Merkel Skripta

1 Wolfgang Merkel: Transformacija političkih sustava
I. Teorija
1. Tipologija političkih sustava
 Politički sustav je funkcionalno specijalizirani parcijalni sustav kojemu je

zadaća osigurati preživljavanje cijelog društva posredstvom društveno
obvezatne raspodjele vrijednosti i dobara (Easton).
 Potrebna su mu posebna sredstva državne sile i sankcija kako bi mogao
ispunjavati tu funkciju.
 Monopol legitimnog fizičkog nasilja (Weber) – pripada državi kao unutarnjoj
organizacijskoj jezgri političkog sustava
 Politički sustav kao manifestacija političke vladavine
 Klasifikacija oblika države i vladavine kao ishodište znanosti o politici
 Aristotel: a) samovladavina (monarhija/tiranija), vladavina malobrojnih
(aristokracija/oligarhija) te vladavina mnogih (politeia/demokracija)
 Machiavelli: republika i kneževina
 Montesquieu: republika (aristokratska/demokratska), monarhija i despocija
 Tipološka podjela pol. sustava – veberovski idealni tipovi
 Kriteriji klasifikacije s obzirom na središnje aspekte vlasti u pol. sustavu:
1. legitimacija vlasti: kako i u kojem opsegu se vlast legitimira –
narodna suverenost, mentaliteti (nacionalizam, patriotizam,
svjetonazor)
2. pristup vlasti: kako je uređen pristup vlasti – biračko pravo bez ili s
ograničenjima
3. monopol na vlast: tko donosi politički obvezujuće odluke –
demokratski legitimirane instance ili pak izvanustavni akteri
4. struktura vlasti: podjela vlasti ili jedan nositelj
5. pretenzije na opseg vlasti: pretenzija na opseg vlasti ograničena ili
ne
6. način vladanja: obavljanje vlasti u skladu s načelima pravne države ili
protivno njima
6. Faze transformacije 2
Obilježja demokratskih i autokratskih sustava

Autokracija Demokracija
Totalitarni Autoritarni Defektna Demokracija

režim režim demokracija pravne države
Legitimiranje svjetonazor mentaliteti narodna narodna
vlasti suverenost suverenost
Pristup vlasti zatvoren restriktivan otvoren otvoren
(aklamacijski (biračko pravo, (univerzalno (univerzalno
plebisciti no izbori su biračko pravo) biračko pravo)
umjesto općeg ograničeni li
biračkog prava) nisu
pluralistički,
slobodni i
pošteni)
Pretenzija na neograničena obuhvatna ograničena, ograničena,
opseg vlasti (totalna) definirana u definirana u
skladu s skladu s
pravnom pravnom
državom, ali državom,
narušava definirane i
granice zajamčene
granice
Monopol vođa/stranka vođa/oligarhija autoriteti autoriteti
vlasti (bez legitimacije (bez ili uz legitimirani legitimiratni
demokratskim djelomičnu izborima i izborima i
izborima i izbornu demokratskim demokratskim
demokratskim legitimaciju) ustavom, no ustavom
ustavom) katkad
ograničeni
akterima veta
Struktura monistička polupluralističk pluralistička pluralistička
vlasti a
Način samovoljan, ograničeno narušena pravna pravna država
vladanja sustavno represivan država
represivan,
terorističan
Tipovi političkih sustava

Kontinuum političkih sustava
Idealna demokracija
Potpuni totalitarni sustav
Demokracija Autokracija
Usidrena Defektna
Autoritarni Totalitarni
demokracija demokracija
režimi režimi
većinska ekskluzivna
konsenzusna enklavna komunistički komunistički
predsjednički neliberalna fašistički fašistički
sustav vlasti
delegativna vojni teokratski
parlamentarni
sustav vlasti korporativistički
rasistički
modernizacijski
teokratski
dinastički
sultanistički
rentijerski
 Politički sustavi tijekom vremena mogu mijenjati svoj karakter, u kontinuumu

političkih sustava postoje međuzone i preklapanja te ponekad nije lako
odrediti granicu između defektnih demokracija i autoritarnih režima, kao niti
između autoritarnih i totalitarnih režima
1.1. Demokratski sustavi
 Ishodište demokracije u grčkim gradovima-državama, vladavina demosa kao

političkog naroda, pitanje tko je uključen u demos, demokracija kao sredstvo
ostvarivanja jednakosti pred zakonom (isonomia)
 Od početne ekskluzivne demokracije (isključenost robova, meteka i žena)
povijesnim je razvojem nastala moderna inkluzivna demokracija
1.1.1. Poliarhije
 Elementarna obilježja demokracije (Dahl): otvoreno natjecanje za političke

dužnosti i dostatan prostor za političku participaciju svih građana
 3 mogućnosti koje jamče odgovornost vlasti prema preferencijama jednakih
građana: 1) mogućnost da oblikuju svoje preferencije, 2) mogućnost da svoje
preferencije pojasne sugrađanima i vlasti pojedinačnim i kolektivnim
djelovanjem te 3) dužnost vlasti da jednako vrednuje sve preferencije,
neovisno o sadržaju i podrijetlu
 8 institucionalnih jamstava za demokraciju:
1. sloboda udruživanja i koaliranja
2. pravo na slobodno iskazivanje mišljenja
3. aktivno biračko pravo
4. pasivno biračko pravo
5. pravo političkih elita da se natječu za glasove i potporu birača
6. sloboda informiranja
7. slobodni i pošteni izbori
8. institucije koje pol. vlast čine ovisnom o glasovima birača
 Dahlovi kriteriji zanemaruju pitanje podjele vlasti

 Demokracija je sustav uređene otvorenosti ili organizirane neizvjesnosti
(Przeworski), tj. rezultati političkih odluka nisu unaprijed određeni već nastaju
kao posljedica djelovanja konkurentskih političkih snaga
 Poliarhija (vladavina mnogih) udaljena je od idealne demokracije, predstavlja
prosječan tip demokracije, no ne ukazuje na moguće defekte
1.1.2. Usidrena demokracija
 Stabilne demokracije u pravnoj državi dvostruko su usidrene – iznutra kroz

međusobno osiguravanje funkcioniranja parcijalnih režima te izvana budući da
parcijalni režimi omogućuju opstanak demokracije i mimo vanjskih i
unutarnjih šokova i destabilizacija
 Za razliku od izborne demokracije, pojam usidrene demokracije zahtijeva
institucionalna jamstva koja osiguravaju da demokratski izabrani predstavnici
vladaju prema načelima demokracije i pravne države
 5 parcijalnih režima
A. Izborni režim: aktivno i pasivno biračko pravo, slobodni i pošteni
izbori, izabrani nositelji mandata
B. Prava na političku participaciju: sloboda mišljenja, tiska i
informiranja, sloboda udruživanja, građansko društvo
C. Građanska prava na slobodu: pojedinačna prava na zaštitu od
državnih i privatnih aktera, jednakost pred zakonom i pred sudovima
D. Podjela vlasti i horizontalna odgovornost: kontrola vlasti,

međusobna institucionalna odgovornost stupova vlasti
E. Djelotvorno vladanje vlasti: izabrani nositelji mandata sa stvarnom
moći djelovanja, nepostojanje rezerviranih domena i protuustavnih
aktera veta
 Unutarnja usidrenost: Demokracija kao sklop parcijalnih režima koji se
međusobno podupiru, npr. B i C omogućuju A, uzajamna usidrenost jamči
funkcionalnu i otpornu demokraciju
 Vanjska usidrenost: demokracija kao cjelovit režim usidrena u okolinu
1. Društveno-ekonomski kontekst: razvijeno gospodarstvo
povećava izglede za opstanak demokracije (Lipset)
2. Civilno društvo: snažno civ. društ. doprinosi snazi demokr.:
1) štiti od samovolje države (Locke)
2) ravnotežu između autoriteta države i civ. društva
(Montesquieu)
3) škola demokracije (Tocqueville)
4) proizvodi socijalni kapital (Putnam)
5) stvara javnost i omogućuje kritiku (Habermas)
3. Međunarodna i regionalna integriranost: uklopljenost u
međunarodne, multilateralne, ekonomske ili demokratske
političke integracijske sklopove jača stabilnost i kvalitetu
demokracije, povijesno najuspješnija EU
1.1.3. Defektne demokracije
 Ako je neki parcijalni režim toliko oštećen da mijenja logiku demokracije u

pravnoj državi, onda govorimo o defektnoj demokraciji
 Poremećajem u funkcionalnoj logici jednog ili više parc. režima gube se
komplementarni oslonci koji su nužni za osiguravanje slobode, jednakosti i
kontrole vlasti
 Ekskluzivna demokracija: jedan ili više važnih segmenata odraslih
građana je isključeno iz državljanskog prava na univerzalne izbore, povijesni
primjeri: SAD do 1960-ih, Švicarska do 1971.
 Enklavna demokracija: sile veta (vojska, gerila, milicija, poduzetnici,
veleposjednici, multinacionalke) izvukli su određene pol. domene izvan
dohvata dem. legitimiranih predstavnika, regionalno specifično za Lat.
Ameriku i Jugoistočnu Aziju, dominantna uloga vojske u politici
 Neliberalna demokracija: ograničena kontrola izvršne i zakonodavne vlasti
putem sudstva, slab obvezujući učinak ustavnih normi, djelomična suspenzija
ili nepostojanje prava pojedinaca na građansku slobodu, narušena pravna
država budući da svi pojedinci nisu jednako slobodni, tj. jednaki pred
zakonom, najčešći tip defekt. dem., javlja se u svim dijelovima svijeta
 Delegativna demokracija: kontrola izvršne vlasti od strane zakonodavne i

sudske vlasti ograničena, slab obvezujući učinak ustavnih normi, narušene
kontrole podijeljenih vlasti
 Uzroci defekata:
 Put modernizacije: demokratski defekti vjerojatniji kod polumodernog
puta koji proizvodi velike neravnoteže u moći i posjedničke klase koje
demokraciju doživljavaju kao prijetnju
 Razina modernizacije: niža razina društveno-ekonomskog razvoja i
veća socijalna nejednakost povećavaju vjerojatnost defektne dem.
 Privredna konjuktura: ekonomske krize potiču defekte u
nekonsolidarnim demokracijama
 Socijalni kapital: soc. kapital u etnički ili vjerski segmentiranom obliku
pogoduje dem. defektima
 Civilno društvo: slabo povjerenje otežava institucionalizaciju stranaka i
asocijacija, pogoduje populizmu i karizmatičnim vođama
 Stvaranje nacije ili države: neriješene krize identiteta ili državnost
opterećuju razvoj lib. demokracije
 Tip prethodnog autoritarnog režima: što je dulje bio
institucionaliziran prethodni režim, to su vjerojatniji defekti u demokraciji
koja mu slijedi
 Modus tranzicije: što je inkluzivniji kompromis elita, to više važni akteri
prihvaćaju dem. pravila igre, a raste potpora stanovništva koja legitimira
sustav
 Političke institucije: interakcija elita i stanovništva kroz klijentelizam,
patrimonijalizam i korupciju slabi formalne institucije koje bi trebale biti
nositelji demokracije
 Međunar. i region. uključenost: izostanak regionalnih mehanizama za
zaštitu institucija lib. dem. širi prostor za nastanak defekata, a
oportunitetni troškovi takvog djelovanja su niži
1.2. Autokratski sustavi
 Definiranje autokracija na temelju 6 kriterija razlikovanja pol. sustava:

1. Legitimacija vlasti: vlast se ne temelji na narodnoj
suverenosti, već zahtijeva poslušnost i sljedbeništvo na temelju
mentaliteta ili svjetonazora
2. Pristup vlasti: aktivno i/ili pasivno biračko pravo
ograničeno je ili ukinuto za neke stranke ili društvene skupine
3. Monopol vlasti: nema kontrole dem. legitimiranih institucija
nad državnom vlašću, dem. nelegitimirani akteri
prisvajaju monopol nad vlašću i silom
4. Struktura vlasti: nema ograničenja vlasti i uzajamne
kontrole vlasti
5. Pretenzija na opseg vlasti: građanska prava su

povrijeđena i stavljena na raspolaganje državnoj izvršnoj
vlasti, što veća pretenzija, to veća tendencija k totalitarnom polu
6. Način vladanja: stvaranje i primjena pravnih normi ne
slijedi ustavna načela i pravnu državu
1.2.1. Autoritarni sustavi
 Tri obilježja autoritarnih sustava (Linz):

1. Politički pluralizam je ograničen, nasuprot pluralizmu u
demokracijama i monizmu u totalitarnim sustavima
2. Legitimacija pomoću pojedinih vrijednosti i mentaliteta
(patriotizam, nacionalizam, nac. sigurnost, modernizacija), za
razliku od sveobuhvatnog svjetonazora kod total. sust.
3. Pol. participacija je ograničena, društvo je
demobilizirano (osim u početnoj fazi), dok je kod total. sustava
primjetna trajna, odozgo inscenirana i upravljana mobilizacija
 10 temeljnih tipova autoritarne vladavine u 20. st. na temelju ideološkog zahtjeva
za legitimacijom vlasti:
1. Komunistički autoritarni partijski režimi: 2 povijesne
varijante kom. režima – komunistička partijska diktatura i
komunistička diktatura vođe, kom. partija kao avangarda
radničke klase i jedino legitimno središte državne vlasti, politbiro
kao vrh vlasti, povijesni primjeri: Sovjetski Savez 1924.-1929.,
1953.-1956., 1985.-1991.; kom. Poljska i Mađarska, NR Kina od
1990-ih, jedini primjer kom. diktature vođe: Titova
Jugoslavija (1945.-1980.)
2. Fašistički autoritarni režimi: postoji samo u varijanti faš.
diktature vođe, fašistički minimum obilježja (Nolte):
protusocijalizam, protuliberalizam, načelo vođe, korporativistička
ideologija i org. strukture, stranačka vojska, reakcionarni cilj
kombiniran s modernim sredstvima masovne mobilizacije,
potpora kapitalističkom poretku te zahtjev za totalnošću u pol.
pitanjima, primjeri: Mussolinijeva Italija, Hilterova Njemačka
do 1938., NDH, Rumunjska pod Antonescuom, Slovačka
pod Tisom
3. Vojni režimi: militarizam povezan s nac. vrijednostima i
tradicionalnim mentalitetima, vojska se nastoji legitimirati kao
jamac patriotskih vrijednosti, mira i reda, 3 varijante:
 3.a Birokratsko-vojni režimi: hunta nekarizmatičnih
časnika, vrijednosti nac. sigurnosti i modernizacije, npr.:
Lat. Amerika 1960-ih i 1970-ih, Grčka 1967.-1974.,
Tajland od kasnih 1930-ih do 1988., J. Koreja 1961.-
1988.
 3.b Vojni režimi vođa: karizmatični vojni vođa,

