»Cijeloga života nisam srela nikoga

tko je bio toliko obdaren srećom

kao ja - niti ikoga tko bi u njoj ustrajao
s jednakom upornošću.«

SIMONE DE BEAUVOIR
O aktualnosti Simone de Beauvior
Ona je simbol emancipirane intelektualke 20. stoljeća.
Pripada prvoj generaciji žena rođenih početkom stoljeća koje
su, barem teoretski, imale neograničen pristup obrazovanju
i poslu: ženama poput filozofkinje Hanne Arendt, spisateljice
Mary McCarthy ili antropologinje Margaret Mead. Ove
utiračice putova bile su ponosne, samouvjerene žene koje
su smatrale da je pitanje žena riješeno, a sebe nisu u prvom
redu smatrale »ženama« nego ljudima. Tako Simone de
Beauvoir retrospektivno piše: »Nisam se smatrala ‘ženom’,
bila sam ja.«
Godine, pa čak su i stoljeća prošla dok ove utiračice
putova nisu postale svjesne svojih ograničenja zato što su
žene. Tako je bilo i sa Simone de Beauvoir. Jer, ipak je
inteligentna, nekonvencionalna profesorica filozofije bila
najmlađa žena koja je završila pariško elitno visoko učilište
Ecole Normale, a uvažavao ju je i krug njezinih kolega -
ponajviše Jean-Paul Sartre koji je postao njezin životni
partner, ili čak njezin »blizanac«.
Ipak, kad je svjetski poznata spisateljica Beauvoir 1937,
godine predala svoje prve pripovijetke pariškom izdavaču
Gallimardu koji je Sartru upravo objavio »Mučninu«, odbili su
je s obrazloženjem da su tekstovi »neprimjereni jednoj
ženi«. Danas si teško možemo zamisliti takvo objašnjenje,
ono bi vjerojatno zvučalo ovako: »Ovaj tekst bi više
odgovarao našoj ženskoj biblioteci.« Biti isključen kao žena
ili ograničen u bivanju ženom - ne svodi li se na kraju oboje
na isto?
»U početku sam vjerovala da ću biti brzo gotova«, piše
Simone de Beauvoir u svojem stoljetnom djelu Drugi spol
izašlom 1949. godine. Nikad nisam patila od kompleksa
manje vrijednosti, nitko mi nije govorio: »Vi mislite tako jer
ste žena.« To što sam žena nije me ni na koji način
sputavalo. ‘Meni’, rekla sam Sartreu, ‘to takoreći nije igralo
nikakvu ulogu.’ - ‘Ali ipak Vas nisu odgojili kao dječaka. To
treba pobliže ispitati!’ odgovorio je Sartre. Beauvoir se
bacila na posao: »Ispitala sam to pobliže i otkrila: ovaj svijet
je svijet muškaraca.«
Ono što je Beauvoir kao i mnoge žene naravno
emocionalno potiskivala - naime, nedostatak percepcije nje
same kao subjekta i reduciranje na objekt - to više nakon
njezinih istraživanja u Bibliotheque National njezinom
oštrom intelektu i nepokolebljivoj logici nije moglo ostati
skriveno. Ovaj svijet bio je i već tisućljećima jest svijet kojim
vladaju muškarci, a kretanje žena s ruba tog svijeta u njegov
centar dug je, težak i isprekidan put.
Sada je to spoznala i ona koja je privilegirana. Za svaku
ženu nepobitno vrijedi da je, bez obzira na obrazovanje,
pripadnost nekoj klasi ili boji kože, uvijek žena - htjela ona to
ili ne; a za svakog muškarca, da je uvijek muškarac. On
stvara zakone, ona im se mora pokoravati. On je norma, ona
odstupanje. On je jedno, ona drugo.
Sredinom 20. stoljeća Simone de Beauvoir je nakon
svojeg prvog uvaženog romana (Došla je i ostala) objavila
opsežno teorijsko djelo Drugi spol - a njime do danas utječe
na mišljenje mnogih, pa i onih koji toga nisu ni svjesni.
Knjiga je promijenila život milijunima žena, promijenila
svijet, ona je temelj na kojemu počivaju novi ženski pokreti.
Feministkinje s kraja 20. stoljeća vjerojatno bi se teško
probijale putem koji je ova pionirka vrlo brzo prošla.
Osobno pripadam generaciji za koju je daleko postojanje
jedne Simone de Beauvoir bio velik izazov i ohrabrenje. I to
ne samo njezino djelo - romani, eseji, reportaže, nego i
njezin život: intelektualka koja se žilavo miješala u političke
rasprave svojeg vremena i koju su uvažavali; žena koja nije
bila udana za svog životnog suputnika, živjeli su u
odvojenim stanovima u »slobodnoj ljubavi«; spisateljica koja
je bila kreativna, uspješna - i poželjna. Ukratko: ‘posve
nevjerojatna pojava!
Zato me 70-ih godina jako veselio i obogatio susret s
njom, kada sam postala jedna od žena s kojima se Beauvoir
angažirala u feminističkom radu. Na kraju je iz toga nastalo i
osobno prijateljstvo. Ova politička i ljudska bliskost
objašnjava tako otvoren ton Beauvoir u mojim intervjuima,
iako je inače poznata po nepristupačnosti i suzdržanosti.
(Priču o njihovom nastajanju opisujem u tekstu iz 1982.
godine koji slijedi.)
Čak ni u tim razgovorima, baš kao ni u svojim
memoarima, nije uvijek rekla cijelu istinu, kako se
ispostavilo nakon njezine smrti. Jasno. Ne tiče se sve
javnosti. Na kraju je Beauvoir ipak posthumno svojom
ostavštinom rekla sve. Govorim prije svega o dogovoru
između Beauvoir i Sartrea i njezinoj biseksualnosti.
Nekoliko godina prije njezine smrti, 1986. godine pitala
sam Simone de Beauvoir postoji li nešto što bi kao autorica
danas učinila drugačije. »Da, bila bih iskrenija«, odgovorila
je. »Nisam rekla sve o svojoj seksualnosti.« Nije rekla sve ni
o cijeni »slobodne ljubavi«. Jer, naravno, pakt o osnovnoj
vezi sa Sartreom - s istovremenim sporednim vezama - bio
je teži za ženu koja nije mogla niti htjela tako lako odvajati
ljubav od seksualnosti. A vjerojatno se zato čitav život nije
upuštala ni u kakve zaista ozbiljne veze pored one sa
Sartreom. Jedini koji je mogao ugroziti Sartreovo mjesto bio
je Nelson Algren: zato ga je i ostavila. Beauvoir nije dala
šansu niti ljubavi spram žena tako što je uvijek imala
neravnopravne djevojke koje joj nisu bile dorasle. Nije
slučajno da je tek krajem Sartreovog života dala drugom
čovjeku središnje mjesto u svojem životu, naime Sylvie le
Bon.
Baš spisateljica koja je pisala trezvene tekstove o ljubavi i
seksualnosti i proživljavala ih, upravo ona je zanemarivala
žensku homoseksualnost. Iako se o tome izjasnila već u
Drugom spolu, i to s nesputanošću nečuvenom za to
vrijeme, politički je mogla svoju misao domisliti tek u
feminističkim 70-ima, za vrijeme razgovora sa mnom.
Ljubav spram žena za Simone de Beauvoir bila je ujedno
primamljiva i opasna. Naime, sigurno je osjećala da svoj
zahtjev za cjelovitošću može realizirati samo uz podršku
muškarca. Je li to možda pravi razlog za njezin cjeloživotni
pakt sa Sartreom, svojim »muškim blizancem«? Ili je
Beauvoir možda platila preveliku cijenu zbog njega?
U svakom slučaju, engleski filozofski par Kate i Edward
Fullbrook misli da je tako. Nakon što su izašla Beauvoiričina
pisma, oni su postavili minuciozno potkrijepljenu tezu da
Beauvoir nije »Sartreova učenica« kako se uvijek tvrdi, nego
da je upravo obratno: ona je prava stvarateljica francuskog
egzistencijalizma, a Sartre njezin plagijator. Ali i sama
Beauvoir je čitav život to htjela sakriti.
Fullbrookovi u svojoj knjizi The Remaking of a Twentieth
Century Legend opisuju kako je Beauvoiričin literarni tekst
Došla je i ostala (iz 1943.) isprepleten njezinim filozofskim
konceptom »drugoga«, »otuđenja« i »transcendencije«, i
dokazuju pomoću njezinih i Sartreovih dnevnika da je ona
bila majka te misli prije njega. Nije li onda neizgovoren uvjet
tog pakta između žene i muškarca da ona s njim dijeli sve,
ali i da mu ustupi čitave dijelove svog života i mišljenja - od
ljubavnica do spoznaja? I nije li možda općenito istina da
žene kojima muškarci osiguraju milost ravnopravnosti tu
moraju kupiti - pomažući?
Je li mlada Simone de Beauvoir dakle izabrala briljantnog
Jean-Paul Sartrea ponajprije zato da pored njega dobije
pristup svijetu koji joj je kao ženi bio zabranjen? Možda baš
zato ona nije smjela ni u kojem slučaju ugroziti njihovu
simbiozu? Je li »osmoza« sa Sartreom bio način da Beauvoir
pristupi muškom svijetu? Je li ona s njim i kroz njega izrazila
ono što kao žena nije smjela? Je li Sartre bio jedna vrsta
medija kojim je ona, žena, smjela misliti i djelovati »muški«?
Dakle mnogo više nego sugovornik - naime »prva« polovica
koja je njoj, »drugoj« -zabranjena?
Vjerojatno najvažnija intelektualka ovog stoljeća nikad ne
bi to mogla postati bez ovog muškarca kraj sebe. Ipak, bez
njega ne bi bila u opasnosti da ju se u njegovoj sjeni
degradira na ovisnu ženu, na »drugu«.
Kad su 1990. godine posthumno, četiri godine nakon
smrti objavljena njezina pisma otkrila da je »dražestan
dabar« (charmant castor, kako ju Sartre zove) svojem
»voljenom malom stvorenju« (kako ga je ona voljela zvati)
veze sa ženama većinom opisala kao »naporne« i nevažne,
jedna od njezinih prijašnjih ljubavnica, Bianca Bienenfeld,
bila je toliko povrijeđena da se pola stoljeća kasnije htjela s
njom razračunati. Objavila je Memoare prevarene djevojke
(Mémoires d’une filie dérangée - aluzija na Beauvoiričine
Mémoires d’une filie rangée). U njima se gorko tuži na
»beskrupuloznost« preslobodnog para.
Sve je to voda na mlin onih koji već odavna žele skočiti
mitu Beauvoir za vrat - makar iz posve drugih razloga (i
usprkos tomu što su upravo oni prije imali svoje prste u
tome). Oni tvrde ne samo da je Beauvoiričino djelo upitno,
nego i da je njezin život sve, samo ne uzoran. Na njegovim
glupostima izrasla je cijela ta razuzdanost. Ona je cijeli život
ponižena podnosila Sartreov harem, a prema ženama se
ponašala gore nego bilo koji muškarac. A da ne govorimo o
propuštenoj radosti navodno tako grubo odbijenog
majčinstva...
Dok je Sartre živio, Beauvoir je bila zaštićena statusom
»njegove družice«. Demontaža je počela odmah nakon
Sartreove smrti 1980. godine. Brzo su je degradirali na ono
protiv čega se borila cijeli život: na ovisnu ženu.
 Upravo ljevičari, koji su nekoć kao obožavatelji i sami
pridonijeli stvaranju mita, sada otpisuju one koje su prije
štovali. Ponajprije nju. Što nije ništa novo. Kad je izašao
Drugi spol, pisac Albert Camus (»koji im je tada još bio
prijatelj«) bacio je knjigu preko sobe i prosiktao: »Ismijali ste
francuskog muškarca!« A nitko kao komunisti nije toliko
napadao Beauvoir zbog njezine analize odnosa moći između
spolova koja je uzdrmala temelj postojećeg poretka: u
fašističkoj Španjolskoj knjiga je bila zabranjena jednako kao i
u komunističkoj Istočnoj Europi.
I danas njezini/e kritičari/ke najčešće dolaze iz tabora koji
se smatraju naprednima - i često su to žene, što stvar ne
čini jednostavnijom. Naime, odnos žena spram »übermajke«
Beauvoir nerijetko je nesuveren i napet.
Tako čak ni Deirdre Bair koja joj piše biografiju i koja je s
njom često razgovarala pred kraj života ne pristupa ovoj
temi otvoreno i znatiželjno, već suzdržano i zanovijetajući.
Ide toliko daleko da tvrdi da je Beauvoir pred kraj života
»kategorički odbijala majčinstvo i rad u kući«. Pritom
Beauvoir ne kritizira majke, nego odnose koji funkcioniraju
njima nauštrb. Slično kritizira i ideološki konstrukt
»ženskosti«, ali ne njegove žrtve. Beauvoiričina biografkinja
se bez distance najozbiljnije žali na nedostatak »uvjerljivih i
zato zadovoljavajućih odgovora« u njezinu djelu - kao da
filozofkinja piše recepte...
Općenito govoreći upravo intelektualke na ovu ženu, koja
je promijenila živote milijunima žena, ponekad reagiraju kao
uskogrudne cjepidlake. One se s jedne strane slijepo
poistovjećuju sa svojim uzorom, a s druge strane bivši idol
mrze zbog svoje vlastite nedostatnosti. Ili pate zbog toga
što ih »velika sestra« nije voljela. Kao npr. psihoanalitičarka
Luce Irigaray koja se gotovo djetinje tuži na Beauvoiričinu
»distancu« spram nje: »Kako da shvatim tako nešto između
dviju žena koje bi mogle ili čak trebale raditi zajedno?«, pita
ona. Ali zašto bi najvažnija teoretičarka jednakosti spolova
(a time i ljudi uopće) trebala biti bliska sa ženom koja, kao
Irigaray, propagira razliku, dakle nejednakost (i ukidanje
»spolne razlike« opisuje kao »genocid« koji »bi bio cjelovitiji
od bilo kojeg istrebljenja u povijesti«)?
Sukob oko Beauvoir, dakle, nema samo psihološke, nego i
konkretne političke razloge. Naime, kritika najvažnije
pobornice univerzalno-feminističkog mišljenja ovog stoljeća
dolazi gotovo isključivo od takozvanih »diferencijalistkinja«,
tj. od žena koje, kao voditeljica diskursa Helene Cixous,
tvrde: »Spol je sudbina.« One ne postavljaju pitanje o moći
kao Beauvoir i njezine pobornice, nego ga zataškavaju i
opravdavaju i ustraju na mitskoj razlici između spolova.
Beauvoir je u njihovim očima »izdajica ženskosti« jer je
vodila »muški diskurs«.
Tko je dakle Simone de Beauvoir? Ona je žena koja ne želi
biti muškarac. »Žena može biti samostalni individuum samo
ako je spolni čovjek,« piše u Drugom spolu. »Odricanje od
svoje ženskosti značilo bi odricanje od dijela svoje
ljudskosti.« Ipak, Beauvoir se ne zadovoljava bivanjem
ženom. Ona si dopušta i neke slobode koje se definiraju kao
»muške«.
Diferencijalistkinje u svojoj kritici namjerno zaboravljaju
reći da Beauvoir polazi od političkog koncepta koji je
suprotan njihovom. Ona je nepokolebljiva kritičarka
naglašavanja i uveličavanja lažno prirodne, sudbinske
razlike između spolova. Beauvoiričin ideal je, nasuprot tomu,
ponovo ujedinjenje čovjeka podijeljenog na »žensku« i
»mušku« polovicu. Njezina utopija je »bratstvo« spolova.
Njezin credo je najpoznatija feministička rečenica ovog
stoljeća: »Na svijet se ne dolazi kao žena, to se postaje.«
Kći domaćice pripada prvoj generaciji ženske elite ovog
stoljeća koja je imala pristup obrazovanju koje je dotad bilo
rezervirano isključivo za muškarce - nasuprot žena
generacije njezine majke, kao na primjer Virginia Woolf, koje
su čitav život patile zbog svojeg manjkavog obrazovanja.
Pariška intelektualka odlazi iz skučenog građanskog doma u
svijet. Simone de Beauvoir od početka želi biti sve: objekt i
subjekt, žena i muškarac, čovjek. Ona je svjesna različitih
obilježja i realnosti spolova - ali uzima si slobodu biranja. Ne
želi da ju se dijeli na glavu ili tijelo, na štovanu ili poželjnu.
»Htjela je zavoditi i kao intelektualka i kao žena«, kako je
zaključila Toril Moi u svojoj Psiho grafiji jedne intelektualke.
1999. godina 50. je obljetnica izlaska epohalnog djela
Simone de Beauvoir Drugi spol, čiji je prvi dio objavljen u
svibnju, a drugi u listopadu 1949. godine. Vrijeme je da
podvučemo crtu. Čemu su ova knjiga i cjelokupno djelo
Simone de Beauvoir bili uzrok? Gdje je njezino mjesto u
tradiciji univerzalno-feminističkog mišljenja u povijesti
čovječanstva?
Egzistencijalistički credo Beauvoiričinog djela glasi:
Čovjek se rađa slobodan. Rečenica koja je i danas, u vrijeme
podcjenjujuće psihologizacije i skrivene mistifikacije
»razlike« - između spolova, rasa ili kultura - vrlo aktualna.
»Mala razlika« nas, ne samo u Afganistanu, Alžiru ili Iranu
može stajati života. Života žene.
U zadnjoj rečenici Drugog spola Simone de Beauvoir je
ženama i muškarcima poželjela da jednog dana »bratski
otvoreno nađu put jedni k drugima«. A to predstavlja
obećanje i izazov kako za muškarce, tako i za žene. Jer
upravo Beauvoiričino djelo ženama može poslužiti kao
objašnjenje za njihov položaj, ali ne kao izgovor.
Iskustva pionirske generacije u kojoj su pojedine
predvodnice vjerovale da su uspjele, mogla bi biti poučna za
nove generacije žena koje sad imaju pristup obrazovanju i
poslu ne samo pojedinačno, nego i kao skupina. No i njima
se, baš kao i davno prije, uskraćuje neograničen pristup
svijetu i sudjelovanje u strukturama moći. I iz ovog aspekta
je djelo Simone de Beauvoir vrlo aktualno.
 Četvrta generacija žena 20. stoljeća koja sad dolazi -
nakon pionirki 20-ih i 50-ih i feministkinja 70-ih godina -
mogla bi profitirati od iskustva, uvida i hrabrosti jedne
Simone de Beauvoir.

