo i otpi iz nje jako
zabacivši glavu unatrag. Nosila je po jedan prsten na svakom prstu, vidje Maggie
- neki su bili samo od srebra, a neki i ukrašeni tirkizima. To je bilo nešto
novo. No nokte je još uvijek bojila u bisernoružičasto, što je bila njezina
omiljena boja, boja koja je Maggie uvijek podsjećala na Fionu kad god bi je
negdje vidjela.
Maggie je zamišljeno okretala svoju limenku, bacajući usput postrance poglede na
Fionu.
»Pitam se kamo je Leroy nestala«, reče Fiona.
I opet izbjegava razgovor. Bilo je očito kamo je nestala Leroy; bila je ravno
ispod prozora. »Malo ga jače zavrti«, govorio joj je Ira, a Leroy je uzvikivala:
»Pazi, stiže strah i trepet našeg vrta!«
»Na radiju si rekla da si se prvi put udala zbog prave, istinske ljubavi«, reče
Maggie Fioni.
»Čujte, koliko puta...«
»Da, da«, brzo reče Maggie, »razumijem, to nisi bila ti. Ali ipak, nešto u vezi
s onim što je ta djevojka na radiju govorila... Hoću reći, kao da nije govorila
samo o sebi. Kao da je govorila o onome što se događa po cijelom svijetu.
'Sljedeće subote udajem se radi sigurnosti', rekla je i meni se najednom
naprosto učinilo kao da svijet nekako presahnjuje, vene ili nešto slično, kao da
se smanjuje, postaje uži i skuplja se u sebe. Najednom sam se osjetila tako - ne
znam - tako beznadno. Fiona, možda to ne bih smjela spominjati, ali proljetos je
Jesse doveo na večeru neku djevojku koju je negdje upoznao - oh, ništa značajno!
ništa ona njemu ne znači! - a ja sam u sebi pomislila: pa, ona jest zgodna i
dobra, pretpostavljam, ali nije ono pravo. Hoću reći, to je rješenje u
nedostatku boljega. Ovdje se svi samo nekako snalazimo. Pomislila sam: oh, zašto
svi idu linijom slabijeg otpora? A isto tako osjećam i u vezi s onim... kako mu
je ime... Markom Derbyjem. Zašto se truditi i sastajati se s nekim samo zato što
te pozvao da izađeš s njim, kad se ti i Jesse toliko volite?«
»Vi ljubavlju zovete to što je bez riječi potpisao papire koje mu je poslao moj
odvjetnik i vratio mu ih, a da nije pokazao ni najmanju želju da se tome
suprotstavi?« zapita Fiona. »To što dva, tri, pa čak i četiri mjeseca kasni s
alimentacijom, a onda poštom pošalje ček bez ikakva pisma ili barem poruke, pa
čak ne napiše ni puno ime na omotnici, nego samo F. Moran?«
»To je čisti ponos, Fiona. Oboje ste previše...«
»I to što vlastitu kćer nije vidio još od njezinog petog rođendana? Pokušajte to
objasniti maloj. 'Oh, on je samo malo previše ponosan, Leroy, dušo...'«
»Vidio ju je za njezin peti rođendan?« zapita Maggie.
»Vidite li vi to! Čak se nije ni potrudio da vam to spomene.«
»Kako - samo tako se pojavio? Ili kako?«
»Pojavio se kao da je pao iz vedra neba u autu do vrha nakrcanom najneobičnijim
poklonima koje ste ikada vidjeli«, reče Fiona. »Krpene životinje i lutke, pa
plišani medvjed koji je bio toliko velik da ga je morao posjesti na prednje
sjedalo kao da je čovjek jer mu nije mogao proći kroz zadnja vrata. Bio je
prevelik da bi ga bilo koje dijete moglo nositi u rukama, čak da je Leroy i
stalo do toga. Ona se ne voli puno maziti. Više je nekako sportski tip. Mogao
joj je donijeti odjeću za gimnastiku, mogao joj je donijeti...«
»Ali, Fiona, pa otkud bi on to znao?« zapita Maggie. Osjeti kako se u njoj
začinje nekakva bol; žalila je sina zbog tog automobila punog krivo odabranih
poklona na koje mora da je potrošio i zadnju paru, jer samo nebo zna da s novcem
ne stoji baš najbolje, pa reče: »Na kraju krajeva, napravio je najbolje što je
mogao. Naprosto nije znao.«
»Jasno da nije znao! Nije imao ni blagog pojma o njoj; zadnji put kad ju je
vidio, bila je još beba. I onda je došao s tom lutkom koja izgleda kao živa i
koja viče 'Mama' i kada je vidio Leroy u trapericama, stao je kao ukopan;
vidjelo se na njemu da nije zadovoljan. Rekao je: 'Tko je to?' Rekao je: 'Ali
tako je...' Prije toga sam morala ići po nju jer je bila kod susjede i brzo sam
joj zagladila kosu dok smo prolazile kroz dvorište. U dvorištu sam joj rekla:
'Uvuci košuljicu u hlače, dušo. Čekaj, dat ću ti svoju kopču za kosu', pa je
Leroy stajala mirno da joj ja namjestim kopču, što inače, vjerujte mi, ne bi
učinila. A kad sam joj pričvrstila kopču, rekla sam: 'Odmakni se malo da te
pogledam', a ona se odmaknula, prešla jezikom preko usnica i rekla: 'Kako
izgledam?', a ja sam rekla: 'Oh, dušo, krasno izgledaš', a onda je ušla u kuću i
Jesse je rekao: 'Ona je tako...'«
»Iznenadio se kad je vidio koliko je narasla, to je sve«, reče Maggie.
»Najradije bih se bila rasplakala zbog nje«, reče Fiona.
»Da«, reče Maggie ljubazno. Znala je kakav je to osjećaj.
Fiona reče: »'Što je ona, Jesse?' pitala sam ga. 'Što znači to tako? Kako se
usuđuješ samo tako upasti ovamo i govoriti mi da je ona ovakva ili onakva kada
smo zadnji ček od tebe primile u prosincu? A umjesto toga si bacio novac na ovo
smeće, ovu kramu', rekla sam mu, 'na ovu lutkicu s podbuhlim licem, a jedina
lutka s kojom bi se ona htjela igrati jest američki vojnik.'«
»Oh, Fiona«, reče Maggie.
»Pa, što je drugo mogao očekivati?«
»Oh, zašto to između vas uvijek tako ispadne? On te voli, Fiona. Voli vas obje.
Samo je valjda najnesposobniji na svijetu da to i pokaže. Kad bi ti znala koliko
je njemu moralo biti teško da dođe ovamo! Ne mogu ti ni reći koliko sam ga puta
pitala, koliko sam mu puta rekla: 'Misliš li ti samo tako pustiti svoju kćerku
da nestane iz tvog života? Upravo bi se to moglo desiti, Jesse, upozoravam te',
a on je rekao: 'Ne, ali ne znam... ne mogu zamisliti kako da... Ne mogu
podnijeti da budem jedan od onih očeva koji se tako neprirodno ponašaju', rekao
je, 'koji djecu na brzinu provedu kroz zoološki vrt i neobavezno čavrljaju s
njima uz zakusku kod McDonalda.' A ja sam mu rekla: 'Pa bolje išta nego ništa',
a on je rekao: 'Ne, nije točno da je bolje išta nego ništa. Nipošto nije tako. A
u svakom slučaju, što ti znaš o tome?' - tako se on ponaša, vidjela si kako se
ponaša kad se onako razljuti, ali ako ga pogledaš u oči, iznenada ćeš
primijetiti tamne krugove kakvi su mu se znali pojaviti ispod očiju kad se, iako
je bio još posve malen, trudio da ne zaplače.«
Fiona obori glavu. Jednim je prstom prelazila po rubu limenke s pivom.
»Za Leroyin prvi rođendan«, reče Maggie, »bio se već spremio da s nama dođe
ovamo, to sam ti rekla. Rekla sam mu: 'Jesse, zbilja mi se čini da bi Fioni puno
značilo da i ti dođeš', a on je rekao: 'Pa, možda i hoću. Da', rekao je, 'mislim
da bih baš i mogao poći', pa me nekih pedeset puta pitao što bi bilo zgodno
pokloniti jednogodišnjoj djevojčici. Onda je cijelu subotu bio u kupovini i
donio kući jednu od onih kutija s likovima za slaganje, ali ju je u ponedjeljak
nakon posla zamijenio za janje izrađeno od vune jer, kako je rekao, nije htio da
izgleda kako namjerava na nju intelektualno utjecati ili nešto slično. 'Ne želim
biti kao baka Daley koja se uvijek pojavi s nekakvom didaktičkom igračkom',
rekao je, a onda me u četvrtak - njezin je rođendan te godine padao u petak,
sjećaš se? - pitao kako je točno glasio tvoj poziv. 'Hoću reći', rekao je, je li
tebi to zvučalo kao da očekuje da ću ja ostati preko vikenda? Ako je tako, mogao
bih posuditi kombi od Davea, a ne voziti se s tobom i tatom.' A ja sam rekla:
'Pa, mogao bi, Jesse. Da, to si se baš dobro sjetio'. A on je rekao: 'Pitam te
koje je riječi upotrijebila', a ja sam rekla: 'Oh, zaboravila sam', a on je
rekao: 'Razmisli', a ja sam rekla: 'Pa, zapravo...', rekla sam, 'ovaj, zapravo,
nije to zapravo izrekla riječima, Jesse, 'ne izravno', a on je rekao: 'Čekaj.
Mislio sam da ti je rekla kako će njoj puno značiti ako ja dođem.' Rekla sam:
'Ne, to sam ja rekla, ali znam da je to istina. Znam da bi joj to puno značilo.'
A on je rekao: 'Čekaj malo. Jasno i glasno si mi rekla da je Fiona to kazala.'
'Rekla sam: 'Nikada ti tako nešto nisam rekla! Odnosno, barem mislim da nisam.
Možda sam slučajno...' A on je rekao: 'Misliš li time reći da me ona nije
zvala?' - 'Pa, naprosto znam da bi to učinila', rekla sam mu, 'da vas dvoje ne
vodite toliko računa o svojem dostojanstvu. Naprosto znam da je to namjeravala
učiniti, Jesse...', ali je on otišao. Izjurio je iz kuće i nestao, nije se
vratio kući cijele noći s četvrtka na petak, pa smo sutradan morali krenuti bez
njega. Tako sam se razočarala.«
»Vi ste se razočarali!« reče Fiona. »Obećali ste da ćete ga dovesti. Čekala sam
vas, posebno sam se obukla, dala sam napraviti frizuru i kompletan kozmetički
tretman, a onda je auto zaokrenuo na kolni prilaz i on nije bio s vama.«
»Pa, rekla sam mu to kad smo se vratili kući«, reče Maggie, »rekla sam mu:
'Napravili smo sve što smo mogli, Jesse, ali možeš biti siguran da se Fiona nije
onako obukla radi nas. Napravila je to radi tebe i trebao si joj vidjeti lice
kad je shvatila da ti nisi došao s nama.'«
Fiona raširenim dlanom udari po ukrasnom jastučiću pa reče: »Mogla sam znati da
ćete to napraviti.«
»Kako?«
»Oh, prikazati me vrijednom sažaljenja pred Jesseom.«
»Nisam te prikazala vrijednom sažaljenja! Samo sam rekla...«
»I onda me on nazvao telefonom. Znala sam da me zbog toga zove. Rekao je:
'Fiona? Dušo?' Čula sam mu po glasu da me žali. Shvatila sam što ste mu rekli.
Rekla sam: 'Što hoćeš? Zoveš li me zbog nekog posebnog razloga?' A on je rekao:
'Ne, ovaj, nemam razloga...' A ja sam njemu rekla: 'Pa, onda, badava trošiš
novac' i spustila sam mu slušalicu.«
»Za ljubav Božju, Fiona«, reče Maggie. »Zar ti nije palo na pamet da te možda
nazvao zato što si mu nedostajala?«
Fiona reče: »Ha!« i otpi još jedan veliki gutljaj piva.
»Voljela bih da si mogla vidjeti ono što sam vidjela«, reče Maggie. »Hoću reći,
kako je izgledao nakon tvog odlaska. Propao čovjek! Ruševina. Najdraža mu je
stvarčica bila tvoja kutijica za sapun u obliku kornjačinog oklopa.«
»Moja... što?«
»Ne sjećaš se više one kutijice za sapun s poklopcem u obliku kornjačinog
oklopa?«
»Sjećam se.«
»Ponekad bi je otvorio i udisao miris koji se širio iz nje«, reče Maggie.
»Vidjela sam ga! Majke mi! Onaj dan kad si otišla, još iste večeri, našla sam
Jessea u spavaćoj sobi. Nos je bio zabio u tvoju kutijicu za sapun i sklopio
oči.«
»Pa, što s tim?« reče Fiona.
»Mislim da je od mene naslijedio osjetljivost za miris«, objasni joj Maggie.
»Govorite o plastičnoj kutijici? O kutijici u kojoj sam držala sapun za lice?«
»Čim me ugledao, sakrio ju je iza leđa«, reče Maggie. »Bilo mu je neugodno što
sam ga uhvatila u tome. Uvijek se volio ponašati u stilu 'baš me briga', znaš
kako se ponašao. Ali kad je tvoja sestra nekoliko dana kasnije došla po tvoje
stvari, nigdje nisam mogla naći tu kutijicu za sapun. Ona je pakirala tvoju
torbicu s kozmetikom, tako sam se sjetila te kutijice, pa sam joj rekla: 'Čekaj,
mora biti tu negdje...', ali je kutijica naprosto bila nekamo nestala. A Jessea
nisam mogla pitati jer je izašao iz kuće čim je tvoja sestra ušla u nju, pa sam
počela otvarati ladice na njegovoj komodi i tamo sam je našla, u ladici u kojoj
drži najdraže uspomene, među stvarima koje nikada ne baca - ulaznice za
bejzbolsku utakmicu iz starih vremena i izreske iz novina u kojima se spominje
njegov sastav. Nisam je dala tvojoj sestri. Samo sam ponovno zatvorila ladicu.
Zapravo, Fiona, vjerujem da još dan-danas čuva tu kutijicu za sapun i ne možeš
mi reći da to radi samo zbog toga što te žali. On se tebe želi sjećati. Miris mu
je važan, baš kao i meni: miris mu najjasnije priziva neku osobu u sjećanje.«
Fiona spusti pogled na limenku s pivom. Ovo je sjenilo za oči privlačno na neki
čudan način, shvati Maggie. Podsjećalo je na breskvu pa je na njezinim vjeđama
stvaralo ružičasti mašak poput maška na breskvi.
»Izgleda li još uvijek isto?« napokon zapita Fiona.
»Isto?«
»Izgleda li još uvijek onako kako je onda izgledao?«
»Pa, da.«
Fiona oštro uzdahnu.
Na časak zavlada zatišje za vrijeme kojeg se čulo kako Leroy kaže: »Prokletstvo!
Promašila sam.« Prođe neki auto vukući za sobom niti country glazbe. Imao sam
loših trenutaka, proživio tužnih trenutaka...
»Znate«, reče Fiona, »koji put se noću budim i razmišljam o tome kako se sve to
uspjelo toliko zapetljati. Počelo je savršeno jednostavno. On je naprosto bio
momak za kojim sam ja ludovala, išla sam za njim kamo god bi pošao sa svojom
grupom i sve je izgledalo tako lagano. U početku me nije primjećivao pa sam mu
poslala brzojav, je li vam ikada pričao o tome? Fiona Stuckey bi rado išla s
tobom u Deep Creek Lake, stajalo je u brzojavu, jer sam znala da se namjerava
onamo odvesti zajedno s nekim prijateljima. On me poveo sa sobom i tako je sve
to počelo. Zar nije bilo lagano? Ali onda se... ne znam... sve nekako spetljalo
i postalo složeno, a čak nisam sigurna kako je do toga došlo. Koji put mislim:
kvragu, možda bih mu trebala naprosto poslati još jedan brzojav. Jesse, napisala
bih, volim te još uvijek i čini se da je to zauvijek. Čak ne bi trebao na njega
ni odgovoriti, samo hoću da to zna. A kad sam boravila kod sestre u Baltimoreu,
znala sam pomisliti: zašto da ne navratim do njega? Naprosto skočim do njega?
Samo da vidim kako je?«
»Oh, trebala si«, reče Maggie.
»A on bi rekao: 'Što ti ovdje radiš?' Ili nešto slično. Hoću reći, on je čvrsto
odlučio ići krivim putem. Cijeli bi začarani krug samo iznova započeo.«
»Oh, Fiona, zar nije vrijeme da izađemo iz tog začaranog kruga?« zapita Maggie.
»Recimo da ti to i kaže, premda ne mislim da bi tako postupio. Ne bi mu smjela
dopustiti da te zbuni, nego bi trebala reći: 'Došla sam jer te želim vidjeti,
Jesse?' Trebala bi prestati s tim kolebanjem, povrijeđenim osjećajima i
nerazumijevanjem. Trebala bi reći: 'Došla sam jer mi nedostaješ. I to je sve!'«
»Pa, možda bih i trebala tako postupiti«, polako reče Fiona.
»Jasno da bi.«
»Možda bih trebala poći s vama.«
»S nama?«
»Ili bolje ne.«
»Misliš... danas?«
»Ne, ma što to pričam? Oh, Gospode, znala sam da je bolje da ne pijem u toku
dana; od toga mi se u glavi uvijek zamuti...«
»Pa to si se krasno sjetila!« reče Maggie.
»Na primjer, kad bi Leroy pošla sa mnom pa da samo na kratko dođemo do vas. Hoću
reći u posjet vama dvoma, ne Jesseu. Na kraju krajeva, vi ste Leroyin djed i
baka, je li tako? Što bi moglo biti prirodnije od toga? Prespavale bismo kod
moje sestre...«
»Ne morate ići k tvojoj sestri. Zašto? Ima dovoljno mjesta i kod nas.«
Izvana se čulo škripanje šljunka - neki je auto ulazio u dvorište. Maggie osjeti
napetost, ali se činilo da Fiona ništa ne čuje. »A sutra nakon ručka mogle bismo
sjesti na Greyhoundov autobus«, govorila je, »ili, recimo, najkasnije oko tri
sata. Ja radim, a Leroy mora u školu, jasno...«
Vrata se automobila zalupiše. Visok, plačljiv glas zazva: »Leroy?«
Fiona se uspravi. »To je mama«, reče izgledajući kao da joj je nelagodno.
Glas reče: »Tko je to s tobom, Leroy?«, a onda: »Oh, gospodine Moran.«
Maggie nije imala pojma o tome što je Ira odgovorio. Kroz rebrenice je doprlo
samo kratko mumljanje.
»Bože, Bože«, reče gospođa Stuckey. »Zar to nije...«, nije se čulo što je rekla.
»To je mama«, objasni Fiona Maggie.
»Oh, baš zgodno, tako se dugo nismo vidjele«, nesretno reče Maggie.
»Kap će je udariti.«
»Kap?«
»Ubila bi me da krenem s vama.«
Maggie se ne svidje nesiguran način koji je izražavala ovakva glagolska
konstrukcija.
Vrata se s mrežom protiv komaraca otvoriše i u sobu polako uđe gospođa Stuckey -
žena sive kose koja joj je stršala na sve strane i u zgužvanoj ljetnoj haljini.
Sa sobom je dovukla dvije plastične svijetlosmećkaste vrećice, a cigareta joj je
visjela s bezbojnih, ispucalih usana. Oh, Maggie nikada nije shvatila kako je
takva žena mogla roditi Fionu - tananu i nježnu Fionu. Gospođa Stuckey spusti
vrećice na sredinu grubo tkanoga vunenog saga. Čak ni tada ne podiže pogled.
»Tako mrzim«, reče ona, »ove nove plastične vrećice s ručkama koje ti se usijeku
u prste.«
»Kako ste, gospođo Stuckey?« zapita Maggie.
»I u prtljažniku se uvijek prevrnu i sve se iz njih raspe okolo«, reč gospođa
Stuckey. »Valjda sam dobro.«
»Samo smo na sekundu navratili«, reče Maggie. »Bili smo na jednom pogrebu u Deer
Licku.«
»Hmm«, reče gospođa Stuckey i povuče dim iz cigarete. Držala je cigaretu kako to
čine stranci, između palca i kažiprsta. Da je to hotimično učinila, nije mogla
odabrati haljinu koja bi joj lošije pristajala. Potpuno joj je razotkrivala
mlitave, mrljama prekrivene nadlaktice.
Maggie je čekala da Fiona spomene odlazak u Baltimore, ali se Fiona zabavljala
time da oko prsta okreće najveći od prstenova ukrašenih tirkizom. Prevukla ga je
preko prvog članka, okrenula ga naopako i opet ga navukla na prst. Stoga je
Maggie to morala preuzeti na sebe pa reče: »Pokušavam nagovoriti Fionu da skoči
s nama do Baltimorea.«
»Malo sutra«, reče gospođa Stuckey.
Maggie pogleda prema Fioni. Fiona se i dalje igrala s prstenom.
»Pa, razmišljala je o tome da možda ipak pođe«, reče Maggie naposljetku.
Gospođa se Stuckey odvoji od svoje cigarete i zagleda se u dugački pepeo što se
bio stvorio na njezinu vrhu. Potom je ugasi u čamcu na vesla, opasno blizu žutoj
spužvi. Trak dima uzdiže se prema Maggie.
»Leroy i ja bismo mogle otići samo preko vikenda«, reče Fiona jedva čujnim
glasom.
»Preko čega?«
»Preko vikenda.«
Gospođa se Stuckey sagnu da dohvati vrećice s namirnicama i krenu iz sobe,
lagano povijenih koljena tako da su joj se ruke u odnosu na cijelo tijelo činile
predugačkima. Na vratima reče: »Radije bih te vidjela mrtvu.«
»Ali, mama!«
Fiona je sada bila na nogama idući za njom niz hodnik. Reče: »Mama, vikend je
ionako već napola prošao. Radi se o jednoj jedinoj noći! Jednoj noći u kući
Leroyinog djeda i bake.«
»A Jesse Moran neće ni blizu primirisati, pretpostavljam«, reče gospođa Stuckey
izdaleka. Začu se tresak - vjerojatno je vrećice s namirnicama naglo spustila na
radni stol.
»Oh, Jesse će možda biti tamo, ali...«
»Da, da«, reče gospođa Stuckey glasno izdahnuvši.
»Osim toga, što ako i bude tamo? Ne misliš da bi Leroy trebala upoznati svog
tatu?
Gospođa Stuckey nešto promrmlja, ali je Maggie jasno čula njezine riječi.
»Svakome kome je Jesse Moran otac, bolje bi bilo da ga nikad ne upozna.«
E, pa ovo! Maggie osjeti kako joj se lice zažarilo. Već je bila napola odlučila
da ode do kuhinje i kaže gospođi Stuckey što misli o njoj. »Slušajte«, reći će
joj. »Mislite da nije bilo trenutaka kada sam ja proklinjala vašu kćerku? Ranila
je mog sina u srce. Bilo je trenutaka kada bih joj najradije bila zavrnula
vratom, ali jeste li me ikada čuli da sam rekla ijednu ružnu riječ o njoj?«
Zapravo je čak bila i ustala, naglo, žestoko se uspravivši, zbog čega su opruge
na kauču zaškripale, ali onda zastade. Rukama zagladi haljinu. Ta joj kretnja
posluži da ujedno smiri i misli, pa umjesto da krene u kuhinju, dohvati torbicu
i čvrsto stisnutih usnica krene u potragu za kupaonicom. Molim te, Bože, daj da
ne moram proći pored kuhinje. Ne, kupaonica je bila ovdje - jedina otvorena
vrata u dnu hodnika. Nazre vodenozelenu boju zavjese za tuš.
Nakon što se poslužila zahodom, otvori slavinu iznad umivaonika i poprska obraze
hladnom vodom. Nagnu se bliže ogledalu. Da, stvarno se na njoj vidi da je izvan
sebe. Trebala se suzdržati. Nije bila do kraja popila ni ono jedno jedino pivo,
no pomisli da možda to utječe na nju. A upravo je sada bilo važno ispravno
odigrati sve karte.
Na primjer, u vezi s Jesseom. Iako ona to nije spomenula Fioni, Jesse je sada
stanovao u vlastitom stanu u starom dijelu grada pa je bilo teško pretpostaviti
da će navratiti do njih baš dok Fiona bude tamo. Trebat će ga izričito pozvati.
Maggie se nadala da za večeras nije već isplanirao nešto drugo. Subota: to bi
moglo biti nezgodno. Ona pogleda na sat. U subotu uvečer možda negdje svira sa
sastavom ili naprosto izlazi s dečkima. Ponekad bi odlazio i na sastanke s
djevojkama - ništa značajno, no ipak...
Ona pusti vodu u zahodsku školjku i pod okriljem toga zvuka šmugnu van iz
kupaonice i otvori vrata odmah pored nje. Ovo mora da je Leroyina soba. Posvuda
unaokolo leži prljava odjeća i stripovi. Ona opet zatvori vrata i okuša sreću s
vratima na suprotnoj strani. Ah, soba nekog odraslog. Doličan krevetni prekrivač
od bijelog pamuka i telefon na noćnom ormariću.
»Nakon svega što si učinila da ga se oslobodiš, sad se hoćeš vratiti tom tipu
koji će te smotati kao i uvijek«, reče gospođa Stuckey lupajući limenkama.
»Zašto bih se ja dala smotati? Samo idem u posjet preko vikenda.«
»Natjerat će te da trčiš oko njega kao i prije.«
»Mama, meni je dvadeset i pet godina. Više nisam onakva glupača kakva sam ranije
bila.«
Maggie nečujno zatvori vrata za sobom, priđe telefonu i podiže slušalicu. Oh,
Bože, brojčanik, a ne tipke. Trgnula bi se svaki put kad se telefonski brojčanik
bučno, škriputavo vraćao u početni položaj. Glasovi su se iz kuhinje, međutim, i
dalje čuli. Ona se opusti i prisloni slušalicu na uho.
Zazvonilo je jedanput. Dvaput.
Dobro je da Jesse danas radi. Nekoliko posljednjih tjedana telefon u njegovu
stanu uopće nije zvonio. On je mogao zvati druge, ali nikada nije znao da li
njega netko zove. »Zašto ga ne daš popraviti? Ili kupi drugi; danas su ti
aparati tako jeftini«, rekla mu je Maggie, ali je on rekao: »Oh, ne znam... ovo
je baš štos. Svaki put kad prođem pored telefona, nasumce dignem slušalicu i
kažem: 'Halo?' Dva puta mi se čak netko javio na drugom kraju žice.« Dok se sada
toga sjećala, Maggie se morala nasmiješiti. O Jesseu se moglo reći da ima... oh,
da ima sreće. Bio je takav srećković, tako zabavan i zbrkan.
»Chickova prodavaonica motocikla«, reče neki muški glas.
»Mogu li dobiti Jessea, molim vas?«
Slušalica na drugom kraju žice neuljudno tresnu o neku tvrdu površinu. »Jess!«
zazva onaj momak odmaknuvši se. Zavlada tišina u kojoj se čuo samo piskutavi
zvuk karakterističan za međugradske veze.
Ovo je, dakako, bila krađa ako čovjek baš hoće biti cjepidlaka - međugradski
poziv s tuđeg telefona. Možda bi trebala na noćnom ormariću ostaviti koji dolar.
Ili bi se to smatralo uvredom? S gospođom se Stuckey nikad ne zna.
Javi se Jesse: »Halo.«
»Jesse?«
»Mama.?«
Glas mu je bio poput Irina, prije mnogo godina.
»Jesse, ne mogu dugo razgovarati«, prošapta ona.
»Što? Govori glasnije, jedva te čujem.«
»Ne mogu«, reče ona.
»Što?«
Ona savi slobodnu ruku oko mikrofona. »Pitala sam se«, reče, »imaš li vremena
doći danas k nama na večeru?.«
»Danas? Pa, baš sam mislio...«
»Važno je«, reče ona.
»Kako to misliš?«
»Pa, važno je«, reče ona nastojeći dobiti na vremenu.
Sada mora donijeti odluku. Može se pretvarati da je to u vezi s Daisy, zbog toga
što Daisy sutra odlazi od kuće. (To je bio prilično zgodan izgovor. Unatoč
razmiricama u djetinjstvu, on je volio Daisy i još ju je prošli tjedan pitao
hoće li misliti na nj kad otputuje.) Ili mu može reći istinu, a u tom bi slučaju
mogla uslijediti jedna od onih smiješnih scena.
No, nije li i maločas sama govorila da sve to treba presjeći?
Ona duboko udahnu zrak i reče: »Fiona i Leroy dolaze na večeru.«
»Tko dolazi na večeru?«
»Nemoj poklopiti slušalicu! Nemoj odbiti! Pa to je tvoja jedina kći!« povika ona
grozničavo.
A onda zabrinuto zirnu prema vratima u strahu da je to preglasno uzviknula.
»Čuj, mama, uspori malo«, reče Jesse.
»Mi smo sada u Pennsylvaniji«, reče ona mirnije, »jer smo morali ići na jedan
pogreb. Umro je Max Gill - ne znam je li ti Daisy stigla reći. A kad smo već
bili ovdje u blizini... a i Fiona mi je izričito rekla da bi te jako rado
vidjela.«
»Oh, mama. Hoće li to i ovaj put biti kao i inače?«
»Kako 'kao i inače'?«
»Kao onda kad si mi rekla da je ona telefonirala, a ja sam ti povjerovao i
nazvao je...«
»Telefonirala je! Kunem ti se!«
»Netko je telefonirao, ali ti nisi znala tko je to bio. Nije se predstavio. Taj
dio mi nisi ispričala, je li?«
Maggie reče: »Telefon je zazvonio i ja sam podigla slušalicu. Rekla sam: 'Halo?'
Muk. Bilo je to tek nekoliko mjeseci nakon njezinog odlaska; tko nas je drugi
mogao zvati? Rekla sam: 'Fiona, ti si?', ali je ona spustila slušalicu. Ako to
nije bila Fiona, zašto je spustila slušalicu?«
»A meni si samo rekla: 'Jesse, Fiona je danas zvala' i ja sam skoro vrat slomio
da nađem nekakav telefon, a onda sam ispao potpuna budala. Rekao sam joj: 'Što
si trebala, Fiona?', a ona me pitala: 'Oprostite, tko je na telefonu?' Ja sam
njoj rekao: »Boga mu njegovog, Fiona, pa znaš da sam to ja, Jesse', a ona mi je
rekla: 'Nemoj upotrebljavati takve riječi kad razgovaraš sa mnom, Jesse Moran',
a ja sam rekao: 'Čuj, slušaj me malo. Mogu li te upozoriti da nisam ja tebe
zvao', a ona je rekla: 'Ali jesi, Jesse, upravo sad razgovaram s tobom', a ja
sam rekao: 'Boga mu njegovog...«
»Jesse«, reče Maggie, »Fiona kaže kako ponekad razmišlja o tome da ti pošalje
još jedan brzojav.«
»Brzojav?«
»Kao i prvi put? Sjećaš se prvog brzojava?«
»Da«, reče Jesse. »Sjećam se.«
»Nikad mi nisi pričao o tome. Ali u svakom slučaju«, žurno nastavi ona, »brzojav
bi trebao glasiti: Jesse, volim te još uvijek i čini se da je to zauvijek.«
Prođe trenutak.
Onda on reče: »Ti naprosto ne želiš odustati?«
»Misliš da sam to izmislila?«
»Da ga je zbilja htjela poslati, što ju je spriječilo?« zapita on. »Zašto nikad
nisam dobio takav brzojav? Hmm?«
»Kako bih ja to mogla izmisliti kad nisam ništa znala ni o prvom brzojavu,
Jesse? Odgovori mi na to! I točno ti ponavljam njezine riječi; jednom ti mogu od
riječi do riječi ponoviti što je rekla. Točno se sjećam što je rekla zbog
nehotične rime. Znaš kako se riječi mogu rimovati kada to nećeš. To je takva
ironija jer bi, kad bi htio da se rimuju, morao danima razbijati glavu i tražiti
po posebnim rječnicima...«
Blebetala je o svemu što joj je padalo na pamet, samo zato da bi Jesseu dala
vremena da se odluči na neki odgovor. Je li se ikada itko toliko se bojao da će
se osramotiti? Dakako, ako ne računamo Fionu.
Onda joj se učini da čuje neku promjenu u načinu na koji je on šutio - prelazak
od jednostavnog nevjerovanja na nešto neizvjesnije. Ona pusti da joj glas zamre
i pričeka.
»Ako možda ipak dođem«, reče on naposljetku, »u koje će vrijeme biti večera?«
»Doći ćeš? Hoćeš? Oh, Jesse, tako mi je drago! Recimo, u pola sedam«, reče mu
ona. »Bog!« pa spusti slušalicu prije no što on prijeđe na neku narednu, teže
prevladivu fazu.
Na časak zastade kraj kreveta. U prednjem dvorištu Ira viknu: »Uaa, pazi!«
Ona dohvati torbicu i izađe iz sobe.
Fiona je klečala u hodniku prekapajući po dnu nekog ormara. Izvuče odande par
kaljača i odloži ih na stranu. Ponovno posegnu u ormar i iz njega izvuče veliku
torbu od šatorskog platna.
»Razgovarala sam s Jesseom«, objasni joj Maggie.
Fiona se ukoči. Torba od šatorskog platna zastade u zraku.
»Drago mu je što dolaziš«, reče Maggie.
»Je li to baš tako rekao?« zapita Fiona.
»Sigurno da jest.«
»Hoću reći, baš tim riječima?«
Maggie proguta knedlu. »Ne«, reče jer je shvatila da, ako treba izaći iz
začaranoga kruga, i ona u tome ima neku ulogu. Reče: »Rekao mi je samo da će za
večeru biti kod kuće. Ali po glasu mu se moglo čuti koliko mu je drago.«
Fiona ju je sumnjičavo proučavala.
»Rekao je: 'Doći ću!'«, objasni joj Maggie.
Šutnja.
»'Doći ću odmah nakon posla, mama! Možeš se pouzdati u mene!'«, reče Maggie.
»'Boga mu njegovog! Ne bih to propustio ni za što na svijetu!'«
»Pa, dobro«, reče napokon Fiona.
Onda otvori patentni zatvarač na torbi od šatorskog platna.
»Da sama idem na put, ponijela bih sa sobom samo četkicu za zube«, objasni ona
Maggie. »Ali znate kako je kad imaš dijete. Pidžame, stripovi, knjiga s pričama,
bojanke s kojima će se zabavljati u autu... a svakako mora ponijeti i rukavicu
za bejzbol, vječnu rukavicu za bejzbol. Nikad ne znaš kad će ti se pružiti
prilika za igru, kaže.«
»Da, istina je, nikad ne znaš«, reče Maggie i od čiste se sreće glasno nasmija.
2.
Kad god bi ga nešto istinski zaprepastilo, Irino bi se lice nekako zaustavilo u
nekom određenom položaju. Tako se i ovaj put Maggie brinula da će se on
razljutiti, ali je on samo za korak ustuknuo i zagledao se u nju, a onda mu se
lice zamrzlo, bezizražajno i prazno, kao da je iz drva izrezbareno.
On reče: »Što je s Fionom?«
»Poći će s nama«, reče Maggie. »Zar to nije divno?«
Nikakve reakcije.
»Obje će poći, i Fiona i Leroy«, objasni mu Maggie.
Još uvijek nema reakcije.
Možda bi bilo bolje kad bi se razljutio.
Ona prođe pored njega i dalje se trudeći da zadrži osmijeh na licu. »Leroy,
dušo, mama te treba«, pozva ona. »Treba joj pomoći da se spakira.«
Leroy je očevidno bilo teže iznenaditi nego Iru. Ona reče: »Oh. Dobro«, pa
vješto uputi frizbi u Irinu smjeru prije no što će šmugnuti prema kući. Frizbi
udari u Irino lijevo koljeno, odbi se i pade u prašinu. Ira je odsutno zurio u
njega.
»Trebali smo očistiti auto«, reče mu Maggie. »Da sam znala da ćemo danas imati
toliko putnika...«
Ona priđe Dodgeu kojemu je u međuvremenu bio zakrčio prolaz crveni Maverick što
mora da je pripadao gospođi Stuckey. Na Dodgeu se vidjelo da je nedavno prešao
dobar komad puta. Izgledao je izubijano i prašnjavo. Ona otvori stražnja vrata i
ispusti jedno 'cccc'. Gomila je knjiga posuđenih iz knjižnice bila popadala po
stražnjem sjedištu, a kačkana je vesta za kojom je već danima tragala, ležala
pokraj njih sva zgnječena i pogužvana, bez sumnje zato što je gospodin Otis
upravo na njoj sjedio. Pod je bio prekriven neprozirnim plastičnim poklopcima s
čaša od bezalkoholnih napitaka. Ona posegnu unutra da pokupi knjige -
najpoznatije romane Dostojevskoga i Thomasa Manna, njihove glavne romane. Bila
ih je početkom ljeta posudila u naletu dobrih namjera, a sada ih je namjeravala
vratiti nepročitane i s velikim zakašnjenjem. »Otvori prtljažnik«, zamoli ona
Iru.
