Paul Auster

U zemlji posljednjih stvari

s engleskoga preveo: Petar Vujai

naslov izvornika:
Paul Auster
IN THE COUNTRY OF LAST THINGS

Za Siri Hustvedt

Nedavno sam, proavi dveri snova, posjetio onaj predio zemlje u kojem lei
uveni Grad Unitenja.
Nathaniel Hawthorne

OVO SU POSLJEDNJE stvari, napisala je. Jedna po jedna nestaju i ne

vraaju se vie. Mogu ti govoriti onima koje sam vidjela, o onima koje vie ne
postoje no sumnjam da u imati vremena. Sad se sve dogaa prebrzo ne mogu
drati korak.
Ne oekujem da e razumjeti. Ne vidjevi nita od toga, ak i ako pokua,
nee to moi zamisliti. To su te posljednje stvari. Danas negdje stoji kua, sutra je
vie nema. Ulica kojom si juer kroio, danas vie ne postoji. ak je i vrijeme u
neprekidnoj mijeni. Sunani dan slijedi dan obavijen maglom, prvo je toplo zatim
hladno, vjetar pa bonaca, onda razdoblje otre hladnoe da bi danas, usred zime,
dolo popodne mirisnog svjetla, toliko toplo da je bilo dovoljno izai u vesti. Kad
ivi u gradu, naui nita ne uzimati zdravo za gotovo. Zatvori oi na trenutak,
okrene se da bi pogledao neto drugo, a stvar koja je negdje stajala ve je nestala.
Vidi, nita ne traje, ak ni misli u vlastitoj glavi. I ne smije tratiti vrijeme
tragajui za njima. Kad neto jednom nestane, to je kraj.
Tako ivim, nastavljalo se njezino pismo. Ne jedem mnogo. Tek toliko da se
odrim na nogama, nita vie. Ponekad osjeam toliku slabost da mislim kako neu
moi nainiti sljedei korak. Ali uspijevam. Usprkos neuspjesima, drim se na
nogama. Da ti je samo vidjeti kako se dobro snalazim.
Ulice grada proteu se posvuda i nijedna ulica nije nalik drugoj. Stavim jednu
nogu pred drugu, zatim drugu pred prvu i onda se nadam da u to moi ponoviti. I
nita vie od toga. Mora razumjeti kako mi je sad. Kreem se. Diem zrak koji mi
je dan. Jedem najmanje to mogu. Bez obzira to itko rekao, ono jedino vano je
ostati na nogama.
Sjea li se svojih rijei prije nego to sam otila: William je nestao i bez
obzira koliko se trudila nikad ga nee nai. To su bile tvoje rijei. Onda sam ti
rekla da me nije briga za tvoje rijei i da idem pronai svog brata. Tada sam se
ukrcala na onaj strani brod i napustila te. Kako je to davno bilo? Vie se ne
sjeam. Mislim da su ve prole godine i godine. No to je samo nagaanje i vie se
ne gnjavim time. Izgubila sam trag i vie ga nitko ne moe pronai.
Toliko je sigurno. Kad ne bih osjeala glad, ne bih bila u stanju nastaviti.
Mora se naviknuti raditi to manje mogue. elei manje zadovoljava se manjim,
to ti manje treba to ti je bolje. Tako grad utjee na ovjeka. Izvre ti misli
naopako. Tjera te da eli ivjeti, istovremeno ti pokuavajui oduzeti ivot. I od
toga nema bijega. Ili uspije ili ne uspije. Ako uspije, ne moe biti siguran da
e uspjeti i sljedei put. Ako ne uspije, nee uspjeti nikad vie.
Nisam sigurna zato ti sad piem. Istini za volju, otkad sam stigla ovamo jedva
sam i pomislila na tebe. No odjednom, nakon svog tog vremena, osjeam da trebam
neto izrei i, ako to dovoljno brzo ne zapiem, eksplodirat e mi glava. Nije vano
hoe li to proitati. ak nije vano hou li to poslati pretpostavljajui,

naravno, da je to mogue. Piem ti zato jer ne zna nita. Zato to si daleko od mene
i ne zna nita.
Ima ljudi tako mravih, pisala je, da ih vjetar ponekad otpue. Vjetrovi u
gradu su strani, uvijek puu s rijeke i pjevaju u uima, vjeno te bacaju tamo-amo,
vjeito bacaju papire i otpad pred noge. Nije neobino vidjeti one najmravije
kako se kreu u parovima ili u trojkama, a ponekad i cijele obitelji, vezane
konopcima i lancima, podravaju jedni druge branei se od zapuha. Drugi zauvijek
odustaju od izlazaka, ue skutreni po veama i udubinama, sve dok im se i
najvedrije nebo ne uini prijetnjom. Bolje je mirno ekati u kutu, misle, nego da ih
vjetar baci na stijene. Takoer je mogue postati toliko dobar u nejedenju da
naposljetku ovjek moe ne jesti nita.
Onima koji se bore protiv gladi jo je gore. Toliko razmiljanje o hrani vodi
samo u nevolju. Ima ih potpuno opsjednutih, koji se odbijaju pokoriti injenicama.
Oni neprekidno krstare ulicama, tragaju za ostacima, stavljajui glavu u torbu i za
najmanju mrvicu. Nije vano koliko su hrane sposobni nai jer im to nikad nee biti
dovoljno. Jedu a ne nasite se, grabe hranu ivotinjskom hitnjom, koati im prsti
trgaju, drhtave eljusti nikad im nisu zatvorene. Najvei dio hrane iscuri im niz
brade, a ono to uspiju progutati obino povrate za par minuta. To je spora smrt,
kao da je hrana vatra ili ludilo koje ih spaljuje iz nutrine. Vjeruju da jedu kako bi
preivjeli, no na kraju su oni upravo ti pojedeni.
Kao to se vidi, hrana je jako sloeno pitanje, i ako ne naui prihvaati ono
to ti se da, nikad se nee pomiriti sa sobom. Nedostaje je esto, a hrane, koja ti je
jo neki dan predstavljala uitak, drugi dan vjerojatno nee biti. Gradske su trnice
vjerojatno najsigurnije i najpouzdanije mjesto za kupovinu, ali su cijene visoke a
izbor nikakav. Jedan dan nude se samo rotkvice, drugi dan samo stara okoladna
torta. Tako este i drastine promjene jelovnika mogu jako teko pasti na eludac.
Ali gradske trnice imaju prednost to ih nadzire policija, tako da si bar siguran
kako e ono to si kupio zavriti u tvojem, a ne u neijem tuem elucu. Kraa
hrane je na ulicama toliko uestala da se vie i ne smatra zloinom. Povrh svega,
gradske su trnice jedini zakonski odobreni oblik prodaje hrane. Oko grada ima
bezbroj privatnih trgovaca hranom, no robu im mogu oduzeti u bilo kojem trenutku.
ak i one to uspijevaju podmititi policiju kako bi ostali u poslu, vjeno vreba
neprekidna prijetnja pljake i napada. Lopovi takoer napadaju i muterije na
privatnim trnicama, te je statistiki dokazano kako jedna od dvije kupovine
zavrava pljakom. Mislim da stvarno nije vrijedno toliko riskirati zbog
kratkotrajnog uivanja u jednoj narani ili okusu kuhane unke. No ljudi su nezasitni
glad je svakodnevno prokletstvo, a eludac ponor bez dna, rupa velika kao itav
svijet. Stoga privatne trnice, unato svim tekoama, dobro posluju, premjetajui
se s jednog mjesta na drugo, pojavljujui se sat-dva negdje da bi nakon toga
doslovno ieznule. Ipak, jedno upozorenje ako hranu mora kupovati na

privatnim trnicama, onda svakako izbjegavaj "crne" prodavae jer prijevare

doslovno cvatu i bezbroj je ljudi spremno prodati bilo to samo da bi ostvarili
zaradu: jaja i narane pune se piljevinom, boce pune mokrae prodaju se pod pivo.
Ne, ljudi e uiniti doslovno sve i to prije to naui bit e ti bolje.
Kad hoda ulicama, nastavila je, ne smije zaboraviti hodati samo korak po
korak. U protivnom nee izbjei pad. Oi ti moraju biti neprekidno otvorene, valja
gledati gore, gledati dolje, gledati naprijed, gledati iza, uvijek paziti na druga
tijela, uvijek na biti oprezu zbog onog nepredvidljivog. Sudar s nekim moe
zavriti fatalno. Dvoje se sudari i zatim se pone udarati akama. Ili padnu na tlo i
ne pokuavaju ustati. Prije ili kasnije doe trenutak kad vie ne pokuava ustati.
Zna, tijela bole, i za to nema lijeka. Ovdje je to jo gore nego drugdje.
Otpad je poseban problem. Mora nauiti to initi kad previdi pukotinu,
neoekivanu hrpu stijena, plitke kanale kako ne posrnuti ili se ozlijediti. Zatim,
tu su i putarine, i one su najgore ovjek mora biti jako prepreden kako bi ih
izbjegao. Gdje god se srui neka zgrada ili se nakupi otpad, nasred ulice uzdiu se
visoki humci koji brane svaki prolaz. Ljudi podiu barikade gdje god pronau
materijal, a zatim se penju na njih, s palicama, pukama ili ciglama i u zasjedi
vrebaju prolaznike. Oni vladaju ulicom. Ako eli proi, straarima mora dati sve
to zatrae. Ponekad novac, ponekad hranu, ponekad seks. Premlaivanja su
uobiajena, a svako malo uje se i za ubojstvo.
Nove se zapreke podiu, stare zapreke nestaju. Nikad ne zna kojom bi ulicom
poao, koju bi zaobiao. Malo po malo grad ti otima sigurnost. Ne postoji stalna
staza i preivjeti moe samo ako ti nita nije neophodno. Bez upozorenja mora
biti spreman promijeniti se, ostaviti to to radi, preokrenuti se. Naposljetku nema
niega to nije vano. Posljedino tome, mora nauiti itati znakove. Kad izdaju
oi, ponekad poslui i nos. Njuh mi je postao neprirodno otar. Unato
nuspojavama neoekivanoj munini, vrtoglavicama, strahu koji me obuzima kad
mi ustajali zrak napadne tijelo titi me prije skretanja iza ugla, to je ponekad
najopasnije. Zato to zapreke odiu prepoznatljivim zadahom koji naui
prepoznavati, ak i s velike udaljenosti. Iako su nainjeni od stijena, betona i drva,
u humcima se takoer nae smee i razmrvljeni gips, a sunce pali smee i stvara
vonj jai nego drugdje. Kia vlazi buku, napuhuje je i otapa, tako da i ona puta
svoj miris kad se jedno spoji s drugim u neprekidnim izmjenama suhog i vlanog
vremena, smrad zapreka poinje cvasti. Osnovno je nikad se ne naviknuti. Navike
su smrtonosne. ak i ako je stoti put, sa svime se mora suoiti kao da to nikad
prije nisi vidio. Nije vano koji je to put, uvijek mora biti prvi. Shvaam da to
pravilo zvui gotovo nemogue, no to je ono osnovno pravilo.
ovjek bi pomislio kako e sve to, prije ili kasnije, jednom skonati. Stvari se

raspadaju i nestaju, a ne stvara se nita novo. Ljudi umiru, a djeca se odbijaju

raati. Svih tih godina koliko sam ovdje, ne pamtim da sam vidjela ijedno
novoroeno dijete. Ipak, uvijek dolaze novi ljudi koji zamjenjuju one nestale.
Naviru iz zemlje i rubnih gradova, vuku kolica do vrha natovarena stvarima,
dovoze se pokvarenim automobilima, svi redom gladni, svi redom beskunici. Dok
ne naue zakone grada, novopridoli su lake rtve. Mnogo ih ostane bez novca i
prije prve veeri. Neki uplauju nepostojee stanove, druge namamljuju da plate
predujam za posao koji nikad nee dobiti, dok ostali izvlae uteevinu i kupuju
hranu koja je ustvari samo obojana ljepenka. A to su oni najobiniji trikovi.
Poznajem ovjeka koji zarauje stojei pred starom gradskom vijenicom i trai
novac od svakog doljaka koji pogleda sat na tornju. Ako doe do svae, njegov
pomonik koji izigrava naivca, hini da gleda na sat i plaa mu kako bi doljak
pomislio da je to uobiajena praksa. Ne zapanjuje to to postoje ljudi koji bude
takvo povjerenje, nego to im je tako lako izvui novac od drugih.
Nad onima koji imaju svoj stan vjeito lebdi prijetnja da e ostati bez njega.
Veinu zgrada ne posjeduje nitko, tako da kao stanar nema nikakva prava nema
najamnine, nema zakonskog uporita koje bi te podralo ako se neto okrene protiv
tebe. Nije neobino da ljude nasilu izbace iz stana na ulicu. U stan uleti hrpa
naoruana pukama i batinama i kae ti da se seli ako nisi uvjeren da ih moe
nadjaati, to ti preostaje? Ta je praksa poznata kao ?upad?i malo je ljudi u gradu
koji bar jednom na taj nain nisu ostali bez domova. A ako si dovoljno sretan i
izbjegne taj osobit oblik izbacivanja, nikad ne zna hoe li zavriti kao plijen
nekog fantomskog kuevlasnika. To su iznuivai koji teroriziraju gotovo cijeli
grad, tjerajui ljude da plaaju zatitu samo da bi mogli ostati u svojim stanovima.
Oni sami sebe proglaavaju vlasnicima zgrade, varaju stanare, i gotovo im se nikad
nitko ne protivi.
Onima bez doma stanje je posvema beznadno. Slobodni stanovi ne postoje.
Unato tome, agencije za iznajmljivanje bave se nekakvim poslom. Svakodnevno
oglaavaju u novinama, reklamiraju nepostojee stanove kako bi privukli ljude u
svoje urede i izvukli novac. Svi znaju da je to prijevara, no mnogi su voljni dati i
posljednji novi za ta prazna obeanja. U rano jutro stiu pred urede i strpljivo
ekaju u redu, ponekad i satima, samo kako bi mogli desetak minuta prosjediti s
agentom i razgledavati fotografije zgrada u ulicama s drvoredima, slike udobnih
soba ili stanova namjetenih sagovima i mekim konim naslonjaima spokojne
prizore koji prizivaju miris kave koja ih eka u kuhinji, paru koja se die iz vrue
kupelji, vedre boje samozadovoljnih lonanica na prozorima. Nikome nije vano
to su te fotografije snimljene prije vie od deset godina.
Mnogi od nas ponovno su postali slini djeci. Shvati, ne trudimo se postati
takvi i zapravo nitko nije svjestan toga. Ali kad nestane nada, kad otkrije da se
vie ne nada ni mogunosti da postoji nada, tada te praznine popunjava snovima,
malenim djetinjim mislima i priama kako ne bi posustao. ak se i oni posve

okorjeli suspreu s mnogo napora. Bez napora, bez uvoda, samo prestanu raditi ono
to su radili, sjedaju i govore o eljama koje bujaju u njima. Hrana je, naravno,
jedna od omiljenih tema. esto uje skupinu kako opisuje jelo do najsitnijih
detalja, poinjui s juhom i polagano napredujui sve do deserta, zastajui na
svakom okusu i zainu, na svakovrsnim aromama i mirisima, usredotoujui se
jednom na nain pripreme, drugi put na sam efekt hrane od prvog okusa na
jeziku, sve do postupno rastueg osjeta spokoja dok hrana putuje niz jednjak i stie
do eluca. Ti razgovori ponekad traju satima i imaju izrazito strog protokol. Nema
ispada, nema neplaniranih uzdaha. Sve to vodi u suze, a nita kao suze ne moe
pokvariti razgovor o hrani. Za najbolji uinak, mora dopustiti vlastitom umu da
skoi u rijei koje teku iz tuih usta. Ako te rijei uspiju obuzeti, moi e
zaboraviti trenutnu glad i ui u ono to ljudi zovu ?arenom potpornog nimbusa?.
Ima i onih koji tvrde da takvi razgovori posjeduju i prehrambenu vrijednost
uzevi u obzir dovoljnu koncentraciju i jednaku elju da se vjeruje u rijei koje
izgovaraju sudionici.
Sve to pripada jeziku duhova. U tom jeziku ima jo bezbroj moguih vrsta
razgovora. Veina ih poinje tako da jedna osoba kae drugoj: ja elim. Ono to
ele moe biti bilo to, sve dok je to neto to se ne moe dogoditi. elim da sunce
nikad ne zae. elim da mi novac nie u depovima. elim da grad bude kakav je
bio u zlatnim vremenima. Otprilike tako. Apsurdne i djetinjaste stvari, besmislene i
nestvarne. Sve u svemu, ljudi vjeruju da je juer bilo bolje nego to je danas, bez
obzira koliko juer loe bilo. A prekjuer je bilo bolje nego to je bilo juer. to
dalje zalazi u prolost, svijet postaje sve ljepi i poeljniji. Svakog se jutra
izvlai iz sna kako bi se suoio s neim to je uvijek gore od onoga to je juer
postojalo prije nego to si zaspao, ali govorei o svijetu koji je postojao prije
odlaska na spavanje, moe se uljuljkati u razmiljanje kako je dananji dan samo
privid, ni manje ni vie stvaran od sjeanja na sve ostale dane koje nosi u svojoj
nutrini.
Razumijem zato ljudi igraju tu igru, no ja za nju nemam ivaca. Odbijam
govoriti jezikom duhova i, kadgod ujem da ga govore drugi, odlazim ili rukama
pokrivam ui. Da, svijet se promijenio za mene. Sjea li se kakva sam zaigrana
djevojica bila? Nikad se nisam zasitila vlastitih pria o svjetovima koje sam
stvarala kako bih se igrala u njima. Dvorac bez povratka, Zemlja tuge, uma
zaboravljenih rijei. Pamti li ih? Kako sam ti voljela lagati, navlaiti te da
povjeruje u moje prie, i zatim gledati kako ti lice postaje ozbiljno dok te vodim
iz jednog nevjerojatnog prizora u drugi. Nakon toga bila bih ti rekla kako je sve to
izmiljeno, a tebi bi potekle suze. Mislim da sam voljela tvoje suze jednako kao i
tvoj smijeh. Da, bilo je to pomalo zloesto, ak i tada, dok sam nosila odijelca u
koja me oblaila majka, bila oderanih i krastavih koljena, s malom, djejom,
bezdlakom pikicom. Ali, volio si me, nisi li? Volio si me sve dok nisi poludio od
toga.

Sad sam se pretvorila sva u zdrav razum i hladnu proraunatost. Ne elim biti
poput ostalih. Vidim kako na njih djeluju njihovi izmiljaji, i neu dopustiti da se to
dogodi i meni. Ljudi-sablasti uvijek umiru u snu. Mjesec-dva hodaju uokolo s
neobinim smijekom na usnama, okrueni udnim sjajem razliitosti, kao da su ve
poeli nestajati. Znakovi se ne mogu previdjeti, ak ni prva upozorenja blago
rumenilo na obrazima, oi malo vee nego obino, otupjelo kretanje, smrad koji
dopire iz donjeg dijela tijela. Ipak, to je vjerojatno sretna smrt. Voljna sam
poeljeti im je. Ponekad sam im gotovo zavidjela. Ipak, ne mogu si dopustiti da
odem. Neu si to dopustiti. Izdrat u najvie to mogu, ak i ako me to ubije.
Druge su smrti daleko dramatinije. Na primjer, postoje Trkai, sekta ljudi
koji tre ulicama najbre to mogu, divljaki maui rukama, udarajui po zraku i
vritei iz petnih ila. Veinom su u skupinama: est, deset, ak i dvadeset njih
zajedno juri ulicama, ne zaustavljajui se ni zbog ega to im se nade na putu. Tre
i tre, sve dok ne popadaju od iscrpljenosti. Bit je umrijeti najbre to je mogue,
napregnuti se toliko da srce to ne moe podnijeti. Trkai kau da nitko nema
hrabrosti to uiniti sam. No u zajednikom trku, skupina vue svakog pojedinog
trkaa, ohrabruje ga krikovima, tjera ga u ludilo samokanjavajueg iscrpljivanja. I
to je ironija. Kako bi poinio samoubojstvo tranjem, prvo mora trenirati i postati
dobar trka. U protivnom, nee imati dovoljno snage da prijee granicu
izdrljivosti. Trkai zato prolaze teke pripreme za susret s vlastitim usudom, i ako
sluajno posrnu putem do sudbine, znaju kako se u trenutku skupiti i nastaviti.
Mislim da je to neka vrsta religije. Diljem grada postoji nekoliko ureda jedan za
svaku upravnu zonu i da bi im mogao pristupiti, mora proi niz tekih kunji:
dranje daha pod vodom, gladovanje, dranje ruke nad plamenom svijee, ne
razgovarati ni s kim sedam dana. Kad te jednom prihvate, mora se pokoravati
zakonima skupine. Medu njima je est do dvanaest mjeseci zajednikog ivota,
strogi reim vjebi i treninga te postupno smanjivanje unosa hrane. Do trenutka kad
je lan pripravan za svoj trk smrti, istovremeno je dosegao toke najvee snage i
najvee slabosti. Teoretski on moe trati vjeno, dok mu tijelo istovremeno troi i
posljednje rezerve snage. Takav spoj proizvodi eljeni rezultat. Odreenog dana
izae s drugovima i tri sve dok ne pobjegne vlastitome tijelu, tri i vriti sve
dok ne izleti iz samoga sebe. Dua ti se naposljetku iskobelja na slobodu, tijelo ti
padne na tlo i mrtav si. Trkai u svojim oglasima navode kako njihova metoda ima
devedeset-postotni uspjeh to znai da gotovo nitko ne mora dvaput trati u
smrt.
Samotne smrti su uestalije. No i one su se takoer bile pretvorile u neku vrstu
javnog rituala. Ljudi se penju na najvia mjesta samo i jedino da bi skoili. To se
naziva ?Posljednji skok i priznajem da pomalo uzbuuje gledati to neto to
naizgled u nutrini otvara posve nov svijet slobode: vidjeti tijelo kako stoji na rubu
krova, a tada, uvijek onaj najkrai trenutak oklijevanja, kao da eli uivati u tim

posljednjim sekundama, i osjet kao da ti se itav ivot skuplja u grlu, a tada,

neoekivano (nikad ne moe sa sigurnou odrediti kad e to biti), tijelo se baca
kroz zrak i leti dolje, na ulicu. Zapanjio bi te entuzijazam svjetine sluati
njihovo bjesomuno slavlje, vidjeti njihovo uzbuenje. Kao da su ih nasilje i
ljepota prizora iupali iz njih samih, natjerali ih da zaborave bezvrijednost
vlastitih ivota. ?Posljednji skok?razumljiv je svakome i on odgovara na svaiju
unutarnju enju: umrijeti u bljesku, unititi sebe u jednom kratkom trenutku slave.
Ponekad pomiljam da je smrt ono jedino prema emu gajimo neke osjeaje. Ona je
naa umjetnika forma, jedini nain kojim izraavamo sebe.
Ipak, ima nas koji uspijevamo preivjeti. Jer i smrt je takoer postala izvor
ivota. Kad toliko ljudi razmilja kako skonati sve, meditira o razliitim nainima
naputanja ovog svijeta, moe zamisliti sve prilike za zaradu. Domiljat ovjek
moe prilino dobro ivjeti od tueg umiranja. Nisu svi hrabri kao Trkai ili
Skakai, mnogima se potrebna pomo da se odlue. Preduvjet je naravno
sposobnost da se plati usluge, te je to razlog zato si ih samo rijetki osim
najbogatijih mogu priutiti. Unato tome, posao prilino cvate, osobito u klinikama
za eutanaziju. Ima ih nekoliko vrsta, ovisno o tome koliko ste voljni potroiti.
Najjednostavniji i najjeftiniji postupak ne traje vie od sat-dva, i oglaava ga se
kao ?Povratno putovanje?. Prijavi se u kliniku, plati kartu na alteru, a zatim te
odvedu u sobicu sa svjee namjetenim krevetom. Bolniar te pokrije, dade
injekciju, a ti zaspi i nikad se ne probudi. Sljedee je na cjeniku ?udesno
putovanje?, koje traje od jedan do tri dana. U njemu je ukljuena serija injekcija
koje se daju u jednakim razmacima i kod kupca izazivaju euforian osjeaj odlaska
i sree, prije nego to uslijedi posljednja, smrtonosna injekcija. Zatim postoji i ?
Krstarenje uicima?, koje traje i do dva tjedna. Stranke uivaju ivot prepun
blagostanja, slue ih na nain ravan sjaju starih luksuznih hotela. Vrhunska jela,
vina, zabava, ak i bordeli koji zadovoljavaju potrebe i mukarcima i enama. To
stoji prilinu svotu novaca, no nekima je neodoljiva kunja ivjeti dobro, makar i
kratko vrijeme.
Klinike za eutanaziju nisu jedina mjesta gdje se moe kupiti smrt. Postoje i
klubovi ubojica, i oni postaju sve popularniji. Osoba koja eli umrijeti, ali se
previe boji sama skonati ivot, ulani se, za prilino skromnu svotu, u Klub
ubojica u svojoj zoni. Zatim mu odreuju ubojicu. Stranka ne zna nita o
dogovorima sve u vezi njegove smrti za njega je tajna: datum, mjesto, nain koji
e se koristiti, identitet njegova ubojice. Na neki nain, on ivi kao i prije. Smrt je
negdje na obzoru, apsolutno sigurna, no u svojem specifinom obliku potpuno
neodgonetljiva. Umjesto starosti, bolesti ili udesa, lan Kluba ubojica moe se
nadati brzoj i nasilnoj smrti u blioj budunosti: metak u elo, no u leda, ruke oko
njegova vrata usred noi. ini mi se da je posljedica svega toga da ovjek postaje
sve budniji. Smrt nije vie apstrakcija, nego stvarna mogunost koja opsjeda svaki
trenutak ivota. Umjesto da se pasivno predaju neizbjenome, obiljeeni za smrt
obino postaju budni, bri i pokretniji, ispunjeni osjeajem da su ivi kao da ih

je preobrazilo neko novo razumijevanje svega oko njih. Mnogi od njih se pokaju i
odlue se nastaviti ivjeti. No to je prilino komplicirano. Naime, kad jednom
pristupi Klubu ubojica, nema odustajanja. S druge strane, ako ti uspije ubiti
vlastitoga ubojicu, ponitava se ugovorna obveza i ako se tako odlui, moe
se zaposliti kao ubojica. To je opasnost ubojiina posla i razlog zato su oni tako
dobro plaeni. Ubojica rijetko biva ubijen, jer je on uvijek iskusniji od svoje rtve,
ali se i to ponekad dogodi. Medu sirotinjom, osobito medu siromanim mladim
mukarcima, mnogo ih je koji tede mjesecima, ak i godinama kako bi se mogli
ulaniti u Klub ubojica. Ideja je zavriti kao ubojica i tako si osigurati bolji
ivot. Uspijevaju samo neki. Kad bih ti ispriala prie o nekima od tih djeaka, ne
bi mogao spavati tjednima.
Sve to vodi do brojnih praktinih problema. Na primjer, problem s leevima.
Ovdje ljudi ne umiru kao to su umirali u starim vremenima, tiho izdiui u svojim
posteljama ili u istim zaklonima bolnikih odjela umiru gdje ih smrt zatekne, a
to znai najveim dijelom na ulici. Ne govorim samo o Trkaima, Skakaima ili
lanovima Kluba ubojica (oni su tek djeli ukupnog broja), nego o onom najveem
dijelu stanovnitva. Polovica ljudi su beskunici koji doslovno nemaju kamo.
Stoga, leevi lee kamo god baci pogled na ploniku, u veama, po ulicama. Ne
trai da ulazim u pojedinosti. Bez obzira to mislio, pravi problem nikad nije
nedostatak samilosti. Ovdje se najlake lomi srce.
Veina leeva je gola. Strvinari neprekidno krue ulicama i s mrtvaca vrlo
brzo skidaju svu njihovu imovinu. Prvo nestaju cipele, budui da je potranja
velika i teko ih je pronai. Pozornost zatim privlae depovi, no zatim slijedi sve:
odjea i sve to se u njoj nade. Posljednji stiu oni s klijetima i dlijetima koji iz
usta upaju zlatne i srebrne zube. Budui da je to neizbjeno, mnoge obitelji same
ogole mrtvaca, ne elei nita ostaviti neznancima. U nekim sluajevima, to dolazi
iz elje da se sauva dostojanstvo voljene osobe. U drugima je u pitanju ista
sebinost. Ipak, to je moda previe osjetljiva tema. Zlato iz suprugovih usta moe
te hraniti mjesec dana, stoga tko moe tvrditi da je grijeh upati ga van? Znam da
takvo ponaanje izgleda neprilino, ali ako eli preivjeti ovdje, mora biti
sposoban odbaciti sva svoja naela.
Svakog jutra grad alje kamione za sakupljanje leeva. To je glavna vladina
funkcija i na nju odlazi vie novca nego na ita drugo. Krematoriji tvore prsten oko
grada nazivaju ih Centri za transformaciju i iz njih se danonono u nebo vije
dim. No s ulicama u tako loem stanju, od kojih su veina potpuno uruene, posao
postaje neizmjerno tei. Radnici moraju zaustavljati kamione i skupljati runo to
znaajno usporava rad. I povrh svega dolazi do estih kvarova na kamionima kao i
povremenih ispada promatraa. Beskunici se esto zabavljaju bacajui kamenje
na skupljae mrtvih. Iako su radnici naoruani i znalo se dogoditi da su u svjetinu
uperili strojnice, neki bacai se jako spretno skrivaju te svojom taktikom
munjevitog napada i bijega ponekad uspijevaju potpuno zaustaviti posao. Za takve

napade ne postoji nikakav suvisli povod. Raaju se iz gnjeva, iz prezira, iz dosade,

i budui da su sakupljai jedini gradski slubenici koji se pojavljuju u gradu, oni su
najprikladnije mete. Moglo bi se rei kako je bacanje kamenja izraz narodnog
nezadovoljstva vladom koja za njih ne ini nita sve dok ne umru. No to bi bilo
pretjerano. Kamenje je izraz nesree, i to je sve. U takvom gradu ne postoji
politika. Ljudi su previe gladni, previe smeteni i previe udaljeni jedni od drugih
da bi to bio pravi razlog.
Prijelaz je trajao deset dana, bila sam jedina putnica. No to ve zna. Bio si s
kapetanom i posadom, pregledao si moju kabinu, i nema potrebe to ponavljati.
Vrijeme sam provodila promatrajui vodu i nebo; u tih deset dana jedva sam
otvorila knjigu. U grad smo pristigli nou i zapravo sam tek tad osjetila malo
panike. Obala je bila potpuno mrana, nikakva svjetla osjeala sam se kao da
ulazim u neki nevidljivi svijet, mjesto na kojem ive samo slijepi. Ali imala sam
adresu Williamova ureda i to me pomalo umirilo. Mislila sam kako samo trebam
otii tamo, i da e se sve srediti samo od sebe. U najmanju ruku, bila sam uvjerena
da u Williamu moi ui u trag. No ured nije bio prazan, ni zgrada nije bila
naputena. Tamo nije bilo zgrade, nije bilo ulice, nije bilo niega nita, samo
kamenje i otpad posvuda uokolo.
Kasnije sam saznala da je to bilo u treem okrugu, gdje je prije gotovo godinu
dana izbila nekakva zaraza. Gradska vlast je poslala svoje ljude, obzidala podruje
i spalila sve do temelja. Barem tako glasi pria. Otad sam nauila da nita to
ujem ne primam zdravo za gotovo. Ljudi zapravo i ne lau, samo to, kad je u
pitanju prolost, istinu brzo proguta tama. Legenda se rodi u samo nekoliko sati,
krue napuhane prie, a injenice ubrzo zatrpa planina izoblienih teorija. U gradu
je najpametnije vjerovati samo i jedino vlastitim oima. No ak je i to podlono
pogreci. Jer samo je poneto uistinu onako kako izgleda, osobito ovdje gdje se
toliko toga upija svakim korakom, s toliko toga to prkosi razumijevanju. Sve to
vidi nosi potencijal da ti nakodi, da te umanji, kao da ti samo vienje neega
oduzima dio tebe. esto se moe osjetiti da je gledati opasno, i tada odvraam
pogled, ak i zatvaram oi. Zbog toga se lako zbuniti, lako se smesti, biti nesiguran
vidi li uistinu ono to misli da promatra. Mogue je da sve to zamilja, ili si to
pomijeao s neim drugim, ili se sjea neto to si vidio ... ili zamiljao prije.
Shvaa li kako je to sloeno? Nije jednostavno pogledati neto i rei sebi: Ja
gledam to i to. Jedno je izjaviti to kad ti je pred oima olovka ili, recimo, korica
kruha. No to se dogaa kad se zagleda u mrtvo dijete, u djevojicu koja lei na
cesti, posve gola, smrskane glave, prekrivena skorenom krvlju? to rei tada?
Vidi, nije jednostavno rei mirno i nedvojbeno: Ja gledam mrtvo dijete. Um
zablokira u stvaranju rijei, ne moe se natjerati na to. Zato to prizor pred oima
ne moe tek tako odvojiti od sebe. To mislim kad kaem biti ranjen ne moe
vidjeti samo tako, jer ti sve to na neki nain pripada, sve je to dio prie koja
narasta u tebi. Mislim, bilo bi dobro natjerati samog sebe da te vie nita ne moe
dirnuti. No tada ostaje sam, totalno odsjeen od svih i svakoga, i tada ivot

