SVEUČILIŠTE HERCEGOVINA

FAKULTET MEĐUNARODNIH
ODNOSA I DIPLOMACIJE

VANJSKA I SIGURNOSNA POLITIKA EU:

Vanjska politika EU

STUDENT: MENTOR:
Anja Maria Došlo dr. Željko Petrović

Mostar, studeni, 2023.godina

SADRŽAJ
1. UVOD............................................................................................................................1

2. VANJSKA POLITIKA EU............................................................................................3

3. TIHA PROCEDURA.....................................................................................................7

4. FUNKCIJA EUROPSKE SLUŽBE ZA VANJSKO DJELOVANJE...........................7

5. PO ČEMU SE VPEU RAZLIKUJE OD VANJSKE POLITIKE DRŽAVA................8

6. ŠTO JE PRAVNI TEMELJ VANJSKE POLITIKE EU..............................................8

7. ŠTO JE EPS...................................................................................................................9

8. SPECIJALNOSTI U VANJSKIM POLITIKAMA ČLANICA IZVAN EU..............10

9. NAČINI KOJIMA DRŽAVE ČLANICE INTERPRETIRAJU EUROUNIJSKI

KONTEKST................................................................................................................12

10. DINAMIČKI TRENDOVI U VPEU..........................................................................14

11. ZAKLJUČAK...............................................................................................................1
6

12. LITERATURA............................................................................................................17
UVOD

Europska unija (EU) je zajednica dvadeset sedam europskih država, koje su, prije svega,
locirane na teritoriji Europe. Unija je oformljena pod sadašnjim imenom Ugovorom o
Europskoj uniji, više poznatim pod imenom Masthritski ugovor koji je potpisan 1992.godine.
Mnogi aspekti EU postojali su i prije potpisivanja ovog ugovora, preko raznih organizacija
oformljeni pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Političke aktivnosti Europske unije ispoljavaju se u mnogim sferama, od politike zdravstva i

ekonomske politike do inostranih poslova i obrane. U zavisnosti od razvijenosti svake zemlje
osobno, organizacija Europske unije razlikuje se u različitim oblastima. EU je definirana kao
federacija u monetarnim odnosima, agrokulturi, trgovini i zaštiti životne sredine;
konfederacija u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao
međunarodna organizacija u vanjskoj politici. Glavna oblast na kojoj EU počinje je
jedinstveno tržište koje se bazira na carinskoj uniji, jedinstvenoj moneti koja je usvojena od
strane 12 članica, zajedničkoj agrokulturnoj politici i zajedničkoj politici u sferi ribarstva.

Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-a osmišljena je s ciljem razrješavanja sukoba i

poticanja međunarodnog razumijevanja, a temelji se na diplomaciji i poštovanju
međunarodnih pravila. Druge su važne sastavnice međunarodne uloge EU-a trgovina,
humanitarna pomoć i razvojna suradnja.

Vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a nastoji se:

očuvati mir

1
ojačati međunarodna sigurnost

promicati međunarodna suradnja

razvijati i učvršćivati demokracija i vladavina prava te poštovanje ljudskih prava i temeljnih

sloboda

Unija održava patnerstva s ključnim svjetskim akterima, uključujući sile u usponu i

regionalne skupine te nastoji osigurati da se ti odnosi temelje na uzajamnim interesima i
prednostima. EU nema stalnu vojsku te se stoga oslanja na namjenske snage koje mu u
slučaju potrebe upućuju zemlje EU-a.

VANJSKA POLITIKA EU

2
Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP) Europske unije uspostavljena je
1993.godine i od tada je osnažena Ugovorima koji su uslijedili, posljednje Ugovorom iz
Lisabona. Od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 2009.godine uloga Parlamenta u
pitanjima povezanima sa ZVSP-om također se povećala. Danas Parlament nadzire tu politiku
i doprinosi njezinu razvoju, osobito pružanjem potpore Europskoj službi za vanjsko
djelovanje, posebnim predstavnicima EU-a i izaslanstvima EU-a u inozemstvu. Proračunske
ovlasti Parlamenta služe oblikovanju razmjera i raspona ZVSP-a, kao i financijskih
instrumenata EU-a kojima se održavaju aktivnosti EU-a u inozemstvu. Preko svojih odbora i
izaslanstava Parlament održava bliske odnose s drugim institucijama EU-a, državama
članicama (i posebno nacionalnim parlamentima), zemljama partnerima, strukturama
globalnog upravljanja i nevladinim organizacijama. Parlament je pomogao da se zajednička
vanjska i sigurnosna politika učini dosljednjom i transparentnijom te da se podigne razina
osviještenosti javnosti o toj politici.