ALICE SCHWARZER
Köln, siječanj 1999.
O nastanku intervjua - 1982.
Prvi put sam je susrela u svibnju 1970. godine. Bio je to
prilično rezerviran susret. S njezine strane. I slučajan. Jer,
zapravo sam tamo bila zbog Sartrea.
Bilo je vrijeme tzv. pariškog »mini maja«, dani i tjedni
skandaloznih političkih suđenja na paravojnom sudu u Parizu
(koji je raspustio tek Mitterrandov režim). Optuženi su bili
ponajprije francuski maoisti, djeca svibanjske revolucije
1968. koja su težište svog političkog angažmana stavila na
tvornice i naseobine beskućnika. Te godine postali su
politički faktor jer su bili katalizator divljih (i često nasilnih)
radničkih borbi i društvenih revolta. Ti su mladi intelektualci-
agitatori, prema uzoru kineske kulturne revolucije, odlazili u
tvornice i predgrađa, a policija ih je proganjala i uhićivala.
Neki su nestali. Suđenja nekima od najpoznatijih među
njima izazvala su velike rasprave u javnosti i teške ulične
borbe između demonstranata i policije.
U to vrijeme bila sam slobodna korespondentica iz Pariza i
imala sam dogovor za intervju s Jean-Paul Sartreom o
»revolucionarnom nasilju«: Ima li čovjek pravo na otpor i
ako da, koliko daleko smije sezati »protunasilje«?
Sjedila sam u njegovom jednosobnom stanu na bulevaru
Raspail. Vrijeme intervjuiranja - trideset minuta. Nešto prije
kraja razgovora netko okreće ključ u bravi i ulazi u stan:
Simone de Beauvoir. Baca kratak, uznemiren pogled na
mene (i moju minicu) i na brzinu, čak otresito podsjeća
Sartrea da ubrzo imaju konferenciju za tisak. Onda sjeda
straga za Sartreov stol i čeka.
Osjećam njezinu ljutnju zbog otezanja i postajem
zbunjena. Prvi put upoznajem njezinu »tęte-de-chameau«
(doslovno prevedeno: devinu glavu) tj. njezinu poznatu
grimasu kad joj situacija ili ljudi ne odgovaraju. Ona je, kako
poslije saznajem, vrlo suveren čovjek. Druga strana
medalje: Tko se probije do njenog srca, teško će to mjesto
napustiti.
Nakon intervjua svo troje se spuštamo dizalom u
Sartreovoj kući. Ona grubo odbija moje neodlučne pokušaje
da zapodjenem razgovor.
Nema veze. Meni je to ipak bio zaista dirljiv susret: susret
s autoricom knjige Drugi spol, »svjetionika koji je Simone de
Beauvoir zapalila za orijentaciju ženama ovog stoljeća«,
kako je jednom napisala jedna novinarka - a to nikako nije
pretjerivanje. Jer u noći koja je vladala prije nastanka Novog
ženskog pokreta Drugi spol bio je nešto kao tajni znak koji
smo mi žene koje su se budile, prosljeđivale jedna drugoj.
Simone de Beauvoir je i sama bila simbol: simbol
mogućnosti da se usprkos svemu može živjeti posve
suvereno i slobodno od konvencija i prisila, čak i ako si žena.
Nekoliko mjeseci nakon mojeg susreta s Beauvoir u Parizu
feministkinje su se pojavile u javnosti. Nastale su prve
ženske skupine, u rujnu sam im se priključila i ja, a u
proljeće 1971. postale smo Mouvement de la libération des
femmes (MLF) te smo pokrenule spektakularnu kampanju
protiv zabrane pobačaja. 343 žene, a među njima i nekoliko
poznatih, javno su izjavile: »Pobacila sam i zahtijevam to
pravo za svaku ženu!« Simone de Beauvoir bila je među
njima.
Samo nekoliko mjeseci prije, prva kolektivna publikacija
francuskih feministkinja (L’an zéro) nije imala važnijeg posla
nego da kritizira Simone de Beauvoir: Ona je fiksirana na
Sartrea, a osim toga i piše za muški list (Les Temps
Modernes). »To me baš naljutilo«, sjeća se Beauvoir još
godinama poslije. No istovremeno su je druge feministkinje
posjećivale i molile da surađuje s njima. A ona bi bez
ikakvog ustručavanja rekla - da, naravno. To za nas
aktivistkinje nije bila samo potpora, nego i potvrda.
 Još mnogo godina nakon toga nije nikada nas, žene s
kojima je surađivala na političkoj, a kojima je vjerovala na
ljudskoj razini, odbila. Kao što je Sartre bio compagnon de
route za jedan dio novih ljevičara, tako je i Beauvoir postala
pratiteljica jednoj struji ženskog pokreta, »radikalnima« tj.
univerzalistkinjama - koje su protiv »prirode žene« (a time i
čovjeka općenito) i zalažu se za jednakost svih ljudi. Ona je
davala i daje svoje ime političkim provokacijama, sudjeluje u
akcijama, sama predlaže ideje (kao na primjer osnivanje
Lige za ženska prava 1974. godine - po uzoru na Ligu za
ljudska prava).
Od kraja 1970. pripadala sam ženama koje su radile s
njom na političkoj razini. Jedna od brojnih aktivnosti MLF-a1
bilo je stvaranje ilegalne mreže mjesta gdje se može
pobaciti i, zajedno s liječnicima, uvođenje blage kirurške
metode pobačaja u Francusku. Bilo je to burno vrijeme i nije
bilo sigurno hoće li Pompidouova vlada reagirati isto toliko
represivno kao na ljevičare. Zato smo bili na oprezu, a
liječnici su prve pobačaje izvodili u stanovima takozvanih
»javnih osoba« (da bi eventualni skandal postao pravi
skandal). Za Simone de Beauvoir bilo je samorazumljivo da
će staviti i svoj stan na raspolaganje - i da ću ja, ako nje ne
bude, odvesti liječnika i ženu koja je pobacila u njezinu
spavaću sobu.
Od nas, nekoliko desetaka aktivistkinja, samo u Parizu su
već u jesen 1970. nastale stotine feministkinja. Unutar
kratkog vremena 1970. i ‘71. godine MLF je postao
zapažena politička sila. Oluja koju smo pokrenuli svojim
akcijama za pobačaj oduševila je i nas same. Na
demonstracijama za pravo na pobačaj u cijelom svijetu 11.
studenog 1971. bilo je 3000-4000 žena, a među njima i
Simone de Beauvoir.
U to vrijeme započele smo pripreme za Tribunal koji je
MLF planirao uspostaviti u veljači 1972., i to prema modelu
Russellovog ljevičarskog suda za utvrđivanje ratnih zločina u
Vijetnamu: događaj se trebao zvati Dani denunciranja
zločina protiv žena, a planiralo ga je i organiziralo nekoliko
žena, a među njima i Simone de Beauvoir.
Svi se dobro sjećamo tadašnje Beauvoir, prema njoj smo
se ponašale s mješavinom poštovanja i drskosti, a onda smo
je brzo jednostavno zavoljele. Uvijek je na sastanke dolazila
vrlo točno (malo što je mrzila kao kašnjenje), nije imala
vremena za gubljenje, u raspravama je bila precizna i
oduševljavajuće beskrupulozna (ništa joj nije bilo
preradikalno), ali u nastupu iznenađujuće pristojna: način
kako je znala grčevito držati torbicu na koljenima...
Bilo je to vrijeme promjena, sve se činilo mogućim.
Politički angažman bio je kao opijenost koja je obuzela naš
čitav život. Noći ispunjene sastancima, razgovorima,
večerama, akcijama. »Les bouffes« sa »Simone« ubrzo su
postali ugodna navika. Svakih nekoliko tjedana kod nekoga
se kuhalo, ali kod nje nikad: mrzila je kuhati. Najčešće je bilo
između šest i osam žena, jele smo, pile, smijale se - i kovale
planove.
Za vrijeme jednog od ovih ‘bouffes’ nastala je ideja za
prvi intervju s Beauvoir. Postojala su dva razloga za to: s
jedne strane smatrale smo da je važno objaviti »okret«
teoretičarke k aktivnom feminizmu, naime, nakon izlaska
njezine knjige Drugi spol ona se distancirala od feminizma i
često govorila da vjeruje u »automatsko rješenje ženskog
pitanja u socijalizmu«. S druge strane, za iznajmljivanje
dvorane Mutualité za planirane Dane denunciranja zločina
protiv žena jednostavno smo trebale novac. Prostorije su
stajale 10.000 franaka za vikend, mi smo zajedno imale
8.000, a preostale 2.000 smo zaista dobile prodajom
intervjua francuskom tjedniku Nouvel Observateur.
Taj intervju ušao je u povijest. Objavljen je početkom
1972. godine, dakle u vrijeme kada su početnički ženski
pokreti u svim zapadnim zemljama stajali u trajnom
legitimacijskom klinču s ljevičarima, iz čijih su redova
dijelom došli. Simone de Beauvoir, uvažena kao žena - i kao
partnerica Jean-Paul Sartrea - javno je rekla: »Ja sam
feministkinja!« i progovorila o nužnosti autonomnog
ženskog pokreta. Istodobno je kritizirala »drugove« kako u
kapitalističkim, tako i u socijalističkim zemljama. Razgovor
je preveden na mnoge jezike, pa i na japanski, a njegova
piratska kopija kružila je po nekim ženskim grupama.
1973., godinu poslije nastao je plan da se snimi portret
Simone de Beauvoir za televiziju, i ja sam ga snimila za
NDR2 budući da sam tamo radila kao slobodna
korespondentica. Snimanje joj se svidjelo jer ju je zanimao
taj medij: ona je strastvena sineastica. Razgovor u ovoj
knjizi u kojem Beauvoir i Sartre odgovaraju na pitanja o
svojoj vezi preuzet je iz tog portreta. Snimali smo ga u rujnu
1973. godine u Rimu i to je, koliko ja znam, jedini intervju
uopće u kojem oboje istovremeno polažu račun o pravilima
igre njihove ljubavi - o vezi koja je generacijama nakon njih
bila model obvezujuće ljubavi u neovisnosti.
Ti dani u Rimu bili su početak našeg prijateljstva koje je
preraslo političku i novinarsku suradnju. Najradije se
prisjećam dugih večeri na terasama kada smo Beauvoir,
Sartre i ja uz kakao pretresali sve i svašta. Između ostalog
svo troje povezivala je i velika ljubav spram ogovaranja…
Za to vrijeme se nastavio politički angažman u Parizu.
Protestna zaposjedanja djevojačkih domova koji podsjećaju
na zatvor, potpora divljim štrajkovima radnica,
spektakularne parnice zbog zlostavljanja i osnivanje Lige za
ženska prava 1974. godine. Nije bilo ničega što bi nam
promaknulo… I sama Beauvoir je uvijek bila za dvostruku
strategiju: za legalni, ali i za ilegalni rad, tj. i za kršenje
ograničavajućih pravila igre.
Na brojne pokušaje da se novcem ukroti i nju i ženski
pokret uvijek je reagirala trezveno i podrugljivo. Tako je, na
primjer, u našem trećem razgovoru o Godini žene koji smo
vodile 1976. godine rekla: »Najprije dolazi Godina mora,
onda Godina konja, psa i tako dalje... Smatraju nas
objektima koji u muškom svijetu nisu vrijedni da ih se uzima
za ozbiljno duže od jedne godine.« Već sredinom 70-ih
godina Simone de Beauvoir je upozoravala na upadljive
tendencije nove mistifikacije majčinstva i vjere u »prirodu
žene«. Budući da se ne može slaviti ljepota pranja suđa,
slavi se ljepota majčinstva.«
Iz razgovora koje sam vodila s njom, najviše burnih
protesta izazvale su njezine izjave o pitanju majčinstva.
Jednako kao i nakon izlaska Drugog spola, kada je bučne
reakcije izazvalo poglavlje o ljubavi, homoseksualnosti i
majčinstvu. Žene iz cijelog svijeta pisale su joj čak na
privatnu adresu: ona ima nešto protiv majki, ona je sigurno
frustrirana, ne bi trebala skakati pred rudo...
Oni koji ne mogu izdržati manjkavu spremnost Simone de
Beauvoir da se (samo)zavarava, nametljivo ustraju u tome
da ju krivo razumiju. Naime, koliko je često Beauvoir u
svojem životu morala odgovarati na pitanje, ne nedostaje li
joj kao ne-majci nešto odlučujuće…? Jesu li ikada pitali
Sartrea osjeća li se kao potpun čovjek usprkos tome što nije
otac? Zato se kod nekih od njezinih izjava na temu
majčinstva nazire izvjesna iritacija, ali i strašan bijes zbog
tendencije žena da se samozavaravaju.
Što, dakle, Simone de Beauvoir kaže o majčinstvu? Da iz
sposobnosti žene da biološki bude majka (da rađa) nužno ne
proizlazi obveza da to bude i u socijalnom smislu (da
odgaja). Da majčinstvo po sebi nije kreativan akt. Da
majčinstvo nije životni zadatak žene. Da majčinstvo u
sadašnjim okolnostima često žene čini ropkinjama, da je
veže za kuću i za njezinu ulogu. Da bi trebalo ukinuti ovakvu
vrstu majčinstva, tj. podjele rada između žena i muškaraca.
Da se ženama nameće da u ime majčinstva preuzmu
odgovornost za brigu o djeci, da majčinstvo ni u kojem
slučaju nije urođeno nego naučeno. Beauvoir: »Žene
iskorištavaju u ime ljubavi, a to same i dopuštaju.«
U našem trećem objavljenom razgovoru iz 1976. godine
obje smo zbog tada aktualnih trendova smatrale važnim da
ponovo tematiziramo novu zabludu o ženskosti. Simone de
Beauvoir vrlo oštro napada svako vjerovanje u »drugačijost«
i u »boljost« žena: »To bi bio mračni biologizam i vrlo je
proturječan svemu što mislim. Kad nam kažu: Samo lijepo
ostanite žena, sve ove zamorne stvari kao što su moć, čast,
karijera, prepustite nama, budite zadovoljne što ste takve:
povezane sa zemljom, što se bavite ljudskim zadacima...
Kad nam to kažu, moramo biti oprezne!«
I zadnji razgovor u ovom izdanju koji smo vodile u rujnu
1982., a koji je najosobniji kako prema sadržaju, tako i
prema tonu, opet se dotiče opasnosti vjerovanja u »razliku«
- umjesto težnje k jednakosti. Time se najvažnija
feministička teoretičarka ovog stoljeća nadovezuje na svoju
vlastitu tradiciju, na svoj esej Drugi spol koji je objavljen
1949. godine.
Dan prije njezina 70. rođendana, u siječnju 1978.,
razgovarale smo o njezinoj starosti. U njemu se kod autorice
knjige Starost - djela koje je u svojoj vizionarskoj,
sveobuhvatnoj analizi usporedivo s Drugim spolom - javlja
crta koju smatram karakterističnom za nju: Simone de
Beauvoir nije osoba koja previše razmišlja o sebi. Činjenica
da je napisala to sveobuhvatno djelo o starosti uopće ne
znači da o svojoj vlastitoj starosti može reći išta više od
mnogih drugih ljudi. Ta karakteristika nije samo njezina
granica, nego i prilika, ona joj daje tu za nju tipičnu
nepristranost.
Simone de Beauvoir danas u svojoj starosti živi kao i cijeli
život: burno i zaposleno književnošću, politikom,
putovanjima te okružena malim, ali pouzdanim krugom
prijatelja, svojom »obitelji«. »Do svoje smrti nikad neću biti
sama«, kaže i vjerojatno ima pravo.

ALICE SCHWARZER
Köln, studeni 1982.
(skraćena verzija)
Simone de Beauvoir 1983.:
»Mogla sam odgovarati
posve otvoreno«
Ovi intervjui Alice Schwarzer nastali su između početka
1972. i rujna 1982. godine; u 10 godina. Zahvaljujući našem
feminističkom i osobnom prijateljstvu znala mi je postaviti
pitanja koja su bila zanimljiva, a ja sam joj mogla odgovoriti
posve otvoreno. Razgovori vrlo vjerno odražavaju moj stav o
feminizmu u razdoblju u kojem su nastali - stav koji imam do
danas.
Iskreno rečeno, moje ideje su se od tada - od 1970.
godine - kad sam se angažirala u takozvanom »novom
feminizmu« jedva promijenile. No, čini se da su ipak pod
utjecajem feminističke prakse; mojih odnosa s drugim
ženama, pisama koje sam dobivala od njih, akcija u kojima
sam sudjelovala. Mislim da je dobro kad vlastito iskustvo
vodi mišljenje, a to je u svakom slučaju put kojim sam ja
išla. Zato bi ove intervjue trebalo čitati kronološkim redom,
naime, tijekom vremena došlo je do određenih ispravaka.
Pritom mislim najprije o svojim feminističkim pozicijama.
No, budući da nas je Alice Schwarzer, Sartrea i mene, pitala
i o našoj vezi, smatrala sam ispravnim govoriti i o tome.
Neke feministkinje osporavaju da je moguće boriti se kao
što se one bore ako si u prisnoj vezi s muškarcem. Ja se s
time ne slažem te sam htjela pokazati da, barem što se
mene tiče, oboje može funkcionirati zajedno.
Drago mi je da ova knjiga izlazi jer će ona pomoći da me
se bolje razumije - a nadam se i stvar kojoj sam duboko
posvećena.

Pariz, rujan 1983. godine

Itervjui
 »Zato sam danas feministkinja«

Autorica eseja »Drugi spol« koji je izišao 1949. godine

priključuje se feministkinjama, a tek 1972. objašnjava zašto.

