METODIKA NASTAVE LIKOVNE KULTURE 1

* ODGOJ
* ESTETSKI ODGOJ
* LIKOVNI ODGOJ
* ODGOJNI ZADACI U NASTAVI LIKOVNE KULTURE
* LIKOVNO OBRAZOVANJE
* ISTORIJSKI RAZVOJ
* OBRAZOVNI ZADACI U NASTAVI LIKOVNE KULTURE
* NASTAVA LIKOVNE KULTURE
* CILJ NASTAVE
* ZADACI NASTAVE LIKOVNE KULTURE
*
LIKOVNI odgoj
Kao što nema društva bez odgoja tako nema potpunog odgoja bez estetskog odgoja.
Zagovaranje opšteg ljudskog prava na likovni odgoj međunarodnim deklaracijama i
konvencijama nastoji se omogučiti svakom djetetu, ali i odrasloj osobi, pravo na odgoj, jer te
mogućnosti će osigurati puni i skladan razvitak, sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom
životu.Osnovni razlog zašto se likovni odgoj treba smatrati važnim i zapravo obaveznim
dijelom odgoja proističe i iz tih prava.Obilna pedagoška literatura pokazuje da umjetnička
praksa i razvitak ukusa te poznavanja umjetnosti omogućuju nastanak jedinstvenih uvida na
nizu nastavnih područja; uvida koje je teško ostvariti drugim odgojno-obrazovnim
sredstvima.

Da bi u potpunosti sudjelovali u kulturnom i umjetničkom životu djeca i odrasli trebaju

postupno naučiti shvaćati, cijeniti i iskusiti oblike umjetničkog izražavanja kojima neki ljudi
često nazivani umjetnicima istražuju i posreduju različite vidove postojanja i zajedničkog
života ljudi.

Budući da je cilj dati svim ljudima jednake mogućnosti za kulturne i umjetničke aktivnosti,
likovni odgoj treba da postane obveznim dijelom obrazovnih programa za svakog. Umjetnički
odgoj treba da bude sustavan i omogućavan tijekom više godina, jer se radi o dugoročnom

1
procesu.
ODGOJNI ZADACI LIKOVNE KULTURE
Kroz istoriju, pod uticajem raznih čimbenika, forma odgoja doživljavala određene promjene,
samim tim se mjenjao i pojam o lijepom. U skladu sa tim i karakter likovnog odgoja prolazio
je kroz određene promjene.

Estetski odgoj u našim školama bio je zapostavljen, ili se provodio po zastarjelim sistemima.
Od učenika se tražilo da se dive ornamentima, a vrhunac je bila šarena slika voća i povrća sa
kakvom mrtvom pticom, ukočena bezkrvna rezultanta jalovog poučavanja u crtanju, gušenja
ličnog izražavanja sa ciljem, da crtež mora biti kopirana stvarnost. Učenik je bio oštečen za
jedan dio svog djetinstva i mladalačkog iživljavanja, a u život iz takve nastave nije ništa sa
sobom ponjeo.Današnji odgojni zadatak likovne kulture :

LIKOVNI odgoj
Kao što nema društva bez odgoja tako nema potpunog odgoja bez estetskog odgoja.
Zagovaranje opšteg ljudskog prava na likovni odgoj međunarodnim deklaracijama i
konvencijama nastoji se omogučiti svakom djetetu, ali i odrasloj osobi, pravo na odgoj, jer te
mogućnosti će osigurati puni i skladan razvitak, sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom
životu.

Osnovni razlog zašto se likovni odgoj treba smatrati važnim i zapravo obaveznim dijelom
odgoja proističe i iz tih prava.
Formiranje odgojnih vrijednosti i stavova usmjeren na optem izgrađivanju kvaliteta jedne
ličnosti, koji za posljedicu ima zdravije i senzibilnije društvo u cjelini.
Pod pojmom likovnog odgoja očekuje se ostvarenje niz adekvatno usklađenih odgojnih
zadataka. Po svojoj prirodi odgoj je zajednička aktivnost odgajatelja i odgajanika što govori o
tome da mu treba pristupiti sa posebnom pažnjom.

