SVEUILITE U ZAGREBU

EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET













GOVORNA AKUSTIKA

(INTERNI MATERIJAL ZA STUDENTE LOGOPEDIJE)


PRIREDIO:
MLADEN HEEVER




ZAGREB, 2010.


2
SADRAJ
1. OSNOVE MEHANIKOG VALNOG GIBANJA..................................................... 5
2. ZVUK...................................................................................................................... 8
3. OSNOVNE VRSTE PRIKAZA ZVUKA................................................................... 9
3.1. OSCILOGRAM............................................................................................................................ 9
3.1.1. IZRAUNAVANJE OSNOVNOG TONA IZ OSCILOGRAMA........................................... 11
3.2. SPEKTAR ................................................................................................................................. 11
3.2.1. FOURIEROVE TRANSFORMACIJE I SPEKTRALNA ANALIZA..................................... 11
3.2.2. FFT ANALIZA.................................................................................................................... 14
3.2.3. LPC ANALIZA ................................................................................................................... 14
3.2.4. SREDNJI DUGOTRAJNI SPEKTAR (LTASS).................................................................. 15
3.3. SPEKTROGRAM...................................................................................................................... 16
3.3.1. REZOLUCIJA SPEKTROGRAMA (IRINA FILTRIRANJA)............................................. 17
3.3.2. SPEKTROGRAMSKA ANALIZA GOVORA...................................................................... 18
4. AKUSTIKA VOKALNOG TRAKTA...................................................................... 21
4.1. REZONANCIJA ........................................................................................................................ 21
4.1.1. REZONANCIJA I VOKALNI TRAKT ................................................................................. 25
4.2. FORMANTI................................................................................................................................ 26
5. ARTIKULACIJA - IZGOVOR ............................................................................... 29
5.1 TVORBA GLASOVA ................................................................................................................. 31
5.2. POREMEAJI ARTIKULACIJE............................................................................................... 32
5.2.1. UESTALOST POREMEAJA ARTIKULACIJE.............................................................. 35
5.2.2. ETIOLOGIJA..................................................................................................................... 35
5.3. AKUSTIKE OSOBINE GLASOVA......................................................................................... 35
5.4. KOARTIKULACIJA .................................................................................................................. 39
5.5. PROZODIJA ............................................................................................................................. 40
5.6. DIJADOHOKINEZA.................................................................................................................. 41


3
5.7. STATISTIKI PARAMETRI GOVORA..................................................................................... 42
6. GLAS - FONACIJA.............................................................................................. 43
6.1. FUNDAMNETALNA FREKVENCIJA....................................................................................... 43
6.2. HARMONICI.............................................................................................................................. 43
6.3. PERTURBACIJE GLASA......................................................................................................... 44
6.3.1. JITTER I SHIMMER.......................................................................................................... 45
6.3.2. VIBRATO I TREMOR........................................................................................................ 46
6.4. DIPLOFONIJA.......................................................................................................................... 47
6.5. ODNOS SIGNAL UM........................................................................................................... 48
6.5. UDAR ILI ATAKA GLASA........................................................................................................ 49
6.6. PREKIDI VISINE GLASA ......................................................................................................... 50
6.7. ZVUNOST BEZVUNOST.................................................................................................. 52
7. KAZALO POJMOVA............................................................................................ 53
8. LITERATURA....................................................................................................... 55


















4
PREDGOVOR
Materijal je namijenjen studentima diplomskog studija logopedije kako bi im olakao
praenje nastave iz kolegija ''Govorna akustika''. Uz ovu skriptu studenti mogu kao pomo
koristiti i skriptu ''Osnove fizioloke i govorne akustike'' (Heever, M., 2010) koja je
namijenjena studentima preddiplomskog studija.
U ovoj skripti prikazano je niz ilustracija bez detaljnijih pojanjenja u tekstu jer su
ona objanjena na samim predavanjima. U budunosti e se obje skripte objediniti, doraditi i
proiriti s ciljem da se pripremi cjeloviti udbenik za studente.



















5
1. OSNOVE MEHANIKOG VALNOG GIBANJA
Zvuk je valna pojava koji se iri kroz elastine medije pogodnim za irenje zvunih
valova koji su u vrstom, tekuem ili plinovitom agregatnom stanju. Prijenos zvune energije
nastaje deformacijom u nekom elastinom mediju, a irenje te deformacije naziva se
mehaniko valno gibanje. Kod mehanikog valnog gibanja kroz medij se prenosi (putuje)
samo elastini poremeaj (deformacija) a ne medij (on ostaje statian). U vakuumu se
mehaniki valovi ne mogu iriti, jer u vakuumu nema elastinog medija kroz koji bi se irili
valovi. Zvuni val je, dakle, gibanje mehanikog poremeaja kroz elastini medij. Takav val
moe biti samo jedan impuls, ili harmonijski val koji kao deformacija ili poremeaj nastaje iz
jednog izvora. Harmonijski val je kontinuiran i periodian. irenje odnosno prostiranje
mehanikog vala moe se odvijati na dva naina:
transverzalno, kada je valni poremeaj okomit na smjer irenja vala,
longitudinalno, kada se valni poremeaj iri u smjeru irenja vala (slika 1.).

Slika 1. Transverzalni i longitudinalni val.

U elastinim vrstim sredstvima mogue je irenje obje vrste valova, transverzalnih i
longitudinalnih, dok se kroz tekuine i plinove mogu iriti samo longitudinalni valovi, i to
zato to su za postojanje transverzalnog vala nune sile koje pruaju otpor pomicanju jednog
sloja medija prema susjednome. U tekuinama (fluidima) te su sile zanemarivo male ili uope
ne postoje, pa u tim medijima ne mogu nastati transverzalni valovi. Kroz zrak kao i kroz
tekue medije mogu se iriti samo longitudinalni valovi. Takvi su zvuni valovi. Dakle, zvuk
u zraku ili tekuini je longitudinalni val.
Svaki harmonijski val (on je kontinuiran i periodian) moemo smatrati oblikom
harmonijskog titranja i zbog toga harmonijski val posjeduje dvije glavne osobine:
frekvenciju (brzinu titranja) i
valnu duljinu.


6
Valne duljine ujnih frekvencija kreu se u rasponu od 17 m (najnie frekvencije) do
17 cm (najvie frekvencije). Frekvencija se moe izraunati prema opoj formuli:

=
c
f


gdje je:
f - frekvencija (Hz)
c - brzina zvuka (izraena u metrima/sekundi)
- valna duljina (izraena u metrima).
Iz iste formule mogue je izraunati i valnu duljinu:
f
c
=


Frekvencija harmonijskog vala se definira kao broj titraja u sekundi ili kao
reciprona vrijednost perioda titranja (T jedan puni titraj). Period titranja T je vrijeme u
kojemu se obavi jedan titraj. Valna duljina harmonijskog vala je duljina razmaka izmeu dvije
toke (estice) koje jednako titraju (sinkrono nalaze se u istoj toci).
Valovi se meusobno mijeati (interferirati). To znai da, ako se u prostoru susretnu
dva ili vie valova, na mjestu ''sudara'' valova nastaje novi val. Taj val je suma pojedinanih
valova (odgovara valu to nastaje zbrajanjem elongacija svih pojedinanih valova koje
meusobno sijeku u istoj toki prostora). Elongacija je udaljenost od poloaja ravnotee tijela
koje harmonijski titra i ona se mijenja s vremenom. Zaljuljamo li ljuljaku, ona e sa
naizmjenino udaljavati/pribliavati od svog poloaja mirovanja (ravnotee). Ukoliko
prestanemo gurati ljuljaku, s vremenom e se ljuljaka sve manje micati (manje elongacije) i
na kraju e se zaustaviti u poloaju ravnotee.
Mijeanje odnosno zbrajanje vie valova u jednoj toci zove se interferencija ili
superpozicija. Ako se valovi interferencijom ponitavaju, tu interferenciju nazivamo
destruktivnom, a ako se valovi interferencijom pojaavaju, nazivamo je konstruktivnom
interferencijom. Poseban je sluaj interferencije, kada se u prostoru susretnu dva vala
jednakih frekvencija tada kao suma ovih valova nastaje novi val i nazivamo ga stojni val.
Glavna karakteristika stojnog vala jest to da se u prikazu amplituda/vrijeme vala pojavljuju


7
specifine toke trbusi i vorovi stojnog vala. vorovi stojnog vala su toke na kojima je
elongacija titranja uvijek jednaka nuli, a toke trbuha vala stalno titraju maksimalnom
elongacijom toga vala. Te toke naizgled odravaju stacionaran stojni poloaj. Na slici 2. je
primjer stojnog vala koji nastaje na napetoj ici uvrenoj na oba kraja. Sustavi koji
proizvode stojne valove (npr. napeta ica, stupac zraka) su karakteristini po tome to mogu
titrati samo tono odreenim frekvencijama.

Slika 2. Stojni val.
trbuh
vor




8
2. ZVUK
Zvuk je pojava koju moemo registrirati osjetom sluha zahvaljujui fiziolokim
svojstvima uha i procesiranju slunih informacija u mozgu. S fizikalnog stajalita, zvuk
predstavlja longitudinalni mehaniki val u elastinom sredstvu (zrak), u ujnom podruju
frekvencija od 60 Hz do 20.000 Hz. Valovi frekvencije ispod 16 Hz nazivaju se infrazvukom,
a oni frekvencije vee od 20kHz ultrazvukom. Fizikalni (objektivni) parametri zvuka su
intenzitet, frekvencija i trajanje. Osim toga zvuk je definiran i oblikom zvunog vala. Te
objektivne parametre sluhom doivljavamo subjektivno kao glasnou, visinu, trajanje i boju
(kvalitetu) zvuka.
Intenzitet vala zvuka odreen je kao energija koju val pronese kroz jedinicu povrine
u jedinici vremena. Intenzitet zvuka subjektivno doivljavamo u logaritamskoj skali
(Fechnerov zakon). Zato se uvodi pojam razine intenziteta zvuka, koji je definiran kao
deseterostruki logaritam omjera intenziteta zvuka i intenziteta zvuka na pragu ujnosti
(referentnog zvunog tlaka od 20 Pa).
Subjektivno doivljena visina tona ovisna je o frekvenciji zvunog vala.
Frekvencijski nii zvuk doivljavamo kao tamniji ili dublji a visoke frekvencije doivljavamo
kao svjetliji ili vii. Zvuni val u prirodi nikada nije potpuno sinusoidalan, ve je vie ili
manje nepravilnog oblika. Razliiti glazbeni instrumenti i ljudski glas na istoj frekvenciji
daju razliite valne oblike. Taj razliit oblik vala doivljavamo kao boju tona (timbar),
pomou koje raspoznajemo glasove razliitih osoba i razliite glazbene instrumente.
Razliitost valnih oblika ljudskog glasa (ovisi o napetosti, duini i debljini glasnica u
larinksu) ili napetosti ica gitare, proizlazi iz toga da svaka napeta nit (ica ili glasnica)
istovremeno titra na nekoliko razliitih frekvencija jer se na njima stvara stojni val sloenog
oblika, koji je nastao kao rezultat interferencije vie valova koji titraju osnovnom
(fundamentalnom) frekvencijom i viim frekvencijama (harmonicima). Frekvencije viih
harmonika uvijek su jednake cjelobrojnom umnoku osnovne frekvencije. Osnovna
frekvencija ima najveu amplitudu, a amplitude harmonika obino pravilno opadaju s
poveanjem frekvencije. No zbog efekta rezonancije (vokalnog trakta kod ovjeka ili tijela
rezonantne kutije muzikog instrumenta) neki vii harmonici mogu biti i pojaani (npr.
formanti u govoru).



9
3. OSNOVNE VRSTE PRIKAZA ZVUKA

3.1. OSCILOGRAM
Oscilogram prikazuje zvuni signal u dvije dimenzije: vremenu (x os) i amplitudi (y
os).
Slika 3. Oscilogram istog tona.

Slika 4. Jedan puni titraj.

Slika 5. Prikaz promjena frekvencije na oscilogramu.


via frekvencija nia frekvencija
(jedan zvuni titraj)
valna duljina
FREKVENCIJA = broj titraja u sekundi
t r a j n j e
i

n

t

e

n

z

i

t

e

t



10
Slika 6. Prikaz promjena amplituda na oscilogramu.

Slika 7. Osilogrami razliitih vrsta zvukova.

Slika 8. Oscilogram vokala /E/.

manji intenzitet
SLOENI
HARMONIAN ZVUK
LJUDSKI GLAS
ISTI TON
vei intenzitet


11
3.1.1. IZRAUNAVANJE OSNOVNOG TONA IZ OSCILOGRAMA
Osnovni ton moe se izraunati iz oscilograma ako se izmjeri trajanje jednog
prosjenog punog valnog titraja. Prosjeno, kod mukih glasova kree se u rasponu 8 12 ms
a kod enskih 5 8 ms. Fundamentalna frekvencija izraunava se po slijedeoj formuli:
F
0
= 1/T
Primjer izrauna
T = 8 ms (0,008 s)
F
0
= 1/0,008 ili, ako sve pretvorimo u milisekunde = 1000/8
F
0
= 125 Hz
Vrijeme jednog titraja (T) prikazano je i oznaeno na slici ispod.