ALICE SCHWARZER: Vaša analiza položaja žene još uvijek je

najradikalnija. Od objavljivanja Vaše knjige Drugi spol 1949.
godine nijedan autor nije išao tako daleko kao Vi, a Vi ste i
najviše inspirirali nove ženske pokrete. Ipak, tek ste se sad -
nakon 23 godine - aktivno angažirali u konkretnoj, ali i
kolektivnoj borbi žena za svoja prava. U Parizu ste s
Francuskinjama izišli na ulicu i sudjelovali u međunarodnim
ženskim demonstracijama. Zašto?
SIMONE DE BEAUVOIR: Zato što se u posljednjih dvadeset
godina položaj žene ustvari nije promijenio. U Francuskoj je
došlo do nekih malih promjena u vezi s brakom i rastavom. I
kontracepcijska sredstva su nešto raširenija - ali nedovoljno,
samo sedam posto Francuskinja uzima kontracepcijske
pilule. U svakom slučaju, žene koje rade ograničene su na
poslove tajnice ili medicinske sestre, a jako rijetko su
rukovoditeljice nekog poduzeća ili liječnice. Najzanimljivije
karijere su im nedostupne, a unutar pojedinih zanimanja
muškarci su im opet postavili prepreke.
Sve me to navelo na razmišljanje. Mislila sam da je nužno
da žene koje to stvarno žele uzmu sudbinu u svoje ruke.
Tako sam, kad su me žene iz francuskog ženskog pokreta
pitale želim li s njima raditi na manifestu za pravo na
pobačaj u kojemu bismo same sebe optužile da smo
pobacile, pomislila: To je pravi put da privučemo pažnju na
najveći skandal koji danas postoji, na zabranu pobačaja!
Tako je to počelo.
Naravno, za mene je bilo samorazumljivo da ću
sudjelovati u prosvjedu i preuzeti slogane s kojima se u
potpunosti slažem: pravo na besplatan pobačaj i
kontracepcija! Slobodno majčinstvo!
SCHWARZER: Govorite o situaciji u Francuskoj. Međutim,
posjetili ste i više socijalističkih zemalja. Je li se tamo možda
položaj žena promijenio iz temelja?
BEAUVOIR: Tamo je situacija nešto drugačija. Naime, izbliza
sam vidjela situaciju žena u SSSR-u. Skoro sve Ruskinje
rade, a ljudi preziru žene koje to ne čine (supruge nekih
visokopozicioniranih funkcionara ili drugih važnih ljudi).
Sovjetske su žene vrlo ponosne što rade. Imaju vrijedne
socijalne i političke odgovornosti i osjećaj za te
odgovornosti. Ipak, ako u obzir uzmemo statistiku i
pogledamo koliko je žena u Centralnom komitetu i u
parlamentu, to jest, koliko žena zaista ima moć - to je vrlo
niska brojka u usporedbi s muškarcima. Sa zanimanjima je
jednako. Najneugodniji poslovi su ženski poslovi. Skoro svi
medicinari u SSSR-u su žene jer je liječenje besplatno,
država liječnike loše plaća, a posao je iznimno težak i
zamoran. Žene šalju u obrazovanje i medicinu, ali najvažniji
poslovi kao što su znanost ili inženjerski poslovi puno su im
teže dostupni, a čak i unutar teško izvojevanih poslova na
hijerarhijskoj ljestvici su ispod muškaraca - upravo kao i u
kapitalističkim zemljama.
Kao i svugdje drugdje, i u Rusiji je prisutna sramota protiv
koje se bore ženski pokreti: rad u kući, briga za djecu - i u
SSSR-u su za sve to isključivo zadužene žene. Iz toga se
može zaključiti da jednakost muškaraca i žena nije
ostvarena niti u SSSR-u.
SCHWARZER: Koji su razlozi za to?
 BEAUVOIR: Najprije to što socijalističke zemlje nisu zaista
socijalističke. Naime, nije ostvaren socijalizam koji mijenja
ljude - o čemu je sanjao Marx, nego su se promijenili
proizvodni odnosi. Ali mi smo danas sve više svjesni da
sama promjena proizvodnih odnosa nije dovoljna da bi se
promijenilo društvo, čovjek. Dakle, u socijalističkim
zemljama usprkos različitom ekonomskom sustavu
muškarcima i ženama ostaju dodijeljene tradicionalne uloge.
To je povezano s time što su muškarci u našim društvima
usvojili ono što ja zovem kompleks nadmoćnosti, dakle
predodžbu o nadmoćnosti. Oni nisu spremni da ga se
odreknu. Oni trebaju podložnost žene da bi podigli sebi
vrijednost. A same žene su toliko naučene na to da sebe
smatraju manje vrijednima, da se vrlo rijetke usude boriti na
toj razini.
SCHWARZER: Postoji mnogo nesporazuma oko pojma
»feminizam«. Kako ga Vi definirate?
BEAUVOIR: Sjećam se da sam na kraju Drugog spola rekla
da sam antifeministkinja. Naime, mislila sam da će se
problemi žena sami od sebe riješiti razvojem socijalizma.
Feministi su žene - ili čak muškarci, koje se (možda u vezi s
klasnom borbom, ali ipak izvan nje) bore za žene, a da
nužno ne povezuju ciljanu promjeru sa cijelim društvom.
Danas sam u tom smislu feministkinja. Naime, uvidjela sam
da borba na političkoj razini ne vodi tako brzo k cilju.
Moramo se, dakle, boriti za konkretan položaj žene prije
nego što dođe socijalizam o kojemu sanjamo. Osim toga
sam uvidjela da ravnopravnost muškaraca i žena nije
nastupila niti u socijalističkim zemljama. Zato sam danas
aktivna u pokretu za oslobađanje žena.
K tomu dolazi i činjenica - a to je, vjerujem, za mnoge
žene jedan od razloga zašto su stvorile ženski pokret -, da
čak i u ljevičarskim, pa i revolucionarnim grupama i
organizacijama vlada duboka nejednakost između
muškaraca i žena. Žene su uvijek radile najniže,
najdosadnije i najskromnije poslove, a muškarci su uvijek
imali glavnu riječ, pisali su članke, radili sve zanimljive stvari
i preuzimali najveću odgovornost. Čak unutar tih grupa koje
su u principu tu da oslobode sve - pa i žene i mladež -, čak i
tu je žena bila manje vrijedna. Dakle, apsolutno je nužno da
žene same uzmu sudbinu u svoje ruke.
SCHWARZER: Što mislite o Novom feminizmu općenito? O
borbenim mladim ženama koje su radikalnije nego ikad
prije?
BEAUVOIR: Unutar ženskih pokreta postoje razna strujanja -
najviše u Americi gdje su najnaprednija. Od Betty Friedan
koja je prilično konzervativna, do SCUM-a koji je za
kastraciju svih muškaraca. I u Francuskoj unutar pokreta
postoji više orijentacija, a moja je ona koja pokušava
povezati emancipaciju žene s klasnom borbom. Naime, ja
mislim da je specifična borba žena ipak povezana s onom
koju moraju voditi muškarci te zato odbijam potpuno
isključivanje muškaraca.
SCHWARZER: Što onda - s obzirom na trenutni stadij
razračunavanja - mislite o isključivanju muškaraca iz
kolektivnog rada na ženskim pravima, što se događa i u
većini ženskih pokreta u Francuskoj?
BEAUVOIR: Da, ja sam za to. Za isključivanje sam
muškaraca, ali do određene točke. To je stvar stadija, kako
ste upravo rekli. Za to ima više razloga: najprije treba
računati s time da se muškarci niti u takvim grupama ne bi
mogli odreći muških refleksa, da bi govorili i naređivali. S
druge strane, mnoge žene - što god rekle, a često to i same
znaju - imaju određen osjećaj manje vrijednosti, sramežljive
su. Kad bi muškarci bili prisutni, mnoge se ne bi usudile
govoriti tako slobodno kao što to čine među sobom. Posebno
je važno da žene unutar svojih grupa ne susreću svojeg
muža ili partnera, nikoga za koga su jako vezane jer se
moraju osloboditi upravo njega.
Trenutno ni mentalitet muškaraca ni žena ne dopušta
iskrenu diskusiju u miješanoj grupi.
SCHWARZER: Je li isključivanje muškaraca za Vas praktično
pitanje jer bi žene bile sputanije itd.? Ili je to i političko
pitanje? Naime, muškarac - tako argumentiraju feministkinje
- nije stvorio samo sustav u kojem se žene iskorištava i koji
ga reprezentira, nego i individualno profitira od ugnjetavanja
žene te je zato u prvoj etapi neprijatelj broj 1.
BEAUVOIR: Da, zasigurno, ali nije to tako jednostavno.
Ovdje odgovara ono što je Marx rekao za kapitaliste: I oni su
žrtve. Naravno da je preapstraktno govoriti da se treba
boriti protiv sustava, kao što sam ja neko vrijeme radila. Kao
žena treba se, naravno, boriti protiv muškaraca. Na kraju
krajeva, ne možeš nekažnjeno biti sudionik i profiter nekog
sustava, čak i ako ga nisi stvorio, čak i ako ga ne stvaraju
današnji muškarci. Na primjer, muškarac od trideset godina
nije osnovao ovaj patrijarhalni svijet, ali on od njega na neki
način profitira, čak i ako spada u one koji ne žele profitirati.
On to usprkos tome čini jer je sigurno usvojio mnoge stvari.
Prema tome, prvo se treba boriti protiv sustava, i, drugo,
prema muškarcima treba biti barem nepovjerljiv ako ne i
neprijateljski raspoložen. Žene moraju odjednom napasti i
sustav i muškarce.
Kad je muškarac feminist, to nije posve jednako. Ipak
treba zadržati jednu dozu nepovjerenja, čuvati se
paternalizma. Žene ne žele da im se zajamči sloboda, one je
žele same postići. To uopće nije isto.
SCHWARZER: Smatrate li politički korektnim to što određeni
broj žena ide toliko daleko da prezire muškarce?
BEAUVOIR: Možda. Možda nije loše da su neke žene
potpuno radikalne i posve odbijaju muškarce. Te žene bi
mogle za sobom povući one koje bi zbog manjkave osobne
motivacije bile spremne na kompromise s muškarcima. To je
zaista moguće.
SCHWARZER: U većini ženskih pokreta postoji i
homoseksualna frakcija - koja, inače, uopće nije većina,
kako se često čuje, nego manjina koja ipak daje važne
impulse. Vjerujete li da ženska homoseksualnost - kao
najradikalniji oblik isključivanja muškaraca - u trenutnom
stadiju može biti političko oružje?
BEAUVOIR: O tome još nisam razmišljala. Mislim da je
principijelno dobro da su neke žene vrlo radikalne. Ali čini mi
se da radi složnosti s heteroseksualkama nije baš umjesno
kad previše ističu homoseksualnost i gotovo ju propagiraju
ili kad im objašnjavaju različite načine kako da se odreknu
muškaraca. Ali zaista mislim da je dobro da postoje
homoseksualne žene.
SCHWARZER: One tvrde da isključuju seksualne veze s
muškarcima jer su one u trenutnim okolnostima nužno
represivne…
BEAUVOIR: Je li seksualna veze između muškarca i žene
uvijek represivna? Ne bi li se u međuvremenu moglo raditi
na tome da se te veze promijene, a ne zabranjuju? Šokiram
se kad mi netko kaže da je svaki koitus zlostavljanje. To ne
vjerujem, to ne osjećam. Kad netko to tvrdi, u biti opet
preuzima muške mitove. To bi značilo da je muški spol mač,
oružje. Mislim da bi civilizacija koja bi bila primjerena i
muškarcima i ženama trebala pronaći seksualne veze koje
nisu represivne.
SCHWARZER: U jednom komentaru Drugog spola rekli ste
da vas činjenica što ste žena nikad nije osobno doticala, da
ste se našli »u poziciji iznimne nepristranosti«. Želite li time
reći da žena individualno može umaknuti svojoj spolnoj
ulozi; kako poslovno, tako i u vezama sa svojim bližnjima?
 BEAUVOIR: Potpuno umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Ne! A
zašto i bi? Imam tijelo žene - no jasno je da sam imala puno
sreće. Izbjegla sam ropstvo žene koliko je bilo moguće, to
jest prije svega majčinstvo i poslove u kući. I poslovno, kao
profesorica filozofije u vrijeme kad je mnogo manje žena
studiralo nego danas, bila sam privilegirana među ženama.
A budući da ih je bilo malo, muškarci su bili spremniji
prijateljski priznati ženu koja je nešto postigla. Danas, kada
su žene češće uspješne, muškarci se moraju bojati za svoje
mjesto. Ali kad netko, kao ja, shvati da žena ne mora nužno
biti majka i supruga da bi imala ispunjen i sretan život, onda
postoji određeni broj žena koje neće morati trpjeti ropstvo.
Naravno, moraju se roditi privilegirane ili imati određene
intelektualne sposobnosti.
SCHWARZER: Jednom ste rekli: »Najveći uspjeh mog života
moja je veza sa Sartreom«…
BEAUVOIR: Da, da…
SCHWARZER: … Ali čitav život Vam je bilo važno da budete
neovisni. Vjerujete li - imajući na umu da su danas
ravnopravne veze između muškarca i žene vrlo teške -
vjerujete li da ste riješili svoj osobni problem?
BEAUVOIR: Da, ja sam ga osobno riješila. Posve sigurno. Ali
kad se osvrnem oko sebe… Da, ipak ima još nekih koje su
pribjegle ugnjetavanju muškaraca. Većinom su to žene koje
su uspješne u svojem poslu, a da možda i nemaju zaista
sretnu i uravnoteženu vezu s određenim muškarcem. Ipak,
da sama nisam upoznala Sartrea, možda bih i ja imala
nekoliko takvih priča u životu. Taj život vjerojatno ne bih
smatrala tako sretnim kao ovaj koji sam vodila, ali bi
svejedno bio prihvatljiv.
SCHWARZER: Polazeći od besplatnog rada u kući koji
isključivo obavljaju žene, neki pokreti danas definiraju žene
kao »klasu«, kao klasu izvan već definiranih klasa. Njima je
tako patrijarhalno tlačenje glavni, a ne sporedni prigovor.
Slažete li se s tom analizom?
BEAUVOIR: U ovom trenutku smatram da su analize
nedostatne. U Drugom spolu sam napisala da su žene »niža
kasta«, kastom se naziva skupina iz koje se ne može izići. Iz
jedne klase se u principu može prijeći u drugu. Ako si žena,
nikad nećeš biti muškarac. Dakle, žene su zaista kasta. A
način kako ih se tretira gospodarski, socijalno i politički čini
ih »nižom kastom«.
Što povezuje patrijarhalno tlačenje s kapitalističkim?
Trenutno nemam odgovor. To je problem na kojemu bih
htjela raditi sljedećih godina. Jako me zanima. Smatram da
analize koje u patrijarhalnom tlačenju nalaze nešto što
odgovara kapitalističkom tlačenju nisu ispravne. Naravno,
ženi oduzimaju produkt njezinog rada, ili bolje rečeno: njezin
rad ne stvara dodatnu vrijednost. To je, dakle, drugačiji
položaj nego onaj radnički, njemu kradu dodatnu vrijednost.
No ovo pitanje je ustvari elementarno, cjelokupna taktika
žena ovisi o njemu. Posve je ispravno naglašavati odbijanje
neplaćenog kućnog rada jer on predstavlja iskorištavanje. Ali
ima i žena koje su neovisne i zarađuju za vlastiti život. Njih
se iskorištava drugačije nego kućanice...
SCHWARZER: … ali one i izvan kuće rade za manju plaću
nego muškarci...
BEAUVOIR: Da. Plaće nisu jednake. To je točno. Ali
iskorištavanje rada u kući i rad za plaću nisu isto. Tom
problemu se, na primjer, nisu dovoljno posvetile ni Kate
Millet, ni Germaine Greer, ni Firestone... Ali Firestone, koja je
manje poznata, u svojoj Dialectic of Sex donosi nešto novo,
naime zahtijeva prava za djecu. Ona povezuje oslobođenje
žena s oslobođenjem djece. To je ispravno. Žene će biti
slobodne tek kad se djeca oslobode odraslih. Nikad nisam
govorila o tome, jer nikad nisam o tome razmišljala.
 SCHWARZER: Angažirani ste i u klasnoj borbi - a od svibnja
1968. ste i vrlo aktivni. Na primjer, preuzeli ste odgovornost
za jedan radikalno ljevičarski časopis. Kakve veze postoje
između klasne i spolne borbe?
BEAUVOIR: Sve što sam mogla zaključiti je da klasna borba
u pravom smislu ne emancipira žene. To me navelo da od
objavljivanja Drugog spola promijenim mišljenje. Bilo da se
radi o komunistima, trockistima ili maoistima, žena je uvijek
podređena muškarcu. Zbog toga sam uvjerena da žene
svoje probleme moraju uzeti u svoje ruke. A da bismo našli
vezu između iskorištavanja radnika i iskorištavanja žene,
potrebna je ozbiljna analiza. Sigurna sam da bi
iskorjenjivanje kapitalizma stvorilo bolje uvjete za
emancipaciju žene - ali to ne znači da bi ona odmah bila
ostvarena. Iskorijeniti kapitalizam ne znači iskorijeniti
patrijarhat - dok obitelj ostaje netaknuta. Vjerujem da se
moraju promijeniti ne samo vlasnički odnosi, nego i
struktura obitelji. Čak i u Kini su ukinuli patrijarhalnu ili bolje
rečeno: feudalnu obitelj te tako postigli promjenu u položaju
žene. Ali to se dogodilo samo zbog prihvaćanja nuklearne
obitelji koja je u biti naslijeđe feudalne obitelji. Zato nisam
posve sigurna da su žene u Kini oslobođene. Mislim da treba
ukinuti obitelj. U potpunosti se slažem sa ženama, a nekad i
s muškarcima koji su pokušali obitelj zamijeniti komunama
ili drugim oblicima koje tek treba stvoriti.
SCHWARZER: Može li se onda reći kako nije sigurno da
klasna borba oslobađa žene, ali da bi, obrnuto, radikalni
feminizam uništio klase?
BEAUVOIR: Kad se počne uništavati obitelj i odgovarajuće
strukture, onda postoji mogućnost da se istovremeno
poljuljaju i temelji kapitalizma. Ali ne želim skakati pred
rudo, a da prije toga nisam dovoljno razmišljala o tome
koliko bi žensko uništenje patrijarhalnog društva imalo
utjecaja na sve aspekte kapitalizma i tehnokracije.
 Feminizam će zaprijetiti sustav ako bude imao vrlo
radikalne zahtjeve i ako ih uspije provesti.
SCHWARZER: Nakon izdavanja Drugog spola često su Vam
predbacivali da ste zastali u analizi te da niste razvili taktiku
za oslobođenje žena.
BEAUVOIR: To je točno. Priznajem da sam to u knjizi
zapostavila. Odustajem od maglovitog povjerenja u
budućnost, u revoluciju i socijaliste.
SCHWARZER: Kakve mogućnosti vidite što se tiče
oslobođenja žena? Individualno i kolektivno?
BEAUVOIR: Žene prvenstveno moraju raditi izvan kuće. Kao
drugo, ako je moguće, ne trebaju se udavati. I ja sam se
mogla udati za Sartrea, ali mislim da smo bili pametni što to
nismo učinili. Jer kad se osoba vjenča, ljudi ju tretiraju kao
vjenčanu, a na kraju se i osoba sama smatra vjenčanom.
Kao vjenčana, osoba ima potpuno drugačiji odnos spram
društva od nevjenčane osobe. Brak je za ženu opasan.
Naravno, mogu postojati razlozi za brak: ako želiš imati
djecu; još uvijek je vrlo teško kad roditelji nisu vjenčani, jer
djeca onda imaju puno poteškoća u životu. Ali ja mislim da
je tako bolje.
Ono što se prije svega računa ako zaista želiš biti
neovisna osoba, to je posao. To savjetujem svim ženama
koje me pitaju. Posao je nužan preduvjet koji im dopušta da
se razvedu ako žele. Tako mogu prehranjivati sebe i djecu,
nisu ovisne i mogu ostvariti ono što žele u životu.
Ipak, niti posao nije čudotvorno sredstvo. Ja vrlo dobro
znam da četiri marke na sat jedne radnice ili čistačice ne
čine osobu neovisnom. Znam da rad danas ne oslobađa,
nego čak otuđuje. Zato žene često moraju birati između dva
otuđenja: onog kućanice ili onog zaposlenice. Usprkos tome,
rad za plaću je prvi preduvjet za neovisnost.
SCHWARZER: A već udane žene i majke?
 BEAUVOIR: Postoje žene koje više nemaju šansu. Ako već
imaju 35 godina, četvero djece na grbači, udane su i nemaju
posao - onda stvarno ne vidim što se tu još može učiniti.
Možemo govoriti samo o perspektivnom oslobođenju
dolazećih generacija, mladeži i nekih privilegiranih!
SCHWARZER: Može li žena koja želi biti emancipirana ostati
na individualnoj razini ili mora djelovati kolektivno?
BEAUVOIR: Mora djelovati kolektivno. Uvijek treba djelovati
kolektivno. Ja to dosad nisam činila jer nije postojao
organizirani pokret s kojim bih se slagala. Ali Drugi spol je na
neki način bio akt koji je nadišao moje vlastito oslobođenje.
Jer ja sam vodila život koji sam htjela.
SCHWARZER: Kako biste općenito ocijenili razvoj postojećih
ženskih pokreta?
BEAUVOIR: Mislim da će napredovati. Ali neće biti
jednostavno. Naime, tu je želja da se dopadnu muškarcima,
ta ženskost. To je kod žena vrlo rašireno. U Francuskoj, kao i
svugdje, mnoge su žene vrlo konzervativne, vrlo
ženstvene… Ipak mislim da će žene uz današnje uvjete rada
imati malo više vremena za razmišljanje te da bi i u
kapitalizmu mogle nešto postići. Ali što se tiče poslova izvan
kuće, sigurno je da u kapitalističkoj zemlji nikad neće dati
posao ženi ako ima nezaposlenih muškaraca. Mislim da bi
ženski pokreti mogli djelovati kao studentski, koji su također
u početku bili ograničeni, ali su onda skoro sve digli u zrak.
Ako se probiju u poslovni svijet, stvarno bi mogle uništiti
sustav.
SCHWARZER: Imate li, madame, viziju svijeta u kojem će
žene biti slobodne?
BEAUVOIR: Ne vjerujem da trebamo očekivati nešto
posebno od ženskosti. Usprkos svemu mi težimo asimilaciji,
a ne razvoju specifičnih ženskih kvaliteta. Ne vjerujem da će
žene, nakon što su dostigle ravnopravnost, razvijati nešto
posebno zanimljivo, poetsko, dakle ženske vrijednosti.
Činjenica je da su muškarci stvorili univerzalnu kulturu,
civilizaciju i vrijednosti. Ali upravo kako proletarijat negira da
je buržoazija univerzalna klasa, a da ne odbija sve
buržoaske vrijednosti nego ih prisvaja, upravo tako bi žene
ravnopravne s muškarcima trebale prisvojiti vrijednosti koje
su muškarci stvorili, umjesto da ih odbijaju. Pri stvaranju
univerzalnih vrijednosti muškarci su im često dali svoje
vlastito, muževno obilježje. Oni su promiješali univerzalnost
i muževnost na vrlo podmukao i suptilan način. Radi se,
dakle, o tome, kako ih razdvojiti, kako odstraniti pomutnju.
To je moguće i jedna je od zadaća koju žene imaju. Ali što to
na kraju krajeva znači: odbiti muški model? Ako žena uči
karate, to je muškobanjasto. Ja mislim da je dobro da to čini.
Ne smijemo odbiti svijet muškaraca jer on je istovremeno
svijet uopće. A najzad, i naš svijet. Žena će, kao i muškarac,
stvoriti nešto što je toliko drugačije i novo kao ono drugih
muškaraca. Ali ne mislim da će stvoriti nove vrijednosti. Ako
netko vjeruje u to, onda vjeruje u žensku prirodu - a protiv
toga sam se uvijek borila. Sve te koncepte moramo ostaviti
postrani.
SCHWARZER: Pristajete li na nasilje u svrhu oslobođenja
žena?
BEAUVOIR: Kako stvari danas stoje, da. Do određene
granice. Budući da muškarci koriste nasilje protiv žena -
kako u svojem jeziku, tako u gestama, zlostavljanjima,
uvredama i pljuskama, i žene se smiju obraniti nasiljem.
SCHWARZER: Smatrate se militantnom feministkinjom i
angažirali ste se u aktivnim sukobima. Kakvi su Vaši planovi
u skoroj budućnosti?
BEAUVOIR: S Pokretom za oslobođenje žena u Francuskoj
radim na jednom projektu. Želimo organizirati javno
saslušanje, dane informiranja i denunciranja zločina protiv
žena. Prva dva dana će se održati 19. i 20. veljače u pariškoj
dvorani Mutualité, a raspravljat ćemo o majčinstvu,
pobačaju i kontracepciji. Bit će to neka vrsta istražne
komisije koja će se baviti ženama. Oni žele autentične
razloge zbog kojih mogu zahtijevati ukidanje paragrafa o
pobačaju. Zajedno sa ženama i muškarcima koji će
sudjelovati u događaju saslušat će svjedoke. Među njima će
biti i muškarci, ali prije svega žene koje su pobacile. Slušat
ćemo i majke koje govore o tome kako je njihov život pakao
u ovom društvu, u kojemu muškarci svu odgovornost za
djecu prebacuju na ženu samu. Slušat ćemo i biologe,
sociologe te mnogo ljudi koji nam omogućuju objasniti zašto
želimo pravo na pobačaj.
SCHWARZER: Borba za oslobođenje žena često se povezuje
s borbom za pravo na pobačaj. Biste li osobno htjeli prijeći
taj stadij?
BEAUVOIR: Naravno. Mislim da ću sa ženskim pokretom još
raditi na mnogim stvarima. Pravo na pobačaj je važno, ali
ipak nije ništa više nego preduvjet za oslobođenje žene.