postaje nemogu. Nekima to uspijeva, skupe snagu i pretvaraju se u udovita, no

iznenadilo bi te koliko su rijetki. Ili, drugim rijeima svi smo se pretvorili u
udovita, no gotovo smo svi u sebi zadrali neke ostatke prolih ivota.
I to je moda najvei problem. ivot kakav smo poznavali nestao je, no nitko
od nas nije sposoban pojmiti to je sjelo na njegovo mjesto. Onima koji su odgajani
negdje drugdje, ili koji su dovoljno stari i pamte svijet drugaiji od ovoga,
neizmjerno je teko ivjeti iz dana u dan. Ne govorim samo o tegobama. Suoen i s
najprizemnijim dogaanjima, ovjek ne zna kako reagirati, a budui da nije
sposoban reagirati, otkrije da nije sposoban ni razmiljati. Mozak je potpuno
smeten. A sve uokolo jedna mijena slijedi drugu, svaki dan rada nove prevrate,
stare pretpostavke nestaju u dimu. To je dilema. S jedne strane eli preivjeti,
prilagoditi se, izvui najbolje iz onoga to te okruuje. S druge strane, kako bi to
postigao, naizgled bi trebalo ubiti sve za to si neko mislio da te ini ljudskim
biem. Shvaa li to ti pokuavam rei? Kako bi preivio, mora umrijeti. I zato ih
toliko odustaje. Bez obzira koliko se trudili, znaju da e naposljetku izgubiti. I u
tom trenutku borba postaje posve bespredmetna.
Um kao da mi se muti ono to se dogodilo i ono to nije, prvi pogled na
ulice, dani, noi, nebo nada mnom, kamenje koje se protee u beskraj. Kao da
pamtim da sam esto gledala uvis, kao da na nebu traim neto to nedostaje, neki
viak, neto to ga ini drugaijim od drugih nebesa, kao da bih u njemu mogla
pronai objanjenje za ono to vidim oko sebe. Ipak, moda sam u krivu. Mogue je
da kasnija opaanja prenosim na te prve dane. Dodue, sumnjam da je to vano
bar sad.
Nakon dugotrajnog i pomnog prouavanja, sa sigurnou mogu izvijestiti da je
ovdanje nebo isto kao i ono iznad tebe. Imamo iste oblake i iste vedrine, iste oluje
i iste tiine, iste vjetrove koji nose sve sa sobom. Ako su ovdanji uinci poneto
razliiti, to je samo i jedino zbog onoga to se dogaa dolje. Na primjer, noi nisu
nikad iste kao to su bile doma. Njihova su tama i beskrajnost jednake, ali nema
onog osjeaja spokoja neto mumlja u podzemlju, vue te nadolje, gura
naprijed, neprekidno. A tijekom dana vedrina je ponekad nepodnoljiva sjaj
koji te omamljuje i naizgled izbjeljuje sve, sve nazubljene povrine blistaju, zrak
kao da drhti. Svjetlo se stvara na takav nain da boje, kad im se pribliava,
postaju sve izoblienije. ak i sjene titraju nasumino, trzavo pulsiranje na
rubovima. Na takvom svjetlu mora paziti da oi ne otvara prejako, mora
precizno kiljiti kako bi mogao odrati ravnoteu. U protivnom e posrnuti u hodu,
a ne trebam ti nabrajati sve pogibeljne posljedice pada. Ponekad, moda i ne zbog
tame ili neobinih noi koje se sputaju nad nama, osjeam da e nebo spaliti samo
sebe. Dani skonavaju kad moraju, upravo u trenutku kad se ini da je sunce
smodilo sve ono to je obasjavalo. Nita se vie ne moe prilijepiti uz taj sjaj.
Cijeli e se taj neuvjerljivi svijet rastaliti i tako e skonati sve.
Polagano i neprestano grad naizgled prodire samoga sebe, ak i ono

preostalo. To se ne moe objasniti. Mogu samo zabiljeiti, ne mogu hiniti da

razumijem. Svakodnevno se na ulicama uju detonacije, kao da se negdje u daljini
rui zgrada ili uruava plonik. No to se nikad ne vidi. Bez obzira koliko se ti
zvukovi uju esto, njihov izvor ostaje nevidljiv. Moglo bi se pomisliti kako bi
ponekad do detonacije moglo doi i u tvojoj prisutnosti. No injenice pobijaju tu
vjerojatnost. Ne smije ni pomisliti da ovo izmiljam ta buka se ne rada u mojoj
glavi. uju je i drugi, ak i kad na nju ne obraaju pozornost. Ponekad znaju zastati
i komentirati, no kao da ih to nimalo ne zabrinjava. Moda kau kako je sad malo
bolje. Ili kako ovo poslijepodne djeluje pomalo ratoborno. esto sam se
raspitivala o tim eksplozijama, ali nikad nisam dobila odgovor. Nita vie osim
tupog pogleda ili slijeganja ramenima. Naposljetku sam shvatila da se neka pitanja
ne postavljaju, da postoje teme o kojima nitko ne eli raspravljati.
Za one na dnu uvijek ostaju ulice, parkovi i stare postaje podzemne eljeznice.
Ulice su najgore jer je na njima ovjek izloen svim moguim opasnostima i
neugodnostima. Parkovi su poneto spokojnija mjesta, bez problema koje donose
promet i neprekidni prolaznici, ali ako nisi medu onim sretnicima i nema ator ili
kolibu, vrijeme ti vjeno stvara nevolje. ovjek je samo u podzemnoj siguran da je
izbjegao svim tim nemilostima, no tamo se mora boriti s hordama drugih nevolja
vlagom, svjetinom i neprekidnom bukom povika ljudi kao da su zaarani
odjecima vlastitih glasova.
Tijekom tih prvih tjedana najvie sam se plaila kie. U usporedbi s njom, ak
je i hladnoa posve beznaajna. Od nje se jednostavno brani toplim kaputom (koji
sam imala) i brzim kretanjem koje potie krvotok. Takoer sam otkrila i sve
prednosti novina najboljeg i najjeftinijeg materijala za izolaciju odjee. Kad je
hladno, mora ustati jako rano kako bi uhvatio to bolje mjesto u redu koji se
skuplja pred kioscima. Mora dobro procijeniti koliko se eka, jer nita nije gore
nego rano ujutro stajati predugo na hladnoi. Ako misli da e tamo provesti vie
od dvadeset ili dvadeset pet minuta, onda je mudro krenuti dalje i zaboraviti sve.
Kad jednom kupi novine, pod pretpostavkom da ti ih je uspjelo nabaviti,
najbolje je rastvoriti list, rastrgati ga na trake i onda ih uplesti u male svenjeve.
Oni su prikladni za guranje u kapicu cipele, kao brana vjetru kad ih se omota oko
glenjeva, i za provlaenje kroz rupe u odjei. Udove i trup najbolje je pokriti
cijelim listovima omotanim u nekoliko svenjeva. Vrat se titi tako da se uzme
desetak svenjeva i od njih se naini ovratnik. Nakon toga izgleda nabreklo,
podstavljeno, to dobro, kozmetiki, prikriva mravost. Onima koji su zabrinuti za
vlastiti izgled, ta ?papirnata hrana?kako je nazivaju, slui kao sredstvo spaavanja
obraza. Ljudi, doslovno umirui od gladi, upalih trbuha i udova tankih poput
tapova, eu uokolo i pokuavaju izgledati kao stokilai. Ta krinka ne zavarava
nikoga moe ih se spaziti s nekoliko stotina metara ali to moda i nje bitno.
Oni kao da ele rei da znaju to im se dogodilo i da se stide. I najvie od svega,

njihova su nabrekla tijela znamen samosvijesti, znak ogorene samospoznaje.

Pretvaraju se u grotesknu parodiju uspjenih i uhranjenih, i tim frustriranim, napola
bezumnim napadom na potenje, dokazuju kako su sama suprotnost onomu to hine
da jesu i da su svjesni toga.
Kia je nepobjediva. Kad jednom prokisne, plaa to jo satima, ak i
danima. Nema vee pogreke nego ostati uhvaen u pljusku. Ne samo to riskira
prehladu, nego mora i propatiti bezbrojne nelagode odjea se navlai, kosti
promrznu do sri, a tu je i sveprisutna opasnost da e unititi cipele. Ako je ono
najvanije ostati na nogama, zamisli posljedice noenja neprikladnih cipela. A
cipele nita toliko ne unitava kao dobro namakanje. To izaziva bezbrojne
probleme uljeve, kurje oi, zanoktice, urasle nokte, plikove, deformacije a
kad hodanje postane bolno, tada si izgubljen. Jedan korak, zatim jo jedan i jo
jedan to je zlatno pravilo. Ako se ne moe natjerati da uini ni to, onda samo
lei tamo gdje si se zatekao i naredi si da prestane disati.
No kako izbjei kiu koja moe udariti u bilo kojem trenutku? esto se dogodi
da se ovjek zatekne vani, ide s jednog mjesta na drugo, ide nekamo i nema
izbora, a nebo odjednom potamni, oblaci se sudaraju i ti stoji vani, mokar do
koe. ak i ako uspije pronai sklonite u trenutku kad pone padati i spasi se
toga, i dalje mora neizmjerno paziti i kad kia prestane. Tada mora paziti na
lokve koje nastaju u puknutom ploniku, jezera koja se stvaraju u otvorima, ak i na
blato koje plazi odozdo duboko do glenja i varljivo. Kad su ulice u tako
jadnom stanju, kad je sve redom napuklo, udubljeno, izborano i rastrgano, tomu se
ne da izbjei. Prije ili kasnije stigne do mjesta na kojem nema izbora okruen
si sa svih strana. A svijet koji dodiruje nogama nije jedina povrina na koju mora
paziti curi i odozgo: voda koja se slijeva sa zabata i jo neto, daleko gore,
snani vjetrovi koji esto dolaze za kiom, bjesomuni zrani vrtlozi koji haraju
povrinama jezera i lokvi i bacaju vodu uvis, rasipaju je poput pribadaa ili
strelica koje ti bodu lice i krue oko tebe, smanjujui vidljivost na nulu. Kad, nakon
kie, zapuu vjetrovi, ljudi se ee sudaraju jedan s drugim, na ulicama su
tunjave ee kao da je i zrak nabijen zloom.
Bilo bi to krasno kad bi se vrijeme moglo predvidjeti imalo tono. Tad bi
ovjek mogao planirati, znati kad treba izbjegavati ulice, unaprijed se spremiti za
promjene. Ali se ovdje sve dogaa prebrzo ono to je jednog trenutka istina, u
sljedeem vie ne vrijedi. Mnogo sam vremena protratila tragajui za predznacima
u zraku, pokuavala u atmosferi pronai naznake onoga to i kada slijedi: boju i
teinu oblaka, brzinu i smjer vjetra, mirise u svakom trenutku, teksturu nonog neba,
rastezanje sumraka, gustou jutarnje rose. No nita mi nije pomoglo. Pokuati se
povezati s time, otkriti vezu izmeu popodnevne naoblake i veernjeg vjetra sve
to vodi ravno u ludilo. Vrti se u vrtlogu vlastitih prorauna i tad, ba u trenutku
kad si uvjeren da e pasti kia, zasja sunce i sja cijeli dan.
Dakle, preostaje ti samo i jedino biti pripravan na sve. Ipak, miljenja kako to

uiniti drastino se razlikuju. Na primjer, postoji manjina koja vjeruje kako crne
misli uzrokuju loe vrijeme. To je prilino mistian pristup problemu, budui da
navodi na zakljuak kako se misli mogu izravno prenijeti na dogaanja u tvarnom
svijetu. Prema njihovim tvrdnjama, kad ovjek pomisli neku mranu ili
pesimistinu misao, ona proizvodi oblak na nebu. Ako dovoljan broj ljudi
istovremeno stvara mrane misli, poinje padati kia. I to je razlog svih
zapanjujuih promjena vremena, tvrde oni, i razlog zato nikomu nije uspjelo
znanstveno objasniti nau bizarnu klimu. Njihovo je rjeenje u odravanju
neprekidne radosti, bez obzira na zastraujue uvjete ivota. Bez mrtenja, bez
dubokih uzdaha, bez suza. Njih zovu Nasmijeeni, i nijedna sekta u gradu nije tako
nevina i djetinjasta. Kad bi se veina stanovnitva mogla preobratiti na njihovo
vjerovanje, uvjereni su kako bi se vrijeme napokon poelo stabilizirati te da bi se
tada poboljali i uvjeti ivota. Stoga, neprekidno preobraaju, vjeno tragaju za
novim sljedbenicima, no blagost koju su si nametnuli ini ih neuvjerljivima.
Rijetko pridobiju ikoga te, posljedino tomu, njihove ideje nikad nisu iskuane
budui da se, bez velikog broja vjernika, ne moe stvoriti dovoljno pozitivnih misli
i promijeniti stanje. No taj ih nedostatak dokaza ini jo tvrdoglavijima u njihovom
vjerovanju. Ve te vidim kako odmahuje glavom, u pravu si, slaem se s tobom da
su smijeni i zavedeni. No u kontekstu ivljenja u gradu dan po dan, njihove tvrdnje
imaju odreenu snagu i nisu nimalo besmislenije od drugih. Kao osobe,
Nasmijeeni su dobrodolo drutvo, jer su, tako njeni i optimistini, dobrodoli
protuotrov gnjevnoj ogorenosti koja te odasvud okruuje.
Nasuprot njima, postoji druga skupina, takozvani Puzai. Oni vjeruju kako e
se stanje pogoravati sve dok ne dokaemo i to posve uvjerljivo koliko se
stidimo naih prolih ivota. Njihovo je rjeenje prostrti se na tlo i odbijati ustati
sve dok ne dobiju znak da je njihova pokora bila dovoljna. Kakav bi to znak trebao
biti, tema je dugih teoretskih rasprava. Neki kau mjesec dana kie, drugi tvrde
mjesec lijepog vremena, a ostali govore kako nee saznati sve dok im se to ne
otkrije u njihovim srcima. U toj sekti postoje dvije osnovne frakcije Psi i Zmije.
Prvi zastupaju stajalite da je puzanje na dlanovima i koljenima dovoljan dokaz
pokore, dok drugi smatraju da dostaje samo puzanje po trbuhu. Izmeu dviju
skupina esto izbijaju krvavi sukobi s ciljem preuzimanja vlasti nad onima
drugima ali nijedna frakcija ne posjeduje vei broj sljedbenika, tovie
vjerujem da je sekta sad na rubu izumiranja.
I naposljetku, najvei dio ljudi nema nikakav vrst stav o tim pitanjima. Kad
bih prebrojila sve skupine koje zastupaju neku vrstu teoriju o vremenu (Bubnjare,
Skupinu kraja svijeta, Slobodne asocijacije), ne vjerujem da bi predstavljali vie
od kapi vode u punom vjedru. Mislim da se sve zapravo svodi na istu sreu.
Nebom vlada sluaj, sile toliko sloene i nedokuive da ih nitko ne moe objasniti.
Ako pokisne, onda nema sree i to je otprilike sve. Ako ostane suh, to bolje za
tebe. No to nema nikakve veze sa stavovima ili vjerovanjima. Kia ne pravi
razlike. U ovom ili onom trenutku slije se na sve i svakoga, a kad pada, svi su

meusobno jednaki nitko nije bolji ni gori, svi su jednaki i isti.

Toliko ti toga elim rei. No kad ponem govoriti, odjednom shvatim koliko
malo razumijem. Mislim na brojke i injenice, na precizne podatke o nainu ivota
u gradu. To je trebao biti Williamov posao. Novine su ga ovamo poslale kako bi
pisao izvjea svaki tjedan novo izvjee. Povijesna podloga, zanimljivi napisi
o ljudima sve tako. No nismo dobili mnogo toga. Nekoliko kratkih poruka, a
zatim je utihnuo. Ako William nije izdrao, ne vidim kako mogu od sebe oekivati
da budem bolja. Nemam pojma kako grad odrava samoga sebe, ak i kad bih to
istraivala, trajalo bi toliko dugo da bi se cjelokupno stanje posve promijenilo do
trenutka kad bih otkrila neto na primjer, gdje uzgajaju povre i kako ga
dopremaju u grad. Ne mogu ti dati te odgovore, i nikad nisam upoznala nikoga tko
bi to bio u stanju. Ljudi govore o poljoprivrednim podrujima u zapadnom zaleu,
no to ne znai da su te glasine istinite. Ljudi e ovdje govoriti o bilo emu, osobito
o onome o emu nemaju pojma. Ne udi me to se doslovno sve raspada, nego to
toliko toga nastavlja postojati. Svijetu treba dugo vremena da nestane, mnogo dulje
nego to bi pomislio. Nastavlja se ivjeti i svatko od nas preivljava kao svjedok
vlastite male drame. Istina je da ovdje vie nema kola. Istina je da se posljednji
put film prikazivao prije pet godina. Istina je da je vino tako rijetko da si ga mogu
priutiti samo najbogatiji. No je li to ono to smatramo ivotom? Neka se raspadne
sve, tada emo vidjeti to je to ostalo. Moda je upravo to ono najzanimljivije
pitanje vidjeti to se dogaa kad nestane sve, i hoemo li, ili neemo, preivjeti
i to.
Posljedice mogu biti prilino zanimljive, i esto se suprotstavljaju
oekivanjima. Totalni oaj moe postojati uz bok velianstvenoj inventivnosti
mijeaju se entropija i procvat. Budui da je ostalo toliko malo, gotovo da se ne
baca nita pronalaze se novi naini koritenja materijala koje se nekad preziralo
kao otpad. Sve je to povezano s novim nainom razmiljanja. Siromatvo um
upuuje prema novim rjeenjima, i ovjek otkriva kako je sposoban smiljati neto
to mu nikad prije ne bi palo na pamet. Recimo problem ljudskog izmeta,
doslovno reeno. Instalacije gotovo vie i ne postoje. Cijevi su zahrale, zahodi su
popucali i proputaju, kanalizacija je pokojna. Umjesto da se ljudi snalaze i
rjeavaju se vlastitog otpada na neki sumnjiv nain to bi nas brzo vodilo u kaos
i boletine razvio se sloen sustav u kojem svaku etvrt nou pohodi ekipa
skupljaa izmeta. Tri puta dnevno guraju svoje zahrale strojeve preko raspucanih
plonika, zvonom objavljujui stanovnicima da izau i svoje posude isprazne u
spremnik. Smrad je, naravno, nepodnoljiv, i kad je sustav tek proradio, samo su
zatvorenici bili voljni obavljati taj posao pruili su im prilino sumnjivu
mogunost izbora ili e im povisiti kaznu ako odbiju, ili e im je smanjiti ako
prihvate posao. Otad se stanje promijenilo te sad Fekalisti imaju status dravnih
slubenika koji imaju, jednako kao i policija, rijeeno stambeno pitanje. To mi se

ini pravednim. Mislim, ako iz tog posla ne bi uspjeli izvui nikakvu korist, tko bi
ga elio raditi? To samo pokazuje kako gradska uprava, u nekim okolnostima, moe
biti uinkovita. Mrtva tijela i govna kad je u pitanju uklanjanje zdravstvenih
rizika, nai su upravitelji u svojem ustroju djelotvorni poput Rimljana pravi
uzor jasnog razmiljanja i uinkovitosti.
No to nije kraj. Kad Fekalisti prikupe otpad, oni ga ne bacaju tek tako. Izmet i
otpad postali su ovdje neizmjerno vana sredstva budui da su zalihe ugljena i
lo-ulja pale na opasno nisku razinu, to su sredstva koja nas opskrbljuju s veim
dijelom energije koju jo uspijevamo proizvesti. Svako podruje ima svoju
energanu koju pokree iskljuivo otpad. Gorivo za vozila, gorivo za grijanje kua,
dobivaju se iskljuivo od metana koji se proizvodi u tim pogonima. Znam da ti to
moda zvui smijeno, no ovdje se nitko ne ali s time. Govna su ozbiljan posao, i
uhiuju svakoga koga uhvate da crijeva prazni na cesti. Za drugi takav prijestup
automatski se odreuje smrtna kazna. Takav sustav uspijeva suzbiti svaku
neozbiljnost. ovjek se pokorava postavljenim zahtjevima i ubrzo prestaje
razmiljati o tome.
Preivjeti je ono osnovno. Ako namjerava ovdje preivjeti, mora znati kako
zaraditi novac, a u gradu je, u onom starom smislu te rijei, ostalo jako malo
poslova. Bez veza, ne moe se prijaviti ni za najniu dravnu slubu (slubenik,
domar, radnik u Centru za transformaciju i slino). Isto vrijedi i za razne legalne i
ilegalne poslove u gradskom okruju (Klinike za eutanaziju, protuzakonit promet
hrane, fantomski kuevlasnici). Ako nema poznanstava, ne isplati se traiti posao.
Dakle, onima na samom dnu, strvinarenje po otpadu najprihvatljiviji je izlaz. To je
posao za one bez posla, i pretpostavljam je da se njime bavi najmanje deset ili
dvadeset posto stanovnitva. Ja sam to radila neko vrijeme i stvar je posve
jednostavna kad jednom pone, gotovo je nemogue prestati. Posao te toliko
obuzima da nema vremena razmiljati o bilo kakvoj drugoj aktivnosti.
Svi strvinari spadaju u jednu od dvije osnovne kategorije skupljai otpada
i tragai za odreenim predmetima. Prva je skupina zamjetno vea od druge, i ako
je ovjek dovoljno uporan, vrijedno radei dvanaest do etrnaest sati dnevno,
postoji mogunost da ivi od tog posla. Gradski sustav gospodarenja otpadom ne
radi ve godinama. Umjesto toga, grad je podijelilo nekoliko gospodara otpada
svaki u svojoj etvrti koji su od gradske uprave otkupili pravo na skupljanje
otpada u odreenim podrujima. Kako bi dobio posao kao skuplja otpada, prvo
mora dobiti doputenje od vlasnika dozvolu plaa u mjesenim obrocima,
ponekad i pedeset posto zarade. Raditi bez dozvole moe biti izazovno, ali je i
neizmjerno opasno, budui da svaki vlasnik ima svoju skupinu inspektora koji
krue ulicama i ispituju svakog koga uhvate kako skuplja otpad. Ako ne pokae
valjane papire, inspektori imaju zakonsko pravo da te kazne, a ako ne moe platiti,
onda te uhite. To znai deportaciju u radne logore zapadno od grada i sedam
godina zatvora. Neki tvrde kako je ivot u logorima bolji nego u gradu, no to su

samo pretpostavke. Samo ih se nekoliko namjerno dalo uhititi, no njih vie nitko
nije vidio.
Pod pretpostavkom da si pravno registriran skuplja otpada i da su ti papiri u
redu, zarauje skupljajui to vie moe i odnosei to u najbliu energanu. Tamo
te plaaju po teini to je gotovo nita a zatim otpad bacaju u spremnike za
preradu. Najprikladnije sredstvo za prijevoz otpada su kolica za kupovinu
slina onima kakva smo imali doma. Te metalne koare na kotaima pokazale su se
prilino vrstima, i neupitno je da su daleko upotrebljivije od bilo kojeg drugog
sredstva. Vee vozilo, nakrcano do vrha, ubrzo bi bilo previe naporno gurati, a s
manjim bi to iziskivalo prevelik broj odlazaka do odlagalita. (Prije nekoliko
godina ak su objavili i pamflet u kojem dokazuju ispravnost ovih teorija.)
Posljedino tomu, porasla je potranja za kolicima, i prvi je cilj svakog novog
skupljaa otpada pronai jedna. To moe potrajati mjesecima, ponekad i godinama
no sve dok ne nabavi kolica, nemogue ti je obavljati taj posao. U svemu tome
skriva se smrtonosna jednadba. Budui da radom zarauje malo, rijetko ima
priliku utedjeti neto a ako utedi, to obino znai da se odrie nekih
osnovnih potreba na primjer, hrane, bez koje nema snage za posao koji mora
obaviti kako bi nabavio kolica. Jasno ti je. Sto napornije radi, to si slabiji to
si slabiji, rad te sve vie iscrpljuje. No to je samo poetak. ak i kad uspije
pribaviti kolica, mora jako paziti da ih dobro odrava. Ulice doslovno razaraju
opremu, te se osobito dobro mora paziti na kotae. Ali, i kad ti uspije svladati sve
to, postoji dodatna obveza, a to je kolica nikad ne isputati iz vida. Budui da su
kolica toliko vrijedna, postala su omiljen cilj lopovima a nema vee tragedije
od gubitka kolica. Stoga veina strvinara ulae sredstva u nekakva sredstva za
vezivanje, znana jo i kao pupane vrpce uad, povoce za pse ili lance koje se
doslovno vee oko struka i zatim privrsti za kolica. To uvelike oteava hodanje,
ali se muka isplati. Zbog buke koju podiu lancima dok kolica poskakuju po cesti,
strvinare se esto naziva i muziarima.
Lovac na predmete mora proi isti postupak prijave kao i skuplja otpada i
takoer potpada istim leteim inspekcijama, no njegov je posao drugaiji. Skuplja
otpada trai otpad lovac na predmete traga za odbaenim predmetima. On trai
odreena dobra i materijale koje se moe ponovno upotrijebiti, i iako s pronaenim
stvarima moe raditi to god eli, obino ih prodaje Agentima uskrsnua u gradskoj
okolici privatnim poduzetnicima koji te sitnice pretvaraju u nova dobra koja
naposljetku prodaju na slobodnom tritu. Agenti imaju viestruke zadae
dijelom trguju otpadom, dijelom su proizvoai, dijelom prodavai i, medu
ostalim vidovima proizvodnje koji su u gradu ve gotovo izumrli, pripadaju meu
najbogatije i najmonije ljude, iji su suparnici jo samo gospodari otpada. Dobar
lovac na predmete moe oekivati da e pristojno ivjeti od svoga rada. No mora
biti brz, mora biti lukav, i mora znati gdje traiti. Mladi su se pokazali
najboljima, i rijetko se vidi lovac na predmete stariji od dvadeset ili dvadeset pet
godina. Oni koji ne uspiju, ubrzo moraju potraiti drugi posao, budui da nitko ne

jami da e ti se trud ikad isplatiti. Skupljai smea su starija i konzervativnija

skupina, zadovoljni svojom svakodnevnom tlakom znajui kako e im ona osigurati
preivljavanje naravno, ako budu radili najbolje to mogu. Ipak, nita nije
sigurno, budui da je konkurencija postala doslovno zastraujua na svim razinama
strvinarenja. U gradu je sve manje svega, jer ljudi sve tee odbacuju bilo to. Prije
ne bi ni trepnuo pomislivi hoe li ili nee baciti naraninu koru na cestu, a sad
se ak i kore melju jedu ih mnogi. Poderana majica, proupljene gae, obod
eira sve se to sad sprema, krpa se i pretvara u nove komade odjee. Zna se
vidjeti ljude odjevene u najaavije i najudnije odore, i svaki put kad takva
pojava proe pored tebe, zna da je vjerojatno jo jedan lovac na predmete ostao
bez posla.
Unato svemu, bacila sam se na taj posao traganje za predmetima. Imala
sam sreu i poela raditi prije nego to sam ostala bez novca. ak i kad sam kupila
dozvolu (sedamnaest glota), kolica (ezdeset est glota), povodac i nove cipele
(pet glota i sedamdeset jedan glot), i dalje mi je ostalo preko dvjesto glota. Imala
sam sreu, budui da mi je to davalo odreenu mogunost pogreke, a u tom mi je
trenutku bila potrebna sva mogua pomo. Prije ili kasnije, ili u se spasiti ili
potonuti no u tom sam se trenutku mogla uhvatiti za neto, za komad naplavljena
drva, naplavinu koja moe podnijeti moju teinu.
U poetku mi nije ilo dobro. Tada mi je grad bio nov, i uvijek mi se inilo da
se gubim. Tratila sam vrijeme uzaludno prekapajui, slijedila sam krive tragove po
pustim ulicama, bila na krivom mjestu u krivo vrijeme. ak i kad bih pronala
neto, to bi se dogodilo samo zato to sam posve sluajno na to nabasala.
Iskljuivo sam se vodila sluajem posve sam neplanirano ugledala neto
vlastitim oima, zatim sam se sagnula i podigla predmet. Nisam imala nikakvu
metodu kakvu su, naizgled, imali drugi, nikad nisam znala unaprijed kamo trebam
poi, nisam mogla osjetiti to u i kada pronai. Da bi se doprlo do te razine, treba
godinama ivjeti u gradu a ja sam bila novakinja, neuka pridolica koja je jedva
pronalazila put iz jedne gradske zone u drugu.
Ipak, nisam bila posve neuspjena. Imala sam noge i, tovie, odreen
mladenaki ar koji me tjerao dalje ak i kad se sve inilo posve
obeshrabrujue. Vukla sam se uokolo tragajui bez daha, izbjegavala opasne
preace i naplatne postaje, krivudala nasumce iz jedne ulice u drugu, nikad ne
gubei nadu da u iza sljedeeg ugla pronai neto nesvakidanje. Mislim da je
prilino neobino neprestance ii pogleda uprtog u tlo, vjeito tragajui za
polomljenim i odbaenim stvarima. Nakon nekog vremena to sigurno utjee na
mozak. Jer nita nije vie ono to zapravo jest. Postoje dijelovi neega i dijelovi
neeg drugog, ali nita ne pristaje uz neto drugo. Ipak, to je uistinu neobino, na
rubu sveg tog kaosa, sve se poinje ponovno spajati. Prah jabuke i prah narane su
u konanici jedno te isto, nije li tako? Ne moe razlikovati lijepu i runu haljinu
ako su obje u dronjcima. U odreenom trenutku sve se pretvara u kau, u prah, u

krpe, i tako zapravo pronalazi neto novo, neki djeli ili skupinu djelia materije
koje je nemogue identificirati. To je gruda, trun, komadi svijeta koji nema svoje
mjesto ifra sri neega. Kao lovac na predmete mora spaavati predmete prije
nego to dopru do stanja posvemanje propasti. Nikad ne oekuj da e pronai
neto cijelo to je sluajnost, pogreka osobe koja je stvar izgubila no
jednako tako ne moe svo svoje vrijeme protratiti tragajui za neim potpuno
iskoritenim. Lebdi negdje izmeu krajnosti, u potrazi za stvarima koje su zadrale
privid svog izvornog oblija iako vie nisu upotrebljive. Ono to se nekomu
inilo prikladnim odbaciti to mora ispitati, secirati i vratiti u ivot. Komad
ice, ep, neoteenu dasku preostalu od zdrobljenog sanduka nita od toga ne
smije se zanemariti. Sve se raspada, no ne i svaki djeli svaega, bar ne
istovremeno. Zadaa je usredotoiti se na te netaknute otoie, zamisliti ih spojene
s drugim takvim otocima i tako stvarati nove arhipelage tvari. Mora spasiti sve
vrijedno spaavanja i nauiti zanemariti ostalo. tos je uiniti to najbre to moe.
Malo po malo, moji su nalazi postali gotovo isplativi. Sitnice, sve redom,
naravno, no takoer i nekoliko posve neoekivanih ulova sklopivi teleskop s
jednom razbijenom leom, gumena Frankensteinova maska, kota od bicikla, pisai
stroj s irilinim slovima kojem je nedostajalo pet slova i razmaknica, putovnica
na ime Quinn. Tim sam dragocjenostima naplatila nekoliko loih dana, i kako je
vrijeme ilo, poslovala sam toliko dobro s Agentima da sam mogla ono najvrednije
ostavljati sebi. Sad mislim da sam mogla i bolje, no sama sam sebi povukla crte
postavila sam granice koje sam odbijala prijei. Na primjer, dodirivati mrtve.
Svlaenje leeva je najunosniji vid strvinarenja i samo nekoliko lovaca na
predmete proputa tu priliku. Ponavljala sam samoj sebi da sam glupa, da sam
gadljiva mala bogataica koja ne eli ivjeti, ali nita mi nije pomoglo. Pokuala
sam. Jednom ili dvaput ak sam se i primakla posve blizu no kad sam se trebala
baciti na posao, izdala me hrabrost. Sjeam se starca i djevojke u pubertetu
unula sam pored njih, pribliila ruke njihovim tijelima, uvjeravajui samu sebe
kako to nije nita. I onda, jednog dana na Cesti Sjenila, naila sam na malog,
estogodinjeg djeaka. Nisam se mogla prisiliti. Ne ponosim se sobom to sam
donijela neku duboku moralnu odluku jednostavno mi je nedostajalo hrabrosti
ii do kraja.
I jo mi je na tetu ilo to to sam se drala po strani. Nisam se druila s
ostalim strvinarima, nisam se trudila sprijateljiti ni s kim. Ipak, ovjeku trebaju
saveznici, osobito kao zatita pred Leinarima strvinarima koji ive pljakajui
druge. Inspektori zatvaraju oi pred tim zloinima, usredotoujui svoju pozornost
na one koji strvinare bez dozvole. Dakle, za bona fide strvinare, posao je slobodan
za sve uz neprekidne napade i protunapade, uz spoznaju da ti se u svakom trenutku
moe dogoditi neto. Meni bi krali plijen otprilike jednom tjedno, i to se toliko
ustalilo da sam ve poela unaprijed uraunavati te gubitke, gledati ih kao
uobiajen dio posla. S prijateljima sam moda mogla izbjei nekoliko takvih
napada. No gledano na dulje staze, to mi se nije inilo vrijednim. Strvinari su