1
Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP) Europske unije uspostavljena je
1993.godine Ugovorom o Europskoj uniji (UEU) s ciljem očuvanja mira, jačanja
međunarodne sigurnosti, promicanja međunarodne suradnje i razvijanja te učvršćivanja
demokracije, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tim je
Ugovorom uveden “sustav s tri stupa”, pri čemu je ZVSP činio drugi stup. Dok su se
zajedničkim stajalištima i zajedničkim akcijama oblikovali odgovori zajedničke vanjske
politike, ZVSP se uglavnom temeljio na međuvladinim postupcima i konsenzusu.

Ugovorom iz Amsterdama iz 1997.godine uspostavljen je učinkovitiji proces donošenja

odluka, što je obuhvaćalo pozitivnu suzdržanost i glasovanje kvalificiranom većinom.
Europsko vijeće ustanovilo je u prosincu 1999. funkciju Visokog predstavnika za ZVSP,
Ugovorom iz Nice iz 2003.godine uvedene su daljnje promjene kako bi se pojednostavnio
proces odlučivanja te je Politički i sigurnosni odbor, koji je osnovan odlukom Vijeća u
siječnju 2001.godine, ovlašten da provodi politički nadzor nad operacijama upravljanja
kriznim situacijama i strateški ih usmjeruje. Nakon neuspjeha projekta Ustava EU-a
2005.godine njegove glavne institucionalne odredbe preinačene su u novom reformskom
ugovoru, koji je potpisan u Lisabonu 19.listopada 2007.godine.

1 Https://european-union.europa.eu/priorities-and-actions/actions-topic/foreign-and-security-policy_hr, Mart
2024.god

3
Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona 1.siječnja 2009.godine, Uniji su dani pravna
osobnost i institucionalno otjelovljenje njezina vanjskog djelovanja te je uklonjena struktura
EU-a zasnovana na stupovima. Ugovorom je obuhvaćen niz novih sudionika ZVSP-a,
uključujući Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i novog
stalnog predsjednika Europskog vijeća. Osim uspostavljanja Europske službe za vanjsko
djelovanje, Ugovorom je unaprijeđena zajednička sigurnosna i obrambena politika koja čini
sastavni dio ZVSP-a.

Visoki predstavnik Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku glavni je koordinator i predstavnik

Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Funkcija je ustanovljena
Lisabonskim ugovorom i predstavlja spoj dvije ranije funkcije: visokog predstavnika za
vanjsku zajedničku i sigurnosnu politiku te komesara za vanjske odnose. Visokog
predstavnika imenuje Europsko vijeće uz suglasnost predsjednika Europske komisije. Visoki
predstavnik vodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU, provodi vanjsku politiku koju
države članice dogovore u okviru Vijeća, predsjedava Vijećem vanjskih poslova, jedan je od
potpredsjednika Komisije zadužen za vanjske poslove. Nalazi se na čelu Europske službe
vanjskih poslova.

Europsko vijeće glavni je organ Unije koji utvrđuje opće, strateške smjernice vanjske politike
EU-a. Čine ga šefovi država i vlada u pratnji svojih ministara vanjskih poslova, te
predsjednik Europske komisije, jedan komesar i visoki predstavnik za ZVSP. Europsko
vijeće najviši je politički organ EU i u tom su mu svojstvu i povjerene strateški zadaci, kao
što je davanje neophodnih impulsa za razvoj i utvrđivanje opće politike razvoja. U domenu
vanjske politike, EV definira principe i opće smjernice, te odlučuje o zajedničkim
strategijama koje će EU implementirati. EV u znatno većoj mjeri potencira svoj zadatak
“davanja impulsa” nego odlučivanja. EV usvaja tri vrste dokumenata: izvještaje, deklaracije i
zaključke. Sastanci EV diplomatski su susreti najvišeg nivoa, s najvećom koncentracijom
političke moći, te kao takvi predstavljaju adekvatno mjesto za rješavanje kriznih situacija i
donošenje odluka koje strateški usmjeravaju proces eurounijskih integracija.