pokušava uspostaviti neposredan odnos s narodom, mimo
vojske, npr. Horthy u Mađarskoj 1920.-1944.,
Pilsudski u Poljskoj 1926.-1935., Stroessner u
Paragvaju 1954.-1989.
 3.c Vojni režimi gangstera i gospodara rata: često
povezani s propalom državnošću i privatizacijom vojne sile
uslijed državnog vakuuma, tipični za Afriku, većinom
kratkotrajni, npr. kraj Mobutova režima u Kongu,
Afganistan 1990.-1995., Liberija pod Taylorom,
Somalija od 1990-ih
4. Korporativistički autoritarni režimi: prisilno
institucionalizirani sustav rješavanja društvenih sukoba
(rad/kapital), 1920-te u Europi, staleško društvo, npr. Estado
Novo pod Salazarom i Caetanom u Portugalu 1926.-1974.,
Dollfuß u Austriji 1934.-38., povremeno i djelomice i Francova
Španjolska i Mussolinijeva Italija
5. Rasistički autoritarni režimi: isključenost neke rasne/etničke
skupine iz sudjelovanja u dem. procesima, npr. Južna Afrika
(apartheid) i Rodezija
6. Modernizacijski autoritarni režimi: vojni režimi u Lat.
Americi i Istočnoj Aziji (J. Koreja), jednostranački režim na
Tajvanu, postkolonijalna Afrika (Alžir, Libija, Tanzanija), pokušaj
poticanja zakašnjelog stvaranja nacije i društveno-ekonomske
modernizacije, česti karizmatični vođe, npr. Atatürk u Turskoj
1920.-1938., Perón u Argentini 1946.-1955., Naser u Egiptu
1954.-1970., Ben Bela u Alžiru 1963.-1965., Pinochet u Čileu
1973.-1990.
7. Teokratski autoritarni režimi: integralno tendiraju
totalitarizmu i prodiranju svjetonazora u sve pore života, baš kao i
komunistički režimi, npr. Iran, talibanski Afganistan, Tibet
do pripojenja Kini, poseban slučaj Saudijske Arabije
8. Dinastijski autoritarni režimi: pristup vlasti na dinastijskom
načelu, 2 varijante – ustavna (Engleska od 17.-20. st.) i
neustavna monarhija, srastanje izvršne i zakonodavne vlasti u
osobi kralja, npr. Maroko i Jordan
9. Sultanistički autoritarni režimi: personalističko vladanje,
vladavina obiteljskog klana s elementima autoritar. i totalitar.
sustava, totalitarni oblik: kasni Ceauşescu u Rumunjskoj,
autoritarni oblik: zaljevski šeikati, Brunej
10. Rentijerski autoritarni režimi: glavna legitimacija izvire
iz rentijerskih prihoda, npr. od nafte, nositelji vlasti često
dinastijski sultanistički moćnici, katkad vojnici i mule
 Prijelazni oblici, npr. poluautoritarni režimi na putu u demokraciju te

predtotalitarni režimi na putu u totalitarizam
1.2.2. Totalitarni sustavi
 Etatistički aspekt –protuliberalizam i protupluralizam

 Akcijski aspekt – radikalizam neograničenog militantnog vladanja vođe u
sklopu etatističkog oblika vladavine
 Totalitarizam kao načelo neograničenog vodstva nad onima kojima se vlada,
uključujući njihovu pol. egzistenciju, svakodnevicu i svijest
 Totalitarna vladavina dokida slobodu (H. Arendt)
 Politička vlast nije vezana uz norme, državni aparat samo je dio sredstava
vladavine
 6 kriterija za definiranje totalitarnih sustava (Friedrich i Brzezinski):
1. Ideologija koja obuhvaća cijeli sustav te ima jasan cilj prema
kojem želi voditi društvo
2. Jedna masovna stranka s vođom i centralističko-hijerahijskom
zapovjednom strukturom
3. Sustav terora
4. Medijski monopol
5. Monopol na oružanim snagama
6. Centralno upravljanje gospodarstvom
 Problematičnost kriterija koji ne daju jasnu sliku kada i u kojim uvjetima je

koji režim bio i koliko totalitaran, problem razlike idealnog tipa totalitarnog
sustava i realnih pojavnih oblika komunističkih i fašističkih diktatura
1.2.3. Tipovi totalitarnih sustava
 Komunistički totalitarni sustavi: pristup vlasti potpuno zatvoren,

isključiva uloga partije i njenog politbiroa, nema političkog, društvenog i
gospodarskog pluralizma, represija i teror nad opozicijom, početne partijske
diktature često postaju diktature vođa, npr. Staljinov SSSR 1929.-1953.,
Maova Kina 1949.-1976., Kambodža Pola Pota 1975.-1979., S. Koreja,
Albanija pod Enverom Hoxhom 1946.-1985., Ceauşescuova
Rumunjska 1974.-1990.; partijske diktature mogu biti autoritarne
(Poljska, Mađarska) ili totalitarne (ČSSR, I. Njemačka), diktature
vođa u pravilu totalitarne, ponekad uz sultanističke crte (Rumunjska, S.
Koreja)
 Fašistički totalitarni režimi: struktura vlasti monistička, pristup potpuno
zatvoren, pretenzija na totalan opseg vlasti, način vladanja teroristički, jedini
povijesni primjer Hilterova Njemačka
 Teokratski totalitarni režimi: islamistički fundamentalizam teži totalnom

opseg vlasti, no ne postoji povijesni primjer ovakvog režima
 Nejasnoća određivanja totalitarnog sustava, čak i uz promatranja
vremenskog razvoja njegovih elemenata (Sartori) ima za posljedicu da je on
više idealan (polarni) tip vladavine, dok je realno ekstremni podtip
autokratskih sustava
2. Stabilnost političkih sustava
 Određivanje stabilnosti/nestabilnosti sustava na temelju njegovih strukturnih

(institucije) i proceduralnih (postupci) sastavnica
 Sposobnost preživljavanja političkog sustava ovisi o svladavanju 5 izazova
(Almond):
1. politička i društvena integracija (integracijski kapacitet)
2. mobilizacija resursa (mobilizacijski kapacitet)
3. održavanje mirnih odnosa s drugim državama (kapacitet za međun.
prilagodbu)
4. sudjelovanje stanovništva u procesu pol. odlučivanja (participacijski
kapacitet)
5. Raspodjela društvenog proizvoda pomoću izvantržišnih mjera
socioekonomskih politika (distribucijski kapacitet)
 Mehanizam održavanja političkog sustava (Easton, Almond i Powell):
 Input: lojalnost masa, potpora građana (supports) kako bi pol. sustav
pretvorio zahtjeve (demands) u odluke i primijenio ih (outputs)
 4 procesne funkcije pretvaranja zahtjeva u odluke: artikulacija interesa,
agregacija interesa, oblikovanje politike (policy making) i primjena
politike uz moguću kontrolu (ustavni sud, upravni sud)
 Procesne funkcije su nadsvođene funkcijama sustava – socijalizacijom,
regrutacijom elita i društvenom komunikacijom
 3 temeljne policy funkcije: extraction (izvlačenje poreza), regulation
(uređenje ponašanja i odnosa), distribution (raspodjela materijalnih
dobara)
 Output, tj. outcome (materijalni rezultat politike) i input povezani su
povratnim mehanizmom (povratnom informacijom)
 Nezadovoljavajući output smanjuje input aktivne potpore građana sustavu
 Potpora: specifična (utilitaristička) potpora reagira na rezultate
djelovanja sustava, tj. percepciju materijalnog blagostanja i sigurnosti,
difuzna (afektivna) potpora odnosi se na načelno priznavanje i legitimnost
pol. sustava
2.1. Unutarnja stabilnost demokratskih sustava
 Demokracije, za razliku od autokracija, kroz slobodne izbore imaju

institucionalizirani mehanizam feedbacka koji potiče stalan proces
učenja
 Ograničena pretenzija na opseg vlasti u demokraciji te stoga drugi parcijalni
društveni sustavi – kultura, pravo, znanost, sami sebe prilagođavaju
zahtjevima okoline na temelju vlastitih komunikacijskih kodova
 Stabilnost demokracija ovisi o stupnju društveno-ekonomskog razvoja i
načelnom suglasju elita o pravilima igre
 Demokratski polulojalne ili nelojalne elite uz pojavu ekonomskih,
socijalnih ili vanjskopolitičkih izazova mogu dovesti do propasti
demokracije, npr. Weimarska Njemačka 1918.-1933., međuratna Austrija
1919.-1934., Španjolska u građanskom ratu 1931.-1936. te Čile 1932., 1970.-
1973.
 Ukoliko demokracije prežive prvih 15 godina, u pravilu opstaju
 Demokracija je jedina vrsta poretka koja ne mora mijenjati načelni oblik ni
uslijed velikih promjena u ekonomiji, društvu i kulturi (Linz)
2.2. Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava
 Normativna razina legitimacije: kratkoročno i srednjoročno funkcionira,

no na dugi rok protuliberalizam, protuindividualizam, protuparlamentarizam,
rasizam, marksizam-lenjinizam i dr. ne mogu proizvesti vjeru u legitimnost
 Komunističke diktature s vremenom sve suočene s presušivanjem
marksističkog ideološkog izvora legitimnosti uslijed izostanka obećanih
socioekonomskih rezultata
 Desne diktature koje su obećavale blagostanje i sigurnost gube povjerenje
građana nakon što ekonomski uspjeh izostane, privremeni ekonomski uspjeh
pak proizvodi nove samosvjesne srednje slojeve i radnike koji traže pol. prava i
demokraciju
 Široka pretenzija na opseg vlasti stvara otuđenje građana od obnašatelja
dužnosti i čini nositelje vlasti posljedično odgovorne za neuspjehe na svim
društvenim poljima, funkcionalna dediferencijacija osobito vidiljiva kod
komunističkih režima, učinkovitost podređena ideološkoj ispravnosti
 Djelatna razina legitimacije: sustav postaje trom uslijed nemogućnost
učenja i izostanku povratne informacije građana o učincima sustava
 Demokracije su mnogo stabilnije od diktatura, uspješne modernizacije u
diktaturama u pravilu vode k demokratizaciji, iznimka: Singapur
 Kod dohotka većeg od 6000$ demokracija opstaje ma što se dogodilo
(Przeworski)
3. Pojmovi transformacije
 Istraživanja transformacija iznjedrila su mnoštvo preklapajućih i pomalo

difuznih pojmova: tranzicija, promjena, transformacija, promjena režima,
demokratizacija i sl.
3.1. Vlada, režim, država, sustav
 Vlada: prva promjena vlade ključna za mlade demokracije, no druga

promjena vlade pokazuje povjerenje političkih vođa u demokraciju i
prihvaćenost iste u društvu (Huntington), vlade se mogu mijenjati i u
autoritarnim i totalitarnim sustavima, nema promjene vlasti, no može doći do
promjene pravca, promjene vlada u diktaturama mogu biti izraz ili uzrok krize
(Mađarska 1956., ČSSR 1968.)
 Režim: formalna i neformalna organizacija središta pol. vladavine i odnosa s
cijelim društvom, režim određuje pristup pol. vlasti, odnose moći među
elitama te odnos vladajućih prema onima nad kojima vladaju, uspješna
institucionalizacija režima daje mu trajnost, demokracije i autokracije se
razlikuju prema karakteru svojih režima (org. vlasti, odnos nositelja vlasti i
podanika)
 Država: trajna struktura vladavina koja u svojoj jezgri uključuje legitimna ili
nelegitimna sredstva prisila nužna za vladanje društvom, promjenom režima
sam organizacijski oblik države ostaje isti ili sličan, dok se mijenjaju definicije
onoga što je legitimna ili nelegitimna primjena sredstava prisile, tj. mijenjaju
se norme i načela, a formalne strukture vladanja (država) ostaju netaknute,
tranzicije
 Sustav: obuhvaća vladu, režim i državu, tranzicija u J. Europi i Lat. Americi
zahvatila je samo pol. režim, u I. Europi mijenjale su se i gosp. strukture i
društveni mentaliteti te stoga promjena sustava bolje opisuje tu istodobnu
transformaciju, pojam sustava pogodan za istraživanje legitimnosti i
stabilnosti i proučavanje razina difuzne i specifične potpore poretku
3.2. Mijenjanje režima, promjena režima, tranzicija i transformacija
 Mijenjanje režima: počinju se mijenjati temeljni načini funkcioniranja i

strukture poretka vladavine, proces je evolucijski, npr. procesi demokratizacije
nastali dogovorom vojnih i civilnih elita u Španjolskoj 1975.-78., Brazilu
1978.-85., Urugvaju 1980.-85., Tajvanu 1986.-1994. i J. Koreji 1985.-1987.
 Mijenjanje režima može i stabilizirati sustav kod izostanka drugih unutarnjih i
vanjskih čimbenika poremećaja, npr. Mađarska 1956. i ČSSR 1968.
 Ako mijenjanje režima uključuje i društveno-ekonomske odnose, govorimo o
promjeni sustava
 Promjena režima i sustava: nastupa kada se načelno promijeni pristup

vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja u nekom
režimu, kod hibridnih režima i defekt. demokracija možemo govoriti o
zaustavljenoj ili nepotpunoj promjeni režima
 Tranzicija: prijelaz iz autokratskih u dem. sustave (O'Donnell, Schmitter i
Whitehead), naglasak na ulozi aktera u prijelazu u dem., sustavna periodizacija
procesa tranzicije
 Transformacija: viši pojam za sve oblike, vremen. strukture i aspekte
mijenjanja sustava i promjene sustava
4. Teorije transformacije
4.1. Teorije sustava
 Rana sociološka teorija sustava (Parsons), autopoietički obrat (Luhmann) i

teorija modernizacije
4.1.1. Parsonsova teorija sustava
 Razvoj od trad. do modern. društava temeljen na funkcionalnoj diferencijaciji

parcijalnih društvenih sustava
 Put u modernost je vodi preko diferencijacije 4 središnja funkcionalna sustava:
ekonomija (prilagodba), politika (ostvarenje cilja), društvena zajednica
(integracija) i kultura (održanje vrijednosnih obrazaca)
 Evolucijske univerzalije koje osiguravaju prilagodbu sustava okolini:
birokracija, tržište, univerzalističke pravne norme, dem. udruživanje i slobodni
izbori, demokracija najuspješnije posreduje i stvara konsenzus među
izdiferenciranim elementima društva
 Stabilnost pol. sustava ovisi o funkcionalnoj diferencijaciji i zadovoljavajućoj
legitimaciji oblika pol. Vladavine
 Što je jače totalitarno prodiranje politike u društvo, to se snažnije sprječava
funkcionalna diferencijacija parcijalnih društvenih sustava
4.1.2. Luhmannova autopoietična teorija sustava
 Nasuprot Parsonsovoj ideji o hijerarhijskom položaju pol. sustava nad ostalim

parcijalnim društ. sustavima: nijedan funkcionalni sustav ne može
nadomjestiti neki drugi, odn. zamijeniti ga ili rasteretiti
 Ukoliko komunikacijski kodovi jednog (npr. pol. sust) parcijalnog sustava

represivno presežu u drugi, dolazi do dediferencijacije, tj. odustajanja od
prednosti funkc. diferencijacije koja je nužna za podizanje eficijentnosti
 Autopoiesis označava komunikacijski kôd koji parc. sustav sâm generira te koji
jamči racionalnost unutar parcijalnog sustava, a biva narušen uslijed
presezanja pol. sustava
 Kriza eficijentnosti dovodi do krize legitimnosti koja potkopava stabilnost
sustava
4.1.3. Teorija modernizacije
 Što je nacija bogatija, veće su šanse da će se demokracija održati

