3.1.

Definicija i karakteristični dijelovi malih HE

Mala hidroelektrana je, prema postojećim propisima u Hrvatskoj, određena kao postrojenje za
iskorištavanje energije vodotokova s izlaznom električnom snagom od 10 kW do 10 MW.
Sustav (male) hidroelektrane se sastoji od svih objekata i dijelova koji služe za skupljanje,
dovođenje i odvođenje vode, za pretvaranje mehaničke u električnu energiju, za
transformaciju i razvod el energije.
Razlikuju se sljedeći karakteristični dijelovi (male) hidroelektrane:
‐ brana ili pregrada
‐ zahvat
‐ dovod
‐ vodna komora ili vodostan
‐ tlačni cjevovod
‐ strojarnica (turbina, generator...)
‐ odvod vode.

3.2 Određivanje instaliranog protoka (veličine izgradnje) malih HE

priključenih na mrežu ili u otočnom pogonu
• Male HE vezane na distributivnu mrežu ‐ općenito treba težiti da mala HE bude
vezana na distributivnu mrežu uz mogućnost samostalnog rada u slučaju raspada
sustava (instalirani protok se određuje isto kao kod velikih HE)
• Male HE predviđene za samostalan rad (otočni pogon) ‐ kod lokacija udaljenih od
distributivne elektroopskrbne mreže za samostalnu opskrbu (otočni pogon) izoliranih
potrošača (npr. ruralna elektrifikacija i sl.)
Male HE vezane na distributivnu mrežu (kao i kod velikih HE)
Izborom paralenog rada kao osnovnog režima rada, omogućeno je da mala HE u svakom
trenutku, u okviru svog instaliranog protoka, stavlja na raspolaganje maksimalno moguću
snagu s obzirom na raspoloživi protok.
U slučaju smanjene lokalne potrošnje višak energije se isporučuje distributivnoj mreži, a u
slučaju da ta potrošnja prelazi raspoloživu snagu elektrane, razlika energije se namiruje iz
mreže.
Time je riješeno pitanje viška energije elektrane i pitanje dopunske energije za potrošače u
periodu malih voda. Na taj način, prilikom određivanja veličine izgradnje otpada utjecaj
karakteristike lokalnog konzuma i krivulje njegove dnevne potrošnje.
Za analizu veličine izgradnje koristi se tipična krivulja trajanja srednjih dnevnih protoka koja
je dovoljna za razmatrano područje i dobiti iskoristivost izgradnje (godišnji faktor kapaciteta).
Iskoristivi volumen (m3) ovisan o veličini izgradnje Qi određuje se iz krivulje trajanja protoka
Q = f(t) prikazane na slici

Srednji iskoristivi protok (m3/s) je onaj konstantni protok u kojem bi za isto razdoblje na
promatranom profilu toka protekla količina vode Vi

Male HE predviđene za samostalan rad (otočni pogon)

• Protočna postrojenja
Veličina izgradnje određuje se na temelju krivulje trajanja protoka. Odluka se donosi na
osnovu malih vodotoka neke određenog trajanja : kod protočnog postrojenja kao jedinog
izvora energije za izoliranog potrošača sigurnost u opskrbi energijom ovisi samo o prirodnim
protocima (nema mreže), pa je presudni kriterij određivanja veličine izgradnje: trajanje malih
voda u sušnom razdoblju (minimalnih protoka).
Tipična krivulja trajanja protoka:
Qi je instalirani protok, a Qp% je protok (ili veći od njega) koji stoji na raspolaganju p %
vremena, (100‐p)% vremena su protoci manji od instaliranog, te će tada trebati provoditi
redukciju potrošnje energije.

• Postrojenja s akumulacijom za promjenjivo dnevno reguliranje dotoka

Ukoliko na odabranoj lokaciji postoje povoljni hidrološko‐morfološki uvjeti za formiranje
akumulacije za potpuno ili djelomično dnevno izravnanje, princip određivanja veličine
izgradnje razlikuje se od prethodnog slučaja jer je reguliranjem dotoka uz pomoć akumulacije
moguće koncentrirati proizvodnju na kritična dnevna razdoblja. Oscilacije potrošnje energije
u toku 24 sata ovise o vrsti konzuma i prikazuju se pomoću dnevnog dijagrama opterećenja.
• Protočna postrojenja s rezervnim diesel agregatom
Ako se uz protočno postrojenje instalira rezervni diesel agregat, protoci u sušnom razdoblju
nisu više odlučujući, pa se postrojenje može instalirati na veći protok. Instalirana snaga
odabrat će se veličinom kod koje će marginalni troškovi proizvodnje električne energije iz
male HE i diesel agregata dostići minimalnu vrijednost.
3.3. Izbor turbine malih HE – tipovi turbina i odabir u ovisnosti o padu,
stupanj djelovanja turbina u ovisnosti o protoku
Općenito vodne turbine dijele se na: Turbine slobodnog mlaza (akcijske) i pretlačne
(reakcijske) turbine, ovisno o padu, protoku i tlaku.
Tipovi vodnih turbina:
Izbor tipa turbine za odgovarajuće uvjete je vrlo važan. Osnovni kriterij za izbor tipa
turbine su visina pada i količina protoka su, a ostali kriteriji su još i korisnost, cijena i sl.
• Pretlačne (reakcijske) turbine
- Francisova (konstruirao Amerikanac Francis 1848.)
- Kaplanova (konstruirao Čeh Kaplan 1912.) i varijacija Bulb‐turbina (usmjereni tok
vode)
- Propelerna (Kaplanova s nepomičnim rotorskim lopaticama)

• Turbine slobodnog mlaza (akcijske)

- Peltonova (konstruirao Amerikanac Pelton 1878.)
- Turgo turbina (varijacija Peltonove turbine, ali je projektirana da ima veću specifičnu
brzinu i manje dimenzije)
- Banki‐Michell turbina za veće vodene tokove i manje padove od Peltonove turbine,
izvodi se samo sa horizontalnom osovinom (s poprečnim protokom, eng. cross‐flow)

• Mikroturbine: potrebna snaga od 3‐4 kW, uz Q∙H ~1 uz stupanj korisnog djelovanja

od ~50% postiže se snaga ~5 kW (npr. vodno kolo, vodne crpke)

Izbor tipa turbine za male hidroelektrane ovisno o padu i protoku

Za velike padove najprimjerenija je Pelton turbina (kod malih hidroelektrana i od 20 m) a za
srednje padove od 15 m do 300 m i snage do 7500 kW jeftinija inačica Turgo turbina.
Kod srednje velikih padova primjerena je Francis turbina (od 3 do 600 m).
Na malim padovima i za veće protoke najbolje je koristiti Kaplan turbinu (za vertikalnu
izvedbu od 10 do 60 m a za horizontalnu (Bulb) turbinu od 2 do 20 m).
Turbina s poprečnim protokom (npr. Michel‐Banki) se koristi kod padova od 1 do 200 m ali s
malim protocima.
Postoje i druge vrste: vodno kolo, vodna crpka i dr.
Vidljivo je da se područja primjene uvelike preklapaju te se odluka o izboru temelji na
ekonomskim i drugim tehničkim parametrima.
Svaka turbina ima maksimalan stupanj djelovanja pri instaliranom protoku (ili u blizini).
Ovisno o vrsti turbine stupanj djelovanja se manje ili više smanjuje sa smanjivanjem protoka
vode što isto treba uzeti u obzir.
3.4. Turbine za male HE (Michel-Banki, Turgo, vodeno kolo i crpke) -
princip rada i primjena
Michel‐Banki turbina (crossflow – s poprečnim protokom) za razliku od ostalih ima
primjenu samo kod malih hidroelektrana (do 0,8 MW).
Primjena kod malih protoka između 25 i 700 l/s.
Rotor se dijeli na 26 do 30 pregrada ovisno o promjeru (od 0,2 do 0,6 m).
Posebnost podjele rotora na 1/3 i 2/3 ‐ za efikasnije korištenje manjih protoka.
Turbina se instalira sa slobodnim otjecanjem vode ili sa nastavkom (difuzor) za korištenje
cijelog pada. Varijabilni kapacitet protoka osigurava rad i na 20% instaliranog protoka.
Ovo je važno za veliki broj potencijalnih lokacija za vrlo male hidroelektrane s jako
promjenjivim protokom.
Dodatna prednost Michel‐Banki turbine je brzo sastavljanje, manji zahtjevi na izvedbu
postrojenja (građevinski radovi) i lagan pristup svim dijelovima za održavanje.

Turgo turbina razvijena 1919. godine kao mala izmjena na Peltonovoj turbini.
Ona ima neke prednosti u odnosu na Peltonovu turbinu i Francisovu turbinu, posebno u
radnom području između tih dvaju vrste turbina. Jeftiniji rotor nego kod Peltonove turbine, te
ne treba vodonepropusno kućište kao Francisova turbina. Turgo turbine se koriste u malim
hidroelektranama, gdje je bitan faktor trošak gradnje.
Kao i Pelton turbine imaju mlaznice ali vodeni mlaz prilazi bočno rotoru i izlazi na drugom
dijelu rotora.
Turgo turbina ima veću specifičnu brzinu od ostalih akcijskih turbina‐ za isti promjer rotora
postiže veći broj okretaja te može podnijeti i veće protoke vode – manji troškovi generatora i
drugih instalacija.
Koristi se za srednje padove od 15 m do 300 m i snage do 7500 kW.
Učinkovitost ovih turbina je između 82 do 83 %.

Vodno kolo povezano je s najstarijim načinom korištenja energije položaja vode. I danas
vodno kolo ima veliki broj prednosti kod vrlo malih hidroelektrana.
PrednostI: vrlo je veliki broj lokacija koje imaju relativno mali pad i umjerenu snagu (<5 m,
do 75 kW); dobar kompromis između proizvodnje i očuvanja okoliša ‐ pogon je neometan
prljavštinama u vodi. Tijekom rada se ostvaruje samoregulacija momenta promjenom količine
zahvaćene količine vode.
Nedostaci: mala kutna brzina (do 8 min‐1) koja zahtjeva multiplikator brzine (prijenos ili
remen) prema generatoru (~1:20) što izaziva dodatne gubitke. Pokraj toga potreba za
reguliranjem brzine komplicira veliku jednostavnost izvedbu.
Osnovne izvedbe ovisne o mjestu zahvata vode: npr. kod gornjeg zahvata pad mora biti barem
jednak promjeru kola, stupanj djelovanja je oko 60% (dostiže i do 80%), a pad određuje
razlika visine vode ispred i iza vodnog kola;
Vodna kola se mogi koristiti za izvedbe koje imaju pad do 10 m i protoke do 2 m3/s

Vodne crpke – česta primjena kod malih HE jer su vrlo jeftine (masovna proizvodnja) i lako
se nabavljaju s velikim varijacijama karakteristika.
Nedostatak: manja učinkovitost i veća osjetljivosti na kavitaciju i radni raspon. Glavni
problem predstavlja nemogućnost kontrole protoka.
Primjena je stoga najjednostavnija s konstantnim protokom. Uvjete promjenjivog protoka je
moguće rješavati na različite načine, npr. dodatna manja crpka, ili elektronska kontrola
(tereta).

3.5. Izbor generatora za male HE i neto snaga male HE – definicija i

objašnjenje
MHE za samostalni rad moraju imati u pravilu sinkroni generator što poskupljuje izvedbu.
Kod stalnih protoka ili akumulacije, kao i instaliranog protoka blizu minimalnog, moguć je i
izravan priključak sinkronog generatora na mrežu.
U slučaju promjenjivih protoka s varijabilno brzinom vrtnje generatora (što je slučaj s
protočnim mHE na manjim vodotokovima) potrebno je osigurati i priključak putem
frekvencijskog pretvarača radi stabilnosti frekvencije.
Male i mikro HE koje su priključene na mrežu najčešće koriste izravno (mikro HE) ili
dvostrano napajani asinkroni g generator (DFIG/DFIM Doubly‐Fed Induction
Generator/Machine s frekv. pretvaračem snage 20‐25% gen. za smanjenje utjecaja na mrežu.
Izvedbe vrlo malih snaga (ispod 100 kVA) se priključuju na NN mrežu (0,4 kV), a za veće
snage se radi priključak na SN mrežu (10/20 kV).
Mjerenje električne energije (radne i jalove u oba smjera) i brojnih drugih veličina obvezno je
i potrebno za dobar i autonoman rad male hidroelektrane
Potrebno je osigurati faktor snage u rasponu 0,85‐0,9 (ind‐kap) ovisno o mrežnim pravilima.
Treba također voditi računa o utjecaju na mrežu, osobito naponskim prilikama i kvaliteti el.
energije, termičkim ograničenjima, strujama KS i podešenju zaštite.

Neto snaga male HE (kao kod velikih HE)

Tehnički iskoristiva energija vodotoka smanjena je zbog trenja u dovodima (tunel,tlačni
cjevovod), te gubitaka protoka, što se definira kroz neto pad Hn (neto pad = bruto pad
(prirodni) – gubici).
Srednja iskoristiva snaga (neto snaga) koju hidroelektrana daje na priključcima generatora,
može se odrediti iz jednadžbe (nastale iz izraza za potencijalnu energiju):

3.6. Izvedbe malih HE – sheme i područje primjene

Male hidroelektrane si ne mogu priuštiti gradnju velikih rezervoara ili akumulacija da se
koriste zalihama vode kada je to najpogodnije. Cijena izgradnje relativno velike brane bi bila
ekonomski neisplativa. S obzirom na to navodimo nekoliko tipičnih (uobičajenih) izvedbi
malih HE.
Niskotlačne MHE sa strojarnicom na dnu brane
Ali ako je akumulacija već izgrađena za druge svrhe, kao što su zaštita od poplave,
navodnjavanje, prikupljanje vode za velike gradove, rekreacijska područja i slično, moguće je
proizvoditi električnu energiju koristeći postojeći odvod ili prirodni tok rezervoara
(akumulacije).
Ako brana već ima ispusni otvor moguća je izvedba MHE prikazana na slici.

Niskotlačna MHE s korištenjem postojeće brane i ispusta

Niskotlačne MHE sa sifonskim dovodom
U slučaju da brana nije previsoka može se ugraditi sifonski dovod. Integralni sifonski dovod
omogućuje elegantnu izvedbu postrojenja, najčešće do visine 10 m i za postrojenja do 1000
kW, iako postoje postrojenja sa sifonskim dovodom sa instaliranom snagom do 11 MW
(Švedska) i visine do 30.5 m (SAD).
Turbine mogu biti smještene na vrhu brane ili na nizvodnoj strani.

Niskotlačna MHE – sifonski dovod

Niskotlačne MHE integrirane unutar kanala za navodnjavanje

Postoje dvije izvedbe malih hidroelektrana koje koriste kanal za navodnjavanje: 8.3.1. Ako je
kanal dovoljno velik za smještaj zahvata, strojarnice, odvoda i bočnog obilaza za vodu. Slika
prikazuje izvedbu takve vrste sa uronjenom strojarnicom opremljenom sa desno kutnom
pogonskom Kaplanovom turbinom. Da bi osigurali opskrbu vode za natapanje izvedba mora
sadržavati bočni obilaz u slučaju gašenja turbine. Ovakva izvedba zahtjeva projektiranje
istovremeno kada i projektiranje kanala za natapanje, jer bi ugrađivanje u kanal koji je već u
funkciji mogla biti vrlo skupa opcija.
8.3.2.. Ako kanal već postoji, pogodna opcija prikazana je na slici. Kanal bi trebalo neznatno
povećati za smještaj zahvata i preljeva. Da se širina zahvata reducira na minimum, treba
ugraditi izduženi preljev. Od zahvata se voda kroz tlačni cjevovod dovodi do turbine, a zatim
se kroz kratki ispust vraća u kanal. Uglavnom u kanalima nema migracije riba pa su prolazi za
ribe nepotrebni.

Visoko/srednjetlačne MHE s povišenim rezervoarom

Visokotlačne MHE (s velikim padom) mogu se graditi i bez ugradnje u vodoopskrbni sustav.
Primjer: ugrađena u vodoopskrbni sustav
Voda za piće se isporučuje u grad transportom vode iz povišenog rezervoara kroz cjevovod
pod tlakom. Uobičajeno, u takvim vrstama instalacije disipacija energije na nižem kraju
cjevovoda, na ulasku u postrojenje za pročišćavanje vode, se ublažava korištenjem specijalnih
ventila.
Smještanje turbine na kraj cjevovoda, da pretvori ionako izgubljenu energiju u električnu, je
zgodna opcija, pod uvjetom da se izbjegne vodeni udar. Da bi se osigurala trajna opskrba
vodom mora biti ugrađen sustav obilaznih ventila.
U nekim izvedbama turbina ima ispust u otvoreni bazen ili jezero. Kontrolni sustav održava
razinu vode u bazenu – u slučaju mehaničkog zastoja ili zastoja turbine, sustav obilaznih
ventila također može održavati razinu vode u bazenu. Kontrolni sustavi su još složeniji u
sustavima gdje je izlaz iz turbine podvrgnut protupritisku vodene mreže.
3.7. Izvedbe elektrana na morske valove – sheme i princip rada
U postrojenja na pučini za proizvodnju električne energije iskorištavanjem energije
morskih valova ubrajaju se:
1. Plutajuće naprave ‐ usidrene za dno. Gibanje valova pokreće plutajuće naprave koje su
energiju valova prenose hidrauličkim sustavima koji pokreću generator (često Linearni
generator s permanentnim magnetom, LPMG).
2. Piezoelektrične naprave (u razvitku).

Među obalna i priobalna postrojenja za iskorištavanje energije morskih valova za proizvodnju

električne energije ubrajaju se:
1.postrojenje s oscilirajućim vodenim stupovima (engl. Oscillating water columns device)
2.postrojenje sa sužavajućim kanalima (engl. Tapered channels device)
3.postrojenje s oscilirajućim zakrilcima (engl. Oscillating flaps device).

Primjer postrojenja s plutajućom bovom (engl. Buoy) i linearnim generatorom s

permanentnim magnetima (PMLG)
Promjenjiva energije morskih valova rezultira s promjenjivom (varijabilnom) proizvodnjom
el. energije – potreba za frekvencijskim pretvaračem (kao kod VE)
Postrojenja s oscilirajućim vodenim stupom su najvjerojatnije najšire testirana obalna i
priobalna postrojenja za iskorištavanje energije morskih valova.
Sastoji se od cijevi koja je jednim krajem pričvršćena na obali, a drugim uronjena ispod
morske površine. Gibanjem morskih valova dolazi do promjene razine morske vode unutar
cijevi.
Gibanjem morske vode dolje gore unutar cijevi dolazi do gibanja zraka, postavljanjem zračne
turbine i generatora unutar cijevi ‐ proizvodnja električne energije.
Ovakva postrojenja se mogu graditi i na obali i u priobalju. Najčešće se koristi tzv. Wellova
turbina.
Postrojenje sa sužavajućim kanalom iskorištava energiju morskih valova na način da
energiju morskih valova akumulira u potencijalnu energiju na način da morsku vodu pomoću
sužavajućeg kanala prilikom gibanja valova sprema u rezervoar koji se nalazi iznad razine
mora te se tako ostvaruje visinska razlika.

Postrojenja s oscilirajućim zakrilcima iskorištavaju morske valove za gibanje zakrilca ili

njihala naprijed ‐ nazad koja su spojena na hidraulički sustav koji zatim pokreće generator za
proizvodnju električne energije.
Primjer takvih postrojenja su japanske naprave naziva Pendulor. To su kutije koje su otvorene
na jednoj strani. Otvorena strana se zatvara zakrilcem ili njihalom koje je učvršćeno na vrhu.
3.8. Izvedbe elektrana na morske struje te plimu i oseku – sheme i princip
rada
Elektrane na morske struje
Princip iskorištavanja energije morskih struja za proizvodnju električne energije sličan je
principu iskorištavanja strujanja zračnih masa, odnosno principu rada vjetroelektrana.
Osnova razlika je u gustoći fluida. Gustoća morske vode je mnogostruko puta veća od gustoće
zraka pa stoga turbine mogu biti manjih dimenzija te su potrebne manje brzine gibanja fluida
za iskorištavanje.
Iskorištavanje morskih struja uzrokovanih plimom i osekom pogodno je već pri brzinama
strujanja fluida (morske struje) od 1,5 m/s, dok je kod morskih struja uzrokovanih
temperaturnim gradijentom pogodno već pri brzinama strujanja fluida od 1 m/s.
Zbog prilično konstantne brzine morskih struja i konstantnog smjera strujanja (kod morskih
struja uzrokovanih temperaturnim gradijentom) trajanje iskorištenja instalirane snage takvih
postrojenja je prilično visoko i iznosi oko 80 % godišnjeg vremena, dok kod morskih struja
uzrokovanih plimom i osekom se kreće oko 40 – 50 %.
Energija morskih (oceanskih) stalnih i plimnih struja za proizvodnju električne energije može
se iskorištavati pomoću turbina s vertikalnom osi vrtnje i turbina s horizontalnom osi vrtnje,
slično kao i kod iskorištavanja energije vjetra.

Hidro elektrane koje koriste energiju plime i oseke

Za energetsko iskorištavanje plime i oseke potrebno je odabrati pogodan zaljev ili ušće rijeke
na obali na kojoj se javljaju velike amplitude plime i oseke (7 – 12m), na kojem postoji
mogućnost izgradnje brane i gdje je dovoljno veliki akumulacijski bazen.
Postrojenja s jednostrukim iskorištenjem. Najjednostavniji način korištenja energije plime i
oseke postiže se sustavom jednog bazena i turbinama koje rade samo u jednom smjeru
strujanja. U slučaju prikazanom na slici bazen se puni za vrijeme plime kroz zapornice, a
prazni za vrijeme oseke kroz turbine.
Razlika razine vode između bazena i morske površine energetski se koristi samo za
vrijeme oseke.