Iako je njezino sudjelovanje u ZVSP-u i ESOP-u vrlo ograničeno. Komisija ima svoje mjesto
u vanjskopolitičkoj mašineriji Unije. U sferi trgovine Komisija ima isključivu nadležnost, sa
članicama dijeli nadležnosti kad su u pitanju razvojne politike, dok je sa ZVSP-om “potpuno
povezana”. U praksi, ta potpuna povezanost podrazumijeva upravljanje budžetom,

4
delegacijama Komisije širom svijeta, kao i stalnim sudjelovanjem u Trojki. Komisija ima
svoju ulogu i u ESOP-u, koja se odnosi na podršku, a često i financiranje. Predsjednik
Komisije, ima primjetnu ulogu na vanjskopolitičkom planu jer sudjeluje na svim samitima
unutar EU, kao i na samitima koje EU organizira sa trećim zemljama. Delegacije EK
ugovorom iz Lisabona postaju Delegacije EU i imaju mandat da: predstavljaju, pojašnjavaju i
primjenjuju politike EU; analiziraju i izvještavaju o politikama i kretanjima u zemlji ili
međunarodnoj organizaciji; vode pregovore u skladu s mandatom. EU danas ima 141
delegaciju, uključujući delegacije u zemljama članicama, zemljama u procesu proširenja,
trećim zemljama i pri međunarodnim organizacijama: UN, Međunarodnoj agenciji za
atomsku energiju, Afričkoj uniji, Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, Vijeću
Europe, UNESCO-u, Organizaciji za hranu i poljoprivredu i Svjetskoj trgovinskoj
organizaciji.

2
Europski parlament se u odnosu na VPEU nalazi u sličnoj poziciji kao i zakonodavna tijela u
većini članica - njegov je utjecaj formalno-pravno veoma ograničen. Glavna organizacijska
tijela Parlamenta zadužena za vanjsku politiku su Komitet za vanjske poslove, te njegovi
podkomiteti za ljudska prava, sigurnost i obranu, te institucionalna pitanja, kao i Komitet za
ustavna pitanja. Uz veliki broj komiteta i podkomiteta, u EP-u postoji i preko 40
interparlamentarnih delegacija, Zajedničkih parlamentarnih komiteta i Komiteta za
parlamentarnu suradnju sa zakonodavnim organima u drugim regionima i državama.
Vanjskopolitičko djelovanje EP-a posebno je ograničeno u pitanjima koja spadaju pod okrilje
ZVSP-a, gdje ima isključivo konsultativnu ulogu. Parlament može postavljati pitanja Vijeću i
slati preporuke, a jednom godišnje održava se i debata o ZVSP-u. U konkretne aktivnosti,
poput imenovanja Visokog predstavnika, Parlament nije uključen. Parlament održava
redovnu formalnu i neformalnu komunikaciju s Visokim predstavnikom, njegovim osobljem,
predsjedavajućom članicom i Komisijom.

TIHA PROCEDURA

2 Prekajac Zora, Međunarodna ekonomija, Futura publikacije Novi Sad, Novi Sad, 2008., str. 232

5
Na inicijativu zemlje predsjedavanja Vijeće koristi ovu proceduru prema kojoj se prijedlog
smatra usvojenim ukoliko do određenog vremenskog perioda nijedna od članica nije stavila
svoje primjedbe. Tiha procedura realizira se posredstvom COREU mreže, a davanjem roka za
reakcije u trajanju od 24 ili 48 sati, Uniji se omogućava da poduzme čak i hitne mjere ili
korake od manjeg značaja, a bez sazivanja sastanaka. Ovakva praksa moŽe biti vrlo korisna u
slučajevima kad bi do izražaja došlo neslaganje članica koje bi, eventualno moglo blokirati
donošenje odgovarajuće odluke o djelovanju. Primjenom diplomatskog principa “čuvanja
obraza” odnosno javnog i međunarodnog imidža, Unija je ovom procedurom svojim
članicama omogućila da i bez blokiranja odluka na EU nivou javno iskažu svoje izdvojene
stavove.

FUNKCIJA EUROPSKE SLUŽBE ZA VANJSKO DJELOVANJE ?