Slika 9. Zumirani prikaz titranja osnovnog laringealnog tona.
T

3.2. SPEKTAR
Spektar je dvodimenzionalan i prikazuje zvuni signal u dvije dimenzije: frekvencija
(x os) i amplitudi (y os).

3.2.1. FOURIEROVE TRANSFORMACIJE I SPEKTRALNA ANALIZA
Spektralna analiza zvuka je postupak kojim se sloeni zvuni val razlae na njegove
sastavne frekvencije. Ulazni parametri spektralne analize su amplitude zvuka u vremenu, a
izlazni raspodjela frekvencija u odreenom frekvencijskom pojasu u vremenu. Spektralnu
analizu moemo najjednostavnije shvatiti tako da se svaki sloeni zvuk sastoji od


12
pojedinanih zvukova razliitih frekvencija i amplituda. Na slici su prikazani dijelovi
oscilograma triju razliitih zvukova. Prvi zvuni val (1) predstavlja isto sinusoidno titranje
(isti ton) frekvencije 100 Hz. Drugi zvuni val (2) predstavlja isto sinusoidno titranje (isti
ton) frekvencije 150 Hz (valno titranje je bre u odnosu na prvi zvuk). Trei val (3) je rezultat
interferencije (sumiranja) prva dva tona.

Slika 10. Primjer interferencije (sumiranja) dvaju tonova (1 i 2). Interferencijom
nastaje sloeni zvuk (3).

i
n
t
e
n
z
i
t
e
t
vrijeme
1
2
3

Karakteristika treeg vala je da on u sebi sadri informaciju od kojih je valova
sastavljen, kao i njihove amplitudu. Vektorsko zbrajanje pojedinih valova u sumirajui val u
stvari je interferencija tih valova.
Bitno je primijetiti da je domena sloenog vala kao funkcije vrijeme, a domena
funkcije inverzne funkciji interferencije kojom nastaje taj sloeni val frekvencija. Prirodu te
inverzne funkcije je objasnio Jean Baptiste Joseph Fourier (1768-1830) (sl.4). Naime, on je u
svome djelu "Thorieanalytique de la chaleur" (Analitika teorija topline) objavljenom 1822.
godine zakljuio da se bilo koja periodina funkcija moe aproksimirati trigonometrijskim
polinomom tzv. Fourierovim redom. Taj postupak se naziva Fourierovom ili harmonijskom
(spektralnom) analizom.


13

Jean Baptiste Fourier (1768 - 1830)

Ako za periodinu funkciju uzmemo zvuni val, tada se, po Fourieru, svaki
rezultantni zvuni val moe aproksimirati trigonometrijskim redom. No, ovim osnovnim
oblikom Fourierova reda nije koristilo jer je izraunavanje vrlo sloeno i dugotrajno.
Razvojem raunalne tehnologije za raunanje spektralne analize sada se koristi transformirana
verzija gornje jednadbe koja ima ogranien broj parametara. Taj oblik Fourierovog reda se
dobiva prilagoavanjem i deriviranjem originalne jednadbe a algoritam se naziva brza
Fourierova transformacija (Fast Fourier Transform - FFT), upravo zato to je nastao kao
rezultat transformiranja Fourierova reda. Rezultat brze Fourierove transformacije je skup
kompleksnih brojeva. Da bi se iz takvog prikaza prelo u prikaz pogodan za prikaz spektralne
analizu, upotrebljava se tzv. power spectrum algoritam. Pri konverziji u oblik u kojemu je
domena frekvencija, power spectrum algoritam predstavlja frekvenciju kao redni broj
kompleksnog broja u skupu, a elongaciju kao zbroj kvadrata realnog i imaginarnog dijela
kompleksnog broja. Maksimalan frekvencijski opseg spektralne analize osnovane na FFT
metodi je jednak polovici frekvencije uzorkovanja (sampling rate).

FT - FOURIER TRANSFORM - FOURIEROVA TRANSFORMACIJA -
Matematiki postupak kojim se omoguuje konverzija signala iz vremenske domene u
frekvencijsku, odnosno izraunavanje spektra iz ampitudno prikazanog signala.
FFT - FAST FOURIER TRANSFORM (J.W. Cooley and J.W. Tukey, 1965) -
Matematiki algoritam kojim se pomou raunala mogu izvriti brze spektralne analize
zvunog signala.



14
3.2.2. FFT ANALIZA
Danas je spektralna analiza zvuka dostupna kroz niz raunalnih programa i od velike
je koristi u akustikoj analizi glasa i govora. PC raunala mogu izvesti stotine milijuna
raunskih operacija u sekundi pa je mogue izvesti tako sloeni raun, kao to je raunanje
spektralne analize u realnom vremenu.

Slika 11. FFT spektar ljudskog glasa (fonacija vokala /A/).

3.2.3. LPC ANALIZA
LPC (Linear Predictive Coding) spektar dobiva se iz FFT- analize izraunavanjem
prosjenih vrijednosti. Takvim uprosjeavanjem FFT spektar postaje ''izglaan'', eliminiraju
harmonici (vie nisu istaknuti) a vee nakupine pojaanih harmonika tvore formante koji
postaju vidljivi.
Slika 12. LPC spektar ljudskog glasa (fonacija vokala /A/ iz prethodnog primjera).



15
Slika 13. LPC spektar (deblja linija) nastaje raunanjem iz FFT spektra (uzimaju se
srednje vrijednosti), ''peglanjem'' spektra.


3.2.4. SREDNJI DUGOTRAJNI SPEKTAR (LTASS)
Srednji dugotrajni spektar (LTASS - Long Tterm Average Speech Spectrum) dobiva
se izraunavanjem srednjih vrijednosti FFT spektra na vremenskom uzorku govora od cca. 2
minute. Koristan je u usporedbi karakteristika govora razliitih govornika. Iz njega moemo
dobiti podatke o nekim govornim poremeajima (npr. sigmatizmu, poremeaju nazalnosti)
te nekim opim karakteristikama glasa i govora (npr. boja glasa, prisutnost uma u glasu i sl.).
Da bismo mogli usporeivati karakteristike govora razliitih govornika potrebno je
koristiti isti govorni tekst kod svih ispitanika (najbolje da ga ispitanici proitaju). Pri odabiru
teksta treba voditi rauna da u tekstu bude ujednaena zastupljenost svih glasova kao i u
svakodnevnom govoru.
Na slici 14. prikazana su dva srednja dugotrajna spektra (plava ploha je jedan a
crvena linija drugi spektar) koji prikazuju preklapanje dvije liste razliitih rijei koje su
koritene u jednom testu za ispitivanje poremeaja slunog procesiranja (jedna lista slui za
ispitivanje lijevog a druga za ispitivanje desnog uha). Iako su rijei u listama razliite (ne
smiju biti iste jer bi u drugom testiranju ispitanik lake prepoznavao rije koju je ve uo)


16
postignuto je jako dobro preklapanje oba spektra to znai da su obje liste fonetski i
frekvencijski dobro ujednaene.

Slika 14. LTASS (Long Tterm Average Speech Spectrum).


3.3. SPEKTROGRAM
Naziva se jo i sonogram. Prikazuje zvuni signal u tri dimenzije: vrijeme (x os)
frekvencija (y os) i amplitudi (z os).

Slika 15. Sonogram (spektrogram) govora.





17
3.3.1. REZOLUCIJA SPEKTROGRAMA (IRINA FILTRIRANJA)
Kod spektrograma se uobiajeno primjenjuju dvije vrste rezolucija s obzirom na
frekvencije. Stari analogni ureaji za spektrogramsku analizu (sonografi ili saonagrafi)
koristili su seriju paralelnih pojasno-propusnih filtara (filtar bank) gdje su filtri mogli raditi
na dva naina:
kao uskopojasni filtri konstante irine pojasa od 45 Hz (Narrow Band Filter) ili
kao irokopojasni filtri konstante irine pojasa od 300 Hz (Wide Band Filter).
Danas se gotovo u potpunosti koriste raunalni programi koji koriste FFT spektralnu
analizu zvuka ali koji mogu simulirati i grafiki prikazati uskopojasni ili irokopojasni
spektrogram kao to je to radio klasini sonograf.
Uskopojasna analiza primjenjuje se kada u spektrogramu elimo vidjeti vie detalja,
npr. harmonike u govoru. tada se oni vide kao niz paralelnih horizontalnih tamnijih linija gdje
donja linija prikazuje trag fundamentalne frekvencije a linije iznad su tragovi harmonika.
irokopojasna analiza primjenjuje se kada u spektrogramu elimo vie generalizacije
i uopavanja tj. kada elimo promatrati neke globalne karakteristike zvuka. Tada neemo
uoavati pojedinane harmonike ve skupine harmonika koji se meusobno grupiraju s
pojaanim intenzitetom u nekim dijelovima spektra. Takvi pojaani dijelovi spektra nastali
zbog efekta rezonancije vokalnog trakta nazivaju se govornim formantima. Formante takoer
uoavamo kao niz paralelnih horizontalnih zatamnjenja ali oni vie nisu tanki poput linije zato
jer objedinjavaju skupinu od nekoliko pojedinanih harmonika.
Na starim sonogramima formanti su se mogli oitavati iskljuivo vizualno (bilo je
vano iskustvo procjenjivaa) dok dananji raunalni programi imaju algoritme koji
omoguavaju precizno izraunavanje centralne frekvencije formanta, frekvencijski raspon
(pojas) svakog formanta i intenzitet formanta. Osim numerikih podataka o formantima
(najee se analiziraju prva tri formanta F
1
, F
2
i F
3
) mogu je i dobar grafiki prikaz
formantskih karakteristike na kojima se mogu dobro uoavati i promjene karakteristika
formanata u govoru (formantske tranzicije). Formantske tranzicije daju korisne informacije o
promjenama u rezonantnim karakteristikama vokalnog trakta (promjena oblika i volumena)
tijekom izgovora i prijelaza s jednog glasa na drugi.






18
Slika 16. Uskopojasna i irokopojasna analiza (vidljivost harmonika ili formanata).
uskopojasna
analiza
irokopojasna
analiza
formanti


3.3.2. SPEKTROGRAMSKA ANALIZA GOVORA
Na donjem spektrogramu (slika 17) prikazan je izgovor reenice ''Nemoj sluati to
drugi ljudi govore''. Ispod spektrograma slovima je oznaen izgovor glasova. Iznad
spektrograma brojevima su oznaeni neki karakteristini obrasci izgovora i govornog zvuka.
1. Rije ''Nemoj'' sastoji se od zvunih glasova: vidljiv je harmonian spektar
(fundamentalna frekvencija najnia horizontalna linija i vii harmonici gornje linije
paralelne s fundamentalnom frekvencijom);
2. um glasa /S/ na visokim frekvencijama u rijei ''sluati;
3. um glasa // u srednjem frekvencijskom podruju u rijei ''sluati;


19
4. Okluzija (prekid u govoru) u poetnoj fazi izgovora glasa /T/ u rijei ''sluati'';
5. Podruje bez govora i zvuka izmeu dvije rijei (''nemoj sluati'');
6. um glasa // u srednjem frekvencijskom podruju na poetku rijei ''to''. Iza njega
odmah slijedi okluzija glasa /T/;
7. Izgovor glasa /D/ na poetku rijei ''drugi'' nadovezuje se na prethodnu rije bez pauze.
Glas /D/ prepoznajemo po vidljivoj F0 i nekoliko viih harmonika (glasnice kod zvunih
okluziva i afrikata titraju i za vrijeme okluzije pregrade artikulatora);
8. Isto se dogaa i sa zvunim glasom /G/ u rijei ''drugi'';
9. Isto se dogaa i sa zvunim glasom /D/ u rijei ''ljudi''
10. Isto se dogaa i sa zvunim glasom /G/ na poetku rijei ''govore'';
11. Glas /V/ u rijei ''govore''. Sadri vrlo malo energije u vidljiv je fundamentalni ton na
niskim frekvencijama. Nakon njega slijedi nastavak rijei (''..ore'') u kojem energija
govora opada jer je kraj reenice. esto na kraju rijei ili reenice dolazi i do
obezvuavanja zvunih glasova pa se ponekad nazire samo um bez vidljivog
harmoninog spektra.

Slika 17. Karakteristini detalji sonograma.


Ljudski je govor varijabilan i zato je potrebno veliko iskustvo u akustikoj analizi
govora. Vrlo esto kod istog govornika u istim govornim obrascima pronalazimo znatne
varijacije u govoru. Osim toga, govor varira i od osobe do osobe. dakle postoje intra-
personalne varijacije (ista osoba govori) i inter-personalne varijacije (kada govore razliite


20
osobe). Na slici 18. prikazani su spektrogrami na kojim ista osoba uzastopno izgovara istu
reenicu. ak i kada se trudimo na isti nain izgovoriti istu sintagmu, vidljive su razlike.

Slika 18. Isti govornik izgovara istu reenicu tri puta.







