PJESNIKO UMIJEE (Aristotel)

Umjetnosti su umijee oponaanja, a meusobno se razlikuju po oponaanju (oponaaju

razliitim sredstvima, razliite predmete ili razliitim nainom). Sredstva oponaanja: ritam,
govor i harmonija, koji se uzimaju ili odvojeno ili pomijeana. Predmet oponaanja su ljudi
ili bolji nego to smo mi ili gori, a mogu biti i takvi kao mi. Naini oponaanja: pripovijedanje
ili da lica rade i djeluju. Pjesniko umijee stvorila 2 (prirodna) uzroka: priroeno oponaanje
od djetinjstva ili naueno.
(RAZVOJ) TRAGEDIJE (Aristotel)
Razvila se iz satirske pjesme; mjerilo je od trohejskog (16-erac), udeenog za ples, postalo
jampsko, pogodnije govoru. Eshil uveo glumca i umanjio korske pjesme, a Sofoklo 3. glumca i
scenografiju. Definira se kao oponaanje ozbiljna i zavrena (poetak, sredina i kraj; prolog
(poetna radnja) dio tragedije prije zborske parode, epizodija (srednja radnja) dio tragedije
izmeu cijelih zborskih pjesma, egzoda (zavrna radnja) dio tragedije poslije kojeg ne dolazi
nikakva zborska pjesma) ina (samo jednoga!; moe biti jednostavan bez okreta (promjena
radnje u protivno) i prepoznavanja (iz nepoznavanja u poznavanje pa u prijateljstvo ili
neprijateljstvo), a trei je dio trpnja (in poguban i bolan) i prepleten uz jedno, dvoje ili
oboje = rasplet) koji ima veliinu (ljepa je vea pria ako je pregledna, ali mora biti lako
pamtljiva). Sastoji se od govora zaslaenog radnjom, a ne pripovijedanja. Saaljenjem i
strahom postie oienje takvih osjeaja katarza etiki zadatak, funkcija tragedije. Lica
oponaaju radei, i to skladanjem glazbe i govorom. Svaka komedija sastoji se od 6 dijelova
(poredanih po vrijednosti): pria (oponaanje ne ljudi, nego ina, jer po njima lica dobivaju
znaaj), znaaj (po kojemu su lica nekakva, a oni trebaju biti dobri, pristali, podobni i
dosljedni), misli (govorima neto kazuju ili izriu, bitno je govoriti potpuno i prikladno), govor
(izricanje rijeima; dijelovi: glas, slog, veznik, ime, glagol, lan, oblik, govor; vrlinu ini njena
jasnoa, ali bez jednostavnosti; najjasnija kada se uzima obine rijei, ali je onda neotmjena
postaje uzviena kada se slui neobinim izrazima, a to su tuice, metafore i svi izrazi koji
odudaraju od obinog govora, no kada bi sve bilo spjevano u metaforama, nastala bi zagonetka
i zato ih treba uzimati s mjerom i najvanije je kada se pjesnik odlikuje u upotrebi metafora jer
to se jedino ne moe nauiti od drugoga i to je obiljeje genijalnosti), skladanje glazbe (najvea
zaslada) i predstava (zabavna, ali najmanje svojstvena pjesnikom umijeu jer i bez nje
tragedija moe djelovati). Zborske pjesme se dijele na: paroda (ulazna pjesma) prvi govor
cijelog zbora, stasimon (stajaa pjesma) zborska pjesma bez anapesta i troheja, komos
zajednika pjesma tualjka u kojoj sudjeluju likovi i zbor i soloarije posebni dijelovi pjesme
koji se pjevaju na pozornici.
(RAZVOJ) KOMEDIJE (Aristotel)
Komedija je bila oponaanje nitavih, a smijeno je bilo dio runoga, neka pogreka ili rugoba.
Isprva se nije ozbiljno shvaala.
STRAH I SAALJENJE (Aristotel)

Lik u tragediji treba biti osoba prosjenih karakteristika, koja sa ne istie ni vrlinom ni
pravednou, niti pada u nesreu zbog svoje zloe i pokvarenosti nego zbog neke pogreke;
koji uiva znatan ugled i ivi sretnim ivotom, sl. nama pa zbog toga izaziva strah i saaljenje.
Nuno je da dobro sklopljena tragina pria bude jednostruka i da prikazuje prelaenje ne iz
nesree u sreu, nego iz sree u nesreu i to zbog gore navedenih razloga. Osjeaj straha i
saaljenja moe se izazvati izvoenjem, ali i samom radnjom, to je bolje i odaje boljeg
umjetnika. Radnje moraju vriti likovi koji su meusobno prijatelji ili neprijatelji, ili koji nisu
ni jedno ni drugo. Ne smije se razarati osnova utvrene prie. Postii strah i saaljenje moe se
na 4 naina kombinacijom ovih elemenata: lik ubija / ne ubija, znajui / ne znajui.
VRSTE TRAGEDIJE (Aristotel)
1)Isprepletena tragedija u njoj je sve okret i prepoznavanje.
2)Tragedija patnji puna je trpnji.
3)Znaajna tragedija
4)udesna tragedija odvija se na donjem svijetu.
PJESNIKI UKRASI (Aristotel)
UKRASI: Imena mogu biti jednostavna sastavljena iz dijelova koji nemaju znaenje i sloena
sastavljena iz jednog dijela koji ima znaenje i drugog koji nema, ili iz dva dijela koji imaju
znaenje. Svako ime je obino ili tuica, ili metafora ili ukras, ili kovanica, ili produenica ili
skraenica ili promijenjena.
VRSTE PREPOZNAVANJA (Aristotel)
Prepoznavanje je obrat iz neznanja u znanje, bilo u stanje bliske povezanosti ili u
neprijateljstvo ljudi koji su bili u stanju sree ili nesree.
1. PO ZNAKOVIMA - najmanje umjetnika. Njome se pjesnici slue najee iz nude. A)po
priroenima dani roenjem. B)po steenima na tijelu ili oko tijela.
2. IZMILJENO OD PJESNIKA ne proizlaze prirodno iz samog tijeka radnje ve ih pjesnik
smilja, stoga i jesu neumjetnika.
3. PO SJEANJU kad netko opazi neku stvar i to uzbudi njegove osjeaje ili pogled na neki
predmet od vanosti za junaka izaziva njegovo prepoznavanje od strane drugih.
4. PO ZAKLJUIVANJU prema nekom se ponuenom stanju dolazi do odreenih
zakljuaka. Postoji podvrsta: prepoznavanje po krivom zakljuivanju.
5. IZ SAMOGA SKLOPA DOGAAJA tada prepoznavanje nastupa iz samoga logikoga
odvijanja dogaaja pa je stoga umjetniki najvrjednije.
RAZLIKA EP I TRAGEDIJA (Aristotel)
Aristotel vie panje posveuje tragediji negoli epu jer je smatra savrenijom. Istost objekt
mimeze je ozbiljna radnja koja se iznosi u stihu, moe postojati i djelovati i bez izvedbe kao
to djeluje i ep, ali esto ima inscenaciju i glazbu. Razlika ep koristi samo jednu vrstu stiha
(junaki stih heksametar), a tragedija vie njih (jampski dvanaesterac i trohejski
esnaesterac). Ep oponaa na drugi nain (naracijom). udesno i iracionalno primjerenije je
epu negoli tragediji. Ep ima vei opseg negoli tragedija tragedija nastoji ostati unutar jednog
obilaska sunca ime se postie integriranost radnje, a ep je vremenom neogranien i prikazuje
jedno vrijeme, a ne jedan in, pa moe mnogo dijelova prikazati kako se dogaaju
istovremeno (i iz 1 se epa moe nainiti vie tragedija), a tragedija samo onaj dio koji izvode
glumci to je moe uiniti jednolinom i osuditi je na propast.
2

RAZLIKA PJESNITVA I POVIJESTI (Aristotel)

Zakljuak o prirodi pjesnike djelatnosti: nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnim
dogaajima, nego onome to bi se moglo oekivati da se dogodi, tj., onome to je mogue po
vjerojatnosti ili nunosti. I zato je pjesnitvo vrednije od povijesti, jer govori o openitom, a
ne o pojedinanom.

AUTOR
1) Tek u 18. st. govori se o autoru, izjednauje se s pojmom vlasnitva, zaetnika djela (Fichte
i Hegel), a jedanput dovreno djelo ne moe promijeniti vl., samo ustupiti na koritenje.
2) Autorska individualnost postaje jamcem knjievne autonomije djela. Mt, to je u
romantizmu dovelo do stava da autor ostaje autor samo ukoliko se uskrauje drutvenoj
komunikaciji. Tako je osigurana prednost autora nad djelom.
3) U 19. st. u okviru nove kritike, rus. formalizma i hermeneutike dolazi do povlaenja autora
u korist djela. Booth iz ikake kole govori o implicitnom autoru, u kojem razabire, za
razliku od strukturalizma, stvarnog (konkretnog, historijskog) autora. Sartre kae da se u djelu
moe outiti prisutnost autora, njegovi stilski tragovi.
4) Strukturalisti prekidaju vezu izmeu stvarnog i implicitnog i trae idealnog itatelja.
Lothman revidira rusko razmatranje lika autora.
5) Barthes poststrukturalistiki objavljuje smrt autora.
6) Foucault govori o smrti ovjeka. Uvodi pojam zaetnika diskurzivnosti kojim autor
pokriva mnogo vie od teksta.
7) Feministika kritika prihvaa svrgavanje autora, ali ne dovodi u pitanje autorstvo enskih
tekstova.
8) Taj povratak autora ukazuje na njegovu otpornost na svaki pokuaj njegova dokidanja.
9) Na autoru je trostruka etika odgovornost: etika prikazivanja, pripovjedna e. i
hermeneutika e.
IN
Zavren segment ciljno usmjerenog injenja ili radnje koji dobiva svoju kvalitetu istom iz
perspektive njena ishoda. Svaki in ima nositelja, sredstvo, cilj i primatelja ime se nuno
uklapa u veu cjelinu od koje ovisi njegov znaaj ina.
1) Pojam ina ulazi u suvremenu jezino teorijsku diskusiju s Buhlerovim
Organonmodelom. U humboltovskoj i huserlovskoj tradiciji on tumai jezik kao orue kojim
svijest ovladava svijetom. Intencija govornog ina ve je intersubjektivno uglavljena u svojim
obiljejima prethodnim jezinim optjecajem pa pretpostavlja i ulogu primatelja.
2) Austin razvija teoriju govornog ina u kojoj in dobiva drukiji status. On dijeli iskaze na
konstative i performative. Konstativi mogu biti istiniti ili lani, a performativi posreeni ili
neposreeni. Performativi se izriu jednokratno, na ozbiljan nain, u odgovarajuim
okolnostima i od ovlatenih osoba. Pravi razliku izmeu pravih i implicitnih performativa
neki se iskaz moe priinjati konstativom iako to nije. To je navelo Austina da neutralizira
postavljenu opreku konstativ/performativ te postavlja razliku izmeu tri vrste ina: lokucijski
3

 podudaraju se s priopenim znaenjem, ilokucijski predmnijevaju snagu uinkovitosti

iskaza i perlokucijski manipuliraju sugovornikom. Potom Austin razvija teoriju ilokucijskih
inova koji su zbog svoje ponovljivosti lieni jednokratnosti izricanja, moe ih izgovoriti
praktiki svatko i u razliitim okolnostima, tj. zbog razvezivanja od matinog konteksta
izloeni su neuspjehu ili promaaju jer njihovi anrovski signali mogu biti pogreno shvaeni.
3) Searle gradi tipologiju govornih inova popisom uvjeta njihove prikladnosti. Grice tvori
model konverzacijskog naela suradnje, po kojem se konverzacija mora pridravati
ekonomskog kodeksa, a knjievnost ima pravo na stanovite slobode. Utopijski obdaruje sve
komunikante istim pravima i ciljevima.
4) Iser primjenjuje teoriju govornog ina na interakciju knjievnog teksta i itatelja. itatelj
zauzima poloaj koji mu je predodreen.
5) Butler usvaja Derridaovo tumaenje ponovljivosti kao konstitutivna uvjeta .
Objanjavajui spolni identitet kao uinak ponavljanja znaenja kroz vrijeme. Kultura se
reproducira preko habitusa kao performativno instituirane prolosti koja priziva nove
identifikacije na nain kojemu se ponekad teko suprotstaviti.
DIJALOG
1) U uem smislu dijalog je usmena govorna razmjena meu dvama likovima. Moe se
sastojati od iste mimeze govora ili moe sadravati komentatorske i objasnidbene umetke
pripovjedaa.
2) U opreci prema monologu moe se koristiti za oznaavanje knjievnog, filozofijskog,
znanstvenog ili politikog diskursa i tu dobiva znaenje: iskaz svjestan sugovornika, koji
anticipira razliite oblike njihova eventualnog otpora formi i sadraju oitovanja. U krajnjoj
instanci dijaloki se iskaz oituje monolokim, jer se itateljske intervencije ipak uklapaju u
ono to je elio autor.
3) Eco u svojoj semiotikoj fazi pravi razliku izmeu otvorenih i zatvorenih tekstova.
Otvoreni tekstovi imaju razraeniji i precizniji model itatelja, koji stvarnome itatelju suuje
slobodu interpretacije, a zatvoreni tekstovi kad se odvoje iz konteksta postaju neogranieno
interpretabilni. Ovo proturjei Barthesovoj opreci itljivih/ispisivih tekstova.
4) Hermeneutika znaenjskom entitetu pridruuje intencionalni horizont i pravi razliku
znaenja i smisla
5) Rasprava izmeu Diltheya i Simmela. Simmel polazi od apriorne razdvojenosti ja i ti, a po
Diltheyu funkcija je dijaloga u psihikom sjedinjavanju partnera. Iznosi pretpostavke o
identinom opeljudskom duhu koji proima sve kulturalne razlike.
6) U Simmelovom smislu govori Gadamer o postupnom dijalokom stapanju horizonata.
Postoji nadreena instanca koja organizira dijaloki odnos i privodi proces sporazumijevanja
skladnome svretku.
7) Bahtin istie ulogu treega u dijalogu koji uzrokuje nesporazume. To je nadadresat kojega
apsolutno ispravno razumijevanje autor pretpostavlja. Stoga on govori o beskonanom
(nedovrivom) dijalogu.
8) Nalije shvaanja dijaloga: beskonani je dijalog mogu i poeljan jedino u utopijskoj
komunikacijskoj situaciji lienoj konkretne raspodjele moi
9) De Man zapoinje dijaloku kritiku kojoj je Bahtin zanimljiv, a Bahtinov je koncept
prihvatila marksistika kritika.
10) U dijalogu sadanjosti s prolou, moe doi do kontekstualizacije (s visine sadanjosti
smjeta tekstove u njihovo pov. vrijeme) ili dijaloke razmijene (propitujemo i istraujemo
sebe u zrcalu prolih tekstova).

DIJEGEZA
1)Platonov termin za posredno pripovijedanje dogaaja. Njegovu opreku dijegeza/mimeza
reaktualizirao Genette nadomjetajui opreku kazivanje/pokazivanje (tradicija ga vie
cijenila). Strukturalizam odbacuje mimetiko naelo kao vrijednosno mjerilo analize jer
polazi od toga da pripovijedanje gradi svoj samostalan svijet dijegetiki univerzum, pa je
dijegeza sama pretpostavka pripovjednog modusa. Unutar pripovjednog teksta postoje samo
razliiti stupnjevi dijegeze budui da je savrena mimeza koja podrazumijeva strogu
izokroniju izmeu teksta i prie nemogua.
2)Te stupnjeva dijegetinosti Genette naziva dijegetikim razinama. Njih nastanjuju
pripovjedai, likovi, dogaaji i stanja, a odlikuju se razliitim stupnjem vjerodostojnosti.
Osim razina, postoje i razliite vrste univerzuma, pa tako izvandijegetiki pripovjeda obitava
izvan univerzuma ustanovljenog pripovijedanjem, unutardijegetiki unutar, a metadijagetiki
je sastavni dio pripovijesti. Svi ti pripovjedai mogu biti heterodijegetiki, ako ne sudjeluju u
univerzumima ustanovljenima pripovijedanjem ili homodijegetiki ako sudjeluju. Podvrsta
homodijegetikih tekstova u kojoj je pripovjeda glavni lik zove se autodijegetiki
pripovjedni tekst. Kada metadijagetika razina preuzme funkciju temeljne, rije je o
pseudodijagetikim tekstovima.
DISKURS
Spontani, improvizirani govorni istup neodreene duljine u intersubjektivnoj situaciji
rasprave.
1) Ulazi u teorijski optjecaj preko Levi Straussove analize mitske strukture. Njegova
lingvistika analiza sastoji se od prve razine (reverzibilnosti jezika), druge razine
(ireverzibilnost govora), a nasuprot njima stoji diskurs kao trea razina. Barthes: diskurs je
velika reenica (ne nuno sastavljena od reenica).
2) Foucault definira diskurs kao vrstu simbolikog poretka ili povijesnog apriorija
predodbenih, misaonih i jezinih shema prije svega klasicistikog razdoblja. On je posrednik
izmeu jezika i govora, konstitucijski temelj nastanka predodbi, spoznaja, govora, oblika
drutvenosti jedne civilizacije. Njegova je osnovna jedinica iskaz, a glavna su mu obiljeja
individualnost i ponovljivost. Uvodi ga u pojam diskursne prakse.
Protudiskurs definira kao neuhvatljivi diskurs koji u itatelju raspaljuje nezasitni
interpretativni nagon identifikacije. Koncepciju sveproimne moi suprotstavlja represivnoj
hipotezi moi; po toj koncepciji mo upravo treba podruja koja naizgled poivaju iznad
njezine nadlenosti jer je ona maskiraju i ine podnoljivom te joj tako jame reprodukciju.
3) Primjena Foucaultova analize diskursa: A) Foucault je odvjetnik izlaska teksta u povijesni
kontekst, b) Foucaultova genealogija pojmova autora, djela i komentara.
4) Benveniste: A) uvodi opreku izmeu diskursa i jez. Osnovna jedinica diskursa je reenica,
a jez. znak. Diskurs je namjera (ideja), a jez. je stvarnost (priopeni sadraj). B) opreka
izmeu diskursa i pov. prie
5) Drukiji pojam diskursa javlja se s Greimasovim modelom diskurzivacije u okviru
naratologije. On govori o nastanku pripovjednog teksta u 3 faze: logiko-semantika,
narativno-aktantska i diskurzivacijska. U 3. fazi pripovjedni tekst doivljuje anrovsko-stilsku
diferencijaciju.
Greimas i Foucault svode subjekt na predoznaeno mjesto.
6) Hermeneutika to kritizira: Stierle (trofazan model koji obuhvaa nestrukturirano zbivanje,
priu kao kelektivan oblik njegova shematiziranja i autorsku tekstualizaciju koja se odvija
dubinski kao subjektivno usvajanje prie i povrinski kojima pria dobiva konaan jezino
stilski oblik) i Ricoeur (po njemu se u d. aktualizira simbolika funkc. jez.).
5

7)Althusser jeziku prethodi (a ne slijedi!) pripadnost danoj diskursnoj instituciji te

uvjetovanost te institucije drugim diskursnim institucijama.
8) 70-ih godina postavlja se pitanje odnosa diskursnih s nediskursnim praksama.
DJELO
1) Vezuje se za knjievnost potkraj 18. st., istodobno kad i pojam autora, kad se ustaljuju
vlasnike norme knjievnog trita. U njemu prevladava dimenzija univerzalnosti, a nakon
romantizma estetinosti.
2) irei se, knji. djelo postaje zastupnikom cjeline ljudskosti koja nadilazi sve jezine,
povijesne i kulturalne granice. Odatle njegove vieznanost, nedokuivost, neiscrpivost.
Dolazi do paradoksa knji. djelo potrebuje pokrie drutvenog autoriteta da bi iz takva
preutnog statusa samo moglo autorizirati jedinstvo i cjelinu drutva s onu stranu njegovih
ustanova.
3) Oznaitelj knji. djela dobiva kroz pov. jedno za drugim nova meritorna oznaena (priroda,
povijest, autor, ivot). Knji. djelo je simbol, nedostupan racionalnoj spoznaji, ali beskonano
otvoren interpretativnim pronicanjima.
4) Djelo je otvoreno svakome pa pretvara odgoj u uobliavanje pojedinca. Odgovor na knji.
djelo izraz je uenikove osobnosti.
5) Avangarda suoava itatelja s teinom interpretativnog izbora. Smisao vie nije imanentan
djelu, on izbiva ostavljajui za sobom prazninu. Simboliki koncept djela izruuje djelo na
milost i nemilost interpretacija jer preputa mjesto alegorijskom konceptu. Nijedna
interpretacija ne moe dokazati vlastiti ispravnost jer nema vie estetikog konsenzusa.
6) To navodi Barthesa i Foucaulta 60-ih god. na problematizaciju pojma djelo u korist pojma
teksta (diskurs). Istovremeno se dogaa Derridaovo osporavanje knjige u ime pisanja. Razlika
Barthesa i Foucaulta je u tome to F. izbjegava apsolutizaciju decentrirane tekstualnosti
pojmom diskursa koji sam po sebi zahtijeva neko ogranienje.
7) Pokuaj povratka termina djelo jer se ono opet vratilo pod okrilje nekakvog zatitnika, koji
je zatitnik upravo pokuavajui prikriti da to jest (Foucault). Mt, odnos zatitnika i djela
neprimjereno je prikazivati u mehanikim parametrima uzrok uinak jer djelo ipak uva
relativnu samostalnost.
8) Brecht je tkr doao do zakljuka o samostalnosti djela u kontekstu svoje analize
desakralizacije djela pod utjecajem filmizacije.
9) U okviru Luhmanove teorije sistema Plumpe je definirao djelo kao simboliki generaliziran
komunikacijski medij umjetnosti, tj. neto se pojmi kao umjetniko djelo jer ga titi taj status.
ISKAZ
1) U paru s pojmom iskazivanja uvode ga francuski lingvisti i semiotiari u slijedu kritike
sosirovske (strukturalne) paradigme. Iskazivanje je individualni in proizvodnje iskaza koji u
iskazu ostavlja tragove svoje kontigentnosti. Iskaz je proizvod iskazivanja. Benveniste tvrdi
da govor ima primat nad jezikom. Nita nije u jeziku to prije nije bilo u govoru.
2) Odnos izmeu iskazivanja i iskaza uzima za parametre: 1. govornika, 2. in iskazivanja 3.
iskaz kao poprite njegovih tragova ili biljega 4. sugovornika. Kao to u pripovjednom tekstu
postoji razlika izmeu pripovjedaa i fokalizatora, tako u svakodnevnom govoru postoji
razlika izmeu govornika i iskazivaa. Isto tako kao to kod pripovijedanja u prvom licu
razlikujemo doivljeno ja i pripovjedno ja tako se u svakodnevnom govoru razlikuju
tematizirano ja (bie svijeta) i implicirano ja (bie diskursa).
3) Bahtin u polemici s formalizmom, a zatim i strukturalizmom i semiotikom brani ideju
polifoninosti (dijaloginosti) jezika koja se moe prevesti u monologinost jedino
6

apstrakcijom. Iskaz je za njega sloeniji od reenice jer je socijalni dogaaj. On i ini iskaz
nezavrivim, te tako obespredmeuje svoju metalingvistiku.
4) Bahtin inzistira na individualnosti i neponovljivosti iskaza i kritizira Saussurea po kojem je
iskaz nepredvidljiva individualna pojava, nepodobna da postane predmetom znanstvenog
prouavanja. Naime, po de Saussureu iskaz stjee individualnost uslijed govornikove potpune
slobode da u njegovu govornom lancu kombinira socijalne forme jezika. Bahtin pak dri da
je takva sloboda znanstvena fikcija jer je drutvena komunikacija ve normirala vrste
kombinacija jez. formi (govorni anrovi). Dalje on govori o imanentnoj socijalnosti iskaza, tj.
mi zapravo usvajamo materinski jezik preko govornih anrova zbog ega je sluenje njima
nesvjesno koliko i sluenje gramatikim pravilima. Tu on uvodi pojam Drugi kojeg naziva
treim u dijalogu.
5) Lacan tvori koncepciju nesvjesnog i dijeli govorni subjekt na subjekt iskaza i subjekt
iskazivanja, a oni se nikada ne mogu podudariti kao rezultat dolazi do imamo podvojenost
iskazivanja. Pravo znaenje iskaza jest ono to on ne kazuje i to treba pronai.
6) Benvenistovi sljedbenici pomiu koncentraciju rane francuske naratologije na iskaz prema
pragmatinom interesu za iskazivanje i subjekt. Zatim se 70.tih god.pozornost premjeta na
svakodnevnu priu. Usporedo s time predmet kritike ralambe postaju knjievni tekstovi.

