VELEUILITE U VARADINU

Odjel Graditeljstvo

PETAR ESTAK
Kolegij: Protupotresno graditeljstvo
TEKTONIKA PLOA
SEMINARSKI RAD

Varadin, lipanj 2014

VELEUILITE U VARADINU
Odjel Graditeljstvo

Kolegij: Protupotresno graditeljstvo

TEKTONIKA PLOA
SEMINARSKI RAD

Predmetni nastavnik:
Mr. sc. Ivan Muhovec dipl. ing. gra.

Student:
Petar estak

Varadin, lipanj 2014

Saetak
Ovaj seminarski rad govori o tektonici ploa. Kako se one gibaju, koje su najznaajnije
tektonske ploe, te o idejama iz kojih se razvila teorija o tektonici ploa. Predstavljene su
granice tektonskih ploa te to one uzrokuju.
Kljune rijei
Tektonske ploe, litosfera, subdukcija, granice ploa
Sadraj

1.Uvod.................................................................................................................... 2
2.Tektonske ploe................................................................................................... 4
3.Granice ploa...................................................................................................... 5
4. Sile koje uzrokuju kretanje ploa........................................................................8
4.1 Gravitacijsko klizanje..................................................................................... 8
4.2 Povlaenje ploe............................................................................................ 9
5. Povijesni razvoj teorije pomicanja ploa.............................................................9
5.1 Teorija tektonike ploa................................................................................. 10
5.2 Otkrie subdukcije....................................................................................... 11
6. Zakljuak.......................................................................................................... 12
7.Literatura........................................................................................................... 12

1.Uvod
Tektonika ploa je geoloka teorija koja objanjava pomicanje Zemljine kore velikih
razmjera. Teorija ukljuuje te ujedno i zamjenjuje staru hipotezu pomicanja kontinenata, koja
datira iz prve polovice 20. st. te koncept irenja morskog dna razvijen tijekom 1960-ih.
Teorija tektonike ploa razvila se tijekom kasnih 1960-ih, od kada je univerzalno prihvaena
od svih geoznanstvenika. Teorija je revolucionirala geoznanosti zbog svoje moi
ujedinjavanja i objanjavanja razliitih geolokih pojava. Zemlja se sastoji od kore, plata,
vanjske jezgre i unutarnje jezgre. Zemljina kora se dijeli na oceansku i kontinentalnu.
Prosjena dubina kore ispod kontinenata je oko 40 km, a ispod oceana 10-12 km. Plat se
dijeli na tri zone: donji plat ili mezosfera, srednji plat ili astenosfera i gornji plat. Granica
izmeu kore i plata naziva se Mohoroviiev diskontinuitet prema Andriji Mohoroviiu
Gornji plat zajedno s korom tvori litosferu. Litosfera je je zajedniki izloena strukturnim
(tektonskim promjenama) i esto se naziva tektosfera. Strukturne promjene obino su
izazvane dinamikom u astenosferi. Ploe se susreu du granica ploa, koje su obino
povezane s geolokim dogaajima poput potresa i stvaranja oblika kao to su planine, vulkani
i oceanski jarci. Veina aktivnih vulkana javlja se na granicama ploa, a najaktivniji i
najpoznatiji je Pacifiki vatreni prsten.
1.1 Litosfera
Zemljina vanjska ljuska litosfera obuhvaa koru i plat do dubine od oko 150-200 km.
Razlomljena je na dijelove nepravilna oblika tzv. litosferske ploe (tektonske ploe). Postoji 7
glavnih ploa i odreen broj malih ploa. Ispod litosfere nalazi se manje kruta, gotovo
plastina astenosfera. Zbog svojih elastinih svojstava astenosfera dozvoljava gibanje
litosferskih ploa, koje se na svom putu po povrini Zemlje gibaju nekoliko milimetara do
nekoliko centimetara na godinu. Litosfera je hladnija i krua, dok je astenosfera toplija i
mehaniki slabija. Kod litosfere toplina se gubi kondukcijom, a astenosfera prenosi toplinu
konvekcijom. Odreeni dio plata moe pripadati litosferi, ali i astenosferi u razliitom
vremenu, ovisno o temperaturi, tlaku i posminoj snazi. Osnovni je princip tektonike ploa taj
da litosfera postoji u obliku odvojenih i zasebnih ploa koje plutaju na viskoelastinoj krutoj
astenosferi. Tektonske ploe mogu ukljuivati kontinentalnu ili oceansku koru, ali obino
jedna ploa sadri obje. Razlika izmeu kontinentalne i oceanske kore zasnovana je na
gustoi minerala koji ih izgrauju. Oceanska kora je gua od kontinetalne zbog razliitih
udjela raznih elementa, ponajvie silicija. Oceanska kora je gua jer ima manje silicija i vie

tekih elemenata od kontinetalne kore. Rezultat toga je da oceanska kora lei ispod razine
mora, dok je kontinetalna kora izbaena iznad razine mora (zbog principa izostazije).

