Iako su zastupnici unutrašnjeg pristupa osobito marljivo
poricali vrijednost sociološkoj i ideološkoj analizi književnosti,
upravo se na njih ta analiza može uspješno primijeniti.
Mi živimo u interesantnom vremenu. Stari. kineski man-
darin, mada nitko nije bio toliko pristojan i učtiv kao on,
ponekad je osjetio potrebu da opsuje, a jedna je od najtežih
njegovih psovki - rezervirana samo za krvnog neprijatelja
- bila: »Zelim ti da živiš u interesantnom vremenu!« - Mi,
dakle, živimo u interesantnom vremenu. Dvadeseto je stoljeće
čulo i osjetilo poklike slobodi vjerojatno iskrenije i temelji-
tije od ijednog u ranijoj povijesti čovjeka. Ono je, ipak, istO-
vremeno svjedok tako sistematskog i tako nepodnosivog pri-
tiska crkvenih, državnih i političkih autoriteta na ljudsku slo-
bodnu misao, kakvog je vjerojatno bilo rijetko kada u prošlo-
sti. Zivirno u vremenu kad se književnim djelima pripisuju sva
moguća i nemoguća značenja, ako samo odgovaraju političkoj,
vjerskoj ili državnoj potrebi neke grupe ili trenutka.
U poricanju idejnog smisla i društvene angažiranosti knji-
ževnosti - u suvremenim školama istraživača literature -
treba mislim vidjeti, više nego išta drugo, svojevrstan protest
čovjeka koji književnost voli i želi je sačuvati od prljavštine
dnevnog političkog i ideološkog razračunavanja. Taj protest
.! može biti pošten, ali se teza o apsolutnoj autonomiji književnog
djela kao načelan stav ne može, naravno, braniti.
Još bi se poneka kritička napomena o unutrašnjem pristu-
pu mogla izreći već ovdje, na nivou ovog uvodnog, u biti
ipak samo propedeutičkog poglavlja. Ali i ono što je rečeno
dostaje za jedan privremen zaključak: ni prednosti ni nedostaci
nisu monopol ni jednog posebnog pristupa književnom djelu.
Cini se gotovo da se razočarani vraćamo staroj istini;
Richards ju je, negdje na početku epizode unutrašnjeg pri-
stupa, formulirao riječima: nema književno-istraživačkog po-
stupka koji ne bi bio koristan vodič pametnome a budali
zamka. Pa ipak, mada je imao pravo pjesnik, rekavši da će u
ruci Mandušića Vuka biti svaka puška ubojita, i poznati je
junak Gorskog vijenca dobro znao zašto plače baš za onim
izabranim dževerdanom. Drugim riječima, među pristupima
književnom djelu postoji hijerarhija po vrijednosti. Ona, tre-
ba odmah reći, nije stalna; njeno izgrađivanje stvaralački je
posao onoga koji književnosti pristupa.
