Tijek rata godine 1942.

Ulazak SAD u Drugi svjetski rat, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim
resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR.

U maju 1942. godine Sovjeti su krenuli u ofanzivu, ali su doživjeli katastrofalan poraz u drugoj
bitci za Harkov (grad u Ukrajini) . Time su Njemcima olakšani uslovi za započinjanje velike ljetne
ofanzive kojoj je cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno
izbijanje na Bliski istok.

Ofanziva koja je započela u junu 1942. godine izazvala je sovjetsko povlačenje, no Sovjeti su s
vremenom bili u stanju da uspore njemačko napredovanje.

Sredinom 1942. godine SSSR se ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako
bi zapadne saveznike natjerao na otvaranje drugog fronta u zapadnoj Evropi, kako bi se što više
rasteretila Crvena armija.

Američki vojni krugovi su se takođe zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u
Evropi bude što kraći, odnosno kako bi imali vremena da se obračunaju sa Japanom. Čerčil je,
s druge strane, smatrao da otvaranja drugog fronta treba da bude na obalama Mediterana što
su Amerikanci prihvatili.

Sovjetski Savez, na drugoj strani, uspijeva obnoviti svoje ratne sposobnosti, u velikoj mjeri
zahvaljujući preseljenju svoje ratne industrije u azijske predjele SSSR-a.

Ofenziva koja je započela u lipnju izazvala je sovjetsko povlačenje. Sovjeti su s vremenom bili u
stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem predstavljalo je razdvajanje
njemačkog nadiranja na dva pravca – jedan prema Zakavkazju, drugi u smjeru Staljingrada,
industrijskog središta na rijeci Volgi.

Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo
do staljingradske bitke. Ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je
njemačko zapovjedništvo bilo prisiljeno popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika,
Rumunjske, Mađarske i Italije.

Poraz kod Staljingrada Nijemce će natjerati i na povlačenje s Kavkaza, ali je imao i ozbiljnije
političke posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu vladine je krugove u Rumunjskoj,
Mađarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju
Saveznicima prvom povoljnom prilikom.

Njemačko zapovjedništvo nadalo se prodrijeti na Bliski istok i s južnog pravca zahvaljujući

novoj Rommelovoj ofenzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i
prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatskog teritorija.

Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim
snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan sredinom ljeta
zaustavila je loša logistika te reorganizirana britanska obrana pod zapovjedništvom
generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci
kod Alameina.