21
4. AKUSTIKA VOKALNOG TRAKTA
Osim udjela respiracije i fonacije, konani akustiki oblik govornoga signala
znaajno ovisi i o konfiguraciji cjelokupnoga vokalnog trakta. Temeljni je problem akustike
teorije o govornoj produkciji kako razluiti govorni signal od elemenata koji su rezultat
vokalnog trakta, i suprotno, kako predvidjeti utjecaj rezonatora vokalnog trakta na odreeni
govorni signal (Fant, 1980).
Nekoliko autora primijenilo je metodologiju faktorske analize u prouavanju
artikulacijsko-akustikih odnosa vokalskog trakta. Opi zakljuak ovih studija pokazuje da se
izgovor vokala moe definirati s dva lingvalna (jezina) faktora, labijalnim faktorom i
eventualno maksilo-mandibularnim faktorom.
Znaajan doprinos akustikoj teoriji realizacije (izgovora) konsonanata dali su
Fujimura (1962), radom o nazalnim glasovima i Stevens (1971), koji je obradio frikative i
okluzive. Stevens je zakljuio da intenzitet zvunog signala kod frikativa primarno ovisi o
tlaku zraka u samom tjesnacu i vrlo malo o veliini i presjeku tjesnaca. To znai da u
uobiajenim uvjetima artikulacije, kod relativno stabilnoga subglotikog tlaka, intenzitet
frikcijskog uma nije znaajno ovisan o veliini frikcijskog tjesnaca. Ovaj nalaz govori u
prilog pristalicama tzv. kvantne teorije (quantal theory).
Kvantna teorija artikulacije (Stevens, 1989) zasniva se na Fantovoj akustikoj teoriji
govorne realizacije, a polazi od teze da izmeu vokalnog trakta i akustikog signala postoji
nelinearna povezanost. To potvruje injenicom da u odreenim podrujima vokalnoga trakta
vrlo mali pokreti artikulatora mogu proizvesti velike promjene na akustikom planu. Potpora
ovoj teoriji moe se nai i u radu Wood-a (1979) koji je utvrdio da i najmanje promjene
dimenzija jezika imaju veliki utjecaj na akustiku sliku vokala. Wood je locirao etiri razliita
mjesta gdje jezik prilikom izgovora vokala stvara sueni prolaz: du tvrdoga nepca, du
mekoga nepca, u gornjem i u donjem dijelu farinksa.
Ipak, treba naglasiti da zakljuci ovih istraivanja ne mogu dati jednoznane
rezultate i zakonitosti, a daljnja e istraivanja anatomije i fiziologije upotpuniti dosadanje
modele vokalnog trakta. Isto tako treba i dalje nastaviti akustiku analizu govornog signal.

4.1. REZONANCIJA
Rezonancija je osobina krutih tijela i upljina ispunjenih zrakom koje pod utjecajem
zvuka (npr. istog tona) iz okoline poinju same titrati. Kao rezultat rezonancije u takvom


22
tijelu koje titra (rezonatoru), javit e se frekvencije koje su harmonici izvornoga tona koji je
izazvao rezonanciju. Broj i intenzitet pojedinih harmonika ovisit e o frekvenciji izvornoga
tona, veliini (volumenu) i obliku rezonatora, kao i o fizikalnim svojstvima materijala od
kojega je rezonator sainjen. Pojava rezonancije koristi se kod veine glazbala, pa se pomou
odreenih karakteristika rezonatora dobiva i eljena boja zvuka nekog instrumenta. Na isti
nain upljine iznad larinksa (spomenimo samo tri vea rezonatora: faringealni, oralni i
nazalni rezonator) sudjeluju u stvaranju govornih zvukova. Ovdje se iz laringealnog glasa,
pomou rezonatorskih upljina, oblikuju vokali.
Glas proizveden u grkljanu iri se kroz rezonantne upljine (laringealnu, drijelnu,
nosnu i usnu). Zbog efekta rezonancije govorni zvuk u vokalnom traktu poprima svoju
konanu boju i akustiki oblik. Rezonantne karakteristike vokalnog trakta ovise o mnogim
faktorima a najvie o njegovoj duini, presjeku i obliku. Zbog efekta rezonancije zvuk se
filtrira u voklanom trkatu te e se zbog toga odreeni dijelovi spektra pojaavati (formanti)
dok e drugi biti prigueni.
Oblik i veliina drijelnog rezonatora zavise od poloaja jezika, aktivnosti
konstriktora drijela, poloaja, pokreta i zategnutosti zidova farinksa. Ako je jezik povuen
unazad, upljina drijela e se znatno smanjiti i obratno. Za vrijeme normalnog disanja velum
je sputen i tada su nazalna i oralna upljina spojene. Kod svih oralnih glasova velum se
podie i zatvara nazalni prolaz a kod izgovora nazalnih glasova (m, n, nj) velum je sputen pa
zrana struja prolazi kroz nosnu upljinu. Nosna upljina moe utjecati na poremeaj
rezonancije (hiper ili hipo nazalnost).
Usna upljina je najvea pa se u njoj odvijaju i najvee promjene oblika, poloaja i
veliine rezonatora. Ovo se postie zahvaljujui strukturi, obliku i pokretljivosti pojedinih
govornih organa. Pomini artikulatori: donja vilica, miii lica, usne, jezik, meko nepce i
drijelne stijenke mijenjanjem svog poloaja prema nepominim artikulatorima (gornjoj
eljusti, tvrdom nepcu i zubima) mijenjaju oblik i volumen usne upljine, stvarajui pregrade
ili suene prolaze te usmjeravaju zrak kroz usnu ili nosnu upljinu.
Suvremena znanost o govoru pokuava objasniti govorni zvuk kao seriju akustikih
signala koji su podloni filtriranju rezonantnih upljina (svaka pojava rezonancije ili
antirezonancije djeluje na zvuni signal kao akustiki filtar). Ovo je tumaenje poznato kao
"Linear source-filter theory", a prema toj teoriji moe se objasniti i akustika modifikacija
laringealnoga zvuka, gdje se jednostavni spektar laringealnoga osnovnog tona, uslijed
prijenosne funkcije vokalnog trakta, modificira u spektralni oblik sloenog harmonikog


23
zvuka. Ovu teoriju najbolje je razradio Fant 1960. godine u svojoj knjizi "Acoustic Theory of
Speech Production" (prema: Lindblom i Sunberg, 1971).
Upravo su se samoglasnici, zbog svojih akustikih obiljeja, pokazali kao
najprimjereniji za ovakva istraivanja, u kojima se pokuavao definirati i suziti broj
relevantnih akustikih parametara. Iz akustike je poznato da se vokalni trakt moe usporediti s
akustikom tubom ija e akustika impedancija biti jednaka omjeru duine tube i veliini
njenog presjeka. Stevens i House (1955) su za samoglasnike razvili tro-parametarski model
vokalskog trakta. Ovaj model zasnovan je na: a) mjestu suavanja, b) veliini suenog prolaza
i c) odnosu otvora usta i duine vokalnog trakta (akustika impedancija). U skladu s tim,
autori su definirali prva tri formanta. Prvi je formant frekvencijski visok ako postoji uski
jezini tjesnac iznad glotisa i veliki ne-okrugli otvor usta. Formant je nizak ako je usni otvor
mali i okrugao ili ako postoji uski jezini tjesnac u blizini usta. Drugi formant u pravilu
postaje frekvencijski vii to se mjesto suenja pomie vie od glotisa prema ustima i to se
vie poveava odnos duine i presjeka (akustika impedancija) otvora. Povienje frekvencije
drugoga formanta je izrazitije to je jezini tjesnac ui. Trei se formant malo povisuje kad se
tjesnac vie pomie od glotisa prema naprijed i kad se vie poveava otvorenost usta i
zaokruenost presjeka.

Slika 21. Source Filter Model.

GOVORNI ZVUK
SUPRA-GLOTALNA
AKTIVNOST
GLOTALNA
AKTIVNOST
IZVOR
ZVUKA -SOURCE
VOKALNI TRAKT
FILTER












24
Slika 22. Source Filter Model primijenjen na vokalni trakt.



SOURCE: Zvuk na glasnicama (u laringsu) nastaje na dva naina i sastoji se od dvije
komponente:
aerovibratorna (titranje glasnica koje proizvodi osnovni ton s viim harmonicima)
aeroturbulentna (um koji nastaje prolaskom zraka kroz larinks).

FILTAR: Vokalni trakt (koji tvore sve upljine iznad larinksa) zbog efekta rezonancije
(pojaanje ili guenje) daje konanu boju i intenzitet zvuka.












25
4.1.1. REZONANCIJA I VOKALNI TRAKT

Slika 23. Rezonancija mukog i enskog vokalnog trakta.







26
4.2. FORMANTI
Formanti su intenzitetski naglaeni dijelovi spektra koji su rezultat rezonancije u
rezonantnim upljinama i ne ovise o promjenama visine osnovnog tona ili harmonika. Kod
zvunih glasova formante ne moemo direktno uoiti zbog prisutnosti harmonika
(eksperimentalno to bismo mogli vidjeti u spektru apata (kada glasnice ne titraju). Kod
bezvunih konsonanata formante moemo uoiti direktno u spektru iako oni i ne predstavljaju
u pravom smislu formante jer ne nastaju uvijek kao rezultat rezonacije. Npr. prednji glasovi
/S/ ili /C/ ne stvaraju rezonanciju jer se proizvode na samom izlazu iz usne upljine. Stoga se
formanti u govoru uglavnom promatraju u izgovoru samoglasnika.
Struktura formanata je za pojedine glasove uvijek je priblino ista ali se razlikuje
izmeu mukaraca i ena jer su i njihove rezonantne upljine razliite veliine. Kod
mukaraca je vokalni trakt dui (vei volumen) pa su formanti frekvencijski nii nego kod
ena. Kod zvunih glasova formante ne moemo direktno u spektru uoiti zbog prisutnosti
harmonika (eksperimentalno to bismo mogli vidjeti u spektru apata, kada glasnice ne titraju).
Formante najee uoavamo tako da iz FFT (Fast Fourier Transform) spektra napravimo
LPC (Linear Predictive Coding) spektar. Drugi je nain da se u trodimenzionalnoj analizi
(spektrogramu ili sonogramu) primjenjuje tzv. iroko filtrirnje (bolje se uoavaju formanti) ili
usko filtriranje (bolje se vide harmonici).
Vokalni trakt moemo zamisliti kao cijev (''akustika tuba'') koja je otvorena (usta)
na jednom a zatvorena na drugom kraju (glotis). U vokalnom traktu nalazi se stupac zraka na
kojem se stvaraju longitudinalni valovi. Na mjestu svakog trbuha stvarat e se pojaana
rezonancija a na mjestu vorova priguenje. Pojaana rezonancija formirat e govorne
formante. Na slici su prikazani primjeri kako se u tubi (ili vokalnom traktu) s otvorenim
jednim krajem formiraju vorovi i trbusi.
Rezonancija vokalnog trakta definirana je neparnim brojem etvrtina valne duljine
vokalnog trakta. Kod ovakve otvorene tube najjau rezonanciju e imati sinusoidni zvuni val
kojemu je valna duljina jednaka etverostrukoj duini vokalnog trakta.







27
Slika 19: FFT spektar (vidljivi harmonici) i LPC spektar (vidljivi formanti) istoga
zvuka.




Slika 20. Nastanak formanata u tubi (primjer za vokalni trakt).



28
U prvom sluaju (za prvi formant - F
1
) na otvorenom kraju nastat e jedan trbuh
kojem e valna duljina biti jednaka duljini tube odnosno bit e jednaka jednoj etvrtini
zvunog vala s najjaom rezonancijom. Za tubu s jednim otvorenim krajem najjau
rezonanciju imat e zvuni val koji ima etiri puta veu valnu duljinu od vokalnog trakta.
U drugom sluaju, (za drugi formant - F
2
) to e biti tri etvrtine zvunog vala s
najjaom rezonancijom.
U treem sluaju, (za trei formant F3) to e biti pet etvrtina zvunog vala s
najjaom rezonancijom.
Formule za izraunavanje:
prvi formant
L
c
F
4
1
=

drugi formant
L
c
F
4
3
2
=

trei formant
L
c
F
4
5
3
=


F
1
- rezonantna frekvencija formanta (Hz)
c - brzina zvuka (izraena u metrima/sekundi)
L - duina vokalnog trakta (izraena u metrima); kod mukarca je oko 17 cm
(0.17 m)
Primjer kako se raunaju rezonantne frekvencije vokalnog trakta (formanti)
korak 1: pretvoriti duinu vokalnog trakta iz centimetara u metre:-
17.3 cm 100 = 0.173 m
korak 2: izraunati F
1

F
1
= c/4L = 346 m/s (4 x 0.173 m) = 500 Hz
korak 3: izraunati F
2
i F
3

F
2
= F
1
x 3 = 500 x 3 = 1500 Hz
F
3
= F
1
x 5 = 500 x 5 = 2500 Hz
F
4
= F1 x 7 = 500 x 7 = 3500 Hz



