SUICIDALNE MISLI

I INFERIORNOST
SUICIDALNE MISLI
● Najuža definicija suicida je da je to namjerno oduzimanje vlastitog
života. No, kada se govori o pojmu suicida potrebno je proširiti
definiciju i na suicidalna razmišljanja i suicidalna ponašanja.
● Suicidalna razmišljanja se odnose na svaku misao koju osoba ima o
završetku vlastitog života (planiranje izvršavanja suicida ili želja da
osoba bude mrtva).
● Suicidalna ponašanja uključuju širok spektar ponašanja poput
pribavljanja većih količina tableta ili nekog drugog pribora za izvršenje
suicida.
Pokušaji suicida koji završe smrtnim
ishodom su puno rjeđi u odnosu na
prisutnost suicidalnih misli. Kada se osoba
osjeti preplavljena problemima ili kada
osjeća intenzivnu mentalnu bol počne
razmišljati o suicidu. Vrlo često su to
pasivne misli u smislu ''voljela bih da se
ujutro ne probudim'' ili želja da se nešto
fatalno dogodi. Ponekad su takve misli
aktivnije i osoba počne intenzivno
razmišljati o tome da stvarno okonča svoj
život. I pasivne i aktivne misli o suicidu
potrebno je ozbiljno shvatiti, jer one
sasvim sigurno ukazuju kako postoji jako
veliki problem u nečijem životu.
Obično osoba počini suicid pod utjecajem snažnih emocija ili teških životnih stresnih situacija.
Postoji mnogo faktora koji dovode do suicida i suicidalnih misli. Kod većine ljudi koji pokušaju,
izvrše ili razmišljaju o suicidu prisutni su osjećaji beznađa, bespomoćnosti, tuge, krivnje ili srama.
Jedan od najsnažnijih rizičnih faktora je raniji pokušaj suicida. Istraživanja pokazuju kako su
suicidalne misli u velikoj mjeri prisutne kod ljudi koji imaju dijagnosticirane mentalne
poremećaje, najčešće kod depresivnog ili bipolarnog poremećaja. Važno je međutim naglasiti da
svaka osoba koja ima depresivni poremećaj ne razmišlja nužno o suicidu, niti svaka osoba koja
počini ili pokuša suicid nužno mora biti depresivna.
Hoće li osoba pokušati i/ili izvršiti suicid ovisi o ranije navedenim rizičnim faktorima, ali i o
prisutnim protektivnim faktorima u njenom životu. Neki od protektivnih faktora su: razvijene
vještine rješavanja problema, optimizam, razvijeno samopoštovanje i samopouzdanje,
religioznost, socijalna podrška, uključenost ili uključivanje u liječenje.
Od velike pomoći svakako može biti pravovremeno
prepoznavanje okoline da je osoba u teškoj situaciji, da
ne uspijeva pronaći izlaz i sama sebi pomoći. Takvu
osobu je potrebno osnažiti i poticati na prihvaćanje
stručne liječničke pomoći.
Upozoravajući znakovi:

• Priča ili šale o počinjenju suicida

• Ima značajne poteškoće hranjenja ili spavanja
• Pokazuje drastične promjene u ponašanju
• Povlači se iz prijateljskih ili društvenih aktivnosti
• Gubi interes za školu, posao ili hobije
• Priprema se za smrt pišući oporuku ili dogovarajući detalje oko sprovoda
• Poklanja svoje materijalne vrijednosti
• Raniji pokušaj suicida
• Upuštanje u ekstremno rizične aktivnosti
• Nedavno doživljen značajan gubitak
• Preokupiranost smrti i umiranjem
• U potpunosti zapuštanje vlastitog izgleda
• Pojačano konzumira alkohol ili drogu.
 Ako primjetite ovakve ili slične promjene kod bliske osobe u redu je da
o tome razgovarate. Razgovor o suicidu neće potaknuti osobu da ga i
napravi. U redu je reći toj osobi da primjećujete značajne promjene i da
ste zabrinuti. Ako vam osoba prizna da se osjeća tužno ili beznadno,
važno je pitati razmišlja li možda o samoozljeđivanju ili suicidu.
Pozorno poslušajte što vam osoba govori, koji su problemi i poteškoće
prisutne u njenom životu. Bitno je ne razuvjeravati osobu kako to i nisu
toliko teški problemi, jer ne možete razumjeti što oni znače toj osobi.
Ono što je najbitnije je da potaknete tu osobu da potraži stručnu pomoć.
Stručna osoba će uz adekvatnu farmakoterapiju i/ili psihoterapiju
smanjiti prisutnost i spriječiti povratak takvih misli i ideja.
• Preko 700 000 ljudi u svijetu sebi oduzme život u toku jedne
godine, to je jedna osoba svakih 40 sekunda
• 1 od 5 ljudi ima suicidalne misli
• 1 od 15 ljudi izvrši pokušaj suicida
• 10% mladih povrjeđuju sami sebe
• Najveće stope suicida su zabilježene među tinejdžerima i
mladim osobama između 10 – 35 godina
INFERIORNOST
Inferiornost ili kompleks inferiornost ili kompleks niže vrijednosti u
polju psihologije i psihoanalize je osjećaj da je osoba manje vrijedna nego
neka druga osoba u nekom smislu. Različite analize koje se vrše pokazale su
da svi mi u odnosu na druge ljude zauzimamo neke pozicije. U pitanju su
vrijednosne pozicije i sami smo skloni da se upoređujemo sa drugim ljudima
i postavljamo sebe na višu ili nižu ljestvicu u odnosu na njih. Osjećaj kada
određena osoba ima osjećaj manje vrijednosti u odnosu na drugu, tj. osjeća
se lošije, slabije, gluplje, naziva se inferiornost.
Po etimologiji riječ inferiornost potiče iz latinskog jezika od riječi inferior u značenju donji,
niži, mlađi, slabiji; Ustvari inferioran je onaj koji je po nečemu niži od nekog, ima manju
vrijednost. Shodno tome inferiornost predstavlja jednu vrstu kompleksa niže vrijednosti koji u
psihologiji daje osjećaj određenoj osobi da je manje vrijedna od neke druge osobe u bilo kom
aspektu. Ovi osjećaji nastaju zbog brojnih psiholoških indikatora, te je poznato da postoji više
indikatora koji ga pokreću. Na osjećaj inferiornosti može utjecati:
○ Porodica (stalno davanje negativnih komplimenata)
○ Fizičke karakteristike (mucanje, gojaznost, slaba fizička snaga, disproporcije u telu…)
○ Mentalne sposobnosti (znanje, pamćenje, čitanje)
○ Socioekonomske odlike (nedostatak novca, spol , seksualna orijentacija, nacija, rasa)
 Bitno istaći da postoje normalni osjećaji inferiornosti gdje nam je
ponekad dozvoljeno da se osjećamo bolje ili gore od drugih kao mali
podsticaj kako bi smo napredovali ili stvorili nešto. Sa druge strane veća
inferiornost usađuje se u metalni sklop osobe i postaje dio njenog
životnog stila.
HVALA NA
PAŽNJI <3