Shema korištenja energije plime i oseke; sistem jednog bazena s turbinama koje iskorištavaju
strujanje samo u jednom smjeru
Umjesto toga mogao bi se puniti bazen za vrijeme plime prolazom vode kroz turbine, a
prazniti ga za vrijeme oseke kroz zapornice, ali tada je moguća proizvodnja nešto manja. To
je zbog toga što obale bazena nisu okomite, pa za slučaj energetskog korištenja za vrijeme
oseke uz istu količinu vode turbine rade kroz dulje vrijeme s većim padom nego u slučaju
korištenja za vrijeme plime.
Razlikuju se četiri faze pogona:
1. U prvoj fazi, za vrijeme plime, bazen se puni kroz zapornice.
2. Nakon što je postignuta maksimalna razina u akumulacijskom bazenu, zatvaraju se
zapornice i kroz izvjesno vrijeme održava se bazen pun (druga faza).
3. U trećoj fazi pogona stavljaju se u pogon turbine, voda kroz njih otječe iz bazena u more
dok se ne postigne minimalni pad uz koji još mogu raditi turbine.
4. Nakon toga pogon turbina se obustavlja (četvrta faza), zapornice još ostaju zatvorene dok
se ne izjednači razina u bazenu s razinom mora, a onda ponovo počinje punjenje bazena.
1. OSNOVNE KARAKTERISTIKE OIE

1.1. Pretežno ispunjena poželjna svojstva (prednosti) nekonvencionalnih izvora energije - navesti i ukratko
objasniti
Pretežno ispunjena poželjna
svojstva (prednosti)

Obnovljivost: obnovljiv izvor onaj

čiji se prosječni dotok svake godine
ponavlja, bez
smanjenja – barem za ljudsko
poimanje vremena. U tom pogledu,
svi promatrani
nekonvencionalni izvori su
obnovljivi.
Geotermalnoj energiji izvor su
energetski procesi u Zemlji koji će
prema ljudskom
poimanju vremena trajati do
sudnjeg dana, dakle praktički do u nedostižnu
budućnost.
Drvna biomasa: uvjet obnovljivosti neprekidno pošumljavanje prostora barem toliko
da godišnji prinos bude jednak godišnjem iskorištenju drvne biomase.
_ Potencijal: nekonvencionalni izvori imaju ogroman potencijal.
Sa Sunca na tlo Hrvatske dostruji približno 500 puta više energije nego li je godišnja
hrvatska potrošnja svih oblika energije!
Male hidroelektrane predstavljaju ograničeni potencijal, kao i geotermalna
energija, ali je prikriveni potencijal je ogroman, ako dođe do prihvatljivog korištenja
topline Zemljine unitrašnjosti s velikih dubina. Biomase predstavljaju nešto veći ali
ipak znatno manji potencijal od energije Sunčeva zračenja.
Energija potrebna za izgradnju postrojenja: pojedini izvor mora neprekidno raditi
nekoliko godina, da bi tek tada postao neto‐proizvođač energije (vrijeme energetske
amortizacije). Naglašeni utrošak energije je pri proizvodnji fotoćelija.
Utjecaj na okoliš:
_ Izravne emisije predstavljaju emisije štetnih plinova nastale prilikom pretvorbe
prirodnog oblika energije u korisni (korisniji) oblik energije.
_ Neizravne emisije predstavljaju emisije štetnih plinova nastale prilikom proizvodnje
materijala i opreme, izgradnje te razgradnje postrojenja
_ Kumulativna (ukupna) CO2 neutralnost: promatranoj u ukupnom lancu – od
pridobivanja energije, izrade i montaže pogonskih uređaja, do korištenja i zbrinjavanja
nakon korištenja. Ako se neutralnost promatra isključivo prilikom pretvorbe
nekonvencionalnog oblika u iskoristljiviji oblik i tada je takvo gledanje točno.
Međutim ako se ima na umu proizvodnja cementa, čelika, stakla i raznih drugih
potrebnih materijala za izgradnju fotoćelija a donekle i kolektora, onda izlazi da je
primjena Sunčevog zračenja kumulativno «kvazi‐CO2‐neutralna». Za biomasu, to je
ispunjeno samo ukoliko je godišnje iskorištavanje mase jednako ili manje od godišnjeg
prirasta nove mase. Tada će emisija CO2 pri korištenju te biomase biti jednaka imisiji
CO2 prilikom fotosinteze te biomase.

Energija za pridobivanje i transport: Kod većine nekonvencionalnih izvora nema

utroška energije prilikom pridobivanja izvornog oblika, niti utroška energije za
transport izvornog oblika, jer je transport u pravilu nemoguć. Jedino kod biomase
utrošci energije mogu biti toliko značajni da cijela stvar postane neracionalna, pri
čemu postoji ograničena mogućnost transporta krute biomase koja je tipično veće
ogrijevne (energetske) vrijednosti.
_ Mogućnost diverzifikacije (raspršenog korištenja): Pod mogućnošću raspršenog
korištenja smatra se mogućnost izdvojenog korištenja neovisno o nekom velikom
(toplinskom ili elektroenergetskom) sustavu i njegovu opterećivanju. Kod većine OIE
pozitivno svojstvo je uglavnom prisutno ukoliko su prisutni na odabranom mjestu
(npr. mogućnost izgradnje otočnih (off‐grid) fotonaponskih sustava i solarnih
kolektora ali i dr.), osim kod sustava velikih (ionako) konvencionalnih hidroelektrana.

1.2. Pretežno neispunjena poželjna svojstva (nedostaci) nekonvencionalnih izvora energije - navesti i ukratko
objasniti
Pretežno neispunjena poželjna svojstva (nedostaci)
Većina OIE u prirodnom obliku je neravnomjerno raspodijeljena po zemljinoj
površini. Npr. energiju vjetra, biomase, geotermalnu energiju i hidroenergiju
moguće iskorištavati samo na određenim mjestima koja su prirodno takva (gdje je
ima), a ne tamo gdje se želi. Jedino
je energija sunčevog zračenja od
OIE poprilično
ravnomjerno raspoređena.
_ Mala površinska gustoća OIE:
elektrane na OIE, izuzev malih
hidroelektrana i
geotermalnih elektrana, zahtijevaju
veliku površinu po jedinici
instalirane snage u
odnosu na elektrane na fosilna
goriva te nuklearne elektrane.
Nemogućnost uskladištenja,
transporta i korištenja u izvornom
obliku:
_ Sunčevo zračenje, vjetar ili voda
(osim akumulacijskih HE i biomase)
se ne mogu
uskladištiti u izvornom obliku i onda koristiti u trenutku kada je to potrebno kao što
se mogu fosilna (ugljen, prirodni plin, nafta) ili nuklearna goriva.
_ Za skoro sve obnovljive izvore energije (u izvornom obliku) može se reći da se ne
mogu transportirati. Jedini obnovljivi izvor koji je moguće donekle transportirati (na
razumne udaljenosti) jest biomasa.
_ Djelomično uskladištenje obnovljivih izvora se može postići skladištenjem
proizvedene električne energije u baterijama. Problem ovakvog skladištenja jest još
uvijek nedovoljna razvijena tehnologija baterija, visoka cijena te nemogućnost
skladištenja velikih količina energije. Drugi način skladištenja energije obnovljivih
izvora energije jest u crpno‐akumulacijskim hidroelektranama.
_ Što se tiče izvornog korištenja obnovljivih izvora energije jedino se biomasa (i to
ogrjevno drvo) te geotermalna energija mogu izravno koristiti (bez potreba za
transformacijom energije) i to za toplinsku energiju.
Velike oscilacije (promjenjivost) prirodnog dotoka:
_ Sunčevo zračenje s mijenja s dobom dana i godine, a posebice negativan je utjecaj
oblaka koji u trenutku mogu umanjiti intenzitet zračenja;
Brzina vjetra se mijenja iz trenutka u trenutak; a promjene su dugoročne, sezonske,
ciklone/anticiklone, udari vjetra, turbulencije...
_Energija vodotokova (vodne snage) također ima oscilacije (oscilacije dotoka ovisne o
oborinama i vremenskim prilikama, tj. tzv hidrološke prilike, ali u manjoj mjeri nego
sunčevo zračenje ili još u manjoj mjeri u odnosu na energiju vjetra. One se djelomično
mogu ublažiti akumulacijama kod velikih hidroelektrana pa se tako energija vode može
koristiti kada je potrebna.
Oscilacije prirodnog dotoka biomase su daleko manje nego kod energije vjetra,
sunčevog zračenja ili pak vodnih snaga ali ipak ovise npr. o načinu gospodarenja
šumama, poljoprivredom i vremenskim prilikama. Pravilnim dimenzioniranjem
uskladištene količine biomase, oscilacije se mogu svesti na minimum.
_ Najpravilnije dotok energije (praktički se može reći konstantan) ima geotermalna
energija te ravnomjerno dotječe iz svog izvora.

Relativno nisko iskorištenje vršne snage (eng. capacity factor)

_ Osobito u usporedbi s temeljnim elektranama npr. nuklearnim gdje je to oko 85% a
često i preko 90%.
_ Za fotonaponske elektrane se može reći da imaju najkraće trajanje godišnjeg
iskorištenja instalirane snage. Za kontinentalnu Hrvatsku se može očekivati trajanje
godišnjeg iskorištenja instalirane snage od oko 1100 h godišnje (npr. Osijek) ili
faktor iskorištenja od 12,6% odnosno za područje južne Hrvatske od oko 1350 h
godišnje (npr. Split) ili faktor iskorištenja od 15,4%.
_ Prema podacima Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske vjetroelektrane su
npr. u 2013. godini proizvele 517,3 GWh električne energije uz instaliranu snagu od
254,3 MW. Prema tome trajanje godišnjeg iskorištenja instalirane snage
vjetroelektrana je iznosilo 2034 h godišnje ili faktor od 23,2%.
_ Za male HE u npr. HR 2013. to je iznosilo 3689 sati godišnje ili 42,1%.
_ Jedino je kod postrojenja na biomasu i bioplin trajanje iskorištenja u pravilu vrlo
visoko i iznosi i preko 8000 h tj. faktor iskorištenja je i preko 90% (rade uvijek
nazivnom snagom osim u slučaju planiranih ili prisilinih zastoja).
Načelno niska učinkovitost proizvodnje električne energije u odnosu na konvencionalne
usporedivih tehnologija zbog manjih snaga.
_Učinkovitost fotonaponskih elektrana je u granicama 12 – 16 % za elektrane s
modulima od silicijskih kristalnih modula, 8 – 14 % za elektrane od tanko slojnih modula
(CI(G)S, CdTE, a‐Si).
_Sunčane termoelektrane: učinkovitost i do 25 % (s paraboličnim tanjurom) ali je bitno
niža kod protočnih.
_Učinkovitost velikih HE može doseći do 95 % ovisno o opterećenju generatora. Kod
malih HE učinkovitost je manja zbog promjenjivosti protoka.
_Učinkovitost vjetroelektrana mijenja se s promjenom brzine vjetra. Pri nazivnoj brzini
njihova stvarna maksimalna učinkovitost danas doseže i do 47,2 % (ali je bliže 30% kod
već izgrađenih).
_Učinkovitost elektrana na biomaso ovisi o vrsti elektrane (pogonskom stroju, vrsti
goriva te o termodinamici procesa). U najboljem slučaju, korištenjem kombiniranog
plinsko‐parnog procesa učinkovitost ji do 55 % ali kod parnog procesa manjih snaga (što
je uobičajeno) često i manje od 20%.
_Geotermalne elektrane dostižu učinkovitost do 15 % pri pretvorbi u električnu
(Ne)mogućnost kogeneracije većine elektrana na OIE
_Značajan je nedostatak i to upravo kod daleko najvećeg udjela izgrađenih elektrana na
OIE: vjetroelektrane, fotonaponski sustavi, hidroelektrane ‐ samo električna energija
_Termoelektrana na OIE (biomasa, geotermalne i sunčane termoeletrane) imaju
mogućnost kogeneracije ali se u pravilu manje grade.
_Nemogućnost kogeneracije uz već nisku učinkovitost proizvodnje električne energije
kod fotonaponskih sustava i vjetroelektrana dodatne smanjuje i ukupnu energetsku
učinkovitost zbog potrebe dodatne odvojene proizvodnje toplinske energije.
Nužnost rezerve u konvencionalnim elektranama u EES
_ S aspekta EES velika varijacija prirodnog dotoka i snage elektrana na OIE rezultira u
nužnosti rezerve u konvencionalnim elektranama (elektrane na fosilna goriva ili
velike hidroelektrane) jer primjerice u slučaju prestanka proizvodnje električne
energije u vjetroelektranama zbog prestanka puhanja vjetra ili prestanka
proizvodnje iz sunčanih elektrana zbog naoblake ili noći rezerve moraju biti spremne
nadoknaditi potrebnu količinu energije.
_ Često se stoga za OIE koristi(o) izraz dopunski (aditivni) a ne alternativni izvori
energije u smislu da iako oni mogu smanjiti potrošnju primarnog energenta, ne
mogu (za sada) u potpunosti ukloniti korištenje konvencionalnih izvora.
_ Ipak napredak u skladištenju i naprednim mrežama omogućit će njihovu primjenu.
Potrebne prilagodbe elektroenergetske mreže
_ Elektrane na obnovljive izvore koji su nestalni izvori energije razlikuju se od
konvencionalnih elektrana na stalne izvore energije te stoga imaju i drugačiji utjecaj
na elektroenergetsku mrežu.
_ Taj utjecaj može biti i pozitivan i negativan ali masovnija izgradnja elektrana na
obnovljive izvore energije, bilo pojedinačno velikih ili mnogo njih malih, za posljedicu
ima potrebu dodatne prilagodbe elektroenergetske mreže novim prilikama.
_ Tako primjerice distribucijska električna mreža koja je do prije pojave elektrana na
obnovljive izvore energije (distribuiran proizvodnje) bila pasivna, ona postaje
aktivna, pri čemu se mijenjanju strujna opterećenja, gubitici snaga, naponske prilike,
kvaliteta električne energije, podešenje zaštite i dr.
_ Dolazi do potrebe složenog upravljanja opterećenjem i distribuiranom proizvodnjom
iz OIE pomoću ICT‐a – napredne mreže.
_ O svemu ovome detaljnije u u kolegiju Integracija OIE i napredne mreže!!!

1.3. Novi Zakon o OIE – tržišna premija, sustav poticanja i kupci s vlastitiom proizvodnjom

•Zbog usvajanja novih smjernica Europske komisije o državnim potporama za zaštitu okoliša i OIE
sklapanje Ugovora o otkupu prema trenutačnom sustavu poticanja moguće je samo do 31. prosinca
2015. Europska komisija nalaže da se stvori sustav premija i sustav natječaja za premije.
•Novi Zakon o OIE i visokoučinkovitoj kogeneraciji donešen je 10. rujna 2015. a na snagu stupio
01.01.2016. godine.
•S novim sustavom premija u kojem povlašteni proizvođači iz obnovljivih izvora snage veće od 30 KW
dužni su pronaći kupca
•U slučaju postojanja kvota sudjeluju na natječaju za dodjelu tržišne premije (članak 31) a pravo na
sklapanje ugovora o premiji ostvaruju nositelji projekata koji su izabrani kao najpovoljniji ponuđači
na javnom natječaju koji priprema i provodi operator tržišta električne energije najmanje jednom
godišnje, javnim prikupljanjem ponuda.

•Prema članku 32.: tržišna premija (TPi) za svako pojedino proizvodno postrojenje ili proizvodnu
jedinicu u obračunskom razdoblju i računa se kao:

TPi = RV– TCi

gdje je:
TCi – referentna tržišna cijena električne energije u obračunskom razdoblju, iskazana u kn/kWh
RV – referentna vrijednost električne energije utvrđena ugovorom o tržišnoj premiji, iskazana u
kn/kWh.
•Dodatno, osniva se EKO bilančna grupa za sve proizvođače snage preko 30 kW. Troškove nastale
obračunom energije uravnoteženja EKO bilančne grupe podmiruje operator tržišta električne
energije iz sredstava za isplatu poticaja (naknada) ali i mjesečne naknade koju plaćaju članovi EKO
bilančne grupe (naknada se obračunava u HRK/ kWh neto isporučene električne energije).

•Prema članku 33. zadržava se i sustav poticanja zajamčenom otkupnom cijenom (poput dosadašnjih
tarifa) oblik je poticanja proizvodnje električne energije iz proizvodnih postrojenja koja koriste
obnovljive izvore energije i visokoučinkovitih kogeneracija priključne snage do uključujući 30 kW.

•Pravo na sklapanje ugovora o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom s

operatorom tržišta el. energije ostvaruju nositelji projekata koji su izabrani kao najpovoljniji
ponuđači na javnom natječaju koji priprema i provodi operator tržišta električne energije najmanje
jednom godišnje, javnim prikupljanjem ponuda u slučaju raspoloživosti kvota za poticanje

•Visina zajamčene otkupne cijene donijet će se posebnim Pravilnikom...

•Prema članku 44. opskrbljivači električne energije dužni su preuzimati viškove električne energije od
krajnjih kupaca s vlastitom proizvodnjom električne energije koji kumulativno zadovoljavaju sljedeće
uvjete:

1.imaju status povlaštenog proizvođača električne energije iz članka 21. ovog Zakona
2.da su ostvarili pravo na trajno priključenje na elektroenergetsku mrežu, za proizvodna postrojenja
koja se smatraju jednostavnim građevinama
3.ukupna priključna snaga svih proizvodnih postrojenja na jednom obračunskom mjernom mjestu ne
prelazi 500 kW
4.priključna snaga krajnjeg kupca s vlastitom proizvodnjom u smjeru isporuke električne energije u
mrežu ne prelazi priključnu snagu krajnjeg kupca s vlastitom proizvodnjom u smjeru preuzimanja
električne energije iz mreže
5.krajnji kupac s vlastitom proizvodnjom isporučuje električnu energiju preko istog
obračunskog mjernog mjesta preko kojeg kupuje električnu energiju od opskrbljivača.

• Za preuzetu električnu energiju od strane opskrbljivača električne energije vrijednost električne

energije preuzete od krajnjeg kupca s vlastitom proizvodnjom Ci u obračunskom razdoblju i računa se
kao:
Ci = 0,9*PKCi, ako za obračunsko razdoblje i vrijedi: Epi >= Eii
Ci = 0.9*PKCi*Epi/Eii, ako za obračunsko razdoblje i vrijedi Epi < Eii
gdje je:
• Epi = ukupna električna energija preuzeta iz mreže od strane kupca unutar obračunskog razdoblja i,
izražena u kn/kWh
• Eii = ukupna električna energija isporučena u mrežu od strane proizvodnog postrojenja u
vlasništvu kupca, unutar obračunskog razdoblja i, izražena u kn/kWh
• PKCi = prosječna jedinična cijena električne energije koju kupac plaća opskrbljivaču za prodanu
električnu energiju, bez naknada za korištenje mreže te drugih naknada i poreza, unutar obračunskog
razdoblja i, izražena u kn/kWh

2. ENERGIJA SUNCA
2.1. Fototermička pretvorba definicija i učinkovitost

Učinkovitost fototermičke pretvorbe se može Gdje je:

definirati izrazom: 𝛼 – solarna apsorptivnost
𝜀 – toplinska emisivnost
𝜎𝑇 4 𝜎 – Stefan –Boltzmannova konstanta
𝜂 =𝛼−𝜀 𝑇 – temperatura solarnog toplinskog kolektora
𝐶𝑃0
𝐶 – koncentracijski faktor
𝑃0 – gustoća snage (jakost) sunčevog zračenja
(tipična vrijednost sunčanog dana
je 1000 W/m2)

2.2. Aktivno solarno grijanje – podjela (vrste) solarnih kolektora, učinkovitost pločastih kolektora

Aktivno solarno grijanje

_ Solarni toplinski kolektori: preuzimaju energiju svjetlosnog zračenja i griju vodu.
_ Solarni toplinski kolektori se mogu kategorizirati prema temperaturi na kojoj efikasno
griju vodu:
1. Niskotemperaturni kolektori:
_ Bez pokrova za grijanje vode.
_ Perforirane ploče za predgrijavanje zraka.
2. Srednjetemperaturni kolektori:
_ Izolirani kolektori s pokrovom.
3. Visokotemperaturni kolektori:
_ Vakumirane cijevi.
_ Koncentrirajući kolektori.

Gdje je:
Učinkovitost solarnog pločastog kolektora: _ 𝜏 – koeficijent transmisije staklenog pokrova
 _ 𝛼 ‐ solarna apsorptivnost
1 _ 𝐹 – efektivna apsorpcijska površina
𝜂 = 𝐹 (𝜏𝛼 − 𝑈𝐿 (𝑇𝑝 − 𝑇𝑎 )) _ 𝑃0 – gustoća snage (jakost) sunčevog zračenja
𝑃0
_ 𝑈𝐿 – koeficijent kombiniranih toplinskih gubitaka
_ 𝑇𝑝 – temperatura ploče kolektora
_ 𝑇𝑎 – temperatura okoline

2.3. Aktivno solarno grijanje – vrste i sheme solarnih toplinskih sustava za PTV i grijanje

Solarni sustavi za potrošnu toplu vodu (PTV)

_ Danas se za direktno iskorištavanje Sunčeve energije najčešće koriste niskotemperaturni
(40‐60 °C) toplovodni sunčani sustavi.
_ Najveći broj instaliranih sustava namijenjen je zagrijavanju potrošne tople vode (PTV)
zbog toga što je Sunčeva ozračenost najveća upravo u periodu godine izvan sezone
grijanja.
_ Osnovni su dijelovi tih sustava: sunčevi kolektori i akumulacijski spremnik.
_ Radni fluid je obično voda ili mješavina voda/glikol otporna na smrzavanje.
_ Cirkulacija radnog fluida između kolektora i spremnika najčešće je ostvarena prisilno uz
pomoć pumpe.
_ Isto se tako koriste i termosifonski sustavi s prirodnom cirkulacijom koja nastaje uslijed
razlike gustoća, odnosno razlike temperature radnog fluida u kolektoru i u spremniku.

Termosifonski sustavi s prirodnom cirkulacijom

_ Kod takvih sustava spremnik se mora nalaziti iznad kolektora da bi se uspostavila
prirodna cirkulacija pod djelovanjem sila uzgona. One se dodatno pojačavaju što je
spremnik više iznad gornjeg ruba kolektora (preporuča se min 20 cm). Imajući u vidu da
se kolektori najčešće montiraju na krovove, to instalaciju često čini nepraktičnom. Zato se
često koriste kompaktni sustavi gdje je spremnik pričvršćen za gornju stranicu kolektora
_ Zbog vanjskog smještaja taj će spremnik imati znatno veće toplinske gubitke (niske
temperature, vjetar) nego kad je smješten unutar objekta. Alternativno, kod sustava s
prirodnom cirkulacijom kolektor se može smjestiti na terasu ili na tlo, a spremnik u
objekt.
_ Pritom treba voditi računa da su spojni cjevovodi kolektorskog kruga što kraći i većih
promjera, uz izbjegavanje dodatnih otpora strujanja (koljena, ventili) kako bi se ukupni
pad tlaka držao što nižim,s obzirom na relativno male uzgonske sile koje pokreću fluid.
Zbog toga su i protoci kroz kolektor također niski – najviše 30‐40 litara/(h∙m2),što
ponekad može dovesti do značajnijeg snižavanja efikasnosti kolektora.
_ S druge strane, temperaturni gradijenti u spremniku su veći u odnosu na sustave s
prisilnom cirkulacijom. To znači da će iz donjeg dijela spremnika izlaziti hladniji fluid
prema kolektoru što ima povoljan utjecaj na njegovu efikasnost.
Prednost u odnosu na sustave s prisilnom cirkulacijom leži u činjenici da se ne troši
električna energija za pogon pumpe (koja iznosi oko 2‐5 % prikupljene sunčeve energije),
nema regulacijskog sklopa, a i cijena sustava i instalacije je niža.
_ Termosifonski sustavi su zbog opisanih karakteristika prikladniji za korištenje u toplijim
klimama s većom godišnjom ozračenosti, npr. mediteranske zemlje, Australija, Izrael,
gdje su tradicionalno vrlo rašireni.
_ U našoj zemlji takvi sustavi predstavljaju dobro rješenje tijekom ljeta, no u zimskim
mjesecima, osim velikih toplinskih gubitaka vanjskog spremnika, problem predstavlja i
opasnost od smrzavanja vode u spremniku kad el. zaštita od smrzavanja zakaže.

Toplovodni sustav s jednim spremnikom za pripremu PTV‐a

_ Ovakav sustav koristi spremnik bez izmjenjivača topline.
_ Radni fluid struji kroz dvostruku stijenku spremnika od vrha prema dnu predajući toplinu
vodi u spremniku.
_ Radi povećanja efikasnosti kolektora, polaz fluida kolektorskog kruga nalazi se na
najnižem dijelu spremnika, pri čemu je potrebno osigurati što veću temperaturnu razliku
po visini spremnika.
_ Velika temperaturna razlika se može postići npr. izduženim oblikom spremnika, pomoću
raspršivača mlaza ulazne hladne vode, zagrijavanjem spremnika na različitim visinama
ovisno o trenutnoj temperaturi vode.
_ U praksi, ovakvi sustavi koriste diferencijalnu automatiku koja isključuje pumpu kada
razlika temperature fluida na izlazu iz kolektora i vode u spremniku bude niža od
postavljene (najčešće 3‐5°C). Automatika ponovno uključuje pumpu kada se uspostavi
postavljena razlika temperatura.

