KPS Lijphart 2014

// Arend Lijphart 1// Modeli demokracije
1. UVOD
Suprotnosti dva temeljna tipa demokracije, većinska i konsenzusna,
proizašle iz definicije demokracije kao vladavine (predstavnika) naroda te iz
A. Lincolnove demokracije kao vladavine naroda i vladavine za narod
Tko vlada? 1. većina naroda VEĆINSKA DEMOKRACIJA (vladavina
većine u skladu s željama većine se više približava Lincolnovom idealu; vlast u
rukama obične većine = isključiv, kompetitivan i konfliktan model); 2. što više
ljudi KONSENZUSNA DEMOKRACIJA (vladavina većine minimalan
uvjet; cilj je maksimizirati brojnost većina koje vladaju; vlast se nastoji
podijeliti, raspršiti i ograničiti = obilježja modela uključenost, pregovaranje i
kompromis)
10 razlika (varijabli) koje se tiču najvažnijih demokratskih institucija i pravila:
a) 5 razlika na dimenziji izvršna vlast – stranke
1. Koncentracija izvršne vlasti u jednostranačkim većinskim kabinetima vs.
podjela izvršne vlasti u širokim višestranačkim koalicijama
2. odnos između izvršne i zakonodavne vlasti u kojima je izvršna vlast
dominantna vs. ravnoteža moći između izvršne i zakonodavne vlasti
3. dvostranački vs. višestranački sustav
4. većinski i nerazmjerni izborni sustav vs. razmjerno
predstavništvo
5. Pluralistički sustavi interesnih skupina sa slobodnim natjecanjem
svih skupina vs. koordinirani i „korporativistički“ sustavi interesnih
skupina koji teže kompromisu i usklađivanju
b) 5 razlika na dimenziji federalizam - unitarizam
1. unitarna i centralizirana vs. federalna i decentralizirana vlast
2. Koncentracija zakonodavne vlasti u jednodomnom zakonodavnom
tijelu vs. podjela zakonodavne vlasti između dva jednako snažna, ali
različito konstituirana doma
3. Fleksibilni ustavi na koje se mogu donositi amandmani jednostavnim
većinama vs. kruti ustav kojeg mogu mijenjati samo izvanredne većine
4. Sustavi u kojima zakonodavna tijela imaju posljednju riječ o
ustavnosti vlastitih zakona vs. sustavi u kojima su zakoni podložni
sudskom nadzoru njihove ustavnosti od strane vrhovnih ili ustavnih
sudova
5. Središnje banke koje su ovisne o izvršnoj vlasti vs. neovisne
središnje banke
Primarna i sekundarna značenja federalizma (Duchacek, Elazer, Friedrich i

Wheare): (i) zajamčena podjela vlasti između središnje i regionalnih vlasti te
(ii) snažan dvodoman sustav, krut ustav i snažan sudski nadzor ustavnosti
Razlikovanje dva temeljna tipa demokracije = konsenzusna vs.
većinska demokracija prvi uvodi Robert Dixon, a koriste ga Hans
Hattenhauer, Werner Kaltefleiter, itd.; Bingham Powell razlikuje većinske i
široke predstavničke oblike demokracije, a kasnije dvije demokratske vizije,
većinsku i razmjernu; Robert Dahl – populistička vs. medisonovska
demokracija; William Riker – populizam vs. liberalizam; Jane Mansbridge –
suparnička vs. jedinstvena; S.E. Finer – suparnička vs. centralistička i
koalicijska politika; itd.
DEMOKRACIJA = VEĆINSKA DEMOKRACIJA >> Stephanie Lawson – svrha
političke oporbe je postati vlast; demokracija podrazumijeva dvostranački
sustav ili dva suprotstavljena bloka koji se mijenjaju na vlasti
DEMOKRACIJA = KONSENZUSNA DEMOKRACIJA >> ovaj model uzima u
obzir da su vlade u konsenzusnim višestranačkim sustavima obično koalicije i
da promjena vlasti u tim sustavima obično znači samo djelomičnu promjenu
stranačkog sastava vlade – umjesto argumenta da oporba postaje vlast
Test smjene vlasti = je li neka demokracija postala stabilna i konsolidirana?
>> Huntington – test dviju smjena vlasti = ako stranka ili skupina koja
preuzima vlast na prvim izborima u vrijeme tranzicije gubi na kasnijim
izborima i predaje vlast pobjednicima na tim izborima, te ako pobjednici na
tim izborima potom mirno predaju vlast pobjednicima kasnijih izbora; na
prvom testu pao bi Luksemburg, Nizozemska i Švicarska iako su stabilni i
konsolidirani demokratski sustavi, a na testu dviju smjena vlasti uz njih pale bi
i Belgija, Njemačka te Finska
2. VESTMINSTERSKI MODEL DEMOKRACIJE

Vestminsterski ili većinski model – britanska inačica ovog modela
izvoran je i najpoznatiji primjer tog modela uz druge zemlje: Kanada,
Australija, Novi Zeland te većina bivših britanskih kolonija u Aziji, Africi i na
Karibima
VESTMINSTERSKI MODEL U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU
1. Koncentracija izvršne vlasti u jednostranačkim kabinetima i kabinetima
obične većine = kabinet čine stranke koje imaju većinu u Donjem domu,
manjina nije uključena već osuđena na ulogu oporbe; iznimke od norme
jednostranačkih većinskih kabineta: koalicije dviju ili više stranaka ili
manjinski kabineti od 1918 do '45., dva manjinska laburistička kabineta 70ih
godina riješena paktom s 13 liberala u parlamentu, ali oni nisu ušli u sastav
vlade pa je manjinski kabinet Jamesa Callaghana srušen glasovanjem o

nepovjerenju; 2010. koalicijski kabinet konzervativaca i Liberalno
demokratske stranke na čelu s D. Cameronom)
2. Dominacija kabineta = kabinet ovisi o povjerenju parlamenta pa teorijski
Donji dom kontrolira kabinet, ali u stvarnosti imamo obrnutu situaciju jer
većinska stranka čini vezivno tkivo parlamenta i kabineta; potpora
Donjeg doma + kohezivnost većinske stranke > predominantan položaj
kabineta; nepisano pravilo: samo izričito glasovanje o nepovjerenju zahtijeva
ostavku ili nove izbore; discipliniran dvostranački sustav uzrokuje dominaciju
izvršne vlasti pa Lord Hailsham to naziva izbornom diktaturom
3. Dvostranački sustav = dominacija Konzervativne i Laburističke
stranke; ostali: liberali, Socijaldemokratska stranka, liberalni demokrati,
Škotska nacionalna stranka, velški nacionalisti, itd.;
4. Većinski i nerazmjeran sustav izbora = Donji dom ima nakon 1945. od 625
do 659 članova; jednomandatni izborni okruzi, metoda relativne
većine ili first past the post – vrlo nerazmjerni rezultati; Douglas W. Rae i
umjetne većine – većine u parlamentu koje su stvorene iz pukih relativnih
većina glasova pomoću izbornog sustava; UK je demokracija relativne
većine, a ne većinska demokracija jer proizvodi ukupnog pobjednika koji nije
uspio osvojiti relativnu većinu glasova već je pobijedio na temelju manje
glasova što ih je osvojio oponent; razmjerni sustav koristi se u S. Irskoj, na
izborima UK za europarlament, za izbor regionalnih skupština Škotske i
Walesa
5. Pluralizam interesnih skupina = natjecanje i sukob stranaka, ali i
interesnih skupina što je suprotno korporativizmu interesnih skupina i
redovitom sastanku predstavnika vlade, sindikata i organizacija poslodavaca;
pluralizam zapravo predstavlja mnoštvo interesnih skupina koje vrše
pritisak na vladu na neusklađen i kompetitivan način, a karakterističan je za
UK; iznimke: Društveni ugovor 1975. o nadnicama i cijenama između
laburista, Trades Union Congressa i glavne federacije poslodavaca
6. Unitarna i centralizirana vlast = lokalne vlasti ima niz važnih funkcija, ali
one su tvorevina središnje vlasti i njihove ovlasti nisu ustavno zajamčene kao
u federalnom sustavu te financijski ovise o središnjoj vlasti; zemljopisna i
funkcionalna područja s kojih su isključeni parlament i kabinet nisu jasno
definirana; iznimke: S. Irska ima vlastiti parlament i kabinet, Škotska i
Wales kreću se prema većoj autonomiji
7. Koncentracija zakonodavne vlasti u jednodomnome zakonodavnom tijelu =
postoje teoretski dva doma pa odstupa od čistog većinskog modela, iako je
riječ parlament neformalno istoznačnica riječima Donji dom; Donji dom +
Dom lordova – asimetričan odnos, gotovo pa sva zakonodavna vlast u
rukama Donjeg doma, Dom lordova ima pravo odgoditi usvajanje
zakona (zakoni o državnim rashodima jedan mjesec, svi ostali i do godinu

dana odgode)
8. Fleksibilnost ustava = nepisan ustav, ne postoji jedan dokument koji
precizira sastav i ovlasti državnih institucija i prava građana, već više
dokumenata: Magna Carta, Povelja o pravima, parlamentarni zakoni od
1911. do 1949.; običajno pravo, običaji i konvencije; fleksibilan ustav jer ga
može mijenjati parlament običnom većinom
9. Odsutnost sudskog nadzora ustavnosti = zato što nema pisanog ustava,
parlament je de facto suverena vlast; iznimke: ulaskom UK u EZ 1973.,
Zajednica ima više vlast od parlamenta na nekoliko područja javnih politika;
potpisivanjem Europske konvencije o ljudskim pravima i priznanje Europskog
suda za ljudska prava poništava eventualno djelovanje države koje narušava
ljudska prava iz konvencije
10. Središnja banka koju nadzire izvršna vlast = Bank of England pod
nadzorom kabineta; tendencija povećanja neovisnosti
VESTMINSTERSKI MODEL U NOVOM ZELANDU
1. Koncentracija izvršne vlasti u jednostranačkim kabinetima i kabinetima s
običnom većinom = dvije velike stranke: Laburistička i Nacionalna; na
prijelazu u novi, nevestminsterski sustav javljaju se kvazikoalicijski kabinet,
jednostranački manjinski kabinet i naposljetku manjinska koalicija; prijelaz
na razmjerni izborni sustav se dogodio 1996.; odstupanja prije prijelaza
od jednostranačke većinske vlade: ratni koalicijski kabinet od 1915. do 1919. te
od 1931. do 1935.
2. Dominacija kabineta = Stephen Levien: „strogo discipliniran
dvostranački sustav pridonio je koncentraciji vlasti unutar kabineta koji su
činili članovi parlamenta koji su pripadali većinskoj stranci“
3. Dvostranački sustav = Laburistička + Nacionalna stranka desnog
centra; gotovo pa čisti dvostranački sustav do sredine 90ih
4. Većinski i nerazmjeran sustav izbora = metoda relativne većine u
jednomandatnim okruzima + 4 posebna velika izborna okruga za
maorsku manjinu koja su se poklapala zemljopisno s običnim okruzima; 4
posebna okruga odstupaju od majoritarizma vestminsterskog modela; Novi
Zeland također bio demokracije relativne većine
5. Pluralizam interesnih skupina = Lijphart i Crepaz, Siarof: UK i Novi Zeland
pripadaju krajnjem pluralističkom polu pluralističko – korporativističkog
spektra
6. Unitarna i centralizirana vlast = postojalo 6 provincija sa samostalnim
ovlastima i funkcijama u odnosu na središnju vlast; 1875. ukinute provincije –
sustav vlasti unitaran i centraliziran
7. Koncentracija zakonodavne vlasti u jednodomnome zakonodavnom tijelu –