(Lipset)
 Razina gosp. razvoja najvažnija je pojedinačna varijabla koja objašnjava
stupanj demokratizacije neke zemlje
 Komponente koje stoje iza visokog BDP-a per capita:
 razina obrazovanja, stupanj urbaniziranosti, tehn. sredstva
informiranja/komuniciranja
 velika vertikalna mobilnost, brojni srednji sloj, radnička klasa koja nije
egzistencijalno ugrožena
 razmjerno egalitarne društv. vrijednosti
 visoka razina org. i participacije u klubovima/udrugama
 Ekonomski razvoj uzrokuje porast razine obrazovanja i demokratičniju pol.
kulturu, što pak doprinosi umjerenijim i racionalnijim stavovima i pol. stilu
 Viši prihodi širokih dijelova stanovništva ublažavaju klasnu borbu i otupljuju
pol. ekstremizam, građani su spremniji na participaciju u civ. društvu čime se
vježbaju demokraciji
 Siromaštvo je najveća prepreka razvoju demokracije (Huntington)
 Egzogena teorija modernizacije (Przeworski) odbacuje klasičnu (endogenu)
teoriju modernizacije koja govori da se s rastom BDP-a povećava šansa za
demokraciju, nego govori da se nakon etabliranja demokracije ona učvršćuje i
stabilizira s rastom BDP-a
 Gosp. rast uvijek legitimira demokracije, u autokratskim režimima on
stvara društvene aktere koji zahtijevaju demokratizaciju, a ukoliko izostane,
stvara gubitak legitimnosti autokr. režima
 Teorija modern. ne objašnjava početak i uzroke demokratizacije u slabije
razvijenim društvima niti objašnjava slom demokracija u razmjerno vrlo
razvijenim društvima (Njemačka i Austrija 1930-ih)
 Teorija modern. ne govori o ulozi aktera u konkretnom povijesnom trenutku
niti uzima kulturne čimbenike u ozbir
4.2. Strukturalističke teorije
4.2.1. Neomarksistički strukuralizam
 Uspjeh/neuspjeh procesa demokratizacije kao posljedica dugoročnih

pomicanja u strukturama moći u društvu (Barrington Moore)
 Postoji više puteva u modernizaciju društva
 Uspostava demokracije ovisi o 5 čimbenika:
1. Raspodjela moći unutar elita
2. Ekonomska osnovica gornjeg agrarnog sloja
3. Konstelacija klasnih koalicija
4. Raspodjela moći među klasama
5. Samostalnost države naspram dominantnih klasa
 Građanstvo kao pokretačka snaga demokratskog razvoja
 Revizija Moorea (Rueschemeyer):
1. Klasne strukture i koalicije: zemljoposjednici kao prepreka, a
radništvo kao motor demokratizacije
2. Odnos moći između države i civ. društva: što državne elite
kontroliraju više resursa neovisno o gospod. elitama, vjerojatnija je
autokracija, osobito je važan civilni nadzor nad represivnim aparatom
koji u protivnom postaje akter veta naspram demokracije
4.2.2. Teorem o disperziji moći
 Naglasak na izvorima moći (Vanhanen)

 Što su izvori moći u društvu raspršeniji, viši je stupanj njegove
demokratizacije
 Demokracija nastaje kao racionalni kompromis elita i skupina u društvu
 Indeks izvora moći – disperzija privrednih, kognitivnih i profesionalnih
resursa u društvu
4.3. Kulturalističke teorije
 Religijsko-kulturne tradicije određuju uspjeh demokratizacije jer za razliku od

pol. institucija (institutional engineering) i društv. struktura (social
engineering) nisu podložne kratkoročno usmjerenim promjenama
(Huntington)
4.3.1. Religijsko-kulturni tipovi civilizacije
 Fundamentalistička religijska kultura sprječava širenje normi i načina

ponašanja koji podupiru demokraciju
 8 tipova civilizacije (Huntington) i njihova sklonosti k demokraciji:
1. Zapadna kultura (liberalizam, protestantizam)
2. Latinskoamerička kultura (katoličanstvo)
3. Japanska kultura
4. Slavensko-pravoslavna kultura
5. Hinduistička kultura
6. Afrička kultura
7. Konfucijanska kultura
8. Islamska kultura
 Konfucijanska kultura:
 Argumenti protiv dem. (Huntington): skupina iznad pojedinca,
autoritet iznad slobode, tradic. odgovornost iznad prava, harmonija
iznad konfliktnog nadmetanja
 Argument za dem. (Fukuyama): naglasak na obrazovanju, razmjerna
tolerancija, razmjerna egalitarnost, najviša vrijednost je obitelj, koja
štiti od pretenzija države
 Islamska kultura: islamizam kao fundamentalistička verzija islama protuslovi
demokraciji, ukoliko politika ovisi od nevremenski važećim dogmama, a ne o
demokratski promijenjivim preferencijama, demokracija u islamskoj kulturi
nije moguća, sekularna Turska kao izolirani slučaj, primjeri umjerenog
islama i demokracije u Maliju i Indoneziji
 Islam ne protuslovi općenito demokraciji, no njegova suvremena, dominantna
fundamentalistička varijanta da
4.3.2. Socijalni kapital
 Društvene vrijednosti, socijalne tradicije i povijesna iskustva

zajednice dugoročnim angažmanom u civ. društvu akumuliraju se u
soc. kapitalu (Putnam)
 Socijalni kapital stvara povjerenje i pospješuje društv. suradnju te time jača
demokratske institucije
4.4. Teorije aktera
 Neodređenost pol. djelovanja s obzirom na tijek i ishod promjene sustava,

naglasak na djelatnim akterima u danom trenutku
 Odluka za ili protiv demokracije je situacijski određena
 Društveno-ekonomske strukture, pol. institucije, međ. utjecaji i povijesna

iskustva daju samo kontekst za djelovanje aktera, tj. elita koje su
demokratski/autokratski nastrojene
4.4.1. Deskriptivno-empirijske teorije aktera
 Naglasak na promjenjivim konstelacijama aktera u pojedinim

fazama transformacije (O'Donnell, Schmitter, Whitehead)
 Uspješan tijek prvih faza liberalizacije i demokratizacije ovisi o ovim
konstelacijama aktera i interesa:
 Rascjep na tvrdolinijaše i mekolinijaše unutar autokratskog režima
 Mekolinijaši stječu prevlast ili uvjeravaju tvrdolinijaše da strategija
liberalizacije može uspjeti
 Društvo koristi ograničeno otvaranje autokr. režima za oblikovanje
opozicijskih potencijala
 Reformske snage starog režima i umjerena opozicija sklapaju
liberalizacijsku/demokratizacijsku koaliciju, demokracija postaje
stvarna alternativa postojećem sustavu
 Reformske snage uspijevaju neutralizirati vetovski potencijal
tvrdolinijaša
 Umjerene snage u opozicijskim redovima
 Ustavni i politički akt kao plod suradnje dem. opozicije i umjerenih
snaga režima
4.4.2. Pristup racionalnog izbora
 Liberalizacija autokratskog sustava kao niz promjenjivih strateških

situacija (Przeworski)
 Uspješna transformacija je rezultat racionalnog djelovanja aktera
 Djelovanje aktera često temeljeno na krivim procjenama vlastite snage
 Liberalizacija obično počinje tada kada mekolinijaši misle da mogu odozgo
upravljati transformacijom
 Mladu demokraciju omogućuju demokratski dvojbena sredstva – paktovi i
dogovori elita
 Modeli teorije igra mogu bolje objasniti racionalne računice, suradnje i
koalicije aktera te stoga imaju poopćivi prognostički potencijal
4.5. Teorijska sinteza
 Teorije sustava i teorije aktera imaju različite objekte analize te ne mogu

zadovoljavajuće objasniti početak, tijek i rezultat promjena sustava
 Stoga su im potrebne poveznice u razmatranjima kultura, struktura i

institucija
 Nemoguće je neovisno o kontekstu odlučiti imaju li najvažniju ulogu strukture,
kulture ili akteri
 Sustavske, strukturalističke i kulturalističke teorije daju okvir i pretpostavke za
razmatranje na temelju teorije djelovanja, tj. teorije aktera
5. Mase i elite u transformaciji
5.1. Uloga masa i elita u literaturi o transformaciji
 Elite kao središnji akter u uspostavi, stabilizaciji i destablizaciji demokracije

(Rostow)
 Uloga elita u promjenama sustava (Linz i Stepan, O'Donnell, Schmitter i
Whitehead)
 Ponašanje elita ključno za objašnjenje uspjeha/neuspjeha procesa
demokratizacije, ona uspjeva kod kompromisa elita, kod izostanka
kompromisa prijeti povratak u autoritarni poredak ili stvaranje hibridnih
režima
5.2. Uloga masa i elita u fazama transformacije
 Mobiliziranje masa najjače u početnoj fazi promjene sustava

 Vrhunac društvene mobilizacije završava na kraju faze demokratizacije, tj.
ustavnim etabliranjem dem. institucija
 Usvajanjem novih ustavnih normi i uspostavom dem. institucija
popunjava se vakuum vlasti, procesi se kanaliziraju, što sužuje
mogućnost djelovanja društvenih pokreta
 Konstituiraju se i konsolidiraju novi pol. akteri – stranke, parlamenti,
vlade, nastaju nove elite koje donose usmjeravajuće pol. odluke
 Otrežnjujući učinci o spoznatim granicama utjecaja društv.
mobilizacije, povlačenje građana iz res publicae u res privatae
 Stupanj sudjelovanja masa u procesu transformacije ne govori
ništa o izgledima za konsolidaciju demokracije
6. Faze transformacije
 Promjena sustava kao interval između starog i novog pol. sustava

 Dediferencijacija starih i rediferencijacija novih institucija
 3 faze promjene sustava: 1) kraj autokratskog režima, 2)

institucionalizacija demokracije i 3) konsolidacija demokracije
 Početku promjene sustava treba dodati još 2 razdoblja: predautokratska
iskustva s demokracijom i autokratski sustav
 Analiza transformacije mora na početku odrediti karakter autokratskog
sustava jer on određuje kasnije faze promjene sustava
6.1. Kraj autokratskog sustava
6.1.1. Uzročni kompleksi
 2 temeljne dimenzije u analizi sloma autokratskih sustava – strukture i

djelovanja
 Strukture definiraju koridor djelovanja aktera
6.1.1. Uzroci unutar sustava
 Kriza legitimnosti zbog ekonomske neeficijentnosti: propala

modernizacija dovodi režim u krizu legitimnosti, svaka reakcija režima postaje
rizična, bilo da se radi o liberalizaciji (Poljska, Rusija), bilo o represiji (DDR,
ČSSR, Rumunjska) kao odgovoru na krizu legitimnosti
 Kriza legitimnosti zbog ekonomske eficijentnosti: uspjeh
modernizacije dovodi do rasta obrazovanja, promjene u sektorskoj sturkturi i
stoga u društvenoj strukturi tako da nestaje pasivno seosko stanovništvo kao
oslonac autoritarnih režima, a uspinju se samosvjesni srednji slojevi koji
zahtijevaju više pol. prava, npr. Španjolska 1970-ih, Tajvan i J. Koreja
1980-ih te Tajland i Indonezija 1990-ih
 Kriza legitimnosti zbog ključnih događaja: smrt dikatora (Franco
1975.), sukobi unutar elita režima (J. Koreja 1980-ih), korupcijski
skandali (završna faza Marcosova režima na Filipinima), saznanja o
kršenju ljud. prava u Argentini 1980-ih i J. Africi 1990-ih, dramatični
učinici kada se poklope s dugoročnim latentnim problemima legitimnosti
6.1.2. Uzroci izvan sustava
 Poraz u ratu: poraz u ratu protiv demokracije koja onda uvodi i

nadzire demokratizaciju (Njemačka, Italija, Japan 1945.), poraz u ratu i
demokratizacija bez vanjskog upliva (Grčka 1974., Argentina 1983.),
humanitarne intervencije (Srbija/Kosovo, Afganistan, Irak), propast
autokratske okupacije kao uvod u redemokratizaciju (Nizozemska,
Norveška 1945.)
 Izostanak vanjske potpore: slom komun. režima u I. Europi nakon

odustajanja SSSR-a od Brežnjevljeve doktrine, slom vojnih diktatura u Lat.
Americi nakon prestanka američke potpore krajem 1970-ih
 Učinak domina: vremenski koncentrirani regionalni valovi (desne
diktature J. Europe 1970-ih, vojni režimi Lat. Amerike krajem 1970-ih, komun.
režimi I. Europe 1989.), pojačavajući učinak međunarodne okoline i propasti
srodnih i isprepletenih režima
6.1.4. Procesni oblici
 6 idealtipskih procesnih oblika smjene autokratskih sustava

