NASTANAK I RAZVOJ TEHNIKA

JUDO-a
Jigoro Kano je rođen 1860. godine u gradu Mikage (današnji Kobe), a 1870. godine
seli u Tokyo. U mladosti je Kano učio Tenjin Shinyo-ryu i Kito-ryu stil jujutsu-a, a
uskoro je ovladao “najdubljim” tajnama te borilačke vještine te sve više u trening
uključivao druge borbene forme. Prihvaćanjem najboljih tehnika, kao i integracijom
svojih ideja mijenja tradicionalni princip jujutsu-a “pobijediti snagu mekoćom” u novi
princip “maksimalno efikasna upotreba fizičke i mentalne energije”. Rezultat je bio novi
teoretski i tehnički sistem vježbanja i borbe za kojeg je Kano smatrao da više
odgovara potrebama modernih sportaša. Taj novi sistem vježbanja i borbe Kano
naziva Judo (blagi način / put) te ga službeno predstavlja 1882. godine.
Sistem borenja koji je Kano osmislio je vrlo brzo postao popularan u Japanu.
Efikasnost novih tehnika te dominacija judoka nad borcima jujutsu-a
rezultirala je implementacijom tog novog načina borenja u obuku japanske
vojske i policije. Taj čin je potaknuo širenje i popularizaciju Juda po Japanu.

Judo se vrlo brzo proširio i van granica Japana. Tom širenju je doprinijela i
Kanova politička pozicija u Japanu, a sam Kano je trinaest puta putovao van
granica Japana održavajući demonstracije Juda te šireći univerzalnu
filozofiju ovoga sporta.

Osim njega i majstori juda s Kodokana često su putovali sa zadaćom

osnivanja i širenja judo škola po cijelom svijetu. Tako se početkom
dvadesetog stoljeća Judo raširio po Velikoj Britaniji, Francuskoj, Sjedinjenim
Američkim Državama i Brazilu.
Klasifikacije i principi izvođenja
tehnika bacanja
Nakon službenog predstavljanja Juda 1882. godine, Kodokan
je 1885. godine predstavio prvu klasifikaciju tehnika bacanja
(Gokyo no Waza).
Ova klasifikacija je sadržavala 42 tehnike bacanja, a tokom
dvadesetog stoljeća se mijenjala više puta. 1920. godine broj
tehnika bacanja je smanjen s 42 na 40, a od 1985. broj
bacanja se kontinuirano povećavao. Godine 1997. je
napravljena posljednja korekcija klasifikacije tehnika bacanja
te od tada ona sadrži 67 bacanja.
 Tehnike bacanja su prema Kodokanu podijeljene s obzirom na dominaciju dijela tijela koji
sudjeluje u bacanju:

 Ručne tehnike bacanja (Te Waza) – bacanja u kojima pri izvođenju bacanja dominiraju
ruke (15 tehnika)

 Bočne tehnike bacanja (Koshi Waza) – bacanja u kojima pri izvođenju bacanja dominira
bok (11 tehnika)

 Nožne tehnike bacanja (Ashi Waza) – bacanja u kojima pri izvođenju bacanja dominiraju
noge (21 tehnika)

 Požrtvovne tehnike bacanja (Sutemi Waza) – bacanja u kojima tori5 nastoji baciti ukea6
žrtvovanjem vlastite ravnoteže. Požrtvovna bacanja su prema smjeru izvođenja podijeljena
na:

1. Požrtvovne tehnike bacanja na leđa (Ma Sutemi Waza) (5 tehnika)

2. Požrtvovne tehnike bacanja u stranu (Yoko Sutemi Waza) (15 tehnika)

TE WAZA (Ručne tehnike bacanja)
Ippon Seoinage

Kata Guruma

Kibisu Gaeshi

Kuchiki Taoshi

Morote Gari

Morote Seoinage

Obi Otoshi

Seoi Otoshi

Sukui Nage

Sumi Otoshi

Tai Otoshi

Uki Otoshi

Yama Arashi
KOSHI WAZA (Bočne tehnike
bacanja)
Hane Goshi

Harai Goshi

Koshi Guruma

O Goshi

O Guruma

Sode Tsurikomi Goshi

Tsuri Goshi

Tsurikomi Goshi

Uki Goshi
ASHI WAZA (Nožne tehnike
bacanja)
Ashi Guruma Nidan Kosoto Gari

Deashi Harai Nidan Kosoto Gake

Harai Tsurikomi Ashi Okuriashi Harai

Hiza Guruma Osoto Gake

Kosoto Gake Osoto Gari

Kosoto Gama Osoto Guruma

Kosoto Gari Osoto Otoshi

Kouchi Gari Ouchi Gake

Kouchi Gake Ouchi Gari

Sasae Tsurikomi Uchi Mata

Ashi
SUTEMI WAZA (Požrtvovne tehnike
bacanja)
Hane Makikomi Tomoe Nage

Harai Makikomi Uchi Mata Makikomi

Hikikomi Gaeshi Uchi Makikomi

Kouchi Makikomi
Uki Waza

Osoto Makikomi Ura Nage

Soto Makikomi Yoko Gake

Sumi Gaeshi Yoko Guruma

Tani Otoshi Yoko Otoshi

Tawara Gaeshi Yoko Wakare

Klasifikacija tehnika bacanja prema Kodokanu jest i
najprihvaćenija klasifikacija bacanja u Svijetu.

Ipak, tokom gotovo sto trideset godina prakticiranja

Juda u svijetu neki su autori predlagali drugačija
načela po kojima su se tehnike bacanja svrstavale u,
po njima, logičnije skupine.
 Geoffrey Robert Gleeson (1967) je tehnike bacanja
podijelio u tri skupine s karakteristikom koja nije bila
prisutna kod dotadašnjih podjela. U njegovoj podjeli
razgraničenja skupina bacanja nisu bila kruto
postavljena pa su neka bacanja bila prisutna u više
skupina, odnosno:
 Tehnike bacanja dizanjem

 Tehnike bacanja vrtnjom

 Tehnike prepredenosti (lukavosti)

 Nizozemski judo majstor Anton Geesink (1977) uvodi
novitete u terminologiji te koristi izraze: pokretna ruka,
pokretna noga, radna ruka, radna noga, pomoćna ruka i
pomoćna noga. Podjela po ovom glasovitom stručnjaku
iz Nizozemske je sljedeća:

 Tehnike bacanja koja se izvode pokretnom rukom

 Tehnike bacanja koja se izvode pokretnom nogom

 Tehnike bacanja koja se izvode metenjem (Barai)

 Tehnike bacanja koja se izvode košenjem (Gari)

 Sertić utvrđuje razliku u brzini učenja odnosno svladavanja tehnika bacanja
analizirajući četrnaest najčešće korištenih tehnika bacanja u judu. Zaključuje
da su analizirana bacanja strukturno različita te zahtijevaju različito vrijeme
za kvalitetno svladavanje.

S metodičkog i edukacijskog gledišta predlaže podjelu tehnika bacanja s

obzirom na redoslijed učenja:

 Tehnike bacanja koja se svladavaju najbrže (Tomoe Nage, Deashi Barai,

Koshi Guruma i Morote Seoinage)

 Nešto složenije tehnike bacanja (Tai Otoshi, Te Guruma, Tsuri Goshi, Harai
Goshi, Soto Makikomi i Osoto Gari)

 Najsloženije tehnike bacanja za čije svladavanje treba najviše vremena

(Ippon Seoinage, Uchi Mata, Ouchi Gari i Kouchi Gari)
Kratkim pregledom najpoznatijih klasifikacija tehnika bacanja vidljivo je da su
ih mnogi autori pri njihovoj analizi pokušali podijeliti prema odgovarajućoj
logici ili didaktičkim principima, a sve radi omogućavanja lakšeg i bržeg
učenja i svladavanja.

Analizom dosadašnjih klasifikacija tehnika bacanja može se uočiti da nikada

nisu bila podijeljena prema važnosti primjene u varijablama koje opisuju
borbu, a upravo ovaj princip je u suprotnosti s većinom ostalih klasifikacija.