ESVA upravlja diplomatskim odnosima EU-a s državama izvan Unije i provodi vanjsku i
sigurnosnu politiku EU-a. Europska služba za vanjsko djelovanje diplomatska je služba EU-
a. Njezina je uloga učiniti vanjsku politiku EU-a što dosljednijom i učinkovitom te time
povećati utjecaj EU-a u svijetu.

Njezini zadaci su:

 Pomagati visokoj predstavnici Unije provoditi vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a

 Upravljati diplomatskim odnosima i strateškim partnerstvima sa državama koje nisu

članice EU

 Surađivati s nacionalnim diplomatskim službama država članica EU-a, UN-a i drugoh

vodećih svjetskih sila

PO ČEMU SE VPEU RAZLIKUJE OD VANJSKE POLITIKE DRŽAVA ?

Vanjska politika EU primjer je postnacionalne vanjske politike i ona se najčešće definira kao
ona oblast politike koja je usmjerena na vanjsko okruženje s ciljem ostvarivanja utjecaja na to
okruženje i aktere koji će omogućiti ostvarivanje vlastitih interesa, vrijednosti i ciljeva.
Zaštita i promoviranje vlastitih interesa u suvremenom svijetu sve više podrazumijeva
uzimanje u obzir općih interesa, onih koji se tiču globalnog javnog dobra, i interesa drugih od
kojih akteri imaju samo indirektnu, ali zato dugoročnu korist. Uspješni primjeri primjene
strukturalne vanjske politike ukazuju na njezinu komplementarnost s konvencionalnom

6
vanjskom politikom. Članice i dalje individualno razvijaju svoje vanjske politike, pogotovo u
pitanjima od posebnog nacionalnog interesa. U nekim drugim segmentima, svakako manje
nacionalno prioritetnim, članice usklađuju svoje vanjske politike sa politikama EU. Jasno je
da u ovom odnosu postoje izvjesne tenzije, pogotovo u slučajevima u kojima se unijski i
interesi konkretne članice, ne poklapaju.

ŠTO JE PRAVNI TEMELJ VANJSKE POLITIKE EU ?

Raspoloživost i izbor pravnog temelja veoma je bitno pitanje, ne samo zato što određuje
domete djelovanja EU, već i zbog implikacija koje ima u smislu aktera, procesa odlučivanja i
glasanja, financiranja, ali i zbog mogućnosti obraćanja Sudu pravde 3. Članice, mogu odlučiti
da se pozovu na određeni član Ugovora, jer im to onda omogućava financiranje iz budžeta
Zajednice i zaobilaženje Europskog parlamenta, a ne zbog toga što je to najefikasniji način
tretiranja tog konkretnog pitanja.

ŠTO JE EPS ?

Europska politička suradnja je sistem suradnje i usuglašavanja država članica EU u oblasti

vanjske politike. Uvedena je 1970.godine na osnovu takozvanog Davignon - izvještaja, koji
je predviđao uspostavljanje suradnje između šest država tadašnje EEZ u oblasti vanjske
politike, te preporučio da države treba da govore “jednim glasom” na međunarodnom nivou.
Europska politička suradnja institucionalizirana je Jedinstvenim europskim aktom
(1986./1987.). Ugovorom o Europskoj uniji, europska politička suradnja prerasla je u
zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Europska politička suradnja zasnivala se na principu međudržavne suradnje i bila je striktno

odvojena od zajedničkih politika Zajednice. Podrazumijevala je razmjenu informacija i
usuglašavanje jedinstvene pozicije, a kao model odlučivanja primjenjivana je jednoglasnost.
Države članice bile su obvezne uzeti u obzir i stav Europskog parlamenta. Osim evidentnih
vanjskopolitičkih ciljeva, EPS imala je i određene integracione, interrelacijske, kao i ciljeve
vezane za formiranje “vanjskog” identiteta.

3 Https://www.pravos.unios.hr/pravo-arhiva/download/vanjska-politika-ep-info.pdf, Mart 2024 god.

7
SPECIJALNOSTI U VANJSKIM POLITIKAMA ČLANICA IZVAN EU

Četiri kategorije “specijalnosti”4:

1. Privatni domen

U ovu kategoriju spadaju pitanja od značaja za nacionalnu sigurnost. Uglavnom se odnose na

sigurnosna pitanja i politike. Sigurnosno pitanje prvog reda je posjedovanje nuklearnog
naoružanja, u slučaju Francuske i UK. Drugo je pitanje nacionalne obrane u Grčkoj. Treće
sigurnosno pitanje u privatnom domenu je pitanje postneutralnih članica, ili članica koje
priznaju samo sigurnosni okvir NATO-a. Sve tri kategorije pitanja spadaju u privatni domen i
ostale članice shvaćaju i prihvaćaju da se o njima ne raspravlja.