66
2. LINGVISTICKA INVAZIJA U STUDIJU
KNJIZEVNOSTI
U uvodnoj raspravi svoje posljednje knjige (Speculative
Instruments London 1955) I. A. Richards izlaže neke žalbe
što ih Liter~ry Criticism {dakle, književna kritika u najširem
značenju te riječi) ima izreći na račun drugih studija, »OSO-
bito onih koji se nazivaju znanostima«. Richards svoje prigo-
vore oblikuje u neku vrstu sudske optužnice ili, prije, diplo-
matske note, a na prvome mjestu uglavljuje:
»Da je studij, u posljednje vrijeme općenito poznat pod
imenom lingvistička znanost, pokušao u važnom pitanju izbora
riječi prisvojiti vlast koja se odavno neotuđivo priznaje knji-
ževnoj kritici. Takvo neizazvano i agresivno ponašanje brani
se objašnjenjem prema kome je dovoljno znati kako ljudi
zaista govore i pišu, da bi se utvrdilo kako ljudi treba da
govore i pišu; prema kome je činjenični dokaz o upotrebi od-
lučan i prema kome su, uspoređene s vjerodostojnim zapisima
o ljudskim navikama u jezičnoj upotrebi, sklonosti književ-
noga kritičara irelevantne i njegovi zaključci neprihvatljivi.«
>Treba dodati - kaže Richards - da se ništa u ovom opi-
su ne treba da shvati uvredljivo za lingvističku znanost, kad
ona ostaje na svome vlastitom području. Suvremeni napredak
deskriptivne lingvistike jedan je od ponosa našeg vremena.«
Međutim, :.ocjena o tOme kojem izrazu pred nekim drugim
valja dati prednost - kada, za koju stvar, zašto - pripada
humanističkim naukama, u smislu u kojemu je Shakespeare
njihov pravi predstavnik. Bez sumnje, humanističke su nauke
ponekad - odavši se raskoši uživanja i staroj slavi - zane-
s• 67

marile svoje granice; ali to ne ovlašćuje druge studije da poku-
šaju ono što samo humanističke nauke mogu učiniti. Samo duh
koji je odgojen u humanističkim naukama, i koji se bavio
njima, zna koliko je teško odlučiti koja će od nekoliko reče­
nica najbolje odgovarati onome što možemo nazvati datim
značenjem, i koliko to mnogo zavisi od drugih rečenica koje
su s njom u vezi ... (Lingvist) zamišlja jezik kao kOd i nije
još naučio da je on organ - najviši organ samoupravljanog
uspona duha. ~1a koliko se smatrao stručnjakom u skupljanju,
prikazivanju, uspoređivanju i sistematiziranju jezičnih činje­
nica, on još nije shvatio najveću među svima: da je jezik
sredstvo upravljanja našim postajanjem ... «
Richardsove primjedbe imaju, naravno, prilično određen
podtekst; nekima se on zapravo opredjeljuje u jednoj suvreme-
noj filozofskoj polemici u Engleskoj 1 ; drugima izriče mišljenje
o sporu, je li jezik samo sredstvo priopćavanja među ljudima
i oblik ljudskoga ponašanja ili je i kreativan čin 2 • Međutim,
čitamo li ih i nesvjesni toga podteksta, izazvat će nam mnogo-
brojne asocijacije o vlastitom položaju u tom vremenu inva-
zije lingvistike izvan njenog pravog područja. Za nas, na-
ravno, princip »prema kome je dovoljno znati kako ljudi
zaista govore i pišu, da bi se utvrdilo kako ljudi treba da
govore i pišu« još je samo priželjkivani ideal. Naša lingvi-
stika tek u prvoj ili drugoj generaciji sumnja u vrijednost
mišljenja da ljudi treba da govore i pišu onako kako nitko živ
(pa ni sam lingvist) ne govori i ne piše. Za nas, čini se, nije
još uvijek na praktičnom području aktualno pitanje, ima li
l lingvist (kao lingvist) uopće kvalifikacije da savjetuje ili od-
lučuje o izboru u jeziku; praktično je aktualnije, vjerojatno,
) još uvijek, da se stariji kriteriji izbora, koji su bili izrazito
iracionalnoga podrijetlaa, zamijene modernijima.
U iscrpniju raspravu o čitavom tome osjetljivom pitanju
ovdje nećemo ulaziti; ono nije pravi predmet ove rasprave.
Korisno će biti, međutim, ako načelnu sumnju u kvalificira-
nost lingvista da normira izbor u jeziku sačuvamo u pamćenju
i ovdje, jer je naš problem ipak prilično srodan Richardsovu.
Problem je lingvističke invazije u studiju književnosti, naime,
' dobrim dijelom u pitanju, mogu li se lingvističkim metodama j
; utvrditi karakter i vrijednost »umjetničkog izbora iz jezika«, i
l tj. književnog djela.
Treba odmah spomenuti da ta lingvistička invazija nije
baš sasvim neizazvana. Moderna književnost je umjetnost
svjesna svoga medija - jezika - u mjeri u kojoj su to bila
68
samo rijetka razdoblja prošlosti. Opet jednom, živimo u vre-
menu čiji su pjesnici razvili hipertrofirano osjećanje za jezik.