Dok su najzastupljenije klasifikacije orijentirane na tehnike bacanja izolirana

od situacijskih uvjeta izvoñenja, klasifikacija prema važnosti bacanja u borbi
smještava bacanje u realnu situaciju u kojoj na efikasnost njenog izvođenja
utječu mnogi drugi faktori (dob, spol, težinska kategorija, kretanje ukea po
tatamiju, podložnost pojedinog bacanja obrani i/ili kontrabacanju).
Faze tehnike bacanja
Svaka tehnika bacanja koje se izvodi na bazični odnosno osnovni način (kao i većina
bacanja koja se izvode u borbi – trenutno modificiranih) ima tri faze:

 Kuzushi (narušavanje ukeove ravnoteže)

 Tsukuri (postavljanje tijela u pravilan položaj)

 Kake (let i kontrola ukea do strunjače)

Sve tri faze tehnike bacanja su međusobno povezane i ne postoji jasna granica
između njih, a efikasnost izvedbe tehnike bacanja ovisi o njihovoj korektnoj izvedbi.
Sve tri faze bacanja trebaju biti izvedene prema osnovnom načelu juda “maksimum
efikasnosti - minimum energije” te principu neopiranja.
Kuzushi
Kuzushi je umjetnost utjecaja na ukeovu ravnotežu, na način da se dovede u
ranjivu poziciju. Govoriti o kuzushiju znači govoriti o važnosti upotrebe
principa dinamike radi narušavanja ukeove ravnoteže, kao i o važnosti
prilagodbe na protivnikovo kretanje.

Za kvalitetno izvođenje tehnike bacanja tori treba ovladati ukeovom

stabilnom ravnotežom tj. dovesti ga u poziciju labilne ravnoteže odnosno
neravnoteže. Uke će biti u neravnoteži ukoliko mu projekcija osnovnog
centra težišta tijela pada izvan oslonačne površine. Dovođenje protivnika u
neravnotežni položaj može biti izvedeno povlačenjem ili guranjem, a ovisi o
reakcijama i kretanju ukea.
Tsukuri
Tsukuri predstavlja akciju postavljanja tijela u pravilnu poziciju za bacanje.

Usavršavanje tsukurija se može postići specifičnim metodskim postupcima za poučavanje tehnike

bacanja: uchi komi (aplikacija prve dvije faze bacanja – kuzushi i tsukuri), pushi gari (aplikacija
prve dvije faze bacanja s podizanjem ukea od tatamija) i kake ai (aplikacija nekoliko ulaza u
bacanje nakon čega, kao zadnje u nizu, slijedi cjelokupno bacanje).

Gledano prema vremenu trajanja kretanje u tsukuri traje duže od samog kuzushija, a započinje u
istom trenutku kad i kuzushi.

Tsukuri se može podijeliti u dvije podfaze:

 Prva podfaza predstavlja inicijalni kontakt torijevog trupa s ukeom

 U drugoj podfazi su sve točke oslonca te sve dodirne točke s torija s ukeom postavljene u pravilan
položaj.
Kake
Kake predstavlja treću fazu tehnike bacanja a podrazumijeva let ukea te pad
na tatami. Kvaliteta kakea, a samim time i broj dobivenih bodova rezultat su
prvenstveno dobrog kuzushija i tsukurija. Ono što kake čini više ili manje
efikasnim jest potpuna kontrola ukea (do trenutka kada nije dotaknuo tatami
svim svojim dodirnim točkama) te pravilan smjer kretanja lijeve i desne ruke,
noge, glave i trupa tijekom trajanja faze kakea.

Ukoliko uke na tatami padne velikom brzinom i amplitudom, s potpunom

kontrolom i pretežno na leđa sudac će dosuditi ippon (10 bodova) tj. trenutnu
pobjedu u borbi.
ZAKLJUČAK
Bitna stvar u svim tehnikama je da se zauzme čvrsti osnovni stav, da se
napravi dobra priprema i kada dovedemo protivnika van ravnoteže
iskoristimo njegovo kretanje, te radimo bacanje. U tome nije važna snaga niti
težina već osjećaj za balans i kretanje protivnika. U momentu kada smo
doveli suparnika u neravnotežu, ili je on to napravio sam sebi, izvodimo
bacanje u smjeru njegova kretanja. Koristimo njegovu silu i masu kako bi što
lakše izveli tehnike. Za uspješno izvođenje takvih tehnika potrebna nam je
dugotrajna i ustrajna vježba s nebrojenim ponavljanjima istih ulazaka,
hvatova i tehnika.
HVALA NA PAŽNJI!!!