SIMENS MARTIVOA PEĆ

• Siemens-Martinova peć ili Siemens Martinov postupak, plamena peć za proizvodnju čelika
od tekućega ili čvrstoga bijeloga sirovog željeza ili staroga željeza. Peć su konstruirali
njemački industrijalci, braća Carl Wilhelm (1823–83) i August Friedrich Siemens (1826–
1904), dok je postupak proizvodnje, zajedno s ocem Émileom, razvio francuski metalurg P.
E. Martin. Gorivo, uglavnom mazut ili prirodni plin, dovode se u peć kroz kombinirani
gorionik.
Siemens-Martinov postupak se može podijeliti na bazični (lužnati) i
kiseli Siemens-Martinov postupak. U konstrukciji Siemens-Martinove
peći razlike između bazičnog i kiselog Siemens-Martinovog postupka
odnosi se uglavnom samo na razlike u vatrostalnom materijalu ognjišta
peći. U svemu ostalom one su vrlo slične. Kapacitet peći kreće se od
desetak do više stotina tona.

Prvi na ideju za ovaj postupak je došao Carl Wilhelm Siemens, a

Pierre-Émile Martin je 1865. otkupio patent od njega i prvi sagradio
takvu peć, te je tako nastao naziv Siemens-Martinova peć.
 BAZIČNI SIEMENS-MARTINOV POSTUPAK
• Sama Siemens-Martinova peć spada u grupu radijacijsko-plamenih i reverzibilno-
regenerativnih ognjišnih peći. To znači da plamen ne zagrijava samo talinu sirovog željeza,
već i strop (svod) peći, koji akumuliranu toplinu zrači na talinu. Gorivo i zrak s jedne strane
i dimni plin od sagorijevanja s druge strane, u uzastopnim odlomcima vremena mijenjaju
smjer strujanja, tako da u jednom odlomku vremena par komora-regenerator dovodi zrak i
gorivo na jednu prednju stranu peći, a drugi par prihvata i izvodi dimne plinove na drugu
prednju stranu peći, a zatim u drugom odlomku vremena, poslije okretanja smjera plinova
(reverzije), jedan i drugi par komora mijenjaju te uloge

Uloga je regeneratorskih komora da svojim vatrostalnim materijalom oduzme dimnim plinovima

najveći dio topline kad struje kroz njih i da zatim predaju tu toplinu hladnom gorivu i zraku, kad
kasnije struje kroz tu istu komoru. Postizanje visokih temperatura peći, neovisno o sastavu obloga
ognjišta, osnovna je odlika Siemens-Martinovog postupka, u odnosu na klasične pneumatske
postupke (Bessemerov i Thomasov postupak).
Vatrosalni bazični pod
• Postoje 3 načina izrade
vatrostalnog bazičnog poda:
• zavaruje se sloj po sloj
prženog magnezita s 8 do
20% mljevene bazične troske,
• kompozitni pod: nabija se
sloj magnezita, pa sloj
kromne smjese, a zatim se
zavaruje sloj po sloj prženog
magnezita s 8 do 20%
mljevene bazične troske,
• nabija se čitav pod slojem
magnezita koji se onda suši,
grije i glazira.
• Temeljni slojevi poda izdrže
3000 do 6000 topljenja,
odnosno oko 5 godina.
Ispust peći
Isto tako je vrlo složena
gradnja ispusta na koji se
priključuje kosina poda. U
otvor ostavljen u ravnini
simetrije peći, a pri dnu njenog
zadnjeg zida, postavlja se
čelična cijev, a razmak između
nje i bazičnih opeka nabija se
magnezitom, ili magnezitom i
kromovom rudom, ili
materijalom za nabijanje poda.
Prije punjenja peći, ispust se
ispuni prženim dolomitom i
tako začepi s prednje strane (iz
ognjišta), a čepom vatrostalne
gline na stražnjoj strani. Na
ispust se priključuje ispusni
žlijeb, vatrostalno spojen s
ispustom.
Zidovi i svod peći
Zidovi peći u svom donjem
(vrućem) dijelu ozidani su
bazičnih, a u svom gornjem dijelu
silikatnim opekama. Prednji zid
ima 3 do 5 (ponekad i 7) vrata,
koja se mehanizmom dižu i
spuštaju. Hlađena su vodenim
hladilima i naliježu na okvire, koji
su isto hlađeni vodom. Na svakim
vratima se nalazi kružni otvor za
promatranje ognjišta.
Svod peći u presjeku ima oblik
luka. Luk svoda razapet je između
dva reda kosih opeka posebnog
oblika, koje se svojom osnovom
oslanjaju na zidove peći, a kosim
bokom prihvaćaju svod.
 Regeneratorske komore
• Regeneratorske komore
(svod, mreža, bočni zidovi i
kanali) obično su od
visokokvalitetne šamotne
opeke. Zrak ili ulazi u peć
prirodnim propuhom (koji
se mijenja u toku svakog
odlomka vremena kad se
mijenja smjer strujanja) ili
se u nju potiskuje
ventilatorom. Ventilator ima
prednost jer izaziva
konstantan protok zraka
kroz komore, sprječava
prolazak zraka kroz zidove
komore, mosni kanal i
ispust za trosku i drugo.
Kotao Sirovine za bazičnu Siemens-Martinovu
peć
Kotao ili utilizator se S obzirom na sirovine ima više vrsta
nalazi između kanala
punjenja u bazičnu Siemens-Martinovu
koji izvodi dimne peć:
plinove iza zasuna
prema dimnjaku. On samo tekuće sirovo željezo,
omogućuje iskorištenje tekuće sirovo željezo i tekući čelik iz
oko 30% topline koja se konvertera,
dovodi Siemens- tekuće sirovo željezo i stari čelik s
Martinovoj peći. otpada,
Dimnjak je potreban i kruto sirovo željezo i stari čelik s
kad se koristi ventilator,
otpada,
jer u vrijeme popravaka i samo čelik s otpada s ugljičnim
održavanja kotla, treba
dodacima.
ga ohladiti prirodnim
propuhom
• Punjenje za prva 3 do 4 topljenja u novoj peći ili peći s izmijenjenim novim podom, razlikuje se od normalnog
punjenja. Na pod se prvo postavlja vapno (ponekad najprije nešto starog čelika s otpada), zatim stari čelik s
otpada, ili prije njega željezova ruda, ako se ruda stavlja u peć. S obzirom na željeni postotak ugljika u završnom
čeliku, bitno je podijeliti stari čelik s otpada na laki, srednji i teški. Vapno se dodaje od 5% do 8% od ukupnog
metalnog punjenja, zavisno od sadržaja silicija, fosfora i sumpora. Količina dodane željezove rude ovisi o
drugim izvorima kisika, a kreće se od 0% do 25%. Kada je udio tekućeg sirovog željeza od 40% do 45%, ruda se
dodaje odmah na vapno. A može se dodavati i nakon što se punjenje rastopi. Kruto sirovo željezo se može
dodavati na stari čelik s otpada, ali obično se dodaje kad se jedan dio starog čelika već otopio. Tekuće sirovo
željezo mora se dodavati u povoljnom trenutku, ni prerano (ohladit će ga stari čelik s otpada) ni prekasno
(preoksidirana talina ili premalo ugljika), već u trenutku kad je talina dovoljno oksidirana da se nemetali sirovog
željeza mogu izoksidirati, čim se željezo umetne.