Slika.1.Presjek Zemlje

2.Tektonske ploe
Najznaajnije tektonske ploe su :

Afrika ploa, pokriva Afriku-kontinentalna ploa

Antarktika ploa, pokriva Antartiku kontinentalna ploa
Euroazijska ploa, pokriva Aziju i Europu-kontinentalna ploa
Indoaustralska ploa, pokriva Australiju te Indiju-kontinentalna ploa
Sjevernoamerika ploa, pokriva Sjevernu Ameriku i sjeveroistoni Sibir-

kontinentalna ploa
Junoamerika ploa pokriva Junu Ameriku kontinentalna ploa
Pacifika ploa, pokriva Pacifiki ocean-oceanska ploa.

Znaajne manje ploe ukljuuju Arapsku plou, Filipinsku plou, Karipsku plou, Juan de
Fuca plou i Scotia plou.
Pomicanje ploa uzrokovalo je nastajanje i raspadanje kontinenata kroz vrijeme, ukljuujui
povremene nastanke superkontinenta koji sadrava veinu ili sve kontinente. Smatra se da je
prvi superkontinent nastao prije negdje oko milijardu godina i da je sjedinjavao veinu
zemljinih kontinenata. Najpoznatiji superkontinent bila je Pangea koja se raspala na Lauraziju
( od koje je nastala Sjeverna Amerika i Euroazija) te Gondvanu ( od koje su nastali ostali
kontinenti).

Slika.2.Tektonske ploe

3.Granice ploa
Postoje tri tipa granica ploa, a to su:

Transformne granice javljaju se na mjestima gdje ploe klize jedna pokraj druge du

transformnog rasjeda.
Divergentne granice- javljaju se na mjestima gdje se dvije ploe odmiu jedna od

druge.
Konvergentne granice- javljaju se na mjestima gdje se dvije ploe pomiu jedna prema
drugoj obino tvorei zonu subdukcije ( ako jedna ploa tone pod drugu) ili
kontinentalne kolizije (ako obje ploe sadre kontinentalnu koru).

3.1 Transformne granice-mimoilaenje

Zbog trenja ploe ne mogu jednostavno kliziti jedna pokraj druge. Tonije, pritisak se
nakuplja u obje ploe sve dok ne dosegne stupanj prekoraenja praga deformacije stijena,
kada se akumulirana potencijalna energija oslobaa u vidu deformacije na obje strane rasjeda.
Du transformnih granica ploa javljaju se potresi zbog energije otputene trenutnim
pritiskom. Primjer granice ovog tipa je rasjed San Andreas koji se nalazi na zapadnoj obali
Sjeverne Amerike. Na toj se lokaciji Pacifika i Sjevernoamerika ploa pomiu jedna prema

drugoj na nain da se Pacifika ploa pomie prema sjeverozapadu u odnosu na

Sjevernoameriku. Odnosno ploe se mimoilaze. Drugi primjeri takvog gibanja ploa su
Alpski rasjed na Novom Zelandu, te Sjevernoanatolijski rasjed u Turskoj.

Slika.3. Rasjed San Andreas

3.2 Divergentne granice-razmicanje

Na divergentnim se granicama dvije ploe razmiu i na taj nain stvaraju prostor koji se puni
novim materijalom kore, koji potjee od magme nakupljene ispod. Divergentne granice u
oceanskoj litosferi stvaraju oceanske hrptove, kao to su Srednjeatlantski hrbat i
Istonopacifiko uzvienje. U kontinentalnoj litosferi stvaraju brazde kao to je Istonoafrika
brazda. Divergentne granice mogu stvoriti masivne zone rasjedanja. To su pukotinske zone i
glavni su izvor podmorskih potresa. Na srednjeoceanskim hrptovima naen je jedan od
kljunih principa koji je uzrokovao prihvaanje hipoteze irenja morskog dna. Zrana
geomagnetna istraivanja pokazala su neobian uzorak simetrinih pruga promjena
magnetnog polariteta na suprotnim stranama osi hrpta. Znanstvenici su prouavali polarne
obrate i napravili poveznicu. Magnetne su se trake direktno poklapale sa Zemljinim polarnim
obratima, to je potvreno mjerenjem starosti stijena u svakoj traci. Te trake pruaju kartu u
vremenu i prostoru pomou kojih se mogu odrediti brzina irenja i polarni obrati.