KOMUNIKACIJA
Prenoenje poruke ili informacije od poiljatelja do primatelja u oboma dostupnom kodu.
Jakobson uvodi poiljatelja, poruku, primatelja, kontekst, kod, medij. Govori o referencijskoj
funkc. koja se ne odnosi na predmete, ve kontekst, dakle, zbilju posredovanu jez., odnosno,
gramatikim zakonima. Poveznica izmeu jez. i stvarnosti jest primateljska svijest. Za
razumijevanje komunikacije potrebno je naelo bliskosti. Moemo ralaniti 3 funkc. koje su
u odnosu na referencijsku pomone: konotativna (usmjerava poruku na primatelja,
podrazumijeva njegovo izravno oslovljavanje, ne podlijee kriteriju istinitosti), fatika
(usmjerava poruku na medij kontakta) i metajezina (usmjerava poruku na kod, kao ni fatika,
ne prenosi nikakav sadraj). Emotivna funkc. priskrbljuje smisaoni nanos. U hijerarhiji su
privilegirane referencijske (semantike) funkc. nad pragmatikim (4 nabrojene),a najvanija
je sintaktika (poetska) jer sve funkc. ovise o njoj, a ona ni o jednoj. U svakodnevnoj
komunikaciji materijalna znaenja potiskuju gramatika, a u poetskoj obrnuto. S obzirom da
je strukturalistima komunikacija prenoenje informacija, poezija po njima nije komunikacija.
Jakobson je smatrao da se znaenje izvodi iznutra, a njegovi kritiari iz vanjske uokvirenosti
situacijom.
Pratt u svojoj kritici naela suradnje iznosi 4 maksime po kojima se ravna uspjena
komunikacija: kvantiteta, kvaliteta, relacija, naelo, a njihovo krenje donosi sankcije. Vei
stupanj slobode dozvoljen je samo knji. djelima. U njima je dvosmislenost ee jer autor i
itatelj ne ulaze u k. s istim pravilima, interesima i namjerama.
Derrida iznosi teoriju kritike govornog ina. Smatra da problem pripisivanja znaenja
proizlazi iz naruene suprisutnosti poiljatelja i primatelja te oznaitelja i oznaenog izmeu
kojih se uvlai pomak jer je ono to ih konstruira istovremeno ono to ih razlikuje struktura
iterabilnosti dolazi do razlike u onome to je netko htio rei i to je uistinu rekao. Nijedno se
znaenje ne moe odrediti izvan konteksta, ali nijedan kontekst ne omoguuje zasienje
(nedostaje 1 dimenzija iskaza strukturalno nesvjesno).
Frank polazi od teze da i najmanji govorni in svakodnevne jez. komunikacije, kao
znaenjska projekcija unutranjeg osjeaja, sadri u sebi i najmanju stvaralaku novinu koja
se ne da metodiki provjeriti. Jedina ovjera mogua je u procesu dijalokog sporazumijevanja.
Jezik strukturiraju pojedini komunikacijski inovi i taj individualni temelj na kojemu poivaju

znaenjski sustavi otvara upljinu u njihovu identitetu i dovodi do nemogunosti potpunog i

uspjenog razumijevanja.
Luhmann znaenjsku projekciju svijeta u komunikaciji pripisuje sistemu, a ne individuumu.
K. ne priopuje svijet, ve ga podvaja jer razlikovna usmjerenost sistemskih operacija ostavlja
jedan dio svijeta u tami. Sistem mora voditi brigu o svojoj specifinosti kako ne bi doveo u
opasnosti svoj identitet. Do razumijevanja komunikacijskog dogaaja dolazi unutar
specifinog selekcijskog horizonta, i u svakom se horizontu drugaije oituje. Cilj je
komunikacije reprodukcija sistema ulanavanjem novih dogaaja (funkcionalni ekvivalent).
K. se sastoji od informacije (izbor onog to se komunicira), poruke (izbor naina kao se
komunicira) i razumijevanja (izbor naina razlikovanja informacija, pripisuje komunikaciji
odreeno znaenje to ju pretvara u priopajnu radnju). Da bi se sprijeio kolaps prilikom
otkrivanja novih komunikacijskih medija, sistemi formiraju simboliki generalizirane
komunikacijske medije kojima pojedini sistemi organiziraju sudjelovanje drugih sistema, tj.
usmjeravaju komunikacijsko nadovezivanje.
MIMEZA
1)Jedan od kljunih starogrkih estetikih i poetikih pojmova, koji je imao golemu ulogu u
ustrojavanju zapadnog miljenja o umjetnosti.
Razlika Aristotelove i Platonove koncepcije mimeze:
Platon gradi svoj pojam m. na tzv. inertnim umjetnostima slikarstvu i kiparstvu pa u prvi
plan dospijeva dimenzija oponaanja. Za P. je m. izvedena, sekundarna djelatnost u odnosu na
djelatnost prirode, koja ve i sama oponaa nebeski poredak ideja, i zato je sjena sjene.
Aristotel polazi od tzv. progresivnih umjetnosti pjesnitva i glazbe koje nastaju iz
boanskog nadahnua pa je u prvom planu dimenzija prikazivanja i tako shvaena umjetnost
oplemenjuje prirodu novim mogunostima. Mtm, dimenzija stvaranja (poiesis) stopljena je s
dimenzijom otkrivanja (euresis) prirode to se razabire u usponu normativne poetike.
Prelazak s oponaanja na prikazivanje Bodmer i Breitinger koji se nadovezuju na
Leibnizovu poetiku moguih svjetova.
2)U suvremenoj teoriji u opreci prema pojmu dijegeze Genette aktualizirao Platonovu
opreku da bi revidirao opreku prikazivanje/kazivanje angloamerike teorije proze koja tvrdi
da je pokazivanje vrednije. Platon preferira pripovjedako posredovanje (dijegezu) nad
dramskim predstavljanjem (mimezom). Premda se G. priklanja toj preferenciji, on ne motri
vie m. i d. kao odvojene moduse, ve kao nuan sastavni dio svih modusa, koji se
meusobno razlikuju po tome naglaavaju li proizvodnju ili proizvod.
3)Ricoeur razumijevanje pojma m. nuno simboliko posredovanje iskustva vremena:
m I = pretfiguracija, posredovanje ivljenog vremena koje pripada polju praktinog ljudskog
djelovanja
m II = konfiguracija, posredovanje pripovjednog vremena, polje teksta
m III = prefiguracija, posredovanje vremena itanja, polje recepcije
OPONAANJE
Stoji u oprenom odnosu s pojmom prikazivanja/predoavanja s kojim tvori amfibijski pojam
mimeze. Nijee i potiskuje osobitosti medija u kojemu se odvija. Strukturalizam preferira
prikazivako oznaavajuu koncepciju jez. Poststrukturalistike teorije izbjegavaju ideju
prevladavanja jednog nad drugim i uvode obnavljanje jednoga u drugom (dvostruka sveza,
povratak potisnutog, proiveni bod, odjelotvorivanje, udvajanje, petlja, zijev, iterabilnost,
cijep, citat, pregib, nabor). U osnovi je kritika modernistikog odvajanja subjekta od objekta.

Irigaray je u svojoj feministikoj kritici iznijela miljenje da ene oponaaju muki govor
kako bi u njemu ispisale vl. razliku kao subverzivni viak. Pretraujui ono to postoji unutar
neega, pronalazimo ono ega nema.
Kristeva smatra da se oponaateljska aktivnost vee uz osobe liene vl. subjektnog poloaja
to ih sili na imitiranje i prihvaanje tuih.
POETIKA
Pojam doivio svoj prestige u fazi strukturalizma.
Todorov je prikazuje kao razliku izmeu interpretacije usredotoene na konkretan knji. tekst
i opisa koji u tekstu prepoznaje oitovanje dubinske strukture. Istie itanje kao proces
pridavanja vrijednosti.
Poetika nastoji izbjei privilegiranje 1 tipa anra i bilo kakvo pripisivanje vrijednosti, ali se
kloni i druge krajnosti znanosti. eli dokuiti specifino knjievne dubinske strukture, tj.
upravo one koje dotian diskurs ine knjievnim.
Strukturalisti polaze od 2 pretpostavke koje poetici osiguravaju objektivnost: 1) predmet
poetika se bavi stvaralakom ili umjetnikom dimenzijom knji., bliskom poiesisu. 2) nain
ona je spoznajna djelatnost koja tei znanstvenom usustavljivanju svojega kategorijskog
ureaja.
Doleel definira poetiku kao teorijski sustav koji predstavlja vrhunac i sintezu najvanijih
predodbi o knji. Poetika zapoinje proces autokanonizacije kao identifikaciju vl. tradicije.
Prelazak normativne (restriktivne) u opisnu (deskriptivnu) poetiku. Identificira 3 poetika
modela: mereologijski (dijelovi dobivaju emergentna obiljeja koja im omoguuju da u
meusobnom odnosu tvore kvalitetu cjeline iz koje se vie ne mogu nekanjeno izdvajati;
nedostaci: zanemaruje partikularna obiljeja i odsijeca poetiku od konkretnih knji. djela),
morfologijski (poima djelo kao vrsto i individualno oblikovanu cjelinu, polazi od
pojedinanih tekstova u kojima komparativnom metodom s ostalim pojedinanim tekstovima
nalazi zakonitosti unutar njih) i strukturalni (postulira da su odreene zakonitosti imanentne
odreenim djelima i one se upisuju u djela u procesu njihova spoznavanja koje je operacija
razlikovanja).
Poetika promatra knji. strukturu kroz prizmu estetikog suda koji je uvjetovan kolektivno,
tradicijom, ali i individualno, sklonou pojedinca.
Bahtin stavlja naglasak na pov. poetiku. Po formalistima se sve to se dogaa u pov. knji.
zbiva u vjenoj suvremenosti. Za Bahtina je jez. poprite borbi ideologija epohe, a u taj se
prostor mora uklopiti i knji. tekst te se u njemu orijentirati.
Kulturalna poetika prouava razlike i povezanosti kulturnih zona.
PRIKAZIVANJE
Jedan od dvaju naina razumijevanja mimeze. Drugi je nain oponaanje. Po Platonu u
dramskoj mimezi pjesnik izravno prenosi rijei lika, dok ih u epskoj dijegezi prepriava
svojim rijeima. Po Aristotelu sva je umjetnost mimetina, mimeza je stvaranje. Ta
normativna dimenzija prevladava do 18. st. kada ju Bodmer i Breitinger zamjenjuju
Leibnitzovom koncepcijom moguih svjetova. Ni jedna umjetnost ne moe bez takvog
prikazivanja, razlike nastaju u predmetu, nainu, sredstvima i svrsi tog prikazivanja.
1)Ameriki teoretiari proze 20-tih godina aristotelovski daju opreku prikazivanje/kazivanje.
Prikazivanje je umjetniki vrednije jer otvara itatelju mogunost samostalne procjene, odn.
zakljuivanja, slobodniji je u imaginativnom kretanju prikazanim svijetom i stvara spontanije
sudove, jer podrazumijeva vii stupanj posredovanja fikcionalnog svijeta od kazivanja.
2)Ricoeur nadovezuje se na njemaku fenomenologijsku tradiciju. Tek kada se jezik okrene
p., poinje stvarati vl. svijet koji se vie ne moe razumjeti u parametrima postojeeg svijeta
9

jer ih prekorauje predfigurirano ivljeno vrijeme praktinog ljudskog iskustva pretvara u

konfigurirano povijesno vrijeme teksta koje pak pretvara u prefigurirano vrijeme itanja.
Od 17. st. autor prebacuje odgovornost na pripovjedaa koji se slui neizgovorivim
reenicama. Jez. koji prikazuje premjeta se iz nadlenosti logike i retorike u nadlenost
poetike.
3)Francuska 60-tih god. oslobaanje jez. od prikazivakih obveza i otvaranje slobodnoj igri
oznaitelja. Dojam stvarnosti postie se jedino narativnim tehnikama. Ono to se predstavlja
kao osjetilni referent samo je zaodjenuto jezino oznaeno.
RADNJA
Vie definicija: predmet oponaanja knjievnog djela (praxis); sredinje naelo njegove
organizacije u cjelinu (mythos); komunikacijska djelatnost kojoj knji. djelo zahvaljuje svoj
nastanak.
1) Aristotelov pojam praxis podrazumijeva potenciju prirodne materije posredovanu
ovjekom. Izmeu razmjene poticaja ovjeka i prirode, posreduju mehanizmi interiorizacije i
eksteriorizacije, koji pripadaju unutarnjem i vanjskom registru (mediju). Radnja je kod njega
predmet mimeze. Bitno je da se doara djelovanjem ljudi, a ne prepriavanjem. Drama
(tragedija) je vrednija. Lirika nije nikakvo oponaanje jer nema ni radnje ni likova.
2) Aristotelovski pojam radnje oscilira izmeu a) praxis (predmet knjievnosti) i b) mythos
(modus knjievnosti). A) shvaena kao praxis cjelovita radnja ima smisao u samoj sebi pa je
ne treba oponaanjem uklapati u novi sklop. Ona ima poetno stanje, dinamiku i zavrno
stanje, tj. ulanani slijed dogaaja (fabula, pria). B) tek s mythosom dobiva radnja kao praxis
ono cjelovito osmiljenje koje je sudioniku, uronjenom u ivljeno vrijeme, nedostajalo.
Suuje knji. na dramu i kazivako pripovijedanje iz 3. l.
3) Pojam radnje u knjievno znanstvenoj pragmatici: A) Stierle predloio je da se knji.
proizvodnja i recepcija uklope u jedinstven obrazac koji povezuje djelovanje autora i itatelja.
Svaki tekst implicira idealnog itatelja, konkretnu pov. publiku i aktualnog itatelja. B)
Nedoumice oko pozicije s koje valja rekonstruirati situaciju teksta, odn. radnje, potaknule su
naputanje interpretativnog u korist funkcionalnog usmjerenja. Ovo usmjerenje, za razliku od
empiriara, umjesto hijerarhijskog modela zagovara interpenetracijski model to ini odnose
unutar sustava neodvojivim od odnosa izmeu njih. Djelo se uranja u sloenu institucijsku
mreu koja regulira ophoenje s njim. C) Luhman daje teoriju autoreferencijalnih sistema.
Pojam sistema izvodi iz komunikacije ime naputa vezivanje sustava za djelovanje.
Pripisivanje radnje subjektu jest uinak komunikacije, a nje njeno polazite. Sama
komunikacija je radnja kada se pripisuje nekoj osobi. Ta radnja nastaje razumijevanjem ina
priopavanja.
RETORIKA
Ulazi u uporabu 60-ih god., prihvaaju ga strukturalisti. Suvremena retorika proiruje svoju
nadlenost i na tekstove kojima nije namjena uvjeravanje publike. Antika retorika bila je
usredotoena na inventio pronalaenje prikladnih misli i primjera, a klasina na elocutio
primjerenu stilsku i jez. formulaciju. Suvremena je pak retorika okrenuta na dispositio
kompozicijsko rasporeivanje grae.
Strukturalisti s jedne strane istiu radikalan raskid s predznanstvenom prolou prouavanja
jez., a s druge se nekritino utjeu klasinoj retorici koja pripada takvom miljenju. Tee
osloboditi jez. analize od ikakve obavezanosti knji. jez. kako bi retorika dola u nadlenost
poetike tee dovrenju procesa emancipacije kritiko racionalne funkcije retorike od
poetsko imaginativne. Strukturalistika je retorika potpuno koncentrirana na tekstni

10

mehanizam te iskljuuje pragmatike okolnosti knji. komunikacije kojima se okupirala

tradicionalna retorika.
Amerika dekonstrukcija 70-ih god. smjeta retoriku u neodluiv prostor izmeu teksta i
itatelja, odnosno kritiara.
Nietzsche pomou retorike pokuava pokopati tradicionalnu filozofiju. Ako je jez. retorian
po svojoj naravi, po tome mu je knji. blia jer ne skriva to, za razliku od religije, filozofije i
znanosti.
De Man smatra da retorika radikalno uklanja logiku i otvara mogunosti referencijskih
zastranjenja.
La Capra se slae s ostalim teoretiarima da pov. dokumenti ne mogu nikako ovjeriti
ispavnost vl. itanja, ali tu legitimacijsku ulogu dodjeljuje znanstvenoj zajednici. Retorika
svakog diskursa ovisna je o interpretaciji kao izvanjkosti koja mora biti uvuena u
unutranjost kao odreene tipologijske, modalne, anrovske ili stilske znaajke diskursa.
Svaka interpretacija je produljena izvedba teksta koja transformira okvir njegova
razumijevanja iscrtavajui u tekstu nove retorike oblike.
TEKST
1) Ricoeur u okviru hermeneutike govori o dvostrukom zatamnjenju, udaljavanju autora i
itatelja komunikacija se zamjenjuje pisanou, tekst vie ne pripada autoru, ve mu se
znaenje osamostaljuje i stabilizira, pa se problem razumijevanja ne moe rijeiti povratkom
autorskoj intenciji ve tekst sam stvara uvjete svog razumijevanja. itati znai pridruiti novi
diskurs diskursu teksta. Frank: Za smisao ne odgovara tekst ve mi.
2) Strukturalizam zanemaruje bilu kakvu izvanjkost i objanjava tekst kao zatvorenu
znakovnu cjelinu nastalu sustavnim objedinjavanjem el. oznaavanja nieg reda koji mogu i
ne moraju biti jezini. Tekst se sastoji od izraza i sadraja. Prouavaju odnos unutar razine
teksta i odnos izmeu njih. Benveniste govori o distribucijskim odnosima koordinacije
istovrsnih estica i integracijskim odnosima subordinacije raznovrsnih estica. Barthes smatra
da je temeljna jedinica pripovjednog teksta funkcija. Definira je kao sposobnost jednog el. da
stupi u odnos s drugim el. i cjelinom teksta.
Strukturalisti suprotstavljaju pojam tekst tradicionalnom pojmu djela. Tekst je oslonjen na
konvertibilan skup pravila koji dijeli s drugim tekstom. Kristeva govori o genotekstu i
fenotekstu.
3) Poststrukturalizam uvodi pojam tekstualnost. On porie dovrenost bilo kojeg teksta
upisujui u nj tragove drugih tekstova u otvorenom procesu nadomjetanja/dopunjavanja. Ti
tragovi tvore podtekst teksta koji neprestano potkopava njegov identitet.
4) Rorty i Bennett - kritika tekstualizma poststrukturalista i dekonstrukcionista jer nijeu
mogunost doticanja iste zbilje.

ZNAK
Najprihvaenija definicija jest predstavljanje neega neim. Sastoji se od predstavljenog
(oznaeni, predodba, pojam, fiziki predmet, stanje stvari...), predstavljaa (oznaitelj,
reprezentamen, simbol, ime, termin, znakovno sredstvo...) i predstavljanja (prikazivanje,
predoavanje, referencije, znaenje, oznaavanje...).
1) Dva osnovna smjera: De Saussure, Hjelmslev i strukturalisti dijadni model, zanimaju se
za znaenje, polaze od slinosti ili podudarnosti oznaitelja i oznaenog karakteristine za
ikone i simbole; Peirce i Morris trijadni model, zanimaju se za referenciju, polaze od
bliskosti ili susljednosti karakteristine za indekse, odn. simptome, komunikacijski sklopovi.
11

Semiotika je duna svrstati obje suprotstavljene vrste u jednu kategoriju ako eli obuhvatiti
tako raznolike pojave ( prometni znakovi, jezik,)
2) Jez. fenomeni tek se od 20. st. razmatraju kao znakovi. Eco revizija Hjelmslevova pojma
znakovne funkcije kao solidarne veze izmeu izraza i sadraja. Taj je pojam znakovne
funkcije zasnovan na mehanizmu zakljuivanja koji je zastupljen na razliitim razinama
sloenosti i diljem razliitih kontinuiteta. Pojam znaka podrazumijeva pojam semioze.
3) Uklapanje znaka u semiotike procese pripomoglo je razumijevanju sloenih vrsta znakova
(npr. knji. tekst). Semioza omoguuje promjenu recipijenta i proces reatribucije (do kojeg
dolazi mijenjanjem itateljeva oznaavajuega poloaja). U tom procesu premjetanja moe
doi do motivacije, demotivacije, remotivacije, znakovne veze, a knjievni znak moe i
promijeniti svoju vrsnu pripadnost; sve ovisi o znakovnom sustavu itateljske svijesti s kojom
knjievni znak ulazi u odnos.
4) Luhmann smatra je znak problematian jer stjee svoje znaenje i funkc. jedino
upuivanjem na neto drugo; kada na nita ne upuuje, ostao bi bez znaenja.
ANR
Pojam ija tradicija poinje s Platonom i Aristotelom, a moderna (pred)strukturalistiko
semiotika teorija anra zapoela s ruskim formalizmom i njemakom morfolokom kolom.
Proces unutarnjeg razgranienja generikih kategorija uvlai i vanjske kategorije, iako
teoretiari nastoje izbjei pov. karakter odredbenog pojmovlja jer je ograniavajui.
1)Muller polazi od Goetheova stanovita da je umjetnost druga priroda, tj. sva umjetnika
djela organizirana po istim zakonima, i bavi se pojmom pra-tipa.
2) Genette razrauje pojam modusa kojeg svodi na transhistorijske, invarijantne iskazne
modalitete. Pretvara knji. tekst u preplet razliito prepoznatljivih anrovskih signala.
3) Svaki se autor obraa specifinoj anrovskoj svijesti svoje publike spram kojoj provodi
svoje razgranienje.
4) anrovska svijest preferira globalne generike kategorije, ali ipak pojedini tekst moe
pripadati razliitim skupinama unutar jednog razdoblja jer se ne mogu tono odrediti granice
generikih skupina. U skladu s tim Derrida kae da odrednice jednog anra ve pripadaju
drugom anru te tako dekonstruira kategoriju anra.
5) 80-tih godina obnavlja se interes za anrovsku problematiku i dolazi se do zakljuka da
nema homogene anrovske svjesti, ve je ispresijecana mnogim razlikama, izmeu individua i
unutar njih.

12

TO JE TEORIJA? (Culler)
Pojam t. - 1. ustanovljen skup teorema, 2. svakidanja uporaba tog pojma.
T. nagaanje. T. pretpostavka. T. - objanjenje iju je istinitost / neistinitost teko
ustvrditi. Potrebno odsutnost oitosti i odreeni stupanj kompleksnosti.
1)Interdisciplinarna - Odlika miljenja koje postaje t. jest da povlai dojmljive poteze koji se
mogu iskoristiti u promiljanju drugih tema ima uinke i izvan svog izvornog podruja te
daje prikaze korisne za promiljanje znaenja i svih drugih aspekata ivota.
2)Analitika, spekulativna - pokuaj razumijevanja onog to je obuhvaeno odreenim
pojmom. Ona dovodi u pitanje i preusmjerava miljenja.
3)Kritika zdravog razuma - Zbog t. ljudi mijenjaju svoja gledita i drugaije promiljaju
predmet i djelatnost svoga prouavanja. Glavni uinak je osporavanje zdravorazumskog
pogleda, pojmova koji se shvaaju kao prirodni. Pokuava da se pokae kako je ono to
smatramo zdravorazumskim zapravo pov., kulturalni konstrukt tei otkrivanju kako su
kategorije koje se uzimaju kao osnovne zapravo proizvedene diskurzivnim praksama; ne
pokuava kazati to jest, nego kako je proizvedeno (genealogijska kritika). Jedna t. koja se
doima tako prirodno da je vie niti ne doivljavamo kao t. Nai svjesni postupci posljedica su
nesvjesnih sila, npr. prividno prirodan drutveni poredak i ustaljeni obrasci miljenja
posljedica su ekonomskih odnosa i borbe za mo. T. ukljuuje spekulativne postupke koji
dovode u pitanje ustaljene pojmove.