Likovni odgoj je od izuzetnog značaja jer on ne potiče samo razvoj individualnih sposobnosti
i kreativnosti, već razvija socijalne, kulturne i fizičke vještine. Kroz odgojni proces dijete se
upoznaje sa kulturnom baštinom, muzejima, galerijama i ostalim kulturnim institucijama.

2
Odnosno to je odgoj koji razvija posebnan oblik ljudske spoznaje i svijesti doživljen
osjetilima, osjećajima i intuicijom te pridonosi razvoju vrijednosti na ličnoj i društvenoj
razini, a upravo je to ono što mu daje veliki značaj.Radi složenosti odnosa likovnog odgoja i
obrazovnog plana međusobnost ovih odnosa je usko povezana i gusto ispreplitana, ali ipak
između ta dva pojma postoje suštinske razlike koje se nikako ne smiju svoditi pod jedno.

Ako odgoj shvatamo kao poticaj i podršku u razvoju ličnosti, kao usvajanje vrijednosti poput
društveno-moralnih i humanističkih, a obrazovanje kao proces učenja, nauke, umjetnosti i
tehnologije onda je jasno o kakvim se razlikama govori. Bez obzira na svjesnost i primjenu
razlike odnosa odgoja i obrazovanja, ipak to partnerstvo treba shvatiti kao jedinstvo u
prožimanju i koreliranju, a ne u smislu nadređivanja ili podređivanja.

Kako postoji međusobna povezanosti obrazovanja i odgoja općenito, tako postoji pojam
međusobnog odnosa likovnog obrazovanja i likovnog odgoja.
LIKOVNO OBRAZOVANJE

Likovno obrazovanje je slojevit proces kojiima univerzalne vrijednosti i zahtjeva da se

posmatra kao specificˇna nastavna oblast, jer se njegovi likovni sadrzˇaji transformisˇu na
nacˇin kako kroz ciljeve i sadrzˇaje unutar metoda rada.

Realizacija ovakvog obrazovanja se ostvaruje slozˇeno,

na likovno-pojmovnom nivou,
na emocionalno-kreativnom,
specificˇnom likovno- senzibilnom nivou.

Obrazovni zadatak likovne kulture podrazumijeva sticanje saznanja, odnosno određenja sˇta
treba naucˇiti, koja znanja i vjesˇtine usvojiti, u kojem obimu i kojim intenzitetom. Znanje
koje treba da se stekne obuhvac´a potrebu razumijevanja likovne umjetnosti i likovnog jezika

3
sa konacˇnim ciljem da se usvoji teorijska znanja i prakticˇne vjesˇtine.
Svrha likovnog obrazovanja je u tome da djeca steknu

• znanja,
• sposobnosti

• stavove

iz domene likovne umjetnosti, da ih upuc´uje u likovno cˇitanje, estetsko vizeuelnu percepciju

i da podstic´e likovno izrazˇavanje.

Pored obrazovnih zadataka, predmet odgaja i razvija razlicˇite sposobnosti , podsticˇe

kreatvnost i stvaralasˇtvo.

ODGOJ

* Odgoj je osnovna ljudska i društvena pojava, odnosno bitna funkcija razvoja svakog
čovjeka. To je neophodan i organizovan proces kojim se formiraju pozitivne, karakterne i
moralne osobine ličnosti, radne i društvene vrijednosti, opšti stavovi, pogled na život i svijet.
* Na odgoj svi imamo pravo, ali i obavezu da pored opšteg odgojnog procesa odgojimo
sami, svaki je odgoj, bez obzira gdje se ostvaruje, samoodgoj.

* Znanje je moć, a odgoj je neizostavan dio pravilno primjenjene moći.

*
* Danas postoje mnoge definicije odgoja i različita teorijska shvatanja vezana za ovu
problematiku, što za posljedicu dovodi do njemu različitih pristupa, koji je i društveno
uslovljen.