2. Bilateralni odnosi

Drugi krug čine bilateralni odnosi od posebnog značaja, koji se odvijaju izvan konteksta EU.
Postoje dvije vrste ovakvih odnosa - specijalni odnosi u smislu izraženog bilateralizma i
odnosi polunezavisnosti u smislu slabog bilateralizma. Iako je kategorija specijalnih
bilateralnih odnosa znatno dinamičnija od privatnog domena, i ona spada u red
vanjskopolitičkih pitanja koje se ne razmatraju u kontekstu Unije.

3. Europski multilateralizam

4 Mirašćija Džananović Nedžma, Uvod u vanjsku politiku EU, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu,
Sarajevo, 2018., str.213-215

8
Europski multilateralizam, ogleda se u kombinaciji regionalnih, normativnih i
postkolonijalnih pitanja koja se mogu okarakterizirati kao specijalna u vanjskim politikama
nekoliko članica.

Pod regionalnim smatraju se oni vanjskopolitički odnosi koji se temelje na zajedničkoj

povijesti ili geografskoj blizini.

Pod normativnim pitanjima podrazumijevamo ona vanjskopolitička pitanja koja su od

posebnog značaja za neki opće prihvaćen cilj.

Postkolonijalni odnosi između afričkih zemalja i Francuske, UK, Belgije, Nizozemske,

Španije i Portugala, iako motivirani drugim razlozima, mogu se svrstati u ovu kategoriju.

4. TRANZICIONALNI ODNOSI

Posljednja kategorija svakako je najfleksibilnija, budući da podrazumijeva i odnose i pitanja

koji su u tranzicijskoj fazi, u procesu komunitarizacije. Najčešće se radi o pitanjima koje je
inače veoma teško kategorizirati. Ovdje spadaju specijalni odnosi između pojedinih članica i
država u procesu pridruženja, odnosi ekonomskog karaktera i odnosi koji evoluiraju iz sfere
međunarodnih u međuregionalne. Kod ove vrste odnosa veoma je teško jasno odrediti granice
i kontekst - gdje i kada neko pitanje prestaje nacionalno i počinje eurounijsko.

9
NAČINI KOJIMA DRŽAVE ČLANICE INTERPRETIRAJU EUROUNIJSKI
KONTEKST

 5
Ekstenzivni vanjski odnosi - prvi obrazac interpretacije EU članstva moguće je
prepoznati kod članica koje imaju razvijene vanjske odnose sa zemljama i regionima
van granica EU. Ta činjenica ima utjecaj na vanjskopolitičko ponašanje tih zemalja i
interakcije s drugim članicama i organima EU. Kao primjer uzimamo Francusku i UK
koje će EU okvir koristiti tamo gdje im može koristiti kao multiplikator moći, a
potpuno zaobići u slučajevima kad može djelovati ograničavajuće na realiziranje
nacionalne vanjskopolitičke agende

 Vanjski odnosi u kontekstu EU - drugi obrazac kreiraju države koje imaju manji
intenzitet i frekvenciju međunarodnih odnosa i koje djeluju kroz EU. Ove članice
preferiraju raditi pod okriljem EU i spremne su da svoje ovlasti prenesu na EU. Za
njih Unija predstavlja priliku da neutraliziraju efekte nekih potencijalno teških odluka
ili da prikriju nepostojanje određenih politika.

 Međunarodni vanjski odnosi - države koje nemaju široku mrežu međunarodnih

odnosa, ali su veoma prisutne u radu drugih međunarodnih organizacija (UN; NATO;
OSCE), primjer su trećeg obrasca ponašanja. Ove države nastoje djelovati neovisno
od EU ili zajedno s EU, tamo gdje je to komplementarno s njihovim ciljevima.

 Briselizacija - prebacivanje mnogih vanjskopolitičkih aktivnosti na Brisel.