13

4)Refleksivna - miljenje o miljenju, istraivanje kategorija koje rabimo u diskurzivnim

praksama.
T. je beskonana, nemogue je njome ovladati; neogranien korpus radova koja se stalno
poveava jer mladi kritiziraju temeljne koncepcije starih mislilaca, pomiu teorijske doprinose
novih. T. kroz osporavanje premisa potire ono to smo mislili da znamo, pa se uinci t. ne
mogu predvidjeti.
TO JE KNJIEVNOST? (Culler)
Knji. se ne moe definirati ni jednim svojim vanim svojstvom jer sva nalazimo i u drugim
uporabama jezika. Literarnost neknji. fenomena knji. svojstva podjednako su kljuna i za
neknji. diskurse.
Do 19. st. pojam literature i odgovarajui pojmovi u drugim europskim jezicima znaili su
spise ili znanje iz knjige interpretirala se njihova gram., prepoznavale retorike figure i
strukture te postupci zakljuivanja. Moderni zapadnjaki pojam knji. = imaginativno
pisanje. Knji. je ono to drutvo doivljava kao knji., skup tekstova koje kulturni arbitri
prepoznaju kao dio knji. Vano je gdje je smjeten odreeni iskaz i to on znai (ne to je
govornik htio rei), kako taj jez. djeluje i to ta reenica postie. Opisati knjievnost znailo
bi analizirati skup pretpostavki i interpretativnih postupaka koji itatelji primjenjuju itajui
odreene tekstove. Knjievna djela se razlikuju od drugih pripovjedno izloenih tekstova jer
su proli postupak odabira objavljena, recenzirana, ponovno tiskana nadzatieno naelo
suradnje konvencija meusobnog sudjelovanja svih sudionika zbog kojeg i nejasnoe i
nebitnosti ne doivljavamo kao neto besmisleno jer su ta djela ve procijenjena od drugih.
Knjievnost je govorni in ili tekstualni dogaaj koji privlai odreenu vrstu pozornosti. To je
oznaka institucije koja nam jami da e rezultat naih itateljskih nastojanja vrijediti.
Priroda knjievnosti : 1. Knji. kao isticanje jez. - knji. je jez. koji sam sebe istie, ustrojen
da privue pozornost na jez. strukturu, no nekad zamijetimo pravilnost tek taj uradak
ponemo smatrati knji. 2. Knji. kao integracija jez. knji. je jez. u kojemu su razliiti
elementi i sastavnice teksta dovedeni u kompleksan odnos te pokuavamo razaznati kako el.
pridonose dojmu cjeline. No, niti cjelokupna knji. istie jez., niti je istaknuti jez. nuno
knji., ali samo smo u knji. skloniji traenju odnosa izmeu forme i znaenja, gram. i
sadraja. Ako neko djelo elimo prouavati kao knj. prvo trebamo promatrati ustroj njegova
jezika. 3. Knji. kao fikcija knji. djelo je jez. dogaaj koji donosi fikcionalni svijet s
govornikom, likovima, dogaajima, publikom. U fikciji je odnos onoga to pripovjeda kae i
onoga to autor misli stvar interpretacije deiktici, prokazivaki segmenti jez., u knji.
djeluju na poseban nain pa govornik u tekst ne mora nuno biti autor. 4. Knji. kao estetski
objekt sve spomenute znaajke spadaju u estetsku funkc. jez. Otvoreno je pitanje je li
ljepota objektivno svojstvo umjetnikog djela ili subjektivni odaziv itatelja. Knji. djelo je
estetski objekt jer potie itatelja na razmatranje odnosa forme i sadraja; ono je samo sebi
svrha, tj. zadovoljstvo u stvaranju ili konzumiranju, a moe i poduiti, zabaviti, izazvati razne
uinke... 5. Knji. kao intertekstualna i autoreferencijalna tvorevina intertekstualnost - djelo
postoji unutar i izmeu drugih tekstova u odnosu s njima, tj. nastaju preuzimanjem,
ponavljanjem, osporavanjem i preoblikovanjem ve postojeih djela. Svoje znaenje knji.
djelo ima u odnosu na druge diskurse. Autoreferencijalnost se oituje u tome to autor samim
pisanjem pokuava unaprijediti ili obnoviti knjievnost, pa je to ujedno posredno promiljanje
same knjievnosti.

14

Funkcije knji. pov. i ideoloka kategorija (drutvene i pol. funkcije), primjer pojedinca
moe voditi k univerzalnosti knji. i to je ona naglaenija, to moe imati veu nac. ulogu,
poimanje knji. kao estetskog objekta koji od nas moe stvoriti bolje ljude, uiniti nas
slobodnim subjektima jer nam zaokuplja um i potie na propitivanje ponaanja, a s druge
strane suosjeanje i zajednitvo jer se identificiramo s drugim ljudima i njihovim poloajem,
suvremene teorije naglaavaju obmanu jer je nudei radnicima pristup u vie sfere
odvraala pozornost od svakodnevne bijede, neki su u njoj vidjeli ideoloki instrument, a
drugi upravo poprite raskrinkavanja ideologije
KULTURALNI STUDIJI (Culler)
Istaknuta struja u humanistici 90-tih god. KS su praksa kojoj je teorija ono to skraeno
nazivamo teorijom. Tee razumijevanju funkcioniranja kulture, konstruiranju i ustrojavanju
individualnih i grupnih identiteta u svijetu raznolikih i izmijeanih zajednica, dravne moi,
medijske industrije i multinacionalnih kompanija, a ukljuuju i obuhvaaju prouavanje knji.
kao posebne kulturalne prakse.
KS su dvostrukog podrijetla: od 1)fra. strukturalizma koji je 60-tih god. pristupao kulturi i
knji. kao nizu praksi ija bi pravila i konvencije trebalo opisati. Barthes pozornost pridaje
onom to se u kulturi ini prirodnim, pokazujui kako je ono utemeljeno na kontingentnim,
povijesnim konstruktima. 2)marksistika knji. teorija - Williams i Hoggart u djelima tee
otkrivanju i istraivanju popularne, radnike kulture, koja je izgubljena iz vida kad je kultura
poistovjeena s visokom knjievnou. Uzajamno djelovanje kulture kao izraza i kao
nametanja puku kljuno je za razvoj KS. KS pitaju u kojoj mjeri nama manipuliraju kulturne
forme i u kojoj mjeri i na koje smo ih naine u stanju rabiti u druge svrhe kako bismo izvrili
djelatnu ovlast (koliko smo mi kao subjekti odgovorni za svoje djelovanje, a koliko je na
izbor obuzdan silama kojima ne upravljamo). KS su sveobuhvatni, a razvili su se iz
prouavanja knji., u opreci prema tradicionalnoj zamisli da knji. djela treba interpretirati
kao dostignua autora i ije je opravdanje za prouavanje vrijednost velikih djela. Sporovi
izmeu prouavanja knji. i KS nastaju oko definiranja knji. kanona te koje su metode
prikladne za analizu kulturalnih predmeta. Knji. kanon povrh knji. djela potie se i itanje
filo. i psihoanalitiarskih tekstova to su neki smatrali odvraanjem od klasike, a drugi
oivljavanjem tradicionalnog knji. kanona zbog mogunosti razliitih itanja velikih djela, a
KS ukljuuju i marginalizirana, manja djela. Naini analize - KS primjenjuju knji. analizu i
na druge kulturalne materijale, a pomna itanja smatra nepotrebnima. KS pristupa djelima kao
sluajevima ili simptomima neeg drugog, a ne zbog njih samih. Ciljevi - KS vjeruju da bi
njihov rad mogao/trebao neto i promijeniti. Pomak s pomnog itanja koje pazi na pojedinosti
pripovjedne strukture i usmjerava pozornost na kompleksnost znaenja na drutveno
politiku analizu (simptomna interpretacija)
JEZIK, ZNAENJE, INTERPRETACIJA (Culler)
Knji. obuhvaa i svojstva jez. i usmjeravanje osobite vrste pozornosti na jez. Uinak koji
tekst moe izazvati dio je njegova znaenja.
1)ZNAENJE - 3 razine - znaenje rijei, reeninog iskaza (znaenje ina iskazivanja tih
rijei u odreenim okolnostima, in govornika) i teksta. De Saussure razlika u odnosu na
druge je ta koja omoguuje znaenje, a ne forma ili sadraj. Jez. znak je arbitrarne prirode
kombinacija forme (oznaitelja) i znaenja (oznaenika), ija veza poiva na konvenciji (i
gram. strukture su konvencija), a ne na prirodnoj podudarnosti. Jez. je nain na koji moemo
izraziti ve postojee misli, ali on isto tako determinira to uope moemo misliti. Jez. nije
nomenklatura koja stvara imena za kategorije koje postoje izvan jezika, on proizvodi vlastite

15

kategorije. Knji. djela istrauju postavke uobiajenih naina miljenja da bi nam pokazala da
je mogue misliti i ono to jezik ne predvia.
Po de Saussureu zadaa lingvistike jest rekonstrukcija dubinskog sustava (langue) koji
omoguuje govorne dogaaje (parole), a Chomsky u svojoj transformacijsko-generativnoj
gramatici ide korak dalje i tvrdi da je zadaa lingvistike rekonstrukcija jez. kompetencije
izvornih govornika (znanje i sposobnosti koje nam omoguuju da razumijemo reenice koje
nikada nismo susreli).
2 vrste pristupa u prouavanju knjievnosti: poetika zasnovana na lingvistici. Prema
znaenjima se odnosi kao prema neemu to je ve dano i pokuava otkriti to ih je omoguilo
i hermeneutika tei otkriti nove i bolje interpretacije, znaenja. Potjee iz podruja prava i
religije gdje su ljudi interpretirali tekstove da znaju kako postupiti. Knji. kritika spoj je obaju
pristupa. Vano je i nadzatieno naelo suradnje pretpostavka i nebitno na nekoj razini
moe imati vanu funkc.
2)Knji. sposobnosti implicitno znanje koje itatelj i pisac ima pri susretu s tekstom.
Kritika itateljskog odgovora razmiljanje o itatelju i nainu na koji on razumijeva knji.
Tvrdi da je znaenje u itateljevu doivljaju, a vanu ulogu igra i horizont oekivanja. Zbog
toga o itatelju ovisi INTERPRETACIJA. Znaenje je kompleksno i nedohvatljivo. Neki
tvrde da je: a)intencija govornika (to je netko htio time rei), b)u tekstu (proizvod jez.),
c)kontekst (treba prouiti okolnosti i pov. kontekst), d)doivljaj itatelja. Znaenje djela nije
ono to je pjesnik imao na umu u trenutku nastanka djela, niti svojstvo teksta ili itateljskog
doivljaja, ve ono to je on uspio utkati u djelo. Tako je ono istodobno doivljaj subjekta i
svojstvo teksta, ono to razumijemo i ono to pokuavamo razumjeti. Hermeneutika obnove
tei rekonstrukciji izvornog konteksta stvaranja, a h. sumnje izlaganju nepropitanih
pretpostavki na kojima se tekst moda temelji.
RETORIKA, POETIKA, PJESNITVO (Culler)
Poetika bliska retorici (od antike nauk o jezinim sredstvima uvjeravanja i izraavanja i
misaonim tehnikama koje se upotrebljavaju za ustrojavanje uinkovita izlaganja). Aristotel ih
razlikuje retorika je umijee uvjeravanja, a poetika oponaanja ili prikazivanja. Srednji vijek
i renesansa ih ujedinjuju i pjesnitvo postaje viim stupnjem retorike (umijea rjeitosti). U
19. st. retorika umire, a oivljena je krajem 20. st. kao prouavanje strukturirajue moi
diskursa.
Retorika figura otklon od obine uporabe. Tropa mijenjaju znaenje. Za Jakobsona
temeljne strukture jezika su metafora i metonimija, a neki dodaju i sinegdohu i ironiju (4
glavne trope). anr je skupina konvencija i itateljskih oekivanja. Pjesma je struktura
sastavljena od rijei (tekst) i dogaaja (in pjesnika, doivljaj itatelja, dogaaj u knji. pov.)
u kojoj je kljuan odnos znaenja i nesemantikih svojstava jez. (zvuk i ritam), kao i odnos
izmeu ina autora koji pie pjesmu i ina govornika koji u njoj govori. Autor ne izrie
pjesmu, on zamilja sebe/nekog drugog kako je izgovara lirika je fikcionalno oponaanje
iskaza neke osobe.
Ekstravagantnost pjesnitva tenja uzvienom, onome to nadilazi ljudsku sposobnost
razumijevanja ili pobuuje najburnija uvstva. Pjesme istiu nesemantika svojstva jez. i
takvo isticanje i ouavanje kroz metriki ustroj i ponavljanje zvukova temelj je poezije.
Pravilnosti oblika imaju uinak na semantiku strukturu. Kod interpretacije pjesmi treba
pristupiti kao autonomnoj, estetskoj cjelini koja ima vl. strukturu. Prema suvremenim
teorijama, pjesme crpe svoju snagu iz prolih pjesama (intertekstualni konstrukt), a itatelji
moraju prepoznati opreke u pjesmi i razmotriti kako se ostali elementi pjesme slau sa
spomenutim oprekama. Lirika poiva i na konvenciji znaenja.
16

PRIPOVIJEST (Culler)
Teorija pripovjednog teksta (naratologija) dio je knjievne teorije, a osim u tim akademskim
krugovima postoji i temeljni ljudski poriv za sluanjem i kazivanjem pria. Ona ini
eksplicitnom pripovjednu kompetenciju (ono to konzumenti nesvjesno znaju, npr. kada je
pria zavrena kako treba, a kada je neto ostalo u zraku...).
Zaplet je po Aristotelu temeljno svojstvo. Za teoretiare on predstavlja preobrazbu, promjena
poetnog stanja ija se vanost oituje u raspletu. Vana je i itateljeva sposobnost da ga
prepozna, a ne ovisi o jezicima ili sredstvu prikazivanja jer se u prijevodu moe sauvati.
Zaplet ili pria graa je koja prikazuje, ureena pomou diskursa.
Za prikazbu kljuno je: tko govori (prema konvenciji svaki pripovjedni tekst trebao bi imati
pripovjedaa koji moe stajati izvan prie ili biti likom unutar nje), kome govori (naslovljenik
pripovijedanja moe biti eksplicitno odreen ili implicitno), kada se govori (pripovijedanje
smjeteno u vrijeme kada se zbivaju, neposredno nakon ili poslije zavrenog dogaaja),
kakvim jezikom se govori, kojom ovlasti tko govori (kazivati priu znai preuzeti odreenu
ovlast koju bi sluatelji trebali priznati. Nepouzdani pripovjeda, samosvjestan pripovjeda pripovjedaevo raspravljanje o vl. pripovijedanju), tko vidi (pria se moe fokalizirati i kroz
neki lik koji nije pripovjeda, a pria se stavlja u arite kroz njegovu svijesti ili poloaj. Vrste:
1)Vremenska. Pripovijedanje fokalizira dogaaje iz vremena u kojem su se zbili, nedugo zatim
ili mnogo poslije toga. 2)Udaljenost i brzina. Pria moe biti fokalizirana, onakva kakva je
bila, odvijajui se polagano sa svim pojedinostima ili ukratko kazujui to se dogaa. Genette
pseudoiterativnost = neto toliko posebno da se ne moe vie puta dogoditi prikazano kao da
se uestalo dogaa. 3)Granice znanja. U jednoj krajnosti pripovjedno djelo moe fokalizirati
priu kroz vrlo suenu perspektivu, u drugoj krajnosti - pristup fokalizatora i najskrivenijim
mislima i motivima likova (sveznajui pripovjeda). Uloga prie: po Aristotelu pruaju
zadovoljstvo povezano sa udnjom pomake u tekstu omoguuje epistemiologija, udnja za
znanjem, elimo otkriti tajne, saznat svretak, takoer nas mogu poduiti o svijetu jer pomou
fokalizacije vidimo stvari iz druge perspektive to nadomjeta nae neznanje. Prie nadziru
tenje bivaju ukroene, a udnje prilagoene drutvenoj zbilji. One su i snano sredstvo za
internalizaciju drutvenih normi. Pripovijesti su i vid drutvene kritike.
PERFORMATIVNI JEZIK (Culler)
Performativnost iskaza razvio Austin 50-ih god. Razlikuje 2 vrsta iskaza: KONSTATIV-neto
tvrdi ili opisuje neko stanje stvari. Mogu biti istiniti ili lani. PERFORMATIVI - nisu ni istiniti
ni lani; oni u zbilji izvode radnju na koju referiraju sam iskaz je in (koji se moe izvesti
izgovaranjem odreenih rijei). P. moe biti prikladan ili neprikladan. Svaki iskaz moe biti
implicitni p. nema eksplicitnih gl.
Koristan je za opisivanje knji. diskursa jez. knji. ini i govori. Poput p., knjievni iskaz nije
ni istinit ni laan, on stvara stanje stvari na koje referira, proizvodi likove i postupke i ideje
koje se dalje razvijaju. Knjievni uradak postaje prikladan (posreen) tek kada ga prihvate kao
knjievnost. To je in koji mijenja svijet i proizvodi stvari koje imenuje, a takoer i raskida
vezu izmeu znaenja i govornikove intencije in koji izvodim odreen je drutvenim i jez.
konvencijama. Derrida kritizira Austinovo razlikovanje ozbiljnih performativa i neozbiljnih
iskaza tvrdei da na taj nain predvia naine na koje se estice mogu ponavljati, a mogunosti
ponavljanja temeljna je za prirodu jez. Austin iz te Derridaove ope iterabilnosti izdvaja
neobine ili iznimne pojedinane sluajeve. inove ovise o spoju performativa i konstativa.
Kako bi uspio, mora uvjeriti referirajui na neko stanje stvari, a njegov se uspjeh sastoji u tome
17

da stvori stanje na koje referira. Dolazi do APORIJE: je li prije bio konstativ (reprezentira
stvari kakve jesu i imenuje ih) ili performativ (proizvodi svijet oko sebe). Butler izvodi
performativnu teoriju roda i seksualnosti. Temeljne kategorije identiteta su kulturalni i
drutveni proizvodi, posljedice, a ne uzroci, koje stvaraju dojam prirodnosti i nameu norme,
ime prijete da e iskljuiti one koji im se ne pokoravaju. Biti subjektom znai biti orodnjen,
dobiti zadau ponavljanja rodnih normi, ali to nikada ne ispunjamo prema oekivanju, nikada
do kraja ne usvajamo rodne norme ili ideale kojima prinudno teimo. Razlika izmeu
Austinovih i Butlerinih pitanja: Austin - kako ponavljanje formule omoguuje da se u nekoj
prilici neto dogodi; Butler - p. kao sluaj neprestanog ponavljanja koje proizvodi drutvenu
zbilju. Pojam p. postavlja kljuna pitanja: kako promiljati tvorbenu ulogu jezika, kako shvatiti
odnos drut. konvencija i pojedinanih inova, odnos izmeu onoga to jezik ini i to kae,
kako misliti o dogaaju?
IDENTITET, IDENTIFIKACIJA, SUBJEKT(Culler)
Je li jastvo dano ili proizvedeno, treba li ga razumjeti kroz pojedinca ili kroz drutvo? Ukoliko
su mogunosti miljenja i djelovanja odreene nizom sustava kojima subjekt ne upravlja, on je
decentriran. Moderna tradicija pristupa individualnosti pojedinaca kao datosti, jezgri koja se
izraava rijeju i djelom i koja se moe koristiti kako bi se opisalo neko djelovanje.
Psihoanaliza pristupa subjektu kao proizvodu preklopljenih psihikih, seksualnih i jezinih
mehanizama. Marksistika teorija subjekt odreen svojim klasnim poloajem. Feministika
teorija naglaava utjecaj drutveno konstituiranih rodnih uloga pri stvaranju subjekta.
Knjievna djela nude eksplicitni ili implicitni odgovor na pitanje identiteta: postoje pripovijesti
u kojima je identitet odreen roenjem, u drugima likovi se mijenjaju sukladno svojim
usponima i padovima. U knji. zastupljena tvrdnja i da je identitet neto dano i neto
konstruirano. Identitet struktura u kojoj netko mora postati ono to ve jest javlja se u
suvremenoj tradiciji kao paradoks ili aporija. Jastvo proizalo iz ivotnih iskuenja zapravo je
bilo prisutno cijelo vrijeme kao osnova postupaka koji, iz itateljeve perspektive, to jastvo
omoguuju. Knjievnost - vana uloga u konstruiranju identiteta itatelja omoguuje im da
spoznaju kako je to biti u odreenom poloaju i potie identifikaciju s likovima, prikazujui
svijet s njihove toke gledita. Pjesme i romani obraaju nam se zahtijevajui identifikaciju,
koja stvara identitet tako to postajemo ono to jesmo poistovjeujui se s osobama o kojima
itamo.
Da li diskurs reprezentira identitete koji ve postoje ili ih proizvodi. Foucault govori o
homoseksualcu kao identitetu izumljenom diskurzivnim praksama 19. st. Armstrong u 18. st.
izumljen je moderni pojedinac iji se identitet i vrijednost smatraju posljedicom osjeaja i
osobnih kvaliteta, a ne poloaja na drutvenoj ljestvici. Freud identifikacija - psihiki proces
u kojem subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se prema modelu; osobnost ili jastvo
se ustanovljuje nizom identifikacija. Lacan identitet je proizvod niza djelominih
identifikacija, nikada dovrenih i nikada ne postajemo ono to bi trebali biti.
Takoer, identifikacija ima ulogu u proizvodnji grupnih identiteta. Prie potiu identifikaciju s
potencijalnom grupom pokazujui tko ili to bi mogli biti (svi lanovi grupe dijele neto
esencijalno to ih ini grupom). Althusser netko je kulturno interpeliran, uinjen subjektom,

18

tak to je oslovljen kao nositelj odreena poloaja ili uloge. Psihoanaliza uloga stadija zrcala
subjekt stjee identitet pogreno se prepoznajui. Hall identitet je ime koje pridajemo
razliitim poloajima u koje nas smjetaju ili se smjetamo pripovijestima prolosti.
(Post)kolonijalizam konstrukcija podvojenog subjekta odvija se kroz sraz proturjenih
zahtjeva. Butler homoseksualni identitet zasnovan je na represiji homoerotske udnje.