odvratna skupina i Leinari kao i oni drugi eludac mi se okretao dok sam
sluala njihove naume, njihova hvalisanja i njihove lai. Najvanije mi je bilo to da
nikad nisam ostala bez kolica. Takvi su mi bili prvi dani u gradu, i bila sam jo
dovoljno snana da se odrim, dovoljno brza da pobjegnem pred bilo kojom
opasnou kad god sam trebala.
Budi sa mnom. Znam da ponekad skrenem s teme, no ako ne zapiem sve ono
to mi padne na pamet, osjeam kao da u to izgubiti zauvijek. Um mi vie nije
kakav je bio. Usporio se, ulijenio se i postao nepokretan iscrpljuje me slijediti i
one najjednostavnije misli. Dakle, tako to poinje, usprkos svim mojim naporima.
Rijei dolaze samo kad razmiljam kako neu vie biti sposobna nikad ih vie
pronai u trenutku kad oajavam kako ih vie neu moi prizvati. Svaki dan
donosi istu borbu, istu otupjelost, istu udnju da se zaboravi, a onda da se ne
zaboravi. Kad zapone, zapoinje upravo ovdje, nigdje drugdje osim na ovoj
granici koju olovka poinje ispisivati. Pria zapoinje i zastaje, napreduje i zatim
se izgubi i, izmeu svake rijei, koje to tiine, koje rijei bjee i nestaju u nepovrat.
Dugo sam vrijeme pokuavala ne pamtiti nita. Predajui misli sadanjici
snalazila sam se bolje, bolje sam izmicala mranim mislima. Zna, pamenje je
velika zamka, i davala sam sve od sebe kako bih se suspregla, bila sigurna da mi
misli ne bjee u stara vremena. No u posljednje vrijeme posustajem, i ima trenutaka
kad jednostavno ne putam mislim na roditelje, na Williama, na tebe. A bila sam
stvarno divljakua. Prebrzo sam odrasla i to nije bilo dobro za mene nitko mi
nije mogao rei nita to ve nisam znala. A sad mogu samo razmiljati kako sam
povrijedila roditelje, kako je majka plakala kad sam joj rekla da odlazim. Kao da
nije dovoljno to su ve izgubili Williama, sad ostaju i bez mene. Molim te ako
mi vidi roditelje, reci im da mi je ao. Moram znati da e netko to uiniti za mene,
a samo na tebe mogu raunati.
Da, stidim se mnogih stvari. Povremeno mi ivot nalikuje velikom nizu
aljenja, krivih putova, nepopravljivih pogreaka. To je problem kad se ovjek
zagleda u prolost. Vidi sebe kakav si bio i tada se prestravi. Sad shvaam kako
je prekasno za isprike. Dakle, to su rijei. Prije ili kasnije, pokuat u izrei sve
redom, i nije vano to e nadoi kada, hoe li ono prvo biti ono drugo, ili ono
drugo posljednje. Sve mi se to u istom trenutku vrtloi u glavi, i prava je pobjeda
zadrati neto dovoljno dugo kako bih to izrekla. Ako te ovo smuuje, alim. No
nemam izbora. Moram se toga drati najvre to mogu.
Williama nikad nisam pronala, nastavila je. Moda se to i ne mora rei.
Nikad ga nisam pronala i nikad nisam susrela nikoga tko mi je mogao rei gdje se
nalazi. Razum mi govori da je mrtav, no ne mogu biti sigurna u to. Nema dokaza
koji bi podravali ak i one najlue pretpostavke, i sve dok se sama ne uvjerim,

radije sam otvorena prema svim mogunostima. Ne znajui, ovjek se ne moe ni

nadati niti oajavati. Najbolje to moe jest sumnjati, a u ovim je okolnostima
sumnja velik blagoslov.
Ako William i nije u gradu, mogao bi biti negdje drugdje. Mora shvatiti, ova
zemlja je golema i nemogue je znati gdje je mogao nestati. Iza poljoprivrednih
podruja na zapadu, navodno se prostire nekoliko stotina milja pustinje. Dakle,
uju se prie kako iza nje lee drugi gradovi, planinski lanci, rudnici i tvornice, i
beskrajna podruja koja se proteu sve do drugog oceana. Moda u tim glasinama i
ima neto istine. Ne zaboravljam koliko je teko napustiti grad, no oboje znamo
kakav je bio William. Ako je postojala i najmanja mogunost izlaska, zacijelo je
uspio pronai nain.
Nikad ti nisam rekla ovo prije nekog vremena, u posljednjem tjednu kojeg
sam provela doma, sastala sam se s Williamovim urednikom. Bilo je to tri-etiri
dana prije nego to sam se oprostila s tobom, i izbjegla sam ti to spomenuti zato to
nisam htjela izazivati novu svau. Ionako je sve polo po zlu, a time bih samo
pokvarila tih naih nekoliko posljednjih zajednikih trenutaka. Ne ljuti se na mene,
molim te. Mislim da to ne bih mogla podnijeti.
Urednik se zvao Bogat elav mukarac velikog trbuha, sa staromodnim
naramenicama i satom u depu od hlaa. Podsjetio me na djeda izmoden
radom, oblizuje vrak olovke prije nego to pone pisati, zrai dobrohotnou
naizgled pomijeanom s lukavstvom, uljudnou koja skriva otricu okrutnosti. U
ekaonici sam provela gotovo itav sat. Kad me je napokon bio spreman primiti,
uhvatio me za lakat i poveo u svoj u red, posjeo me u naslonja i sluao moju priu.
Sigurno sam govorila pet ili deset minuta prije nego to me prekinuo. Rekao je da
William nije poslao nijednu poruku ve vie od devet mjeseci. I da razumije da su
u gradu ureaji pokvareni, no da to nije razlog. Dobar reporter uvijek uspije
dostaviti izvjee a William je njegov najbolji ovjek. Devetomjesena utnja
znaila je samo jedno William je upao u nevolje i nee se vratiti. Grubo
izreeno, bez imalo okolianja slegnula sam ramenima i rekla mu kako su to
samo nagaanja.
Nemoj, mala, rekao je. Luda si ako ode tamo.
Nisam ja nikakva mala, rekla sam. Imam devetnaest godina, i mogu se
brinuti za sebe i bolje nego to mislite.
Fuka mi se da ti je i sto. Nitko ne izlazi od tamo. Tamo je prokleti kraj
svijeta.
Znala sam da je u pravu. No ja sam odluila i nita me nee natjerati da se
predomislim. Videi moju tvrdoglavost, Bogat je poeo mijenjati taktiku.
uj, rekao je. Prije mjesec dana tamo sam poslao jo jednog ovjeka.
Ubrzo u dobiti vijesti od njega. Zato ne prieka do tad? Saznat e sve i bez
odlaska tamo.

Kakve to veze ima s mojim bratom?

William je takoer dio prie. Ako ovaj reporter obavi svoj posao, saznat e
to mu se dogodilo.
To nije prolazilo kod mene, i Bogat je to znao. Nisam se dala pokolebati, bila
sam odluna odbiti njegov prepredeni oinski pristup, i malo po malo poeo se
predavati. Iako ga nisam pitala, dao mi je novinarovo ime, a onda je, kao
posljednju velikodunost, otvorio ladicu kabineta iza pisaeg stola i izvukao
fotografiju mladog mukarca.
Moda bi je trebala ponijeti sa sobom, rekao je. Za svaki sluaj.
Novinarova fotografija. Pogledala sam je, a zatim je spremila u torbu kako bih
mu udovoljila. I to je bio kraj razgovora. Sastanak je proao nerijeeno nijedan
od nas nije elio popustiti. Mislim da je Bogat bio pomalo bijesan, pomalo
zadivljen.
Samo zapamti to sam ti rekao, rekao je.
Hou, rekla sam. Kad se vratim s Williamom, doi u i podsjetiti vas na
ovaj razgovor.
Bogat kao da se spremao rei jo neto, no tad se predomislio. Uzdahnuo je,
blago lupnuo dlanovima po stolu i ustao. Nemoj me pogreno razumjeti, rekao je.
Nisam protiv tebe. Samo mislim da grijei. Zna, postoje razlike.
Moda i postoje. No jo je gore ne initi nita. Ljudima treba vremena, i ne
biste smjeli zakljuivati prije nego to tono znate o emu govorite.
U tom je problem, rekao je Bogat. Tono znam o emu govorim.
Tada smo se rukovali, ili smo moda samo jedno drugo gledali preko stola.
Otpratio me kroz redakciju do dizala u predvorju. Tamo smo ekali utke, ak se
nismo ni gledali. Bogat se ljuljao na petama i neto mumljao sebi u bradu. Bilo je
oito da ve razmilja o neem drugom. Kad su se vrata otvorila i kad sam ula u
dizalo, umorno je rekao: Djevojice, elim ti sreu u ivotu. Prije nego to sam
mu uspjela odgovoriti, vrata su se zatvorila i dizalo me povezlo dolje.
Naposljetku se fotografija pokazala jako vanom. Nisam je planirala ponijeti
sa sobom, no ipak sam je u posljednji as spakirala s ostalim stvarima, kao da sam
se predomislila. U tom trenutku naravno da nisam znala da je William nestao. Od
mene se oekivalo pronai njegovu zamjenu iz redakcije i poeti istragu od njega.
No nita nije ilo po planu. Kad sam stigla do tree upravne zone i vidjela to se
tamo dogodilo, shvatila sam kako mi je slika zapravo jedino to mi je preostalo.
Moja posljednja veza s Williamom.
Novinar se zvao Samuel Farr, ali to je bilo sve to sam znala o njemu. Prema
Bogatu ponaala sam se previe arogantno da bih od njega traila ikakve
pojedinosti, te se sad nisam mogla uhvatiti ni za to. Ime i lice to je bilo sve. Da
sam bila malo pametnija i pokornija, mogla sam si pritedjeti mnoge muke.

Naposljetku sam se uspjela nai sa Samom, no to sa mnom nije imalo nikakve veze.
Zasluga pripada istom sluaju, jednom bljesku sree koji te obasja s neba. I
prolo je mnogo vremena do tog dogaaja vie nego to bih se eljela sjeati.
Prvi su dani bili najtei. Lutala sam poput mjesearke ne znajui gdje sam,
ak se nisam usuivala razgovarati ni s kim. U jednom sam trenutku svoje torbe
prodala Agentu, i to mi je priskrbilo prilinu koliinu hrane, no i nakon to sam
poela raditi kao strvinar, nisam imala stan. Spavala sam vani po svakom vremenu,
svake veeri tragajui za novim mjestom gdje u prespavati. Bog zna koliko je to
trajalo, no to je razdoblje bilo najgore, tada sam zamalo umrla. Najmanje dva ili tri
tjedna, moda ak i nekoliko mjeseci. Bila sam toliko jadna da mi je um prestao
funkcionirati. Iznutra sam potpuno otupjela pretvorila se u iste nagone i
sebinost. Tada su mi se dogaale razne strahote, i sad ne znam kako sam sve to
uspjela preivjeti. Zamalo me silovao Cestar na uglu Rjenikog trga i Bulevara
Muldoon. Starcu koji me pokuao orobiti u predvorju starog kazalita Hipnoza,
ukrala sam hranu istrgnula sam mu zdjelu kae iz ruku, ne osjetivi zbog toga ni
traak kajanja. Nisam imala prijatelje, nisam razgovarala ni s kim, ni s kim nisam
dijelila hranu. Da nije bilo Samove slike, mislim da ne bih izdrala. Sama spoznaja
da je on u negdje u gradu budila mi je nade. Neprekidno sam si ponavljala kako je
on ovjek koji e mi pomoi, i kako e, kad ga jednom pronaem, sve biti drukije.
Fotografiju sam iz depova vadila sigurno sto puta dnevno. Nakon nekog vremena
toliko se izguvala i raskupusala da mu je lice gotovo nestalo. No tada sam je ve
znala napamet, i slika mi vie nije bila vana. uvala sam je kao talisman, siuni
tit kojim sam se branila od oaja.
Tada mi se srea okrenula. To je zacijelo bilo mjesec ili dva nakon to sam
poela tragati za predmetima, iako je to samo moje nagaanje. Jednog sam dana
etala rubom pete upravne zone, nedaleko od mjesta gdje je stajao Trg Niti, i
ugledala visoku, sredovjenu enu kako preko kamenja gura kolica, dok je oito
mislila na neto drugo. Tog je dana sjalo sunce, zasljepljivalo svojim sjajem i
stvari inilo nevidljivima. Sjeam se kako je zrak bio vru, jako vru, gotovo da je
tjerao na muninu. Ba kad je ena uspjela kolica izvesti na sredinu ceste, iza ugla
je izletjela skupina Trkaa. Bilo ih je dvanaest ili petnaest, trali su punom snagom,
u zbijenoj skupini, isputajui one svoje samrtnike krikove. Vidjela sam da ih je
ena ugledala, no tad, naglo probuena iz svog snatrenja, umjesto da im se izmakne
s puta, skamenila na mjestu, stojei poput jelena uhvaenog u automobilskim
farovima. Ne znam ni sama zato, ne shvaam to ni sad, otkopala sam svoju
pupanu vrpcu, potrala, zgrabila enu objema rukama i povukla je, samo sekundudvije ranije, Trkaima s puta. Za dlaku. Da to nisam uinila, vjerojatno bi je
pregazili i ubili.
Tako sam upoznala Isabel. Ovako ili onako, u tom je trenutku zapoeo moj
ivot u gradu. Sve ostalo bilo je prolog, bezbroj teturavih koraka, dana i noi,
razmiljanja koja ne pamtim. Da nije bilo tog jednog nepromiljenog trenutka na

ulici, ne bih ti bila priala ovu priu. tovie, s obzirom na moje tadanje stanje,
mislim da ne bi bilo nikakve prie.
Leale smo u jarku i dahtale, i dalje drei jedna drugu. Kad je i posljednji
Trka zamaknuo za ugao, Isabel kao da je poela shvaati to joj se dogodilo.
Pridigla se i sjela, osvrnula se oko sebe, pogledala me je i zatim, jako polako,
zaplakala. Za nju je to bio trenutak zastraujue spoznaje. Ne zato to je bila na
samom rubu smrti, ve zato to nije znala gdje se nalazi. Osjetila sam neku vrstu
saaljenja, ali sam se je pomalo i plaila. Tko je ta mrava ena koja drhti, drugog
lica i upalih oiju i to ja to radim leei na cesti pored nje? Izgledala je
poluluda, i kad sam konano dola do daha, prva mi je pomisao bila pobjei.
O, drago dijete, rekla je, pruajui ruku prema mom licu. O, drago moje,
slatko djetece, porezala si se. Priskoila si pomoi starici i onda si se ti ranila.
Zna zato? Zato to ja nosim nesreu. Svi to znaju, ali mi nitko nema srca to rei.
Ali, ja znam. Znam ja sve, iako mi nitko ne kae nita.
Pala sam na kamen i ogrebla se iz lijeve sljepooice mi je curila krv. Nita
ozbiljno, nema razloga za paniku. Spremala sam se oprostiti i otii, no tad me neto
sprijeilo da je ostavim. Moda bih je trebala odvesti kui, pomislila sam, biti
sigurna da joj se nita nee dogoditi. Pomogla sam joj da ustane i otila po svoja
kolica na drugom kraju trga.
Ferdinand e biti bijesan, rekla je. Ovo je ve trei dan kako dolazim
praznih ruku. Jo nekoliko ovakvih dana i gotovi smo.
Mislim da biste ipak trebali poi kui, rekla sam. I ostati tamo bar neko
vrijeme. Sad niste u stanju gurati kolica.
Ali, Ferdinand. Poizit e kad vidi da nemam nita.
Ne brinite, rekla sam. Ja u objasniti to se dogodilo.
Naravno da nisam imala pojma o emu govorim, no neto me obuzelo, neto
ime nisam mogla ovladati nekakva provala saaljenja, glupa potreba da se
skrbim za tu enu. Moda su stare prie o spaavanju neijeg ivota ipak istinite.
One koje govore o tome kako si odgovoran za onoga iji ivot spasi, o tome kako
tada zauvijek pripadate jedno drugome.
Do njezine nam je kue trebalo skoro tri sata. U normalnim bi okolnostima to
trajalo upola krae, ali se Isabel kretala stvarno sporo, hodala beskrajno
oklijevajui, da je, kad smo stigli tamo, sunce ve bilo na zalasku. Nije imala
pupanu vrpcu (rekla mi je da ju je izgubila prije nekoliko dana), i svako malo
kolica bi joj iskliznula iz ruku i pojurila niz cestu. U jednom ih je trenutku netko
zamalo oteo. Nakon toga sam odluila jednom rukom drati svoja, drugom njezina
kolica. To nam je jo vie usporilo napredovanje. Vukli smo se po rubovima este
upravne zone, izbjegavajui brojne naplatne postaje na Aveniji Sjeanja, da bismo
se nakon toga probile kroz Upravni Sektor na Cesti Piramida, gdje sad policija ima
svoje urede. Na svoj mi je besmislen i razglobljen nain Isabel ispriala prilino

toga o svome ivotu. Suprug joj se neko bavio slikanjem reklama, no budui da se
toliko tvrtki zatvaralo ili nisu bile plateno sposobne, Ferdinand je bez posla ve
nekoliko godina. Neko se vrijeme opijao krao joj je novac iz torbice kako bi
plaao svoje pijanke, ili bi se vukao oko destilerije u etvrtoj zoni, icajui sitni
od radnika tako da je za njih plesao i priao im viceve sve dok ga jednog dana
neka ekipa nije pretukla i otad nije vie izlazio. Odbijao se pomaknuti sjedio je
dan za danom u njihovom malenom stanu, jedva procijedivi koju rije i ne
pokazujui ni najmanje zanimanje za njihov opstanak. Praktine je probleme
preputao Isabeli, budui da takve sitnice nije vie smatrao vrijednima njegove
pozornosti. Mario je, samo i jedino, za svoj hobi izradu minijaturnih brodova u
boci.
Tako su lijepi, rekla je Isabel. Gotovo bi mu ovjek oprostio to je takav.
Tako predivni brodii, tako savreni, tako mali. Naprosto poeli smanjiti se na
veliinu pribadae, ukrcati se na njih i odjedriti nekamo ...
Ferdinand je umjetnik, nastavila je, i ak je i u starim danima bio udljiv,
posve nepredvidljiv. Raspoloenje bi mu se mijenjalo iz trenutka u trenutak. Ali,
trebala si vidjeti kakve je reklame slikao! Svi su eljeli samo Ferdinanda, radio je
za sve prodavaonice. Ljekarne, peceraje, trafike, zlatarnice, krme, knjiare za
sve. Tada je imao i radionicu, u skladinoj etvrti u sreditu grada bila je ba
ljupka. No to je sve nestalo pile, kistovi, kante s bojom, mirisi piljevine i
lazure. Sve je to nestalo za drugog pogroma u estoj zoni, i tada je svemu bio kraj.
Nisam razumjela polovicu njezine prie. No, itajui izmeu redaka i
pokuavajui sama ispuniti praznine, shvatila sam da ima troje ili etvero djece,
mrtve ili pobjegle od kue. Nakon to je Ferdinand izgubio posao, Isabel se bacila
na strvinarenje. ovjek bi oekivao kako e se ena njezinih godina prijaviti za
prikupljanje otpada, ali je odabrala traganje za stvarima. To mi se inilo najgorim
moguim izborom. Nije bila brza, nije bila lukava i nije bila izdrljiva. Naravno,
rekla je kako ona sve to zna, no svoje je nedostatke nadoknadila drugim
prednostima neobinom sposobnou da zna kamo treba ii, nagonom da nanjui
stvari u posve zaboravljenim zakucima, unutarnjim magnetom koji ju je na neki
udan nain vukao na pravo mjesto. Nije to mogla objasniti, ali je injenica bila da
je pronala zapanjujue stvari punu vreu ipkanog rublja od koje su ona i
Ferdinand ivjeli gotovo cijeli mjesec, zatvorenu kutiju posve novih konih remena
(izgledali su kao da su izali ravno iz tvornice, iako je posljednji remenar prestao s
radom prije vie od pet godina), i Stari Zavjet, tiskan na riinom papiru pozlaenih
rubova, uvezan u teleu kou. Ipak, rekla je kako je sve to bilo prilino davno, i
posljednjih est mjeseci kao da je izgubila svoj dar. Iscrpila se, bila je preumorna
da bi mogla dugo hodati, a misli su joj neprekidno bjeale s posla. Gotovo
svakodnevno otkrila bi kako hoda ulicom koju ne prepoznaje, skree za ugao ne
znajui gdje je maloprije bila, ulazi u svoju etvrt mislei kako je negdje drugdje.
Pravo je udo to si se zatekla tamo, rekla je, dok smo se odmarali u vei. No

to nije bio sluaj. Dugo sam se molila Bogu da mi poalje nekoga tko e me spasiti.
Znam da ljudi vie ne govore o Bogu, ali si ne mogu pomoi. Mislim na njega svaki
dan, molim mu se svake noi kad Ferdinand zaspi, u srcu neprekidno razgovaram s
njim. Sad kad mi Ferdinand vie nita ne govori, Bog mi je jedini prijatelj, jedini
koji me slua. Znam da je jako zaposlen i da nema vremena za ovu staricu, ali Bog
je pravi gospodin, i ima me na svom popisu. Danas me, napokon, posjetio. Poslao
mi je tebe kao znamen svoje ljubavi. Ti si drago, slatko dijete koje mi je poslao
Bog, i sad u se brinuti za tebe. Uinit u sve to mogu. Nee vie spavati vani,
nee vie lutati ulicama od jutra do mraka, nee vie runo sanjati. Obeavam ti,
sve je to gotovo, i ba me briga to e rei Ferdinand. Odsad e imati krov nad
glavom i jelo na stolu. Tako u Bogu zahvaliti za to to je uinio. Usliao mi je
molitve, i sad si ti moje drago, slatko djetece, moja mila Anna, koja mi je dola
od Boga.
Kua im je stajala na Cirkuskom Putu, unutar mree malenih ulica i zemljanih
puteljaka koji su vijugali samim srcem druge upravne zone. Bio je to najstariji dio
grada, i tamo sam prije toga bila samo jednom ili dvaput. U tom su kraju strvinari
prolazili loe, i uvijek sam strahovala da ne zalutam u tom labirintu ulica. Veina
kua bila je drvena, to je stvaralo zanimljive prizore. Umjesto ruevnih cigala i
smrvljenog kamenja, nazubljenih hrpa i pranjavih ostataka, ovdje sve kao da se
savijalo i tonulo, posrtalo pod vlastitom teinom, polagano se svijajui prema tlu.
Ako su se ostale zgrade raspadale na komadie, ove su kopnjele, poput staraca koji
su izgubili svu snagu, artritiara koji vie ne mogu stajati. Mnogi su se krovovi
uruili, indra je istrunula i pretvorila se u spuvu, a ponegdje su se mogle vidjeti i
kue nagnute svaka u svojem pravcu, nesigurno stojei poput divovskih
paralelograma posve na stranjim nogama te bi ih dodir prstom, najmanji daak,
s treskom sruio na zemlju.
Ipak, Isabel je ivjela u zgradi od cigle. esterokatnica, s etiri malena stana
na svakom katu, mrano stubite s izlizanim i klimavim stubama, boja koja se guli
sa zidova. Mravi i ohari posve su se slobodno kretali, a cijela je kua vonjala po
ustajaloj hrani, neopranoj odjei i praini. No djelovala je prilino vrsto i jako
sam dobro znala koliko mi se posreilo. Nemoj previdjeti da se ovdje stanje brzo
mijenja. Da mi je itko rekao kako u doi ivjeti ovamo, ne bih mu bila
povjerovala. Sad sam se osjeala blaeno, kao da mi je netko dao neprocjenjiv dar.
Bijeda i udobnost ionako su relativni pojmovi. Samo tri-etiri mjeseca po dolasku
u grad, bila sam voljna, ni najmanje ne oklijevajui, prihvatiti ovaj svoj novi dom.
Ferdinand se nije previe bunio kad mu je Isabel objavila da se useljavam k
njima. Taktiki gledajui, mislim da je to iznijela na pravi nain. Nije traila
njegovo doputenje za moj ostanak, jednostavno ga je izvijestila kako je u
domainstvu sad troje, a ne vie dvoje. Budui da je Ferdinand svojoj supruzi
odavno prepustio donoenje svih praktinih odluka, bilo bi mu teko nametnuti
vlast u jednom podruju istovremeno ne pristajui prihvatiti vee odgovornosti u

ostalima. Isabel tom prilikom nije spominjala Boga kojeg je spominjala meni.
Samo ga je izvijestila o injenicama, ispriala mu kako sam je spasila, dodala gdje
i kad, bez uljepavanja i primjedbi. Ferdinand ju je utke sluao, hinei da ne
obraa pozornost, povremeno me kradom pogledavajui, no veinom je buljio kroz
prozor, ponaajui se kao da ga se to nimalo ne tie. Kad je Isabel zavrila, kao da
je koji trenutak razmiljao o tome, a zatim je samo slegnuo ramenima. Tada me prvi
put izravno pogledao i rekao: teta to si se toliko namuila. Staroj vjetici bi
bolje bilo da je umrla. Tada se, ne ekajui moj odgovor, uvalio u naslonja u
uglu i vratio se svome radu na minijaturi broda.
Ferdinand nije bio tako grozan kao to sam mislila, bar ne na poetku. Nije
bio spreman na suradnju, to svakako, no u njemu nisam otkrila nikakvu otvorenu
zlou. Njegovi napadaji zlovolje bili su kratke i rastrzane provale, no veinu bi
vremena utio, tvrdoglavo odbijajui razgovarati i sa kime, i ubio u svom kutu kao
nekakvo zlovoljno, uvrnuto stvorenje. Ferdinand je bio ruan, i nita u njemu nije
moglo prebrisati tu runou nije bio armantan, velikoduan, nije se iskupljivao
suosjeanjem. Bio je koat i pogrbljen, velikog kukastog nosa i napola elav. Ono
malo preostale kose bilo je raupano i nenjegovano strila je mahnito na sve
strane a koa mu je bila bolesno blijeda nezemaljski bijela, jo bjelja zbog
crnih dlaka koje su ga posvuda obrasle po rukama, po nogama, po prsima.
Vjeito neobrijan, odjeven u dronjke, nikad ne oblaei cipele, izgledao je kao
karikirana inaica skitnice s plae. Kao da ga je njegova opsjednutost brodovima
odvela do uloge brodolomca na pustom otoku. Ili je sve bilo upravo suprotno. Ve
zastranivi, moda je poeo graditi brodove kao znak unutarnjeg poremeaja
kao potajan poziv u pomo. No to nije znailo da je mislio kako e netko
odgovoriti na poziv. Ferdinand vie nikad nee nikamo poi, i to je dobro znao. U
jednom od svojih napada dobre volje, jednom mi je priznao kako ve etiri godine
nije kroio iz stana. Vani vlada smrt, rekao je, pokazujui rukom prema prozoru.
Tamo vladaju morski psi, i kitovi koji te progutaju cijeloga. Moj je savjet: dr?se
kraja, dr?se kraja i alji dimne signale kad god uzmogne.
Isabel nije preuveliavala Ferdinandov talent. Brodovi su mu bili sjajno
izvedeni, zapanjujue izraeni, genijalno smiljeni i sastavljeni i, sve dok je imao
dovoljno materijala, komadia drva i papira, ljepila, konopca i poneku bocu, posve
bi uronio u svoj posao i nije stvarao nevolje po kui. Nauila sam da je najbolje
postupati s njim kao da ga uope nema. Na poetku sam mu htjela pokazati da su mi
namjere posve miroljubive, ali je Ferdinand bio toliko ratoboran, toliko obuzet
gaenjem prema sebi i svijetu, da iz toga nije izilo nita dobro. Blage rijei mu
nisu znaile nita, i esto bi ih znao tumaiti kao prijetnje. Jednom sam, na primjer,
pogrijeila preglasno se divei njegovim brodovima, i predloila kako bi dobro
zaradio kad bi ih odluio prodati. Ferdinand je bio zaprepaten. Skoio je iz
naslonjaa i potrao sobom, maui mi noiem pred licem. Prodati svoju flotu!
vikao je. Jesi luda? Prvo me mora ubiti! Neu se rastati ni s jednim nikad,
nikad! To je pobuna! Eto, to je neposluh! Jo jedna rije, i leti u more!