Kombinirani toplovodni sustav s jednim spremnikom za pripremu PTV‐a i grijanje prostora

s dvostrukim spremnikom
_ Ovdje se koriste spremnici za vodu iz sustava grijanja koji u sebi imaju jedan manji s PTVom.
_ PTV iz manjeg spremnika izmjenjuje toplinu s vodom iz vanjskog spremnika koja se
indirektno zagrijava kolektorima preko izmjenjivača u donjem dijelu spremnika.
_ U gornjem dijelu spremnika nalazi se izmjenjivač pomoćnog izvora topline, koji je obično
toplovodni kotao ili protočni zagrijač vode.
_ Kod ovakvog sustava se izbjegava narušavanje temperaturne raspodjele vode u većem
spremniku, koje inače nastaje zbog miješanja s hladnom svježom vodom jer se hladna
voda ovdje dovodi direktno u manji spremnik.

Kombinirani toplovodni sustav s jednim spremnikom za pripremu PTV‐a i grijanje prostora

s jednim spremnikom i protočnim zagrijačem
_ Za PTV se umjesto akumulacijskog spremnika može se koristi i protočni zagrijač,
izbjegava se miješanje svježe hladne vode i prethodno zagrijane vode u spremniku.
Temperatura PTV‐a može biti niža od 55‐60 °C jer nema opasnosti od razvoja bakterije
legionele.
_ S druge strane, kako bi se uspjela izmijeniti sva potrebna toplina za zagrijavanje protočne
vode, temperatura u gornjem dijelu spremnika mora biti desetak °C viša od željene
temperature PTV‐a, često potrebno paljenje pomoćnog grijača.

Kombinirani toplovodni sustav s jednim spremnikom za pripremu PTV‐a i grijanje prostora

s spremnikom i protočnim zagrijačem
_ U sustavu sa dvostrukim spremnikom zbog mogućnosti akumulacije PTV‐a vrijeme je
zagrijavanja PTVa dulje. To znači da se izmjena topline između dvaju spremnika može
odvijati pri nižim temperaturama vode u vanjskom spremniku, sve dok su one postanu
jednake temperaturi PTV‐a u manjem spremniku.
_ Kako bi se iskoristile dobre strane i protočnog i akumulacijskog načina zagrijavanja, često
se protočni zagrijači kombiniraju s manjim akumulacijskim spremnikom.

Kombinirani toplovodni sustav s jednim spremnikom za pripremu PTV‐a i grijanje prostora

s dvostrukim spremnikom
_ Kada je potrebno ugraditi spremnik zapremine veće od 500 lit, kao što je to kada je
kolektorska površina > 10 m2, preporučuje se ugradnja dvaju manjih umjesto jednog
spremnika.
_ U takvom sustavu kolektori prvo zagrijavaju jedan spremnik do željene temperature (npr.
55 °C). Nakon toga se fluid kolektorskog kruga usmjerava uz pomoć troputnog ventila
prema izmjenjivaču drugog spremnika, u kome se predgrijava svježa voda koja ulazi u
sustav. Na taj način se prvi spremnik brže zagrijava na željenu temperaturu, a zbog
zagrijavanja drugog spremnika niže temperature vode prosječna efikasnost kolektora
tijekom perioda rada je veća nego što bi bila da se zagrijavao samo jedan veći spremnik.
_ Takvi su sustavi posebice prikladni za korištenje u turističkim objektima ,npr. privatnim
kućama s apartmanima gdje su potrebe za PTV‐om tijekom ljeta velike. U zimskim
mjesecima, kada je potreba za PTV‐om znatno manja, kao i sunčeva ozračenost,
zagrijava se samo prvi spremnik.

Solarni sustavi za niskotemperaturno grijanje prostora

_ Iako najčešće za pripremu PTV‐a, sunčani sustavi koriste se i za niskotemperaturno
grijanje prostora.
_ Na prethodnim shemama kombiniranih sunčanih sustava prikazan je način napajanja
sustava radijatorskog grijanja iz spremnika vodom temp. (40‐60) °C koja je fizički uvijek
odvojena od PTV‐a, ili pak sustava podnog, ili zidnog grijanja vodom temperature oko 30
°C.
_ Kod sustava podnog grijanja temperatura polaza grijanja regulira se preko troputnog
ventila kako bi se temperatura poda držala ispod 30 °C (radi sprječavanja podizanja
prašine i nastajanja proširenih vena).
_ Zbog činjenice da je zimi sunčeva ozračenost do 5 puta manja nego ljeti, a potrebe za
toplinom oko 6‐7 puta veće, bile bi potrebne 30‐40 puta veće površine kolektora za
pokrivanje ukupnih toplinskih potreba objekta za vrijeme zime. To bi, uz velike
investicijske troškove i veliki period povrata investicije, dovelo i do pregrijavanja sustava
ljeti.
_ Da se sve to izbjegne, potrebno je pažljivo optimirati broj kolektora i zapreminu
spremnika. Obično se sustavi dimenzioniraju na način da se prikupljenom sunčevom
energijom pokrije oko 10‐15 % ukupnih energetskih potreba zimi (grijanje + PTV), ovisno
radi li se o kontinentalnom ili primorskom dijelu Hrvatske.
_ U energetski štedljivijim objektima ti udjeli rastu sa smanjenjem specifične potrošnje
topline za grijanje QH,nd, tako da je u pasivnim niskoenergetskim kućama (QH,nd < 15
kWh/m2) moguće i 100 %‐tno pokrivanje potreba za toplinskom energijom i u zimskim
mjesecima.
_ Pri tome je potrebno osigurati minimalno 50 lit zapremine spremnika po svakom m2
instalirane kolektorske površine kako bi se izbjeglo pregrijavanje spremnika ljeti.
Solarni sustavi za grijanje bazena
_ Zagrijavanje bazenske vode pomoću sunčevih kolektora jedan je od najefikasnijih i
najekonomičnijih načina korištenja sunčeve energije za grijanje tople vode.
_ Razlog tome su relativno niske potrebne temperature vode (24‐32) °C i mogućnost
korištenja jeftinih neostakljenih apsorbera.
_ Prikupljena sunčeva energija na kolektorima se ovdje koristi za pokrivanje toplinskih
gubitaka bazena uslijed ishlapljivanja, prskanja, konvekcije na zrak (vjetra), zračenja
prema nebu i okolišnim objektima te za zagrijavanje svježe vode koja se ubacuje u bazen
radi održavanja higijenskog minimuma.
_ Procijenjeni toplinski gubici otvorenih bazena iznose oko 4 kWh/m2 na dan, dok
zatvoreni bazeni imaju gubitke oko 2,5 kWh/m2 na dan.
_ Da bi se smanjili ti gubici, bazeni se često prekrivaju prozirnim plastičnim pločama, koje
istodobno omogućuju prolaz Sunčeva zračenja prema vodi i apsorpciju u njoj.

2.4. Fotonaponska pretvorba - definicija, FN ćelija - osnovna struktura , maksimalan teorijski stupanj djelovanja

_ Fotonaponska pretvorba je izravna pretvorba sunčevoga svjetla u električnu struju.

_ Sunčevo svjetlo se sastoji od fotona (dijelova solarne energije koji sadržavaju različite količine energije koje
odgovaraju različitim duljinama valova solarnoga spektra.
_ Energija fotona: 𝐸 = ℎ ∙ 𝜈 gdje je ℎ Planckova konstanta 6.625 ∙ 10‐ 34 𝐽𝑠 𝑣 frekvencija fotona (obrnuto
proporcionalna valnoj duljini)
_ Kada fotoni pogode FN ćeliju, oni se mogu reflektirati od nje, proći direktno kroz nju ili biti apsorbirani
(upijeni).
_ Samo apsorbirani fotoni daju energiju za oslobađanje elektrona i proizvodnju električne struje
(fotonaponski efekt).
Fotonaponska pretvorba
Kada poluvodič apsorbira dovoljno sunčevog svjetla (energije), elektroni se istiskuju iz atoma materijala.
_ Specijalna obrada površine mat.: prednja površina ćelije prijemljiva za slobodne elektrone, elektroni se
prirodno sele na površinu.
_ Elektroni napuštaju njihovu poziciju, oblikuju se šupljine.
_ Elektrona (neg. naboji) putuju prema prednjoj površini ćelije: neravnoteža naboja između ćelijine prednje i
stražnje površine ‐ naponski potencijal.
_ Poput baterije – površine se spoje izvana i poteče struja.
Poluvodič p‐tipa ima slobodne elektrone i nastaje kada se kristal silicija (4 valentna
elektrona) dopira 3‐valentnim borom, a n‐tip ima slobodne šupljine (manjak elektrona)
i nastaje dopiranjem silicija 5‐valentnim fosforom.
_ Na spoju ova dva tipa poluvodiča rekombinacijom elektrona i šupljina nastaje
neutralno područje sa električnim poljem. Da bi foton u sudaru prebacio elektron kroz
to polje treba dobiti najmanje energiju jednaku tom polju.
_ To praktično znači da svi fotoni koji imaju energiju manju od potrebne ne mogu
ostvariti fotoefekt, a svi elektroni koji imaju veću energiju od potrebne ostvaruju
izbacivanje samo jednog elektrona.
_ Različiti materijali imaju određeni iznos energije praga ili zabranjenog pojasa. Napon
na fotonaponskoj ćeliji određen je naponom praga (npr. kristalični Si 1,1 eV, Galij
Arsenid 1,4 eV i amorfni Silicij 1,7 eV).
Osnovna struktura fotonaponske ćelije

_ Za prikupljanje FN struje, metalni kontakti su postavljeni na obije strane ploče da bi

prikupljali struju induciranu fotonima na ćelijama. Kontakt je omogućen preko donje
(tamne) površine i na jednom bridu gornje (svijetle) površine. Tanka vodljiva očica na
preostaloj gornjoj površini skuplja struju i pušta prolaz svijetla. Razmaci vodljivih
vlakana u očici je stvar kompromisa između povećanja električne vodljivosti i
smanjivanja ne protočnosti svjetla.
_ Prednje lice ćelije ima anti‐reflektirajući sloj da bi se što je više moguće umanjila
refleksija, a mehanička zaštita je zaštitno staklo s prozirnim ljepilom.

_ Maksimalan stupanj djelovanja fotonaponske ćelije ograničen termodinamički:

1. Gubici zbog poluvodičkih svojstava ćelije 23%
2. Gubici energije fotona većih od zabranjenog pojasa 31%
3. Gubici zbog ograničenja napona na veličinu manju od Eg/e,gdje je Eg donja granična energija, e jedinični
naboj elektrona (kod Silicija: Eg/e = 0.8V, gubici 12%)
4. Gubici iz dodatnih termodinamičkih razloga vezani uz omjer struje kratkog spoja i napona otvorenog kruga,
tj. praznog hoda (za Silicij kod omjera 0.9 gubici su oko 3%
Ukupni gubici fotonaponske pretvorbe min.: 67 %.
_ Glavne zapreke (razlozi protiv) šire uporabe su dakle nizak stupanj djelovanja (maksimalno teorijski 0.33, a i
manje) i vrlo mali izlazni napon (do 0.7 V).
2.5. Fotonaponske ćelije - tehnološki pravci i učinkovitost

1. Monokristalni (i polikristalni) Silicij

_ Površina ovisi o površini presjeka monokristala od kojeg se proizvode i iznosi 5 do 10
cm, debljina im je od 0.2 do 0.3 mm. Elektromotorna im je sila 0.55 do 0.70 V.
_ Za proizvodnju monokristalnih Si ćelija potreban je apsolutno čisti poluvodički
materijal. Monokristalni štapići se izvade iz rastaljenog silicija i režu na tanke pločice ‐
omogućuje relativno visoki stupanj iskoristivosti. U komercijalnim uvjetima
učinkovitost u 2014. čak i do 21% (IEA Technology Roadmpas Solar PV ‐ 2014 edition).
_ Visoka proizvodna cijena (kompliciran tehnološki postupak) FN ćelija od kristalnog
silicija bila je njihov nedostatak, ali je tehnologija znatno napredovala, pa je i
proizvodna cijena znatno snižena:
_ Pad cijene čistog poli‐Si s 67 USD/kg u 2010 na 20 USD/kg u 2012 i ostaje niska; napori
u stanjenju ćelija (smanjenju količine čistog silicija u ćelijama trenutno 5 g/W a ide
prema 3 g/W i niže); bakar umjesto srebra u očicama...
_ Višeslojne (heterojunction, HTJ) ćelije – mikrokristalnog i amorfnog Si rezultiraju većom
učinkovitošću (Sanyo/Panasonic HTJ 25.6%) i performansama zbog boljeg otpora
visokim temperaturama.

2. Tanki filmovi
_ Ukoliko se tanki film silicija stavi na staklo ili neku drugu podlogu to se naziva amorfna ili tankoslojna ćelija:
‐ amorfni Silicij,
‐ CI(G)S –Copper Indium (Gallum) Selenide,
‐ CdTe Cadmium Telluride).
_ Debljina sloja iznosi manje od 1 μm, stoga su troškovi proizvodnje manji u skladu sa niskom cijenom
materijala.
_ Prihvatljivija cijena, ali i niži stupanj djelovanja koji je u porastu, tipično oko 4‐9% za a‐ Si, 10‐11% za CdTe
(2014. First Solar 19%), 7‐11% za CI(G)S (2014. 12‐14%)

3. Višeslojne ćelije
_ Ćelije od galij‐arsenida prave se u obliku tankog filma od jedne (GaAs ) ili dviju
komponenata (slojeva). Takve bi ćelije prema teorijskim predviđanjima trebale biti
vrlo učinkovite (25‐40%).
_ Razvijaju se dalje troslojne, četvteroslojne još veće učinkovitosti (u 2014. 44.4% 3
slojne Spectrolab, Sharp; 44.7% četveroslojne Soitec i Fraunhofer). Problem: visoka
cijena, zbog pada kristalnog Si moguća kombinacija.

4. Novi koncepti – niža cijena/veća efikasnost

_ Quantum dots, dye‐sensitized (12% Sharp), organske ćelije (2014. 11% Mitsubishu
chemicals), termoelektrični uređaji – niža cijena, mala učinkovitost ili visoka cijena za
veću učinkovitost – istraživanje u porastu, primjena se očekuje u skoroj budućnosti.
_ Prednosti: mala težina, prozirnost, fleksibilnost, sloboda boja i oblika... dodatni razlozi
bržeg ulaska na tržište.
_ Razvijaju se i ćelije s koncentiracijom zračenja (povećanje učinkovitosti).

FN ćelije i moduli s koncentiracijom zračenja (povećanje učinkovitosti)

_ CPV (eng. Concentrated PV) je pogodan za područja s visokim izravnim Sunčevim zračenjem (južna Europa
npr.)
_ Koristi se koncentrirajuća optika za fokusiranje svjetla na male FN ćelije a trenutno (2017.) postižu se
koncentracije preko 400x
_ Postoji više dizajna koji su komercijalno dostupni i postiže se visoka učinkovitost (ćelije do 46%)
 2.6. Nadomjesna shema FN ćelije i I-U karakteristika - shema, izraz za izlaznu struju s objašnjenjem, I-U
karakteristika područja i karakteristične točke KS, PH i MPP

_ U osnovi se radi o realnom strujnom

izvoru jer je količina elektrona koja
protječe (jakost struje) proporcionalna
sučevom zračenju (struja svjetlosti ili
fotostruja)

Izlazna struja 𝐼 je jednaka struji koju proizvodi sunčeva gdje je: 𝑈 – napon, 𝑅𝑝 – paralelni otpor FN ćelije,
svjetlost (fotostruja) 𝐼𝑓𝑠 umanjenoj za struju diode 𝐼𝑑 i struju 𝐼0 – struja zasićenja,
kroz paralelni otpor (šant) 𝐼𝑝 (rasipanje prema zemlji)
𝑒(𝑈+𝐼𝑅𝑠 ) 𝑈 e – elementarni naboj, 𝑒=1,602176462∙10‐19 As
𝐼 = 𝐼𝑓𝑠 − 𝐼𝑑 = 𝐼𝑓𝑠 − 𝐼0 [𝑒 𝑚𝑘𝑇 − 1] −
𝑅𝑝
𝑅𝑠 – serijski otpor FN ćelije, m – parametar FN ćelije, m=1
_ Zbog velikog otpora šanta možemo zanemariti 𝐼𝑝
𝑘 – Boltzmanova konstanta, k=1,3806∙10‐23 J/K
𝑒(𝑈+𝐼𝑅𝑠 )
𝐼 = 𝐼𝑓𝑠 − 𝐼𝑑 = 𝐼𝑓𝑠 − 𝐼0 [𝑒 𝑚𝑘𝑇 − 1] 𝑇 – apsolutna temperatura [K]

Serijski otpor ćelije Rs je omski otpor na koji nailazi struja kroz ćeliju te kroz površinu ćelije prema omskim
kontaktima do spoja s priključkom na vanjski krug (otpor materijala, kontakata i slično). Umnožak serijskog
otpora i površine ćelije reda je veličine 0.0025 Ωm2 za tipične FN
ćelije.

_ Paralelni otpor ćelije (šanta) RSH uzrokovan je okolnim

defektima u PN‐spoju.
_ U idealnoj fotonaponskoj ćeliji RS=0 (nema serijskog gubitka), i
RSH= ∞ (nema rasipanja prema zemlji).
_ U običnoj visoko kvalitetnoj silicijevoj ćeliji veličine jednog
kvadratnog inča RS = 0.05 do 0.10 Ω i RSH = 200 do 300 Ω
(proporcionalan naponu).
• U lijevom prigušenom području ćelija radi približno kao
konstantan izvor struje, stvarajući napon koji je usklađen sa
otporom opterećenja.
• U desnom prigušenom području, struja brzo pada sa malim
porastom u naponu. U tom području ćelija radi kao konstantan
izvor napona sa unutarnjim otporom.

• Između prigušenih područja, krivulja ima pregibnu točku

(nestabilnu) – točku maksimalne snage (MPP)!

Tri karakteristične točke:

1. Točka kratkog spoja: struja kratkog spoja IKS – struja pri kratko spojenim stezaljkama fotonaponske ćelije.
Tada je napon U=0, a struja kratkog spojka je jednaka fotostruji, IKS= Ifs.
2. Točka praznog hoda (otvorenog kruga): napon praznog hoda UPH – napon otvorenih stezaljki fotonaponske
ćelije
𝑘 · 𝑇 𝐼𝐾𝑆
𝑈𝑃𝐻 = ln( + 1)
𝑒 𝐼0
3. Točka maksimalne snage (MPP).
_ Maksimalna snaga na trošilu postiže se samo u jednoj točki (pregiba)!
 _ Moderne instalacije uključuju uređaje za praćenje točke maks. snage (tragač maksimalne snaga, MPPT,
obično u inverteru) ovisno o promjeni opterećenja i promjeni snage Sunčeva zračenja.

2.7. I-U karakteristika FN ćelije – utjecaj jakosti sučevog zračenja, temperature ćelije i otpora, učinkovitost FN
ćelije i faktor ispune
Utjecaj jakosti sunčevog zračenja i radne temperature ćelije

_ Gustoća struje kratkog spoja JKS približno je jednaka gustoći fotostruje koja je proporcionalna jakosti
sunčevog zračenja G [W/m2].

_ Kod instalacije FN modula treba paziti na to da stupanj djelovanja FN ćelije pada sa porastom temperature
(skoro 0,5% za +1 oC), a utječe se i na izgled i‐u karakteristike.
𝑁𝑂𝐶𝑇−20° Gdje je:
𝑇ć𝑒𝑙𝑖𝑗𝑒 = 𝑇𝑜𝑘𝑜𝑙𝑖𝑛𝑒 + ( )·𝐺
0,8
NOCT – nominana radna temperatura ćelije kada je temperatura okoline 20°C(tvornički podatak)
G – sunčevo zračenje [kW/m2]

_ Naime, čak i pod uvjetom konstantne jakosti sunčevog zračenja (odnosno fotostruje Ifs), struja diode Id je
funkcija koja snažno ovisi o temperaturi ćelije, i stoga ukupna struja FN ćelije pokazuje negativnu promjenu
napona praznog hoda (otvorenog kruga) o ovisnosti temperaturi.

Učinkovitost FN ćelija
_ Izgled i‐u karakteristike FN ćelije određuju unutarnji otpori, ovisno o vrsti FN ćelije, kao i vanjski utjecaji
(jakost zračenja, temperatura), o čemu pak izravno ovisi učinkovitost, kao omjer maksimalne snage PMPP i
𝑃 𝑈 ·𝐽
snage Sunčevog zračenja G na površinu 𝐴𝐹𝑁𝐶 FN ćelije: 𝜂𝐹𝑁𝐶 = 𝑀𝑃𝑃 · 100 = 𝐹 · 𝑃𝐻 𝐾𝑆 · 100
𝐺·𝐴𝐹𝑁𝐶 𝐺

𝑃𝑀𝑃𝑃 𝑈𝑀𝑃𝑃 ·𝐼𝑀𝑃𝑃

Pri tome je F faktor punjenja: 𝐹 = =
𝑈𝑃𝐻 ·𝐼𝐾𝑆 𝑈𝑃𝐻 ·𝐼𝐾𝑆
To je omjer površine pravokutnika sa stranicama UMPP i IMPP i pravokutnika sa stranicama UPH i IKS. On
pokazuje koliko se stvarna ćelija približuje idealnoj (koliko je kvalitetna), odnosno koliki je utjecaj serijskog
otpora ćelije. Obično je 0.7 < F < 0.9.

Utjecaj otpora na strujno‐naponsku

karakteristiku FN ćelije

_ Izgled i‐u karakteristike FN ćelije određuju

unutarnji otpori, ovisno o vrsti FN ćelije, a osobito
i male promjene serijskog otpora.
𝑒(𝑈+𝐼𝑅𝑠 ) 𝑈
𝐼 = 𝐼𝑓𝑠 − 𝐼𝑑 − 𝐼𝑃 = 𝐼𝑓𝑠 − 𝐼0 [𝑒 𝑚𝑘𝑇 − 1] −
𝑅𝑝
2.8. Vrste fotonaponskih sustava – definicija, vrste i osnovni dijelovi

Fotonaponski sustavi (elektrane) predstavljaju integriran skup fotonaponskih modula i ostalih komponenata,
projektiran tako da primarnu Sunčevu energiju izravno pretvara u konačnu električnu energiju kojom se
osigurava rad određenog broja istosmjernih i/ili izmjeničnih trošila, samostalno ili zajedno s pričuvnim izvorom.
_ Fotonaponski niz (uređaj) sam po sebi ne tvori fotonaponski sustav. Moramo također imati:
‐ strukturu za postavljanje (i pogled ka suncu)
‐ tragač maksimalne snage i uređaje za regulaciju
‐ komponente koje prihvaćaju istosmjernu struju proizvedenu od uređaja (baterije, punjač...) (obvezno
kod autonomnih sustava) ili
‐ ako potrošač zahtijevaju izmjeničnu struju ili je sustav spojen na mrežu, u sustavu je potreban i
pretvarač (izmjenjivač)
‐ eventualne dodatne izvore električne energije (kod hibridnih sustava)

2.9. Mrežni (on-grid) FN sustavi – shema i izvedbe

_ Mrežne fotonaponske elektrane (sustavi) su one elektrane koje su spojene na elektroenergetsku mrežu.
Istosmjerna struja se prvo pretvara u izmjeničnu putem izmjenjivača. U FN sustavu spojenom na mrežu, punjači
i baterije nisu potrebni, jer se sva izlazna snaga predaje preko brojila u mrežu. Baterija je potrebna eventualno
za male kritične terete, kao što je nadzorni sustav i računala.
_ Ovisno o načinu spajanja fotonaponskog niza (stringa) prema [2] se mogu razlikovati
sljedeće izvedbe mrežnih fotonaponskih
elektrana:
1. izvedbe s jednim (centralnim)
izmjenjivačem (single/central inverter)
2. izvedbe s jednim izmjenjivačem za svaki
fotonaponski niz
3. izvedbe s više izmjenjivača (multi‐inverter).

