RAT

Gledam te kako udišeš jesenji zrak u bojama otpalog lišća. Nosiš taj osmijeh tako naivno. U
kutu oka uvijek ti stoji jedna suza koja ne želi pasti. Voliš spavati i voliš se buditi. Prihvaćaš
sve u životu takvim kakvo je. Knjige ponekad čitaš naopako jer ih želiš čitati dulje. Kažeš da
tako ulažeš više truda u svako slovo i otkrivaš riječ po riječ. Stalno trabunjaš kako žurimo, a
tebi se ovdje sviđa, pa se zavrtiš oko sebe dok ti se slika svijeta ne zamuti i onda kažeš da
tako najbolje vidiš. Pjevaš tako nježno, glasom ljubiš zrak. Korak ti je ponekad težak,
ponekad lak, ali tebi je svejedno. Otvoriš jebeni frižider svakih pet minuta, kao da u njemu
tražiš neko davno zaboravljeno lice, a zatim sjedneš i uzdahneš. Ponekad duboko uzdahneš i
ja te pitam zašto, ti kažeš – jer nisi dugo. Ja te naljutim najbrže od svih ljudi. Jednom sam ti
rekla da te mrzim, nisam to mislila. Tako si uvjereno pričala o planetima i što se oko čega
vrti, uvijek si znala više, a ja sam ponekad željela da pričaš tiše. Znala sam ti umanjivati krila,
bojala sam se onog gdje su sve već bila, bojala sam se dubina koje nosiš, nisam htjela da si
čovjek pa da jednom samo odeš zauvijek. Sad sve slike koje vraćam u glavu ne vidim jasno,
bilo je kasno one večeri kad si išla plivati. Morala si, a duboka je bila voda, niotkuda valovi
su došli i odnijeli te. A valovi ne znaju da su valovi i da su sve što volim, progutali. Valovi ne
znaju tko si ti i ne znaju da nikom ne možeš nauditi. Oni nisu vidjeli kako grliš drveće, kako
brojiš na dvorištu cvijeće, a ne ubereš ništa jer kažeš da je naš vrt njihov dom. Samo ja znam
da skidaš cipele kad sadiš povrće da ne probudiš pauka koji uz ogradu spava. I gledala sam te
kroz prozor prošlog proljeća kako si spasila malu muhu iz njegove mreže. Sad gledam kroz
prozor i sve mi je teže stajati, i pitam se koliko će još trajati ova tišina. Pustim vodu, curi iz
slavine i zamišljam te proklete valove... Ne mogu im ništa. Sve što si znala, bilo je živjeti. Iz
dana u dan, učila si me tome, a očito živimo zato da nas lome sile moćnije od nas samih. Mi
smo kao grane mlade voćke koje slomio je vjetar, tako blizu sunca, a od zemlje ni metar.