Druga strast bila mu je lov na mieve koji su ivjeli u zidovima. Nou bi ih

sluao kako hodaju i vau svaku mrvicu koju bi pronali. Buka bi znala biti tako
snana da bi nas budila, no mievi su bili lukavi i bilo ih je teko uhvatiti.
Ferdinand je od iane mree i drva izradio malu miolovku i svake noi bi u nju
stavljao maleni mamac. Zamka nije ubijala mieve. Kad bi uetali unutra, za njima
bi se zatvorila vrata i ostali bi zakljuani u kavezu. To bi se dogaalo jednom ili
dvaput mjeseno, ali kad bi se Ferdinand probudio i pronaao mia, zamalo bi
poludio od sree skakao bi oko kaveza, pljeskao rukama, ushieno bi frktao
grleno se smijui. Tada bi izvukao mia za rep i zatim bi ga, pomno, ispekao u
pei. Prizor je bio jeziv mi se trzao i skviao borei se za goli ivot, ali je
Ferdinand samo stajao, posve obuzet tim inom. Mrmljao je i sebi u bradu klepetao
o uivanju u mesu. Jutarnja gozba za kapetana, najavljivao je zavrivi prenje, i
tada bi u dva griza, slinav i demonski se cerei, prodro to stvorenje zajedno s
krznom, paljivo pijuckajui kosti koje je provakao. Tada bi kosti stavio na
prozorsku dasku da se sue te bi ih koristio kao dijelove broda jarbole, stupove
za zastavu ili harpune. Sjeam se kako je jednom rastavio rebra i iskoristio ih za
izradu vesala na galiji. Drugi put je iz mije lubanje nainio pulenu i privrstio je
na pramac gusarske kune. Moram priznati da je to bio sjajan uradak, iako je u
meni budio gaenje.
Kad bi vrijeme bilo lijepo, Ferdinand bi naslonja smjestio pred otvoren
prozor, jastui poloio na dasku i tamo nalaken sjedio satima, dlanovima
podboivi bradu, gledajui na ulicu. Nisam mogla znati o emu razmilja, budui
da nije izustio nijednu jedinu rije, no svako toliko bi, nekoliko sati po zavretku
svojih sjedeljki, poeo blebetati stranim glasom, ispaljujui bujice ratobornih
besmislica. Samelji ih sve, lupetao je. Samelji ih sve i raspi im prah. Svinje,
svi do zadnjega. Samo ti treperi, pernati moj neprijatelju, ovdje me nikad nee
uhvatiti. Pui ti, pui, ja sam na sigurnom. Besmislica za besmislicom kuljale su iz
njega poput nekakvog otrova koji mu se taloi u krvi. Blebetao bi i bjesnio
dvadesetak minuta, i tada bi, bez i najmanjeg upozorenja, ponovno utihnuo, kao da
je oluja u njegovoj nutrini odjednom utihnula.
Tijekom mjeseci koje sam proivjela tamo, Ferdinandovi su brodovi postupno
postajali sve manji i manji. Od boca za viski i pivskih boca, napredovao je prema
boicama sirupa protiv kalja i epruvetama, a zatim je preao na boice parfema,
sve dok nije izraivao brodove doslovno mikroskopskih dimenzija. Taj mi je rad
bio posve nepojmljiv, no Ferdinand kao da je bio neumoran. Sto je brod bio manji,
to bi se vie vezivao za njega. Jednom ili dvaput sam, probudivi se ujutro ranije
nego obino, stvarno ugledala Ferdinanda kako sjedi kraj prozora i dri brod u
zraku, i igra se njime poput estogodinjeg djeteta, vodei ga zamiljenim oceanom
i mrmljajui sebi raznim glasovima kao da glumi sve uloge u nekoj izmiljenoj igri.
Jadni, glupi Ferdinand. Sto manje to bolje, rekao mi je jedne noi, hvaliui se
svojim umjetnikim postignuima. Jednog u dana nainiti tako maleni brod da ga

nitko nee moi vidjeti. Tada e shvatiti s kim ima posla, mudrice moja skitnika.
Tako mali brod da ga nitko nee moi vidjeti! Bit u tako slavan da e o meni
napisati knjigu. Tada e vidjeti kako stoje stvari, mala, zlobna droljo. Nee imati
pojma to ti se dogodilo! Ha, ha, nee imati blagog pojma!
ivjeli smo u osrednje velikoj sobi etiri i pol na est metara. Imali smo
umivaonik, malenu kampersku pe, stol, prvo dvije zatim i tri stolice i nonu
posudu u uglu sobe, od ostatka prostora odvojenu tankom pregradom. Ferdinand i
Isabel spavali su odvojeno, svaki u svom kutu. Ja sam spavala u treem. Nismo
imali kreveta, ali sam poda se prostrla deku kako bi mi bilo meke, tako da mi nije
bilo neudobno. U usporedbi s mjesecima koje sam provela na otvorenom, bilo mi
je jako ugodno.
Moja je nazonost Isabeli olakala ivot, pa se inilo kako joj se snaga
pomalo vraa. Sama je radila sve tragala za predmetima, odlazila do Agenata,
kupovala hranu na gradskim trnicama, kuhala kod kue, ujutro praznila posude
sad je bar imala nekoga s kim e podijeliti to breme. Prvih nekoliko tjedana radile
smo sve zajedno. Kad se sad sjetim toga, mogu rei kako su to bili najbolji dani
izlazile bismo na ulicu prije izlaska sunca, etale kroz tiha svitanja, puste uliice,
iroke bulevare. Posvuda. Bilo je proljee, mislim da je bila druga polovica
travnja, i vrijeme je bilo varljivo lijepo, toliko lijepo da bi ovjek pomislio kako
nikad vie nee kiiti, kako su hladnoa i vjetar ieznuli zauvijek. Tada smo
uzimali samo jedna kolica, druga bismo ostavljali doma, i ja bih ih gurala
polagano, pratei Isabelin tempo, ekajui da se snae, da provjeri eka li nas u
blizini neki plijen. Sve to je rekla o sebi bila je istina. Bila je nevjerojatno
nadarena za taj posao, i ak je i tako slaba bila dobra poput svih drugih koje sam
pratila. Ponekad bih pomislila da je demon, prava vjetica koja stvari pronalazi
pomaui se magijom. Traila sam da mi objasni kako to ini, no nikad nije uspjela
rei neto vie. Zastala bi, duboko razmiljala nekoliko trenutaka, a zatim izvalila
nekakvu uopenu primjedbu o tome treba li ostati, ili pak ne gubiti nadu sve
toliko neodreeno da mi nije ni najmanje pomagala. Ono to sam nauila od nje,
nauila sam promatrajui, ne sluajui, i upijala nekom vrstom osmoze, onako kako
se ui novi jezik. Poli bismo posve naslijepo, i lutali posve nasumino sve dok
Isabel ne bi nagonski osjetila gdje bismo trebali tragati, a tada bih se ja odvukla do
tog mjesta, ostavljajui je da titi kolica. Uzimajui u obzir kako je na ulicama u to
vrijeme vladala nestaica, ulovi su nam bili prilino dobri, u svakom sluaju
dovoljni za preivljavanje, i nije bilo upitno da zajedno radimo dobro. Na ulici
nismo mnogo razgovarale. Na tu me opasnost Isabel upozoravala nebrojeno puta.
Nikad ne razmiljaj ni o emu, govorila je. Stopi se s ulicom i pravi se kao da ti
tijelo ne postoji. Bez razmiljanja bez tuge ili sree, postoji samo ulica, unutra
budi posve prazna, usredotoi se samo na sljedei korak koji e nainiti. Bilo je
to jedino to sam razumjela od svih savjeta koje mi je dala.

No ak i s mojom pomoi, i uz to to je svakodnevno morala prelaziti daleko

manji put, Isabel je poela izdavati snaga. Malo po malo, bilo joj je sve tee vani,
beskrajno mnogo sati provoditi na nogama, tako da, jednog jutra, vie nije mogla
ustati. Noge su je boljele neizdrivo tako da sam izala sama. Od tog sam dana sav
posao sama obavljala.
To su injenice koje ti iznosim, jednu po jednu. Preuzela sam svakodnevne
kune poslove. Ja sam bila glavna, ona koja radi sve. Sigurna sam da e se
smijati. Sjea se kakva sam bila doma imali smo kuharicu i sobaricu, i isto me
rublje u komodi ekalo sloeno svakog petka. Nikad nisam morala maknuti prstom.
Cijeli mi je svijet bio na dlanu, i to nikad nisam dovodila u pitanje: satovi klavira,
satovi slikanja, ljetni praznici na jezeru, putovanja u inozemstvo s prijateljima.
Pretvorila sam se u ljakera, u jedinu podrku dvoje ljudi koje u svojem starom
ivotu nikad ne bih bila upoznala. Isabel, luaki ista i dobra, i Ferdinand,
ogoreno i poremeeno gnjevan. Sve je bilo tako udno, posve nevjerojatno. No
ostaje injenica da mi je Isabel spasila ivot jednako kao to sam ja spasila njezin,
i nikad mi nije palo na pamet ne uraditi neto to mogu. Od malene skitnice koju su
s ulice povukli u kuu, postala sam prava mjera onoga to stoji izmeu njih i
potpune propasti. Bez mene ne bi izdrali deset dana. Ne mislim se hvalisati onim
to sam uinila, ali prvi put u mom ljudi su ovisili o meni i nisam ih iznevjerila.
Isabel je isprva tvrdila da je posve dobro, i da to nije nita to nekoliko dana
odmora ne bi izlijeilo. Bit u na nogama prije nego to pomisli, govorila bi mi
kad bih odlazila ujutro. To je samo privremeni problem. No ta se iluzija ubrzo
rasplinula. Tjedni su se vukli, a njezino se stanje nije mijenjalo. Kad je proljee
bilo na vrhuncu, objema nam je bilo jasno da nee prizdraviti. Prvi smo udarac
pretrpjeli kad sam morala prodati njezina kolica na crnom tritu etvrte upravne
zone. Bila je to konana potvrda njezine bolesti, no nismo mogli nita. Kolica su
ve danima leala doma, posve beskorisna, a u to nam je vrijeme kronino
nedostajalo novca. Istinu govorei, sama je Isabel naposljetku predloila da to
uinim, no to nije znailo da joj to nije teko palo.
Nakon toga, na se odnos poneto promijenio. Nismo vie bili jednaki partneri
i, budui da se osjeala krivom to me optereuje dodatnim poslovima, poela se
ponaati kronino zatitniki gotovo se histerino brinula za moju dobrobit.
Nedugo nakon to sam sama poela strvinariti, pokrenula je kampanju za promjenu
mog izgleda. Tvrdila je kako sam previe zgodna da bih se neprekidno vukla
ulicama, te kako se mora neto poduzeti. Ne mogu podnijeti da izlazi takva svako
jutro, objanjavala je. Djevojkama se neprekidno dogaaju svakakve grozote,
takve grozote da o njima ne mogu ni govoriti. Anna moja, drago moje dijete, ako te
sad izgubim, to si nikad neu oprostiti. Umrla bih odmah. Anele moj, nema mjesta
oholosti mora se svega toga odrei. Isabel je govorila s takvim uvjerenjem da
je ak zaplakala, a ja sam shvatila da joj se bolje pokoriti nego izazivati svau.

Istini za volju, bila sam jako uznemirena. No ve sam i sama vidjela neto od toga
o emu ona nije mogla govoriti, te joj ba i nisam mogla proturjeiti. Prvo sam se
morala rijeiti kose to je bilo upravo strano. Svom snagom trudila sam se ne
plakati Isabel mi ju je rezala govorei mi da budem hrabra jedva se sama
suspreui da iz nje ne provali neka mrana majinska tuga, ime je samo
pogorala stanje. Ferdinand je takoer bio tamo, sjedio je u svom kutu, ruku
prekrienih na grudima i okrutnom beutnou promatrao prizor. Smijao se dok su
mi pramenovi padali na pod, i dok je kosa padala, govorio je da poinjem liiti na
lezbau, i da je stvarno zabavno to mi Isabel to radi sad kad joj se pika osuila
kao suhi panj. Ne sluaj ga, anele, aptala mi je Isabel u uho, ne obraaj
panju na blebetanje te nakaze. No bilo ga je teko ne uti, i jo tee ne biti
pogoen njegovim zlobnim smijehom. Kad je Isabel napokon zavrila, pruila mi je
maleno zrcalo i rekla mi da se pogledam. Prvih nekoliko trenutaka bilo je strano.
Izgledala sam tako runo da se nisam prepoznala. Kao da sam se pretvorila u nekog
drugog. Sto mi se to dogodilo, pomislila sam. Gdje sam? Tada je, upravo u tom
trenutku, Ferdinand ponovno provalio u smijeh, iz sebe sipajui sav prezir to mi
je bilo previe. Bacila sam zrcalo preko sobe i zamalo ga pogodila u lice.
Proletjelo mu je pored ramena i razbilo se na zidu. Komadi su pali na pod.
Ferdinand me nekoliko trenutaka zapanjeno promatrao, ne vjerujui da sam to
uinila, a tada se okrenuo Isabeli, drhtei od gnjeva, posve izvan sebe, i rekao:
Jesi li vidjela? Pokuala me ubiti! Ova me sjebana kurvetina pokuala ubiti! No
Isabel ga nije saalijevala, te je nakon nekoliko minuta umuknuo. Otad nije rekao
nijednu rije o tome, nikad vie nije spominjao moju kosu.
Naposljetku sam nauila ivjeti s tim. Zapravo me smetala samo pomisao, no
kad sve uzmem u obzir, mislim da i nisam izgledala ba tako grozno. Isabel me nije
namjeravala pretvoriti u djeaka nije me pokuala prikriti, nije bilo lanih
brkova samo je eljela ono enstveno na meni uiniti manje primjetnim kako
ih je ona nazivala, moje izboine. Nikad nisam bila neka frajerica, pa se ni sad ne
bih uspjela pretvarati da jesam. Sjea se mojih rueva i onih groznih naunica,
uskih suknji i volania? Uvijek sam se voljela odijevati i izigravati fatalnu enu,
ak i dok smo bili djeca. A Isabel je eljela da na sebe privlaim to manje mogue
pozornosti, osigurati se da se za mnom, u prolazu, ne okreu glave. Dakle, kad sam
ostala bez kose, dala mi je kapu, preiroku jaknu, vunene hlae i vrste cipele
koje je nedavno kupila za sebe. Bile su mi broj prevelike, ali je drugi par arapa,
bar mi se tako inilo, uklonio opasnost od uljeva. Omotavi tijelo tom odjeom
prilino sam dobro prikrila grudi i bokove dakle, gotovo niim nisam izazivala
poudu. Trebala bi jako bujna mata da vidi sve to se tamo skriva, a ako je u
gradu neega nedostajalo, bila je to mata.
I tako sam ivjela. Ustajala rano i izlazila, cijele dane provodila po ulicama, i
nou se vraala kui. Bila sam previe zaposlena da bih razmiljala i o emu,
previe iscrpljena da se udaljim od sebe i gledam u budunost svake noi
poslije veere samo sam eljela skljokati se u svom kutu i zaspati. Na nesreu, ono

sa zrcalom izazvalo je promjene u Ferdinandu, te je napetost izmeu nas postala

gotovo nepodnoljiva. Dodavi na to injenicu da je svoje vrijeme kod kue
provodio s Isabel to mu je uskraivalo njegovu slobodu i samou postala
sam mu arina toka pozornosti im bih se stvorila tamo. Ne govorim samo o
njegovom gunanju, niti o neprekidnom podbadanju na temu koliko sam zaradila ili
koliko sam hrane donijela kui. Ne sve se to od njega moglo oekivati. Problem
je bio daleko zlokobniji, razorniji zbog gnjeva koji se skrivao iza njega. Odjednom
sam Ferdinandu postala jedino olakanje, jedini put bijega od Isabel, i budui da
me prezirao, budui da sam ga muila samim svojim postojanjem, odrekao se svoje
svakodnevnice kako bi mi, to je vie mogao, zagorao postojanje. Doslovno mi je
sabotirao ivot koristio svaku priliku da me ugnjetava, zadavao mi tisue sitnih
udaraca koje nisam uspijevala zaustaviti. Na poetku sam jo i shvaala kamo sve
to vodi, no nita me nije moglo pripremiti za neto takvo nisam znala kako se
obraniti.
Zna sve o meni. Zna to moje tijelo treba a to ne treba, koje se oluje i gladi
skrivaju u njemu. Takve stvari ne nestaju, ak ni ovdje. Uzevi zdravo za gotovo,
ovdje ovjek ima manje prilike preputati se razmiljanjima, i kad hoda ulicama
mora se pripremiti na brze reakcije, iz uma prognati sve erotske digresije no
ima trenutaka kad si sam, recimo, nou u krevetu, kad je svijet oko tebe uronio u
tamu, i tada ti je teko ne zamiljati sebe u raznim situacijama. Ne poriem da sam
se u svojem kutku osjeala strano usamljenom. Takve te stvari mogu otjerati u
ludilo. U nutrini se osjea bol, stravini, buni valovi boli, i ako ovjek neto ne
poduzme, to se zna vui u beskraj. Bog mi je svjedok da sam se trudila zauzdati, no
bilo je trenutaka kad to nisam vie mogla podnositi, kad sam mislila da e mi
prepui srce. Tada sam sklapala oi i tjerala se da usnem, no u mozgu bi mi tutnjile
slike proteklog dana, napadajui me pandemonijem ulica i tijela i, uz
Ferdinandove, jo svjee uvrede u pamenju kao dodatak tom kaosu, san nije
dolazio. Masturbacija je jedina imala neki uinak. Oprosti to sam tako otvorena,
no nema mi nekog smisla uljepavati priu. Za sve nas to je posve uobiajeno
rjeenje, i u ovim okolnostima nisam imala izbora. Gotovo posve nesvjesna, poela
bih se dodirivati hinei da mi ruke pripadaju nekom drugom njeno sam
dlanovima trljala trbuh, milovala unutranju stranu bedara, ponekad se ak zgrabila
za stranjicu i prstima gnjeila meso kao da sam se pretvorila u dvije osobe
koje se grle. Shvaam kako je sve to bila otuna igrica, no ti su mi trikovi budili
tijelo, na koncu bih osjetila kako se dolje skuplja sluzava mlaka. Srednji prst desne
ruke obavio bi ostalo, i kad bi sve zavrilo, u kosti bi mi se uvukao drijeme,
oteao mi kapke i napokon bih utonula u san.
Sve divno i krasno moda. Problem je bio u tome to je u takvim
pretrpanim prostorijama bilo opasno ispustiti bilo kakav zvuk a nekih bi mi noi
na vrhuncu pobjegao poneki uzdah ili jecaj. To ti govorim zato to sam ubrzo
otkrila kako me je Ferdinand sluao, i s njegovim izopaenim umom nije mu bilo

potrebno dugo da shvati to ja to izvodim. Malo pomalo, uvrede su mu poprimale

seksualni prizvuk bila je to baraa insinuacija i odvratnih poalica. U jednom bi
me trenutku proglaavao izopaenom malom kurvom, a u sljedeem bi ve tvrdio
kako nijedan mukarac ne bi nikad poelio dodirnuti takvu frigidnu kuku svaka
je izjava bila proturjena onoj drugoj, dohvaao me sa svih strana, nikad ne
poputajui. Od poetka do kraja bila je to odvratna pria, i znala sam da e
zavriti loe za sve. U Ferdinandovu je umu proklijalo sjeme, i nije ga bilo mogue
iskorijeniti. Skupljao je hrabrost, pripremao se za akciju svakog dana postajao
je sve smjeliji, sigurniji u sebe, predaniji svome naumu. Doivjela sam ono
odvratno iskustvo s Cestarom na Bulevaru Muldoon, no to je bilo vani i njemu sam
mogla pobjei. Bilo je to posve drukije. Stan je bio premalen, i ako se ita dogodi
tamo, ja sam u zamci. Osim neprekidnog bdijenja, nita mi drugo nije padalo na
pamet.
Bilo je to ljeti, zaboravila sam ve koji je mjesec bio pamtim vruinu,
duge dane koji kljuaju u krvi, zaguljive noi. Sunce bi zalo, ali je zapaljeni zrak
i dalje obavijao sve svojim nepodnoljivim smradom. Jedne od tih noi Ferdinand
je napokon krenuo vukao se preko sobe na sve etiri, na svoj se slaboumni nain
prikradao mom leaju. I dalje mi nisu jasni razlozi, no u trenutku kad me dodirnuo,
napustila me sva panika. Leala sam u tami, pravila se da spavam, ne znajui bih li
mu se oduprla ili samo vritala iz sveg glasa. Odjednom mi je postalo jasno kako
ne bih trebala uiniti nijedno od toga. Ferdinand mi je dlan poloio na dojku i
ispustio priguen smijeh, podao i odvratan zvuk koji isputaju ljudi ve zapravo
mrtvi, i u tom trenutku sam savreno dobro znala to mi je initi. U toj spoznaji
otkrila sam sigurnost koju nikad do tad nisam osjetila. Nisam se opirala, nisam
vritala, nisam mu uzvratila nijednim dijelom tijela kojeg bih mogla nazvati svojim.
Odjednom kao da nita vie nije bilo vano. Doslovno, nita. U sebi sam osjeala
sigurnost koja je unitila sve drugo. Onog trenutka kad me Ferdinand dodirnuo,
znala sam da u ga ubiti, i u to bila toliko sigurna, toliko uvjerena, da sam zamalo
poeljela zastati i priopiti mu to, kako bi mogao shvatiti to mislim o njemu i zato
zasluuje umrijeti.
Tijelom je doklizao do mene, ispruio se uz rub prostirke i svojim grubim
licem poeo mi maziti vrat, mrmljajui neto kako je on zapravo sasvim u redu, i
kako e me naravno pojebati, i kako u, naravno, uivati u svakom trenutku. Iz usta
mu je smrdjelo po repi i suenoj govedini koju smo veerali, i iz oboje je kuljao
znoj. Tijela su nam bila posve oblivena znojem. U sobi je zrak doslovno guio, bio
je posve nepokretan svaki put kad bi me on dodirnuo, osjetila bih kako mi slana
voda klizi koom. Nisam ga niim zaustavila leala sam, mlitava i bestrasna, ne
izgovorivi ni rije. Nakon nekog vremena poeo se gubiti, osjetila sam to, osjetila
sam kako ruje po meni i tada, kad se poeo penjati na mene, prstima sam mu
stegnula vrat. Isprva posve lagano, hinei da se igram s njim, kao da sam konano
podlegla njegovom nepobjedivom armu, i zato to nije nita sumnjao. Onda sam
poela stezati iz njegova se grla izvilo otro, prigueno krkljanje. Trenutak

nakon to sam stisnula, osjetila sam neobuzdanu sreu, plimu, posve raspojasani
ushit. Kao da sam prela neki unutarnji prag, i u tom se trenutku svijet posve
promijenio postao je mjesto nezamislive jednostavnosti. Sklopila sam oi i
osjeala se kao da letim praznim prostorom kreem se beskrajnom noi punom
crnila i zvijezda. Bila sam slobodna sve dok sam stezala Ferdinandovo grlo.
Odvojila sam se od zemlje, zakoraila s onu stranu noi, bila posve izvan sebe.
Tada se dogodilo ono najudnije. Ba kad mi je postalo jasno kako e jo
samo malo stiskanja srediti stvar, tada sam popustila. Nije to imalo nikakve veze sa
slabou, nije to bila samilost. Ferdinanda sam stezala elinim stiskom koji ne bi
olabavili nikakvi udarci ni ritanje. Dogodilo se to da sam odjednom postala
svjesna uitka kojeg sam osjeala. Ne znam kako bih to drugaije opisala, ali
upravo na samom kraju, dok sam leala na leima u zaguljivoj tami, lagano
cijedei ivot iz Ferdinanda, shvatila sam kako ga ne ubijam u samoobrani
ubijala sam ga iz istog uitka. Stravina spoznaja, stravina, stravina spoznaja.
Pustila sam mu grlo, i odgurnula ga sa sebe najsilovitije to sam mogla. Osjeala
sam samo odvratnost, samo gaenje i gorinu. Kao da i nije bilo vano to sam se
zaustavila. U pitanju je bilo samo nekoliko sekundi, no tad sam shvatila da nisam
nimalo bolja od njega, nimalo bolja od ikoga.
Iz Ferdinandovih plua izbilo je kripavo dahtanje jadan, neljudski zvuk,
nalik magareem njakanju. Trzao se na podu, rukama zgrabivi grlo dok su mu se
prsa panino nadimala, oajniki je hvatao zrak, pljuvao, kaljao, rigao cijelu tu
katastrofu po sebi. Sad razumije, rekla sam mu. Sad zna s kim ima posla.
Kad drugi put pokua to isto, neu biti tako milostiva.
ak nisam ni priekala da se posve oporavi. Preivjet e i to je dosta, i vie
nego dosta. Pokupila sam odjeu i izala iz stana spustila sam se stubama u no.
Sve se dogodilo nevjerojatno brzo. Shvatila sam kako je od poetka do kraja
proteklo samo nekoliko minuta. A Isabel je sve to prespavala. I to je bilo pravo
udo. Bila sam na rubu da joj ubijem mua, a ona se ne bi ak ni okrenula u
postelji.
Besciljno sam lutala dva-tri sata, zatim sam se vratila u stan. Bilo je ve skoro
etiri ujutro, a Ferdinand i Isabel su oboje spavali, svatko u svome kutu.
Pretpostavljala sam kako imam vremena do est prije nego to ludilo pone
Ferdinand juri sobom, lamata rukama, pjeni se, optuuje me za bezbrojne zloine.
To se nije moglo izbjei. Jedino nisam znala kako e Isabel reagirati na to. Instinkt
mi je govorio da e stati na moju stranu, ali nisam u to bila posve sigurna. ovjek
nikad ne zna kakve e se odanosti pokazati u odlunom trenutku, kakve se svae
mogu izroditi kad ih se najmanje oekuje. Pokuavala sam se pripremiti na najgore
znala sam da u, ako se sve okrene protiv mene, jo istog dana ponovno zavriti
na ulici.

Isabel se, kao i obino, probudila prva. To joj nije bilo lako, budui da su je
noge najvie boljele ujutro, te joj je trebalo dvadeset, ak i trideset minuta da skupi
hrabrost i ustane. Tog joj je jutra bilo osobito teko i dok se polagano spremala da
ustane, ja sam se, kao i obino, vukla po stanu, trudei se izgledati kao da se nita
nije dogodilo: stavila sam vodu, rezala kruh, postavljala stol drala sam se
svakodnevne rutine. Ferdinand bi ujutro spavao sve do posljednjeg mogueg
trenutka, ne bi ni trepnuo sve dok nije onjuio kau koja se kuhala nijedna od nas
nije na njega obraala pozornost. Lice je okrenuo prema zidu, i naizgled je spavao
poneto upornije nego obino. S obzirom na to to je proao tu no, nisam previe
razmiljala o njemu.
Naposljetku je njegova utnja postala sumnjiva. Isabel i ja smo dovrile nae
razne pripreme i bile smo spremne sjesti i dorukovati. Obino bi jedna od nas
dotad ve probudila Ferdinanda, no ovog, toliko jedinstvenog jutra, nijedna nije
rekla ni rije. U zraku je lebdjela neka udna neodlunost, i nakon nekog vremena
poela sam osjeati kako obje namjerno izbjegavamo tu temu, kako smo obje
odluile da priekamo dok ne progovori ona druga. Ja sam naravno imala svoje
razloge za utnju, no Isabel se ponaala na dosad nevien nain. U sri toga bilo je
neto sablasno, pomalo prkosno, na rubu ivaca, kao da je prola kroz neku
neprimjetnu mijenu. Nisam znala to da mislim. Pomislila sam kako sam moda
sino bila u krivu. Moda je bila budna. Moda je drala oi otvorene i vidjela
cijelu tu gadost.
Isabel, jesi li dobro? upitala sam.
Jesam, duo. Naravno da sam dobro, rekla je, smijeei mi se pomalo
aneoski suludo.
Misli li da bismo trebale probuditi Ferdinanda? Zna kakav je ako ponemo
bez njega. Ne elim da pomisli da mu krademo njegov dio.
Svakako, to ne bismo trebale, rekla je i tiho uzdahnula. Samo, malo sam
uivala u ovom trenutku bliskosti. Vie gotovo da i nismo same. A tiha kua djeluje
pomalo arobno.
U pravu si, Isabel. Ipak, mislim da je vrijeme da probudimo Ferdinanda.
Ako ba hoe. Samo sam pokuavala odgoditi ono neizbjeno. Jer, ivot
moe biti prekrasan, ak i u ovim vremenima. Tuno je to neki misle samo kako e
ga pokvariti.
Nisam odgovorila na te zagonetne primjedbe. Neto oito nije bilo u redu, i
poela sam shvaati o emu je rije. Prila sam Ferdinandovu uglu, unula pored
njega i stavila mu ruku na rame. Nita se nije dogodilo. Protresla sam ga, a kad se
ni tad nije pomaknuo, prevrnula sam ga na leda. Prvi trenutak nisam primijetila
nita. A tada sam osjetila, brz kovitlac osjeta koji je provalio kroz mene. Ovo je
mrtvac, pomislila sam. Ferdinand je mrtav, a ja ga gledam svojim oima. Tek tad,
kad sam to izgovorila sebi, tada sam primijetila izraz na njegovu licu oi

iskoile iz duplji, jezik mu je strio iz usta, oko nosa skorena zgruana krv. Ma nije
mogue da je Ferdinand mrtav, pomislila sam. Bio je iv kad sam izala iz stana, i
to nisam mogla uiniti svojim rukama. Pokuala sam mu zatvoriti usta, no eljust
mu se ve ukoila i nisam je mogla pomaknuti. Morala bih mu slomiti kosti, a za to
mi je nedostajalo snage.
Isabel, tiho sam rekla. Mislim da bi trebala doi ovamo.
Neto nije u redu? upitala je. Glas joj nije odavao nita, i nisam mogla
pogoditi zna li ona to joj se to spremam pokazati.
Doi i vidi sama.
Kao to je odnedavna bila prisiljena initi, Isabel se preko sobe dovukla
pomaui se stolicom. Kad je dola do Ferdinandovog ugla, smjestila se u stolac,
zastala da doe do daha, i tada se zagledala u truplo. Nekoliko ga je trenutaka
nijemo promatrala, posve rastreseno, ne pokazujui nikakve osjeaje. A onda je,
odjednom, bez ijednog pokreta ili zvuka, zaplakala inilo se, posve nesvjesno
suze su joj samo tekle iz oiju i slijevale se niz obraze. Plakala je kako ponekad
plau malena djeca bez jeanja, bez guenja voda samo ravnomjerno tee iz
dvije potpuno jednake slavine.
Mislim da se Ferdinand vie nikad nee probuditi, rekla je, i dalje
zagledana u tijelo. Kao da nije mogla odvratiti pogled, kao da e joj oi zauvijek
ostati prikovane za tu toku.
Sto misli, to se dogodilo?
Duo moja, to samo Bog zna. Ne usuujem se ni nagaati.
Zacijelo je umro u snu.
Da, mislim da to ima smisla. Sigurno je umro u snu. Isabel, kako se
osjea?
Ne znam. Jo je prerano. No sad mislim da sam sretna. Znam da je to strano
rei, ali mislim da sam jako sretna.
Nije to strano. Zasluuje malo mira, kao i svi drugi.
Ne, duo moja, strano je. Ali si ne mogu pomoi. Nadam se da e mi Bog
oprostiti. Nadam se da e u svom srcu pronai snage da me ne kazni za sve ovo to
sad osjeam.
Isabel je ostatak jutra provela petljajui oko Ferdinandova tijela. Odbila je
moju pomo, i nekoliko sam sati prosjedila u kutu i promatrala je. Bilo je
besmisleno odijevati Ferdinanda, no Isabel nije doputala nita drugo. Htjela je da
izgleda poput ovjeka kakav je davno bio, prije nego to su ga unitili gnjev i
samosaaljenje.
Oprala ga je sapunom i vodom, obrijala mu bradu, odrezala nokte, i odjenula

ga u modro odijelo koje je neko nosio u posebnim prilikama. Nekoliko ga je

godina skrivala pod podnicama, plaei se da bi ga Ferdinand mogao pronai i
prisiliti je da ga proda. Odijelo mu je bilo preveliko, te je morala probiti rupicu u
pojasu kako bi mu hlae stegnula oko struka. Isabel je radila nevjerojatno sporo,
luakom preciznou muila se sa svakom pojedinosti, ne zastajui ni za trenutak,
nimalo ne ubrzavajui nakon nekog vremena poela mi je ii na ivce. eljela
sam da se sve sredi to bre mogue, ali ona na mene nije obraala panju. Toliko
je uronila u svoj posao da sam ve poela sumnjati kako ne zna ni da sam ja tamo.
Dok je radila, neprekidno je neto govorila Ferdinandu, njeno ga korila, blebetala
kao da je samo on moe uti, kao da slua svaku njezinu rije. Budui da mu je lice
ostalo ukoeno u stranom samrtnom gru, mislim da nije imao izbora morao ju
je pustiti da govori. Uostalom, bila joj je to posljednja prilika i taj jedan put nije
mogao uiniti nita da je uutka.
Posao se vukao gotovo do podneva eljala ga je, etkala mu odijelo,
spremala ga i popravljala kao da ureuje lutku. Kad je napokon zavrila, morale
smo odluiti to emo s tijelom. Ja sam bila za to da ga odnesemo niza stube i
ostavimo na ulici, ali je Isabel to smatrala beutnim. U najmanju ruku, rekla je,
trebamo ga ubaciti u kolica i odgurati ga na drugi kraj grada do Centra za
transformaciju. Ja sam bila protiv i to zbog vie razloga. Kao prvo, Ferdinand je
bio prevelik, te bi bilo opasno upravljati kolicima po ulicama. Zamiljala sam kako
se kolica prevru, kako Ferdinand ispada, kako nam i kolica i Ferdinanda otimaju
Leinari. I jo vanije, Isabel nije bila dovoljno snana za takav izlazak, pa sam
brinula da time sebi ne nanese jo vee zlo. Cijeli dan na nogama mogao bi
upropastiti one jadne ostatke njezina zdravlja, tamo da nisam poputala ma koliko
ona plakala i preklinjala.
Naposljetku smo pronali rjeenje. U to mi se vrijeme inilo savreno
razumnim, no kad sad pomislim na to, sve djeluje bizarno. Nakon bezbrojnih
rasprava i oklijevanja, odluile smo Ferdinanda odvui na krov i gurnuti ga dolje.
Ideja je bila da ode kao Skaka. Susjedi bi bar mogli pomisliti kako je Ferdinandu
ostalo malo hrabrosti, tvrdila je Isabel. Gledali bi ga kako leti s krova, i sami sebi
govorili kako je on bio ovjek koji je imao hrabrosti sudbinu uzeti u vlastite ruke.
Nije bilo teko vidjeti koliko joj se to svialo. Ja sam rekla kako e to nama
izgledati kao da ga bacamo preko palube. To se dogaa kad mornari preminu na
moru njegovi ga drugovi bacaju u vodu. To se Isabeli jako svidjelo. Popet emo
se na krov i praviti kao da smo na palubi broda. Zrak e biti voda, a tlo, dno
oceana. Ferdinand e imati pomorski sprovod, i otad e pripadati moru. U cijeloj
toj zamisli neto je zvualo tako dobro da je zaustavilo sve daljnje rasprave.
Ferdinand e poivati na mornarskom groblju, i morski e ga psi uzeti za sebe.
Na nesreu, sve nije bilo tako jednostavno. Stan nam je bio na najgornjem
katu, no do krova nije vodilo nikakvo stubite. Jedini pristup bile su uske, eljezne
ljestve koje su vodile do otvora na stropu ta su se vrataca podizala iznutra.