2.10. Samostojeći (off-grid) FN sustavi –

shema i dijelovi

Autonomni fotonaponski sustavi (elektrane) su

one koje samostalno opskrbljuju potrošače bez
spoja na mrežu te trebaju pokriti cjelokupnu
potrebu potrošača za električnom energijom.
Budući da je dotok energije sunčevog zračenja
promjenjiv i ovisan o prirodnim faktorima,
proizvodnja fotonaponskih elektrana ne može
pratiti potrebe potrošača (dijagram potrošnje)
- potrebne baterije ili drugi spremnici energije.
• Autonomne fotonaponske elektrane mogu biti
i bez baterija koriste se za napajanje potrošača
koji koriste električnu energiju onda kada je
ona dostupna (npr. crpke za vodu).

Uz baterije i/ili izmjenjivače, osnovni dijelovi

autonomne FN elektrane su:
1. Tragač maksimalne snage: prepoznaje
trenutačne naponske i strujne izlaze uređaja i stalno prilagođava točku rada da bi povećao vršnu snagu pod
danim uvjetima. Izlaz uređaja vodi do pretvarača (invertera) koji pretvara istosmjernu struju u izmjeničnu struju
a može se koristiti i za punjenje baterije.
2. Regulator punjenja je obično istosmjerni (DC‐DC) pretvarač. Ako je izlazna snaga i dalje na raspolaganju
nakon potpunog punjenja baterije, potiskuje se u vrstu grijača, koji mogu biti grijači prostora ili soba u
samostalnom sustavu. Kada sunce nije na raspolaganju, baterija se prazni preko pretvarača kako bi napajala
potrošače. Dioda baterije ‐ za pražnjenje baterije kada je punjač otvoren nakon potpunog punjenja ili zbog
drugih razloga. Dioda uređaja ‐ izolira uređaj od baterije, dakle sprečava uređaj od korištenja baterije tijekom
noći.
3. Modul nadzora i upravljanja (kontolna ploča) sakuplja signale sistema, kao što su struje i napon uređaja i
baterije, prati stanje pri punjenju baterije zapisujući punjenje/pražnjenje amper‐sata i kontrolira punjač,
pretvarač pražnjenja, te uključuje i gasi punjače po potrebi.

2.11. (Parabolične) protočne solarne termoelektrane (shema,

opis, spremnici energije)
_ S poljem dugačkih cijevi (kojima teče organski medij) u fokusu
polja linearnih paraboličnih koncentratora
(zrcala paraboličnog oblika) u čijim žarištima (fokusima) se
nalaze čelične cijevi
_ Parabolični koncentratori su orijentirani sjever – jug i
koncentriraju sunčevo zračenje u žarište koncentratora duž
cijele duljine.
_ U žarištu su postavljene čeličnecijevi (prijemnik) kroz koje
teče radni fluid i koje upijaju (apsorbiraju) koncentrirano
sunčevo zračenje te energiju predaju radnom fluidu.
_ Čelične cijevi kroz koje protječe radni fluid se nalaze unutar staklenih cijevi u vakuumu kako bi se spriječili
toplinski gubici.
_ Parabolični koncentratori prate prividno kretanje Sunca od istoka prema zapadu kako apsorbirali maksimalnu
količinu sunčevog zračenja (čelične cijevi – prijemnici uvijek u žarištu) te se sunčevo zračenje koncentrira do
100 puta i postižu temperature radnog medija do 400 0C. Kao radni medij se mogu koristiti mineralna ulja
(problem je što su na visokim temperaturama zapaljiva) ili otopljene soli.

_Nakon što je radni medij

apsorbirao sunčevu
energiju on se vodi
konvencionalnog dijela
TE, odnosno generatora
pare (kotla) – izmjenjivača
topline. U generatoru pare
dobiva se pregrijana para
visokog tlaka koja se vodi
u parnu turbinu koja
mehaničku energiju
prenosi na generator koji
na svojim stezaljkama daje
električnu energiju.
_ Konvencionalni dio STE
(parna turbina, para,
generator) zahtijeva
hlađenje pare, odnosno
kondenzator.
Kondenzatori i kod
ovakvih izvedbi, iako
imaju rashladne tornjeve,
zahtijevaju ogromne
količine rashladne vode a
budući da se parabolične
protočne STE uglavnom grade u pustinjama (zbog većeg sunčevog zračenja), zahtjev za velikim količinama vode
za hlađenje može predstavljati problem.
_ Instalirana snaga paraboličnih protočnih STE trenutno je reda 50
– 250 (najveće i do 500) MWe (ograničenja snage najviše zbog
velike potrebne površine i vode za hlađenje).
_ Učinkovitost paraboličnih protočnih STE iznosi oko 10 – 14 %.
Protočne STE s ORC
_ Jedno od mogućih rješenja za izbjegavanje potrebe za velikim
količinama rashladne vode, jest da se umjesto vodene pare kao
radnog medija koristi neki organski medij (može
kondenzirati na tlaku većem od atmosferskog).
_ Temelji se na modificiranim geotermalnim elektranama koje
koriste organski Rankineov ciklus (engl. Organic Tankine Cycle –
ORC), izravni ili posredni.
_ Za jedinice manjih snaga reda 100 kWe do 10 MWe (distribuirana proizvodnja)

Potreba za spremnicima energije

_ Najveći nedostatak svih izravnih primjena Sunčevog zračenja je što ga tijekom noći
nema a i intenzitet sunčevog zračenja je smanjen tijekom oblačnih dana –
nemogućnost/smanjenje proizvodnje el. energije. Rješenja:
1. Ugradnja spremnika topline (thermal energy storage, TES) koji će tijekom dana kada ima viška sunčevog
zračenja akumulirati dio topline te je koristiti tijekom noći kada
nema sunca. Pogodno samo kod elektrana koje koriste rastopljene soli kao radni medij, problemi s
zapaljivošću mineralnih ulja.
2. Hibridna izvedba ‐ nedostatak sunčevog zračenja se pokriva pomoću energije fosilnih
goriva u kotlovima (najčešće prirodni plin).

Jedna od najstarijih paraboličnih protočnih STE Solar Electric Generation System SEGS (1984. –
1990.) 345 MWe u pustinji Mojave, Kalifornija, koristi mineralna ulja kao radni medij i koristila je
spremnik topline sve do 1999. godine ‐ nesreća u kojoj se spremnik topline zapalio te je u
potpunosti uništen.Od tada se zbog sigurnosnih
razloga spremnici topline ne preporučuju kod
elektrana koja koriste mineralna ulja kao radni
medij.
Većina današnjih elektrana izgrađena je u
Španjolskoj od 2008. i opremljena toplinskim
spremnicima velikog kapaciteta (otopljene soli)
s mogućnošću spremanja topline do pune
instalirane snage više sati. Zrela tehnologija.

_ Utjecaj spremnika topline na pomak

dostupne električne energije
(vršna snaga tijekom večeri)
2.12. Solarne termoelektrane s tornjem (shema, opis, učikovitost)

• Sustav se sastoji od središnjeg prijemnika (tornja) koji se nalazi u sredini, a oko njega se nalazi polje zrcala
(heliostata) upravljanih računalom koja usmjeravaju sunčeve zrake u središnji prijemnik. • U središnji prijemnik
se dovodi radni medij koji može biti voda, rastopljene dušične soli, organske kapljevine ili zrak.Nakon što je
radni medij primio
energiju, prenosi je do
izmjenjivača topline ili
generatora pare gdje se
dobiva pregrijana para
koja služi kao radni
medij u turbini.
• Kod ovakve izvedbe
STE sunčeve zrake se
mogu koncentrirati do 1
000 puta te se mogu
postići temperature od
560 °C.
•Često se postavlja više
zrcala nego što je
potrebno za ostvarenje nazivne snage elektrane kako bi se višak sunčeve energije mogao
spremiti u toplinske spremnike sa otopljenim solima (560 0C) što odlično odgovara
vodenoj pari koja se koristi kao radni medij u turbini. Spremnici topline omogućuju rad
elektrani u trajanju oko nekoliko sati pri nazivnoj snazi trenutno reda 20 ‐250 Mwe,

Učinkovitost solarne TE s središnjim prijemnikom (tornjem) iznosi 10‐30% (u primjeru

oko 16 %).

Karakteristični oblici polja heliostata za a)

STE veće snage (>500 MWt) te za b) STE
manje snage (<100 MWt). Kod elektrana
manjih snaga polja heliostata se isključivo
nalaze sjeverno do središnjeg tornja, dok
kod elektrana većih snaga polje heliostata
okružuje središnji toranj.
2.13. Solarne termoelektrane s paraboličnim tanjurom i Stirlingovim motorom (shema, opis, učinkovitost)

_ STE s paraboličnim tanjurom koriste Stirlingov motor kao pogonski (dok protočne

STE i STE sa središnjim tornjem koriste parnu turbinu).

_ Sastoje se od četiri osnovna dijela:
1. paraboličnog tanjura – koncentratora (engl. parabolic dish)
2. prijemnika toplinske energije (engl. Thermal receiver)
3. Stirlingovog motora
4. generatora.

_ Parabolični tanjur koji prati kretanje sunca po dvije osi, usmjerava sunčeve zrake u prijemnik
toplinske energije koji preko izmjenjivača topline predaje toplinsku energiju Stirlingovom motoru koji
pokreće generator koji proizvodi el. energiju.

_ Hladna strana Stirlingovog stroja se hladi vodom ili ventilatorima (slično kao sustav hlađenja kod
automobila) – zatvoreni sustav. Prednost zatvorenog sustava je u tome što se ne zahtijeva dodatna
voda za hlađenje te ovakve izvedbe čini dosta pogodnima za područja gdje je dostupnost vode za
hlađenje ograničena (npr. pustinja).
_ Moguća i hibridna verzija (npr. plinski kotao).
_ Snagu 10‐40 kWe (oko 25 kWe) te prosječna učinkovitost od oko 20 %, a vršna učinkovitost
doseže i do 30 % (učinkovitost pretvorbe toplinske energije u mehaničku – Stirlingovog stroja –
doseže i do 36 %).
_ Prednost ovakvih izvedbi jest i
modularnost što ih čini pogodnima za
distribuiranu proizvodnju.
_ Kako bi se dobio osjećaj dimenzije ove
izvedbe STE, za jedinicu snage od 25 kW uz
učinkovitost od 25 % potrebni promjer
paraboličnog tanjura je oko 11 m.
_ Kod ovakve izvedbe STE sunčeve zrake se
mogu koncentrirati do 3 000 puta te se mogu
postići temperature do 725 °C
_ Postoje izvedbe sa plinskim
mikroturbinama i Braytonovim kružnim
procesom

.
4. ENERGIJA VJETRA
4.1. TEORIJSKA SNAGA VJETRA KROZ VJETROTURBINU (OD ENERGIJE VJETRA)
ENERGIJA VJETRA JE KINETIČKA ENERGIJA (OVISI O KVADRATU BRZINE VJETRA):
1
𝑊 = 𝐸𝑘 = 2 𝑚𝑣 2
UKOLIKO SE MASA PREDSTAVI KAO UMNOŽAK MASE I VOLUMENA ONDA SE ZA KINETIČKU
1
ENERGIJU VJETRA MOŽE NAPISATI SLJEDEĆI IZRAZ: 𝑚 = 𝜌𝑉 → 𝐸𝑘 = 2 𝜌𝑉𝑣 2

VJETROTURBINA DOBIVA ULAZNU SNAGU PRETVARANJEM SILE VJETRA U OKRETNU SILU

KOJA DJELUJE NA ELISE ROTORA. KOLIČINA ENERGIJE KOJU VJETAR PRENOSI NA ROTOR
OVISI O VOLUMENU CILINIDRA V - UMNOŠKU POVRŠINE KRUGA A KOJI ČINI ROTOR U
VRTNJI, I UDALJENOSTI L.
1
𝑃= 𝜌𝐴𝑣 3 [𝑊]
2
OVISI O O TREĆOJ POTENCIJI BRZINE VJETRAV [M/S], GUSTOĆI ZRAKA Ρ [KG/M3] TE O
POVRŠINI A [M2]

4.2. PROMJENJIVOST (VARIJACIJE) BRZINE VJETRA U VREMENU – UKRATKO

PO VREMENSKIM INTERVALIMA
1.DUGOROČNE (VIŠEGODIŠNJE) PROMJENE (VARIJACIJE) BRZINE VJETRA

NEKE LOKACIJE IZ GODINE U GODINU MOGU BITI MANJE ILI VIŠE VJETROVITE, ODNOSNO
DA SE REŽIMI VJETRA NA NJIMA MIJENJAJU TIJEKOM GODINA, ODNOSNO DESETLJEĆA.
PROMJENE SPORE, JOŠ UVIJEK NISU POTPUNO RAZUMLJIVE I TEŠKO IH JE PREDVIDJETI I
OPISATIALI POSTOJE TRENDOVI U DUGOROČNIM VARIJACIJAMA BRZINE VJETRA –POVEZANE
S PROMJENOM TEMPERATURE.
RAZLOZI DUGOROČNIH VARIJACIJA MOGU BITI RAZLIČITI -POVEZANI S GLOBALNIM
KLIMATSKIM PROMJENAMA, PROMJENAMA ATMOSFERSKIH ČESTICA UZROKOVANIH
ERUPCIJAMA VULKANA, PROMJENI SUNČEVE AKTIVNOSTII DRUGIM.
DUGOROČNE VARIJACIJE DOPRINOSE NESIGURNOSTIPREDVIĐANJA BRZINE VJETRA.
2.GODIŠNJE I SEZONSKE PROMJENE (VARIJACIJE) BRZINE VJETRA
MOGU SE JAKO DOBRO OPISATI BROJNIM MATEMATIČKIM RAZDIOBAMA -NAJČEŠĆE U
UPORABI WEIBULLOVA I RAYLEIGHOVARAZDIOBA. OVE RAZDIOBE DAJU SLABIJU PROCJENU
ZA MANJE SREDNJE BRZINE VJETRA A ZADOVOLJAVAJUĆE PRI VEĆIM.
WEIBULLOVA RAZDIOBA DAJE DOBRE REZULTATE ZA OPIS BRZINE VJETRA NA MNOGIM
LOKACIJAMA, NIJE POGODNA ZA LOKACIJE KOJE IMAJU IZRAZITO RAZLIČITE KLIME TIJEKOM
LJETA I ZIME (ZA KOJE SE KORISTI BI-WEIBULLOVA RAZDIOBA S DVA MAKSIMUMA).
WEIBULLOVA RAZDIOBA (I KUMULATIVNA FUNKCIJA WEIBULLOVE RAZDIOBE) OPISANA JE
DVAMA PARAMETRIMA, PARAMETROM OBLIKA K I PARAMETROM MJERE C. PARAMETAR K
JE BEZDIMENZIJSKA VELIČINA DOK PARAMETAR MJERE C IMA JEDINICU M/S,
3.DNEVNE I SINOPTIČKE VARIJACIJE BRZINE VJETRA
NA VREMENSKOJ SKALI KRAĆOJ OD SEZONSKIH VARIJACIJA, VARIJACIJE BRZINE VJETRA SU
NEŠTO NASUMIČNIJE I MANJE PREDVIDLJIVE, ALI IPAK IMAJU NEKE ODREĐENE UZORKE.
SINOPTIČKE VARIJACIJE BRZINE VJETRA POVEZANE SU METEOROLOŠKIM UZORCIMA NA
VELIKIH RAZMJERA KAO ŠTO SU PODRUČJA VISOKOG I NISKOG TLAKA.
DNEVNE VARIJACIJE BRZINE VJETRA NAJČEŠĆE SU POVEZANE EFEKTOM PROMJENE
LOKALNE TEMPERATURE-INTENZIVNO ZAGRIJAVANJE ZRAKA TIJEKOM DANA MOŽE IZAZVATI
INTENZIVNA GIBANJA ZRAKA KOJA ONDA TIJEKOM NOĆI JENJAVAJU.

4.TURBULENCIJE
TURBULENCIJA PREDSTAVLJA TRENUTNA, SLUČAJNA ODSTUPANJA OD SREDNJE BRZINE
VJETRA
OPSEG I KARAKTERISTIKE TURBULENCIJE OVISE O RAZNOVRSNIM METEOROLOŠKIM I
GEOGRAFSKIM ČIMBENICIMA...
INTENZITET TURBULENCIJE SE RAČUNA ZA KRATKOROČNA RAZDOBLJA (REDA NEKOLIKO
MINUTA DO SATA). NAJČEŠĆE SE RAČUNA ZA 10-MINUTNA RAZDOBLJA.
DEFINIRA SE KAO OMJER STANDARDNE DEVIJACIJE ΣVI SREDNJE BRZINE VJETRA VSRED:
𝜎𝑣
𝐼𝑣 =
𝑣𝑠𝑟𝑒𝑑

4.3. MAKSIMALNA SNAGA VJETROTURBINE I VJETROELEKTRANE (IZRAZ,

KOEFICIJENT SNAGE I STUPNJEVI DJELOVANJA)
VJETROELEKTRANE SU POSTROJENJA KOJA KINETIČKU ENERGIJU VJETRA PRETVARAJU U
ELEKTRIČNU ENERGIJU -KINETIČKA ENERGIJA VJETRA PRENOSI SE NA LOPATICE ROTORA KOJI
POGONI SPOROOKRETNU OSOVINU KOJA PREKO PRIJENOSNIKA POGONI BRZOOKRETNU
OSOVINU I PRENOSI MEHANIČKU ENERGIJU OSOVINI ELEKTRIČNOG GENERATORA KOJI NA
SVOJIM STEZALJKAMA DAJE ELEKTRIČNU ENERGIJU.
1
𝑃𝐵 = 𝑚̇(𝑣 2 − 𝑣𝑑2 )
2
MAKSIMALNA MOGUĆA UČINKOVITOST ROTORA VJETROELEKTRANE Cpmax=59.3%

SNAGA VJETROELEKTRANE NA PRIKLJUČNICAMA GENERATORA TADA JE:

1
𝑃𝑉𝐸 = 𝜌 𝐴 𝑣 3 𝐶𝑃 𝜂𝑚 𝜂𝑒 [𝑊|
2
η MAX POGONSKOG MEHANIZMA JE 0.65 I η MAX GENERATORA 0.8
MAKSIMALNI TEORIJSKI STUPANJ DJELOVANJA VJETROELEKTRANE IZNOSIO OKO 31%
KINETIČKE ENERGIJE VJETRA U PROIZVODNJI ELEKTRIČNE ENERGIJE
4.4. KRIVULJA SNAGE U OVISNOSTI O BRZINI VJETRA I PROCJENA OČEKIVANE
PROZVODNJE VE NA LOKACIJI
KRIVULJA SNAGE: GRAF KOJI NAM POKAZUJE KOLIKU ĆE SNAGU I KAKO RAZVITI ODREĐENI
VJETROAGREGAT NA RAZLIČITIM BRZINAMA VJETRA NA ODREĐENOJ LOKACIJI
BRZINA UKLJUČENJA –SVADAVANJE TROMOSTI VE; BRZINA ISKLJUČENJA –ODREĐENA
GRANICAMA DINAMIČKIH NAPREZANJA
1.BRZINA UKLJUČENJA: OKO 3-5 M/S
2.PROMJENA STUPNJA DJELOVANJA
(FAKTORA SNAGE CP)
3.INSTALIRANA SNAGA GENERATORA
4.BRZINA ISKLJUČENJA: OKO 25-30 M/S

NA TEMELJU POZNATE RAZDIOBE ILI HISTOGRAMA BRZINA VJETRA I KRIVULJE SNAGE

VJETROELEKTRANE MOŽE SE INICIJALNO I ''UGRUBO'' IZRAČUNATI OČEKIVANA
PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE VJETROELEKTRANE NA ODREĐENOJ LOKACIJI
OČEKIVANA PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE VJETROELEKTRANA MOŽE SE ODREDITI
SLJEDEĆIM IZRAZOM:

EVE = T ∫ P(V)F(V)DV

GDJE JE:
•P(V) – KRIVULJA SNAGE VJETROELEKTRANE
•F(V) – FUNKCIJA GUSTOĆE RAZDIOBE BRZINE VJETRA

4.5. IZBOR GENERATORA U VE (SINKRONI/ASINKRONI,

KONSTANTA/PROMJENJIVA BRZINA VRTNJE, DOMINANTE KONFIGURACIJE)
ASINKRONI- KAVEZNI, S NAMOTANIM ROTOROM I KLIZNIM PRSTENOVIMA, OPTISLIMTM,
DVOSTRUKO NAPAJANE
SINKRONI- S NAMOTANIM ROTOROM, PERMANENTNIM MAGNETOM, VISOKONAPONSKI I
S POPREČNIM TOKOM
. VE U IZVEDBI SA STALNOM BRZINOM VRTNJE

•PREDNOST: ZA IZRAVNO PRIKLJUČENJE NA MREŽU, OMOGUĆENA PRIMJENA

JEDNOSTAVNIH GENERATORA ČIJA JE BRZINA VRTNJE ODREĐENA FREKVENCIJOM MREŽE.
•NEDOSTATAK: OPTIMALAN POGON (MAKS. DJELATNU SNAGU)SAMO ZA JEDAN OMJER
IZMEĐU BRZINE VRHA ELISE I BRZINE VJETRA.
VE U IZVEDBI S PROMJENJIVOM BRZINOM VRTNJE
•PREDNOSTI: OSTVARIV JE OPTIMALAN POGON ZA SVAKI OMJER IZMEĐU BRZINE VRHA
ELISE I BRZINE VJETRA, ODNOSNO ZA SVAKU BRZINU VJETRA. POGON S PROMJENJIVOM
BRZINOM VRTNJE NA GODINU POSTIŽE I DO 30% VEĆI IZNOS PREDANE ELEKTRIČNE
ENERGIJE OD POGONA SA STALNOM BRZINOM VRTNJE.
•NEDOSTATAK: KOD VE KOJE SE SPAJAJU NA MREŽU ZAHTIJEVAJU SE PRETVORNICI
FREKVENCIJE
•RAZLIKUJU SE ČETIRI DOMINANTNE KONFIGURACIJE VJETROELEKTRANE PREMA VRSTI
GENERATORA, PREMA SPOJU NA MREŽU TE PREMA KONTROLI SNAGE I BRZINE VRTNJE.
DOMINANTNE KONFIGURACIJE VE
1.TIP A: STALNA BRZINA VRTNJE, ASINKRONI KAVEZNI GENERATOR I STALL REGULACIJA
SNAGE.
2.TIP B: PROMJENJIVA BRZINA VRTNJE U ODREĐENOM RASPONU, GENERATOR S
ISTAKNUTIM POLOVIMA, PROMJENJIVI OTPOR U ROTORSKOM KRUGU (PROMJENJIVO
KLIZANJE) I PITCH REGULACIJA SNAGE
3.TIP C: PROMJENJIVA BRZINA VRTNJE, GENERATOR S DVOSTRUKIM NAPAJANJEM I PITCH
REGULACIJA SNAGE
4.TIP D: PROMJENJIVA BRZINA VRTNJE U PUNOM RASPONU, DIREKTNI POGON (IZOSTANAK
PRIJENOSNIKA), SINKRONI GENERATOR, PUNI IZMJENJIVAČ FREKVENCIJE I PITCH
REGULACIJA SNAGE.
4.6. DVOSTRANO NAPAJANI ASINSKORNI GENERATOR (DFIG)- PREDNOSTI I
NEDOSTACI

