SKEPTICIZAM

 Grč. razmatrati, istraživati,

 To je sumnjičavost, nepovjerljivost, životni nazor
koji karakterizira pretjerana kritičnost i sklonost
suzdržljivosti 
 Skeptik, čovjek koji u sve sumnja; nepovjerljiv,
sumnjičav čovjek  
 U filozofiji, skepticizam je pravac koji kao osnovno načelo zastupa sumnju u
vrijednost apodiktički izrečenih teorijskih ili praktičnih tvrdnja, sumnju u
spoznajni kriterij istinosti te tomu suprotstavlja načelo suzdržavanja od
izricanja bilo kakvih sudova

 Sadržan već u mnogim tezama sofista osobito kod Gorgije, pa i elejaca,

antički se skepticizam kao izgrađeni nazor na svijet i kao filozofska škola javio
potkraj IV. st. pr. Kr. u naučavanju Pirona iz Elide i njegova učenika Timona
 Ideal skeptičkoga mudraca, nepomućenost i bestrasnost, postiže se
potpunim uzdržavanjem od suda, a time i od djelovanja Mudrac se
povlači u sebe i u uzdržljivosti, koja ga čuva od afekata i neispravna i
nepromišljena djelovanja, nalazi u samom sebi nepomućeni mir
 Od nastavljača skepticizma posebno su, uz filozofe Platonove Akademije (Arkezilaj iz
Pitane, Karnead Kirenjanin), poznati Enezidem iz Knosa, Agripa i Sekst Empirik, koji je u tri
knjige Pironovih postavki iznio osnovni sadržaj skeptičkih naučavanja
 Deset Enezidemovih tropa, koji upućuju na relativnost svake zamjedbe i nemogućnost da
se istinito odijeli od prividnoga, suprotstavljaju se također shvaćanju znanosti o prirodnoj
uzročnosti
 Zamjedbe ne samo da su različite u različitih ljudi, ne samo da se mijenjaju prema
njihovim navikama i ovisno o njihovu razvoju, već su, štoviše, različite u iste osobe
u različito vrijeme, ovisno o tjelesnom stanju i prostornom odnosu prema
predmetu

 Zamjedbe se također mijenjaju zbog različitih stanja i međustanja u samim

objektima, pa zbog toga čovjek nikada ne može jasno spoznati stvari

 Upravljen protiv dogmatizma, taj radikalni spoznajni agnosticizam na etičkom planu

dovodi do punoga relativizma i nihilizma

 Mnogi potonji filozofski sustavi preuzimaju niz elemenata skeptičke misli

 No dok je skepticizam bio shvaćen u sv. Augustina, R. Descartesa i M. E. de Montaignea samo
kao kritički metodički postupak koji treba dovesti do sigurnih spoznaja, D. Hume je na
spoznajnom planu došao do radikalnih skeptičkih zaključaka, negirajući objektivno postojanje ne
samo duha i materije već i same uzročnosti koja je, po njemu, potpuno subjektivna kategorija

 Hume je, međutim, nijekao mogućnost prenošenja tih skeptičkih zaključaka na moralno
područje, gdje je potrebno zadržati povjerenje u vrijednost određenih norma i običaja

 U mnogim modernim filozofskim strujama, posebno onima u kojima prevladava interes za

problem metode, skepticizam je stalan motiv pobijanja ili djelomičnoga prihvaćanja

 U filozofiji znanosti snažno se, uz kritiku načela indukcije i logike znanstvenih otkrića (Popperov
falibilizam), javio u filozofiji povijesti u njezinu analitičkom smjeru kao kritika mogućnosti
izricanja povijesnih zakonitosti, u ontologiji kao struja fenomenalizma (Ch. Renouvier i dr.), u
gnoseologiji kao probabilizam. No sve te doktrine i pravci nastoje prevladati radikalne
konzekvencije skeptičkoga kriticizma pa se suvremeni skepticizam uglavnom strogo odvaja od
antičkoga
HVALA NA PAŽNJI!