Slika.4.Srednjeatlantski hrbat

3.3 Konvergentne granice-subdukcija

Konvegentna granica ovisi o tipu litosfernih ploa koje se sudaraju. Na mjestu gdje se gusta
oceanska ploa sudara s manje gustom kontinentalnom ploom, oceanska se ploa u pravilu
podvlai zbog veeg uzgona kontinentalne litosfere, oblikujui zonu subdukcije. Primjer zone
subdukcije ocean-kontinent je podruje du zapadne obale June Amerike gdje se oceanska
Pacifika ploa subducira pod kontinentalnu Junoameriku plou. Na mjestima gdje se dvije
kontinentalne ploe sudaraju, ploe se ili ispupuju i zbijaju, ili se jedna ploa potkopava
ispod ili prelazi preko druge. Svako od tih djelovanja stvara planinske lance. Najbolji primjer
tog procesa je gdje se rub indijske ploe podvlai pod dio Euroazijske ploe. Izdizanjem
nastaje najvia toka na Zemlji - Mt Everest (Himalaja) 8 848 m. Kada se dvije oceanske
ploe primiu jedna prema drugoj, obino stvaraju otoni luk kako se jedna ploa subducira
pod drugu. Luk je formiran vulkanima koji eruptiraju kroz nalijeeu plou kako se ispod nje
tali tonua ploa. Luni se oblik pojavljuje zbog sferine povrine Zemlje. Duboka
podmorska jaruga smjetena je ispred takvog luka na mjestu gdje gua ploa tone. Tako je
nastala i najdublja brazda- Marijanska brazda (Tihi Ocean) 11 022 m. Primjer za ovaj tip
konvergencije ploa bili bi Japan i Aleuti na Aljasci.

Slika.5. Primjer zone subdukcije ocean-kontinent

4. Sile koje uzrokuju kretanje ploa

Ploe se mogu kretati zbog odnosa gustoe ocanske litosfere i slabosti astenosfere. Gubitak
topline iz plata pravi je izvor energije koja pokree tektoniku ploa. Prihvaeno je da visoka
gustoa oceanske litosfere, koja tone u subdukcijskim zonama pokree ploe. U poetku kad
se formira na srednjeoceanskim hrptovima oceanska litosfera manje je gustoe od astenosfere
u podlozi, ali s vremenom postaje sve gua kako se konduktivno hladi i zadebljava. Vea
gustoa starije litosfereu odnosu na astenosferu doputa tonjenje u duboki plat u
subdukcijskim zonama. Time se stvara najvei dio pokretake sile za tektoniku ploa. Slabost
astenosfere doputa ploama da se s lakoom kreu prema zonama subdukcije. U osnovi
postoje dva tipa sila koje bi mogle utjecati na kretanje ploa: trenje i gravitacija.
4.1 Gravitacijsko klizanje
Pomicanje ploa pokretano je veim uzvienjem ploa na srednjeoceanskim hrptovima. Kako
se litosfera formira iz vrueg materijala plata na hrptovima, koji se ire, postepeno se hladi i
s vremenom zadebljava. Hladna oceanska litosfera znaajno je gua od vrueg materijala
plata od kojeg potjee, pa s poveanjem debljine postupno tone u plat da bi nadomjestila
vee optereenje. Rezultat je neznatno popreno nagnue s udaljenosti od osi hrpta. Ovaj
proces naziva se gravitacijsko tonjenje.