 Intergavernalizam - (forsiranje međuvladine suradnje) činjenicu članstva u EU

pokušavaju iskoristiti za jačanje svojih pozicija i ovlasti

 Renacionalizacija vanjskih politika - povratak tradicionalnoj vanjskoj politici više

odgovara i bolje služi njihovim ciljevima.

5 Mirašćija Džananović Nedžma, Uvod u vanjsku politiku EU, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu,
Sarajevo, 2018., str.207-211

10
VRSTE VANJSKO POLITIČKIH INTERESA ZEMALJA ČLANICA

U prvu kategoriju spadaju “kolektivni” interesi, odnosno set temeljnih i općenitih interesa
poput mira, stabilnosti i blagostanja u Europi i njezinom okruženju. 6 U ovu kategoriju spada i
razvoj institucionaliziranog i normiranog međunarodnog poretka zasnovanog na principima
demokracije, poštivanja ljudskih prava, slobodne ekonomije i mirnih rješenja sukoba. Za ove
interese ključna su dva momenta. Prvi se odnosi na činjenicu da ih je, bez obzira na
kapacitete kojima konkretna članica raspolaže, nemoguće ostvariti individualno. Drugi se
moment odnosi na činjenicu da sve članice profitiraju od realizacije ovih interesa, bez obzira
na to da li su aktivno sudjelovale ili doprinijele njihovoj realizaciji ili ne. Upravo iz

6 Mirašćija Džananović Nedžma, Uvod u vanjsku politiku EU, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu,
Sarajevo, 2018., str.181

11
navedenih razloga, za članice je poželjna, čak i neophodna, opcija da se ovi ciljevi realiziraju
pod okriljem Unije.

Zajednički interesi podrazumijevaju poklapanje interesa članica u kontekstu konkretnih

vanjskopolitičkih pitanja i akcija. Ovi se interesi na primjer mogu odnositi na zaustavljanje
konflikata ili promoviranje principa dobrog upravljanja u nekoj trećoj zemlji.

Interesi članica koji se poklapaju ili su istovjetni, ali su u realizaciji tih interesa članice jedna
drugoj konkurenti. Vrlo često, u ovakvim slučajevima, ostvarenje interesa jedne članice ide
direktno na štetu druge članice. Članice se najčešće mogu naći u ovakvoj situaciji kad
istovremeno nastoje potpisati neki ugovor ekonomskog karaktera s trećom zemljom.

U četvrtu kategoriju spadaju slučajevi u kojima se interesi razlikuju i potpuno su

inkompatibilni.

Nepostojanje interesa posebna je kategorija koja se vrlo često zanemaruje. Većina članica,
naime, uglavnom je zainteresirana za vrlo ograničen broj vanjskopolitičkih pitanja, dok ih,
recimo, globalna pitanja i globalne politike općenito, mali ili nikako na zanimaju. Čak i samo
nedostatak interesa dovoljan je da zaustavi kreiranje stava ili politike na nivou EU prema
nekoj zemlji, regionu ili pitanju.

12
DINAMIČKI TRENDOVI U VPEU

Tri dinamička trenda zahvaljujući kojima Unija gradi svoje vanjskopolitičke aktivnosti:

1. Dinamika Zajednice (komunitarizacija)

2. Dinamika Sekretarijata (komonizacija)

3. Dinamika radnih grupa (segmentacija)

Glavni akteri dinamike komunitarizacije su Zajednica i Europska komisija koje su sve više
direktno uključene u vanjsku politiku. Njihov angažman posebno se ogleda u novim i dubljim
ugovornim odnosima s trećim zemljama ili regionima, budžetskim instrumentima i
horizontalnim vanjskopolitičkim inicijativama (poput promoviranja demokracije, ljudskih
prava, sprečavanja sukoba ili izgradnje institucija).

Postepeno kvalitativno i kvantitativno jačanje aktera ZVSP-a, porast broja instrumenata pod
okriljem ESOP-a, doprinijeli su razvoju novih mehanizama političkog i operativnog vodstva
u domenu vanjske politike. To je upravo taj trend koji su Keukeleire i MacNaughtanova
nazvali komonizacijom. Ova centralna zajednička tijela sve više doprinose definiranju i
promoviranju zajedničkih eurounijskih interesa i politika.