 Dugotrajna evolucija: postupna demokratizacija, prvi val demokratizacije
kroz širenje biračkog prava i uspostavu slobodnih izbora te odgovornost vlade
parlamentu, 19. i 20. st., SAD, N. Zeland, Australija, Finska, Norveška,
V. Britanija
 Promjena sustava kojom upravljaju elite starog režima: stare elite
određuju ne samo tijek promjene, već i strukture novog dem. sustava, moguće
kada stare elite još posjeduju resurse pol. moći, a opozicija je slaba, npr.
Španjolska, Brazil, Paragvaj, Tajvan, Meksiko, Bugarska i
Rumunjska
 Odozdo iznuđena promjena sustava: mobilizirana javnost prosvjeduje i
traži odlazak stare elite, a represija ne obećava uspjeh, npr. Portugal, uvjetno
rečeno i Filipini, DDR, Čehoslovačka
 Pogodbena promjena sustava: pat stanje između režimskih elita i
opozicijskih snaga, niti jedna strana ne može jednostrano nametnuti svoju
agendu, dolazi do pregovora o novom obliku pol. vlasti, niz paktova i
kompromisa rađa novi sustav, od početka nije zajamčen uspjeh dem. projekt,
jer tvrdolinijaši mogu zaustaviti mekolinijaše u pregovorima s opozicijom,
pregovori nastaju na upitan i nedemokratski način jer stare elite nemaju (više)
legitimnost, a dem. opozicija ju još nije stekla, pr. Urugvaj 1985., J. Koreja
1986., Poljska 1988., Mađarska 1989., Tajland 1992. i J. Afrika 1994.
 Kolaps režima: nagli slom autokratskog sustava, stari vlastodršci se
uklanjaju, kolaps često povezan s porazom u ratu, npr. Italija, Njemačka,
Austrija, Japan, Grčka i Argentina
 Raspad države i osnutak novih država: raspad autoritarnog ili
totalitarnog imperija, nove države vide priliku za novi dem. početak, raspad
Habsburške Monarhije, SSSR-a i SFRJ-a, konsolidirane demokracije nastale
nakon raspada kom. višenacionalnih država: Slovenija, Hrvatska, Litva,
Latvija, Estonija
6.2. Demokratizacija
 Demokratizaciji ne mora uvijek prethoditi liberalizacija, to je slučaj samo kod

dugotrajne evolucije, odozgo upravljane promjene te paktovske promjene
6.2.1. Institucionalizacija demokracije
 Liberalizaciju možemo shvatiti kao proces koji se proteže od posljednje faze

autokratskog režima pa do početka dem. konsolidacije
 Demokratizacija je proces u kojemu neograničena i nekontrolirana
pol. vlast jedne osobe ili skupine biva smještena u
institucionalizirane postupke koji izvršnu vlast ograničuju,
kontroliraju te čine odgovornom (Rüb)
 U procesu institucionalizacije akteri stvaraju pravila prema kojima i sami
trebaju postupati te su ona nerijetko odraz situacijski odnosa moći, ali i
dugoročnih normativnih predodžbi o optimalnim institucijama pol. zajednice
6.2.2. Geneza demokratskih sustava vlasti
 Demokratski sustavi vlasti sustavno se razliku na temelju odnosa između

zakonodavne i izvršne vlasti (Sartori)
 4 tipa sustava vlasti (Shugart):
1. Predsjednički sustav vlasti: predsjednika kao šefa vlade izravno
biraju građani, vlada nije ovisna o parlamentarnoj većini niti ga može
raspustiti
2. Predsjedničko-parlamentarni sustav vlasti: dvoglava izvršna
vlast, predsjednik nominira premijera i može opozvati ministre i cijeli
kabinet i mimo parlament. većine, parlament može glasati o
nepovjerenju vladi, no predsjednik može uložiti veto, pa i raspustiti
parlament
3. Parlamentarno-predsjednički sustav vlasti: dvoglava izvršna
vlast, predsjednik ne može otpustiti vladu i njenog šefa protiv
parlament. većine
4. Parlamentarni sustav vlasti: parlament suveren u izboru i opozivu
vlade, državni poglavar nema samostalnih ovlasti u tvorbi vlade i
raspuštanju parlamenta, niti može utjecati na zakonodavni proces
 U J. Europi etablirali su se isključivo parlamentarni, a u Lat. Americi
predsjednički sustavi
 U I. Europi nalazimo sva četiri sustava vlasti
 4 objašnjenja:
1. historijsko-ustavna objašnjenja: vrsta i oblik ustava kao posljedica
konkretnog povijesnog iskustva zemlje, normativnih uvjerenja
ustavotvoraca i društvenih posebnosti
2. procesno orijentirana objašnjenja: proces promjene povezan s

konkretnim oblikom nastajućeg sustava vlasti
3. perspektiva teorije aktera: ustav i oblik vlasti rezultat su
racionalnih strategija aktera koji pokušavaju maksimizirati svoju korist
4. objašnjenje o uvozu: ustav i oblik vlasti oblikuju se po uzoru na
uspješne demokracije
 Predsjednički sustavi u Lat. Americi rezultat su povijesnog iskustva, ali i
američkog uzora, tj. uvoza
 Polupredsjednički sustavi rezultat su pat stanja u političkoj moći (procesno
orijentirano, perspektiva teorije aktera), npr. Poljska, Rumunjska, Litva,
Rusija
 Pogodbene promjene sustava mogu izroditi i parlamentarne sustave, npr.
Španjolska i Mađarska
 Parlamentarni sustavi česti kod osnivanja novih država – Češka, Slovačka,
Estonija, Latvija, Makedonija, dominantna uloga dem. opozicije
 Važna uloga parlamentarne tradicije u J. Europi
6.3. Konsolidacija
 Konstitutivni izbori kao početak konsolidacije, no bolji označitelj je donošenje

novog, tj. revizija starog ustava
 Negativna konsolidacija: nijedan akter ne traži ciljeve i interese izvan dem.
institucija
 Pozitivna konsolidacija: obrasci stavova, vrijednosti i ponašanja građana i
elita odražavaju stabilnu vjeru u legitimnost demokracije
 4 razine konsolidacije:
1. Ustavna konsolidacija: makrorazina (strukture),
definiranje ustavnih pol. institucija – drž. poglavar, vlada,
parlament, sudstvo, izborni sustav
2. Predstavnička konsolidacija: mezorazina (akteri),
teritorijalno (stranke) i funkcionalno (interesna udruženja)
predstavljanje interesa, konstelacije i djelovanje aktera
konsolidiraju norme i strukture na prvoj razini
3. Konsolidacija ponašanja: mezorazina (neformalni pol.
akteri), vojska, zemljoposjednici, financ. kapital, radikal.
pokreti i skupine
4. Konsolidacija građanskog društva: mikrorazina
(građani), izgradnja građan. kulture kao socijalno-kulturnog
temelja demokracije, može trajati desetljećima (Italija,
Njemačka, Austrija, Japan), zapečaćena smjenom generacija
6.3.1. Ustavna konsolidacija
 Dominantna uloga ustava, prvi put se reducira neizvjesnost ponašanja aktera

 Utvrđivanje postupaka u procesima odlučivanja
 Obvezujuće norme i institucije primoravaju pol. aktere na temeljni konsenzus
 Ustavi stječu obvezatnost i legitimnost pomoću državnopravno obveznih
postupaka izrade i usvajanja (formalna legitimnost), a onda kroz
sposobnost pravednog i djelotvornog rješavanja društvenih sukoba i problema
(empirijska legitimnost)
 Formalna legitimacija: demokratska legitimnost na tri razine:
1. Legitimacija odozgo: ukoliko je ustavotvorna skupština nastala dem.
legitimno
2. Interna legitimacija ustava: postupak u ustavotvornoj skupštini
poštuje dem. načela
3. Legitimacija odozdo: nacrt ustava potvrđuje se na referendumu
 4 tipa ustavotvorstva, od najdemokratskijeg do dvojbeno demokratskog:
1. Narod bira skupštinu (konvent) koja neovisno o službenom parlamentu
donosi nacrt ustava, usvaja ga, a potvrđuje ga se referendumom, pr.
Ustav IV. Francuske Republike 1946.
2. Ustavotvorna skupština bira se demokratski, ona izrađuje i usvaja
ustav, pr. Ustav Vajmarske Republike
3. Određeno drž. tijelo (parlament, vlada) izrađuje nacrt koji obično, ne i
uvijek, usvaja parlament, potvrđuje se referendumom, npr. Ustav V.
Francuske Republike 1958.
4. Određeno drž. tijelo izrađuje nacrt ustava ili revidira postojeći, a usvaja
ga parlament, bez referenduma, pr. revizije ustava Mađarske i
Poljske 1989.
 Nijedna mlada demokracija u 3. valu demokratizacije nije izabrala 1. tip zbog
vremenske stiske dramatičnih promjena sustava
 Referendum o ustavu, legitimnost odozdo, nema odlučujuću utemeljuću
kvalitetu za demokraciju
 Empirijska legitimacija temeljena na 3 načela:
1. Društvena i pol. inkluzivnost: veće strukturne manjine ne smiju
biti grubo oštećene u institucionalnom pristupu pol. vlasti
2. Institucionalna eficijentnost: pol. institucije moraju omogućiti
neometana odlučivanja i implementacije
3. Politička djelotvornost: pol. odluke moraju vidljivo pridonositi
rješavanju društvenih problema
 Problemi inkluzivnosti, efiicijentnosti i djelotvornosti na dvije razine – razini
sustava vlasti (parlamentarni, polupredsjednički, predsjednički) i razini
pol. predstavništva i vrste odlučivanja (većinska ili konsenzusna
demokracija)
 Manje je vjerojatno da će preživjeti predsjedničke nego parlamentarne
demokracije (Przeworski)
 Polupredsjednički sustav vrlo nepovoljan za konsolidaciju demokracije
6.3.2. Predstavnička konsolidacija
 Stranački sustavi: oblikuju se 1) kroz transformacijski sukob autoritarnog

režima i dem. opozicije, 2) strukturu društv. rascjepa i 3) izborni sustav
 Transformacijski sukob relevantan je samo inicijalno, no demokratizacijski
forumi/pokreti poput poljske Solidarnosti brzo se raspadaju po socijalnim i
osobnim linijama
 Izborni sustav može racionalizirati inicijalno razmrvljeni stranački sustav
 Izborni sustavi: dem. konsolidaciju mogu ugrožavati sustavi
relativne i apsolutne većine jer često veće društvene skupine (poput etn.
manjina u Makedoniji, Ukrajini, Bjelorusiji) bivaju marginalizirane u pristupu
pol. vlasti
 Čisti razmjerni sustavi otežavaju formiranje stabilnih vladinih
većina (Vajmarska Republika, Italija nakon 1948., Poljska 1990.-93.)
 Demokraciju potiču razmjerni izb. sustavi s prohibitivnom klauzulom te
rovovski, odn. kompenzacijski izb. sustavi koji kombiniraju elemente
razmjernih i većinskih sustava, pr. Španjolska i Mađarska
 3 kriterija stranačkih sustava:
1. Fragmentacija: vrlo fragmentirani sustavi opasni su za stabilnost pol.
sustava, jedina postkomunistička demokracija u Europi koja ima niski
stupanj fragmentacije: Mađarska
2. Polarizacija i protusustavske stranke: mala ideološka distanca
između glavnih stranaka na lijevom i desnom krilu i odsustvo
protusustavskih stranaka potiču konsolidaciju, pr. protusustavske KP
Portugala, slaba ukorijenjenost u društvu veći problem od
protusustavskih stranaka u zemljama 3. vala demokratizacije
3. Fluktuacija birača (volatilnost): niska ili srednja fluktuacija
poticajno djeluje na konsolidaciju cijelog pol. sustava, smanjena
fluktuacija ukazuje na stablizirajući element stranačke identifikacije,
visoka fluktuacija i dalje prisutna u većini zemalja 3. vala
 Sustav udruženja: uz stranke kao teritorijalno predstavništvo, potrebno je i

funkcionalno posredovanje interesa kako prevelika fiksiranost na državu ne bi
slabila civ. društvo, slab sustav udruženja stavlja prevelik pritistak na
parlament i stranke te koči konsolidaciju
6.3.3. Konsolidacija ponašanja neformalnih političkih aktera
 Neformalni pol. akteri i potencijalne sile veta: vojska, paravojna udruženja,

financ. i industr. kapital, krupni zemljoposjednici, radik. sindikati i teror.
skupine
 Problematična uloga vojske kao aktera veta u Lat. Americi

 Slabo povjerenje neformalnih aktera u službene pol. institucije te u stranke,
udruženja i pol. elite povećava opasnost od njihovog aktivnog podrivanja
demokracije
 Izostanak aktera veta u Srednjoistočnoj Europi, problem militantnih etničkih
skupina u I. Europi – Rusija (Čečenija)
 Opasna uloga org. kriminala – Rusija, Kavkaz i Lat. Amerika
6.3.4. Konsolidacija građanskog društva
 Građanska kultura (Almond i Verba)

 Ravnoteža među ideološkim podkulturama nekog društva
 Ravnoteža parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratsko-
participacijskih podkultura (tri idealtipa pol. kulture)
 Ravnoteža parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratsko-
participacijskih stavova i vrijednosti u svijesti pojedinca
 Pretjerana mobilizacija u ranim fazama demokracije može biti opasna, s
vremenom i jačom konsolidacijom parohijalni i podanički elementi se
smanjuju, a jača participacijski aspekt
 Civilno društvo
 Neovisna sfera društva i kontrola države (Locke), zaštita pojedinca od
samovolje države
 Gusta komunikacijska mreža i preklapajuća članstva u društv. org.
smanjuju društvene sukobe, rasterećuju državu te regrutiraju pol. elite
(Truman, Lipset i Rokkan)
 Org. civilnog društva su škola demokracije (Tocqueville)
 Predpolitička interesna mreža u kojoj zapostavljene i manje vidljive
interesne skupine mogu imati utjecaj na input pol. sustava,
emancipacijski koncept demokracije (Habermas)
KRAJ PRVOG KOLOKVIJA!!!
II. Valovi demokratizacije u 20. stoljeću
 Valovi demokratizacije i autokratizacije (Huntington):

 1. dugi val demokratizacije: 1828.-1922./26.
 1. autokratski protuval: 1922./26.-1942.
 2. kratki val demokratizacije: 1943.-1962.
 2. autokratski protuval: 1958./62.-1974.
 3. val demokratizacije: 1974.-1995.
1. Prvi val demokratizacije: Nastanak demokracija
 Američka i Francuska Revolucija, Proljeće naroda 1848.

 Stagnacija – Napoleon, restauracija, Bečki kongres
 Početak: 1828. – više od 50% bijelih Amerikanaca s pravom glasa
(Huntington)
2. Prvi autokratski protuval: Slom demokracija
 Mussolinijev Marš na Rim 1922.

 Vojni pučevi ili miješanje vojske, propast demokracija u Estoniji, Latviji, Litvi,
Poljskoj, Mađarskoj, Portugalu, Grčkoj, Španjolskoj i Japanu
 Vojni pučevi početkom 1930-ih u Brazilu, Argentini i Urugvaju
 1933. dolazak Hiltera i NSDAP-a na vlast
 1934. Dollfußov režim u Austriji nakon građanskog rata
 1938. 16 diktatura i 16 demokracija u Europi, većina demokracija na
protestantskom, gospodarski razvijenijem sjeverozapadu
 Propale demokracije većinom nastale tek 1918., prekratko
razdoblje za stvaranje vjere u legitimnost
 U uvjetima gospodarske krize i iredentizma pol. djelovanje se premješta iz
formalnih institucija u neformalne krugove osoba
 Protudemokratska opozicija snaži u stanju nedostatka specifične
legitimnosti, slabog parlamentarizma i porasti pripravnost za pol. nasilje
 Nedemokratske elite u većini slomljenih demokracija: plemstvo, vojska, krupni
zemljoposjednici
 4 obrasca propasti demokracija u međuratnom razdoblju (Linz):
1. Vojska zbacuje legitimno izabranu vlast u okviru ovlasti za izvanredna
stanja, Portugal, Španjolska, Lat. Amerika
2. Dio starog, djelomice dem. režima koopitira se u izvanustavno stvoreni
novi autoritarni poredak, kraljevske diktature Rumunjske,
Jugoslavije i Bugarske, Japan
3. Osvajanje vlasti pomoću dobro organizirane protusustavske
opozicije koja postiže masovnu mobilizaciju društvene potpore,
fašistička Italija i nacistička Njemačka
4. Autoritarne snage vlast zadobivaju tek građanskim ratom, a ne
samim pučem, Franco i Španjolski građanski rat (1936.-39)
 Kontekstualni uvjeti za propast demokracije: niska razina socioekonomskog
razvoja, velike klasne razlike, miješanje vojske u politiku, spremnost na nasilje,
fragmentirani i polarizirani stranački sustav, nestabilne vladine većine
 Propast ili opstanak demokracija ovisi o ponašanju elita
 1. autoritarni protuval stvara isključivo desne, etatističke diktature,

odbacivanje parlamentarizma, federalizma i demokracije, vrijednosti reda i
discipline
 Diktature vođe obilježene institucionalnim kaosom što je sustavski slabilo
režim, sve diktature su bile nacionalističke što je poticalo agresivnu vanjsku
politiku
 Osim Španjolske i Portugala, sve međuratne diktature pomeo je Drugi svjetski
rat, tj. poraz u njemu
3. Drugi val demokratizacije: Poslijeratne demokracije u Njemačkoj,

Italiji i Japanu
 Savezničke okupacijske snage uvode demokraciju poslije 1945.

