Tin Ujevi - Pet stabala

Treba ih dvanaest i vie da drvored bude.

Svejedno, pet stabala nadvisuju ljude.
Oni ih ne vide, a mene udeneobina djeca grude.
esto je za me dan: pod njima proi.
to su mi dali? ni hlada, ni ptija gnijezda,
ni slasti penjanja, a vie ni jasnu sliku.
Svejedno: pet njih, sazvijee jasnije od zvijezda,
pet stabala, naoit peat krajoliku.
Moda e samo stabla ostati od nekih ivih mjesta?
O da! ima ih to nad grobnicama traju.
Istovjetna kraj ulica i povrh pustih cesta.
Pet stabala besmrtnih u bezimenom kraju.
Kadgod smo samo pomijeali sjenu,
radije su mi samo odmarala oi.
Svijet je na liu odljutio mrenu.
Pet kroanja, vie no zapis na ploi.
Onaj, koji ih je osovio, znam da je bio pjesnik,
no nije umio rei sve u rijei i kamenu.
Ljubei budua stabla, za neroene vjesnik,
zavjetao je: djeco, pogodite im namjenu!
Vidite, koliko e mijenjati zemljopisne karte!
Striti nad sitnim vrtnim kaligramima!
Savladati snjene marte,
biti u orijaka proljea samima!
Kako je teko ostaviti rije za vrijeme
i najmanji znak i zapis o dui!
U kisiku se stabla kupaju, ive kao ivo sjeme,
podno njih sve se dui i sui.
Pet stabala! Tabla vrijednosti: zna li cijenu
hrpi kamenja i komadima drva?
Ona ne venu, a ja vidim kroz stijenu
mogilu, prag, klupu i sto bez mrva.
A ja vidim ive kue i brodove u daskama,
i gusle i violinu.
No u stablu bogatije vidim: due to ne ginu.
I vidim vie no due pod maskama.
Meusobne uspomene onih to se ne poznaju,
neznanake ruke to se kroz vrijeme steu:
oni proli to za nas ne mogu da doznaju
ovdje me u mir i u sklad rastresena veu.
Pet stabala! Kako ih rei? Nametnuti im imena?
To je naih pet glasova bez moi grla!
Pet stabala! Ja sam pao! A nadivjela su vremena,
i kao da uskrsava dah ta kob neumrla.

Tu malena aleja stvara aveniju,

a nije ni drvored ni etalina ala.
ivotne limfe ispod kore biju:ja sam pao.
Uskrsnut e me, spomen, pet stabala!