Ne mijenjajući izraz lica, on polagano priđe prtljažniku i otvori ga. Ona ubaci
knjige unutra i vrati se po vestu.
»Kako je došlo do toga?« zapita je Ira.
»Pa, znaš, razgovarale smo o njezinoj kutijici za sapun i...«
»O čemu ste razgovarale? Hoću reći, sve se tako brzo dogodilo. Kao grom iz vedra
neba. Ostavim vas nasamo i odem malo bacati frizbi, a sljedeće što vidim jest da
tebi dah zaudara po pivu i da si skupila cijeli čopor neočekivanih gostiju koje
vodimo sa sobom kući.«
»Pa, Ira, mislila sam da će tebi to biti drago«, objasni mu ona. Smota vestu i
stavi je u prtljažnik.
»Vas dvije ste se bacile na posao vjerojatno iste sekunde kad sam ja zatvorio
vrata za sobom«, reče on. »Kako tebi uspijevaju takve stvari?«
Maggie stade skupljati poklopce s čaša od bezalkoholnih napitaka što su ležali
na podu automobila. »Možeš zatvoriti prtljažnik«, reče Iri.
Odnese pregršt poklopaca iza kuće i baci ih u skvrčenu kantu za smeće. Poklopac
je na kanti bio čista simbolika, metalna izubijana beretka koju ona opet koso
položi odozgo. Po daskama od kojih su bili načinjeni kućni zidovi tu i tamo je
probijala plijesan, a od spremnika su za loživo ulje koji je ispod prozora bio
pričvršćen za zid, vodili tragovi hrđe.
»Koliko će dugo njih dvije ostati kod nas?« zapita je Ira kad se vratila.
»Samo do sutra.«
»Zaboravila si da sutra vozimo Daisy u koledž?«
»Ne, nisam zaboravila.«
»Aha«, reče on. »To je tvoj pakleni plan: ostaviti Jessea i Fionu da se snađu
kako znaju. Sve mi je jasno, Maggie Moran.«
»Ništa tebi nije jasno«, reče mu ona.
Ako stvari večeras krenu onako kako se ona nada da će krenuti, za sutra joj neće
biti potrebni nikakvi planovi.
Ona otvori prednja vrata na svojoj strani Dodgea i utonu u sjedalo. U autu se
nije dalo disati. Ona rubom suknje obriše znoj iznad gornje usnice.
»I kako ćemo to prikazati Jesseu?« zapita Ira. »'Jesse, imamo iznenađenje za
tebe! Tvoju bivšu ženu i davno izgubljenu kćer. Nema veze što ste se vi prije
puno godina zakonski razišli; mi smo zaključili da sada opet trebate biti
zajedno.'«
»Pa, toliko da znaš«, reče ona, »već sam mu objasnila da njih dvije dolaze i on
će doći k nama na večeru.«
Ira se sagnu da je pogleda pa reče: »Rekla si mu?«
»Upravo tako.«
»Kako?« zapita on.
»Telefonom, jasno.«
»Telefonirala si mu? Hoćeš reći, maločas?«
»Upravo tako.«
»I on će doći na večeru?«
»Upravo tako.«
On se uspravi i nasloni na auto. »Ne shvaćam to«, reče napokon.
»Što tu treba shvatiti?«
»U svemu tome ima nečeg previše jednostavnog.«
Pred očima joj je bio samo srednji dio njegova tijela - šupljikava bijela
košulja koja mu se bila ovjesila preko pojasa. Zar mu nije vruće? Iz toga
metalnog krova mora da izbija vrućina kao iz glačala na ugljen. Iako je istina
da je zrak sada hladniji i da sunce udara nešto manje izravno, već pomalo
zapadajući za onaj udaljeni šumarak.
»Ne znam što ćemo s ovim Maverickom«, reče ona obraćajući se kopči na Irinu
pojasu.
»Hmm?«
»Kola gospođe Stuckey. Ne da mi ju se moliti da ih makne, a ne znam ima li
dovoljno mjesta da ih zaobiđemo.«
To ga zaokupi, kao što je ona i pretpostavljala da će se desiti - bilo je to
pitanje logistike. On se naglo odmakne od kola i ona osjeti kako su se
zanjihala. Stade obilaziti naokolo proučavajući položaj Mavericka, a Maggie
nasloni glavu na sjedalo i sklopi oči.
Zašto se Ira tako negativno odnosi prema Jesseu? Zašto mu se u glasu uvijek
javlja taj skeptični prizvuk kad god govori o njemu? Oh, Jesse nije savršen -
ne, samo nebo zna da nije - ali ima raznorazne dobre osobine. Tako je plemenit i
osjećajan. Pa ako i brzo izgubi živce, isto se tako brzo i smiri i nikada se
dugo ne ljuti na nekoga, što se za Iru baš ne bi moglo reći.
Je li u pitanju najobičnija stara zavist - zavist opterećenoga, ograničenog
muškarca prema nekome kome je urođeno da bude bezbrižan?
Dok je Jesse još bio posve malen, Ira je neprestano govorio: »Nemoj ga uzimati
na ruke svaki put kad zaplače. Nemoj ga hraniti svaki put kad je gladan.
Razmazit ćeš ga.«
»Razmaziti?« pitala je Maggie. »To što ga hranim kad je gladan, znači da ću ga
razmaziti? Besmislica.«
No nije se osjećala baš tako samopouzdano kako su zvučale njezine riječi. Možda
će ga zbilja razmaziti? To je bilo njezino prvo iskustvo s malim djetetom. U
svojoj je obitelji bila najmlađa, a nikada nije imala ni najpovršnijeg doticaja
s djecom svojih prijateljica. A Jesse je kao dijete čovjeka mogao tako zbuniti -
u početku je bio čangrizav, što nimalo nije ukazivalo na to kakav će vedar dečko
iz njega kasnije ispasti. Usred noći su ga bez ikakva posebnog razloga znali
uhvatiti sitni napadi bijesa od kojih bi sav pocrvenio u licu. Maggie ga je do u
beskraj morala nositi na rukama utabavši oko stola u blagovaonici pravu pravcatu
stazu u sagu. Je li moguće, pitala se, da ovom djetetu ona jednostavno nije po
ćudi? Gdje piše da djetetu njegovi roditelji moraju odgovarati? Kada se čovjek
nad tim malo zamisli, zapravo se treba diviti tome što se tolike obitelji uopće
međusobno slažu. Ljudi se, zapravo, oslanjaju na puku sreću - na to da će se
geni koji upravljaju ličnošću podudariti, kao kada bacite kocke. A u Jesseovu su
slučaju njih dvoje možda bili loše sreće. Činilo joj se da se on buni protiv
vlastitih roditelja. Bili su previše uskogrudni, previše staloženi, previše
konzervativni.
Jednom se, dok se s uplakanim Jesseom na rukama probijala između sjedala u
gradskom autobusu, Maggie iznenadila osjetivši kako se on iznenada opustio u
njezinu naručju. Bio je prestao plakati i ona mu je pogledala lice. Zurio je u
neku cifrasto odjevenu plavušu koja je sjedila na jednom sjedalu. Nasmiješio joj
se. Ispružio ruke prema njoj. Napokon netko tko njemu odgovara! Na žalost je
plavuša čitala nekakav časopis i jedva da ga je i pogledala.
A kada je otkrio da postoje i druga djeca - među kojima je isti čas postao silno
omiljen - stalno se potucao po ulicama i rijetko su ga viđali kod kuće. No Ira
je i tome prigovarao jer Jesse nije dolazio kući na vrijeme, zaboravljao se
pojaviti na večeri, zanemarivao domaće zadaće za ljubav na brzu ruku dogovorene
košarkaške utakmice koju bi odigrao u prolazu iza kuće. Gospodin Trenutak-za-
Trenutkom zvao ga je Ira, a Maggie je morala priznati da je taj nadimak
opravdan. Možda se neki ljudi jednostavno rađaju bez sposobnosti da jedan
trenutak povežu sa sljedećim? Ako je tomu tako, Jesse je bio jedan od njih:
nimalo nije vjerovao u posljedice, a potpuno ga je zbunjivala navika drugih
ljudi da mu predbacuju stvari koje su se dogodile, čekaj, prije nekoliko sati!
Prije nekoliko dana! Još prošli tjedan! Istinski ga je čudila činjenica da se
netko još uvijek može ljutiti zbog nečega što je on sam već zaboravio.
Jednom se, kada mu je bilo jedanaest ili dvanaest godina, motao po kuhinji oko
Maggie, udarajući stisnutom šakom po svojoj hvatačkoj rukavici za bejzbol dok ju
je zafrkavao zbog kuhanja, a onda je zazvonio telefon pa se on javio i rekao:
»Ha? Gospodin Bunch?« Gospodin je Bunch bio njegov razrednik u šestom razredu te
je Maggie pretpostavila da je poziv upućen Jesseu i vratila se svom poslu. Jesse
je rekao: »Ha?«, a onda: »Čekajte malo! Ne možete mene za to kriviti!« Onda je
zalupio slušalicom i Maggie mu je, pogledavši u njega, vidjela one izdajničke
tamne krugove ispod očiju. »Jesse? Dušo? Što je?« zapitala je. »Ništa«, grubo
joj je odgovorio i izašao iz kuće. Na stolu je ostavio hvatačku rukavicu,
otrcanu, jako rastegnutu i čudesno živu. Za njim je u kuhinji ostao njegov
odjek.
No, ni deset minuta poslije toga, ugledala ga je s Herbiejem Albrightom u
prednjem dvorištu, kako se bučno smije provlačeći se kroz nisku šimširovu
živicu, što su mu već stotinu puta bili zabranili.
Da, upravo je na njegov smijeh pomišljala kad god bi mislila o njemu - na
njegove oči što su sjale i poigravale, na blistavo bijele zube, na način na koji
je zabacivao glavu unazad pokazujući jasno izraženu smeđu crtu svojega grla.
(Zašto se Maggie sjećala smijeha, dok se Ira sjećao samo zlovoljnih ispada?) U
obitelji koja gotovo da i nije imala društvenog života, Jesse je bio silno,
gotovo smiješno druželjubiv, do grla uronjen u razna prijateljstva. Svakog je
poslijepodneva, vraćajući se kući iz škole, dovodio sa sobom i dečke iz razreda,
a ponekad bi sedmorica-osmorica njih ostala i preko vikenda, pri čemu bi im
vreće za spavanje zauzele sav pod u njegovoj sobi, a iznošeni kratki kaputići,
revolveri sa šest metaka i dijelovi avionskih maketa bili rasuti posvuda po
hodniku. Ujutro, kada bi Maggie došla da ih probudi i pozove da siđu na
palačinke, mošusni bi je, divlji dječački miris dočekao na vratima poput zavjese
pa bi ona zatreptala, ustuknula i povukla se u sigurnost vlastite kuhinje gdje
je mala Daisy, umotana u Maggienu pregaču koja joj je dopirala sve do nožnih
prstiju, stajala na stolici i usrdno miješala tijesto za palačinke.
Jednog je proljeća počeo trčati i trčao je kao lud, predajući se tome na isti
način kao što je činio sa svime što ga je zanimalo, koliko god to kratko
trajalo. U to mu je vrijeme bilo petnaest godina i još nije imao vozačku dozvolu
pa bi ponekad zamolio Maggie da ga odveze do njegove omiljene staze, do ovalne
staze pokrivene cedrovim iverjem u šumi blizu Ralstonske škole u Baltimorskom
okrugu. Maggie bi ga čekala u autu čitajući neku knjigu posuđenu iz knjižnice i
od vremena do vremena podižući pogled da bi vidjela dokle je stigao. Uvijek bi
ga uočila, čak i onda kada su se na stazi posvuda gurale sredovječne žene u
trenirkama i dečki iz Ralstona u odorama na kojima su bili ispisani brojevi.
Jesse je nosio odrpane traperice i crnu pamučnu majicu s koje je bio otrgnuo
rukave, no nije ga se prepoznavalo samo po odjeći; u pitanju je bio njegov način
trčanja po kojem se razlikovao od ostalih. Korak mu je bio otvoren i slobodan,
kao da ništa ne ostavlja za sljedeći skok. Noge su mu letjele ustranu, a rukama
je radio dugačke pokrete kao da nastoji nešto doseći, punim šakama hvatajući
zrak ispred sebe. Svaki put kad bi ga otkrila, Maggie bi srce zaboljelo od
ljubavi. Onda bi joj on na pošumljenom dijelu staze nestao iz vida pa bi se
vratila knjizi.
No jednoga se dana nije pojavio na izlazu iz šume. Čekala je, ali njega nije
bilo. Svi su se drugi trkači već bili pojavili, čak i najsporiji, čak i smiješni
švedski hodači koji su laktovima mahali gore-dolje, onako kao što pilići mašu
krilima. Naposljetku je izašla iz auta i prišla bliže stazi, rukom zaklanjajući
oči. Nigdje Jessea. Krenula je krivinom ovalne staze i zašla među drveće, a
radne su joj cipele s mekanim potplatima upadale među cedrovo iverje tako da su
je od toga zaboljeli mišići na listovima. Ljudi su tutnjali pored nje, na brzinu
se ogledavajući za njom i ostavljajući na nju dojam da tako pretječu vlastito
lice. Među drvećem je s lijeve strane opazila blijesak nečega bijelog. Neka je
djevojka u bijeloj košulji i kratkim bijelim hlačicama nauznak ležala u lišću, a
Jesse je ležao na njoj. Bio je potpuno obučen, ali je, da, ležao na njoj, a
djevojka mu je bijele ruke bila ovila oko vrata. »Jesse, ja moram ići kući«,
doviknula je Maggie. Onda se okrenula i vratila se do auta osjećajući se nekako
obično i nezgrapno. Časak nakon toga cedrovo je iverje zapucketalo iza nje,
Jesse ju je dostigao i projurio pored nje, dok su mu se strahovito dugačke
tenisice spretno spuštale na tlo, plop-plop, a mišićave smeđe ruke mahale po
zraku.
I onda su došle djevojke, djevojke i djevojke - djevojke koje su se gusto nizale
jedna za drugom, sve svjetlokose, vitke i zgodne, s nježnim, još neuobličenim
licem i jednostavnim načinom odijevanja. Zvale su ga telefonom i slale mu pisma
koja su jako mirisala na parfem, a katkad bi se jednostavno pojavile na vratima,
pri čemu bi se prema Maggie odnosile s puno obzira, zbog čega se ona osjećala
starom. Upućivale su joj vatrene pohvale - »Oh, gospođo Moran, baš vam je krasna
ta bluza!« - gledajući neće li se iza nje pojaviti Jesse. Maggie je morala u
sebi suzbiti potrebu da se nakostriješi, da im zapriječi ulazak. Ta tko bi bolje
od nje mogao znati kako djevojke mogu zastraniti? Momak nema nikakva izgleda da
se izvuče iz toga! No, onda bi Jesse lijeno izašao, pa mu se čak ni izraz lica
ne bi promijenio kad bi ih ugledao, nimalo ne hajući, a pamučna bi mu majica
odisala vonjem svježega znoja i kosa mu padala na oči. Djevojke bi se naprosto
pretrgnule od šepirenja i Maggie bi shvatila da zapravo one nemaju nikakva
izgleda da se izvuku. Osjećala se istodobno punom sažaljenja i ponosnom. Zbog
tog se osjećaja ponosa stidjela same sebe pa bi, da im to nekako nadoknadi,
posebno ljubazno postupala sa svakom od tih djevojaka. Kadšto bi s njima bila
toliko ljubazna da su djevojke još mjesecima dolazile k njoj, čak i nakon što bi
Jesse s njima raskinuo. Sjedile bi u kuhinji i povjeravale joj se, ne samo u
vezi s Jesseom, već su govorile i o drugim stvarima, kao o problemima s
roditeljima, na primjer. Maggie je uživala u tome. Obično je i Daisy sjedila
ondje, sagnuvši glavu nad domaćom zadaćom, pa se Maggie činilo da njih tri
pripadaju nekoj toploj zajednici koja se sastoji od samih žena, zajednici koja
je njoj ranije toliko nedostajala jer je imala samo braću.
Je li se nekako u to vrijeme javila i glazba? Glasna glazba, s ritmom što je
nalikovao na udaranje čekića. Jednoga je dana ta glazba naprosto preplavila
kuću, kao da su se, zbog toga što je Jesse zalazio u adolescentsku dob, otvorila
neka vrata kroz koja su najednom provalile električne gitare i bubnjevi. Ako bi
navratio u kuhinju da sebi napravi sendvič, iz radija-budilice zakmečala bi
pjesma »Lažljive oči«. Ako bi odjurio u svoju sobu po bejzbolsku hvatačku
rukavicu, s njegove bi se stereo-linije začuo »Poslijepodnevni užitak«. Dakako,
nikada nije gasio nijedan aparat, pa bi nakon njegova odlaska iz kuće glazba još
dugo svirala. Možda je to činio i namjerno. Bio je to njegov potpis, otisak
njegove noge u njihovu životu. »Ja sad idem malo u svijet, ali me nemojte
zaboraviti«, kao da je govorio, a oni bi ostali sjediti u kući, dvoje
staromodnih odraslih ljudi i usiljena djevojčica, dok je »Kad li će mene netko
zavoljeti?« bučno odjekivalo u praznini što ju je on bio ostavio za sobom.
Onda se njemu prestalo sviđati ono što se sviđalo ostalim dečkima iz razreda pa
je stao tvrditi da je glazba koja se svrstava među četrdeset najboljih pjesama,
namijenjena tome da se sluša kod zubara ili u dizalu. (»Oh«, rekla je žalosno
Maggie, jer je ona uživala u takvoj glazbi - ili barem u jednom njezinu dijelu.)
Pjesme koje su ispunjavale kuću zvučale su kao cviljenje, bile su nekako klizave
i u potpunosti zlovoljne, a pjevali su ih neki odrpani, bitnički sastavi
odjeveni u krpe i dronjke i dijelove vojničke uniforme. (U međuvremenu su se
stari albumi malo-pomalo selili u prizemlje, na policu ispod stereo-linije u
dnevnom boravku, pa se pri svakoj novoj fazi u koju je Jesse ulazio povećavala
zbirka odbačenih ploča koje je Maggie tu i tamo potajno svirala kada bi ostala
sama kod kuće.)
A onda je počeo pisati i vlastite pjesme dajući im čudnovate moderne naslove kao
što su bili »Kvartet za mikrovalnu pećnicu« i »Kazetofonski bluz«. Neke je od
njih pjevao pred Maggie kad Ire ne bi bilo u blizini. Pjevao je na nazalan,
tobože ravnodušan način, što je više nalikovalo na recitiranje. Maggie je to
zvučalo jako profesionalno, silno nalik na ono što se može čuti na radiju, ali
ona mu je, dakako, bila majka. No, znala je da to ostavlja dojam i na njegove
prijatelje. Jedan od tih prijatelja, Don Burnham čiji je drugi bratić bio dospio
tako daleko da je kod sastava Ramones radio na postavljanju opreme, rekao je
Jesseu da je dovoljno dobar da sastavi vlastitu grupu i počne javno nastupati.
Taj je Don Burnham bio silno zgodan, dobro odgojen dečko koji je prešao u
Jesseovu školu početkom trećeg razreda srednje škole. Kad ga je Jesse prvi put
doveo kući, Don je pristojno razgovarao s Maggie (a to baš i nije nešto što bi
čovjek uzeo zdravo za gotovo, pogotovo kod momka u toj dobi) i uljudno sjedio
dok mu je Daisy pokazivala svoju zbirku razglednica na kojima su bili prikazani
raznorazni glavni gradovi. »Kad sljedeći put dođem«, s neba pa u rebra je rekao
Maggie, »donijet ću vam svoj album s izrescima iz Doonesburyja.«5 Maggie je
rekla: »Oh, jedva čekam da ga vidim.« No kada je sljedeći put došao, donio je sa
sobom akustičnu gitaru pa je Jesse za nj otpjevao jednu od svojih pjesama dok je
Don prstima prebirao po žicama. Kao da se ovaj stari svijet danas sve više
ufurava... Onda je Don rekao Jesseu da bi trebao početi javno nastupati i od tog
je trenutka nadalje (ili se, gledano ovako unazad, to tako činilo) Jesse krenuo
svojim putem.
Osnovao je sastav pod imenom Mačka u centrifugi - on i skupina starijih momaka,
većinom takvih koji su ostavili srednju školu. Maggie pojma nije imala gdje ih
je našao. Počeo je nositi težu odjeću, kao da se odijeva za borbu; oblačio se u
košulje od crnog trapera, crne traperice i otrcane kožne motorističke čizme.
Kući je dolazio u razno doba dana i noći zaudarajući na pivo i cigarete, a
možda, tko zna, i na nešto gore od cigareta. Skupio je cijelu svitu posve
drugačijih djevojaka, krhkijih i blistavijih, koje se nisu trudile oko toga da
se sprijatelje s Maggie ili da sjede u njezinoj kuhinji. A u proljeće je izašlo
na vidjelo da već neko vrijeme izostaje iz škole te da se neće moći upisati u
završni razred.
Sedamnaest mu je i pol godina, a već je prokockao svoju budućnost, rekao je Ira,
i to sve radi jednoga jedinog prijateljstva. Nije bilo važno što Don Burnham čak
nije ni bio član Jesseova sastava te što sam nije imao nikakvih problema s
upisom u završni razred. Prema Irinoj je verziji događaja Donovo mišljenje
udarilo o zemlju s jednim glasnim ping! i život nakon toga više nije bio isti.
Don je bio svojevrsno oruđe Providnosti, glasnik usuda. U Irinoj verziji
događaja.
Dokaži se ili se gubi, rekao je Ira Jesseu. Propušteno gradivo nadoknadi u
večernjoj školi ili nađi sebi posao i idi iz kuće. Jesse je rekao da je njemu
škole već pun kufer.Bit će mu drago da nađe posao, rekao je, i jedva čeka da se
preseli u vlastiti stan kamo će moći dolaziti i odlaziti kako njemu bude
odgovaralo, a ne da mu netko stalno sjedi za vratom. Ira je rekao: »Prava sreća
pa smo ga se riješili« pa se, ne rekavši više ništa, popeo na kat. Jesse je
otišao iz kuće udarajući motorističkim čizmama dok je prelazio preko trijema, a
Maggie je zaplakala.
Kako bi Ira mogao zamisliti Jesseov život? Ira je bio od onih ljudi koji se
rađaju s malom maturom. Njemu je sve bilo lako. Nije bilo načina da on u
potpunosti shvati kako se Jesse osjeća vukući se svakoga jutra u školu - već
unaprijed spustivši ramena da se zaštiti od poraza, napola podignuta ovratnika
na kaputiću i ruku duboko zabijenih u džepove. Kako li izgleda biti Jesse! Imati
mlađu sestru koja se ponaša kako valja i oca na kojemu nema ni greške ni mane!
Jedino što ga može spasiti jest majka, lakoumna, šašava majka, govorila je
Maggie sama sebi. Podrugljivo se šalila sama sa sobom, ali je svejedno to
mislila. I bilo joj je žao što on nema više njezinih osobina. Na primjer,
njezinu sklonost tome da u svemu vidi samo najbolje strane. Sposobnost da
prihvaća stvari, da se prilagođuje.
Ne. Stisnuvši oči i stalno na oprezu, izgubivši svu svoju staru bezbrižnost,
Jesse je obilazio gradom u potrazi za poslom. Nadao se da će dobiti posao u
nekoj prodavaonici ploča. Nije imao ni džeparca (u tom je času njegov sastav još
uvijek nastupao besplatno - da se »pokažu«, tako su to nazivali) pa je od Maggie
morao posuđivati novac za autobus. Svakoga se dana vraćao pokunjeniji nego dan
ranije pa bi se on i Ira svake večeri posvađali. »Da si na razgovor o poslu
otišao obučen kao pristojna osoba...«, rekao bi mu Ira.
»Ne bih ni htio raditi negdje gdje se toliko pažnje polaže na vanjštinu«, rekao
bi Jesse.
»Odlično, onda možeš odmah naučiti kako se kopaju jarci jer je to jedini posao
gdje nitko ne polaže pažnju na vanjštinu.«
Onda bi Jesse ponovno izletio iz kuće i stvari bi se činile tako nezanimljivima
kad bi on otišao! Tako plitke, tako bez duha! Maggie bi i Ira preko dnevnog
boravka beznadno gledali jedno u drugo. Maggie je za sve krivila Iru; previše je
krut. Ira je za sve krivio Maggie; previše je popustljiva.
Ponekad bi, duboko u svojoj nutrini, i Maggie krivila samu sebe. Vidjela je sada
da se kroz sve odluke što ih je bila donijela kao majka provlači jedna te ista
misao vodilja: sama ju je činjenica što su njezina djeca to što jesu, naime,
djeca, osuđena na to da se godinama osjećaju bespomoćnom, zbunjenom i skučenom,
ispunjavala takvim sažaljenjem te nije mogla ni zamisliti da unese još neko
dodatno breme u njihov život. Za sve je kod njih mogla naći ispriku, sve im
oprostiti. Bila bi možda bolja majka da se nije tako jasno sjećala kako izgleda
biti dijete.
Sanjala je o tome da je Jesse mrtav - da je zapravo umro prije mnogo godina, još
onda kada je bio prijazan, zaigrani dječaćić, a njoj se nekako desilo da to ne
primijeti. Sanjala je da neobuzdano jeca, da nema načina na koji bi mogla
preživjeti takav gubitak. Onda je u gomili na palubi (tom je prilikom putovala
brodom) ugledala dijete koje je nalikovalo Jesseu, kako stoji kraj svojih
roditelja koje ona nikada ranije nije vidjela. On je pogledao prema njoj i brzo
skrenuo pogled, no naslutila je da mu se čini poznatom. Nasmiješila mu se. On je
opet pogledao prema njoj i opet skrenuo pogled. Ona se primakla bliže nekoliko
palaca, pretvarajući se da tobože promatra obzor. On se ponovno rodio u nekoj
drugoj obitelji, tako je to sebi objašnjavala. Sada više ne pripada njoj, ali
nema veze, ona će početi od početka. Pridobit će ga za sebe. Još je jednom
osjetila na sebi njegove blistave oči i oćutjela koliko ga sve to smućuje jer je
se jedna njegova polovica sjeća, a druga ne. I shvatila je kako to znači da će
duboko u sebi njih dvoje uvijek voljeti jedno drugo.
U to je vrijeme Daisy bilo devet godina ili je upravo navršavala devetu -
pomislilo bi se kako je još uvijek u dovoljnoj mjeri dijete da briga o njoj
potpuno zaokupi Maggie. No, upravo je u tom trenutku i Daisy palo na pamet da bi
mogla početi odrastati. Oduvijek se doimala pomalo starmalom. U djetinjstvu ju
je Ira nazivao Mala Dama jer je bila tako zrela i suzdržana, a majušno joj lice
nalikovalo na nekakvu grudicu koja ima vlastito mišljenje. S trinaest je mjeseci
sama prešla na uredno obavljanje nužde. U prvom je razredu osnovne škole
budilicu namjestila tako da se probudi sat ranije od ostalih ukućana i šmugnula
u prizemlje da među opranom odjećom nađe onu koja joj odgovara. (Već je tada
umjela glačati rublje bolje od Maggie, a voljela je izgledati čisto i uredno
posebno pazeći na sklad boja na svojoj odjeći.) A sada se činilo da je skočila
naprijed i uletjela u onu fazu u kojoj vanjski svijet postaje važniji od
obitelji. Imala je četiri veoma ozbiljne prijateljice sličnih nazora među kojima
je bila i Lavinia Murphy, a Lavinia je imala savršenu majku. Savršena je gospođa
Murphy bila na čelu roditeljsko-nastavničkog vijeća i vodila dobrotvornu prodaju
domaćih kolača te je (budući da nije radila) bila slobodna kad god je djevojčice
trebalo odvesti na neku kulturnu priredbu, a upriličavala je i čarobne zabave
nakon kojih bi djecu ostavljala da kod nje i prespavaju, a na kojima se uvijek
organizirala i potraga za blagom. U proljeće je 1978. godine Daisy praktično
živjela kod Murphyjevih. Maggie je znala s posla doći kući i zazvati: »Daisy?«,
no naišla bi samo na nijemu kuću i našla bilješku na polici za knjige u hodniku.
No, jednoga se poslijepodneva kuća više nije činila tihom, nego punom šapata i
zavjereništva, osjetila je to čim je ušla, a na katu su vrata Jesseove spavaće
sobe bila zatvorena. Pokucala je. Nakon zbunjene stanke, Jesse je doviknuo:
»Samo malo.« Čula je šuškanje i šapat. Kad je izašao, za njim se pojavila i neka
djevojka. Dugačka joj je plava kosa bila zamršena, a usnice izgrižene od
poljubaca. Oborenih je očiju kliznula pored Maggie i spustila se stepenicama za
Jesseom. Maggie je čula otvaranje ulaznih vrata, čula je Jessea kako se tihim
glasom oprašta od djevojke. Čim se vratio na kat (bestidno koračajući ravno
prema Maggie), rekla mu je da bi se majka te djevojke, ma tko ona bila, sigurno
užasnula kad bi čula da joj je kćerka bila nasamo s nekim momkom u njegovoj
spavaćoj sobi. Jesse je rekao: »Oh, ne, njezina mama živi negdje u
Pennsylvaniji. Fiona stanuje sa sestrom, a sestri je svejedno.«
»Pa, meni nije svejedno«, rekla je Maggie.
Jesse se oko toga nije htio prepirati i djevojka više nije dolazila u njihovu
kuću. Odnosno, barem je nije bilo na vidiku kad se Maggie vraćala s posla. No
Maggie je s tim u vezi ipak nešto osjećala; uočila je neke znakove. Primjećivala
je da se Jesse udaljio od njih više no ikada, da se kući vraća odsutan duhom, a
njegove su kratke boravke kod kuće obilježavali dugački razgovori koje je nasamo
vodio preko telefona na katu i uvijek bi se, kad god bi se desilo da Maggie
podigne slušalicu, iz nje začuo isti djevojački glas - tih i pun pitanja.
Jesse je naposljetku našao posao u tvornici omotnica za pisma, nešto u vezi sa
slanjem poštanskih pošiljaka, i počeo se ogledavati za stanom. Jedina je nevolja
bila u tome što su stanarine bile visoke, a njegova plaća mala. Dobro, rekao je
Ira. Sada će se možda morati suočiti s nekim neumoljivim činjenicama. Maggie bi
poželjela da Ira naprosto zašuti. »Ne brini«, rekla je Jesseu. »Nešto će već
iskrsnuti.« To je bilo negdje krajem lipnja. U srpnju je on još uvijek stanovao
s njima. A u kolovozu je jedne srijede uvečer uhvatio Maggie nasamo u kuhinji i
obavijestio je, veoma mirno i izravno, da se, kako izgleda, njemu i onoj
djevojci s kojom se viđa desila nezgoda.
Zrak je u prostoriji najednom postao čudnovato nepomičan. Maggie je obrisala
ruke o pregaču.
Rekla je: »Je li to ona Fiona?«
On je kimnuo.
»I što ćeš sad?« zapitala je Maggie. Bila je jednako hladnokrvna kao i on; i
sama se tome iznenadila. Kao da se sve ovo događa nekom drugom. Ili je možda, i
ne znajući, upravo to i očekivala. Možda je to bilo nešto što je cijelo vrijeme
bilo usmjereno prema njima, poput ledenjaka koji juri ravno na njih.
»Pa«, rekao je Jesse, »baš sam o tome htio s tobom razgovarati. Hoću reći, ona i
ja ne želimo istu stvar.«
»Što ti želiš?« pitala je Maggie vjerujući da zna odgovor.
»Želim da ona zadrži to dijete.«
Na trenutak nije shvatila. Čak se i sama ta riječ - »dijete« - u Jesseovim
ustima činila neprimjerenom. Na neki se užasan način činila gotovo zgodnom.
Ona je rekla: »Da ga zadrži?«
»Mislio sam da bih mogao početi tražiti stan za nas troje.«
»Misliš se oženiti?«
»Upravo tako.«
»Ali još nemaš ni osamnaest godina«, reče Maggie. »A kladim se da ih nema ni ta
djevojka. Oboje ste premladi.«
»Meni je rođendan za dva tjedna, mama, a ni Fiona nije puno mlađa. Ona u svakom
slučaju ne voli školu; polovicu nastave markira i skiće se okolo sa mnom. Osim
toga, uvijek sam htio imati dijete. Upravo to mi je cijelo vrijeme trebalo:
nešto što će biti samo moje.«
»Nešto što će biti samo tvoje?«
»Samo moram naći neki bolje plaćen posao, to je sve.«
»Jesse, pa imaš nas, imaš cijelu obitelj! O čemu ti pričaš?«
»To nije isto«, rekao je Jesse. »Nikad se nisam osjećao... ne znam... U svakom
slučaju, počeo sam tražiti posao koji će mi donijeti više novaca. Vidiš, djetetu
treba puno opreme i tako. Napravio sam popis prema onome što piše u dr. Spocku.«
Magi je zurila u njega. Jedino pitanje koje je mogla sročiti, glasilo je: »Gdje
si, za ime svega, našao dr. Spocka?«
»U knjižari; gdje drugo?«
»Otišao si u knjižaru i kupio knjigu o odgoju i njezi djeteta?«
»Jasno.«
Ovo joj se od svega učinilo najvećim iznenađenjem. Nije to mogla zamisliti.
»Puno toga sam naučio«, objasnio joj je on. »Mislim da bi Fiona morala dojiti
dijete.«
»Jesse...«
»U Vašem kućnom hobiju našao sam upute za izradu kolijevke.«
»Dušo, ti ne znaš kako je to teško. Vas oboje ste još djeca! Ne možete preuzeti
brigu o djetetu.«
»Napravi to za mene, mama. Ozbiljno mislim«, rekao je Jesse, a oko usta mu se
pojavio onaj oštro izrezan izraz kakav je uvijek imao kada je nešto jako želio.
»Što hoćeš od mene?« pitala je Maggie.
»Da odeš i razgovaraš s Fionom.«
»O čemu? O čemu da razgovaram s njom?«
»Da joj kažeš kako misliš da bi ga trebala zadržati.«
»Hoćeš reći da ga ona želi dati na usvajanje«, rekla je Maggie. »Ili da hoće...
ovaj... prekinuti trudnoću.«
»Pa, tako ona kaže, ali...«
»Koje od toga?« pitala je Maggie.
»Ovo drugo.«
»Ah.«
»Ali ona to zapravo ne želi. Znam da ne želi«, rekao je on. »Samo je previše
tvrdoglava. Kao da od mene očekuje sve najgore. Uzima zdravo za gotovo da ću ja
zbrisati od nje ili nešto slično. Za početak, uopće mi nije ništa rekla o tome -
možeš li ti to vjerovati? Skrivala je to od mene! Tjednima se brinula zbog toga
i nikad nije ni pisnula, a viđala me svaki dan, ili skoro tako. I onda, kad je
test ispao pozitivan, što je napravila? Zatražila od mene novaca da se oslobodi
djeteta. Rekao sam: 'Ha? Za što? Čekaj malo', rekao sam joj. Nisi li preskočila
nekoliko uobičajenih stvari? Što je s pitanjima kao 'Što ti misliš, Jesse?' i
'Što da radimo?' Nećeš mi pružiti priliku?' pitao sam je, a ona je rekla: 'Kakvu
priliku?' - 'Pa, mogli bismo se vjenčati', rekao sam joj. 'I ja moram preuzeti
svoj dio odgovornosti, za ljubav Božju', a ona je rekla: 'Ne moraš ti meni
činiti nikakvu uslugu, Jesse Moran.' Rekao sam: 'Uslugu? Govoriš o mojem sinu',
a ona je rekla: 'Oh, ne zavaravam se ja nimalo...' tako ti ona govori kad se
počne praviti važna. 'Nimalo se ne zavaravam', rekla je. 'Znala sam kakav si od
časa kad sam te prvi put vidjela. Slobodan i bez želje da se vežeš', rekla je,
'glavni pjevač u hard-rok sastavu. Ne moraš ti meni ništa objašnjavati o sebi.'