19

ARISTOTELOVA POETIKA (Doleel)

Temelj zapadnjake nauke o knji.. Kljuni pojmovi: mimeza, mit, katarza.
1)Ljudski um moe stjecati znanja na 5 naina: umjetnost, znanje, praktina mudrost, pravo
nauno znanje, spekulativno miljenje. Podjela znanosti na teorijske, praktine (djelanje) i
tvorake (stvaranje) nauke. Poetika - tvoraka nauka koja nije samo teorija pjesnitva, ve i
inilac u njegovoj praksi. 3 postavke o naunom znanju: tee otkrivanju najvanijih svojstava
onoga ime se bave; da bi se od pojedinanog prelo na ope koriste indukciju i silogizam;
znanje organizira na naelima dokazivanja koje polazi od premisa koje se ne dokazuju,
aksioma. Pjesnitvo - umjetnost u kojoj nastaju pjesnika djela, pjesnici - naunici u svojoj
oblasti. Umjetnost stvaranje. Pjesniko umijee opisuju poetiari, oni nisu pjesnici jer
promatraju i opisuju pjesnikovo umijee, naela, izvore, funkcije, proizvode.
2)Poetika zasnovana na naelima A. filozofije nauke - univerzalistika p. - teorija opih
kategorija knjievnosti. Zadatak joj je da otkrije sutinske odlike pjesnitva, a promjenljiva
svojstva pojedinog djela zanemari. Ona ulaze u u. p. samo kao ilustracije opih kategorija. A.
mereologija - manje apstraktne kategorije nieg reda izvedene iz apstraktnih kategorija vieg
reda. Rezultat - stratifikacijski model (derivacijski postupak koji zapoinje dokazivakim
silogizmom). Poiva na 2 postavke: 1)o nedjeljivosti cjeline ona je vie od skupa svojih
dijelova, a to neto drugo se naziva emergentno svojstvo svojstvo cjeline koje se ne moe
izvesti iz dijelova. Dijelovi se mogu rastaviti i izdvojiti samo radi analize ili strukturalnog
opisa. 2)o cjelovitosti - iznijeta prilikom nabrajanja dijelova tragedije. Najvaniji postupak jest
mereoloka derivacija u kojoj nastaje 6 najvanijih strukturalnih kategorija - sastavni dijelovi
prie dobiveni postupkom dijeljenja koji se oslanja na kriterij specifinih osobina, a koji nisu
dalje djeljivi. Formiranje njegovog modela tragedije poiva na 3 logika postupka:
zakljuivanje, mereoloka analiza i dijeljenje. U epistemologiji A. Poetike postupak
mereoloke analize stavio je silogizam u drugi plan, dokazivanje pomou primjera je
zamijenilo indukciju (egzemplifikatorska poetika).
3)A. nije ogranien na opise, ve iznosi kritike sudove s ciljem odreivanja vrijednosti,
znaaja i utjecaja postojeih tragedija te davanja savjeta tadanjim i buduim umjetnicima
postavljeni temelji zapadne knji. kritike. 2 vrste preferencijalnih pravila: strukturalna
odreuju svojstva neophodna za dobro sklopljenu tragediju koja bi bila optimalno ostvarenje
estetskih mogunosti ovog anra i funkcionalna postavke u kojima je izraena koncepcija
tragedije koja optimalno ispunjava funkciju katarze. Definirano je na najniem nivou
stratifikacijskog modela i uvodi se gradiranjem moguih varijanti strukturalnih sastavnih
dijelova na osnovu prioriteta. 4)A. kritika zasnovana je na poetici i u stanju je formulirati

20

analitiku ocjenu, tj. kritike sudove potvrene znanjem koje daje poetika, a koji su korisni za
kritiku, ali tetni za poetiku jer stvaranje idealne strukture ometa razvoj teorije te ju preobraa
u normativni model ogranien estetskim preferencijama.
5)Jedno od najbitnijih pitanja poetike jest odnos izmeu izmiljene prie i pov. dogaaja.
Poetika kao nauka mora biti deskriptivna jer tako, umjesto da se usredotoi na idealnu
strukturu, otkriva i druge mogunosti, ali budui da promatra estetske pojave, ne moe izbjei
ni aksioloke pretpostavke. A. je pokrenuo 2 intelektualne tradicije: poetiku ije je zadatak
formulirati epistemologiju naunog prouavanja pjesnike umjetnosti i kritiku ije je zadatak
odrediti mjerila za estetsko vrednovanje.
LEIBNIZOVA POETIKA: VICARSKA, ZEMLJA UDA (Doleel)
1)U poetici iznijet odnos izmeu poetske umjetnosti i realnosti. Objanjavao se uglavnom
putem mimeze ije se znaenje premjeta od oponaanja (prvobitna, antika uporaba) preko
predstavljanja (Platon) do stvaranja (Aristotel). U renesansi se pojavila nova verzija doktrine
mimeze: od poezije se zahtijeva da podraava stvarnost. Normativna poetika - vladala
nekoliko stoljea u 17. st. zbirka recepata za stvaranje poetskih djela. Neoklasicistiki kanon
u Njem. umjetnost kao podraavanje prirode. Umjetnika djela moraju sliiti na prirodu ili
joj odgovaraju. Pravilo slinosti osnovno mjerilo umjetnikog savrenstva uspjeh
umjetnikog djela zavisi o tome koliko je ono u skladu s pravilom slinosti. Tenja da postane
univerzalno kritiko mjerilo zavrila je kao subjektivna kritika jer je i sam pojam prirode vrlo
nejasan, problematian i poetian nema direktan pristup. Nakon njenog pada na scenu stupaju
antiracionalistike teorije koje u prvi plan dovode subjektivne faktore.
2)Njem. pisci pioniri nove estetike i poetike nadahnuti posebnom vrstom racionalizma 17. st.
Leibnizovom filozofijom doktrine moguih svjetova (originalna ontologija) knji. djela su
mogui svjetovi, knji. likovi u stvarnom svijetu ne postoje, izmiljeni svjetovi su mogue
alternative stvarnog svijeta. Knjievna djela - pripovijesti o neemu to se moe dogoditi u
nekom drugom svijetu.
vicarski poetiar Bodmer prvi je u poetiku prenio L. doktrinu moguih svjetova. Da bi se
formulirale osnove ne-mimetike poetike moguih svjetova poduzeta su dva koraka:
1)vicarski poetiar Breitinger proirio pojam prirode poistovjetivi ga s L. univerzumom.
Priroda kao primjer poetskoga podraavanja sastoji se od stvarnoga svijeta i beskrajnog broja
moguih svjetova to pjesnika ini monim poput prirode. Taj ulazak izmiljenih svjetova u
univerzum postojeih naziva se Breintingerova transformacija. Podreeni status poetike u
odnosu na prirodu zamijenjen koncepcijom umjetnosti koja je paralelna s prirodom.
2)Breitinger u sredite podraavanja dovodi bezbroj moguih svjetova, a ne postojei svijet.
Pravi i najznaajniji poetski postupak jest podraavanje prirode u moguem. Pjesnik je tvorac
jer je u mogunosti iz stanja mogueg preobratiti u postojee, i obrnuto. Udaljenost
postojeeg svijeta i izmiljenih varijanti promjenjiva. U sustav izmiljenih svjetova ulaze 3
univerzalne oblasti materijalna, pov. i moralna. Postoje 3 vrste udesnih svjetova
alegorijski (prebivalita neivih stvari, ne-bia), ezopovski (prebivalita ivotinja i predmeta
obdarenih ljudskim sposobnostima) i nevidljivi svijet duhova. 3)Semiotika izmiljenih
svjetova - Breitinger definirao jezini znak kao odvojenost znaka (materijalne prirode) i
znaenja (misaone) koji moraju biti dogovoreni i prihvaeni ljudskom voljom. Znaenje je
glavni dio jer povezuje lingvistike znakove s ekstralingvistikim predmetima. Breitinger
dodjeljuje poetskom jeziku evokativnu funkciju ->pjesniki jezik posreduje izmeu mate
pjesnika i mate itatelja koji je njegov ponovni tvorac jer u itateljevu umu znakovi iznova
stvaraju izmiljene svjetove. Pridruuje mu se mo inovacije koja proiruje univerzum
imaginarnih svjetova i tvori estetsko zadovoljstvo, za razliku od imaginacije koja stvara svijet.

21

Mo navike veliki je neprijatelj jer ono to gledamo svaki dan nas ne moe vie ni najmanje
dirnuti uspjeh je posljedica novine. 4)vicarski kompromis kao prijelazno razdoblje novih
ideja i tradicionalnih stavova, nisu skinuli s trona mimetiku poetiku, ve su je samo ublaili.
Puna je unutranjih proturjenosti. Iako je tvrdio da pjesniki jez. ima mogunost stvaranja
novih, izmiljenih svjetova, Breitinger se ipak vratio ideji podraavanja. Bodmerova poetika
ponovo afirmirala doktrinu Naturnachahmung to ju ini jo tradicionalnijom. Po njemu
poetika otkriva, a ne stvara novi univerzum. Doktrina mimeze, unato dugovjenosti i
autoritetu, nema monopol u zapadnim poetikama kada je rije o pitanju odnosa knji. i
stvarnosti.
MORFOLOKI MODEL POETIKE (Doleel)
Njemaki romantiari zastupaju estetski idealizam Benjamin ga odredio kao poetsku kritiku
u kojoj se ponitava razlika izmeu poezije i kritike poezije. M. model presudan znaaj za
razvitak istraivake tradicije poetike. Pojava morfoloke poetike jest nova etapa u razvitku
mereolokog modela i svjedoi o kontinuitetu racionalnog i analitikog diskursa i u doba
romantizma gdje se, za razliku od Aristotelove mereologije, pokualo pjesnika djela
predstaviti kao strukture. Morfoloki model je interdisciplinaran obuhvaa prirodne i
drutvene znanosti te priznaje specifinost i nesvodljivost razliitih fenomenolokih nivoa.
GOETHEOVA MORFOLOGIJA ive prirode jest teorijska osnovica morfologije knji. 3
osnovna pojma: 1)STRUKTURA organizam je skup dijelova, razliiti dijelovi ine
strukturiranu cjelinu vieg reda teorija o graenju sloenih struktura od pojedinanih
dijelova 5 postavki: 1. Organska struktura je potpun i kompletan entitet koji formiraju
uzajamni odnosi svih njegovih dijelova, a koji postoji kroz sebe i zbog sebe (samo sebi svrha).
2. Cjelina je vie od zbroja svojih dijelova (emergentna svojstva). 3. Struktura je jedinstvo
polarnih suprotnosti ivot prirode sastoji se u razdvajanju jedinstva i sjedinjavanju
podijeljenog. 4. Rang neke prirodne pojave odreuje sloenost njene strukture priroda je
hijerarhijski sistem sastavljen od razliitih razreda. 5. Organske strukture postoje u stalnom
proimanju s okruenjem iskljuuje se determinizam. 2) PRA-TIP iskazao slinosti i
homologije koje je primijetio u ivoj prirodi to je izmiljena, nepromjenljiva konstrukcija na
temelju koje se promjenljive organske strukture mogu razlikovati. Njegovi se dijelovi samo
donekle mijenjaju i oblikuju u svakodnevnoj reprodukciji. 3)METAMORFOZA pokretaka
snaga strukturalne promjene u okviru nepromjenljivog pra-tipa, odgovorna za sinkronijske
(odvaja cjelinu u porodice > rodove > vrste > pojedinano) i dijakronijske (utjee na
evoluciju, na odreeni organ i u filogenezi i u ontogenezi) varijacije pra-tipa. Pokazuje
kreativnost prirode koja je istovremeno ograniena jasnim strukturalnim zakonima. Kontrolira
ju mjerilo homologije nepromjenjivi sastavni dio pra-tipa moe se ustanoviti samo pomou
nepromjenjivih manifestacija koje su homologne. 2 vrste: pozicijska odreena mjestom u
kosturu i funkcionalna izvodi se iz funkc. Prema Goetheu morfoloki model najvee
dostignue ljudskog uma kree od jedinstva, izvodi dijelove iz cjeline i utvruje njihovo
podrijetlo neposredno iz cjeline.
HUMBOLTOVA POETIKA tei k racionalnom teorijskom pothvatu i zamiljena na temelju
ope estetike i u okviru znanosti o formiranju ovjeka svrstavanje djelatnosti pjesnika u isti
rang s djelatnosti mislioca i istraivaa. Naglaavao je stvaralaku ulogu imaginacije
kritizirajui doktrinu Naturnachahmung. Od materijala iz prirode pjesnikova imaginacija
gradi idealan predmet. Moe doi do funkcionalnih i strukturalnih suprotnosti izmeu stvarnih
i izmiljenih predmeta. Poetsko djelo pravog genija uvijek je individualno, ali je istovremeno
otjelovljeno u konanom obliku. Tehnika poetika, univerzalistika poetika, prouava
generike strukture i norme (teorija knji. anrova), a estetska, partikularistika, opis poetskih
djela u njihovoj individualnosti (takve konstrukcije je odlikuju cjelovitou, jednostavnou i
22

objektivnou). H. je poetika prvi primjer kontakta poetike i lingvistike. Energeia ideja o

jez. kao stvaralakoj djelatnosti. Kreativnost individualnog govornog ina sastoji se u
proizvoenju znaenja. Po H. je poezija umjetnost koja se ostvaruje preko jez. Jez. je pak
potrebna poezija za razvoj i obogaivanje. Meutim, nije uobliio koncepciju poetskog jez.
to je najozbiljnija praznina u njegovoj poetici.
ZAMISAO POETSKOG JEZIKA (Doleel)
Temelji moderne poetike postavljeni su u (pred)romantizmu kada se poetskim umjetnikim
djelima dala samostalnost u odnosu na svijet (prirodu). Takoer su se bavili idejom o
poetskom jez. prema kojoj se jez. poezije znatno razlikuje od drugih varijeteta jez. uporabe.
Unato tome to je jo Aristotel napravio razliku, dominirala je retorska koncepcija poetskog
jez. Retorika pada krajem 18. st. U prosvjetiteljstvu poezija nije umjetnost u jez., nego jez.
koji prenosi umjetnost kako bi se ponovno pribliio prirodi. Jez. je medij koji omoguava
pristup svijetu.
Romantiarska koncepcija: Wordsworth izlizane poetske klieje treba izbaciti u poetskom
jez. potrebna je inovacija, obnavljanje koja su nuan uvjet za njegovo postojanje. Poetski jez.
treba se zasnivati na pravom jez. ljudi, ali s izrazitom ekspresivnou. On kree od
ekspresivne do estetske koncepcije poetskog jezika. Ekspresivna poezija je spontana bujica
snanih osjeanja. Estetska cilj (funkc.) poezije je stvaranje uzbuenja zajedno s osjeanjem
zadovoljstva koje ima prevagu. 2 kontrasta: ekspresivan jez. ne-ekspresivan jez., obian
jez. znanstveni jez.. Metriki jezik je bit poetskog jezika metar i zvukovna organizacija
stvaraju najjai estetski utisak. Meutim, jez. u estetskoj funkc. se ne svodi na metriku
kompoziciju pa prenoenje zadovoljstva moe biti i cilj djela koje nema metriku
kompoziciju.
Coleridge se ne slae da je poetski jez. preuzet od ljudi u stvarnom ivotu, koji komuniciraju
pod utjecajem prirodnih osjeaja. Prema njemu odnos poetske dikcije prema obinom jez.
stilski je promjenjiva, a ne stalna odlika poetskog jez. Poetski jez. se moe razumjeti samo
usporedbom s apstraktnim pravilima opeg sistema ne-poetskog jez. pokuaj da se
specifinost poetskog jez. opie iskljuivo pomou struktura formulacija u okviru
morfoloke teorije poezije. Specifinost poetskog jezika u odnosu na jezik znanosti poiva na
prvenstvu estetske funkcije, to ne znai da mu kognitivni, moralni i drugi ciljevi nisu
sekundarne funkc.
U estetskoj koncepciji poetskog jezika bitni su strukturalni odnosi i specifina estetska
funkcija. Frege osniva moderne logike semantike i filozofije jezika. Semantika
koncepcija poetskog jezika izloena je kao dopuna estetske koncepcije. Suprotnost izmeu
referencijalnog i poetskog jezika (kontrastivni sistem) postala je sredinji problem F.
filozofije. On istie: 1)Reenice poetskog jezika ne mogu biti ni istinite ni lane; postavljanja
pitanja istinitosti nagnalo bi nas na odbacivanje estetskog zadovoljstva i okretanje naunom
promatranju. 2)Reenice koje nisu ni istinite ni lane nemaju referenta, samo smisao.
Uzajamna zavisnost estetske funkcije i semantikih naela poetskog jezika predstavlja temelj
Fregeove poetske semantike. U semantiku koncepciju ukljuen je pojam fikcionalnosti.
Zadatak poetske semantike jest da prouava kako poetski tekst tvori i organizira znaenje
kako bi izrazio ideje i osjeaje. Poetski jez. stjee semantika svojstva da bi ispunio svoju
estetsku funkciju. Potpuna teorija poetskog jez. obuhvaa zajednike funkcionalne osnove
estetske i semantike koncepcije.
Wordworth strukturalna koncepcija.
Coleridge estetska koncepcija
Frege pragmatina koncepcija
FRANCUSKI IZVORI POETSKE SEMANTIKE (Doleel)

23

Glavna epistemoloka promjena s po. 20. st. zamjena organskog modela semiotikim
omoguila je pojavu strukturalistike poetike. U 20. st. razvija se lingvistika poetika koja je
na viem nivou egzaktnosti. Knji. (poetska) semantika, koja prouava to i kako knji.
tekstovi znae, postaje sredite strukturalne poetike.
EKSPRESIVNA SEMANTIKA
Obnova 2 tradicionalne discipline stilistike i metrike.
Bally osniva moderne stilistike koja je gl. veza izmeu lingvistike i poetike, a koja je
zasnovana na odnosu izmeu lingvistikog simbola (nosi evokativno znaenje, trag sredine u
kojoj se upotrebljava) i misli (2 vrste: intelektualna ideja i afektivna osjeaji). Stilistici
namijenio ispitivanje ekspresivnog znaenja, odnosno afektivnog i evokativnog. Taj opis
uspostavljen je pomou kvalitativnih i kvantitativnih opozicija. Opisuje jez. kao sistem
sinonimijskih grupa, skup izraajnih sredstava okupljenih oko neutralne, intelektualne rijei.
Rijei se mogu tumaiti i razumjeti samo uz pomo konteksta. Iz stilistike je izbacio poetski
jez. jer je smatrao da on samo vrsta izraza koji pokuava da pobjegne obinom jez.
Grammont prouava odnos izmeu oblika stiha i poetskog znaenja -> sredinji problem
poetike 20. st. Znaenje oblika stiha ispituje uz pomo izraajnih sredstava. 3 teze prve teorije
ekspresivne poetske semantike: 1)Izraajna sredstva nastaju kada u poetskom tekstu postoji
uoljiv kontrast ili odstupanje. Njihov osnovni izvor su ritam i zvukovna harmonija., ali i
drugi. Postavio sloeni sustav zvukovnih figura. 2)Formalna sredstva stiha samo su mogui
nositelji ekspresivnog znaenja. Aktualiziraju se samo ako je smisao rijei u kojoj se javljaju
prikladan za njihovu ekspresivnost. 3)Izraajna sredstva su polifunkcionalna, a znaenja im se
proteu od vrlo sl. do suprotnog.
Lanson znaajan za nacrt semantike umjetnike proze koja je jednako manifestirani poetski
jez. Nadilazi nepov. Karakter Gramonove ekspresivne semantike. Zakljuuje da je umjetnika
proza dostigla apsolutnu slobodu rjenika u svom raznovrsnom repertoaru, a gl. izvor
evokativnog znaenja su rijei s ogranienom upotrebom. Ekspresivnost glagola moe se
potisnuti ili naglasiti; proznu reenicu 19. st. karakterizira harmonija zvuka i ritma; svi el. stila
pridonose stvaranju opeg tonaliteta koje je dominantno naelo svakog djela, autora ili
perioda.
STRUKTURALNA SEMANTIKA
Nastala je kao dio strukturalne lingvistike. Svi znakovi neto predstavljaju, oni su predstave.
Breal osniva moderne lingvistike semantike. Svoju je semantiku odredio kao znanost o
promjenama znaenja. Znaenje ne mijenja pojedinac ve kolektiv (socio-lingvistika
perspektiva). Semantika kreativnost je stalno pokretanje novatorskih mogunosti jez.
Saussure prvi pokuao organizaciju i djelovanje jezika opisati semiotikim terminima.
Njegova semantika je nereferecijalna (nema odnosa izmeu lingvistikog znaka i
ekstralingvistikog svijeta, ve spajanja pojma s akustikom slikom).
1. Saussureovo prouavanje obinog jezika. Proizvoljnost lingvistikog znaka 1.
Saussureovo naelo (veza koja spaja oznaitelja s oznaenim je proizvoljna). U jeziku postoje
samo razlike. Prvi njegov tip strukturalne veze jest opozicija i razlika, a drugi tip su
sintagmatski i paradigmatski odnosi. Trei tip je jedinica/vrijednost, i oznaitelj/oznaeno.
Prema Saussureu tvorac novog znaenja (koji je krajnji sluaj semantike promjene) je
postupak analogije.
2. Saussureova poetska semantika: 1)u obinom jeziku veza izmeu signifiant (oznaiva) i
signifie (oznaeno) je proizvoljna, ali utvrena konvencijom. U poetskom jeziku veza izmeu
signifiant i signifie je proizvoljna i stoga neodreena i nepostojana. Oznaitelj i oznaeno
mogu se mijenjati neovisno jedan o drugom i tako proizvesti novi jezini znak. Pokreta
stvaranja znaenja je oznaitelj. 2)u obinom jeziku oznaiteljem jezinog znaka vlada naelo
linearnosti. Oznaitelji se semantiki tumae kao susjedni niz. Naelo linearnosti ne vrijedi u
24

poetskom jeziku. 3)u obinom jeziku znaenje jezinog znaka je oigledno (konvencionalna
veza oznaitelj oznaeno), no u poetskom jeziku praeno je nezavisnim, prikrivenim
znaenjem, iskazanim rasutim poetskim oznaivaem. Teoriju razvio na anagramima.
NARATIVNE MAKROSTRUKTURE VEZA NJEM. I RUS. POETIKE (Doleel)
1)Njem. narativna morfologija. Poetkom 20. st. snano zanimanje za izuavanje poetskih
tehnika narativnog anra u Njemakoj i Austriji emu je najvie doprinijeo Schissel, a
poetni poticaj dao Seuffert. Njemaku poetiku inspirirala dva izvora: retorika na zalasku
(prouavanje retorskih umjetnikih sredstava i njihove uporabe u pojedinanim djelima) i
nastupajua teorija umjetnosti (ukazuje na formalne sl. svih umjetnosti). Teili opoj teoriji
forme i sadraja. Forma, kao zbir retorskih umjetnikih sredstava, za njem. poetiare
predstavlja nuno obiljeje knji., ali istovremeno se smatra estetski i poetski nevanom.
Prema Seuffertu formalna analiza otkriva shematske vidove knjievnosti. Definicija sutine
formalizma: forma je neophodan okvir poetske strukture, apstraktna, estetski prazna shema;
poezija je estetska snaga zahvaljujui svom sadraju, originalnim temama i spontanim
raspoloenjima. Kompozicija, retorsko sredstvo, je ope organizacijsko naelo narativnog, u
lirskoj je poeziji nema. U njem. naratologiji znaenje dispozicije je sueno, a kompozicije
proireno tako da tvore par koji se dopunjuje: dispozicija je logiki raspored, a kompozicija
umjetniki raspored narativnog materijala. Njem. poetiari zasluni za otkrie oblikovanja
likova u kompoziciji: Mogu se izvesti iz simetrije (lanovi njome spojeni stoje u ravnotei)
ili gradacije (poredani po vanosti) Simetrija se javlja u modelu paralelizma ili kontrasta, a
gradacija je ili koncentrina ili analitika. Skupom likova upravljaju modeli paralelizma ili
kontrasta. Doao do zakljuka da odnosi izmeu izmiljenih likova i promjene u tim
odnosima ne podlijeu prirodnim zakonima, ve zakonima kompozicije koji odgovaraju
strukturalnoj cjelini pripovijesti i s njom su u skladu. Dibelijusov model zamiljen je da
okupi sve sastavne dijelove romana. Fokus je premjeten s formalne kompozicije na
semantike kategorije. Razvio se iz hipoteze o genezi romana, tj. slijedi korake koje pisci
vjerojatno ine stvarajui roman: poinju opim planom (tip romana, konstrukcijski
motivi, motivi radnje) nakon kojeg slijedi izvrenje (podjela uloga, likovi, karakterizacija,
fiziki opis), a obje faze kontrolira autorova opa koncepcija. Dibelijusova analiza vaan
dogaaj jer dovodi strukturalni model u direktni dodir s promjenjivom strukturom
(transformacija); nema razdvajanja teorijske poetike i pov. opisa nego suradnja.
2)Izuavanje narativne morfologije u Rusiji. Ruski formalizam i njem. retorika kola imaju
mnogo zajednikog; Schisselova osnovna epistemioloka postavka da se poetika treba
usredotoiti na ispitivanje retorikih umjetnikih sredstava i njihove upotrebe je bliska ranom
zahtjevu formalista da jedini junak knji. prouavanja bude umjetniko sredstvo. Za razliku
od njem. kole, ruski morfolozi su stalno naglaavali da je forma neto to se osjea, da je ona
glavni izvor estetskog utiska, to je dokaz da pojam forme u ruskom formalizmu nije
formalistiki. Razlikuju pojam sie kao konstrukciju i fabulu kao materijal. Skaz je
konstrukcijsko naelo novela bez siea. Zanemarivali su kompoziciju. Predstavnik
morfologije kompozicije bio je Petrovski iji je model vrlo jednostavan. Javio se i
Reformatorski sa svojom teorijom.
3)Uspon morfologije pra-tipa u Rusiji. Uspostavljanje pra tipa u Rusiji 20-ih godina
pripisuje se Vladimiru Proppu. Hipius (uvodi termin koponema za pra-tip i razlikuje 2 vrste
uloge i pojam glavnog pravca), Nejman (isto 2 dimenzije pra-tipa: nepromjenjiva pria i
nepromjenjivi sistem uloga) i Nikiforov (najblii Proppu) doprinijeli razvoju.
STRUKTURALNO SEMIOTIKI MODEL POETIKE (Doleel)