29
5. ARTIKULACIJA - IZGOVOR
Artikulacija (izgovor) je sposobnost razgovijetnog izgovaranja glasova i
podrazumijeva pokrete govornih organa koji stvaraju govorne glasove. Konsonanti se tvore
pokretima artikulatora u rezonantnim upljinama. Frikcijskom modulacijom nastaju tjesnani
glasovi - frikativi. Kod njih artikulatori oblikuju uske otvore na kojima se prilikom prolaska
zrane struje javljaju karakteristini umovi (npr. bezvuni frikativi). Start-stop modulacijom
nastaju pregradni glasovi (okluzivi) koji u akustikom smislu predstavljaju poseban oblik
uma - prasak. Polupregradni glasovi (afrikate) nastaju kombinacijom frikcijske i start-stop
modulacije.
Poremeaji artikulacije predstavljaju najuestaliji govorni poremeaj i veina
logopeda se s njima najee susree. Broj ljudi, a naroito djece s potekoama izgovora
glasova, u stalnom je porastu. Vjerojatno ne zato to dananje generacije govore loije, ve
zato to se sve vie panje obraa na kvalitetu artikulacije i vie se pazi na standarde i norme
izgovora. Pravilna artikulacija postala je i jedan od preduvjeta za polazak djeteta u kolu.
Osim na sadraj poruke sada se vie panje obraa i na formu govora, pa tako i greke
izgovora postaju uoljivije. Dosadanja saznanja o poremeajima artikulacije glasova pruaju
prilino jasnu sliku i shemu poremeaja. Na temelju iskustva i poznavanja fonetike svaki
logoped moe s dosta velikom sigurnou predvidjeti da e jedan poremeen glas za sobom
povui i poremeaj odreenih drugih glasova. Smatra se da dijete ne ui glasove kao sustav
izoliranih zvukova, ve u kontekstu leksikih jedinica. Kako je svaka leksika jedinica
odreena semantikim faktorima, to znai da je preduvjet za usvajanje glasa sposobnost
usvajanja jezika. Naravno, glas je mogue usvojiti i bez semantikog faktora, ali se tada
njegova upotreba svodi samo na igru ili imitaciju i nije u funkciji komunikacije govorom.
Stoga, ako glas ne elimo promatrati samo kao imitaciju, nuno ga je povezati s fonemom kao
najmanjom jedinicom jezinog izraza. Isto tako razvoj artikulacije glasova potrebno je
komparirati s usvajanjem fonolokog sustava gdje fonemi tvore ogranien broj jezinih
jedinica, a glasovi s beskonano mnogo varijanti predstavljaju realizaciju (materijalizaciju)
fonema u govoru. Moe se rei da je "fonem najmanja linearna jedinica plana jezinog izraza
kojoj nita ne odgovara na planu sadraja, ali ijom izmjenom dolazi do promjene sadraja
jezinog znaka..." i da "jedan fonem ima beskonano mnogo varijanata u svojoj glasovnoj
realizaciji (sve dok njihove varijante ne utjeu na promjenu sadraja)..." (kiljan, 1980).
Jedan od osnovnih preduvjeta razvoja artikulacije je sposobnost usvajanja jezika. Danas sve


30
vie prevladava miljenje da za usvajanje jezika postoje " specifine (kognitivne) sposobnosti
za govor koje se razvijaju prije i bre od ostalih intelektualnih sposobnosti te da su relativno
neovisne o njima..." (Stani, 1986, str. 74). Slinu hipotezu navodi i Leneberg (1981)
smatrajui da za razvoj jezika postoje specifine bioloke (genetske) sposobnosti, ali ne
genetske kao direktno nasljee, ve kao naslijeene predispozicije za razvoj govora. To ne
znai da su te specifine sposobnosti u cjelini uroene, ali ima istraivanja koja potvruju i tu
hipotezu da ve samim roenjem postoji odreena funkcionalna specijalizacija centralnog
nervnog sistema za usvajanje jezika. Na to upuuje studija Molfese-a i Molfese-a (1983) u
kojoj autori iznose rezultate niza elektrofiziolokih istraivanja. Ova istraivanja su raena na
razliitim dobnim skupinama (od novoroenadi roene u prosjeku 15 dana ranije, pa do
odraslih osoba prosjene starosti 29 godina). Ispitanicima su davani sluni stimulusi koji su
imali razliite oblike govornog i negovornog zvuka, a kao odgovori registrirani su evocirani
potencijali u podruju verteksa. Rezultati tih istraivanja mogu se saeti na slijedee:
1. Ve od roenja (ak i kod prematurusa) postoji odreena sposobnost razlikovanja
fonetskog od nefonetskog stimulusa.
2. Tijekom maturacije CNS-a neke od sposobnosti (reagiranje na fonetske stimuluse)
lateraliziraju se u lijevu hemisferu.
3. Ako u najranijoj dobi doe do oteenja lijeve hemisfere, tada e desna hemisfera
postati dominantna za jezik (govor) i to bez znaajnih posljedica na razvoj govora. Meutim,
kada kod odraslih osoba doe do oteenja lijeve hemisfere, ovakva zamjena funkcionalne
specijalizacije od strane desne hemisfere nije mogua.
Veina autora smatra da razvoj govora (lingvistika faza) poinje oko navrene prve
godine ivota. S poetkom lingvistike faze poinje i osmiljena upotreba kombinacije
glasova (Vuleti, 1987). Od tada pa na dalje mogue je pratiti razvoj glasova barem s dva
aspekta. Jedan aspekt bio bi iskljuivo artikulacijski koji prati razvoj glasovnog sustava.
Poznato je da e se prvo javiti kombinacije okluziva (najjednostavnija artikulacija) i vokala, a
zatim e se iz okluziva postepeno razvijati frikativi, afrikate itd. Drugi aspekt bio bi fonoloki
koji, prema veini autora koji preferiraju ovaj izraz, nastoji prikazati razvoj artikulacije kao
jedan segment razvoja jezika. dakle kao razvoj fonologije. Tako Scwartz (1984) lingvistiku
fazu razvoja govora dijeli na:
1. period prereprezentativne fonologije (12 do 18 mj.),
2. period reprezentativne (sistematske) fonologije (18 mj. do 7 god.)
3. period formalne fonologije (7 do 9-12 god.).


31
Za razvoj artikulacije najznaajnija su prva dva perioda. Prvi period obuhvaa
usvajanje prvih 50 rijei (prema kriterijima odraslih to su uglavnom imenice). Usvajanje prvih
rijei vezano je uz odreena semantika polja (npr. hranjenje). Pojedina znaenja dijete
izraava kroz upotrebu zvunih cjelina koje prvenstveno uoava na leksikoj razini, a ne
fonetskoj (Leonard i sur., 1982, Smith, 1983). Tako npr. dijete u poetku moe koristiti istu
glasovnu realizaciju za nekoliko razliitih rijei. Smatra se takoer da semantiki faktori
odreuju i utjeu na usvajanje fonologije odnosno razvoj artikulacije (Schwartz i sur., 1983).
Ali isto tako, vjerojatno je da su prve rijei djeteta odreene i mogunostima artikulacije. Uz
drugi period reprezentativne ili sistematske fonologije Schwartz (1984, str. 49) kae:
"Tradicionalno, mi smo jedino uvaavali artikulacijski aspekt (produkciju) glasova u tom
periodu. Shodno tome opis razvoja i klinika primjena bili su ogranieni na informacije koje
su se gotovo u cjelosti odnosile na fonetski sustav. Iako je to vaan aspekt razvoja, on ne
objanjava u cijelosti razvoj fonologije". Mnogi autori danas smatraju da se usvajanje glasova
i njihov razvoj u ovom periodu ne mogu objasniti samo na temelju inherentnih distinktivnih
obiljeja koja uglavnom objanjavaju artikulacijski i/ili akustiki aspekt. Pokazalo se da na
nivou artikulacije nije mogue u potpunosti objasniti razvoj i greke artikulacije a naroito
one vrste greaka koje mi nazivamo "nesistematskim", a to se nastoji objasniti na fonolokoj
razini. Na kraju treba spomenuti jo nekoliko injenica vezanih uz razvoj i usvajanje glasova,
a koja vrijede i kao pravila u terapiji. Navodi ih Ingram (1983):
1. Djeca uglavnom ue glasove postupno, a ne odjednom.
2. Djeca mogu simultano usvojiti vie glasova, a ne jedan po jedan.
3. Djeca usvajaju percepciju glasova nekoliko tjedana prije nego to se ti glasovi
pojave u njihovoj produkciji.
4. Djeca usvajaju (ovladavaju) produkcijom glasova kroz perceptualnu reprezentaciju
rijei, a ne kroz neposredne imitacije.

5.1 TVORBA GLASOVA
Uobiajene artikulacijske podjele glasova vre se prema mjestu artikulacije, nainu
artikulacije i prema zvunosti glasova. Mjesto artikulacije nekog glasa odreeno je poloajem
govornih organa koji meusobnim poloajem ili dodirom tvore dotini glas. Prema mjestu
artikulacije glasovi se dijele na:
dvousnene ili bilabijale: p,b,m,
zubnousnene ili labiodentale: f,v


32
zubne ili dentalne: s,z,c,t,d,n
nadzubne ili alveloarne: l,r
nepane ili palatalne: i,e,j,lj,nj,,,,d,,
srednjonepane ili medijopalatalne: a
mekonepane ili velarne: o,u,k,g,h.
Nain artikulacije odnosi se na vrstu pokreta te stupanj otvora ili zatvora to ga tvore
govorni organi Prema nainu artikulacije glasovi se dijele u dvije osnovne skupine. To su
vokali i konsonanti. Kod tvorbe vokala zrana struja nema nikakve zapreke, a kod
konsonanata postoje razliiti oblici zapreke.
Prema nainu artikulacije glasovi se dijele na:
vokale ili samoglasnike: i,e,a,o,u i slogotvorni r
prijelazni glas ili poluvokal: j
beumni suglasnici ili sonanti: v,m,n,nj,l,lj,r
pravi konsonanti: tjesnani ili frikativi (f,s,z,,,h), polupregradni ili afrikate
(c,,d,,) i pregradni ili okluzivi p,b,t,d,k,g).,
Zvunost je osobina onih glasova pri ijem izgovoru se javlja i titranje glasnica.
Prema kriteriju zvunosti glasove dijelimo na:
zvune (prave konsonante): b,d,g,d,,z,
bezvune (prave konsonante): p,t,k,c,,,s,,f,h.
Ostali glasovi (vokali, poluvokal i sonanti) su neutralni jer ne sudjeluju u asimilaciji
po zvunosti. Meutim, u akustiko-artikulacijskom smislu i neutralni glasovi su zvuni.
Neki autori pridodaju artikulacijskim osobinama glasova i kriterij sudjelovanja
rezonatora (oralni i nazalni).
Prema tom kriteriju nazalni su glasovi m,n,nj, a svi ostali glasovi su oralni. Treba
napomenuti da klasine artikulacijske podjele glasova predstavljaju samo grubo
pojednostavljenje (Malmberg 1974) jer se govorni organi u procesu artikulacije nalaze u
neprestanom kretanju pa se isti akustiki dojam jednog glasa moe izvesti razliitim tipovima
artikulacije.

5.2. POREMEAJI ARTIKULACIJE
Veina definicija svrstava poremeaje artikulacije u dislalije (Vuleti, 1987). Novije
definicije uglavnom polaze od fenomenologije opisujui samo manifestiranje poremeaja, dok
su ranije definicije u sebi sadravale i klasificiranje poremeaja prema etiologiji. U


33
posljednjih nekoliko godina moe se uoiti odreena podijeljenost meu autorima. Neki
autori poistovjeuju poremeaj artikulacije s dislalijom, drugi dislaliju promatraju ire kao
poremeaj glasa i leksika, a neki smatraju da dislaliju treba klasificirati i definirati iskljuivo s
aspekta jezika. Jednu od definicija poremeaja artikulacije kao dislalije dala je Vladisavljevi
(1981). Ona kae da su artikulacijski poremeaji ili dislalije nemogunosti ili nepravilnosti
izgovora pojedinih glasova, a manifestiraju se kao omisije, supstitucije i distorzije, dok
poremeaje na nivou rijei svrstava u jezine poremeaje. Meutim ista autorica
(Vladisavljevi, 1989) sada smatra da je ovakva klasifikacija na temelju simptoma (omisije,
supstitucije i distorzije) zastarjela i da bi poremeaje artikulacije (dislalije) trebalo promatrati
i definirati s aspekta jezika jer su glasovi njegov sastavni dio. Vuleti (1987) daje definiciju
dislalije koja se sastoji iz dva dijela, a odnosi se na poremeaje izgovora glasova i poremeaje
leksika. Prema toj definiciji "dislalija je poremeaj izgovora glasova u obliku omisija,
supstitucija i distorzija te poremeaj rijei u obliku omisija, supstitucija, adicija i metateza
glasova i slogova, neovisno o izgovornim mogunostima, a struktura reenice i slijeda
reenica, dakle upotreba sintakse i morfologije, u skladu je s dobi govornika" (Vuleti, 1987,
str. 26). Danas se kod veine autora uoava trend ka povezivanju artikulacijskog i leksikog
aspekta. Pri tom se ne negiraju artikulacijske kategorije poremeaja (omisija, supstitucija i
distorzija) ali se smatra da je prikladniji termin "fonoloki" poremeaji. To se objanjava
injenicom da je samo u oko 20 - 25 % sluajeva poremeaj zaista na nivou artikulacije, a u
75 - 80 % sluajeva poremeaj se manifestira i na nivou leksika pa se moe cjelovitije
objasniti na fonolokoj (fonemskoj) razini koja povezuje artikulaciju i leksik (Schwartz i sur.,
1980, Shriberg i Kwiatkowski, 1982-a, 1982-b, 1988, Shriberg, 1983, Edwards, 1983,
Leonard, 1985). Smatra se da je ovakav fonoloki pristup zapoeo Compton (1970) svojom
studijom. On polazi od pretpostavke da su poremeaji artikulacije dio ireg sustava koji se
moe objasniti odreenim fonolokim pravilima (procesima), a u svom je ispitivanju pokazao
da postoji visoka konzistentnost i sistematinost greaka ako ih promatramo na fonolokoj
razini dok bi te iste greke na artikulacijskoj razini mogli opisati samo kao "nesistematske"
greke. Nakon toga proveden je niz istraivanja koja su pokazala da su fonoloki poremeaji
povezani i s drugim poremeajima jezika, dok isti artikulacijski poremeaji uglavnom nisu.
Ali, isto tako neka djeca mogu imati neke specifine jezine poremeaje (npr. odsustvo
upotrebe sloenih reenica) a da nema poremeaja artikulacije. Fonoloki poremeaji
ispitivani su u odnosu na sintaktike i semantike faktore. Pokazalo se da postoji povezanost
fonolokih (artikulacijskih) poremeaja s poremeajima sintakse to i nije neoekivano, jer