Nouvel Observateur, 1972. godine

 »Sartre i ja - to je osmoza«

Idealni par epohe, Beauvoir i Sartre, 1973. u Rimu prvi i

jedini put pristaje na zajednički razgovor o njihovoj vezi i
pravilima igre.

SCHWARZER: Najprije dva Vaša citata, Simone. Napisali ste:

»Moje najvažnije djelo moj je život.« i »Najiznimniji događaj
mog života jest susret sa Sartreom«. Već četrdeset godina
ste zajedno, ali pritom ste pokušali ne živjeti kao drugi,
nadići stvari kao posjedovanje, ljubomora, vjernost,
monogamija. Mnogi su vas kritizirali zbog vašeg načina
života a mnogi su vas pokušavali imitirati. Svjesno ili
nesvjesno, postali ste nešto kao ideal, uzor za mnoge
parove, a ponajprije žene. One su se orijentirale prema vašoj
teoriji, vašoj praksi, prema vašem životu. Iz te perspektive
želim vam postaviti nekoliko pitanja o vašim osobnim
vezama jednog spram drugog. Kao prvo, nije li činjenica da
nikad niste živjeli zajedno bila važnija za vašu vezu od
činjenice da se nikad niste vjenčali?
BEAUVOIR: Nesumnjivo! Jer ako se ono što se zove
otvorena veza odvija pod istim uvjetima kao brak, dakle,
kada postoji zajedničko kućanstvo gdje se redovito jede,
žena će usprkos svemu igrati svoju žensku ulogu. Onda
jedva da ima razlike u usporedbi s brakom. Nasuprot tomu,
mi imamo fleksibilan način života koji nam ponekad dopušta
da živimo pod istim krovom, a da nismo posve zajedno. Na
primjer, kad smo bili vrlo mladi, živjeli smo u hotelskoj sobi,
jeli u restoranu, ponekad zajedno, ponekad s prijateljima, a
često smo provodili i praznike zajedno, ali ne uvijek,
najčešće samo djelomično. Ja volim pješačiti, a Sartre ne;
zato bih ja išla sama, a on bi u to vrijeme bio s prijateljima.
Ta vrsta slobode koju smo u svakodnevici održali važna je,
ona je spriječila da se između nas stvori ona inhibirajuća
strana braka. Mislim da je to važnije od činjenice da se
nismo vjenčali.
SCHWARZER: Odlučili ste da nećete živjeti zajedno. Nije li
istina da takav model lakše mogu prakticirati ljudi koji su
materijalno privilegirani?
SARTRE: Vjerujem da dâ.
BEAUVOIR: Nismo bili baš jako bogati, ali oboje smo
dobivali profesorsku plaću pa smo si mogli priuštiti malu
hotelsku sobu. Ali ako čovjek ne zarađuje mnogo, vrlo je
teško smoći taj novac.
Ideja da ne živimo zajedno došla je zato što se nitko od
nas nije htio opterećivati kućom. Živjeli smo u hotelu. Uopće
si nisam mogla zamisliti da imam stan. Nije da nismo htjeli
stanovati zajedno, nego takoreći uopće nismo htjeli
stanovati.
SCHWARZER: Ali ipak je bilo trenutaka kada ste živjeli
zajedno u istom hotelu?
BEAUVOIR: O, da.
SARTRE: O, da.
BEAUVOIR: Čak vrlo često, gotovo uvijek smo živjeli u istom
hotelu, nekad na različitim katovima, a nekad u istom
hodniku u istom hotelu. Ali usprkos tome, to je značilo veliku
neovisnost.
SCHWARZER: Nakon čitanja vaših memoara pitam se
stavljate li zaista monogamiju u pitanje ili ste, čak štoviše,
vašoj vezi dali apsolutan prioritet koji je sve druge osobe
sveo na sekundarnu ulogu?
 BEAUVOIR: Da, to je vjerojatno istina.
SARTRE: Da, ima nešto u tome. To je ono što me dovodilo u
sukobe s drugim ženama. One su, naime, htjele imati glavnu
ulogu.
BEAUVOIR: To jest, druge osobe, kako u Sartreovom, tako i
u mojem životu, znale su od početka da postoji veza koja će
ugušiti onu vezu koju smo imali s njima. To često za njih nije
bilo ugodno. Naša je veza zaista funkcionirala pomalo na
uštrb tih drugih. Dakle, može je se kritizirati jer je nekad
podrazumijevala nekorektno ponašanje spram drugih ljudi.
SCHWARZER: To se dakle događalo na teret drugih?
BEAUVOIR: Da, točno.
SCHWARZER: A odluka, ako je takve bilo, da nemate djecu?
Ili je to bilo posve samorazumljivo za oboje?
BEAUVOIR: Za mene je to bilo posve samorazumljivo. Ne
zato što sam mrzila djecu… Kad sam još bila mlada i
razmišljala o tome da uđem u građanski brak sa svojim
bratićem Jacquesom, to bi značilo i da ću imati djecu. Ali
moja veza sa Sartreom bila je takva - na intelektualnoj
osnovi, a ne na institucijalnoj, obiteljskoj ili što god, da nikad
nisam poželjela imati dijete. Nisam baš imala neku želju da
imam Sartreovu reprodukciju - dosta mi je on sam!, a niti
reprodukciju same sebe: dovoljna sam si sama. Ne znam -
jeste li si Vi postavljali to pitanje, Sartre?
SARTRE: Nisam razmišljao o djeci kad sam bio mlad.
SCHWARZER: Ali usvojili ste kćer!
SARTRE: Sada je to nešto posve drugačije, to je
dobrovoljan odnos. Ona mi nije baš kći… usvojio sam je više
zato da i njoj i sebi učinim uslugu.
BEAUVOIR: Bilo je više riječ o tome da je ona htjela imati
bilo kakav očinski odnos jer u svojoj obitelji nije bila baš
sretna. Naprosto je htjela imati drugog oca. Ali ona je
ponajprije netko koga smo izabrali kao odraslu osobu...
Koliko je imala godina kad ste ju usvojili?
SARTRE: 28 ili 26.
SCHWARZER: I za Vas to nije nešto kao nadomjestak za
očinstvo?
SARTRE: Ne, prije socijalno očinstvo, da se tako izrazim, to
jest, ono mi je dalo određena prava koja su njoj olakšala
život. Za mene to nije imalo nikakve veze s obitelji.
BEAUVOIR: A tu je i jedna posve praktična stvar, naime,
Sartre je htio imati nekoga tko bi legalno mogao nasljeđivati,
ne toliko novac, to je posve nebitno, nego prava na njegovo
djelo. Vrlo je neugodno znati da će tvoje intelektualno
nasljedstvo doći u ruke udaljenih rođaka koji će o njemu
odlučivati iako za to nemaju ni najmanji afinitet. A tu je bila
ta odabrana osoba koja je puno mlađa, dakle, ima veliku
šansu da će preživjeti, dakle, nešto kao praktična mjera
opreza.
SCHWARZER: Kažu da takvu odluku čovjek kasnije,
prekasno, često požali. Pogotovo kažu to za žene. Je li u
Vašem životu bilo takvih trenutaka?
BEAUVOIR: Nipošto! Nikad nisam požalila što nisam imala
dijete. Naime, imala sam mnogo sreće, ne samo u svojoj
vezi sa Sartreom, nego i s prijateljima. Dapače, kad vidim
odnos žena koje poznajem s njihovom djecom, pogotovo s
djevojčicama, on mi se stvarno često čini strašnim. Sretna
sam što sam to izbjegla.
SCHWARZER: Kakva su ustvari vaša pravila igre u vezi?
Govorite li si, na primjer, uvijek istinu?
SARTRE: Imam osjećaj da sam uvijek govorio istinu, ali to
sam činio spontano. Nije bilo nužno da mi postavljaju
pitanja. Ne možeš ju uvijek reći odmah. Možda osam, deset
dana poslije. Ali kažeš ju, uvijek, sve. Barem ja da! A ona...
BEAUVOIR: I ja. I ja. Ali mislim da se iz toga ne može
napraviti pravilo. Za nas je ta jasnoća bila praktična, mi smo
intelektualci i točno znamo - kako je Sartre rekao - moraš li
nešto reći danas ili za osam dana, moraš li taktizirati i tako
dalje... Ali ne može se svim parovima savjetovati da si uvijek
brutalno govore istinu. Ponekad se s istinom može ophoditi
tako da ona postane agresivno oružje - muškarci to čine
često. Ne samo da varaju svoju ženu, nego i uživaju u tome
da joj to kažu, više zato da se svide samima sebi, nego zbog
jasnih odnosa s drugima. Istina sama po sebi nije vrijednost.
Lijepo je kad si možeš reći sve, ali to nije vrijedno samo po
sebi.
SCHWARZER: Za mnoge ste ljude Sartreova družica, a
Sartre nikad nije bio Beauvoiričin pratilac. Je li ova
diskriminacija utjecala na vašu vezu?
BEAUVOIR: To uopće nije utjecalo na moju vezu sa
Sartreom, to ionako nije bila njegova krivica. Nije me
smetalo niti zato što sam onime što sam napisala stekla
određen osobni ugled, pa i posve osoban odnos sa ženama
ili čitateljima. Naravno, ponekad bih se ljutila kad bih u
nekoj kritici pročitala da ne bih napisala niti redak da nisam
upoznala Sartrea; ili da je Sartre napravio moju literarnu
karijeru; ili čak - kako su neki rekli, da je Sartre napisao moje
knjige.
SCHWARZER: Kako ste Vi, Sartre, reagirali na takve klevete?
SARTRE: Smatrao sam ih ponajprije smiješnima. Nikad
nisam protestirao protiv njih jer su to bile samo glasine, a ne
članci koje čovjek zaista može shvatiti ozbiljno. Meni je
osobno bilo svejedno - ne zato što sam muškarac koji je
toliko svjestan svoje muškosti, nego zato što to ništa ne
znači, zato što su to puka naklapanja. Kod nas to nikad nije
izazivalo osjećaj straha ili prijetnje.
SCHWARZER: Želim vam postaviti banalno pitanje koje mi
se čini važnim, naime, pitanje o praktičnoj strani vaše veze.
Kod parova često novac igra veliku ulogu, materijalna
pitanja imaju veliku važnost. Je li novac igrao nekakvu ulogu
u vašoj vezi?
SARTRE: Kod nas nije. To jest, novac je bio važan za
svakoga od nas, za nas oboje, ponekad i za nas oboje
zajedno, napokon, čovjek mora živjeti. Ali među nama on
nikad nije bio problem, nikad nije utjecao na našu vezu.
Imali smo novac ili je onaj koji je imao dijelio s drugim. Ili
smo ga dijelili ili smo živjeli odvojeno, ovisi.
BEAUVOIR: Kad smo bili mladi, Sartre je dobio neko
majušno nasljedstvo od svoje bake, a ja se uopće nisam
bunila kad ga je upotrijebio da zajedno negdje otputujemo.
Nikad nismo imali posebno stroga pravila. Bilo je vremena
kad sam doslovno živjela kao parazit, dvije ili tri godine
nakon rata jer sam htjela pisati - mislim da je to bio Drugi
spol. Da sam prihvatila neki posao - a odustala sam od rada
u školi, ne bih mogla pisati. A tada je on imao mnogo novca.
To i nije smetalo. Prije nekoliko godina je on imao krizu i
onda sam ja njemu pomogla. Tu nema problema, novac
jednoga pripada i drugome - iako imamo odvojene račune
za koje nikome ne odgovaramo. Sa svojim novcem radim što
hoću, a i on jednako tako sa svojim.
SCHWARZER: Kad par ima tako blisku vezu kao vi, onda
međusobno utječu jedno na drugo. Možete li Vi, Jean-Paul
Sartre ili Vi, Simone, reći u kojim točkama ste utjecali jedno
na drugo?
SARTRE: Ja bih rekao da smo u potpunosti utjecali jedno na
drugo.
 BEAUVOIR: Baš suprotno, ja mislim da to nije utjecaj nego
neka vrsta osmoze.
SARTRE: Može i tako. Kod posebnih pitanja, znači ne samo
literarnih, nego i životnih, uvijek se radi o odluci koju
donosimo zajedno, tako da jedno utječe na drugo.
BEAUVOIR: Da, upravo to zovem osmozom. Odluke se
donose zajedno, gotovo da se misli razvijaju zajedno. Tako
postoje točke u kojima je Sartre utjecao na mene. Na
primjer, on se najviše bavio filozofijom pa sam i ja preuzela
njegove filozofske misli, one su došle od njega. Druge su
stvari došle od mene, određeni načini života, na primjer,
način na koji putujemo. Njih sam uvela ponajprije ja, na
primjer kad nismo imali novca pa je putovanje pod tim
okolnostima bilo pomalo naporno. Sartre je volio putovati, ali
se ne bi toliko žrtvovao da ja to nisam zahtijevala - spavali
smo vani, pješačili...
SCHWARZER: Kako ste općenito reagirali na to? Jeste li se
opirali, Sartre?
SARTRE: Ne, činio sam ono što se moralo činiti.
BEAUVOIR: O, imao je on posve poseban način opiranja.
Uzimao bi bočice s pilulama ili bi se osjećao loše... Ali
općenito bi na kraju ipak napravio sve. A onda je bilo još
nešto, ne baš utjecaj, mislim na našu naviku da si pokažemo
sve što napišemo. Sve što sam napisala Sartre je kritizirao, a
i ja sam kritizirala gotovo sve što je on napisao. I ponekad
nismo baš posve istog mišljenja. Kod nekih knjiga mi je
rekao: »Mislim da nećete uspjeti, okanite se toga«... Ali ja
sam nastavila po svome. A kad sam još bila vrlo mlada,
rekla sam mu: Vjerujem da bi bilo bolje da se bavite
književnošću, a ne filozofijom - ali tu je on nastavio po
svome. Hvala Bogu! Svatko od nas je neovisan usprkos
udruživanju.
 SCHWARZER: Pomalo me čudi da se još uvijek oslovljavate s
»vi«. Oboje pripadate više ili manje - pet godina nakon
svibnja '68 - revolucionarnim pokretima u kojima je bilo
uobičajeno da se oslovljava s »ti«. Zašto se oslovljavate s
»vi« i ima li to danas neko značenje za Vas, Sartre?
SARTRE: Dakle, ja nisam počeo s time: Simone de Beauvoir
oslovljava mene s »vi«. Meni se to svidjelo pa sam se do
danas već lijepo naviknuo. Više joj uopće ne bih mogao reći
»ti« - ona je kriva za to.
BEAUVOIR: Da, meni je uvijek teško padalo oslovljavati
ljude s »ti«. S roditeljima je išlo i to mi je ustvari trebalo
omogućiti da funkcionira i s drugima. Moja najbolja
prijateljica Zaza tikala je sve prijateljice, a meni je govorila
»vi« jer sam ja njoj govorila »vi«. Danas svoju najbolju
prijateljicu Sylvie oslovljavam s »vi«, gotovo svima govorim
»vi« osim nekih koji su me prisilili da im kažem »ti«. A
Sartreu govorim »vi«. Jasno, nećemo nakon '68, nakon
tolikih godina navike najednom glumiti revolucionare tako
da se počnemo oslovljavati s »ti«.
SCHWARZER: Vjerujete li danas nakon toliko iskustva da
ste, koliko je to uopće moguće - ne mislim u potpunosti -
izbjegli konvencijalnu vezu između muškarca i žene i
odgovarajuće ponašanje?
BEAUVOIR: Mislim da, s obzirom na oblik života koji smo
izabrali, ja nisam morala često igrati žensku ulogu. Samo
jednom, sjećam se; bilo je to za vrijeme rata kad se netko
morao brinuti oko namirnica, putnih karata i tako dalje, kad
se moralo malo i kuhati. A to sam, naravno, radila ja, ne
Sartre. Naime, on je bio potpuno nesposoban za to jer je bio
muškarac. Ali često se družim i s drugačijim muškarcima,
pogotovo s jednim vrlo dobrim prijateljem, on je potpuno
drugačije odgojen; često je sam vodio kućanstvo i s njim
sam u ratnim godinama kad nije bilo ničega često čistila
mahune, išla u kupovinu i tako dalje. Zato ne vjerujem da je
to ovisilo o mojem odnosu sa Sartreom - nego puno više sa
Sartreovom nesposobnošću. Ali ona naravno dolazi od
njegovog muškog odgoja koji ga je držao podalje od svih
kućanskih poslova. Mislim da on zna spremiti samo jaje na
oko.
SARTRE: Da, nešto tako.
SCHWARZER: Žene koje bi rado vidjele da postoji barem
jedna emancipirana žena ponekad su u Vašim memoarima
nalazile rečenice koje su ih razočarale... Kad ste, na primjer,
govorili o Vašem odnosu s Olgom, rekli ste: »Bila sam
ljuta.«, ili »nervozna« ili nešto slično, »ali Sartre ju je jako
volio pa sam se i ja trudila vidjeti stvari kao on, jer mi je bilo
vrlo važno da se u svemu slažem sa Sartreom«. A sjećam se
i jedne druge epizode kada ste Vi, Jean-Paul Sartre došli iz
rata i rekli: »Simone, sad ćemo ući u politiku!« (74) A Vi
pišete: »Dakle, ušli smo u politiku.«
BEAUVOIR: Ne vjerujem da sam to rekla zato što sam žena.
Naime, mnogi moji prijatelji koji su bili vrlo zbunjeni i nisu
znali što da rade imali su jednaku reakciju kao ja i došli su
do istog uvjerenja. To je njegova vrlina. On uvijek vidi
mogućnosti - koje nekad postanu nemoguće, ali on ih ipak
stvara. Tada ga nisam pratila samo ja, nego i gotovo svi naši
mlađi prijatelji, ali i vršnjaci. A imao je i autoritet nekoga tko
je bio u zarobljeničkom logoru. Nije se, dakle, baš toliko
radilo o pitanju odnosa između muškarca i žene. Što se tiče
prve rečenice: »Uvijek sam imala potrebu da se slažem sa
Sartreom u svim točkama«, da, kod važnih stvari je to uvijek
bilo nužno. Ne znam, je li i Vama...
SARTRE: I meni, svakako...
BEAUVOIR: Ne vjerujem da biste prihvatili veliku distancu
između nas.
SCHWARZER: Biste li bili u stanju reći istu rečenicu?
SARTRE: Da, zasigurno.
 SCHWARZER: Simone, već ste dvije godine povezani sa
ženskim pokretom. Želim sad iskoristiti priliku i pitati
Sartrea: Što mislite o autonomnoj borbi za oslobađanje
žena?
SARTRE: Što podrazumijevate pod »autonomno«?
SCHWARZER: Političku borbu ženskih organizacija ili grupa
neovisnu o muškaracima.
SARTRE: Što se tiče odnosa između muškaraca i žena,
potpuno se slažem sa Simone de Beauvoir. Ali što se tiče
organizacija bez muškaraca, često sam se pitao je li to
nužno. U ovom se trenutku ne mogu opredijeliti jer vidim da
je za žene to nužno. Ipak, pitam se je li to ispravan oblik
borbe: ne bi li mogli biti važni i oblici koji bi uključivali
muškarce koji misle kao one.
BEAUVOIR: Ali muškarci nikad ne misle potpuno jednako
kao žene!
SARTRE: To mi stalno govorite.
BEAUVOIR: Da, točno.
SARTRE: Trebali biste odmah priznati da u ovoj točki
nemate povjerenja u mene.
BEAUVOIR: Čak ni Vi koji ste teoretski i ideološki zastupnik
emancipacije žena, čak ni Vi usprkos svemu ne dijelite ono
što žene - i ja s njima - zovu ženskim iskustvima. Postoje
stvari koje Vi ne možete razumjeti. Sylvie i ja Vas često zato
napadamo, jer ima stvari koje Vi naprosto ne možete
shvatiti. Na primjer, što je Alice nedavno rekla, da ne može
šetati ulicama Rima a da cijelo vrijeme ne osjeća agresiju -
to ne pripada Vašem iskustvu kao muškarca. A kad sam Vam
to ispričala, rekli ste: »To što mi govorite ne dira me previše
jer se spram žena nisam nikad ponašao agresivno.«
SCHWARZER: To je više reakcionaran odgovor. Biste li
također rekli: »Nije strašno što postoje staleži jer ja, Sartre,
nikad nisam oštetio nijednog radnika?« Tako nešto se nikad
ne biste usudili!
SARTRE: Ali to nije posve isto...
BEAUVOIR: Ali ipak to uopće nije tako jako nategnuto. I naj
dobroćudnijem muškarcu to pada teško, pogotovo takvima
iz Sartreove generacije, jer poznajem mlađe ljude, trideset
petogodišnjake koji su vrlo osjetljivi na agresiju koju trpe
žene njihove dobi. Ali mislim da tu ima još nešto. Kad sam
bila mlada, nikad nisam bila toliko izložena takvim
agresijama. Muškarci su se očito ponešto promijenili. Mislim
da ih je upravo emancipacija učinila više neprijateljskima
spram žena nego prije, agresivniji su, nametljiviji, ironičniji,
odbojniji nego u moje vrijeme.
SCHWARZER: Sartre, rekli ste da se teoretski slažete sa
Simone de Beauvoir oko ženskog pitanja. Dakle, priznajete
da postoji specifično tlačenje žena koje prakticira čitav
sustav, ali i svaki pojedini muškarac. A, ako se ne varam,
Vaša politička teorija i praksa potlačenom općenito uvijek
daje za pravo, to jest, Vi si nikad ne biste dopustili da
radniku nalažete što da radi ili kako da se organizira. Kako to
da se to za Vas ne podrazumijeva kad se radi o ženama?
SARTRE: Najprije moram reći da Castor [napomena
novinarke: Tako svi stari prijatelji zovu Beauvoir.] pretjeruje
kad kaže da uopće nemam iskustva s time što to znači biti
ponižen kao žena samo zato što sam muškarac. Uvijek kad
mi žene iz moje okolice pričaju da su tijekom dana bile
žrtvom takve hajke postanem ogorčen! U tom smislu imam
iskustvo koje mi je dostupno. Baš iskustvo žene ne mogu
imati. Ali imam iskustvo čovjeka koji voli druge ljude i
smatra da ih nedostojno tretiraju. Toliko o tome. - Ali što Vi
točno zahtijevate?
SCHWARZER: Već pet godina u Americi i drugim zapadnim
zemljama - pa tako i u Francuskoj - postoje žene koje se
smatraju dijelom revolucionarnog pokreta i koje vuku
konzekvencije iz svojih iskustava: iz činjenice da su žene u
prisutnosti muškaraca, čak i kad su to dobroćudni muškarci
(jer ima i takvih), ustrašene. Postoje vrlo suptilne strukture
vladavine od kojih se žene u nazočnosti muškaraca
jednostavno ne mogu osloboditi! Zato me, reći ću to još
jednom, čudi što Vi, Sartre, nemate nikakvu predodžbu,
nikakav jasniji odgovor na taj zahtjev, na to pravo žena na
političku autonomiju. Kao privremeno rješenje, ne krajnji cilj,
naravno.
SARTRE: Dakle, najprije, zaista vjerujem da ženama
dodijavaju te da si muškarci daju truda da ih tretiraju kao
»drugi spol«, kako je Simone de Beauvoir napisala. Uviđam
da mora biti takvih ženskih grupa. Samo sam rekao da te
grupe, prema mom mišljenju, ne opravdavaju uvijek
izolaciju žena koje se same sastaju. Trebalo bi biti sastanaka
u kojima bi mogli sudjelovati i muškarci. Mislim da su žene
zaista - da se tako izrazim - potlačene na poseban način. To
nema nikakve veze s radnicima. Uostalom, niti vrsta
potlačenosti nije jednaka. Radnik je potlačen na određeni
način, a žena na drugi način. Čak i kad nisu radnice! Niti
oblik tlačenja niti njegov razmjer nisu identični. I zato mislim
da je odnos između žena i muškaraca ili muškaraca i žena,
kako god želite, zaista odnos tlačenja. Ali ne vidim što više
mogu učiniti, osim da ga osudim.
BEAUVOIR: K tomu moram reći da je pokrenuo veliku
propagandu kod svojih prijatelja iz lista Libération kako bi ih
uvjerio da uzmu žene u svoje novine, da se bave ženskim
problemima. Na primjer, napravili su dobru stvar o
pobačaju, a on ih je čak pokušao izliječiti i od njihovog
mačizma. Bori se i protiv mačizma svojih mladih drugova,
jer oni su usprkos svoj radikalnosti, više ili manje suptilno,
većinom mačo muškarci.
Kursbuch, 1973. godine
 »Ono vječno Žensko je laž«