Svaka se nova poetska generacija u posljednjih nekoliko de-
setljeća pojavljuje na sceni s pozivom na preporod jezika, na
revoluciju u jeziku, a krilatica o poeziji kao »ispitivanju je-
zičnih mogućnosti« jedan je od lajtmotiva čitave moderne
knji.~evnosti".
Neprijatelji moderne poezije svakako nemaju pravo kad u
takvim zaokupljenostima modernoga pjesnika vide degradi-
ranje njegove funkcije i bijeg od života. Cak i kad je potpu-
no zatvorena, hermetična, njen hermetizam nije barikada pre-
ma stvarnosti (moderna poezija nije manje društveno angaži-
rana od tradicionalne), već prema konvencionalnom jeziku.
Nemaju, međutim, pravo ni o::1i zastupnici moderne poezije
koji taj hermetizam poriču, obuzetost modernoga pjesnika je-
zikom smatraju normalnom osobinom svake (ili svake velike)
poezije. u pjesniku vide pionira sutrašnjega jezika. a nerazum-
ljivost modernoga poetskog izraza - za prosječnoga čitaoca
- smatraju prirodnom sudbinom svake nove poezije među
njenim suvremenicima, smatraju prirodnim jazom između
literature i publike, kome je povijest mnogo duža od povijesti
moderne književnosti. Nemaju pravo jednostavno zato što se
književni izraz ne razvija linearno, kao što se razvijaju nauka
ili institucije čovjekova društvenog života, što o njegovu raz-
voju - zapravo - možemo govoriti samo u veoma specifič­
nom smislu (ali nikako kao o progresivnom razvoju od jedno-
stavnijega k savršenijem).
Svojom sklonošću za jezični eksperiment moderna je poe-(
zija privukla lingvista da je istražuje. a svojim hermetizmom
izazvala je jezični komentar o sebi. Staviše, ona je utjecala na
oblikovanje senzibilnosti našega doba tako (ili možda: senzi-
bilnost doba koje je nju oblikovalo izrazila se i tako), da je za
moderno doživljavanje literarnog teksta karakteristično baš
naglašeno osjećanje za jezik, »primjećivanje« jezika. Znak je
toga preporod interesa za srodna razdoblja prošlosti (npr. za
barok), ali još više ona promjena u doživljavanju čitave starije
književnosti koja će Kaysera navesti da književno djelo shvati
kao »jezičnu umjetninu« a nauku o književnosti kao dio nau-
ke o jeziku.
Naravno, živa se dinamika književnoga i književnoteoret-
skog razvoja ne može svesti na jednostavne jednadžbe izvor-
-suvremeno stanje i uzrok-posljedica, ali se ne može zanemariti
ni priličan broj činjenica koje dosta suvislo govore o izvorima
69
 onih suvremenih proučavanja književnosti što se naslanjaju na
lingvistiku. Zanimljivu sliku o tome daje kritička bibliogra-
fija stilistike XX stoljeća što ju je pripremio H. Hatzfeld'. U
podnaslovu knjige Hatzfeld ističe da ona prikazuje samo sti-
lističke studije o romanskim književnostima; izva,n romanskih
književnosti vrijedne su stilističke studije modernoga tipa,
međutim, ionako veoma rijetke, pa i te su najčešće iz pera
romanista ili teoretičara koji romanske književnosti intimno
poznaju. Takvo stanje stilističkih studija treba, mislim, do-
vesti u vezu s činjenicom, da su baš romanske književnosti -
francuska i španjolska, a i talijanska - doživjele u modernoj
poeziji najradikalniju revoluciju osjećanja za jezični medij, a
obje te činjenice - unatoč deklariranom antitradicionalizmu
modernista - vrijedilo bi ogledati i u odnosu prema knji-
ževnoj tradiciji: romanske književnosti, naime, imaju u svojoj
prošlosti - više nego druge evropske - razdoblja kojima je
»modernistička» svijest o mediju dominantna crta. Upravo su
takva razdoblja i pojedini pjesnici takve sklonosti najčešći
predmet suvremenih stilističkih rasprava. U .Španiji i u zemlja-
ma španjolskoga jezika, na primjer, sva su stilistička izučava­
nja u znaku baroka i modernih pjesnika; možemo kazati da
su započela objašnjenjima Damasa Alonsa o G6ngori (1927)
(o G6ngori o kome piše i L. Spitzer, i toliki drugi), da se sve
do našega vremena bave najčešće pjesnicima baroka i moder-
nim hermetičarima, a da su baš o njima i imala najviše reći.