4.7. REGULACIJA SNAGE VE (AKTIVNA I PASIVNA, GUBITAK BRZINE/ZAKRET

LOPATICA)

1.AKTIVNA REGULACIJA KUTA ZAKRETA LOPATICA ROTORA (ENGL. ACTIVE PITCH CONTROL)–
TO JE SUSTAV KOJI UPRAVLJA ZAKRETOM LOPATICA ROTORA. HIDRAULIČKI ILI ELEKTRIČNI
AKTUATORI ZAKREĆU LOPATICE ROTORA OKO VLASTITE OSI. PROMJENOM KUTA ZAKRETA
LOPATICA ROTORA REGULIRA SE SNAGA VJETROELEKTRANE. LOPATICE ROTORA SE
PRILAGOĐAVAJU BRZINI VJETRA TAKO DA MANJIM ISKORIŠTAVANJEM VEĆIH BRZINA VJETRA
IZLAZNA SNAGA VJETROELEKTRANE PRATI VLASTITU KRIVULJU SNAGE. VEĆINA MODERNIH
VJETROTURBINA VEĆIH SNAGA KORISTI OVAJ SUSTAV KONTROLE.
2.PASIVNA REGULACIJA GUBITKOM BRZINE (ENGL. PASSIVE STALL CONTROL) –TO JE SUSTAV
KOD KOJEGA NEMA ZAKRETANJA LOPATICA ROTORA. LOPATICE ROTORA SU PAŽLJIVO
DIZAJNIRANE TAKO DA POVEĆANJEM BRZINE VJETRA SMANJUJU SVOJU UČINKOVITOST I
TIME PRATE KRIVULJU SNAGE.
3.AKTIVNA REGULACIJA GUBITKOM BRZINE (ENGL. ACTIVE STALL CONTROL)–TO JE SUSTAV
KOJI JE KOMBINACIJA DVAJU PRETHODNO OPISANIH. LOPATICE ROTORA SE ZAKREĆU
OVISNO O BRZINI VJETRA, DOK SE KOD VELIKIH BRZINA VJETRA ZAKREĆU U TAKAV POLOŽAJ
DA OSTVARUJU GUBITAK BRZINE (STALL). OVAJ SUSTAV KORISTI SE ZA VJETROTURBINE
SNAGA VEĆIH OD 1 MW
POVEĆANJEM KUTA ZAKRETA LOPATICA ROTORA SMANJUJE SE KOEFICIJENT SNAGE TA DA
SE MAKSIMUM KOEFICIJENTA SNAGE OSTVARUJE PRI ZA VEĆE KUTOVE ZAKRETA OSTVARUJE
PRI MANJEM KOEFICIJENTU BRZOHODNOSTI.
5. ENERGIJA BIOMASE I BIOPLINA
5.1. VRSTE (PODJELA) I SVOJSTVA BIOMASE
1. DRVNA BIOMASA
1.1. ŠUMSKA BIOMASA: 1.2. BIOMASA IZ DRVNE INDUSTRIJE
2. ENERGETSKI NASADI
BILJKE BOGATE ULJEM ILI ŠEĆEROM, S VELIKOM KOLIČINOM SUHE TVARI (UGLJIK C)
3. POLJOPRIVREDNA BIOMASA
OSTACI GODIŠNJIH KULTURA: SLAMA, KUKURUZOVINA
4. BIOMASA SA FARMI ŽIVOTINJA
GNOJNICA, STAJSKI GNOJ I RAZLIČITI ORGANSKI OTPAD KOJI NASTAJU NA FARMAMA
5. BIOGORIVA
ETANOL (ALKOHOLNO GORIVO)
6. GRADSKI OTPAD
“ZELENI DIO” RECIKLIRANOG KUĆNOG OTPADA, BIOMASA IZ PARKOVA I VRTOVA, MULJ IZ
KOLEKTORA OTPADNIH VODA
SVOJSTVA BIOMASE
1. OBNOVLJIVOST
2. OGRJEVNA MOĆ BIOMASE
3. UTROŠAK ENERGIJE ZA PRIDOBIVANJE
4. EMISIJE ŠTETNIH PLINOVA PRI SAGORIJEVANJU
5. KUMULATIVNA CO2 NEUTRALNOST
6. POVRŠINSKA RASPODJELA I ENERGETSKA GUSTOĆA
7. MOGUĆNOST TRANSPORTIRANJA I SKLADIŠTENJA
5.2. ISTOVREMENO SPALJIVANJE UGLJENA I DRVNE BIOMASE (VRSTE, OPIS)

ISTOVREMENO (SU)SPALJIVANJE (CO‐FIRING) UGLJENA I DRVNE BIOMASE

PRIPREMA BIOMASE
PEČENJE BIOMASE” (TOREFAKCIJA, TORIFICIRANJE)
PRILAGODBA PLAMENIKA
ČIŠĆENJE PLINOVA I RUKOVANJE PEPLOM

5.3. MALE KOGENERACIJSKE ELEKTRANE (PREDNOSTI, NEDOSTACI,

ISPLATIVOST, VRSTE)
MALE I SREDNJE KOGENERACIJE (NA BIOMASU I BIOPLIN)
PREDNOSTI MALIH KOGENERACIJA (NA BIOMASU I BIOPLIN)
SMANJENJE TROŠKOVA GORIVA (POVEĆANJEM UČINKOVITOSTI), A TIME I SMANJENJE
ZAGAĐENJA OKOLIŠA
MODULARNA IZVEDBA
POSTOJEĆE TOPLANE I REZERVNI ELEKTRIČNI AGREGATI MOGU SE DOGRADITI, ODNOSNO
REKONSTRUIRATI U MALE KOGENERACIJE
RELATIVNO MALA DODATNA ULAGANJA ISPLATIVA ZA NEKOLIKO GODINA
NEDOSTACI MALIH KOGENERACIJA (NA BIOMASU I BIOPLIN)
OSNOVI NEDOSTATAK: OTPADA PRIJENOS ENERGIJE NA VEĆE UDALJENOSTI, JER SE TOPLINA
I STRUJA
PROIZVODE OKOLIŠNO PRIHVATLJIVO U TEŽIŠTIMA POTROŠNJE.
KOGENERACIJA STOGA NIJE ISPLATIVA U SVIM UVJETIMA VEĆ SAMO ZA ODGOVARAJUĆU
KOMBINACIJU POTROŠNJE ELEKTRIČNE I TOPLINSKE ENERGIJE
ISPLATIVOST
INDUSTRIJA, TE GDJE POSTOJE OTPADNA GORIVA KAO RAZLIČITE VRSTE BIOPLINA
(DEPONIJSKI, MULJNI, DESTILACIJSKI I SL.) (NPR. FARME, KOLEKTORI), TE DRVNI OTPAD (NPR.
DRVNA INDUSTRIJA)

5.4. MALE PARNOTURBINSKE KOGENERACIJA (SHEMA I ZNAČAJKE, SUŠENJE

DRVNE BIOMASE)

5.5. MALE TERMOMOTORNE KOGENERACIJE (SHEMA I ZNAČAJKE)

Vrlo česta primjena kod proizvodnje bioplina, deponijskog plina

Termomotorne kogeneracije se primjenjuju u širokom rasponu snaga od 10 kWe do nekoliko MWe

Kogeneracijski moduli na bazi dizel motora izvode se u širokom rasponu električnih snaga od 25 kWe
do 5000 kWe
5.6. Bioplin (anaerobna digestija) (opis procesa i svojstva bioplina, sheme
sustava)
ANAEROBNA DIGESTIJA BIOKEMIJSKA JE PRETVORBA KOJOM SE PROIZVODI BIOPLIN:
METAN,
UGLJIČNI DIOKSID, NEŠTO VODIKA I OSTALIH PLINOVA U TRAGOVIMA, VRLO MALO TOPLINE
I KONAČNI
PROIZVOD (GNOJIVO) SA VEĆOM KOLIČINOM DUŠIKA NEGO ŠTO SE PROIZVODI PRI
AEROBNOJ
FERMENTACIJI
SVOJSTVA I SASTAV BIOPLINA OVISE O TIPU SUPSTRATA, NAČINU PROIZVODNJE (VRSTI
POSTROJENJA), TEMPERATURI NA KOJOJ SE ODVIJAO PROCES, TRAJANJU RETENCIJE,
VOLUMENU
DIGESTORA I OSTALIM ČIMBENICIMA.
• ENERGETSKA VRIJEDNOST BIOPLINA OVISI O METANU I PROSJEČNO IZNOSI OKO 21
MJ/NM3
5.7. RASPLINJAVANJE DRVNE BIOMASE (OPIS PROCESA I TEHNOLOGIJE,
UČINKOVITOST)
UOBIČAJEN PROCES RASPLINJAVANJA BIOMASE ODVIJA SE U SLIJEDEĆIM KORACIMA:
1. PREGRIJAVANJE I SUŠENJE
2. PIROLIZA
3. RASPLINJAVANJE UGLJENIZIRANE BIOMASE
4. IZGARANJE
4. ENERGIJA VJETRA

4.1. Teorijska snaga vjetra kroz vjetroturbinu (od energije vjetra)

Oko 1 do 2 posto energije koja dolazi od sunca pretvara se u energiju vjetra - od 50 do 100 puta više
od energije pretvorene u biomasu od svih biljaka na Zemlji.
1
Energija vjetra je kinetička energija (ovisi o kvadratu brzine vjetra):𝑊 = 𝐸𝑘 = 2 𝑚𝑣 2
Ukoliko se masa predstavi kao umnožak mase i volumena onda se za kinetičku energiju vjetra može
napisati sljedeći izraz: 𝑚 = 𝜌𝑉 →
1
𝐸𝑘 = 2 𝜌𝑉𝑣 2

Vjetroturbina dobiva ulaznu snagu

pretvaranjem sile vjetra u okretnu
silu koja djeluje na elise rotora.
Količina energije koju vjetar prenosi
na rotor ovisi o volumenu cilinidra V -
umnošku površine kruga A koji čini
rotor u vrtnji, i udaljenosti l.
Količina molekula zraka koje se gibaju
kroz neku površinu A tijekom nekog
vremena t, brzinom v predstavlja
𝑑𝐸𝑘 1 𝑑𝑙
snagu vjetra: 𝑃 = = 𝜌𝐴𝑣 2
𝑑𝑡 2 𝑑𝑡
1
𝑃 = 2 𝜌𝐴𝑣 3 [𝑊]

Ovisi o o trećoj potenciji brzine vjetrav [m/s], gustoći zraka ρ [kg/m3] te o površini A [m2]
-Izraz je vrlo složen u primjeni kod vjetroelektrana jer
1.Brzina vjetra je iznimno promjenjiva (varijabilna) na lokaciji tijekom vremena u ovisnosti o čitavom
nizu parametara kako slijedi....
2.Brzina vjetra ovisi i o visini (porast brzine vjetra s visinom) –razlog gradnje vjetroelektrana na sve
većim visinama...
3.Gustoća zraka ovisi o temperaturi, nadmorskoj visini, vlažnosti...
4.Istovremeno -što je veći promjer rotora vjetroelektrane veća je i snaga vjetra koja se može iskoristiti
–razlog gradnje se većih rotora (elisa) vjetroelektrana.
4.2. Promjenjivost (varijacije)
brzine vjetra u vremenu –
ukratko po vremenskim
intervalima

Spektar brzina vjetra u

Brookhavenu (New York) kojeg je
konstruirao Van der Hoven
1957.godine na temelju
dugoročnih i kratkoročnih
mjerenja brzina vjetra-Može se
primijetiti nekoliko jasnih
vrhunaca: sinoptički, dnevni i
turbulentni.
Posebno je značajan tzv.
spektralni prekid koji nastupa između dnevnog i turbulentnog vrhunca koji pokazuje da se
niskofrekventne sinoptičke i dnevne varijacijemogu smatrati prilično različitim od visokofrekventnih
oscilacija i turbulencija.
Prilike vjetra variraju na lokacijama -Van der Hovenov spektar brzine vjetra nije univerzalno
primjenjiv, no koncept spektralnog prekida je često primjenjiv pri visokim frekvencijama (<10 min) -pri
pretpostavkama o režimu vjetra
Razlikujemo stoga:
1.Dugoročne (višegodišnje) promjene (varijacije) brzine vjetra

Neke lokacije iz godine u godinu mogu biti manje ili više vjetrovite, odnosno da se režimi vjetra na
njima mijenjaju tijekom godina, odnosno desetljeća.
Promjene spore, još uvijek nisu potpuno razumljive i teško ih je predvidjeti i opisatiali postoje
trendovi u dugoročnim varijacijama brzine vjetra –povezane s promjenom temperature.
Razlozi dugoročnih varijacija mogu biti različiti -povezani s globalnim klimatskim promjenama,
promjenama atmosferskih čestica uzrokovanih erupcijama vulkana, promjeni Sunčeve aktivnostii
drugim.
Dugoročne varijacije doprinose nesigurnostipredviđanja brzine vjetra.

2.Godišnje i sezonske promjene (varijacije) brzine vjetra

Mogu se jako dobro opisati brojnim matematičkim razdiobama -najčešće u uporabi Weibullova i
Rayleighovarazdioba. Ove razdiobe daju slabiju procjenu za manje srednje brzine vjetra a
zadovoljavajuće pri većim.
Weibullova razdioba daje dobre rezultate za opis brzine vjetra na mnogim lokacijama, nije pogodna
za lokacije koje imaju izrazito različite klime tijekom ljeta i zime (za koje se koristi bi-Weibullova
razdioba s dva maksimuma).
Weibullova razdioba (i kumulativna funkcija Weibullove razdiobe) opisana je dvama parametrima,
parametrom oblika k i parametrom mjere c. Parametar k je bezdimenzijska veličina dok parametar
mjere c ima jedinicu m/s,
 𝑘 𝑣 𝑘−1 𝑣 𝑘 • f(v) – funkcija gustoće razdiobe
𝑓(𝑣) = ∆𝑣 ( ) exp [− ( ) ] • F(V) – kumulativna funkcija
𝑐 𝑐 𝑐
𝑣 𝑘 • v – srednja brzina razreda Δv [m/s]
𝐹(𝑉) = 𝑝(𝑣 ≤ 𝑉) = 1 − exp [− ( ) ] • Δv – širina razreda (engl. bin) [m/s]
𝑐
• k – parametar oblika
• c – parametar mjere [m/s].

Funkcije gustoće (a) i kumulativna funkcija (b) Weibullove razdiobe

Rayleighova razdioba (i kumulativna) je jednostavnija jer ovisi samo o 𝜋 𝑣 𝜋 𝑣 2
jednom parametru, tj. o srednjoj brzini vsred. Ona je predstavlja 𝑓(𝑣) = ∆𝑣 exp [ − ( ) ]
2 𝑣𝑎2 4 𝑣𝑠𝑟𝑒𝑑
Weibullovu razdiobu koja ima parametar oblika k=2: 𝜋 𝑉 2
𝐹(𝑉) = 𝑝(𝑣 ≤ 𝑉) = 1 − exp [ − ( ) ]
4 𝑣̅
Primjer Weibullove i
Rayleighove razdiobe

3.Dnevne i sinoptičke varijacije brzine vjetra

Na vremenskoj skali kraćoj od sezonskih varijacija, varijacije brzine vjetra su nešto nasumičnije i
manje predvidljive, ali ipak imaju neke određene uzorke.
Sinoptičke varijacije brzine vjetra povezane su meteorološkim uzorcima na velikih razmjera kao što
su područja visokog i niskog tlaka.
Dnevne varijacije brzine vjetra najčešće su povezane efektom promjene lokalne temperature-
intenzivno zagrijavanje zraka tijekom dana može izazvati intenzivna gibanja zraka koja onda tijekom
noći jenjavaju.

4.Turbulencije

Turbulencija predstavlja trenutna, slučajna odstupanja od srednje brzine vjetra

Opseg i karakteristike turbulencije ovise o raznovrsnim meteorološkim i geografskim čimbenicima...
Intenzitet turbulencije se računa za kratkoročna razdoblja (reda nekoliko minuta do sata). Najčešće
se računa za 10-minutna razdoblja.
Definira se kao omjer standardne devijacije σvi srednje brzine vjetra vsred:
𝜎𝑣
𝐼𝑣 =
𝑣𝑠𝑟𝑒𝑑

4.3. Maksimalna snaga vjetroturbine i vjetroelektrane (izraz, koeficijent snage i stupnjevi

djelovanja)

Vjetroelektrane su postrojenja koja kinetičku

energiju vjetra pretvaraju u električnu energiju -
kinetička energija vjetra prenosi se na lopatice
rotora koji pogoni sporookretnu osovinu koja preko
prijenosnika pogoni brzookretnu osovinu i prenosi
mehaničku energiju osovini električnog generatora
koji na svojim stezaljkama daje električnu energiju.

Kod nekih izvedbi vjetroelektrana (ovisno o

konfiguracijskom tipu) prijenosnik može izostati te je na taj način osovina rotora vjetroelektrane
izravno spojena s osovinom generatora
Snaga vjetra ovisi o trećoj potenciji brzine vjetra, onda i snaga vjetroelektraneovisi o trećoj potenciji
brzine vjetra.
Ipak, vjetroelektrana ne može iskoristiti maksimalnu snagu vjetra te je njezina snaga uvijek manja
od snage vjetra.
Snaga koju lopatice rotora vjetroelektrane mogu ostvariti iz snage vjetra jednaka je razlici kinetičkih
snaga mase zraka ispred i iza lopatica vjetroelektrane i nazvat će se snaga rotora vjetroelektrane PB

1
𝑃𝐵 = 𝑚̇(𝑣 2 − 𝑣𝑑2 )
2

Gdje je:
𝑚̇ - protočnamasazraka[kg/s]ijednakaje: 𝑚̇ =
𝜌 𝐴 𝑣𝑏
v–
brzinavjetraispredlopaticavjetroelektrane[m/s]
vd–brzinavjetraizalopaticavjetroelektrane[m/s]
ρ–gustoćazraka[kg/m3]
A–površinakojuopisujulopaticerotora[m2]
vb–
brzinavjetranasamimlopaticamarotora[m/s].
Da bi se odredila maksimalna moguća učinkovitost rotora vjetroelektrane, napraviti će se derivacija izraza za
učinkovitost rotora CP po β i izjednačiti s nulom:

Tada je maksimalna učinkovitost rotora vjetroelektrane 16/27 ili 59,3% i naziva se Betzovim limitom(postavio Albert
Betz 1920. koristeći jednostavne koncepte temeljene na očuvanju mase, impulsa i energije)

Uz maksimalnu učinkovitost rotora u maksimalni stupanj djelovanja cijele vjetroelektrane još treba u obzir uzeti i
učinkovitost pogonskog mehanizma i generatora
Snaga vjetroelektrane na priključnicama generatora tada je:
1
𝑃𝑉𝐸 = 𝜌 𝐴 𝑣 3 𝐶𝑃 𝜂𝑚 𝜂𝑒 [𝑊|
2
Gdje je: ηm – ukupni mehanički stupanj korisnog djelovanja pogonskog mehanizma; ηe – stupanj korisnog djelovanja
električnog generatora
Koeficijent snage Cp predstavlja učinkovitost
rotora vjetroelektrane i računa se kao omjer
između ekstrahirane snage na vratilu rotora
vjetroelektrane i dostupne snage vjetra –nije
konstantan tj. mijenja se s kutnom brzinom
rotora ω!
Koeficijent brzohodnosti λ (engl. tip speed ratio)
je bezdimenzijski broj koji određuje koliko je
puta veća brzina vrha lopatice rotora u odnosu
𝑟𝜔
na brzinu vjetra 𝜆 = 𝑣
Gdje je: r – polumjer rotora vjetroelektrane; ω –
kutna brzina rotora; v – brzina vjetra.

 Maksimalna (teorijska) snaga

vjetrotelektrane:

Npr. za tipične podatke: η max

pogonskog mehanizma je 0.65 i
η max generatora 0.8 za maks.
energiju vjetroelektrane
maksimalni teorijski stupanj
djelovanja vjetroelektrane iznosio
bi 16/27x0,65x0,8 tj. oko 31%
kinetičke energije vjetra u
proizvodnji električne energije.

Ali postoje i tehnička ograničenja:

krivulja snage!
 4.4. Krivulja snage u ovisnosti o brzini vjetra i procjena očekivane prozvodnje VE na lokaciji

Krivulja snage: grafkoji nam pokazuje koliku će snagu i kako razviti

određeni vjetroagregat na različitim brzinama vjetra na određenoj lokaciji
Brzina uključenja –svadavanje tromosti VE; brzina isključenja –određena
granicama dinamičkih naprezanja

1.Brzina uključenja: oko 3-5 m/s

2.Promjena stupnja djelovanja (faktora snage Cp)
3.Instalirana snaga generatora
4.Brzina isključenja: oko 25-30 m/s

Karakteristične točke su:

1.vci–brzina uključenja (cut-in) -brzine vjetra pri
kojoj vjetroelektrana započinje proizvoditi
električnu energiju (oko 3-5 m/s ovisno o tipu VE i
proizvođaču
2.vr–nazivna brzina (rated)-brzina vjetra pri kojoj
vjetroelektrana postiže nazivnu snagu Pr . Za brzine
vjetra iznad nazivne VE regulacijom pokušava
održati izlaznu snagu konstantnom (oko 11-15m/s )
3.vco–brzina isključenja (cut-off) -brzine vjetra pri
kojoj dolazi do zaustavljanja VE. Veće brzine opasne
zbog prevelikih mehaničkih naprezanja (oko 20-25
m/s)
Na temelju poznate razdiobe ili histograma brzina vjetra i krivulje snage vjetroelektrane može se inicijalno i ''ugrubo''
izračunati očekivana proizvodnja električne energije vjetroelektrane na određenoj lokaciji.
Očekivana proizvodnja električne energije vjetroelektrana može se odrediti sljedećim izrazom:
𝐸𝑉𝐸 = 𝑇 ∫ 𝑃(𝑣)𝑓(𝑣)𝑑𝑣
Gdje je:
•P(v) – krivulja snage vjetroelektrane
•f(v) – funkcija gustoće razdiobe brzine vjetra
 Za smjer Materijali:
4.5. Utjecaj terena na izbor lokacije za VE i efekt zavjetrine

Utjecaj terena na izbor lokacije vjetroelektrane

Na većini mjesta na svijetu danju je vjetrovitije nego noću. Vjetar je mnogo turbulentniji danju češće mijenja smjer. Veća
proizvodnja danju je prednost jer je i potrošnja danju veća. Snažne oluje često su popraćene čestim udarima vjetra koji naglo
mijenjaju smjer i brzinu vjetra.

Kopno
Na velikim visinama od oko 1 km, površina zemlje ne utječe previše na vjetar, dok u nižim slojevima atmosfere trenje o
površinu zemlje jako utječe na brzinu vjetra. Za veće nepravilnosti terena, vjetar je više usporen.
Primjerice šume i veliki gradovi, logično će više usporiti vjetar, dok će velike betonske površine tek neznatno utjecati na
brzinu vjetra.
Vodene površine su još više uglađenije od betonskih imaju još manji utjecaj, dok visoka trava i grmlje imaju znatan utjecaj
na brzinu vjetra. Dobra lokacija za zračne turbine je stoga duž obale.
Litica stvara turbulencijui usporava vjetarčak i prije nego što dolazi do same litice, te znatno smanjuje životni vijek turbine
zbog jačeg trošenja uslijed turbulencije. Puno
povoljnije bilo bi kada bi litica bila zaobljena prema moru,
jer bi u tom slučaju došlo do efekta ubrzanja vjetra.
U područjima sa nejednakim izgledom terena, i iza
preprekapoput zgrada, dolazi do turbulencijesa vrlo
nepravilnim tokovima vjetra i vrtlozima.