1976. godina. Rezime onoga što je feminizam postigao i

upozorenje na prve protunapade. Razgovor o ljubavi i
politici, majčinstvu i iskorištavanju, heteroseksualnosti i
homoseksualnosti i - laži o prirodi žene.

SCHWARZER: Tek prije nekoliko godina izjavili ste da ste

feministkinja. Vi, teoretičarka koja je najviše utjecala na novi
feminizam, baš Vi ste do početka novog ženskog pokreta bili
antifeministkinja. Bili ste protiv autonomnog ženskog
pokreta jer ste vjerovali u socijalističku revoluciju i
automatsko rješenje ženskog pitanja koje bi iz nje slijedilo.
Otada se dogodilo mnogo toga. Aktivni ste u ženskom
pokretu, a borba žena za svoja prava prodrijela je u svijest
javnosti. Čini mi se da je takozvana Godina žene (1975.) bila
simptomatična. Što Vi mislite?
BEAUVOIR: Mi feministkinje često smo govorile što mislimo
o tome. Zato su nas držali budalama i ponižavali nas. Uskoro
dolazi Godina mora, onda Godina konja, psa i tako dalje... To
znači da i nas žene smatraju objektom, da u ovom svijetu
muškaraca nismo vrijedne da nas uzimaju ozbiljno dulje od
jedne godine. A pritom činimo polovicu čovječanstva. Dakle,
potpuno je groteskno govoriti o jednoj godini žena. Sve bi
godine trebale biti Godine žena, Godine ljudi uopće.
SCHWARZER: Ali ne mislite li da je usprkos tome - zasigurno
nasuprot izvornoj namjeri inicijatora - otvoreni cinizam s
kojim je većina muškaraca slavila Godinu žene razljutila
poneku ženu i tako ipak ojačala borbu za ženska prava?
 BEAUVOIR: Mislim da se to ne može pripisati Godini žena
nego naporima ženskog pokreta. Dakle neorganiziranim,
neslužbenim ženama. Godinu žene su izmislili zato što je
postojao ženski pokret. I to da bi mogli svojatati, takoreći.
Da bi smirili strasti. Sama Godina nas uopće nije pomaknula
s mjesta. Žene u Meksiku nisu bile ništa više od marioneta
muške politike. To je bilo najjasnije u konfliktu između
pobornica Izraela i arapskih zemalja. Prve su isto toliko
patrijarhalne kao i druge, a islam još više od judaizma.
SCHWARZER: Ne bi li se ipak moglo reći da je usprkos
svemu ova Godina žene nečemu koristila?
BEAUVOIR: Svakako. Načelno se može reći da i manjkave
mjere reforme uvijek nešto donose, ali su ujedno i opasne.
Najbolji primjer je novi francuski zakon o pobačaju. On je
jedna potpuno nedostatna mjera koja je uslijedila tek kao
reakcija na našu borbu. [U Francuskoj je dozvoljen pobačaj u
prvih deset tjedana trudnoće. AS.] Donio ga je gospodin
Giscard d'Estaing koji se pravi moderan, to jest ne napada
stvarne privilegije nego samo dotiče poneke tabue. Dobro.
To je, dakle, mjera koja s jedne strane uopće ne mijenja
nikakva načela. Ona se u potpunosti slaže s kapitalističkim i
patrijarhalnim svijetom (najbolji dokaz za to je postojanje
prava na pobačaj i u Japanu i u SAD-u). Ipak, ne treba
podcjenjivati niti takvu reformu. Ona ženama olakšava
mnoge akutne probleme i ipak je nekakav početak. Kao što
je bila i kontracepcijska pilula. Ali kao i pilula koja ugrožava
zdravlje žene i sve više natjerava žene da jedine budu
odgovorne za kontracepciju, tako i pravo na pobačaj može
biti dvosjekli mač. U svijetu kojim vladaju muškarci načelno
se mora računati s njihovim protunapadom. Oni će iskoristiti
situaciju da ju pretvore u dodatno ugnjetavanje. Reći će:
»Sad kada više nema opasnosti, ajmo. Pa samo trebaš
pobaciti...«
 SCHWARZER: 1971. godine pripadali ste ženama koje su
javno izjavile da su pobacile. Odonda ste sudjelovali u
mnogim feminističkim inicijativama i akcijama. Kakvi su Vaši
odnosi s mladim feministkinjama?
BEAUVOIR: To su više odnosi s pojedinim ženama koje su
mi osobno i politički bliske, manje s grupama ili strujama. S
njima radim na preciznim projektima. Dakle, nisam više
militantna u užem smislu riječi - nemam više 30, nego 67
godina i intelektualka sam čije je djelo riječ - nego pratim
aktivnosti ženskog pokreta iz blizine i stojim mu na
raspolaganju. Tako u Les Temps Modernes redovito imamo
stranicu o »svakodnevnom seksizmu«. Osim toga sam i
predsjednica »Lige za ženska prava« i podupirem pokušaje
da se otvore kuće za zlostavljane žene. To smatram posebno
važnim jer se problem nasilja tiče gotovo svih žena -
neovisno o staležu. Jednako kao i pobačaj, i nasilje se javlja
u svim klasama. Svoje žene tuku kako muževi suci, tako i
muževi radnici. Nedavno smo organizirali »SOS za
zlostavljane žene« i pokušavamo naći kuće u kojima bismo
barem privremeno mogli pomoći takvim ženama i djeci,
onima koji više ne mogu ići kući jer ih tamo tuku - nerijetko
do smrti. Nakon dugog natezanja od općine ćemo na
raspolaganje dobiti kuću kraj Pariza...
SCHWARZER: Simone, feministkinje su od Vas kao
teoretičarke mnogo naučile. Jeste li i Vi naučili nešto od nas?
BEAUVOIR: Da! Mnogo! Zbog vas sam u nekim stvarima
postala puno radikalnija! Ja, ja sam se naviknula živjeti u
ovome svijetu gdje su muškarci takvi kakvi jesu: naime
tlačitelji. Ja sama, vjerujem, nisam previše patila zbog toga.
Izbjegla sam većinu tipičnih ženskih robovskih poslova,
nikad nisam bila majka niti kućanica. I poslovno sam
pripadala privilegiranima jer je u moje vrijeme bilo još manje
žena koje su bile profesorice filozofije. Tako su me priznali i
muškarci. Bila sam iznimka i - prihvatila sam to. Danas
feministkinje odbijaju biti žene za alibi. I imaju pravo!
Moramo se boriti! Ali najprije ste me naučile budnosti. Da ne
treba dopustiti da nešto samo prođe! Čak ni najbanalnije
stvari, ovaj svakodnevni seksizam na koji smo naviknute. To
počinje već govorom.
SCHWARZER: Drugi spol, koji je takoreći biblija feminizma
(samo u Americi prodano je više od milijun primjeraka)
prvotno je bio čisto intelektualni i teoretski rad, a ne
pamflet. Kakve su bile reakcije kad je izašao 1949. godine?
BEAUVOIR: Vrlo oštre! Jako protiv mene! Vrlo, vrlo
neprijateljske!
SCHWARZER: Od koga?
BEAUVOIR: Sa svih strana. Ali možda smo bili malo
nespretni. Naime, još prije objave knjige objavili smo
poglavlje o seksualnosti u Les Temps Modernes. Možda je to
uzrokovalo tu oluju! Takve vulgarnosti… Mauriac je, na
primjer, odmah napisao prijatelju koji je s nama radio u Les
Temps Modernes: »Oh, upravo sam pri čitanju saznao
ponešto o vagini Vaše šefice...« A Camus, koji nam je tada
još bio prijatelj, siktao je: »Ismijali ste francuskog
muškarca!« Vidjela sam profesore koji su knjigu bacali preko
predavaonice jer nisu mogli podnijeti ono što su pročitali, a
kad bih išla u restoran odjevena kao uvijek - naime, više
ženstveno kao što i inače nosim - ljudi su me gledali i
šaputali: »Aha, to je ona... Mislio sam da... Onda je
vjerojatno oboje...« Tada me, naime, pratio sočan glas
lezbijke. Tako je to: žena koja se usudi reći takve stvari ne
može biti »normalna«. I komunisti su me vrijeđali, zvali me
»buržujkom« i govorili: »Radnicama u Billancourtu se friga
za to o čemu Vi govorite.« Što nije bila istina! Dakle, nisam
iza sebe imala ni desničare ni ljevičare.
SCHWARZER: Neki su išli čak toliko daleko da su govorili da
Vaše knjige niste napisali Vi nego Sartre. U svakom slučaju
ste samo Vi u javnosti - u kojoj vladaju muškarci - uvijek bili
»ovisno biće« koje ste analizirali u Drugom spolu. Dakle,
ostali ste žena koja ne egzistira sama nego u odnosu spram
muškarca, naime »Sartreova družica«. Nasuprot tome,
nezamislivo je opisati Sartrea kao »Beauvoiričinog
pratioca«!
BEAUVOIR: Točno. U Francuskoj su bili izvan sebe! U
inozemstvu je bilo bolje. Strankinju je lakše tolerirati. Daleko
je pa zato nije tolika prijetnja.
SCHWARZER: Odnos između ljevičara i feministkinja nije se
poboljšao. Čak štoviše. Čak bih rekla da je postao lošiji.
Većina drugova su toliko internalizirali »kompleks
nadmoćnosti« (kako ste ga jednom sami nazvali) da su
feministkinje koje su uvijek smatrali dijelom ljevičara
načelno nazivali »građankama« ili »reakcionarkama«. Sukob
između spolova samo je »sporedan sukob«, govorili su, koji
uvodi raskol u klasnu borbu, »glavni sukob«.
BEAUVOIR: Jadničci, oni ne znaju drugačije. I drugovi su
poglavice. Toliko im je to u krvi... I to je jedan od velikih
muških trikova, to sa sporednim sukobom. Sukob
žena/muškarac je jednako toliko bitan kao i svaki drugi. Tu je
čak polovica čovječanstva protiv druge polovice. Oba
sukoba, sukob spolova i sukob staleža su važni. Problem je
vrlo kompleksan, a ženski pokret mora naći poveznicu
između njih. Principijelno bismo mogli reći da je predodžba o
prednosti klasne borbe sve više upitna, čak i za ljevičare.
Danas ima toliko revolucionarnih borbi koje pomiču granice
klasne borbe. Na primjer rat gastarbajtera, nastojanja nekih
regija da dobiju autonomiju, pokreti mladih i borba vojnika u
francuskim kasarnama. Borba za ženska prava pritom
zauzima posebno mjesto. Ona nadilazi sve klase. Naravno,
ugnjetavanje žena poprima drugačije oblike ovisno o
staležu. Postoje žene koje su žrtve na obje strane: kao
radnice u tvornici i kao žene radnika u kuhinji. Druge trpe
samo jedno od ovih ugnjetavanja: naime kao supruge i
majke. Ali čak niti nezaposlena supruga građanina nije
privilegirana kao on. Ona će vrlo brzo završiti u proletarijatu
kad ju muž napusti. A onda će ostati bez posla, bez
kvalifikacije, bez vlastitog novca... Poricanje toga muški je
trik kojime muškarci među sobom žele razmjenjivati borbe;
jer klasne borbe, pa to su borbe među muškarcima! Žene,
njihove drage, pritom smiju samo pomagati. Nakon toga će
ih opet poslati natrag u kuhinju.
SCHWARZER: Je li prema Vašem mišljenju položaj žena u
socijalističkim zemljama jednak, bolji ili lošiji?
BEAUVOIR: Najprije moram reći da socijalističke zemlje
ustvari uopće nisu socijalističke. Socijalizam o kojemu je
Marx sanjao nigdje nije ostvaren. Promijenili su se samo
proizvodni odnosi. Danas znamo da takve izmjene nisu
dovoljne da bi se promijenilo društvo i ljudi. Zato usprkos
različitim ekonomskim sustavima tradicionalne uloge
muškaraca i žena ostaju nepromijenjene. Svejedno ne
vjerujem da je situacija žena u socijalističkim zemljama
lošija. Čak štoviše. Tamo žene uvažavaju, pa se i one same
više poštuju. Naime, oko 95 posto žena radi izvan kuće i
preziru sve žene koje to ne čine. Zato su i ekonomski
neovisne, a imaju i više olakšica što se tiče braka, razvoda ili
izvanbračne djece. Poslovnim ženama je dostupno više
zanimljivih područja djelovanja. Ali na grbači svejedno imaju
takozvane ženske poslove. Jedna direktorica u Rusiji, na
primjer, mora nakon posla čekati u redu u trgovini da bi
nabavila namirnice za muža i djecu. Zato su žene u
socijalističkim zemljama umornije - još umornije - nego žene
u kapitalističkim zemljama, ali ih više poštuju. One imaju
pravo na određene »muške« privilegije - ne na sve - ali
zadržavaju i sve »ženske« obveze.
SCHWARZER: Vjerujete li da je u socijalističkim zemljama
nužan ženski pokret?
 BEAUVOIR: O, da! Ali pitanje je, je li to moguće… Ne znam.
Mislim da bi on bio jako, jako loše prihvaćen u socijalističkim
zemljama gdje je moć također u muškim rukama.