O razdobljima drugačijih sklonosti stilističari pišu rijetko; sve
se stilističke rasprave o francuskom prosvjetiteljstvu, na pri-
l
mjer, mogu izbrojati na prste, mada su i Voltaire i Rousseau
J ipak »imali stila«.
f Gotovo smo skloni reći da modernoga stilističara u knji-
ževnom djelu ne zanima toliko stil uopće koliko hipertrofija
stila. Međutim, kad i ne bi bilo prerano za takve (općenite)
zaključke, od ovoga bismo morali odustati, jer za mnoge riječ
»hipertrofija« ima derogativan prizvuk (koji za mene u ovom
kontekstu nema), a riječ »stilistika« znači u dnevnoj upotrebi
našega vremena toliko stvari u isti čas da više ni jednu ne
može označiti dovoljno precizno. Ohrabren takvim seman-
tičkim nesporazumom, nepažljiv bi čitalac iz izlaganja o genezi
i proširenosti modernih stilističkih proučavanja književnosti
mogao izvesti komičan zaključak da se njihova vrijednost mo-
že geografski omeđiti (na romanske književnosti, na primjer),
ili bi čak opis porijekla mogao shvatiti kao svojevrstan - i
70
~._
vjerojatno negativan - vrijednosni sud. Stvari su, naravno,
mnogo zamršenije.
Prije svega, govorimo li o modernoj stilistici, korisno je
da razlikujemo dva njena najvažnija smjera. -- .. --...._,_
'o
j
Gradeći u okvirima de Saussureove lingvistike, .Ch. Bally
o
shvaća stilistiku kao nauku o afektivnom sadržaju 'jezičnog'
l
izraza. Ona je za njega isključivo lingvistička disciplina, koja
de Saussureovo poimanje jezika kao sredstva priopćavanja
treba da dopuni osjećanjem za drugu (emotivno-ekspresivnu)
perspektivu, te da ispituje one izbore u jeziku kojima ne uprav-
lja razlika u značenju već naš afektivni odnos prema njemu.
Nazivi »~tilistički« i »osjećajni« u toj stilistici praktički su
sinonimi. Jezik književnoga djela nije njen predmet, ili bar:
nije najpodesniji predmet njena proučavanja. U umjetničkom
se tekstu, doduše, uz neafektivne nalaze i afektivne vrijednosti,
ali one nisu neposredan afektivan izraz govornikove misli i
zato su za stilističara manje vrijedan materijal od onoga što
ga nalazi u književno neoblikovanom jeziku.
Bally, kako vidimo, ostaje dosljedno u granicama lingvi-
stike, njegov je cilj isključivo lingvistički, i njegovu bismo
stilistiku s pravom mogli nazVati lingvističkom stilistikom\ Sa-
svim se drugačije predmet i cilj stilističkog istraživanja vidi u
drugom smjeru moderne stilistike, kojemu bi vjerojatno naj-
bolje pristajao naziv stilistička kritika. Stilistički kritičari -
pa ni L. SpitzeT;'najugledniji među njima- nisu uvijek. jed-
nako metodološki jasni kao Bally. Vanjske poticaje daje im
Croceova estetika, izjednačena s -lingvistikom kao naukom
co izrazu, Husserlova fenomenologija, a i moderna psihologija,
osobito Freudova psihoanaliza. Polazna im je tačka, vjero-
jatno, u mišljenju da su jezik (€Kspresija)-'i unutrašnja forma
(Croce bi kazao: intuicija)· nerazdvojno povezani, uistinu iden-
tični, pa je jezik lingvistički izraz psihe, za Spitzera prije
podsvijesti nego svijesti. Stilistički kritičari nisu ni sigurni
ni jednodušni u razlikovanju termin§. stil i jezik: ipak, mogli
bismo reći da je za njih stil najčešće individualan poetski jezik.