Osjećao sam se kao da sam žigosan ili nešto slično. Hoću reći, gdje je ona
stekla takvu sliku o meni? Sigurno ne na osnovu nečega što se događalo u
stvarnom životu, to ti mogu reći. Zato sam rekao: 'Ne, neću ti dati taj novac,
to nipošto', a ona je rekla: 'To sam od tebe mogla i očekivati' - namjerno me
nije htjela shvatiti. Mrzim kad ljudi to rade, kad se namjerno ponašaju kao da
im netko nanosi nepravdu ili izigravaju mučenike. 'Mogla sam si misliti', rekla
je, 'da se na tebe ne može računati ni da platiš jedan obični pobačaj.' Izrekla
je tu riječ kao da njome šiba po zraku; časna riječ, na sekundu nisam mogao ni
progovoriti. Rekao sam: 'Boga mu njegovog, Fiona...', a ona je rekla: 'Oh,
divno, prekrasno, sad još samo počni i psovati povrh svega ostalog', a ja sam
rekao...«
»Jesse. Dušo«, rekla je Maggie. Protrljala je lijevu sljepoočnicu. Imala je
osjećaj da joj iz ruku izmiče neka važna nit. »Zbilja mislim da, ako je Fiona
tako odlučila...«, rekla je.
»Dogovorila se da to obavi kao prvu stvar u ponedjeljak prijepodne, u onoj
ambulanti na aveniji Whitside. Ponedjeljkom joj sestra ne radi pa će je ona
pratiti. Vidiš? Mene nije pozvala da idem s njom. A govorio sam joj dok nisam
sav pomodrio u licu. Ne znam što bih joj još rekao. Zato od tebe tražim da to
napraviš. Da odeš u ambulantu i i ne daš joj da to učini.«
»Ja?«
»Uvijek si se dobro slagala s mojim djevojkama. Ti možeš u tome uspjeti, znam da
možeš. Ispričaj joj o mom poslu. Neću više raditi u tvornici koverata. Podnio
sam molbu za posao u prodavaonici kompjutera gdje će me naučiti slagati
kompjutere i plaćat će me dok budem učio. Kažu da imam dobre izglede da me
zaposle za stalno. A Daveova majka, to je jedan dečko iz sastava, ona u
Waverlyju ima kuću blizu stadiona, a jedan stan zauzima cijeli gornji kat i taj
stan će u studenom biti prazan, jeftino da jeftinije ne može biti, kaže Dave, s
jednom manjom sobom za dijete. Bolje je ako dijete ne spava u istoj sobi s
roditeljima, to sam pročitao. Začudila bi se da znaš što sam sve naučio! Ja sam
za upotrebu dudica varalica. Neki ih ljudi ne vole ni vidjeti, ali ako djetetu,
dok je malo, daš dudicu, neće kasnije sisati palac. A uopće nije istina da zbog
dudice djeci zubi krivo rastu.«
Mjesecima nije toliko govorio, no u svemu je najtužnije bilo to da se, što je
više govorio, činio sve mlađim. Kosa mu se bila zamrsila na mjestu gdje je bio
prstima prošao kroz nju, a tijelom je stalno o nešto zapinjao dok je jurio amo-
tamo po kuhinji. »Jesse, dušo, znam da ćeš ti jednog dana biti divan otac, ali
činjenica je da to zbilja mora biti njena odluka. Ona mora izdržati tu
trudnoću.«
»Neće biti sama. Ja ću joj pružati podršku. Pomagat ću joj. Brinut ću se o njoj.
Sve ću raditi, mama.«
Nije znala što bi mu više rekla i Jesse mora da je to shvatio. Prestao je
koračati kuhinjom. Odlučno je stao pred nju. Rekao je: »Gledaj. Ti si mi jedina
nada. Od tebe tražim samo da joj objasniš kako se ja u svemu tome osjećam. Onda
neka odluči što god hoće. Pa to valjda ne može biti loše?«
»Zašto joj sam ne kažeš kako se osjećaš?« rekla je Maggie.
»Misliš da nisam pokušao? Govorio sam joj dok nisam sav pomodrio u licu. Ali
izgleda da sve što ja kažem, ispada krivo. Ona se naduri, ja se nadurim; sve se
nekako zapetlja. Sada smo se iscrpili. Istrošili smo se do daske.«
Pa, barem je ona znala kako to izgleda.
»Možeš li barem razmisliti o tome?«
Ona je nakrivila glavu.
»Razmisliti barem o mogućnosti da to učiniš?«
»Oh«, rekla je ona, »o mogućnosti, možda...«
On je rekao: »Da! Samo to i tražim od tebe! Hvala ti, mama. Milijun puta ti
hvala.«
»Ali, Jesse...«
»I tati još nećeš ništa reći?«
»Pa, za sada neću«, rekla je ona slabašnim glasom.
»Možeš zamisliti što bi on rekao«, rekao je Jesse.
Onda ju je na brzinu zagrlio, kao što je i inače radio, i otišao.
Nekoliko se narednih dana osjećala zbunjenom, neodlučnom. Na um su joj padali
primjeri o Jesseovoj nepostojanosti - kako neprestano (poput većine momaka u
njegovoj dobi) ulazi u neke nove faze i zapada u nova oduševljenja, ostavljajući
za sobom stare faze i stara oduševljenja. Ženu i dijete čovjek ne može samo tako
ostaviti za sobom! No, onda su se stale javljati i druge slike: na primjer, ona
godina kada su svi osim Jessea bili dobili gripu pa ih je on morao njegovati.
Nejasno ga je vidjela kroz grozničavu izmaglicu; sjedio je na rubu kreveta i iz
zdjelice je hranio pilećom juhom, žlicu po žlicu, a kada bi između dva gutljaja
zaspala, ne bi prigovarao, nego bi pričekao dok se ona ne bi trgnula iza sna, a
onda joj u usta ulio još jednu žlicu.
»Nisi zaboravila?« upitao bi je Jesse svaki put kad bi se s njome susreo. I
dodao bi: »Nećeš pogaziti obećanje?«
»Ne, ne...«, rekla bi ona, a onda bi zapitala: »Kakvo obećanje?« U što se
zapravo točno upušta? On joj je jedne večeri u ruku gurnuo komadić papira - s
adresom na aveniji Whitside. Ambulanta, pretpostavljala je. Spustila je papirić
u džep na suknji i rekla: »Tebi je svakako jasno da ja...« No, Jesse je već bio
nestao, spretno poput provalnika koji se penje kroz prozor.
Ira je tih dana bio dobro raspoložen jer je doznao za posao s kompjuterima.
Ispalo je onako kako je Jesse bio predvidio i on je u rujnu trebao početi s
učenjem o radu s kompjuterima. »To već sliči na nešto«, rekao je Ira Maggie. »To
ima budućnost. Osim toga, tko zna? Možda će nakon nekog vremena odlučiti da
nastavi školovanje. Siguran sam da će od njega tražiti da završi školu prije no
što mu ponude neko bolje mjesto.«
Maggie je zamišljeno šutjela.
U subotu je morala raditi pa je time zabavila misli, ali je u nedjelju dugo
sjedila na trijemu. Bio je zlatan topao dan i kao da su svi bili izašli s djecom
u šetnju. Duboka kolica i sportska kolica promicala su pored nje, a prošao je i
neki čovjek noseći djecu u nosaču na leđima. Maggie se pitala spada li, prema
Jesseovu mišljenju, i takav nosač u osnovnu opremu za dijete. Bila bi se
okladila da spada. Nagnula je glavu prema kući i oslušnula. Ira je na televiziji
gledao bejzbolsku utakmicu, a Daisy je bila kod gospođe Savršene. Jesse je još
uvijek spavao jer je sinoć kasno došao kući sa sviranja na nekom plesu u okrugu
Howard. Čula ga je kako se malo nakon tri sata uspinje stepenicama, pjevušeći
ispod glasa. Curice, volio bih da te mogu odlediti ...
»Glazba se danas promijenila«, bila je jednom rekla Jesseu. »Prije smo pjevali
'Voli me zauvijek', a danas se pjeva 'Pomozi mi da to obavimo noćas'.«
»Au, mama«, rekao je on, »zar ne razumiješ? U stare dane se to samo bolje
prikrivalo. Uvijek je u pitanju bilo 'Pomozi mi da to noćas obavimo'.
U sjećanje joj je došao stih iz pjesme koja se rado slušala još dok je Jesse bio
dječačić. Moram smisliti način, taktično je, kolebljivo govorio taj stih, da ti
se uvučem u srce...
Kad je bio dječačić, Jesse joj je volio pričati priče dok je ona radila po
kuhinji; kao da vjeruje da joj je potrebna nekakva zabava. »Bila jednom jedna
gospođa koja je svoju djecu hranila samo uštipcima«, znao je započeti, ili pak:
»Bio jednom jedan čovjek koji je živio na vrhu kotača u zabavnom parku«. Sve su
mu priče bile hirovite i inventivne, a sada je, razmišljajući o tome, uviđala da
im je zajednička tema bila radost, pobjeda čiste zabave nad praktičnošću. Jednu
je priču tjednima razvlačio, nešto o retardiranom ocu koji je kupio električne
orguljice novcem namijenjenim za hranu. Dio o retardiranosti bio je u vezi s
tetkom Dorrie, pretpostavljala je. No, onako kako je on to pričao, očev je
hendikep predstavljao svojevrsnu vrlinu. »Što će nam hrana? Bolje da moja djeca
slušaju lijepu glazbu.« Maggie se smijala pričajući Iri tu priču, no Ira u njoj
nije vidio ništa smiješno. Najprije se uvrijedio zbog Dorrie (nije mu se sviđala
riječ »retardiran«), a onda i zbog sebe samog. Zašto je baš otac prikazan kao
retardiran? Zašto ne majka, vjerojatno je mislio - što je bilo u mnogo bližoj
vezi sa stvarnošću, s obzirom na Maggiene mane. Ili možda uopće nije tako
mislio, ali se Maggie učinilo da jest, pa je njihov razgovor prerastao u svađu.
Oko Jessea su se svađali još od dana kada se rodio, kako je sada izgledalo,
zauzimajući uvijek isti stav. Ira ga je kritizirao, a Maggie opravdavala. Ira je
tvrdio da Jesse nije u stanju uljudno razgovarati, da na licu uporno zadržava
tvrdoglav izraz, da se svaki put pokaže beznadno nesposobnim kad god mu pomaže u
dućanu. On samo mora shvatiti što se od njega traži, rekla je Maggie. Nekima za
to treba malo dulje nego ostalima. »Koliko dulje? Nekoliko desetljeća?« pitao je
Ira. Ona je rekla: »Budi strpljiv s njim, Ira.« (Zamjena teza. Od njih je dvoje
strpljivost pokazivao upravo Ira, a Maggie je uvijek srljala naprijed.)
Kako to da, dok je bila mlada, nikada nije shvatila snagu mladosti? Sada je na
to gledala kao na propuštenu priliku. Dok je bila djevojčica, bilo ju je lako
zaplašiti; nikada nije ni sanjala da su djeca u stanju u obitelji izazvati takvu
oluju.
Ona i Ira pokušavali su svoje svađe zadržati između sebe, no Jesse je bez sumnje
čuo barem nešto od toga. Ili je možda naprosto naslutio kako se njih dvoje
osjećaju, jer je, nakon svoje desete godine, u onim rijetkim prilikama kad bi s
nekim razgovarao, razgovarao s Maggie, a od Ire se ustrajno sve više udaljavao.
U vrijeme kad joj je Jesse rekao za dijete, i sama je Maggie osjećala da su se
ona i Ira jako udaljili. Već su se previše puta bili porječkali, na tisuće puta
prežvakavajući sve što se imalo reći o Jesseu, tako da Maggie nije samo obećanje
odvratilo od toga da Iri kaže za dijete, već i umor od borbe. Ira će skakati do
stropa! Dakako, s punim pravom.
No, sjećala se kako joj je Jesse doticao usnice žlicom punom juhe, nutkajući je
da jede. Katkada bi se, kad je groznica dosizala vrhunac, probudila i čula
tihanu, tužnu, daleku glazbu koja je dopirala iz slušalica na njegovoj glavi i
bila je uvjerena da je to zvuk njegovih najskrivenijih misli što su se sada
napokon otkrile pred njom.
U ponedjeljak je ujutro otišla na posao u sedam sati, kao i obično, no u četvrt
je do devet rekla da se ne osjeća dobro i odvezla se do avenije Whitside.
Ambulanta se nalazila u nekakvu preuređenom dućanu, s velikim staklenim izlogom
zastrtim zavjesama. Nije ju pronašla po uličnom broju, nego po skupini boraca
protiv pobačaja što su stajali pred njom. Među njima su bile tri žene, nekoliko
djece i neki nizak, živahan čovječuljak. OVDJE UBIJAJU NEDUŽNU DJEČICU, pisalo
je na jednom transparentu, a na drugom se kočila fotografija krasne nasmiješene
djevojčice preko čijih je gustih crnih kovrča bijelim slovima bilo ispisano
DAJTE JOJ PRILIKU. Maggie je zaustavila auto pred podružnicom osiguravajućeg
zavoda odmah pored ambulante. Aktivisti su na čas zirnuli prema njoj, a onda se
opet vratili promatranju ambulante.
Dovezao se neki auto i iz njega je izašla djevojka u trapericama, a za njom
mladić. Djevojka se sagnula da nešto kaže vozaču, a nakon toga mu je domahnula i
auto je otišao. Par je žurnim korakom krenuo prema ambulanti, a aktivisti su se
rojili oko njih. »Bog vidi što namjeravaš učiniti!« doviknula je jedna žena, a
druga je djevojci prepriječila put, no ona ju je zaobišla. »Gdje ti je savjest?«
viknuo je muškarac za njom. Ona i mladić iščeznuše kroz vrata, a aktivisti se
vratiše na svoje mjesto. Vatreno su raspravljali; činilo se da se u nečemu ne
slažu. Maggie je stekla dojam kako neki od njih misle da su trebali biti
uvjerljiviji.
Nekoliko je minuta kasnije stigla neka žena u taksiju. Bila je možda Maggienih
godina, veoma dobro odjevena i bez pratnje. Aktivisti kao da su se htjeli
iskupiti za ranije neuspjehe. Okružili su je; toliko su se trudili da joj nešto
kažu da je do Maggienih ušiju to doprlo kao nerazgovjetno pčelinje zujanje.
Gurali su joj pamflete u ruke. Najviša ju je žena rukom zagrlila oko ramena.
Pacijentica je, ako je ta žena uopće bila pacijentica, kriknula: »Mičite se od
mene!« i laktom tresnula aktivistkinju u prsni koš. Onda je i ona otišla.
Aktivistkinja se sagnula - od bola, pomislila je Maggie isprva, no ona je samo
htjela podići jedno dijete. Aktivisti su se povukli na prvobitni položaj. U
svojem su se žaru kretali tako polagano da se njihovo zgražanje doimalo
usiljenim i hinjenim.
Maggie je prekapala po torbici u potrazi za komadom papira kojim bi mogla mahati
kao lepezom da se rashladi. Rado bi izašla iz kola, ali gdje će onda stajati?
Zajedno s aktivistima?
Približavali su se neki koraci, dva para nogu, pa je podigla pogled i ugledala
Fionu i neku neznatno stariju djevojku koja mora da je bila njezina sestra.
Brinula se da neće prepoznati Fionu jer ju je svojevremeno bila samo jednom na
kratko vidjela. No, smjesta je znala da je to ona - duga svijetla kosa, blijedo
lice na kojemu još ništa nije bilo ispisano. Na sebi je imala traperice i
svijetlu pamučnu majicu ružičaste boje račjeg mesa. Maggie je slučajno imala
nekih predrasuda prema ružičastoj boji račjeg mesa. Povezivala ju je s nižom
klasom. (Kako li se čudno sada sjetiti toga da je na Fionu nekada gledala kao na
pripadnicu niže klase! Mislila je da u njoj ima nečeg jeftinog i nametljivog;
nije imala povjerenja u blago bljedilo njezina lica, a pretpostavljala je da se
i iza sestrine odviše teške šminke krije ista nezdrava put. Čista uskogrudnost!
Maggie je sada to mogla priznati jer je u međuvremenu uspjela shvatiti Fionine
dobre strane.)
Kako bilo da bilo, izašla je iz auta. Prišla je k njima dvjema i rekla: »Fiona?«
Sestra je promrmljala: »Rekla sam ti da će ovi nešto pokušati.« Mora da je
mislila kako je i Maggie jedna od aktivistkinja. Fiona je koračala dalje
spuštenih očiju tako da su joj vjeđe nalikovale na dva bijela polumjeseca.
»Fiona, ja sam Jesseova majka«, rekla je Maggie.
Fiona je zastala i pogledala je. I sestra se morala zaustaviti.
»Neću se miješati ako si sigurna da znaš što radiš«, rekla je Maggie, »ali,
Fiona, jesi li to pitanje razmotrila sa svih strana?«
»Nema se tu mnogo toga razmatrati«, grubo je rekla njezina sestra. »Tek joj je
sedamnaest godina.«
Fiona joj je onda dopustila da je povede dalje, ali se i dalje preko ramena
osvrtala na Maggie.
»Jesi li o tome porazgovarala s Jesseom?« pitala je Maggie. Potrčala je za
njima. »Jesse želi to dijete! To mi je rekao.«
Sestra joj je doviknula: »Hoće li ga on nositi u utrobi? Hoće li ga on noću
nositi na rukama i mijenjati mu pelene?«
»Da, hoće!« rekla je Maggie. »Pa, dobro, neće ga baš nositi u utrobi, jasno...«
Sada su već bile stigle do aktivista. Jedna im je žena pružila nekakvu brošuru.
Na naslovnoj je stranici bila fotografija u boji, a na njoj je bilo prikazano
nerođeno dijete koje je već bilo dobrano prešlo stadij embrija, zapravo malo mu
je nedostajalo do porođaja. Fiona uzmaknu. »Ostavite je na miru«, reče Maggie
toj ženi, a onda nastavi: »Fiona, Jesseu je zbilja stalo do tebe. Moraš mi
vjerovati.«
»Nagledala sam se Jessea Morana za cijeli život«, rekla je Fionina sestra.
Progurala se pored neke debele žene s dvoje djece koja su tek bila prohodala i
dojenčetom na leđima.
»To kažete samo zato što ga povezujete s određenom ulogom«, objasni joj Maggie,
»ulogom člana rok sastava koji je vašu sestru ostavio u drugom stanju. Ali to
nije tako jednostavno! Nije to samo tako i gotovo! Kupio je knjigu dr. Spocka -
je li ti to spomenuo, Fiona? Već je proučio poglavlje o dudicama varalicama i
misli da bi ti trebala sama dojiti dijete.«
Debela je žena rekla Fioni: »Svi nebeski anđeli plaču nad tobom.«
»Slušajte«, rekla je Maggie ženi. »Samo zato što vi imate previše djece, ne
morate nastojati da i druge ljude uvalite u istu nevolju.«
»Anđeli to zovu ubojstvom«, rekla je žena.
Fiona se izmakla, a Maggie je rekla: »Zar ne vidite da je mučite?« Sada su bile
stigle do vrata ambulante no tu im je put prepriječio onaj živahni čovječuljak.
»Maknite se«, rekla mu je Maggie. »Fiona! Samo o svemu dobro razmisli! Ništa
drugo ne tražim od tebe.«
Onaj se čovječuljak nije dao pokolebati, što je Fioni pružilo priliku da se
okrene prema Maggie. Izgledalo je kao da će se rasplakati. »Jesseu nije stalo do
mene«, rekla je.
»Ali stalo mu je!«
»Rekao mi je: 'Ne brini, Fiona, neću te ostaviti na cjedilu.' Kao da sam mu na
teret! Kao da to radi iz samilosti!«
»Nije on to tako mislio. Krivo si ga shvatila. Časna riječ, on se zaista želi
oženiti tobom.«
»A od čega će živjeti?« pitala je sestra. Imala je neugodan glas, nalik na
magareće njakanje i mnogo dublji nego Fionin. »Čak nema ni posao za koji bi
primao pristojnu plaću.«
»Primat će pristojnu plaću! Radit će s kompjuterima! Uz mogućnost napredovanja u
poslu!« rekla je Maggie. Bila se prisiljena ovako telegrafski izražavati jer je
Fionina sestra nekako uspjela raščistiti aktiviste i sada je potezala vrata u
nastojanju da ih otvori. Jedna je žena Fioni ispred lica držala razglednicu: i
opet ona djevojčica kovrčave kose. Maggie je razglednicu odgurnula u stranu.
»Barem dođi k nama pa da ti i Jesse možete o svemu porazgovarati«, rekla je
Fioni. »To te ni na što ne obavezuje.«
Fiona je oklijevala., a njezina je sestra rekla: »Za ljubav Božju, Fiona«, ali
je Maggie ulučila priliku. Uhvatila je Fionu za zapešće i povela je natrag kroz
gomilu, uz neprestanu bujicu ohrabrujućih riječi. »Kaže da će napraviti i
kolijevku; već je nabavio nacrte za nju. To je dovoljno da čovjeku srce
prepukne. Ostavite je na miru, do bijesa! Hoćete li da pozovem policiju? Otkuda
vam pravo da nas gnjavite?«
»Otkuda njoj pravo da ubije svoje dijete?« doviknu jedna žena.
»Ona na to ima sva moguća prava! Fiona, razgovaramo o čovjeku koji je stvoren za
to da brine o drugima. Trebala si ga vidjeti za vrijeme honkonške gripe.«
»Za vrijeme čega?«
»Ili iz Bangkoka ili Singsinga ili već nekakve gripe... Svejedno, to nema
nikakve veze sa samilošću. On to dijete želi više no išta na svijetu.«
Fiona ju je ispitivački promatrala, a onda rekla: »Što namjerava napraviti...?«
»Kolijevku. Krasnu kolijevku, sa svodićem iznad glave«, rekla je Maggie. Ako na
kraju ispadne da nema svodića, uvijek može reći da se zabunila.
Fionina je sestra projurila pored njih, a potpetice su joj užurbano lupkale.
Rekla je: »Fiona, ako se isti čas ne vratiš unutra, ja perem ruke od cijele te
stvari, kažem ti. Fiona, pa imaš zakazan termin!« A aktivistkinje su se
nesigurno skupljale, nekoliko stopa iza njihovih leđa. Fionino je zapešće bilo
glatko i nevjerojatno tanko, nalik na bambusovu stabljiku. Maggie ga je i protiv
volje ispustila zato da može otvoriti vrata automobila. »Uđi«, rekla je.
»Odbijte«, rekla je aktivistkinjama, a Fioninoj je sestri rekla: »Bilo mi je
drago.«
Aktivistkinje su se počele povlačiti. Jedna je rekla: »Gledajte, eh...«
»Naše je ustavno pravo da to napravimo, tek toliko da znate«, rekla je Maggie.
Žena je izgledala zbunjeno.
»Pronašla sam joj ambulantu«, rekla je Fionina sestra. »Odvela sam je na
pretrage. Sredila sam joj termin, radi nje sam žrtvovala slobodni dan, a danas
je tako krasno vrijeme i mogla sam s dečkom otići do Ocean Cityja...«
»Još uvijek to možete učiniti«, rekla je Maggie pogledavši na ručni sat.
Žurno je zaobišla oko auta da bi stigla do vozačeve strane, u strahu da bi Fiona
mogla pobjeći, no kada je ušla u auto, Fiona je bezvoljno sjedila unutra
zabačene glave i sklopljenih očiju. Njezina se sestra nagnula kroz otvoreni
prozor. »Fiona, samo mi nešto objasni«, rekla je. »Ako Jesse Moran tako žarko
želi to dijete, kako to da on nije došao ovamo po tebe?«
Fiona podiže vjeđe i pogleda prema Maggie. »Pa, pokušao je«, objasnila joj je
Maggie. »Danima je pokušavao, znaš da jest, ali je među vama uvijek nekako
dolazilo do krivog spoja.«
Fiona je ponovno sklopila oči. Maggie je upalila auto i krenula.
Čudno je u svemu tome bilo što zbog ove pobjede - barem privremene - nije ni
najmanje likovala. Naprosto se osjećala istrošenom, a pravo govoreći, i ponešto
zbunjenom. Kako se dogodilo da je sve ovo ovako završilo, kad je ona cijelo
vrijeme objašnjavala Jesseu da nije dovoljno star za to? Oh, Gospode. Što je
učinila? Krišom je pogledala prema Fioni. Fionina je koža bila glatka i sjajna,
gotovo staklasta. »Je li ti slabo?« zapitala ju je Maggie.
»Mislim da ću povraćati«, rekla je Fiona jedva mičući usnicama.
»Hoćeš da stanemo?«
»Samo vozite.«
Maggie je vozila pažljivije, kao da u autu vozi košaru s jajima.
Pred kućom je zaustavila auto, izašla iz njega i prešla na drugu stranu da Fioni
pomogne ustati sa stolice. Fiona je bila kao mrtvo tijelo. Teško se oslanjala na
Maggie. No, imala je mlad miris - po svježe izglačanoj pamučnoj odjeći i onoj
slatkastoj kozmetici za početnice kakvu čovjek nalazi u jeftinim dućanima - i to
je Maggie ulilo nešto sigurnosti. Oh, duboko u srcu, to nije loša djevojka!
Jedva je nešto starija od Daisy; tek dijete otvorena lica, preneraženo zbog
onoga što ga je zadesilo.
Polagano su prešle preko pločnika i stepenicama se uspele na trijem. Daske su na
podu trijema šuplje odzvanjale pod njihovim cipelama. »Sjedni ovamo«, rekla je
Maggie i pomogla Fioni da sjedne na stolicu na kojoj je ona sama bila prosjedila
cijelo jučerašnje poslijepodne. »Treba ti zraka«, rekla je. »Duboko, duboko
diši. Ja idem po Jessea.«
Fiona je sklopila oči.
Prostorije su u kući bile hladne i mračne. Maggie se popela do Jesseove sobe i
zakucala na vrata. Provirila je unutra. »Jesse?« rekla je.
»Mmm.«
Platnene su rolete na prozorima bile spuštene pa je jedva nazirala obrise
pokućstva. Krevet je bio gomila zgužvanih plahti. »Jesse, dovela sam Fionu«,
rekla je. »Hoćeš li doći k nama na trijem?«
»Ha?«
»Hoćeš li doći na trijem i razgovarati s Fionom?«
On se lagano protegnuo i podigao glavu pa je znala da se probudio. Vratila se u
prizemlje i otišla u kuhinju gdje je iz vrča u hladnjaku natočila čašu ledenog
čaja. Stavila je čašu na porculanski tanjur, poslagala oko nje slane kekse i sve
odnijela Fioni. »Evo«, rekla je. »Pojedi par keksa. Popij malo čaja.«
Fiona je već bolje izgledala; sjela je uspravno u stolici i rekla: »Hvala«, kad
joj je Maggie spustila tanjur u krilo. Odgrizla je vršak keksa. Maggie se
smjestila pored nje u stolicu za ljuljanje.
»Kad sam čekala Daisy«, rekla je Maggie, »živjela sam cijela dva mjeseca na čaju
i keksima. Pravo je čudo da obje nismo umrle od neishranjenosti. S Daisy mi je
bilo tako zlo da sam mislila da ću umrijeti, ali s Jesseom mi ni na trenutak
nije bilo teško. Smiješno, zar ne? Čovjek bi pomislio da je trebalo biti upravo
obratno.«
Fiona je odložila keks. »Trebala sam ostati u ambulanti«, rekla je.
»Oh, dušo«, rekla je Maggie. Najednom se osjetila utučenom. U trenutku joj je,
tako jasno da je od toga zadrhtala, pred oči izašlo Irino lice i izraz koji će
se na njemu pojaviti kada dozna što je učinila. »Fiona, još nije kasno«, rekla
je. »Došla si ovamo samo zato da o svemu porazgovaramo, je li tako? To te ni na
što ne obavezuje.« No, još dok je govorila, vidjela je kako ambulanta uporno
uzmiče u drugi plan.To je bilo nešto što je nalikovalo preskakivanju konopca,
mislila je. Propustiš li onaj djelić sekunde kada je skok još moguć, sve si
propustio. Ispružila je ruku i dotakla Fioninu nadlakticu. »A napokon«, rekla
je, »vas dvoje se volite. Vas dvoje se volite, je li tako?«
»Da, ali ako se vjenčamo, možda će mi to jednog dana zamjeriti«, rekla je Fiona.
»Hoću reći, on je glavni pjevač u grupi! Vjerojatno želi otići u Englesku ili
Australiju ili neku takvu zemlju kad jednom postane slavan. A u međuvremenu,
njegov sastav je tek nedavno počeo zarađivati nekakav novac. Gdje ćemo živjeti?
Kako će on sve to srediti?«
»Mogli biste u početku stanovati s nama«, rekla je Maggie. »U studenom se možete
preseliti u stan u Waverlyju za koji je Jesse čuo. Jesse je o svemu već
razmišljao.«
Fiona je zurila prema ulici. »Da sam ostala u ambulanti, sve bi sada već bilo
gotovo«, rekla je minutu poslije toga.
»Oh, Fiona, molim te. Oh, reci mi da nisam pogriješila!« rekla je Maggie.
Ogledavala se za Jesseom. Što ga je zadržalo? Ovo udvaranje ne bi trebalo biti
njen posao. »Pričekaj«, rekla je. Ustala je i požurila u kuću. »Jesse!« viknula
je. No, on nije odgovarao i čula je kako iz tuša teče voda. Taj bi se dečko
navalio najprije istuširati čak i kad bi kuća bila u plamenu, pomislila je.
Potrčala je na kat i stala udarati po vratima kupaonice. »Jesse, ideš li?«
doviknula je.
On je zatvorio vodu. »Što je?«
»Izlazi odande, čuješ!«
Nema odgovora. No čula je kako zavjesa za tuš struže po šipci.
Otišla je u Jesseovu sobu i naglo podigla rolete na oba prozora. Htjela je
pronaći knjigu dr. Spocka. Poslužit će joj kao reklamni mamac dok on ne siđe na
trijem ili će joj barem pružiti temu za razgovor. No, nije je našla - samo
prljava odjeća, kartonske kutijice od prženih krumpirića, ploče izvađene iz
omotnica. Onda je potražila nacrte za kolijevku. Kako bi to trebalo izgledati -
kao tehnički crtež? Ni traga ni glasa od njih. Pa, dakako, odnio ih je u podrum
gdje Ira drži alat. Strčala je niz stepenice u prolazu doviknuvši u smjeru
trijema: »Stiže!« (Već je vidjela Fionu kako ustaje i odlazi.) Kroz kuhinju, niz
uske drvene stepenice, pa do Irina radnog stola. Ni tu nije bilo nacrta. Irin je
alat bio uredno povješan na dasku na zidu, svaki se komad poklapao sa svojim
nacrtanim obrisom - siguran znak da mu Jesse nije ni blizu prišao. Na samom su
radnom stolu ležala dva komada brusnog papira i snopić drvenih kolčića još
uvijek povezanih gumenom vrpcom, dio stalka za sušenje što ga je Ira bio obećao
napraviti u jednom kutu na stražnjem trijemu. Dohvatila je drvene kolčiće i
poletjela uz podrumske stepenice. »Pogledaj«, rekla je Fioni zalupivši vratima s
mrežom protiv komaraca. »Jesseova kolijevka.«
Fiona je spustila čašu. Uzela je kolčiće u ruku i zurila u njih. »Kolijevka?«
rekla je sumnjičavo.
»Sa strane će napraviti ukrasne prečke; tako će izgledati«, rekla je Maggie.
»Antikno.«
Čovjek bi pomislio da se na tim kolčićima može nešto pročitati, s obzirom na
način na koji ih je Fiona proučavala.
Tada se pojavi Jesse donijevši sa sobom nježan miris šampona. Kosa mu je bila
mokra i raskuštrana, a koža blistava. Rekao je: »Fiona? Nisi ono napravila?«, a
ona je podigla lice prema njemu, još uvijek držeći one kolčiće poput kakva
žezla, i rekla: »Pa, dobro, Jesse, ako tako hoćeš, mislim da se možemo vjenčati
ako ti to želiš.«
Onda je Jesse ovio ruke oko nje i spustio glavu na njezino rame, a nešto je u
toj slici - njegova tamna glava uz njezinu plavokosu - podsjetilo Maggie na
sliku koju je imala o braku prije udaje. Dočaravala je sebi brak kao nešto posve
drugačije od onoga što on stvarno jest, kao veliku promjenu u čovjekovu i ženinu
životu - kao dvije suprotnosti koje se spajaju uz glasan i dramatičan zvuk.
Pretpostavljala je da će, kad se jednom uda, svi njezini stari problemi
iščeznuti, po prilici kao kad čovjek ode na ljetovanje, a nekoliko zapetljanih
stvari koje je trebalo obaviti, ostavi nedovršene, kao da se nikada neće vratiti
i s njima se ponovno suočiti. Dakako, bila je u krivu. No, promatrajući Jessea i
Fionu, gotovo je opet počela vjerovati da je to prvobitno shvaćanje bilo
ispravno. Nečujno se povukla u kuću, veoma tiho zatvarajući za sobom vrata s
mrežom protiv komaraca, zaključivši da će na kraju krajeva sve dobro završiti.
Njih su se dvoje vjenčali u Cartwheelu, u dnevnom boravku gospođe Stuckey.
Prisutni su bili samo članovi obitelji. Ira je šutio pokazujući svima smrknuto
lice, Maggiena je majka ukočeno sjedila držeći se tako zbog sramotne uvrede, a
Maggien se otac činio jako zbunjenim. Samo je ponašanje gospođe Stuckey bilo
svečano kako i priliči. Odjevena u žarkogrimizno odijelo od prugaste pamučne
tkanine, u ruci je kao ukras nosila »buketić« koji je bio velik kao njezina
glava, a prije obreda je svima govorila kako žali samo zbog toga što gospodin
Stuckey nije doživio današnji dan. Iako možda, rekla je, on u duhu možda i jest
ovdje; a onda je razvezla neku svoju vlastitu teoriju o duhovima. (Duhovi
predstavljaju ispunjenje namjera naših pokojnika, njihovih neostvarenih nauma
što još uvijek vise u zraku - po prilici kao kad se ne možete sjetiti po što ste
krenuli u kuhinju pa ponovite prijašnji pokret, na primjer, možda svinete ruku u
zapešću, i to vas podsjeti da ste onamo pošli zato da biste zatvorili slavinu iz
koje kaplje voda. Nije li stoga vjerojatno da je i gospodin Stuckey upravo
ovdje, u ovome dnevnom boravku, jer je sanjario o tome kako će jednoga dana obje
svoje predrage kćeri povesti do oltara?) Onda je rekla da po njezinu mišljenju
brak djeluje isto toliko odgojno kao i srednja škola, pa možda i više od toga.
»Hoću reći, ja sam ostavila školu«, rekla je, »i nikada nisam požalila zbog
toga.« Fionina je sestra prevrtala očima. No, bilo je dobro što gospođa Stuckey
ovako misli jer je Fiona tek u siječnju trebala navršiti osamnaest godina pa je
radi izdavanja dozvole za sklapanje braka morala za to dobiti roditeljsku
suglasnost.
Sama je Fiona bila u haljini boje pijeska, dovoljno širokoj u struku, koju su
ona i Maggie bile zajedno kupile, a Jesse je izgledao vrlo otmjeno u odijelu i s
kravatom. Izgledao je zapravo kao odrasla osoba. Daisy se pred bratom nekako
plašljivo ponašala, stalno se držala za Maggienu ruku i pogledavala prema njemu.
»Što ti je? Ravno se drži«, rekla joj je Maggie. Iz nekoga se razloga osjećala
jako razdražljivom. Brinula se da će se Ira cijelu vječnost ljutiti na nju i
isključivo nju držati odgovornom za sve ovo.
Nakon svadbe Jesse i Fiona na tjedan su dana otišli u Ocean City, a onda se
vratili kući i uselili u Jesseovu sobu kamo je Maggie u međuvremenu bila
smjestila još jednu komodu i umjesto staroga Jesseova kreveta stavila u nju
bračni krevet kupljen kod J. C. Penneya. U kući je sada, dakako, bilo više
ljudi, ali je to bila ugodna vrsta prenatrpanosti, radosna i puna iščekivanja.
Fiona se u to dobro uklapala; bila je tako ugodna osoba, tako spremna da brigu o
svemu prepusti Maggie - više no što su to Maggiena vlastita djeca ikada činila.
Jesse je, sav sretan, svakog jutra odlazio na posao, među svoje kompjutere, i
svake se večeri vraćao s nekom novom sitnicom za dijete - paketićem sigurnosnih
igala za pridržavanje pelenica u obliku zečića ili čašom za odvikavanje od
sisanja, dovitljivo opskrbljenom kljunom. Čitao je o porođaju i prihvaćao
raznorazne teorije, sve jednu neobičniju od druge. (Na primjer, u jednom je
trenutku predlagao da se porođaj obavi pod vodom, no nije mogao naći liječnika
koji bi na to pristao.)