Trend segmentacije rezultat je sve češćeg vanjskopolitičkog djelovanja koje su potaknule i

operativno vodile neformalne, dobrovoljno organizirane grupe članice koje pokazuju posebno
interesovanje i spremnost za djelovanje po određenim pitanjima. Ne samo da svojim
djelovanjem ove grupe pružaju neophodan poticaj kreiranju konkretnih vanjskopolitičkih
aktivnosti, nego i angažiranjem svojih vanjskopolitičkih kapaciteta na njihovoj realizaciji
mogu znatno povećati vanjskopolitički domet VPEU. Sve izraženija uloga neformalnih

13
grupa, odraz je i znatno šireg procesa specijalizacije i svojevrsne “podjele rada” između
članica. Vanjska politika EU tako se parcijalno segmentirala na osnovu specijaliziranih mreža
koje čine pojedine članice zajedno s predstavnicima Sekretarijata ili Komisije 7.

ZAKLJUČAK

Europska konstrukcija usredotočena je na ekonomske oblike, odnosno na stvaranje

zajedničkog tržišta, iako je ideja za suradnjom u području međunarodne politike već
postojala. Tijekom gotovo 40 godina europske izgradnje, pojam “zajedničke vanjske politike”
7 Mirašćija Džananović Nedžma, Uvod u vanjsku politiku EU, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu,
Sarajevo, 2018., str.218

14
nije našao svoje mjesto u ugovorima. Države članice surađivale su na međuvladinoj razini u
okviru “europske političke suradnje”, koja se sastojala od razmjene mišČjenja ministara
vanjskih poslova kako bi se o određenom pitanju postiglo zajedničko stajalište.

Potpisivanjem Jedinstvenog europskog akta 1985.godine u Europskoj zajednici na

zajedničkoj razini usvojena je pragmatična procedura političke suradnje. Jedinstveni europski
akt dao je Europskoj političkoj suradnji službeni okvir, ali osim u slučaju Bliskog istoka i u
okviru KESS-a sada OESS, države nikad nisu uspjele zauzeti zajedničko stajalište.

Unija svoje vanjskopolitičke aktivnosti gradi zahvaljujući trendovima komunitarizacije,

komonizacije i segmentacije.

Specijalnosti u vanjskim politikama članica izvan EU dijele se u 4 kategorije: privatni domen,

bilateralni odnosi, europski multilateralizam i tranzicionalni odnosi.

Europska politička suradnja zasnivala se na principu međudržavne suradnje i bila je striktno

odvojena od zajedničkih politika Zajednice. Podrazumijevala je razmjenu informacija i
usuglašavanje jedinstvene pozicije, a kao model odlučivanja primjenjivana je jednoglasnost.
Države članice bile su obvezne uzeti u obzir i stav Europskog parlamenta. Osim evidentnih
vanjskopolitičkih ciljeva, EPS imala je i određene integracione, interrelacijske, kao i ciljeve
vezane za formiranje “vanjskog” identiteta.

Vanjska politika EU primjer je postnacionalne vanjske politike i ona se najčešće definira kao
ona oblast politike koja je usmjerena na vanjsko okruženje s ciljem ostvarivanja utjecaja na to
okruženje i aktere koji će omogućiti ostvarivanje vlastitih interesa, vrijednosti i ciljeva.
Zaštita i promoviranje vlastitih interesa u suvremenom svijetu sve više podrazumijeva
uzimanje u obzir općih interesa, onih koji se tiču globalnog javnog dobra, i interesa drugih od
kojih akteri imaju samo indirektnu, ali zato dugoročnu korist. Uspješni primjeri primjene
strukturalne vanjske politike ukazuju na njezinu komplementarnost s konvencionalnom
vanjskom politikom.

LITERATURA

15
1. Miraščija Džananović N., 2018., Uvod u vanjsku politiku Europske unije, Univerzitet
u Sarajevu, Fakultet političkih nauka, Sarajevo

2. Prekajac, Z., 2008., Međunarodna ekonomija, Futura publikacije Novi Sad, Novi Sad

3. Stakić, B., Barac, S., 2009., Javne financije, Beograd: Univerzitet Singidunum

4. Https://www.pravos.unios.hr/pravo-arhiva/download/vanjska-politika-ep-info.pdf

5. Https://european-union.europa.eu/priorities-and-actions/actions-topic/foreign-and-security-
policy_hr

16