 Hladni rat spriječio demokratizaciju Srednje i Istočne Europe
 Dekolonizacija u Africi nije donijela demokraciju, ali je u Indiji, Indoneziji i Sri
Lanki, s time da je u potonje dvije ubrzo propala
 Urugvaj, Kostarika i Brazil se demokratiziraju, u Argentini, Kolumbiji, Peruu i
Venezueli ubrzo opet propada demokracija, nove vojne diktature
 5 uzroka sloma dem. sustava u Lat. Americi i djelomice u Africi (Linz i Stepan,
Pye, Almond)
1. Propala ekonom. modernizacija
2. Blokirane soc. promjene
3. Neriješeni problemi tvorbe nacije i države
4. Mali kapital civ. društva, pripravnost na nasilje
5. Geostrateška instrumentalizacija u Hladnom ratu
 Samo 8 demokracija 2. vala preživjelo bez autoritarnih protuvalova: Austrija,

Njemačka, Italija, Japan, Cipar, Jamajka i Kostarika te Izrael
3.1. Vanjski čimbenici utjecaja
 vanjski čimbenici koji utječu na uspjeh/neuspjeh prelaska u dem. sustav

(Schmitter)
 Timing: istodobni regionalni procesi, norme u međ. zajednici
 Events: inozemne intervencije, vojne urote, bijeg kapitala
 Trends: stupanj i socioekonomski trend razvoja, tržišna integracija
 Cycles: razvoj međ. gosp. konjukture i trgovine, nac. zaposlenost i
proizvodnja
3.1.1. Izvanjska potpora demokratizaciji
 Pozitivni kontekstualni uvjeti za razvoj dem. u Italiji, Njemačkoj i Japanu:

 Diskreditiranje fašističke i militarističke ideologije
 Kažnjavanje ratn. zločinaca
 Hladni rat i američka potpora demokraciji
 Saveznička okupacija
 Marshallov plan
 Integracija u međunarodne gospod. i vojne asocijacije
 Nepostojanje vojske
 Komunizam kao alternativa odbačen, DDR kao loš primjer Z. Njemačkoj,

Korejski rat, NR Kina i SSSR Japanu, KP Italije uključena u izradu ustava te
stoga neutralizirana kao protusustavski element
 Međunarodna isprepletenost i vezivanje za ostatak Zapada kao stabilizirajući
faktor
 Novi dem. ustavi pod nadzorom Saveznika
 Izostanak savezničke okupacije u Italiji, domaći antifašistički pokret i jače
odbacivanje fašizma i militarizma
3.1.2. Privredni razvoj i demokratizacija
 Izvanredno povoljni ekonomski uvijeti

 Dugi val gospodarskog rata sve do prvog naftnog šoka 1973.
 Gospodarsko čudo kao izvor specifične potpore demokraciji
 Sve tri zemlje su gospodarsku krizu 1970-ih dočekale već kao dostatno
konsolidirane dem.
3.2. Unutarnji čimbenici utjecaja
3.2.1. Predautokratska iskustva s demokracijom
 Vajmarska Republika 1919.-1933.

 Japanska taisho demokracija 1918./1925.-1932.
 Kratka demokracija u Italiji 1918.-1922.
 Fasadna demokracija u Japanu, žene bez prava glasa (kao i u Italiji), velika
uloga vojske i cara
 Prekratko i prenestabilno iskustvo s demokracijom na čijem čelu su bile
nedemokratske, vojne i plemićke elite, potpomognute krupnim
zemljoposjednicima i tvorničarima
03.2.2. Iskustva s autokratskim režimima
 Nacionalsocijalistička Njemačka najdalje na totalitarnom polu, fašistička

Italija najmanje, no najduže trajala
 Fašizam nije uspio u prinudnom izjednačavanju (Gleichschaltung) niti u tvorbi
institucija
 Dvojstvo u Njemačkoj – normativna država i uredbovna država, teror i zaštita
režima mimo zakona
 Diskrepancija između želje za monolitnom vlašću i kaosa u nadležnostima
 Tradirana podanička svijest prije svega u Japanu i Njemačkoj
3.2.3. Kraj autokratskih režima
 Poraz u ratu kao okončanje režima

 Izvana nadzirana (re)demokratizacija – Njemačka, Japan
 Unutarnja redemokratizacija u Italiji
 Diktaturu okončali sami Talijani, jak partizanski pokret od 1942.
 Problem oktroirane demokracije, rizik od manjka legitimiteta i difuzne
potpore, raste legitimitet tek postupno preko specifične potpore zahvaljujući
gosp. rastu
 U Njemačkoj i Japanu i pred kraj rata demokrati su bili manjina, a većina
stanovništva je podupiralo autokratski režim
 Program čišćenja starih kadrova u Japanu, no od 1950. povratak u pol. život,
osobito u dominantnu Liberalno-demokratsku stranku
 Nirnberški procesi u Njemačkoj, mnogi dijelovi uprave i sudstva ponovno
uključeni u javni život
 Huntington: kod transformacije putem pakta elita može se
zanemariti kažnjavanje zbog visokih pol. troškova, kod kolapsa
režima bitno je odmah osuditi vrh režima, no srednji i donji
rangovi dobivaju poštedu
 Velik dio pomagača u sva tri režima se vratio u državnu, sudbenu i sveučilišnu
službu što je prolongiralo prevladavanje neliberalnih i poluautoritarnih
stavova u društvu
3.2.4. Institucionalizacija demokracije
 Akteri: Vanjski akteri – savezničke sile, unutarnji akteri – nove demokratske

snage
 Najjači utjecaj vanjskog aktera SAD-a u Japanu, saveznička komanda SCAP
pod američkom dominacijom
 Japan: 3 aktera: američke vojne vlasti, japanska vladina (očišćena)
birokracija, američki ustavni pravnici
 Novi ustav: simbolična uloga cara (tennō), zabrana uspostave vojske,

centralističko uređenje, asimetrični dvodomni parlamentarizam
 Ekonomski rast postao prioritet nad demokratizacijom zbog Hladnog rata
 Njemačka: protektorat okupacijskih sila, decentralizirana uprava, politička i
upravna obnova počela s komunalne razine, federalizam
 Temeljni zakon – nazdirano donošenje ustava, savezničke upute – frankfurtski
dokumenti
 Italija: Britanci i Amerikanci, dominacija Amerikanaca, monarh Vittorio
Emanuele, nacionalni oslobodilački odbori (Comitati di Liberazione
Nazionale), brzo povlačenje saveznika
 Postupci: različiti stupanj demokratske legitimacije
 najdemokratskiji postupak u Italiji: referendumom ukinuta monarhija, na
izborima izabrana konstituanta koja je donijela i usvojila novi ustav
 Njemačka: Premijeri pokrajina sastavili su tijelo stručnjaka koje je donijelo
prijedlog Temeljnog zakona kojeg je usvojilo Parlamentarno vijeće, a potvrdile
2/3 pokrajinskih vijeća
 Japan: nedemokratska legitimacija, nacrt ustava sastavili amer. pravnici,
prvu verziju japan. parlament odbacio, izmijenjena verzija prihvaćena pod
pritistkom
 Institucije: parlamentarni sustav vlasti kao odmak od tiranskog iskustva,
državni poglavari s minimaln. ovlastima
 Vlade mogu raspustiti parlamente, konstruktivno glasovanje o povjerenju
jamči stabilnost vlade u Njemačkoj, dok jednostavno glasovanje o povjerenju
skraćuje vijek vlada u Italiji
 Dvodomni parlamenti u sve 3 zemlje, najasimetričniji japanski parl., u
Italiji simetrični dvodomni sustav, spori zakonodavni proces, nema odbora za
posredovanje, slični većinski odnosi sprječavaju pravu međusobnu kontrolu
 Ustavni sudovi, najutjecajniji Savezni ustavni sud u SRNJ
 Kasno osnivanje ustavnog suda u Italiji, slaba uloga japanskog ustavnog suda u
konsolidaciji dem.
3.2.5. Konsolidacija demokracije
 Dem. konsolidacija SR Njemačke:

 Ustavni patriotizam
 Stabilnost vlade
 Autoritet vlade i istaknut položaj savezn. kancelara
 Izborni sustav, koncentrirani stranački sustav
 Povoljni razvoj funkcionalnog predstavništva, sindikati, udruge
poslodavaca, kooperativni radni odnosi
 Pozitivni ekonom. razvoj, brzo smanjivanje nezaposlenosti
 Sporo i dugo izgrađivanje dem. pol. kulture, dovršeno tek krajem 1960-
ih smjenom generacija, pozitivnim iskustvom novog ustavotvorstva,
vrijednosnom promjenom prema postmaterijalizmu i pojavom

građanskih inicijativa i novih društvenih pokreta
 Dem. konsolidacija Italije:

 Nije se razvio ustavni i gospodarski patriotizam, gospodarsko čudo nije
proizvelo punu zaposlenost
 Spriječen prelazak od specifične na afektivnu potporu demokraciji
 Kratkotrajni kabineti, neeficijentnost vlada, slaba rotacija stranaka na
vlasti
 Polarizirani mnogostranački sustav zbog odsustva prohibitivne klauzule
 Isključenost dviju stranaka iz sudjelovanja u vladinim koalicijama:
komunisti i neofašisti
 Sindikati podijeljeni po stranačko-ideološkoj osnovi, zapreka
konsolidaciji
 Pol. kultura koja ne daje dif. potporu dem. institucijama, a vrvi
nepovjerenjem i pol. otuđenošću, dvije odvojene pol. podkulture –
bijela (katol.) i crvena (komun.)
 Od 1960-ih komunistička integracija u dem. tal. republiku
 Dem. konsolidacija Japana:

 Pol. stabilnost i eficijentnost središnjih instititucija
 Gosp. razvoj potaknuo specifičnu potporu i konsolidaciju, slično kao u
SRNJ
 Dominacija Liberalno-demokratske stranke uz relativno kratkotrajne
vlade
 Stari autoritarni režim i krupna industrija isprepleteni s LDS-om te tako
prestali biti potencijalni akteri veta
 Niska razina konfliktnog potencijala u industrijskim odnosima
 Sve do 1970-ih značajni dem. i participacijski nedostatci,
personalizirana politika, parohijalne pol. orijentacije
VI. Treći val demokratizacije: Istočna

Europa
1. Posebna problematika transformacije u Istočnoj Europi
 Značajna razlika od transformacija u J. Europi i Lat. Americi

 Od 28 zemalja, samo 9 se razvilo u liberalno-demokratske režime (Češka,

Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Slovenija i kasnije Hrvatska i
Slovačka)
 Istodobnost – politička, gospodarska i državna transformacija
(stvaranje novih država)
 Izostanak jasnih povijesnih uzora i okupacijskih demokratizatora
1.1. Problemi stvaranja (nacionalne) države
 Izgradnja nac. identiteta, državnog integriteta i unutarnje suverenosti kao

pretpostavke demokratizacije
 Ugroženost državnosti: nejasne teritorijalne granice, nejasna pol. zajednica
i pol. narod, nejasna uloga države kao jedinog nositelja sile
 Problem etničkih i vjerskih sukoba
 Zajedničko javno mnijenje kao preudvjet djelotvorne demokracije (J. S. Mill)
 Što je veća razina podkulturne segmentacije (vjerske, etničke), manja je
vjerojatnost uspjeh demokracije (R. Dahl)
 Problemi iredente i problemi manjina
 Najuspješnije transformacije u najhomogenijim državama – Mađarskoj,
Poljskoj, Češkoj i Sloveniji
 Bez države nema državljana, bez državljana nema demokracije (Linz
i Stepan)
1.2. Problemi demokratizacije
 Tri razine pol. sustava (Easton): 1) kolektivni identitet – pol. zajednica, 2)

pol. poredak – nomativne ustavne odredbe, 3) pol. akteri – odluke, interesi,
rješavanje sukoba
 Dugoročni razvoj prve razine kao preduvjeta za drugu i treću, problem
istodobnosti kada kratkoročni interesi pol. aktera određuju karakter pol.
zajednice
1.3. Problemi preobrazbe privrede
 Demokratizacija praćena inicijalnim značajnim padom socioekonomskog

standarda, prolazak kroz „ekonomsku dolinu“ kao dio procesa prilagodbe
tržišnom gospodarstvu
 Ukoliko nova dem. vlast ne uspijeva stabilizirati ekonomiju, prijeti povratak u
autoritarizam (Bjelorusija, Gruzija) ili učvršćivanje dem. defekata (Albanija,
Bugarska, Rusija, Ukrajina, prije i Hrvatska)
 2 idealtipska puta gospodarske prilagodbe:
1. Big bang, radikalna i brza transformacija privrede, brzo uvođenje

tržišnih odnosa, privatizacija, liberalizacija i deregulacija, visoki socijalni
troškovi, kraće ali dublje razdoblje „doline suza“
2. Postupna strategija transformacije, sporiji soc. troškovi, dulje čekanje
rezultata gospo. reforme, plića, ali šira „dolina“
 Ukoliko birači imaju povjerenja u vladu, brza i radikalna reforma je moguća
 Ublažavanje reformi kao reakcija na smanjeno povjerenje ukoliko izostanu brzi
rezultati
 Ukoliko spora transformacija također ne da rezultate, strah građana proizvest
će priželjkivanje statusa quo
 Najradikalnije inicijalne reforme: Poljska, no smjenom Solidarnosti
1993. i dolaskom socijaldemokrata na vlast, usporavaju se reforme
 Mađarska: česte promjene vlasti usprkos postupnim reformama
 Češka: Klaus načelno provodio neoliberalni tačerizam, u biti ublažio s
vremenom reforme
 Politika gospodarskog statusa quo u Bugarskoj, Rumunjskoj i Albaniji također
nije spriječila smjene prvih demokratskih vlada
 Nema općeg idealnog puta u gosp. transformaciji
2. Prijelazi u druge režime
 Slomovi pojedinih režima rijetko imaju jedan, jednoznačni uzrok