SCHWARZER: Vratimo se još jednom nakratko na reakcije
na Vaše djelo. Znam da već trideset godina dnevno primate
pisma žena iz cijelog svijeta. Za mnoge žene ste baš Vi,
Simone, bili idol prije nastanka nove kolektivne borbe za
ženska prava. I sada ste utjelovljenje našeg revolta. To
sigurno nema veze samo s Vašom dubokom i dalekosežnom
teoretskom analizom, nego i s Vašim autobiografskim
romanima koji su Vas pokazali kao ženu koja se usuđuje
egzistirati. - Moje pitanje: Jeste li naučili još nešto kroz
brojne reakcije žena?
BEAUVOIR: Shvatila sam da je razmjer potlačivanja
neizmjeran! Ima žena koje su stvarno zatočene! I to nije
rijetkost! Pišu mi potajice, prije nego što muž dođe kući…
Najzanimljivija pisma dolaze od žena između 35-e i 45-e
godine koje su se udale, mislile da je to prekrasno, a sada se
osjećaju izdano i prodano… Pitaju me: »Što da radim?
Nemam čak ni zvanje. Nemam ništa. Ja sam ništa.« S 18,20
udaju se iz ljubavi, a s 30 se probude - a izići iz te situacije,
to je jako, jako teško. To se moglo dogoditi i meni samoj,
zato sam tako prijemčiva.
SCHWARZER: Uvijek je teško davati savjete, ali ako Vas
neka žena pita…
BEAUVOIR: Mislim da bi se žena trebala čuvati od zamke
majčinstva i braka! Čak i kad bi htjela imati dijete, mora
dobro razmisliti pod kojim okolnostima bi ga morala
odgajati. Majčinstvo danas je pravo ropstvo. Očevi i društvo
prepuštaju majkama većinu odgovornosti za djecu. Žene idu
na bolovanje kad dijete ima ospice. Žene moraju naganjati
mjesto u dječjim jaslicama... A ako žene usprkos svemu
tome žele dijete, mogu ga dobiti i ako se ne udaju. Jer brak,
to je najveća zamka.
 SCHWARZER: Ali ako su već udane ili majke?
BEAUVOIR: U intervjuu s Vama od prije četiri godine rekla
sam da je kućanica od 35 godina više ili manje izgubljena.
Nakon toga sam dobila mnogo simpatičnih pisama u kojima
su mi žene pisale: »Ali to uopće nije istina! Mi se možemo
još vrlo dobro braniti!« - Utoliko bolje. Ali u svakom slučaju
bi trebale pokušati pronaći plaćeni posao da mogu imati
barem određenu dozu samostalnosti i neovisnosti.
SCHWARZER: A poslovi u kući? Što s njima? Bi li žene
trebale odbiti raditi više od muškaraca u kućanstvu ili oko
odgoja djece?
BEAUVOIR: Da. Ali to nije dovoljno. U budućnosti moramo
naći nove oblike. Kućne poslove ne trebaju obavljati samo
žene nego svi. I - što je vrlo važno! - žena mora izići iz
izolacije! Pritom ne mislim na stilsku nacionalizaciju rada
koja se nekoć prakticirala u SSSR-u: naime te poslove su
obavljale posebne trupe. To mi se čini vrlo opasno jer je
rezultat još oštrija podjela rada. Onda neki ljudi čitav život
čiste ili glačaju. To nije rješenje. Ali vrlo dobro mi se čini ono
što navodno postoji u nekim dijelovima Kine. Tamo se svi
ljudi - muškarci, žene, čak i djeca - okupljaju na određeni
dan i iz kućnih poslova naprave javnu stvar koja može biti
zabavna. Tako, na primjer, u određeni sat svi nešto peru ili
čiste. Ne postoji niti jedna djelatnost koja je sama po sebi
ponižavajuća. Sve djelatnosti su jednako vrijedne.
Sveukupnost uvjeta rada je ponižavajuća. Prati prozore,
zašto ne? To je jednako vrijedno kao i pisati na pisaćem
stroju. Ponižavajući su uvjeti u kojima čovjek pere prozore:
osamljen, neproduktivan, dosađuje se neintegriran u
kolektiv. To je ono što je loše! A i ova podjela rada na
unutar/izvan kuće. Sve bi takoreći trebalo biti vani!
SCHWARZER: Postoje struje u ženskom pokretu koje -
uostalom kao i pravo glasa u strankama, - zahtijevaju plaću
za kućanice…
 BEAUVOIR: U potpunosti sam protiv toga! Naravno! Dobro,
možda bi žene koje zbog svoje starosti više nemaju druge
mogućnosti bile zadovoljne da dobiju plaću. Ali dugoročno bi
to pojačalo vjerovanje žena da je biti kućanica zvanje, da je
to prihvatljiv način života. Ali upravo to osuđivanje žena na
geto kućanica i majki, ovu muško-žensku podjelu rada na
izvan i unutar kuće, upravo to žene moraju odbiti ako žele
biti punovrijedni ljudi!
SCHWARZER: Neke žene argumentiraju da će zahtjev
»plaće za rad u kući« stvoriti svijest o vrijednosti rada u
kući.
BEAUVOIR: U redu! Ali ja mislim da se to tako ne može
postići! Moraju se promijeniti uvjeti kućnog rada. Ovako
kako on sada funkcionira, njegova vrijednost je toliko
povezana s uvjetima koji podsjećaju na geto kućanica, da bi
davanje plaća možda promijenilo nešto, ali ništa bitno.
Kućne poslove treba dijeliti s muškarcima i više ih se ne
smije obavljati privatno, u izolaciji, već javno. Mora ih se
integrirati u zajednice, u kolektive gdje bi svi radili zajedno.
Moramo ukinuti obiteljski geto!
SCHWARZER: Vi sami, Simone, riješili ste problem
individualno. Nemate djece i ne živite sa Sartreom, to jest,
niste nikad obavljali kućanske poslove za obitelj ili
muškarca. Često su Vas napadali zbog Vašeg stajališta o
majčinstvu - čak i žene. One Vam predbacuju da imate nešto
protiv majčinstva.
BEAUVOIR: Ma ne! Nemam ništa protiv! Imam nešto protiv
ideologije koja od svih žena zahtijeva da budu majke, imam
nešto protiv okolnosti pod kojima one moraju biti majke.
Majčinstvo je za žene danas užasna zamka. Zato bih mladoj
ženi savjetovala da ne postane majka. Treba još dodati i
groznu mistifikaciju odnosa majka-dijete. Ako ljudi polažu
toliku vrijednost na obitelj i djecu, onda je to zato što su
sveukupno vrlo usamljeni. Nedostaje im ljubav, nježnost,
prijatelji, nemaju nikoga. Sami su. Zato rade djecu da bi
imali nekoga. A to je strašno. I za dijete. Ono postaje
pomoćno sredstvo koje mora ispuniti prazninu, a ionako
odlazi čim odraste. Ono nije nikakva garancija protiv
usamljenosti.
SCHWARZER: Često su Vas pitali: Žalite li što niste imali
djece?
BEAUVOIR: O, ne! Svaki dan si čestitam zbog toga! Kad
vidim bake koje - umjesto da napokon imaju malo vremena
za same sebe - moraju paziti na malu djecu… Ne veseli ih to
uvijek…
SCHWARZER: Drugo pitanje: Kakvu ulogu u potlačivanju
žena ima seksualnost kakva se danas odvija?
BEAUVOIR: Mislim da seksualnost može biti jedna
poprilično grozna zamka. Ne samo za žene koje postaju
frigidne - jer to možda za njih same nije ni najgore. Situacija
je najgora za žene koje imaju nesreću da ih seksualnost s
muškarcima toliko usrećuje da o njima postanu više ili
manje ovisne. Takva ovisnost može biti dodatna karika u
lancu koji veže žene za muškarce.
SCHWARZER: Ako Vas dobro razumijem, Vama se frigidnost
u odnosu moći i nemoći između muškarca i žene eventualno
čak čini kao opreznija i primjerenija reakcija jer ona
odražava nemoć i nelagodu žene te čini ženu manje
ovisnom?
BEAUVOIR: Točno.
SCHWARZER: Postoje žene u ženskom pokretu koje u ovom
svijetu kojim dominiraju muškarci odbijaju dijeliti svoj
privatni život s muškarcima, dakle odbijaju imati seksualne i
emocionalne odnose s muškarcima. Znači, one iz ženske
homoseksualnosti čine političku strategiju. Što mislite o
tome?
 BEAUVOIR: Ja vrlo dobro razumijem takvo političko
odbijanje kompromisa. Upravo iz razloga koji sam navela.
Naime, jer ljubav može biti zamka zbog koje žene mnogo
toga prihvaćaju. U njezino ime muškarci tlače žene i
iskorištavaju ih, a one to dopuštaju. Ali isključiva
homoseksualnost je jednako toliko ograničavajuća kao i
heteroseksualnost. Idealno bi bilo kad bi se moglo jednako
voljeti kako ženu, tako i muškarca, naprosto ljudsko biće.
Bez straha, bez prisile, bez obveze. Ali s obzirom na
današnje stanje, vrlo dobro razumijem veliko nepovjerenje
čija je posljedica za neke žene homoseksualnost.
Nepovjerenje spram muškaraca, ali i spram sebe samih - jer
u vezi muškarca i žene nije samo on taj koji je šovinist i
tlačitelj, nego i ona često upada u mazohističku ulogu
ženice.
SCHWARZER: Vaša je poznata rečenica: »Na svijet se ne
dolazi kao žena, to se postaje.« Danas možemo i dokazati tu
»proizvodnju« spolova. Njezin rezultat je velika razlika
između žena i muškaraca. Oni razmišljaju drugačije, osjećaju
drugačije, hodaju drugačije… Ali ta razlika nije samo razlika
nego uključuje i manjevrijednost žene. Takozvane »muške
kvalitete« nisu slučajno one vladajućeg spola, a ženske nisu
slučajno one potlačenog, jer njih se lakše iskorištava. U tom
je kontekstu tipično što se navješćuje nova mistifikacija
vječno Ženskoga.
BEAUVOIR: Zasigurno postoje »ženske kvalitete«. Na
primjer, mislim da određene muške greške obilaze žene.
Recimo, muški groteskne stvari - način na koji se uzimaju
zaozbiljno, kako su tašti, kako se prave važni i tako dalje.
Dakle, žene koje imaju mušku karijeru mogu bez problema
poprimiti iste mane. Ali usprkos tome imaju barem mrvicu
smisla za humor, zdravu distancu spram tih hijerarhija. A tek
način na koji muškarci običavaju slistiti konkurenciju sa
zemljom - općenito govoreći, žene to ne rade. Osim toga su
puno strpljivije - što je do određene točke prednost, a onda
postaje mana. I ironične su. I posve su konkretne jer su zbog
svoje uloge ukorijenjene u svakodnevnom životu. No ove
»ženske kvalitete« nisu urođene nego su rezultat tlačenja.
Ipak, mogle bismo ih sačuvati i nakon našeg oslobođenja - a
muškarci bi ih morali naučiti. Ali ne smijemo pasti u drugi
ekstrem i reći: Žena je povezana sa Zemljom na poseban
način, ona prati ritam Mjeseca i ima plimu i oseku u krvi i
sve te gluposti... Da je duhovnija, da je po prirodi manje
destruktivna et cetera. NE! Ima nešto u tome, ali to nije
naša priroda nego rezultat naših životnih uvjeta. Tako
»ženstvene« djevojčice su proizvedene, a ne rođene! To
dokazuju brojne studije! Žena nema a priori vrijednost samo
zato što je žena! To bi bio tamni biologizam i stoji u velikoj
opreci sa svime što mislim.
SCHWARZER: A što znači taj poziv na »ženskost«?
BEAUVOIR: Kad nam kažu: »Samo vi lijepo ostanite žene.
Prepustite nam sve te naporne stvari: moć, čast, karijeru...
Budite zadovoljne što ste takve: povezane sa Zemljom, što
se bavite ljudskim zadacima. ..« Kad nam to kažu, budite na
oprezu! S jedne strane je točno da se žene više ne srame
svojeg tijela, svoje trudnoće i svoje mjesečnice. Dobro je da
upoznaju svoja tijela, na primjer, u grupama za samopomoć
koje smatram odličnima. Sve je to izvrsno. Ali iz toga ne
smijemo stvarati novu vrijednost, ne smijemo vjerovati da
žensko tijelo može dati novu viziju svijeta. To je smiješno i
apsurdno. To bi značilo da smo stvorili jedan protu-penis.
Žene koje u to vjeruju vraćaju se na iracionalno, mističko, na
kozmičko. One igraju mušku igru - jer tako će ih se lakše
tlačiti, držati podalje od znanja i moći. Vječno žensko je laž
jer priroda igra jako malu ulogu u razvoju čovjeka, mi smo
društvena bića. Između ostalog - budući da ne mislim da je
žena po prirodi inferiorna muškarcu, ne mislim ni da je po
prirodi superiorna.
Der Spiegel, 1976. godine
»Kod starosti je loše to što je čovjek mlad«

Razgovor iz 1978. godine s autoricom eseja »Starost« na

njezin 70. rođendan: o njezinoj vlastitoj starosti, onome što
je postigla i propustila - i o tabuima koji još vrijede i za nju.