34
obje kategorije predstavljaju strukturalne aspekte jezika (Shriner i sur., 1969, Panagos, 1974,
Schwartz i sur., 1980, 1983, Paul i Shriberg, 1982). Faircloth i Faircloth (1970) pronali su
sluajeve kada nije bilo fonolokih poremeaja na nivou leksika (npr. prilikom testiranja s
izoliranim rijeima), ali su se ti poremeaji pojavili prilikom govora u reenici. Odnosi
izmeu fonologije i semantike nisu odmah uoljivi budui da se fonologija odnosi na
strukturalne aspekte jezika a semantika na njegov konceptualni aspekt. Meutim neka novija
istraivanja ukazuju da odreeni semantiki faktori utjeu i na razvoj artikulacije. Jedan od tih
semantikih faktora je vrsta rijei (npr. glagol koji izraava radnju nasuprot imenici). Drugi
faktor je djetetovo poznavanje i razumijevanje leksikih jedinica. Camarata i Schwartz su
1982 (prema Schwartz i sur., 1983) u svom istraivanju utvrdili da djeca prave znatno vie
artikulacijskih greaka kod izgovora glagola nego li kod imenica. Ovo se moe objasniti time
to djeca kod usvajanja leksika u poetku naue vie imenica nego glagola pa im je i
artikulacijski vjerojatno bliskije izgovaranje imenica. Shriberg i Kwiatkowski (1988)
sumiraju rezultate nekoliko longitudinalnih studija (neke su trajale ak 20 godina) osoba koje
su u djetinjstvu imale artikulacijske i/ili jezine poremeaje. Pokazalo se da osobe koje su
imale samo poremeaje artikulacije nisu kasnije u ivotu pokazivali neke specifine
potekoe. Ali osobe koje su imale u djetinjstvu jezine poremeaje, imale su tokom itavog
ivota niz problema (npr. potekoe u obrazovanju, radu, interpersonalnim odnosima itd.).
Schery (1985) je utvrdio da postoji takoer znaajna povezanost inteligencije s jezinim
problemima. Dakle, to se tie definiranja poremeaja artikulacije moemo zakljuiti da se
omisija, supstitucija i distorzija usko povezuju samo uz fonetski aspekt, a da je za potpunije
razumijevanje nesistematskih greaka artikulacije potrebno analizirati poremeaj na leksikoj
razini (fonoloki aspekt). Treba napomenuti da fonoloki pristup ne umanjuje znaaj
artikulacije, ve poremeaj nastoji objasniti cjelovitije i ire. Neki autori ak pretpostavljaju
da bi vrlo precizna akustika analiza glasova u samom poetku lingvistike faze mogla
diferencirati djecu koja e imati fonoloke poremeaje od djece kod koje e taj razvoj tei
normalno (Shriberg i Kwiatkowski, 1983, 1988, Leonard, 1985). Vie je autora pokualo
definirati fonoloke procese (npr. Weiner, 1984), a na tom podruju posebno je informativan
rad Edwards-a (1983) koji sintetizira podatke iz pet studija. Autor navodi one fonoloke
procese, engl. phonological (natural) process (analysis), koji su u literaturi dobro
dokumentirani a odnose se na normalan i/ili poremeen razvoj fonologije (artikulacije).
Ukupno je izdvojeno 26 fonolokih procesa i svrstano u 7 grupa.



35
5.2.1. UESTALOST POREMEAJA ARTIKULACIJE
Uestalost poremeaja najee se promatra s obzirom na dob, spol i pojedine
glasove ili skupine glasova. Veina istraivanja pokazala je da je razvoj artikulacije neto bri
kod djevojica. Ta razlika je uglavnom znaajna izmeu 3 i 5,5 godina (Vuleti i Ljubei,
1984, Kenny i sur., 1984, Kenny i Prather, 1986). to se tie broja greaka artikulacije, on
znaajno opada kod oba spola s porastom dobi. Najee poremeeni su likvidi frikativi i
afrikate. Na predkolskom uzrastu on se kree priblino do 30 %, poetkom kolovanja iznosi
oko 15 %, oko desete godine je 8 %, a kod odraslih osoba oko 4 % populacije ima poremeaje
izgovora (Vuleti, 1987).

5.2.2. ETIOLOGIJA
Klasine podjele uglavnom dijele uzroke artikulacijskih poremeaja na organske i
funkcionalne. Pod organskim uzrocima misli se na razne anomalije i odstupanja u grai
govornog aparata te oteenja sluha (Jaffe, 1984, McWilliams, 1984, Cole i Paterson, 1984).
Meutim, funkcionalne uzroke je mnogo tee odrediti, pa se taj pojam sve vie zamjenjuje
nekim drugim pojmovima kao to su "neorganski" ili "nepoznati" uzroci (Ruscello, 1984,
Weiner, 1984, Bernthal i Bankson, 1984). Vuleti (1987) sve neorganske uzroke svrstava u
kategoriju "ostali uzroci", a tu ubraja lo fonematski sluh, nespretnost artikulatora, lo govorni
uzor, infantilni govor, zaputenost, roditeljski perfekcionizam, bilingvizam, zaostajanje u
intelektualnom razvoju i nekadanje uzroke. Vladisavljevi (1981) sve uzroke dijeli na:
uzroke sredine, organske uzroke, psiholoke uzroke i nasljedne faktore. Ivievi-Desnica i
iki (1989) pretpostavljaju da su tzv. funkcionalni uzroci neurogenog porijekla te da su
izazvani neurolokim disfunkcijama, a to su potkrijepili nizom nalaza iz literature i vlastite
prakse (iki i Ivievi-Desnica, 1986). Worthtington i Peters (1984) takoer iznose podatke
da je kod 25 - 44 % djece s funkcionalnim poremeajima artikulacije ustanovljen promijenjen
ABR (auditory brainstem response) - sluno evocirani potencijali modanog debla. Kao to
vidimo i kod tih neorganskih uzroka sve ee se otkrivaju fina neuroloka oteenja i
disfunkcije, a sve vie se koristi termin "nepoznati uzroci".

5.3. AKUSTIKE OSOBINE GLASOVA
Akustike osobine glasova najee se prezentiraju binaristikim opisom
razlikovnih obiljeja. Pojmove "binarna opzicija" i "distinktivna obiljeja" prvi je uveo
Jakobson, utvrdivi 2 parova inherentnih distinktivnih obiljeja na temelju kojih se moe


36
izvriti podjela glasova bilo kojeg jezika prema njihovim akustinim karakteristikama
(Jakobson, Halle, 1988). Prema gramatici hrvatskoga knjievnog jezika (Bari i sur., 1979), u
naem jeziku ima devet pari razlikovnih obiljeja. To su:
1. vokalnost-nevokalnost
2 .konsonantnost-nekonsonantnost
3. kompaktnost-nekompaktnost
4. difuznost-nedifuznost
5. nazalnost-nenazalnost
6. prekidnost-neprekidnost
7. stridentnost-nestridentnost
8. zvunost-bezvunost
9. gravisnost-negravisnost.
1. Vokalnost je osobina glasova kod kojih titraju glasnice, a zrana struja prolazi bez
veih zapreka kroz usnu upljinu. Vokalnost imaju vokali i, e, a, o, u, vokalsko r, te sonanti v,
m, n, nj, l, lj, r.
2. Konsonantnost je osobina glasa koja se odnosi na prisustvo zapreke koja dovodi
do stvaranja uma prilikom prolaska zrane struje. Ovu osobinu imaju pravi konsonanti p, t,
k, b, d, g, c, , , d, , f, s, , h, z, , te sonanti v, m, n, nj, l, lj, r.
Prema osobinama vokalnosti i konsonantnosti glasove moemo podijeliti u etiri
grupe:
- vokali - imaju osobinu vokalnosti i nekonsonantnosti
- konsonanti - imaju osobinu konsonantnosti i nevokalnosti
- sonanti - imaju osobinu vokalnosti i konsonantnosti
- prijelazni glas j - nevokalski i nekonsonantski.
3. Nazalnost imaju sonanti m, n, nj. Ova osobina nastaje zbog sputanja mekog
nepca ime je omogueno da dio zrane struje prolazi kroz nosnu upljinu. Nazalna
rezonancija daje specifinu boju ovim glasovima.
4. Kompaktnost je osobina glasova koja se odnosi na grupiranje zvuka u sredinjem
dijelu spektra. Ovu osobinu imaju glasovi pri ijoj artikulaciji jezik sudjeluje svojim hrptom,
a mjesto artikulacije kree se od desni do drijela. Kompaktni su palatalni i velarni glasovi:,
, , , d, , nj, lj, k, g, h, te srednji vokal a.


37
5. Difuznost kao akustika osobina predstavlja rasprenost zvune energije u
podruju vrlo visokih i vrlo niskih frekvencija. Gledano artikulacijski, difuzni su oni glasovi
koji se tvore vrhom jezika i usnama. To su p, b, m, f, v, t, d, n, s, z, c. Difuzni vokali su u, i.
6. Neprekidnost je osobina glasova koji u svom trajanju nemaju naglog prekida
(akustikog ili artikulacijskog). Neprekidni su vokali, frikativi, poluvokal, te sonanti v, l, lj.
7. Stridentnost podrazumijeva prisutnost jaeg i dueg uma. um je izraeniji ako je
struja zraka jaa, a tjesnac ui, hrapaviji ili vie zakrivljen. Stridentni su frikativi (osim h),
afrikate c, te sonant v. Glasovi s, z, c nazivaju se jo i piskavi (sibilanti) jer je kod njih um
najotriji.
8. Zvunost je osobina glasova pri ijem izgovoru glasnice titraju. Prema akustinom
dojmu zvuni su svi vokali poluvokal, sonanti i zvuni konsonanti. Meutim prema
asimilaciji po zvunosti, ovu osobinu imaju samo pravi konsonanti b,d, g, d, , z, . Svi
ostali glasovi ponaaju se neutralno prema asimilaciji po zvunosti.
9. Gravisnost je osobina glasova koji imaju tamnu boju zvuka. S obzirom na
artikulaciju to su glasovi kod kojih se stvara vei rezonantni prostor u usnoj upljini. Ovu
osobinu imaju konsonanti i vokali koji se tvore u stranjem dijelu usne upljine. Gravisni su
vokali o, u, sonanti v, m, i pravi konsonanti p, b, k, g, f, h. Prethodno navedene akustiko-
artikulacijske osobine zasnivaju se vie na subjektivnom doivljaju glasa (npr. taman, piskav,
nazalan, zvuan itd.). Meutim, glasove moemo analizirati i s aspekta objektivne akustike
promatrajui ih kroz tri osnovna parametra: frekvenciju, vrijeme i intenzitet. S obzirom na
frekvencijski spektar glasove moemo promatrati prema obliku zvunog spektra. Svi glasovi
predstavljaju oblike sloenog zvuka to znai da u sebi sadre vei broj frekvencija. Slijedea
podjela prema obliku spektra moe glasove razdijeliti na muzike tonove i umove.
Karakteristika muzikih tonova je postojanje jedne osnovne frekvencije (osnovnog
harmonika) i viih harmonika koji su cjelobrojni viekratnici osnovnog harmonika. Svi vokali
imaju svojstva muzikog tona. Napomenimo jo da je poluvokal j po svojim akustikim
osobinama najsliniji vokalu /I/. Dosadanja akustika analiza glasova uglavnom se zasniva
na sonografiji, a esto se susree naziv "vidljivi govor" (visible speech). Iako je ovaj postupak
predstavljao veliki napredak u akustikoj analizi, on ima i svojih ogranienja. Stariji tipovi
sonografa, na kojima su uglavnom vrene analize glasova kod nas i u svijetu, napravljeni su u
analognoj tehnologiji i zbog toga relativno neprecizni. Pouzdane analize uglavnom su
dobivene samo na samoglasnicima koji imaju harmonian zvuk. Meutim kod suglasnika koji
u akustikom smislu predstavljaju um, nije bila mogua dovoljno egzaktna analiza. Zato kod