1950. ukinut imenovani Gornji dom
8. Fleksibilnost ustava – nepisan ustav; dokumenti: ustavni akti iz 1852. i
1986., izborni zakoni iz 1956. i 1993., Zakon o povelji o pravima iz 1990.;
promjena ključnih odredbi moguća tročetvrtinskom većinom
parlamenta ili apsolutnom većinom na referendumu, ali zakon o
promjeni ključnih odredbi se može ukloniti običnom većinom pa u konačnici
prevladava većinsko pravilo
9. Odsutnost sudskog nadzora ustavnosti – suverenost parlamenta
10. Središnja banka koju nadzire izvršna vlast – Reserve Bank of New Zeland
manje samostalna od Bank of England
Ako izuzmemo parlamentarna mjesta za maorsku manjinu,
demokracija Novog Zelanda do 1996. očitiji je primjer
vestminsterskog modela nego UK!
Razmjerno predstavništvo dva puta je prihvaćeno na referendumima 1992. i
'93. – modelirano prema njemačkom sustavu; 65 članova bira se
relativnom većinom u jednomandatnim okruzima uključujući i pet
maorskih okruga + 55 članova se bira razmjernim sustavom sa
stranačkih lista >> prva primjena na izborima '96. > ishod:
1. oblikuje se višestranački sustav
2. mali postotak nadpredstavljenosti
3. nijedna stranka ne osvaja apsolutnu
većinu
4. manjinski koalicijski ili manjinski
jednostranački ili dvostranački koalicijski
kabineti
VESTMINSTERSKI MODEL U BARBADOSU
1. Koncentracija izvršne vlasti u jednostranačkim kabinetima i kabinetima
obične većine = neovisnost od UK od 1966.; dvije stranke: Barbadoska
laburistička stranka (BLS) i Demokratska laburistička stranka
(DLS); neprekinut niz jednostranačkih većinskih kabineta
2. Dominacija kabineta = pojam izborna diktatura najbolje opisuje sustav
Barbadosa; do 30 članova parlamenta što znači da je gotovo 1/3
zakonodavnog tijela djelotvorno ustavno isključena iz neovisnog i kritičkog
stava prema izvršnoj vlasti (T. Munroe)
3. Dvostranački sustav = DLS (stranka lijevog centra) i BLS (konzervativniji);
gotovo pa nemoguć pristup manjih stranaka vlasti
4. Većinski i nerazmjeran sustav izbora = metoda relativne većine u

dvomandatnim okruzima (dodatno povećava nerazmjernost); od 1971. uvode
se jednomandatni okruzi, ali nerazmjernost ostaje visoka; manje
pluralistička demokracija od Britanije i Novog Zelanda
5. Pluralizam interesnih skupina = pluralistički sustav interesnih
skupina; 1993. vlada, poslovni vođe i sindikati dogovorili sporazum o
plaćama i cijenama – tripartitni pakt obnovljen nekoliko puta u
sljedećih 15ak godina
6. – 10. Druga dimenzija većinskog modela (federalizam – unitarizam) =
unitaran i centraliziran oblik vlasti (četvrt milijuna stanovnika); ostala
četiri obilježja druge dimenzije ne uklapaju se u čisti većinski model;
dvodomno zakonodavno tijelo – skupštinski dom kojeg biraju građani i
imenovani Senat s pravom veta da odgodi, ali ne i da zaustavi zakone
(asimetričan parlament); pisani ustav koji se mijenja 2/3 većinom oba doma;
postoji sudski nadzor ustavnosti; srednji stupanj samostalnosti
središnje banke u monetarnoj politici
Anthony Payne: karipske države imaju „prilagođeni vestminsterski
sustav“ = prva dimenzija ostala je netaknuta, a na drugu uglavnom
utječe ta prilagodba.
3. KONSENZUSNI MODEL DEMOKRACIJE

Demokracija = vladavina većine naroda??? >> Konsenzusni model
demokracije i jedan od njegovih zagovornika, A. Lewis, drže da vladavina
većine i obrazac politike „vlada nasuprot oporbi“ koji ona implicira se mogu
interpretirati kao nedemokratski zato što je riječ o načelima isključivanja
Lewis: 1. primaran cilj demokracije – svi na koje utječe neka odluka
trebaju imati prigodu da sudjeluju u donošenju te odluke bilo izravno bilo
posredstvom izabranih predstavnika te 2. sekundaran cilj demokracije –
prevladat će volja većine
Konsenzusni model = model pluralnih društava >> većinski model u
društvima koja su oštro podijeljena duž vjerskih, ideoloških, jezičnih,
kulturnih, etničkih ili rasnih crta vladavina većine zapravo predstavlja
diktaturu većine i građanski sukob
Konsenzusna demokracija: konsenzus umjesto opozicije, uključenje
umjesto isključenja, maksimalizacija veličine vladajuće većine umjesto obične
većine, podjela vlasti, razmjerno predstavništvo, inkluzivne koalicije,
federalizam, itd.
KONSENZUSNI MODEL U ŠVICARSKOJ I BELGIJI
1. Podjela izvršne vlasti u širokima koalicijskim kabinetima = većina važnih

stranaka dijeli izvršnu vlast u nekoj širokoj koaliciji; Savezno vijeće:
sedmeročlana nacionalna izvršna vlast Švicarske (do 2003. socijaldemokrati,
radikalni demokrati, kršćanski demokrati i Švicarska narodna stranka (SPP)
dijele 7 mjesta prema ključu 2:2:2:1; nakon 2003. SPP dobiva dodatno mjesto
nauštrb kršćana; jezične neformalne kvote: 4-5 govornika njemačkog jezika,
jedan ili dva francuski te jedan talijanski); Belgijski ustav – formalan
zahtjev da izvršna vlast uključuje predstavnike velikih jezičnih
skupina, tj. uz iznimku premijera, Vijeće ministara obuhvaća isto onoliko
članova koji govore francuski koliko i članova koji govore nizozemski
2. Ravnoteža između izvršne i zakonodavne vlasti = Švicarska: formalna
odvojenost ovlasti, članovi Vijeća biraju se na fiksni četverogodišnji mandat,
zakonodavno tijelo ne može glasati o nepovjerenju tijekom tog mandata, ako se
odbaci neki prijedlog ne mora nužno doći do odstupanja članova ili cijelog
Saveznog vijeća, nije ni predsjednički ni parlamentarni sustav; Belgija:
parlamentarni sustav s kabinetom koji ovisi o povjerenju zakonodavnog tijela,
kabineti nisu dominantni jer ih čine česte široke i nekohezivne koalicije, od
1980. do 2010. čak devet kabineta
3. Višestranački sustav = Švicarska: „četverostranački“ sustav; Belgija:
„trostranački“ sustav do kraja 60ih godina, nakon toga uslijedila cijepanja –
Swenden, Brans i De Winter: Belgija je jedan od najfragmentiranijih
stranačkih sustava u modernim demokracijama; dva čimbenika nastanka
višestranačja u obje države: 1. pluralna društva podijeljena duž religijskih,
klasnih i jezičnih (više u Belgiji) rascjepa, 2. njihovi razmjerni izborni sustavi
nisu sprječavali pretvaranje socijetalnih rascjepa u rascjepe u stranačkom
sustavu
4. Razmjerno predstavništvo = cilj: podjela mjesta među strankama
razmjerno glasovima koje dobiju; donji domovi biraju se razmjernim
izbornim sustavom
5. Korporativizam interesnih skupina = dva tipa korporativizma (P. J.
Katzenstein): socijalni i liberalni korporativizam; slabo organizirani
sindikati s manje utjecaja od poslovnih tvrtki obilježja su liberalnog
korporativizma – prema Katzensteinu Švicarska najbolji primjer; tri obilježja
korporativizma (u obje države): tripartitno usklađivanje, razmjerno malo
relativno velikih interesnih udruženja i istaknutost krovnih udruženja
6. Savezna i decentralizirana vlast = Švicarska: savezna država, središnja
vlast + vlasti 20 kantona i 6 polukantona (nastali cijepanjem nekadašnja 3
kantona), jedna od najdecentraliziranijih država na svijetu, Vijeće država:
švicarski savezni dom, kantoni imaju dva predstavnika, polukantoni jednog te
pola težine običnih kantona u glasovanju oko ustavnih amandmana, ostale
ovlasti kantona i polukantona gotovo pa iste; Belgija: od 70ih kreće se u
pravcu decentralizacije i federalizma, 1993. postaje savezna država – unitarni
federalizam i federalizam bizantinske složenosti jer se sastoji od tri

zemljopisne regije (Valonija, Flandrija i dvojezični glavni grad Bruxelles) te tri
nezemljopisno određene kulturne zajednice (velike flamanske i francuske,
mnogo manje njemačke jezičke zajednice) = dvorazinski sustav, svaka regija i
zajednica ima vlastito zakonodavno tijelo i izvršnu vlast osim u Flandriji gdje
vlast flamanske zajednice služi i kao vlast flamanske regije
7. Snažan dvodomni sustav = u gornjem domu zastupljene manjine,
uključujući i manje države u saveznim sustavima; gornji dom treba birati na
drugačijoj osnovi nego donji dom i on mora imati stvarnu moć – savršeno je
kad je moć domova izjednačena; Švicarska: Nacionalno vijeće, donji dom,
predstavlja narod, a gornji dom, Vijeće država, predstavlja kantone i
polukantone, simetričan dvodoman sustav; Belgija: Predstavnički dom +
Senat (predstavlja dvije jezično – kulturne skupine, ali ne osigurava
nadpredstavljenost govornika francuskog i njemačkog jezika jer je
konstituiran prema razmjernom načelu; nema proračunske ovlasti), slab
dvodoman sustav
8. Krutost ustava = pisan ustav kojeg mogu promijeniti samo posebne većine;
Švicarska: ustavni amandmani zahtijevaju referendum većine birača u zemlji
i većinu u većini kantona, polukantoni imaju polovicu u izračunu (npr.
amandman je usvojen ako je 13,5 kantona za i 12,5 protiv); Belgija: ustavni
amandmani mogući jedino dvotrećinskim odobrenjem u oba doma, a zakoni
koji se odnose na organizaciju i ovlasti zajednica i regija mogu se mijenjati
dvotrećinskom većinom u oba doma + većina u nizozemskoj i francuskoj
jezičnoj skupini u svakom domu
9. Sudski nadzor ustavnosti = Švicarski savezni tribunal nema pravo
sudskog nadzora ustavnosti; u Belgiji 1984. uveden Arbitražni sud – istinski
ustavni sud
10. Neovisnost središnje banke = Švicarska središnja banka jedna od
najsnažnijih i najneovisnijih središnjih banaka; Nacionalna banka Belgije
– bila jedna od najslabijih središnjih banaka, ojačala Ugovorom iz Maastrichta
na zahtjev EU upućen svim članicama
KONSENZUSNI MODEL U EUROPSKOJ UNIJI
Ekvivalenti: Europsko vijeće i Europska komisija – izvršna vlast;
Europski parlament – donji dom zakonodavnog tijela; Vijeće Europske
unije – gornji dom; Europski sud pravde – sudska vlast i Europska
središnja banka – monetarna vlast
1. Podjela izvršne vlasti u širokima koalicijskim kabinetima = Europska
komisija ima 28 članova1, svaki ima posebnu ministarsku odgovornost i
imenuju ih vlade država članica
1
broj članica Europske unije je u trenutku tiskanja knjige bio 27
2. Ravnoteža između izvršne i zakonodavne vlasti = komisija se mora potvrditi

glasovanjem u Europarlamentu nakon svakih petogodišnjih
parlamentarnih izbora; parlament ima ovlast raspuštanja komisije
(potrebna dvotrećinska većina); parlament ima snažne proračunske
ovlasti, a ostale ovlasti ojačane nakon 2007. Lisabonskim ugovorom; u 95%
europskih zakona parlament ravnopravan Vijeću Europske unije kojeg
čine ministri vlada 28 zemalja članica; odnos komisije s Vijećem i
Europarlamentom više je ravnopravno – partnerski kao u konsenzusnom
modelu
3. Višestranački sustav = sedam službeno priznatih stranaka (Europska
pučka stranka, Socijalistička stranka, liberali, itd.); velika fragmentacija zbog
nedostatka kohezije i discipline unutar samih stranaka; stranački sastav
Vijeća EU mijenja se mijenjanjem kabineta zemalja članica, ali sastav ovisi i o
predmetu o kojem se raspravlja (npr. poljoprivredna tema – ministri
poljoprivrede)
4. Razmjerno predstavništvo = izravni izbori od 1979.; koriste se razmjerni
izbori u svim zemljama članicama (UK od 1999.); nadpredstavljenost malih i
podpredstavljenost velikih država rezultira znatnim stupnjem
nerazmjernosti (96 mjesta za Njemačku i 6 za Maltu, a razlika u stanovničku
200 puta); europarlament kombinira načela razmjernog predstavništva i
jednaku nacionalnu predstavljenost koja postoji i u Švicarskoj, ali u dva
posebna doma
5. Korporativizam interesnih skupina = najvažnije socijalno – ekonomske
odluke se još uvijek donose na nacionalnoj razini ili su podložne nacionalnim
vetima – nema potpuno razvijenog korporativizma; Michael J. Gorges:
značajni korporativistički elementi u pojedinim sektorima i jasan trend k
većem korporativizmu; V. A. Schmidt: europski sustav interesnih skupina
više je pluralistički nego korporativistički, pluralizam Unije bliži i
kooperativniji od onog u SAD –u
6. Savezna i decentralizirana vlast = nadnacionalna zajednica; u usporedbi s
drugim međunarodnim zajednicama: jedinstvena i centralizirana; u
usporedbi s nacionalnim državama: konfederalna i krajnje
decentralizirana
7. Snažan dvodomni sustav = ideal: dva doma zakonodavnog tijela trebala bi
biti ravnopravna prema moći i različita prema sastavu; drugi kriterij EU
ispunjava bez poteškoća: u Vijeću jednako predstavljene zemlje članice i ono
što se sastoji od predstavnika nacionalnih vlada, dok europarlament izravno
biraju građani, a nacionalne delegacije ponderirane su prema broju
stanovništva; odstupanje od moći ide u slučaju EU u korist gornjeg doma
(Vijeće EU) – nije tipično ni za jedan model demokracije
// Arend Lijphart 10
// Modeli demokracije
8. Krutost ustava = ustav ne postoji; „ustav“ se sastoji od utemeljujućeg