* Svako društvo zagovara neki tip formiranja čovjeka koji se smatra idealnim. Odnosno,
različito shvatanje odgoja rezultat je različitih teorijskih polazišta, zavisan od određene

4
kulture i tradicije, zato ga je nemoguće svesti samo pod jednu definiciju.

* No bez obzira na različite stavove i shvatanja pojma odgoja kao složenog pedagoškog,
ili čak filozofskog djelovanja možemo se složiti sa stavom da je odgoj temeljni pojam
pedagogije, a samim tim i temeljna potreba čovjeka i društva, jer zahvaljujući odgoju kao
procesu socijalizacije, čovjek je postao društvenim bićem ne usmjeravajući se samo prema
onome što jest, nego i onome što treba biti.
Obrazovanje kao puka suma znanja, bez prožimanja odgojnim vrijednostima, bez uvažavanja
moralnih, estetskih i drugih izrazito ljudskih kriterija, nema odgojne vrijednosti, ne
oplemenjuje čovjeka i ne služi stvarnom izgrađivanju njegove ličnosti.
* odgoj je neophodno posmatrati iz više uglova i na njega uticati unutar različitih
određenja svakog pojedinca.

* pored mnogih oblika odgoja, poput individualnog ili društvenog, postoji osnovna
podjela odgoja prema
* bitnim određenjima čovjeka koja se definiše kroz pet skupina :
* Podjela odgoja prema bitnim određenjima čovjeka

* 1. Fizički i zdravstveni odgoj

* 2. Intelektualni odgoj
* 3. Moralni odgoj
* 4. Radni i tehnički odgoj
* 5. Estetski odgoj
*
* ESTETSKI ODGOJ
* Kada govorimo o estetici kao nauci koja je bavi pojmom lijepog, tada govorimo i o
estetiskom odgoju koji je suština likovne umjetnosti i likovnog odgoja, razvijanje osječaja i
smisla za lijepo.
* Čovjek je oduvijek pokazivao zanimanje za skladno i lijepo.
* Ukrašavao je svoja prebivališta, orudža, oružja i samog sebe, težio je ostvarivanje
ljepote.

5
* Ljepota je postala bitan kriterij ljudskog vrednovanja predmeta, pojava, međuljudskih
odnosa, umjetničkih produkata, svega što nas okružuje.

* Homo sapiens se uzdigao na pijedestal temeljne ljudske vrijednosti i time postao i

homo estetikus.
* Estetski odgoj, kao odgojno područje, prvi put pojavljuje već u periodu antičkog doba.
* Grčka je obilježila razvoj nauke i umjetnosti, a društvo tog perioda je bilo
naklonjeno pojmu opšteg lijepog, što govori o tome da je estetski odgoj u jednoj određenoj
formi bio dio odgoja jedne ličnosti.

* U odnosu na feudalno društvo estetski odgoj je bio u funkciji zadovoljavajućih

potreba društva, crkvenih i svjetovnih feudala. Krišćanstvo također njeguje estetski odgoj ali
u svrhu bogoslužja. Renesansa će biti daska oskoćnica koja će likovnu umjetnost vinuti u
visine i dati estetskom odgoju slojevitost. No ubrzo iza tog peroda, sa jačanjem građanskog
staleža, estetika i likovna umjetnost počinje se smatrati više razonodom i manje važnom u
životima i društvu tog perioda. Postepeno takvi statovi su ušli i u škole, a esteski odgoj
osudili na manje važnu komponentu u obrzovnom procesu.
* Na sreću pred kraj 18. vijeka mjenja se takav stav i postepeno se poćinje poklanjati
više pažnje prema umjetnosti, estetskom i likovnom odgoju.
* Takav odgoj će prolaziti kroz promjene, njegova svrha će se prilagođavati društvu i
društvenim potrebama, a u finalu, odgoj kakav danas poznajemo, svesti će se na odgoj
usmjeren izgrađivanju kvaliteta ličnosti pojedinca.
ISTORIJSKI RAZVOJ LIKOVNOG OBRAZOVANJA
Predmet likovna kultura bio je prećutno u podređenom položaju naspram drugih nastavnih
predmeta pod izgovorima da se ispunila potreba zajednice.Taj oblik nastave više je obrazovao
dobrog sobo slikara, a ne likovno osvještenog učenika.