Stilistička se kritika z:ito pretežno bavi književnim djelom; i
izvan njega, zapravo, zanima je ponajviše ono što bismo mogli
nazvati poetskim u jeziku. Stil djela, međutim, nije jedno-
stavan zbroj stilskih činjenica; djelo se mora shvatiti kao za-
tvoren sistem, struktura; zadatak je kritičara da ispita njene
imanentne zakone i da elemente strukture analizira sa stano-
višta njihove funkcije u strukturi. Kako je književno djelo
psihički fenomen koliko i lingvistički, analiza se ne zaustav-
71
 lja na unutrašnjem proučavanju djela; Spitzer će, na primjer,
već na prvom koraku tražiti da ga karakterističan lingvistički
detalj dovede do središta djela, do njegova »duhovnog etimo-
na«, koji je princip njegove unutrašnje kohezije. Tako shvaće­
na stilistika, naravno, i ne pomišlja da ostane naročita lingvi-
stička disciplina: Spitzer u njoj vidi objedinjenje lingvistike
! književne povijesti na estetskom pianu,-· a drugi stilistički
kritičari shvaćaju je čas kao idealnu i jedinu objektivnu
književnu kritiku, čas kao jedinu moguću nauku o književ-
nosti ili bar jedini razborit put u studiju književnosti kao
umjetnosti riječis.
Prilično je jasno da je stilistička kritika onaj tip moderne
stilistike koji nas najviše zanima ovdje - u raspravljanju o
lingvističkoj invaziji u studiju književnosti - i na koji su se
odnosila neka uvodna objašnjenja. Doduše, granice između
dvaju smjerova nisu u praksi tako jednostavne i oštre kako bi
\ se po ovom prikazu moglo pomisliti. Stilistička se kritika u či..:
tavom svom razvoju neprestano koristila lingvističkom stili,.
l'"
'
stikom kao metodološkim korektivom, a sljedbenici Ballyj~
'
proširili su i djelomice modificirali pojedina njegova gledištci.
Većina njih smatra danas književni tekst jednako vrijednim
stilističkog ispitivanja koliko i neknjiževni jezički izraz: ne-
kima, štaviše, književno je djelo pravi predmet stilističareva
interesa (M. Cressot). Naravno, takvo približavanje u gledišti-
ma nije toliko znak temeljne srodnosti lingvističke stilistike
i stilističke kritike, koliko potvrda više da su granice među
humanističkim disciplinama uopće prilično relativne. Zastup-
nici lingvističke stilistike dosljedno naglašavaju da njih ne
/ zanima umjetnička vrijednost poetskog jezika već njegovo lin-
gvističko-stilističko određenje; G. Devoto dopušta da analiza
stilističkog detalja može mnogo pomoći intuiciju kritičara
(ia~o je ne može stvoriti), ali ga individualni jezik (koji on
uzu~1a za predmet stilistike) zanima u njegovu odnosu (i djelo-
~anJu) _na kolektivni jezik, a ne po svojoj umjetničkoj vri-
Jednosti.