Ugovora o Europskoj ekonomskoj zajednici iz 1957. godine te iz niza
starijih i novijih ugovora; promjena ugovora moguća uz pristanak svih zemalja
članica – krajnja krutost; najvažnije odluke u Vijeću zahtijevaju
jednoglasnost; manje važna pitanja – kvalificirana većina (2/3 većinama i
pomoću ponderiranog glasačkog sustava)
9. Sudski nadzor ustavnosti = Europski sud pravde; proglašava ništavnim
zakone EU i zakone nacionalnih država-članica ako krše različite ugovore EU
10. Neovisnost središnje banke = Europska središnja banka vrlo je
neovisna središnja banka; čuvar je eura koji koristi 17 zemalja članica EU2
4. TRIDESET ŠEST DEMOKRACIJA

DEFINICIJE DEMOKRACIJE
Robert Dahl >> 8 kriterija demokracije (knjiga Poliarhija):
1. Pravo glasa
2. Pravo da se bude biran
3. Pravo političkih vođa da se natječu za potporu i glasove
4. Slobodni i pošteni izbori
5. Sloboda udruživanja
6. Sloboda izražavanja
7. Alternativni izvori informacija
8. Institucije za donošenje javnih politika ovise o glasovima i drugim
izrazima preferencija
Lincoln: demokracija kao vladavina naroda (ili predstavnika naroda) i za
narod
Göran Therborn: Novi Zeland i Australija prvi su uveli istinski demokratske
sustave vlasti – 1893. Novi Zeland uvodi istinski opće pravo glasa (žene,
muškarci i Maori); Australija je 1902. uvela pravo glasa za žene, ali te 1962. za
Aboridžine
36 zemalja koje se analiziraju moraju ispuniti dva kriterija: 1. mogu se
smatrati demokratskima 2010. godine, 2. bile su demokratske više od dvadeset
godina = uzorak utemeljen na istraživanju Freedom Housea od 1972. pa
nadalje >> dva skupa kriterija za ocjenu zemlje kao slobodne, djelomice
slobodne ili neslobodne:
1. Politička prava – npr. sudjelovanje na slobodnim i kompetitivnim
izborima
2. Građanske slobode – npr. sloboda govora i udruživanja
2
od 1. siječnja 2015. Europska unija ima ukupno 19 zemalja članica Euro-zone
36 demokracija Lijphartove studije prema desetljeću analiziranog razdoblja:

- 1940-e = Austrija, Danska, Finska, Kanada, Luksemburg, Norveška,
UK, Australija (Aboridžini dobivaju pravo glasa tek 1962.), Belgija,
Island, Italija, Japan, Nizozemska, Novi Zeland, SAD (pravo glasa
čvrsto etablirano 1965.), Švicarska (tek 1971. žene dobivaju pravo
glasa), Irska, Švedska, Izrael, Njemačka
- 1950-e = Kostarika, Francuska
- 1960-e = Trinidad i Tobago (iznimka: 4 godine početkom 21. stoljeća
bio ispod praga „slobode“, ali je uključena zbog izrazito podijeljenog
društva), Jamajka, Bocvana, Barbados, Malta
- 1970-e = Bahami, Grčka, Mauricijus, Portugal, Indija (7 godina 90ih
skliznula u područje djelomično slobodne zemlje zbog političkog
nasilja, ali uključena zbog ogromne veličine, ograničenost nasilja na
periferiju države i zbog etničkih podjela), Španjolska
- 1980-e = Argentina (2 godine početkom 21. stoljeća „poskliznula“, ali
uključena zbog regionalne pripadnosti Latinskoj Americi i
predsjedničkog sustava), Urugvaj, Koreja
Dva razloga da se uvjetuje da zemlje budu demokratske dulje
razdoblje: 1. supstancijalan razlog = jamči da demokracije koje se proučavaju
nisu prolazni entiteti nego razumno stabilni i konsolidirani sustavi, 2.
proceduralan = da bi se mjerili rezultati koje proizvode izbori, vrste kabineta
koje se sastavljaju i njihova trajnost, mora postojati više izbora i kabineta
TRIDESET ŠEST RAZLIČITIH DEMOKRACIJA
Huntingtonova tri vala definirana mekom definicijom „općeg“ prava glasa
= pravo glasa najmanje 50% odraslih muškaraca
I. Prvi dugi val – 1828.-1926.
II. Drugi kratki val – 1943.-1962.
III. Treći val – počinje 1974.
Među valovima demokratizacije postoje i suprotni valovi – u tim periodima,
u mnogim zemljama, demokracija se urušila = ipak, u svih 36 država
demokratizacija je započela prvim valom, u nekim se urušila (Njemačka,
Italija) u protuvalovima, ali se nastavila u drugom i trećem valu
Zemlje navedene kao demokratske 50ih i 60ih pripadaju drugom valu; kod
zemalja 60ih godina demokratizacija je bila rezultat dekolonijalizacije; padom
portugalskog režima 1974. počeo je treći val = skupine zemalja 70ih i 80ih
(izuzetak su Bahami)
U uzorku od 36 zemalja, 20 zemalja kontinuirano su demokratske od
40ih godina, prilično su homogena skupina, ekonomski razvijene,
industrijalizirane i urbanizirane, sve su dio zapadnog judeokršćanskog svijeta
(osim Japana), uglavnom su koncentrirane na sjevernoatlantskom prostoru //

tek dodavanjem zemalja drugog i trećeg vala postiže se različitost i to u tri
glavne razlike:
a. stupanj u kojem 36 demokracija čine pluralna društva = stupanj
socijalne podijeljenosti; operacionalizira se kao broj i relativna veličina
etničkih skupina u različitim zemljama; važni su još i vjerski rascjepi te
povezivanje vjerskih i etničkih razlika, kao i dubina podijeljenosti (rascjepi
između katolika i protestanata u S. Irskoj i npr. Njemačkoj nisu jednako
duboki)
Trojna klasifikacija: pluralna (Indija, Španjolska, Kanada, Belgija, Švicarska,
Izrael, Trinidad, Mauricijus), polupluralna (SAD, Njemačka, Francuska,
Italija, Koreja, Nizozemska, Austrija, Finska, Luksemburg) i nepluralna
(Japan, UK, Argenitna, Australija, Grčka, Portugal, Švedska, Danska,
Norveška, Kostarika, Irska, N. Zeland, Urugvaj, Jamajka, Bocvana, Malta,
Bahami, Island, Barbados) društva
b. stupanj socijalno – ekonomske razvijenosti = operacionalizira se kao
BDP/stanovniku poboljšan paritetima kupovne moći svake države te
indeksom ljudskog razvoja (Amarty Sen – tri temeljne dimenzije indeksa:
životni vijek, osnovno obrazovanje i minimalan dodatak >> glavni konkurent
BDP –u; mjeri se od visokih 1 do niskih 0)
c. brojnost stanovništva = Indija ima više stanovnika od ostalih 35 zemalja
zajedno, a tjedno se broj stanovnika u Indiji poveća za oko 290000 ljudi što je
više od ukupnog stanovništva Barbadosa
Korelacija navedenih kategorija: 1. nema posebno jake povezanosti
između brojnosti stanovništva i stupnja pluralizma, iako bi se moglo drugačije
zaključiti,
2. nema povezanosti između brojnosti stanovništva i pluralizma s jedne, i
stupnja razvijenosti, s druge strane te
3. postoji snažna povezanosti između duljine kontinuiranog demokratskog
iskustva s stupnjem soc – ek. razvijenosti = starije su demokracije bogatije
zemlje
5. STRANAČKI SUSTAVI: DVOSTRANAČKI I

VIŠESTRANAČKI OBRASCI
Dvostranački sustavi tipičan su primjer većinskoga, a višestranački sustavi
konsenzusnog modela demokracije
Tradicionalna literatura zagovara dvostranački sustav >> 1. biračima
nude jasan izbor između dva alternativna skupa javnih politika, 2. utječu na
stvaranje umjerenosti zato što se dvije glavne stranke moraju natjecati za

nestalne birače u centru pa zagovaraju umjerene, centrističke politike
Prednost dvostranačkih sustava je da su nužni za sastavljanje
jednostranačkih kabineta koji će biti stabilni i učinkoviti = Lawrence
Lowell je zagovornik zakonodavstva koje ima samo dvije stranke jer se samo
tako proizvode dobri rezultati, ali je to jako rijedak slučaj
EFEKTIVAN BROJ STRANAKA
Sartori = stranke koje ne uspijevaju osvojiti mjesta u parlamentu trebaju se
zanemariti; relativna snaga drugih stranaka mjeri prema mjestima u
parlamentu; ne računaju se sve stranke neovisno o njihovoj veličini; ne može
se utvrditi proizvoljna točka praga (od npr. 5 ili 10%); Sartori tvrdi kako bi se
u sastavnice stranačkog sustava trebalo računati samo one stranke koje su
„relevantne“ s obzirom imaju li „koalicijski“ ili ucjenjivački“ potencijal;
stranka ima koalicijski potencijal ako sudjeluje u vladajućim koalicijama ili
se smatra mogućom koalicijskom partnericom; ucjenjivači potencijal imaju
stranke koje su ideološki neprihvatljive svim ili većini koalicijskih partnera;
Sartorijeva mjerila su korisna za razlikovanje značajnih od beznačajnih
stranaka u sustavu, ali ne izračunavaju dobro broj stranaka u sustavu
Mjerila se sastoje od dvije varijable: veličine i ideološke kompatibilnosti.
Veličina je ključna prvenstveno jer ucjenjivački potencijal mogu imati samo
dovoljno velike stranke, a veličina je ujedno i glavna odrednica koalicijskog
potencijala. Male stranke mogu biti ideološki prihvatljive, ali ako nemaju
dostatnu „težinu“ ne znače puno.
Klasifikacija stranačkih sustava koja uzima u obzir i njihov broj i
njihovu relativnu veličinu (Jean Blondel):
1. dvostranački sustav gdje dominiraju dvije velike stranke
2. dvoipolstranački sustav je onaj gdje osim dviju velikih stranaka postoji i
mala stranka koja ima koalicijski potencijal
Svi sustavi sa više od dvije i pol stranke su višestranački te se dijele na:
3.višestranački sustav s dominantnom strankom (npr. Italija prije
1990. s dominantnom Demokršćanskom strankom)
4.višestranački sustav bez dominantne stranke (Švicarska, Nizozemska
i Finska)
Računanje stranaka različite veličine riješen je mjerenjem efektivnog broja
prema formuli: N= 1/∑s1²
USKO POVEZANE STRANKE
Dva problema kod računanja broja stranaka: 1. kad su stranke previše
povezane te se ne zna treba li ih računati kao jednu ili dvije stranke i 2.
obrnuto, kad su previše frakcionalizirane pa više izgledaju kao dvije ili više
stranaka nego kao jedna.
Postoji 5 primjera usko povezanih stranki:
1. CDU I CSU u Njemačkoj
2. Liberalna i Nacionalna stranka u Australiji
3. dvije kršćansko – demokratske stranke koje su proizašle iz jezičnih
rascjepa u Belgiji
4. dvije slično podijeljene liberalne stranke
5. dvije socijalističke stranke u Belgiji
Kako bi se odlučilo jesu li te usko povezane stranke ipak dvije
stranke ili vjerojatnije jedna, primjenjuju se četiri kriterija:
Prvo, natječu li se te stranke međusobno za glasove na izborima (npr. u
Njemačkoj CSU i CDU se ne natječu međusobno jer CSU je popularna u
Bavarskoj, a CDU u ostalim dijelovima zemlje; ni u Belgiji se tri sporne stranke
ne natječu međusobno)
Drugi kriterij je stupanj suradnje stranaka u parlamentu i jesu li jedinstvena
parlamentarna stranačka skupina ili odbor (to čine samo CDU i CSU)
Treće, ponašaju li se stranke kao posebne stranke u sastavljanju kabineta
(odnosno može li jedna biti na vlasti, druga u oporbi ili uvijek idu skupa) >> u
tom pogledu od svih pet mogućih slučajeva svaka djeluje strogo kao
jedinstvena stranka, jednom je postojala iznimka u Belgiji
Četvrti kriterij je vrijeme, je li uska suradnja dugotrajna (dugotrajna u svim
slučajevima)
Nažalost navedeni kriteriji ipak ne daju jasan odgovor na pitanje kako
tretirati 5 problematičnih parova stranaka u Australiji, Belgiji i Njemačkoj.
Sve su između jedne i dvije, a računavši preko formula, to bi bila jedna i pol
stranka.
FRAKCIONALIZIRANE STRANKE
Vrlo frakcionalizirane stranke su (navedeni najekstremniji slučajevi):
1. Kongresna stranka u Indiji
2. Demokršćanska stranka u Italiji
3. Liberalno demokratska stranka u Japanu
4. Demokratska stranka u SAD
Jake unutarstranačke frakcije djeluju kao političke stranke tijekom sastavljanja
kabineta i u koalicijskim kabinetima; koalicijski kabineti bi trebali biti
kratkotrajniji od jednostranačkih kabineta >> James N. Druckman tvrdi:
ako se gleda da je na jednoj strani stranka, a na drugoj frakcije te se pretpostavi
da postoje samo dvije frakcije, onda frakcionalizirane stranke čine jednu i pol
stranku, baš kao što je slučaj i sa usko povezanim strankama
STRANAČKI SUSTAV U TRIDESET ŠEST ZEMALJA
U 36 demokracija uočljivo je sedam problemskih dimenzija:
socijalno-ekonomska, vjerska, kulturno-etnička, urbano-ruralno, potpora
režimu, vanjska politika i postmaterijalistička pitanja. Socijalno – ekonomska
problemska dimenzija je uočljiva u svih 36 sustava, a u npr. Nizozemskoj je
prije 1977. bila vjerska.
6. KABINETI: KONCENTRACIJA NASUPROT