* NEPRIHVATLJIVO!
Na sreću takav pristup predmetu, početkom 20. vijeka, se mjenja kada proučavanje dječjeg
crteža postaje sve interesantnije pedagozima, ali opet je umjetnost bila u podređenom
položaju, jer je sva pažnja bila na djetetu.Polovinom 20. vijeka likovno obrazovanje, predmet

6
likovna kultura, konačno dobija mnogo šire i smislenije značenje.Talijanski pjesnik i filozof
Corrado Ricci prvi je identificirao dječji crtež kao zaseban fenomen kada je na uličnim
„graffitima“ uočio iskrenost i originalnost dječjeg likovnog stvaralaštva.Paralelno s njegovim
revolucionarnim pristupom u Italiji Reggio Emilia i Loris Malaguzzi promiču sličan program
u predškolskoj pedagogiji i prezentiraju ga svijetu putujućom izložbom „Hunderd languages
of Children“ čija je okosnica spontana ekspresija i kreativnost djeteta bez uplitanja odraslih s
time da se ta spontanost temeljila na snažnom prethodnom iskustvu kroz istraživanje i motiva
i tehnika. Oba pristupa promoviraju ideju spontanog dječjeg izražavanja koje ima svoju
estetiku i umjetničku vrijednost koju treba priznati. Promicatelji Cizekove pedagogije u 30-im
i 40-im bili su Marion Richardson u Engleskoj i Florence Cane i Victor D'Amico u SAD-u
(Anning i Ring, 2004) i zagovarali su slobodnu ekspresiju bez nametanja metode, tehnike i
stilova rada.No bez obzira na plemenitost i dalekovidnost ideje u praksi su se pokazale i neke
mane, a najveća je ta što je na dijete ličnost voditelja radionice, gdje su se izvodile likovne
aktivnosti, toliko utjecala da se jasno mogla razaznati „škola“ odnosno stil i utjecaj svake
radionice što je donekle bilo u suprotnosti s Cizekovim odbacivanjem uloge učitelja kao
nositelja mudrosti koju treba prenijeti na dijete čiji je um„tabula rasa“.
Početkom XX. stoljeća razvio se ozbiljniji interes za psihologiju i upoznavanje čovjeka, i to
iz domene proučavanja intelektualnog funkcioniranja pojedinca. Godine 1905. Alfred Binet je
u suradnji s Theodoreom Simonom sastavio prvi razvojni test za mjerenje inteligencije koji je
trebao omogućiti prepoznavanje djece kojima je potrebna pomoć u savladavanju školskog
programa. Uskoro zatim, polovicom 20-ih godina, Jean Piaget – vjerojatno najutjecajniji
razvojni psiholog – predstavio je svoja razmišljanja o razvoju dječje spoznaje u knjigama
“The language and thought of the child“ te
„The child's conception of the world“. Piaget je smatrao kako je za razvoj djeteta nužno da
ono samostalno, slobodno i aktivno istražuje svijet oko sebe jer tako izgrađuje sebe kao
osobu.
Zato sve aktivnosti u kojima dijete manipulira predmetima, provjerava hipoteze, isprobava
različite ishode ili igra uloge doprinose cjelovitom razvoju djeteta."Početkom 19.vijeka
likovno obrazovanje se uvodi u obrazovni proces, ali za svoj cilj je imalo i največi značaj
pridavao razvoju manuelnih i crtačkih vještina, koordinacije ruke u svrhu što vjernijem,
tačnijem, urednijem pisnju i prenošenju zadatog motiva. Učeničko stvaralaštvo i kreativnost

7
nisu bili u interesu nastave, već težilo šematizovanju u svrhu društvenih potreba. Možemo
reći da je taj oblik nastave više obrazovao dobrog sobo slikara, a ne likovno osvještenog
učenika. (op.aut.)
* O razvoju nastave crtanja i likovnog vaspitanja B. Karlavaris kaže;
* "Prije drugog svjetskog rata su poznata nastojanja likovnih pedagoga i teoretičara
Željka Hegedušića, Dragana Barakovića, Kamila Tompe, Ede Kovačevića i Hakije
Kulenovića. Poznati slikar Tomislav Krizman organizira i postavlja 1932. godine izložbu
dječijih crteža Jugoslavije u Parizu, Barceloni, Italiji i Poljskoj.