Ukr~tko, prvi je kategoričan zahtjev našeg izlaganja da
razlikuJemo, kako bi Ch. Bruneau kazao naučnu »čistu stili-
~tiku« od s.ubjektivne »Stilističke kritike~:--·
Prva ·od njih ima legitimno mjesto u- redu lingvističkih di-
sciplina, na njihovu pravom području. Ona se može zanimati
i stilističkim u književnom djelu; njeni zaključci mogu kori-
stiti i u književnoj analizi toga djela, ali mogu biti - i često
jesu -za tu analizu sasvim beznačajni. Odnos takve stilistike
72
•.'
i proučavanja književnosti nije ni zajedništvo predmeta, ni
zajedništvo cilja, ni zajedništvo metoda; njihov dodir nije u
temeljima, nego na šavovima - mada su ti šavovi zaista
mnogobrojni. Njihova se suradnja. ne može zamisliti kao šta-
feta, u kojoj palicu do neke tačke donosi lingvist, a tu je pre-
uzima književni kritičar ili teoretičar; putovi su njihovi razni,
mada prolaze istim krajem, pa to može pobuditi iluziju da
gledaju isti pejzaž i da ga jednako vide. Ipak, sura~nja je
lingvističke stilistike i proučavanja književnosti prijeka po-
treba našega trenutka u razvoju znanosti; ona se može za-
misliti, vjerojatno najprije na način kakav za studij granič­
nih područja u naše vrijeme sugerira kibernetika7•
Znatno drukčije stoji sa stilističkom kritikom. Kad je
uspješna, ona je nesumnjivo vrsta književne kritike; kad nije
uspješna - nije jednostavno ništa. Dok je po svom pristupu
i cilju književna kritika, njenom se služenju lingvističkim či­
njenicama, u interpretaciji djela, ne može ništa prigovoriti.
Ako je svaka književna kritika - a u jednom će se od idućih
poglavlja upravo to pokušati da pokaže - prije svega stav-
ljanje književnog djela u neki širi kontekst, onda se stilistička
kritika može shvatiti kao stavljanje djela u (pretežno) jezič­
ni kontekst, i - takva -može se protumačiti kao artikuliran
oblik jedne vrste literarne senzibilnosti našega vremena; mogli
bismo, doduše, dodati: oblik često neugodno jasno artikuliran
i zato pomalo nezgrapan8• Kao i biografsko-psihološka i socio-
loško-ideološka kritika, u svoje vrijeme, i stilistička voli isti-
cati svoju premoć i objektivnost, pozivajući se - i ona - na
znanstvene argumente s područja koje za studij književnosti
nije neposredno relevantno. Kao i u njenih preteča, i u nje
vrijednost pristupa do neke granice zavisi od karaktera djela
kome pristupa, ali - kao i tamo - njena će vrijednost prije
svega zavisiti od karaktera i kvaliteta kritičareva talenta9 •
Kao i svaki drugi kritičar, stilistički kritičar shvaća knji-
ževno djelo kao jedinstven, naročit svijet; on vjeruje - sa
svoga stanovišta sasvim ispravno - da se djelu ne može prići
s unaprijed stvorenim kriterijem, već smatra da kriterij valja
graditi svaki put ponovo. L. Spitzer ...::_-svakako -najbolji knji~
ževni kritičar među lingvistima i vjerojatno najbolji lingvist
među kritičarima - veoma će se obazrivo u svojoj stilističkoj
interpretaciji služiti čak i temeljnim svojim metodološkim
pretpostavkama i neće se ustručavati da ih napusti, kad ga
tekst sili da to učini. On je nebrojeno puta naglasio da je u
pjesničkom jeziku u pitanju »vječna ljepota«, a ne historijska
73
pozadina, da pristup književnom djelu mora biti ahistorijski,
ali je ipak u jednoj prilici spomenuo, kako ahistorijski djelu
ne može pristupiti neznalica, već samo učenjak, koji će -
kadgod mu ustreba kontrola njegove estetske· interpretacije
- moći da posegne u svoje spremište historijskoga, arheo-
loškoga, sociološkoga, književnoga i filozofskog znanja.