Ljestve su imale desetak preki, i nisu bile vie od dva, dva i pol metra, no to je
znailo da u Ferdinanda morati podizati ravno uvis samo jednom rukom dok se
drugom hvatam za preke. Isabel nije bila od pomoi, tako da sam sve morala
obaviti sama. Pokuavala sam ga pogurati odozdo, zatim vui ga odozgo, no
jednostavno mi je nedostajalo snage. Bio je preteak za mene, prevelik, previe
kabast i, dok sam stajala tamo u zaguljivoj vrelini ljeta, dok mi je znoj curio u oi,
nisam znala kako to izvesti. Poela sam pomiljati ne bismo li slian uinak izvele
odvukavi Ferdinanda natrag u stan i gurnuvi ga kroz prozor. Naravno, to ne bi
bilo tako dramatino, no u tim okolnostima, inilo se posve uvjerljivim. Ba kad
sam se spremala odustati, Isabel je na pamet pala ideja. Umotat emo Ferdinanda u
plahtu, zatim emo za nju zavezati jo jednu i njome se posluiti kao uzetom kojim
emo ga povui gore. Ni to nije bilo jednostavno rjeenje, no bar se nisam morala
istovremeno i penjati i vui njega. Popela sam se na krov i povlaila Ferdinanda
preku po preku. Isabel je stajala na dnu ljestava i upravljala zaveljajem pazei
da ne zapne tijelo je naposljetku stiglo gore. Tada sam se ispruila na trbuhu,
ispruila ruku u tamni otvor i Isabeli pomogla da se popne na krov. Neu govoriti o
klizanju na rubu nesree, o tegobama da se zadrimo gore. Kad se napokon izvukla
gore i doplazila do mene, bile smo toliko iscrpljene da smo se sruile na katranom
presvueni krov, nesposobne da se pomaknemo nekoliko minuta, nesposobne da
maknemo prstom. Sjeam se kako sam leala na leima i gledala u nebo, mislei
kako se upravo spremam odlebdjeti iz vlastitog tijela, borei se da doem do daha,
osjeajui se potpuno zgromljena bljetavim suncem koje je luaki tuklo po
svemu.
Zgrada nije bila osobito visoka, no bio je to prvi put da sam bila toliko visoko
iznad zemlje otkad sam stigla u grad. Lagani je povjetarac poeo njihati tkaninu, i
kad sam se napokon uspjela pridii i pogledati kaos svijeta ispod sebe, zapanjila
sam se otkrivi ocean daleko tamo na obzoru, sivomodru vrpcu koja bljeska u
daljini. Bilo je neobino tako gledati ocean, i ne mogu ti rei kako je to djelovalo
na mene. Prvi put od dolaska imala sam dokaz da se grad ne stere posvuda, da
neto postoji izvan njega, da osim ovog svijeta postoje i neki drugi. Bilo je to
otkrivenje, poput navale kisika u pluima zavrtjelo mi se u glavi kad sam
pomislila na to. Vidjela sam bezbroj krovova. Vidjela sam prstenje dima iz
krematorija i energane. Iz nedaleke ulice zaula sam eksploziju. Vidjela sam ljude
kako hodaju, premalene da bi bili ljudska bia. Osjetila sam vjetar na licu, onjuila
smrad u zraku. Sve mi je izgledalo nepoznato, i tako sam samo stajala na krovu,
pored Isabel, previe iscrpljena da bih izustila ijednu rije, odjednom sam osjetila
da sam mrtva, mrtva poput Ferdinanda u modrom odijelu, mrtva kao ljudi koji se
pretvaraju u dim na rubovima grada. Ve dugo nisam osjetila toliki spokoj, bila
sam gotovo sretna, no sretna na neki neopipljiv nain, kao da ta srea nema nikakve
veze sa mnom. Tada sam, iz vedra neba, zaplakala mislim rei, stvarno
zaplakala, jecala iz dubine grudi, dah mi se lomio, ostala sam bez zraka
cmizdrila sam kako nisam cmizdrila od djetinjstva. Isabel me zagrlila, a ja sam joj

zarila lice u rame i dugo ostala tako i, bez ikakva razloga, isplakala srce i duu.
Nisam imala pojma otkuda dopiru te suze, i nekoliko mjeseci nakon toga bila sam
posve izvan sebe. I dalje sam ivjela i disala, kretala se s jednog mjesta na drugo,
no nisam mogla izbjei primisli da sam mrtva i da me vie nita ne moe vratiti u
ivot.
U jednom smo se trenutku vratili naem poslu na krovu. Bilo je ve kasno
popodne i vruina je poela otapati katran, pretvarajui ga u debeli, ljepljivi
jastuk. Ferdinandovo odijelo nije dobro prolo tijekom podizanja uz ljestve, i kad
smo ga izvukli iz plahte, Isabel je ponovila cijeli dug postupak pripreme i
ureivanja. Kad je konano doao trenutak da ga odnesemo do ruba, Isabel je
eljela da stoji uspravno. U protivnom, propada cijela predstava. Morale smo
stvoriti privid da je Ferdinand bio Skaka, a Skakai ne puze, oni hrabro i visoko
uzdignutih glava priu ponoru. Nisam se mogla usprotiviti toj logici, te smo se
nekoliko minuta natezale s Ferdinandovim mlohavim tijelom, vukle ga i gurale sve
dok ga nismo jedva podigle na noge. Kaem ti, totalno odvratna komedija. Mrtvi
Ferdinand stajao je izmeu nas i posrtao kao neka ogromna lutka na napuhavanje
kosa mu je vijorila na vjetru, hlae su mu padale s kukova, a na licu mu je ostao
zapanjen i prestravljen izraz. Dok smo ga vodile prema uglu krova, koljena su mu
neprekidno klecala i vukla se do tamo su mu ve cipele spale s nogu. Nijedna
od nas nije bila dovoljno hrabra da stane na sam rub, tako da nismo znale je li na
ulici bilo ikoga tko je mogao pratiti ta dogaanja. Na oko metar od ruba, brojale
smo kako bismo uskladile napore i tada snano gurnule Ferdinanda u istom se
trenutku bacivi unatrag kako nas inercija ne bi povukla za njim. Prvo je trbuhom
udario u rub, malo poskoio, i zatim se prevalio dolje. Sjeam se kako sam ekala
zvuk udara tijela o plonik, ali sam ula samo vlastiti puls, zvuk srca koje mi je
bubnjalo u glavi. I tada smo posljednji put vidjele Ferdinanda. Ni ona ni ja nismo
sile na ulicu sve do drugog dana, a kad sam sljedeeg jutra izala s kolicima,
Ferdinand je ve bio nestao, zajedno sa svime to je imao na sebi.
S Isabel sam ostala do samog kraja. To ukljuuje ljeto i jesen, i jo malo iza
sve do poetka zime, kad je stvarno postalo hladno. Tijekom tih mjeseci nismo
nikad govorile o Ferdinandu ni o njegovom ivotu, ni o njegovoj smrti, ni o
emu. Bilo mi je teko povjerovati kako je Isabel skupila snagu ili hrabrost da ga
ubije, no to mi je bilo jedino smisleno objanjenje. Mnogo puta bila sam na kunji
da je priupitam o toj noi, no nikad se nisam na to mogla natjerati. Na neki je to
nain bila Isabelina stvar, i ako ona nije eljela govoriti o tome, mislila sam da je
nemam pravo pitati.
No jedno je bilo sigurno nijedna od nas nije alila to je otiao. Dan-dva
nakon ceremonije na krovu, skupila sam sve njegove stvari i prodala ih, ak i
napola praznu tubu ljepila. Isabel nije ni pisnula. To je trebalo njezino vrijeme
novih mogunosti, no stvari nisu ile tim tokom. Zdravlje joj se nastavilo

pogoravati, i nikad nije uspjela uivati u ivotu bez Ferdinanda. Zapravo, nakon
tog dana na krovu nikad vie nije izala iz stana.
Znala sam da Isabel umire, ali nisam mislila da e to doi tako brzo. Poelo je
tako da nije vie mogla hodati, zatim se, malo pomalo, slabost sve vie irila, sve
dok joj iz stroja nisu izale samo noge nego sve redom ruke, kraljenica i
konano grlo i usta. Rekla mi je da je to neka vrsta skleroze za koju nema lijeka.
Njezina je baka davno umrla od iste bolesti, a Isabel je to jednostavno nazivala
kolapsom ili dezintegracijom. Pokuala sam joj olakati stanje, no nita vie od
toga nisam mogla uiniti.
Najgore od svega bilo je to to sam i dalje morala raditi. I dalje sam morala
ustajati rano i povlaiti se ulicama, tragajui za bilo ime. No vie to nisam radila
sa srcem te mi je postajalo sve tee pronai ita vrijedno. Vjeno sam se vukla
misli jednim, noge drugim pravcem, nesposobna za bilo kakav brz ili siguran potez.
Bezbroj bi me puta prestizali drugi tragai. Kao da su se obruavali s neba,
otimajui mi pred nosom stvari koje sam se upravo spremala pokupiti. To je
znailo da moram, kako bih ispunila svoju normu, provoditi sve vie vremena vani,
neprekidno muena razmiljanjima kako bih trebala biti kod kue i brinuti se za
Isabel. Stalno sam zamiljala kako e joj se neto dogoditi dok me nema, kako e
umrijeti a ja neu biti tamo takve bi me misli posve izbacile iz takta i tjerale me
da zanemarujem posao. Vjeruj mi, posao se morao obaviti. Inae ne bismo imale
to jesti.
Na samom kraju Isabel se vie nije mogla kretati sama. Pokuavala sam je
udobno smjestiti u postelji, ali budui da nije imala kontrolu nad miiima, poela
bi kliziti nakon nekoliko minuta. Te su joj promjene poloaja bile pravo muenje,
ak se i od samog pritiska teine vlastitog tijela na podu osjeala kao da je spaljuju
ivu. Bol je bila samo dio problema. Propadanje miija i kosti naposljetku joj je
doprlo do grla, a kad se to dogodilo, Isabel je izgubila mo govora. Tijelo koje se
raspada je jedno, ali kad nestane glas, osjea se kao da te osobe vie nema. Sve
zapoinje postupnim gubitkom artikulacije poeci i krajevi njezinih rijei
zamutili su se, suglasnici su omekali i postali nejasni i pomalo poeli zvuati kao
samoglasnici. Isprva na to nisam obraala veu pozornost. Na pameti sam imala
bezbroj vanijih stvari, a tada sam je jo mogla razumjeti ako bih se malo
potrudila. No stanje se pogoralo te sam se znala uhvatiti kako se napreem shvatiti
to pokuava rei naposljetku bih uvijek uspjela, ali kako su dani prolazili to je
bivalo sve tee. Tada sam, jednog jutra, shvatila da ona vie ne govori. Grgljala je
i mumljala, pokuavala mi je rei neto, no iz nje je izlazilo nerazumljivo mucanje,
straan zvuk koji je podsjeao na sam kaos. Iz uglova usta slijevala joj se slina, a iz
nje je kuljala buka, posmrtni mar nezamislive smetenosti i boli. Isabel je, uvi
sebe tog jutra, briznula u pla, i mislim da mi nikad prije nikoga nije bilo toliko
ao. Malo pomalo, iz ruku joj je iskliznuo cijeli njezin svijet, i nije joj ostalo
gotovo nita.

Ipak, to nije bio pravi kraj. Jo nekih desetak dana Isabel je imala dovoljno
snage da mi olovkom pie poruke. Jednog popodneva otila sam do Agenta i kupila
veliku biljenicu s modrim koricama. Sve su stranice bile prazne i zbog toga je bila
skupa, budui da je u gradu gotovo nemogue pronai dobre biljenice. Ali, inilo
mi se da vrijedi, bez obzira na cijenu. S tim sam agentom ve poslovala bio je
to gospodin Gambino, grbavac iz Kineske ulice i sjeam se kako smo se
krvniki cjenjkali gotovo pola sata. Nisam ga uspjela natjerati da biljenici spusti
cijenu, no na kraju sam, bez doplate, izvukla jo est olovaka i malo plastino
iljilo.
udno zvui, ali sad piem u tu istu modru biljenicu. Isabel je nije uspjela
iskoristiti ispisala je pet-est listova, a nakon njezine smrti nisam se mogla
natjerati da je odbacim. Nosila sam je na svim svojim putovanjima, i uvijek sam je
drala uza se tu modru biljenicu, est olovaka i zeleno iljilo. Da ih neki dan
nisam iskopala iz torbe, mislim da ti ovo ne bih poela pisati. Ali u torbi je leala
biljenica prepuna praznih listova, i odjednom sam osjetila nezaustavljiv poriv da
uzmem olovku i zaponem ovo pismo. Sad mi je ono jedino vano konano rei
sve, zapisati sve na papir prije nego to bude prekasno. Da Isabel nije ostala bez
glasa, ne bi postojala nijedna od ovih rijei. Budui da su njezine rijei presahnule,
sve druge rijei izale su iz mene. elim da to zapamti. Da nije bilo Isabel, sad ne
bi bilo niega. Nikad ne bih zapoela.
Na kraju ju je zatuklo ono to joj je oduzelo glas. Grlo joj je konano i posve
zakazalo i zbog toga nije vie mogla gutati. Otada kruta hrana nije dolazila u obzir,
no s vremenom vie nije mogla ni piti. Mogla sam joj samo kapati usne kako joj se
ne bi isuile, ali obje smo znale da je samo pitanje vremena kad e doslovno
umrijeti od gladi, nestati zbog toga to ne moe uzimati hranu. Jednom sam ak
pomislila, to je bilo posve nesvakidanje, da mi se, na samom kraju, Isabel
smijei dok sam joj vlaila usne. Ne mogu biti posve sigurna, budui da je ve tada
bila daleko, no rado pomiljam da je to bio smijeak, ak i ako Isabel nije znala to
radi. Osjeala se beskrajno krivom zbog bolesti, sramila se to se u svemu mora
oslanjati na mene, no injenica je bila da sam ja trebala nju jednako kao i ona
mene. Nakon tog smijeka dogodilo se to da se Isabel poela guiti vlastitom
slinom. Vie nije mogla gutati, previe joj se slijevalo u dunik i ubrzo joj je
ponestalo zraka. Tada je ispustila uistinu stravian zvuk, no tako slab, toliko
bezvoljan da nije potrajao dugo.
Kasnije istog dana, pokupila sam stvari iz stana, ukrcala ih u kolica i odgurala
ih do Avenije Progresa u osmoj upravnoj zoni. Nisam jasno razmiljala ak se
ne sjeam da sam tada iega bila svjesna no to mi nije smetalo. Prodala sam
posude, odjeu, posteljinu, lonce, zdjele i Bog zna to jo sve to sam uspjela
pokupiti. S olakanjem sam se rijeila svega, i na neki nain to mi je zamijenilo
suze. Zna, nisam vie mogla plakati, ne od onog dana na krovu, a kad je Isabel

umrla, imala sam potrebu razbijati, okrenuti kuu naopake. Pokupila sam novac,
otputila se na drugu stranu grada do Ozonskog etalita i tamo kupila najljepu
haljinu koju sam uspjela pronai. Bila je bijela, s ipkanim ovratnikom i
orukavljem, i irokom satenskom vrpcom koja se vezivala oko struka. Mislim da bi
Isabel bila sretna znajui da je ima na sebi.
Nakon toga sve mi se malo pomutilo. Shvati, bila sam iscrpljena i u glavi mi
se zamutilo tako da sam pomiljala da ja i nisam vie ja. Kao da sam lebdjela
negdje na rubovima svijesti, ak i dok sam bila budna. Sjeam se da sam Isabel
podigla u naruje i protrnula osjetivi koliko je lagana. Kao da sam nosila dijete,
upljih kostiju i meka, savitljiva tijela. A onda sam se nala na ulici, gurala je u
kolicima preko cijelog grada, i sjeam se koliko sam strahovala, da sam pomiljala
kako me svi prolaznici prate pogledima, pitala se na koji e me nain napasti i
ukrasti haljinu koju je Isabel imala na sebi. Nakon toga, vidjela sam sebe kako
stiem na ulaz Treeg centra za transformaciju i ekam u dugom redu i tada, kad
sam dola na red, primila sam uobiajenu naknadu od nekog slubenika. I on je
takoer s neuobiajenim zanimanjem gledao Isabelinu haljinu jasno sam vidjela
kako se pale aruljice u njegovoj podloj glavici. Pruila sam mu novac koji mi je
isplatio i rekla mu da ga moe zadrati ako obea da e haljinu spaliti zajedno s
Isabel. Naravno da je pristao prostaki i sudioniki namignuvi no nemam
naina da saznam je li odrao rije. Nekako mislim da nije, to objanjava zato
radije uope vie ne razmiljam o svemu tome.
Otiavi iz Centra za transformaciju sigurno sam neko vrijeme lutala s glavom
u oblacima, ne marei gdje se nalazim. Kasnije sam zaspala negdje, vjerojatno u
nekoj vei, no probudila sam se ne osjeajui se nimalo bolje nego prije moda
ak i gore. Pomiljala sam na povratak u stan, ali sam shvatila da za to nisam
spremna. Strahovala sam od samovanja tamo, od povratka u tu sobu u kojoj u
posve besposleno sjediti. Tada sam pomislila da e mi jo nekoliko sati na
svjeem zraku initi dobro. Nakon toga, kad sam se jo malo razbudila i postupno
shvatila gdje sam, ustanovila sam da sam ostala bez kolica. Pupana vrpca bila mi
je jo vezana oko struka, no kolica su bila nestala. Bjesomuno sam ih traila idui
gore-dolje ulicom, od jedne vee do druge, ali bez uspjeha. Ili sam ih ostavila pred
krematorijem, ili mi ih je netko ukrao dok sam spavala. Um mi je bio smuen da
nisam znala to se zapravo dogodilo. Potrebno je samo to panja ti se poljulja
na trenutak-dva, u samo jednoj sekundi zaboravi biti na oprezu i tada izgubi sve,
odjednom nestane sav tvoj trud. Kolica su mi bila jedino potrebno za
preivljavanje vie ih nisam imala. Nisam bolje mogla sabotirati samu sebe
ak ni da sam uzela britvu i prerezala si grkljan.
I to je ve bilo grozno, no smijeno je bilo to to bar naizgled nisam marila.
Objektivno govorei, gubitak kolica bio je tragedija, ali mi je istovremeno pruio
neto za im sam potajno udila ve dulje vrijeme izliku da prestanem
strvinariti. Time sam se bavila samo zbog Isabel, no kad nje vie nema, nisam

mogla zamisliti da to radim i dalje. Taj je dio ivota za mene zavrio, i sad sam
imala priliku poeti iznova, uzeti ivot u vlastite ruke i uiniti neto s njim.
Ne ekajui ni asa, uputila sam se do krivotvoritelja isprava u petoj upravnoj
zoni i prodala mu svoju strvinarsku dozvolu za trinaest glota. Novac koji sam tog
dana zaradila drat e me najmanje dva ili tri tjedna, i kad sam ve krenula, nisam
imala namjeru stati. Vratila sam se u stan prepuna ideja, raunajui koliko u jo
novca zaraditi prodajom dodatnih stvari iz kuanstva. Cijelu sam no stvari trpala
na hrpu u sredini sobe. Tragajui za bilo ime korisnim prevrnula sam ormar,
okrenula kutije, rovala po ladicama da bih, oko pet ujutro, izvukla neoekivano
blago iz Isabelinog skrovita ispod poda srebrni no i viljuku, Bibliju
pozlaenih listova i vreicu s etrdeset osam glota u sitniu. Cijeli sam sljedei
dan provela trpajui predmete pogodne za prodaju u koveg i povlaei se od
jednog Agenta do drugog, prodajui jednu hrpu stvari za drugom. Sve u svemu,
nakupila sam oko tristo glota (no i viljuka donijeli su mi treinu te zarade), i
odjednom sam se osigurala za dobrih pet do est mjeseci. U tim uvjetima, bilo je to
vie nego to sam mogla traiti. Osjeala sam se kao prava bogataica.
Ipak, srea nije bila dugog vijeka. Te sam veeri legla u postelju iscrpljena od
bjesomune prodaje, a sljedeeg me jutra, sat poslije svitanja, probudilo glasno
udaranje po vratima. udno je kako ovjek to brzo shvati prvo to sam osjetila,
zauvi zvuk kucanja, bila je nada da me nee ubiti. Nisam stigla niti ustati.
Provalnici su razvalili vrata i preli prag, s ve uobiajenim toljagama i batinama u
rukama. Bila su trojica, a dvojicu najveih sam poznavala bili su to
Gundersonovi sinovi iz stana ispod.
Novosti putuju brzo, pomislila sam. Isabel je umrla prije samo dva dana, a
susjedi ve navaljuju.
Na noice, curice, rekao je jedan. Vrijeme za odlazak. Samo budi mirna i
tiha, i nita ti se nee dogoditi.
To je bilo porazno, posve nepodnoljivo. Dajte mi par minuta da se
spakiram, rekla sam, izvlaei se ispod deka. Trudila sam se ostati mirna,
priguiti svoj bijes, znajui da e ih i najmanji trak nasilja nagnati da napadnu.
Dobro, javio se drugi. Ima tri minute. Ali, samo jednu torbu. Potrpaj
svoje stvari i gubi se.
Bilo je pravo udo to je tijekom noi strano zahladilo, tako da sam otila
spavati u odjei. To me spasilo ponienja da se odijevam pred njima, no i vie od
toga i to mi je uistinu spasilo ivot tristo glota spremila sam u dep od hlaa.
Nisam od onih koji vjeruju u vidovitost, ali mi se sad ini kao da sam unaprijed
znala to e se dogoditi. Nasilnici su me pomno nadzirali dok sam pakirala
naprtnjau, ali nijedan od njih nije bio dovoljno pametan i skopao gdje skrivam
novac. Zatim sam se otamo izvukla najbre to sam mogla, preskaui po dvije
stube. Malo sam zastala u prizemlju kako bih dola do daha te sam otvorila ulazna

vrata. Zrak me udario poput ekia. Zagluujua buka vjetra i hladnoe, zapuh zime
u uima, a posvuda oko mene luakom su brzinom prolijetali predmeti, udarajui u
zidove zgrada, kliui ulicama, trgajui se poput siga. U gradu sam bila ve vie od
godinu dana, no nita se nije dogodilo. Imala sam neto novca, ali sam bila bez
posla i bez stana. Nakon svih uspona i padova, ponovno sam se nala na poetku.
Bez obzira na sve tvoje pretpostavke, injenice nije mogue obrnuti. injenica
da si uspio ui ne znai da e uspjeti izai. Ulazi se ne pretvaraju u izlaze i nita ti
ne jami da e vrata, kroz koja si uao prije samo nekoliko trenutaka, stajati na
istom mjestu kad ih ponovno potrai pogledom. Tako je to u gradu. Svaki put kad
pomisli da zna odgovor na pitanje, otkriva kako pitanje nema smisla.
Nekoliko sam tjedana provela pokuavajui pobjei. Isprva mi se inilo da
postoji bezbroj mogunosti, cijela lepeza naina povratka kui, i uzevi u obzir da
sam imala neto novca, nisam mislila da e biti teko. Naravno, bila sam u krivu,
ali mi je trebalo neko vrijeme da si to priznam. Doputovala sam stranim brodom
koji je donosio pomo, i inilo mi se loginim pretpostaviti kako u se brodom
moi i vratiti. Stoga sam se uputila prema dokovima, posve pripravna podmititi sve
slubenike kako bih si osigurala odlazak. No na vidiku nije bilo nijednog broda,
nestali su ak i mali ribarski brodovi koje sam tamo vidjela prije mjesec dana.
Umjesto toga cijela je obala bila pretrpana radnicima inilo mi se da ih je na
stotine, vie nego to sam ih mogla prebrojiti. Neki su iz kamiona iskrcavali otpad,
drugi su nosili cigle i kamenje do ruba vode, trei su polagali temelje za neto to
je nalikovalo divovskom lukobranu ili nekoj utvrdi. Na platformama su stajali
naoruani policajci i nadzirali ih, a sve je tutnjalo i vladala je sveopa pomutnja
grmljavina strojeva, ljudi koji tre amo-tamo, predradnici koji izvikuju naredbe.
Saznala sam kako je rije o Projektu lukobran, javnim radovima koje je nedavno
otpoela nova uprava. Uprave se ovdje brzo smjenjuju, i esto je teko pratiti sve
promjene. Tad sam prvi put ula za smjenu na vlasti, i kad sam nekoga upitala koju
svrhu ima lukobran, rekli su mi da je to zatita od mogueg rata. Reeno mi je kako
je sve prisutnija prijetnja invazijom, te da nam je graanska dunost tititi
domovinu. Zahvaljujui naporima izvjesnog Gospodina ... kako se ve zvao
novi voa prikuplja se graevinski materijal iz sruenih zgrada, a projekt
osigurava posao tisuama ljudi. Upitala sam kakvu plau nude. Nema novca, samo
stan i jedan topli obrok dnevno. Zanima li me to? Ne, hvala, rekla sam, imam
drugog posla. Rekao je kako u imati dovoljno vremena da se predomislim. Uprava
procjenjuje da e za dovrenje radova trebati najmanje pedeset godina. Dobro za
njih, rekla sam, no kako bi ovjek, u meuvremenu, izaao iz grada? Ne, to je
nemogue, odvratio je odmahujui glavom. Brodovima je zabranjeno pristajanje
dakle, ako nita ne ulazi, nita ne moe izai. A zrakoplovi, pitala sam. Sto je
zrakoplov, upitao je, smijeei se pomalo zbunjeno, kao da sam mu ispriala neku
njemu nerazumljivu alu. Zrakoplov, rekla sam. Stroj koji leti zrakom i prenosi

ljude s jednog mjesta na drugo. Smijeno, rekao je, promatrajui me pomalo

sumnjiavo. Ne sjeate se, upitala sam. Ne znam o emu govorite, rekao je. I mogli
biste upasti u nevolje zato to priate takve besmislice. Uprava ne voli kad ljudi
izmiljaju tota. To pogubno djeluje na moral.
Sad vidi s ime se ovdje suoavam. Ne samo to sve nestaje ve kad sve
nestane, nestaje i sjeanje. U mozgu se stvaraju tamna mjesta, i ako se ne trudi
neprekidno prizivati ono ieznulo, ubrzo sve nestane zauvijek. Neto nestane, i
ako predugo odgaa pomisliti na to, nikakav napor ne moe to vratiti. Sjeanje i
nije voljni in. Ono se dogaa neovisno o ovjeku, a kad se neprekidno previe
toga mijenja, mozak naposljetku posustaje, previe toga proputa kroza se.
Ponekad, kad se uhvatim tragajui za misli koja mi bjei, vratim se u stare dane kod
kue i sjeam se kako je to bilo kad sam bila djevojica i kad je cijela obitelj za
ljetne praznike vlakom putovala na sjever. Stariji brat William uvijek mi je
preputao sjedite do prozora, a ja esto ne bih govorila nita, samo bih sjedila
lice pritisnuvi uz prozor i promatrala okoli, prouavala nebo i stabla i vodu dok
je vlak jurio kroz divljinu. To je bilo predivno, neizmjerno ljepe od svega u
gradu, i svake bih si godine ponavljala, Anna, nikad nisi vidjela nita tako lijepo
pokuaj to zapamtiti, potrudi se zapamtiti sve lijepo to vidi kako bi sve to
uvijek bilo uz tebe, ak i kad vie nee vidjeti. Mislim da nikad nisam tako
intenzivno promatrala svijet kao na tim putovanjima vlakom prema sjeveru. Htjela
sam da mi pripada sve, da sva ta ljepota bude dio mene, i sjeam se kako sam je
pokuavala zapamtiti, spremiti za poslije, trudila se zadrati je za vremena kad e
mi uistinu biti potrebna. No ono udno je da od toga nije ostalo nita. Tako sam se
trudila, no nekako bi sve to nestajalo, i na kraju je jedino sjeanje bilo sjeanje na
to koliko sam se trudila. Sve je prolazilo prebrzo, i kad bih neto ugledala to bi mi
ve izlijetalo iz glave na to mjesto zasjedale bi stvari koje bi iezavale prije
nego to sam ih stigla vidjeti. Jedino mi je ostala zamuenost, bljetava i prelijepa
zamuenost. Stabla i nebo i voda sve je nestalo. Bilo je ve nestalo i prije nego
to je bilo moje.
Dakle, posve je neprilino osjeati samo gaenje. Svi su podloni zaboravu,
ak i u najpovoljnijim uvjetima, a na ovakvom mjestu, gdje iz stvarnog svijeta
nestaje toliko toga, moe samo zamiljati koliko se toga neprekidno zaboravlja.
Na kraju, problem nije u tome to toliko ljudi zaboravlja, nego to to ne
zaboravljaju svi jedno te isto. Ono to postoji u pamenju jednoga, moe biti
nepovratno izgubljeno u sjeanju drugoga i to stvara potekoe, neprijelazne
prepreke razumijevanju. Kako moe nekome govoriti o, na primjer, zrakoplovima,
ako ta osoba ne zna to je to zrakoplov? To je spor i neizbjean proces brisanja.
Rijei kao da ive neto dulje od stvari, no i one naposljetku nestaju, zajedno sa
slikama koje su neko budile. Nestaju cijele kategorije pojmova na primjer,
lonci za cvijee, filtri za cigarete, gumene vrpce neko vrijeme ovjeku uspijeva
prepoznati rijei ak i kad se ne moe sjetiti njihova znaenja. No zatim, malo
pomalo, rijei postaju samo zvukovi, sluajne nakupine glotala i frikativa, oluja

uskovitlanih fonema da bi, na kraju, sve to prelo u nerazumljivo blebetanje. Pojam

lonac za cvijee nee imati nita vie smisla od pojma sljkdatitif. Um e ga uti, ali
e ga registrirati kao neto neprepoznatljivo, rije jezika kojim ne zna govoriti. I
kako sve vie i vie takvih nepoznatih rijei iznie oko ovjeka, razgovori postaju
pomalo naporni. U stvari, svatko od nas govori svojim osobnim jezikom, i dok
nestaju sve toke zajednikog razumijevanja, postaje sve tee i tee komunicirati i
sa kime.
Morala sam odbaciti ideju o povratku kui. Od svega to mi se dosad
dogodilo, mislim kako je to bilo najtee prihvatiti. Sve do tada zavaravala sam se
mislei kako se mogu vratiti kad god poelim. No otkad su poeli podizati lukobran
i okupili toliko ljudi koji e njime sprijeiti odlazak, ta se utjena pomisao
rasprsnula u komadie. Prvo je umrla Isabel, zatim sam ostala bez stana. Jedina mi
je utjeha bila pomisao na dom, a onda sam, odjednom, ostala i bez nje. Prvi put
otkad sam stigla u grad, obuzeo me pesimizam.
Pomiljala sam da krenem u suprotnom pravcu. Guslaev bastion stajao je na
zapadnom kraju grada, i navodno je putovnica bila sve potrebno da ga se proe.
Vjerovala sam kako je sve bolje od grada, ak i ono nepoznato, no nakon nekoliko
posjeta raznim upravnim slubama, i dana provedenih u redovima samo da bih
saznala da moram zahtjev odnijeti u neki drugi ured, konano sam saznala kako je
cijena putovnice skoila na dvije stotine glota. To nije dolazilo u obzir, budui da
bih time potroila vei dio uteevine. Naula sam glasine o podzemnoj
organizaciji koja za desetinu te svote krijumari ljude iz grada, ali je veina
smatrala kako je rije o prevari mudroj klopci koju je postavila nova uprava.
Govorili su kako na izlazu iz tunela ekaju policajci i hvataju te onog trenutka kad
isplazi iz tunela i odmah te prebacuju u jedan od logora za prisilni rad u junoj
rudarskoj zoni. Nisam mogla znati jesu li ta nagaanja tona ili pogrena
tovie, nije vrijedilo truda. Uostalom, dola je zima i zavrila to poglavlje. Sva
razmiljanja o odlasku moraju priekati do proljea naravno, pretpostavljajui
kako u ga doekati. U ovim okolnostima nita mi se nije inilo manje izvjesnim.
Bila je to najtea zima koju pamtim svi su je zvali Stranom zimom te
ak i sad, godinama poslije, ostaje kao najvaniji dogaaj u povijesti grada,
razdjelnica izmeu dva razdoblja.
Hladnoa je trajala pet, est mjeseci. Povremeno bi dolo do kraeg
zatopljenja, no te su kratkotrajne provale topline samo poveavale tekoe.
Snijeilo bi cijeli tjedan goleme, zasljepljujue oluje koje bi grad zatrpale
bjelinom a zatim bi se sunce nakratko pojavilo, palei nekoliko trenutaka gotovo
ljetnom snagom. Snijeg bi se otopio, te bi do popodneva ulice bile poplavljene.
ahtove bi preplavila bujica, a odasvud bi blijetali voda i svjetlo, kao da se cijeli
svijet pretvorio u golemi kristal koji se topi. Onda bi se nebo naglo zamrailo,
dola bi no, a temperatura bi ponovno pala ispod nitice voda bi se smrzavala

tako brzo da je led stvarao neobine oblike grbe, valie, vrtloge, valove
zaustavljene na vrhuncu minijatura geoloke bjesomunosti. Do jutra bi,
naravno, postalo nemogue hodati ljudi su se klizali jedni preko drugih,
razbijali glave na ledu, nemono trzali udovima na glatkim i tvrdim povrinama. I
onda bi ponovno zasnijeilo te bi se krug ponovno zatvorio. Trajalo je mjesecima, i
kad je konano zavrilo, umrle su tisue ljudi. Stare zgrade uruavale su se pod
teretom snijega, pa su ak i oni najbolje zaklonjeni i dobro uhranjeni trpjeli
bezbrojne gubitke. Hladnoa je izluivala, a sjediti cijele dane u nezagrijanom
stanu nije bilo nita bolje od bivanja vani. Ljudi su razbijali namjetaj i palili ga ne
bi li se ugrijali, a mnoga su se ognjita otela nadzoru. Zgrade su se ruile gotovo
svakodnevno, ponekad i cijele etvrti. Kad god bi izbio poar, golemi broj
beskunika pojurio bi tamo i zadravao se u blizini sve dok je zgrada gorjela
uivali su u toplini i veselili se gledajui kako se plamen uzdie u nebo. Te su zime
posjekli sva stabla u gradu i iskoristili ih za ogrjev. Nestale su sve domae
ivotinje. Pobijene su sve ptice. Manjak hrane postao je toliko drastian da su
zaustavili ak i gradnju valobrana samo est mjeseci nakon poetka radova
kako bi svi policajci uvali poiljke robe za gradske trnice. Usprkos tomu, planulo
je nekoliko pobuna, dakle jo mrtvih, jo ranjenih, jo vie bolesnih. Nitko ne zna
koliko je ljudi umrlo te zime, ali sam ula procjene da je nestalo izmeu treine i
etvrtine stanovnitva.
Mene je, nekako, sluila srea. Krajem studenog uhitili su me u pobuni za
hranu na Ptolomejevu bulevaru. Tog se dana, kao obino, stvorio beskrajan red, i
nakon dva sata ekanja bez ikakvog pomaka, trojica preda mnom su poeli vrijeati
policajca. On je izvukao pendrek i nasrnuo na nas, spreman da udari svakoga tko
mu stane na put. Policija je uvijek prvo udarala, a tek onda postavljala pitanja
znala sam da se neu moi obraniti. Ne razmiljajui ni trenutka, izletjela sam iz
reda i potrala niz ulicu koliko su me noge nosile. Policajac se zbunio, nainio
nekoliko koraka prema meni, a zatim se zaustavio, oito elei paziti dalje na
svjetinu. Ako sam otila, to bolje za njega. Nastavila sam trati, i ba kad sam
stigla do ugla, ula sam kako je svjetina poela urlati. Osjetila sam iskonsku
paniku, znala sam da e za nekoliko minuta cijelo podruje preplaviti novi
policijski odredi. Nastavila sam trati najbre to sam mogla, skretala iz ulice u
ulicu, nisam se usuivala osvrtati. Nakon etvrt sata trala sam uz veliku kamenu
zgradu. Nisam znala progone li me, no u tom su se trenutku blizu mene otvorila
vrata, te sam projurila ravno kroz njih. Na pragu je stajao mukarac blijeda lica s
naoalama, spremao se izai. Pogledao me s uasom kad sam kliznula pored njega.
Ula sam u nekakav ured malenu sobu s tri-etiri stola, zatrpan papirima i
knjigama.
Ne moete ui, nervozno je rekao. Ovo je knjinica.
ivo mi se fuka da je i guvernerova palaa, rekla sam, presavijena u
struku, pokuavajui doi do daha. Sad sam tu, i nitko me nee izbaciti.