25

1)Praki lingv. kruok (Mukarovski najistaknutiji praki knji. teoretiar, priznao utjecaj
ruskog formalizma, Jakobson pripadnik obje kole, tvrdio da je praka kola simbioza ruske
i eke misli, kao i utjecaja zapadnoeuropske i ruske misli, Metejka, Brekman). Brekman:
semiotika prake kole obuhvaa: subjektivnost umjetnika, unutarnju strukturu umjetnikog
djela te odnos umjetnosti i drutva. Oblast poetike prake kole pozitivno je odreena pomou
ideje o knjievnoj komunikaciji: knji. djelo je znak jer funkcionira kao poruka u specifinoj
vrsti komunikacije. Mukarovski je razvio estetiku kao dio semiotike umjetnost je podruje
estetskih znakova. Pronalaze kontrastni okvir u Buhlerovom djelu koji predstavlja govorni
dogaaj pomou sheme povezujui poiljatelja, primatelja i referenta, iz ega on izvodi 3
osnovne funkc. jez.: ekspresivnu (usmjerava govorni dogaaj prema poiljatelju), konativnu
(prema primaocu) i referencijalnu (referentu prevladava). Buhler zanemaruje sam jez. pa se
Organonmodel Mukarovskog proiruje estetskom funkcijom. Jakobsonova shema jezine
komunikacije (2. faza u razvoju Buhlerova modela, potuje sve njegove postavke) se sastoji
od 6 inilaca: poiljatelj, primatelj, poruka, kontekst, kanal (medij), kod, odakle izvodi 6 jez.
funkc.: emotivna, konativna, poetska, referencijalna, fatika i metajezina. Definira poetsku
funkc. kao usmjerenost na poruku kao takvu. Havranek: a)funkc. svakodnevne komunikacije
razgovorni jez., b)tehnoloka funkc. - tehniki jez., c)teorijska funkc. nauni jez.,
d)estetska funkc. poetski jez. nije usmjeren prema komunikaciji. Buhlerova shema
zanemaruje drutveni kontekst. Mukarovski tvrdi da je estetska funkc. odvojena od objekta
(teksta) i povezana sa subjektom (itateljem).
2)U svom logikom obliku mereologija prake kole je stratifikacijski model knji. struktura
je zamiljena kao hijerarhija slova. 2 odlike po kojima se znatno razlikuje od svog lingv. para
su: ukljuen je tematski sloj (tematska struktura) i svim slojevima dodaje se estetska opozicija
materijala i forme. Tema i jezik ine materijal knji. koji se preobraa u poetsku strukturu
forme, a nju Mukarovski odreuje kao zajedniko djelovanje deformacije i organizacije. To
se sjedinjavanje moe postii tako to je deformacija provedena sistemski dovodi do
stvaranja formalnih sredstava ili formalna sredstva povezuju njihovi meusobni odnosi koji
nastaju kao posljedica njihovog podudaranja.
3)Semiotika poetika kao teorija knji. komunikacije se bavi pragmatinim faktorima
poiljateljem i primateljem te drutvenim ustrojima u kojima subjekti komuniciraju. Jakobson
smatra da je svaki opjevani dogaaj pjesnik doivio, svaki je jednako istina bez obzira koja se
od danih mogunosti realizirala u privatnom ivotu. Mukarovski - odnos pjesnikog djela i
njegova ivota ima karakter uzajamne zavisnosti; semiotiko shvaanje tog problema: odnos
izmeu djela i njegovog tvorca je semiotiki; intersubjektivni inioci moraju biti prisutni u
knji. komunikaciji ako knji. djelo posreduje izmeu tvorca i kolektiva, na strani poiljaoca
objektivni inioci djeluju kao knji. norme koje ograniavaju individualni stvaralaki in;
izmeu stvaraoca i intersubjektivnih normi postoji dijalektika napetost. Bavi se linou i
uvodi razliku izmeu linosti (osobnosti) i konkretnog psihofizikog pojedinca. Iznosi
osnovnu tezu semiotike poetike: odnos izmeu knjievnosti i drutva nestalan, nejednolian i
empirijski vrlo promjenjiv. Istie ulogu publike.
4)Odnos referencije (odnos znaka i svijeta) jedan od osnovnih semiotikih problema.
Jakobson: komparativna tipologija semiotikih sistema odnos referencije jedno je od
razlikovnih svojstava vizualnih i auditivnih znakova. Mukarovski: kontrastivna semantika
poetskog i nepoetskog jez. tekstovi imaju posebnu i opu referenciju (=odnos prema
konkretnoj stvarnosti na koju se direktno ukazuje i prema stvarnosti uope). (Ne prihvaa
pojam fikcionalnog postojanja).
5)Knji. komunikacija je zatvoreni krug knji. tekstovi prelaze granicu pojedinanog
govornog ina i ulaze u sloene prijenosne lance. To neprekidno prenoenje uvjet je njihova
opstanka kao estetski predmeti postoje onoliko dugo koliko se u kruenju aktivno obrauju
doivljavajui transformacije. To je prenoenje razdvojeno na 2 segmenta: poiljalac poruka

26

i poruka primalac. Obrada knji. tekstova je ponovno aktivno proizvoenje poruke. Teorija
knji. prenoenja ukljuuje semiotiku poetiku pomou 2 aspekta: knji. djela koje stalno
prolazi kroz prenoenje je bogati semiotiki predmet i knji. teorija prenoenja iz poetka je
bila zamiljena kao prirodno proirenje strukturalne poetike. 2 vrste knji. prenoenja: kritika
recepcija (Vodika knji. djelo je estetski znak upuen javnosti koja ga prima, tumai i
vrednuje; ona je pov. promjenjiva) i knji. adaptacija (knji. prevoenje, prenoenje u drugi
anr, citiranje...).

TO JE KNJIEVNOST (Eagleton)
1)Knjievnost matovito pisanje. Mtm., knji. obuhvaa i eseji i pripovijesti i
autobiografije... Razlikovanje izmeu injenice i fikcije nas nee daleko odvesti jer je sporno.
2)Knji. posve specifina uporaba jezika Jakobson knji. organizirani in nasilja nad
obinim govorom, osobiti nain organizacije jezika, mijenja obini jezik i ini ga snanijim.
Knji. djelo zbiljska injenica, a ne sredstvo za prenoenje ideja niti odraz drutvene zbilje.
Formalisti analiza oblika, a ne sadraja, poli od poimanja knji. djela kao manje-vie
proizvoljnog zbroja postupaka (zvuk, pjesnike slike, ritam, sintaksa, metar, rima, tehnike
pripovijedanja). Svim tim postupcima zajedniki je uinak ouavanja, oneobiavanja
poznatoga koji se inae, rutinskom uporabom, automatizira. Mtm., jez. je ouujui tek u
odreenoj normalnoj jez. pozadini nama kontekst govori da je rije o knji. reenici,
poimanje nekog djela kao knji. ponajprije ovisi o kontekstu u kojemu ga naemo. Takoer,
svaki se tekst moe proitati kao ouujui.
3)Knjievnost nepragmatini oblik diskursa. Knji. vrsta samoreferencijalnog jez. jez.
koji upuuje na sebe i o sebi govori. Nedostaci: definicija knji. tada ovisi o nainu itanja, a
ne o prirodi napisanog. Neki se tekstovi raaju kao literarni, neki literarnost postiu, a nekima
biva nametnuta.
4)Knji. uope ne moemo definirati iz njezine biti jer ne postoji bit knjievnosti. Sve to
pokuamo definirati kao njenu bit nalazimo i u drugim djelatnostima. Ona se ne definira s
obzirom na njezinu funkciju, ve knji. valja promatrati kao odnos prema pisanoj rijei.
5)Knjievnost lijepo pisanje. Ono mora spadati u kategoriju onoga to smatramo lijepim, pa
makar bio i loiji primjerak openito cijenjena naina pisanja. Mtm, iz odreenja knji. kao
visoko cijenjena oblika pisanja slijedi da knjievnost nije postojani entitet. Razlog tome je u

27

promjenljivosti vrijednosnih sudova, skrivene strukture vrijednosti na kojoj se temelje i kojom

se pothranjuju ideologije. Svako drutvo ponovno pie djelo koje ita, iz svoje perspektive.
RAZVOJ ENGLESKOG KAO AKADEMSKOG PREDMETA (Eagleton)
1)Engleska 18. st. pojam knji. obuhvaao je itav niz oblika pisanja koje je drutvo cijenilo
i smatralo vanim (filo., pov., estetika, pisanje pisama...) i svako se djelo procjenjivalo s
obzirom na postojee standarde, tj. mjerila su bila ideoloka pa su mnogi radovi koje danas
svrstavamo u knji. ostali van te kategorije, i obrnuto. Utjelovljenje drutvenih vrijednosti i
vano orue za njihovo uvrivanje i irenje. Nakon graanskog rata cijeli niz ideolokih
ustanova.
2)Romantiarsko razdoblje 19. st. ustanovljava dananje shvaanje pojma knji.
pjesnitvo postaje utjelovljenjem kreativnosti. Nastaju pojmovi simbola, estetskog doivljaja,
estetskog sklada i jedinstvene naravi artefakta. Javilo se miljenje da je smisao svakog
kreativnog pisanja upravo u njegovoj velianstvenoj neupotrebljivosti sama je sebi cilj.
3)19. st. u Eng. se razvio predmet eng. jez. i knji. jer je vjera izgubila svoju dotadanju ulogu
(ideoloka kriza) dokaz da knji. jest ideologija, najue povezana s pitanjima drutvene
moi. Nastala je potreba da vjeru zamijeni slian oblik diskursa pouzdani, snani oblik
ideologije koji djeluje na osjeaje i doivljaj te prodire u najskrovitije nesvjesne predjele
ovjekova bia i koja je djelatna na svim drutvenim razinama (i za intelektualnu elitu i za
mase), a njezine se temeljne istine opiru racionalnom tumaenju pa su stoga apsolutne.
Takoer se bavi opeljudskim vrijednostima koje e navesti sirote radnike na razmiljanje i
time im odvratiti pozornost od svakodnevne bijede. M. Arnold centralna linost ovoga
razdoblja; uvidio drutvenu potrebu za kultiviranjem nie srednje klase iz dva razloga: 1.
knji. e poduavati mase, prenositi im moralne vrijednosti graanske kulture, ucjepljujui im
potovanje prema dostignuima srednje klase, i u masama buditi ponos prema nac. jez. i knji.
2. knji. moe obogatiti osiromaenu doivljajnu mo irokih masa tako to e pomou nje
spoznati stvari koje nisu doivjeli.
4)Eng. je prvo uveden na tehnike institute i radnika sveuilita, bio je oblik jeftinog
kolovanja za one kojima su Oxford i Cambridge (koji su se estoko opirali takvom
diletantskom predmetu) bili nedostupni, smatrao se predmetom za nierazredne mukarce i
ene, koje nisu imale pravo na studiranje prirodnih, pravnih i medicinskih nauka. S obzirom
da se bavio profinjenim osjeajima, nije se smatrao pretjerano zahtjevnim. S vremenom je
poeo dobivati muevnija obiljeja i sluio za buenje osjeaja nac. identiteta. Stoga mu
pogoduje pobjeda Eng. nad Njem. u 1. sv. ratu.
5)Borci za engleski bili su potomci pokrajinske sitne buroazije, kao F. R. Leavis, a ne
plemii amateri koji su vodili prve katedre na Oxfordu i Cambridgeu. Leavis i njegovi
sljedbenici, leavisovci, bili su dovoljno inteligentni da se suprotstave staroj ideologiji i razvili
su hrabar i radikalan pokret koji je eng. pretvorio u ozbiljnu disciplinu, studij kulture,
ogledalo duhovne biti eng. drutva. Uz njegovo ime veemo pojmove praktina kritika i
pomno itanje.
6)Scrutiny kritiki asopis koji su 1932. pokrenuli leavisovci. Karakterizira ga izrazita vjera
u sredinju vanost moralne dimenzije studija eng. jez. i knji., koji je sada postao vrijedan

28

oblik ivota, te vjera u odlunu ulogu koju taj studij igra u cjelokupnom ivotu eng. drutva.
Smisao knji. je u tome to nas itanje ini boljim. Isticali su golemu vanost kritike analize
naglaavajui da je u knji. prisutan osjeaj za kreativnu uporabu jez. Naginjali su elitizmu
koji je bio donekle neopravdan jer ne moemo sve koji nisu dobri poznavaoci knji. prozvati
jadnicima i divljacima, i obrnuto knji. ne moe ukloniti svu bijedu i jad radikalno i
besmisleno.
7)T. S. Eliot istie vrijednost tradicije istiui da je knji. djelo vrijedno samo zato to je u
Tradiciji nije svako djelo Knji., ali moe biti knji.
8)Amerika nova kritika 30.-50-ih god. tei pomnom itanju (analitika interpretacija kao
protuotrov za esteticistiko naklapanje, promatranje djela kao predmeta po sebi uz
zanemarivanje konteksta). Intencije autora prilikom pisanja ak i kad bi nam bile dokuive
nisu relevantne za interpretaciju teksta. Pjesma znai ono to znai bez obzira na pjesnikove
nakane.
9)Empson cjepidlakom se analizom pribliava novoj kritici. Intencionalist nagaa to je
pisac htio rei poimanje konteksta. Uvia da su znaenja neodreena.
FENOMENOLOGIJA, HERMENEUTIKA, TEORIJA RECEPCIJE (Eagleton)
FENOMENOLOGIJA
1)Husserl fenomenoloka redukcija sve to nije imanentno svijesti valja strogo iskljuiti
jer ne moemo biti sigurni u postojanje stvari nezavisno o nama, sve to nije bit predmeta
treba zanemariti ili zanijekati natrag k stvarima samim (krilatica). F. nauka o istim
fenomenima koja ispituje predmet dok ne doe do njegove nepromjenjive biti. Svela ovjeka
u sredite kako ja doivljavam stvari.
2)F. je donekle utjecala na ruske formaliste poezija iskljuuje zbiljski predmet i
usredotouje se na nain njegova opaanja. Najvei utjecaj na enevsku kolu odbacuje
pov. kontekst u kojem je djelo nastalo, uvjete nastanka djela i itatelja, tei itanju na koje ne
utjee nita izvan teksta. Tekst je sveden na utjelovljenje pieve svijesti. F. pasivno
prihvaanje teksta kao puke kopije njegove duhovne biti. Jezik knjievnog djela nije nita
drugo nego ekspresija njegova unutranjeg znaenja drugorazredno poimanje jez. Ono je
samo sporedna djelatnost koja daje ime znaenjima kojima ve raspolaem.
HERMENEUTIKA FENOMENOLOGIJA
3)Heidegger razmiljanje o nesvodljivoj datosti ljudske opstojnosti Dasein (tubitak,
tubivstvovanje). Njegovo uenje egzistencijalistiko, za razliku od Husserlovog esencijalizma
u kojemu polazi od transcendentalnog subjekta. Bavi se ljudskim oblikom bivanja koje je
ponajprije bivanje u svijetu mi smo ljudski subjekti samo zato to smo vezani za druge i za
materijalni svijet, a te veze nikako nisu sluajne. Ljudsko je postojanje dijalog sa svijetom.
Ljudska spoznaja kree od predontolokog razumijevanja bitka. Prije nego to ponemo
misliti, mi ve posjedujemo niz pretpostavki koje smo nakupili iz prakse. Jez. je dimenzija u
kojoj se odvija ljudski ivot ljudskim biima postajemo tek sudjelovanjem u jez. Umjetnost
je oneobiavanje. Knji. interpretacija se ne temelji na onome to inimo, ona je ono emu
moramo dopustiti da se zbude. Moramo se pasivno otvoriti tekstu, podiniti se njegovoj biti
(servilnost), doputajui mu da on ispituje nas. Znaenje pov. kategorija.

29

HERMENEUTIKA
4)Hirsch moe postojati nekoliko valjanih interpretacija, ali se sve moraju kretati unutar
sustava tipinih oekivanja i vjerojatnosti. Razlikuje smisao i znaenje pisci daju djelu
znaenje (ostaju zauvijek fiksirana mentalnim objektom kojeg je pisac imao na umu u
trenutku pisanja pitanje to se to motalo piscu po glavi kritiar mora teiti imanentnom
aru, tj. opim konvencijama i nainu vienja koji su upravljali pievim namjerama), a
itatelj mu pridaje smisao (mijenjaju se kroz pov. jer je svaki pojedinani sud pod kulturnim
utjecajima vremena u kojem nastaje).
5)Gadamer znaenje knji. djela se ne iscrpljuje u namjerama autora i ono nije
nepromjenjivo i fiksno, ve drutveno uvjetovano. Nemogue je proniknuti u knji. djelo
onakvo kakvo jest. Svaka interpretacija djela iz prolosti dijalog je izmeu prolosti i
sadanjosti u kojemu djelo moe dobiti znaenja na koja autor nije raunao. Vanu ulogu
takoer igraju preutne kulturne predrasude, kao i naa sposobnost da rekonstruiramo pitanje
kojemu je odgovor djelo.
6)Pored naglaavanja tradicije i njenog autoriteta, h. tvrdi da knjievna djela tvore organsku
cjelinu, tei uklapanju svih sastavnica teksta u jedinstvenu cjelinu procesu poznatom po
nazivu hermeneutiki krug. Pojedinani el. razumljivi su unutar konteksta, i obrnuto.
TEORIJA RECEPCIJE
7)Najnoviji oblik hermeneutike, koji se razvio u Njem. Ispituje ulogu itatelja u knjievnosti
novost. Pov. moderne teorije knji. moemo podijeliti u 3 razdoblja zaokupljenost autorom,
tekstom, itateljem.
8)Ingarden djelo postoji tek kao niz opih smjernica koje itatelj moe konkretizirati.
itatelj unosi u djelo odreeni apriorni nain poimanja, kontekst vjerovanja i oekivanja
unutar kojeg procjenjuje razliita obiljeja djela, a koji se moe mijenjati unosom novih
informacija. itatelj mora pravilno povezati razne dijelove i ispuniti upljine neodreenosti.
9)Iser da bismo mogli itati, potrebno je poznavati knji. tehnike i konvencije kojima se
djelo slui, razumjeti kodove djela koji sustavno vladaju nainima na koje djelo proizvodi
znaenja. Oni naravno nisu prozirni, a najdjelotvornije je ono djelo koje u itatelju budi
novu kritiku svijest o ustaljenim kodovima. Strategijama itanja mi mijenjamo tekst, a tekst
mijenja nas. Smisao itanja je u buenju itateljeve svijesti o sebi i kritikom vienju vlastite
osobnosti. itatelj treba biti otvoren transformativnom utjecaju djela i zato onaj tko ima
snano ideoloko opredjeljenje nije dobar itatelj. Paradoks: ukoliko je itatelj liberal koji
malo dri do onoga u to vjeruje, onda niti nije vano hoe li tekst preispitati i promijeniti
njegova vjerovanja.
10)Barthes moderan tekst tei unitenju represivnih sustava miljenja. Razgovijetnost
znaenja se rasplinjuje u slobodnu igru rijei. Suvremeni tekst minira itateljev kulturni
identitet navodei ga da se rasprsne u sladostrau koje je u isto vrijeme blaenstvo itanja i
spolni orgazam. Pretjerano hedonistian. Jauss nastoji smjestiti djelo u pov. kontekst.
11)Sartre svaki knjievni tekst sadri u sebi sliku onakvih itatelja za koje je pisan
izgrauje se na razumijevanju potencijalne publike.
12)Fish djelo je zbroj svih dosadanjih i buduih miljenja o tom romanu. Pravi pisac djela
je itatelj. itanjem ne otkrivamo znaenje, nego spoznajemo kako tekst djeluje na nas.

30

Pitanje djelovanja teksta na itatelja ujedno je i pitanje djelovanja itatelja na tekst pitanje
interpretacije.
13)Znaenje nije usaeno, aktivna uloga itatelja u otkrivanju znaenja. Ne postoji isto knji.
reakcija na djelo, sve su reakcije duboko usaene u itatelja kao drutvenog i povijesnog bia.
STRUKTURALIZAM I SEMIOTIKA (Eagleton)
1)Frye smatra da knji. funkcionira u skladu s odreenim objektivnim zakonima koje bi
kritika trebala formulirati kako bi postala sustavnija. Postoje 4 pripovjedne kategorije:
komino, romantino, tragino i ironino. Ustanovljuje teoriju knji. modusa tragediju i
komediju je daje mogue dijeliti na visokomimetski, niskomimetski i ironijski modus.
Uklanja vrijednosne sudove jer su oni subjektivni i smatra da kada vrednujemo knji.,
govorimo o sebi. Takoer uklanja kontekste jer su knji. djela nainjena od drugih knji. djela.
Po Fryeu je knji. autonomna verbalna struktura. Bavi se jedino reorganizacijom odnosa
unutar sebe, a ne odnosom prema vanjskom svijetu. Ne treba je promatrati kao produkt
pojedinih pisaca, ve ona izvire iz kolektivnog subjekta ljudske rase. Njegovo je djelo u irem
smislu strukturalistiko.
1)Strukturalizam se bavi strukturama i ispitivanjem zakona njihova djelovanja. Vjeruju da
pojedini el. sustava imaju znaenje jedino po odnosu prema drugim el. suodnosno znaenje.
Zanemaruje stvarni sadraj prie i usredotouje se iskljuivo na formu. Vane postavke: a)Ne
smatra vanim da pria spada u veliku knji., ravnoduan prema kulturnoj vrijednosti
predmeta ispitivanja s. metoda analizira, a ne vrednuje; b)S. je proraunati napad na zdravi
razum, on odbacuje bjelodano znaenje prie i upinje se da izdvoji duboke strukture;
c)Sadraj pripovijesti ujedno i njezina struktura, pripovijest je pria o samoj sebi.
2)De Saussure utemeljitelj moderne strukturalne lingvistike. Svaki znak sastavljen je od
oznaitelja i oznaenog. Jez. je sustav znakova koji valja prouavati sinkronijski, a ne
dijakronijski. Svaki znak sastavljan je od oznaitelja i oznaenog, ija je veza proizvoljna.
Znaenje nije imanentno znaku, nego je funkcionalno, ono je rezultat razliitosti znaka od
drugih znakova. Treba istraivati jezik (langue), a ne njegov pojedinani izgovor (parole).
Strukturalizam je pokuaj primjene ove lingvistike teorije na predmete i djelatnosti izvan
neposrednog podruja jez.
3)Utjecao je na ruske formaliste koji takoer vide knji. kao strukturu. Meutim, povezuju je
sa stvarnou smatrajui da djelo oneobiuje zbilju. Jakobson komunikacija se sastoji od 6
el.: poiljatelj (jez. emotivan), primatelj (jez. konotivan), poruka (prevladava poetska funkc.),
kod (jez. metalingvistian), medij komunikacije i kontekst (referencijalan). Razrauje De
Saussureovu distinkciju metafore i metonimije: u metafori se jedan znak zamjenjuje drugim, a
u metonimiji asocira. Prijenos jez. na knji. postavu je prijenos naela ekvivalencije s osi
selekcije na os kombinacije po naelu kontigviteta. kada govorimo, odabiremo znakove iz
mogueg podruja ekvivalencije i kombiniramo ih u reenicu, a u pjesnitvu panju
poklanjamo ekvivalencijama i prilikom kombiniranja, tj. ne niemo rijei jedne do drugih
samo zbog misli koje prenose, ve vodimo rauna o njihovoj slinosti, razliitosti...
4)Semiotika sustavno prouavanje znakova. S. i semiotika se preklapaju jer s. smatra da u
sustav znakova spada i ono to inae ne bismo nazvali znakovnim sustavom. Peirce tvorac

31

semiotike. (o tome) Vodei sovjetski semiotiar, Lotman, promatra tekst kao slojevit sustav
ije znaenje postoji jedino u kontekstu, a tim znaenjem upravlja niz slinosti i oprenosti.
Pjesniki je tekst prezasien znaenjima, nosi u sebi mnogo vie informacija nego ostali
diskursi. Knji. su tekstovi sastavljeni od niza sustava (leksiki, metriki, grafiki,
fonoloki...), a dojmljivost i ljepota djela nastaju iz njihovih neprekidnih sudara i napetosti.
Knji. djelo je stvaranje i naruavanje oekivanja, a njegovo znaenje ovisi i o itateljevu
horizontu oekivanja.
5)Naratologija stvorio ju je strukturalizam, a predstavlja revoluciju u prouavanju
pripovjedne proze. Levi-Strauss razvija djelo o mitu u sklopu kojeg sagledava razliite mitove
kao varijacije na niz nekoliko osnovnih tema. Sam mit je vrsta jez. koji se moe rastaviti na
manje jedinice, miteme, koji svoje znaenje dobivaju tek kombiniranjem na odreeni nain.
Pravo znaenje tvore pravila na kojima se te kombinacije temelje. Dolazi do decentralizacije
subjekta. Naratologija poopuje ovaj model. Propp svodi sve bajke na 7 podruja djelovanja i
31 funkc. Greimas apstrahira njegovu shemu uvoenjem aktanta (6) kao strukturne jedinice.
Genette razlikuje redoslijed dogaaja u tekstu i slijed kojim su se stvarno zbili. 5 sredinjih
kategorija pripovjedne analize: red (vremenski slijed pripovijesti prolepsa (anticipacija),
analepsis (vraanje unatrag) i anakronije koja uzrokuje nesklad izmeu fabule i siea), trajanje
(izostavljanje, proirivanje, saimanje, usporavanje... epizoda), uestalost (koliko se puta
dogaaj dogodio i koliko je puta isprian), nain (distanca odnos prema materijalu
mimeza/dijegeza, upravni/neupravni govor... i perspektiva koliko zna pripovjeda), glas (tko
pripovijeda i kome) i preko njih upuuje na razliku izmeu pripovijedanja (proces prianja
prie) i pripovijesti (ono o emu pripovijedamo).
6)Knjievno djelo je konstrukt ije mehanizme moemo analizirati i klasificirati kao i
predmete ispitivanja bilo koje druge znanosti. Jez. nije toliko proizvod pojedinca, koliko je
pojedinac proizvod jez. O jez. zajednice kojoj pripadamo ovisi kakvo emo znaenje moi
pretoiti u rijei. Tradicionalna je kritika svodila djelo na prozor u pievu duu, a
strukturalizam ga je pretvorio u prozor prema univerzalnoj svijesti. Tekst je kopija dubinske
strukture. Idealni itatelj za strukturaliste je bio onaj koji raspolae svim kodovima potrebnim
za potpuno razumijevanje djela, lien svih drutvenih determinanti. Duguje Chomskovoj tezi
o jez. kompetenciji koja je vrsta uroene sposobnosti za ovladavanje unutranjim pravilima
jez.
7)Benveniste dolazi do pomaka od jez. prema diskursu koji je jez. u smislu izriaja
ukljuuje one koji govore i one koji piu.
8)Bahtin jedan od najznaajnijih kritiara De Saussureove lingvistike. Skrenuo pozornost s
apstraktnog sustava jez. na konkretno izraavanje pojedinca u odreenom drutvenom
kontekstu koji mijenja i oblikuje znaenje. Govori o jeziku kao ostvaraju, dijalokom procesu
s nizom vrijednosti i konotacija koje u sebi sadri.
9)Austin ustanovio teoriju govornog ina prema kojoj jez. ne slui samo opisivanju zbilje,
ve i izvrenju radnje performativni jez. (o tome)
POSTSTRUKTURALIZAM (Eagleton)