38
razliitih autora nalazimo razliite i neprecizne podatke, a esto se o akustikim
karakteristikama govori opisno kao npr. o viem, niem, tamnom ili svijetlom spektru.
Potekoe u analizi proizlaze i iz injenice da suglasnici u govoru predstavljaju prijelazno
stanje izmeu samoglasnika (Kurtovi, 1985), pa zato i njihova akustika slika varira i ovisi o
susjednim glasovima. Egzaktnija akustika analiza glasova moe se izvriti pomou digitalnih
analizatora zvuka u realnom vremenu. Ovi analizatori koriste digitalno filtriranje ili FFT
analizu (Winckel, 1968, Randall i Upton, 1978, Thrane, 1979, Randall i Jens Hee, 1981,
Randall, 1987).
FFT analiza (Fast Fourier Transform) zasniva se na temelju posebnog matematikog
postupka (Fourier-ov integral), a omoguava analizu sloenog zvuka razlaganjem na njegove
osnovne komponente. Sumirajui podatke o frekvencijskom spektru suglasnika (kari, 1967,
Jelakovi, 1978; Vladisavljevi, 1977, 1981) mogue je izdvojiti nekoliko osnovnih
karakteristika.
1. Bezvuni glasovi se nalaze u viem dijelu spektra (iznad 3000 Hz), a zvuni u
niem dijelu (ispod 4000 Hz).
2. Nazali imaju dva intenzitetska formanta. Nii se nalazi izmeu 200 i 600 Hz, a vii
izmeu 1000 i 1200 Hz.
3. Bilabijalni okluzivi p i b sadre u svom spektru i jake infrazvune komponente.
Moemo ih osjetiti kao zrani udar ako prilikom izgovora stavimo dlan ispred usta. Glasovi k
i g imaju koncentriranu energiju oko 2500 Hz, a t i d se nalaze oko 8000 Hz.
4. Frikativi su frekvencijski najvii glasovi ( u prosjeku, nalaze se izmeu 5000 i
12000 Hz). Najvii su frikativi s i z (7000 - 12000 Hz), a najnii frikativi su f i h (ispod 3000
Hz).
5. Afrikate se nalaze izmeu 4000 i 6000 Hz, a najvii je glas c koji ima
koncentriranu zvunu energiju oko 8000 Hz, a esto i vie.
6. Sonanti se nalaze u podruju oko 3000 Hz. Glasovi v i l imaju spektar do 3000 Hz,
glas lj ide do 4000 Hz, a r ima najizraeniji spektar od 700 do 1400 Hz. Frekvencijske
karakteristike glasova, a naroito suglasnika, prema dosadanjim analizama, nemaju veliku
povezanost s nainom ili mjestom artikulacije. Meutim, ako usporeujemo nain artikulacije
s trajanjem glasova, tada povezanost postoji. Vokali imaju najdue trajanje, a kree se u
rasponu od 50 do 300 ms (Jelakovi, 1978). Kurtovi (1985) navodi da u normalnom govoru
trajanje vokala iznosi od 70 do 150 ms. Randall i Tech (1987) iznosi podatak da se trajanje
kree u rasponu od 100 do 200 ms. Iza vokala po trajanju nalaze se frikativi, zatim afrikate, a


39
najkrai glasovi su okluzivi. Trajanje suglasnika kree se u rasponu od 2 do 40 ms to je
ujedno i donja granica osjetljivosti sluha za prepoznavanje tonske visine zvuka (Jelakovi,
1978). Trajanje okluziva kree se u rasponu do 10 ms ( Randall i Tech, 1987).Treba jo
napomenuti da na trajanje glasa u govoru utjee i vrsta akcenta te poloaj glasa u rijei.
Intenzitetske karakteristike glasova pokazuju da najvei intenzitet posjeduju
samoglasnici, a kako se najvei dio njihove energije nalazi ispod 2000 Hz, tu je koncentrirano
preko 90% snage govora. Iza samoglasnika po intenzitetu se nalaze sonanti, a zatim slijede
pravi konsonanti. Openito, moemo rei da su vokali vremenski dugi, frekvencijski niski i
intenzitetski jaki glasovi dok su konsonanti vremenski kratki, intenzitetski slabi i
frekvencijski visoki glasovi ( Pappas, 1985). Vano je takoer napomenuti da ovi objektivni
akustiki parametri odreuju i suprasegmentalnu strukturu govora. Pri tome najvaniju ulogu
u stvaranju ritma govora ima kombinacija intenziteta, frekvencijska visina vokala i vrijeme
trajanja artikulacije ( Calvert, 1980).

5.4. KOARTIKULACIJA
Prilikom izgovora neke rijei, glasovi koji je tvore ne izgovaraju se potpuno
sukcesivno, jedan za drugim. Oni se meusobno stapaju, odnosno preklapaju i pri tom
racionaliziraju pokrete artikulatora samo na najnunije. To se naziva koartikulacija ili
suizgovor.
Pod koartikulacijom podrazumijevamo meusobno preklapanje odnosno povezivanje
glasova u slogu ili rijei. Dosadanja malobrojna istraivanja ukazuju na povezanost
koartikulacije i senzomotornog razvoja, pa moemo pretpostaviti da e se tekoe u
senzomotornom razvoju artikulacije odraziti i na koartikulaciju. Na akustikom planu
koartikulaciju smo analizirali s vremenskog, frekvencijskog i intenzitetskog aspekta gdje su se
pokazale odreene specifinosti (Heever, 1992-a, 1992-b).
Koartikulacija se najee manifestira u vremenu i to na dva naina (McReynolds,
1986):
kao prerano zapoeti pokret kada se artikulatori postave u adekvatan poloaj prije
zvukovne realizacije dotinog glasa (to je tzv. pozitivna, prednja ili preuranjena
koartikulacija) i
kao zadravanje izgovornog poloaja prethodnog glasa iako je ve poeo glas koji
slijedi (tzv. negativna, stranja ili zakanjela koartikulacija).
kari (1991) takoer opisuje dva tipa koartikulacije:


40
ako rije sadri dva ista glasa, tada e artikulatori to nastojati realizirati kao samo
jedan produeni pokret (ako ne postoji zapreka za to) i
kao prijevremeni pokret artikulatora za izgovor glasa koji e tek uslijediti, izvest
e se im je to mogue, pa ak i prije samoga glasa.
Koartikulacija se moe manifestirati i na drugi nain kada se radi o govornim
poremeajima. Tako npr. jedan dislalian glas moe na akustikom planu "inficirati" susjedne
glasove ispred ili iza njega (Heever, 1992-a, 1992-b). Dosadanja istraivanja koartikulacije
su malobrojna, a metodoloki vrlo razliita. Najee se nastoje registrirati pokrete
artikulatora u govoru i pri tom se koriste razliite metode snimanja kao npr. ultrazvuk (Parush
i Ostry, 1993), elektropalatografija (Harrington, 1987) itd. Ohman je (1967) postavio
numeriki model koartikulacije koji je baziran na njegovim ranijim spektrografskim
mjerenjima koartikulacije. Sussman, MacNeilage i Hanson (1973) su pratili EMG odgovore
simultanih pokreta usana i vilice. Kent i Minifie (1977) napravili su pregledni rad prikaza
modela govorne realizacije sa gledita koartikulacije. Bell-Berti i Hariss (1982) istraivali su
vremenski aspekt pokreta usana s gledita teorije o motornoj kontroli govora. Lubker i Gay
(1982) tekoer istrauju koartikulaciju usana te je povezuju s biolokim osobinama vokalnog
trakta kao i specifinostima pojedinog jezika.
Koartikulacija znai da poloaj usana u nekom trenutku ne ovisi samo o glasu koji se
trenutno izgovara, nego i o glasovima prije i poslije.

5.5. PROZODIJA
Iako se na prvi pogled prozodija ne uklapa u poglavlje o artikulaciji, ona je ipak
ovisna o artikulaciji, tj. o brzini izvoenja pokreta. Prozodija, pored ostalog, ukljuuje brzinu
govora i naglasak. Govoriti se moe razliitom brzinom, ali jo nije dovoljno jasno kako
mehanizam govorne kontrole omoguava realizaciju razumljivoga govora pri razliitim
brzinama. Istraivanja ukazuju da pojedini govornici koriste razliite obrasce u kontroli
govorne brzine. Kuehn i Moll (1976) doli su do takvog zakljuka na temelju radigrafskih
snimaka i analiziranja brzine pokreta artikulatora. Ostry i Munhall (1985) takoer su
istraivali pokrete artikulatora posebno pratei trajanje pokreta, premjetanje poloaja i brzinu
artikulatora. Oni su zakljuili da kada je brzina promatrana u odnosu na poloaj i trajanje
pokreta artikulatora, kinematike varijable tendiraju veoj ujednaenosti nego u sluaju kada
su brzina i poloaj artikulatora promatrani odvojeno. Ovaj rad moemo smatrati dobrim
primjerom kako kvantificirati parametre govornih pokreta. Ako znamo da u prosesu govora


41
sudjeluje oko 100 miia, postavlja se pitanje da li se kontrola vri izolirano za svaki mii i
svaku jedinicu govora ili se kontrola vri na temelju veeg grupiranja. Najznaajniji rad na
ovom podruju objavili su Kelso, Saltzman i Tuller (1986) obrazlaui teorijski model
koordinacije koji obuhvaa vee skupine miia.

5.6. DIJADOHOKINEZA
Dijadohokineza ili dijadohokinenetika brzina je pojam koji se susree u neurologiji i
logopediji. U neurologiji se odnosi na sposobnost vrenja brzih antagonistikih pokreta na
rukama i nogama a ispituje se kombinacijama pokreta kao npr. stiskanjem/otvaranjem ake,
udaranje dlanovima po natkoljenicama, pomicanje prstiju kao da se svira klavir i sl.
Nemogunost ili nepreciznost izvoenja ovakvih pokreta naziva se adijadohokineza.
Dijadohokineza u govoru (Diadochokinetic rate - DDK) mjeri kako brzo neka osoba
moe proizvesti seriju brzih uzastopnih izmjenjujuih glasova. Najee se trai uzastopno
ponavljanje serije slogova s kombinacijom konsonant-vokal (''pa-ta-ka''). Umjesto pojma
dijadohokineza moe se koristiti i termin ''maksimalna govorna brzina ponavljanja''. Cilj
ispitivanja dijadohokineze je procjena maksimalne brzine pomicanja artikulatora u izgovoru
pri emu se mjesto artikulacije uzastopno mijenja od prednjeg (usta) preko srednjeg dijela
usne upljine (pokret jezika) do stranjeg (meko nepce). Rezultat se iskazuje kao maksimalni
broj izgovorenih slogova u odreenom vremenu (obino se uzima vrijeme od 5 do 15 sekundi,
ali ispitiva mora uzeti u obzir jednako vrijeme kod svih ispitivanja). Slabije sposobnosti
(manji broj izgovorenih slogova) moe ukazivati na nedovoljnu maturaciju neuro-motornog
govornog sustava ili na neuroloke ili govorne potekoe (ataksija, apraksija, dizartrija,
mucanje i sl.).
Prilikom ispitivanja logoped mora prvo sam demonstrirati (pokazati) to se trai od
ispitanika, zatim dati ispitaniku da pokua to ponoviti i tek nakon uvjebavanja se vri pravo
testiranje.
Kod mlae predkolske djece moe se koristiti i neka druga serija slogova koja su
djeci jednostavnija i razumljivija kod davanja uputa. To npr. moe biti neka rije koja je
poznata mlaoj djeci ali rije mora sadravati sva tri poloaja izgovora (prednji srednji
stranji) kao npr. ''patike'' ili ''patika'' (papue). Iznimno, kod mlaih se mogu koristiti i rijei s
barem dva poloaja izgovora (prednji stranji) kao npr. u rijeima ''pika'' ili ''puki''.
Ispitivanje dijadohokineze kod mlae djece osobito je korisno u procjeni opih govornih
motorikih sposobnosti te kod djece sa sumnjom na mucanje.