 Nadmoćan zajednički obrazac propast komun. režima u I. Europi
 Zaoštrena kriza legitimnosti zbog neučinkovitosti privrede vodi k
Gorbačovljevim reformama, kraj Brežnjevljeve doktrine
 Izostanak opasnosti od sovjetske represije nad opozicijom
 Pristanak kom. vlasti na pluralističke izbore, porast prosvjednih pokreta
 Domino-učinci diljem regije
 Implozija, a ne revolucija
 Dugoročno urušavanje legitimnosti, no ključna uloga nereagiranja
SSSR-a koje je stvorilo povoljni moment u međun. okruženju
 Marksistička dediferencijacija parc. društv. sustava rezultirala
posvemašnjim slomom kom. sustava
 Procesni oblici kraja kom. režima određeni konstelacijama i strategijama
ključnih aktera: ortodoksnih tvrdolinijaša, reformskih mekolinijaša, umjerene
opozicije i radikalne opozicije
2.1. Odozgo kontrolirana promjena sustava: Balkan
 Albanija:
 Oprezno otvaranje u izoliranoj autokraciji, Ramiz Alija
 Prvi dem. izbori u ožujku 1991.
 Reformirani komunisti dominirali dr. aparatom i medijima te
premoćno pobijedili, osim formalnih dem. institucija, reforme izostale
 Društveni nemiri, oporba ne priznaje rezultate, novi izbori u ožujku 1992.
 Novi predsjednik Sali Berisha, Demokratska stranka dolazi na vlast
 Bugarska:
 Vrlo zatvoren kom. sustav s mnogim obilježjima totalitarizma
 Unutarpartijski puč protiv staljinista Todora Živkova u jesen 1989.
 Želja za kom. reformama, a ne demokratizacijom, pritisak javnost i međ.
okolnosti potaknuli okrugli stol, no uz dominaciju komunista
 Izbori u lipnju 1990., bivši komunisti ostaju na vlasti
 Opozicija blokirala rad parlamenta, sprječavala izradu novog ustava,
organizirala štrajkove
 Novi izbori u listopadu 1991., opozicijski Savez demokratskih snaga osvaja
vlast
 Rumunjska:
 Ogledni primjer promjene sustava koju kontrolira stara kom. elita
 Ion Iliescu, član stare nomenklature, sve do 1996. predsjednik,
polupredsjednički sustav
 Nepostojanje okruglog stola kom. elite i dem. opozicije
 Fragmentirana opozicija
 Postkomunisti kontrolirali držav. i sigur. aparat, te glavne medije i gosp.
subjekte
 Demokratska konvencija Rumunjske tek 1996. smjenjuje postkomuniste s
vlasti
 Dug ostanak na vlasti stare kom. elite i spor razvoj konsolidirane lib.
demokracije i pravne države kao posljedica sultanističkog totalitarizma
Ceauşescua
2.2. Pogodbena promjena sustava: Poljska
 Pakt o transformaciji zbog pat situacije između kom. elite i Solidarnosti

 Početak štrajkovima u brodogradilištu u Gdanjsku 1980., potpora Crkve i
intelektualaca radnicima
 Mobilizirano civ. društvo stječe hegemoniju u društvu
 Autoritarno-birokratski režim 1981. (zabrana Solidarnosti)-1987., ratno pravo
 Režim: mekolinijaši (gen. Jaruzelski), tvrdolinijaši (ideolozi, sig. aparat)
 Opozicija: umjereni reformatori (Lech Wałęsa), radikalni mladi
sindikalisti
 Jesen 1988. – pregovori, okrugli stol

 Kompromisi zahvaljujući „velu neznanja (J. Rawls)“ – niti partija niti
Solidarnost nisu bili sigurni u vlastitu snagu, tj. poziciju moći, režim je
precjenjivao, a opozicija podcijenjivala svoju snagu
 Dogovor o polupredsjedničkom sustavu po uzoru na Petu Republiku i o
polupluralističkim izborima za Sejm (1989.) s 65% mjesta rezerviranih za
vladajuću koaliciju, izbori bez kvota za ponovno osnovani Senat
 Partija gubi izbore za Senat, pridružene stranke prelaze u tabor Solidarnosti,
partija postaje socijaldemokratska tranka
 U drugom krugu pregovora o ustavu Solidarnost kao akter značajno jača od
predstavnika starog režima, raspad Solidarnost na konzervativnu gdanjsku i
liberalnu varšavsku skupinu
 Definitivni kraj starog režima, smjena Jaruzelskog, izravni izbor novog
predsjednika Wałęse 1990. te prvi potpuno slobodni parlamentarni izbori
1991.
2.3. Kolaps režima: Čehoslovačka
 Gubitak bilo kakve moći i legitimacije partije u tri tjedna zgusnutih

događaja kasne jeseni 1989.
 Policija guši studentske demonstracije, radnički štrajk potpomognut vrhom
kom. omladine, masovno dezertiranje članova i suputnika partije
 Vojska i policija odbijaju uvesti red
 Partijski vrh odstupa, stari saziv parlamenta izabire disidenta Havela za novog
predsjednika
 Prvi slobodni izbori u lipnju 1990., pobjeda Građanskog foruma (Češka) te
Javnosti protiv nasilja (Slovačka)
 Na strani kom. režima nije bilo niti jednog aktera koji bi mogao djelovati u
pogodbenoj tranziciji ili u kontroliranoj tranziciji odozgo
 Opozicija slabo organizirana
 Zamrznuti posttotalitarni režim (Linz i Stepan) onemogućio razvoj aktera, bilo
na režimskoj, bilo na opozicijskoj strani
 Režim odustao od mobilizacije, apatičnom stanovništvu jamčena skromna
materijalna sigurnost
2.4. Kolaps režima i kraj države: poseban slučaj DR Njemačke
 Zamrznuti posttotalitarni režim

 Gubitak legitimnosti SED-a
 Privredna kriza, zaostajanje u inovativnosti i produktivnosti, želja
građana za potrošačkom robom viđenom na zapadnonjemačkoj TV
 Ritualizirani oblici participacije bez utjecaja na središnje pol. odluke, 4

stranke pridružene SED-u, masovne organizacije i sindikati kao poluge
partije, gubitak pol. legitimnosti
 Defekti u pravnoj državi, pravne norme većinom plod uredbi izvršne
vlasti, a ne zakona parlamenta, nepostojanje ustavnog suda,
nemogućnost građana na žalbu na rad državne uprave
 Sigurnost socijalne države prije stvarao legitimnost putem države
blagostanja, mlađim naraštajima nedostatan za razvoj potpore
 Marksizam-lenjinizam zahtijeva odricanje i vjeru u „bolju budućnost“,
kada ona izostane, ruši se ideološka osnova režima
 Konstrukt „klasne nacije“ nije uspio, izvan komunizma svrha postojanja
DDR-a pored SRNJ-a upitna
 Izostanak sovjetske potpore režimu SED-a, destabilizirajući učinci
liberalizacije u Poljskoj i Mađarskoj
 Jesen 1989.: masovni bijeg preko Mađarske i Praga, izostanak sankcija
SSSR-a, racionalna računica u korist masovnih prosvjeda
 Smjene u vodstvu SED-a, nemogućnost zadržavanja prosvjednika,
policija i vojska ne pucaju u prosvjednike, otvaranje Zida, pad Zida i pad
režima 3. 12. 1989.
2.5. Novi osnutak država: baltičke demokracije
 Paktovski prijelaz u sve tri države

 Preudvjet: raspad sovjetskog imperija
 Međusobno pojačavajući procesi osamostaljenja i demokratizacije
 Estonska SSR kao predvodnica pokreta za demokraciju i neovisnost
 Pokret za zaštitu okoliša ranih 1980-ih koji se protivio rusifikaciji i štitio
estonsku kulturu, od 1987. nacionalistički karakter pokreta i osnivanje
Estonske pučke fronte
 Ključna uloga umjerenih aktera: nacionalno orijentiranih dijelova KP Estonije
i umjerene oporbene Estonske pučke fronte, slab utjecaj i marginalni utjecaj
tvrdih nacionalista Građanskog foruma i prosovjetskog dijela estonske partije
 Udio ruske manjine od 30% zahtijevao je postupni pristup u osamostaljivanju
 Izbori za Vrhovni sovjet u proljeće 1990., pobjeda pučke fronte i deklaracija o
neovisnosti, KP Estonije se odvaja od svesovjetske partije i konstituira kao
zasebna KP, marginalizacija prosovjetskih snaga, ali i radikal. nacionalista
 Latvija: najviše pogođena rusifikacijom, udio Rusa 34%, udio
Latvijaca 52%, početak demonstracija protiv sovjetskih vlasti 1987.
 Sovjetske snage su intervenirale, nasilni sukobi
 Latvijska pučka fronta 1988., gradualistička strategija, cilj Rep. Latvija, ne
nužno i puna neovisnost, Latvijski pokret za nacionalnu neovisnost kao
radikalni akter, sukob reformskog dijela KP Latvije i prosovjetskog, rusofonog
krila
 Reformisti se odcijepili i pridružili pučkoj fronti, pobjeda pučke fronte na

izborima za Vrhovni sovjet u proljeće 1990.
 Zbog velikog broja Rusa, ortodoksna, prosovjetska partija važan akter
transformacije, nakon propast puča, isključeni kao relevantan akter 1991.
 Pučke fronte u Estoniji i Latviji ubrzo po izbornoj pobjedi se raspadaju
 Diskreditacija domaćih komunista zbog opiranja neovisnosti
 Litva: pokret pučke fronte Sajūdis 1988., uspješan prelazak u stranku nakon
tranzicije, nacionalistički intoniran
 Litavski komunisti kao snažan akter, 1989. stvaraju Litavsku dem. stranku
rada
 Litavski nacionalisti pod Landbergisom odmah išli u izravan sukob s
Moskvom i odmah proglasili punu državnost u ožujku 1990.
 6 aktera: radikalna nacion. oporba, umjerena nacion. oporba, reform.
mekolinijaši, ortodoksni tvrdolinijaši, sovjetski reformisti i sovjetski
tvrdolinijaši
 Demokratizacija u Litvi = dekomunizacija, a u Estoniji i Latviji = derusifikacija
pol. sustava
3. Institucionalizacija demokracije
3.1. Tipovi demokratskih sustava vlasti u Istočnoj Europi
 Sva četiri tipa vlasti prisutna

 Srednja i sjeverna Istočna Europa – parlamentarni sustavi
 Mješoviti sustavi – Poljska, Litva, Hrvatska
 Jugoistočna i istočna Istočna Europa – polupredsjednički sustavi, iznimke
parlamentarni sustavi Albanije, Bugarske i Makedonije, no s jakim
predsjednikom
 Među polupredsjedničkim sustavima, najjači je ruski predsjednik, s ovlastima
većima od amer. predsjednika
 Predsjednički sustav: islamske, postsovjetske zemlje – Srednja Azija
 Jača konsolidacija demokracije u srednjoistočnoj i sjevernoj Europi –
parlamentarni sustavi
 Što je zemlja istočnije i što je jača uloga predsjednika, to je
udaljenija od konsolidirane demokracije, među predsjedničkim
sustavima niti jedna ne zadovoljava Dahlove min. kriterije lib. demokracija
3.1.1. Parlamentarni sustav vlasti: Primjer Mađarske
 Sredinom 1990-ih: Albanija, Bugarska, Češka, Estonija, Latvija,

Mađarska, Slovačka i Slovenija
 Parlament: jednodoman, klasične funkcije – zakonodavstvo, proračun,
postavljanje nekih visokih drž. dužnosnika, kontrola vlade, vijećanje o
krupnim odlukama
 Predsjednik: srednje jaki predsjednik, bira ga parlament, postupke
predsjednika supotpisuje premijer, neograničeno pravo nazočiti, govoriti i
predlagati u parlamentu, pravo na zakonsku inicijativu, pravo na suspenzivni
veto i traženje ocjene ustavnosti, pravo na raspuštanje parlamenta
(ograničeno)
 Vlada: premijera bira parlament na prijedlog predsjednika, šef vlade
slobodno sastavlja svoj kabinet, konstruktivno glasovanje o povjerenju vladi,
nemogućnost glasovanja o povjerenju pojedinim ministrima
 Ustavni sud: jak ustavni sud po uzoru na SRNJ, ovlasti čak jače od
njemačkog, sudce bira parlament na 9 god., preventivna kontrola tijekom
zakonodavnog procesa moguća, pučka tužba – građani mogu tražiti ispitivanje
ustavnosti zakona
 Izborni sustav: kompenzacijski izb. sustav, 2 glasa utječu na raspodjelu
mandata među stranakama, jaki disproporcijski učinci koji pogoduju najjačim
strankama, koncentracija stranačkog sustava, stabilne vladine većine
3.1.2. Parlamentarno-predsjednički sustavi vlasti: Primjer Poljske
 Dvostruka pol. odgovornost vlade – parlamentu i predsjedniku

 Sukob oko ovlasti parlamenta i predsjednika – „Mali ustav“ iz 1992., novi ustav
iz 1997. definirao odnose
 Parlament: dvodomni sustav (atipično za I. Europu), Sejm značajniji od
Senata, Sejm može nadglasati Senat ukoliko on odbije zakon
 Predsjednik: izravno biran na 5 g., vodi vanjsku i međ. pol., Vijeće nac.
sigurnosti sam postavlja, može sazvati sjednicu vlade, pravo veta na zakone,
3/5 većina u Sejmu potrebna da ga nadglasuje, pravo inicijative postavljanja
premijera klati se od predsjednika do parlamenta
 Vlada: prvenstvfeno odgovorna parlamentu, konstruktivno glasovanje o
nepovjerenju, pojedine ministre moguće opozvati bez protuprijedloga
 Ustavni sud: prvi ustavni sud u I. Europi (1986.), nakon ustava 1997. Sejm ga
više ne može nadglasati 2/3 većinom, građani se ne mogu pojedinačno pozivati
na Ustavni sud
 Izborni sustav: isprva ekstremna fragmentacija zbog snažne
proporcionalnosti, povećanjem izbornih pragova reducirana nakon 1992.
 Ustavnopravni odnosi izvršne i zakonodavne vlasti nejasnije određeni nego u
Mađarskoj
3.1.3. Predsjedničko-parlamentarni sustav vlasti: Primjer Rusije
 Oštar sukob između zagovornika parlamentarizma i prezidencijalizma, dem.

izabrani predsjednik Jeljcin protiv starog komun. Kongresa narodnih deputata
kao zakonodavnog tijela
 Predsjednik: dominantni ustavni akter, glavna uloga u tvorbi vlade, ukoliko
Duma odbije njegov prijedlog 3 puta, može imenovati privremenu vladu te
onda raspustiti Dumu, superprezidencijalizam
 Daje smjernice vladi, ne samo u vanjskoj, već i u unutarnjoj politici
 Zakonske inicijative, predsjednički dektreti, odluke predsjedničke egzekutive
(Vijeće za sigurnost Ruske Federacije)
 Suspenzivni veto na odluke federalne skupštine (Duma + Vijeće federacije),
potrebna 2/3 većina da bi ga se nadglasalo
 Parlament: Državna duma i Vijeće federacije (predstavnici izvršne i
zakonodavne vlasti federalnih jedinica)
 Simetrični federalizam republika, regija, oblasti, gradova i autonomnih oblasti
i okruga
 Asimetrični bikameralizam, Duma ima važniju ulogu u zakonodavstvu, može
2/3 većinom nadglasati prigovore Vijeća federacije
 Vlada: kabinet ovisi i o povjerenju parlamenta i predsjednika
 Predsjednik predsjedava kabinetom, može otpustiti premijera
 Prostor djelovanja kabineta sužen kada je parlamentarna većina u oporbi
predsjedniku, kada pak predsjednikova stranka ima većinu, predsjedničke
ovlasti toliko rastu da tolika koncentracija moći ugrožava demokraciju
 Ustavni sud: sudce bira parlament na isključivi prijedlog predsjednika,
znatno smanjene ovlasti nakon 1993. i Jeljcinove promjene ustava, primarna
uloga u kontroli postupanja državnih tijela prema građanima, no ne i u
preispitivanju ustavnosti pol. odluka i postupanja najviših tijela
 Izborni sustav: rovovski sustav, rascjepkanost stranačkog sustava, umjesto
konsolidacijskih učinaka, kompenzacijski izborni sustav povećava
fragmentaciju i disproporcijske učinke
3.1.4. Predsjednički sustavi vlasti. Primjer Bjelorusije
 Predsjednik: poglavar države i izvršna vlast, neograničen broj mandata (od