Pučina
Pošto je nepravilnost na morskoj površinivrlo mala, brzina
vjetra se previše ne mijenja pa visina osovine turbine ne
mora biti visoka kao na kopnu.
Najekonomičnija visina osovine turbine smještene na
površini mora je0,75 puta promjer rotora. Vjetar na moru
je manje turbulentan nego na kopnu, zato turbine na moru
imaju veći životni vijek od onih na kopnu.

Na vjetrovitoj strani zgrada ili planina, zrak se

komprimira i njegova se brzina između prepreka
znatno povećava. Ta je pojava znana kao „efekt
tunela“.Tunel bi trebao biti što pravilniji.
Izbjegavati litice zbog turbulencija.
Postavljanje VE mora biti daleko od prepreka:
najmanje 10x visina prepreke H ili je potrebno
postavljanje visokih stupova.
Efekt zavjetrine
Prilikom izgradnje vjetroparkova, pojedinačne vjetroelektrane se postavljaju u redove. Vjetroelektrane koje se nalaze u
prvim redovima utječu na prilike vjetra koji dolazi do vjetroelektrana u redovima iza.
Dolazi do smanjenja brzine vjetra i povećanja turbulencija kod vjetroelektrana u sljedećim redovima. Ta se pojava naziva
efekt zavjetrine.
Utjecaj efekta zavjetrine na smanjenje brzine vjetra i povećanje turbulencija iščezava kada je razmak između redova
vjetroparka iznosi 20D gdje D predstavlja promjer rotora vjetroelektrane.
Ipak, to bi značilo iznimno povećanje troškova (ekonomski neopravdano -bitno je naći optimum između gubitaka energije i
troškova zemljišta.
Smjernice pri projektiranju vjetroparkova navode da je optimalan razmak između redova vjetroelektrana u dominantnom
smjeru vjetra 9D, a da je optimalni razmak između vjetroelektrana u jednom redu okomito na dominantni smjer vjetra 3D.
Smanjenje u proizvodnji vjetroparka zbog efekta zavjetrine kreće se u rasponu od 2% do 20% ovisno o udaljenostima i
turbulencijama.

Iskustveno pravilo kod vjetroparkova na kopnu koji imaju

uglavnom pravokutni razmještaj vjetroelektrana je da razmak
između vjetroelektrana unutar reda bude 3D do 5D, a između
redova od 5D do 9D.
Razmaci između vjetroelektrana u vjetroparkovima na pučini su
uobičajeno nešto veći, npr. razmak između vjetroelektrana u
vjetroparku Horns Rev u Danskoj iznosi 7D unutar reda i
također 7D između redova
Smanjenje proizvodnje energije je kod vjetroparkova s gušće
postavljenim vjetroelektrana iznosi oko 10% do 15% za drugi red te 30% do 40% u trećem redu.

4.6. Podjela VE s obzirom na os vrtnje (vodoravne i okomite – vrste, prednosti i nedostaci)

Vjetroelektrane se mogu podijeliti na nekoliko načina i to prema sljedećim kriterijima:

1.Prema osi vrtnje se mogu podijeliti na vjetroelektranes okomitom osi vrtnje i vjetroelektrane s
vodoravnom osi vrtnje.
2.Prema snazi se mogu podijeliti na vjetroelektrane malih, srednjih i velikih snaga.
3.Prema vrsti generatora se mogu podijeliti na vjetroelektranes istosmjernim, vjetroelektrane sa
sinkronim i vjetroelektrane s asinkronimgeneratorima.
4.Prema brzini vrtnje se mogu podijeliti na vjetroelektrane sa stalnom brzinom vrtnjei vjetroelektrane
s promjenjivom brzinom vrtnje.
5.Prema lokaciji instalacije se mogu podijelit na vjetroelektrane na kopnu(engl. onshore) i
vjetroelektrane na pučini (engl. offshore).

Podjela VE s obzirom na os vrtnje

Podjela VE s obzirom na os vrtnje

Konstrukcijski gledano, vjetroelektrane se primarno mogu podijeliti ovisno o tome kako je postavljena os vrtnje
vjetroelektrane (osovina)
1.vjetroelektrane s vodoravnom osi vrtnje (engl. Horizontal Axis Wind Turbines -HAWT)
2.vjetroelektrane s okomitom osi vrtnje (engl. Vertical Axis Wind Turbines -VAWT).
1. Vjetroelektrane s vodoravnom osi vrtnje (HAWT)
Kod vjetroelektrana s vodoravnom osi vrtnje osovina leži vodoravno. Na nju je spojen rotor vjetroelektrane čije su
lopatice slične krilu aviona.
Lopatice kod ovog tipa vjetroelektrana tako su aerodinamički dizajnirane da koriste silu uzgona (engl. lift force)
za pokretanje rotora.
Vjetroelektrane s vodoravnom osi vrtnje također se mogu međusobno razlikovati ovisno o tome kakav je tip
rotora.
Rotori HAWT vjetroelektrana
se mogu razlikovati po broju
lopatica (jedna, dvije ili više),
načinu zakretanja gondole
(aktivno ili pasivno),
postavljanju rotora ispred ili
iza stupa vjetroelektrane (uz
vjetar enlg. up wind ili niz
vjetar engl. down wind) te
prema tome ima li rotor
difuzor ili ne.

Vjetroelektrane s rotorom s jednom lopaticom i protutegom do sada su se koristile samo u eksperimentalnoj fazi u
punom opsegu. Ipak, nesimetrija rotora uzrokuje previše problema te zbog toga nije ostvaren komercijalni uspjeh.
Vjetroelektrane s rotorom s dvjema i trima lopaticama rade ''glatko'' u odnosu na one jednom rotorskom
lopaticom. Vjetroelektrane s trima rotorskim lopaticama su općenito nešto tiše nego one s dvjema.
Vjetroelektrane s više lopatica imaju veći startni moment pri manjim brzinama vjetra te se često koriste za
crpljenje vode
Mogu biti s rotorom postavljenim uz vjetar i s rotorom postavljenim niz vjetar, pri čemu rotor uvijek treba biti
postavljen okomito na smjer brzine vjetra.

Vjetroelektrane s rotorom postavljenim uz vjetar se ne mogu samostalno zakretati ''u vjetar''. Za to im je

potreban mehanizam.
Kod vjetroelektrana malih i srednjih snaga čiji promjer rotora ne prelazi 10m zakretanje u vjetar može se vršiti
pomoću ''repa'' koji nalazi u produžetku gondole.
Kod vjetroelektrana s rotorom postavljenim uz vjetar i kod vjetroelektrana s rotorom postavljenim niz vjetar koje
imaju promjer rotora veći od 10m potreban je zakretni mehanizam (engl. yaw) koji će gondolu, odnosno rotor
zakretati u vjetar. Takav zakretni mehanizam ima električni ili hidraulički pogon.
Vjetroelektrane s rotorom postavljenim niz vjetar se mogu samostalno zakretati u vjetar. No ipak kod ovog tipa
vjetroelektrana stup izaziva zavjetrinu i turbulencije što utječe na prilike vjetra na samom rotoru (povećava buku i
fluktuacije)
Konvencionalne vjetroelektrane većih snaga imaju isključivo rotor s tri lopatice koji je postavljen uz vjetar,
odnosno prije stupa vjetroelektrane.

Prednosti vjetroelektrana sa vodoravnom osovinom:

veća učinkovitost
mogućnost regulacije kuta lopatica što omogućava optimalni kut rotorskih lopatica prema vjetru te bolju
regulaciju izlazne snage
visoki stupovi omogućavaju pristup većim brzinama vjetra na većim visinama
ne trebaju dodatni pogon za pokretanje.

Nedostaci vjetroelektrana sa vodoravnomosovinom:

imaju poteškoća s radom pri turbulentnim vjetrovima ''blizu'' tlu (na manjim visinama)
visoki tornjevi i dugačke rotorske lopatice problematične za prijevoz do mjesta instalacije (troškovi prijevoz mogu
biti i do 20% cijene opreme)-za instalaciju su potrebne visoke dizalice koje su skupe
 mogu stvarati smetnje aerodromskim radarima
gondola se mora rotirati kako bi rotor uvijek bio okomito postavljen na smjer brzine vjetra.

2. Vjetroelektrane s okomitom osi vrtnje (VAWT)

Vjetroelektrane s
okomitom osi vrtnje imaju
okomito postavljenu
osovinu.

Osnovna prednost
vjetroelektrana s okomitom
osi vrtnje je što mogu
iskoristi vjetar iz smjerova
te, za razliku od
vjetroelektrana s
vodoravnom osi vrtnje, ne
moraju imati sustav za
zakretanje kako bi uvijek
bile okrenute ''u vjetar''.

Generator kod ovakve izvedbe vjetroelektrana može biti smještene blizu tla što omogućava lakši pristup
generatoru.

Imaju niži stupanj djelovanja nego one s vodoravnom osi vrtnje. Pogodnije su za urbana područja zbog niže
razine buku, manje brzine vrtnje te neovisnosti o smjeru brzine vjetra.

Postoji nekoliko različitih tipova vjetroelektrana s okomitom osi vrtnji kao što su: Savoniusov tip, Darrieusov tip,
spiralni tip te H –tip. Postoje i druge izvedbe vjetroelektrana s okomitom osi vrtnje...

427

Prednosti vjetroelektrana sa okomitom osovinom:

Nema potrebe za masivnim stupovima te se mogu postaviti blizu tla što omogućuje lakši pristup i jednostavnije
održavanje pokretnih dijelova

Nema potrebe za mehanizmom za zakretanje jer su lopatice postavljene okomito te mogu iskorištavati vjetrove iz
svih smjerova.

Imaju manji omjer brzine vrha lopatice i brzine vjetra TSR (engl. tip speed ratio) što omogućuje lakše kočenje
rotora pri većim brzinama vjetra.

Mogu se graditi na lokacijama gdje je zabranjena izgradnja visokih stupova.

Nedostaci vjetroelektrana sa okomitomosovinom:

Imaju do 50 % manju učinkovitostu odnosu na vjetroelektrane s vodoravnom osi vrtnje.

Ne iskorištavaju prednost većih brzina vjetra na većim visinama jer nemaju stup.

Imaju mali pokretni moment te je zbog toga često potrebno utrošiti dodatnu energiju za pokretanje rotora.
 4.7. Osnovni dijelovi VE, općenita shema djelovanja i načelan princip rada


Osnovni dijelovi vjetroelektrane su: stup, kućište
(gondola), rotor (lopatice i glavčina), pogonski mehanizam,
generator, prijenosnik, sustav za zakretanje, sustav za
zakretanje lopatica (engl. pitch), mehanička kočnica,
anemometar te sustav za upravljanje i nadzor

Ovisno o konfiguracijskom tipu vjetroelektrane, neki

dijelovi kod pojedinih tipova mogu izostati (Detaljnije o
konfiguracijskim tipovima VE u nastavku)

Lopatice(eng. blades)

S obzirom na izvedbu možemo razlikovati:

1. lopatice sa zakretnim vrhovima(kao aerodinamičnim kočnicama) ili

2. lopatice s krilcima(funkcioniraju na način da se krilca odvajaju od površine, smanjujući aerodinamične značajke profila
kod brzine iznad projektne).

Obje izvedbe su ujedno sekundarni kočni sustavi, koji u slučaju otkaza primarnog kočnog sustava (mehanička kočnica)
stvaraju moment kočenja (zakretanjem vrha lopatice ili pomičnom ravnom površinom (eng. spoiler)).

Ako se u obzir uzmu razina buke i vizualni efekt, izvedba s tri lopatice predstavlja najčešće rješenje (oko 90%).

Pored toga, dinamikom rotora s tri kraka je najlakše upravljati. Inercijski moment trokrakog rotora prema tornju ne
mijenja se tijekom okretanja. To rezultira manjim problemima uslijed oscilacija nego kod jednokrakih i dvokrakih rotora.
Uz to je i optički mirniji zbog okretanja na manjoj brzini.

Rotor

Sastavni dijelovi rotora vjetroturbine: glavčine (eng. hub) i lopatice. Ovisno o tome kako reguliramo snagu, rotor može
biti izveden:

1. Tako da se regulacija kuta tijekom rada vrši zakretanjem lopatice, na način da se profil namješta u optimalni položaj
(eng. Pitch).

Ovakva regulacija je složena i rotori ovakve izvedbe su skuplji, ali nužno primjenjivi za lopatice duže od 25-30 m. Također
postoji poseban motor za zakretanje, koji mijenjajući kut lopatice mijenja napadni kut struje zraka.

2. Tako da se regulacija snage vjetroturbine vrši korištenjem aerodinamičnog efekta poremećenog trokuta brzina(eng.
stall).

Dakle, s promjenom brzine vjetra mijenja se na aeroprofilu kut struje zraka, odnosno dolazi do poremećaja trokuta brzina
te do porasta ili gubitka uzgona.Za ovaj slučaj izvedbe rotora lopatice nemaju mogućnost zakretanja. Međutim, kako je
vjetroturbina projektirana za neko područje brzina, u ovom slučaju izvedbe lopatice imaju unaprijed namješten kut za
dotično područje brzina, što omogućuje najveću transformaciju energije vjetra u el. energiju.

Kočnica(eng. brake)

Kada generator ispadne iz mreže, odnosno brzina naleta vjetra prijeđe maksimalnu vrijednost (isključnu vrijednost, npr.
25 m/s) dolazi do izrazitog dinamičkog opterećenja. Zato mora postojati kočni sustav kako bi rasteretio prijenosnik
snage, odnosno zaustavio rotor.

Zadatak ovog sustava je održati projektnu brzinu vrtnje konstantnom, odnosno osigurati sustav čije je djelovanje
dinamički uravnoteženo.

Disk kočnicaje najčešća izvedba kočnog sustava (kojom se na suvremenim strojevima upravlja mikroprocesorski), a
smještena je na sporookretnoj osovini prije prijenosnika ili na brzookretnoj osovini generatora.

Prijenosnik snage(eng. gear box)

Prijenosnik vjetroturbine spaja sporookretnu s brzookretnom osovinom i povećava brzinu vrtnjes oko 30 –60 o/min na
oko 1200 –1500 o/min tj. na brzinu vrtnje, za većinu generatora, nužnu za stvaranje električne energije.

Prijenosnik je u većini slučajeva multiplikator i može biti različitih izvedbi.

Hlađenje prijenosnika se najčešće vrši zrakom, a podmazivanje sintetičkim uljem. Prilikom analiziranja načina na koji se
vrtnja prenosi s vjetroturbinskog dijela na električni generator, naročitu važnost zauzimaju materijali izrade elemenata
sklopa, vrsta prijenosa i prijenosni omjer. Prijenosnik je skup i težak dio vjetroturbine pa zbog toga inženjeri istražuju
mogućnost izravnog pogona generatora bez prijenosnika.

Postotak iskoristivosti energije je 98%, a gubitak energije koji nastaje uslijed trenja zupčanika prijenosnika manifestira
se u obliku topline i buke.

Ukoliko su generatori višepolni niskobrzinski i po mogućnosti sinkroni s uzbudnim namotom ili uzbudnim permanentnim
magnetima, mehanički prijenosnik nije potreban (slučaj kod vjetroturbina novijeg dizajna).

Upravljački i nadzorni sustav (eng. controller)

Mikroprocesorski upravljani sustav je u osnovi zadužen za cjelokupno upravljanje i nadziranje rada vjetroturbinsko-
generatorskog sustava.

Ako ovakav sustav nije u cijelosti smješten na vjetroturbinskoj jedinici (kao što može biti slučaj), već je jednim dijelom na
nekom udaljenijem mjestu onda sustav zahtjeva i posebnu telekomunikacijsku opremu.

Oprema za zakretanje (eng. yaw gear)

Služi za zakretanje turbinsko-generatorskog sustava. Nalazi se ispod kućišta vjetroturbine, na vrhu stupa. Preko pužnog
prijenosa (omjera reda veličine 1:1000) s velikim zupčastim prstenom, učvršćenim na stupu, izravnava se os osovine
rotora s pravcem vjetra. Zakretanje vrši motor.On na sebi ima ugrađenu kočnicu koja onemogućuje zakretanje kućišta
zbog naleta vjetra.
Zakretanje kućišta regulira sustav koji je izvan funkcije kad su poremećaji smjera vjetra manji (u prosjeku -jednom u deset
minuta dogodi se zakretanje kućišta).

Kućište (eng. nacelle)

Kućište s jedne strane štiti generatorski sustav sa svim komponentama od okolišnih utjecaja, a s druge štiti okoliš od buke
dotičnog sustava.

Stup (eng. tower)

Može biti izveden kao cjevasti, konusni, teleskopski, rešetkasti, učvršćeni ili povezani.

Danas se najčešće koristi cjevasta konstrukcija, a prednost joj se nalazi u tome što ju osim visoke čvrstoće karakterizira i
veća otpornost na vibracije.

Prednost rešetkaste konstrukcije nalazi se u jednostavnosti, a budući da ju je moguće rastaviti na manje dijelove
prikladnija je za transport i montažu.

Generator

Za pravilno i sigurno funkcioniranje čitavog vjetroturbinsko -generatorskog sustava, generator mora ispunjavati zahtjeve
kao što su:

1. visok stupanj iskoristivostiu širokom krugu opterećenja i brzine okretanja,

2. izdržljivost rotora na povećanim brojevima okretajau slučaju otkazivanja svih zaštitnih sustava,

3. izdržljivost, odnosno postojanost konstrukcija na visokim dinamičkim opterećenjimaprilikom kratkih spojeva, te pri
uključivanju i isključivanju generatora.

4. Uzimajući u obzir uvjete povećane vlažnosti, slanosti, zatim otpornost na krute čestice, povišenu temperaturu i slične
uvjete, pred generatore se također postavlja zahtjev pouzdanostisa što je moguće manje održavanja.
Načelan princip rada vjetroelektrane:

Vjetroturbina i generator su spojeni pomoću mehaničke spojke za koju se najčešće podrazumijeva da u sebi ima
mjenjačku kutiju s prijenosnikom. Prijenosnik ima funkciju prilagođavanja niže brzine vrtnje rotora vjetroturbine višoj
brzini vrtnje rotora generatora.

Ukoliko su generatori višepolni niskobrzinski i po mogućnosti sinkroni s uzbudnim namotom ili uzbudnim permanentnim
magnetima, mehanički prijenosnik nije potreban (slučaj kod vjetroturbina novijeg dizajna).

Iznos snage pretvorbe vjetroturbine regulira se pomoću sustava za upravljanje kutom zakreta elise (eng. pitch
regulated), koji također može postojati unutar opreme nekih vjetroturbina ali i ne mora.

Korištenjem tog regulacijskog mehanizma elisa se zakreće oko svoje duže osi i omogućuje regulaciju mehaničke snage,
ovisno o karakteristikama vjetroturbine.

Ako vjetroturbina nema regulacijski sustav zakretanja, naglasak se stavlja na konstrukciju elisa koje se projektiraju
prema aerodinamičnom efektu. Tako je, u slučaju previsokih brzina vjetra, vjetroturbina zaštićena od povišenja snage.

Za smjer Energetska postrojenja:

 4.5. Izbor generatora u VE (sinkroni/asinkroni, konstanta/promjenjiva brzina vrtnje, dominante
konfiguracije)

Praktički, vjetroelektrane mogu biti opremljene bilo

kojim tipom trofaznog generatora, no ipak se koristi
nekoliko osnovnih tipova:
1. Asinkroni (indukcijski) generatori –koji se mogu
podijeliti na:
1.1. Kavezne asinkrone generatore (engl. Squirrel Cage
Induction Generator -SCIG)
1.2. Asinkrone generatore s namotanim rotorom i kliznim
prstenovima (engl. Wound Rotor Induction Generator -
WRIG) koji se mogu podijeliti na:
1.2.1. OptiSlipTM asinkrone generatore (engl. Opti-Slip
Induction Generator -OSIG)
1.2.2. Dvostruko napajane generatore (engl. Doubly Fed
Induction Generator -DFIG).
2. Sinkroni generatori –koji se mogu podijeliti na:
2.1. Generatore s namotanim rotorom (engl. Wound Rotor
Synchronous Generator -WRSG)
2.2. Generatore s permanentnim magnetom (engl. Permanent
Magnet Synchronous Generator -PMSG)
3. Ostali potencijalni tipovi generatora kao što su:
3.1. Visokonaponski generatori (engl. High Voltage Generator -
HVG)
3.2. Generatori s poprečnim tokom (engl. Transverse Flux
Generator -TFG).

Prema kontroli brzine vrtnje razlikuju se vjetroelektrane sa stalnom i promjenjivom brzinom vrtnje
1. VE u izvedbi sa stalnom brzinom vrtnje
•Prednost: Za izravno priključenje na mrežu, omogućena primjena jednostavnih generatora čija je brzina vrtnje određena
frekvencijom mreže.
•Nedostatak: optimalan pogon (maks. djelatnu snagu)samo za jedan omjer između brzine vrha elise i brzine vjetra.

2. VE u izvedbi s promjenjivom brzinom vrtnje

•Prednosti: Ostvariv je optimalan pogon za svaki omjer između brzine vrha elise i brzine vjetra, odnosno za svaku brzinu
vjetra. Pogon s promjenjivom brzinom vrtnje na godinu postiže i do 30% veći iznos predane električne energije od pogona sa
stalnom brzinom vrtnje.
•Nedostatak: Kod VE koje se spajaju na mrežu zahtijevaju se pretvornici frekvencije
•Razlikuju se četiri dominantne konfiguracije vjetroelektrane prema vrsti generatora, prema spoju na mrežu te prema
kontroli snage i brzine vrtnje.

Vjetroagregati s promjenjivom brzinom vrtnje najčešće koriste asinkrone generatore s promjenjivim klizanjem
(promjenjivim otporom rotorskog kruga), dvostrano napajane asinkrone generatore te sinkrone generatore, ali mogu
koristiti i kavezne asinkrone generatore.
 Dvostruko napajani generatori imaju rotor s namotima i
kliznim kolutovima preko kojih se rotor napaja ili daje struju
u mrežu. Povezanost rotora generatora preko kliznih
kolutova omogućuje promjenjivu brzinu vrtnje.

Stator generatora se izravno spaja na mrežu te njegov izlazni

napon i frekvencija
odgovaraju naponu i frekvenciji mreže, dok napon i
frekvencija rotora ne odgovaraju
naponu i frekvenciji mreže. Rotor se spaja preko sklopa
energetske elektronike.
Ova vrsta generatora energiju u mrežu može davati i preko statorskog i preko
rotorskog kruga. Preko statorskog kruga se prenosi maksimalno do oko 70 %, a preko
rotorskog kruga maksimalno do oko 30 % nazivne snage generatora ovisno o iznosu
klizanja s.
Rotor generatora, osim što može dati energiju u mrežu, isto tako može i povući energiju iz mreže, a to ovisi o brzini vrtnje
generatora.
Ukoliko je brzina vrtnje veća od sinkrone brzine
(nadsinkorni rad) tada će se energija predavati u mrežu
preko rotorskog kruga, a ukoliko je brzina vrtnje manja od
sinkrone brzine (podsinkorni rad) tada rotor povlači
energiju iz mreže.
Kod statorskog kruga smjer energije je uvijek prema
mreži, tj. stator daje energiju u mrežu bez obzira je li
brzina vrtnje rotora veća ili manja od sinkrone brzine

Sinkroni generator je spojen izravno na vratilo turbine (ali može i

preko prijenosnika) – konfiguracijski tip D.
Za razliku od vjetroagregata s dvostrano napajanim generatorom,
kod vjetroagregata sa sinkronim genratorom snaga pretvarača
frekvencije mora odgovarati nazivnoj snazi generatora uvećanoj za
gubitke što poskupljuje vjetroagregat. Velika prednost vjetoragregata
sa sinkronim generatorom i pretvaračem frekvencije jest u tome što
može imati promjenjivu brzinu vrtnje u punom rasponu.
4 dominantne konfiguracije VE
1.Tip A: stalna brzina vrtnje, asinkroni kavezni generator i
stall regulacija snage.
2.Tip B: promjenjiva brzina vrtnje u određenom rasponu,
generator s istaknutim polovima, promjenjivi otpor u
rotorskom krugu (promjenjivo klizanje) i pitch regulacija
snage
3.Tip C: promjenjiva brzina vrtnje, generator s dvostrukim
napajanjem i pitch regulacija snage
4.Tip D: promjenjiva brzina vrtnje u punom rasponu,
direktni pogon (izostanak prijenosnika), sinkroni
generator, puni izmjenjivač frekvencije i pitch regulacija
snage.