32

1)Strukturalizam je odijelio znak od referencije, ps. je odijelio oznaitelj i oznaeno. Znaenje

nije neposredno prisutno u znaku. Nijedan znak nikad nije ist, a njegovo znaenje nikad nije
potpuno. Zato znak mora biti ponovljiv jer ga uvijek moemo reproducirati u drugom
kontekstu koji mu mijenja znaenje i dio je njegova identiteta i ono to mu cijepa identitet.
Pisani je tekst mogue rabiti onako kako to autor nije namijenio pisanje je komunikacija iz
druge ruke, blijeda kopija govora. Ps. Jez. promatra kao mreoliku sloenost znakova koju
odreuje rijeju tekst.
2)Derrida sustav funkcionira na naelu binarnih suprotnosti, i to ukoliko su te distinkcije
vrsto povezane. Dekonstrukcija pokazuje kako te distinkcije potkopavaju jedna drugu u
procesu tekstualnog znaenja. Tekstovi potkapaju logiku sustava koji nad njima vlada to se
najbolje oituje na aporijama ili hijatama znaenja, tj. tokama na kojima tekstovi proturjee
sami sebi. Derrida nastoji pokazati kako je knji. diskurs mjesto na kojem je diseminacija
(prelijevanje i rasprivanje znaenja) najoiglednije, iako diseminacija vrijedi i za ostale vrste
pisanja. D. odbacuje suprotnost knji./neknji. u smislu apsolutne razlikovnosti.
3)Barthes prijelaz sa strukturalizma na poststrukturalizam. Zdravi znak je onaj koji prilikom
priopenja znaenja svraa pozornost na vlastitu arbitrarnost. U knji. je realizam ideologija
jer pokuava nametnuti miljenje da je njegov izraz prirodan. Za B. najzanimljiviji tekstovi za
kritiku nisu oni koje moemo itati, nego oni koji nas navode na pisanje, na prenoenje u
druge diskurse. Svi knjievni tekstovi satkani su od drugih knjievnih tekstova, svaka rije,
odlomak ili reenica ponovno je ispisivanje; sva je knjievnost intertekstualna. U knji.
progovara jez., a ne autor. Prijelaz sa s. na ps. predstavlja pomak od poimanja djela kao
zatvorene cjeline s tono odreenim znaenjem na poimanje da je to beskrajna igra oznaitelja
koje nikada ne moemo do kraja privrstiti u bit znaenja. Na djela primjenjuje 5 kodova koji
nisu poredani hijerarhijski i istiu njegovu rasprenost umjesto da vode totalizaciji u
jedinstveni smisao: proairetski (narativni), hermeneutski, kod kulture, semiki, simboliki. Za
ps. nema jasne granice izmeu kritike i stvaranja oba naina sadrana su u pisanju kao
takvom.
4)De Man jez. neprestano potkopava vl. znaenja. Bit knji. jest da sama sebe dekonstruira.
Sav je jez. metaforian, funkcionira pomou tropa i figura. Knjievna djela se u odreenom
smislu obnavljaju manje nego drugi oblici diskursa jer implicitno priznaju svoj retoriki status
injenicu da je ono to govore razliito od onoga to ine. Knji. svjedoi o nesposobnosti
jez. da ini ita drugo doli pria o vlastitom neuspjehu knji. je groblje komunikacije.
Unutar samog ps. nailazimo na suprotnosti i razlike.
PSIHOANALIZA (Eagleton)
Psihoanalitiku knji. kritiku dijelimo na 4 vrste zavisno o tome bavi li se autorom,
sadrajem, formalnim ustrojstvom djela ili itateljem. Veina obuhvaa prve 2.
1)Freud razvio ju je krajem 19. st. Svaki ovjek primoran je potiskivati naelo uitka
primjenom naela stvarnosti to ga moe otjerati u bolest neuroza. Sublimacija
upravljanje elje prema kakvom drutveno priznatijem cilju; zahvaljujui njoj nastaje
civilizacija. Paradoks postajemo ono to jesmo tek snanim potiskivanjem el. od kojih smo
sainjeni. Sve to potiskujemo odlazi u podruje nesvjesnog koje nastaje 1. inom
potiskivanja. Usvajanjem (introjekcijom) zakona kao oblika drutvenih normi stvara se
33

superego, tj. glas savjesti. Snovi simboliko ispunjenje naih nesvjesnih elja. itav niz
slika moe stopiti u jednu reenicu ili dislocirati znaenje s jednog predmeta na drugi ovo se
poklapa s Jakobsonovom distinkcijom metafore (kondenzacija znaenja) i metonimije
(dislokacija). Osim snova, put u nesvjesno nam omoguavaju i paraprakse govorne omake,
greke pri itanju, propusti u sjeanju. Id je nesvjesna elja ijim potiskivanjem ego postaje
rtva nje same. Fort da najkraa mogua pria (beba iz kolica baca igraku, pa je vue
uzicom) temelj i najsloenije pripovijesti gubitak predmeta dovodi nas u stanje tjeskobe
pa osjeamo uitak kad ga moemo vratiti tamo gdje pripada.
2)Lacan pokuava reinterpretirati Freuda u svjetlu s. i ps. teorija. U teoriji jezika prvo ja
subjekt izjavne reenice i drugo ja subjekt stvarnog govornog ina stapaju se u neku vrstu
priblinog jedinstva, ali je ono imaginarno. Stvarna osoba nikada ne moe predoiti sebe onim
to kazuje. Zrcalno razdoblje malo dijete koje se promatra u zrcalu zainje pojam svijesti o
sebi kao cjelini te kako raste nastavlja proces imaginarnog poistovjeivanja s predmetima i
tako izgrauje ego krivo prepoznavanje. Ja je odraz predmeta i(li) osoba iz vanjskog svijeta.
Dijete koje se promatra u zrcalu oznaitelj; slika oznaenik. Ono mora shvatiti da
identiteti nastaju kao posljedica razliitosti, na temelju razlika i slinosti prema subjektima
koji ga okruuju. Nikada vie neemo dohvatiti onaj pravi identitet.
3)Althusser razmilja o pojmu ideologije u skladu s Lacanovom nesvjesnom. Odnos
individualnog subjekta prema drutvu u cjelini nalikuje na Lacanov odnos djeteta prema
odrazu u zrcalu vjerujemo da smo slobodne, samostalne i jedinstvene linosti, a nismo.
4)Holland frojdovski orijentiran, tvrdi da knji. djelo u itatelju pokree igru nesvjesnih
fantazija i svjesne obrane od tih fantazija. U djelu uivamo jer ono preoblikuje nae elje u
drutveno prihvatljiva znaenja.
5)Bloom preformulirao pov. svjetske knjievnosti u svjetlu edipovskog kompleksa svaki
pjesnik u svom prethodniku vidi suparnika pa e ga nastojati razoruati pisanjem takvih
pjesama koje bacaju drukije svjetlo na pjesme prethodnika koje e time biti istisnute.
5)Kristeva feministiki nain razmiljanja. Pod Lacanovim utjecajem. Simbolikom poretku
suprotstavlja semiotiko koje je igra snaga unutar jez. Prilikom stupanja u simboliki poredak,
dijete e artikulacijom potisnuti semiotiki proces.
POLITIKA KRITIKA (Eagleton)
Pov. moderne knji. teorije samo je dio politike i ideoloke povijesti. Svaki teoretiar se
mora pozabaviti dubljim i irim aspektima ljudskog drutva kako bi rijeio problem znaenja,
jezika, vrijednosti... Knji. teorija nerazdvojno je povezana s politikim uvjerenjima i
ideolokim vrijednostima. ista knji. teorija ne postoji. Nema knji. nezavisno od naina na
koji se tretira unutar specifinih oblika drutvenog i institucionalnog ivota. Knji. teoriju ne
treba kritizirati jer je politizirana, nego jer je prikriveno ili nesvjesno takva pa nam pod
krinkom zdravorazumskog, univerzalnog prodaje doktrine koje slue uvrivanju
interesa pojedinih skupina ljudi u odreenom povijesnom trenutku. Moe i osporavati
odreene ideologije, ali to se rjee dogaa.
Knji. teorija nema jedinstvo ni identitet. Iluzija je da e se razlikovati od drugih znanosti ako
se usredotoi na jedan predmet, knji.
Eagleton predlae kako bi najuputnije bilo knjievnost shvatiti kao naziv koji se nadjeva
cijelom jednom podruju djelovanja koje Foucault naziva diskurzivne prakse te da bi cijelo
to podruje trebalo postati predmetom kritikog istraivanja, a ne samo ono to ponekad
nazivamo knji.
34

Najstariji oblik knji. kritike retorika ispitivala je nain na koji je jez. sainjen da bi
postigao odreeno djelovanje na itatelja. Retorika je bila kreativna i kritika djelatnost,
obuhvaa govorniko umijee i znanost o njemu. Eagleton bi vratio knji. kritiku na
naputene staze retorici, jer se ona bavila irokim podrujem diskurzivnih praksi u drutvu,
a osobit interes poklanjala tumaenju takvih praksi kao oblika moi i umijea izvedbi.
Estetsko neodvojivo od drutvenih odrednica. Postojanje nepolitikih oblika kritike ista
iluzija, i to iluzija koja doprinosi jo djelotvornijoj upotrebi knjievnosti u politike svrhe. Svi
oblici diskursa znakovnih sustava i znaenjskih praksi proizvode stanovite uinke, djeluju na
oblikovanje naeg svjesnog i nesvjesnog miljenja, pa su tijesno povezani s podravanjem ili
mijenjanjem postojeih sustava moi.

KOD I STRUKTURA: OD RAZLIKE KA ZNAENJU (Johansen-Larsen)

Kodovi pravila koja odreuju izbor i kombinaciju el. (koji mogu biti kompleksni), a
najosnoviji uvjet njihova postojanja je identinost koda i pravila. Oni stvaraju relevantnost
(pertinentnost) nekog el., zbog ega onda taj element dobiva specifini identitet po kojemu je
odvojiv od drugih elemenata. Natkodiranje el. mogu biti kodirani na vie naina.
Relevantnost izabranih obiljeja ovisi o kontekstu u kojem se nalazi element. 2 VRSTE:
DIGITALNI temelje se na sposobnosti jasne diferencijacije izmeu odabranih i kombiniranih
entiteta i slijede naelo ili/ili; ANALOGIJSKI odreuju odnos prema originalu, slijede naelo
vie/manje. Opi kod predstavlja pravilo odabira i kombinacije relevantnih svojstava koja
pripadaju elementima s unaprijed definiranim svojstvima, dolazi do opeprihvaene
interpretacije, kod postaje ponovljiv i postaje dio kanona te tako stvara znaenje. Znaenje
proizlazi iz dvostruke determinacije znakova i teksta: 1. Strukturalno razlikuju se od drugih
znakova i 2. Pragmatino konvencije da neki znak znai ba to to znai.
Semiotika operira kodovima na dvjema, istodobno djelatnim razinama. 1. RAZINA kodovi
koji spajaju skup elemenata u dobro definiran, ali ne nuno zatvoren sustav
STRUKTURALNI K.; 2. RAZINA kod koji spaja barem dva takva sustava
PROCESUALNI KOD. Procesualni kodovi se mogu shvatiti kao prijevodi iz jedne u drugu
strukturu, semiotiki su u pravom smislu rijei, tako da se semiotika bavi njima, dok je
marginalno zainteresirana za strukturalne kodove. Zadatak P. K. - uspostava hijerarhije

35

elemenata koji se biraju iz dviju ve ustanovljenih struktura. Hijerarhizacija: 1) nekim se

znaajkama pridaje prednost 2) druge se znaajke stavljaju u podreen poloaj 3) druge se
znaajke iskljuuju kao nezavisne.
Jezini znak posljedica je semiotikih procesualnih kodova koji povezuju izraz i sadraj.
Znaenja se mogu mijenjati i prevesti iz jednog semiotikog sustava u drugi, podarujui tako
sadraju novi izraz.
Fiske opisao kompleksnu narav procesualnih kodova s 5 znaajki: 1)podrazumijevaju
postojanje dvaju ili vie ve strukturiranih skupova el. uslijed ega kodovi ustanovljuju pravila
koja omoguuju izbor i kombinaciju el. u neku cjelinu 2)stvaraju znaenjsku cjelinu u kojoj su
odabrani el. postavljeni u hijerarhiju 3)prenose se prikladnim medijem izraavanja i
komunikacijskim kanalima 4)ovise o sporazumu njegovih korisnika 5)obavljaju razaznatljivu
drutvenu ili komunikativnu funkc. Moemo ih nauiti na 3 naina: konvencije (proistjeu iz
zajednikog iskustva), informacija (zatraivanje objanjenja itavog sustava i ponaanja u
njemu) i dekodiranje signala uz pomo pronalaska osnovnog kljua dekodiranja. Kod je skup
pravila koja ravnaju odnosom izmeu drutvenih normi i konkretnih injenica koje se tiu
ljudskog ponaanja. Kada je rije o kodiranom tekstu, govorimo o ifriranom tekstu koji valja
dekodirati, interpretirati, kako bismo otkrili njegovo temeljno znaenje. To je mehanizam koji
moemo apstrahirati iz njegova materijalnog oitovanja.
Boudon nudi pojam strukture koji pripada kontekstu INTENCIONALNIH definicija, on
strukturu poistovjeuje s imanentnim poretkom stvari. Struktura nije vid neke stvari, nego stvar
sama. Struktura koju nalazimo u nekom predmetu izraava, apstrahiramo li je od situacije u
kojoj se nalazi, njegovu intencionalnost, njegovu vlastitu narav i svrhu. Neki su filozofi
sumnjali u njegovu teoriju. Boudonov pojam strukture postavljen je u ono to se nazivlje
kontekstom uinkovitih definicija. Pretpostavlja da ima fenomena koji pokazuju obiljeja koja
na razliite naine upuuju na sistematizaciju iako jo nije definiran nikakav specifian sustav.
Boudon takve fenomene naziva SUSTAV PREDMETIMA ija je struktura konstrukcija koju
izraujemo temeljem obiljeja koja se mogu sistematizirati (termin istovjetan neposrednom
interpretantu kod Peircea). U semiotici prevladava pojam strukture u kontekstu uinkovitih
definicija. Boudon razlikuje 4 sustav predmeta od kojih svaki gradi na strukturalnim
kodovima, doputajui mogunost konstruiranja razliitih struktura: neki sustav predmeti
sazdani su od meuovisnih el. s ogranienim brojem razlikovnih obiljeja, neki sustav
predmeti sazdani su od el. koje definira neogranieni broj razlikovnih obiljeja ogranienih
samo zbog specifinih nakana, tradicionalni anrovi su sustav predmeta jako razliit ovima
imaju ogranien broj razlikovnih obiljeja koja su formulirana unutar odreene knji., postoji
vrsta sustav predmeta koju definira beskrajni broj razlikovnih obiljeja, a ograniena je
osebujnim okolnostima.
Strukturalni kod nije nuno zatvoren sustav, ve je to okvir sastavljen od el. s mogunou
stvaranja znaenja. Kako bismo koristili analogiju kao proceduralnu metodu, trebamo fenomen
podijeliti na vid izraaja i sadraja i izraditi klasifikaciju el. tako da oblikuju oprene el.
strukture
PEIRCEOVA TEORIJA ZNAKOVA (Johansen-Larsen)

36

Peirce: znak je ono ime, ako ga znamo, znamo neto vie, jer on stoji umjesto neega
drugoga. Ta predstavljaka funkcija obiljeje je zajedniko svim znakovima. Druga osobina:
omoguuju da, temeljem pretpostavke koju nude, zakljuimo neto to nije razvidno, neto
skrito ili odsutno. Nemaju unaprijed odreena, prototipna svojstva, ve u odreena odnosom
s onim to predstavljaju.
U irem se smislu sastoji od 3 meusobna elementa: 1. ZNAKA u uem smislu
(REPREZENTAMEN), ono to predstavlja neto drugo; 2. PREDMETA, ono umjesto ega
stoji znak, to on predstavlja; 3. mogueg ili potencijalnog ZNAENJA koje doputa znak
(INTERPRETANT).
Znak predstavlja samo specifina svojstva predmeta. Stoga Peirce razlikuje 2 predmeta:
1)NEPOSREDNI moemo ih zamijetiti samo pomou znakova i 2)DINAMIKI - stoji
podalje stvarnog znakovnog odnosa i koji znak moe prikazati na bezbroj naina, zapaamo
ga u obliku konkretnog neposrednog predmeta. ovjeka od drugih vrsta razlikuje semiotika
kompetencija: sposobnost da fenomene u naem okoliu vidimo kao znakove, tj. shvatimo
vezu izmeu nazonih, skrivenih i odsutnih fenomena, sposobnost proizvodnje i prijenosa
znakova, sposobnost pohrane informacije i stvaranje interpretativnih navika. Ona zahtjeva da
ne bude ograniena osjetilno motorikom strukturom, da ovjek izumljuje i razvija
mnotvo znakovnih sustava i proirivanje vlastita pamenja do njegove eksteriorizacije
(skladitenja naizgled beskrajnih koliina). Pierce je ponudio vano razlikovanje izmeu
ikonikih, indeksnih i simbolinih znakova. 1. INDEKSNI ZNAKOVI: predstavljaju neki
predmet pomou povezanosti i/ili bliskosti. 1)REAGENS indeksni znak u kojem je na djelu
uzrono-posljedini odnos izmeu dinamikog predmeta i znaka pri emu drugi reagira na
prvoga. Neposredan predmet vid je dinamikog i otkriva tek ogranienu koliinu informacija
o njemu. Neposredno ih odreuje njihov predmet. Dvije kljune vrste reagensa su TRAGOVI
(svaki znamen koji na okolni svijet za sobom ostavlja neija reakcija; hipotetiki ili
abduktivni silogizam koji nema jamstva istinitosti) i SIMPTOMI (moraju s dogaati
istodobno s predmetom i biti njegovim dijelom; mogu biti dvosmisleni i kao takvi nedovoljni
za ispravan zakljuak; skupovi indicija, tj. zbir simptoma koji svi referiraju na isti predmet
naziva se sindrom). 2)POKAZIVAI znakovi koji oznauju upuujui na neto. Slue
samo zato da pokau na svoj predmet. Unutar danog svijeta lokaliziraju i identificiraju
predmet u vremenu i prostoru u odnosu na dani sustav. Pokazivai vremena i prostora mogu
biti subjektivni i objektivni. U veini sluajeva povezanost izmeu predmeta i znaka
ukljuuje i njihovo SUPOSTOJANJE, tj. postoje na istom mjestu u isto vrijeme. Zbog
neposrednosti odnosa znaka i predmeta indeksne znakove djeca najprije svladaju. 2.
IKONIKI ZNAKOVI: temelje se na svojoj slinosti predmetu. Slinost je problematian
pojam, iz odreenog gledita sve se moe smatrati slinim emu drugome. O slinosti se
moe govoriti u odnosu na implicitni ili eksplicitni kriterij, a ti su kriteriji odabrani zbog
njihove relevantnosti naumu iskaza. 3 su vrste ikonikih znakova: 1)SLIKE imaju zajednika
jednostavna svojstva s predmetom. U slike ubrajamo sva osjetilna svojstva i njihove
kombinacije koje predstavljaju predmet dok 2)DIJAGRAMI s njima dijele odnose i strukture.
Slike predouju estetska iskustva, a dijagrami nude informacije o predmetu i slobodniji su u
odnosu na pojedini predmet. Raspolau veim stupnjem apstrakcije determinirane kriterijem
bitnoga i intelektualizacije te uopavanja. Ne referiraju uvijek na odreeni predmet, ve
mogu biti i apstraktni i openiti po naravi. Kao i slika, ne mora biti apstrakcija neega ve
postojeeg, ve moe biti model neega, model za neto, a moe i predoavati intelektualne
ili logike odnose. S ostalim ikonikim znakovima takoer dijeli mogunost
eksperimentiranja modeli doputanje preoblikovanje. 3)METAFORE odnos izmeu 2
znaka u kojem se reprezentativno obiljeje prvoga iskazuje paralelizmom s drugim znakom.
Preobrazba repezentamena na neto drugo jest prelazak s jednog na drugo semantiko
podruje. Imaju iroko podruje utjecaja, proimaju svakidanjicu. Postoje neprikladno i

37

nevaljano upotrebljene metafore. Puna je izraajnosti i osjeajnosti, a moe biti i

intelektualno produktivna. Dolazi ak i do znanstvene primjene prijenos pretpostavaka i
obrazaca miljenja izmeu razliitih disciplina. Od slike i dijagrama se razlikuje
povezivanjem znakova iz 2 razliita podruja. 3. SIMBOLIKI ZNAKOVI: P. izlae i
pozitivne i negativne vidove simbolikih znakova obiljeeni time to su arbitrarni,
nemotivirani, tj. ni vezani na svoj predmet, niti njemu slini, ne ine ih znakovima njihove
osobine ni ne postoji prirodna veze izmeu znaka i predmeta; konstruirani su ili se postie
suglasnost da ih se koristi kao znakove za odreene nakane u nutarnjem ili vanjskom svijetu,
tj. kao konvencionalne pokazivae s referencijalnou i znaenjem koje odreuje
konvencionalna uporaba, navika. Konvencionalni znakovi mogu biti poluprivatni, a postoje
kako bi udovoljili odreenim potrebama. Najznaajniji sustav temeljen na opim drutvenim
konvencijama jest JEZIK. Od ostale se 2 vrste znakova razlikuju po tome to ih tvori
ogranieni br. sustavno strukturiranih el., a izraajna supstanca jez. znaka ima dvostruku
artikulaciju 1. razdioba na morfeme i 2. na foneme. Jez. su znakovi sazdani od neznakova
izgraeni od ogranienog br. el. koji slue razgraniavanju znaenja, iako sami nemaju
znaenje. Taj ogranieni br. el. ulazi u znakovni sustav i tvori neogranieno mnotvo
znakova.
SEMIOZA (Johansen-Larsen)
Dinamiki proces u kojemu znak oznauje odreeni predmet i stvara interpretanta. Znakovi se
ne pojavljuju u istom obliku. Kad god znak ulazi u semiozu, sva 3 mehanizma,
veza/meudjelovanje, slinost i konvencije, meudjelovanjem pripomau da se ustanovi
znaenje znaka, samo to je 1 od navedenih dominantan, ali nikada jedini. Ontogenetiki
razvoj ovjekove semiotike kompetencije moe se shvatiti kao njezino osloboenje i njezina
neovisnost o djejoj potrebi da predmet i znak budu zbiljski prisutni u prostoru i vremenu.
Djeca ue interpretirati znakove slijedom indeks, ikona, simbol. Za njih mora postojati veza u
prostoru i vremenu izmeu znaka i predmeta. Razbijanje te kronoloke veze naziva se
ODGOENO OPONAANJE oponaa predmet i nakon nekog vremena koje on vie nije
prisutan. SIMBOLIKA IGRA jest jo odluniji raskid izmeu predmeta i znaka jer u njoj
dijete zamjenjuje predmet neim drugim, posve razliitim.