2004.), organizacijska, poslovna i personalna vlast, imenuje i otpušta
premijera i kabinet, no uz suglasnost parlamenta
 Zakonodavna inicijativa, suspenzivni veto (2/3 većina potrebna za
naglasavanje)
 Mogućnost dekreta u posebnim slučajevima, iznad zakona, proračun se donosi
dekretom (2/3 većina u roku od 3 dana potrebna za nadglasavanje)
 Može raspustiti parlament ukoliko on izglasa nepovjerenje vladi/premijeru
 Pravo predlaganja ustavnih promjena, imenovanje polovice članova i

predsjednika ustavnog suda, kao i polovice članova i predsjednika izbornog
povjerenstva
 Postsovjetski superprezidencijalizam jači nego u Rusiji, narušena
podjela vlasti
 Parlament: Predstavnički dom i Vijeće republike, predsjednik imenuje 1/3
Vijeća, a ostale imenuju lokalne izvršne vlasti, koje također imenuje
predsjednik
 Predsjednik saziva redovita i izvanredna zasjedanja parlamenta
 Vlada: ne može raspustiti parlament, kabinet podređen predsjedniku
 Ustavni sud: ograničene mogućnosti incijative, nemogućnost pojedinačnih
tužbi građana
 Izborni sustav: sovjetski sustav apsolutne većine, kandidat izabran jedino uz
izlasnost preko 50% i ukoliko ne dobije više glasova protiv sebe nego za sebe
3.2. Geneza demokratskih sustava vlasti
3.2.1. Historijsko-ustavno objašnjenje
 Skromna uloga u Mađarskoj, Poljskoj i Rusiji, u Bjelorusiji nepostojeća, zbog

nepostojanja tradicije državnosti
 Poljska i Mađarska više se oslanjale na komun. iskustvo, nego li na nestabilne
ustave međuratnog razdoblja
 Revizije i prilagodbe starih ustava
 Mađarska: tradicija parlamenta (izvorno dvodomnog za vrijeme
monarhije), važna uloga u demokratizaciji još za komunizma
 Povijesni kontinuitet najvidljiviji u Poljskoj: do novog ustava 1997. jači
institucionalni kontinuitet s desnom autokracijom (1935. Piłsudski) i lijevom
autokracijom (komun. režim), nego s demokratskim ustavom iz 1921.
 Rusija: nepostojanje genuine dem. tradicije, slaba tradicija Dume
3.2.2. Objašnjenje o uvozu
 Jeljcinov superprezidencijalizam nadišao djelomične uzore – Francusku i SAD

 Peta Republika kao uzor za Poljsku
 Utjecaj Njemačke na mađarski ustav – konstruktivno glasovanje o
nepovjerenju, jaki ustavni sud
3.2.3. Objašnjenje usmjereno na procese i aktere
 Konkretne institucionalne konfiguracije sustava vlasti oblikovane su

egoističnim strategijama racionalnih aktera tijekom institucionalizacije
demokracije
 Mađarska: revidirani ustav nastao kroz pregovore režimskih reformatora i
oporbe, segmentirani izborni sustav s kompenzacijskim elementima kao
rezultat kompromisa, nakon gubitka vlasti, postkomunisti gube pregovarački
potencijal, ustavna uloga predsjednika smanjena sukladno željama građanske
oporbe
 Poljska: kompromisi kroz više krugova pregovora, polupredsjednički sustav
kao rezultat nagodbe, pobjedom Solidarnosti mijenjaju se odnosi moći u
pregovorima
 Rusija: igra nultog zbroja, bez kompromisa, Jeljcin dekretom smjenjuje
parlament i onda gura svoj ustavni prijedlog o superprezidencijalizmu,
potvrđen na referendumu od strane manje od 30% biračkog tijela
4. Konsolidacija: Usporedba Mađarske, Poljske, Rusije i Bjelorusije
1. Različit kraj autokratskog režima

 Mađarska: režimske elite pokreću transformaciju, nakon koje slijede
pregovori reformističkog dijela režima i oporbe
 Poljska: transformacijski pritisak odozdo, zatim pregovori
reformističkih komunista i oporbe
 Rusija: transformacija odozgo (SSSR, Gorbačov), osnivanje države,
reformu vode „preobraćeni“ mekolinijaši i reformske snage bez
pregovora
 Bjelorusija: raspad SSSR-a, osnutak države, reforma odozgo, prekid
demokratizacije odozgo
2. Uspostava različitih sustava vlasti
 Mađarska: parlamentarni
 Poljska: parlamentarno-predsjednički
 Rusija: predsjedničko-parlamentarni
 Bjelorusija: predsjednički
3. Civilno društvo
 Mađarska: tradicij. crte civ. društva i pravn. države koje sežu u
habsburško doba, ponovni blagi razvitak nakon 1968.
 Poljska: slabije habsb. tradicije i masovni prosvjedi civ. društva nakon
1980.
 Rusija i Bjelorusija: nikakve tradicije u 19. i 20. st.
4. Privreda
 Mađarska i Poljska: viši BDP per capita, članstvo u EU, visoka
obrazovna razina
 Rusija i Bjelorusija: niži BDP per capita, bez izgleda za članstvo u EU,
niža obrazovna razina
 Analiza dem. konsolidacije na 4 razine pol. sustava: ustavne institucije,

posredničke organizacije, neutralizacija aktera veta i civ. društvo
 3 načela koja potiču kosolidaciju na razini ustavnih institucija:
1. Institucionalna učinkovitost: pol. institucije moraju omogućavati
učinkovite pol. odluke i doprinositi pol. stabilnosti
2. Institucionalna razvidnost: pol. odluke moraju biti dem.
legitimirane i kontrolirane
3. Institucionalna uključivost: institucije moraju poticati društvenu i
pol. uključenost ne smiju diskriminirati revenantne manjine
4.1. Ustavna konsolidacija: Sustavi vlasti
 Mađarska: jasna podjela vlasti, kooperativna isprepletenost ustavnih

tijela i mogućnost međusobnog nadzora stvaraju institucionalni okvir za
stabilne vlade, ne ograničuju njenu učinkovitost konkurentskim ili
preklapajućim ovlastima te ne sprječava pol. i soc. uključenost
 Poljska: nejasno formulirana razgraničenja ovlasti zakonodavne i izvršne
vlasti stvorila ustavne sukobe, polupredsjednički ustavni okvir poticao
nestabilnost vladinih kabineta, novi ustav 1997. razjasnio ustavne
odnose predsjednika i parlamenta, no nije donio stabilnije kabinete
 Rusija: predsjednička moć premašuje moć predsjednika u čistim
dem. predsjedničkim sustavima, veća stabilnost vlade, no slabiji
parlament što šteti demokraciji, učvršćivanje dem. defekata i put u
predsjednički autoritarizam
 Bjelorusija: predsjedničko autoritarno instrumentaliziranje egzekutive
protiv parlamenta, autoritarna predsjednička diktatura, izostanak
samoograničavanja i međusobne kontrole ustavnih institucija
 Ustavna konsolidacija u I. Europi: Estonija i Slovenija na vrhu, slijede s
malim razmakom Poljska, Litva, Mađarska, Češka, Slovačka i Hrvatska
– ustavno konsolidirane, defekti demokracije u Makedoniji, Srbiji i
BiH, slaba konsolidacija u Albaniji, Rusiji i Moldaviji, opasnost od autokracije
u Rusiji i diktatorska transformacija u Bjelorusiji
4.2. Predstavnička konsolidacija: Stranački sustavi i udruženja
4.2.1. Stranački sustavi
 Mađarska: izborno zakonodavstvo stvorilo stabilan okvir za stranački sustav,

kompenzacijski izborni sustav utječe na koncentraciju i stabilne
vladine većine, uz smanju reprezentativnost/proporcionalnost, niska
volatinost, bez protusustavskih stranaka, bez ideološke polarizacije, slaba
društvena usidrenost stranaka – kartelske stranke, najkonsolidiraniji
stranački sustav u I. Europi
 Poljska: izborni sustav do 1993. otežavao konsolidaciju stranačkog sust., vrlo
daleko od konsolidacije, visoka inicijalna fragmentacija, nestabilne vladine
većine, visoka volatilnost, društvena usidrenost stranaka niža nego u
Mađarskoj, niska izborna participacija
 Rusija: još udaljeniji od konsolidacije nego u Poljskoj, nedovoljno
diferencirane protostranke, uzroci: bez snažne dem. oporbe komunistima
iz koje bi nastale stranke, moćni predsjednik obezvrjeđuje stranke, nejasni
rascjepi, tradicionalno predstavljanje interesa preko državnih lobija, sovjetsko
naslijeđe, visoka fragmentacija, volatilnost i polarizacija, slabo
ukorijenjene stranke, predstavnička dem. postaje delegativna dem.
 Bjelorusija: posrednički vakuum, slabe stranke, uzroci: odgođeni
konstitutivni izbori, institucionalne prepreke u predsjedničkom sustavu,
autoritarni stil Lukašenka, samomarginalizacija oporbenih stranaka,
nerazvijena građan. kultura
4.2.2. Udruženja u industrijskim odnosima
Državni Transformacijska Kapitalističke demokracije

socijalizam društva
Konfiguracija monistička državno- pluralistička neokorporativistička
udruženja korporativistička
Sindikalna politika etatističko- politika tripartitino
politika transmisijskog klijentelističke skupina za koncertiranje
remena mreže pritisak
 Najpovoljniji oblik industrijskih odnosa za mlade postkomunističke dem.:

neokorporativistička konfiguracija udruženja
 Mađarska: 1. faza: građanska koalicija pod Antallom uspijeva neutralizirati
sindikate – kom. sindikati kompromitirani, novi sindikati nedovoljno
reprezentativni i samostalni, 2. faza: korporativistički aranžmani s
reformiranim starim sindikatima kako bi se dala legitimacija nužnim
socioekonomskim reformama, daljnja stabilizacija tripartitne suradnje pod
socijaldemokratskom vladom, najuspješniji liberalni
neokoroporativizam u cijeloj Srednjoistočnoj Europi
 Poljska: 1. faza: radikalne gosp. reforme uz potporu Solidarnosti, rascjep

sindikata Solidarnosti uslijed tereta reformi, 2. faza: socijaldemokratska vlada
potiče industrijsko pregovaranja, ciklički nestabilni korporativizam,
segmentirani korporativizam jer se odnosi skoro isključivo na stare
podržavljene industrijske sektore i javne službe, teško se može
očekivati daljnja konsolidacija
 Rusija: slabija gospodarska preobrazba, nejasan rascjep kapital-rad,
dominantna uloga države kao poslodavca, dominiraju sljednici
sovjetskih sindikata, slabije udruživanje privatnih poslodavaca
nego starih državnih direktora, mješavina državnog socijalizma i
liberalnog tržišnog gospodarstva, fragmentirani sindikati i udruge
poslodavaca, klijentelističko-paternalistički odnosi
 Bjelorusija: dominacija centralne zapovjedne ekonomije, slaba
privatizacija, crta sukoba nije između rada i kapitala, nego između državnog
i privatnog sektora, asimetrični dualizam, prevlasti sindikata i udruga
poslodavaca podržavljene industrije
 Predstavnička konsolidacija u I. Europi: najviša konsolidacija: Slovenija,
Mađarska, Češka, Hrvatska i Estonija, slabija konsolidacija stranaka i
udruženja: Poljska, Slovačka, Litva, Albanija, Bugarska i Rumunjska,
nekonsolidirana: Makedonija, Latvija, Srbija, Crna Gora i BiH, nestabilne i
autoritarne strukture: Rusija, Moldavija, Bjelorusija
4.3. Konsolidacija ponašanja aktera veta
 Mađarska i Poljska: vojska nije bila sila veta, nije bilo reakcionarne klase
moćnih veleposjednika, niti radikalno-terorističkih skupina, nomenklatura
starog režima također nije prijetnja demokraciji
 Rusija i Bjelorusija: iako nije otvoreni akter veta, dvojbena uloga vojske u
Rusiji koja pridonosi daljnjem potkopavanju dem. institucija, opastost veta za
defektne demokracije u Rusiji i Bjelorusiji dolazi iz samih ustavnih institucija,
tj. predsjednika
4.4. Konsolidacija građanskog društva
 Izgradnja građanskog društva zahtijeva najviše vremena za konsolidaciju, kako

pokazuju primjeri iz 2. vala demokratizacije, ali i iz 3. vala u Lat. Americi i I.
Aziji
 Najbolja konsolidacija u Mađarskoj, najgora u Bjelorusiji
 Visoko povjerenje u vojsku i policiju, nisko u parlament, ovaj obrazac I. Europe
usporediv je sa SRNJ
 Nisko povjerenje u pol. stranke u I. Europi, veće povjerenje u soc. sigurnost
nego u SRNJ
 Jakost civ. društva i demokratskih stavova u transformacijskim

državama opada od zapada prema istoku, a korelira sa stupnjem
ekonomskog razvoja i prosperitetom
 Politička kultura kompatibilna demokraciji u Sloveniji, Češkoj,
Estoniji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Slovačkoj, Poljskoj i Litvi, dok je u
Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj nerazvijena, u Rusiji, Moldaviji i BiH pol.
kultura odgovara niskom standardu pol. elita
4.5. Sažetak
 Agregirani parcijalni indeksi konsolidacije upućuju na 4 skupine zemalja:

1. Konsolidirane demokracije: Slovenija, Češka, Estonija, Mađarska,
Hrvatska, Poljska, Litva, Slovačka
2. Na putu prema puno konsolidaciji u sljedećim godinama:
Bugarska, Rumunjska i Latvija
3. Nekonsolidirane izborne demokracije: Makedonija, Albanija
Srbija, Crna Gora te BiH
4. Jako defektne demokracije i poluautoritarni režimi: Rusija i
Moldavija te Bjelorusija (autokracija)
 Modernost: razina obrazovanja u I. Europi značajno viša nego u Lat.