Daisy i njezine prijateljice postupno su zaboravile gospođu Savršenu i utaborile
se u Maggienu dnevnom boravku - pet od čuđenja zanijemjelih, očaranih djevojčica
koje su sa strahopoštovanjem zirkale na Fionin trbuh. A Fiona im se nastojala
umiliti pozivajući ih ponekad u svoju sobu gdje su se mogle diviti opremi za
bebu koja se stalno nadopunjavala, nakon čega bi ih jednu po jednu posjela pred
ogledalo i na njihovoj kosi iskušavala razne načine češljanja. (Sestra joj je
kozmetičarka i frizerka i naučila je Fionu svemu što i sama zna, objasnila im je
Fiona.) Onda bi uvečer, ako bi Jesseov sastav negdje imao nekakav nastup, on i
Fiona zajedno izašli i ne bi se vratili do dva ili tri ujutro, pa bi Maggie kroz
polusan čula njihovo došaptavanje na stepenicama. Ključ bi u bravi na vratima
njihove spavaće sobe zavjerenički škljocnuo i Maggie bi, zadovoljna, ponovno
utonula u san.
Činilo se da se čak i Ira, pošto je prevladao prvi šok, pomirio sa sudbinom. Oh,
isprva je bio tako ogorčen da se Maggie bojala kako će zauvijek otići od kuće.
Danima nije ni riječ progovorio, a kada bi Jesse ušao u sobu, on bi odande
izašao. No postupno se primirio. On se najbolje osjeća, mislila je Maggie, kada
se ima prilike pokazivati tolerantnim i strpljivim, a za to mu se sada zacijelo
ukazuje sjajna mogućnost. Potvrdilo se sve pred čim je oduvijek strepio: neka je
djevojka ostala s njegovim sinom u drugom stanju, a žena mu se bila neoprostivo
upetljala u nešto što je se ne tiče, pa sada ta djevojka živi u Jesseovoj sobi
među posterima Iggyja Popa. Uzdisao je i govorio: »Zar ti nisam govorio? Zar te
nisam stalno upozoravao?« (Ili je barem ostavljao takav dojam; ne bi on to
glasno izrekao.) U kupaonici bi Fiona svakoga jutra promakla pored njega, u
pahuljastoj ružičastoj kućnoj haljini i s ružičastim papučama s velikim
pahuljastim obrubom na nogama, noseći u ruci kutijicu za sapun u obliku
kornjačina oklopa, a Ira bi se pripio uza zid kao da je ona dva puta veća nego
što je zapravo bila. No, odnosio se prema njoj s besprijekornom pristojnošću.
Čak ju je naučio i složenom načinu slaganja pasijansa kada joj je stalno
sjedenje kod kuće postalo previše dosadno i teško i posuđivao joj je svoje
knjige o pomorcima - cijeli niz uspomena što su ih redom napisali ljudi koji su
sami plovili oko svijeta i tome slično. Godinama je svoju djecu nastojao
nagovoriti na to da ih pročitaju. (»Koliko se meni čini«, rekla je Fiona Maggie,
»te knjige nisu ništa bolje od 'Kako sam krenuo tom i tom cestom', a muškarci to
smatraju nečim čarobnim.« No, ništa od toga nije pokazala pred Irom. A u
studenome, kada je stan u Waverlyju trebao biti useljiv, Ira nije pitao zašto se
njih dvoje još nisu tamo preselili.
Kao ni Maggie koja je brižljivo izbjegavala taj predmet razgovora. Zapravo,
koliko je ona znala, ta je stvar sa stanom bila otpala. Možda su sadašnji
stanari bili promijenili svoj raniji plan. U svakom slučaju, Jesse i Fiona nisu
spominjali odlazak. Fiona je posvuda išla za Maggie, isto onako kako su to
činila i njezina vlastita djeca dok su bila mala. Vukla se za njom iz prostorije
u prostoriju uporno joj postavljajući uvijek jedna te ista pitanja. »Zašto se
osjećam tako klonulo?« pitala je, a onda: »Hoće li mi gležnjevi ikada pristojno
izgledati?« Počela je odlaziti na predavanja o bezbolnom porođaju i htjela je da
Maggie bude s njom u rađaonici. Jesse bi se, rekla je, mogao onesvijestiti ili
nešto tome slično. Maggie je rekla: »Pa, Jesse umire od želje da ide s tobom«,
ali je Fiona rekla: »Ne želim da me gleda ovakvu! Čak mi nije ni rod.«
Ni ja ti nisam rod, mogla je reći Maggie. Premda se činilo da na neki način to
zapravo i jest.
U Jesseovu je društvu Fiona počela govoriti nekakvim tonom koji je bio pun
ogorčenosti i samosažaljenja. Žalila se zbog njegova ponašanja -Jesse svaki dan
ide na posao, dok ona sjedi doma i postaje sve deblja i deblja. Na kraju
krajeva, nije se morala ispisati iz škole, barem tokom prvog polugodišta, ali
ne, ne, sve je moralo biti po Jesseovoj volji: žena koja čuva kuću, supruga i
majka. Kada bi tako govorila, u glasu joj je bilo nešto majčinsko, a Jesseovi su
odgovori zvučali zlovoljno. »Jesi li ti čuo ijednu riječ od ovoga što ti ja
govorim?« pitala je Fiona, a Jesse bi rekao: »Jesam, čuo sam.« Što li se u tome
Maggie činilo tako poznatim? Ton. Bio je to isti ton koji se čuo u raspravama
što ih je Jesse vodio sa svojim roditeljima; to je bilo u pitanju. Jesse su i
Fiona više nalikovali na sina i majku nego na muža i ženu.
No, Fiona se nije dobro osjećala; nikakvo čudo što je bila raspoložena za to da
grize. Pospanost koja je obilježje rane trudnoće, nikada nije prestala, čak ni u
sedmom ili osmom mjesecu, kada većina žena naprosto pršti od energije. Jesse bi,
na primjer, rekao: »Obuci se! Večeras nastupamo u Granite Tavern i za to nas
dobro plaćaju«, a ona bi rekla: »Oh, ne znam... možda je bolje da ideš bez
mene.«
»Bez tebe?« zapitao bi on. »Hoćeš reći, sam?« Na licu bi mu se ukazala
pozlijeđenost i iznenađenje. No, otišao bi. Jednom čak nije ni dovršio večeru -
naprosto je otišao čim mu je rekla da ne namjerava poći s njim, premda je bilo
tek šest sati. Onda je i Fiona prestala jesti i samo je sjedila za stolom
brljajući po tanjuru, a od vremena do vremena niz obraz bi joj kliznula suza.
Kasnije je obukla vjetrovku s kapuljačom koju zbog trbuha više nije mogla
zakopčati i otišla na dugačku, dugačku šetnju. Ili je možda otišla k sestri;
Maggie nije imala pojma. U osam je sati, ili otprilike u to vrijeme, telefonirao
Jesse i Maggie mu je rekla da je Fiona nekamo izašla. »Kako to misliš, izašla?«
pitao je on.
»Pa izašla je, Jesse. Sigurna sam da će se brzo vratiti.«
»Rekla je da je preumorna za izlazak. Sa mnom nije htjela ići u Granite Tavern
jer je bila preumorna.«
»Oh, možda je...«
No, on je već bio spustio slušalicu, što je ona u uhu osjetila kao metalni
udarac.
Pa, takve se stvari događaju. (Maggie je itekako dobro znala da se događaju.) A
sljedećeg je jutra s Jesseom i Fionom bilo sve u redu - u nekom su se trenutku
bili pomirili i ponašali su se zaljubljenije nego ikada. Maggie se, kako je
ispalo, bila bez razloga zabrinula.
* * *
Dijete se trebalo roditi početkom ožujka, no prvoga veljače Fiona se probudila s
bolovima u križima. Maggie se oduševila čim je za to čula. »To je to, kladim
se«, rekla je Fioni.
»Nemoguće!« rekla je Fiona. »Još nije sve spremno.«
»Ma sve je spremno. Imaš opremu za bebu, spakirala si stvari za bolnicu...«
»Jesse još nije dovršio kolijevku.«
To je bilo točno. Jesse je nabavio svu silu drugih stvari, ali se kolijevka
nikako nije pojavljivala. Maggie je rekla: »Nije bitno, može je dovršiti dok ti
budeš u bolnici.«
»U svakom slučaju, ovo je obična bol u križima«, rekla je Fiona. »Često me to
znalo mučiti, čak i prije nego što sam ostala u drugom stanju.«
U podne je, međutim, kada ju je Maggie nazvala s posla, Fiona zvučala manje
sigurno. »Osjećam nekakve grčeve u trbuhu«, rekla je. »Možete li doći kući
ranije?«
»Doći ću«, rekla joj je Maggie. »Jesi li zvala Jessea?«
»Jessea? Ne.«
»Zašto ga ne nazoveš?«
»Hoću, ali obećajte da ćete doći kući. Dođite odmah.«
»Već krećem.«
Stigavši kući, našla je Jessea kako broji Fionine trudove služeći se štopericom
koja je vrlo profesionalno izgledala i koju je bio kupio posebno za tu priliku.
Likovao je. »Krećemo!« rekao je Maggie.
Fiona je izgledala prestrašeno. Stalno je potiho jaukala, ne za vrijeme trudova,
nego između njih. »Dušo, mislim da ne dišeš ispravno«, objasnio joj je Jesse.
Fiona je rekla: »Pusti me na miru s tim disanjem! Disat ću onako kako ja hoću.«
»Samo sam htio da ti bude lakše. Je li ti dobro? Da li se beba miče?«
»Ne znam.«
»Miče li se ili ne miče, Fiona? Moraš nešto znati.«
»Kažem ti da ne znam. Ne. Ne miče se.«
»Beba se ne miče«, rekao je Jesse Maggie.
»Bez brige. Priprema se za izlazak«, rekla je Maggie.
»Mora da nešto nije u redu.«
»Sve je u redu, Jesse. Vjeruj mi.«
No, on joj nije vjerovao, pa su zbog toga naposljetku prerano krenuli u bolnicu.
Maggie je vozila. Jesse je rekao da će slupati auto ako on bude vozio, ali je za
cijelo vrijeme vožnje prigovarao svemu što bi Maggie napravila. »Što ti je bilo
da kreneš za autobusom? Prebaci se u drugu traku. Ne sada, za ime Božje!
Pogledaj u retrovizor. Oh, Bože, svi ćemo poginuti pa će joj morati izvaditi
bebu iz trbuha usred Franklinove ulice.«
Fiona je na to kriknula, a Maggie se toliko uzrujala da je naglo stisnula
kočnicu pa je sve troje skoro izletjelo kroz vjetrobran. Jesse je rekao: »Pusti
nas van! Bolje da idemo pješice! Bolje da se porodi na pločniku!«
»Odlično«, rekla je Maggie. »Izađite iz auta.«
Fiona je rekla: »Što?«
»Hej, mama, ohladi malo«, rekao je Jesse. »Nema potrebe da budemo histerični. U
mamu se možeš pouzdati da će se izbezumiti u svakoj malo izuzetnijoj situaciji«,
objasnio je Fioni.
Ostatak su puta prešli u tišini pa ih je Maggie iskrcala pred ulazom u bolnicu i
odvezla se da nađe mjesto za parkiranje.
Kada ih je pronašla u prijemnom odjelu, Fiona je upravo sjedala u kolica. »Hoću
da moja svekrva pođe sa mnom«, objasnila je bolničarki.
»Samo tata može biti prisutan«, rekla je bolničarka. »Baka će morati ostati u
čekaonici.«
Baka?
»Neću tatu, hoću baku!« zaplakala je Fiona kao da joj je tek šest godina.
»Idemo sada«, rekla je bolničarka i odvezla je u kolicima. Jesse je krenuo za
njima, a na licu mu je bio onaj povrijeđeni, nemoćni izraz što ga je Maggie
kasnije tako često viđala.
Maggie je otišla u čekaonicu koja je bila prostrana poput nogometnog igrališta.
Velika je površina prekrivena svijetlim žućkastosmeđim tapisonom bila
isprekidana klupskim garniturama presvučenim svijetlom žućkastosmeđom umjetnom
kožom. Smjestila se na jednom praznom kauču i s niskoga drvenog stolića odabrala
časopis s iskrzanim rubovima. »Kako da vaš brak ostane uzbudljiv«, bio je naslov
prvoga članka. Članak joj je savjetovao da se ponaša nepredvidljivo; da muža,
kad se vraća s posla, dočeka bez ičega na sebi, osim pregače od crne čipke. Ira
bi pomislio da je potpuno izgubila razum. A da ne spominjemo Jessea i Fionu i
onih pet očaranih djevojčica. Požalila je što se nije sjetila da sa sobom ponese
pletivo. Nije baš ne znam kako dobro plela - ispletene su očice izgledale kao da
nekoliko palaca idu galopom, a onda bi se skvrčile u malene stisnute kvržice,
što je podsjećalo na auto koji poskakuje i postajkuje - no u zadnje se vrijeme
bila dala na posao da izradi grimizni nogometni dres za dječaka. (Bit će dječak;
svi su to pretpostavljali pa su se u obzir uzimala samo muška imena.)
Odložila je časopis u stranu i otišla do niza javnih telefona poredanih duž
jednoga zida. Najprije je okrenula broj kod kuće. Kada joj se nitko nije javio -
čak ni Daisy koja je obično oko tri sata dolazila kući iz škole, pogledala je na
sat i otkrila da su tek dva sata. Mislila je da je mnogo kasnije. Okrenula je
Irin broj na poslu. »Samova radionica okvira«, javio se on.
»Ira?« rekla je. »Pomisli samo- u bolnici sam.«
»U bolnici? Što se desilo?«
»Ništa se nije desilo. Fiona upravo rađa.«
»Oh«, rekao je on. »Mislio sam da si slupala auto ili nešto slično.«
»Hoćeš li doći ovamo i čekati zajedno sa mnom? Ovo će malo potrajati.«
»Pa, možda bi bilo bolje da odem kući i pobrinem se za Daisy«, rekao je Ira.
Maggie je uzdahnula. »Daisy je u školi«, objasnila mu je. »A osim toga, već je
dovoljno velika da ne treba paziti na nju.«
»Mogao bih pripremiti večeru.«
Odustala je od njega. (Bože oslobodi, ako ona slučajno bude morala umrijeti u
bolnici, on vjerojatno neće htjeti prići ni blizu.) Rekla je: »Dobro, kako
hoćeš, Ira, ali mislila sam da bi baš mogao vidjeti svojeg jedinog unuka.«
»Dovoljno ću ga brzo vidjeti«, rekao je Ira.
Na drugom je kraju čekaonice Maggie ugledala Jessea. »Moram ići«, rekla je i
spustila slušalicu. »Jesse?« rekla je hitajući prema njemu. »Što se događa?«
»Sve je u redu. Ili barem oni tako tvrde.«
»Kako je Fiona?«
»Preplašena je«, rekao je on, »i ja sam je pokušao smiriti, ali me bolničko
osoblje stalno izbacuje iz sobe. Svaki put kad netko od njih uđe unutra, zatraži
od mene da izađem.«
Toliko što se tiče suvremenih dostignuća, pomislila je Maggie. Muškarce još
uvijek nastojimo zaštititi od svega što je istinski važno.
Jesse se vrati k Fioni, ali je redovito o svemu obavještavao Maggie,
pojavljujući se svakih pola sata ili otprilike toliko da bi znalački govorio o
fazama i centimetrima. »Sad će to brzo ići«, rekao je jednom, a drugi put: »Puno
ljudi vjeruje da je porođaj s osam mjeseci opasniji od porođaja sa sedam
mjeseci, ali to su bapske priče. Obično praznovjerje.« Kosa mu je u debelim
čupercima stršala na glavi, nalik na travu koju je raskuštrao vjetar. Maggie se
suzdržala od toga da pruži ruku i popravi mu kosu. Neočekivano, Jesse ju je
podsjetio na Iru. Koliko god u svemu drugome možda i jesu različiti, obojica
žive u uvjerenju kako će im čitanje kakva teksta kao priprema za nešto pomoći da
zadrže kontrolu nad situacijom.
Razmišljala je o tome da na kratko skoči do kuće (bilo je blizu pet sati), ali
je znala da će se ondje samo gristi i hodati amo-tamo pa je ostala gdje je i
bila i svaki se čas telefonom javljala kući. Daisy ju je izvijestila da Ira za
večeru priprema palačinke. »Bez zelenog povrća?« pitala je Maggie. »Zašto nema
zelenog povrća?« Ira se javio na telefon i pokušao je umiriti govoreći da će uz
palačinke poslužiti i pečene jabukes cimetom. »Pečene jabuke s cimetom nisu
zeleno povrće, Ira«, rekla je Maggie. Osjećala se cmizdravo. Trebala je biti kod
kuće i voditi brigu o tome što će njezina obitelj jesti za večeru; trebala je
upasti u rađaonicu i utješiti Fionu; trebala je Jessea uzeti u naručje i njihati
ga jer je i on tek dijete, premlad za ovo što se s njime događa. No, stoji
ovdje, u telefonskoj govornici, čvrsto stišćući u ruci telefonsku slušalicu koja
zaudara na sol. Želudac joj je bio sav zavezan u čvor i stisnut. Nema tome dugo
i sama je ležala u rađaonici i njezini su se mišići toga točno sjećali.
Pozdravila se s Irom i prošla kroz vrata kroz koja je Jesse do tada stalno
nestajao. Krenula je niz hodnik nadajući se, oh, barem prostoriji punoj
novorođene djece, što bi je malo oraspoložilo. Prošla je pored još jedne, manje
čekaonice iz koje se možda ulazilo u nekakav laboratorij ili privatni ured. Neki
je stariji par sjedio ondje na dvjema stolicama izlivenim od plastike, a
nasuprot njima, krupan muškarac u radnom odijelu umrljanom od boje. Kad je
Maggie zastala da zaviri unutra, neka je bolničarka pozvala: »Gospodin Plum?« pa
je stariji muškarac ustao i krenuo prema nekoj prostoriji u dnu čekaonice
ostavljajući za sobom novi novcati časopis. Maggie samopouzdano uđe unutra, kao
da ima svako pravo da bude ovdje, te pokupi časopis, istodobno nespretno
izvodeći nekakav polunaklon kako bi onoj starijoj ženi pokazala da se ne
namjerava nametati. Smjestila se pored muškarca u radnom odijelu. Nema veze što
je to i opet samo ženski časopis; barem mu stranice još uvijek mirišu po
tiskarskoj boji i neotrcanosti, a filmske glumice koje javno ispovijedaju svoje
tajne, imaju moderne frizure. Preletjela je članak koji je govorio o nekoj novoj
dijeti. Trebalo je odabrati jelo koje najviše volite i jesti ga do mile volje
tri puta dnevno, ali ništa drugo osim toga. Maggie bi bila izabrala tortilju
punjenu govedinom i grahom iz Lexington Marketa.
U stražnjoj je prostoriji bolničarka rekla: »Evo, gospodine Plum, ovo vam je
boca za urin.«
»Za što?«
»Za urin.«
»Kako to mislite?«
»Ovo je boca za urin!«
»Govorite glasnije - ne čujem vas.«
»Za urin, rekla sam! Uzet ćete ovu bocu! U nju ćete skupljati urin! Tokom
dvadeset četiri sata! Onda ćete mi tu bocu donijeti natrag!«
Žena na stolici nasuprot Maggie zbunjeno se smijuckala. »Gluh je kao top«,
obratila se Maggie. »Moramo stalno vikati da bi nas čuo.«
Maggie se nasmiješila i odmahnula glavom, ne znajući kako bi joj drugačije
odgovorila. Onda se muškarac u radnom odijelu protegnuo. Velike je, maljave ruke
položio na koljena i pročistio grlo. »Znate«, rekao je, »to je baš smiješno.
Sasvim jasno čujem sestrin glas, ali ne razumijem ni jednu jedinu riječ od onoga
što ona kaže.«
Maggiene su se oči ispunile suzama. Ispustila je časopis i stala pipkati po
torbici u potrazi za papirnatom maramicom, a muškarac je rekao: Gospođo? Je li
vam dobro?«
Nije mu mogla reći da ju je potpuno zbunila njegova ljubaznost - takva
osjećajnost kod čovjeka koji nije izgledao kao da bi se to od njega moglo
očekivati - pa je stoga rekla: »Moj sin će dobiti bebu. Zapravo, rodit će je
njegova žena.«
Muškarac su i stara žena čekali, a lice im je bilo spremno na to da poprimi
prikladan izraz šoka i sažaljenja čim na red dođe ružniji dio priče, a ona im
nije mogla reći: »Za sve sam ja kriva, sve sam pokrenula zbrda-zdola, a pritom
se nijednom nisam zamislila nad posljedicama«, pa je umjesto toga rekla:
»Prerano je, nekoliko mjeseci prerano, ni blizu datumu kad je trebala roditi...«
Muškarac coknu jezikom. Čelo mu se izbrazdalo poput tkanine. Stara žena reče:
»Oh, nebesa, mora da ste smrtno zabrinuti. Ali nemojte gubiti nadu. Angela, žena
mojeg nećaka Bradyja...«
I tako se dogodilo da je Jesse, kada je nekoliko minuta kasnije stigao hodnikom
dolazeći iz rađaonice, našao majku u malenom pokrajnjem sobičku okruženu gomilom
nepoznatih ljudi. Svi su je tapšali po ramenu i mrmljali utješne riječi - neka
starica, nekakav radnik, bolničarka s podlogom za pisanje i pogrbljeni starčić
koji je čvrsto držao nekakvu praznu divovsku staklenku. »Mama?« rekao je Jesse
ulazeći u sobicu. »Beba je vani i sve je u redu.«
»Hvala Isusu!« uzviknula je starica naglo podigavši ruke prema stropu.
»Jedino je nezgodno«, rekao je Jesse sumnjičavo pogledavajući staricu, »što smo
dobili djevojčicu. Nekako nisam očekivao djevojčicu.«
»Zar vam tako nešto uopće smije smetati?« rekla je stara žena. »U ovakvom
trenutku? Pa to je dijete istrgnuto iz ralja smrti!«
»Iz...čega?« rekao je Jesse, a onda je dodao: »Ne, obična je praznovjerica da je
porođaj s osam mjeseci...«
»Idemo odavde«, rekla je Maggie i probila se kroz gomilu, pa je pograbila Jessea
za ruku i odvukla ga.
Kako li je ta djevojčica ispunila cijelu kuću! Sve je bilo puno njezinih
bijesnih povika, izljeva bijesa i jutarnjeg gugutanja, njezina mirisa u kojemu
su se miješali puder i mokraća, njezinih ručica i nožica što su mahale na sve
strane. Imala je Fioninu put, no Jesseov duh i živahnost (ovaj put to nije bila
Mala Dama). Sitne su joj, nježne crte lica bile čvrsto stisnute pa je, kad bi
joj Fiona ono malo kose što ju je imala, počešljala u čuperak na vrh glave,
nalikovala na lutkicu Kewpie; a kao lutkicu su je okolo vozale očarane
djevojčice koje bi, da su im to dopustili, rado bile izostale i iz škole samo da
im se pruži prilika da je podignu uvis uhvativši je ispod pazuha, da joj tresu
zvečkom pred samim očima i teško dišući naginju se nad nju dok je Maggie kupa.
Čak je i Ira pokazivao stanovito zanimanje, premda se pravio da nije tako. »Javi
mi kad dovoljno poraste da može igrati bejzbol«, rekao je, ali ga je Maggie već
sljedećeg tjedna uhvatila kako postrance pogledava prema ladici komode u kojoj
je Leroy spavala, a do časa kad je ona naučila sjediti, njih su dvoje već bili
duboko uronili u one svoje razgovore iz kojih su svi drugi bili isključeni.
A Jesse? Pokazivao je odanost - uvijek se nudio da pomogne, ponekad je čak bio i
samo na smetnju, prema Fioninim riječima. Držao je Leroy na rukama u trenucima
kad ju je bilo teško umiriti i izvlačio bi se iz toplog kreveta da je podigne u
zrak kako bi se podrignula, a potom je, nakon dojenja u dva ujutro, nosio natrag
u Maggienu sobu. A jednom je, kad je Maggie odvela Fionu sa sobom u kupovinu,
cijelu subotu prijepodne proveo sam se brinući o Leroy, pri čemu ona nije bila
ništa lošije odjevena no inače, iako se Maggie zbog brižljiva načina na koji ju
je obukao - naramenice su joj na hlačicama zabunom bile zategnute preko
ovratnika pa se od toga na njemu uništio dvostruki red nabora - iz nekog razloga
rastužila. On je tvrdio da nikada nije ni želio sina; ili ako jest, da se ne
može sjetiti zašto. »Djevojčice su divne«, rekao je. »Leroy je divna. Samo,
znaš...«
»Samo?« pitala je Maggie.
»Pa, stvar je u tome... kvragu, prije nego se ona rodila, bio sam pun nekakvog
iščekivanja. A sada nemam što iščekivati, razumiješ?«
»Oh, proći će to«, rekla je Maggie. »Ne brini.«
No kasnije je rekla Iri: »Nikada nisam čula da otac padne u postnatalnu
depresiju.«
Možda ta depresija, ako ne uhvati majku, hvata oca; odvijaju li se stvari na
takav način? Naime, Fiona je bila vedra i sklona tome da sve zaboravi. Često je,
kad bi se uzlepršala oko djeteta, više nalikovala na jednu od onih očaranih
djevojčica negoli na Leroyinu majku. Previše je pažnje posvećivala Leroyinu
izgledu, činilo se Maggie - njezinoj odjeći ukrašenoj vrpcama ili vrpci za onaj
čuperak kose na glavi. Ili je to možda samo tako izgledalo. Možda je Maggie bila
ljubomorna. Bilo je istina da je njoj svakog jutra, kad je odlazila na posao,
bilo teško ostaviti to dijete. »Kako da je ostavim?« tužila se Iri. »Fiona ne
zna ni najosnovnije stvari o njezi djeteta.«
»Pa, to može naučiti samo na jedan način«, rekao bi Ira. I tako bi Maggie otišla
od kuće, u sebi se tome opirući, i nekoliko bi puta u toku dana nazvala kući da
vidi kako se stvari odvijaju. No uvijek je sve bilo u redu.
Jednog je poslijepodneva u staračkom domu čula razgovor između nekoga
sredovječnog posjetioca i njegove majke - duhom odsutne žene kojoj se donja
vilica bila objesila i koju je trebalo voziti u kolicima. Sin joj je pričao o
svojoj ženi, o svojoj djeci. Njegova je majka gladila prekrivač koji joj je bio
prebačen preko koljena. On joj je pričao o svom poslu. Njegova je majka iščupala
nit iz prekrivača i bacila je na pod. On joj je pričao o dopisnici koja je za
nju bila stigla na kućnu adresu. Crkva je za Uskrs pripremala dobrotvornu
prodaju i nudili su joj da se odluči u čemu će najradije pomagati. Njezinu se
sinu to činilo komičnim, s obzirom na stanje u kojem je bila njegova majka.
»Ponudili su ti na biranje dvije stvari«, rekao je smijuckajući se. »Možeš
pomagati pri prodaji ručnog rada ili se brinuti za djecu.« Majčine su se ruke
umirile. Podigla je glavu, a lice joj je zasjalo i procvalo. »Oh!« tiho je
uzviknula. »Brinut ću se za djecu!«
Maggie je točno znala kako se ona osjeća.
Leroy je kao dojenče bila dugačka i tanka pa se Fiona brinula da će ubrzo
prerasti ladicu u kojoj je spavala. »Kada ćeš se prihvatiti te kolijevke?«
zapitala je Jessea, a Jesse je rekao: »Jednog dana.«
Maggie je rekla: »Možda bismo trebali kupiti dječji krevetić. Kolijevka je za
novorođenčad; uskoro u njoj neće imati dovoljno mjesta.«
No, Fiona je objasnila: »Ne, meni je ta kolijevka prirasla srcu.« A Jesseu je
rekla: »Obećao si.«
»Ne sjećam se da sam išta obećao.«
»Pa, jesi«, rekla je ona.
»U redu! Napravit ću je! Rekao sam ti da ću je napraviti!«
»Ne moraš se derati na mene«, rekla je ona.
»Ne derem se.«
»Dereš se.«
»Ne derem se.«
»Još kako se dereš.«
»Djeco! Djeco!« rekla je Maggie pretvarajući se da je to sve šala.
No, samo se pretvarala.
Nakon jedne je svađe Fiona pograbila dijete i izjurila iz kuće pa je te noći
spavala kod sestre. Nije to baš bila ni svađa, nego mali nesporazum. Sastav je
svirao u nekom klubu u poslovnom dijelu Baltimorea i Fiona im se, kao i obično,
namjeravala pridružiti, sve dok Jesse nije glasno izrazio zabrinutost zbog
Leroyine prehlade i rekao da je ne bi trebalo ostavljati samu. Fiona je rekla da
se i Maggie može pobrinuti za nju, a Jesse je rekao da je djetetu koje je
prehlađeno potrebna majka pa je onda Fiona rekla da je zapanjuje koliko on puno
obzira ima prema tom djetetu, a tako malo prema svojoj ženi pa je Jesse rekao...
I eto.
Fiona je otišla i do jutra se nije vratila kući; Maggie se uplašila da je otišla
zauvijek, dovodeći u opasnost siroto bolesno dijete kojemu je trebalo mnogo više
mlijeka no što ga je Fiona imala. Mora da je zapravo cijelo vrijeme planirala da
će otići od njih. Pa, uzmimo samo tu njezinu kutijicu za sapun! Nije li čudno
što, sada će tome biti već gotovo godinu dana, dva puta dnevno nosi u kupaonicu
svoju kutijicu za sapun u obliku kornjačina oklopa, pastu za zube Aim (ne
upotrebljavajući istu vrstu kao i Moranovi) i četkicu za zube u plastičnoj
valjkastoj navlaci? A njezin toaletni pribor neprestano stoji na komodi u
toaletnoj torbici od svijetle umjetne kože? Kao da je gost. Nikada se nije
mislila ovdje trajno nastaniti.
»Idi po nju«, rekla je Maggie Jesseu, ali je Jesse zapitao: »Zašto? Pa ona je
otišla od kuće.« Bio je na poslu kada se Fiona sljedećeg dana vratila, bolesno
blijeda i natečenih očiju. Nepočešljana joj se kosa u rezancima miješala s
opšivom od umjetnog krzna na kapuljači njezine vjetrovke, a Leroy je bila
nespretno umotana u kričavo šareni četvrtasti pleteni prekrivač ukrašen
ivančicama koji mora da je pripadao Fioninoj sestri.
Maggiena je majka točno rekla: u ovoj obitelji svako sljedeće pokoljenje pada na
sve niže grane. U svakom pogledu idu silaznom putanjom, ne samo u pogledu zvanja
i obrazovanja, već i s obzirom na način na koji podižu djecu i na koji vode
domaćinstvo. (»Kako možeš dopustiti da budeš okružena tako prostim stvarima?«
čula ju je Maggie u mislima.) Gospođa je Daley stajala iznad usnule Leroy i
negodujući stiskala usta. »Dijete stavljaju u ladicu na komodi? Ostavljaju je
ovdje s tobom i Irom? Pa što im sve neće pasti na pamet! Mora da je to Fionino
maslo. Zbilja, Maggie, ta je Fiona tako... Pa, ona čak i nije iz Baltimorea!
Osoba koja Wicomico izgovara kao Weeko-Meeko! A što to trešti?«
Maggie je, osluškujući, nagnula glavu u stranu. »Canned Heat«, zaključila je.
»Candide?6 Ne pitam te za naslov. Pitam zašto to svira? Kada ste vi bili mali,
ja sam vam svirala Beethovena i Brahmsa, puštala sam vam sve Wagnerove opere!«
Da, Maggie se još uvijek sjećala kako ju je od dosade sve svrbjelo dok je
Wagnerova grandiozna i teška glazba grmjela kroz kuću. I svoje frustriranosti
kada bi je, ako bi htjela ispričati nešto važno pa bi započela riječima »Ja i
Emma smo otišle u...«, majka smjesta presjekla. (»Kaže se 'Emma i ja'.«) Bila se
zaklela da ona sa svojom djecom nikada neće tako postupati, nego da će ih radije
pustiti da kažu što hoće, a gramatici prepustiti da se pobrine sama za sebe.
Premda to nije dalo ne znam kakve rezultate, barem ne u Jesseovu slučaju.
Možda je njezino padanje na sve niže grane bilo hotimično. Ako jest, Jesseu je
dugovala ispriku. Možda je on samo provodio u djelo njezin potajni plan za
nazadovanje, a inače bi - tko zna? - postao pravnik poput oca gospođe Daley.
Pa, sada je prekasno.
Leroy je naučila puzati pa je ispuzala iz svoje ladice i sutradan se Ira vratio
kući s dječjim krevetićem. Bez riječi ga je sastavio u svojoj i Maggienoj
spavaćoj sobi, a Fiona ga je bez riječi promatrala stojeći na vratima. Koža joj
je ispod očiju izgledala bolesno žućkasta i umrljana.
Jedne su subote u rujnu proslavljali rođendan Irina oca. Maggie je bila uvela
običaj da njegov rođendan provode na konjskim trkama u Pimlicu - svi zajedno,
iako je to značilo da taj dan radionica okvira neće raditi. Ponijeli bi sa sobom
obilan izletnički ručak i svaki bi član obitelji dobio po deset dolara za
klađenje. U ranijim se vremenima cijela obitelj stiskala u Irinim kolima, ali
sada je to, dakako, postalo nemoguće. Ove su godine s njima bili Jesse i Fiona
(koji su prošle godine u to doba bili na bračnom putovanju), kao i Leroy, a čak
je i Irina sestra Junie zaključila da bi se mogla odvažiti na taj izlet. Stoga
je Jesse posudio kombi u kojem je njegov sastav inače prevozio instrumente.
MAČKA U CENTRIGUFI pisalo je na boku kombija, a slova su M i C bila isprugana
poput tigrova repa. U stražnji su dio kombija utrpali izletničke košare i
potrepštine za dijete, a potom se odvezli do dućana po Irina oca i sestre. Junie
je bila prerušena za izlazak, kao i obično, sva je odjeća na njoj bila kosoga
kroja, a sa sobom je ponijela i suncobran koji se nije dao zatvoriti, što je
izazvalo stanovite neprilike kada se penjala u kombi. A Dorrie je sa sobom
teglila Hutzlerovu kutiju za kapute, što je izazvalo još više neprilika. No svi
su se u vezi s time ponašali dobrohotno - čak i Irin otac koji je uvijek govorio
kako je prestar da bi se oko njegovih rođendana pravila tolika strka.
Bio je lijep dan, jedan od onih dana koji počinju hladnim jutrom i ta hladnoća
traje sve dok sunce nježno ne zagrije vanjske, a potom i nutarnje čovjekove
slojeve. Daisy ih je pokušavala natjerati na to da zapjevaju »Trke u Camptownu«,
a Irin se otac nevoljko, stidljivo smješkao. Tako to i treba biti u obitelji,
mislila je Maggie. A u autobusu koji ih je vozio od parkirališta - autobusu koji
su oni dopola ispunili, ako se tu uračunaju i izletničke košare što su se
ljuljale na praznim sjedištima te torba s pelenama i sklopljena dječja kolica
koja su bila zakrčila prolaz - žalila je druge putnike koji su sjedili sami ili
u parovima. Većinom su se ponašali onako kako su se ponašali i radnim danom.
Nosili su običnu odjeću, a izraz im je lica bio krut i odlučan, a na trke su
odlazili zato da dobiju na okladama. Moranovi su išli onamo da bi slavili.
Zauzeli su cijeli red sjedala, a Leroyina su kolica smjestili sa strane. Onda je
gospodin Moran koji se dičio svojim poznavanjem konja, otišao do konjušnica da
procijeni stvari, pa je i Ira radi društva pošao s njim. Jesse je pronašao dvoje
ljudi koje je poznavao - muškarca u motociklističkom odijelu i visoku, tanku
djevojku u kratkim hlačicama od jelenje kože koje su po rubu bile ukrašene
resicama - i s njima nekamo nestao; nije on imao smisla za klađenje. Žene su
sjele da odaberu konje prema zvuku njihova imena, što je bila metoda koja se
činila jednako probitačnom kao i svaka druga. Maggie je bila sklona konju koji
se zvao Beskrajna Milost, no Junie se nije slagala s njom. Rekla je da njoj to
ne zvuči kao konj koji ima volje za natjecanje.