I tako, sa stilističkom bismo kritikom mogli uglavnom živ-
jeti u miru kad njeni predstavnici ne bi toliko uporno željeli
da budu nešto više nego književni kritičari, ili bar nešto više
nego »obični« književni kritičari. Odbijajući da budu !učeni
od naučne lingvističke stilistike 10 , ističući svoju zasnovanost
u lingvistici i egzaktnost lingvističkih metoda, oni stvaraju
iluziju o mogućnosti da se književnost metodama stilističke
kritike objektivno studira. U metodološkoj i terminološkoj
zbrci, koja se danas stvorila oko stilističke kritike, nastaje po- 3. NEKOLIKO ZAKLJUCAKA
plava djela kojima autori nemaju talenta za kreativan kritički
posao, niti erudicije i opće metodološke spreme za napornu
lingvističko-stilističku analizu. Dok su razlike među vodećim »Htjeli mi to ili ne, svaka se književna teorija s vremenom
predstavnicima suvremene stilistike prilično jasne, prosjek je pretvara u šablonu«, napisano je u jednom našem književnom
- opčinjen rnagijskom riječju »Stilistika« - granice među listu nedavno. Takvo komotno i u nas posljednjih godina veo-
njima sasvim izbrisao, metodološki Se naslonio na najnevje- ma popularno rezoniranje redovito, naravno, nije znak inte-
rojatnije kombinacije kontradiktornih gledišta i počeo proiz- lektualne zrelosti - i skepse koja tu zrelost prati. Obično,
voditi ono što je zapravo ništa 11 • Istovremeno, iluzija o egzakt- ono je pogled na svijet jedne vrste prosječnog intelekta, koja
nosti metoda stilističke kritike nametnula se i mnogim nada- već stoljeće i po sa zluradim zadovoljstvom promatra kako
renim kritičarima kojima stilistička kritika nije potreba, a jedan za drugim propadaju grčeviti i strastveni pokušaji da
ponekad čak ni mogućnost vlastitog talenta; mnogi književni se naši nazori o književnosti povežu u cjelovit književnoteo-
kritičar našega vremena s jednakom pobožnošću i s jednako retski sistem. Ono nije promišljeno uvjerenje o relativnoj vri-
mnogo (ili malo) razumijevanja čita specijalne lingvističke jednosti književnokritičkih pristupa, već nesposobnost da se
rasprave kao što su neki kritičari u drugoj polovini XIX sto- ma koji od njih razumije, asimilira i prakticira, udružena s
ljeća čitali prirodoznanstvene spise.
empirijski pridošlom spoznajom da se i bez trenutka teoret-
Naravno, takvi su ekstremi lingvističke invazije u studiju skog mišljenja, i bez milimetra na apstraktno mišljenje na-
književnosti posljedica više ili manje nezgrapne imitacije viknute pameti, na književnopovijesnoj njivi lijepo prosperi-
onoga što se zove metodom stilističke kritike, a što nije drugo
rati može. To nije, dakle, agnosticizam po uvjerenju, već ne-
nego obrazloženje radnih pretpostavki i opis izrazito subjek-
tivnih radnih postupaka vodećih stilističkih kritičara. Takve sposobnost da se spoznaje. To je za duševni mir i za samo-
su nezgrapnosti simptomi kulturne klime, ali nisu vrijedan održanje korisna utjeha, da i nad papom ima pop, da se i od
predmet književnoteoretskog raspravljanja. Bit će korisnije pametnoga nađe pametniji, da smo na koncu konca - bože
da se ono s ove općenite dijagnoze prenese na bliže ispitivanje moj - svi mi jednako pametni ili bedasti, da se taj nije još
ključnih pojmova stilističke kritike - kakvi su stil, struktura, rodio tko bi sve znao, pa je zato najbolje ostaviti nadmudri-
devijacija -jer će se tako vjerojatno bolje pokazati suptilniji vanje o posljednjim stvarima dokonim esejistima, a sebi saču­
smisao i pouka invazije kojoj smo podvrgnuti. vati mir i spokoj, i lijepo raditi svojih pet činjenica, koje će
ipak ostati činjenice ma kako s nekom temeljnom istinom o
književnosti na kraju ispadne ili ne ispadne da jest ili nije.

74 75