42
5.7. STATISTIKI PARAMETRI GOVORA
Na uzorku od 10 djeaka normalnog govornog statusa prosjene dobi 10 godina i 6
mjeseci izmjereni su slijedei parametri govora (Heever, 1996).
Mean
fundamnetalna frekvencija (F
0
) 252,2 Hz
intenzitet F
0
70,56 dB
trajanje okluzije glasa /T/ 76,72 ms
trajanje eksplozivnog uma glasa /T/ 19 ms
trajanje okluzije glasa /K/ 76,1 ms
trajanje eksplozivnog uma glasa /K/ 23,0 ms
trajanje vokala /E/ u rijei ''teta'' 129,7 ms
trajanje vokala /A/ u rijei ''teta'' 239,7 ms
trajanje glasa /S/ u rijei ''slika'' 170,3 ms
trajanje vokala /I/ u rijei ''slika'' 97,5 ms
trajanje vokala /A/ u rijei ''slika'' 211,2 ms
trajanje vokala /E/ u rijei ''meso'' 128,9 ms
trajanje glasa /S/ u rijei ''meso'' 160,7 ms
trajanje vokala /O/ u rijei ''meso'' 220,2 ms
trajanje glasa // u rijei ''uma'' 152,1 ms
trajanje vokala /U/ u rijei ''uma'' 132,9 ms
trajanje vokala /A/ u rijei ''uma'' 217,2 ms
trajanje vokala /A/ u rijei ''aa'' 149,7 ms
trajanje glasa // u rijei ''aa'' 135,7 ms


43
6. GLAS - FONACIJA
6.1. FUNDAMNETALNA FREKVENCIJA
Visina glasa je perceptivni fenomen, a ovisi o fundamentalnoj frekvenciji koja je
fizikalni parametar. Fundamentalna frekvencija (F
0
) je broj vibracija koje glasnice uine u
jednoj sekundi, a izraava se u hertzima (Hz). Ona je determinirana aktivnou unutarnjih
laringealnih miia, subglotikim tlakom te napetou, masom i duljinom glasnica to je opet
dijelom posljedica poloaja krikoidne, tiroidne i aritenoidnih hrskavica. Nadalje, na vrijednost
F0 utjeu dob, spol, tjelesna konstitucija, socijalno okruenje, emocije, intelektualni status,
laringealna patologija, mentalni poremeaji, oteenja sluha, neuroloki i endokrini
poremeaji te ope zdravstveno stanje. Glas nije monoton i nije konstantan, ovisi o
emocijama u govoru, tempu, intonaciji i jaini. Afektivnost, dakle, prati nae vokalno, ali i
ope ponaanje. Glas iste osobe nije isti svaki dan. Varijacije glasa kod iste osobe, od dana do
dana mogu se kretati u rasponu do 18%.
6.2. HARMONICI
Harmonici se javljaju u svakom sloenom harmoninom zvuku kao cjelobrojni
umnoci osnovnog harmonika (fundamentalnog tona) i jasno su vidljivi u svim vokalima kao i
u spektru zvuka kojeg proizvodi neki muziki instrument. U ljudskom glasu vidljivo je i do 15
harmonika. Njihova frekvencija je uvijek odreena fundamntalnom frekvencijom (npr. ako je
osnovni laringealni ton imao 100 Hz, tada e prvi harmonik (H1) imati 200 Hz, drugi H2 -
300 Hz, trei H3 - 400 Hz itd. Pojaane intenzitetske vrijednosti grupiranih harmonika
predstavljaju formante a njih moemo najsigurnije oitati pomou LPC analize.












44

Slika 24. Dva muka govornika izgovaraju vokale.

sekunde
kHz
6
2
4
0.2
1 2 3 4 5 6
/A/ /E/ /I/ /O/ /U/


6.3. PERTURBACIJE GLASA

Slika 25. Zvuk titranja glasnica na oscilogramu.






45
6.3.1. JITTER I SHIMMER
Neka istraivanja u vremenskoj analizi ukazuju da se kod nekih govornih poremeaja
javljaju promjene koje se uoavaju prilikom analize valnih oblika titranja glasnica. Mikro
varijacije (perturbacije) glasa nije mogue zamijetiti sluanjem ve se uoavaju akustikom
analizom oscilograma fonacije vokala.
Jitter je termin koji se odnosi na mikro nepravilnosti u brzini vibracija glasnica,
odnosno varijacije frekvencije osnovnog laringealnog tona. Jitter se moe izraavati u
razliitim mjernim jedinicama i na vie naina a najee se izraava kao prosjeno
odstupanje u brzini titranja glasnica u postocima. Normalne vrijednosti jittera doputaju
odstupanje do 1% (npr. ako je F0 = 100 Hz, jitter e iznositi oko 1 Hz). Povieni jitter
manifestirat e se kao glas loije kvalitete a manja vrijednost jittera daje kvalitetniji glas
kojemu je intonacija ia.
Shimmer se odnosi na intenzitetsku nepravilnost, odnosno fluktuaciju amplitude
zvunog signala. Shimmer je brzo kolebanje amplituda i najee se izraava u decibelima
Normalna vrijednost shimmera doputa kolebanja do 0.35 dB a poviene vrijednosti u
govornom glasu percipiramo kao promuklost.

Slika 26. prikaz jittera i shimmera na oscilogramu.







46
6.3.2. VIBRATO I TREMOR
Vibrato je specifino podrhtavanje glasa, odnosno prisutnost malih promjena
intenziteta i frekvencije osnovnog laringealnog tona. Frekvencijske i intenzitetske modulacije
moraju biti pravilne. Frekvencijske modulacije u prosjeku iznose 4 do 6 Hz, a intenzitetske
oko 9 dB. U pjevanju je vibrato poeljna osobina glasa.

Slika 27. Vibrato u pjevanju.



Tremor bismo mogli opisati kao ''lo'' vibrato koji doivljavamo kao nepoeljno i
nepravilno podrhtavanje glasa. U tremoru se takoer javljaju frekvencijeke modulacije u
opsegu 4 6 Hz ali su one nestabilne kao i varijacije intenziteta. Tremor moe ukazivati na
neuroloku etiologiju (npr. kod Parkinsonove bolesti, cerebralne paralize i sl.) ili na stres
(podrhtavanje glasa pod utjecajem anksioznosti straha i sl.






47
Slika 28. Tremor u glasu (oscilogram, podrhtavanje amlituda - zelena i podrhtavanje
fundamnetalne frekvencije plava linija).


6.4. DIPLOFONIJA
Termin diplofonija oznaava ''dvoglasje'' dvostruki glas. Diplofonian glas se
sastoji od dva glasa razliitih frekvencija koji se javljaju istovremeno. Ponekad se
diplofonian glas moe producirati tako da jedna glasnica titra jednom a druga glasnica
drugaijom frekvencijom. Kao primjer, diplofonija se moe javiti kod unilateralnog polipa
glasnice. Zdrava glasnica vibrirat e normalnom frekvencijom, dok glasnica sa polipom
vibrira mnogo sporije i proizvodi niu frekvenciju. Uzroci diplofonije mogu biti razliiti kao
npr.: laringealna opna (diaphragma laryngis), paraliza glasnica, simultane vibracije
ventrikularnih nabora i pravih glasnica i sl. Kongenitalna laringealna opna ili diaphragma
laryngis je fibrozna ili membranozna opna koja u razliitom stupnju zatvara rimu glotisa.
Diplofoniju je mogue proizvesti i s normalnim glasnicama.
Tretman diplofonije ima za cilj otklanjanje uzroka drugog glasa. Ponekad se
kirurkim zahvatom (npr. odstranjenjem polipa ili laringealne dijafragme) eliminira i
diplofonija. ee se diplofonija otklanja glasovnom terapijom to se postie redukcijom
hiperfunkcije ili laringealne tenzije zbog koje nastaje drugi ton.


48
Slika 29. Diplofonija u glasu.

6.5. ODNOS SIGNAL UM
U fonaciji se esto mjeri parametar koji pokazuje kolika je razlika izmeu prosjene
vrijednosti harmonijskog dijela spektra i razine uma (HNR harmonics to noise ratio).
Uobiajeno se izraava kao vrijednost (razlika) izraena u decibelima. to je razlika vea, glas
je kvalitetniji i ii. Smatra se da razlika u normalnom glasu mora iznositi najmanje 10 do 12
dB. Vrijednost ispod 10 dB ukazuje da u glasu ima puno uma to moe ukazivati na
poremeaj glasa odnosno patologiju.

Slika 30. Omjer (odnos) signal/um (HNR Harmonics/Noise Ratio).
UM
HARMINIKI SIGNAL



49
6.5. UDAR ILI ATAKA GLASA
Nain zapoinjanja glasanja zovemo udar ili ataka glasa. Razlikujemo meku i tvrdu
ataku. Ako se glasnice nedovoljno sljubljuju, doi e do prolaska izvjesne koliine zrane
struje kroz glotis. To je meka ataka. ujan um i prije emisije glasa te u glasu odraz je
vokalne disfunkcije i naziva se ukava ataka. Suprotne je prirode tvrda ataka. Glasnice se
najprije vrsto priljube i zatvore glotis. Subglotiki tlak istovremeno raste te se u jednom
trenutku naglo, gotovo eksplozivno oslobaa razdvajajui glasnice. Tvrda ataka je prilino
uobiajena pojava meu osobama koje puno govore a ne vode dovoljno brige o vokalnoj
higijeni (npr. nastavnici, odgajatelji, sportski treneri).

Slika 31. Normalna fonacija.



Slika 32. Tvrda glotalna ataka glasa.



50

Poetak fonacije ili govora moe se manifestirati kao iznenadna "tvrda" ataka ili kao
umni (''siputljivi'') poetak glasanja. Nagla, eksplozivna tvrda glotalna ataka zapoinje naglo,
pojaanim zvukom. Govor sa naglim vokalnim poetkom je optereujue za glasnice pa
kontinuirana "staccato" fonacija (fonacija sa naglim poetkom) moe uzrokovati blagi edem i
crvenilo glasnica. nastavi li se i dalje tvrda ataka, mogu se javiti vorii (noduli) kontaktni
ulkus ili kontaktni granulom glasnica. Previe lagana, aputava ili ukava glotalna ataka
moe se uti kod pacijenata sa unilateralnom paralizom glasnica ili u nekih pacijenata zbog
starenja glasa. Kod kroninog umora glasa (fonastenia) takoer se esto moe javiti ukavi,
uman poetak fonacije. Ona je prisutna kod veine ispitivanih vokalnih profesionalaca (na
prikazanom dijagramu vidi se kao crveni vrh na parametru SPI ''Soft Phonation Indeks''). Ova
pojava ne mora nuno ukazivati na patologiju ali je injenica da nastavnici nesvjesno koriste
ovakav nain fonacije iz nekoliko razloga. Ovim nainom meke fonacije nastoje tedjeti
glasnice (takav glas koriste osobe koje osjeaju umor glasnica ili to jednostavno koriste da bi
izbjegli pojavu umora). Drugi mogui razlog je eventualno prisutnost voria (nodula) na
glasnicama koji onemoguavaju potpunu addukciju glasnica.

Slika 33. Meka (''ukava'') ataka glasa.


6.6. PREKIDI VISINE GLASA
Prekidi visine glasa mogu se javiti iz najee dva razloga. Jedan je maturacijski koji
se zapaa tijekom puberteta kod djeaka zbog rasta i poveanja larinksa a drugi je posljedica
prolongirane vokalne hiperfunkcije, nastaje esto kada se govori na neadekvatnoj, uglavnom
preniskoj visini glasa (Salihovi i sur., 2007).


51
Kod djeaka tijekom puberteta javljaju se promjene u veliini glasnica i drugih
laringealnih struktura to dovodi do sniavanja fundamentalne frekvencije za oko jednu
oktavu (kod djevojica je to znatno manje izraeno, za dva ili tri polutona).
Prekidi u visini glasa mogu biti rezultat sveukupnog vokalnog zamora - fonastenije.
Osobe koje intenzivno koriste svoj glas kao npr. glumci nakon dugotrajnih (vie satnih) proba
ili nastupa, mogu imati prekide u visini glasa. Takva kontinuirana vokalna hiperfunkcija s
pojaanim naporom moe dovesti i do prekida u fonaciji ili prekida visine glasa. Prekidi su
obino upozorenje da je vokalni mehanizam previe u uporabi ili je na neadekvatnoj visini
glasa tijekom dueg perioda. Za takve prekide se kae da je to vokalno epanje (isto kao i
kada neko epa hodajui sa povrijeenom nogom). Potedom umornog glasa od par dana i
primjenom lagane fonacije, prekidi fonacije i visine glasa obino e nestati.

Slika 34. Prekidi visine glasa.












52
6.7. ZVUNOST BEZVUNOST
Slika 35. Reenica ''Mi volimo govornu akustiku''.



U prvom primjeru reenica je izgovorena normalno (glasnice normalno rade, vidljivo
je puno harmonika zbog efekta rezonancije u usnoj upljini). U drugom primjeru iste je
reenica izgovorena tijekom inspirija (udaha). Tu je takoer vidljiv trag fundamentalne
frekvencije i samo jednog do dva harmonika. Ostalih viih harmonika nema jer nema
rezonancije zbog toga to se zvuk iri prema pluima (intenzitet zvuka je slabiji i nema
rezonancije u usnoj upljini). U treem primjeru reenica je izgovorena apatom pa glasnice
ne rade. Nema harmonika i vidljivi su samo umovi.