Zbog djeteta kojemu su izbijali zubi ili je pak bilo razdražljivo zbog nečeg
drugog, nisu sve zajedno otišle uplatiti oklade. Najprije je krenula Fiona s
Irinim sestrama, dok je Maggie, zajedno s Leroy i Daisy, ostala čekati. Onda su
se njih tri vratile, a Maggie i Daisy otišle uplatiti oklade, pri čemu je Daisy
bila puna dobrih savjeta. »Najbolje ti je«, rekla je, »da staviš dva dolara na
treće mjesto. To ti je najsigurnije.«
No Maggie je rekla: »Da sam htjela igrati na sigurno, ostala bih kod kuće«, pa
je uložila svih deset dolara na pobjedu Broja Četiri. (Ranije se protivila tome
da obitelj sav novac uplati kao zajednički ulog i da se svi upute ravno prema
prozorčiću gdje je najmanji ulog iznosio pedeset dolara, prema opasnu i
uzbudljivu mjestu kojemu se ona nikada nije približavala, no sada je znala da je
bolje i ne pokušavati da ih se od toga odvrati.) Putem su naletjele na Iru i
njegova oca koji su raspravljali o statističkim podacima. O težini pojedinih
jahača, o njihovim prijašnjim uspjesima, o najboljem vremenu što ga je koji konj
postigao i o tome na kakvu terenu koji od njih postiže najbolji uspjeh - u obzir
je trebalo uzeti puno stvari, samo ako vam je do toga bilo stalo. Maggie je
uplatila svojih deset dolara i otišla, dok se Daisy pridružila muškarcima pa su
njih troje, raspravljajući, ostali ondje stajati.
»Ovo me dijete iscrpljuje«, rekla je Fiona kada se Maggie vratila. Leroy očito
nije htjela da je nose u naručju pa je stalno težila prema tlu koje je bilo
prekriveno limenim zaklopcima s limenki za pivo i cigaretnim opušcima. Dorrie za
koju se očekivalo da će im tu i tamo nešto i pomoći, umjesto toga je otvorila
svoju kutiju za kapute i stala nizati kolačiće u uredan red koji se protezao s
jednoga na drugi kraj klupe. Maggie je rekla: »Daj, ja ću je uzeti, zlato moje
malo« pa je odnijela Leroy do ograde da se zajedno dive konjima koji su se
upravo skupljali na startu prilazeći nemirnim, kićenim korakom. »Kako kaže
konj?« pitala je Maggie i došaptavala: »Ihaha-ihaha-ihaha!« Vratili su se Ira i
njegov otac, još uvijek raspravljajući. Predmet im je razgovora sada bio komad
papira sa sigurnim pogocima što ga je gospodin Moran bio otkupio od nekoga
bezubog čovjeka. »Za koje ste vi glasali?« zapitala ih je Maggie.
»Maggie ovdje se ne glasa«, objasnio joj je Ira. Konji su krenuli, djelujući
nekako čudnovato i nalikujući dječjim igračkama. Progalopirali su pokraj njih uz
zvuk koji je nju podsjetio na lepršanje zastave na vjetru. Onda je, iz čista
mira, trka bila gotova. »Tako brzo!« požalila se Maggie. Nikada nije mogla
shvatiti kako se brzo sve to odvija; jedva da je išta stigla vidjeti. »U
bejzbolu zbilja imaš više vremena«, objašnjavala je djetetu.
Rezultati se pokazaše na semaforu: ni traga ni glasa od Broja Četiri. Maggie to
na neki način osjeti kao olakšanje. Više se neće morati odlučivati za druge
konje.Zapravo je jedini nešto dobio gospodin Moran. Dobio je šest dolara za ulog
na Broj Osam, konja kojeg je odabrao držeći se svog listića sa sigurnim
pogocima. »Vidiš?« pitao je Iru. Daisy se uopće nije bila kladila; čekala je
trku u koju je bila sigurnija.
Maggie je predala dijete Daisy i počela otvarati košare s hranom. »Imamo
sendviče od raženog kruha sa šunkom, od bijelog kruha s puretinom i od
integralnog kruha s govedinom«, objavila je. »Imamo i salatu od piletine,
sjeckana jaja sa začinima, salatu od krumpira i salatu od svježeg kupusa s
majonezom. Breskve, svježe jagode i kuglice od dinje. Nemojte zaboraviti
ostaviti mjesta za tortu.« Ljudi koji su stajali oko njih, glasno su grickali
čips i čokoladice što su se mogli kupiti na samom trkalištu pa su radoznalo
zurili u njihove košare od kojih je Daisy svaku bila prekrila uškrobljenom
kockastom tkaninom i u sitnim je naborima ututkala sa svih strana. Maggie je
dijelila ubruse. »Gdje je Jesse?« pitala je pogledom pretražujući gomilu.
»Nemam pojma«, rekla je Fiona. Leroy je nekako opet završila na njezinim rukama.
Naslonivši je na rame, Fiona je oštro cupkala, a dijete je krivilo lice i
uznemireno skvičalo. Pa, to joj je i Maggie mogla reći da će se dogoditi. Dijete
se ne smije tako brzo njihati; nije li Fiona to do sada već trebala naučiti?
Nije li joj to trebao reći već i materinski nagon? Maggie u križima osjeti oštar
ubod razdražljivosti. Da budemo pošteni, nije joj toliko smetala Fiona koliko
Leroyino skvičanje - stalno djetetovo »eh, eh.« Da Maggie nije stavljala jelo na
papirnate tanjure, mogla je to sama srediti, ali budući da je dijelila hranu,
mogla je samo davati prijedloge. »Pokušaj je staviti u kolica, Fiona. Možda će
zaspati.«
»Neće zaspati; samo će opet ispuzati iz kolica«, rekla je Fiona. »Oh, gdje je
Jesse?«
»Daisy, idi i pogledaj gdje ti je brat«, naredila je Maggie.
»Ne mogu; jedem.«
»Samo ti idi. Za ljubav Božju, pa ne mogu sve sama napraviti.«
»Nisam ja kriva što se on negdje izgubio s onim svojim blesavim prijateljima«,
rekla je Daisy. »Baš sam počela jesti sendvič.«
»Slušaj ti, mlada damo... Ira?«
No, Ira su i njegov otac bili opet otišli prema kladionici. Maggie je rekla:
»Oh, za... Dorrie, možeš li ti, molim te, umjesto mene otići i pronaći Jessea?«
»Pa, sad baš dijelim ove kolačiće«, rekla je Dorrie.
Kolačići su se nizali u savršenom, neprekinutom redu duž njihove klupe, nalik na
točkastu crtu. Posljedica je toga bila da nitko tamo nije mogao sjesti. Ljudi bi
zastali na drugom kraju klupe, s namjerom da se smjeste, ali bi onda vidjeli
kolačiće i pošli dalje. Maggie je uzdahnula. Iza njezinih je leđa u jasnome,
mirnom zraku zalebdio zvuk roga, no Maggie je, licem okrenuta prema klupama, i
dalje u gomili pogledom tražila Jessea. Onda je Junie lagano pomaknula nekoliko
Dorrienih kolačića poremetivši njihov raspored, te naglo sjela objema rukama
stišćući suncobran. »Maggie«, promrmljala je, »osjećam se nekako... ne znam...
najednom...«
»Duboko udahni«, rekla je Maggie oštro. Ovo se povremeno događalo. »Sjeti se da
ti ovdje nisi ti, nego netko drugi.«
»Mislim da ću se onesvijestiti«, rekla je Junie pa se bez upozorenja zanjihala
na sandalama sa šiljastom potpeticom i legla na klupu. Suncobran joj je ostao u
rukama, uzdižući joj se iz grudi kao da je tamo izrastao. Dorrie se rastreseno
užurbala oko nje nastojeći spasiti što više kolačića.
»Daisy, je li ono tamo s onim ljudima tvoj brat?« pitala je Maggie.
Daisy je rekla: »Gdje?«, ali je Fiona bila brža. Zamahala je rukama i rekla: »To
je on.« Onda je dreknula: »Jesse Moran! Dovuci ovamo tu svoju guzicu!«
Glas joj je bio tako kreštav i prodoran da su se svi zapiljili u nju. Maggie je
rekla: »Oh, pa ja ne bih...«
»Čuješ?« drečala je Fiona, a Leroy je ozbiljno zaplakala.
»Fiona, nema potrebe... da vičeš«, rekla je Maggie.
Fiona je rekla: »Što?«
Zurila je u Maggie ne obraćajući pažnju na dijete koje je vrištalo. Bio je to
jedan od onih trenutaka u kojima bi se Maggie naprosto najradije vratila natrag
i počela sve iznova. (Pred ženskim se bijesom uvijek osjećala kao oduzeta.) U
međuvremenu se Jesse, koji vlastito ime ipak nije mogao prečuti, počeo probijati
prema njima. Maggie je rekla: »Oh, evo ga, dolazi!«
»Vi meni kažete da ne smijem vikati na svog vlastitog muža!« pitala je Fiona.
Čak je i sada vikala. I morala je, uz onakav djetetov plač. Leroyino je lice
bilo crveno i čuperci su joj se vlažne kose bili prilijepili na čelo. Izgledala
je nekako odvratno, da budemo iskreni. Maggie je osjetila želju da se odmakne
što dalje od svih njih pretvarajući se da oni s njom nemaju nikakve veze, no
umjesto toga je rekla nastojeći da joj glas zvuči vedro: »Ne, samo sam mislila
reći da nije tako daleko od nas, znaš...«
»Niste vi to mislili«, rekla je Fiona odveć čvrsto stišćući dijete. »Pokušavate
nama upravljati, kao i uvijek; pokušavate upravljati našim životom.«
»Ne, zbilja, Fiona...«
»Što se zbiva?« veselo je pitao Jesse koji je upravo stigao.
»Mama i Fiona se svađaju«, rekla je Daisy. Slasno je zagrizla u svoj sendvič.
»Ne svađamo se!« viknula je Maggie. »Ja sam samo predložila...«
»Svađaju se?« rekao je Ira. »Tko se svađa?«
On su se i gospodin Moran najednom pojavili u prolazu iza Jessea. »Što se to
ovdje događa?« pitao je nadvikujući Leroyino plakanje.
Maggie mu je objasnila: »Ništa se ne događa! Za Boga miloga, ja sam samo
rekla...«
»Zar vas čovjek ni minutu ne može ostaviti nasamo?« pitao je Ira. »I zašto Junie
ovako leži? Kako se sve te stvari dogode tako brzo?«
Nepošteno, nepošteno. Kad ga čovjek čuje, pomislio bi da su kod njih ovakvi
prizori svakodnevna pojava, a Ira samo što nije dobio Nobelovu nagradu za mir.
»Tek toliko da znaš«, objasnila mu je Maggie, »ja sam i stajala ovdje i gledala
svoja posla...«
»Nikada, sve ovo vrijeme što vas poznajem, nikada niste gledali svoja posla«,
rekla je Fiona.
»Ohladi malo, Fiona«, rekao je Jesse.
»A ti!« vrisnula je Fiona okrenuvši se prema njemu. »Misliš da je ovo samo moje
dijete? Kako to da ona uvijek padne meni na teret dok ti ideš okolo sa svojim
kompićima, hajde, odgovori!«
»Oni nisu moji kompići, nego...«
»I pio je s njima«, promrmljala je Daisy očiju prikovanih za sendvič.
»Strašna stvar«, rekao joj je Jesse.
»Pio je iz srebrne pljoske koju je donijela ona djevojka.«
»Pa što ako i jesam, gospođice Sveznalice?«
»Slušajte me malo«, rekao je Ira. »Dajte da sjednemo na minutu i malo se
smirimo. Drugi zbog nas ne mogu ništa vidjeti.
Sjeo je u namjeri da drugima posluži kao primjer. Onda je pogledao ispod sebe.
»Moji kolačići!« zakriještala je Dorrie.
»Ne možeš ovdje ostavljati kolačiće, Dorrie. Ovdje se sjedi.«
»Zgnječio si mi kolačiće!«
»Mislim da ću se razboljeti«, rekla je Junie obraćajući se žbicama suncobrana
koji je stršao iznad nje.
Leroyino je kričanje bilo doseglo stupanj na kojem se morala boriti za svaki
dah.
Ira je opet ustao otresajući mrvice sa stražnjeg dijela hlača, a onda je rekao
»Slušajte me malo, narode...«
»Možete li nas prestati zvati narode?« zahtijevala je Fiona.
Ira je zastao doimajući se smeteno.
Maggie je osjetila kako je netko poteže za rukav i okrenula se. Bio je to
gospodin Moran koji se u nekom trenutku uspio probiti iza nje, a sada je mahao
po zraku nekim listićem. »Što je?« zapitala je.
»Dobio sam.«
»Što ste dobili?«
»Dobio sam u zadnjoj trci! Moj konj je stigao prvi.«
»Oh, trka«, rekla je ona. »Pa, zar nije...«
No, pažnja joj se vrati na Fionu koja je redom nabrajala sve što je, izgleda,
tokom svih ovih mjeseci zamjerala Jesseu. »... od početka sam znala da sam luda
ako se udam za tebe, a to sam ti i rekla! Ali ti si tako navaljivao, ti i tvoje
dudice varalice i tvoj dr. Spock...«
Ljudi na klupama iza njih namjerno su gledali u drugom smjeru, ali su jedni
drugima dobacivali značajne poglede i neprimjetne, potajne osmijehe. Moranovi su
bili u središtu pažnje, a Maggie to nije mogla podnijeti. Rekla je: »Molim vas!
Dajte da sjednemo!«
»Ti i tvoja famozna kolijevka« rekla je Fiona Jesseu, »u koju ni čavao nisi
zabio iako si mi obećao, zakleo si mi se...«
»Nikada se ja tebi ni na što nisam zakleo! Otkuda uopće izvlačiš tu priču s
kolijevkom?«
»Na Bibliju si se zakleo«, objasnila mu je Fiona.
»Bože svemogući! Pa možda mi je u jednom trenutku i palo na pamet da bih mogao
napraviti kolijevku, ali bio bih lud da sam se toga zbilja primio. Već vidim
kako bi to izgledalo: tata bi stajao kraj mene i prigovarao i najsitnijem udarcu
čekićem, samo da mi stavi do znanja kakva sam ja nesposobna budala, a ti bi se,
kladim se, kao i uvijek slagala s njim sve dok me ne biste dokrajčili. U tako
nešto se ne bih upustio ni u ludilu!«
»Pa već si bio kupio materijal!«
»Kakav materijal?«
»Kupio si one dugačke drvene kolčiće.«
»Kolčiće? Za kolijevku? Nikad nisam kupio nikakve kolčiće.«
»Tvoja mi je majka rekla...«
»Kakva ti je to kolijevka od kolčića?«
»To su trebale biti prečke, tako mi je rekla.«
Oboje pogledaše prema Maggie. Stjecajem okolnosti upravo je tada i dijete
napravilo stanku, a onda štucnulo i duboko udahnulo. Duboki je glas zagrmio iz
zvučnika najavljujući da konj pod imenom Podvala neće nastupiti.
Ira je pročistio grlo i rekao: »Govorite o onim drvenim kolčićima za spajanje?
Njih sam ja kupio.«
»Ne, Ira«, zavapila je Maggie jer je još uvijek bilo nekog izgleda da se stvari
izglade, samo ako on ne bude navaljivao da razjasni svaku, pa i najmanju dosadnu
pojedinost. »To su bile ukrasne prečke za kolijevku«, rekla je Jesseu. »Već si
bio nabavio i nacrte. Zaboravio si?«
»Kakve nacrte? Samo sam rekao da...«
»Ako se točno sjećam«, prekinuo ih je Ira na svoj uobičajeni mrzovoljni način,
»te sam kolčiće kupio za stalak za sušenje koji sada stoji na stražnjem trijemu.
Svi ste vidjeli taj stalak za sušenje.«
»Stalak za sušenje«, rekla je Fiona. I dalje je gledala u Maggie.
»Oh«, rekla je Maggie, »pa ta je priča s kolijevkom naprosto smiješna. Hoću
reći, to je kao kad se rodbina nakon pogreba počne svađati oko neke jeftine
ogrlice. Naprosto... A osim toga, Leroy više i ne treba kolijevka! Ima zgodan
krevetić koji joj je Ira kupio.«
Leroy se bila smirila, premda je još uvijek štucala uporno promatrajući Maggie.
»Udala sam se za tebe zbog te kolijevke«, objasnila je Fiona Jesseu.
»Pa to je jednostavno smiješno!« rekla je Maggie. »Zbog kolijevke! Nikad nisam
čula takvu...«
»Dosta, Maggie«, rekao je Ira.
Zastala je otvorenih usta.
»Ako si se za Jessea udala zbog kolijevke«, objasnio je Ira Fioni, »onda si se
gadno zabunila.«
»Oh, Ira!« povikala je Maggie.
»Zašuti, Maggie. Ona se nije trebala u to petljati«, objasnio je Ira Fioni. »To
je Maggiena slabost: vjeruje da se smije miješati u život drugih ljudi. Misli da
su ljudi koji su njoj dragi, bolji nego što stvarno jesu pa zato mijenja stvari
koje ih okružuju kako bi ih prilagodila načinu na koji ona vidi te ljude.«
»To uopće nije točno«, rekla je Maggie.
»Činjenica je, međutim«, rekao je mirno Ira Fioni, »da Jesse ništa nije u stanju
izvesti do kraja, čak ni napraviti jednu običnu kolijevku. Njemu nešto
nedostaje; znam da mi je sin, ali njemu nešto nedostaje, a i tebi bi bilo bolje
da se s time suočiš. On nije ustrajna osoba. Prije mjesec dana je ostao bez
posla i sada se po cijele dane s frendovima skiće okolo umjesto da potraži novi
posao.«
Maggie i Fiona zajedno rekoše: »Što?«
»Otkrili su da nije završio srednju školu«, objasnio im je Ira. A onda je dodao,
kao da se toga naknadno sjetio: »A viđa se i s nekom djevojkom.«
Jesse je rekao: »O čemu ti to pričaš? Ta cura mi je samo prijateljica.«
»Ne znam kako se zove«, rekao je Ira, »ali ona je članica grupe Curice u
nevolji.«
»Samo smo dobri prijatelji, kažem ti! Ona je Daveova cura!«
Fiona kao da je bila načinjena od porculana. Lice joj je bilo samrtnički blijedo
i nepomično, a zjenice nalik na crne glavice pribadače.
»Ako si to cijelo vrijeme znao«, zapitala je Maggie Iru, »zašto nisi ništa
rekao?«
»Mislio sam da nemam pravo to učiniti. Ja se, kao prvo, ne bavim time da
mijenjam svijet u kojem žive ljudi oko mene«, rekao je Ira. A onda mu (baš kada
se Maggie spremala da ga zamrzi) lice klonu i on se teško spusti na klupu.
»Nisam to ni sada smio učiniti«, rekao je.
Bio je pomaknuo s mjesta popriličan broj kolačića, no Dorrie koja je umjela
točno osjetiti raspoloženje oko sebe, samo se šutke sagnula i stala ih
skupljati.
Fiona je ispružila dlan. »Daj mi ključeve«, rekla je Jesseu.
»Ha?«
»Ključeve od kombija. Daj mi ključeve.«
»Kamo ćeš?« pitao ju je Jesse.
»Ne znam! Otkud da znam kamo ću? Samo hoću otići odavde.«
»Fiona, s tom curom sam samo razgovarao, i to zato što me ona nije smatrala
blesanom kakvim me, izgleda, smatraju svi ostali na ovom svijetu. Moraš mi
vjerovati, Fiona.«
»Ključeve«, rekla je Fiona.
Ira je rekao: »Daj joj ključeve, Jesse.«
»Ali...«
»Vratit ćemo se autobusom.«
Jesse je rukom posegnuo u stražnji džep na trapericama i odande izvukao snop
ključeva na privjesku u obliku minijaturne gumene tenisice. »Ideš li kući? Gdje
ćeš biti?« rekao je.
»Nemam pojma«, objasnila mu je Fiona i istrgnula mu ključeve koje je on čvrsto
držao u ruci.
»Gdje ćeš onda biti? Kod sestre?«
»Negdje. Tebe se to ne tiče. Ne znam gdje. Samo želim živjeti vlastitim
životom«, rekla je.
Zabacila je dijete na bok i odlučno otkoračala ostavljajući za sobom torbu s
pelenama, kolica i papirnati tanjur s ostacima salate od krumpira koja je bila
počela poprimati patetičnu boju bjelokosti.
»Smirit će se ona«, objasnila je Maggie Jesseu. Onda je rekla: »Ovo ti nikad
neću oprostiti, Ira Moran.«
Opet je osjetila kako je netko povlači za rukav i osvrnula se. Irin je otac još
uvijek mahao onim listićem po zraku. »Bio sam u pravu kad sam kupio onu
kombinaciju«, rekao je. »Što Ira zna o kombinacijama?«
»Ništa«, bijesno je rekla Maggie i počela ponovno zamatati Fionin sendvič.
Posvuda je oko sebe čula mrmljanje, nalik na krugove koji se šire po vodi u
ribnjaku:
»Što je on rekao?«
»Kombinacija.«
»Što je ona rekla?«
»Ništa.«
»Nešto je rekla. Vidio sam da joj se usne miču.«
»Ama 'ništa'.«
»Ali mislim da sam vidio...«
Maggie se uspravila i okrenula se licem prema redovima klupa. »Rekla sam:
'Ništa', eto, to sam rekla«, glasno je viknula.
Netko je naglo uvukao zrak, a onda su svi pogledali na drugu stranu.
Naprosto zapanjuje, često je znao reći Ira, kako ljudi sami sebe zavaravaju
vjerujući u ono u što žele vjerovati. (Kako Maggie samu sebe zavarava, htio je
reći.) Rekao je to kada je Maggie zaprijetila da će tužiti sudu policijsku
upravu onaj put kada su Jessea optužili za pijanstvo i nećudoredno ponašanje.
Rekao je to i kada se ona zaklinjala da je Mačka u centrifugi bolja od Beatlesa.
A ponovno je to rekao i onda kada je odbijala prihvatiti da je Fiona zauvijek
otišla.
One je večeri nakon konjskih trka Maggie dokasna sjedila s Jesseom pretvarajući
se da plete iako je jednako toliko pletiva oparala koliko ga je i isplela. Jesse
je prstima lupkao po naslonu za ruke na naslonjaču na kojem je sjedio. »Možeš li
ti malo mirno sjediti?« pitala ga je Maggie, a onda je rekla: »Možda bi trebao
opet pokušati nazvati njezinu sestru.«
»Za ljubav Božju, već sam tri puta pokušao. Njih dvije vjerojatno ne žele
dignuti slušalicu.«
»Možda bi morao sam tamo otići.«
»To bi bilo još gore«, rekao je Jesse. »Da lupam na vrata dok njih dvije sjede
unutra i slušaju. Kladim se da bi se smijale i pogledavale se i značajno
prevrtale očima.«
»Ma ne bi!«
»Idem Daveu vratiti kombi«, rekao je Jesse.
Ustao je. Maggie ga nije pokušavala zadržati jer je mislila da će naposljetku
ipak potajno otići do stana Fionine sestre.
Kad su se vratili iz Pimlica, kombi je bio parkiran pred kućom. U jednom su
trenutku olakšanja svi pretpostavili da je Fiona kod kuće. Ključevi su se
nalazili na polici za knjige odmah kraj ulaza, tamo gdje su članovi obitelji
uvijek ostavljali ključeve, rasparene rukavice i poruke o tome kada će se
vratiti kući. No, od Fione nije bilo nikakve poruke. U sobi koju je dijelila s
Jesseom nepospremljeni je krevet djelovao zamrznuto. Svaka izbočina na plahtama
kao da se stvrdnula. Dječji je krevetić u Maggienoj i Irinoj sobi bio prazan i
pust. Ta odsutnost, međutim, nije mogla trajati zauvijek. Ništa nije bilo
spakirano; ništa nije nedostajalo. Čak je i Fionin toaletni pribor još uvijek
ležao na komodi u toaletnoj torbici. »Vidiš?« rekla je Maggie Jesseu jer je
vidjela da se i on brine, pa je pokazala prstom na toaletnu torbicu. »Oh,
vidim«, rekao je on umiren. Ona je prešla hodnik, ušla u kupaonicu i tamo našla
uobičajeno jato gumenih patkica i flotu raznih brodića. »Tu ste«, rekla je
sretno. Izašavši odande, još je jednom prošla kroz Jesseovu sobu i našla ga kako
stoji pred komodom napola sklopljenih očiju i nosa duboko zabijena u Fioninu
kutijicu za sapun. Savršeno ga je razumjela. Miris može neku osobu jasnije
prizvati u sjećanje nego slika; barem je ona to znala!
Kada se noć oduljila, a Jesse se nije vratio, rekla je sama sebi kako mora da je
našao Fionu. Mora da vode dugačke razgovore. Oparala je sve redove koje je bila
krivo isplela, ponovno namotala vunu u klupko i otišla u krevet. U mraku je Ira
promumljao: »Je li se Jesse vratio?«
»Ne, ni on ni Fiona«, rekla je.
»Oh, Fiona«, rekao je on. »Fiona je zauvijek otišla.«
U njegovu je glasu bilo neke nenadane jasnoće. Bio je to glas čovjeka koji
govori u snu zbog čega su mu riječi zvučale proročanski i konačno. Maggie je
osjetila navalu čistoga bijesa. Lako je njemu to govoriti! On je u stanju bez
razmišljanja odbacivati ljude.
Veoma joj se značajnim činilo to što se, prema Irinu poimanju, dobra zabava
sastojala u čitanju beskonačnih knjiga o ljudima koji su apsolutno sami
preplovili Atlantik.
Ipak, on je bio u pravu: sutradan ujutro Fione još uvijek nije bilo. Jesse je
sišao na doručak s istim zapanjenim izrazom na licu. Maggie je bilo teško bilo
što pitati, ali je napokon rekla: »Dušo? Nisi je našao?«
»Ne«, rekao je on kratko, a potom zatražio pekmez, i to takvim glasom da je to
presjeklo sva daljnja pitanja.
Ideja joj o nesreći nije pala na pamet sve do podneva. Kako im je to moglo
promaknuti? Dakako: nitko tko putuje s malim djetetom neće ostaviti sve ono što
je Fiona za sobom ostavila - torbu s pelenama, kolica, ružičastu plastičnu čašu
iz koje je Leroy voljela piti sok. Mora da ih je netko oteo ili još gore: pucao
na njih prilikom nekoga uličnog zločina. Smjesta treba obavijestiti policiju.
Rekla je to Iri koji je u dnevnom boravku čitao nedjeljne novine. Ira čak nije
ni podigao pogled. »Možeš si prištedjeti trud, Maggie«, mirno je rekao.
»Trud?«
»Otišla je vlastitom voljom. Nemoj s tim gnjaviti policiju.«
»Ira, mlade majke ne odlaze od kuće samo s torbicom. Moraju spakirati stvari!
Razmisli«, rekla je. »Sjeti se što je sve ponijela sa sobom na običan izlet u
Pimlico. Znaš što ja mislim? Mislim da se vratila ovamo, parkirala kombi i
zajedno s Leroy otišla u dućan po kekse za rast zuba - čula sam je jučer ujutro
kad je rekla da je potrošila gotovo sve kekse - i našla se usred nekakve
pljačke. Čitao si da pljačkaši za taoce uvijek uzimaju žene i djecu! Tako je
djelotvornije. Daje bolje rezultate.«
Ira ju je gotovo odsutno gledao preko ruba novina, kao da je smatra jedva
zanimljivom.
»Pa, ostavila je ovdje čak i svoj sapun! Četkicu za zube!« rekla je Maggie Iri.
»Toaletnu torbicu«, istaknuo je Ira.
»Da, a da je otišla svojom voljom...«
»Toaletnu torbicu koja bi joj trebala, recimo, u hotelu. Ali sada se vratila...
ne znam... u sestrinu ili majčinu kuću, gdje se nalaze sve njezine stvari pa joj
toaletna torbica više ne treba.«
»Oh, to je besmislica«, rekla je Maggie. »Pogledaj samo u njezin ormar. Pun je
odjeće.«
»Sigurna si?«
»Jasno da jesam. To je prvo što sam provjerila.«
»Sigurna si da je sve tamo? Njezina najdraža vesta? Ona jakna do koje joj je
toliko stalo?«
Maggie se nad tim za trenutak zamislila. Onda je ustala i otišla hodnikom do
Jesseove sobe.
Jesse je ležao na krevetu, potpuno obučen, a ruke je držao ispod glave. Kratko
ju je pogledao kad je ušla. »Moram ti malo smetati«, objasnila mu je i otvorila
vrata njegova ormara.
Fionina je odjeća visjela unutra, no nije bilo njezine vjetrovke ni one široke
prugaste haljine koju je voljela nositi po kući. Samo dvije-tri suknje (suknje
jedva da je ikada nosila), nekoliko bluzica i nabrana haljina za koju je uvijek
tvrdila da u njoj izgleda predebela. Maggie se okrenu i ode do Fionine komode.
Jesse ju je promatrao s kreveta. Ona naglo izvuče jednu ladicu i nađe samo jedan
par traperica (umjetno izbijeljenih kiselinom, postupkom koji više nije bio u
modi) i ispod njih dvije vunene majice s visokim ovratnikom od prošle zime, a
ispod njih pak trudničke hlače s elastičnim umetkom na trbuhu. Sve je to
nalikovalo na slojeve prilikom arheološkog iskopavanja. Maggie kroz glavu
proleti misao da će, bude li dalje kopala, pronaći majice što ih je Fiona nosila
kao navijačica, pa pregačice iz osnovne škole, a onda i odjeću koju je nosila
još kao beba. Ponovno je poravnala sve te slojeve i zatvorila ladicu.
»Pa gdje bi ona mogla biti?« zapitala je Jessea.
Dugo se činilo da joj uopće neće odgovoriti. Napokon je ipak rekao:
»Pretpostavljam da je kod sestre.«
»Ali rekao si da je tamo nisi našao.«
»Nisam ni išao onamo.«
Promislila je o tome, a onda rekla: »Oh, Jesse.«
»Neka me đavo odnese ako budem i dalje radio budalu od sebe.«
»Jesse, dušo...«
»Ako je moram stalno za nešto moliti, bolje mi je bez nje«, rekao je on.
Okrenuo se licem prema zidu i završio razgovor.
Dva-tri dana kasnije nazvala je Fionina sestra. Rekla je: »Gospođo Moran?« onim
glasom koji je nalikovao na magareće njakanje i koji je Maggie smjesta
prepoznala. »Ovdje je Crystal Stuckey«, rekla je. »Fionina sestra.«
»A da!«
»Htjela sam vas pitati hoćete li još neko vrijeme biti kod kuće tako da možemo
doći po njezine stvari.«
»Da, jasno, samo dođite«, rekla je Maggie. Jesse je slučajno bio kod kuće -
izležavajući se na krevetu kao i inače. Otišla je do njega čim je spustila
slušalicu. »To je bila Fionina sestra«, rekla je. »Christina?«
On je svrnuo oči na nju. »Crystal«, rekao je.
»Crystal. Njih dvije dolaze po Fionine stvari.«
On je polagano sjeo i prebacio čizme preko ruba kreveta.
»Ja idem u dućan«, objasnila mu je Maggie.
»Što? Ne, čekaj.«
»Bolje da vas ostavim nasamo.«
»Čekaj, ne idi. Kako ću... Možda ćeš nam trebati.«
»Ja? Zašto?«
»Bojim se da ne kažem nešto pogrešno«, rekao je on.
»Dušo, sigurna sam da nećeš reći ništa pogrešno.«
»Mama, molim te«, rekao je. I tako je ona ostala, ali je otišla u svoju sobu da
im se skloni s puta. Njezina je soba bila u prednjem dijelu kuće pa je tako, kad
su kola stigla, mogla odgrnuti zavjesu i pogledati kroz prozor da vidi tko
dolazi. Stigla je Cristal s nekim mišićavim mladićem, bez sumnje onim glasovitim
dečkom kojeg je Fiona uvijek spominjala. Na to je Crystal mislila kad je rekla
»mi«; Fione nigdje nije bilo na vidiku. Maggie je spustila zavjesu. Čula je zvuk
zvonca, čula Jessea kako viče: »Evo me!« i silazi preskačući po dvije stepenice
odjednom Onda je nakon stanke čula kratko mumljanje. Vrata su se opet zatvorila.
Nije ih valjda izbacio iz kuće? Još je jednom podigla zavjesu i provirila kroz
prozor, no nije vidjela posjetioce, nego Jessea - Jessea kako pločnikom odlazi
niz ulicu, navlačeći u hodu crni kožni kaputić. Iz predsoblja je u prizemlju
Crystal zazvala: »Gospođo Moran?« - glas joj je sada manje nalikovao na njakanje
i bio je nekako nesigurniji.
»Samo čas«, rekla je Maggie.
Crystal i njezin dečko bili su iz prodavaonice alkoholnih pića donijeli
kartonske kutije i Maggie im je pomogla da stave stvari u njih. Odnosno pokušala
im je pomoći. S vješalice je skinula jednu bluzicu i polagano je, sa žaljenjem
stala slagati, no Crystal je rekla: »Te bluzice možete dati u Crveni križ. Nemoj
se opterećivati ni s čim što je sintetičko, rekla mi je Fiona. Sada je opet kod
kuće i nema mnogo mjesta u ormarima.«
Maggie je rekla: »Ah« i odložila bluzicu na stranu. Osjetila je nenadani ubod
zavisti. Kako bi bilo lijepo zadržati samo prvoklasne stvari, stvari od
prirodnog i čistog vlakna, i otarasiti se svega ostalog! Kada su se Crystal i
njezin dečko odvezli, za sobom su ostavili samo bezvrijedne trice.
Onda je Jesse našao posao u prodavaonici ploča pa više nije toliko vremena
provodio izležavajući se na krevetu, a Daisy i očarane djevojčice vratile su se
gospođi Savršenoj. Maggie je opet bila prepuštena sama sebi. Naprosto, našla se
lišena svih obavijesti o tračevima i događajima, kao i o životu drugih obitelji,
što ih djeca mogu pružiti. Tada je počela odlaziti na izlete u Cartwheel, mada
se oni nisu pokazali jako uspješnima, ili bi ponekad nakon posla radije odšetala
do radionice okvira nego da sama sjedi u praznoj kući. No, onda bi se zapitala
zašto je uopće došla jer je Ira imao previše posla da bi s njom razgovarao, a
ionako će, rekao bi, za par sati i on doći kući, pa nema potrebe da se ona ovdje
mota.
I tako bi se stepenicama uspela do stana njegove obitelji i provela neko vrijeme
slušajući kako njegove sestre prepričavaju sadržaj posljednjeg nastavka neke
sapunice ili kako njegov otac nabraja svoje boli i boljetice. Osim od
takozvanoga slabog srca, gospodin je Moran patio i od artritisa, a i vid mu se
kvario. Napokon, bio je prešao osamdesetu. U toj su obitelji muškarci
tradicionalno postajali očevima u tako kasnoj životnoj dobi da je gospodin
Moran, kad bi spominjao svojeg pradjeda, zapravo govorio o čovjeku koji se rodio
početkom 18. stoljeća. Maggie to ranije nikada nije upalo u oči, ali ju je sada
pouzdano hvatala jeza. U kakvoj li staračkoj atmosferi propadanja ona živi!
Jutra u staračkom domu, poslijepodneva kod Moranovih, večeri uz Iru i njegov
pasijans... Skupila bi vestu čvršće oko sebe i suosjećajno odobravala slušajući
o lošoj probavi svojega svekra. »Ranije sam sve mogao jesti«, objašnjavao joj
je. »Što je to sa mnom?« Očima je bez sjaja piljio u nju, kao da očekuje
odgovor. U posljednje su mu se vrijeme pokraj gornje usnice pojavili teški,
vrećasti nabori; naslijeđe što mu ga je ostavila baka koja je potjecala od
Cheerokeeja, iz godine je u godinu postajalo sve vidljivije. »Rona tako nešto
nije mogla ni izdaleka naslutiti«, objašnjavao je Maggie. Rona je bila Irina
majka. »Umrla je prije nego što je morala sve ovo doživjeti«, govorio je. »Bore,
kvrgave prste, škripave zglobove i žgaravicu - sve je to izbjegla.«
»Pa, bolovala je od drugih stvari«, podsjetila bi ga Maggie. »Možda još i
gorih.«
»Kao da nije živjela stvarnim životom«, rekao bi on ne slušajući je. »Hoću reći,
životom u punom smislu, uz cijeli ovaj cirkus koji dolazi na kraju.«
Zvučao je zlovoljno; kao da misli kako se njegova žena od nečega izvukla. Maggie
je opet sućutno uzviknula i potapšala ga po ruci. Ruka mu je bila onakva kakav
je ona zamišljala da bi trebao biti orlov čaporak.