Morat u vas prijaviti, procijedio je, ljigavo. Ne moete upasti tek tako.
Ovo je knjinica, i nitko ne moe ui bez propusnice.
Njegova me prijetvornost toliko smela da nisam znala to rei. Bila sam
iscrpljena, na kraju snaga, i umjesto da se raspravljam s njim, gurnula sam ga svom
snagom na tlo. Glup potez, ali se nisam mogla obuzdati. Naoale su mu poletjele s
lica i pale na pod na trenutak me obuzela elja da ih zdrobim.
Prijavite me, kako vam drago, rekla sam. Ne izlazim odavde dok me ne
odvuku. Prije nego to se uspio pridii, okrenula sam se i protrala kroz vrata do
drugog kraja sobe.
Nala sam se u velikoj dvorani, golemoj i velianstvenoj prostoriji visokog
stropa i mramornih podova. Neizmjeran kontrast izmeu siunog ureda i ovog
divovskog prostora zapanjio me. Moji koraci su odjekivali, kao da mi se i dah
odbijao od zidova. Skupine ljudi etale su po dvorani, meusobno tiho razgovarali,
oito utonuli u duboke rasprave. Kad sam ula, nekoliko ih je okrenulo glave prema
meni, refleksno, trenutak kasnije nitko me vie nije gledao. Prola sam pored njih
najmirnije i najtie to sam mogla, zagledana u pod pravila sam se da znam kamo
idem. Desetak metara kasnije nala sam stubite te sam se poela uspinjali.
To je bio prvi put da sam ula u Nacionalnu knjinicu. Velianstvena zgrada,
zidova punih portreta guvernera i generala, redova stupova u talijanskom stilu i
prelijepog mramora jedna od gradskih znamenitosti. No i njezina su zlatna
vremena odavno prola. Na drugom katu uruio se strop, stupovi su pali i slomili se
posvuda rasute knjige i papiri. I dalje sam viala grupice koje su etale uokolo
veinom mukarci, primijetila sam i nisu na mene obraale nikakvu
pozornost. Na drugom kraju police s katalozima naila sam na zelena, koom
obloena vrata koja su vodila do zatvorenog stubita. Popela sam se na sljedei kat
i nala se u dugom, niskom hodniku s brojnim vratima na obje strane. U hodniku
nije bilo nikoga, i budui da iza vrata nisu dopirali nikakvi zvukovi, pretpostavila
sam da su sobe prazne. Pokuala sam otvoriti prva zdesna, no bila su zakljuana. I
sljedea su bila zakljuana. Posve neoekivano, otvorila su se trea. Unutra je, oko
drvenog stola, sjedilo pet-est mukaraca i neto ivo i urno raspravljalo. Soba je
bila ogoljena i bez prozora, sa zidova se gulila ukasta boja, sa stropa je kapala
voda. Svi su bili bradati, odjeveni u crno, sa eirima na glavama. Toliko me
zapanjilo to sam ih otkrila tamo da sam poela zatvarati vrata. No najstariji medu
njima okrenuo se prema meni i podario mi prelijep osmijeh, toliko ispunjen
toplinom i blagou da sam zastala.
Moemo li to uiniti za vas? upitao je.
Govorio je s primjetnim naglaskom ( je prelazilo u , v u f), ali nisam mogla
odrediti otkuda potjee. Moemo li to uiniti sa fas? Onda sam ga pogledala u oi,
i odjednom sam shvatila.
Mislila sam da su svi Zidovi mrtvi, proaptala sam.

Ostalo nas je nekoliko, rekao je i ponovno mi se nasmijeio. Znate, teko

nas se rijeiti.
I ja sam idovka, izvalila sam. Zovem se Anna Blume i dolazim izdaleka.
U gradu sam ve vie od godinu dana, traim brata. Vjerojatno ga ne znate. Ime mu
je William. William Blume.
Ne, draga, rekao je i odmahnuo glavom, nikad nisam sreo tvog brata.
Pogledao je svoje kolege za stolom i upitao ih isto, no nitko od njih nije znao
Williama.
Odavno je otiao, rekla sam. Mislim da je mrtav, osim ako nekako nije
uspio pobjei.
Vrlo mogue, blago je rekao rabin. Znate, toliki su umrli. Najbolje je ne
oekivati uda.
Vie ne vjerujem u Boga, ako to elite rei, rekla sam. Odustala sam od
toga jo kao mala.
Teko je ne odustati, rekao je rabin. Kad razmotrite dokaze, postoje jaki
razlozi zato toliki razmiljaju poput vas.
Neete mi rei da vi vjerujete u Boga, rekla sam.
Mi razgovaramo s njim. uje li nas on, ili ne uje, to je drugi par rukava.
Moja prijateljica Isabel vjerovala je u Boga, nastavila sam. I ona je mrtva.
Prodala sam njenu Bibliju za sedam glota gospodinu Gambinou, Agentu uskrsnua.
Nisam li time uinila neto strano?
Nije nuno. Uostalom, ima i vanijih stvari od knjiga. Hrana prije molitve.
U njegovoj sam se blizini osjeala neobino, to sam vie razgovarala s njim,
vie sam zvuala kao dijete. Moda me podsjetio kakav je svijet bio kad sam bila
jako mala, tamo u onim mranim vremenima dok sam jo vjerovala u ono to su mi
govorili oevi i uitelji. Ne znam sigurno, no s njim sam se osjeala sigurnom,
znala sam da mu mogu vjerovati. Gotovo nesvjesno, posegnula sam u dep kaputa i
izvukla fotografiju Samuela Farra.
Tragam i za ovim ovjekom, rekla sam. Zove se Samuel Far, i velika je
mogunost da on zna to mi se dogodilo s bratom.
Pruila sam sliku rabinu, on ju je gledao nekoliko trenutaka i odmahnuo
glavom, rekavi da ne prepoznaje lice. Ve sam poela osjeati razoaranje, kad je
progovorio mukarac na drugom kraju stola. Bio je najmlai medu njima, s
riastom bradom, manjom i rjeom od ostalih.
Rabbi, javio se srameljivo. Mogu li rei neto?
Isaae, ne treba ti niije doputenje, rekao je rabin. Moe govoriti to ti
je volja.
Naravno, nisam siguran, ali mislim da znam tko je taj ovjek, rekao je

mladi. Poznajem nekoga tko se tako zove. Moda to nije ovjek kojega trai
mlada dama, ali ime mi je poznato.
Onda pogledaj sliku, rekao je rabin, gurnuvi mu sliku preko stola.
Isaac je pogledao, a lice mu je bilo toliko mrano i bezizraajno da sam
odmah izgubila nadu. Slinost je jako slaba, konano je progovorio. No kad
sam dobio priliku prouiti je, mislim da je neupitno kako je to taj ovjek.
Isaacovo se blijedo, uenjako lice razvuklo u osmijeh. Razgovarao sam s njim
nekoliko puta, nastavio je. Vrlo inteligentan, ali jako ogoren. Razilazili smo se
u svim pitanjima.
Nisam mogla vjerovati to ujem. Prije nego to sam uspjela zaustiti ita,
rabin je zapitao: Isaae, gdje ga se moe pronai?
Gospodin Farr nije daleko, rekao je Isaac, koji nije mogao odoljeti.
Zacerekao se i dodao: ivi ovdje, u knjinici.
Istina? Konano sam uspjela progovoriti. To je stvarno istina?
Naravno da je istina. Ako elite, mogu vas odmah odvesti k njemu. Isaac je
zastao, i okrenuo se rabinu. Pretpostavljam da imam vau privolu.
Rabin je izgledao manje zabrinut. Je li on lan jedne od akademija? upitao
je.
To ne znam, odgovorio je Isaac. Mislim da je neovisni. Priao mi je kako
je neko radio za neke novine.
Tono, rekla sam. Savreno tono. Samuel Farr je novinar.
A to radi sada?, upitao je rabin, ne marei za moju upadicu.
Pie knjigu. Ne znam koja je tema, ali predmnijevam kako ima veze sa
gradom. Nekoliko smo puta razgovarali u velikoj dvorani. Postavlja iznimno
prodorna pitanja.
Suosjea li? upitao je rabin.
Neutralan je, rekao je Isaac. Nije ni za ni protiv. Izmuen ovjek, ali
apsolutno poten, u njemu nema nimalo sebinosti.
Rabin se okrenuo prema meni kako bi objasnio. Jasno vam je da imamo
brojne neprijatelje, rekao je. Naa je dozvola na kocki jer vie nemamo puni
akademski status, te moramo biti iznimno oprezni. Kimnula sam, trudei se
izgledati kao da znam o emu govori. No, u ovim okolnostima, nastavio je, ne
vidim kako bi Isaacu tetilo da vam pokae gdje on ivi.
Hvala, rabbi, rekla sam. Uistinu sam zahvalna.
Isaac e vas odvesti do vrata, ali ne elim da ide ijedan korak dalje. Je li to
jasno? Pogledom koji je odavao spokoj i autoritet pogledao je uenika.
Da, rabbi, rekao je Isaac.

Rabin je ustao i rukovao se sa mnom. Anna, morate doi i posjetiti me

nekad, rekao je. Odjednom je izgledao jako staro i jako umorno. elim znati
kako je sve zavrilo.
Vratit u se, rekla sam. Obeajem.
Soba je bila na devetom katu, na samom vrhu zgrade. Isaac je pobjegao im
smo stigli, promrmljao neto nerazumljivo kako ne smije ostati, te sam odjednom
ostala sama, stajala u mrkloj tami hodnika, dok mi je u lijevoj ruci gorjela malena
svijea. Postoji zakon gradskog ivota koji glasi kako se nikad ne kuca na vrata,
ako se ne zna to je s druge strane. Zar sam prevalila sav taj put samo da si na
glavu navalim neku novu pogibelj? Samuel Farr bio mi je samo ime, amblem
nemoguih enja i besmislenih nada. Koristila sam ga kako bih ila dalje, a kad
sam konano stigla na njegov prag, osjeala sam stravu. Da svijea nije tako brzo
gorjela, moda nikad ne bih skupila snage da pokucam.
Iz sobe se zauo otar, neprijateljski glas. Odlazite, rekao je.
Traim Samuela Farra. Je li u sobi Samuel Farr? Tko pita? upitao je glas.
Anna Blume, rekla sam.
Ne poznajem nijednu Annu Blume, odvratio je. Odlazite.
Sestra sam Williama Blumea, rekla sam. Pokuavam vas nai vie od
godinu dana. Ne moete me otjerati. Ako ne otvorite vrata, nastavit u kucati.
ula sam kako je zakripala stolica, pratila zvuk koraka koji su mi se
primicali, i onda se reza izvukla iz leita. Vrata su se otvorila i odjednom me
preplavilo svjetlo, bujica suneva svjetla koje se u hodnik izlilo kroz prozor u
sobi. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da mi se oi priviknu. Kad sam naposljetku
ugledala osobu ispred mene, prvo sam spazila pitolj mali, crni, uperen ravno u
moj trbuh. Bio je to Samuel Farr, tu nije bilo sumnje, ali nije vie nalikovao
fotografiji. Krupni mladi sa slike pretvorio se u koatu i bradatu spodobu s
kolobarima ispod oiju, iz ijeg je tijela kuljala nervozna i nepredvidljiva snaga.
Izgledao je kao da nije spavao mjesec dana.
Kako mogu znati da je istina to to tvrdite? upitao je.
Zato to to tvrdim. I zato to biste bili glupi da mi ne vjerujete.
Trebam dokaz. Neu vas pustiti unutra ako mi ne dokaete.
Samo me trebate sluati kako govorim. Naglasak mi je jednak vaem.
Dolazimo iz iste zemlje, iz istog grada. Vjerojatno smo i odrasli u istoj etvrti.
Svatko moe oponaati govor. Morate dati vie.
Recimo, ovo, rekla sam, posegnula u dep i izvukla fotografiju.
Prouavao ju je bez rijei dvadesetak sekundi, a tijelo kao da mu se malopomalo uruavalo, tonuo je u sebe. Kad me ponovno pogledao, primijetila sam da

je spustio ruku i pitolj.

Blagi Boe, rekao je tiho, gotovo aptom. Otkud vam ovo?
Dao mi je Bogat prije nego to sam otila.
To sam ja, rekao je. Tako sam nekad izgledao. Znam.
Teko je povjerovati.
Ba i ne. Samo se sjetite koliko ste ve ovdje.
Na trenutak je naizgled utonuo u misli. Kad me pogledao ponovno, kao da me
vie nije poznavao.
to kaete, tko ste? Nasmijeio se pokajniki, vidjela sam da mu nedostaju
tri ili etiri donja zuba.
Anna Blume. Sestra Williama Blumea.
Blume. Zvui kao um ili um, recimo.
Upravo tako. Blumno i umno. Kako god elite.
Pretpostavljam da biste eljeli ui.
Tono. Zato sam dola. Moramo pretresti bezbroj stvari.
Soba je bila malena, ali se dvoje moglo smjestiti. Madrac na podu, stol i
stolac kraj prozora, pe na drva, hrpe papira i knjiga naslagane uz jedan zid, odjea
u kartonskoj kutiji. Podsjetilo me na studentske sobe u domovima sliila je
tvojoj sobi na sveuilitu one godine kad sam te dola posjetiti. Nizak strop, koji se
prema vanjskom zidu strmo sputao, te je bilo nemogue uspravno doi do tog kraja
sobe. Prozor na tom zidu bio je istinski neobian prelijep, u obliku lepeze,
zauzimao je gotovo cijelu povrinu. Bio je nainjen od debelih staklenih ploa,
podijeljenih uskim olovnim ipkama sloenog uzorka koji je podsjeao na
leptirovo krilo. Kroz prozor se vidjelo miljama daleko sve do Guslaevog
bastiona, a i dalje.
Sam mi je pokazao da sjednem na krevet, zatim je sjeo za stol i okrenuo se
prema meni. Ispriao se to mi je prijetio pitoljem, no stanje je teko, rekao je, i
ne smije riskirati. U knjinici ivi ve gotovo godinu dana, a krui pria da u sobi
dri velike novce.
Kako vam izgleda soba, rekla sam, nikad ne bih pogodila da ste bogati.
Ne troim na sebe. Troim ga na knjigu koju piem. Plaam ljudima koji
dolaze ovamo i razgovaraju sa mnom. Svaki razgovor ima svoju cijenu, ovisno o
trajanju. Jedan glot za prvih sat vremena, pola glota za svaki sljedei sat. Obavio
sam ve stotine priu za priom. Ne znam nijedan drugi nain kako bih to radio.
Znate, pria je uistinu velika, i nemogue je da je ispria samo jedan ovjek.
Sama je u grad poslao Bogat, pa se i sad pitao to ga je opsjelo da prihvati taj
zadatak. Svi smo znali da se vaem bratu dogodilo neto strano, rekao je. Nije
se javio vie od est mjeseci, i svi koji su poli za njim zavrili su u istoj kai. Sto

Bogata, naravno, nije smetalo. Pozvao me u ured jednog jutra, i rekao: ?Mladiu,
ovo je prilika koju si ekao. aljem te kao Blumeovu zamjenu.?Naredbe su bile
jasne: otii ovamo, otkriti to se dogodilo Williamu, ostati iv. Tri dana kasnije
priredio mi je oprotajni tulum sa ampanjcem i cigarama. Bogat je drao zdravicu,
svi su mi nazdravljali, rukovali se sa mnom, udarali me po leima. No, bar nisam,
kao Willoughby, doma imao troje djece i akvarij s hrpom zlatnih ribica. to god
mislili o njemu, ef zna. Nikad ga nisam optuivao zato to je odabrao mene. Istini
za volju, vjerojatno bih i sam elio ii. Da nije, lako bih dao otkaz. Tako je poelo.
Spakirao sam se, zailjio olovke i oprostio se. To je bilo prije vie od godinu i
pol. Ne treba ni rei kako nisam poslao nijedno izvjee, kao ni pronaao
Williama. ini se kako sam se, cijelo to vrijeme, odravao na ivotu. No ne bih se
elio kladiti koliko e to potrajati.
Nadala sam se da ete mi moi rei neto odreenije o Williamu, rekla
sam. Bilo to.
Sam je odmahnuo glavom. Ovdje nita nije odreeno. Uzimajui sve u obzir,
trebali biste biti sretni zbog toga.
Neu se odrei nade. Ne dok ne budem znala sigurno.
Vae pravo. Iako, mislim kako bi bilo mudro oekivati samo najgore.
To mi je rekao i rabin.
To bi vam rekla svaka suvisla osoba.
Sam je govorio rastrgano, kao da se rugao samome sebi, preskakao s teme na
temu tako da mi ga je bilo teko slijediti. Osjeala sam da je na rubu loma
ovjek koji se pretjerano naprezao i koji jedva moe stajati. Rekao je kako je
prikupio preko tri tisue stranica biljeki. Ako nastavi tim tempom, pretpostavljao
je kako e pripremne radove zavriti za pet do est mjeseci. Problem je bio
nedostatak novca, i sve se okretalo protiv njega. Nije mogao vie plaati intervjue,
sredstva su mu toliko okopnjela da je jeo svaki drugi dan. to je samo pogoralo
stanje. Nestajalo mu je snage, i ponekad mu se toliko vrtjelo u glavi da nije vidio
to pie. Ponekad bi zaspao za stolom, posve nesvjestan toga.
Ubit ete se prije nego to zavrite, rekla sam. emu to? Morali biste
prestati pisati i malo se pobrinuti za sebe.
Ne mogu stati. Knjiga je jedino to me tjera naprijed. Spreava me da
razmiljam o sebi i ne potonem u vlastiti ivot. Ako ikad prestanem raditi na njoj,
izgubljen sam. Mislim kako ne bih doekao sljedee jutro.
Nitko nee itati vau prokletu knjigu, bijesno sam rekla. Ne shvaate?
Nije vano koliko stranica napiete. Nitko nee vidjeti vae djelo.
Grijeite. Rukopis u ponijeti kui sa sobom. Knjiga e se objaviti, i tada e
svi znati to se dogaa ovdje.
Nemate pojma o emu govorite. Jeste li uli za valobran? Odavde je

nemogue otii.
Znam za valobran. No on je samo jedno mjesto. Ima ih jo, vjerujte mi. Uz
obalu, prema sjeveru. Moe se prema zapadu, kroz naputena podruja. Kad doe
vrijeme, bit u spreman.
Neete to doivjeti. Kad zavri zima, neete biti spremni ni za to.
Neto e iskrsnuti. Ako i nee, meni to vie nee biti vano.
Koliko vam je novca ostalo?
Ne znam. Mislim trideset, trideset pet glota.
Zaprepastila sam se, uvi koliko malo ima. Uz sve mogue predostronosti,
troenjem samo na ono najpotrebnije, trideset glota potraju najvie tri do etiri
tjedna. Odjednom sam shvatila u kakvoj je pogibelji Sam. Iao je ravno u smrt,
posve nesvjestan toga.
U tom su mi trenutku navrle rijei na usta. Nisam imala pojma to znae, sve
dok ih nisam sama zaula, no tad je bilo prekasno. Imam neto novca, rekla sam.
Nije mnogo, ali je daleko vie nego to imate.
To bolje za vas, rekao je Sam.
Ne razumijete, rekla sam. Rekla sam da imam novac, dakle voljna sam ga
podijeliti s vama.
Podijeliti? Zaboga, zato?
Da nas odrim na ivotu, rekla sam. Meni treba mjesto za ivot, vama je
potreban novac. Ako se udruimo, imamo ansu preivjeti zimu. Ako ne, umrijet
emo oboje. Mislim da je to neupitno. Umrijet emo, a glupo je umrijeti kad to nije
neizbjeno.
Grubost mojih rijei potresla nas je oboje, te smo neko vrijeme utjeli. Sve je
to bilo suro, bahato, no na neki sam nain uspjela izrei istinu. Prvi mi je poriv bio
ispriati se, ali dok su rijei lebdjele u zraku izmeu nas, imale su sve vie smisla,
te sam oklijevala povui izgovoreno.
Mislim da smo oboje shvaali to se dogaa, no to nam nije nimalo
olakavalo izgovoriti sljedeu rije. U slinim su se situacijama stanovnici grada
znali meusobno pobiti. Ubiti nekoga zbog sobe ili neto sitnia nije bilo nita.
Moda je taj na meusobni obraun upravo spreavala jednostavna injenica da
ne pripadamo ovamo. Nismo graani ovog grada. Odrasli smo na drugom mjestu, i
to je moda bilo dovoljno da osjetimo kako znamo neto jedno o drugomu. Nisam
sigurna. Ta nas je ansa bacila jedno na drugo na neki, gotovo nepersonalni nain,
ini mi se da je time susret poprimio neku vlastitu logiku, silinu neovisnu o nama.
Iznijela sam nesvakidanji prijedlog, neobuzdan skok prema bliskosti, a Sam nije
rekao ni rije. Samo postojanje te utnje bilo je neobino. to je dulje trajala,
osjeala sam kako daje vrijednost svemu to sam rekla. Kad je to zavrilo, nije se
vie imalo o emu raspravljati.

Ovdje je strano tijesno, rekao je Sam, osvrui se po sobici. Gdje biste

spavali?
Nije bitno, rekla sam. Ve emo neto izmisliti.
William je ponekad priao o vama, rekao je, a u kutovima usana pojavio se
traak smijeka. ak me i upozoravao na vas. ?uvaj se moje mlade sestre?,
govorio bi. ?Ta riga vatru.?Dakle, Anna Blume, jeste li vi baca plamena?
Znam to mislite, rekla sam, ali ne morate strepiti. Neu vam se plesti pod
nogama. Nisam glupa. Znam pisati i itati. Znam misliti. Sa mnom ete bre zavriti
knjigu.
Ne strepim, Anna Blume. Sklonili ste se ovdje od zime, bacili se na moj
krevet i predloili da me uinite bogatim oekujete da strepim?
Ne pretjerujte. Bogatstvo iznosi manje od tristo glota. ak i manje od dvjesto
sedamdeset pet.
Kao to rekoh bogata. Ako tako kaete.
Kaem. I dodajem: imali smo stranu sreu to pitolj nije bio nabijen.
Tako sam preivjela Stranu zimu. Stanovala sam u knjinici sa Samom, i
sljedeih est mjeseci ta je sobica bila sredite moga svijeta. Mislim da te nee
okirati injenica da smo spavali u istom krevetu. Trebala bih biti od kamena da se
oduprem takvoj kunji, i kad se to konano dogodilo, tree ili etvrte noi, oboje
smo se osjeali blesavo to smo ekali toliko dugo. Isprva su postojala samo tijela,
bjesomuan sudar i prepletanje udova, rasipanje nakupljene udnje. Osjeaj
pranjenja bio je golem, te smo sljedeih dana troili jedno drugo gotovo do
iscrpljenosti. Nakon toga se sve smirilo, moralo je biti tako te smo se, u tjednima
koji su slijedili, polako zaljubljivali jedno u drugo. Ne govorim samo o
njenostima i udobnostima zajednikog ivota. Zavoljeli smo se duboko i
nepovratno, kao da se nikad neemo razdvojiti.
To su mi bili najbolji dani. Ne samo ovdje, zna, nego uope najbolji dani
mog ivota. udno je to sam mogla biti tako sretna u tim jezivim vremenima, no
ivot sa Samom promijenio je sve. Izvana se stanje nije u mnogome promijenilo. I
dalje su postojale stare borbe, isti problemi s kojima se suoavalo svakodnevno,
ali sam dobila priliku da se nadam, te sam poela vjerovati kako e prije ili kasnije
doi kraj naim nevoljama. Sam je o gradu znao vie od ikoga drugoga. Mogao je
izrecitirati popise svih vlada u proteklih deset godina. Znao je imena guvernera,
gradonaelnika i bezbrojnih niih slubenika. Poznavao je cijelu povijest Carinika,
opisivao kako su se gradile energane, priao mi do pojedinosti povijest i najmanjih
sekti. Uz toliko znanje i dalje je bio uvjeren da moemo izai iz grada to me
uvjerilo. Sam nije iskrivljavao injenice. Bio je novinar i uvjebao se sa sumnjom
promatrati svijet. Nije matao, nije stvarao mutne pretpostavke. Ako je rekao da je

mogue otii kui, to je znailo da zna kako je to mogue.