PODJELI IZVRŠNE VLASTI
Širina sudjelovanja narodnih predstavnika u izvršnoj grani vlasti.
Najtipičnija varijabla u suprotnosti između većinskoga i konsenzusnog modela
je razlika između većinskih jednostranačkih vlada i širokih višestranačkih
koalicija. To predstavlja suprotnost između većinskog načela koncentriranja
vlasti u rukama većine i konsenzusnog načela široke podjele vlasti.
Većinski jednostranački kabineti i široke višestranačke koalicije se
razlikuju u dva pogleda:1. prema tome je li kabinet jednostranački ili
koalicijski i 2. prema vrsti osnove parlamentarne potpore kabineta.
Što se tiče osnove potpore, teorija koalicija razlikuje:
1) minimalne pobjedničke kabinete = stranka ili stranke u kabinetu
kontroliraju natpolovičnu većinu mjesta u parlamentu, ali su „minimalni“ jer
kabinet ne uključuje ni jednu stranku koja nije nužna za stjecanje natpolovične
većine u parlamentu
2) prevelike kabinete = imaju više stranaka nego što je nužno za potporu
natpolovične većine u zakonodavnom tijelu
3) manjinske ili „premale“ kabinete = koje ne podupire natpolovična
parlamentarna većina.
Najmaroritarniji tip kabineta je jednostranački i minimalni pobjednički, a
najkonsenzusniji višestranački i prevelik, manjinski također pripada
konsenzusnom kraju spektra
TEORIJE KOALICIJA
U parlamentarnim sustavima kabineti se formiraju tako da uživaju povjerenje
parlamentarne većine
Tipovi kabineta:
a) minimalni pobjednički, jednostranački
b) minimalna pobjednička koalicija
c) manjinski jednostranački
d) manjinska koalicija
e) prevelika koalicija
Šest najvažnijih teorija koalicija predviđa sljedeće koalicije:

1. Minimalne pobjedničke koalicije
Ovo „načelo veličine“ Williama H. Rikera kaže da u ovom koalicijama
sudjeluju samo one stranke koje su minimalno nužne da kabinetu daju
većinski status. Pretpostavka ove teorije je da političke stranke žele
maksimizirati svoj moć, jer što ih je manje dobit će više kabinetskih položaja.
2. Koalicije minimalne veličine
Temelji se također na jednakoj pretpostavci o maksimiziranju moći, ali to
logičko načelo dovodi do logičke konkluzije. Ako stranke žele isključiti
nepotrebne partnere kako bi maksimizirale svoj udio u kabinetskoj vlasti, onda
su sklone tomu da se kabinet temelji na najtješnjoj mogućoj parlamentarnoj
većini. (npr. radije će sastaviti koaliciju sa još dvije manje stranke i imati 53
mjesta, nego sa jednom većom i imati 59 mjesta, jer u prvom slučaju više će
mjesta pripasti njima, a u drugom veća stranka će odnijeti više mjesta)
3.Koalicije s najmanjim brojem stranaka
Michael Leiserson tvrdi kako će se ipak sastaviti koalicije koje uključuju
najmanji mogući broj stranaka jer je tako lakše provesti dogovore i pregovore.
4. Koalicije minimalnog raspona
Ova teorija pažnju usmjerava na programe i preferencije javnih politika
stranaka, što prethodne teorije zanemaruju jer se usmjerene na veličinu i broj
stranaka; iznosi pretpostavku kako je lakše formirati i održati koalicije
stranaka koje imaju slične preferencije politika, nego one koje su udaljene u
tom pogledu.
5. Minimalne povezane pobjedničke koalicije
Ovu teoriju je predložio Robert Axelrod. On predviđa formiranje koalicija sa
strankama koje su povezane, odnosno jedna do druge na ljestvici lijevih
politika. Pr. od lijevo prema desno na političkom kontinuumu lijevo – desno
postoje stranke A,B,C,D. B stranka bi trebala u koaliciju sa A i C kako bi

koalicija bila povezana (ABC) a nikako u koaliciju ABD jer onda koalicija nije
povezana. Kada bi htjela uključiti i stranku D morala bi prije uzeti stranku C
kako bi koalicija bila povezana, pa makar ta stranka C bila suvišna za
formiranje koalicije.
6. Javnopolitički održive koalicije
Pod pretpostavkom da stranke istinski brinu za javne politike a ne za držanje
položaja, stvarna se moć onda nalazi u zakonodavnom tijelu gdje treba donijeti
glavne nove javne politike a ne u kabinetu. Ovdje je „središnja“ stranka od
stožerne važnosti, a to je ona koja se nalazi u sredini ljestvice lijevo – desno i
predstavlja medijanskog zastupnika. M. Laver i N. Schofield tvrde kako za
formiranje javnopolitičkih održivih kabineta nije čak ni važno sudjeluje li u
njemu stožerna stranka ili ne.
POTICAJ ZA FORMIRANJE MANJINSKIH I PREVELIKIH
KABINETA
Temeljni problem svih teorija je to što predviđaju neke vrste minimalne
pobjedničke koalicije. Axelrodova teorija je djelomična iznimka jer su njegove
minimalne povezane pobjedničke koalicije malo veće nego minimalne
pobjedničke koalicije.
Riker = razlog za formiranje kabineta koji su veći od minimalnih

pobjedničkih koalicija: 1. „informacijski učinak“ >> budući da se ne zna
koliko će pojedini zastupnici ili koalicijski partneri biti lojalni kabinetu, uvode
se dodatne stranke kao osiguranje od pribjegavanja i jamstvo pobjedničkog
statusa kabineta; 2. načelo veličine >> u stvarnosti, preferencije stranaka u
javnim politikama mogu izvršiti snažne pritiske da se veličina i raspon koalicija
povećavaju a ne minimaliziraju. Prirodno svaka stranka želi koalirati sa
strankama koje su joj bliže njenim preferencijama. Tako ako su stranke
poredane redoslijedom na kontinuumu lijevo – desno A,B,C,D. Stranka B bi
težila koaliciji sa A i C, a stranka C koaliciji sa B i D; 3. do prevelikih
koalicija dolazi kada više stranaka unutar zemlje surađuje kod
unutarnjih ili izvanjskih prijetnji (npr. Churchillov ratni kabinet u
Britaniji)
Najvažnije institucionalno obilježje koje pogoduje manjinskim kabinetima je
snaga parlamentarnih odbora >> snažni odbori s velikim utjecajem na opći
pravac omogućuju strankama da utječu na javne politike i smanjuju poticaje da
pokušaju ući u kabinet
MANJINSKI KABINETI
Postoje dvije vrste manjinskih kabineta:
1. pravi manjinski kabineti koji moraju stalno pregovarati sa jednom ili

više nekabinetskih stranaka za ostanak na položaju i potporu za
zakonske prijedloge
2. drugi kao zakrinkane većinske vlade (Strom) koji nalikuju na većinske
kabinete jer im je jedna ili više stranaka u zakonodavnom tijelu obećala
čvrstu potporu
PREDSJEDNIČKI KABINETI
Glavna razlika između predsjedničkih i parlamentarnih sustava >>
kabinet u parlamentarnim sustavima ovisi o potpori većine, dok je u
predsjedničkim sustavima kabinetu potrebna potpora samo za zakonske
prijedloge jer predsjednici imaju fiksne mandate te oni i kabinet koji imenuju
ne ovise od zakonodavnog tijela
Stoga su predsjednički kabineti u pogledu ostanka na položaju
minimalni pobjednički kabineti, a u pogledu na zastupničku potporu
predloženim zakonima mogu biti pobjednički, preveliki ili manjinski
(ovisno o stranačkim vezama predsjednika i drugih članova kabineta te o
veličini respektivnih stranaka u zakonodavnom tijelu)
Druga razlika >> parlamentarne izvršne vlasti su kolegijski kabineti, dok
su predsjedničke izvršne vlasti jednočlane izvršne vlasti, sva je vlast
koncentrirana u predsjedniku, a kabinet čine njegovi savjetnici
VELIKE KOALCIJE, „SIMOBLIČNI“ MINISTRI I „DJELOMIČNE“

KOALCIJE
Tzv. kabineti velike koalicije u Austriji od 1949. do 1966. primjer su pojave
širokih koalicija, iako su minimalni pobjednički kabinet u čisto tehničkom
smislu.
Koalicijski kabineti nisu česti u predsjedničkim sustavima, ali
postoje. Npr. koalicija Nacionalnog kongresa za novu politiku i Ujedinjenih
liberalnih demokrata za vrijeme predsjednika Kim Dae Junga u Koreji; češći su
pak stranački kabineti s jednim ili dva „simbolična“ člana uzeta iz neke druge
stranke ili stranaka
KABINETI I STRANAČKI SUSTAVI
Stranački sustavi i tipovi kabineta su snažno povezani. Kako se povećava
efektivan broj parlamentarnih stranaka, smanjuje se pojava jednostranačkih
minimalnih pobjedničkih koalicija.
DODATAK: PREMIJERSKA VLAST
Kakva je snaga šefa kabineta unutar njegova kabineta?
U predsjedničkim sustavima kabinet je predsjednikov i ustavni položaj ga

čini nadmoćnim. Taj se položaj prema riječima G. Sartorija naziva primus
solus kao u slučaju američkog predsjednika (vlada je njegov privatni kabinet)
U parlamentarnim sustavima vlast premijera, koji je šef kabineta, varira
od snažne vlasti „prvog iznad nejednakih“ preko osrednje vlasti „prvog među
nejednakima“ do razmjerno slabe vlasti „prvog među jednakima“. Švicarska se
ovdje svrstava u vlastitu kategoriju: šef vlade, predsjednik sedmočlanog
Saveznog vijeća koji se godišnje rotira, nije čak ni „prvi među jednakima“ nego
samo „jednak među jednakima“
7. ODNOSI IZMEĐU IZVRŠNE I ZAKONODAVNE