Na kraju bi ponovno sišla, nagovorila Iru da zatvori dućan nekoliko minuta
ranije i da je otprati kući. On bi se vukao uz nju uronjen u nekakvu mračnu
zbunjenost, a u pogledu mu je bilo nečega okrenutog prema vlastitoj nutrini.
Kada bi prošli pored kuće sestara Larkin, Maggie bi uvijek bacila pogled onamo,
a onda brzo pogledala na drugu stranu. U starim su danima, kada je išla kući
vozeći Leroy u kolicima, njih dvije nailazile na konjića za ljuljanje kako ih
pun nade čeka na prednjem trijemu gospođica Larkin. Nekom bi se čarolijom
pojavio na vrhu stepenica gdje ranije ničega nije bilo: sitna, slabašna drvena
životinja stidljiva osmijeha i dugačkih, crnih spuštenih trepavica. No sada mu
nije bilo ni traga ni glasa; čak su i te dvije stare gospođice nekako doznale da
Moranovi nisu uspjeli održati obitelj na okupu.
Oh, hoće li Fiona biti u stanju neprestano pozorno motriti na to dijete, onoliko
koliko je toj djevojčici potrebno? Nije u pitanju samo vrijeme u koje je treba
nahraniti i promijeniti joj pelenice. Leroy je spadala među onu neustrašivu
djecu koja se s vrha stepenica i preko ruba stolice odvažno bacaju u prazno,
uvjerena da će netko uvijek biti tu da ih uhvati. Fiona nipošto nije za to
dovoljno hitra. A osjetilo joj je mirisa gotovo nikakvo, bila je primijetila
Maggie. Maggie je takoreći mogla primijetiti požar još i prije no što bi izbio.
Maggie je mogla proći kroz trgovački centar i nepogrešivo otkriti miris
nepravilno uskladištene hrane - vlažnu, eteričnu oštrinu pomalo nalik mirisu
djeteta koje ima vrućicu. Nitko drugi ne bi ništa primijetio, no Maggie bi
povikala »Stanite!«, podižući uvis dlan dok su drugi žurili prema polici sa
sendvičima. »To ne! Bilo što, samo ne to!«
Toliko je toga mogla pružiti drugima, samo da su oni to htjeli od nje primiti.
Sada se činilo besmislenim za večeru nešto kuhati. Jesse je uvijek bio vani, a
Daisy je najčešće jela kod gospođe Savršene ili se, ako je već morala jesti kod
kuće, durila tako da je bilo bolje da i ne bude u blizini. Stoga bi Maggie
naprosto podgrijala neko smrznuto jelo ili limenku juhe. Ponekad čak ni to.
Jedne joj se večeri nije dalo otići do radionice, nego je umjesto toga dva sata
provela sjedeći za kuhinjskim stolom i zureći u prazno, a onda je u kuhinju ušao
Ira i zapitao: »Što je za večeru?«, a ona je rekla: »Nisam u stanju napraviti
večeru! Pogledaj ovo!« i mahnula rukom prema limenki juhe koja je stajala pred
njom. »Dva obroka i tri četvrt«, pročitala je na glas. »Pa što oni misle? Da ću
ja kuhati za dva čovjeka i tri četvrt? Ili za tri osobe, a jednoj izvaditi u
tanjur malo manje? Ili bih možda trebala ostatak spremiti za sutra, a znaš li
koliko bi mi vremena trebalo dok ne dobijem puni obrok? Najprije bi mi ostalo
tri četvrtine obroka, onda šest četvrtina, a onda devet. Morala bih otvoriti
četiri konzerve s juhom prije nego što dođem do ostatka hrane koji se ne
izražava razlomcima. Četiri konzerve, čuješ? Četiri konzerve jedne te iste
vrste!«
Počela je plakati pustivši da joj suze obilno klize niz obraze. Osjećala se
onako kako se osjećala kad je bila dijete i znala da se nerazumno ponaša, znala
da time šokira odrasle i ponaša se apsolutno užasno, ali se svejedno htjela
nerazumno ponašati te je u tome čak nalazila i stanoviti užitak.
Ira se mogao okrenuti na peti i izaći; napola je to i očekivala. Umjesto toga,
pao je na stolicu nasuprot njoj. Naslonio se laktovima na stol i spustio glavu u
ruke.
Maggie je prestala plakati i rekla: »Ira?«
On nije odgovarao.
»Ira, što ti je?« pitala ga je.
Ustala je, nagnula se nad njega i zagrlila ga. Čučnula je kraj njega i pokušala
mu pogledati u lice. Je li se štogod dogodilo njegovu ocu? Jednoj od sestara? Je
li mu Maggie toliko dojadila da to više ne može izdržati? Što se događa?
Odgovor kao da je dopro iz njegove kralježnice - iz neravne crte čvornatih
kralježaka što se spuštala niz njegova topla, mršava leđa svinuta u obliku slova
C. Njezini su prsti prvi osjetili odgovor.
Bio je isto toliko tužan kao i Maggie, a i iz istog razloga. Bio je osamljen,
umoran i bez nade, sin mu se baš nije iskazao, a kći ne haje puno za nj, no još
uvijek nije mogao shvatiti što je to pošlo po krivu.
Pustio je da mu glava klone na njezino rame. Kosa mu je bila gusta i oštra,
protkana srebrnim nitima koje nikada ranije nije primijetila i od toga u srcu
osjeti ubod kakav nikada nije osjetila zbog onih nekoliko vlastitih sijedih
vlasi. Čvrsto ga je zagrlila i prislonila lice uz njegov obraz. Rekla je:
»Sredit će se to. Sve će se srediti.«
Na kraju krajeva, tako se i dogodilo. Nije znala zašto. Kao prvo, Jesseu se novi
posao zbilja sviđao te mu se, izgleda, malo-pomalo vraćalo staro raspoloženje.
Onda je i Daisy napokon izjavila da je gospođa Savršena »previše teniski
raspoložena« pa je ponovno zauzela svoje mjesto u obitelji. A Maggie je odustala
od svojih potajnih odlazaka u Cartwheel, kao da Leroy i Fionu na neki način
treba ostaviti da počivaju u njezinu umu. No, nijedan od tih razloga nije bio
najvažniji. Vjerovala je da to ima više veze s Irom - s onim trenutkom štoga je
s Irom doživjela u kuhinji. Premda to kasnije više nikada nisu spominjali i Ira
se nije ponašao ništa drugačije, a život se nastavio isto kao i uvijek.
Ona se uspravi na sjedištu i virnu kroz vjetrobransko staklo ogledavajući se za
ostalima. Sada bi već trebali biti spremni za polazak. Da, evo Leroy, upravo
natraške izlazi iz kuće s kovčegom koji je veći od nje. Ira je bučno premetao
stvari u prtljažniku i zviždao neku vedru melodiju. »Kralj na cesti«, to je
zviždukao. Maggie izađe iz auta da otvori stražnja vrata. Učini joj se da je od
časa kada se tog jutra probudila nesvjesno stremila prema jednom jedinom cilju:
da Leroy i Fionu napokon dovede kući.
3.
S obzirom na to kako se gospođa Stuckey parkirala iza njih, imaju taman toliko
mjesta da oprezno zaobiđu njezin auto. Odnosno, tako je tvrdio Ira. Maggie je
mislila da on nije u pravu. »Mogao bi to izvesti da nema sandučića za pisma«,
reče ona, »ali će ti sandučić smetati pa ćeš udariti u njega kad zaokreneš.«
»Samo da sam i gluh, i slijep, i nijem«, reče Ira.
Na stražnjem sjedištu Fiona tiho uzdahnu.
»Hajde«, rekao je Ira Maggie. »Stani pored sandučića i daj mi znak kad dođem do
njega. Onda ću samo morati par stopa ući u dvorište, oštro zaokrenuti natrag
desno na kolni prilaz...«
»Pa da ja budem odgovorna za sve! Udarit ćeš u sandučić i onda ćeš kriviti
mene.«
»Možda bi bilo najbolje zamoliti mamu da makne Maverick«, predloži Fiona.
Nijedno od njih dvoje nije željelo da gospođa Stuckey izađe iz kuće jasno im
pokazujući da je gnjave.
»U redu, onda ti sjedni za volan«, reče Ira Maggie, »a ja ću ti govoriti kako da
voziš.«
»Znači, hoćeš da ja udarim u sandučić pa da me i opet možeš kriviti.«
»Maggie, između sandučića i Mavericka ima dobrih deset stopa. Kad jednom prođeš
pored Mavericka, samo naglo skreni na kolni prilaz i vani si. Ja ću ti reći
kada.«
Maggie promisli o tome pa reče: »Obećaj da nećeš vikati na mene ako udarim u
sandučić.«
»Nećeš udariti u sandučić.«
»Obećaj, Ira.«
»Bože na nebesima! Dobro, obećavam.«
»I nećeš dizati oči prema nebu ili onako psikati kroz zube...«
»Možda bi bilo bolje da ja odem po mamu«, reče Fiona.
»Ne, ne, ovo je jednostavna stvar«, objasni joj Ira. »To bi svaka budala mogla
izvesti.«
Maggie se nije sviđalo kako to zvuči.
Ira izađe iz auta i ode do sandučića. Maggie se prebaci na njegovo sjedalo.
Objema rukama čvrsto uhvati upravljač i provjeri retrovizor. Krivo je stajao,
jer je bio namješten prema Irinoj, a ne prema njezinoj visini, pa ispruži ruku
da ga popravi. Vrh Leroyine glave bljesnu prema njoj, mutno blistajući poput
poleđine ručnoga sata, a nakon toga se pojavi Irin vitki lik s laktovima
izbačenim u stranu i rukama zabijenim u stražnje džepove na hlačama. Sandučić se
za pisma, uobličen kao maleni hangar od valovitog lima, nazirao iza njega.
I vozačevo je sjedište bilo namješteno prema Irinoj visini, gurnuto previše
otraga, no Maggie pomisli da za tako kratku udaljenost to neće biti važno. Ona
prebaci mjenjač u položaj za vožnju unatrag. Ira doviknu: »Dobro, sad potjeraj
curu oštro ulijevo...«
Zašto on u vezi sa svim teškim poslovima upotrebljava ženski rod? Auto nikada
nije zvao »cura« sve dok s njim ne bi trebalo izvesti neku zamršenu radnju.
Jednako se ponašao i prema tvrdoglavim vijcima i čvrsto zategnutim poklopcima na
staklenkama, kao i većim komadima namještaja kada ih je trebalo nekamo
pomaknuti.
Ona skrenu na prljavu nabijenu zemlju u dvorištu pa krenu oko Mavericka, vozeći
možda mrvicu prebrzo, no još uvijek držeći auto pod kontrolom. Onda ispruži nogu
da stisne kočnicu. Kočnice nije bilo. Odnosno, bila je tamo, ali na krivom
mjestu, bliže no što je očekivala, s obzirom na to koliko je sjedište bilo
pomaknuto unatrag. Umjesto da stisne papučicu, ona nogom udari o polugu i auto
neometano poleti dalje. Ira povika: »Što dov...?« Maggie, pogleda još uvijek
uprta u retrovizor, ugleda njegov nejasan obris kad je jurnuo da se skloni. Tup!
oglasi se sandučić za pisma kad ga je udarila. »Bogo mili«, sa strahopoštovanjem
u glasu reče Leroy.
Maggie ubaci mjenjač u slobodan hod i povuče ručnu kočnicu, a onda pomoli glavu
kroz prozor. Ira se podizao iz prašine. Otrese ruke od prljavštine i reče:
»Morala si pošto-poto dokazati da si u pravu u vezi s tim sandučićem.«
»Ira, obećao si!«
»Zadnje lijevo svjetlo je otišlo do sto đavola«, reče on nagnuvši se da ga
promotri. On nešto kvrcnu i začu se neko zveckanje. Maggie uvuče glavu unutra i
zagleda se ravno preda se.
»Obećao je da neće reći ni riječ«, objasni ona Fioni i Leroy. »A vidi kako se
toga drži.«
Fiona odsutno potapša Leroyino golo koljeno.
»Otišlo u milijun komada«, doviknu Ira.
»Obećao si da nećeš galamiti!«
On zagunđa; vidjela je kako nastoji izravnati sandučić za pisma. S njezina
mjesta uopće nije izgledao ulubljen. »Mislim da tvojoj majci o ovome ne moramo
ništa posebno govoriti«, reče Maggie Fioni.
»Već je sve vidjela«, reče Leroy. »Gleda nas kroz prozor.«
Točno, među koso je položenim letvicama na rebrenicama bila jedna sumnjiva
pukotina. Maggie reče: »Oh, današnji je dan izgledao tako... ne znam...«, pa
spuznu u sjedalu sve dok joj lopatice gotovo ne dotaknuše sjedište.
Onda se Ira pojavi na prozoru. »Upali svjetla«, reče joj.
»Hmm?«
»Svjetla. Da vidim je li s curom sve u redu.«
I opet joj dolazi s tom »curom«. Maggie jedva jedvice ispruži ruku, i ne trudeći
se da se podigne u sjedištu, pa pritisnu dugme.
»Baš kako sam i mislio«, doviknu Ira odostraga. »Zadnje lijevo svjetlo ne radi.«
»Ne želim ništa čuti o tome«, reče Maggie obraćajući se presvlaci na krovu
automobila.
Ira se opet pojavi na prozoru i rukom joj dade znak da se vrati na svoje mjesto.
»U što se kladiš da će nam zbog ovoga prilijepiti kaznu?« reče otvarajući vrata
i ulazeći u auto.
»Ama baš me briga«, reče ona.
»Već smo se prilično zadržali«, reče on (još jedna zamjerka), »i prije nego što
stignemo na pola puta do kuće, bit će već mrak pa će nas državna policija
sigurno uhvatiti da vozimo bez zadnjeg svjetla.«
»Pa onda negdje stani da to sredimo«, reče Maggie.
»Ma nemoj, pa znaš kakvi su ovi servisi uz cestu«, objasni joj Ira. Ubaci
mjenjač u brzinu, krenu malo naprijed, a onda bez po muke unatraške izveze auto
s kolnog prilaza na cestu. Njemu to, izgleda, ne predstavlja nikakvu poteškoću.
»Nešto što kod Rudyja mogu dobiti gotovo zabadava, kod njih te košta k'o svetog
Petra kajgana«, reče on. »Pouzdat ćemo se u sreću.«
»Uvijek im možeš reći da je za to kriva tvoja žena koja se ponaša kao zadnji
idiot.«
On se ne usprotivi.
Kad krenuše niz ulicu, Maggie baci pogled na sandučić za pisma koji je sada bio
lagano naheren, ali je inače dobro izgledao. Ona se okrenu na sjedištu i zagleda
se u Leroy i Fionu- u njihova blijeda lica što su zurila prema naprijed,
uznemirujuće nalik jedno na drugo. »Vas dvije ste dobro?« zapita ih.
»Jesmo«, odgovori Leroy za njih obje. Na grudi je privijala bejzbolsku rukavicu.
Ira reče: »Kladim se da niste očekivale da ćemo nešto razbiti još i prije nego
izađemo s vašeg kolnog prilaza.«
»Nismo očekivale ni da ćete se truditi oko toga«, objasni mu Fiona.
Ira dobaci Maggie kratak pogled i podiže obrve.
Sunce je sada već bilo nestalo s vidika, a nebo izgubilo boju. Na iznenadnom je
povjetarcu trava na pašnjacima okretala pogledu donju stranu svojih vlati. Leroy
reče: »Koliko ćemo dugo putovati?«
»Samo sat ili malo više«, objasni joj Fiona. »Pa sjećaš se koliko ima do
Baltimorea.«
Maggie reče: »Zar se Leroy sjeća Baltimorea?«
»Pa odlazile smo mojoj sestri u posjet.«
»Oh, jasno«, reče Maggie.
Na čas je promatrala okolni krajolik. Nešto je u svjetlosti što je blijedjela
kućama davalo krotak, oronuo izgled. Napokon se prisili da zapita: »Kako ti je
sestra, Fiona?«
»Pa, dobro, uzevši sve u obzir«, reče Fiona. »Znate da joj je muž umro.«
»Nisam znala ni da se udala.«
»Da, pa otkud biste i znali«, reče Fiona. »Udala se za svojeg dečka. Averyja.
Poginuo je samo šest mjeseci poslije toga u nesreći na gradilištu.«
»Oh, sirota Crystal«, reče Maggie. »Što se to događa? Svima muževi umiru. Jesam
li ti rekla da mi upravo dolazimo s pogreba Maxa Gilla?«
»Jeste, ali mislim da se ja s njim nisam nikad srela«, reče Fiona.
»Morala si ga poznavati! Bio je oženjen mojom prijateljicom Serenom s kojom sam
ja išla u školu. Gillovi. Ma sigurna sam da si ih upoznala.«
»Njih dvoje su ipak bili stari«, reče Fiona. »Ne baš stari, možda, ali znate što
mislim reći. Crystal i Avery su se tek bili vratili s bračnog putovanja. Kad ste
u braku tek šest tjedana, sve još uvijek izgleda savršeno.«
A kasnije više nije tako, moglo se naslutiti iz njezinih riječi, a tome se
Maggie nije mogla suprotstaviti. Ipak ju je rastužilo što svi takve stvari
uzimaju kao zdravo za gotovo.
Znak obaveznog zaustavljanja iskrsnu ispred njih pa Ira uspori, a onda izađe na
Cestu broj jedan. Nakon sporednih cestica kojima su se do tada vozili, Cesta je
broj jedan ostavljala mnogo jači dojam nego ranije. Kamioni su jurili prema
njima, a nekoliko ih je već vozilo s upaljenim svjetlima. Netko je na trijemu
malena kafića bio istaknuo rukom ispisan natpis: POSLUŽUJEMO VEČERU. Dobra
domaća kuhinja, bez sumnje - kuhani kukuruz i kolači. Maggie reče: »Mislim da
bismo usput morali negdje stati da kupimo nešto za večeru. Leroy, jesi li
gladna?«
Leroy oduševljeno kimnu.
»Ja od jutra nisam stavila ništa u usta, osim malo čipsa i slanih štapića«, reče
Maggie.
»A bome i pivo usred bijela dana«, podsjeti je Ira.
Maggie se pravila da ga nečuje. »Leroy«, reče, »reci mi što najviše voliš
jesti.«
Leroy reče: »Oh, svejedno mi je.«
»Sigurno nešto posebno voliš.«
Leroy stisnutom šakom udari o dlan na bejzbolskoj rukavici.
»Hamburgere? Hot dog?« pitala je Maggie. »Odreske na roštilju? Ili možda
rakove?«
Leroy reče: »Mislite rakove zajedno s ljuskama? Bljak!«
Maggie se najednom osjeti izgubljenom.
»Leroy obožava pečenu piletinu«, reče Fiona. »Cijelo vrijeme gnjavi mamu radi
toga. Je li tako, Leroy?«
»Pečenu piletinu! Izvrsno«, reče Maggie. »Prije nego uđemo u grad, kupit ćemo
sve što nam treba. Baš dobro.«
Leroy je šutjela, što i nije bilo nikakvo čudo; Maggie je bilo jasno koliko joj
riječi zvuče cvrkutavo i izvještačeno. Kao starija osoba koja se previše uporno
trudi oko nečega. No, kad bi samo Leroy mogla vidjeti da je Maggie u srcu još
uvijek mlada, da naprosto proviruje iza krinke što je predstavlja ovo njezino
starije lice!
Tada najednom Ira pročisti grlo. Maggie osjeti napetost. Ira reče: »Ovaj, Fiona,
Leroy... čule ste da Daisy sutra ide u koledž.«
»Da, Maggie mi je rekla«, reče Fiona. »Ne mogu vjerovati: naša mala Daisy.«
»Hoću reći, nas dvoje ćemo je tamo odvesti. Krenut ćemo rano ujutro.«
»Ne baš tako rano«, reče brzo Maggie.
»Pa, Maggie, barem u osam ili u devet sati ujutro.
»Što zapravo hoćete reći?« zapita Fiona Iru. »Mislite da je bolje da nas dvije
ne idemo u Baltimore?«
Maggie reče: »Ne, za Boga miloga! Nije on to tako mislio.«
»Pa, meni je zvučalo kao da jest«, reče Fiona.
Ira reče: »Samo me zanimalo da li ti sve to znaš. Hoću reći, to će biti vrlo
kratak posjet.«
»To nije nikakav problem, Ira«, objasni mu Maggie. »Ako bude htjela, može ujutro
otići k sestri.«
»Pa, onda dobro, ali spušta se mrak, a mi nismo još ni na pola puta do kuće.
Mislim da...«
»Možda je najbolje da odmah stanemo i da se vratimo«, reče Fiona.
»Oh, ne, Fiona!« kriknu Maggie. »Pa sve smo se dogovorile!«
»Nemam pojma zašto sam uopće predložila da pođemo s vama«, reče Fiona. »Gospode!
Kako mi je to uopće palo na pamet?«
Maggie otkopča sigurnosni pojas i potpuno se okrenu tako da je sada gledala
ravno u Fionu. »Fiona, molim te«, reče. »To je samo na kratko, a nas dvoje tako
dugo nismo vidjeli Leroy. Ima toliko stvari koje bih joj htjela pokazati. Hoću
da se upozna s Daisy, a namjeravala sam je odvesti i do sestara Larkin. Neće
povjerovati koliko je narasla.«
»Tko su sestre Larkin?« zapita Leroy.
»Dvije stare gospođice. Iznosile su na trijem konjića za ljuljanje na kojem si
ti onda jahala.«
Fiona reče: »Ja se toga ne sjećam.«
»Prošle bismo pored njihovog trijema i on je bio prazan, a onda, kad smo se
vraćale kući, konjić je stajao tamo i čekao.«
»Ma kakvi, ja se toga uopće ne sjećam«, reče Fiona.
Leroy reče: »Ni ja.«
»Pa, ti se toga i ne možeš sjećati«, objasni joj Fiona. »Bila si još beba.
Zapravo si ondje jako kratko živjela.«
Maggie se učini da je ta primjedba nepoštena te reče: »Pa, zaboga, Fiona, imala
je skoro godinu dana kad ste otišle.«
»Ni govora! Jedva ako je imala i sedam mjeseci.«
»Nije istina; morala je imati, oh, barem osam mjeseci. Otišle ste u rujnu...«
»Sedam ili osam mjeseci, zar to nije svejedno?« zapita Ira. »Nećemo valjda od
toga praviti savezni slučaj?« On u ogledalu vidje Leroyino lice i reče: »Kladim
se da se ne sjećaš ni kako te baka pokušavala naučiti da kažeš 'tata'.«
»To sam pokušavala?« zapita Maggie.
»To mu je trebalo biti iznenađenje za rođendan«, objasni Ira Leroy. »Ona je
trebala pljesnuti rukama, a ti si na taj znak trebala reći 'tata'. Ali kad je
baka pljesnula rukama, ti si se samo smijala. Mislila si da je to nekakva igra.«
Maggie je pokušavala zamisliti taj prizor. Zašto se njezina sjećanja nikada ne
podudaraju s Irinima? Umjesto toga, kao da se međusobno mimoilaze - u jednom je
trenutku trebalo prizivati njegove, a u sljedećem njezine uspomene, kao da su se
njih dvoje dogovorili da svoj zajednički život podijele na dva dijela između
sebe. (Nelogično, uvijek se brinula oko toga da li se u onim trenucima na koje
je zaboravila ponašala kako treba.)
»Pa, je li uspjelo ili nije?« zapitkivala je Leroy Iru.
»Uspjelo?«
»Jesam li naučila reći 'tata'?«
»Pa, zapravo i nisi«, reče Ira. »Još nisi mogla govoriti jer si bila premalena.«
»Oh.«
Činilo se da Leroy to premeće po glavi. Onda se pomaknu naprijed tako da se
nosom gotovo dotakla Maggiena nosa. U očima su joj bile neke tamnije plave
mrljice, kao da su joj čak i oči posute pjegicama. »Hoću li ga vidjeti?« reče.
»Nema nekakav koncert ili nešto slično?«
»Tko?« zapita Maggie iako je, jasno, znala o kome je riječ.
»Moj... Jesse.«
»Pa, hoćeš, svakako. Vidjet ćeš ga kad nakon posla dođe kući na večeru. I on
voli pečenu piletinu, baš kao i ti. Mora da vam je to urođeno.«
»Stvar je tu tome...«, započe Ira.
Maggie reče: »Što bi voljela za desert, Leroy?«
»Stvar je u tome«, reče Ira, »da je sad subota navečer. Što ako Jesse ima neke
druge planove i ne može doći na večeru?«
»Ali može doći na večeru, Ira; već sam ti to rekla.«
»Ili možda namjerava otići odmah nakon večere. Hoću reći, što ćemo onda, Maggie?
Nemamo više nikakvih igračaka ni sportske opreme, a televizor nam je na
izdisaju. Nemamo doma ništa s čime bi se dijete moglo zabavljati. I hoćeš li se,
molim te, okrenuti prema naprijed i zakopčati pojas? Neviraš me.«
»Samo pokušavam smisliti što ćemo jesti za desert«, reče Maggie. No, okrenu se i
dohvati sigurnosni pojas. »Tvoj tata za desert najradije jede sladoled od
čokolade s dodatkom metvice«, objasni ona Leroy.
»Oh, i ja isto«, reče Leroy.
Fiona reče: »O čemu ti to pričaš? Ne možeš smisliti čokoladu s dodatkom
metvice.«
»Obožavam je«, objasni joj Leroy.
»Ma ni govora!«
»Ma obožavam je, mama. Nisam je voljela samo kad sam bila mala.«
»Pa, onda mora da si od prošlog tjedna jako narasla, gospođice.«
Maggie žurno reče: »Kakav još sladoled voliš, Leroy?«
»Pa, na primjer, od karamela«, reče Leroy.
»Oh, kakva slučajnost! Jesse luduje za karamelom.«
Fiona zakoluta očima, a Leroy reče: »Zbilja? Mislim da je karamel naprosto
izvrsna stvar.«
»Već sam doživjela da ti potpuno preskočiš desert ako je jedino što se moglo
birati bio sladoled od čokolade s dodatkom metvice«, reče Fiona Leroy.
»Nemaš ti pojma o tome što ja volim!« zaplaka Leroy.
Fiona reče: »Isuse slatki, Leroy«, pa se duboko zavali u sjedalo čvrsto
prekriživši ruke na prsima.
Bili su prešli u Maryland i Maggie se učini da kraj ovdje izgleda drugačije -
raskošnije. Obronci brda na kojima nije bilo nikakve stoke, poprimili su
zagasitu, savršeno zelenu boju, a u sve su slabijoj svjetlosti dugačke bijele
ograde srebrnkasto svjetlucale. Ira je zviždukao »Kad ideš spavati, djevojčice«.
Maggie se na čas nije mogla dosjetiti zašto. Znači li to da je umoran ili nešto
drugo? No, onda shvati kako on vjerojatno još uvijek misli na dane dok je Leroy
bila posve mala. Tu su joj pjesmu njih dvoje pjevali kao uspavanku - on i Maggie
zajedno. Maggie nasloni glavu na naslon pa se u sebi prisjećala riječi dok je on
zviždao.
Kad najradije ostaješ kod kuće, najradije se kod kuće igraš, a u osam ideš
spavati, djevojčice...
Ona najednom pogleda svoje zapešće i vidje na njemu dva ručna sata. Jedan je bio
njezin obični sat, mali Timex, a drugi velik i star, muški kvrgavi sat na
širokom kožnom remenu. Taj je sat zapravo pripadao njezinu ocu, ali se prije
mnogo godina bio izgubio ili razbio. Brojčanik je bio četvrtast i neodređeno
ružičaste boje, a brojke su bile blijedoplave i svijetlile su u mraku. Ona skupi
šaku iznad zapešća i nagnu se bliže, zatvarajući tako malen i taman prostor u
kojem je mogla vidjeti svjetlucanje brojki. Prsti su joj mirisali na gumu za
žvakanje, a iza sebe je čula Serenin glas: »Još samo pet minuta, ne više. Ako se
do tada ništa ne dogodi, idemo.«
Maggie je podigla glavu i kroz lišće se zagledala u dva kamena lava na drugoj
strani ulice. Između njih je prolazila bijela staza što je krivudala preko
neoskvrnutoga travnjaka i napokon stizala do veličanstvene kolonijalne kuće od
opeka, a u toj je kući živio jedan čovjek i taj je čovjek bio Serenin otac.
Gornji dio ulaznih vrata nije bio ostakljen, na njima čak nije bilo ni onih
sićušnih staklenih okanaca koja uglavnom stoje previsoko da bi mogla nečemu
služiti. Maggie se pitala kako Serena može tako pažljivo zuriti u nešto toliko
bezizražajno i nepristupačno. Njih su dvije čučale u neudobnom položaju među
svinutim granama rododendronova grma. Maggie je rekla: »To si mi rekla i prije
pola sata. Nitko se neće pojaviti.«
Serena joj spusti ruku na nadlakticu dajući joj time znak da šuti. Gospodin se
Barrett pojavi na vratima, a onda se okrenu da nekome nešto kaže. Na vrata izađe
i njegova žena, navlačeći rukavice. Na sebi je imala smeđu haljinu s dugačkim
rukavima i pripijenu uz tijelo, a odijelo je gospodina Barretta bilo obojeno
gotovo istom nijansom smeđe boje. I Maggie i Serena do sada su ga uvijek viđale
samo u odijelu, pa čak i vikendom. On je nalik na lutku iz kućice s lutkama,
mislila je Maggie - jedna od onih plastičnih lutkica kojima se ruke i noge mogu
svijati, odjeća je na njima samo naslikana i ne može se skidati, a crte su im
lica pravilne i bezlične. Zatvorio je vrata i uhvatio ženu za lakat pa su njih
dvoje krenuli stazom, a potpetice im škripale po šljunku. Dok su prolazili
između kamenih lavova, činilo se da gledaju ravno u Maggie i Serenu; Maggie je
vidjela srebrne niti u kratko ošišanoj kosi gospodina Barretta. No, izraz joj na
njegovu licu nije ništa govorio, baš kao ni izraz na licu njegove žene. Njih su
dvoje oštro skrenuli nalijevo i uputili se prema dugačkom plavom kadilaku što je
bio parkiran uz rub pločnika. Serena glasno izdahnu zrak. Maggie se gotovo
ugušila od osjećaja frustriranosti. Kako li su samo ti ljudi zatvoreni! Čovjek
bi ih mogao čitav dan promatrati, a da ih uopće ne upozna. (Vjerojatno, kao i
svaki drugi bračni par.) Bilo je trenutaka - recimo, prvi put kad su vodili
ljubav ili, na primjer, razgovor koji su jednom vodili kada se jedno od njih
usred noći u strahu probudilo - o kojima nitko drugi na svijetu ništa ne može ni
naslutiti.
Maggie se okrenula prema Sereni i rekla: »Oh, Serena, tako mi je žao zbog tvojeg
muža.« Serena je na sebi imala crvenu haljinu koju je nosila na pogrebu i
brisala je suze resama na svojem crnom šalu. »Srce moje, tako mi je žao«, reče
Maggie pa zaplače i probudi se. Pomisli da je kod kuće u krevetu i da Ira spava
pokraj nje, dah mu je postojan poput šuštanja guma po asfaltu, a topla mu ruka
pridržava njezinu glavu, no to je bio samo naslon na automobilskom sjedištu. Ona
se uspravi i prstima protrlja oči.
Svjetlost je bila skliznula za još jedan korak prema sumraku, a oni su stigli do
dugačkoga niza gusto zbijenih poslovnih zgrada, neposredno prije Baltimorea.
Bljeskanje je reklama promicalo pored njih: KVALITETNE VODOINSTALATERSKE USLUGE
pa CECILOV ROŠTILJ i OVDJE SE DOBRO JEDE. Ira se bio pretvorio u sivi profil, a
kada se Maggie okrenu da pogleda Leroy i Fionu, otkri da je sva boja iz njih
isprana, osim odbljesaka neonske rasvjete što bi im povremeno preletjeli preko
lica. »Mora da sam zaspala«, objasni im i one kimnuše. Ona zapita Iru: »Koliko
još imamo do kuće?«
»Oh, još nekih petnaest minuta ili malo više. Već smo prošli obilaznicu.
»Nemoj zaboraviti da moramo stati kod dućana.«
Ljutila se na samu sebe što je propustila jedan dio razgovora. (Ili možda i nije
bilo nikakva razgovora? To bi bilo još gore.) Osjećala je da joj glava kao od
pamuka i ništa joj se nije činilo potpuno stvarnim. Prođoše pored kuće s
osvijetljenim ostakljenim trijemom na kojem su bili izloženi bubnjevi, manji
bubnjevi povrh velikih, neki od njih ukrašeni zlatnim obručima nalik na žensku
večernju haljinu od lamea, a svi blistavi od kroma pa se ona zapita da li to
možda opet ne sanja. Okrenu se da bi pogledom ispratila kuću. Bubnjevi su
postajali sve manji, no i dalje su nezemaljski blistali, poput ribica u
akvariju.
»Sanjala sam jako čudan san«, reče ona nakon nekog vremena.
»O meni?« htjela je znati Leroy.
»Ne sjećam se. Možda i o tebi.«
»Prošlog tjedna je moja prijateljica Valerie sanjala da sam ja umrla«, reče
Leroy.
»Ooh, nemoj ni govoriti takve stvari!«
»Sanjala je da me pregazio traktor s prikolicom«, sa zadovoljstvom reče Leroy.
Maggie se osvrnu da uhvati Fionin pogled. Htjela ju je uvjeriti da takav san
ništa ne znači ili je možda htjela sebi pribaviti takvu sigurnost. No, Fiona ih
nije slušala. Zurila je u skupinu pizzerija i raznoraznih dućana koji su bili do
kasna otvoreni.
»Supermarket PRAVI POGODAK«, reče Ira i uključi lijevi žmigavac.
Maggie reče: »Pravi... kako? Nikad nisam čula za to.«
»Sve ti je pri ruci, a to je važno«, objasni joj Ira. Smetala mu je struja
vozila što su im dolazila u susret, no napokon pronađe rupu pa sunu preko ulice
i uleti na parkiralište po kojemu su posvuda bila ostavljena kolica za kupovinu.
Zaustavi auto iza nekog kombija i ugasi motor.
Leroy reče da i ona ide s njima. Maggie reče: »Pa, jasno«, te se onda Ira, koji
se upravo htio opustiti za volanom, uspravi i otvori vrata sa svoje strane, baš
kao da je cijelo vrijeme namjeravao ići s njima. Maggie se nasmiješi na taj
njegov postupak. (Samo neka njoj nitko ne govori da Iri nije stalo do njegove
unučice!) Fiona reče: »Pa, meni se ne da samoj ovdje sjediti«, te i ona izađe iz
auta i pođe za njima. Nikad nije bila luda za odlaskom u kupovinu, koliko se
Maggie sjećala.
Pokazalo se da je PRAVI POGODAK jedno od onih prostranih, hladnih, bijelih i
blistavih mjesta s bezbrojnim tezgama na kojima su se odabrani proizvodi odmah
plaćali, a koje su većinom bile zatvorene. Iz zvučnika je dopirala nekakva
sirupasto slatka ljubavna pjesma. Maggie i nehotice uspori, držeći ritam s
glazbom. Prolazila je pored voća i povrća sanjarski mašući torbicom, dok su
ostali išli ispred nje. Leroy je dohvatila jedna prazna kolica, zaletjela se s
njima, a onda skočila na stražnju prečku i vozila se na njima sve dok nije
dostigla Iru koji je već bio stigao do odjela s peradi. On se okrenu i osmjehnu
joj se. Iz Maggiena je kuta njegov profil izgledao oštro i vučje - zbilja
gladno. U pitanju je bilo nešto u načinu na koji se licem okrenuo prema Leroy.
Maggie prođe pokraj Fione i približi mu se. Provuče ruku ispod njegove i lagano
mu obrazom okrznu rame.
»Tamno ili bijelo meso?« pitao je Ira Leroy.
»Tamno«, reče spremno Leroy. »Ja i mama volimo batke.«
»I mi«, objasni joj Ira pa dohvati paket i spusti ga u njezina kolica.
»A mama i ja koji put jedemo i zabatke, ali mislimo da krilca nisu ne znam što«,
reče Leroy.
»Ja i mama« ovo, »ja i mama« ono - kako dugo Maggie nije bila u središtu
nečijega svijeta? A ta je »mama« bila samo Fiona, lomna Fiona koja je nehajno
koračala prema njoj prolazom između polica, u svojim hlačicama načinjenim od
traperica na kojima je bila odrezala nogavice.