SCHWARZER: Niste analizirali samo položaj žena nego i

položaj starijih ljudi. Danas ćete i sami napuniti 70 godina.
Kako se osjećate, Simone?
BEAUVOIR: Kao i uvijek.
SCHWARZER: Kao i uvijek?
BEAUVOIR: Ovaj dan nije ništa drugačiji od drugih samo
zato što ću napuniti 70 godina. Točno, 70 je okrugla brojka,
ali ona nije ništa teža od 69 ili 68 ili 60… Još davno sam
shvatila da nisam mlada. Kad sam imala 50 godina, bila sam
šokirana kad bih čula da mlade žene kažu: »Ma da, Beauvoir
je već tako stara…?« Ili direktno meni: »Moj Bože, tako me
podsjećate na moju majku…« Sad imam 69 godina i već
dvadeset godina sam naviknuta na to da više nisam mlada i
da me više ne smatraju mladom. Budući da, uostalom,
nemam nekakvo mišljenje o sebi i malo razmišljam o sebi
kao osobi - ali zato puno više o svojoj okolini i onome što
želim raditi, o onome što se događa - to mi ništa ne znači.
SCHWARZER: Kad vidim Vaše slike iz prošlosti i čitam Vaše
memoare, imam dojam da Vas je, ako se uopće može
govoriti o starosnom šoku, on pogodio u Vašim pedesetim
godinama...
 BEAUVOIR: Točno. To je, između ostalog, bio i loš trenutak u
povijesti Francuske, vrijeme alžirskog rata koji me toliko
pogodio da sam noćima očajna plakala u jastuk. Ja starim, a
politička budućnost je mračna - sve je to dovelo do tužnog i
deziluzioniranog kraja u Stanju stvari. Ali otada sam se
naviknula na sve…
SCHWARZER: Tada su Vas žestoko napadali zbog priznanja
svoje rezignacije i rečenice »Jʼai été flouée« [Prevarili su
me]. Jer kao autoricu Drugog spola i simbol emancipacije
žene su Vas osudile na optimizam. Sve što je ženama danas
još teško postići, Vi trebate realizirati, Vi trebate postići. U
Starosti ste se branili od toga. Pišete: »Odbijam da me
otuđujete krutom slikom sebe«, i govorite da svoju osobnu
slobodu stavljate iznad političkih interesa.
BEAUVOIR: Da. I to mi je vrlo važno.
SCHWARZER: U Starosti ste analizirati i ulogu koju igra
takozvano dostojanstvo koje se pripisuje starosti. Jednako
kao s dostojanstvom žene: ovo očekivanje ljudima ne
dopušta niti strasti niti interese, a ni protivljenje tom
ograničenju. - U tom smislu ste Vi, Simone, ustvari jedna
vrlo »nedostojanstvena stara gospođa«...
BEAUVOIR: Da, ali to sam bila uvijek. Umjesto da
potiskujem ono što mi je palo na pamet ili me mamilo, ja
sam to učinila. Zato danas ne moram ništa nadoknađivati.
SCHWARZER: Ima li stvari koje niste napisali u memoarima,
a koje biste sad rekli kad biste ih još jednom pisali?
BEAUVOIR: Da. Povukla bih jednu zaista iskrenu bilancu
vlastite seksualnosti. I to iz feminističkog kuta gledišta. Rado
bih ženama rekla kako sam živjela svoju seksualnost, jer to
nije samo osobno pitanje, nego i političko. O tome nisam
pisala prije jer nisam u toj mjeri shvaćala važnost tog
pitanja, a ponajprije važnost subjektivne iskrenosti - to sam
naučila od mladih feministkinja. Ni danas vjerojatno neću
pisati o tome jer se ta vrsta priznanja tiče i nekih osoba koje
su mi bliske.
SCHWARZER: Seksualnost bi trebala biti tabu i za starije
ljude. To ste vrlo uvjerljivo izložili u svom eseju. Jeste li se i
Vi držali toga? Jeste li se pokorili tom tabuu?
BEAUVOIR: Što se tog pitanja tiče, uvijek sam se
pokoravala svojoj glavi koja je jača od mog tijela. Čim nije
bilo moguće uživati u seksualnom odnosu, nisam više imala
ni potrebu za seksom. Zapravo sam uvijek imala potrebe
koje su bile ostvarive i povezane s jednom određenom
osobom. Samo kad sam bila vrlo mlada, s dvanaest godina,
imala sam seksualnu žudnju takoreći uprazno. Bila je tako
jaka da mi se činilo naprosto nemoguće čekati do petnaeste
da se napokon smijem udati (naravno, seksualnost sam si
mogla zamisliti samo u okvirima braka). Kasnije sam
seksualnost povezivala isključivo sa strastvenom ljubavi.
Dakle, ako sam bila spremna ući u ljubavnu vezu, onda sam
imala i seksualne osjećaje. Ako nisam bila zainteresirana,
onda nisam imala ni seksualnu želju.
SCHWARZER: Je li zainteresiranost u zadnjih dvadeset
godina bila jednako moguća kao i prije?
BEAUVOIR: O, ne. Više je uopće nema. Nešto je umrlo u
mojem tijelu. Hvala Bogu. Naime - nemam ništa protiv starih
žena koje još trese seksualna žudnja, no mislim da im je u
našem društvu vraški teško...
SCHWARZER: U Starosti pišete upadljivo često o gađenju
spram tijela koje stari. Gadite li se sebi samoj?
BEAUVOIR: Ah, znate, nikad nisam bila prenarcisoidna.
Nikad mi se moje tijelo nije posebno sviđalo, a sa starošću
mi se sviđa još manje, razumije se.
SCHWARZER: Bili ste - i prema muškim normama - vrlo
lijepa žena. Znače li Vam što bore koje ste dobili?
 BEAUVOIR: Nikad se nisam oslanjala na ljepotu. Kad sam
imala 30, 35, 40 godina, događalo bi mi se da sam
pogledala u ogledalo i smatrala se posve podnošljivom. Ali
nikad nisam bila kao neke žene koje znam - koje poštujem i
volim, koje su sve gradile na svojoj ljepoti i onda vrlo teško
izašle na kraj sa starenjem. Meni je važna bila moja glava,
sve ostalo bilo je sekundarno. Ipak, donekle sam se sviđala
sama sebi, naravno, pa sam uspoređivala svoje lice s 50 s
onim kad sam imala 40 godina - što me nije baš ispunilo
zadovoljstvom. Ali sad već dugo nisam razmišljala o tome.
SCHWARZER: U Starosti opisujete opreku između
objektivnog stanja u kojem se nalazi čovjek koji stari - a on
nema samo društveno uvjetovane razloge, nego i biološke -
i subjektivnog osjećaja koji čovjek ima. Vi kažete: čovjek se
osjeća mlado u starom tijelu.
BEAUVOIR: Da. Sartre je starost vrlo prikladno nazvao »ono
neostvarivo«. »Neostvarivo« je nešto što doduše postoji za
druge, ali ne za čovjeka samog. Kad spavam, kad se
probudim, kad hodam i krećem se, kad čitam knjigu - nikad
ne mislim: stara sam. Osjećam se kao da nemam dob.
Naravno, s 52, 53, 54 godine sam mislila: sad ću ostarjeti.
Doduše, danas je taj osjećaj postao samorazumljiv dio mojih
navika i mojeg tijela, ali ipak ne mislim da sam stara.
Cocteau se zgodno izrazio: Kod starosti je loše to što je
čovjek mlad.
SCHWARZER: Koliko se Vaša svakodnevica razlikuje od one
prije?
BEAUVOIR: Osjećam se slabije pa nisam toliko uporna i
manje zahtijevam od sebe same. To može biti mana, ali i
prednost jer imam više slobodnog vremena. Prije, s 30
godina, krenula bih na posao čim bih otvorila oči. Pisala
sam, radila tisuću stvari, imala još mnogo planova. Danas
sam opuštenija, uzimam si vremena, čitam i radim stvari u
kojima ja osobno uživam. I više štedim snagu. Više me ne
privlače izlasci do dugo u noć, opijanje, slavlja - sljedeći dan
bi mi bilo loše… Volim tu opuštenost, a istovremeno mi je i
žao. Jer boriti se za budućnost znači da u toj budućnosti
imaš mjesto. Prema mojem mišljenju, najblistavija faza
života se odvija između tridesete i pedesete ili tridesete i
šezdesete kad čovjek izgradi svoj život, a više ga ne sputava
mladost - obiteljske priče, karijera, to je trenutak kad je
čovjek slobodan, a još ga puno toga očekuje. A starost, to je
korak iz beskonačnosti u konačnost. Više nema budućnosti -
to je najgore.
SCHWARZER: Olakšava li Vam starenje činjenica da je Vaše
djelo toliko važno i štovano?
BEAUVOIR: Naravno. Ne samo da ga olakšava, nego ga i
takoreći evocira. Kažem si, u redu, mogla bih možda napisati
još jednu, dvije knjige, ali to ne bi promijenilo ništa važno na
jezgri mojeg djela: na Drugom spolu, na Mandarinima, na
autobiografiji. Ono bitno je napisano i leži iza mene.
BEAUVOIR: Trenutno me veseli nešto što si dosad nikad
nisam dopustila: ekranizacija mojih knjiga. Dakle, ne radi se
ni o čemu novome, nego o novom načinu da se publici
približi ono što sam već napisala. Surađivala sam na
ekranizaciji svoje pripovijetke Utučena žena koju će uskoro
prikazivati na francuskoj televiziji. Sličnu stvar planiram sa
Svijetom lijepih slika i možda za Mandarine. Osjećam
potrebu da opet prisvojim vlastita djela, a prije svega ih
želim učiniti dostupnima drugoj publici - onoj koja ne
običava čitati, nego gleda televiziju. To me trenutno okupira.
Za dvije godine će to možda biti nešto potpuno drugačije…
Ali da danas imam 30 ili 40 godina - da, onda bih se latila
psihoanalize. Ali stvarno. Ne prema Freudu, nego zaista od
početka početaka, i to s feminističkog stajališta, ili da se
izrazim posve jednostavno: sa ženskog umjesto muškog
gledišta. To bi me zanimalo! Ali ja, ja nemam dovoljno
vremena pred sobom. Druge žene bi to trebale učiniti.
 SCHWARZER: Želim se još jednom vratiti na Starost. Tu
knjigu napisali ste sa 60 godina, dakle, na pragu Vaše
vlastite starosti. Uočljivi su mnogi primjeri starosti
spisateljica i umjetnica. Je li ovaj rad, između ostalog, bio i
pokušaj da saznate što Vas očekuje?
BEAUVOIR: Ne, ne posve. Točno je da me istraživanje
zanimalo jer sam i sama počela starjeti. Ali prije svega me
zanimao društveni fenomen - i tada je već bio u zraku. Ljudi
žive duže, a ekonomski i socijalni problemi starijih ljudi su
naprosto užasni, a ja sam time bila izbliza konfrontirana
zbog prijateljica koje su radile kao socijalne radnice ili slično.
Suosjećala sam sa starim ljudima. Htjela sam govoriti o
tome. Istovremeno me naravno posebno interesiralo kako su
ljudi iz mojeg miljea, kao što su intelektualci i pisci,
doživljavali taj moment njihova života. To je bilo ono što me
jako veselilo kad sam radila na Starosti: čitati što stari ljudi
misle o vlastitoj starosti.
SCHWARZER: Je li činjenica da ste toliko iscrpno
dokumentirali i analizirali starost djelovala na Vaš vlastiti
život?
BEAUVOIR: Ne.
SCHWARZER: To me iznenađuje. Svjesnost o svojem stanju
ipak nešto mijenja. Jednako je i sa ženama koje postaju
svjesne svojeg položaja. To im neke stvari olakšava - jer
onda nisu više same sa svojim problemom i bolje shvaćaju
stvari - a neke otežava: jer sve vide prejasno.
BEAUVOIR: Ne, to sa starošću stvarno nije slučaj. Ništa nije
bolje od proživljenog iskustva. Činjenica da sam napisala
knjigu o tome mi niti pomaže niti odmaže. Možda neke
karakteristike lakše prepoznajem na drugima. A na sebi?
Prije dvije godine imala sam tako jaku reumu da nisam
mogla ustati, znam da više ne mogu tako dobro hodati uz
stepenice ili toliko dugo planinariti. U redu. Ali nisam trebala
napisati Starost da bih mogla uvidjeti da takve tjelesne
slabosti imaju veze s time.
SCHWARZER: Ostali se pošteđeni jednog od najvećih
problema u starosti, siromaštva. Privilegirani ste u mnogim
stvarima…
BEAUVOIR: …istina…
SCHWARZER: …ali postoje i drugi problemi koji nemaju veze
s biologijom. Na primjer, vjerujem, usamljenost...
BEAUVOIR: Da. U potpunosti. Imam puno prijatelja i vrlo
srdačne i prisne veze s nekoliko ljudi. To nisu mnogi jer to ne
želim, ne želim samo uzimati, želim i moći davati. Ali ipak ih
ima toliko da sam premalo sama, a ne previše. Čak i kad bi
dvoje ili troje od mojih najdražih istovremeno umrli, ne bih
ostala sama. Ne, nikad neću biti sama do svoje smrti.
SCHWARZER: A često su predviđali da ćete - neudani i bez
djece - u starosti biti usamljeni.
BEAUVOIR: Da. Jedno od mnogih predviđanja koja se nikad
nisu ostvarila...
SCHWARZER: Pored Sartrea postoji još jedna osoba koja
Vam je vrlo bliska, Sylvie le Bon, trideset petogodišnja
srednjoškolska profesorica s kojom Vas već godinama
povezuje prisno prijateljstvo. Je li Sylvie neka vrsta surogata
za kćer?
BEAUVOIR: Niti govora!
SCHWARZER: Zašto ne?
BEAUVOIR: Odnosi majki i kćeri su gotovo uvijek vrlo loši.
Danas naprosto nije moguće da žena igra ulogu majke i
istovremeno kćeri bude prijateljica. To nije moguće ne samo
zbog realne ovisnosti djece, nego i zbog velike frustracije s
kojom je danas povezano majčinstvo: s jedne strane to
potencira agresiju majke prema djetetu, a s druge strane
majke ih i funkcionaliziraju. One žele da djeca žive umjesto
njih. Između ostalog, i dijete želi napredovati. Svi odnosi
majki i kćeri koje vidim oko sebe deprimirajući su.
SCHWARZER: A Vaš odnos sa Sylvie?
BEAUVOIR: To je nešto drugo. Upoznale smo se kad smo
obje bile odrasle, dobrovoljno smo se odabrale. Između nas
se razvilo duboko razumijevanje. Točno, njezina mladost čini
me mlađom, ali na to nisam računala, nismo zato
prijateljice.
SCHWARZER: Mislite li da je teže starjeti ženama nego
muškarcima?
BEAUVOIR: Ne. Baš suprotno. Jer većina žena ne može s
visoka pasti jer nikad nisu bile visoko. A muškarci koji misle
da su važni, koji vjeruju da imaju moć i odgovornost - a
često ju i imaju - kad oni stare, to je grozno! To je pravi lom.
Gerontologinje su mi pričale da su muškarci u pedesetima
koji dolaze k njima potpuno slomljeni: ne mogu vjerovati da
su ih njihovi sinovi lišili moći. Jedna žena, naprotiv, još uvijek
može doći na svoje. Nije da mislim da je ženama danas
dobro. Ali u toj situaciji može se pribjeći nekim
mogućnostima. Žene su i mlade bile bez moći. A kad u
starosti najednom vide da su njihovi muževi lišeni moći,
situacija se nerijetko mijenja. Barem u njihova četiri zida. Ja
to u potpunosti razumijem.
SCHWARZER: Ne događa li se to i zato što muškarci čitav
život žive u odnosima konkurencija i rivaliteta, to jest u
permanentnoj borbi? Kad jednom izgube snagu, to ih
naravno pogađa dvostruko više...
BEAUVOIR: Točno. Oni nemaju ništa drugo, dok ženama i u
starosti ostaje funkcija u kući. One se brinu o unučadi, pletu,
još imaju posla. Oni su ograničeni kao i čitav njihov život, ali
ipak su nešto... To ženama omogućuje da bolje podnose
starost. Za muškarca je, naprotiv, kraj poslovnog života
nešto grozno - s druge strane, jedino je materijalna mizerija
kod žena veća. A to je ono najgroznije.
SCHWARZER: Vi ste onda više u poziciji muškarca, i to vrlo
privilegiranog. - Je li činjenica da ste poznati, ili još više, da
ste Vašim djelom i životom mnogo pridonijeli svjesnosti i
emancipaciji mnogih žena te da Vas mnoge žene vole i dive
Vam se, je li to utjecalo na Vaš privatni život?
BEAUVOIR: Ne. Ja sam Simone de Beauvoir samo za druge.
Za mene samu to je nepojmljivo. Istina, dobivam mnoga
pisma simpatije. Ali istovremeno povremeno dobijem i neko
u kojem me operu neke mlade feministkinje koje misle da je
Simone de Beauvoir feminizam od jučer.
SCHWARZER: Tu se vraća antiautoritarnost koju ste, između
ostalih, posijali Vi i Sartre.
BEAUVOIR: Tako je. Ja to smatram posve normalnim.
Autoritete treba stavljati u pitanje. Osim toga, sad treba
raditi druge stvari, a ne pisati Drugi spol. Ipak, ta analiza još
uvijek vrijedi kao teoretska baza. Bila bi to lažna skromnost
kad ne bih uvidjela da na ovom području još nitko nije
napisao ništa bolje. Čak i ako su današnje feministkinje u
konkretnim stvarima nadišle Drugi spol, sve od njega
polaze.

Emma, 1978. godine

 »Ja sam, naprotiv, bila vrlo strastvena«

1982. godina, dvije godine nakon Sartreove smrti - vrlo

osoban razgovor između dviju žena: o kreativnosti, ljubavi,
strasti, vjernosti, ponosu, muževnosti i ženstvenosti.

ALICE: Upravo izlazi Ceremonija rastanka na njemačkom.