Openito uzevi, Sam nije bio preveliki optimist, ne bi ga se moglo nazvati
oputenim. U njemu je neprekidno kipio nekakav gnjev, ak i kad je spavao
izgledao je izmueno, trzao se pod pokrivaem kao da se bori i u snovima. Kad
sam se uselila, bio je u loem stanju, pothranjen, neprekidno je kaljao, i trebalo mi
je vie od mjesec dana da ga povratim u stanje slino zdravlju. Do tad sam ja
radila gotovo sve. Odlazila sam nabavljati hranu, praznila none posude, kuhala i
istila sobu. Kad je Sam kasnije dovoljno ojaao da i sam podnese hladnou,
poeo je izlaziti ujutro kako bi obavio kupovinu, tvrdei da moram nadoknaditi san.
Sam je bio iznimno nadaren za njenost i stvarno me volio, daleko vie nego to
sam oekivala da e me itko voljeti. Ako su ga njegovi napadaji gorine ponekad
odvajali od mene, bili su njegovi i samo njegovi. Ostao je opsjednut knjigom, i
obiavao se pretjerano naprezati, radio bi preko granice snaga. Suoivi se s
pritiskom da sav taj raznorodni prikupljeni materijal uredi u neto smisleno, znao
bi ponekad gubiti vjeru u projekt. Proglaavao bi ga bezvrijednim, jalovom hrpom
papira koji se trude izrei neizrecivo, i tada bi padao u depresije koje bi trajale i
po tri dana. Takva mrana raspoloenja slijedila bi, neizostavno, razdoblja
neizmjerne njenosti. Tada bi mi kupovao male darove jabuku, ili vrpcu za kosu,
ili komad okolade. Moda nije smio troiti taj viak novca, no morala bih biti od
kamena da me ne dirnu ti maleni znakovi panje. Ja sam uvijek bila ona praktina,
nematovita domaica koja je drhtala i strepila, ali kad bi Sam tako pretjerao,
obuzeo me ushit, preplavila bi me radost. Nisam si mogla pomoi. Morala sam
znati da me voli, pa ako je to znailo da emo malo bre ostati bez novca, bila sam
voljna platiti tu cijenu.
Oboje smo strasno eljeli cigarete. Ovdje je duhan teko pronai, a kad ga se
pronae jezivo je skup, no Sam je imao neke veze na crnom tritu koje je pohvatao
skupljajui materijale za knjigu, te je esto znao nai kutiju s dvadeset cigareta za
samo jedan ili jedan i pol glot. Mislim na prave, stare cigarete, one koje su se
proizvodile u tvornicama i izlazile iz njih u raznobojnim omotima zatienima
celofanom. One koje je nabavljao Sam bile su ukradene s raznih brodova s
humanitarnom pomoi koji su se sidrili ovdje u prolosti, a nazivi su veinom bili
otisnuti na jezicima koje nismo mogli ni proitati. Zapuili bi kad bi se smrailo,
leali smo u krevetu i gledali kroz veliki, lepezasti prozor, promatrali smo nebo i
njegove kaprice, oblake koji plove preko mjeseca, malene zvijezde, oluje koje su
se obruavale s visina. Isputali bismo dim iz usta i gledali kako lebdi po sobi,
bacajui sjene na zidu koje bi se rasplinjavale onog trenutka kad bi se stvorile. U
svemu tomu bilo je neke lijepe nepostojanosti, nekakve sudbine koja nas sa sobom
vue u nepoznate zakutke zaborava. Cesto smo tada razgovarali o domu, prizivajui
sva sjeanja koja smo jo imali, oivljujui i one najmanje, najjasnije slike u nekoj
vrsti lijenog prizivanja javorova stabla posaena u Aveniji Miro, u listopadu,
satovi s rimskim brojkama u uionicama dravnih kola, svjetiljka u obliku zelenog
zmaja u kineskom restoranu preko puta sveuilita. Bili smo u stanju dijeliti aromu

svih tih sjeanja, oivljavati bezbrojne sluajnosti svijeta kojeg smo poznavali od
djetinjstva i, mislim da nam je to pomoglo odravati moral, pomoglo nam je
vjerovati da emo se jednog dana moi vratiti svemu tomu.
Ne znam koliko je ljudi ivjelo u knjinici u to vrijeme, pretpostavljam mnogo
vie od stotinu, a moda i vie. Stanari su svi redom bili znanstvenici i pisci, ostaci
Pokreta za proienje koji se rodio usred nemira tijekom prolog desetljea.
Prema Samovim priama, tadanja je vlada utemeljila politiku tolerancije,
ugoujui znanstvenike u vie javnih zgrada u okolici grada u sveuilinoj
teretani, naputenoj bolnici i Nacionalnoj knjinici. Vlada je u potpunosti pokrivala
sve trokove (to je objanjavalo postojanje gusnate pei u Samovoj sobi i zaudno
ispravne umivaonike i toalete na estom katu), a program se s vremenom proirio
kako bi obuhvatio i odreen broj vjerskih skupina kao i stranih novinara. Kad je na
vlast dola nova vlada, dvije godine kasnije, program je prekinut. Znanstvenike
nisu izbacili iz stanova, no vlada im je uskratila bilo kakvu pomo. Broj je opao u
velikoj mjeri, budui da su okolnosti natjerale veinu znanstvenika da napuste rad i
potrae druge poslove. Oni koji su ostali, bili su veinom preputeni samima sebi,
zanemareni od nekoliko vlada koje su dolazile i odlazile. Izmeu raznih frakcija u
knjinici razvilo se nekakvo oprezno drugarstvo, koje je, u najmanju ruku,
doputalo veini da meusobno razgovaraju i izmjenjuju ideje. To mi je objasnilo
one skupine koje sam prvoga dana vidjela u predvorju. Javne rasprave odravale
su se dva sata svakog jutra takozvani ?peripatetiki sati? i svi stanovnici
knjinice bili su pozvani. Sam je Isaaca sreo na jednom od tih sastanaka, no
veinom se drao podalje znanstvenici su mu bili nezanimljivi osim kao pojava
za sebe samo kao jo jedan vid gradskog ivota. Veina se posvetila prilino
ezoterinim istraivanjima tragali su za paralelama izmeu sadanjosti i
klasine knjievnosti, provodili statistike analize populacijskih kretanja, stvarali
nove rjenike i tako dalje. Samu nita od toga nije bilo korisno, ali je pokuavao
ostati dobar sa svima znajui da znanstvenici mogu postati zli ako pomisle da se
ovjek sprda s njima. Povrno sam ih upoznala mnogo stojei u redu s nonom
posudom pored umivaonika na estom katu, razmjenjujui recepte sa enama,
sluajui traeve ipak, posluala sam Sama i nisam se zbliila ni s jednim od
njih. Uvijek sam se drala ljubazno, ali na distanci.
Osim Sama, jedino sam jo razgovarala s rabinom. Prvih mjesec dana
posjeivala sam ga kad god bih imala vremena sat vremena kasno popodne, ili u
onim rijetkim trenucima kad je Sam utonuo u knjigu, a drugog posla nije bilo. Rabin
je esto bio okupiran uenicima, to je znailo da nije uvijek imao vremena za
mene, no uspjeli smo se uvaliti u nekoliko dobrih razgovora. Pamtim njegovu
primjedbu koju je iznio kad sam ga posljednji put posjetila. Tada me toliko zatekla
da o njoj razmiljam bez prestanka. Svaki idov, rekao je, vjeruje kako pripada
posljednjem narataju svog naroda. Uvijek smo na kraju, uvijek stojimo na rubu
posljednjeg trenutka, stoga emu oekivati da e ita biti drugaije? Moda to

toliko dobro pamtim zato to ga, nakon tog razgovora, nisam vie vidjela. Kad sam
sljedei put sila na trei kat, rabin je nestao, a u njegovu je sobu uao netko drugi
mrav, elav mukarac, s naoalama metalnih okvira. Sjedio je za stolom i
bjesomuno zapisivao u biljenicu, okruen hrpama papira i neim to je
podsjealo na ljudske kosti i lubanju. U trenutku kad sam ula, podigao je glavu i
pogledao me nervozno, gotovo neprijateljski.
Nisu vas uili kucati? upitao je.
Traim rabina.
Rabin je otiao, rekao je nestrpljivo, napuivi usne i promatrajui me kao
imbecila. Svi su idovi otili prije dva dana.
O emu govorite?
idovi su izbaeni prije dva dana, ponovio je, i uzdahnuo s gaenjem.
Janseniti odlaze sutra, a jezuiti imaju rok do ponedjeljka. Nemate pojma?
Nemam blage veze o emu govorite.
Novi zakoni. Vjerske skupine izgubile su akademski status. Ne mogu
vjerovati da postoje ovakvi ignoranti.
Ne morate biti zlobni. Uostalom, tko ste vi?
Zovem se Dujardin, rekao je. Henri Dujardin. Etnograf.
I ova soba je vaa?
Tono. Soba je moja.
Sto je sa stranim novinarima? Je li se promijenio i njihov status?
Nemam pojma. I nije moja briga. Valjda su lubanja i kosti vaa briga.
Tono. Upravo ih analiziram. ije su?
Bezimeni mrtvi. Ljudi koji su se smrznuli. Znate li gdje je rabin?
Na putu u obeanu zemlju, to svakako, rekao je sarkastino. Molim vas,
idite. Ve ste mi oduzeli i previe vremena. eka me vaan posao i ne volim kad
me ometaju. Hvala. I molim vas, svakako zatvorite vrata za sobom.
Sam i ja nismo nikad osjetili posljedice tih zakona. Propast projekta izgradnje
valobrana ve je oslabio vladu, i prije nego to su strani novinari doli na red, na
vlast je stupio nov reim. Izbacivanje vjerskih skupina bio je apsurdan i oajniki
pokuaj pokazivanja moi, besmislen napad na one koji se nisu sposobni braniti.
Zapanjila me njegova potpuna beskorisnost, i to mi je jo vie otealo pomirenje s
rabinovim nestankom. Eto, tako stoje stvari ovdje. Sve nestaje, ljudi jednako kao i
predmeti, ivi zajedno s mrtvima. Oplakala sam gubitak prijatelja, a teina toga me
gotovo smrvila. Nije me vie tjeila ak ni neizbjenost smrti sve se pretvorilo
u mutno, sveprodirue nitavilo.

Nakon toga, Samova knjiga postala je najvanija stvar u ivotu. Shvatila sam
kako e, sve dok radi na njoj, postojati traak neke mogue budunosti. Sam mi je
to pokuao objasniti jo prvog dana, no to sam tek sad shvatila sama. Radila sam
sve potrebno slagala stranice, ureivala intervjue, prepisivala konane verzije,
radila istopise. Bilo bi bolje imati pisai stroj, no Sam je svoj prijenosni prodao
prije nekoliko mjeseci, a nismo si mogli priskrbiti drugi. Ionako je ve bilo teko
pribavljati dovoljne koliine olovaka i pera. Zimske su nestaice cijene podigle do
nesluenih razina, pa da nisam otprije imala est olovaka i dvije kemijske koje
sam sluajno nala na ulici vjerojatno bismo ostali bez pribora za pisanje.
Papira je bilo u obilju (Sam je, uselivi se, u sobu unio dvanaest kutija), no svijee
su bile problem koji nam je oteavao rad. Budui da smo eljeli smanjiti trokove,
dnevno svjetlo bilo nam je neophodno, no bili smo usred zime kad je sunce svoj luk
preko neba vuklo samo nekoliko sati i stoga, ako nismo eljeli knjigu razvlaiti do
vjenosti, morali smo pristati na neke rtve. Pokuali smo smanjiti koliinu cigareta
na etiri do pet na no, Sam je ponovno pustio bradu. Britvice su bile luksuz, te se
pojavio izbor izmeu njegovog glatkog lica ili mojih glatkih nogu. Noge su
premono pobijedile.
Bio dan ili no, kad bismo ili u knjinicu trebale su nam svijee. Knjige su se
nalazile u samom sreditu zgrade gdje, naravno, nije bilo prozora. Budui da je
struje nestalo jo odavno, morali smo nositi vlastitu rasvjetu. Prialo se kako je
nekada u Nacionalnoj knjinici bilo vie od milijun knjiga. Kad sam tamo stigla, taj
se broj uvelike smanjio, no ostale su jo stotine tisua primjeraka, zastraujua
tiskarska lavina. Neke su stajale uspravno na policama, neke bez reda razbacane po
podu, neke u nasumino sloenim hrpama. Knjinica je najstroe zabranjivala
iznoenje knjiga iz zgrade, no sigurno ih se mnogo prokrijumarilo i prodalo na
crnom tritu. U svakom sluaju, bilo je upitno postoji li uope knjinica. Sustav
klasifikacije bio je u potpunosti naruen, i usred takvog nereda bilo je doslovno
nemogue pronai eljenu knjigu. Uzimajui u obzir da su police imale sedam
katova, pogreno smjetena knjiga kao da je prestala postojati. Unato tomu to je,
injenino, ona i dalje fiziki bila unutar zgrade, injenica je bila da je nitko vie
nee pronai. Za Sama sam pronala nekoliko gradskih registratora, no veinom
sam odlazila tamo posve nasumino skupljati knjige. Nisam voljela biti dolje,
nikad nisam znala na koga u naletjeti, i morala sam udisati vlagu i miris plijesni i
raspadanja. Uzela bih najvie koliko sam mogla i pojurila do nae sobe. Knjige su
nas grijale tokom zime. U nedostatku bilo kakvog drugog ogrjeva, palili smo ih u
pei i grijali se. Znam da to zvui strano, no nismo imali izbora. Ili to, ili umrijeti
od zime. Naravno da uviam ironiju stanja provesti tolike mjesece radei na
knjizi, istovremeno spaljujui stotine knjiga da bismo se ugrijali. Zanimljivo, no
nikad nismo osjetili ni najmanje kajanje. Istini za volju, mislim da sam prilino
uivala bacajui knjige u vatru. Moda sam tako oslobaala neki skriveni gnjev.
Moda je to bilo samo svjesno priznavanje da mi nije vano to e biti s njima.
Nestao je svijet kojem su pripadale, te su sad bile bar malo korisne. Veinu ih nije

vrijedilo ni otvarati sentimentalni romani, zbirke politikih govora, zastarjeli

prirunici. Kad god bih pronala ita probavljivo, otvorila bih i proitala. Ponekad
bih mu, kad bi Sam bio posve iscrpljen, itala dok nije zaspao. Sjeam se kako sam
tako proitala neke dijelove Herodota, a jedne sam noi proitala udnu knjiicu
koju je Cyrano de Bergerac napisao o svojim putovanjima do sunca i mjeseca. No,
naposljetku je sve to redom zavravalo u pei, sve je otilo u dim.
Sjeajui se toga sad, i dalje vjerujem da smo se mogli izvui. Bili bismo
zavrili knjigu, i nekako bismo pronali nain da se vratimo. Da nisam onako glupo
pogrijeila na samom kraju zime, vjerojatno bih sjedila suelice tebi i priala ti
sve ovo. injenica da je to bila posve nevina pogreka nimalo ne umanjuje bol.
Trebala sam biti pametnija, i budui da sam nagonski povjerovala nekomu komu
nisam nikako trebala vjerovati, unitila sam cijeli svoj ivot. Ne dramatiziram.
Unitila sam sve i to vlastitom glupou, tako da mogu kriviti samo i jedino sebe.
Dakle, bilo je ovako. Nedugo nakon Nove Godine, otkrila sam da sam trudna.
Ne znajui kako e Sam primiti te vijesti, neko sam vrijeme krila, no jednog me
jutra pogodila grozna jutarnja munina hladan znoj, povraala sam po podu i
tako sam mu rekla istinu. Zvui nevjerojatno, ali Sam je bio sretan, moda i vie od
mene. Nije da nisam eljela dijete, zna, ali nisam mogla suzbiti strah te sam
ponekad osjeala kako me izdaje hrabrost, jer mi se i sama pomisao da rodim
dijete u ovakvim uvjetima inila posve suludom. No, koliko sam se ja brinula, Sam
je bio oduevljen. Ideja da e postati otac u potpunosti ga je ushiivala, te mi je
malo-pomalo umirio strahove, i uvjerio da trudnou gledam kao dobar znak. Dijete
znai da emo biti poteeni, rekao je. Okrenuli smo sreu na svoju stranu i odsad
e sve biti drugaije. Zajedno stvorivi to dijete, omoguili smo roenje novog
svijeta. Nikad prije nije tako govorio. Hrabro, idealistiki gotovo me okiralo
kad sam ula kako govori. No to nije znailo da mi se te rijei nisu svidjele.
Zavoljela sam ih toliko da sam povjerovala i sama.
Najvie od svega, nisam ga eljela iznevjeriti. Osim tih nekoliko gadnih jutara
onih prvih tjedana, ostala sam zdrava i pokuavala odraditi svoj dio posla, ba kao
i prije. Do sredine oujka poelo se primjeivati kako zima gubi svoju silinu
oluje su udarale rjee, odmrzavanje je trajalo sve dulje, a nou nije bilo toliko
hladno. Ne elim time rei da je zatoplilo, no bezbrojni su znakovi navodili na
zakljuak da sve kree tim pravcem, raao se neki bojaljiv osjeaj da je najgore
prolo. No srea je htjela da su mi se ba u to vrijeme raspale cipele one iste
koje mi je Isabel davno poklonila. Nisam ni pokuavala izraunati koliko sam
kilometara prela u njima. Bile su sa mnom vie od godinu dana, upijale svaki moj
korak, pratile me u sve zakutke grada i sad su se potpuno raspale potplati su se
probuili, gornji dijelovi su se pretvorili u dronjke, i unato tomu to sam ih
pokuavala na svaki mili nain pokrpati novinama, mokre su ulice bile previe za
njih, te su mi noge bile mokre svaki put kad bih izala. Pretpostavljam da se to
ponavljalo preesto, te sam jednog jutra u travnju osjetila da sam prehlaena.

Prehlada je bila prava bolovi, zimica, upala grla, kihanje, sve po spisku. Sam se
toliko unio u moju trudnou da ga je prehlada dovela na rub histerije. Ostavio je
sve kako bi se brinuo za mene, stajao pored kreveta kao nekakva poludjela
bolniarka, razbacivao novac na luksuze poput aja ili konzervirane juhe. Za trietiri dana bilo mi je bolje, te smo Sam i ja nakon toga donijeli zakon. Sve dok za
mene ne pronaemo nove cipele, neu kroiti van. On e sam obavljati sve
kupovine i drugo. Rekla sam mu da mi je to glupo, no nije se dao smesti i odbijao
sve moje pokuaje da ga odgovorim od toga.
Ne elim da sa mnom postupa kao s invalidom samo zato to sam trudna,
rekla sam.
Nisi ti u pitanju, rekao je. Problem su cipele. Svaki put kad izae, smoit
e noge. Drugu prehladu moda neemo tako lako izlijeiti, a to e biti s nama
ako se stvarno razboli?
Ako se toliko brine, zato mi ne da svoje cipele za van?
Prevelike su. Posrtat e u njima kao dijete, i onda e jednom pasti. Sto
tada? U trenutku kad padne, netko e ti ih strgnuti s nogu.
Nisam kriva to imam male noge. Takva sam se rodila.
Anna, ima prelijepe noge. Najslae prstie koji su ikad kroili svijetom.
Oboavam tvoje noge. Ljubim zemlju po kojoj hodaju. I zato ih moram tititi.
Moramo uiniti sve da im se ne dogodi nita.
Sljedeih mi je nekoliko tjedana bilo teko. Gledala sam kako Sam trati
vrijeme na ono to sam s lakoom mogla obaviti i sama knjiga gotovo nije
napredovala. Bjesnila sam to takva glupost kao par cipela moe donijeti toliko
nevolja. Beba je poela rasti, pa sam se osjeala kao beskorisna krava, glupaa
princeza koja cijele dane sjedi u dvorcu dok njezin gospodar i vitez odlazi u bitke.
Samo kad bih pronala nove cipele, ivot bi ponovno bio normalan to sam si
neprekidno ponavljala. Poela sam se malo raspitivati kod ostalih u redu za
umivaonik, pa ak sam se nekoliko puta spustila u predvorje, u vrijeme ?
peripatetikih sati?, ne bih li pronala nekoga tko bi mi mogao pomoi. Od svega
toga naravno nije bilo nita, no onda sam jednog dana naletjela na Dujardina u
hodniku na estom katu, a on je odmah zapodjenuo razgovor kao da smo stari
znanci. Drala sam se podalje od njega jo od naeg prvog susreta u rabinovoj
sobi, te mi se ta njegova neoekivana prisnost inila udnom. Dujardin je bio mala
cjepidlaka i lisac, te me svih tih mjeseci pomno izbjegavao jednako kao i ja njega.
A sad, osmijesi i suutna zabrinutost. uo sam kako se govori da trebate cipele,
rekao je. Ako je to tono, onda bih bio u mogunosti ponuditi vam pomo.
Trebala sam odmah znati da tu neto smrdi, no rije cipele izbacila me iz takta.
Oajniki sam ih eljela nabaviti, jasno ti je, tako da mi nije palo na pamet
ispitivati njegove porive.
Dakle, stari stoje ovako, blebetao je dalje. Imam bratia koji je, ovaj,

povezan s, hmmmm, kako bih rekao, kupoprodajnim poslovima. Znate, korisne

stvari, potrona roba i slino. Ponekad naie i na cipele eto, na primjer, ove
koje nosim pa mislim kako ne bi bilo pogreno pretpostavljati da u zalihi ima
jo. Budui da, posve sluajno, veeras idem njemu u posjet, nee mi biti teko,
uistinu nimalo teko, malo se raspitati u vae ime. Moram samo znati va broj
hmmmmm, ne prevelik, koliko vidim i koliko ste voljni potroiti. No to su
sitnice, samo sitnice. Ako za sutra moemo dogovoriti sastanak, moda bih mogao
imati neke informacije. Uostalom, cipele su potrebne svima, a sudei po izgledu
onih koje sad nosite, jasno mi je zato ste se raspitivali. Potpuno su se raspale. S
ovim vremenom, jednostavno vas nee posluiti.
Rekla sam mu veliinu, svotu koju mogu potroiti, te smo ugovorili susret za
drugi dan popodne. Unato svom licemjerju, nisam mogla ne pomisliti kako
pokuava biti ljubazan. Vjerojatno je uzimao dio od bratievih poslova, no to mi je
bilo posve u redu. Svi moramo zaraivati, pa ako je mogao neto zgrabiti sa strane,
to bolje za njega. Tog dana Samu nisam nita rekla o susretu. Bila sam posve
sigurna kako Dujardinov brati nee imati nita za mene, no ako sve bude u redu,
eljela sam ga iznenaditi. Do tad nam se uteevina istopila na manje od stotinu
glota, a svota koju je spomenuo Dujardin bila je apsurdno mala jedanaest ili
dvanaest glota, mislim, moda ak i deset. S druge strane, nije ni trepnuo na moju
ponudu, te sam to shvatila kao ohrabrenje. To je bilo dovoljno da mi razbudi nadu,
tako da sam sljedea dvadeset etiri sata provela u vrtlogu oekivanja.
Sastali smo se sutradan u sjeverozapadnom uglu glavne dvorane, u dva
popodne. Dujardin je donio smeu papirnatu vreicu u tom sam trenutku znala
da je sve prolo dobro. Mislim da imamo sreu, rekao je, zavjereniki me
primio pod ruku i poveo me iza mramornog stupa gdje nas nitko nije mogao vidjeti.
Brati ima par vae veliine i voljan ih je prodati za trinaest glota. Zao mi je to
nisam mogao vie spustiti cijenu to je bilo najbolje to sam mogao. No, uzevi u
obzir kakvou robe, to je i dalje sjajna prilika. Okrenuo se zidu, leima prema
meni, oprezno je izvukao cipelu iz vreice. Smea, kona cipela za hodanje, lijeva.
Materijali su oito bili pravi, a potplat je bio nainjen od trajne, udobne tvrde
gume savreno za etnju gradskim ulicama. tovie, cipela je bila u gotovo
savrenom stanju. Iskuajte je, rekao je Dujardin. Da vidimo je li dobra. Bila
je dobra. Dok sam tamo stajala, mekoljei prstima po glatkoj koi podstave,
osjeala sam se sretnijom no ikada. Spasili ste mi ivot, rekla sam. Prodano, za
trinaest glota. Dajte mi drugu, platit u vam odmah. Dujardin kao da se nekao, a
zatim mi je, s gotovo posramljenim izrazom lica, pokazao praznu vreicu. Ovo je
nekakva ala? upitala sam. Gdje je druga cipela?
Nemam je sa sobom, rekao je.
Krasno ste me preli, ba krasno. Pred nosom mi maete dobrom cipelom,
izvuete predujam za par, a onda mi na drugu nogu nataknete neko iznoeno smee.
Nije li tako? Pa, ao mi je, ali ne padam na takve tosove. Neete vidjeti ni glota

dok ne vidim drugu cipelu.

Gospodo Blume, ne, vi ne razumijete. Uope nije tako. Druga je cipela u
istom stanju kao i ova, i nitko ne trai nita unaprijed. Zao mi je, ali tako mi brati
radi.
Inzistira da osobno doete k njemu u ured i dovrite transakciju. Pokuavao
sam ga odgovoriti, ali me nije sluao. Rekao je kako uz tako nisku cijenu nema
mjesta posredniku.
elite rei da vam brati ne vjeruje ak ni za trinaest glota?
Priznajem, moj je poloaj iznimno neugodan. No, on je teak tip. Kad je u
pitanju posao, ne vjeruje nikomu. Moete zamisliti kako sam se osjeao kad mi je
to rekao. Doveo je u pitanje moje potenje, a to je, uvjeravam vas, prilina aa
ui.
Ako nemate nikakve koristi, zato ste se trudili izvriti dogovoreno?
Gospoo Blume, obeao sam, i nisam elio pogaziti obeanje. To bi samo
dokazalo da mi je brati u pravu a, znate, moram misliti na svoje dostojanstvo i
ast. Oni su mi vaniji od novca.
Dujardin je uistinu sjajno glumio. Bez greke nita nije navodilo na
zakljuak kako bi mogao biti ita drugo nego duboko povrijeen ovjek. Pomislila
sam kako eli ostati u bratievoj milosti, te mi eli uiniti uslugu. To je njegova
kunja, i ako je uspjeno poloi, brati e mu dopustiti da sam sklapa poslove.
Vidi kako sam se trudila biti pametna. Pomislila sam da sam ga nadmudrila te,
zbog toga, nisam vjerovala da se trebam plaiti.
Blistavo popodne. Posvuda sunce, a vjetar samo to nas nije nosio u naruju.
Osjeala sam se kao da sam se oporavila nakon duge bolesti ponovno sam
osjetila to svjetlo, osjeala noge kako se kreu na svjeem zraku. Hodali smo brzo,
izbjegavali brojne zapreke, spretno zaobilazili hrpe otpada kojeg je ostavila zima
cijelim putem jedva da smo progovorili. Proljee je oito stizalo, no krpe
snijega i leda i dalje su vrebale u sjenama koje su bacale zgrade, a po ulicama,
gdje je sunce najjae sjalo, iroke su rijeke kuljale izmeu prevrnutog kamenja i
komada smrvljenog plonika. Cipele su mi se razmoile nakon deset minuta, i
unutra i vani arape su mi potpuno promoile, noni prsti vlani i klizavi od
hladne vode. Moda je udno to sada spominjem te sitnice, ali one su najivlje
pojedinosti toga dana ushit putovanja, sveobuhvatan, gotovo opojan osjeaj
kretanja. Nakon toga, kad smo stigli do svog odredita, sve se zbivalo prebrzo da
bih zapamtila. Ako se sad pokuam prisjetiti, vidim samo kratke, izlomljene
grozdove, pojedine slike izbaene iz bilo kakvog konteksta, bljeskove svjetla i
sjene. Zgrada na mene nije ostavila nikakav dojam. Sjeam se da je stajala na rubu
etvrti sa skladitima u osmoj zoni, nedaleko od mjesta gdje je Ferdinand imao
svoj studio za reklame no to sam znala samo zato to mi je Isabel u prolazu
pokazala ulicu osjetila sam da sam na poznatom terenu. Moda sam bila previe

rastresena da bih mogla u sebe upiti povrine stvari, previe obuzeta vlastitim
mislima da bih razmiljala i o emu drugomu osim o tomu koliko e Sam biti sretan
kad se vratim. Posljedica, ne mogu se sjetiti proelja zgrade. Jednako i kako smo
proli kroz ulazna vrata i uspinjali se nekoliko katova. Kao da se sve to uope nije
dogodilo, iako jako dobro znam da jest. Prva jasna slika koja mi se javlja lice je
Dujardinovog bratia. Ne toliko lice, nego to to sam primijetila da nosi iste
naoale metalnih okvira kao i Dujardin, i kako sam pomislila, u samo jednom
trenutku, u djeliu trenutka jesu li ih nabavili kod istog prodavaa. Mislim da
sam na tom licu zadrala pogled tek sekundu-dvije jer je ustao kako bismo se
rukovali i tada su se iza njega otvorila vrata ini se posve sluajno to je kripa
arki njegov izraz lica preobrazila iz iste srdanosti u neoekivanu, oajniku
strepnju. Odmah se okrenuo kako bi ih zatvorio, ne trudei se vie rukovati sa
mnom u tom sam trenutku shvatila da sam izigrana, da moj dolazak tamo nema
nikakve veze ni s cipelama, ni s novcem, niti s ikakvim poslom. Jer sam, upravo
tada, u tom kratkom vremenu koje je proteklo prije nego to je stigao ponovno
zatvoriti vrata, uspjela vidjeti to je u susjednoj sobi nisam se prevarila tri
ili etiri ljudska tijela visjela su s mesarskih kuka, a mukarac sa satarom je, za
stolom, odsijecao udove s jo jednog lea. Knjinicom su kruile glasine o
postojanju klaonica za ljude, ali nisam vjerovala. No tad sam, budui da su se
sluajno otvorila vrata iza Dujardinovog bratia, uspjela spaziti sudbinu koju su mi
namijenili ti ljudi. Mislim da sam tada zavritala. Ponekad ak sama sebe ujem
kako bez prestanka vritim ubojice, ubojice. No to nije moglo potrajati dugo.
Nemogue je rekonstruirati moje misli od tog trenutka dalje, nemogue je znati
jesam li ita vie mislila. Ugledala sam prozor s lijeve strane i potrala. Sjeam se
kako su se Dujardin i njegov brati bacili za mnom, ali sam protrala kroz njihove
ispruene ruke i bacila se kroz zatvorena okna. Pamtim zvuk lomljenja stakla i zrak
koji me udario u lice. Sigurno sam padala dugo. U svakom sluaju, dovoljno dugo
da shvatim kako padam. Dovoljno dugo da znam kako u, kad jednom udarim u tlo,
biti mrtva.
Malo po malo, pokuavam ti ispriati to se dogaalo. Ne mogu nita protiv
rupa u sjeanju. Neki se dogaaji odbijaju pojaviti i, bez obzira koliko se patila,
nemona sam iskopati ih. Sigurno sam se onesvijestila u trenutku kad sam udarila u
tlo, ali ne pamtim bol, ne pamtim gdje sam pala. Kad razmiljam o tome, jedino
sam sigurna u injenicu da nisam umrla. I upravo me ona zbunjuje i dalje. Prolo je
vie od dvije godine od tog skoka kroz prozor, a ja i dalje ne razumijem kako sam
uspjela preivjeti.
Stenjala sam dok su me podizali, tako su mi rekli, ali sam nakon toga ostala
nepokretna, jedva sam disala, jedva da sam ispustila neki zvuk. Prolo je dugo
vrijeme. Nisu mi rekli nikad koliko tono, no mislim da je bilo vie od jednog
dana, moda ak tri ili etiri. Kad sam naposljetku otvorila oi rekli su da je to

vie uskrsnue a ne oporavak, posvemanji uspon iz nitavila. Sjeam se da sam

ugledala strop nad glavom i upitala se kako sam zavrila unutra, no trenutak kasnije
presjekla me bol u glavi, u desnom boku, u utrobi boljelo je toliko da sam
ostala bez daha. Leala sam u krevetu, pravom krevetu s plahtama i jastucima, no
mogla sam samo leati i cviljeti dok mi je bol strujala tijelom. U vidnom polju mi
se odjednom ukazala ena i pogledala me sa smijekom na licu. Bilo joj je otprilike
trideset osam ili etrdeset godina, imala je tamnu, valovitu kosu i velike zelene oi.
Unato tomu kako sam se tada osjeala, vidjela sam jasno da je lijepa moda
najljepa ena koju sam vidjela otkad sam stigla u grad.
Sigurno jako boli, rekla je.
Ne morate se zato smijeiti, odvratila sam. Nisam raspoloena za
osmijehe. Bog zna kamo mi je otiao takt, no bol me toliko muila da sam izvalila
prvo to mi je palo na pamet. enu to nije odvratilo, i dalje se smijeila istim,
umirujuim smijekom.
Drago mi je to ste ivi, rekla je.
elite rei da nisam mrtva? To mi morate dokazati prije nego to
povjerujem.
Slomljena vam je ruka i nekoliko rebara, i imate gadnu kvrgu na glavi. Ipak,
bar zasad se ini da ste ivi. Mislim da je ta vaa jeziina sasvim dovoljan dokaz.
A tko ste pa vi?, upitala sam, ne elei odbaciti osornost. Aneo uvar?
Victoria Woburn. Ovo je Woburnova kua. Ovdje pomaemo ljudima.
Lijepe ene ne smiju biti lijenice. To se protivi pravilima.
Nisam lijenica. Otac mi je bio, ali on je mrtav. On je osnovao Woburnovu
kuu.
ula sam nekoga da pria o vama. Mislila sam da izmilja.
Dogaa se. Teko je znati u to se vie moe povjerovati.
Vi ste me dopremili ovamo?
Ne. Gospodin Frick. Gospodin Frick i njegov unuk Willie. Svake srijede
popodne autom obilaze grad i idu u vizite. Znate, ne mogu svi kojima treba pomo
doi ovamo, pa ih mi odlazimo traiti. Trudimo se prihvatiti najmanje jednoga
svaki tjedan.
Ovaj, pronali ste me sluajno?
Prolazili su pored zgrade kad ste se bacili kroz prozor.
Nisam se pokuavala ubiti, rekla sam, branei se. Ne morate pomiljati
svata.
Skakai ne skau s prozora. A kad to i ine, prvo ih otvore.
Nikad se ne bih ubila, rekla sam, i to glasno kako bih to naglasila, ali kad

sam izgovorila te rijei, postala sam svjesna mrane istine. Nikad se ne bih
ubila, ponovila sam. Znate, dobit u dijete, zato bi se trudna ena eljela ubiti?
Trebala bi biti luda da uini neto takvo.
Izraz na licu joj se izmijenio, znala sam odmah to se dogodilo. Znala sam, i
nitko mi nije morao rei. Dijete vie nije bilo u meni. Pad je bio preteak i sad je
bilo mrtvo. Ne mogu ti rei kako mi se sve smrailo u tom trenutku. Obuzeo me
sirov, ivotinjski jad u kojem nije bilo ni slika, ni misli, nita se nije vidjelo, ni o
emu se nije moglo razmiljati. Zacijelo sam zaplakala prije nego to je
progovorila ponovno.
Pravo je udo da ste uope uspjeli zatrudnjeti, rekla je, milujui mi obraz
dlanom. Ovdje se djeca vie ne raaju. To znate kao to znam i ja. Nije se
dogodilo ve godinama.
Nije me briga, bijesno sam rekla, pokuavajui govoriti izmeu jecaja.
Grijeite. Moja beba je mogla ivjeti. Znam da je moja beba mogla preivjeti.
Kad bi mi se prsa stegnula, rebrima bi mi prostrujala jeziva bol. Trudila sam
se smiriti te napade, no uspjela sam ih samo pojaati. Drhtala sam napreui se da
ostanem mirna, a umjesto toga sam oslobodila niz nepodnoljivih greva. Victoria
me pokuavala utjeiti, ali ja nisam eljela njezinu utjehu. Nisam eljela niiju
utjehu. Molim vas, idite, konano sam izustila. Ne elim nikoga ovdje. Stvarno
ste jako dobri prema meni, ali trebam samou.
Trajalo je dugo dok mi se stanje nije poboljalo. Porezotine na licu zatvorile
su se bez neke stalnije tete (osim oiljka na elu i jednog blizu sljepooice), a i
rebra su mi zacijeljela s vremenom. No slomljena ruka nije zarastala glatko, jo mi
i danas zadaje muke zaboli me kad god je pokrenem u krivom smjeru, i ne mogu
je vie u potpunosti ispruiti. Zavoje na glavi nosila sam gotovo mjesec dana,
kvrge i kraste su nestale, ali su mi, kao trajna posljedica, ostale glavobolje
poput noa otre migrene koje nasumino stiu, i povremeno tupo bubnjanje na
zatiljku. Sto se tie ostalih nevolja, oklijevam govoriti o njima. Utroba mi je i dalje
ostala zagonetkom, i nemam naina provjeriti razmjere katastrofa koje su se u njoj
dogaale.
Ipak, fizika su oteenja bila samo dio problema. Samo nekoliko sati nakon
prvog razgovora s Victorijom saznala sam nove loe vijesti, te sam u tom trenutku
gotovo odustala. Zamalo sam prestala eljeti ivjeti. U predveerje tog dana ula je
u moju sobu, nosei pladanj s hranom. Rekla sam joj kako je uistinu hitno da netko
ode u
Nacionalnu knjinicu i pronae Sama. Rekla sam da e umrijeti od brige, te da
sad moram biti uz njega. Sad, zavritala sam, trebam sad biti s njim. Odjednom sam
bila izvan sebe, neobuzdano sam jecala. Poslali su petnaestogodinjeg Willieja, no
vratio se s jezivim vijestima. Ispriao je kako je tog popodneva u knjinici buknuo
poar i da se uruio krov. Nitko nije znao kako je izbio, ali je zgrada dosad posve