4.2 Povlaenje ploe

Pomicanje ploa tjerano je teinom hladnih, gustih ploa koje tonu u plat na jarugama.
Izdizanje materijala na srednjeoceanskim hrptovima gotovo je sigurno dio ove konvekcije.
Ranija istraivanja tektonike ploa su predviala da ploe plove na vrhu konvekcijskih polja.
Veina dananjih znanstvenika smatra da astenosfera nije dovoljno jaka da direktno uzrokuje
pomicanje trenjem takvih osnovnih sila. Povlaenje ploe je iroko prihvaeno kao
dominantna sila koja djeluje na ploe. Dananji modeli upuuju na to da usisavanje na jaruzi
takoer ima vanu ulogu. Treba uzeti u obzir da Sjevernoamerika ploa nigdje nije
subducirana, a ipak se kree. Pokretaka sila za pomicanje ploa i nje izvor energije ostaju
predmetom daljnjih istraivanja.Stvarni vektor pomicanja ploa mora biti funkcija svih sila
koje djeluju na plou. Tako ostaje upitan stupanj doprinosa pojedinog procesa koji djeluje na
pojedinu tektonsku plou. Raznolikost geodinamikih okvira i svojstava pojedine ploe mora
jasno rezultirati u razlikama stupnja za koji takvi procesi zapravo pokreu ploe. Jedna
metoda rjeavanja ovog problema je uzimanje u obzir brzine pomicanja pojedine ploe i
dostupnih argumenata za svaki pokretaku silu ploe. Jedna od najznaajnijih naenih
korelacija je da se ploe prikaene na subduciranu plou pomiu mnogo bre od onih koje to
nisu. Pacifika ploa je veinom okruena subdukcijskim zonama (Vatreni prste) i pomie se
mnogo bre nego ploe Atlantskog oceana koje su prikaene na susjedne kontinente umjesto
na subduciranu plou. Stoga se smatra da su sile povezane s ploom koja se kree prema dolje
(guranje ploe i usisavanje ploe), pokretake sile koje odreuju pomicanje ploe.

5. Povijesni razvoj teorije pomicanja ploa

Pomicanje kontinenata je ideja da se kontinenti slobodno pomiu po povrini Zemlje
mijenjajui meusobne pozicije. Hipoteza pomicanja kontinenata pretpostavlja da su
kontinenti mobilni, a oceanska kora pasivna. Kod tektonike ploa pomiu se i kontinenti i
oceani tj. litosferne ploe na kojima se nalaze.
Poetkom 20. stoljea njemaki meteorolog Alfred Wegener izdao je knjigu Porijeklo
kontinenata i oceana. On je primijetio kako istona obala June Amerike i zapadna obala
Afrike izgledaju kao da su nekada bile privrene jedna za drugu. To je pokrijepio raznim
fosilnim, paleo-topografskim i klimatolokim dokazima. No mnogi geolozi ovu ideju nisu
shvaali ozbiljno. 1947 g. grupa znanstvenika voenih Mauriceom Ewingom potvrdila je
postojanje uzdignua u sredinjem Atlantskom oceanu. Otkrili su da se oceansko dno ispod
slojeva sedimenata sastoji od bazalta, a ne od granita koji je uestao na kontinentima. Otkrili
su i da je oceanska kora mnogo tanja od kontinentalne. Ovi pronalasci potaknuli su vana

pitanja. Poetkom 1950-ih znanstvenici su koristei magnetometar primijetili udne magnetne

promjene du oceanskog dna. Ovaj pronalazak nije bio u potpunosti iznenaujui jer je bilo
poznato da je bazalt stijena bogata eljezom koja izgrauje oceansko dno. Sadri visoko
magnetian mineral magnetit koji moe lokalno poremetiti oitanja kompasa. Ove otkrivene
magnetne promjene osigurale su nova sredstva za prouavanje oceanskog dna, jer prisutnost
magnetita daje bazaltu magnetna svojstva koja se mogu mjeriti. Kada se novonastala stijena
skruti magnetni materijal u sebi sauva tadanji magnetni polaritet. Kako je sve vie morskog
dna bilo kartirano tijekom 1950-ih pokazalo se kako magnetne promjene nisu izolirane pojave
nego su otkrivale prepoznatljive uzorke. Kada su se takvi uzorci kartirali na irem podruju
oceansko dno pokazalo se kao zebrasti uzorak. Naizmjenine pruge magnetno razliitih
stijena pruale su se u redovima na svakoj strani srednjeoceanskog hrpta. Jedna pruga s
normalnim polaritetom, a susjedna s reverznim. Pruale su se simetrino sa svake strane
hrpta. Kako su slojevi stijena na rubnim dijelovima razdvojenih kontinenata jako slini to je
ukazivalo na injenicu da su te stijene nastale na isti nain. Iz toga se moe zakljuiti da su u
poetku bili spojeni.
5.1 Teorija tektonike ploa
Znaajan napredak uinjen je 1960-ih, koje su obiljeene brojnim otkriima, pogotovo
vezanim za Srednjeatlantski hrbat. Najznaajnija je bila objava amerikog geologa Harrya
Hessa 1962 g. On je sugerirao da se oceani i pripadajui im kontinenti pomiu zajedno kao
ploa, umjesto kontinenata koji se pomiu kroz oceansku koru kako je bilo predloeno u
hipotezi pomicanja kontinenata iste godine. Robert R. Coats opisao je glavne osobine
subdukcije otonog luka na Aleutskim otocima. Njegov rad je bio slabo primijeen te ismijan
u to vrijeme, da bi kasnije bio nazvan plodonosim i dalekovidnim.
Objanjenje magnetne ispruganosti
Otkrie magnetne ispruganosti i injenice da su pruge simetrine oko srednjeoceanskog hrpta
ukazuje na povezanost tih dviju pojava. Srednjeoceanski hrptovi obiljeavaju strukturno slabe
zone gdje je oceansko dno rascijepljeno na dva dijela. Nova magma iz dubine Zemlje vrlo
lako se uzdie du ovih slabih zona te ne kraju eruptira formirajui novu koru. Ovaj proces je
nazvan irenje morskog dna. Taj proces djeluje milijunima godina neprestano formirajui
novo oceansko dno du 50,000 km dugog sustava srednjeoceanskog hrpta. Ova teorija bila je
potvrena nekolicinom dokaza :