Nakon toga slijedi objavljivanje Sartreovih pisama koja
trenutno pripremate u Francuskoj. Govorit ćemo o Vašoj vezi
sa Sartreom, vezi koja je za mnoge generacije bila jedini
pravi model ljubavne veze u slobodi - a možda je još uvijek
tako. Što ćemo novo moći saznati iz tih dviju knjiga, što o
njemu i što o vas dvoje?
SIMONE: Da je to bila vrlo nježna, a istovremeno i vrlo
vesela veza. I veza puna povjerenja, na intelektualnom i
emocionalnom nivou. To pokazuju pisma koja mi je Sartre
pisao kad je bio u ratnom zarobljeništvu (pod jako, jaako
povoljnim okolnostima, čak je imao i pisaći stol). Napisao je
prolog za Vrijeme zrelosti koji mu je bio vrlo drag. Nakon
moje kritike on ga je istrgao na komadiće, čak ga se
odrekao. Ukratko, u pismima se vidi utjecaj koji sam imala
na njega svojim kritikama, a i utjecaj njegove kritike na
mene. Inspiracija je za svakog od nas bila osobna stvar, ali u
provedbi smo oboje bili osobito prijemčivi za kritike drugoga.
U ovim pismima se vidi i da je imao potpuno povjerenje u
mene i što se tiče emotivnog života, ispričao bi mi sve, čak i
detalje. Na primjer priču s Wandom: svaki dan me
obavještavao o onome što osjeća, o krizama i strastima...
ALICE: … nije li Vas to boljelo?
 SIMONE: Ne. Imali smo potpuno povjerenje jedno u drugo.
Svatko je znao da je onaj drugi najvažnija osoba u njegovom
životu - što god se dogodilo.
ALICE: Niste nikad sumnjali u to?
SIMONE: Jednom. O tome govorim u svojim memoarima.
Sumnjala sam jednu minutu budući da nisam znala drugu
ženu… Bila je to Dolores koju u svojim memoarima zovem
M, u Americi 1944./45., u vrijeme velike raspojasanosti
nakon rata. Govorio je o njoj toliko prijateljski i s
poštovanjem da sam se u jednom trenutku zapitala: Je li mu
ona bliža od mene? To sam ga i pitala, a on je odgovorio: Vi
ste žena s kojom sam u vezi!
ALICE: A to povlašteno mjesto ni on ni Vi nikad niste stavili
pod znak pitanja?
SIMONE: Ne, nikad. Možda zato što je Sartre bio vrlo
ponosan muškarac pa je bio posve siguran da nijedan drugi
muškarac njemu nikada ne bi mogao biti ozbiljna
konkurencija...
ALICE: Najkasnije pri lektiri Ceremonije rastanka čovjeku je
jasno da seksualnost, bolje rečeno seksualni akt, za Sartrea
nikad nije bio jako važan. Pretpostavljam da se Vaša veza
već i zbog toga nije jako oslanjala na seksualnost. Je li to bio
izgovor? Nije li to isključivalo barem tjelesnu ljubomoru? I
bolno orijentiranje na nekog drugog čim oslabi seksualna
privlačnost?
SIMONE: Možda… Tomu treba dodati da smo i intelektualno
bili previše samopouzdani da bismo se bojali da bi neka
druga osoba mogla postati važnija. Sartrea zaista nije
zanimao seksualni akt u užem smislu, ali me rado milovao.
Ja sam, naprotiv, bila vrlo strastvena! Meni je seks sa
Sartreom u prve dvije, tri godine bio vrlo važan, jer sam ga s
njim otkrila. Kasnije je želja postala slabija, upravo zato što
to Sartreu nije bilo tako važno. Iako smo još petnaest ili
dvadeset godina imali seksualne odnose, oni u našoj vezi
zaista nisu imali tako veliku ulogu.
ALICE: Mislim da je najvažniji bio Vaš intelektualni odnos.
Što kažete na široko rasprostranjenu tvrdnju da ste »velika
sartrovka«, »prva Sartreova učenica«?
SIMONE: Mislim da je to pogrešno. U potpunosti pogrešno!
Naravno, u filozofiji je postigao više od mene. Njegovu
nadmoć u toj domeni uvijek sam priznavala. Dakle, što se
tiče Sartreove filozofije, bila sam njegova sljedbenica jer
sam i ja prihvatila egzistencijalizam. No mi smo uvijek puno
o tome zajedno raspravljali, ponešto i zajedno proradili. Tako
sam, kad je pisao Bitak i ništa, bila protiv nekih njegovih
ideja. A on bi ponekad malo promijenio smjer u kojem je
išao.
ALICE: Na primjer?
SIMONE: Upravo u Bitak i ništa. On u jednoj od prvih verzija
govori o slobodi kao da je ona za sve ljude quasi totalna. Ili
kao da je barem uvijek moguće živjeti slobodno. Ja sam,
naprotiv, inzistirala na činjenici da postoje situacije u kojima
se ne može živjeti slobodno ili gdje je sloboda mistificirana.
On je to prihvatio. Kasnije je pridavao veliku važnost situaciji
u kojoj se čovjek nalazi.
ALICE: To je bilo početkom četrdesetih godina - dakle, prije
Vašeg susreta s marksizmom...?
SIMONE: Da.
ALICE: Što ste radili u to vrijeme?
SIMONE: Nisam bila ovisna o Sartreu jer sam pisala svoje
vlastite knjige, svoje vlastite romane. Posvetila sam se
književnosti. Čak i Drugi spol, koji ima filozofijsku pozadinu,
sartrovski egzistencijalizam, bio je isključivo kreacija moje
vizije žena. Ja sam to tako osjećala.
 ALICE: Kako objašnjavate činjenicu da, čak ni s nekim kao
Sartre - koji je vrlo privlačan kao čovjek i intelektualac -
niste upali u zamku da budete »njegova žena«? Da Vas nisu
degradirali na ovisno biće, na »ženu kraj njega«? Što Vam se
u Vašem životu čini odlučujućim zato što ste jedna od
rijetkih žena koja uspijeva postojati autonomno?
SIMONE: Obilježja prvih godina mojeg života. To što sam
oduvijek htjela raditi! Što sam oduvijek htjela pisati, mnogo
prije nego što sam srela Sartrea! Što sam imala snove, ne
fantazije, vrlo smione snove, želje koje su se ostvarile puno
prije susreta sa Sartreom! Bila sam dužna samoj sebi
ispuniti svoj život da bih bila sretna. A ispunjenje je za mene
ponajprije bio rad.
ALICE: A Sartreov stav o tome?
SIMONE: On je bio prvi koji me ohrabrivao u tome. Nakon
promocije kada sam mnogo radila, htjela sam se malo
opustiti, uživati u sreći, u Sartreovoj ljubavi… A onda je on
rekao: Ali Castor, zašto ne razmišljate više! Zašto ne radite
više! Htjeli ste pisati! Ne želite postati kućanica, je li tako…?
On je jako inzistirao na tome da stvorim i zadržim
autonomiju, ponajprije pisanjem.
ALICE: Ali to je bilo dvosmjerno. Sartre bi se vjerojatno
opet našao u klasičnim ljubavnim vezama da nije sreo Vas…
SIMONE: Oženjeni Sartre? To mu sigurno ne bi odgovaralo.
Ali istina, možda bi ga satjerali u kut. Grižnjom savjesti… Ali
on se znao brzo osloboditi te situacije.
ALICE: Je li Vam poznata nečista savjest, osjećaj krivnje
koji je kod žena zaista rasprostranjen?
SIMONE: Ne, nikad nisam imala nečistu savjest u tom
smislu. Ponekad sam imala grižnju savjesti kad bih brutalno
prekidala prijateljstva. Na to nisam bila baš ponosna. Ali sve
u svemu uvijek sam imala čistu savjest - to je nekad, ja
mislim, čak nesavjest.
ALICE: Mislim da ste, općenito govoreći, osoba koja nerado
razmišlja o sebi…
SIMONE: Točno. Svoje analize ne primjenjujem na sebe. To
mi je čudno.
ALICE: Genet je jednom o vama dvoma rekao da ste u
vašoj vezi Vi muškarac, a Sartre žena. Što je mislio time?
SIMONE: Htio je reći da je Sartre prema njegovom mišljenju
osjetljiviji od mene, da posjeduje senzibilitet koji bi se
mogao nazvati »ženskim«. Ja sam, naprotiv, bila puno
naglija. Ali to ima veze i s Genetovim odnosom spram žena,
on ih baš i ne voli...
ALICE: Ali ima nešto u tome. Vi možete biti prava mazga -
to kažete i sami. Vaša energija i britka inteligencija, Vaša
žestina i hladnoća kojom se obraćate ljudima koje ne
volite... Tu nema ništa od »ženske« susretljivosti. Vi ste
apsolutan čovjek.
SIMONE: Točno.
ALICE: Postoje mnogi slučajevi gdje su žene koje si
dopuštaju takvu neposrednu energiju i inteligenciju takoreći
kažnjene. Okolina im govori: Ti si »gotovo kao muškarac«?
Onda nisi poželjna kao žena! - Je li Vam to poznato?
SIMONE: Ne.
ALICE: Nikad niste došli u napast da Vaše »muške«
karakteristike kompenzirate glumeći »ženicu«?
SIMONE: O ne, nikad! Radila sam i imala sam Sartrea. A
stvari su dolazile kako su dolazile, nisam ih ganjala. To jest,
kad sam se u Americi zaljubila u Algrena - u toj stranoj
zemlji, sa svojim šarmom, sa svim kvalitetama koje je imao
nisam se morala puno praviti, nisam morala glumiti! I on je
bio zaljubljen u mene.
ALICE: Je li erotska žudnja za Vas uvijek bila povezana s
osjećajima?
SIMONE: Mislim da dâ. Inače: nisam htjela nijednog
muškarca ako on nije htio mene. Gotovo uvijek je to bila
tuđa žudnja koja me zanosila.
ALICE: Vrlo oprezno…
SIMONE: Da. Možda sam povremeno imala druge
fantazije… Ali u stvarnosti nije bilo muškarca koji me
dotaknuo prije nego što nas nije povezivalo veliko
prijateljstvo.
ALICE: Nije bilo nikakvih strasti na brzinu? Nikakvih kratkih
noći koje biste ispunili s nekim, svejedno s kime?
SIMONE: O ne, to nikad! To mi je posve strano. Možda je to
puritanski, a možda rezultat mojeg odgoja. Ali kako god bilo:
to se nikad, baš nikad nije dogodilo! Čak ni onda kad se
ništa nije odvijalo, dakle kad duže vrijeme nisam imala
seksualne odnose. Svejedno nikad nisam razmišljala o tome
da si naprosto nađem nekog muškarca…
ALICE: Je li ta suzdržanost »ženska«…?
SIMONE: Ne znam.
ALICE: Kad govorite o seksualnosti, uvijek govorite samo o
muškarcima. Nikad niste imali nešto slično sa ženom?
SIMONE: Ne. Imala sam važna prijateljstva sa ženama koja
su bila vrlo nježna, nekad i tjelesno nježna. Ali iz toga se
nikad nije rodila erotska strast.
ALICE: A zašto ne?
SIMONE: To sigurno ima veze s mojom uvjetovanošću zbog
odgoja. Pritom mislim na cjelokupan odgoj, ne samo kućni,
nego na sve što sam čitala i na utjecaje koji su me obilježili
kad sam bila dijete i gurnuli me u heteroseksualnost.
ALICE: Želite li time reći da nikad niste imali konkretna
iskustva s homoseksualnošću, ali je teoretski u potpunosti
prihvaćate, pa i za sebe?
SIMONE: Da, skroz naskroz. Žene više ne bi trebale biti
uvjetovane isključivo muškom žudnjom. A općenito mislim
da je danas svaka žena pomal… pomalo homoseksualna.
Naprosto zato što su žene poželjnije od muškaraca.
ALICE: Kako to?
SIMONE: Jer su ljepše, mekše, koža im je ugodnija. A
općenito imaju više šarma. Zato je kod posve normalnog
bračnog para često slučaj da je žena ugodnija, životnija,
privlačnija, zabavnija, čak i intelektualno.
ALICE: Moglo bi se reći da je to što govorite pomalo
seksistički ili neprijateljski spram muškaraca…
SIMONE: Nije. To naravno ima veze i s različitom
uvjetovanošću i stvarnošću spolova. Muškarci danas često
imaju te pomalo smiješne osobine koje su i Sartreu bile
dosadne, to je naprosto činjenica. Tako su napuhnuti, tako
pasivni, često teoretiziraju i pritom se prave važni.
ALICE: Upravo tako. Ali ja mislim da i žene imaju svoje
mane. A odnedavna su čak i ponosne na njih. Na primjer u
Njemačkoj, i ne samo tamo, imamo posla s renesansom
»ženskosti«, takozvane »nove ženskosti« (koja je u biti,
naravno, prastara): osjećaji zamjenjuju intelekt, »prirodna«
miroljubivost, spremnost na kritičko razmišljanje,
mistifikacija majčinstva oslobođenje od prisile na »bivanje
majkom« i tako dalje. Vi ste u Drugom spolu dvadeset
godina prije početka ženskog pokreta formulirali credo
novog feminizma: »Na svijet se ne dolazi kao žena, to se
postaje.« Što sada kažete na povratak nekih žena »prirodi
žene«?
 SIMONE: Mislim da je to jednostavno povratak robovanju
žena! Majčinstvo je ionako još uvijek najspretniji način da se
žene učini ropkinjama. Time ne želim reći da je svaka žena
koja je majka automatski ropkinja - mogu postojati životne
okolnosti u kojima ona zbog majčinstva ne mora platiti tu
cijenu. Ali dokle god je glavna zadaća žene da ima djecu,
ona se baš i neće brinuti za politiku ili tehnologiju te neće ni
osporavati nadmoć muškaraca. Ponovni poziv na
»majčinstvo« i »ženskost« pokušaj je da se žene potisne na
prijašnju razinu.
ALICE: A on je u trenutku svjetske ekonomske krize za
muškarce dvostruko praktičan: on opet žene još snažnije
veže za neplaćene kućne »ženske poslove«, a istovremeno
muškarcima oslobađa plaćena radna mjesta.
SIMONE: Točno. Budući da ženama ipak ne mogu reći da je
njihova sveta dužnost da peru lonce, govore im - sveta je
dužnost odgajati djecu. Ali podizati djecu, to, s obzirom na
to kakav je svijet danas, ima puno veze s pranjem lonaca.
Tako se žene gura natrag na položaj ovisnog,
drugorazrednog bića.
ALICE: Zašto se pojavilo to novo ludilo ženskosti? Je li to
dijelom zato što je feminizam zakazao?
SIMONE: Mislim da je feminizam dosad zaista duboko
zahvatio samo mali broj žena. Određene feminističke akcije
su zahvatile mnoge žene, kao na primjer borba za pravo na
pobačaj. Ali budući da je feminizam za mnoge ljude sada
ipak postao opasan - zbog nezaposlenosti i propitivanja
muških privilegija -, na njega se reagira tako da se opet
apelira na ono što se skriva duboko u mnogim ženama:
većina su još uvijek ženice… Oni naprosto ženskosti opet
daju ideološku vrijednost i pokušavaju povratiti sliku
»normalne žene« koju je feminizam izobličio: žena je ovisna,
skromna i sve to. Sada plaču za tom slikom koju je
feminizam ipak uništio.
 ALICE: Pitanja za Vas kao pobornicu egzistencijalizma i
marksizma: Kako, s obzirom na okolnosti, stvar stoji sa
slobodom žena? Gdje još danas vidite prostor za djelovanje?
I gdje su granice na koje ćemo morati naići? Kojim putem,
kakvom strategijom bi žene uopće mogle probiti taj začarani
krug »ženskosti« u kojem se nalaze? Jesmo li prema Vašem
mišljenju mi, feministkinje, izabrale pravi put?
SIMONE: Teško je reći. Dobro je da ste uopće nešto radile.
A okolnosti su sve drugo osim povoljne… Ali istina je da je u
tom pokretu od početka bilo stvari koje nisu bile jako dobre.
Na primjer, odlučnost nekih žena da odbijaju sve, baš sve,
što je imalo veze s muškarcima. Nisu htjele raditi ama baš
ništa kao muškarci: nisu se htjele organizirati, imati posao,
nisu htjele ništa stvarati, nisu htjele djelovati. Uvijek sam
smatrala da kao žene trebamo preuzeti instrumentarij koji
muškarci imaju i njime se služiti. Znam da je među
feministkinjama došlo do podjele: trebaju li žene uzimati sve
više radnih mjesta i ući u sukob s muškarcima? Ako to učine,
bez sumnje će preuzeti određene kvalitete, ali i mane
muškaraca. Ili bi žene, naprotiv, trebale sve to odbiti? U
prvom slučaju bi imale više moći, u drugom ostaju nemoćne.
Naravno, jer posezanje žena za moći ne donosi ništa drugo
nego njezino provođenje prema jednakom obrascu kao i
među muškarcima… tako se društvo ne mijenja. A prava
perspektiva feministkinja, prema mojem mišljenju, može biti
i promjena cjelokupnog društva, a time i promjena položaja
žene u društvu.
ALICE: Što se Vašeg posla tiče, izabrali ste prvu opciju:
pisali ste vrlo kreativno i živjeli slobodno »kao muškarac«.
Istovremeno ste pokušavali promijeniti svijet…
SIMONE: Da. I mislim da je takva dvostruka strategija jedini
put. Mi žene ne smijemo oklijevati da posegnemo za
takozvanim muškim kvalitetama! Moramo riskirati upletanje
u muški svijet koji je velikom mjerom naprosto svijet kakav
jest! Naravno, tako postoji opasnost da žena izda druge
žene i feminizam. Ona vjeruje da je pobjegla… Ali i inače
postoji opasnost da se udavi u »ženskosti«…
ALICE: I ovako i onako žene su često bile ponižavane.
SIMONE: Bila sam sretna da me nikad nisu ponižavali.
Rijetko kad sam patila zbog činjenice da sam žena. Čak i kad
bi me - već sam to rekla u predgovoru Drugom spolu - ljutile
stvari poput činjenice da su mi stalno govorili: »To mislite
zato što ste žena«. Onda bih odgovorila: To je stvarno
smiješno - mislite li ovo ili ono zato što ste muškarac?
ALICE: Općenito, a pogotovo u odnosu na književnost,
među feministkinjama postoji kontroverza: Treba li
podupirati kvantitetu ili kvalitetu? Znači: treba li i žene
prosuđivati i kritizirati kao muškarce? Ili bi čovjek, naprotiv,
trebao biti sretan što uopće pišu i najprije ih relativno
nekritično odobravati?
SIMONE: Mislim da ženama treba moći reći i ne. Ne, tako to
ne ide! Pišite nešto drugačije, pokušajte biti bolje!
Zahtijevajte više od sebe! Nije dovoljno biti žena. Rukopisi
koje mi šalju često šalju žene koje se nadaju da će ih tiskati.
To su kućanice od 40 ili 50 godina, bez struke, djeca su
otišla, a one imaju vremena. Mnoge žene tada jednostavno
počinju pisati. Većinom su to njihove životne priče, gotovo
uvijek s nesretnim djetinjstvom. A one vjeruju da je to
zanimljivo… Napisati takve stvari, to može biti važno za
njihovo duševno zdravlje, ali to ne znači da se to baš mora
tiskati. Ne, mislim da žene moraju mnogo zahtijevati od
samih sebe!
ALICE: Je li postojanje novog ženskog pokreta imalo
direktne posljedice na Vaš vlastiti život?
SIMONE: Postala sam osjetljivija na detalje, na svakodnevni
seksizam koji inače ne percipiramo jer je »normalan«. Već
godinama pariške feministkinje za Les Temps Modernes pišu
tekstove o »svakodnevnom seksizmu«, o tim udarcima u
rukavicama koje prije nisam osjetila.
ALICE: Prije ženskog pokreta govorili ste »one« kad ste
govorili o ženama. Danas kažete »mi«.
SIMONE: Ovo Mi nije za mene »mi žene«, već »mi
feministkinje«.
ALICE: Pojam »feminizam« je u međuvremenu podložan
inflaciji. Danas, na primjer, u široko rasprostranjenom
njemačkom ženskom pokretu ima žena koje se pod imenom
feminizma bore za mir: kao »žene i majke koje žele spasiti
svijet za djecu od sutra«, ili kao »žene koje su bliže životu i
prirodi«, ili kao »žene koje su po prirodi miroljubivije od
muškaraca« - muškaraca koji su navodno »destruktivni po
prirodi«…
SIMONE: To je apsurdno! Apsurdno je jer žene moraju
zahtijevati mir kao ljudi, a ne kao žene. Argumentacija »kao
majke« je potpuno besmislena, ipak su i muškarci očevi.
Između ostalog, žene su se dosad ionako previše vezale uz
djecu, uz sposobnost rađanja i njihovo »bivanje majkom«.
Ne bi smjele na sav glas govoriti o toj ideologiji ženskosti.
Žene bi se mogle, za mir kao i muškarci, zalagati za to da se
više ne žrtvuju mlade generacije. Ali sve to ima malo veze s
time jesu li one majke ili žene. Ukratko, žene bi se trebale
ostaviti te »ženske« argumentacije, čak i ako ih, ili baš zato
što ih ohrabruju da se za mir bore u ime ženskosti i
majčinstva: jer upravo to je trik muškaraca koji time opet
žene žele svesti na maternicu! Uostalom, žene koje dođu na
vlast nisu ništa drugačije od muškaraca. To se vidi po Indiri
Ghandi, Goldi Meir, Margaret Thatcher i drugima. Nikad
naglo ne postanu anđeli mira…
ALICE: Nakon Drugog svjetskog rata, Vi i Sartre ste postali
militantni intelektualci. Desetljećima ste strastveno i
aktivno, pišući i djelujući zadirali u politiku da biste na ovaj
svijet doveli više pravednosti i slobode. Polagali ste nade u
revolucije u Rusiji, Kini i na Kubi - i morali ste se pomiriti s
razočaranjima. Francuski zločini u Alžiru za vrijeme rata za
neovisnost nisu samo provocirali Vaš javni i vrlo hrabar
otpor, već ste se Vi i osobno toliko žalostili zbog toga da ste
noćima plakali »iz srama što sam Francuskinja«. O tome
govorite u Vašim memoarima. A sad? Što mislite o
aktualnim političkim događanjima u svijetu općenito, a
pogotovo u Francuskoj? Jeste li glasovali za Mitteranda?
SIMONE: Da. Jer će zbog njega sigurno biti ipak malo više
pravde. Više poreza za bogate ljude i veće mirovine za
siromašne. Vidi se napredak i na feminističkom nivou. Yvette
Roudy [ministrica novog Ministarstva za žene] ipak je
ministar s budžetom. Ona ženama, a pogotovo
feministkinjama daje dosta novca za istraživanja i projekte.
Zalaže se za kontracepciju i pravo na pobačaj. Čak bi i
troškove pobačaja trebalo preuzeti zdravstveno osiguranje.
Ali inače… Iskreno rečeno, nisam očekivala nikakvo čudo.
Nitko ne može učiniti čudo, a još manje u ovoj teškoj
ekonomskoj situaciji... Ova socijalistička vlada mora
nastupati vrlo umjereno i oprezno. Niti ne može drugačije jer
bi inače došlo do revolucije. A o tome trenutno nema
govora. Ni ja trenutno u ovim okolnostima nisam za nasilno
nametnutu, krvavu revoluciju. Cijena bi bila previsoka.
Nažalost, ne možemo govoriti o potpunoj promjeni svjetskog
poretka. Danas u Francuskoj, prema mojem mišljenju, u
ovim okolnostima može doći jedino do ublaživanja postojeće
nepravde.
ALICE: Toliko smo govorile o muškarcima da za kraj želim
spomenuti ženu koja je već deset godina u Vašem životu, a
danas, nakon Sartreove smrti i Vama najvažnija osoba:
Sylvie le Bon, 39-godišnju srednjoškolsku profesoricu. Tako
velika prijateljstva među ženama su rijetka.
 SIMONE: Nisam baš sigurna. Poneka prijateljstva ustraju
dok ljubavi prolaze… Naprotiv, vrlo su rijetka prava
prijateljstva između muškaraca. Pogotovo zato što si žene
međusobno mnogo više toga govore.

Pariz, rujan 1982. godine

 Zabilješke

1 MLF (Mouvement de libération des femmes) - Pokret za oslobađanje žena

2 NDR (Norddeutsche Rundfunk) - Sjevernonjemački radio