VLASTI: OBRASCI DOMINACIJE I RAVNOTEŽE
MOĆI
PARLAMENTARNI I PREDSJEDNIČKI OBLICI VLASTI
3 ključne razlike:
1) U parlamentarnom sustavu šef vlade i njegov kabinet odgovorni su
zakonodavnom tijelu = ovise o zakonodavnoj potpori te glasovanjem o
nepovjerenju mogu biti smijenjeni; u predsjedničkom, šef vlade
(predsjednik) ne može biti prisiljen dati ostavku na osnovi glasovanja
zastupnika o nepovjerenju
2) Predsjednike biraju građani, bilo posredno (predsjedničko izborno tijelo
koje biraju građani), bilo izravno – premijere biraju zakonodavna tijela;
mnogo primjera za izbor = Njemačka – predsjednika bira Bundestag,
japanskog premijera Predstavnički dom, u Italiji i Belgiji kabineti
proizlaze iz pregovora stranaka u parlamentu, u Velikoj Britaniji kralj ili
kraljica obično imenuju vođu većinske stranke na mjesto premijera
3) Parlamentarni sustavi imaju kolektivnu/kolegijsku izvršnu vlast dok
predsjednički imaju nekolegijsku izvršnu vlast
Primjenom ova 3 kriterija na predsjedničke i parlamentarne
sustave moguće je doći do 8 mogućih kombinacija: osim čistih
parlamentarnih i predsjedničkih, postoji 6 hibridnih oblika. U prva dva čista
oblika je klasificirano 35 demokracija (6 u predsjedničke (SAD., Francuska,
Kostarika, Argentina, Urugvaj, Koreja) i 29 u parlamentarne)
Hibrid broj I. označava države koje su parlamentarne u dva pogleda, a
predsjedničke u jednome – Švicarska
Hibrid broj III. i V. Države koje su predsjedničke u dva pogleda a
parlamentarne u jednome Urugvaj 1952 – 1967 (5)
Nema empirijskih primjera hibridnih tipova br. II, IV, i VI. >> Tip II
bi bio parlamentarni sustav osim što bi premijerov odnos s kabinetom
nalikovao na odnos predsjednika s njegovim kabinetom (bez kooperacije u
odlučivanju, kabinet podanički). Tipovi br. IV i VI su problematični zato što bi
glasovanje parlamenta o nepovjerenju izvršnoj vlasti koju biraju građani bilo
shvaćeno kao izazov narodnoj volji i demokratskoj legitimnosti.
Problem u klasificiranju demokracija na 8 tipova stvaraju sustavi koji imaju
i predsjednika kojeg biraju građani i parlamentarnog premijera, tzv.
polupredsjednički sustavi ili premijersko – predsjednički. Od 36 demokracija
takvih je šest: Austrija, Finska, Francuska, Island, Irska, Portugal.
Austrija, Irska, Island – predsjednici su slabi premda ih biraju građani;
Portugal – predsjednik obavlja značajnu vlast čak i nakon što su mu ovlasti
smanjenje revizijom Ustava iz 1982.; Francuska- problematičniji slučaj.
Izmjenjuju se predsjedničke i premijerske faze od 1986.; Finska – najteži
slučaj. Također ima predsjedničke i premijerske faze. Predsjednika se biralo
putem neizravnog izborničkog tijela.; Izrael – izravni izbor premijera uveden
1996., parlament i premijer istodobno biran od strane birača, parlament je
zadržao pravo da smijeni premijera, premijer je imao pravo raspustiti
parlament, a svaki od tih postupaka je rezultirao novim izborima i premijera i
parlamenta. Takav sustav je opstao do 2003. te je bio vrlo sličan posebnom
obliku prezidencijalizma, osim što se predsjednik nazivao premijerom.
DODATNE SUPROTNOSTI IZMEĐU PARLAMENTARIZMA I
PREZIDENCIJALIZMA
Osim 3 gore navedene razlike postoje još 3 važne razlike (Verney,
ostali):
1) Podjela vlasti u predsjedničkim sustavima ne znači samo uzajamnu
neovisnost izvršne i zakonodavne nego i pravilo da ista osoba ne može
istodobno biti obje; postojanje podjele vlasti u parlamentarnim
sustavima ne znači samo da izvršna vlast ovisi o povjerenju
zakonodavnog tijela nego i to da iste osobe mogu biti i članovi
parlamenta i kabineta (iznimke: UK – uvjet da članovi kabineta budu i
članovi parlamenta; Nizozemska, Norveška, Luksemburg – članstvo u
kabinetu se ne može kombinirati s članstvom u parlamentu)
2) Ključna razlika između prezidencijalizma i parlamentarizma:
predsjednici nemaju pravo raspustiti zakonodavno tijelo dok premijer i
kabinet mogu (iznimka je francuski predsjednik koji ima pravo
raspustiti Nacionalnu skupštinu, izraelski premijer od '96. do '03. s
uzajamnim raspuštanjem)
3) Parlamentarni sustavi obično imaju dvojnu izvršnu vlast: simboličnog
šefa države koji ima malo ovlasti te šefa vlade, premijera koji zajedno s
kabinetom prakticira izvršni vlast; u predsjedničkim sustavima
predsjednik je i šef države i šef vlade (iznimke = Bocvana – premijer

obnaša obje dužnosti)
PODJELA I RAVNOTEŽA VLASTI
Predsjedničke ovlasti proistječu iz 3 izvora:
1) Ustavno definirana ovlast koja se sastoji od reaktivnih ovlasti
(vetovska) i proaktivnih ovlasti (dekreti)
2) Snaga i kohezija predsjedničkih stranaka u zakonodavnom tijelu
3) Izvođenje znatne snage iz izravnog pučkog izbora
MJERENJE STUPNJEVA DOMINACIJE I RAVNOTEŽE MOĆI
U parlamentarnim sustavima trajnost kabineta je najbolji pokazatelj moći.
Paul. P. Warwick: parlamentarni sustav koji ne proizvodi trajnu vladu
vjerojatno neće osigurati učinkovito stvaranje javnih politika, steći široku
privrženost javnosti, a možda ni opstati na dugi rok; Mattei Dogan stabilnost
kabineta nije valjan pokazatelj dobrog stanja i održivosti demokratskog sustava
= u većini sustava s naizgled nestabilnim kabinetima postoji vrlo stabilna
jezgra ministarskog osoblja
Jednostranački kabineti obično su trajniji od koalicijskih, ali smjena
jednostranačkog kabineta drugim znači potpunu smjenu stranaka na vlasti,
dok smjena jednog koalicijskog kabineta drugim znači samo promjenu
pojedinaca u stranačkom sastavu kabineta.
Kako mjeriti trajnost kabineta? >> 1. usredotočenost na stranački sastav
kabineta = računa se kao jedan kabinet ako se ne promjeni njegov stranački
sastav ili 2. parlamentarni izbori i promjena premijera
TIPOVI KABINETA I TRAJNOST KABINETA
3 razloga za pozitivnu povezanost između minimalnih pobjedničkih
i jednostranačkih kabineta s jedne i dominacije izvršne vlasti s
druge strane:
1) Obje varijable pripadaju istom klasteru varijabla koje čine dimenziju
izvršna vlast – stranke u opreci između većinskoga i konsenzusnog
sustava
2) U parlamentarnim sustavima manjinski kabineti su po prirodi
prepušteni milosti zakonodavnog tijela i stoga se od njih ne može
očekivati da dominiraju svojim zakonodavnim tijelima
3) Studije neovisnosti pojedinih zastupnika u glasovanju protiv vlastitog
kabineta u Britaniji otkrile su da ta vrsta neovisnoga ponašanja u
parlamentu obično izravno varira s veličinom kabinetske većine u
Donjem domu: kabineti s običnom većinom općenito imaju solidnu
potporu svojih stranačkih kolega u parlamentu, dok kabineti s velikim

većinama često otkrivaju da je njihova parlamentarna stranka
buntovnija.
DODATAK : MONARSI I PREDSJEDNICI
Prednost monarhija za demokratski režim = često osigurava šefa države
koji je apolitičan i nepristran simbol jedinstva
Monarsi imaju rezidualne ovlasti, monarh je puki šef države, a ne šef vlade.
Iskušenje da zadire u ovlasti šefa vlade i kabineta veće je ako parlamentarne
demokracije imaju predsjednika kao šefa države – općenito nekoga tko iza sebe
ima političku karijeru. Metode koje parlamentarni sustavi koriste kako
bi minimalizirali taj rizik:
1.) Ne dopuštaju predsjedniku da stekne demokratski prestiž i implicitnu
vlast pučkim izborima – bira ga parlament (Njemačka, Indija)
2.) Uopće ne postoji predsjednik nego da se njegov naslov i funkcija daju
premijeru (Bocvana)
KRAJ PRVOG KOLOKVIJ!!!!
8. IZBORNI SUSTAVI : METODE APSOLUTNE I

RELATIVNE VEĆINE NASUPROT RAZMJERNOM
PREDSTAVNIŠTVU
Tipičan izborni sustav većinske demokracije je sustav relativne ili
apsolutne većine u jednomandatnim izbornim okruzima (metode u kojima
pobjednik uzima sve – pobjeđuje kandidat koji osvoji najviše glasova a svi
ostali ostaju nepredstavljeni), konsenzusna demokracija koristi razmjerne
izborne sustave (predstavlja i većine i manjine, pretvara glasove u mjesta)
Izborni sustavi se mogu opisati prema 7 svojstava: 1. izborni obrasci, 2.
veličina okruga, 3. izborni prag, 4. ukupno članstvo tijela koje se bira, 5. utjecaj
predsjedničkih izbora, 6. loša podjela na izborne okruge i 7. međustranačke
veze
IZBORNI OBRASCI
Obrasci relativne i apsolutne većine >> mogu se dodatno podijeliti
na tri specifičnija razreda:
Obrazac relativne većine = izabran je kandidat s najviše osvojenih glasova,
u razdoblju od '45.-'10. koristilo ga je 11 od 36 demokracija; obrazac
apsolutne većine = zahtijeva natpolovičnu većinu – uži drugi krug
glasovanja sa najviše dva kandidata (najčešće na predsjedničkim izborima u
Francuskoj, Argentini, Portugalu); ne primjenjuje se na parlamentarnim

izborima; alternativni glas = u Australiji – pravi je obrazac apsolutne većine.
Od birača se traži da iskažu svoju prvu, drugu i ostale preferencije među
kandidatima. Izabran je kandidat koji dobije apsolutnu većinu prvih
preferencija, a ako je nema, ispada kandidat s najmanjim brojem prvih
preferencija a glasački listići na kojima je taj kandidat dobio prvu preferenciju
prenose se drugim preferencijama. Postupak se ponavlja isključivanjem
najslabijeg kandidata. Koristi se i na predsjedničkim izborima u Irskoj
Razmjerni obrasci:
listovni razmjerni sustav = slabo variraju i svi podrazumijevaju da stranke
nominiraju liste kandidata u višemandatnim izbornim okruzima, da birači
mogu dati svoje glasove za neku stranku i da se mjesta raspodjele stranačkim
listama razmjerno broju glasova koje su prikupile. Najčešća metoda primjene
je d'Hondtov obrazac koji je neznatno pristran u korist velikih, a na račun
malih stranaka; razmjerni kombinirani izborni obrazac = u Novom
Zelandu – oko pola zastupnika se bira relativnom većinom u jednomandatnim
izbornim okruzima, a druga polovica listovnim razmjernim sustavom. svaki
birač ima dva glasa, jedan za kandidata u okrugu i jedan za stranačku listu.
Kombinacija metoda kvalificira se kao razmjerni izborni sustav zato što mjesta
dobivena listovnim razmjernim sustavom kompenziraju svaku nerazmjernost
koju proizvode mandati stečeni u okruzima; pojedinačni prenosivi glas =
birači glasuju za pojedine kandidate umjesto za stranačke liste. Glasački listić
je sličan onome kod alternativnog glasa – glasači rangiraju svoje preferencije.
Postupak utvrđivanja pobjednika neznatno je složeniji nego kod alternativnog
glasa. Dvije vrste prijenosa: prvo, svaki višak glasova koji nisu potrebni
kandidatima koji već imaju minimalnu kvotu glasova potrebnu da bi bili
izabrani prenosi se idućim najpreferiranijim kandidatima. Drugo, najslabiji
kandidat se eliminira a njegovi listići se prenose sve dok se ne popune sva
raspoloživa mjesta.
Polurazmjerni obrasci (Koreja, Japan):
Ograničeni glas = japanski izbori '46. – svaki je birač imao dva ili tri glasa u
izbornim okruzima u kojima se dodjeljivalo od 4 do 14 mandata; pojedinačni
neprenosivi glas = na svim kasnijim izborima u Japanu do '93. – broj
glasova koje daje svaki birač smanjuje se na jedan glas; ova dva su povezana
= birači daju svoje glasove pojedinačnim kandidatima te pobjeđuju kandidati
koji su osvojili najviše glasova, no birači nemaju onoliko glasova koliko ima
mandata u izbornom okrugu, a okruzi moraju imati najmanje dva mjesta.
Paralelni sustavi = kombiniraju izbore relativnom većinom i razmjerne
izbore: 1996. Japan – 300 zastupnika bira se relativnom većinom u
jednomandatnim izbornim okruzima, a 200 listovnim sustavom
VELIČINA IZBORNIH OKRUGA
Broj kandidata koji se biraju u tom okrugu.