* Prvo savjetovanje likovnih pedagoga Hrvatske održano je 1955. godine, a prvo

Savezno savjetovanje /Likovnih pedagoga Jugoslavije/ održano je 1959. godine u Vogošći
kod Sarajeva. Na tom savjetovanju nastava dobija i adekvatan naziv LIKOVNO
VASPITANJE, koje je od tada uvedeno i u sve razrede osnovne škole.
* U našoj sredini, u Bosni i Hercegovini škola se prvi put spominje u XVI, a nastava
crtanja u XIX vijeku. Tako se u Sarajevu za vrijeme turskog perioda, prvi put, 1539. godine
spominje srpska škola.
* Godine 1869. u srednjoj školi uz račun, knjigovodstvo, gimnastiku, istoriju, zemljopis
i francuski jezik, uvedena je i nastava crtanja. Ove srednje škole, uglavnom, pohađaju
muslimanska, iako su u nju mogla ići i druga djeca. Iste godine osnovana je i srednja Obrtna
škola u Sarajevu radionica za umjetne obrte. Pretpostavlja se da je u ovu školu bila uvedena
nastava crtanja kao stručni predmet, jer je pripremala stručni
kadar za zanate.Ova škola, orjentirana prema primijenjenim umjetnostima, tek je poslije rata
1954. godine pripojena Školi za Primijenjenu umjetnost i sada čini jedan njen odsjek.
Likovni pedagozi Bosne i Hercegovine počinju se okupljati u republička i savezna društva
neposredno pred prvo republičko savjetovanje likovnih pedagoga 1958. godine, koje će biti
propraćeno i prvom didaktičkom izložbom dječijih crteža u Sarajevu. "Ovaj datum" istakao je
prvi predsjednik društva Arfan Hozić "obilježava početak stvarnog organizovanog
rada svih naprednih likovnih pedagoga Bosne i Hercegovine", to je trenutak napuštanja stare
nastave crtanja i prihvatanje naziva i nove koncepcije nastave likovnog vaspitanja."Također
predškolske ustanove u Jugoslaviji nisu bile ništa drugačije koncipirane, a ne smijemo
zaboraviti da se već tamo stiču temelji o likovnoj obrazovanosti, o tome Karlavaris, (1991);

8
"U prošlosti se u Jugoslaviji javljaju dva tipa dječijih ustanova, prvo one kojima je cilj "kruh i
krov nad glavom", a drugi tip su one ustanove za vaspitanje i obrazovanje takozvanog
Floberovog tipa. Prve dječije ustanove u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini kojima je bio cilj
"kruh i krov nad glavom" pod nazivom hospital, azil ili nahodište, organizirale su se u krugu
bolnica, samostana ili privatnih obdaništa, a bile su otvorene u Dubrovniku počev od XIII i
XIV stoljeća. U XV stoljeću ustanove dobijaju i svoju službenu formu. U tom periodu u ta
obdaništa primaju se djeca bez roditelja ili staratelja, ostavljena ili nađena djeca - nahočad.

