NASTANAK I RAZVOJ TEHNIKA

JUDO-a
Jigoro Kano je rođen 1860. godine u gradu Mikage (današnji Kobe), a 1870. godine
seli u Tokyo. U mladosti je Kano učio Tenjin Shinyo-ryu i Kito-ryu stil jujutsu-a, a
uskoro je ovladao “najdubljim” tajnama te borilačke vještine te sve više u trening
uključivao druge borbene forme. Prihvaćanjem najboljih tehnika, kao i integracijom
svojih ideja mijenja tradicionalni princip jujutsu-a “pobijediti snagu mekoćom” u novi
princip “maksimalno efikasna upotreba fizičke i mentalne energije”. Rezultat je bio novi
teoretski i tehnički sistem vježbanja i borbe za kojeg je Kano smatrao da više
odgovara potrebama modernih sportaša. Taj novi sistem vježbanja i borbe Kano
naziva Judo (blagi način / put) te ga službeno predstavlja 1882. godine.
Sistem borenja koji je Kano osmislio je vrlo brzo postao popularan u Japanu.
Efikasnost novih tehnika te dominacija judoka nad borcima jujutsu-a
rezultirala je implementacijom tog novog načina borenja u obuku japanske
vojske i policije. Taj čin je potaknuo širenje i popularizaciju Juda po Japanu.

Judo se vrlo brzo proširio i van granica Japana. Tom širenju je doprinijela i
Kanova politička pozicija u Japanu, a sam Kano je trinaest puta putovao van
granica Japana održavajući demonstracije Juda te šireći univerzalnu
filozofiju ovoga sporta.

Osim njega i majstori juda s Kodokana često su putovali sa zadaćom

osnivanja i širenja judo škola po cijelom svijetu. Tako se početkom
dvadesetog stoljeća Judo raširio po Velikoj Britaniji, Francuskoj, Sjedinjenim
Američkim Državama i Brazilu.
Klasifikacije i principi izvođenja
tehnika bacanja
Nakon službenog predstavljanja Juda 1882. godine, Kodokan
je 1885. godine predstavio prvu klasifikaciju tehnika bacanja
(Gokyo no Waza).
Ova klasifikacija je sadržavala 42 tehnike bacanja, a tokom
dvadesetog stoljeća se mijenjala više puta. 1920. godine broj
tehnika bacanja je smanjen s 42 na 40, a od 1985. broj
bacanja se kontinuirano povećavao. Godine 1997. je
napravljena posljednja korekcija klasifikacije tehnika bacanja
te od tada ona sadrži 67 bacanja.
 Tehnike bacanja su prema Kodokanu podijeljene s obzirom na dominaciju dijela tijela koji
sudjeluje u bacanju:
 Ručne tehnike bacanja (Te Waza) – bacanja u kojima pri izvođenju bacanja dominiraju

ruke (15 tehnika)

 Bočne tehnike bacanja (Koshi Waza) – bacanja u kojima pri izvođenju bacanja dominira

bok (11 tehnika)

 Nožne tehnike bacanja (Ashi Waza) – bacanja u kojima pri izvođenju bacanja dominiraju

noge (21 tehnika)

 Požrtvovne tehnike bacanja (Sutemi Waza) – bacanja u kojima tori5 nastoji baciti ukea6

žrtvovanjem vlastite ravnoteže. Požrtvovna bacanja su prema smjeru izvođenja podijeljena

na:

1. Požrtvovne tehnike bacanja na leđa (Ma Sutemi Waza) (5 tehnika)

2. Požrtvovne tehnike bacanja u stranu (Yoko Sutemi Waza) (15 tehnika )

TE WAZA (Ručne tehnike bacanja)
KOSHI WAZA (Bočne tehnike
bacanja)
ASHI WAZA (Nožne tehnike
bacanja)
SUTEMI WAZA (Požrtvovne tehnike
bacanja)
Klasifikacija tehnika bacanja prema Kodokanu jest i
najprihvaćenija klasifikacija bacanja u Svijetu.

Ipak, tokom gotovo sto trideset godina prakticiranja

Juda u svijetu neki su autori predlagali drugačija
načela po kojima su se tehnike bacanja svrstavale u,
po njima, logičnije skupine.
 Geoffrey Robert Gleeson (1967) je tehnike bacanja
podijelio u tri skupine s karakteristikom koja nije bila
prisutna kod dotadašnjih podjela. U njegovoj podjeli
razgraničenja skupina bacanja nisu bila kruto
postavljena pa su neka bacanja bila prisutna u više
skupina, odnosno:
Tehnike bacanja dizanjem

Tehnike bacanja vrtnjom

Tehnike prepredenosti (lukavosti)

 Nizozemski judo majstor Anton Geesink (1977) uvodi
novitete u terminologiji te koristi izraze: pokretna ruka,
pokretna noga, radna ruka, radna noga, pomoćna ruka i
pomoćna noga. Podjela po ovom glasovitom stručnjaku iz
Nizozemske je sljedeća:
Tehnike bacanja koja se izvode pokretnom rukom

Tehnike bacanja koja se izvode pokretnom nogom

Tehnike bacanja koja se izvode metenjem (Barai)

Tehnike bacanja koja se izvode košenjem (Gari)

 Sertić utvrđuje razliku u brzini učenja odnosno svladavanja tehnika bacanja
analizirajući četrnaest najčešće korištenih tehnika bacanja u judu. Zaključuje
da su analizirana bacanja strukturno različita te zahtijevaju različito vrijeme
za kvalitetno svladavanje.