Vrlo je važna u dva pogleda: prvo, ima snažan utjecaj i u sustavima
relativne i apsolutne većine i u razmjernim sustavima, ali u suprotnim
pravcima: povećanje veličine izbornih okruga u sustavima relativne i apsolutne
većine rezultira većom nerazmjernošću i većom prednošću velikih stranaka,
dok u razmjernim sustavima rezultira većom razmjernošću i povoljnijim
uvjetima za male stranke; Drugo, izborni okruzi se uvelike razlikuju u
razmjernim sustavima te stoga snažno utječe na stupanj razmjernosti koju
proizvode različiti razmjerni sustavi, npr. nacionalni mandatni okrug je
optimalan je za razmjerno pretvaranje glasova u mandate ako su svi ostali
čimbenici jednaki (Izrael, Nizozemska)
IZBORNI PRAGOVI
Kako male stranke ne bi lako pobjeđivale na izborima, sve zemlje koje imaju
velike ili nacionalne izborne okruge institucionalizirale su minimalne
pragove koji su definirani kao minimalan broj mjesta koje treba osvojiti u
okruzima na nižoj razini i/ili kao minimalan postotak ukupnih nacionalnih
glasova.
DRUGE OSOBINE IZBORNOG SUSTAVA
Veličina tijela koje se bira = izgledi da raspodjela bude razmjerna znatno
se povećavaju ako zakonodavno tijelo ima više članova. Opći je obrazac da
gusto naseljene zemlje imaju velika zakonodavna tijela, a one rijetko, mala
Predsjednički izbori = neizravan, ali snažan učinak
Loša podjela na izborne okruge = u jednomandatnim loša znači to da
okruzi imaju supstancijalno nejednake biračke populacije; veličine loše
podijeljenih višestranačkih okruga nisu pak sumjerljive s njihovim biračkim
populacijama. Problem loše podjele se potpuno ukida kada se izbori provode u
jednome nacionalnom okrugu, kao u Izraelu i Nizozemskoj ili s podjelom
mandata na nacionalnoj razini kao u Njemačkoj i Švedskoj. Glavni slučajevi
loše podjele su povezani s ruralnom nadporedstavljenšću: SAD, Australija,
Francuska, Japan… dovodi do povećane nerazmjernosti u predstavljenosti
stranaka samo ako velike stranke imaju koristi od nje.
Neki listovni razmjerni izborni sustavi omogućuju strankama da imaju
posebne liste na glasačkom listiću, ali da te liste formalnu povežu što znači da u
prvoj raspodjeli mjesta koristi kombinirani ukupan broj njihovih glasova:
budući da razmjerni izborni sustavi nisu nikad savršeno razmjerni,
kombinirani ukupni broj može biti dobar za dodatno mjesto u usporedbi sa
zbrojem mjesta koje bi stranke osvojile zasebno. Skup međustranački
povezanih lista naziva se francuskim izrazom apparentement. Primjeri:
Švicarska, Izrael i Nizozemska od 1977.
STUPNJEVI NERAZMJERNOSTI
Indeks nerazmjernosti koji je predložio Michae Gallagher rješava

problem ponderirajući odstupanja s njihovim vlastitim vrijednostima. U nekim
izbornim sustavima dva se skupa glasova mogu upotrijebiti da bi se izračunala
razlika između udjela u glasovima i mandatima. U kombiniranim razmjernim
sustavima bira se između glasova za stranačku listu i glasova u okruzima, a
znanstvenici tvrde da glasovi za stranačku listu najtočnije izražavaju stranačke
preferencije biračkog tijela. U sustavima alternativnog glasa i prenosivog, bira
se između prvih preferencija glasova i konačnog zbroja glasova – nema važnih
razlika između to dvoje.
IZBORNI I STRANAČKI SUSTAVI
Metoda relativne većine pogoduje dvostranačju, razmjerni i
dvokružni pogoduju višestranačju (Duverger).
Učinci izbornih sustava: mehanički: sve stranke, osim dviju najjačih, su
ozbiljno podpredstavljene zato što obično gube u svakom okrugu; psihološki:
pojačava mehanički = birači brzo uviđaju da su njihovi glasovi izgubljeni ako
glasaju za treće stranke, otuda prirodna sklonost dati jednoj od dvije najveće
stranke
Veze između izbornih i stranačkih sustava (Douglas W. Rae) 1) svi
izborni sustavi obično proizvode nerazmjerne rezultate, 2) svi izborni sustavi
obično smanjuju efektivni broj parlamentarnih stranaka u usporedbi s
efektivnim brojem izbornih stranaka, 3) svi izborni sustavi mogu proizvesti
umjetnu apsolutnu parlamentarnu većinu stranaka koje nisu dobile potporu
natpolovične većine birača
9. INTERESNE SKUPINE: PLURALIZAM NASUPROT

KORPORATIVIZMU
Tipičan sustav interesnih skupina većinske demokracije jest kompetitivan
i nekoordiniran pluralizam neovisnih skupina nasuprot
koordiniranome i kompromisno orijentiranu sustavu
korporativizma koji je tipičan za konsenzusni model.
Korporativizam (demokratski korporativizam) ima dva pojmovno različita

značenja:
1. odnosi se na sustav interesnih skupina u kojemu su skupine organizirane
u nacionalne specijalizirane, hijerarhijske i monopolističke krovne
organizacije
2. uključivanje interesnih skupina u proces formiranja javnih politika;
Schmitter: drugi tip korporativizma označuje usklađivanje.
Empirijski se ova dva oblika pojavljuju zajedno.
4 ključne sastavnice korporativizma po Schmitteru:

i. Interesne skupine su razmjerno velike po veličini i razmjerno male
po broju
ii. Dodatno se koordiniraju u nacionalnim krovnim organizacijama
iii. Redovite konzultacije vođa krovnih organizacija, osobito onih koje
predstavljaju radnike i upravu i međusobno s predstavnicima vlasti
iv. Obuhvatni sporazumi koji obvezuju sva tri partnera u pregovorima =
tripartitni paktovi
Katzenstein: još jedna razlikovna značajka korporativizma: ideologija
socijalnog partnerstva i nepostojanje mentaliteta da pobjednik uzima sve
PROPADANJE KORPORATIVIZMA?
Od '70ih godina, korporativizam zbog svojih makroekonomskih učinaka bio
nadmoćan pluralizmu. '90tih počinje se tvrditi da korporativizam propada =
to znači da su se smanjile učinkovitosti korporativističkih struktura i
učestalost njihove primjene, a ne da su te strukture nestale. Howard J.
Wiarda smatra da se korporativizam umjesto da propada jednostavno razvija
u nova područja, smatra da industrijska faza tripartitnih odnosa blijedi, a da u
prvi plan dolaze postindustrijska pitanja te zaključuje da je proces
oblikovanja javnih politika još uvijek korporativistički; Schmitter smatra da
korporativizam interesnih skupina ima neku vrstu dinastičkog kontinuiteta
isprekidanog periodičnom smrću i kasnijim uskrsnućem.
Treba dodati dio 10,11,12,13
14. DVODIMENZIONALNA KONCEPCIJSKA KARTA

DEMOKRACIJE
DVIJE DIMENZIJE
Jedan od najvažnijih općih nalaza knjige: grupiranje deset institucionalnih
varijabla u dvije jasno odvojene dimenzije nazvane dimenzijom izvršna vlast-
stranke i dimenzija federalizam-unitarizam, premda bi moglo biti točnije i
teorijski smislenije te dvije dimenzije nazvati dimenzijama objedinjene i
podijeljene vlasti.
Jezgrovitiji sažetak povezanosti među 10 varijabla može se postići faktorskom
analizom. Opći je cilj faktorske analize utvrditi postoji li jedna ili više
zajedničkih temeljnih dimenzija među nekoliko varijabla. Faktori koji se
pronađu mogu se potom shvatiti kao „prosjeci“ usko povezanih varijabla.
KONCEPCIJSKA KARTA DEMOKRACIJE
Dvodimenzionalni obrazac što ga čini deset temeljnih varijabla omogućuje

nam da sažmemo gdje je između većinske i konsenzusne demokracije
smješteno 36 pojedinih zemalja.
UK je znatno majoritarnije na dimenziji izvršna vlast-stranke, uglavnom
zato što je Novi Zeland, nakon dugog razdoblja tijekom kojega je bio otprilike
jednak u tom pogledu, postao znatno nemajoritarniji. No, Novi Zeland mnogo
je majoritarniji – tj., unitaran – na dimenziji federalizam-unitarizam.
Barbados je korišten kao primjer većinske demokracije samo na dimenziji
izvršna vlast-stranke i njegovo mjesto se uklapa u taj opis. Švicarska ostaje
najjasniji konsenzusni prototip. Belgija ima snažan konsenzusni položaj
na dimenziji izvršna vlast-stranke.
Dvodimenzionalna karta otkriva i prototipove dviju kombinacija
konsenzusnih i većinskih obilježja. Izrael predstavlja kombinaciju
konsenzusne demokracije na dimenziji izvršna vlast-stranke, ali
majoritanizam na dimenziji federalizam-unitarizam, ublaženi prijelaznim
obilježjima s obzirom na federalizam i neovisnost središnje banke. Kanada je
najjači kandidat za suprotni prototip majoritanizma na dimenziji izvršna
vlast-stranke i konsenzusa na dimenziji federalizam-unitarizam. Sjedinjene
Američke Države snažnije su na dimenziji federalizam-unitarizam, ali nisu
iznimno majoritarne na dimenziji izvršna vlast-stranke osobito zbog nižeg
stupnja dominacije izvršne vlasti u usporedbi s Kanadom.
OBJAŠNJENJA
Čini se da postoji povezanost što se tiče konsenzusne strane
dimenzije izvršna vlast-stranke: većina kontinentalnih europskih zemalja
smještena je na lijevoj strani karte, uključujući i pet nordijskih zemalja koje se
nazivaju „konsenzusnim demokracijama“ s „posebnom skandinavskom
konsenzusnom kulturom i strukturama za pomirbu i arbitražu“. Na desnoj
strani četiri su karipske zemlje blizu, ali većina ostalih zemalja zemljopisno je
međusobno udaljena. Upadljivo je obilježje da je mnogim zemljama na desnoj
strani koncepcijske karte zajedničko to što su bivše britanske kolonije.
Čini se i da stupanj pluralnosti društva u pojedinim zemljama objašnjava
položaj 36 razmatranih demokracija na dimenziji federalizam-unitarizam. Od
12 zemalja smještenih ispod sredine, devet su pluralna ili polupluralna društva.
Dodatno objašnjenje je i brojnost stanovništva. Sve četiri najveće zemlje –
Indija, SAD, Japan i Njemačka – smještene su u donjem dijelu karte
(pluralna). To potencijalno objašnjenje podupire nalaz Roberta A. Dahla i
Edwarda R. Tuftea da je brojnost povezana s federalizmom i
decentralizacijom, ključnom varijablom na dimenziji federalizam-unitarizam.
„Što je veća zemlja, decentraliziranija je njezina vlast, bila ona federalna ili ne.“
Premda su aspekti objedinjene i podijeljene vlasti konsenzusne demokracije
pojmovno i empirijski odvojene dimenzije, predstavljaju komplementarne
institucionalne mehanizme za uvažavanje dubokih socijetalnih podjela. Taj

nalaz osnažuje preporuku Sir Arthura Lewisa da su obje dimenzije
konsenzusne demokracije potrebne u pluralnim društvima.
PROMJENE NA KONCEPCIJSKOJ KARTI
Mjesta 36 demokracija na koncepcijskoj karti su prosječni položaji tijekom
dugog razdoblja (više od 60 godina za dvadeset starijih demokracija i najmanje
22 godine za tri novije demokracije). Ti prosjeci prikrivaju sve velike ili male
promjene koje su se možda dogodile. Razdoblje od 1945. do 2010. podijeljeno
je na otprilike dva jednaka dijela: razdoblje do kraja 1980. i razdoblje od 1981.
do sredine 2010.
Opća slika pokazuje mnoge razmjerno male promjene, ali bez radikalnih
transformacija: nijedna se zemlja nije promijenila iz očito većinske u očito
konsenzusnu demokraciju ili obratno. Više je promjena slijeva udesno ili
obratno nego od višega na niži položaj. To je obrazac koji izražava veću
stabilnost institucionalnih obilježja dimenzije federalizam-unitarizam zato što
su ona mnogo češće utemeljena u ustavnim odredbama. Ipak, ističu se silazna
kretanja.
Dvije velike promjene uzduž vodoravnih crta su promjene dvaju većinskih
prototipova, Novog Zelanda i Ujedinjenog Kraljevstva. Novozelandski
pomak na manje većinski položaj rezultat je usvajanja razmjernog
predstavništva 1996., što je rezultiralo nerazmjernošću izbora, većim
višestranačjem, velikim porastom koalicijskih i manjinskih kabineta i nižom
dominacijom izvršne vlasti. Velik pomak udesno Ujedinjenog Kraljevstva
dogodio se unatoč neznatnu porastu efektivnog broja stranaka, kojemu su pak
više od protuteže bili velik porast nerazmjernosti izbora i viši stupanj
dominacije izvršne vlasti. Te promjene pokazuju da je do 2010. Ujedinjeno
Kraljevstvo konačno zamijenilo Novi Zeland kao najbliža aproksimacija
vestminsterskog modela.
Sljedeće dvije istaknute promjene dogodile su se u Norveškoj i Irskoj.
Norveška se pomaknula ka konsenzusnijim obilježjima u četiri od pet
varijabla na dimenziji izvršna vlast-stranke i održala visok stupanj
korporativizma na istoj razini.
Irska je prešla s većinskoga na konsenzusni teritorij unatoč neznatno
nerazmjernijim rezultatima izbora, ali uz poraste višestranačja, koalicijskih
vlada i korporativizma, kao i slabljenje dominacije izvršne vlasti.
Ukupan je trend ka konsenzusnijoj demokraciji, ali to očito nije izrazito
snažan trend.
ne15. UČINKOVITA VLAST I STVARANJE