Pjevušeći uz glazbu iz zvučnika, Ira povrh bataka stavi u kolica još i paket
zabataka. »A sad da vidimo koji ćemo sladoled«, reče. Leroy otklizi dalje na
kolicima, a Maggie i Ira krenuše za njom. Maggie je još uvijek držala Iru ispod
ruke. Fiona se vukla za njima.
Na odjelu zamrznute hrane bez po muke se odlučiše za sladoled od karamela, no
mogli su birati između toliko različitih vrsta: bila je tu ponuda kuće PRAVI
POGODAK, kao i ostale, već poznate vrste, a osim toga i skupe vrste sa stranim
imenima koje je Ira nazivao »dizajnerski deserti«. On je iz principa bio protiv
tih dizajnerskih deserta i htio je da uzmu PRAVI POGODAK. Od Fione koja je bila
otkrila odio proizvoda za njegu kose, nije se moglo dobiti nikakvo mišljenje, no
Leroy je rekla da se njoj i mami uvijek najviše sviđao Breyerov karamel. A
Maggie je navijala za to da se odluče za nešto uvozno. Mogli su o tome
raspravljati cijelu vječnost, s tom razlikom što se sada iz zvučnika čulo »Noćas
pripadaš meni« pa je negdje na polovici pjesme i Ira počeo mrmljati uz glazbu.
»'Tamo kraj rijeke...'«, brundao je odsutno pa onda ni Maggie nije mogla
odoljeti te se i ona uključi u onom kratkom živahnom dijelu što ga izvodi
sopran: »'Slatko će nam bit'...'«
Počelo je kao šala, no pretvorilo se u pravu izvedbu. »Još samo jednom mjesec
nek' gleda!'« Glasovi im se isprepletoše, a onda se razdvojiše, no samo zato da
bi se još jednom sjedinili i opleli jedan oko drugoga. Fiona je zaboravila na
kutiju s bojom za kosu koju je proučavala, a neka starija žena zastade u prolazu
između polica i nasmiješi im se. Upravo je ova starica vratila Maggie na zemlju.
Najednom joj pred oči izađe sva prijetvornost ovoga prizora, laž u kojoj ona i
Ira sudjeluju s ovom svojom podatnom usklađenošću i romantičnim pogledom što ga
upućuju jedno drugome. Prekide se na polovici jednoga stiha što ga je trebala
sama otpjevati. »Patience i Prudence«, ona kratko obavijesti Leroy. »Tisuću
devetsto pedeset i sedme.«
»Pedeset i šeste«, reče Ira.
Maggie reče: »Svejedno.«
Ponovno se pozabaviše sladoledom.
Na kraju se odlučiše za Breyerov karamel, uz čokoladni preljev iz police iznad
zamrzivača. »Hersheyev ili Nestléov čokoladni preljev?« zapita Ira.
»Prepustit ću to vama.«
»A ima i vrsta koja se zove PRAVI POGODAK. Što kažeš da se odlučimo za nju?«
»Samo ne Brown Cow«, reče mu Leroy. »Ne mogu smisliti Brown Cow.«
»Nikako ne Brown Cow«, reče Ira.
»Brown Cow smrdi po voštanim svijećama«, objasni Leroy Maggie.
Maggie reče: »Ah.« Pogleda nadolje na Leroyino sićušno lišce i nasmiješi se.
Fiona zapita Maggie; »Jeste li ikad razmišljali o tome da počnete koristiti
pjenu?«
»Što?«
»Pjenu za kosu. Da napravite frizuru.«
»Oh, za frizuru«, reče Maggie. Bila je pomislila da se radi o nekakvoj novoj
vrsti preljeva za sladoled. »Pa, ne, mislim da nisam.«
»Puno frizera to preporučuje.«
Preporučuje li i Fiona njoj tu pjenu? Ili možda govori samo općenito. »Čemu to
zapravo služi?« zapita Maggie.
»Pa, u vašem slučaju dala bi kosi malo više... ne znam... kosa bi vam bila malo
bolje oblikovana. To bi je učinilo nekako organiziranijom.«
»Kupit ću je«, odluči Maggie.
Ona dohvati srebrnkasti sprej, zajedno s bocom šampona Affinity budući da je još
uvijek imala onaj kupon. (Vraća punoću koju je vrijeme odnijelo sa sobom,
glasilo je obećanje na etiketi.) Onda svi stadoše u red za ekspresnu blagajnu,
uz neprestano Maggieno požurivanje, jer je već bilo prošlo šest, a ona se s
Jesseom bila dogovorila za pola sedam. Ira reče: »Imaš dosta novaca? Onda ja
idem po auto dok ti budeš plaćala.«
Ona potvrdno kimnu i on ode. Leroy uredno složi na tezgu sve što su odabrali.
Kupac koji je stajao pred njima u redu, kupovao je samo kruh i slične proizvode.
Raženi kruh, bijeli kruh, kekse, integralne ploške. Možda pokušava udebljati
ženu. On je možda ljubomoran čovjek, a žena mu je jako vitka i zgodna. Kupac ode
i odnese sa sobom svoj kruh i kekse. Leroy reče: »Dvostruku vrećicu, molim«, i
to nekim zapovjednim, izvježbanim glasom. I ne pogledavši je, momak za
registarskom blagajnom potvrdno zagunđa. Bio je mišićav i pristao, jako
preplanuo od sunca, a na lančiću što mu se vidio u otvorenom ovratniku košulje,
nosio je zlatnu britvicu. Što bi to, za ime svega, moglo značiti? Hitro je na
blagajni otkucavao cijene za robu koju su bili odabrali, udarajući prstima po
tipkama. Na kraju na red dođe šampon. Maggie u torbici potraži kupon i pruži mu
ga. »Evo«, reče, »izvolite i ovo.«
On uze kupon i stade ga prevrtati sa svih strana. Pažljivo ga pročita, slabašno
mičući usnama. Onda joj ga vrati i reče: »Pa, ovaj, hvala«, a onda dodade:
»Šezdeset četrdeset tri.«
Maggie se osjećala zbunjenom, no izbroji novac i uze vrećicu. Kad su se udaljile
od blagajne, ona zapita Fionu: »Možda PRAVI POGODAK ne prima kupone?«
»Kupone? Nemam pojma«, reče Fiona.
»Možda mu je istekao rok«, reče Maggie. Ona prebaci vrećicu s namirnicama u
drugu ruku kako bi provjerila datum na kuponu. No preko tiskanih se slova pod
pravim kutom protezao teški plavi rukopis Durwooda Clegga: Privuci me k sebi,
privuci me čvrsto, daj da od slasti zadršćem...
Maggieno se lice zažari i ona reče: »E pa, što si je taj morao uobraziti!«
»Ne razumijem?« pitala je Fiona, no Maggie ne odgovori. Zgužva kupon i spusti ga
u vrećicu s namirnicama.
Vani je sada bilo mnogo tamnije. Zrak je bio zagasito, prozirno modar, a noćne
su leptirice kružile oko svjetala visoko iznad parkirališta. Ira je pored
rubnika stajao naslonjen na auto. »Hoćeš li staviti stvari u prtljažnik?« upita
on Maggie, no ona reče: »Ne, držat ću ih u krilu.« Najednom se poče osjećati
starom i iscrpljenom. Činilo joj se da nikada neće stići kući. Uđe u auto i
teško se spusti na sjedalo, a vrećicu s namirnicama nemarno strpa u krilo.
Sv. Mihajlo Arhanđeo, Charliejeva prodavaonica finih pića. Prodavači rabljenih
automobila, jedan za drugim. Gatchevska memorijalna crkva. Mrtvačevi prsti,
restoran u kojem se poslužuju jela od rakova. SVAKU NOĆ ZABAVA, s crvenim i
plavim neonskim mjehurićima što su prskali iznad neonske čaše za koktel.
Groblja, oronule drvene kućice, zalogajnice i prazna igrališta. Skrenuše nadesno
na cestu Belair - napokon, napokon silaze s Ceste broj jedan - i uputiše se
prema svojoj ulici. Drvene su kuće postajale sve brojnije. Prozori su im
izgledali kao četverokuti žute svjetlosti, neki neprozirni zbog zavjesa, a neki
potpuno razgolićeni, a na njima se razotkrivale bogato urešene ukrasne
svjetiljke ili porculanske figurice sitničavo smještene u samu sredinu
prozorskog podboja. Bez ikakva razloga Maggie to podsjeti na vožnje na koje je
odlazila s Irom u vrijeme njihova hodanja, vozeći se mimo kuća u kojima je svaki
drugi par na ovome svijetu, izgleda, imao vlastiti prostor u kojem može imati
mira. Što bi u to doba dala za najmanju od tih kućica, pa čak i samo za četiri
zida i krevet! Sjećajući se davnašnje čežnje, sada je u grudima osjećala slatku,
tužnu puninu.
Prođoše pored salona VAŠA BUDUĆNOST I ČITANJE IZ DLANA, zapravo tek privatne
kuće sa znakom istaknutim na prozoru sobe za dnevni boravak. Vani je na
stepenicama sjedila neka djevojka, vjerojatno čekajući da dođe na red; lice joj
je bilo sitno i srcoliko, a bila je sva odjevena u crno, osim grimiznih
antilopskih cipela koje su se jasno isticale na svjetlosti s trijema. Neki je
čovjek teškim korakom dolazio pločnikom noseći na ramenima djevojčicu koja se
svakom rukom držala za jedan čuperak njegove kose. Kao da je okolica postala
prisnija, specifičnija. Maggie se okrenu prema Leroy i reče: »Vjerojatno ništa
od ovoga ne prepoznaješ.«
»Oh, vidjela sam ja to već više puta«, reče Leroy.
»Već više puta?«
»Samo u prolazu«, brzo je ispravi Fiona.
»Kad je to bilo?«
Leroy pogleda Fionu, a ona reče: »Možda smo jednom ili dvaput kolima prošle
ovuda.«
Maggie reče: »Ah, tako.«
Ira zaustavi auto pred kućom. Njihova je kuća bila jedna od onih kuća koje kao
da se uglavnom sastoje samo od prednjeg trijema, barem je tako izgledalo s ulice
- šćućurena i zgurena, teško da bi se ikoga dojmila, što je Maggie prva bila
spremna priznati. Ona požali što u kući barem ne gore svjetla. Tako bi ipak
djelovala prijaznije. No, svi su prozori bili mračni. »Evo nas!« reče ona s
prenaglašenom srdačnošću. Otvori vrata i izađe iz auta čvrsto držeći vrećicu s
namirnicama. »Hajdemo unutra!«
Bilo je neke zbunjenosti u načinu na koji su se motali okolo po pločniku.
Putovanje je za sve njih predugo trajalo. Kada je Ira krenuo uza stepenice,
slučajno je Fioninim kovčegom udario o ogradu stepeništa, a neko se vrijeme
mučio i s ključem prije no što je uspio otvoriti ulazna vrata.
Uđoše u vlažnu, tijesnu tamu što je vladala u glavnom hodniku. Ira upali
svjetlo, a Maggie pozva: »Daisy?«, no bez nade da će se Daisy odazvati. U kući
očito nije bilo nikoga. Ona nasloni vrećicu s namirnicama na lijevo bedro i
dohvati notes za bilješke koji je ležao na vrhu niske police za knjige. Otišla
do Lavinije da se oprostim, pisalo je Daisynim urednim, iskošenim rukopisom.
»Ona je kod gospođe Savršene«, reče Maggie Iri. »Pa, brzo će se vratiti! Koliko
vremena treba da se čovjek s nekim oprosti? Začas će ona!«
Sve je ovo bilo namijenjeno Leroy, namijenjeno tome da joj pokaže kako Daisy
zbilja postoji - da u ovoj kući ima još nekoga osim ovo dvoje starih ljudi.
Leroy je obilazila hodnikom, zataknuvši bejzbolsku rukavicu ispod pazuha. Kroz
napola je sklopljene kapke zirkala naviše, prema fotografijama što su prekrivale
zidove. »Tko je ovo?« pitala je pokazujući na jednu od njih.
Ira je, kao mlad otac, stajao na mrljavoj sunčevoj svjetlosti, nespretno držeći
dijete u naručju. »To je djedica s tvojim taticom na rukama«, objasni joj
Maggie.
Leroy reče: »Oh«, i smjesta produži. Vjerojatno se nadala da je to Jesse s njom
na rukama. Maggie preleti očima po prostoriji da vidi može li se pronaći i takva
slika. Uzorak se na tapetama jedva nazirao ispod svih fotografija koje su tu
visjele, profesionalno uokvirene Irinom rukom, svaka u drugačijem paspartuu i
obrubljena drugačijom letvicom, kao nekakav uzorak. Bio je tu Jesse u dobi kad
je prohodao, pa kao mali dečko na skuteru, kao lice veličine glavice tehničkog
čavlića među nizovima ostalih lica u petom razredu. No, nije bilo Jesseove slike
u odrasloj dobi, shvati Maggie; čak ni Jessea kao tinejdžera. a sasvim sigurno
ne kao oca. Do tog su vremena već bili ispunili sve zidove. Osim toga, Maggiena
je majka uvijek govorila da je neukusno izlagati obiteljske fotografije bilo
gdje drugo osim u spavaćoj sobi.
Fiona je vukla kovčeg prema stepenicama ostavljajući za sobom po podu dvije
dugačke tanke ogrebotine. »Oh, nemoj se s time mučiti«, reče joj Maggie. »Ira će
ti kasnije odnijeti kovčeg gore.«
Kako li se Fiona osjeća sada, kada se nakon toliko vremena vratila ovamo - dok
ide preko trijema na kojem je svojevremeno bila odlučila da neće pobaciti, dok
prolazi kroz ulazna vrata koja je toliko puta u bijesu zalupila za sobom?
Izgledala je napeto i obeshrabreno. Koža joj se oko očiju naborala na
iznenadnome svjetlu. Ona ostavi kovčeg i pokaza prema jednoj slici visoko na
zidu. »A možeš tu i mene naći«, reče ona Leroy. »Za slučaj da te to zanima.«
Mislila je na fotografiju s vjenčanja. Tu je fotografiju Maggie bila potpuno
zaboravila. Svadbeni dar što ga je Fiona za vjenčanje bila dobila od Crystal
koja je sa sobom bila ponijela fotografski aparat, a slika je prikazivala
vragolastu mladu djevojku u pogužvanoj haljini. Okvir je bio crni plastični
okvir u kakve se uokviruju diplome i mora da je bio kupljen kod Woolwortha.
Leroy je bezizražajna lica proučavala fotografiju. Onda prijeđe u dnevnu sobu
gdje je Ira palio svjetiljke.
Maggie odnese namirnice u kuhinju, a Fiona ju je u stopu slijedila. »Onda gdje
je on?« tihim glasom zapita Fiona.
»Pa, vjerojatno je...«, reče Maggie. Upali svjetlo na stropu i baci pogled na
zidni sat. »Rekla sam mu da ćemo večerati u pola sedam, ali još nije toliko, a
ti znaš da on nema osjećaja za vrijeme, zato nemoj brinuti...«
Fiona reče: »Ja ne brinem! Zašto bih brinula? Fućka mi se hoće li doći ili ne.«
»Ne, jasno da ne brineš«, reče Maggie pomirljivo.
»Samo sam dovela Leroy da malo vidi vas dvoje. Baš me briga za njega.«
»Pa, jasno da te nije briga.«
Fiona se teško spusti na kuhinjsku stolicu i baci torbicu na stol. Kao
najobičniji gost, nosila je tu torbicu sa sobom iz prostorije u prostoriju; neke
se stvari nikad ne mijenjaju. Maggie uzdahnu i poče vaditi stvari iz vrećice.
Stavi sladoled u zamrzivač, a onda otvori oba paketa piletine i ubaci meso u
zdjelu. »Kakvo povrće Leroy voli?« zapita ona.
Fiona reče: »Hmm? Povrće?« Kao da se nije mogla usredotočiti na to pitanje.
Zurila je u zidni kalendar koji je ostao otvoren na mjesecu kolovozu. Oh, ovo
nije kuća u kojoj bi sve stvari bile na svom mjestu, premda se Fiona nije imala
nikakva prava tužiti zbog toga. Na radnim su se plohama, izgleda, bile stvorile
zbirke raznih stvari koje su ovamo bile odnekuda zabasale. Ormarići su za suđe
bili puni prašnjavih bočica sa začinima, kutija s pahuljicama i posuda za
kuhanje s pogrešnim poklopcima. Ladice su visjele napola izvučene, izlažući
pogledu stvari koje su neuredno nabacane ležale u njima. Jedna ladica privuče
Maggien pogled i ona joj priđe pa stade prekapati po naslagama papira naguranih
unutra. »Tu je negdje«, reče, »mogla bih se zakleti...«
Naiđe na poziv za roditeljski sastanak. Recept istrgnut iz časopisa za nešto što
se zvalo 'čudesni kolač s grožđicama'. Zapakirani snop karata sa željama za
skori oporavak za kojima je tragala od dana kada ih je kupila. »Aha«, reče
zatim, podigavši u zrak list papira.
»Što je to?«
»Jesseova fotografija u odrasloj dobi. Za Leroy.«
Ona odnese papir Fioni: tamna, fotokopirana slika Jesseova sastava. Lorimer je
sjedio sprijeda za bubnjevima, a Jesse je stajao otraga, ovlaš spustivši ruke
oko vrata preostaloj dvojici, Daveu i onome četvrtom... kako li se već zvao. Svi
su bili u crnom. Jesseove su obrve bile namjerno namrštene. MAČKA U CENTRIFUGI
bilo je ispod slike otisnuto slovima koja su svojim izgledom oponašala krzno i
pruge na tigrovu repu, a na dnu je bio prazan prostor ostavljen da se tu rukom
upiše dogovoreno vrijeme i mjesto.
»Jasno, fotografija baš nije sasvim vjerna«, reče Maggie. »Te rok grupe uvijek
nastoje izgledati tako... ne znam... tako osorno, jesi li primijetila? Možda bi
bilo bolje da joj pokažem fotografiju snimljenu blesićem koju nosim u novčarci.
Ne smiješi se ni na toj slici, ali se barem i ne mršti.«
Fiona uze papir da ga pomnije prouči. »Smiješno«, reče. »Uvijek isto.«
»Isto?«
»Hoću reći, uvijek su namjeravali nekamo stići; zar se nije i vama uvijek tako
činilo? Uvijek su imali strašno velike planove. A i stalno su se mijenjali,
mijenjali su svoje poglede na glazbu. Jednom me Leroy pitala kakvu vrstu glazbe
svira njen tata, new wave, punk ili heavy metal ili što točno - mislim da je
htjela impresionirati svoje prijateljice - a ja sam rekla: 'Gospode, sad bi već
mogao svirati bilo što, nemam ni najblažeg pojma.' Ali samo ih pogledajte.«
»Pa što?« reče Maggie. »Što bi tu trebalo gledati?«
»Lorimer još uvijek nosi onako smiješno stepenasto ošišanu kosu i rep koji mu se
spušta po vratu. Uvijek sam umirala od želje da mu ga odrežem«, reče Fiona. »Čak
još uvijek imaju isti stil oblačenja. Isti staromodni način 'paklenih anđela'.
»Staromodni način?« zapita Maggie.
»Tako će izgledati i kad im bude četrdeset i još će uvijek vikendom zajedno
svirati, kad im to žene dopuste, svirat će prilikom okupljanja u Rotary klubu i
na sličnim skupovima.«
Maggie se nije sviđalo to što je čula, no ničim to ne pokaza. Okrenu se opet
svojoj zdjeli s piletinom.
Fiona reče: »Koga je on to doveo na večeru?«
»Ne razumijem?«
»Rekli ste da je jednom ovamo na večeru doveo neku curu.«
Maggie zirnu prema njoj. Fiona je još uvijek u rukama držala fotografiju, zureći
u nju zbunjena izraza na licu. »Nije to bilo ništa važno«, reče Maggie.
»Dobro. Koga je doveo?«
»Ma neku djevojku koju je negdje upoznao; bilo je toga još. Nitko za dulje
vrijeme.«
Fiona spusti fotografiju na stol, ali ju je i dalje promatrala.
U dnevnom boravku sa stereo-linije zagrmi neki ragtime. Leroy je očito bila
pronašla jednu od Jesseovih starih ploča. Maggie je čula Hej, hej i Svaki dan,
kao i poznato prebiranje po žicama, premda nije umjela reći tko to izvodi. Iz
hladnjaka izvadi kiselo mlijeko i poli ga preko piletine. Koža joj se na čelu
napinjala od glavobolje. Kad smo već kod toga, shvati da je glavobolja muči već
neko vrijeme.
»Idem nazvati Jessea«, reče ona najednom Fioni.
Priđe telefonu koji je visio na zidu i podiže slušalicu. Nije bilo znaka koji
pokazuje da je linija slobodna. Umjesto toga začu zvonjavu na drugom kraju žice.
»Mora da Ira zove s telefona na katu«, reče i vrati slušalicu na mjesto. »Ma,
svejedno. Daj da se dogovorimo oko povrća. Koje povrće jede Leroy?«
»Voli salatu s preljevom«, reče Fiona.
»Oh, Bože, trebala sam kupiti zelenu salatu.«
»Maggie«, reče Ira ulazeći u kuhinju, »jesi li ti nešto petljala s mojom
telefonskom sekretaricom?«
»Ja? Ne.«
»A tko bi se drugi u to upuštao?«
»Ja nisam! Već sam ti ispričala o onom što mi se desilo neku večer, ali sam onda
snimila novu poruku.«
On je prstom pozove da priđe k telefonu. »Pokušaj sama«, reče joj.
»Što da pokušam?«
»Pokušaj nazvati dućan.«
Ona sleže ramenima i priđe telefonu. Pošto je okrenula broj, telefon na drugom
kraju triput zazvoni. Nešto škljocnu. »Pa, da počnemo«, začu Maggie vlastiti
glas, dalek i zveketav. »Da vidimo: pritisnite tipku A, pričekajte da se pojavi
crveni... oh, kvragu.«
Maggie zatrepta.
»Mora da sam nešto krivo stisnula«, nastavi njezin glas. Onda, visokim glasom
kojim se često služila kada se zafrkavala s djecom, reče: »Tko, je l' ja? Ja da
sam nešto krivo stisnula? Nemoguće, pa ja sam uvijek u pravu! Kako tako nešto
ikome može pasti na pamet?«
Onda se začu nekakvo gumeno cviljenje, kao prilikom brzoga premotavanja vrpce
naprijed, a za njim zvučni znak. Maggie vrati slušalicu na mjesto i reče: »Pa...
ovaj...«
»Bog sveti zna što su moje mušterije mislile«, reče joj Ira.
»Možda nitko nije zvao«, reče ona puna nade.
»Uopće mi nije jasno kako ti je to uspjelo! Ta bi sprava trebala imati zaštitu
od pogrešnog rukovanja.«
»Pa, to samo znači da se danas ne možeš pouzdati ni u najobičniji proizvod«,
objasni mu ona. Ponovno podiže slušalicu i poče okretati Jesseov broj. Njegov je
telefon zvonio i zvonio, a ona je uzrujano svijala žicu među prstima. Bila je
svjesna toga da ih Fiona promatra sjedeći za stolom, dok joj brada počiva na
stisnutoj šaci.
»Koga sad zoveš?« zapita Ira.
Pretvarala se da ga ne čuje.
»Koga to ona zove, Fiona?«
»Pa, Jessea, mislim«, objasni mu Fiona.
»Zaboravila si da mu je telefon pokvaren pa se ne čuje kad zvoni?«
Maggie ga pogleda pa reče: »Oh!«
Vrati slušalicu na mjesto, a onda se sa žaljenjem zagleda u nju.
»No, dobro«, reče Fiona. »Možda je već krenuo kući. Na kraju krajeva, subota je
navečer. Kada on zapravo završava s poslom?«
»Ne jako kasno«, objasni joj Ira.
»A gdje zapravo radi, kad smo već kod toga?«
»U Chickovoj prodavaonici. Prodaje motore.«
»Pa zar oni do sada nisu već zatvorili?«
»Jasno da jesu. Zatvaraju u pet.«
»Zašto ga onda Maggie uopće pokušava tamo nazvati?«
»Ne, ne, naziva njegov stan«, reče Ira.
Fiona reče: »Njegov...«
Maggie se vrati svojoj zdjeli s piletinom i promiješa komade koji su se namakali
u kiselom mlijeku. Iz jedne ladice uze spljoštenu vrećicu od smeđeg papira i
nasu u nju malo brašna.
»Jesse ima svoj stan?« pitala je Fiona Iru.
»Pa, da.«
Maggie u brašno dodade prašak za pecivo, sol i papar.
»Negdje daleko odavde?«
»Gore u Calvertovoj ulici.«
Fiona se zamisli.
Maggie reče: »Fiona, nešto sam te uvijek htjela pitati!« Glas joj opet poprimi
onaj cvrkutavi ton. »Sjećaš se kad si otišla, odnosno par mjeseci iza toga?«
zapita ona. »Kad ti je Jesse telefonirao i rekao da si ti njemu prva
telefonirala, a ti si mu rekla da nisi? Pa, jesi li ili nisi? Jesi li ti nazvala
nas pa si onda spustila slušalicu kad sam ja rekla: 'Fiona, ti si?'«
»Oh, zaboga...«, reče Fiona neodređeno.
»Hoću reći, to si morala biti ti jer zašto bi netko spustio slušalicu kad je čuo
tvoje ime?«
»Zbilja se ne sjećam«, reče Fiona, pa dohvati torbicu i ustade. Koračajući
nekako lagano, besciljno, kao da i ne zapaža da izlazi iz kuhinje, ona izluta iz
nje dozivajući: »Leroy? Kamo si nestala?«
»Vidiš?« reče Maggie Iri.
»Hmm?«
»To je bila ona. Cijelo vrijeme sam to znala.«
»Nije rekla da je ona nazvala.«
»Oh, Ira, ti ponekad ništa ne shvaćaš.«
Ona zatvori smeđu papirnatu vrećicu i stade je tresti da izmiješa sastojke. Ne
možeš sjediti na dvije stolice, trebala je reći Fioni. Ne možeš ga ismijavati
zato što je ostao isti kao i prije i u isto mu vrijeme zamjerati što se mijenja.
Pa, jasno da se odselio! Zar Fiona zamišlja da je sve ove godine sjedio ovdje i
čekao nju?
A ipak, Maggie je naslućivala kako se Fiona osjeća. Kad čovjek sebi stvori sliku
o nekoj osobi, ona u njegovu umu zauvijek ostaje zaustavljena u tom čvrsto
određenom položaju.
Ona opet pogleda fotografiju na stolu. Nekoć su svi bili tako puni poleta,
pomisli. Ulagali su u to tako puno energije. Sjeti se onih prvih pokusa u garaži
Lorimerovih roditelja, pa svih onih mjeseci tokom kojih su se oduševljavali
mogućnošću da nastupaju, pa makar i besplatno, a onda i one večeri kada se Jesse
likujući vratio kući mašući novčanicom od deset dolara - svojim udjelom u
njihovoj prvoj zaradi.
»Je li to Daisy?« zapita Ira.
»Što?«
»Učinilo mi se da sam čuo ulazna vrata.«
»Oh!« reče Maggie. »Možda je Jesse.«
»Ne računaj s tim«, reče joj on.
No samo Jesse tako udara vratima o policu za knjige. Maggie otrese ruke od
brašna. »Jesse?« zazva ona.
»Ja sam.«
Ona požuri u hodnik, a Ira nešto polaganije za njom. Jesse je stajao na vratima.
Gledao je prema dnevnom boravku u kojem je Leroy bila zastala poput neke
uznemirene životinjice te, u nastojanju da zadrži ravnotežu, na prsima stisnula
ruke jednu uz drugu, a jednu nogu držala iza sebe u zraku. Jesse reče: »Pa,
bog.«
»Bog«, reče Leroy.
»Kako si?«
»Dobro.«
On pogleda prema Maggie, a Maggie reče: »Jesi li vidio kako je narasla?«
Njegove se dugačke crne oči opet okrenuše prema Leroy.
Maggie krenu prema njemu želeći da on uđe u kuću. (Uvijek je izgledalo kao da će
svaki čas otići.) Uhvati ga za nadlakticu i reče: »Baš pečem piletinu; bit će
gotovo za par minuta. Vas dvoje možete sjesti i družiti se.«
No, njega nikada nije bilo lako na bilo što navesti. Na sebi je imao pletenu
vestu i ispod tankog pletiva ona osjeti njegov otpor - čelično stezanje mišića
iznad lakta. Čizme mu ostadoše prikovane za pod. Namjeravao je ovo izvesti onako
kako njemu bude odgovaralo.
»Što to slušaš?« zapita on Leroy.
»Oh, nekakvu ploču.«
»Voliš Deadovce?«
»Deadovce? Ovaj, da.«
»Onda ti treba neka bolja ploča«, reče on. »Ova je napravljena za mase.«
»O, da, tako je«, reče ona. »I meni se tako učinilo.
On opet pogleda Maggie. Pri ovakvu mu se položaju lica brada činila izduljenom,
baš kao i Iri kada bi pokušavao prikriti osmijeh.
»Leroy se bavi i sportom«, objasni mu Maggie. »Ponijela je sa sobom svoju
rukavicu za bejzbol.«
»Je li?« zapita on Leroy.
Ona kimnu. Vrh je njezina podignutog stopala bio dražesno usmjeren prema dolje,
kao da pleše balet.
Onda nešto zaštropota na katu i Fiona doviknu: »Maggie, gdje...?«
Onda se pojavi na vrhu stepenica. Svi pogledaše u nju.
»Oh«, reče ona.
I poče silaziti niz stepenice veoma polako i mirno, klizeći jednom rukom po
rukohvatu. Jedini je zvuk bilo udaranje potplata njezinih sandala o bosa
stopala.
»Jesse reče: »Drago mi je što te vidim, Fiona.«
Ona stiže do hodnika i pogleda ga. »I meni je drago što tebe vidim«, reče.
»Napravila si nešto novo u vezi s kosom?«
Ona podiže ruku, očiju još uvijek uprtih u njegovo lice, pa dotače krajeve kose.
»Oh! Vjerojatno«, reče mu.
Maggie reče: »Pa, najbolje da ja nastavim...«
A Ira reče: »Treba li ti pomoći oko večere, Maggie?«
»Da, molim te!« zapjevuši ona sva sretna.
Fiona objasni Jesseu: »Bila sam gore i tražila svoju kutijicu za sapun.«
Maggie zastade.
»Kutijicu za sapun?« zapita Jesse.
»Pogledala sam u tvoju komodu, ali su ladice prazne. Našla sam samo naftalin
protiv moljaca. Jesi li ti tu kutijicu možda ponio sa sobom kad si selio u svoj
stan?.«
»O kakvoj ti to kutijici govoriš?«
»O svojoj kutijici za sapun u obliku kornjače! O kutijici koju si ti sačuvao.«
Jesse pogleda prema Maggie, a Maggie reče: »Pa sjećaš se njezine kutijice za
sapun.«
»Pa, ne baš«, reče Jesse i uhvati se za pramen kose koji mu je padao na čelo,
što je radio uvijek kada bi se zbog nečega zbunio.
»Sačuvao si je kad je ona otišla«, objasni mu Maggie. »Vidjela sam te s tom
kutijicom u ruci. Unutra je bio komad sapuna, sjećaš se? Onog prozirnog sapuna
kroz koji se sve vidi.«
»Oh, da«, reče Jesse pustivši pramen.
»Sjećaš se?«
»Svakako.«
Maggie se opusti. Kratko se, ali ohrabrujuće osmjehnu prema Leroy koja je sad
bila spustila nogu na pod pa se činilo kao da ne zna što bi počela sa sobom.
»Pa gdje je ta kutijica?« zapita Fiona. »Gdje je moja kutijica za sapun, Jesse?«
»Pa, ovaj, zar je nije odnijela tvoja sestra?«
»Ne.«
»Mislio sam da ju je spakirala zajedno sa svim drugim stvarima.«
»Ne«, reče Fiona. »Ti si je držao u svojoj komodi.«
Jesse reče: »Zaboga, Fiona. U tom slučaju mora da sam je do sada već bacio. Ali
ako tebi ta kutijica toliko znači, bit će mi drago da ti...«
»Ali ti si je sačuvao zato što te podsjećala na mene«, objasni mu Fiona.
»Mirisala je na mene! Zatvorio bi oči i stavio moju kutijicu za sapun pod nos.«
Jesseov se pogled vrati k Maggie. On reče: »Mama? To si joj nabajala?«
»Hoćeš reći da to nije točno?« zapita ga Fiona.
»Mama, nabajala si joj da ja hodam okolo i njuškam po kutijicama za sapun?«
»Pa to si i radio!« reče Maggie premda joj je bilo teško ponoviti to njemu u
lice. Nikada ga nije voljela dovoditi u neugodan položaj. Ona se okrenu prema
Iri (na čijem je licu bio točno onakav šokirani izraz pun predbacivanja kakav je
i očekivala) pa reče: »Držao je tu kutijicu u najgornjoj ladici.«
»U ladici u kojoj držiš najdraže uspomene«, objasni Fiona Jesseu. »Misliš da bih
prešla cijeli taj put do Baltimorea kao neka obična... balava obožavateljica da
mi tvoja majka to nije rekla? Nisam morala doći! Bilo mi je sasvim dobro bez
tebe! Ali je tvoja majka rekla da je tebi bilo strašno stalo do moje kutijice za
sapun i da nisi htio Crystal dopustiti da je odnese, da zatvaraš oči i duboko
udišeš iz nje, da si je sačuvao sve do dana današnjega, rekla je, nikad je ne
ispuštaš iz ruke, a noću je držiš pod jastukom.«
Maggie kriknu: »Nikad nisam rekla..!«
»Što ti misliš o meni? Da sam ja neki bezveznjak?« zapita Jesse Fionu.
»Čekajte malo«, reče Ira.
Svima kao da je bilo drago što se mogu okrenuti prema njemu.
»Dajte da nešto raščistimo«, reče on. »Vi govorite o nekakvoj plastičnoj
kutijici za sapun.«
»O mojoj plastičnoj kutijici za sapun«, objasni mu Fiona, »s kojom Jesse uvečer
odlazi u krevet.«
»Pa, to mora da je neka zabuna«, reče Ira. »Otkuda bi Maggie to mogla znati?
Jesse sad ima vlastiti stan. A što se tiče toga s čim ili s kim on odlazi u
krevet, čuo sam samo za onu osobu koja u prodavaonici automobila dočekuje kupce
na vratima.«
»Za kakvu osobu?«
»Oh, nije važno.«
»Kakve to ima veze s prodavaonicom automobila i dočekivanjem na vratima?«
Nastade stanka, a potom Ira reče: »Pa znaš: kad hoćeš ući u dućan da kupiš auto,
na vratima te uvijek dočeka neka zgodna cura. Zapiše tvoje ime i adresu, a onda
pozove prodavača.«
»Cura? Mislite na žensku osobu?«
»Upravo tako.«
»Jesse spava s nekom ženom?«
»Upravo tako.«
Maggie reče: »E, Ira, ti baš moraš uprskati stvari.«
»Ne«, objasni joj Ira, »stvari je uprskala samo istina, Maggie, a istina je da
Jesse sad ima novu vezu.«
»Ali ta žena njemu nije važna! Hoću reći, nisu zaručeni ili vjenčani ni bilo što
drugo! Njemu do nje nije zbilja stalo!«
Ona pogleda prema Jesseu u nadi da će je on podržati, no on je pomno proučavao
vrh svoje lijeve čizme.
»Oh, Maggie, pomiri se s činjenicama«, reče Ira. »Stvari tako stoje. On će
uvijek biti takav. On nije stvoren za muža! Stalno mijenja djevojke i na istom
poslu ne može ostati dulje od nekoliko mjeseci, a svaki put kad dobije otkaz, za
to je netko drugi kriv. Gazda je nesposobni blesan, mušterije su blesave ili su
drugi namještenici nes...«
»Prestani«, poče Jesse, a Maggie reče: »Oh, Ira, ti uvijek, ama baš uvijek
pretjeruješ! Radio je punih godinu dana u onoj prodavaonici ploča, to si
zaboravio?«
»Svatko iz Jesseove okoline«, dovrši mirno Ira, »nekim čarobnim stjecajem
okolnosti na kraju ispadne nesposobni blesan.«
Jesse se okrenu i izađe iz kuće.
Nekako je izazivalo samo još veći nemir to što nije zalupio vrata, nego ih
pustio da veoma blago škljocnu za njim.
Maggie reče: »Doći će on natrag.« Obraćala se Fioni, no kad joj Fiona ne
odgovori (lice joj je bilo gotovo kao od drva i zurila je za Jesseom), umjesto
toga se okrenu prema Leroy. »Vidjela si kako mu je bilo drago što te vidi?«
Leroy samo zinu od čuda.