S metodičkog i edukacijskog gledišta predlaže podjelu tehnika bacanja s

obzirom na redoslijed učenja:
 Tehnike bacanja koja se svladavaju najbrže (Tomoe Nage, Deashi Barai,

Koshi Guruma i Morote Seoinage)

 Nešto složenije tehnike bacanja (Tai Otoshi, Te Guruma, Tsuri Goshi, Harai

Goshi, Soto Makikomi i Osoto Gari)

 Najsloženije tehnike bacanja za čije svladavanje treba najviše vremena

(Ippon Seoinage, Uchi Mata, Ouchi Gari i Kouchi Gari)

Kratkim pregledom najpoznatijih klasifikacija tehnika bacanja vidljivo je da su
ih mnogi autori pri njihovoj analizi pokušali podijeliti prema odgovarajućoj
logici ili didaktičkim principima, a sve radi omogućavanja lakšeg i bržeg
učenja i svladavanja.

Analizom dosadašnjih klasifikacija tehnika bacanja može se uočiti da nikada

nisu bila podijeljena prema važnosti primjene u varijablama koje opisuju
borbu, a upravo ovaj princip je u suprotnosti s većinom ostalih klasifikacija.

Dok su najzastupljenije klasifikacije orijentirane na tehnike bacanja izolirana

od situacijskih uvjeta izvoñenja, klasifikacija prema važnosti bacanja u borbi
smještava bacanje u realnu situaciju u kojoj na efikasnost njenog izvođenja
utječu mnogi drugi faktori (dob, spol, težinska kategorija, kretanje ukea po
tatamiju, podložnost pojedinog bacanja obrani i/ili kontrabacanju).
Faze tehnike bacanja
Svaka tehnika bacanja koje se izvodi na bazični odnosno osnovni način (kao i većina
bacanja koja se izvode u borbi – trenutno modificiranih) ima tri faze:
 Kuzushi (narušavanje ukeove ravnoteže)

 Tsukuri (postavljanje tijela u pravilan položaj)

 Kake (let i kontrola ukea do strunjače)

Sve tri faze tehnike bacanja su međusobno povezane i ne postoji jasna granica
između njih, a efikasnost izvedbe tehnike bacanja ovisi o njihovoj korektnoj izvedbi.
Sve tri faze bacanja trebaju biti izvedene prema osnovnom načelu juda “maksimum
efikasnosti - minimum energije” te principu neopiranja.
Kuzushi
Kuzushi je umjetnost utjecaja na ukeovu ravnotežu, na način da se dovede u
ranjivu poziciju. Govoriti o kuzushiju znači govoriti o važnosti upotrebe
principa dinamike radi narušavanja ukeove ravnoteže, kao i o važnosti
prilagodbe na protivnikovo kretanje.

Za kvalitetno izvođenje tehnike bacanja tori treba ovladati ukeovom

stabilnom ravnotežom tj. dovesti ga u poziciju labilne ravnoteže odnosno
neravnoteže. Uke će biti u neravnoteži ukoliko mu projekcija osnovnog
centra težišta tijela pada izvan oslonačne površine. Dovođenje protivnika u
neravnotežni položaj može biti izvedeno povlačenjem ili guranjem, a ovisi o
reakcijama i kretanju ukea.
Tsukuri
Tsukuri predstavlja akciju postavljanja tijela u pravilnu poziciju za bacanje.

Usavršavanje tsukurija se može postići specifičnim metodskim postupcima za poučavanje tehnike

bacanja: uchi komi (aplikacija prve dvije faze bacanja – kuzushi i tsukuri), pushi gari (aplikacija
prve dvije faze bacanja s podizanjem ukea od tatamija) i kake ai (aplikacija nekoliko ulaza u
bacanje nakon čega, kao zadnje u nizu, slijedi cjelokupno bacanje).

Gledano prema vremenu trajanja kretanje u tsukuri traje duže od samog kuzushija, a započinje u
istom trenutku kad i kuzushi.

Tsukuri se može podijeliti u dvije podfaze:

 Prva podfaza predstavlja inicijalni kontakt torijevog trupa s ukeom

 U drugoj podfazi su sve točke oslonca te sve dodirne točke s torija s ukeom postavljene u pravilan

položaj.
Kake
Kake predstavlja treću fazu tehnike bacanja a podrazumijeva let ukea te pad
na tatami. Kvaliteta kakea, a samim time i broj dobivenih bodova rezultat su
prvenstveno dobrog kuzushija i tsukurija. Ono što kake čini više ili manje
efikasnim jest potpuna kontrola ukea (do trenutka kada nije dotaknuo tatami
svim svojim dodirnim točkama) te pravilan smjer kretanja lijeve i desne ruke,
noge, glave i trupa tijekom trajanja faze kakea.

Ukoliko uke na tatami padne velikom brzinom i amplitudom, s potpunom

kontrolom i pretežno na leđa sudac će dosuditi ippon (10 bodova) tj. trenutnu
pobjedu u borbi.