POLITIKA: MIJENJA LI KONSENZUSNA
DEMOKRACIJA STVARI?
Je li razlika između većinske i konsenzusne demokracije važna za
funkcioniranje demokracije, osobito za to koliko dobro demokracija
funkcionira?
Konvencionalno je gledište da postoji međusobna suprotnost između
kakvoće i učinkovitosti demokratske vlasti. S jedne strane, ono dopušta da
razmjerno predstavništvo i konsenzusna demokracija mogu osigurati točniju
predstavljenost i, osobito, bolju predstavljenost manjina i zaštitu manjinskih
interesa, kao i šire sudjelovanje u odlučivanju. S druge strane, ono smatra i da
su jednostranačke većinske vlade koje stvaraju izbori relativnom većinom
odlučniji i stoga učinkovitiji tvorci javnih politika.
U ovom poglavlju kritički se ispituje dio koji postulira vezu između
konsenzusne demokracije i učinkovitog odlučivanja koristeći tri skupa
pokazatelja učinkovitosti vlade:
1. Svjetski pokazatelji upravljanja koji se temelje na stručnim
procjenama šest dimenzija dobrog upravljanja u velikom broju zemalja,
uključujući svih 36 naših demokracija od 1996.
2. Tradicionalne mjere makroekonomskog upravljanja = osobito
ekonomski rast, nadzor inflacije, kontrola nezaposlenosti – kao
pokazatelji učinkovita stvaranja javnih politika
3. Pokazatelji kontrole nasilja.
HIPOTEZE I PRETHODNI DOKAZI
Teorijski temelj Lowellova aksioma zasigurno nije neuvjerljiv:
koncentriranje političke vlasti u rukama uske većina može promicati
ujedinjeno, odlučno vodstvo i stoga koherentne politike i brzo odlučivanje. No,
nekoliko je protuargumenata:
Većinske vlade mogu brže donositi odluke nego konsenzusna vlada, ali brze
odluke nisu nužno mudre odluke (to tvrde i autori Federalističkih spisa –
Hamilton, Jay i Madison).
Makroekonomsko upravljanje i kontrola nasilja su dobri pokazatelji
učinkovitosti zato što uključuju ključne funkcije vlasti i zato što su dostupni
precizni kvantitativni podaci, no imaju nekoliko nedostataka.
Nadmoćne mjere daju Svjetski pokazatelji upravljanja, koje stvaraju tri
znanstvenika na Brookings Institutions i u Svjetskoj banci: Daniel Kaufmann,
Aart Kraay i Masimo Mastruzzi (2010.). Obuhvaćaju 6 dimenzija
upravljanja, od kojih je pet relevantno za predmet učinkovitog stvaranja

javnih politika u ovom poglavlju:
- učinkovitost vlade,
- kakvoća propisa,
- vladavina prava,
- nadzor korupcije i politička stabilnost,
- odsutnost nasilja
- glas i odgovornost (važna za sljedeće poglavlje)
KONSENZUSNA DEMOKRACIJA I UČINKOVITO ODLUČIVANJE
Lijphartova radna hipoteza je da konsenzusna demokracija proizvodi bolje
rezultate, ali ne očekuje da razlike budu vrlo snažne i značajne.
Dugotrajne demokracije dobivaju uglavnom pozitivne ocjene, no i među njima
ima značajnih razlika. Vladavina prava je izraz koji objašnjava sam sebe;
konkretno obuhvaća kakvoću prava vlasništva, policije i sudova, kao i rizik od
kriminala. Nadzor korupcije ne čini samo stupanj u kojemu se javna vlast
upotrebljava za privatni probitak, uključujući i sitne i velike oblike korupcije,
nego i zarobljenost države od strane elita i privatnih interesa.
Ocjene zemalja o učinkovitosti vlade (Argentina i Indija negativne
ocjene, najviše ocjene imaju Danska, Finska i Švicarska). Što se tiče nadzora
korupcije najuspješnije su Danska i Novi Zeland, a najlošije Argentina, Indija
i Jamajka, te Grčka. Uvjerljivo se može pretpostaviti da korupcija više
prevladava u konsenzusnim nego u većinskim demokracijama ako se
postavi da sklonost konsenzusnih sustava ka kompromisu i sklapanju
dogovora može poticati koruptivne prakse.
Analizu učinka konsenzusne demokracije na ekonomski rast pokazuje da je
učinak konsenzusne demokracije na ekonomski rast slab i statistički
beznačajan
Rezultati za nezaposlenost temelje se na manje zemalja zbog nedostatka
podataka. Konsenzusne demokracije su uspješnije u kontroli nezaposlenosti u
oba razdoblja, ali značajno samo u duljem razdoblju. Problem nedostatka
podataka vidljiv je i u ravnoteži proračuna u koju je analizu uključeno pet
malih zemalja. Konsenzusne demokracije uspješnije su u upravljanju svojim
proračunima, ali ne u statistički značajnom stupnju.
Naposljetku, procijenjen je učinak konsenzusne demokracije na dvije mjere
ekonomske slobode. Uvjerljiva bi hipoteza bila da će većinske demokracije
imati više ocjene ekonomske slobode zato što su orijentacijski kompetitivnije i
konfliktnije od konsenzusnih demokracija. Tu hipotezu pobijaju rezultati,
dakle, učinak konsenzusne demokracije je neznatan, premda

pozitivan.
Rezultati testova učinka konsenzusne demokracije na dobru vlast i odlučivanje
mogu se sažeti: u 16 od 17 mjera konsenzusna je demokracija uspješnija,
a ti su povoljni učinci statistički značajni za 9 od 16 mjera; većinske su
demokracije uspješnije u samo jednoj mjeri (rastu per capita u razdoblju od
1991. do 2009.), ali ne u statistički značajnom stupnju.
Ukupni podaci stoga idu u prilog konsenzusnih demokracija i
opovrgavaju konvencionalno gledište da su većinske vlade
nadmoćni donositelji odluka.
KONSENZUSNA DEMOKRACIJA I KONTROLA NASILJA
Mjera političke stabilnosti i odsutnosti nasilja Svjetskih pokazatelja
upravljanja obuhvaća percepcije vjerojatnosti da će vlada biti destabilizirana
neustavnim ili nasilnim sredstvima, uključujući terorizam.
Indeks ICRG-a, dostupan je od 1990. do 2004. i ima tri sastavnice:
- prijetnju građanskim ratom ili državnim udarom,
- terorizam i političko nasilje te
- građanske nemire.
Indija i Izrael imaju snažne negativne ocjene, a najuspješniji su Luksemburg i
Island.
U statistički značajnom stupnju konsenzusna je demokracija povezana s manje
nasilnih događaja.
UČINCI FEDERALISTIČKE DIMENZIJE KONSENZUSNE
DEMOKRACIJE
Konvencionalno gledište ne bavi se izričito dimenzijom federalizam-
unitarizam, ali je njegova logika primjenjiva i na tu drugu dimenziju.
Konsenzusno-federalistička demokracija ipak ima neznatnu
prednost pred majoritarizmom. Konkretno, ima pozitivan učinak na pet
od šest najvažnijih varijabla, indeksa Svjetskih pokazatelja upravljanja i ICRG-
a. No, ti učinci su toliko slabi da ne omogućuju nikakve bitne zaključke.
Nalazi ovog poglavlja opravdavaju tri zaključka:
1. konsenzusne demokracije u cjelini (na dimenziji izvršna vlast-stranke)
su učinkovitije od većinskih demokracija.
2. povoljni učinci na nezaposlenost, ravnotežu proračuna i ekonomsku
slobodu razmjerno su slabi.
3. najvažniji zaključak je negativan: većinske demokracije očito nisu

nadmoćne konsenzusnim demokracijama u osiguranju dobrog
upravljanja, upravljanja privredom i održavanja građanskog mira. To
znači da se drugi dio spomenutog konvencionalnog gledišta ne mora ili
ne mora posve obrnuti: nije konkluzivno dokazano da su konsenzusne
demokracije zapravo bolje u svim aspektima upravljanja. No nedvojbeno
je pokazano da je drugi dio konvencionalnog gledišta pogrešan kada
tvrdi da su većinske demokracije bolji upravljači.
ne16. KAKVOĆA DEMOKRACIJE I „DOBROSTIVIJA,

OBZIRNIJA“ DEMOKRACIJA: KONSENZUSNA
DEMOKRACIJA MIJENJA STVARI
Konvencionalno gledište tvrdi (pogrešno) da je većinska demokracija bolja
u upravljanju, ali priznaje da je konsenzusna demokracija bolja u
predstavljanju (manjinskih skupina i interesa).
Konsenzusne demokracije pokazuju dobrostivije i obzirnije
kvalitete na sljedeće načine:
- vjerojatnije je da će biti socijalne države;
- uspješnije su u zaštiti okoliša;
- stavljaju manje ljudi u zatvor i manje je vjerojatno da će koristiti smrtnu
kaznu;
- konsenzusne demokracije u razvijenom svijetu daju izdašniju
ekonomsku pomoć zemljama u razvoju.
KONSENZUSNA DEMOKRACIJA I KAKVOĆA DEMOKRACIJE
Prvi je pokazatelj ukupna mjera kakvoće demokracije koju je kreirao projekt
Svjetskih pokazatelja upravljanja: „glas i odgovornost“, definiran kao mjera
u kojoj građani mogu sudjelovati u izboru svoje vlasti, kao i slobode
izražavanja, slobode udruživanja i slobode tiska. Sve demokracije dobivaju
pozitivne ocjene, a njihov je empirijski raspon mnogo uži od teorijski moguće
petstupanjske razlike. Razmjerno su neuspješne Argentina i Indija, a
najuspješnije su Danska i Novi Zeland.
Podrobnije mjere kakvoće demokracije konstruirao je Economist
Intelligence Unit (EIU). Najviše ocjene u ukupnome EIU –ovom indeksu
demokracije imaju Švedska i Norveška, a najniže Argentina i Trinidad.
PREDSTAVLJENOST ŽENA
Predstavljenost žena u parlamentima i kabinetima važna je mjera kakvoće

demokratske predstavljenosti po sebi, a može poslužiti i kao neizravna zamjena
za to koliko su dobro predstavljene manjine općenito.
Parlamentarna predstavljenost žena rasla je brzom stopom prema
nekoliko studija i za analizu je izabrana 1990. i 2010. One su više nego
udvostručile svoju predstavljenost. Utjecaj konsenzusne demokracije na
zakonodavnu predstavljenost žena u obje je godine snažan i vrlo značajan.
2010. g. su najveći postoci bili u Švedskoj, Islandu i Nizozemskoj, a najniži u
Bocvani i na Malti. Rezultati za kabinetsku predstavljenost žena su slični,
premda manje snažni. Žene su bolje predstavljene u prosječnoj konsenzusnoj
demokraciji nego u prosječnoj većinskog demokraciji.
POLITIČKA JEDNAKOST
Politička jednakost temeljni je cilj demokracije te je stupanj političke
jednakosti važan pokazatelj kakvoće demokracije. Političku jednakost teško je
izravno mjeriti, ali ekonomska jednakost može služiti kao valjana zamjena.
Učinak konsenzusne demokracije na obje varijable vrlo je snažan i značajan.
Najvišu nejednakost ima Bocvana, Argentina, Kostarika, Jamajka, Urugvaj i
SAD. Najniže su nejednakosti u Danskoj, Japanu i Švedskoj. Učinak
konsenzusne demokracije na tu mjeru nejednakosti još je snažniji i značajniji
nego na dvije mjere omjera.
IZBORNA PARTICIPACIJA
Odaziv birača je pokazatelj kakvoće demokracije zbog dvaju
razloga:
1. pokazuje stupanj stvarne zainteresiranosti birača da budu predstavljeni,
2. odaziv je u snažnoj korelaciji sa socijalno-ekonomskim statusom i može
biti neizravan pokazatelj političke jednakosti
Veliki odaziv znači veću participacijsku jednakost, a time i veću političku
jednakost, a niski odaziv upućuje na nejednaku participaciju, a time i na veću
nejednakost.
Prosječan odaziv birača uvelike varira u 36 demokracija. Najviši je odaziv
birača na Malti, u Urugvaju i Luksemburgu. Na donjem kraju raspona su
Švicarska, Bocvana, Jamajka i SAD.
U prosječnoj konsenzusnoj demokraciji odaziv birača je veći od odaziva u
prosječnoj većinskoj demokraciji.
ZADOVOLJSTVO DEMOKRACIJOM
Utječe li tip demokracije na zadovoljstvo građana demokracijom?
Konsenzusne demokracije uspješnije su od većinske demokracije u svim