U blizini hrpta stijene su vrlo mlade, a postaju progresivno starije udaljavajui se od

hrpta.
Najmlae stijene na hrptu uvijek imaju sadanji magnetni polaritet.
Pruge stijena paralelne hrptu izmjenjuju se u magnetnom polaritetu ( normalnireverzni-normalni,) ukazujui na to da se zemljino magnetno polje mijenjalo mnogo
puta.

Hipoteza irenja morskog dna predstavlja znaajan napredak u razvoju teorije tektonike ploa.
Oceanska kora se poela cijeniti kao prirodni snimatelj povijesti obrata Zemljinog magnetnog
polja.
5.2 Otkrie subdukcije
Posljedica irenja morskog dna bila je da se nova kora kontinuirano proizvodi du oceanskih
hrptova. Ideju su brzo prihvatili neki znanstvenici. S Warren Carey je tvrdio da se pomicanje
kontinenata jednostavno moe objasniti velikim poveanjem Zemljine veliine. Ta teorija je
bila nezadovoljavajua jer njezini zagovaratelji nisu mogli ponuditi niti jedan dokaz koji bi to
uzrokovao. Postavljalo se pitanje kako novo oceanska kora moe biti kontinuirano
nadodavana du oceanskih hrptova bez poveanja veliine Zemlje. To pitanje zainteresiralo je
Harrya Hessa i Roberta Dietza. Hess je prosudio da, ukoliko se Zemljina kora iri du
oceanskih hrptova, negdje mora i tonuti. Pretpostavio je da se nova oceanska kora
kontinuirano odmie od hrptova kao tekua vrpca. Milijunima godina kasnije, oceanska kora
na kraju potone u oceanske jaruge vrlo duboke uske kanjone du rubova Pacifikog bazena.
Po Hessu, Atlantski ocean se iri, dok se Pacifiki ocean suuje. Kako se hladna oceanska
kora konzumira u jarugama, nova magma se izdie i erumpira du ireih hrptova da bi
formirala novu koru. Kao rezultat, oceanski bazeni se neprestano "recikliraju", nastankom
nove kore i unitavanjem stare , to se dogaa istovremeno. Tako je Hess jasno objsnio zato
Zemlja ne postaje sve vea kako se morsko dno iri, zbog ega se jako malo sedimenta taloi
na oceanskom dnu te zato su oceanske stijene puno mlae od kontinentalnih.

6. Zakljuak
Razumijevanje procesa tektonskih ploa razvilo se u vrlo kratkom vremenu. U 1960-im velika
revolucija u razmiljanju geologa. Do prije 200 g. geolozi su podupirali razliite teorije o
izgradnji planina, vulkanima i drugim fenomenima na Zemlji. Nije bilo teorije koja bi

objasnila cijeli niz geolokih procesa. Razvojem tehnologije i teorije o tektonici ploa mnogi
procesi su nam postali jasniji. Otkrie pomicanja kontinenata pruilo je biolozima mogunost
za objanjenje razliitog biogeografskog rasporeda dananjih biljaka i ivotinja, koje imaju
iste pretke, a nalaze se na razliitim kontinentima. Sve stijene su se mogle opisati i dati
objanjenje zbog ega se nalaze tamo gdje jesu. Razlozi udnog postavljanja oceanskih jaruga
tono ispred otonih lukova ili kontinenata te njihova povezanost s vulkanima postala je jasna
kada se shvatio proces subdukcije na granici konvergirajuih ploa. Shvaanjem tektonskih
ploa sve te pojave su postale jasne kao i shvaanje zato su kontinenti ba tu gdje jesu.

7.Literatura
1.Fizika Zemlje, Davorka Herak
2. Stanley, Steven M. (1999) , Earth System History
3.Wikipedija
4. www.pmf.unizg.hr.tektonika ploa