38

RADNJA (Johansen-Larsen)
U 20. st. naratologija se, kao prouavanje radnje i zapleta, razvijala kako u istraivanjima
mitova i bajki, tako i u lingvistici kao cjelini. Jo u A. Poetici prisutno je bavljenje
pripovjednim strukturama. Burkert slijedei Proppa i strukturaliste postavlja pravilo osnovne
strukture tradicionalnih pria po kojemu se sve pripovjedne funkcije svode na imperativ dobij.
Takva struktura izvodi se iz zbiljnosti ivota radnje su vezane za opstanak i zadovoljavanje
elja kao bi postigle zadovoljstvo. Temeljna pria predstavlja potragu ili lov. Pripovjedne
obrasce ini plijen, odnosno vrijednosni predmet, tonije njegova cirkulacija. Ovladavanje
plijenom predstavlja uklanjanje nedostatka (netko je morao neto prepustiti ili izgubiti). U
svemu sudjeluju 2 suparnika, protagonista i antagonista. Takav elementaran pripovjedni niz
sastoji se od 8 parova funkcija razvrstanih u 4 vea skupa: uvodni nedostatak, lov ili potraga,
borba, otklanjanje nedostatka. Sastavnice koje su prijeko potrebne i koje se ponavljaju u
odreenim vrstama tekstova nazivaju se invarijante.
Radnja ukljuuje proces koji ostvaruje prelazak iz jednog u drugo stanje. Ljudska radnja
povezana je s pitanjem krivnje i odgovornosti te podlijee sankcijama i kazni. Da bi se
smatrala neovisnom, mora udovoljiti trima Aristotelovim uvjetima koji se iskazuju trima
modalnim rijeima eljeti, znati i moi koje odgovaraju trima modalitetima volji (esto se
mora potaknuti nagrauje se predmetom elja, a moe doi i iz unutarnje borbe), znanju
(bitno je znati i to initi u najjednostavnijem oblik se sastoji od krilatice, lozinke, a druga
je krajnost mukotrpno dugogodinje stjecanje znanja koje moe biti z. kao ovladavanje
graom, z. kao ivotno iskustvo i z. kao religijski uvid) i sposobnosti (slino je stjecanju
znanja, a moe do njega doi pomou arobnog predmeta, pomonika, nagrade...) koji su
nuni za bilo koju radnju. Aristotel u Nikomahovoj etici razlikuje 3 vrste tete u uzajamnom
druenju: nesretan sluaj (teta nastaje suprotno oekivanju), pogreka (nije neoekivana, ali
je bez zle nakane) i nepravedan in (ovjek djeluje svjesno, ali ne i promiljeno). Prosuuje
radnje kao udoredno dobre ili zle, odnosno u skladu sa zakonom ili protiv njega smjeta
radnje pojedinca u drutveni kontekst. Nasuprot trima modalitetima volji znanju i sposobnosti
3 su modaliteta koja slue kao drutveni imperativi moe, mora i trebao bi, s njihovim
nijenim oblicima. Odnos izmeu modaliteta koji kvalificiraju radnju i onih koji moderiraju
radnju ine osnovu analize tragedija. Kod prosuivanja radnji Aristotel spaja 3 kriterija:
uinak radnji, drutveno vrednovanje radnje i stanje duha i nakane onoga tko radnju
poduzima. Hamartija tragina pogreka koja moe nagnati ovjeka na koban korak,
pogrenu radnju. Propp na temelju ruskih bajki odreuje 31 funkciju koje zapoinju
odsutnou, a zavravaju vjenanjem. (Malo o Aristotelu...) Kod analize, nastojimo doprijeti
do temelja svake pripovjedne sastavnice i svih drugih imbenika koji utjeu na priu.
Promiljanje vrimo kroz fizikalna ili biologijska objanjenja, drutveno motivirane
radnje/predispozicije za odreeno ponaanje i psiholoku motivaciju/intenciju. Fikcionalni
svijet doivljavamo kao analogan naem, kao svijet koji se malo razlikuje od stvarnosti
naelo minimalnog otklona. Prikazivanje radnje uvijek povezano s 4 sustava: aletski sustav
sustav koji definira to je istina (mogui, nuni, nemogui, sluajni odnosi), deontiki sustav
tie se udorea kao dunosti (to je zabranjeno, propisano, doputeno ili neobvezatno),
aksioloki sustav sustav vrijednosti (koje su hijerarhije dobrote, zloe i ravnoduja) i
epistemoloki sustav tie se znanja, neznanja i vjerovanja (to se moe/ne moe znati, to se
pretpostavlja, to se vjeruje i o emu se dvoji).

39

DISKURS (Johansen-Larsen)
Diskursom se proiruje semiotika analiza; on odreuje znaenje u vremenu i prostoru, daje
uloge onima koji ga stvaraju te omeuje u kojem svijetu moemo razumjeti znaenje i otkriti
je li ispravno.
Analiza diskursa polazi od stanovita po kojem su svi znakovi, ukljuujui i rijei, znakovi
samo zbog toga to ine radnju meu inim radnjama. Svaki znak promatra kao radnju koja se
istovremeno odvija na trima razinama: 1)Znak je materijalni fenomen zbog ega ga je mogue
lokalizirati s obzirom na 2 obiljeja pripada odreenom znakovnom sustavu i pojavljuje se u
fizikalnom prostoru u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu gdje vri odreeni utjecaj na
one koji takoer koriste tu vrstu znakovnog sustava. 2)U sebi sadri oblik mogueg dijaloga
jer radnja ustanovljuje ili odrava odreene meusobno povezane uloge ili poloaje koji se
mogu mijenjati ili zamjenjivati. 3)Taj se dijalog zbiva u diskursnom svijetu koji je
institucionalizirana situacija u kojoj je alokacija uloga pravomona i u kojemu su iskazne
intencije shvatljive. 3 vrste analiza:
Strukturalistika istie da znakovni sustav ne organizira samo pojedinane znakove u
statian sustav prema strukturalnom kodu, nego i nain kako se on javlja u vremenu i prostoru
kad se materijalizira. Stoga se kritizirala de Saussureova teorija kao teorija koja se bavi
iskljuivo statinim znakovnim sustavima, a ne i uporabom, da prouava iskljuivo sadanje
stanje, a ne i povijene mijene, te znakovni sustav odvojen od predmeta na koje referira i
subjekata koji ga koriste (najradikalniji oblik takva strukturalizma jest Hjemslevljeva teorija).
Za Ricoeura znak nije definiran odreenim znaenjem samo unutar znakovnog sustava, ve je
on materijalni fenomen unutar vremena i prostora, ali kao materijalni lik ga valja shvatiti kao
proces ili dogaaj. Ne samo da postoji, ve se i dogaa. Da bismo razumjeli iskaz, moramo
odrediti uvjete u kojima se on odvija. To se ostvaruje pomou sastavnica koje upuuju na
referenciju iskaza i radnju koja ga ostvaruje (izjavu). Referencija i iskazivanje su uzajamno
ovisne i odvijaju se istodobno to jez. ini diskurzivnim. Po Benvenisteu diskurzivni proces
pripisuje stvarima ili fenomenima uloge u odnosu na trenutak kad se zbiva govor. Da bi
znakovni sustav uao u diskurzivne procese nune su sastavnice koje povezuju vrijeme,
prostor i subjekt s iskazom. Upravo na tim sastavnicama poivaju razlike izmeu znakovnih
sustava. Pripovjeda (odgovoran za usidrenje osmotrenog u odnosu na itateljevu sadanjost;
postoji pripovjeda u 1. l. koji moe, ali i ne mora, sam biti lik) i gledite (toka u odnosu na
likove iz koje itatelj moe osmotriti i vrednovati ono to se pripovijeda; odgovorno za
referenciju) su diskurzivne instance koje itatelja dovode u vezu s tekstom, a kojima je
funkcija dvojaka: referirati na osobe i dogaaje te usidriti u verbalno iskazivanje bez toga
nema diskursa! Barthes smatra da se diskurs mora razumjeti u odnosu na reenicu jer je po
njemu diskurs velika reenica, to znai da se analiza diskursa preplie s naratologijom (slae
se Genette). Meutim, veina teoretiara razlikuje priu i diskurs. Razlika: pria je zbroj
kronolokim redom ispripovijedanih dogaaja, a d. naina kako je pria organizirana i stoga
pria opstoji samo pod uvjetima koje on diktira. Tekstovi sadre 2 vrste sastavnica: funkcije,
koje dijeli na jezgre (logiki povezuje tijek dogaaja i njihovim bi se zamjenjivanjem
preinaila cijela pria) i katalizatore (sastavnice tijeka sekundarnih dogaaja), i indicije,
sastavnice nepovezane sa slijedom knjige koje niti pridonose njenoj koheziji i koje dijeli na
informacije (eksplicitne) i prave indicije (implicitne). Njihovim odnosom odreuje se tipsko
diskursna narav teksta.
Fenomenologijska naglaava subjektivne intencije ukljuene u diskurzivni proces.
Preopirna za semiotiku, dok je lingvistika preuska. Za Brondala je d. regulativni mehanizam
koji stoji izmeu sustava i uporabe; on je poredak koji jez. uporabu ini ireverzibilnom
svaka jez. uporaba nastavak neke druge koju komentira, reinterpretira, proiruje... Tako
snabdijeva jez. sustav intencijom i osigurava da se neupotrebljive i nerazumljive sastavnice
briu iz sustava, pa ak i ako su logike i mogue. Jez. se poziva na postojee radnje i znanje
40

to knji. iskoritava bez obzira je li se neto dogodilo ili nije. Iako je na odnos prema
stvarima proet subjektivnou, znakovi moraju biti razumljivi, zajedniki. Intencionalnost
uvijek upuuje na neke stvari, na odreeni sadraj postavljen u arite pozornosti i
zahvaljujui subjektivnoj svijesti percipira se kao najrelevantnije. To dovodi do komunikacije
u kojoj je poruka primljena i shvaena, a mogu je i nesporazum koji e zaustaviti/prekinuti
diskurzivni proces. 5 vrsta intencionalnosti: opa (panja sviju nas usmjerena je na neto,
nadilazi pojedince i drutvene skupine), diskurzivna (nazoni pretvaraju intencionalnost u
semiotiki proces, opu je i. mogue usmjeriti nekoj posebnosti, osnovica analize konkretnog
semiotikog procesa), specificirajua (svi likovi pripomau da i. postane diskursom na, ali ne
isti nain specificira se ili konkretizira u razliitim vrstama diskursa, situacija kao cjelina
specificira na djelomine fenomene, uglavljuje znaenja), situacijska (prouava situaciju u
kojoj nastaju znaenja jer ona postavlja vane uvjete za njegovo razumijevanje), individualna
(neki se iskazi mogu pripisati odreenim pojedincima, no ona nikada ne stoji sama, ve se
nalazi u okviru nekih zajednikih uvjeta onoga to se moe razumjeti i prihvatiti u odreenoj
situaciji).
GOVORNI IN: glavni predmet fenomenologijskih razmatranja. 2 vrste oni koji nemaju
veze s radnjom, ve samo na nju referiraju i na one koji su u vezi s njom, a dijele se dalje na
one koji radnju propisuju i one koji su sami radnja. Analiza govornih inova obuhvaa torbu
znaenja do koje dolazi dijalogom, njegovu valjanost, osnovicu i svrhu i nastaje kao posljedak
spoznaje da se iskazi u kojima znakovi referiraju na predmete i injenice ne mogu nikad
odvojiti od supstance u kojoj su izreeni i od njihove dijaloke strukture. Prema Austinu svi su
iskazi govorni inovi koji sadre subjektivnu intenciju, a razlikuje ih samo u odnosu prema
vremenu: konstativi (tiu se neega to se ve dogodilo), perlokucijski (upuuju na radnje
koje e se dogoditi) i ilokucijski (tiu se onoga to se dogaa sada i ovdje, dok govorimo). Na
Austina se nastavlja Searle koji odreuje 5 vrsta iskaza po naelu njihova cilja: i. tvdrnje
(moraju uvjeriti primatelja u istinitost iskaza), i. upuivanja (moraju nagovoriti primatelja da
neto uini), i. obveze (obvezujemo ili nalaemo primatelju da prihvati ili odbije neto
uiniti), i. izraajnosti (moraju uvjeriti primatelja u iskrenost raspoloenja) i i. obznanjivanja
(primatelju potvruju da je reeno valjano samom injenicom to je izgovoreno). Grice
odreuje 3 sastavnice u dijalogu: iskaz, konvencionalno implicitno razumijevanje i situacijsko
implicitno razumijevanje.
Sociologijska govori da rabljeni znakovi definiraju svjetove koji ine vidljivim odnose
moi izmeu subjekata dijaloga. Foucault eli analizirati kako su praktinim djelovanjem
spojeni mo i znanje, i to na institucionaliziranoj kolektivnoj osnovi, a taj regulativni
mehanizam je upravo diskurs. U poetku ga je predstavljao kao simboliki poredak u kojemu
razliiti znakovni sustavi izraavaju zajedniko znanje jednog doba tako da ono stjee
kolektivno obvezujuu valjanost i postaje polazitem moguih i doputenih radnji. Mo
diskursa poiva na njegovu iskljuenju neshvatljivoga i neprihvatljivoga, hijerarhijskom
dodjeljivanju sudionicima uloga kojih se pridravaju. Nije dovoljno odrediti sadraj diskursno
svijeta, ve ga i omeiti od drugih i dodijeliti mu status zbiljnosti. Diskursni je svijet sve ono
o emu govori tekst. Ukoliko se unutar jednog teksta ispreplie vie svjetova, itanje je
uzbudljivije. Buhler razlikuje zbiljsku pokazivaku funkciju (kad razlikujemo materijalni
svijet u kojem smo nazoni od proizvedenog teksta i predmeta o kojem govorimo;
naglaavamo vl. nazonost), diskursnu (upozoravamo na ono to unutar ve omeenog teksta
pripada u sklop njegova prikazivanja; znanje i znaenje poprimaju suvislost) i idealnu
(upuujemo na fenomene spojene poprijeko razliitih diskursnih svjetova od kojih je 1 na;
omoguuje nam da zauzmemo poloaj prema drugom diskursu; prua priliku da razumijemo
uvjete naeg postojanja u cjelovitom svijetu i zamislimo kako bi stvari mogle biti drukije).
Cilj semiotike analize bio bi da na suvisao nain povee ova 3 tipa analize diskurza.

41

TEKST (Johansen-Larsen)
Tekst je dovren lanac jez. iskaza koji ima poiljatelja i primatelja i koji je mogue smjestiti u
vrijeme i prostor. Pripada odreenoj vrsti diskursa, posebnom anru i posebnom obliku.
TEKST I ZNAK Prema Peirceu znakovi nemaju prototipskih obiljeja koja bi ih razlikovala
od ostalih pojava. Oni su funkcionalno i pozicijski obiljeeni svojim predstavljakim
odnosom, odreenom interpretu predstavljaju nekakav predmet posreduju izmeu njih.
Znakovno znaenje nastaje u kontekstu, u apsolutnoj izoliranosti nema nikakva znaenja.
Verbalno priopavanje nastaje odabirom izmeu razliitih znakova i njihovim kombiniranjem
u tekstu. Sposobnost pojedinca da mijenja znaenje jez. znakova jest krajnje ograniena jer
znakovi imaju svoju pov., referenciju i znaenje te su meusobno povezani. Peirce stavlja
naglasak na semiozu (znakovni proces). Uzeo je u obzir neposrednog interpretanta znaka
(znaenjski potencijal znaka) i dinamikog interpretanta (kada je obavljena interpretacija ili
prijevod). Razlika se oituje homonimima kod kojih je presudan kontekst. Moe biti ko-tekst
(oit iz drugih znakova teksta) ili situacijski kontekst. Tekst moe znaiti upotrebu znaka u
danom vremenskom trenutku. Tekst se moe datirati i locirati raspolae porijeklom koje
moe biti anonimno, kolektivno ili pripisano pojedincu. On je dio ili posljedak ina, a
posjeduje i materijalnu opstojnost, dok su znakovi potencijalni prijenosnici znaenja koje
moe biti aktualizirano u tekstu ili kao tekst. Mogu je i tekst bez znakova, konstruiran
pomou analognih kodova.
TEKST I PREDMET Bilo koji predmet moe funkcionirati kao tekst, tj. biti prijenosnikom
znaenja u semiozi. Na odnos s okolnim svijetom jest odnos predoavanja koji poiva na
interpretaciji znakova, a prema okolnom svijetu se odnosimo na 2 komplementarna naina:
kao prema predmetima koje poznajemo i ne ispitujemo radi stjecanja novih informacija, a s
druge strane mi supostojimo uz njih (zlo)upotrebljavamo ih, uivamo u njima, troimo ih.
Po Peirceu, neposredan predmet koji znak nastoji predoiti i sam je znak. Tekst se interpretira
kao prikazivanje predmeta; predmet i znak su povezani preko interpretanta. Peirce sve to je
svijesti dostupno, dostupno je kao prvost svojstva i osjeaji, drugost snaga, akcija, reakcija
i treost mnijenje, navike i zakonitosti. Semioza kao znakovni proces je treost koja dovodi
u vezu prvo s drugim (prije interpretacije postojao samo dijadian odnos). Razlikovanje znaka
i teksta te teksta i predmeta posljedica je funkc., a ne posebnih obiljeja.
TEKST I INTERTEKSTUALNOST Pjesnike zbirke mogu sabirati pjesme napisane
neovisno jedna o drugoj, a moe biti i tijesno povezana s drugim pjesmama u zbirci.
Hjelmslev tvrdi da su svi tekstovi odreene nac. knji. stvoreni u skladu s tim jez. sustavom i
sagledava ih kao 1 tekst koji se stalno proiruje. Peirce je istog miljenja. Gadamer svaki tekst
poima kao trenutak u tradiciji misli i umjetnosti. Tekstovi meusobno referiraju jedan na
drugi, citiraju se. Meusobni utjecaj moe biti u obliku prisvajanja konvencija, materijala,
radnje ili tematike. Intertekstualnost moe obuhvatiti zajedniko dijeljenje: kodova i
konvencija raznih stupnjeva openitosti (pripadanje istome), zbiljskoga ili moguega svijeta te
priopajne i intersubjektivne naravi.
TEKST KAO SEMIOZA Prema trijadinom shvaanju znaka, on je jedinstvo znaka
(nositelja znaka), predmeta i interpretanta. Aktualizira se kao tekst u znaenjskom procesu
putem kojeg se umee u ko-tekst i kontekst, a podrazumijeva poiljatelja (izvorite) i
primatelja koji time biva upuen o neemu pomou kodiranih semiotika. Razlikujemo tekst
kao predloak (replika) i vrstu (reprezentamen). Vrsta je norma koja propisuje kako predloak
treba izgledati. Vie predloaka moe pripadati istoj vrsti. Takoer je vano utvrditi razliku
izmeu vrste, koja nije tekst, i originala, koji to jest. Neposredni interpretant teksta se
oznaava kao skup interpretacijskih navika koje mu daju znaenje obuhvaa cjelokupnost
genetiki kodiranih, drutveno opunomoenih ili individualno stvorenih karika koje sadri
pojedini tekst. Razine kompleksnosti su razliite, kao i razine nadzora (koliina slobode).
Neposredni se interpretanti pojavljuju kao vei i manji sustavi slinosti i razlika ili kao opisi i
42

prikazi. Znak ili tekst koji bi ga bio lien, bio bi neshvatljiv. Predmet teksta je ono za to se
rabi i(li) na to referira. Mogu biti fiktivni i zbiljski. U semiotikoj uporabi imaju ire
znaenje nego u svakidanjem govoru. Autorefleksivnost (samoprikazivanje) povezuje
pojedinane dijelove teksta i upuuje na tekstualnost teksta. Pomou znakova je mogue
stvoriti vl. svjetove, ali ih ikoniki i indeksni znakovi moraju povezati s naim iskustvom.
Vana je i istinitost teksta. Poiljatelj je odgovoran za njegovo priopavanje; ne mora se
podudarati s govornikom. Searle razvrstava jezine iskaze na: asertive (tvrdnje govornik
neto tvrdi s razliitom koliinom predanosti i estine te se nada i vjeruje da je njegov iskaz u
suglasju s odreenim stanjem stvari; na njima se temelji nae djelovanje), deklarative
(obznane njima reguliramo ljudsko ponaanje i meuodnose, ime mijenjamo stvarnost;
valjani samo ako govornik ima dovoljno autoriteta i(li) moi), direktive (naputke
obvezujemo sebe i(li) sugovornike u razgovoru na budue radnje koje e donekle izmijeniti
stvarnost; omoguuju planiranje budunosti te prenoenje ili prihvaanje odgovornosti),
komisive (obveze isto to i direktivi), ekspresive (izraaje izraavaju psiholoko stanje
govornika u odnosu na primatelja). Predmet teksta je podvojen u dinamiki i neposredni
predmet, osoba koja govori u poiljatelja i govornika, a primateljski vrh u primatelja i
interpretatora. Govor poiljatelja ogranien je percepcijom primatelja, slikom o njemu.
Meutim, ne poznajemo ni sebe dovoljno i ne moemo znati koji uinak imamo na
interpretatora, ve se oblikujemo prema slici za koju pretpostavljamo da je druga osoba ima o
nama. Dinamiki je interpretant objektivni sadraj interpretacije teksta, aktualizacija dijela
znaenjskog potencijala teksta, a logiki interpretant prijevod teksta ili znaka na drugi tekst ili
znak. Kad se ikoniki i indeksni znakovi ne bi mogli povezati sa simbolikima, jezici bi se
liili znaenjskog potencijala. Peirce govori o konanom logikom interpretantu nije
prijevod na novi znak, ve na naviku da e odreeni znak ili tekst uvijek izazvati istovjetnu
interpretaciju. Naravno, nisu nepogreivi; takvi bi bili samo u svijetu lienom sluajnosti.
GRANICE TEKSTA Tekstove uvamo zbog 5 funkc.: tekst kao ugovor i dokument, t. kao
pov. i spomenik, t. kao prirunik, t. kao liturgijski i mitski prikaz nekog kulta i t. koji oponaa
druge tekstove, a ujedno je i autorefleksivan, tj, umjetniki tekst. Lotman 4 kategorije koje
karakteriziraju knjievni tekst: vidljivost, razgranienje, hijerarhizacija i strukturiranje. Ovdje
se pridodaje 5. funkcionalno fokusiranje.