mjerama kakvoće demokracije, svi su povoljni učinci konsenzusne demokracije
statistički značajni i više je od polovine značajno na najzahtjevnijoj
jednopostotnoj razini. Taj se zaključak može promijeniti i na učinak
konsenzusne demokracija na dimenziji izvršna vlast-stranke.
KONSENZUSNA DEMOKRACIJA I NJEZINE DOBROSTIVIJE,
OBZIRNIJE KVALITETE
Četiri su područja aktivnosti vlasti na kojima će se dobrostivije i
obzirnije kvalitete konsenzusne demokracije vjerojatno očitovati:
- socijalna skrb, zaštita okoliša, kazneni progon i strana pomoć.
Hipoteza Lijpharta je da će konsenzusna demokracija biti povezana s
dobrostivijim, obzirnijim i izdašnijim javnim politikama.
Učinak konsenzusne demokracije na zbroj socijalnih rashoda vrlo je pozitivan i
statistički značajan. Socijalni rashodi prosječne konsenzusne demokracije su
viši od onih u tipičnoj većinskoj demokraciji.
Najbolji pokazatelj uspješnosti zemalja u zaštiti okoliša je indeks
okolišne učinkovitosti. Island je dobio najvišu ocjenu, a slijede Švicarska,
Kostarika, Švedska, Norveška i Mauricijus. Najlošije su Bocvana, Indija,
Trinidad, Koreja, Jamajka i Belgija. Konsenzusna demokracija ima pozitivan i
statistički značajan učinak na okolišnu učinkovitost. Konsenzusne demokracije
imaju ocjene koje su veće od ocjena većinskih demokracija.
Očekivalo bi se da se kakvoće dobrostivosti i obzirnosti u konsenzusnim
demokracijama pojave u sustavima kaznenog progona koji su manje
skloni kaznama nego oni u većinskim demokracijama, s manje ljudi u zatvoru i
sa slabijom ili nikakvom primjenom smrtne kazne. Za testiranje te hipoteze
korišteni su brojevi koje je prikupio Međunarodni centar za zatvorske studije
(2011.) a koji su dostupni za sve naše demokracije. Najviše i najniže ocjene
imaju SAD i Indija. Nakon SAD-a i Bahama, sljedeće zemlje sklone kaznama su
Barbados, Izrael i Trinidad. Zemlje koje su najmanje sklone kaznama nakon
Indije su Japan, Finska i Island.
Konsenzusne demokracije šalju u zatvor gotovo 60 ljudi na stotinu tisuća
stanovnika manje nego većinske demokracije.
Krajem 2010. prema podacima koje je prikupio Amnesty International, 8
demokracija zadržalo je i primjenjivalo smrtnu kaznu. Učinak konsenzusne
demokracije na primjenu smrtne kazne vrlo je negativan.
Na području vanjske politike uvjerljivo bi bilo očekivati da se ona vrsta
dobrostivih obilježja konsenzusne demokracije očituje u velikodušnoj stranoj
pomoći i nevoljkosti u oslanjanju na vojnu silu. Koriste se 3 pokazatelja za više
od 12 zemalja OECD-a: strana pomoć, pomoć za ekonomski razvoj, nevojnu

pomoć.
U multivarijatnim analizama, konsenzusna demokracija ima pozitivan učinak
na davanje strane pomoći i na stranu pomoć kao postotak vojnih
rashoda. Prosječna konsenzusna demokracija izdvojila je više svojega BDP-a za
stranu pomoć nego prosječna većinska demokracija.
17. ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Dva najvažnija zaključka ove knjige:
1. zaključak: Golemo mnoštvo formalnih i neformalnih pravila i
institucija koje nalazimo u demokracijama može se svesti na jasan
dvodimenzionalan obrazac na temelju suprotnosti između većinske i
konsenzusne vlasti
2. zaključak ima veze s učinkovitošću demokratskih vlada u javnim
politikama: što se tiče dimenzije izvršna vlast-stranke, većinske
demokracije ne nadmašuju učinkovitošću konsenzusne demokracije u
djelotvornijoj vladi i djelotvornu stvaranju javnih politika – zapravo,
konsenzusne su demokracije uspješnije – ali konsenzusne demokracije
ipak jasno nadmašuju učinkovitošću većinske demokracije prema
kakvoći demokracije i demokratskoj predstavljenosti, kao i prema
onome što Lijphart naziva dobrostivošću i obzirnošću u usmjerenosti
njihovih javnih politika.
Na drugoj dimenziji, federalističke institucije konsenzusne demokracije imaju
slab učinak na varijable djelotvornosti koje su ispitane, ali imaju očite
prednosti za velike zemlje i za zemlje s dubokim vjerskim i etničkim
podjelama.
Praktična implikacija zaključaka: Budući da je ukupna učinkovitost
konsenzusnih demokracija očito nadmoćna učinkovitosti većinskih
demokracija, konsenzusna je opcija privlačniji odabir za zemlje koje dizajniraju
svoje prve demokratske ustave ili razmišljaju o demokratskoj reformi. Ta je
preporuka osobito važna za društva s dubokim kulturnim i etničkim
rascjepima, ali i relevantna za homogenije zemlje.
DOBRE VIJESTI
1. Suprotno konvencionalnom gledištu, nema uzajamnih ustupaka između
učinkovitosti upravljanja i vrlo kvalitetne demokracije te se stoga ne
moraju donositi teške odluke o tome treba li dati prednost jednome ili
drugom cilju.
2. Nije teško napisati ustave i druge temeljne zakone na takav način da se

uvede konsenzusna demokracija. Institucije podijeljene vlasti mogu se
propisati pomoću ustavnih propisa i odredaba u poveljama središnjih
banaka. No, funkcioniranje tih ustavnih odredaba ovisi i o tome kako se
oblikuju u praksi, ali neovisan utjecaj izričito napisanih pravila ne bi
trebalo podcjenjivati.
Institucije konsenzusne demokracije na dimenziji izvršna vlast-stranke ne
ovise izravno o ustavnim odredbama kao institucije podijeljene vlasti. No dva
formalna elementa imaju ključnu neizravnu važnost:
- razmjerno predstavništvo
- parlamentarni sustav vlasti.
Na koncepcijskoj karti demokracije gotovo sve demokracije koje imaju i
razmjerno predstavništvo i parlamentarne sustave nalaze se na
konsenzusnoj strani karte, a gotovo sve demokracije koje imaju izbore
relativnom ili apsolutnom većinom ili predsjedničke sustave vlasti, na
većinskoj strani.
Urugvaj je jedini predsjednički sustav na konsenzusnoj strani karte
zbog nekoliko razloga:
- gotovo čisti razmjerni sustav za parlamentarne izbore,
- višestranačje i frakcionalizam,
- korporativističke tendencije i
- snažno, ali ne i dominantno predsjedništvo.
I (NAIZGLED) LOŠE VIJESTI
1. I institucionalna i kulturna tradicija mogu se snažno opirati
konsenzusnoj demokraciji.
Što se tiče četiriju institucionalnih obrazaca, definiranih suprotnostima
između razmjernih izbornih sustava i sustava relativne većine te između
parlamentarnih i predsjedničkih sustava, postoji upadljiva podudarnost s
četiri zemljopisne regije u svijetu, definirane kao istočna, zapadna,
sjeverna i južna hemisfera. U istočnoj hemisferi, Sjever je uglavnom
parlamentaran i ima razmjerno predstavništvo (zapadna i srednja Europa),
dok Jug (Afrika, Azija, Australija) obilježuju parlamentarni oblik vlasti i izbori
relativnom većinom. U zapadnoj hemisferi Jug (Latinska Amerika) uvelike
je karakterom predsjednički s razmjernim predstavništvom, dok je Sjever
(SAD) glavni primjer predsjedničke vlasti s izborima relativnom većinom.
Većina starijih i samo nekoliko novijih demokracija nalaze se na
parlamentarnom i razmjernom Sjeveroistoku. Većina novih demokracija i
većina koje se demokratiziraju nalaze se na Jugoistoku i Jugozapadu. Te dvije
regije obilježavaju ili izbori relativnom većinom ili prezidencijalizam. Većinske

sklonosti tih institucija i snaga institucionalnog konzervativizma prepreke su
konsenzusnoj demokraciji koje ne mora biti lako prevladati.
2. konsenzusna demokracija ne mora se moći ukorijeniti i uspijevati osim
ako nije poduprta konsenzusnom političkom kulturom.
Jasno je da konsenzusno orijentirana kultura često daje temelj i povezuje
institucije konsenzusne demokracije. Konsenzusna i većinska demokracija su
alternativni skupovi političkih institucija, ali i više od toga: one predstavljaju
ono što G. Bingham Powell (2000.) naziva dvjema „vizijama“
demokracije.
Čini se uvjerljivijim pretpostaviti da i konsenzusna demokracija i te
dobrostivije, obzirnije politike proizlaze iz temeljne konsenzusne i
komunitarne kulture nego da su te javne politike izravan rezultat konsenzusnih
institucija.
TEMELJI ZA OPTIMIZAM
Dvije loše vijesti ne znače nužno da konsenzusna demokracija nema
nikakva izgleda u novima demokratskim zemljama i zemljama koje
se demokratiziraju zato što postoje tri važna protuargumenta.
1. Južna Afrika, bivša britanska kolonija smještena na Jugoistoku,
usvojila je parlamentarni sustav i razmjerni izborni sustav kada je 1994.
postala demokratska. Privremeni Ustav propisivao je i standardan
parlamentarni sustav s premijerom i kabinetom podložnima povjerenju
parlamenta – premda se premijer formalno naziva „predsjednikom“ i
služi i kao šef države. Južna Afrika postala je jedna od
najuspješnijih i najstabilnijih demokracija na afričkome
kontinentu i istaknut model
2. Obično o kulturi i strukturi razmišljamo kao o uzroku i
posljedici, ali zapravo postoji mnogo interakcije među njima;
to osobito vrijedi za političku kulturu i političku strukturu. Kako tvrde
Almond i Verba u Civilnoj kulturi, strukturne i kulturne pojave su
varijable u „složenome višesmjernom sustavu uzročnosti“. Konsenzusne
demokracije poput Švicarske i Austrije možda danas imaju konsenzusnu
kulturu, ali nisu uvijek bile tako konsenzusne
3. Premda institucionalne tradicije na Jugoistoku i Jugozapadu, gdje je
smještena većina novih demokratskih zemalja i zemalja koje se
demokratiziraju, nisu povoljne za konsenzusnu demokraciju
prevladavajuća politička kultura u tim područjima svijeta
mnogo je više konsenzusna nego većinska

KPS Lijphart 2014

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

KPS Lijphart 2014

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

// Arend Lijphart 1// Modeli demokracije

Primarna i sekundarna značenja federalizma (Duchacek, Elazer, Friedrich i

2. VESTMINSTERSKI MODEL DEMOKRACIJE

vlade pa je manjinski kabinet Jamesa Callaghana srušen glasovanjem o

zakona (zakoni o državnim rashodima jedan mjesec, svi ostali i do godinu

7. Koncentracija zakonodavne vlasti u jednodomnome zakonodavnom tijelu –

4. Većinski i nerazmjeran sustav izbora = metoda relativne većine u

3. KONSENZUSNI MODEL DEMOKRACIJE

1. Podjela izvršne vlasti u širokima koalicijskim kabinetima = većina važnih

federalizam i federalizam bizantinske složenosti jer se sastoji od tri

2. Ravnoteža između izvršne i zakonodavne vlasti = komisija se mora potvrditi

8. Krutost ustava = ustav ne postoji; „ustav“ se sastoji od utemeljujućeg

4. TRIDESET ŠEST DEMOKRACIJA

36 demokracija Lijphartove studije prema desetljeću analiziranog razdoblja:

(osim Japana), uglavnom su koncentrirane na sjevernoatlantskom prostoru //

5. STRANAČKI SUSTAVI: DVOSTRANAČKI I

stvaranje umjerenosti zato što se dvije glavne stranke moraju natjecati za

6. KABINETI: KONCENTRACIJA NASUPROT

Šest najvažnijih teorija koalicija predviđa sljedeće koalicije:

postoje stranke A,B,C,D. B stranka bi trebala u koaliciju sa A i C kako bi

Riker = razlog za formiranje kabineta koji su veći od minimalnih

1. pravi manjinski kabineti koji moraju stalno pregovarati sa jednom ili

VELIKE KOALCIJE, „SIMOBLIČNI“ MINISTRI I „DJELOMIČNE“

U predsjedničkim sustavima kabinet je predsjednikov i ustavni položaj ga

7. ODNOSI IZMEĐU IZVRŠNE I ZAKONODAVNE

predsjednik je i šef države i šef vlade (iznimke = Bocvana – premijer

potporu svojih stranačkih kolega u parlamentu, dok kabineti s velikim

8. IZBORNI SUSTAVI : METODE APSOLUTNE I

Francuskoj, Argentini, Portugalu); ne primjenjuje se na parlamentarnim

Broj kandidata koji se biraju u tom okrugu.

Indeks nerazmjernosti koji je predložio Michae Gallagher rješava

9. INTERESNE SKUPINE: PLURALIZAM NASUPROT

Korporativizam (demokratski korporativizam) ima dva pojmovno različita

4 ključne sastavnice korporativizma po Schmitteru:

14. DVODIMENZIONALNA KONCEPCIJSKA KARTA

Dvodimenzionalni obrazac što ga čini deset temeljnih varijabla omogućuje

institucionalne mehanizme za uvažavanje dubokih socijetalnih podjela. Taj

ne15. UČINKOVITA VLAST I STVARANJE

upravljanja, od kojih je pet relevantno za predmet učinkovitog stvaranja

dakle, učinak konsenzusne demokracije je neznatan, premda

3. najvažniji zaključak je negativan: većinske demokracije očito nisu

ne16. KAKVOĆA DEMOKRACIJE I „DOBROSTIVIJA,

Predstavljenost žena u parlamentima i kabinetima važna je mjera kakvoće

Konsenzusne demokracije uspješnije su od većinske demokracije u svim

od 12 zemalja OECD-a: strana pomoć, pomoć za ekonomski razvoj, nevojnu

17. ZAKLJUČCI I PREPORUKE

2. Nije teško napisati ustave i druge temeljne zakone na takav način da se

regije obilježavaju ili izbori relativnom većinom ili prezidencijalizam. Većinske

You might also like