U XV stoljeću primaju se i djeca siromašnih roditelja. Prva obdaništa Floberovog tipa javljaju
se u Subotici 1843, u Sarajevu 1882, u Zadru 1885. i Dubrovniku 1904. godine. Pretpostavlja
se da su po uslovima i programima bila slična, ali i sa određenim specifičnim
različitostima.Kao što vidimo, predmet likovna kultura bio je prećutno u podređenom
položaju naspram drugih nastavnih premeta pod izgovorima i obrazloženjima da se ovakvim
pozicioniranjem ispunila potreba zajednice. S druge strane, kada je ovaj predmet bio
zastupljen u okviru drugih, po svemu sudeći, nadređenih predmeta, što je također
neprihvatljivo, (op.aut.) jer upotreba bojica na drugim nastavnim predmetima ne znači učenje
o umjetnosti ili usvajanje znanja o likovnoj kulturi i likovnom jeziku.
Ovaj oblik likovnog obrazovanja dugo je bio u sjeni društvenih potreba i interesa, u osnovnim
školama je najčešće bilo u funkciji pomoćnog predmeta nekih drugih naučnih, odnosno
nastavnih oblasti ili čak nekih zanata.
Likovno obrazovanje je u posljednjih stotinu godina doživilo preobrazbe u potrazi za
adekvatnim pozicioniranjem u ukupnom odgojno-obrazovnom procesu.
Početkom 19. vijeka likovno obrazovanje se uvodi u obrazovni proces, a u posljednjih stotinu
godina doživilo je preobrazbe u potrazi za adekvatnim pozicioniranjem.

Na višim se dijelovima zida očitavao jasniji detaljniji prikaz motiva koji je izradilo starije
dijete dok je na nižim dijelovima nespretnim potezima slično pokušalo nacrtati mlađe dijete.
Godine 1887. Ricci objavljuje „L'Arte dei Bambini“ prvu knjigu u potpunosti posvećenu
„dječjoj umjetnosti“.
U knjizi „Dessin d'un Enfant“ objavljenoj 1913. njen autor G. H. Luquet pak prvi puta u

9
povijesti identificira faze dječjeg likovnog razvoja, te se u njoj uglavnom bavi povezivanjem
dječjeg, primitivnog i prethistorijskog ralaštva što kao teorija kasnije biva stavljeno pod veliki
upitnik.
Na sreću takav pristup predmetu likovne kulture je već početkom 20. vijeka počeo da se
mijenja kada proučavanje dječijeg crteža postaje sve interesantnije pedagozima, te u tom
periodu i u toku narednih trideset godina više se usmjerava pažnja ka dječijoj psihologiji i
njenom odnosu sa umjetnošću. No, opet je umjetnost bila u podređenom položaju jer je sva
pažnja bila na djetetu. Već polovinom 20. vijeka likovno obrazovanje poprima današnje
oblike, a predmet likovna kultura konačno dobija mnogo šire i smislenije značenje, koje će se
nastaviti nadograđivati i bogatiti u svrhu formiranja kreativno stvaralačke ličnosti obogačene
znanjem o likovnoj umjetnosti, likovnim vještinama i likovnim stavovima.
U današnjem obrazovnom sistemu likovno obrazovanje, odnosno predmet likovne kulture
nije u podređenom položaju niti je izolovan od drugih nastavnih predmeta.
On ima ima svoje obrazovne zadatke i sve se više isprepliće sa drugim naučnim i
umjetničkim oblastima.
Predmet likovne kulture u korelaciji sa predmetom matematike, gdje se likovno djelovanje
često koristi u svrhu da učenici oboje predhodno nacrtane jabuke, preko čega lakše usvajaju
znanje o sabiranju, takav pristup je svakako u poželjan na nastavi matematike, ali to nije i cilj
predmeta likovne kulture i ne smije ostati na tom nivou!!
Upotreba bojica na drugoj nastavi ne znači da se stvara umjetnost, naročito ako se stavlja
naglasak na to da se prilikom bojenja odrešenih oblika ne prelazi preko konturnih linija, jer to
dovodi do sputavanja stvaralaštva i slobode izraza. Prema tome u današnjem vremenu
predmet likovna kultura u osnovnom obrazovanju ima složene i ozbiljne odgojno-obrazovne
vrijednosti formiranja savremenog čovjeka, a ne povremenjivanje unutar nastave sa ciljem
dekorativnog pisanja.

10