»Uzrujao se zbog onoga što je Ira rekao o njemu, to je sve«, objasni joj Maggie,
a onda reče: »Ira, nikad ti ovo neću oprostiti.«
»Meni!« reče Ira.
Fiona reče: »Prestanite.«
Oni se okrenuše prema njoj.
»Oboje prestanite s tim«, reče ona. »Već sam umorna od toga. Umorna sam od
Jessea Morana i umorna sam od vas dvoje, od vašeg neprestanog ponavljanja jednih
te istih besmislenih argumenata, od vašeg predbacivanja i natezanja, od Ire koji
je vječno u pravu i Maggie koja uvijek pristaje na to da bude u krivu.«
»Pa... Fiona?« reče Maggie. Ovo ju je ozbiljno pozlijedilo. Možda je to
smiješno, no ona je uvijek potajno vjerovala da drugi ljudi sa zavišću gledaju
na njezin brak. »Ne natežemo se, samo razgovaramo.«, reče ona. »Uspoređujemo
svoje poglede na neke stvari.«
Fiona reče: »Oh, nije bitno. Ne znam zašto sam pomislila da bi se ovdje bilo što
moglo promijeniti.« Pa uđe u dnevni boravak i zagrli Leroy čije su oči bile
širom razrogačene i prestrašene te joj reče: »No, no, dušo«, i zagnjuri lice u
udubinu na Leroyinu vratu. Očito je zapravo Fioni bila potrebna utjeha.
Maggie baci pogled na Iru. Gledala je na sve strane.
»Kutijica za sapun?« zapita Ira. »Kako si uspjela izmisliti takvu priču?«
Ona ne odgovori. (Što god da kaže, moglo bi izgledati kao natezanje.) Umjesto
toga, udalji se od njega. Uputi se prema kuhinji zaklanjajući se iza nečega za
što se nadala da je dostojanstvena šutnja, no Ira pođe za njom govoreći:
»Slušaj, Maggie, ne možeš stalno preuređivati život drugih ljudi. Suoči se s
činjenicama! Probudi se, kava je skuhana!«
Ann Landers i njezina omiljena izreka: probudi se, kava je skuhana. Mrzila je
kad bi on navodio riječi Ann Landers. Priđe radnoj plohi i stade ubacivati
komade piletine u papirnatu vrećicu.
»Kutijica za sapun!« divio se Ira za sebe.
»Hoćeš li da uz piletinu napravim grašak?« zapita ona. »Ili mahune?«
No Ira reče: »Idem se umiti.« I izađe.
I tako je ostala sama. Pa dobro! Ukloni suzu s trepavica. U ovoj se kući svi
ljute na nju, a to je i zaslužila; nametala se i navaljivala, kao i obično. A
ipak, dok je to radila, nije izgledalo kao nametanje. Naprosto je osjećala da se
svijet za mrvičicu pomaknuo iz žarišta, boje se nisu baš sasvim točno poklapale
s nacrtanim obrisima - otprilike kao na loše otisnut oglas u novinama - pa bi,
da ona samo malo popravi neke stvari, sve savršeno došlo na svoje mjesto.
»Glupačo!« reče sama sebi tresući vrećicom u koju je bila stavila komade
piletine. »Glupa stara radoznala kravo!« Tresnu tavu na štednjak i uli u nju
previše ulja. Divljački okrenu dugme, a onda se odmaknu i pričeka da plamenik
počne gorjeti. Ma pogledaj ovo: kapljice su je od ulja poprskale po prednjem
dijelu njezine najbolje haljine, i to upravo po zaobljenom trbuhu. Nespretna je
i ima debeo trbuh, a nije čak imala ni dovoljno pameti da, prije nego što počne
kuhati, na sebe stavi nekakvu pregaču. A i previše je platila za tu haljinu,
šezdeset i četiri dolara kod Hetcha, zbog čega bi se Ira zgrozio da to dozna.
Kako je mogla biti tako lakoma? Otre nos nadlanicom. Duboko udahnu. Pa dobro.
Nema veze.
Ulje se još nije bilo dovoljno zagrijalo, no ona poče stavljati piletinu u tavu.
Na nesreću, toga je bila cijela gomila. Previše, kako sada ispada. (Osim ako
Jessea ne uspiju nagovoriti da se vrati na večeru.) Morala je nagurati komade
jedne uz druge kako bi unutra stalo i nekoliko posljednjih bataka.
Grašak ili mahune? To još nije riješeno. Ona obrisa ruke krpom za suđe i pođe u
dnevni boravak da to ispita. »Leroy«, reče, »što bi ti...?«
No, dnevni je boravak bio prazan. Leroyina je ploča sada zvučala umorno, kao da
svira već po drugi ili treći put. »Vozeći se kamionom, naplatio sam svoj
ulog...«, pjevao je uporno neki muški sastav. Nitko nije sjedio na kauču ni na
nekoj od stolica.
Maggie prijeđe hodnik i izađe na prednji trijem te pozva: »Leroy? Fiona?«
Nema odgovora. Četiri su prazne stolice za ljuljanje bile okrenute prema
svjetlima na ulici.
»Ira?«
»Gore sam«, doviknu on, a glas mu zazvuča prigušeno.
Ona se okrenu od vrata. Fionin je kovčeg, Bogu hvala, još uvijek stajao podno
stepenica pa, prema tome, ona nije mogla daleko otići. »Ira, je li Leroy s
tobom?« doviknu Maggie.
On se pojavi na odmorištu s ručnikom prebačenim oko vrata. Još uvijek brišući
lice, pogleda nadolje prema njoj.
»Ne mogu je naći«, objasni mu ona. »Ne mogu naći ni nju ni Fionu.«
»Jesi li pogledala na trijem?«
»Jesam.«
On siđe ponijevši ručnik sa sobom. »Pa, možda su otišle kući«, reče.
Ona izađe za njim kroz ulazna vrata pa zajedno obiđoše oko kuće. Noćni je zrak
bio topao i vlažan. Neka mušica ili komarac zazuja joj pored uha i ona ga
otjera. Ta tko bi htio biti izvan kuće u ovo doba? Leroy ili Fiona očito ne.
Stražnje je dvorište, kada stigoše do njega, bilo malen, prazan i taman
četverokut.
»Otišle su«, objasni joj Ira.
»Otišle? Hoćeš reći, ozbiljno otišle?«
»Mora da je tako.«
»Ali kovčeg im je još uvijek u hodniku.«
»Pa, prilično je težak«, reče on pa je uze za ruku i povede uza stepenice na
stražnji trijem. »Ako su krenule pješice, najvjerojatnije im ga se baš i ne da
nositi.«
»Pješice«, reče ona.
U kuhinji je piletina glasno cvrčala. Maggie na to ne obrati pažnju, no Ira
ugasi plin.
»Ako su krenule pješice, možemo ih dostići«, reče Maggie.
»Maggie, čekaj...«
Prekasno; već je bila vani. Opet projuri kroz hodnik, pa kroz vrata i niz
stepenice na ulicu. Fionina sestra stanuje negdje zapadno odavde, blizu
Broadwaya. Morale su, prema tome, skrenuti lijevo. Zaklanjajući oči od sjaja
uličnih svjetiljaka, Maggie je pogledom pretraživala traku pustoga pločnika.
Vidje bijelu mačku kako sama korača na onaj suzdržani, kolebljivi način na koji
se mačke kreću u nepoznatoj okolini. Čas kasnije djevojka duge crne kose izleti
iz nekoga prolaza između kuća i dohvati je vičući: »Purice! Pa gdje si bila!«
Onda nestade, a za njom i volani njezine suknje. Prođe neki auto ostavljajući za
sobom djelić bejzbolske utakmice: »... nema izlijetanja pred protivnika, a
pretrčavanje baza je završeno, dragi slušaoci, noćas je vruće na Trideset i
trećoj ulici...« S neba je iznad tvorničkog parkirališta dopirao
sivkastoružičasti odsjaj.
Ira joj priđe i stavi joj ruku na rame. »Maggie, dušo«, reče.
No ona strese njegovu ruku i krenu natrag prema kući.
Kad god bi se uzrujala, izgubila bi svaki smisao za smjer, pa se sada usredotoči
na svoje korake poput slijepca, nesigurno pružajući ruku da dotakne nisku
šimširovu živicu pored pločnika, dvaput posrnuvši dok se stepenicama uspinjala
na trijem. »Mila«, reče Ira iza nje. Ona prođe hodnikom stade podno stepenica.
Položi Fionin kovčeg na pod i kleknu da bi otkopčala remenje.
U kovčegu nađe ružičastu pamučnu spavaćicu, dječju pidžamu i nekoliko pari
sićušnih čipkastih gaćica - ništa od toga nije bilo složeno, nego su sve stvari
bile zgužvane kao iscijeđena kuhinjska krpa. A ispod toga, torbica za kozmetiku
što se zatvarala patentnim zatvaračem, dvije hrpe otrcanih stripova, pola tuceta
ženskih časopisa, kutija domina i divovska, pužutjela knjiga s pričama o
konjima. Sve predmeti bez kojih će se Fiona i Leroy lako snaći. Ono bez čega se
ne bi mogle snaći - Fionina torbica i Leroyina rukavica za bejzbol - bilo je
otišlo s njima.
Prebirući po slojevima tih stvari u kovčegu, dok je Ira nijemo stajao iza nje,
Maggie najednom vlastiti život sagleda kao kružni tok. Uvijek se ponavlja i u
njemu nema nimalo nade.
4.
U Maggienu je staračkom domu bio neki starac koji je vjerovao da će mu, kad
jednog dana dođe u nebo, biti vraćeno sve što je izgubio tokom svojega životnog
vijeka. »Oh, da, to je sjajno!« rekla je Maggie kad joj je on to objasnio.
Pretpostavila je da je mislio na neopipljive stvari - mladenačku energiju, na
primjer, ili onu sposobnost koju imaju mladi ljudi da ih nešto ponese i da se za
nešto strastveno zagriju. No, iz njegovih je daljnjih riječi razabrala da on na
umu ima nešto konkretnije. Na nebeskim dverima, rekao je, sveti će mu Petar
pružiti jutenu vreću u kojoj će sve biti pospremljeno: crvena vestica koju mu je
majka isplela baš prije no što će umrijeti, a on ju je u četvrtom razredu
zaboravio u autobusu i sve od tada svim srcem žudi za njom. Posebni džepni nožić
što mu ga je njegov stariji brat iz čiste zlobe oteo i bacio u polje kukuruza.
Dijamantski prsten što mu ga njegova prva dragana nije vratila kada je raskinula
njihove zaruke i pobjegla sa svećenikovim sinom.
Onda je Maggie stala razmišljati o tome što bi ona mogla naći u svojoj vreći -
zametnuta sjenila i kamene pudere, rasparene naušnice i kišobrane, a za neke od
tih stvari nije ni primijetila da ih je izgubila u vrijeme kad se to desilo,
nego bi ih se sjetila tjednima ili mjesecima nakon toga. (»Zar nisam ranije
imala...?« i »Kamo je nestao moj...?«) Čak i predmete kojih se odrekla po svojoj
slobodnoj volji, a kasnije opet poželjela da joj se vrate - na primjer, one
suknje iz pedesetih godina koje je poklonila u dobrotvorne svrhe, jer dugačke
suknje i opet više nisu bile u modi. Ponovila je: »Oh, da«, no za nijansu manje
sigurno jer joj se činilo da ona sama nije pretrpjela tako gorke gubitke kao taj
starac.
Sada je, međutim (pospremajući preostalu piletinu u plastične kutije u kojima je
Ira nosio ručak na posao), ponovno razmotrila pitanje te jutene vreće i ovaj joj
se put ona učini mnogo punijom. Sjeti se zelene haljine kojoj se Natalie, žena
njezina brata Josha, jednog dana divila. Maggie je rekla: »Uzmi je, pristajat će
ti uz boju očiju«, jer joj je zbilja pristajala, a njoj je bilo drago da je
Natalie uzme; voljela ju je kao sestru. No, onda su se Josh i Natalie razveli,
Natalie je otišla i nikada se više nije javila, kao da se bila razvela i od
Maggie pa sada Maggie poželi da opet ima tu haljinu. Tako se mekano talasala pri
svakom koraku! Bila je to jedna od onih haljina koje se mogu svugdje nositi, u
kojima se čovjek u svakoj prilici dobro osjeća.
A voljela bi da joj se vrati i ona smiješna mačkica, Čičkova Glavica, koja je
bila prvi poklon što ga je dobila od Ire u vrijeme dok su hodali. Bila je
vragolast, jogunast stvor koji se vječno borio s nekim izmišljenim
neprijateljima, služeći se pritom zubima oštrim kao iglice i mekanim sivim
šapicama, a Maggie su se i Ira znali satima igrati s njom. No onda je Maggie
nenamjerno usmrtila to jadno stvorenjce uključivši majčinu sušilicu za rublje, a
da prije toga nije pogledala unutra, pa je, kad je kasnije htjela izvaditi
rublje iz stroja, našla Čičkovu Glavicu, mlitavu, svu izlomljenu i raščupanu
poput istoimene biljke. Maggie je plakala i plakala. Nakon Čičkove Glavice imala
je cijeli niz drugih mačaka - Luciju, Sirka i Tikvicu - no Maggie je sada
najednom poželjela baš Čičkovu Glavicu. Sveti Petar sigurno dopušta i
životinjama da uđu u tu vreću. Hoće li u nju pustiti i sve one mršave, nikakve
pse iz Mulraneyeve ulice, one mješance čiji su je udaljeni glasovi u djetinjstvu
svake noći uspavljivali svojim lajanjem? Hoće li u nju pustiti i hrčka koji je
pripadao njezinoj djeci i godinama u krletki neumorno trčkarao po svom žičanom
vrtuljku, sve dok ga Maggie iz čistog sažaljenja nije pustila van pa ga je
Tikvica uhvatio i pojeo?
I onaj ganutljivi privjesak za ključeve koji je nekoć imala, metalna okrugla
pločica koja se okretala oko osovine i na kojoj je s jedne strane pisalo VOLI
ME, a na drugoj NE VOLI ME. Poklonio joj ga je Boris Drumm, a kad je Jesse dobio
vozačku dozvolu, iz sentimentalnosti ga je dala njemu. Spustila mu ga je na dlan
pošto ga je dovezla kući nakon vozačkog ispita, no na nesreću su kola bila
ostala u brzini pa su sama krenula dalje kad je ona izašla iz njih. »Oh, krasno
si to izvela, mama«, rekao je Jesse dohvativši ručnu kočnicu, a zbog nečega u
njegovoj umišljenoj podsmješljivosti prvi ga je put sagledala kao muškarca. No,
on je sada ključeve nosio u malenom kožnom etuiju - od zmijske kože, kako je
vjerovala. Voljela bi dobiti natrag svoj privjesak. Mogla ga je gotovo osjetiti
među prstima - lagan, jeftin metal i izbočena slova, tu je pločicu znala odsutno
vrtjeti oko njezine osi dok bi stajala razgovarajući s Borisom: VOLI ME, NE VOLI
ME. I opet je vidjela Borisa kako iskrsava pred njezinim kolima dok je vježbala
kočenje. Hej, zapravo joj je samo pokušavao reći: Evo me! Primijeti me!
I njezina ogrlica od smeđih kuglica koje su izgledale kao da su od tamnog
jantara. Antikna plastika, tako ju je nazvala ona prodavačica u dućanu jeftine,
rabljene robe. Čovjek bi pomislio da je taj izraz sam u sebi proturječan, no
Maggie je voljela tu ogrlicu. A isto tako i Daisy, koja ju je često posuđivala
dok je bila mala, zajedno s parom Maggienih cipela s visokom petom, te je
napokon i izgubila u prolazu iza kuće. Jedne ju je ljetne večeri imala na sebi
prilikom preskakivanja konopca i vratila se kući sva u suzama jer je ogrlica
bila nestala. Ogrlica će pouzdano biti u jutenoj vreći. a isto tako i ta ljetna
večer, ta zašto ne? - djevojčice koje mirišu po znoju i krijesnicama, tople
daske na podu trijema što lagano prianjaju uz stolice za ljuljanje, zvonki
glasovi što dopiru izvana: »Ovo vi zovete skokom?« i »Tike tike tačke, tramvaj
vozi mačke...«
Kutije s piletinom stavi u prednji dio hladnjaka gdje će ih Ira sigurno
primijetiti, pa zamisli kako će se sveti Petar zapanjiti dok bude promatrao što
sve ispada iz njezine vreće: boca puna vjetra, kutija svježeg snijega, kao i
druga, ispunjena onim zamagljenim, mjesečinom obasjanim oblacima što su poput
dirižabla lebdjeli na nebu dok ju je Ira pratio kući nakon zborskog pjevanja.
Suđe se na rešetki za sušenje sada već bilo osušilo pa ga ona skinu i pospremi u
ormarić za suđe. Zatim jednu zdjelicu do vrha natrpa sladoledom. Požali što nisu
kupili čokoladni sladoled s dodatkom metvice. Karamel je tako bezukusan. Uspe se
stepenicama, usput zabadajući žlicu u sladoled. Na vratima Daisyne sobe zastade.
Daisy je klečala na podu, slažući knjige u kartonsku kutiju. »Hoćeš li
sladoleda?« zapita je Maggie.
Daisy pogleda prema njoj i reče: »Hvala, ne.«
»Za večeru si pojela samo jedan batak.«
»Nisam gladna«, reče Daisy i ukloni uvojak kose s čela. Na sebi je imala odjeću
koju nije namjeravala ponijeti sa sobom - široke traperice i bluzu s poderanom
rupicom za dugme. Soba joj je već izgledala kao da u njoj nitko ne živi, a
raznorazne ukrasne sitnice koje su inače stajale po policama, bile su već
tjednima spakirane.
»Gdje su tvoje plišane životinje?« reče Maggie.
»U putnoj torbi.«
»Mislila sam da ćeš ih ostaviti ovdje.«
»Predomislila sam se«, reče Daisy.
Tokom je cijele večere bila tiha. Maggie je razabrala da jedva čeka sutrašnji
dan. Međutim, od nje se moglo i očekivati da o tome neće govoriti. Trebalo je
čitati znakove - gubitak teka i odluku da sa sobom ipak ponese plišane
životinje. Maggie reče: »Pa, dušo, ako ti nešto zatreba, samo me zovi.«
»Hvala, mama.«
Maggie ode hodnikom do svoje i Irine zajedničke spavaće sobe. Ira je prekriženih
nogu sjedio na krevetu slažući pasijans. Bio je skinuo cipele i zavrnuo rukave.
»Hoćeš malo sladoleda?« zapita ga Maggie.
»Ne, hvala.«
»Ni ja ga ne bih smjela jesti«, reče ona. »Ali putovati je tako naporno. Osjećam
se kao da sam potrošila milijun kalorija samo zato što sam sjedila u kolima.«
U ogledalu se iznad komode, međutim, neosporno činila predebelom. Odloži
sladoled na rubac kojim se ogrtala prilikom češljanja i nagnu se naprijed da
prouči vlastito lice, uvlačeći pri tome obraze da bi izgledala mršavije. Ne
pomaže. Ona uzdahnu i odmaknu se. Ode u kupaonicu da uzme spavaćicu. »Ira«,
doviknu, a glas joj je odzvanjao među pločicama, »misliš da se Serena još uvijek
ljuti na nas?«
Morala je proviriti kroz vrata da dozna njegov odgovor: slegnuo je ramenima.
»Razmišljam o tome da joj telefoniram i vidim kako je s njom«, objasni mu ona,
»ali ću se grozno osjećati ako mi zalupi slušalicu.«
Otkopča haljinu, povuče je preko glave i baci na poklopac zahodske školjke. Onda
izuje i cipele. »Sjećaš se kad sam joj pomogla da odvede majku u starački dom?«
zapita. »Poslije toga mjesecima nije razgovarala sa mnom i kad god sam je
pokušala nazvati, zalupila bi mi slušalicu. Bilo mi je strašno kad bi to
napravila. Onaj tupi udarac na drugom kraju žice. Od toga sam se osjećala tako
malenom. Osjećala sam se kao da smo obje opet u trećem razredu osnovne škole.«
»To je bilo zato što se ona i ponašala kao da ide u treći razred osnovne«, reče
Ira.
Maggie u kombineu izađe iz kupaonice po još jednu žlicu sladoleda. »A čak i ne
znam zašto se onako uzrujala«, reče obraćajući se Irinu odrazu u zrcalu. »To je
bila potpuno nenamjerna zabuna! Ja sam to napravila u najboljoj namjeri! Rekla
sam njezinoj majci: 'Čujte', rekla sam, 'hoćete li ostaviti dobar dojam na
ostale pacijente u domu? Hoćete li osoblju od samog početka pokazati da niste
samo još jedna smušena stara gospođa?' Pa to je bila Anita, zaboga! Anita koja
je ranije nosila crvene toreadorske hlače! Nisam mogla dopustiti da njezina
vrijednost ne dođe dovoljno do izražaja. Zato sam rekla Sereni da je ne bi
trebalo odvesti u starački dom sve do nedjelje navečer, dan uoči Svih svetih, i
zato sam sama, na vlastitom šivaćem stroju, sašila onaj klaunovski kostim i
otišla čak do Istočne avenije u onu... onu...? Kako se to zvalo?«
»Prodavaonica kazališnih potrepština«, reče Ira slažući karte u novi red.
»U prodavaonicu kazališnih potrepština, po masnu bijelu podlogu za lice. Otkuda
sam ja mogla znati da će se te godine kostimirana zabava održati u subotu?«
Ona ponese sladoled sa sobom do kreveta i smjesti se, podbočivši jastuk o gornju
ploču. Ira se mrštio zbog načina na koji su se karte bile rasporedile. »Čovjek
bi pomislio da sam sve to namjerno smislila da nju učinim smiješnom«, objasni mu
Maggie, »s obzirom na ono kako se Serena ponašala.«
U mislima, međutim, nije vidjela Serenu kako je u onom trenutku izgledala, nego
Anitu: njezino lice namazano bojom, crvenu slamnatu kosu, trokute što joj ih je
Maggie rumenilom za usta bila iscrtala ispod očiju pa se zbog njih činila
neprirodno čilom, a istodobno i uplakanom, baš kao pravi cirkuski klaun. I
njezinu bradu koja podrhtava i uvlači se, dok ona sjedi u kolicima promatrajući
Maggien odlazak.
»Pokazala sam se kao kukavica«, reče Maggie najednom spuštajući zdjelicu.
»Trebala sam ostati i pomoći Sereni da je presvuče, ali sam se osjećala tako
bedasto; osjećala sam da sam opet sve zabrljala. Samo sam rekla: 'Bog!' i
otišla, a kad sam je zadnji put pogledala, vidjela sam je kako sjedi ondje s
onom groznom perikom kao netko... tko se nalazi na krivom mjestu, izgledala je
tako senilno i patetično kraj svih onih ljudi obučenih u običnu odjeću.«
»Oh, dušo, na kraju se dobro snašla na tom mjestu«, reče Ira. »Zašto toliko
priče oko toga?«
»Ira, ti nisi vidio kako je ona izgledala. Na sebi je imala i onu Poseyevu
stvarčicu, znaš? Jedan od onih Poseyevih steznika koji ti pomažu da se izravnaš
jer sama više nije mogla uspravno sjediti. Klaunovski kostim i Poseyev steznik!
Bedasto sam postupila, kažem ti.«
Nadala se da će joj Ira i dalje proturječiti, no on samo stavi trefova dečka na
damu.
»Ne znam zašto se uopće zavaravam time da ću otići u raj«, reče mu Maggie.
Šutnja.
»Onda, da je nazovem ili ne?«
»Koga da nazoveš?«
»Pa Serenu, Ira. O kome razgovaramo zaboga?«
»Nazovi je ako hoćeš«, reče on.
»Ali što ako mi spusti slušalicu?«
»Onda pomisli na to koliko će nam telefonski račun biti manji.«
Ona mu isplazi jezik.
Dohvati telefon s noćnog ormarića i stavi ga u krilo. Na tren ga je ozbiljno
promatrala, a onda podiže slušalicu. Ira se taktično nagnu nad svoje karte i
stade zviždati. (Bio je previše uljudan da bi slušao tuđi razgovor, iako, kako
je Maggie znala iz vlastitog iskustva, čovjek može prilično toga čuti
pretvarajući se da je zadubljen u pjesmu koju pjevuši.) Ona polako i odlučno
otipka Serenin broj, kao da će to njihov razgovor učiniti lakšim.
Serenin telefon zazvoni dvaput kratko, umjesto jedanput dugo. Maggie se to učini
seljačkim i pomalo zaostalim. Piip-piip, čulo se. Piip-piip.
Serena reče: »Halo?«
»Serena?«
»Da?«
»To sam ja.«
»Oh, bog.«
Možda nije shvatila tko se krije iza onoga»ja«. Maggie pročisti grlo i reče:
»Maggie na telefonu.«
»Bog, Maggie.«
Maggie se nasloni na jastuk i ispruži noge pa reče: »Nazvala sam te da vidim
kako si.«
»Izvrsno!« reče Serena. »Odnosno, pa, ne znam... Ne baš naročito, da ti pravo
kažem. Stalno hodam gore-dolje, idem iz jedne sobe u drugu. Kao da se ne mogu
skrasiti na jednom mjestu.«
»Zar Linda nije tamo?«
»Poslala sam je kući.«
»Zašto?«
»Išla mi je na živce.«
»Išla ti je na živce! Kako to?«
»Oh, na sve moguće načine. Zaboravila sam. Odveli su me navečeru... Priznajem da
sam dijelom i ja kriva. Nikako se nisam htjela složiti ni s jednim njihovim
prijedlogom. Nije mi se sviđao restoran i nisam mogla podnijeti ljude koji tamo
jedu. Stalno sam razmišljala o tome kako bi bilo lijepo da sam sama, da imam
cijelu kuću za sebe. A sad sam tu i sve je tako tiho. Kao da sam zamotana u vatu
ili tako nešto. Stresla sam se kad sam čula telefon.«
»Šteta što stanuješ tako daleko«, reče Maggie.
Serena reče: »Nemam nikoga s kim bih mogla razgovarati o svakodnevnim sitnicama,
o tome da mi se začepila cijev i da su mi se u kuhinji opet pojavili crveni
mravi.«
»Možeš razgovarati sa mnom«, reče Maggie.
»Ali ti nemaš crvene mrave u kuhinji, zar ne shvaćaš? Hoću reći, to nije naš
zajednički problem.«
»Oh«, reče Maggie.
Nastade stanka.
Što to Ira zviždi? Nešto s one ploče koju je Leroy večeras svirala; riječi su
Maggie bile na vrhu jezika. On pokupi cijeli niz karata, počevši od karo dame, i
premjesti ih na kralja.
»Znaš«, reče Serena, »kad god bi Max otišao na neko poslovno putovanje, imali
smo toliko toga ispričati jedno drugome kad bi se vratio kući. On bi govorio i
govorio, ja bih govorila i govorila, a onda, znaš što bi se desilo?«
»Što?«
»Strahovito bismo se posvađali.?«
Maggie se nasmija.
»A onda bismo se pomirili i otišli zajedno u krevet«, reče Serena. »Ludo, je l'
da? A sad stalno razmišljam: da Max ovaj čas uskrsne, zdrav i čio, bismo li se i
opet onako strahovito posvađali?«
»Pa, meni se čini da da«, reče Maggie.
Pitala se kako bi se osjećala da zna kako Iru vidi posljednji put na ovom
svijetu. Nekoliko bi mjeseci, možda, napola očekivala da nehajno ušeće u kuću,
baš kao što se one prve proljetne večeri pojavio na zborskom pjevanju prije
trideset godina.
»Ovaj, Serena, osim toga«, reče ona, »moram ti se ispričati za ono što se
dogodilo nakon pogreba.«
»Oh, nije bitno.«
»Ne, zbilja, oboje se naprosto grozno osjećamo.«
Nadala se da Serena neće u pozadini čuti Irino zviždanje; onda bi njezina
isprika zvučala neiskreno. U zadnje mi vrijeme pada na pamet, raspoloženo je
zviždao, kako je dugačko, čudno putovanje bilo to...
»Nije bitno; bez veze sam se razbjesnila«, objasni joj Serena. »Udovicama živci
lako popuste ili tako nešto. Čista glupost. Nisam više u godinama kad bih se
smjela bez razmišljanja odricati starih prijatelja; ne mogu to sebi dopustiti.«
»Oh, nemoj tako!«
»Što, ti bi htjela da se tebe odreknem?«
»Ne, ne,...«
»Samo se šalim«, objasni joj Serena. »Hvala ti što si me nazvala, Maggie. Ne
kažem to samo tako. Baš je bilo dobro čuti tvoj glas.«
»Nema na čemu«, reče Maggie.
»Bog.«
»Bog.«
Serena spusti slušalicu. Časak kasnije i Maggie učini isto.
Ovaj se sladoled više ne može jesti. Pustila ga je da se pretvori u kašicu. Osim
toga, osjećala je kao da se guši. Ona pogleda svoje tijelo - gornji dio kombinea
koji ju je zatezao preko grudi. »Debela sam kao slon«, objasni ona Iri.
On reče: »Nemoj opet počinjati.«
»Ozbiljno.«
On kažiprstom stade tapkati po gornjoj usnici proučavajući karte.
Pa, dobro. Ona ustade i ode u kupaonicu, u hodu skidajući sa sebe donje rublje,
pa dohvati spavaćicu s vješalice. Kad ju je prebacila preko glave, spavaćica se
obavi oko nje, široka, hladna i lagana. »Uf!« reče ona. Umi lice i opra zube.
Trag što ga je načinilo njezino donje rublje, vodio je iz spavaće sobe u
kupaonicu; ona pokupi sve komade i nagura ih u košaru za prljavo rublje.
Ponekad bi, nakon nekoga dana koji bi je posebno iscrpio, osjetila silnu želju
da spali sve što bi skinula sa sebe.
Onda joj, dok je stavljala haljinu na vješalicu, na um najednom dođe jedna
misao. Ona pogleda prema Iri. Pogleda na drugu stranu. Objesi haljinu u ormar,
pored svoje jedine svilene bluzice.
»Zaboga«, reče ponovno se okrenuvši prema njemu. »Taj Cartwheel je tako malo i
otrcano mjesto.«
»Mm.«
»Zaboravila sam kako je malen i otrcan«, reče ona.
»Mmhmm.«
»Kladim se da im je i škola malena i otrcana.«
Nema odgovora.
»Misliš da dijete u tamošnjoj školi može dobiti dobro obrazovanje?«
»To zbilja ne znam«, reče Ira.
Ona čvrsto zatvori vrata ormara. »Pa, ja znam«, objasni mu. »Mora da je cijelu
godinu u zaostatku za školama u Baltimoreu. Možda i dvije.«
»A baltimorske škole su, naravno, izvanredne«, reče Ira.
»Pa, barem su bolje nego u Catwheelu.«
On podiže jednu obrvu prema njoj.
»Hoću reći, najvjerojatnije«, reče Maggie.
On podiže kartu i premjesti je na drugu, a onda se predomisli i vrati je na
staro mjesto.
»Evo što možemo napraviti«, reče Maggie. »Možemo pisati Fioni i pitati je da li
je razmišljala o Leroyinom školovanju. Možemo joj ponuditi da ćemo upisati Leroy
u školu ovdje u Baltimoreu, a ona neka joj dopusti da bude kod nas devet mjeseci
godišnje.«
»Ne«, reče Ira.
»Onda svih dvanaest mjeseci, ako bude trebalo. Znaš kako se djeca vezuju uz
kolege iz razreda i sve ostalo. Možda ne bude htjela otići odavde.«
»Maggie, pogledaj me.«
Ona se okrenu prema njemu držeći ruke na bokovima.
»Ne«, reče on.
Bilo je mnogo argumenata koje je mogla iznijeti. Raznoraznih argumenata!
No, iz nekog razloga, ona to ne učini. Spusti ruke i odšeta do prozora.
Bila je topla, duboka, tiha noć, s taman toliko strujanja zraka da zanjiše vrpcu
za potezanje platnene rolete. Ona podiže roletu i nagnu se van, pritišćući čelo
o prašnjavu mrežu protiv komaraca.. Zrak je mirisao na automobilske gume i
travu. Nasumični su komadići glazbe izvirali iz televizora kod Lockeovih,
njihovih prvih susjeda. Preko puta ulice Simmonsovi su se upravo uspinjali
prednjim stepenicama, a muž je zveckao ključevima. Oni još ne namjeravaju poći u
krevet; ni slučajno. Oni pripadaju među one sretne mlade bračne parove bez
djece, gledaju samo jedno drugo, a sada se bez sumnje vraćaju iz restorana gdje
su večerali i sada će... što će sada? Možda staviti neku romantičnu stvar, nešto
s violinama, pa sjesti i ljupko razgovarati na svojoj besprijekorno čistoj
počivaljci za dvije osobe, a oboje će dignuti uvis čašu s vinom načinjenu od
onoga tankog, izuzetno lomljivog kristalnog stakla na kojoj čak nema ni
pojačanja oko ruba. Ili će možda plesati. Jednom ih je bila vidjela kako plešu
na prednjem trijemu - žena je bila u visokim potpeticama, kose podignute u
frizuru nalik na eskimski iglu, a muž ju je, na neki služben način pun
divljenja, držao lagano udaljenu od sebe.
Maggie se okrenu oko sebe i opet priđe krevetu. »Oh, Ira«, reče spustivši se
pored njega, »radi čega ćemo nas dvoje sada živjeti do kraja svojega života?«
Poremetila mu je karte, no on se nježno suzdrža od toga da ih popravi, nego
umjesto toga ispruži ruku i uvuče je u krevet. »Hajde, hajde, mila«, reče i
privuče je sasvim blizu. Još uvijek je čvrsto držeći uza se, premjesti pikovu
četvorku na peticu, a Maggie mu nasloni glavu na prsa i stade promatrati. Vidje
da je sada već dospio do zanimljivoga dijela igre. Onaj je početni, površni dio,
kada se svaki potez čini mogućim, već bio za njim, pa mu je sada mogućnost
izbora bila sužena te je morao pokazati što umije i koliko dobro prosuđuje. Ona
u sebi osjeti maleni drhtaj koji je obuze poput navale osjećaja, poput nekakve
unutrašnje bodrosti, pa podiže lice i poljubi toplu oštrinu njegove jagodične
kosti. Onda kliznu iz njegova zagrljaja i premjesti se na svoju stranu kreveta
jer je znala da ih sutradan čeka dugačka vožnja autom pa će joj, prije nego što
krenu na put, biti potrebno da se noćas dobro ispava.

1. U izvorniku car pool - dogovor između nekoliko vlasnika automobila da će na

smjenu voziti jedni druge na posao ili djecu u školu itd. (nap. prev.).
2. Engl. dog-doo - pseći izmet (nap. prev.).
3. Ann Landers, pravim imenom Eppie Lederer, u raznim časopisima već više od 40
godina odgovara na pitanja čitalaca savjetujući im kako da riješe svoje probleme
(nap. prev.).
4. Ovim toponimima doista ne manjka maštovitosti: Hoosegow bi u prijevodu
značilo Ćuza ili Bajbok, Moose Cow - Losova Ženka, Moose Lump - Losova Gruda, a
Goose Bump - Guščja Kvrga, što je, kao i kasnije iznašašće Moose Run odnosno
Losov Trk, prilično teško dovesti u vezu s pravim imenom traženog mjesta, tj.
Spruce Gum ili Omorikina Smola (nap. prev.).
5. Sofisticirani satirični strip s temama iz američkoga društvenog i političkog
života (nap. prev.).
6. Candide, naslov poznatoga Voltaireova filozofskog romana (nap. prev.).
1 U izvorniku car pool - dogovor između nekoliko vlasnika automobila da će na
smjenu voziti jedni druge na posao ili djecu u školu itd. (nap. prev.).
2 Engl. dog-doo - pseći izmet (nap. prev.).
3 Ann Landers, pravim imenom Eppie Lederer, u raznim časopisima već više od 40
godina odgovara na pitanja čitalaca savjetujući im kako da riješe svoje probleme
(nap. prev.).
4 Ovim toponimima doista ne manjka maštovitosti: Hoosegow bi u prijevodu značilo
Ćuza ili Bajbok, Moose Cow - Losova Ženka, Moose Lump - Losova Gruda, a Goose
Bump - Guščja Kvrga, što je, kao i kasnije iznašašće Moose Run odnosno Losov
Trk, prilično teško dovesti u vezu s pravim imenom traženog mjesta, tj. Spruce
Gum ili Omorikina Smola (nap. prev.).
5 Sofisticirani satirični strip s temama iz američkoga društvenog i političkog
života (nap. prev.).
6 Candide, naslov poznatoga Voltaireova filozofskog romana (nap. prev.).