• Najčešće se susreću sljedeća punjenja:

• 50% tekuće sirovo željezo i 50% stari čelik s otpada,

• 55 - 80% tekućeg sirovog željeza i 45 - 20% starog čelika s otpada.
 KISELI SIEMENS-MARTINOV POSTUPAK
• Ognjište kisele Siemens-Martinove peći je po obliku slično ognjištu bazične peći, ali su materijali ognjišta
različiti: bazične opeke su zamijenjene kiselim, a opeke iznad ognjišta su isključivo kisele. Prije stvaranja poda,
kisela peć se suši i zagrijava, kao i bazična. Na silikatne opeke prospe se dovoljno kremena ili usitnjenog granita.
Jakim grijanjem ovaj se materijal otopi i djeluje kao veza između opeka i slojeva pijeska (s 94 do 97% SiO2),
kojim se uzastopno izravnava pod do potrebne debljine. Nakon što se napravi pod, otvori se ispust i ponovno
zatvori smjesom antracita (ili koksa) i pijeska. Ognjište se zatim napuni do polovine troskom kiselog sadržaja,
troska se istopi, pa se strane peći posebnim alatom preliju tekućom troskom i na kraju se troska ispusti.

• Prva 3 do 4 punjenja su nešto lakša od uobičajenih. Punjenje za prvu talinu je uglavnom hladno sirovo željezo i
stari čelik s otpada. U kiselom postupku se ne ubacuje željezova ruda, kao u bazičnoj peći, jer bi FeO (baza) brzo
uništio pod i stranice peći. Zbog toga se ne bi trebao ulagati ni stari čelik s otpada. Carl Wilhelm Siemens je
ubacivao samo sirovo željezo, a oksidaciju taline ubrzavao ubacujući željezovu rudu, dok je Pierre-Emile Martin
ubacivao stari čelik s otpada i dovoljno sirovog željeza za početni sadržaj ugljika. Današnja praksa je
kombinacija tih postupaka.

• U kiseloj peći se vrlo malo ukloni fosfora, a sumpora gotovo ništa. Zato je vrlo važan odabir starog čelika s
otpada. Talina u kojoj je, zbog pogrešnog punjenja, sadržaj sumpora i fosfora previsok, mora se baciti na otpad,
jer se ta greška ne može ispraviti.