Izbor generatora –iskustva proizvođača:

Velika većina proizvođača koristi dvostruko napajani
asinkroni generator.Ovaj generator ima niz prednosti kao
što su sposobnost kontroliranja reaktivne snage i
odvojene kontrole aktivne i reaktivne snage s nezavisnim
kontroliranjem uzbudne struje rotora, te on ne mora
nužno biti magnetiziran iz mreže već može biti
magnetiziran i iz rotorskog kruga. Jedini njegov
nedostatak je neizbježna potreba za kliznim prstenima.
On ne koristi pretvarač frekvencije za spoj na mrežu, već
se spaja direktno, što znatno smanjuje troškove.
Generator kojega koriste neki proizvođači kao što su
Enercon i Multibrid je sinkroni generatorkoji je puno
skuplji i mehanički složeniji nego asinkroni generator iste
veličine. Međutim, ima jednu veliku prednost u odnosu na
asinkroni generator, a to je da ne treba reaktivnu struju
magnetiziranja

Izbor generatora –različiti pogledi

Sa stajališta mreže (HEP-a):
Kombinirana primjena generatora s promjenjivom
brzinom vrtnje i statičkog pretvarača frekvencije pomaže
u izbjegavanju problema stabilnosti kuta i regulacije
frekvencije, odnosno njihanja općenito.
Problemi sa stabilnošću mogući jedino pri priključenju
takve VE kao izvora konstantne djelatne snage na
naponski slabu mrežu.
Sa stajališta investitora:
Investitori se uglavnom odlučuju za inicijalno jeftiniju
varijantu, dakle za vjetroelektrane u izvedbi sa stalnom
brzinom vrtnje i frekvencijomuz korištenje asinkronog
generatora u pogonu na krutu mrežu.

4.6. Dvostrano napajani asinskorni generator (DFIG)- prednosti i nedostaci

 4.7. Regulacija snage VE (aktivna i pasivna, gubitak brzine/zakret lopatica)

Osim prema brzini vrtnje vjetroelektrane se mogu

razlikovati i prema načinu kontrole snage (kontroli
lopatica), a to su:
1.Aktivna regulacija kuta zakreta lopatica rotora
(engl. Active pitch control)–to je sustav koji upravlja
zakretom lopatica rotora. Hidraulički ili električni
aktuatori zakreću lopatice rotora oko vlastite osi.
Promjenom kuta zakreta lopatica rotora regulira se
snaga vjetroelektrane. Lopatice rotora se
prilagođavaju brzini vjetra tako da manjim • povećanjem kuta zakreta lopatica rotora smanjuje se
iskorištavanjem većih brzina vjetra izlazna snaga koeficijent snage ta da se maksimum koeficijenta snage
vjetroelektrane prati vlastitu krivulju snage. Većina ostvaruje pri za veće kutove zakreta ostvaruje pri manjem
modernih vjetroturbina većih snaga koristi ovaj koeficijentu brzohodnosti.
sustav kontrole.
2.Pasivna regulacija gubitkom brzine (engl. Passive
stall control) –to je sustav kod kojega nema
zakretanja lopatica rotora. Lopatice rotora su
pažljivo dizajnirane tako da povećanjem brzine vjetra
smanjuju svoju učinkovitost i time prate krivulju
snage.
3.Aktivna regulacija gubitkom brzine (engl. Active
stall control)–to je sustav koji je kombinacija dvaju
prethodno opisanih. Lopatice rotora se zakreću
ovisno o brzini vjetra, dok se kod velikih brzina vjetra
zakreću u takav položaj da ostvaruju gubitak brzine
(stall). Ovaj sustav koristi se za vjetroturbine snaga
većih od 1 MW.
 5. ENERGIJA BIOMASE I BIOPLINA

5.1. Vrste (podjela) i svojstva biomase

Biomasa su sve biorazgradive tvari biljnog i životinjskog porijekla, dobivene od otpada i ostataka poljoprivredne i
šumarske industrije.
1. Drvna biomasa 2. Energetski nasadi
1.1. Šumska biomasa: Biljke bogate uljem ili šećerom, s velikom količinom suhe
Ostaci i otpad iz drvne industrije, nastali redovitim tvari (ugljik C), kao što su:
gospodarenjem šumama, prostorno i ogrjevno drvo. ‐ brzorastuće drveće i kineske trske s godišnjim prinosom
Održivo korištenje – međunarodni koncenzus od 17 tona po hektaru,
Hrvatska 44% površine pod šumama, godišnji prirast 9.6 ‐ eukaliptus: 35 t suhe tvari,
milijuna m3 ‐ zelene alge s prinosom od 50 tona po hektaru,
1.2. Biomasa iz drvne industrije ‐ biljke bogate uljem ili šećerom,
Ostaci i otpad pri obradi drveta u drvnoj industriji: piljenju, ‐ u Hrvatskoj se najveći prinosi postižu s
brušenju, blanjanju... topolama,vrbama i
Gorivo u vlastitim kotlovnicama i kogeneracijama, sirovina jablanima, te u novije vrijeme i paulovnijama
za proizvode, brikete,, pelete... Često otpad koji opterećuje Svojstva: Kratka ophodnja, veliki prinosi.
poslovanje drvne industrije. Jeftinije i kvalitetnije gorivo od Ekološki prihvatljivi: korištenje otpadnih voda, gnojiva i
šumske biomase. taloga (vegetacijski filtri), .izbjegavanje viškova u
poljoprivrednoj proizvodnji.
3. Poljoprivredna biomasa 4. Biomasa sa farmi životinja
Ostaci godišnjih kultura: slama, kukuruzovina, oklasak, _ Gnojnica, stajski gnoj i različiti organski otpad koji
stabljike, ljuske, koštice... nastaju na farmama ‐ za dobivanje bioplina u procesu
Svojstva: heterogenost, niska ogrijevna moć, visok udio anaerobne digestije (uz dodatak silaže, tj, poljoprivredne
vlage, različite primjese (npr. Na, Cl) biomase) koji se energetski iskorištava u bioplinskim
Primjer: Nakon berbe kukuruza na obrađenom zemljištu kogeneracijama ili predajom plina u distributivnu mrežu.
ostaje kukuruzovina, stabljika s lišćem, oklasak i komušina. _ Prednost ovakvog iskorištavanja biomase s farmi
Budući da je prosječni odnos zrna i mase (tzv. žetveni omjer) životinja je korištenje obnovljivog izvora energije se
53% : 47%, proizlazi kako biomase približno ima koliko i jedne strane, a s druge strane u velikoj mjeri se
zrna. Ako se razluče kuruzovina i oklasak, tada je njihov rješava problem emisije stakleničkih plinova koji
odnos prosječno 82% :18%, odnosno na proizvedenu 1 t zrna nastaju na farmama životinja, posebice metana
kukuruza dobiva se i 0,89 t biomase kukuruza što čine 0,71 t (bioplin sadrži oko 65 % metana) koji ima 25 puta
kukuruzovine i 0,18 t oklaska. veći staklenički efekt nego CO2.
Iako je neosporno kako se nastala biomasa mora _ Također još jedna prednost energetskog iskorištavanja
prvenstveno vraćati u zemlju, preporučuje se zaoravanje biomase s farmi životinja jest i mogućnost iskorištavanja
između 30 i 50% te mase, što znači da za energetsku digestata (humusa) nakon procesa anaerobne digestije.
primjenu ostaje najmanje 30%.
5. Biogoriva 6. Gradski otpad
Etanol (alkoholno gorivo) nastaje hidrolizom molekula “Zeleni dio” recikliranog kućnog otpada, biomasa iz
škroba enzimima u šećer koji fermentira u alkohol (šećerna parkova i vrtova, mulj iz kolektora otpadnih voda.
trska, melasa, kukuruz, drvo, poljoprivredni ostaci). Deponijski plin (metan) i spaljivanje otpada (krutog
Za proizvodnju metanola mogu se koristiti sirovine s visokim otpada) u spalionicama. Veliki investicijski troškovi
udjelom celuloze kao što je drvo i neki ostaci iz poljoprivrede. (4000$/kW), ali uz zbrinjavanje otpada – ekološki
Sirovina se najprije konvertira u plinoviti međuproizvod iz prihvatljivo!
kojeg se sintetizira metanol. Biodizel nastaje esterifikacijom
biljnih ulja s alkoholom (uljana repica, suncokret soja,
otpadno jestivo ulje, loj) Svojstva slična motornim gorivima
(miješanje ili uporaba u čistom obliku)
Svojstva biomase
1. Obnovljivost
_ Sve vrste biomase su obnovljive (dotok se ne smanjuje za ljudsko poimanje vremena), s tim da je za ogrjevno drvo uvjet
obnovljivosti neprekidno pošumljavanje prostora barem toliko da godišnji prinos bude jednak godišnjem iskorištenju
drvne mase.
2. Ogrjevna moć biomase
_ Osnovna karaktreristika: nehomogenost, kao posljedica različitih
udjela vlage i Pepela

3. Utrošak energije za pridobivanje

_ Izravno kod šumske biomase: npr. za sječu drvne mase, za pošumljavanje i uzgoj
šume, za transport od mjesta sječe do mjesta korištenja te za pripremu drveta za
korištenje. Moguća neracionalnost uporabe (utrošak energije > proizvedene
energije).
_ Poljoprivredna, životinjska i biomasa iz drvne industrije, te otpad: moguće izostaviti
utrošak pridobivanja jer se odvija neovisno od energetskog korištenja: npr. slama kao
rezultat poljoprivredne proizvodnje pšenice (ili će istrunuti ili energetski iskoristiti).
4. Emisije štetnih plinova pri sagorijevanju
_ Emisija plinova eventualno manje štetnih od konvencionalnih goriva jer praktički
nema sumpora. Ipak emisija ostalih plinova je nešto veća nego li iz konvencionalnih
postrojenja (manji stupanj djelovanja, manje jedinice).
_ Emisija kod korištenja otpada može biti i opasna ako se prethodno iz otpadaka
(smeća) ne izdvoje štetni sastojci.
5. Kumulativna CO2 neutralnost
_ Kumulativna neutralnost: u ukupnom lancu – od pridobivanja energije, izrade i
montaže pog. uređaja, do korištenja i zbrinjavanja.
_ Ipak, misli se na neutralnost prilikom pretvorbe u iskoristljiviji oblik (tada
jeispunjeno!).
_ Za biomasu: ispunjeno samo ukoliko je godišnje iskorištavanje mase jednako ili
manje od godišnjeg prirasta nove mase. Tada će emisija CO2 pri korištenju te
biomase biti jednaka imisiji CO2 prilikom fotosinteze te biomase.

6. Površinska raspodjela i energetska gustoća

_ Relativno ravnomjerno raspodijeljena, no vrlo male (energetske) površinske gustoće:
npr. na 1 km2 slama ima energetski sadržaj oko 2 kWh/god.
_ Usporedba: na 1 km2 oko 1.000 kWh/god Sunčeva zračenja (geog. Širina HR) ili naftna bušotina s godišnjim iscrpkom
od npr. 100 tisuća tona čiji je energetski sadržaj otprilike 1 milijarda kWh/god, a zauzima površinu od par stotina m2!
7. Mogućnost transportiranja i skladištenja
_ Biomasa se da transportirati na razumno veliku udaljenost (jer bi pretjerana udaljenost tražila više energije za
transport od energetskog sadržaja tvari koja se prevozi) te se da uskladištiti i koristiti prema potrebi.
_ Bitna prednost npr. pred energijom Sunčeva zračenja ili vjetra.
Prednosti:
_ Glavna prednost u korištenju biomase kao izvora energije su obilni potencijali, ne samo u tu svrhu zasađene biljne
kulture već i otpadni materijali u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji. Plinovi koji nastaju korištenjem biomase
mogu se također iskoristiti u proizvodnji energije.
_ Prednost biomase u odnosu na fosilna goriva je i neusporedivo manja emisija stakleničkih plinova. Računa se da je
opterećenje atmosfere s CO2 pri korištenju biomase kao goriva zanemarivo, budući da je količina emitiranog CO2
prilikom izgaranja jednaka količini apsorbiranog CO2 tijekom rasta biljke ‐ ukoliko su sječa i prirast drvne mase u
održivom odnosu (kumulativna CO2 neutralnost)..
_ Korištenje biomase omogućava i zapošljavanje (otvaranje novih i zadržavanje postojećih radnih mjesta), povećanje
lokalne i regionalne gospodarske aktivnosti, ostvarivanje dodatnog prihoda u poljoprivredi, šumarstvu i drvnoj industriji
kroz
prodaju biomase‐goriva.
Nedostaci
_ Biomasa je uvjetno obnovljivi izvor energije. Ukoliko se biomasa koristi na održiv način, odnosno da je godišnja
potrošnja biomase manja ili jednaka od godišnjeg prirasta (dotoka) nove biomase, tada se ona smatra obnovljivim
izvorom energije.
_ Spaljivanjem biomase stvaraju se i drugi zagađujući plinovi te otpadne vode. Samo je u velikim pogonima isplativa
izgradnja uređaja za reciklažu otpada, dok u manjim to nije isplativo pa se postavlja pitanje koliko je to u ekološkom
smislu profitabilno/opravdano.
_ Osim toga, prikupljanje, transport i skladištenje biomase vrlo je skupo i često energestki neodrživo što je još jedan
nedostatak ove tehnologije.

5.2. Biokemijske pretvorbe biomase (vrste, opis)

5.3. Termokemoijske pretvodbe biomase (vrste, opis)

5.2. Istovremeno spaljivanje ugljena i drvne biomase (vrste, opis)

Istovremeno (su)spaljivanje (co‐firing)

ugljena i drvne biomase
• Biomasa se može iskorištavati i u
kotlovima na ugljen u kojima uz ugljen
istovremeno
izravno izgara i drvna biomasa . Udio
biomase u ukupnoj količini goriva prilikom
izgaranja može iznositi do 15 %. Na taj se
način dolazi do smanjenja emisija
stakleničkih plinova jer dio ugljena zamjenjuje biomasa. Uz 15 % udjela drvne
biomase može se postići smanjenje emisija stakleničkih plinova od 18 %, dok se
učinkovitost pretvorbe u električnu energiju kod takvih postrojenja kreće od 33 – 37 %.
•Izravno: preko 1 (priprema biomase) i 5 (torrefaction = zapeći biomasu) za zajedničko mljevenje i spaljivanje u
plameniku
•Izravno: preko 2 (prethodno zasebno mljevenje) i 3 (odvođenje u plamenik) za zajedničko spaljivanje
•Neizravno: preko 4 (rasplinjavanje biomase u rasplinjaču) prije odvojenog izgaranja plina i predaja topline u
Kotlu

Priprema biomase
• Prije izravnog spaljivanja u ložištima s
usitnjenim (mljevenim) ugljenom.
• Obično uključuje usitnjavanje na veličinu
(granulaciju) od 1‐2 mm (u usporedbi s
ugljenom <100 μm). Naime, biomasa
ima vlaknastu strukturu što je čini
neprikladnom za usitnjavanje u mlinu.
Moguće je i nepotpuno izgaranje
biomase .
• Pri izravnom istovremenom mljevenju s
ugljenom (i poslije spaljivanja)
dozvoljava se njezin udio do 10%
(komercijalno 5‐8%)
• Previsoki udio može znatno smanjiti
učinkovitost mljevenja, a u ovisnosti o
sastavu biomase i povećati abrazivno
trošenje (prljavština, zemlja…)

“Pečenje biomase” (torefakcija,

torificiranje)
• Rezultira u gorivu sličnijem ugljenu.
Proces se sastoji od grijanja biomase
u nezapaljivoj atmosferi na nisku
maksimalnu temperaturu od 300 °C.
• Rezultat: čvrsti, jednolični proizvod
manje vlage i veće ogrjevne
vrijednosti.
• Potpuno “torificirana’” biomasa
izgubi vlaknastu strukturu, a to ju
čini pogodnom za uporabu u
mlinovima za ugljen.
• Moguće je peletiranje. Više vrsta
toref. reaktora: od rotirajućeg
bubnja, vijka, peći fluidiziranog sloja,
mikrovalova…

Prilagodba plamenika
• Biomasa se razlikuje od ugljena u uglavnom višoj vlazi (potrebno sušenje prije
izgaranja), manjem udjelu pepela, manjem udjelu dušika, višem udjelu hlapljivih
sastojaka i manjoj ogrijevnoj vrijednosti
• Lakše zapaljiva, proizvodi manje čvstog ugljika, s većim otporom izgaranju. (mogu
se/trebaju paliti veće čestice u ložištima s usitnjenim gorivom).
• U ovisnosti o udjelu biomasu u sustavu plamenika:
do 15% bez ili minimalne preinake plamenika
do 50% značajnije preinake u dovodu zraka za izgaranje
preko 50 % u pravilu potpuna zamjena plamenika
Čišćenje plinova i rukovanje peplom
• Onečišćenja i šljaka na stjenkama kotla i izmjenjivača topline dovodi do smanjene
učinkovitosti, a taloženje pepela (s visokom udjelom klora) dovodi do korozije.
• Predstavlja značajan problem, potrebno čišćenje, više kod rasplinjavanja drvne
biomase.

5.3. Male kogeneracijske elektrane (prednosti, nedostaci, isplativost, vrste)

Zbog ograničenja i prikupljanju i prijevozu biomase u pravilu se koriste postrojenja manjih snaga u usporedbi s fosilnim
gorivima, osobito ugljenom.
Male i srednje kogeneracije (na biomasu i bioplin)
_ Male i srednje kogeneracijske elektrane su višenamjenski objekti, koji iz (fosilnih goriva
i) biomase postupkom kogeneracije proizvode električnu i toplinsku energiju, a u
određenim slučajevima proizvodi se i hladna voda za potrebe hlađenja.
_ Odgovarajuće toplinske snage ovise o vrsti energetskog agregata i kreću se u rasponu
od 50‐30.000 kWe.
Prednosti malih kogeneracija (na biomasu i bioplin)
_ Osnovna prednost malih kogeneracija u odnosu na odvojenu proizvodnju električne i
toplinske energije je smanjenje troškova goriva (povećanjem učinkovitosti), a time i
smanjenje zagađenja okoliša.
_ Modularna izvedba ‐ veličina malih kogeneracijskih objekata može se prilagoditi
porastu potrošnje električne i toplinske energije stupnjevitom izgradnjom odnosno
dodatnim modulima.
_ Postojeće toplane i rezervni električni agregati mogu se dograditi, odnosno
rekonstruirati u male kogeneracije.
_ Relativno mala dodatna ulaganja isplativa za nekoliko godina ‐ lokacija je redovito u
okviru industrijskog, poljoprivrednog ili javnog objekta što olakšava ishođenje dozvola,
kao i kratak rok izgradnje (i zbog modularne izvedbe).
Nedostaci malih kogeneracija (na biomasu i bioplin)
_ Osnovi nedostatak: otpada prijenos energije na veće udaljenosti, jer se toplina i struja
proizvode okolišno prihvatljivo u težištima potrošnje. Toplina se predaje izravno u
objektu ili u obližnju toplinsku mrežu (rijetko!). Električna energija se također koristi u
objektu, a višak se isporučuje u postojeću lokalnu NN ili SN distribucijsku mrežu
(uvijek!).
_ Kogeneracija stoga nije isplativa u svim uvjetima već samo za odgovarajuću
kombinaciju potrošnje električne i toplinske energije ‐ ako toplinsko opterećenje traje
više od 3000‐5000 sati godišnje za očekivati je isplativost kogeneracije.
Primjena malih kogeneracija:
_ Najzanimljiviji objekti za primjenu kogeneracije kod kojih se toplinska energija troši što
stalnije i duže tijekom dana, tjedna i godine (npr. industrija, te gdje postoje otpadna
goriva kao različite vrste bioplina (deponijski, muljni, destilacijski i sl.) (npr. farme,
kolektori), te drvni otpad (npr. drvna industrija)
 5.4. Male parnoturbinske kogeneracija (shema i značajke, sušenje drvne biomase)

Mala parnoturbinska kogeneracija na krutu

biomasu
_ Ima opravdanja za korištenje krutog goriva:
ugljena, drvnih otpadaka i biomase, ali kao
lokalnih izvora, tipične
snage do 20 MW.
-Kogeneracija u drvno prerađivačkim
industrijama je najisplativiji način proizvodnje
električne energije, s tim da je u većim
industrijama isplativost znatno naglašenija
-Kotlovi za proizvodnju pare u sustavu
parnoturbinskog postrojenja dijele se na:
kotlove
ložene ugljenom, drvnim otpatcima, ili
biomasom u vrtložnom ložištu, ili s roštiljnim
loženjem.

Drvna biomasa – svojstva i potreba za sušenjem

_Drvna se biomasa obrađuje kemijski i mehanički kako bi se u obliku cjepanica, drvne
sječke, briketa i peleta mogla koristiti za dobivanje toplinske (a potom i električne)
energije.
_Drvna biomasa u prethodno navedenim oblicima se dobiva direktnom sječom drva u
obliku cjepanica ili kao otpad iz drvne industrije nastao u postupcima piljenja, blanjanja ili
brušenja. Peleti i briketi nastaju dodatnom obradom otpada iz drvne industrije.
_Prilikom pojedinih procesa obrade drveta od 100 % početne ulazne sirovine otpad može
iznositi čak i od 35 do 40 % što je znatna energetska vrijednost i predstavlja dodatan
energetski potencijal koji osim o količini otpadne drvne biomase ovisi i ogrjevnoj
vrijednosti.
_Donja ogrjevna vrijednost drveta puno više ovisi o količini vlage nego li o vrsti drveta. jer
se dio oslobođene topline prilikom izgaranja drveta mora utrošiti na isparavanje vode
(vlage).
_ Crnogorične vrste drveta imaju općenito veću donju ogrjevnu vrijednost po jedinici
mase nego li bjelogorične vrste zbog većeg udjela lignina te smole. Bjelogorične vrste
drveta općenito imaju veću gustoću nego li crnogorične pa ukoliko se promatra donja
ogrjevna vrijednost po jedinici volumena mogu imati imaju i veću ogrjevnu vrijednost.
_ Drvna biomasa: velik i promjenjiv udio vlage (do 60 % za svježe drvo), velik udio
hlapljivih sastojaka (do 80 %), potrebne posebne vrste peći (u odnosu na one za ugljen)
_ Smanjenjem vlažnosti biomase ogrjevna vrijednost se uvelike povećava. Iz tog je
razloga, za što bolje iskorištenje energije, korisno sušiti biomasu.
_ Modul osigurava volumen skladišta biomase od 50 m3 čime je osigurana zaliha u
skladištu za 30 ‐ 35 sati rada postrojenja sa maksimalnim kapacitetom ‐ što
omogućava dopunjavanje skladišta biomase jedan puta dnevno. Kompletan sustav
manipulacije sa biomasom u okviru modula je vođen mikroprocesorski.
_ Za rad postrojenja ‐ predviđena je usitnjena drvna biomasa do veličine od 50 mm
(kora, sječka pilanskog i finalnog drvnog otpada, te usitnjena šumska biomasa) ili
usitnjena poljoprivredna biomasa (oklasak i usitnjene stabljike kukuruza i suncokreta).
_ Sušenje se provodi sa toplim zrakom temperature cca 100oC ‐ iz toplovodnog
izmjenjivača. Topla voda koja zagrijava zrak za sušenje dovodi se iz vodom hlađenog
ložišta zagrijača zraka za turbinu. Navedeni sistem sušenja omogućava skidanje vlage
biomase za oko 20 %. Moguće je izvršiti dogradnju kanala za dovođenje dimnih plinova
za sušenje (oko 220oC) čime se može dodatno povećati sušenje uz povećanje en.
vrijednosti biomase do 20 %.
_ Poljoprivredna biomasa: briketi, peleti ‐ mala energetska gustoća, slama – veći udio
Na, Cl, K (korozija), manja temperatura taljenja pepela (taloženje). Gradski otpad:
veliki investicijski troškovi (4000 US$/kW), negativna percepcija javnosti, primarni cilj
nije proizvodnja energije već zbrinjavanje otpada.