43

IZBOR TEME (Tomaevski)

1)Tema (o emu se govori) jest jedinstvo znaenja pojedinih el. djela. Moe se govoriti o t.
cijeloga djela i o t. pojedinih dijelova. T. nemaju samo teko razumljiva djela.
2)U izboru t. vanu ulogu ima itatelj. To raunanje s apstraktnim itateljem formulira se
pojmom interes. T. koja se izabire mora biti interesantna to je najjai pokreta u knji. Ima
najrazliitije oblike kao i interes objektivnog itatelja koji moe varirati od zahtjeva za pukom
zanimljivou do spajanja knji. interesa s opekulturnim zahtjevima. itatelja zadovoljava
tema koja vrijedi u krugu suvremenih kulturnih potreba (aktualna tema) gorua pitanja,
prolazni dnevni problemi koji ive koliko i interes. Moemo doi do opeljudskih interesa koji
su nepromjenljivi tokom ljudske pov., no mora biti donekle povezano s aktualnou. Osim
toga, aktualnost ne treba shvatiti kao prikazivanje suvremenosti; nije sve suvremeno ujedno i
aktualno. Opi interes za temu odreen je pov. uvjetima trenutka u kojem se pojavljuje knji.
djelo, pri emu u tim pov. uvjetima vanu ulogu imaju knji. tradicija i zadae koje ona
postavlja.
3)Mtm, nije dostatno izabrati zanimljivu t., valja stimulirati itateljevu pozornost. Interes
privlai, pozornost zadrava. U odravanju pozornosti vanu ulogu ima emocionalni moment
tematizma. Emocije to ih djelo pobuuje glavno su sredstvo za odravanje pozornosti. Taj se
emocionalni moment nalazi u djelu, ne unosi ga itatelj. Ne treba sporiti o nekom junaku je li
pozitivan ili negativan lik. Valja otkriti emocionalni odnos prema njemu koji je unesen u djelo.
Ta emocionalna obojenost moe biti vrlo fina i sloena u razraenim djelima, a ponekad toliko
zamrena da se ne moe izraziti jednostavnom formulom. Uglavnom suosjeanje vodi interes i
odrava pozornost i kao da izaziva osobnu zainteresiranost itatelja za razvitak teme.
FABULA I SIE (Tomaevski)

44

1)Tema izvjesno jedinstvo koje se sastoji od manjih tematskih elemenata povezanih

uzrono-vremenskom vezom (u f. djelima) ili smjenjivanih bez unutarnje povezanosti (nef.
djela).
2)Fabula cjelokupnost dogaaja u njihovoj unutranjoj povezanosti. Razvija se tako to se u
pripovijedanje uvede nekoliko osoba. Njihovi uzajamni odnosi u svakom odreenom trenutku
jesu situacija (poloaj). F. se izlae od prijelaza iz jedne u drugu situaciju peripetije, a svaka
se situacija odlikuje proturjenou interesa kolizijom ili borbom meu likovima koji ele
promijeniti situaciju na razliite naine (intriga), koja uklanja ili stvara nove proturjenosti.
Na kraju f. uklonjena proturjeja i izmirena situacija ne izaziva dalje kretanje -> rasplet.
Zaplet ukupnost dogaaja koji naruavaju nepokretnost polazne situacije i pokreu f. jer u
uravnoteenu situaciju uvode dogaaj koji tu ravnoteu naruava te on obino odreuje tijek
radnje. Pred raspletom se dogaa kulminacija napetosti Spannung.
3)Sie je umjetniki izgraen raspored dogaaja u djelu. Razlaganjem djela na tematske
dijelove dolazimo do nedjeljivih dijelova motiva, koji u komparativnim prouavanjima
oznaavaju tematsko jedinstvo svih djela. Tema nerastavljivog dijela djela motiv. Spajajui
se meusobno tematski povezuju djelo. F. je ukupnost motiva u njihovoj logikoj uzronovremenskoj povezanosti, a s. ukupnost tih istih motiva u uzastopnosti i povezanosti kako su
izneseni u djelu. Razlikujemo povezane motive koji se ne mogu iskljuiti (karakteristini za
f.) i slobodne (dominiraju s.). Svaka kola ima vl. repertoar slobodnih, dok su vezani svima
isti. Dinamini motivi koji mijenjaju situaciju, sredinji pokretai. Statini opisi.
Ekspozicija pripovjedni uvod u poetnu situaciju, nije nuna za svako djelo. Razlikujemo
neposrednu (na poetku se upoznajemo s likovima), iznenadni nastup/ex abrupto (upoznajemo
se s ve razvijenom radnjom) i zadranu (izlaganje poinje radnjom u tijeku, a pisac nas
postupno upoznaje s likovima). itateljevo neznanje uvodi se kao neznanje lika, a rasplet koji
u sebi sadri elemente ekspozicije naziva se regresivni rasplet. Pretpovijest je povezano
izlaganje veeg dijela dogaaja koji prethode dogaajima koji uvode u to izlaganje.
Nachgeschichte je pripovijedanje o onom to e biti umetnuto u vezanu priu prije poetka
dogaaja koji tu budunost pripremaju (vidoviti snovi, proroanstva). Veliku ulogu u s. ima
pripovjeda. 2 tipa pripovijedanja: apstraktno sveznajui pripovjeda koji zna ak i skrovite
misli junaka i konkretno u 1. l.; pripovjeda priopenja iznosi uz objanjenja kako i kad je
saznao za dogaaj. Mogui i mjeoviti sustavi. Fabularno vrijeme vrijeme u kojem se
predvia ispunjenje izlaganih dogaaja i koje se odreuje datiranjem trenutka radnje
(apsolutno konkretan kronoloki trenutak i relativno vremenski odnos dogaaja), vrijeme
pripovijedanja ono koje je potrebno za itanje djela. Mjesta radnje: statina (junaci
okupljeni na jednome mjestu) i kinetika (prebacuju se radi nunih sukoba).
MOTIVACIJA (Tomaevski)
Sustav m. u strukturi djela mora initi umjetniko jedinstvo. Sustav postupaka koji
opravdavaju uvoenje novih m. naziva se motivacija. Klasifikacija motivacije:
1)KOMPOZICIJSKA naelo ekonominosti i svrsishodnosti m. Svaki slobodni m. iskoriten
u fabuli, svaki je postupak lika utjecajan na situaciju. Pojedini m. mogu karakterizirati
predmete koji se uvode u itateljev vidokrug (popratne pojedinosti), ili postupke likova
(epizode). Nijedna popratna pojedinost ne treba ostati neiskoritena u fabuli, nijedna epizoda
ne treba ostati bez utjecaja na fabularnu situaciju. M. moraju biti usklaeni s radnjom (ili
prema psih. analogiji ili kontrastu). Lana motivacija - popratne pojedinosti i epizode uvode se
kako bi se itateljeva pozornost odvukla od prave situacije to dovodi do neoekivanog
raspleta, jer je za itatelja karakteristino da po navici tradicionalno tumai svaki detalj djela (l.
m. je igra s tradicijom). 2)REALISTIKA od svakog djela zahtijevamo elementarnu iluziju 45

osjeaj da je ono to se dogaa stvarno; da bi itatelj povjerovao u vjerodostojnost izlaganoga.

Kod itatelja se javlja zahtjev za ivotnou - on zna da je djelo izmiljeno, ali zahtijeva
odreenu podudarnost sa stvarnou i u toj podudarnosti vidi vrijednost djela te se ne moe
osloboditi te iluzije. Svaki se m. uvodi kao vjerojatan u odreenoj situaciji. Budui da zakoni
siejne kompozicije nemaju niega zajednikog s vjerojatnou, svako je uvoenje m.
kompromis izmeu te objektivne vjerojatnosti i knjievne tradicije. 3)UMJETNIKA nije
sve to se preuzima iz stvarnosti prikladno za umjetniko djelo. Tradicionalni pravci uvijek
poriu umjetniku vrijednost novom. Poseban sluaj realistike motivacije je postupak
ouivanja - uvoenje izvanknjievne grae mora biti opravdano novou i individualnou u
njezinu osvjetljavanju; o starome i uobiajenome valja govoriti kao o novome i
neuobiajenome, o obinome kao o udnome.
JUNAK (Tomaevski)
1)Likovi - ivi nositelji motiva. Postupak upoznavanja lika jest njegova KARAKTERIZACIJA
- sustav motiva nerazdvojno povezanih s odreenim likom. Najjednostavniji element
karakterizacije jest davanje osobnog imena j. U sloenijim sklopovima trai se da j. postupci
istjeu iz odreenoga psiholokog jedinstva - psiholoka motivacija postupaka. Karakterizacija
j. moe biti neposredna - o njegovom karakteru priopuje ili neposredno autor ili drugi likovi
ili j. samokarakterizacijom i posredna - karakter se vidi iz junakovih postupaka i ponaanja.
Poseban sluaj posredne karakterizacije je postupak masaka - razrada stvarnih motiva
usklaenih sa psihologijom lika, npr. opis j. vanjtine, odjee, opremljenost njegova stana. Ve
j. ime moe sluiti kao maska. Valja razlikovati nepromjenjivi karakter koji ostaje u cijeloj
fabuli jednak i promjenjivi - u razvijanju fabule pratimo promjene j. karaktera.
2) Likovi emocionalno obojeni u najprimitivnijima formama na moralnoj osnovi (dobri
zli). Lik koji dobiva najizrazitiju emocionalnu obojenost naziva se JUNAK. To je lik koji
itatelj prati s najveom pozornou i napetou, koji izaziva samilost i suut, radost i tugu.
Emocionalni odnos prema j. zadan je u djelu. Autor moe izazvati suut prema j. iji bi
karakter u svakodnevnom ivotu mogao u itatelju izazvati odbijanje i odvratnost. Samo u
primitivnim formama se poklapa s tradicionalnim kodeksom ivota u zajednici. J. nipoto nije
nuan dio fabule. Fabula kao sustav motiva moe biti sasvim bez j. i njegove karakterizacije; j.
je rezultat siejnog oblikovanja grae.
IVOT SIEJNIH POSTUPAKA (Tomaevski)
1)Svaku knjievnu epohu, svaku kolu karakterizira vl. sustav postupaka koji u svojoj
cjelokupnosti i ini stil knji. anra ili pravca. Glede toga treba razlikovati kanonske i slobodne
postupke. Pod kanonskim razumiju se postupci obvezatni u odreenome anru i u odreenoj
epohi. S vremenom obino zastarijevaju (vana pov. perspektiva!). Vrijednost je knji. u
novosti i originalnosti.
2)Prema tomu kako na knji. postupke reagira vrednujua pozornost knjievnog okruja, treba
ih klasificirati na opaljive i neopaljive. Opaljivost moe biti prouzrokovana prevelikom
starou ili prevelikom novou bitna je pov. perspektiva. Autor moe teiti skrivanju ili
ogoljivanju postupka. Meu djelima koja se slue ogoljivanjem postupka valja izdvojiti ona u

46

kojima se ogoljuje tui postupak, tradicionalan ili individualan. Ako ogoljivanje tuega
knjievnog postupka ima pri ostvarivanju komian uinak nastaje parodija - ismijavanje
suprotne knji. kole, njezino raskrinkavanje.
DRAMA (Tomaevski)
1)D. su anrovi prilagoeni scenskoj interpretaciji (kazalinoj predstavi) i nemogue ju je
promatrati odvojeno od inscenacije koju ini igra glumaca (govor i dekoracija). Postoje i
djela bez inscenacije, kao i ona koja imaju zaseban oblik ovisno o tome imaju li je ili ne.
Tekst d. djela: govori junaka (monolog - govor glumca u odsutnosti drugih likova, pun
duevnih izljeva, pripovijedanja, sentencioznih propovjedi, dijalog - verbalna razmjena
izmeu 2 glumaca, replike - zasebni govori subesjednika koji tvore dijalog) i didaskalije
(upute o dekoraciji, radnji, gestama, mimici... koje priopuju umjetniku misao te se stoga
izlau jednostavnim, obinim proznim jezikom). Mimika - igra facijalnih miia usklaena s
emocionalnim sadrajem izgovorenoga. Dekoracija - sobni ambijent, namjetaj, predmeti.
2)Ralamba drame: inovi dijelovi koji se izvode na sceni u kontinuiranoj povezanosti
govora i glume, vrijedi za granicu itateljske pozornosti (30-40 min.)., a moe zavriti zbog
tehnike nunosti ili tematske naravi. Slike (scene) - odvajaju sputanjem zavjese unutar
inova radi promjene dekoracije, krae su. Prizor - dio ina u kojem se likovi na sceni ne
mijenjaju. Prizori se neposredno dijele na replike.
3)RAZVIJANJE FABULE: D. anr karakterizira prilagoenost scenskoj interpretaciji pa to
utjee na razvijanje fabule. Radnja tee pred gledateljima autor stijenjen mjestom i
vremenom. Mjesto se moe zamisliti irim, vrijeme moe protjecati bre, glumci mogu
govoriti o onome to se ne vidi, ali zbog kazaline tradicije ne smiju naruiti neka
konvencionalna pravila. Tematika fabule razvija se gotovo iskljuivo u govoru i iskljuena je
mogunost apstraktnog pripovijedanja, to suuje krug tema koje se obrauju u d.; svaki
motiv mora biti predmet razgovora. Ogranieno vrijeme predstave ne omoguuje da se uvode
dugi dogaajni lanci, a samo 1 fabularna linija usporila bi tempo i oslabila zanimanje; stoga
se uvodi jedna ili nekoliko paralelnih radnji, intriga. Nazonost ivih likova na sceni i
njihova govora prisiljava da se pozornost skrene na njihovu individualnu ulogu briga o
razvijanju karaktera.
4)KLASIFIKACIJA D. DJELA: Podjela na stihovana i prozna nije odluujua. Suvremena d.
razvila se iz d. u stihu. U trenutku njezina nastanka (fra. klasicizam 17. st.) dijelila se na
tragediju (pov. junaci, visoka tematika, tragian rasplet, prevaga monologa, gluma u irem
smislu izostala) i komediju (suvremena tematika, niske, smijene epizode, sretan rasplet
svadba kao tipini, prevladava dijalog). U 18. se st. br. anrova poveava te s pojavljuju niski
anrovi (farsa, vodvilj, parodija...), a komedija iz sebe izdvaja d. (suvremena svakodnevna
tematika, bez komizma) koja potiskuje ostale anrove. Romantizam uvodi el. komedije u
tragediju i dolazi do mijeanja anrova.
IZGRADNJA D. SIEA: 1)EKSPOZICIJA - u primitivnoj d. - uvoenje prologa, posebnog
glumca koji je izlagao polaznu fabularnu situaciju. Uspostavom naela realistike motivacije
prolog je uveden u d., a njegovu ulogu preuzima jedan od likova. E. moe biti jednostavna i
zadrana, neposredna i posredna, a razlikujemo i e. ambijenta, karaktera, izvanjske
emocionalnosti (gledatelji) i odnosa meu likovima. E. olakava plakat koji donosi imena
likova, njihove veze, te mjesto i vrijeme radnje. Lana e. cilj da odvue pozornost s
neposrednog fabularnog tijeka, koji se otkriva iznenada u trenucima jake napetosti. S
obzirom da je realistina motivacija d. ekspozicije relativno teka, postoji ograniena
koliina scenskih postupaka e. 2)ZAPLET uvoenje dinamikog motiva koji odreuje

47

fabularni razvitak, npr. ljubav junaka koji nailaze na prepreke (tipian). Korespondira s
raspletom koji donosi rjeenje zadae iz zapleta. 3)RAZVIJANJE INTRIGE prikazuje se
svladavanjem prepreka. Veliku ulogu igraju motivi neznanja iji je sustav obino sloen.
Ponekad gledatelj ne zna to se dogodilo i to je poznato likovima, ee obrnuto. Rjeavanje
tih zagonetki - prislukivanje, preuzimanje pisama... 4)SUSTAV GOVORA - da bi se uveli
motivi koji se tiu dogaanja izvan scene, uvoeni glasnici ili teklii (klasina d.). Za
priznanje - govori u stranu, koje nisu mogli uti nazoni na sceni te dijalozi junaka i
njihovih pouzdanika koji nisu imali drugu ulogu. S padom klasinog sustava likova u 19. st.
ulogu glasnika imaju epizodni likovi. 5)SUSTAV IZLAZAKA. Motivacija ulazaka i izlazaka
likova. 6)RASPLET prevladava tradicionalni rasplet (smrt, svadba). Vanu ulogu igra
spanunng moment napetosti koji prethodi raspletu. to je jaa izgradnja spannunga,
snanije je d. djelo. Rasplet se ne poklapa uvijek sa zavretkom.
5)Svi junaci klasine tragedije proivljavaju unutarnji sukob suprotstavljenih osjeaja. Prvo
je komedija poela naruavati jedinstva. U suvremenom kazalitu dominira masovna gluma
nad individualnom i karakterizira ga brz razvitak scenske tehnike.
LIRIKA ( Tomaevski )
Stihovana djela malena opsega iju narav odreuje razvitak teme. Stih je bitno deformiran
govor. U stihovima istoslonog (tonskog) ustrojstva stih se konstruira od fonetskih el.
(naglaenih i nenaglaenih slogova) te rije osim smisla nastupa i kao umjetniko
vrijednostan glasovni kompleks te se pozornost rijeima poveava. Stihovne asocijacije su
veze koje nastaju suprotstavljanjem 2 rijei u stihu, a njihovim nizanjem nastaje stihovni govor.
Karakterizira ga poviena emocionalnost jer kratkoa ne doputa smjenu emocija i ta
jedinstvenost emocija odreuje umjetniku funkciju. Fabularni su motivi rijetki, prevladavaju
statini koji se razvijaju u emocionalne nizove. Nema fabularne situacije jer snage pjesme
ionako nije u uzronoj povezanosti dogaaja, ve u razvijanju teme uporabom osobitoga
stilistikoga rjenika. Tipina je nepokretnost teme koja se iznosi u razliitim varijacijama
uvoenjem novih asocijacija, a razvitak nastaje nizanjem sporednih motiva na osnovne.
Tipina je trodijelna izgradnja lirske pjesme: 1) iznosi se tema, obino u nizu povezanih
metafora. 2) razvija se tema pomou sporednih motiva ili se istie pomou suprotstavljanja, 3)
iznosi se emocionalni zakljuak u obliku usporedbe ili sentencije. Tehnika lirskog razvijanja
teme: motivi se niu nabrajanjem, variranjem osnovne teme s pomou niza metafora ili
suprotstavljanjem motiva, a zakljuak se donosi novim motivom, suprotstavljenim prethodnom
lancu. Postupci lirskog razvijanja svode se na lirsko ouivanje teme, zbog ega svaka tema
moe biti tema lirske pjesme. Tipian primjer lirskog povezivanja motiva je njihov
paralelizam. Razlikujemo: TEMATSKI poseban sluaj poredba (uvodi se novi motiv s
kojime se usporeuje lirska tema) - ili kao polazan motiv ili slui zakljuivanju pjesme. iri se
i na istovrsne motive kao u obliku antiteze. SINTAKSNI motivi se niu u obliku analogno
izgraenih reenica. LEKSIKI tipini primjer anafora u kojoj svaki period zapoinje istim
rijeima. Verbalna ponavljanja dijele se na refren i prsten. Refren - zakljuivanje strofe istim
rijeima; prstenasta izgradnja se odnosi na kraj pjesme gdje se ponavljaju verbalne formule s
poetka, povratak polaznom motivu iji smo razvoj pratili unutar pjesme gdje se mogao
obogatiti asocijacijama pa zvui na nov nain; tehnika zakljuivanja pjesme/strofe. STROFNI
nizanje motiva u obliku analognih strofa gdje inercija ritma i strofike privlai pozornost.
48

INTONACIJSKI motivi se razvijaju u nizu reenica s jednolikom intonacijom koja se na

kraju pjesme mijenja. Zakljuni motiv naruava tematski razvitak u kojemu se motivi razvijaju
1 iz 2. i donosi novost. Mogue su i nezavrene pjesme (dojam lirskog fragmenta). Sugestivna
lirika izaziva predodbe ne imenujui ih i stvarajui dojam mogueg znaenja.
Uzviena se lirika nekada sva ujedinjavala pod nazivom ODA. Po. 19. st. odrala se samo
sveana oda, lirska pjesma na vanu temu koja je oponaala oratorski govor s pojaanom
primjenom stilskih postupaka i dijalektikim razvijanjem motiva, opseg premauje srednji
opseg lirske pjesme. Krajem 18. st. za prvenstvo se bori i ELEGIJA - razraivala intimnu
tematiku na odgovarajuoj emocionalnoj razini. Tipine su bile ljubavne, kao i one tuge i jada.
Sredinom 19. st. iz nje se razvila romansna lirika. Mali anrovi: EPIGRAM - u antici svaka
pjesma malena opsega, a krajem 18. st. mala pjesma komine tematike. Razlikovali
epigramsku priu/vic u stihu i satiriki epigram/ismijavanje odreenog lica ili dogaaja.
Sastoje se od uvodne premise i neoekivane komine dosjetke koja ini kontrast u zakljuku.
Fabularne se pjesme danas zajedniki nazivaju BALADE. Taj je termin do 18. st. oznaavao u
Francuskoj osobitu strofu bez upuivanja na posebnu tematiku. Poetkom 19. st. oponaaju se
kotske balade koja je predstavljala narodne pjesme na temu predaja i mitova a kada je uskoro
izgubila i element fantastike, ostala je samo kao pjesma s fabulom. Od balade valja razlikovati
BASNU, koja se kao stihotvorni oblik u Europi ukorijenila u 17. st. pod La Fontaineovim
utjecajem. Pripovijedanje je u njoj alegorija iz koje se izvlai moralna pouka. Danas egzistira
samo u osnovnokolskom obrazovanju. Postojali su i opsegom srednji lirski anrovi - po. 19.
st. satira, poslanica koji se vie ne kultiviraju. U suvremenome pjesnitvu tenja prema
stvaranju novih oblika meu srednjim stihotvornim anrovima.
PRIPOVJEDNI ANROVI (Tomaevski)
A)NOVELA - jednostavna fabula s kratkim nizom situacija koje se smjenjuju. Preteno se
razvija u pripovijedanju. Motivi se mogu spajati neprekidnim pripovijedanjem (svaki novi
motiv pripremljen je prethodnim) ili fragmentarno (prekid poglavlja ili dijela). Velika uloga
moment SKAZA (kazivanja) od strane pripovjedaa koji iskazuje okvirne motive opis
okolnosti u kojim je uo priu i povod za njeno kazivanje i razrauje kazivake manire
izrada posebnog jezika, a ako tog el. nema, govorimo o apstraktnom pripovijedanju. Postoje i
nefabularne n. Osnovno obiljeje n. - vrst zavretak. Zbog kratke fabule u kojoj je teko iz
situacija razviti konano rjeenje est je iznenadan rasplet - uvoenje novih likova i motiva.
Na kraju n. moe se nalaziti moralna sentencija kojom se objanjava ono to se dogodilo
regresivni rasplet. El. fabule pripovijedanje (sustav dinaminih motiva) i opisi (statinih),
izmeu kojih se razvija paralelizam. U razliitim epohama zapaena tendencija prema
ujedinjavanju n. u cikluse (Dekameron, 1001 no) n. se povezuju pomou okvirne n. koja
nema samostalnu funkciju, nego se uvodi da uokviri ciklus.
vrstim zbliavanjem n. nastaje jedinstveno umjetniko djelo ROMAN. N. se niu oko 1
junaka. Epizodna lica tk. prelaze iz n. u n., no samo to 2 nije dostatno. N. treba uiniti
nezamislivima izvan r. (jer ako su zamislive, govorimo o umetnutim n. to je stara tehnika r.
koju ponekad susreemo i danas), unititi njihovu cjelovitost. Tipovi romaneskne izgradnje:
1)Stupnjevani (lanani) r. - tipian postupak povezivanja n. - postupno izlaganje koje se nie
oko 1 junaka i kree se prema kronologijskoj postupnosti. Zavrna situacija svake n.
predstavlja poetak sljedee. Postupci povezivanja: lani rasplet kako bi se itateljeva
pozornost odvukla od prave situacije, tajna fabularna uloga motiva nejasna, uvodni motivi
49

zahtijevaju dopunu. 2)Prstenasta izgradnja okvirna n. se protee na cijeli r. te se u nju

uvode ostale n. koje nisu ni ravnopravne ni postupne. 3)Paralelna izgradnja - likovi se
grupiraju u nekoliko skupina od kojih je svaka povezana svojom sudbinom/fabulom.
Pripovijedanje se vodi na vie razina, junak iz jedne razine prelazi u drugu, na taj se nain
nekoliko n. ukrta. Sistemi zavretaka r.: 1)tradicionalna situacija - smrt, enidba. 2)rasplet
prstenaste n. 3)uvoenje nove n. izgraene drugaije od ostalih (u stupnjevitoj izgradnji),
izgraene drukije nego sve prethodne. 4)epilog pripovjedno stiskanje na kraju, ubrzano
pripovijedanje vremenski prekid, ubrzavanje tempa. Romani su obini graeni na
izvanknji. tematskoj grai opekulturalna znaenja koja je umjetniki motivirana. Junak je
objavljiva autorovih iskaza, ali autor pazi na uklanjanje odgovornosti (dodijeliti misli
pozitivnom/negativnom liku, kakve...). Pedalizacija teme privlaenje pozornosti na motive
koji ne smiju biti ravnopravni. Oblici romana: 1)avanturistiki 2)povijesni 3)psiholoki
4)parodijski i satirini 5)fantastini 6)publicistiki, 7)nesiejni krajnje slaba fabula, lako
prebacivanje dijelova bez vidljive siejne promjene.
B)PRIPOVIJEDANJE U STIHU (POEMA) veliki stihotvorni oblik. Dijeli se na fabularne
epske, nefabularne opisne i didaktike p. Epska potjee od antike epske i fantastikih
tal. p. Siejna izgradnja tei vieslojnosti koja se ralanjuje na pjevanja i avanturistikoj
stupnjevitosti izgradnje. Osobito mjesto - aljiva p. Opisne potjeu od antikih p., a proiruju
se u 18. st. Teme su obino slike prirode, a tematsko razvijanje provodi se u lirskom
razvijanju pojedinih statinih tema, opisi se prekidaju pov. odlomcima s neznatno napetom
fabulom. Opisnim se p. pribliavaju didaktike (Boileau - Ars poetique). Didaktike i opisne
prethodnice su romantike p. (Byron, Pukin), u kojoj se fabula izlae isprekidano, prekidana
opisno i emocionalno-lirskim odstupanjima. Karakteristike: vremenska premjetanja,
nedoreenost, fabularna nekoordiniranost. Odredile su razvitak velikih stihovanih oblika.

50