53
7. KAZALO POJMOVA


akustika impedancija, 23
akustika teorija govorne produkcije, 21
akustika tuba, 23, 26
akustiki filtar, 22
antirezonancija, 22
artikulacija, 29
ataka glasa, 49
brzina govora, 40
brzina pokreta artikulatora, 40
difuznost, 37
dijadohokineza, 41
dijadohokineza, 41
diplofonija, 47
drugi formant, 28
elongacija, 6
faktorska analiza, 21
FFT analiza, 13, 38
FFT spektar, 14, 27
fonastenia, 50
formant, 23
formant, 23
formanti, 8, 17
formanti, 26
formantske tranzicije, 17
Fourier, 12
frikativi, 21
frikcija, 21
frikcijska modulacija, 29
fundamentalna frekvencija, 11, 43
glotis, 23
gravisnost, 37
harmonici, 8, 22
harmonici, 43
harmoniki zvuk, 23
harmonijski val, 5
harshman, 21
HNR, 48
interferencija, 6
jitter, 45
koartikulacija, 39
koartikulacija, 40
kompaktnost, 36
konsonanti, 21
konsonantnost, 36
kvantna teorija artikulacije, 21
labijalni faktor, 21
laringealni glas, 22
linear source-filter theory, 22
lingvalni faktor, 21
LPC analiza, 14
LPC spektar, 15, 27
LTASS, 15
maksilo-mandibularni faktor, 21
meka ataka, 49
meko nepce, 21
motorna kontrola, 40
naglasak, 40
nazalnost, 15, 36


54
neprekidnost, 37
numeriki model koartikulacije, 40
okluzivi, 21
oscilogram, 9
osnovni laringealni ton, 43
poremeaji artikulacije, 32
poremeaji artikulacije, 29
prekidi visine glasa, 50
prozodija, 40
prvi formant, 28
quantal theory, 21
rezonancija, 21, 25
rezonancija vokalnog trakta, 26
rezonatori, 21, 22
shimmer, 45
soft phonation indeks, 50
sonogram, 16
source filter model, 24
spektar, 11
spektrogram, 16
srednji dugotrajni spektar, 15
start-stop modulacija, 29
stojni val, 6, 7
stridentnost, 37
subglotiki tlak, 21
suizgovor, 39
superpozicija, 6
irokopojasna analiza, 17
ukava ataka, 49
trei formant, 28
tremor, 46
tro-parametarski model, 23
tvrda ataka, 49
tvrdo nepce, 21
ultrazvuk, 40
uskopojasna analiza, 17
usta, 23
valna duljina, 6
vibrato, 46
visina glasa, 43
vokalni trakt, 21, 23
vokalnost, 36
zvuni val, 5
zvunost, 37
zvuk, 8












55
8. LITERATURA
1. Bari, E., Lonarevi, M., Mali, D., Pavei, S., Peti, M., Zeevi V, i Znika, M. (1979).
Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. kolska knjiga, Zagreb.
2. Bell-Berti, F., Hariss K. S. (1982). Temporal patterns of coarticulation: Lip rounding.
Journal of the Acoustical Society of America, 71, 449-454.
3. Bernthal,J. E., Bankson, N. W. (1984). Phonologic disorders: An Overview. U: Speech
Disorders in Children. (Ed.: Costello, J.), College-Hill Press, San Diego, 3 - 24.
4.
Calvert, D. R. (1980). Descriptive phonetics. Thieme-Stratton, Inc., New York.
5. Cole, E., Paterson, M. M. (1984). Assessment and Treatment of Phonological Disorders
in the Hearing Impaired. U: Speech Disorders in Children. (Ed.: Costello, J.), College-
Hill Press, San Diego, 93 - 128.
6. Compton, A. J. (1970). Generative Studies of Children's Phonolgical Disorders. Journal
of Speech and Hearing Disorders, vol. 35, 315 - 339.
7.

Edvards, M. L. (1983). Issues in Phonological Assessment. Seminars in Speech and
Language, vol. 4, 4, 351 - 373.
8. Faircloth, M., Faircloth, S. (1970). An Analysis of the Articulation Behavior of a Speech
Defective Child in Connected Speech and Isolated Word Responses. Journal of Speech
and Hearing Disorders, vol. 35, 1, 51 - 61.
9. Fant, G. (1980). The relations between area functions and the acoustic signal. Phonetica,
37, 55-86.
10. Harrington, J. (1987). Coarticulation and stuttering: an acoustic and electropalatographic
study. U: Speech motor dynamics in stuttering (ed.: Peters, H. F. M., Hulstijn, W.).
Springer-Verlag, Wien, , 381 - 392.
11. Heever, M.(1992-a). Koartikulacija kod dislalija. Istraivanja na podruju defektologije -
IV, Zagreb, str. 45 (saetak)
12. Heever, M.(1992-b). Poremeaji artikulacije glasova i njihovi meusobni odnosi.
Magistarsk rad. Fakultet za defektologiju, Sveuilite u Zagrebu.
13. Heever, M., (1996). Akustika analiza vremenskih segmenata normalnog I poremeenog
govora. Doktorska disertacija. Fakultet za defektologiju, Sveuilite u Zagrebu.
14. Ingram, D. (1983). The Analysis and Treatment of Phonological Disorders. Seminars in
Speech and Hearing, vol. 4, 4, 375 - 387.
15. Ivievi-Desnica, J., iki, N. (1989). Neurogena osnova artikulacijskih poremeaja. Acta
Defektologica, god.7,1-2, Pritina, 141 - 148.
16.
Jaffe, M. B. (1984). Neurological Impairment of Speech Production: Assessment and


56
Treatment. U: Speech Disorders in Children. (Ed.: Costello, J.), College-Hill Press, San
Diego, 157 - 186.
17.
Jakobson, R., Halle, M. (1988). Temelji jezika. Globus, Zagreb.
18.
Jelakovi, T. (1978). Zvuk. Sluh. Arhitektonska akustika. kolska knjiga, Zagreb.
19. Kelso, J. A. S., Saltzman, E. L., Tuller, B. (1986). The dynamical perspective on speech
production: Data and theory. Journal of Phonetics, 14, 29-59.
20. Kenney, K. W., Prather, E. M. (1986). Articulation Development in Preschool Children:
Consistency of Production. Journal of Speech and Hearing Research, vol. 29, 1, 29 - 36.
21. Kenney, K. W., Prather, E. M., Mooney, M., Jeruzal, N. (1984). Comparison Among
Three Articulation Sampling Procedures With Preschool Children. Journal of Speech and
Hearing Research, vol. 27, 2, 226 - 231.
22. Kuehn, D. P., Moll, K. L. (1976). A cineradiographic study of VC and CV articulatory
velocities. Journal of Phonetics, 4, 303-320.
23.
Kurtovi, H. (1985). Ozvuavanje. Tehnika knjiga, Beograd.
24. Lenneberg, E. (1981). Bioloka perspektiva jezika. U: Razvoj govora kod deteta.(Ured.:
Ignjatovi-Savi, N.), Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 7 - 21.
25. Leonard, L. (1985). Unusual and Subtle Phonological Behavior in Speech of
Phonologically Disordered Children. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 50, 1,
4 - 13.
26. Leonard, L., Schwartz, R., i sur. (1982). Early Acquisition in Children with Specific
Language Impairment. Journal of Speech and Hearing Research, vol. 25, 554 - 564.
27. Lindblom, B. E. F., Sundberg, J. E. F. (1971). Acoustical consequences of lip, tongue,
jaw and larynx movement. Journal of the Acoustical Society of America, 50, 1166-1179.
28. Lubker, J., Gay, T. (1982). Anticipatory labial coarticulation: Experimental, biological
and linguistic variables. Journal of the Acoustical Society of America, 71, 437-448.
29.
Malmberg, B. (1974). Fonetika. IP "Svjetlost" OOUR Zavod za udbenike, Sarajevo,
30. McReynolds, L. V. (1986). Functional articulation disorders. U: Human communication
disorders (Ed.: Shames, G. H. i Wiig, E. H.), Charles E. Merill Publishing Company, A
Bell & Howell Company, Columbus, 139 - 182.
31. McWilliams, B. J. 1984). Speech Problems Associated with Craniofacial. U: Speech
Disorders in Children. (Ed.: Costello, J.), College-Hill Press, San Diego, 187 - 224.
32. Molfese, D. L., Molfese, J. V. (1983). Hemispheric Specialization in Infancy. U: Manual
Specialization and the Developing Brain (Ed.: Yong, Segalowitz, Corter, Trehub),
Academic Press, New York, 93 - 109.


57
33. Ohman, S. E. G. (1967). Numerical model of coarticulation. Journal of the Acoustical
Society of America, 41, 310-320.
34. Ostry, D., Munhall, K. (1985). Control of rate and duration of speech movements. Journal
of the Acoustical Society of America, 77, 640-648.
35. Panagos, J. (1974). Persistence of the Open Syllable Reinterpreted as a Symptom of
language disorder. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 39, 1, 23 - 31.
36.
Pappas, D. G. (1985). Diagnosis and Treatment in Children. Taylor & Francis, London.
37. Parush, A., Ostry, D. J. (1993). Lower pharingeal wall coarticulation in VCV. The Journal
of Acoustical Society of America, 94, 715 - 722.
38. Paul, R. G., Shriberg, L. (1982). Associations Between Phonology and Syntax in Speech-
Delayed Children. Journal of Speech and Hearing Research, vol. 25, 536 - 547.
39.
Randall, R. B., Hee, J. (1981). Cepstrum Analysis. Technical Review, 3, Naerum, 3 - 40.
40. Randall, R. B., Tech, B.(1987). Frequency analysis. K. Larsen & Son A/S, Glostrup,
1987.
41. Randall, R. B., Upton, R. (1978). Digital Filters and FFT Technique in Real-Time
Analysis. Technical Revew, 1, Naerum, 3 - 25.
42. Ruscello, D. M. (1984). Motor Learning as a Model for Articulation Instruction. U:
Speech Disorders in Children. (Ed.: Costello, J.), College-Hill Press, San Diego, 93 - 128.
43. Salihovi N., Ibrahimagi A., Junuzovi-uni L (2007). Poremeaji glasa i gutanja.
Skripta. Univerzitet u Tuzli, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
44. Schery, T. K. (1985). Correlates of Language Development in Language-Disordered
Children. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 50, 1, 73 - 83.
45. Schvartz, R., Cheryl, K., Messick, M., Pollock, K. (1983). Some Nonphonological
Considerations in Phonological Assessment. Seminars in Speech and Language, vol. 4, 4,
335 - 348.
46. Schwartz, R., Leonard, L., Folger, M., Wilcox, M. (1980). Early Phonological Behavior
in Normal Speaking and Language Disordered Children: Evidence for a Synergistic View
of Linguistic Disorders. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 45, 357 - 377.
47. Shriberg, L. D., Kwiatkowski, J. (1988). A Follow-up Study of Children With Phonologic
Disorders of Unknown Origin. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 53, 2, 144 -
155.
48. Shriberg, L. D., Kwiatkowski, M. A. (1983). Computer-Assisted Natural Process
Analysis (NPA): Recent Issues and Data. Seminars in Speech and Hearing, vol. 4, 4, 389
- 405.
49.
Shriberg, L., Kwiatkowski, J. (1982-a). Phonological Disorders I. A Diagnostic


58
Classification System. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 47, 226 - 242.
50. Shriberg, L., Kwiatkowski, J. (1982-b). Phonological Disorders II. A Conceptual
Framework for Management. Journal of Speech and Hearing Disorders, vol. 47, 242 -
256.
51. Shriner, T., Hallowag, M., Daniloff, R. (1969). The Relationship Betwen Articulatory
Deficits and Syntax in Speech Defective Children. Journal of Speech and Hearing
Research, vol. 12, 319 - 325.
52. Smith, M. D. (1983). Fragile First Attempts at Articulation and Meaning. Seminars in
Speech and Language, vol. 4, 4, 313 - 331.
53. Stani, V. (1986). Specifine kognitivne sposobnosti za razvoj govora. Govor, 2, Zagreb,
69 - 76.
54. Stevens, K. N. (1971): Airflow and turbulence noise for fricative and stop consonants:
Static considerations. Journal of the Acoustical Society of America, 50, 1180-1192.
55.
Stevens, K. N. (1989): On the quantal nature of speech. Journal of Phonetics, 17, 3-45.
56. Sussman, H. M., MacNeilage, P. F., Hanson, R. J. (1973). Labial and mandibular
dynamics during the production of bilabial consonants: Preliminary results. Journal of
Speech and Hearing Research, 16, 397-420.
57. iki, N., Ivievi-Desnica, J.(1986). Prilog razluivanju problema etiologije
nerazvijenog govora. Govor, god. 4, 1, Zagreb, 71 - 86
58.
kari, I. (1967). Artikulacijska optimala glasa. Govor, 1, Zagreb, 40 - 45.
59. kari, I. (1991): Fonetika hrvatskoga knjievnog jezika. U: Povijesni pregled, glasovi i
oblici hrvatskoga knjievnog jezika (Ured.: Katii, R.), Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti i "Globus" nakladni zavod, Zagreb, , 61 - 372.
60. Thrane, N. (1979). The Discrete Fourier Transform and FFT Analysers. Technical
Review, 1, Naerum, , 3 - 25.
61. Vladisavljevi, S. (1977). Poremeaji govora u kolske i predkolske dece. Savez
drutava defektologa Srbije, Beograd.
62.
Vladisavljevi, S. (1981). Poremeaji izgovora. Privredni pregled, Beograd.
63. Vladisavljevi, S. (1989). Fonema u funkciji jezika. Acta Defectologica, vol. 7, 1-2,
Pritina, 37 - 41.
64.
Vuleti, D.(1987). Govorni poremeaji. Izgovor. kolska knjiga, Zagreb.
65. Vuleti, D., Ljubei, M. (1984). Izgovor u djeaka i djevojica. Defektologija, 20, 1-2,
Zagreb, 41 - 50.
66.
Weiner, F. F. (1984). A Phonologic Aproach to Assessment and Treatment. U: Speech


59
Disorders in Children. (Ed.: Costello, J.), San Diego, 75 - 92.
67. Winckel, F. (1968). Acoustical Foundations of Phonetics. U: Manual of Phonetics (Ed.:
Malmberg, B.), North-Holland Publishing Companu, Amsterdam.
68. Wood, S. (1979): A radiographic analysis of constriction locations for vowels. Journal of
Phonetics, 7, 25-43.
69. Worthington, D. W., Peters, J.F. (1984). Electrophisiologic Audiometry. U: Pediatric
Audiology. (Ed.: Jerger, J.), College-Hill Pres, San Diego, 95 -124.