5.5. Male termomotorne kogeneracije (shema i značajke)

_ Vrlo česta primjena kod proizvodnje bioplina, deponijskog plina i plina iz mulja kolektora, kao i sintetičkog plina iz
drvne biomase ‐ manje osjetljivi na nečistoće (bio)plina
_ Termomotorne kogeneracije se primjenjuju u širokom rasponu snaga od 10 kWe do nekoliko MWe. Temperaturna
razina korisne topline za primjenu termomotora je do maksimalno 115°C, a najpovoljnije je oko 80°C. Pozitivne osobine
termomotora u kogeneraciji su:
_ visoka električna učinkovitost kogeneracije (do 50 %)
_ velika pouzdanost
_ jednostavno održavanje
_ mala težina i potrebni prostor
_ paketna izvedba
_ dobro ponašanje kod djelomičnih opterećenja
_ kratko vrijeme do pune snage.

Kogeneracijski moduli na bazi dizel motora izvode se u

širokom rasponu električnih snaga od 25 kWe do 5000 kWe. U području manjih snaga obično su paketne izvedbe.
Moguća primjena kod biodizela.
 5.6. Bioplin (anaerobna digestija) (opis procesa i svojstva bioplina, sheme sustava)

Anaerobna digestija (truljenje, razgradnja) ‐ proizvodnja bioplina

Anaerobna digestija biokemijska je pretvorba kojom se proizvodi bioplin: metan,
ugljični dioksid, nešto vodika i ostalih plinova u tragovima, vrlo malo topline i konačni
proizvod (gnojivo) sa većom količinom dušika nego što se proizvodi pri aerobnoj
fermentaciji.
Anaerobna digestija se odvija samo
specifičnim uvjetima među kojima su
ulazna pH
vrijednost ulazne mješavine izmeđ
6 i 7, potrebna temperatura od 25‐35
oC te
određeno vrijeme zadržavanja
mješavine u digestoru
(bioreaktoru).
Količina bioplina i energije dobivena iz životinjskog otpada ovisi o vrsti
životinje (količini i sastavu otpada,bioplina i ogrievnoj vrijednosti)
_ Bioplin: sastav
‐ metana CH4 (50‐75 %),
‐ ugljičnog dioksida CO2 (25‐45 %)
‐ vode H2O (2% pri 20°C – 7% pri 40°C)
‐ <2 % kisika i dušika, te < 1% amonijaka, vodika, U prijemni spremnik dolazi gnojnica s farmi životinja (tekuća biomas
sumporovodika ugljikovog koja se miješa kako bi se dobila homogena smjesa.
monoksida CO…). Biomasa se iz prijemnog spremnika doprema u digestor gdje se doda
• Svojstva i sastav bioplina ovise o tipu supstrata, načinu silaža i gdje se odvija proces anaerobne digestije (dobivanje bioplina)
proizvodnje (vrsti Digestor (u sustavu dva u jedan) je ujedno i spremnik u kojem se
postrojenja), temperaturi na kojoj se odvijao proces, nakuplja bioplin. Na dnu digestora ostaje ostatak gnojnice. Bioplin je
trajanju retencije, volumenu digestoru pod tlakom.
digestora i ostalim čimbenicima. Iz digestora se bioplin vodi do kogeneracijskog agregata (kogeneraci
• Energetska vrijednost bioplina ovisi o metanu i ‐ bioplin izgara u plinskom motoru koji pogoni vratilo generatora koji
prosječno iznosi oko 21 MJ/Nm3, proizvodi električnu energiju ‐ za vlastite potrebe postrojenja (crpke,
prosječna gustoća iznosi 1,22 kg/Nm3 (s 50% udjela motori za miješanje i dr.), a višak proizvedene električne energije se
metana), a težina je slična zraku predaje u mrežu ili se (u sustavu poticaja) kompletna proizvedena
(1,29 kg/Nm3) električna energija predaje u mrežu.
_ Temperatura zapaljenja mu je između 650 i 750 oC, a Otpadna toplina izgaranja iskorištava se u izmjenjivaču topline za
gori čisto plavim plamenom. dobivanje korisne toplinske energije (staklenici, sušare, zagrijavanje
_ Postrojenje za proizvodnju bioplina naziva se digestor. vode, grijanje prostora i sl.)
Budući da se u njemu
događaju različite kemijske i mikrobiološke reakcije,
poznat je i kao fermentator, te
bioreaktor ili anaerobni reaktor. Glavna mu je funkcija da
pruži anaerobne uvjete
(nepropustan za zrak i vodu).

Slika 1 Anaerobna digestija ‐ tipovi digestorskih sustava

Kompletni digestorski sustav se sastoji od jame (cisterne)
za sakupljanje gnojiva,
spremnika za miješanje, cijevi za odvođenje, digestora,
spremnika i sustava za
iskorištavanje plina.

Deponijski (bio)plin
_ U industrijskim zemljama nastaje 300‐400 kg smeća godišnje po
osobi. Deponijski plin nastaje anaerobnom razgradnjom organskih
supstanci pod utjecajem mikroorganizama. U središtu deponije nasta
nadpritisak, pa plin prelazi u plinske sonde sabirnog sustava.
_ Prosječan sastav deponijskog plina je 35‐60 % metana, 37‐50 %
ugljen‐dioksida i u manjim količinama se mogu naći CO, N, H2S, F, Cl,
aromatični ugljikovodici i drugi plinovi u tragovima.
_ Koncept: postavljanje vertikalnih perforiranih cijevi u tijelo deponije
(bunari, trnovi, sonde) i njihovo horizontalno povezivanje. U kompres
deponijski plin se isisava, suši i usmjerava ka plinskom motoru. Iz
sigurnosnih razloga preporučuje se ugradnja visokotemperaturne
baklje koja
 5.7. Rasplinjavanje drvne biomase (opis procesa i tehnologije, učinkovitost)

_ Ovim se procesom od krute biomase (ili

ugljena…) dobiva smjesa plinova poznata
kao sintetički (generatorski ) plin, koji u
svom sastavu sadrži CO, CH4 i H2 i ima
sljedeće prednosti obzirom na kruta
goriva: lakša i učinkovitija regulacija snage
utermoelekranama, korištenje goriva s
ekološko prihvatljivijim emisijama i
povećanje energetske učinkovitosti
procesa

Uobičajen proces rasplinjavanja biomase odvija se u slijedećim koracima:

1. Pregrijavanje i sušenje
Prosječna vlažnost svježe posječenog drva kreće se između 30% do 60%, a za proizvodnju goriva sa relativno visokom
energetskom vrijednosti potrebna nam je biomasa vlažnosti između 10 i 20%.
2. Piroliza
Toplinski raspad većih ugljikovodičnih molekula biomase u manje molekule plina bez reagiranja sa nekim od reagensa
koji se koriste pri rasplinjavanju.Važan nusproizvod pirolize je katran koji se stvara kondenzacijom pare proizvedene u
procesu. Zbog svoje ljepljivosti on nam stvara velike probleme u industrijskoj uporabi proizvoda rasplinjavanja.
3. Rasplinjavanje ugljenizirane biomase
Kemijske reakcije između ugljikovodika u gorivu i pare, ugljikovog dioksida, kisika, i vodika u reaktoru
(reagensi), kao i reakcije koje se događaju između samih plinova. Od svega nabrojanog najvažnije
je rasplinjavanje ugljenizirane biomase koja nije nužno čisti ugljen. Ona sadrži određenu količinuugljikovodika koji
uključuje vodik i kisik.
4. Izgaranje
•Redoslijed reakcija pri
rasplinjavanju drvne biomase u
određenoj mjeri ovisi o vrsti
korištenog goriva i rasplinjenog
plina, te vrsti korištenog reaktora.
•Razlikujemo:
1. Reaktore s pomičnim ležištem (s
uzlaznom i silaznom ozrakom)
2. Reaktore sa ključajućim
fluidiziranim ležištem (slojem)
3. Reaktore sa raspršujućim slojem

Ukupna učinkovitost u proizvodnji el. en. iz biomase (snage oko 1

MW)
 6. GEOTERMALNA ENERGIJA

6.1. Osnovne značajke geotermalne energije (temp. gradijent, moguća primjena)

_ Geotermalna energija je toplinska energija unutrašnjosti zemlje ‐ zemljinoj jezgri

uslijed radioaktivnog raspada izotopa posebice kalija, urana i torija.
_ Po svojoj prirodi geotermalna energija je neobnovljivi izvor energije, ali za ljudsko
poimanje vremena smatra se obnovljivim izvorom energije.
_ Prosječni temp. gradijent Zemlje: 1 [K] / 33 [m]; a kore 0.3 [K] / 33 [m], visoki temp.
gradijenti u područjima jakih seizmičkih aktivnosti
_ Dva načina prijelaza topline:
1. Kondukcija (litosfera): prijelaz topline bez pomicanja materije
2. Konvekcija (omotač): prijenos topline gibanjem materije
_ Iskorištavanje geotermalne energije za proizvodnju električne energije, a i u druge
energetske svrhe odvija se na geotermalnim izvorima (ležištima).
_ Geotermalnim izvorom (ležištem) smatra se toplinski spremnik unutar Zemlje iz kojeg
se toplinska energija može ekonomično (u usporedbi s konvencionalnim izvorima
energije) eksploatirati za proizvodnju električne energije ili za toplinske primjene u
stambenom, turističkom, industrijskom ili poljoprivrednom sektoru. Toplinski
spremnik može biti u obliku vrućih stijena ili geotermalnih fluida koji ispunjavaju
pukotine.
_ Procijenjena toplina koja je sadržana u unutrašnjosti Zemlje iznosi 1,3∙1031 J, a gubici
te energije koji dopiru do površine zemlje iznose u prosjeku oko 80 mW/m2.
_ Ispod skoro 90 % površine zemlje prosječni toplinski gradijent varira od 10 0C/km do
60 0C/km. (srednji oko 30 0C/km, odnosno temperaturna razlika kroz zemljinu koru
iznosi oko 1000 0C).
_ Takav toplinski gradijent dovodi do zaključka su potrebne bušotine od nekoliko
kilometara kako bi se dosegla područja gdje je temperatura geotermalnog spremnika
oko 100 0C. Takva bi postrojenja imala izuzetno nisku učinkovitost te je ekonomska
opravdanost upitna.
_ Napretkom tehnologije bušenja, smatra se da su ekonomične bušotine do 5 km
dubine uz temperaturu toplinskog spremnika od 200 0C do 300 0C.
_ Svakako je važno napomenuti da često nije dovoljno napraviti samo bušotinu nego je
potrebno ekstrahirati toplinsku energiju, što često značajno utječe na cijenu.
_ Iako je svaki geotermalni izvor je specifičan i razlikuje se od ostalih, oni se ipak mogu
svrstati u sljedeće kategorije:
1. geotermalni izvori (suhe) pare (engl. vapor‐dominated)
2. geotermalni izvori vruće vode (engl. hot water)
3. geotermalni izvori tople vode pod visokim tlakom (engl. geopressured)
4. geotermalni izvori vrućih suhih stijena (engl. hot dry rock)
5. geotermalni izvori magme (engl. magma).

Uporaba geotermalne energije

_ Najčešće korištenje geotermalne energije ostvaruje se konvektivnim prenošenjem
topline pomoću fluida, koji je obično topla voda ili smjesa vrele vode i pare, uz
nazočnost raznih primjesa (plinovi, soli, minerali … ).
_ Geotermalna energija se energetski može iskorištavati na nekoliko načina. Mogu se
razlikovati tri osnovna načina iskorištavanja geotermalne energije:
1. Izravno korištenje geotermalne energije – geotermalni izvor se koristi izravno za
grijanje prostora, voda i sl. primjerice u toplicama, turizmu ili poljoprivredi.
Geotermalna energija se također koristi za grijanje zgrada pomoću područnog
sustava grijanja. Topla voda blizu zemljine površine se može izravno cijevima
dovesti do zgrada ili industrija za grijanje.
2. Proizvodnja električne energije ‐ Elektrane za proizvodnju električne energije
zahtijevaju vodu ili paru na visokim temperaturama (od 150 0C do 370 0C).
3. Geotermalne toplinske crpke ‐ Koriste konstantnu temperature tla ili vode blizu
zemljine površine za grijanje.
 6.2. Geotermalno grijanje (podjela na izravno i neizravno, vrste, primjena)

_ Energija geotermalnog
izvora
se izravno ili preko
izmjenjivača topline
(ovisno o
čistoći geotermalnog
fluida)
dovodi do potrošača
topline.
_ Za potrebe dogrijavanja
ili
potrošnje u vršnim satima
koriste se toplinske crpke
ili
kotlovi na klasična goriva.

6.3. Toplinske crpke zemlja (toplinski množitelj, princip rada, vrste i sheme sustava)
Toplinske crpke
Jedan od glavnih parametra koji se veže uz toplinske crpke je toplinski
množitelj koji je definiran izrazom:
𝑞𝐾 𝜑𝐾
𝜀𝐺 = =
𝑤 𝑃𝑘𝑜𝑚𝑝
Gdje je:
_ φK – učinak grijanja (kondenzatora) koji je
jednak φK= φ0+Pkomp
_ Pkomp ‐ snaga kompresora
Prosječni toplinski množitelj, ovisno o
temperaturama toplinskog izvora i ponora, često doseže vrijednosti od
2,5 do 4 pa i više. To znači da za 1 kW privedene snage kompresoru,
učinak grijanja na kondenzatoru može biti i nekoliko puta veći.
Toplinske crpke
Toplinska crpka je termodinamički sustav koji se može načelno opisati
Carnotovim kružnim procesom (proces s najvišim stupnjem korisnosti)
h1, h2,h3 ‐ entalpija sustava tj. količinu toplinske energije sadržane u
radnom mediju. Kružni proces toplinske crpke za radni medij HFC 134a,
za zagrijavanje prostorije početne temperature 0 ºC.
A‐B Izobarni porast temperature (izmjenom topline medija s zemljom
preko stijenki cijevi)
B‐C Kompresija (kompresor)
C‐D Predaja topline potrošačima
D‐A Ekspanzija u spremniku
Od navedenog toplinskog množitelja za vrednovanje energetske
učinkovitosti
sustava dizalice topline relevantniji je godišnji toplinski množitelj
(Sesonal
𝛴𝑄
performance factor): 𝑆𝑃𝐹 = 𝛴𝐸𝐾
koji je definiran kao omjer stvarno proizvedene toplinske energije
dizalice topline
tijekom godine (ΣQK) kroz ukupna godišnja energija utrošena na pogon
kompresora, pumpi, ventilatora, te sustav odleđivanja isparivača (ΣE).
Toplinske crpke ‐ zemlja
_ Mogućnost crpljenja topline iz okoline korištenjem kružnog
termodinamičkog procesa često se primjenjuje za grijanje (i hlađenje) u
razvijenom svijetu.
_ Tzv. toplinske crpke često se spominju zajedno sa geotermalnim
izvorom energije.
_ Dok se vanjska prosječna mjesečna temperatura zraka, za naše
kontinentalno
područje, kreće u rasponu od ‐5 do +25 oC temperatura tla ostaje
približno konstantna (ovisno o podneblju od 6 do 8 oC) tijekom cijele
godine već na dubini od 8 do 10 m.
_ Razlika prema zraku je iskoristiva i na dubini od2 m gdje je godišnji
raspon od 3 do 10 oC za suho tlo i par stupnjeva šire za vlažno tlo.
_ Takav odnos temperatura u tlu i potrebne unutrašnje temperature u
kući ili zgradi predstavlja potencijal za isplativo i racionalno zagrijavanje
(hlađenje) s
koeficijentom djelovanja od 3 do 6 (omjer dobivene toplinske energije i
uložene el. energije).
_ Ukupna djelotvornost ovisi pokraj stalne manje razlike temperatura i o
korištenoj tehnologiji a posebno o konkretnoj izvedbi (vodoravno,
okomito, podzemne vode i drugo).
_ Korištenje toplinskih crpki u razvijenom svijetu na daleko je većoj razini
od situacije u Hrvatskoj . Razlog: početno jeftiniji klima uređaji sa
mogućnošću crpljenja topline iz zraka ali koji imaju relativno mali
koeficijent djelovanja.
Vrste toplinskih crpki
Postoje dva osnovna sustava za iskorištavanje geotermalne energije
pomoću toplinskih crpki.
_ Zatvoreni (sustav s zatvorenim krugom) sustav koristi ukopane
izmjenjivače topline tako da radni medij nikad nije u izravnom doticaju s
tlom.
_ Otvoreni sustav koristi geotermalni fluid kao radni medij (podzemne
vode) iz jedne bušotine te ga nakon procesa vraća u drugu bušotinu.
 6.4. Geotermalne elektrane na suhu paru (shema, opis, T-s dijagram)

_ Najkvalitetniji geotermalni izvori daju suhu paru visoke

entalpije (temperature oko 240 oC) na ulazu u postrojenje. •
Na svijetu ima malo primjera koji koriste izvore suhe pare Točk
(Lardarellou Italiji, Matsukawa u Japanu, Geysers u SAD i a 1 ili
Kamojang na Javi). 1’:
_ Takva postrojenja se po svojoj izvedbi i snazi (reda 100 stanj
MW) ne razlikuju značajno od klasičnih termoelektrana. e
_ Specifičnosti su: pare
1.Centrifugalni separator nečistoća prije turbine i na
2. Parni ejektor za uklanjanje nekondezibilnih plinova iz ulask
kondenzatora (do 10% mase; CO2, NH4 i H2S). uu
_ Vodena para se pod tlakom iz geotermalnog izvora kroz parn
separator nečistoća dovodi na lopatice turbine i nakon u
kratke adijabatske ekspanzije odvodi u kondenzator. Za turbinu: 1 - ukoliko se radi o geotermalnom izvoru sa
smanjivanje potrebnog rashladnog protoka tlak u zasićenom
kondenzatoru je relativno visok (~135 kPa) i to, uz relativno parom (na desnoj graničnoj krivulji zasićenja), odnosno 1' -
male temperature, dodatno umanjuje termički stupanj ukoliko se radi blago pregrijanoj pari (desno od desne
djelovanja prema klasičnim postrojenjima. granične krivulje).
_ Nakon kondenzacije i hlađenja voda iz rashladnog tornja • Ukoliko se radi o zasićenoj pari,korisni rad se odvija od 1
se pumpama utiskuje u utisnu bušotinu te ta voda dolazi – 2 ekspanzija ili 1- 2s adijabatska ekspanzija) te 2-3(3s)
do geotermalnog spremnika toplinske energije. kondenzacija
Budući da se kod elektrana na suhu paru radi o otvorenom • Ukoliko se radi o blago pregrijanoj pari korisni rad se
procesu najčešće je uz kondenzat potrebno u utisnu odvija od 1’ – 2’ekspanzija ili 1’ - 2s’ adijabatska
bušotinu pumpati ekspanzija) te 2’ - 3’ (3s’) kondenz
dodatne količine
vode.
_ Ovo je
najjednostavniji i
najekonomičniji
proces proizvodnje
električne energije
iz geotermalnih
izvora.
 6.5. Geotermalne elektrane sa separiranjem mokre pare (shema, opis, T-s dijagram)

_ Geotermalne elektrane sa separiranjem pare koriste

se kod geotermalnih izvora vruće
vode koji su mnogo češći nego izvori suhe pare. Kod
ovakvih geotermalnih izvora voda
je još uvijek u tekućem stanju jer je pod velikim tlakom.
Izvlačenjem takve vode na
površinu dolazi do pada tlaka te vrenja vode i na
površini se dobije mješavina vode i
vodene pare (mokra para). Temperatura fluida je preko
200 oC s velikim salinitetom
(do 280e3 ppm).
_ Po izlasku iz proizvodne bušotine mješavina i vode i
vodene pare dolaze u ciklonski
separator u kojem se još jedan dio vode pretvara u
vodenu paru koja se zatim odvodi
parnoj turbini kao i kod elektrana na suhu paru, dok se Točka:
voda koja nastaje u 1 - mokra para iz proizvodne bušotine.
ciklonskom separatoru vraća natrag u utisnu bušotinu 2 - separacija vode i vodene pare.
zajedno s kondenzatom koji 3 - separirana voda vraća se u utisnu bušotinu
nastaje u kondenzatoru nakon procesa ekspanzije. 4- suha para dolazi u parnu turbinu
_ Postoje izvedbe elektrana kod kojih se proces 4 - 5 ekspanzija u parnoj turbini (ukoliko se radi o adijabatskoj
isparavanja može ponoviti više puta ekspanziji onda se ona odvija od 4 - 5s).
(elektrane s dvostrukim, odnosno trostrukim 5 (5s) - 6 kondenzacija vodene pare koja se nakon toga zajedno
isparavanjem) te se na taj način može sa separiranom tekućinom šalje u utisnu bušotinu.
ostvariti veća snaga i učinkovitost no to s druge strane
povećava investicijske
troškove.
_ Elektrane sa mokrom parom su manjih snaga (10‐50
MWe) i koriste se u SAD, Japanu,
Novom Zelandu, Meksiku i na Islandu.
 6.6. Geotermalne elektrane s binarnim Organskim Rankineovim ciklusom (shema, opis, T-s
dijagram)

_ Osim ORC‐a kod elektrana s binarnim

ciklusom se često koristi i Kalina ciklus –
razlikuje su u izboru radnog fluida ‐ koristi
mješavinu dvaju različitih radnih fluida, a
najčešće se koristi mješavina amonijaka i
vode (amonijak 70 % i voda 30 %) koja ima
nisku temperaturu kondenzacije.

_ Najveća razlika: dovođenje topline i

dovođenje topline kod Kalina ciklusa odvija
pri promjenjivim temperaturama i to u fazi
promjene stanja (isparavanje i kondenzacija)
zbog mješavine radnih fluida, što omogućuje
dovođenje topline pri većoj temperaturi, a
odvođenje topline pri nižoj temperaturi nego
kod Rankineovog ciklusa te to teorijski
omogućuje veću učinkovitost Kalina ciklusa.

_ Ipak, voda u kondenzatoru mješavine je vrlo

niske temperature, a hlađenje vode na tako
niske temperature nije ekonomično – može se
povećati smanjenjem udjela amonijaka pa se
radni medij s većom koncentracijom
amonijaka nakon ekspanzije u turbini miješa
s onim manje koncentracije amonijaka koji
dolazi iz separatora. te u kondenzator ulazi
radni medij sa ''srednjom'' koncentracijom
amonijaka, ali nižom nego na izlasku iz
turbine, s većom temperaturom kondenzacije
– tada se može koristiti ''obična'' voda za
hlađenje, odnosno nije ju potrebno dodatno
hladiti te ulagati dodatnu energiju.