Americi i I. Aziji – komparativna prednost u demokratizaciji
 Državnost: zemlje koje su imale probleme s državnošću se nisu
konsolidirale, zakašnjela konsolidacija Hrvatske zbog tog čimbenika
 Vanjski akteri: Europska unija kao promicatelj demokracije
VII. Demokratizacija izvana
1. Promicanje demokracije
 Izostanak opće teorije promicanja demokracije

 Promicanje dem. kao puni raspon vanjskih aktivnosti i razvojne
suradnje koji pridonose razvoju i konsolidaciji demokracije (EU)
 Ukupnost svih djelovanja vanjskih aktera – privatni ili javnih,
unilateralnih ili multilateralnih, koja su po svojoj namjeri
usmjerena na prevladavanje autoritarnih oblika vlasti i načina
vladanja time što podupiru sve institucije, organizacije, pokrete i
inicijative u politici, gospodarstvu i društvu zemlje adresata, koji
pridonose demokratizaciji, pristup može biti top down (drž. institucije) ili
bottom up (društv. inicijative) (Merkel)
 Šesterokut promicanja demokracije (Sandschneider):
1. Strategije/instrumenti
2. Adresati
3. Faza transformacije
4. Akteri
5. Motivi/ciljevi
6. Međ. kontekstualni uvjeti
 Tko? Koji se akteri angažiraju u promicanju demokracije? – problem

koordinacije i problem legitimacije
 Koga? Koje zemlje i režime treba promicati? – problem odabira
 Kada? U kojim fazama režima i transformacije treba promicati? – problem
odabira pravog trenutka
 Kako? Koji obrasci strategija promicanja demokracije postoje? – problem
strategije
 Učinak? Kakvi se učinci promicanja demokracije mogu uočiti? – problem
učinka
1.1. Promicatelji demokracije
 Prostorna dimenzija: nacionalni, međunarodni i transnacionalni akteri

 Pravna dimenzija: državni, paradržavni i privatni
 Gotovo svaka etablirana demokracija koja pripada OECD-u bavi se
promicanjem demokracije
 SAD: interesi nac. sigurnosti i međ. stabilnost, good governance
 Njemačka i Japan: ekonomski motivi, vjera u teoriju modernizacije
 Skandinavske zemlje: ljudska prava, emancipacija žena, suzbijanje
socioekonomske nejednakosti
 Multilateralne org.: UN, EU, MMF, Svjetska banka
 Argumenti UN-a za promicanje demokracije:
 Teorija dem. mira (Kant)
 Demokracija i ljudska prava
 Demokracija i modernizacija
 UN preferira top down approach
 EU najuspješnija u vanjskoj demokratizaciji u Europi
 Loše koncipirana EU potpora dem. izvan Europe
1.2. Problem odabira
 Što su autokracije zatvorenije i što više tendiraju totalitarnom polu

to više krše ljudska prava
 Nije smisleno pokušavati promicati demokraciju u totalitarnim režimima
 Neuspješne države, propale države i fragilne države: zbog
nedostatka državnosti propale države ne mogu biti totalitarne jer
nemaju efektivna sredstava za organizaciju totalnog nadzora nad svojim
podanicima
 Kršenja ljudskih prava u propalim državama često teža od dobro
uređenih totalitarnih režima
 Glavni problem promicanja demokracije u propalim državam je
nepostojanje vlastitih državnih institucija koje bi mogle jamčiti
legitimni ili nelegitimni monopol sile
 U propalim državama nužno je osigurati unutarnji mir, nametnuti monopol
sile, a tek onda stvoriti uvjete za demokraciju
 Problem akumulacije zadaća promicatelja dem. u Afganistanu i Iraku
 Međ. zajednica ponekad mora podupirati „liberalne protektorate“ dok se ne
stvore uvjeti za samostalni razvoj, pr. BiH
 Autoritarni režimi: ukoliko je državnost konsolidirana te nema dubokih
etničkih i vjerskih sukoba, demokratizacija izvana ima veće izglede
 Česta komunikacija s režimskim elitama: uvjetovana pomoć, diplomatske
ponude, prijetnja sankcijama
 Zaklade i nevladine organizacije – rad s civilnim društvom na terenu
 Dilema: Trebaju li vanjski promicatelji demokratizacije podupirati islamističku
oporbu u arapskim zemljama?
 Hibridni režimi: najbolji uvjeti za uspješno i efektivno promicanje
demokracije
 Kontinuum režima od kompetitivnog autoritarizma do defektnih demokracija
 Politički režim nije učvršćen, vanjska potpora može pomaknuti odnose moći u
koristi aktera demokratizacije
 Zemlje donatori bi trebale svjesno odabrati zemlje podobne za potporu u
skladu sa sposobnošću samoobvezivanja na dugoročnu potporu
1.3. Problem odabira pravog trenutka
 2 dimenzije: 1) trenutak početka potpore, 2) trajanje potpore

 Potpora na kratki rok ima male izglede za uspjeh
 U fazi tranzicije u mobilizirane transformacijske države važnu ulogu igraju
međun. nevladine org., dok kod dugoročne potpore konsolidaciji dominiraju
državni akteri
 Najpogodnije razdoblje za potporu drž. institucijama je faza tranzicije i

konsolidacije, potpora izgradnji dem. institucija
1.4. Problem strategije
 Pitanje kada i kako

 Arsenal instrumenata promicanja dem. u politici i državi:
 Klasična demokracija: diplom. demarš kod nepoštovanja ljud. prava
 Politička suradnja: ekspertiza kod ustava, sudstva
 Politička uvjetovanost: jedini uspješni primjer EU
 Ekonomske sankcije: embargo, trgovinske blokade
 Prikrivene intervencije: potpora gerilcima, pučevima
 Vojna intervencija: Kosovo, Afganistan, Irak
 Fokus na politiku – bottom up, kratkoročan
 Fokus na razvoj – top down, dugoročan
 Strategija top down: objekti potpore:
 Izborni sustavi i izbori: savjetovanje oko izbornog modela,
organiziranje i nadziranje izbora, potpora prvim slobodnim izboriam
omiljen oblik promicanja dem. zapadnih zemalja donatorica, posebice
SAD
 Ustavotvorstvo: pokušaj utjecaja na normativnu i institucionalnu
sazdanost novih demokraicja, ustavnopravno savjetovanje često vodi do
uvoza ustavnih aranžmana iz zemalja donatorica
 Pravna država i sudstvo: promicanje pravne države kroz trgovinsko,
ugovorno i radno pravo, pravna država se često smatra ključnom, iz
koje će doći do spillovera na gospodarstvo, dem. poredak i civ. društvo
 Potpora strankama: velika važnost stranaka i u zrelim i u mladim
demokracijama, ključna uloga stranačkih zaklada, stranački pristup
(potpora srodnim strankama), višestranački pristup (potpora
nevezana uz srodnost), međustranački dijalog, institucionalni
pristup (izborno pravo, nadgledanje izbora), međunarodna
suradnja među strankama, pristup civilnog društva (potpora
sindikatima, udrugama poslodavaca i poljoprivrednika kako bi se
nadoknadila inicijalna slabost stranaka)
 Strategija bottom up: objekti potpore
 Demokratizacija društva odozdo, udruge civilnog društva kao „škole
demokracije“
 Isprva naglasak na advocacy NGOs – zagovaratelji specifičnih
demokratizacijskih ideja i reformi, upitan uspjeh
 Kasnije fokus na socioekonomski orijentiranim skupinama civ. društva
 Naglašena uloga ownership – uključivanje lokalnih aktera
1.5. Problem evaluacije
 Upitna statistička potvrda učinkovitosti potpore demokratizaciji

 Različita razina i intenzitet učinka s obzirom na aspekte demokratizacije i
vremenski odmak evaluacije
 Problem fokusa na neposredne rezultate (output) demokratizacijskih
projekata, a ne na stvarne posljedice (outcome)
 Poželjna kombinacija strane i participativne (u zemlji primateljici dem.
potpore) evaluacije zbog uzajamne kontrole i korekcije
 Nedovoljno jasna mikro-makro veza, tj. veza pojedinačnih projekata i
sveukupne demokratizacije zemlje
1.6. Sažetak
 Nemoguće jasno odgovoriti na pitanje funkcionira li međunarodno

promicanje demokracije
2. Demokratizacija „kroz“ rat?
 Uspjeh mirnog promicanja demokracije je nesiguran

 3 pitanja vezana uz demokratizaciju kroz rat: pitanje demokratskog mira,
pravno-normativno pitanje legitimacije vojne intervencije te moralno-
filozofsko pitanje o pravednom ratu u političkoj etici
2.1. Što znamo?
 Ratuju li demokracije manje od autokracija? Ne, demokracije ne vode

niti ukupno manje ratova od autokracija, niti vode manje napadačkih ratova
 Demokracije pametnije biraju svoje ratove, obično pobjeđuju i imaju
manje gubitke
 Ratuju li demokracije protiv demokracija? Ne, ratuju defektne
demokracije, no ne i konsolidirane liberalne demokracije pravne države
 Pokazuju li se ratovi kao babice demokracija? Skokoviti porast
demokracija nakon svjetskih ratova, propasti totalitarnih i autoritarnih režima
nakon ratnih poraza
 Demokratske intervencije nerijetko uzrokuju kratkoročne dem. uspjehe,
dugoročni stabilni dem. poredci su prije iznimka nego pravilo
 Institucionalno nestabilni hibridni režimi više su skloni
građanskim ratovima
 Ukoliko je jedini cilj intervencije sruštiti autokratskog vođu, demokracija ne
može očekivati uspjeh
 Upitna spremnost intervenirajućih sila na dugoročnu potporu demokratizaciji,

ukoliko nema te spremnost, vojna intervencija se ne može podvesti pod bellum
iustum
 Demokratski napadački ratovi protiv svih diktatura ne mogu se legitimirati
samo na temelju statističke postavke da s porastom konsolid. dem. opada
ratno nasilje
2.2. Što smijemo?
 Nauk o bellum iustum (skolastika) postao je ius ad bellum (Grotius, nakon

Vestfalskog mira)
 Poveljom UN-a međunarodno pravo je rat učinilo nelegalnim sredstvom (osim
u individualnoj ili kolektivnoj samoobrani)
 Vijeće sigurnosti daje mandat za vojnu akciju jedino u slučaju prijetnje miru ili
njegove povrede
 Ljudska prava u okviru međunarodnog običajnog prava, kršenje ljudskih prava
i genocid kao opravdanje za humanitarnu intervenciju
 Argumentacija koja važi za humanitarnu intervenciju ne važi za
demokratsku intervenciju
 Demokratske se intervencije mogu legitimirati jedino u sklopu
humanitarnih intervencija, BiH, Afganistan i Irak
2.3. Što trebamo činiti?
 Dem. intervencije legitimne, pa i legalne samo u sklopu humanit. intervencija

 U human. intervencijama ius ad bellum mora biti usko povezan s ius post
bellum – obveza intervencijskih sila za trajno sprječavanje kršenja ljud. prava
 5 uvjeta za moralni ius post bellum (Orend):
1. Okončanje rata
2. Izostanak osvete
3. Suradnja s legitimnim autoritetom u zemlji
4. Izostanak kolektivnog kažnjavanja
5. Razmjerna sredstva i nakon rata
 Politička etika: pobjedničke sile trebaju napustiti zemlju što je prije moguće
 Humanit. intervencija ostaje nepotpunom ukoliko ne završi uređenjem novog
pol. sustava i stvaranjem funkcionalne demokracije u pravnoj državi

Merkel Skripta

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Merkel Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1 Wolfgang Merkel: Transformacija političkih sustava

1. Tipologija političkih sustava

 Politički sustav je funkcionalno specijalizirani parcijalni sustav kojemu je

Obilježja demokratskih i autokratskih sustava

Totalitarni Autoritarni Defektna Demokracija

Tipovi političkih sustava

 Politički sustavi tijekom vremena mogu mijenjati svoj karakter, u kontinuumu

1.1. Demokratski sustavi

 Ishodište demokracije u grčkim gradovima-državama, vladavina demosa kao

 Elementarna obilježja demokracije (Dahl): otvoreno natjecanje za političke

 Dahlovi kriteriji zanemaruju pitanje podjele vlasti

1.1.2. Usidrena demokracija

 Stabilne demokracije u pravnoj državi dvostruko su usidrene – iznutra kroz

D. Podjela vlasti i horizontalna odgovornost: kontrola vlasti,

1.1.3. Defektne demokracije

 Ako je neki parcijalni režim toliko oštećen da mijenja logiku demokracije u

 Delegativna demokracija: kontrola izvršne vlasti od strane zakonodavne i

1.2. Autokratski sustavi

 Definiranje autokracija na temelju 6 kriterija razlikovanja pol. sustava:

5. Pretenzija na opseg vlasti: građanska prava su

1.2.1. Autoritarni sustavi

 Tri obilježja autoritarnih sustava (Linz):

 3.b Vojni režimi vođa: karizmatični vojni vođa,

 Prijelazni oblici, npr. poluautoritarni režimi na putu u demokraciju te

1.2.2. Totalitarni sustavi

 Etatistički aspekt –protuliberalizam i protupluralizam

 Problematičnost kriterija koji ne daju jasnu sliku kada i u kojim uvjetima je

1.2.3. Tipovi totalitarnih sustava

 Komunistički totalitarni sustavi: pristup vlasti potpuno zatvoren,

 Teokratski totalitarni režimi: islamistički fundamentalizam teži totalnom

2. Stabilnost političkih sustava

 Određivanje stabilnosti/nestabilnosti sustava na temelju njegovih strukturnih

2.1. Unutarnja stabilnost demokratskih sustava

 Demokracije, za razliku od autokracija, kroz slobodne izbore imaju

2.2. Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava

 Normativna razina legitimacije: kratkoročno i srednjoročno funkcionira,

 Istraživanja transformacija iznjedrila su mnoštvo preklapajućih i pomalo

3.1. Vlada, režim, država, sustav

 Vlada: prva promjena vlade ključna za mlade demokracije, no druga

3.2. Mijenjanje režima, promjena režima, tranzicija i transformacija

 Mijenjanje režima: počinju se mijenjati temeljni načini funkcioniranja i

 Promjena režima i sustava: nastupa kada se načelno promijeni pristup

4.1. Teorije sustava

 Rana sociološka teorija sustava (Parsons), autopoietički obrat (Luhmann) i

4.1.1. Parsonsova teorija sustava

 Razvoj od trad. do modern. društava temeljen na funkcionalnoj diferencijaciji

4.1.2. Luhmannova autopoietična teorija sustava

 Nasuprot Parsonsovoj ideji o hijerarhijskom položaju pol. sustava nad ostalim

 Ukoliko komunikacijski kodovi jednog (npr. pol. sust) parcijalnog sustava

4.1.3. Teorija modernizacije

 Što je nacija bogatija, veće su šanse da će se demokracija održati

4.2. Strukturalističke teorije

4.2.1. Neomarksistički strukuralizam

 Uspjeh/neuspjeh procesa demokratizacije kao posljedica dugoročnih

4.2.2. Teorem o disperziji moći

 Naglasak na izvorima moći (Vanhanen)

4.3. Kulturalističke teorije

 Religijsko-kulturne tradicije određuju uspjeh demokratizacije jer za razliku od

4.3.1. Religijsko-kulturni tipovi civilizacije

 Fundamentalistička religijska kultura sprječava širenje normi i načina

4.3.2. Socijalni kapital

 Društvene vrijednosti, socijalne tradicije i povijesna iskustva

4.4. Teorije aktera