obuhvaena plamenom, te se pria da je unutra zarobljeno vie od sto ljudi. I dalje

nisam znala je li itko uspio pobjei glasine su govorile i za i protiv. No da je i
Sam bio medu tim sretnicima, ni Willie niti itko drugi nije ga mogao pronai. Ako
je umro s ostalima, tada je za mene sve propalo. Nisam vidjela izlaz. Ako je mrtav,
onda ni ja nemam pravo ivjeti. Ako je iv, bila sam gotovo sigurna da ga nikad
vie neu vidjeti.
To su bile injenice s kojima sam se morala boriti tijekom prvih mjeseci u
Woburnovoj kui. Mrana vremena, mranija od ikojeg razdoblja koje pamtim. U
poetku sam se zadravala u sobi na katu. Netko bi mi doao u posjet triput dnevno
dvaput su donosili hranu, jednom su praznili nonu posudu. Odozdo je vjeno
dopirao amor (glasovi, utanje koraka, stenjanje i smijeh, urlici, hrkanje nou),
ali sam bila i preslaba i previe depresivna da bih se trudila izvlaiti iz postelje.
Slinila sam i buljila pred sebe, tugovala pod pokrivaima, plakala bez upozorenja.
Dotad je ve stiglo i proljee, te sam najvei dio vremena provodila promatrajui
oblake kroz prozor, razgledavala vijence koji su se protezali du zidova,
zagledavala se u pukotine na stropu. Prvih deset, dvanaest dana, mislim da nisam
uspjela izai ni u hodnik.
Woburnova kua bila je peterokatnica s vie od dvadeset soba bila je dalje
od ulice, a okruivao ju je mali, privatni park. Izgradio ju je djed doktora Woburna
prije vie od stotinu godina i smatrali su je jednom od najotmjenijih gradskih kua.
Kad su dola teka vremena, doktor Woburn bio je medu prvima koji su skretali
pozornost na rastui broj beskunika. Budui da je bio potovani lijenik iz
ugledne obitelji, njegove su izjave dobivale velik publicitet, te je u bogatim
krugovima ubrzo postalo pomodnim podravati njegovu borbu. Organizirale su se
dobrotvorne veere, plesovi i druga drutvena dogaanja, da bi se, naposljetku,
jedan broj zgrada u predgraima preinailo u sklonita. Doktor Woburn odrekao se
privatne prakse kako bi vodio te kue zabludjelih, kako su ih nazivali, i svakog
bi jutra, u automobilu s vozaem, odlazio u vizitu, razgovarao s ljudima koji su ih
nastanjivali i pruao lijeniku pomo gdje god je mogao. Postao je jedna od
gradskih legendi, poznat po dobroti i idealizmu, i kad god bi se prialo o divljatvu
tih vremena, spominjalo bi se i njega, kao dokaz da je mogue biti plemenit i initi
dobro. No to je bilo davno, davno prije nego to je itko povjerovao kako e se sve
raspasti do ovih razmjera. Kako se stanje pogoravalo, uspjeh Woburnovog
projekta polagano je kopnio. Broj beskunika rastao je u golemim, geometrijskim
skokovima, a novac za financiranje sklonita nestajao je u istim razmjerima.
Bogatai su posustali, iskradajui se iz zemlje sa zlatom i dijamantima, a oni
preostali nisu si vie mogli dopustiti da budu dareljivi. Doktor je na sklonita
troio velike svote vlastita novca, no to nije sprijeilo njihov raspad, te su, jedno
za drugim, zatvarala svoja vrata. Netko drugi bi digao ruke, ali on je odbio
prihvatiti poraz. Rekao je da je mogue, spasiti stotine, ako ne tisue, a ako ne
stotine, onda moda dvadeset ili trideset. Brojevi nisu bili vani. Do tada se
dogodilo previe toga i znao je da moe ponuditi samo simbolinu pomo

protivljenje sveopem raspadu. To je bilo prije est ili sedam godina, a doktor
Woburn je tada ve odavno navrio ezdesetu. Uz kerinu pomo, odluio je kuu
otvoriti neznancima i pretvoriti prva dva kata obiteljske kue u spoj bolnice i
sklonita. Nabavljeni su kreveti, i kuhinjske potreptine, i tako su, malo po malo,
troili ostatke bogatstva Woburnovih kako bi nastavili raditi. Kad je nestalo
gotovine, poeli su prodavati naslijede i starine postupno su praznili gornje
sobe. Neprekidnim i nadljudskim naporima uspijevali su, u svakom trenutku,
udomiti izmeu osamnaest i dvadeset etiri beskunika. Siromanima su doputali
deset dana. Teko bolesni mogli su ostati dulje. Svatko bi dobio istu postelju i dva
obroka dnevno. Time nisu rijeili nita, naravno, ali su ljudi barem dobili
pribjeite pred nevoljama, mogunost za prikupljanje snage prije nego to krenu
dalje. Ne moemo uiniti mnogo, govorio je doktor. No inimo to malo to
inimo.
Doktor Woburn preminuo je etiri mjeseca prije mog dolaska u kuu. Victoria
i ostali davali su sve od sebe da nastave, ali su morali pristati na neke promjene
osobito u medicinskom dijelu, budui da nitko nije mogao nastaviti doktorov
posao. I Victoria i gospodin Frick bili su sposobni bolniari, no to je bilo daleko
od prave dijagnostike i prepisivanja terapija. Mislim da to objanjava svu skrb
koju su mi pruali. Od svih ranjenika koji su u kuu stigli nakon doktorove smrti,
prva sam reagirala na njihovu brigu, prva sam pokazala neke znakove oporavka. U
tom sam smislu posluila kao opravdanje njihovoj odlunosti da odre Woburnovu
kuu otvorenom. Bila sam njihov uspjeh, blistavi primjer njihovih sposobnosti te su
me, zbog toga, mazili i pazili toliko dugo koliko sam, naizgled, zahtijevala,
podnosili moja mrana raspoloenja i primali sve moje zdravo za gotovo.
Gospodin Frick vjerovao je da sam uistinu ustala iz mrtvih. Dugo je radio kao
doktorov voza (etrdeset jednu godinu, sam mi je rekao) i bio je blie i ivotu i
smrti od mnogih. No, sam je tvrdio kako nikad nije vidio neto slino. Ne, draga
milostiva, govorio je, bila ste ve na drugom svijetu. Vidio ja to svojim oima.
Bila ste mrtvi, a onda ste se vratili u ive. Gospodin Frick govorio je udno,
suprotno svakoj gramatici, i esto bi ono to je elio izrei izlazilo kao nekakva
kaa. Mislim da to nije imalo nikakve veze s njegovim umnim sposobnostima
jednostavno, rijei su mu bile preteke. Muio se pokretati ih jezikom, povremeno
bi posrtao preko njih kao da su tvarne, doslovne stijene koje su mu zakrivale usnu
upljinu. Zbog toga bio je osobito osjetljiv na unutarnju narav samih rijei
njihovu zvunost razvedenu od njihova znaenja, njihove simetrije i proturjenosti.
Rijei mi govore kako to trebam znati, jednom mi je objanjavao. Zato sam
uspio postati takvim starcem. Zovem se Otto. Naprijed i natrag, isto je. Ne
zavrava nigdje, nego opet ispoetka. Tako ti onda ivim dvaput, dvaput due nego
iko drugi. I vi, milostiva. Isto ste ime kao i moje. A-n-n-a. Naprijed-natrag, isto,
ba kao i ja, O-t-t-o. Zato ste se ponovno rodila. To vam je blagoslovila srea,
gospa Anna. Bila ste mrtvi, a ja vas vidio ponovno roenu i to svojim oima. To ti

vam je jako veliki blagoslov sree.

U tom je starcu, u njegovoj mravoj i koatoj uspravnosti i obrazima boje
slonovae bilo neke nepokolebljive otmjenosti. Njegova odanost doktoru Woburnu
bila je neslomljiva, pa je i dalje odravao automobil kojim ga je vozio prastari
Pierce Arrow sa esnaest cilindara i konim sjedalima. Pedeset godina stari
automobil bio je jedini doktorov luksuz te je Frick svakog utorka uveer, bez
obzira koliko ga jo posla ekalo, odlazio u garau iza kue i tamo provodio
najmanje dva sata istei ga i latei, dovodei ga u punu formu za popodnevne
obilaske srijedom. Motor je prilagodio na pogon metanom njegove su spretne
ruke nesumnjivo bile najvaniji razlog zato je kua Woburn i dalje stajala na kupu.
Popravljao je vodovode, ugraivao tueve, iskopao novi zdenac. Sva ta
poboljanja spasila su je i odrala u najteim vremenima. Njegov unuk Willie radio
je kao njegov pomonik, utke ga slijedio s posla na posao mrana spodobica u
zelenoj majici s kapuljaom. Frick je namjeravao poduiti djeaka kako bi, kad on
umre, mali preuzeo posao, no Willie ba i nije uio previe brzo. Nema brige,
uvjeravao me Frick jednoga dana. S Williejem samo polako. Nema urbe. Kad mi
doe vrijeme za otegnuti papke, mali e ve jako ostariti.
Ipak, od sviju se za mene najvie zanimala Victoria. Ve sam spomenula
koliko joj je moj oporavak bio vaan, no mislim da je tu bilo jo neega. Bila je
gladna razgovora, i kako mi se snaga postupno vraala, sve se ee penjala na kat
da me vidi. Od oeve smrti ivjela je sama s Frickom i Williejem, vodila sklonite
i poslove, ali nije imala nikoga s kim bi popriala. Malo po malo, kao da sam
postajala upravo ta osoba. Nije nam bilo teko razgovarati i, kako je nae
prijateljstvo jaalo, spoznala sam koliko nam je toga zajedniko. Istina, nisam
poput Victorije potekla iz obilja, ali sam imala sretno djetinjstvo, prepuno
buroaskog sjaja i povlastica ivjela sam uvjerena kako su sve moje elje
nadohvat ruke. Pohaala sam dobre kole i znala raspravljati o knjigama. Znala
sam razliku izmeu beaujolaisa i bordeauxa, i razumijevala zato je Schubert bio
vaniji skladatelj od Schumanna. Uzevi u obzir da se Victoria rodila u
Woburnovoj kui, vjerojatno sam joj bila blia od ijedne osobe koju je upoznala
posljednjih godina. Ne mislim rei da je bila snob. Novac je nije zanimao, i
okrenula je leda svemu to je on davno prije predstavljao. Jednostavno, imale smo
zajedniki jezik, pa kad mi je priala o prolosti, razumijevala sam je i nisam
trebala traiti objanjenja.
Udavala se dvaput prvi brak je bio kratak, blistava drutvena
podudarnost, kako je to sarkastino nazivala, a drugi se put udala za ovjeka kojeg
je nazivala Tommy, i ije prezime nisam nikad saznala. Oito je bio odvjetnik, i
imali su dvoje djece, sina i ker. Kad su poele nevolje, sve se vie uvlaio u
politiku, isprva radei kao podtajnik stranke Zelenih (u jednom su se razdoblju sve
politike pripadnosti oznaavale bojama), a zatim, kad je stranka Plavih uvukla
njegovo lanstvo u strateki savez, postao je urbanistiki koordinator za zapadni

dio grada. U vrijeme prvih pobuna protiv Carinika, prije jedanaest ili dvanaest
godina, zahvatili su ga nemiri na Neronovom etalitu, gdje ga je pokosio policijski
metak. Nakon Tommyjeve smrti, otac ju je silio da s djecom pobjegne iz zemlje
(tada su bili stari tri i etiri godine), ali je Victoria odbila. Umjesto toga, s
Tommyjevim ih je roditeljima poslala u Englesku. Rekla je da ne eli biti medu
onima koji su digli ruke i pobjegli, no jednako tako ne eli djecu izloiti svim
strahotama koje se spremaju. Mislim da ima odluka koje nitko nikada ne bi smio
donijeti, budui da su takvi izbori preveliko breme koje lijee na um. Ma to god
uinio, na kraju poali, i ali sve do smrti. Djeca su otputovala u Englesku, a
Victoria je sljedee dvije godine uspijevala potom odravati vezu s njima. Tada
se potanski sustav poeo uruavati. Veze su postajale povremene i nepredvidljive
neprekidna strepnja oekivanja poruka slijepo baenih u more da bi se,
naposljetku, prekinule u potpunosti. To je bilo prije osam godina. Otad, ni rijei, a
Victoria se odavno prestala nadati da e ih ikada vie i vidjeti i uti.
Spominjem sve to kako bih ti predoila slinosti naih iskustava, veze koje su
nam pomogle izgraditi prijateljstvo. Njezini voljeni nestali su joj iz ivota jednako
strano kao to su nestali i moji. Nai muevi i djeca, njezin otac i moj brat svi
su oni ieznuli u smrt i neizvjesnost. Kad sam dovoljno prizdravila i bila
sposobna otii (no kamo sam zapravo morala ii?), bilo je posve prirodno da me
pozove da ostanem u kui i radim kao lan osoblja. To zapravo i nisam eljela, no
u tim okolnostima nisam vidjela drugi izlaz. Nije mi se pretjerano svialo
dobroiniteljstvo ideja pruanja pomoi neznancima, rtvovanja sebe viim
ciljevima. Ta su mi naela bila previe daleka, previe iskrena, previe
altruistina. Samova knjiga bila je neto u to sam vjerovala, no Sam je bio moj
dragi, moj ivot, te sam se pitala imam li snage u sebi predati se posvemanjim
neznancima. Victoria je primijetila moje oklijevanje, no nije mi pokuavala
proturjeiti niti me razuvjeravati. Mislim da sam, iznad svega, pristala upravo zbog
te njezine suzdranosti. Izbjegavala je velike rijei, i nije me pokuavala uvjeravati
kako u time spasiti duu. Samo je rekla: Anna, imamo mnogo posla, vie nego to
se moemo nadati da emo dovriti. Nemam pojma to e biti s tobom, no
slomljena se srca ponekad najbolje lijee radom.
Svakodnevnica je bila beskonana i iscrpljujua. Nije to bio lijek, vie
skretanje pozornosti, ali mi je bilo dobrodolo sve to je otupljivalo bol. uda
ionako nisam oekivala. Ve sam iskoristila bonus, i znala sam da je sve to slijedi
samo posljedica straan, zagrobni vid ivota, onakav kakav e me progoniti
zauvijek iako je ve bio skonao. Unato tomu, bol nije nestajala. Ipak, malo po
malo primjeivala sam da manje plaem, da jastuk ujutro nije mokar jednom
sam otkrila da sam uspjela provesti itava tri sata ne pomislivi na Sama.
Priznajem, bile su to male pobjede, i uzimajui u obzir moje stanje, nisam ih imala
pravo prezirati.

U prizemlju je bilo est soba, u svakoj tri ili etiri postelje. Na katu su bile
dvije sobe za tee sluajeve u jednoj od njih provela sam prve tjedne u
Woburnovoj kui. Kad sam poela raditi, dobila sam vlastitu spavau sobu na
etvrtom katu. Victorijina soba bila je nie niz hodnik, a Frick i Willie ivjeli su u
velikoj sobi tono iznad nje. U prizemlju je, u sobi pored kuhinje, ivjela
posljednja lanica osoblja, Maggie Vine, gluhonijema, neodredive dobi, kuharica i
pralja. Bila je iznimno niska, debelih, stupastih nogu i iroka lica koje je krunila
upa rie kose. Razgovarala je samo s Victorijom i to znakovnim jezikom. Svoje je
poslove obavljala kao u nekom mranom transu, predano i uinkovito izvravajui
svaki zadatak, radei toliko da sam se ponekad pitala spava li uope. Rijetko me
pozdravljala i uope primjeivala moje prisustvo, no ponekad bi me, kad bismo se
zatekle same, lupnula po ramenu, osmjehnula se nevieno iroko, a zatim izvela
pantomimu koja je trebala predstavljati opernu divu koja pjeva ariju popraenu
svim pretjeranim gestama i drhtavim vratom. Nakon toga bi se naklonila, otmjeno
primajui ovacije zamiljene publike, i naglo vratila poslu, bez ijednog trenutka
pauze ili prijelaza. Savreno ludilo. To se sigurno dogodilo est ili sedam puta, no
nikad mi nije postalo jasno pokuava li me zabaviti ili uplaiti. Victoria mi je rekla
da Maggie, svih tih godina, nije pjevala nikom drugom.
Svaki stanar, kako smo ih nazivali, morao je prihvatiti odreene uvjete prije
nego to smo mu odobrili ostanak u Woburnovoj kui. Zabranu tunjave i krae, na
primjer, te spremnost na sudjelovanje u nekim poslovima spremanju kreveta,
odnoenju posua u kuhinju nakon obroka i slino. Zauzvrat su dobivali stan i
hranu, novu odjeu, mogunost svakodnevnog tuiranja i neogranieno pravo
koritenja kue. To je ukljuivalo i salon u prizemlju u kojem se nalazilo
nekoliko sofa i fotelja, dobro opremljena knjinica i razne drutvene igre (karte,
tombola, backgammon) kao i stranje dvorite, za lijepa vremena iznimno
ugodno mjesto. Tamo se nalazilo igralite za kroket, mrea za badminton, i velik
broj sklopivih stolaca. Po svim je mjerilima Woburnova kua bila sklonite,
idilino pribjeite od jada i mraka koji su je okruivali. ovjek bi pomislio da bi
se dalo uivati u svakom trenutku provedenom tamo, no to nije uvijek bio sluaj.
Veinom su bili zahvalni, naravno, neizmjerno su cijenili to se inilo za njih, no
bilo je i drugih kojima je tamo bilo teko. Svae medu stanarima bile su posve
uobiajene, i inilo se da ih moe potaknuti bilo to nain na koji je netko jeo,
kopanje nosa, miljenje suprotno neijem, kaalj ili hrkanje dok bi drugi
pokuavali zaspati sve te sitnice koje nastaju kad se vie ljudi nade pod istim
krovom. Mislim da to nije nita neuobiajeno, no uvijek mi je sve to djelovalo
malo pretjerano, podsjealo me na nekakvu tragikominu i beskonanu farsu.
Gotovo su svi stanari Woburnove kue velik dio ivota proveli na ulici. Moda
nisu mogli podnijeti kontrast izmeu tog ivota i ivota u kui. ovjek se navikne
skrbiti za sebe, misliti samo na vlastito dobro, a onda mu netko kae kako mora
suraivati s hrpom neznanaca, upravo onom klasom ljudi kojoj se nauio ne
vjerovati. I budui da su znali da e za samo nekoliko dana zavriti na ulici,

naravno da su se pitali vrijedi li zbog toga razbijati vlastitu osobnost.

Drugi stanari kao da su bili gotovo razoarani onim to su pronalazili u
Woburnovoj kui. Bili su to oni koji su ekali toliko dugo da ih prime da su im
oekivanja narasla preko svake mjere kuu su preobraavali u zemaljski raj,
predmet svih udnji koje su ikada osjeali. Sama pomisao na ulazak odravala ih je
iz dana u dan, no kad bi konano uli, bili su osueni na razoaranje. Nisu prodrli u
zaarano kraljevstvo. Woburnova kua bila je lijepo mjesto, no mjesto koje je
postojalo u stvarnome svijetu, i u kojem se moglo pronai samo ivot moda
bolji, no nita vie od onoga kakvog su poznavali. Zanimljivo je bilo promatrati
kako bi se svi brzo prilagodili materijalnim dobrima koja su im se nudila
posteljama, tuevima, dobroj hrani, istoj odjei, prilici za besposlicu. Nakon dvatri dana provedena u kui, mukarci i ene koji su jeli iz kanti za smee sjedali bi
za privlano postavljen stol poput spokojnih i debelih burgera srednje klase.
Moda to i nije bilo toliko neobino. Svi mi poneto uzimamo zdravo za gotovo, a
kad su u pitanju one temeljne vrijednosti poput hrane i zaklona, koje nam vjerojatno
pripadaju po prirodnom pravu, onda nam ne treba dugo da ih prihvatimo kao
neodvojive dijelove nas samih. Samo kad gubimo, primjeujemo to to smo neko
imali. im ih ponovno dobijemo, prestajemo ih primjeivati. To je bio problem
onih koji su smatrali da ih je kua izdala. Toliko su dugo ivjeli u bijedi da nisu
mogli razmiljati ni o emu drugome, no kad su jednom povratili izgubljeno,
zapanjilo ih je to to u njima nije izazvalo nikakvu veliku promjenu. Svijet je ostao
isti. Imali su pune eluce, no nita se drugo nije promijenilo.
Uvijek smo pazili da sve upozorimo na tekoe posljednjeg dana, iako mislim
da tim savjetima nikome nismo previe pomogli. Nemogue je pripremiti se na
neto takvo, i nismo mogli predvidjeti tko e se u kritinom trenutku skameniti, a
tko nee. Neki su uspijevali otii bez trauma, no drugi se jednostavno nisu mogli
suoiti s tim. Patili su strano na samu pomisao da se moraju vratiti na ulicu
osobito oni njeni, osjetljivi, oni najzahvalniji za pomo koju smo im pruali i
tada sam ozbiljno preispitivala vrijedi li ita sve to to inimo, ili bi moda bilo
bolje ne initi nita, a ne ljudima pruati darove da bismo ih oteli samo trenutak
kasnije. U sri je leala okrutnost koju sam esto smatrala nepodnoljivom.
Promatrati kako odrasli mukarci i ene padaju na koljena i preklinju za jo jedan
dan. Promatrati suze, sluati urlike i bezumne molbe. Neki su hinili bolest padali
kao mrtvi, pretvarali se da su paralizirani a drugi su ili toliko daleko da su se
namjerno ranjavali: rezali zglavke, probadali noge karama, amputirali prste na
rukama i nogama. Krajnost su naravno, bila samoubojstva pamtim ih najmanje
tri ili etiri. U kui smo trebali pomagati ljudima, a mi smo ih, povremeno,
doslovno unitavali
Ipak, dilema je neizmjerna. U trenutku kad prihvati ideju kako bi negdje, na
primjer u Woburnovoj kui, moglo postojati neto dobra, tone u movaru
proturjeja. Nije dovoljno samo tvrditi kako bi stanarima trebalo dopustiti dulji

ostanak osobito ako eli biti poten. A to je sa svima onima koji stoje vani i
ekaju svoju priliku? Na svaku osobu koja je u kui zauzimala postelju dolazili su
deseci koji su molili da ih primimo. to je bolje malo pomoi mnogima, ili puno
pomoi aici? Mislim da odgovor ne postoji. Doktor Woburn je to utemeljio na
odreeni nain, kojega se Victoria odluila vrsto drati sve do kraja. to ga nije,
neophodno, inilo ispravnim. Ali ni pogrenim. Problem se nije skrivao toliko u
metodi koliko u samoj njegovoj prirodi. Prevelik broj ljudi traio je pomo, a
premalo ih je moglo pruati. Aritmetika je nadjaavala sve svojim beutnim
razaranjem. Bez obzira koliko se trudili, bili smo osueni na neminovni poraz. To
je i kraa i dulja verzija. Da nisam bila spremna prihvatiti posvemanju jalovost te
zadae, ne bi bilo smisla nastavljati.
Najvei dio vremena provodila sam razgovarajui s moguim stanarima,
sastavljala popise, organizirala rasporede useljenja i iseljenja. Razgovori su se
odravali izmeu devet ujutro i jedan u prosjeku sam razgovarala s dvadeset do
dvadeset pet ljudi dnevno. Primala sam ih zasebno, jednog za drugim, u prednjem
predvorju. U prolosti su se tamo oito zbivale razne gadosti siloviti napadi,
skupine koje su pokuavale nasilno prodrijeti kroz vrata tako da je, u vrijeme
intervjua, tamo uvijek bio prisutan i naoruani straar. Frick bi s pukom stajao na
prednjem stubitu i nadzirao svjetinu kako bi red iao glatko, i stanje ostalo u
granicama normale. Od broja ljudi pred kuom znao bi mi zastati dah, osobito u
vruim mjesecima. Nije bilo neuobiajeno da na ulici, u svako doba dana, eka
izmeu pedeset i sedamdeset pet ljudi. To je znailo da je veina onih s kojima
sam razgovarala tri do est dana ekala samo priliku za razgovor spavali su na
plonicima, polako se kretali u redu, tvrdoglavo izdravajui sve dok ne bi bili
doli na red. Jedan po jedan, doteturali su do mene bila je to beskrajna,
neprekidna ljudska bujica. Sjedali bi u crveni, koni naslonja nasuprot meni, ja
bih im postavljala sva vana pitanja. Ime, dob, brano stanje, posljednje
zaposlenje, posljednja stalna adresa i tako dalje. Razgovor bi potrajao najvie
nekoliko minuta, no rijetko bi se koji zaustavio na tomu. Svi su mi eljeli ispriati
svoje, a ja nisam imala izbora, morala sam sluati. Svaki put neto drugo, no u
konanici sve se svodilo na isto. Nesrea, pogreni proraun, sve tee okolnosti.
Nai su sadanji ivoti samo zbroj umnogostruenih neizvjesnosti, i bez obzira
koliko se meusobno razlikovali u detaljima, u svojoj sri svi oni dijele temeljnu
nasuminost prvo ovo, onda ono, i zbog toga, ovo. Jednog dana sam se probudio
i shvatio sam. Ozlijedila sam nogu i nisam mogla trati dovoljno brzo. ena mi je
rekla, majka mi je pala, suprug mi je zaboravio. ula sam stotine takvih pria, i
ponekad sam znala pomiljati kako to vie ne mogu podnositi. Morala sam biti
suosjeajna, kimati u pravom trenutku, no taj je profesionalni spokoj, kojega sam
pokuavala odrati, bio slaba obrana od pria koje sam sluala. Nisam bila
skrojena za sluanje pria djevojica koje su se prostituirale u klinikama za
eutanaziju. Nisam bila nadarena za sluanje majki koje su mi priale kako su im
umirala djeca. Sve je to bilo prestrano, previe nepokolebljivo, a ja sam se mogla

skrivati samo iza maske profesionalnosti. Zapisala bih imena i davala im datume
za dva, tri, pa ak i etiri mjeseca. Tada emo imati mjesta za vas, govorila
sam. Kad im je dolo vrijeme da udu u Woburnovu kuu, ja sam ih doekivala. To
mi je bio glavni popodnevni posao pokazivati okolinu pridolicama,
objanjavati im kuni red, pomagati da se smjeste. Veina ih je uspjela doi na
mjesecima prije zakazan termin, no neki se nisu pojavili. Njima smo obiavali
cijeli dan uvati postelju. Ako se ni tada ne bi pojavili, izbrisala bih imena s
popisa.
Woburnovu je kuu opskrbljivao Boris Stjepanovi. On nam je donosio
potrebnu hranu, sapune, runike, raznu opremu. Dolazio je etiri-pet puta tjedno,
dopremio narueno i sa sobom odnosio jo jedan komad blaga iz Woburnove
riznice kineski ajnik, komplet tabletia, violinu, okvir za sliku sve ono
uskladiteno na petom katu, to je pribavljalo gotovinu potrebnu za nastavak rada
Woburnove kue. Boris Stjepanovi ve je dugo bio u poslu. Victoria mi je rekla
da surauju s njim jo od vremena prvih Woburnovih sklonita. Njih dvojica oito
su se poznavali ve dugo prije toga, i s obzirom na ono to sam znala o doktoru,
iznenadila sam se to je prijateljevao s takvim sumnjivim tipom kakav je bio Boris.
Mislim da je to imalo neke veze s priom kako mu je doktor jednom spasio ivot,
no moglo je biti i obrnuto. ula sam nekoliko verzija prie, i nikad nisam bila
sigurna koja je od njih tona.
Boris Stjepanovi bio je punaan, sredovjean mukarac koji je, po gradskim
mjerilima, djelovao ak debelo. Privlaila ga je ekstravagantna odjea (krznene
kape, tapovi, cvijee u zapuku), a njegovo me okruglo, ogrubjelo lice podsjealo
na indijanske poglavice i orijentalne monike. Svaki njegov pokret bio je otmjen,
ak je otmjeno i puio vrsto bi stiskao cigaretu palcem i kaiprstom, elegantno
i potpuno nehajno uvlaio dim, a zatim ga isputao kroz mesnate nosnice poput pare
iz kotlia. Ponekad ga je bilo teko slijediti u razgovoru, i kako sam ga upoznavala
bolje, shvatila sam da mogu oekivati nevienu smuenost svaki put kad bi on
zaustio izrei neto. Oboavao je nejasne izjave, elipse, a prizemne bi primjedbe
ureavao tolikim dodacima da bi se ovjek ubrzo izgubio u pokuajima da ga
razumije. Boris nije podnosio stajanje na mjestu te se jezikom sluio kao sredstvom
pokreta neprekidno u kretnji, napadao je, izbjegavao, kruio, nestajao i
pojavljivao se neoekivano na drugim mjestima. Vremenom mi je ispriao bezbroj
pria o sebi, otkrio mi toliko meusobno proturjenih ivotopisa da sam odustala
od pokuaja da povjerujem i u to. Jednog bi me dana uvjeravao kako se rodio u
gradu i tamo proivio cijeli ivot. Drugi dan kao da je zaboravio prethodnu priu,
te mi je rekao da se rodio u Parizu kao najstariji sin ruskih emigranata. Nakon toga
bi promijenio plou priznanjem kako mu Boris Stjepanovi i nije pravo ime. Zbog
nekih mladenakih nevolja s turskom policijom bio je prisiljen promijeniti
identitet. Otad je ime mijenjao toliko puta da se vie ne sjea koje mu je bilo

pravo. No to nije vano, govorio bi. ovjek mora ivjeti od trenutka do trenutka, i
ivo mu se fuka tko je bio proli mjesec ako zna tko je danas. Zapravo, tako je
rekao, rodio se u indijanskom plemenu Algonquin, no nakon oeve smrti majka mu
se preudala za ruskoga grofa. On se, osobno, ili nije enio, ili se enio triput
ovisno koja je inaica prie u tom trenutku najbolje sluila njegovim namjerama.
Kad god bi otpoeo s osobnom povijeu, inio bi to uvijek kako bi dokazao neku
tvrdnju kao da se, utjeui se vlastitom iskustvu, moe potvrditi autoritetom za
bilo koju temu. Zbog toga se bavio svim zamislivim poslovima, od najniih
fizikih, do najuzvienijih direktorskih. Prao je sude, radio kao ongler, prodavao
aute, predavao knjievnost, depario, trgovao nekretninama, ureivao novine, i
radio kao direktor velike robne kue specijalizirane za ensku modu. Zacijelo sam
pozaboravljala ostale, no mislim da ti je jasno. Boris Stjepanovi nije nikad
oekivao da mu se povjeruje, ali svoje izmiljaje nije gledao kao lai. Oni su bili
dio zamalo svjesnog nauma da za sebe stvori ugodniji svijet svijet koji e se
vrtjeti sukladno njegovim muicama, i ne podlijegali svim onim zakonima i
mranim neizbjenostima koje su sve nas druge vukle u ponor. Ako ga to, strogo
uzevi, i nije prikazivalo kao realista, ni u kom sluaju nije bio ovjek koji bi
zavaravao samog sebe. Boris Stjepanovi nije bio zlobni lajavac kakvim se
prikazivao, ispod hvastanja i srdanosti uvijek se skrivalo neto drugo
prodornost, moda i osjeaj nekog dubljeg poimanja. Ne bih se usudila rei da je
bio dobar (ne onako kako su bile dobre Isabel ili Victoria), ali je imao vlastita
pravila kojih se pridravao. Za razliku od svih drugih koje sam susrela ovdje,
uspijevao je izdii se iznad ivotne stvarnosti. Glad, ubojstva, najgore okrutnosti
jednostavno bi prolazio pored ili ravno kroz njih, i naizgled nikad njima
dodirnut. Kao da je svaku mogunost zamislio ve unaprijed, i stoga ga ne bi
iznenadilo nita. Takvom je stavu bio priroen toliko dubok i razoran pesimizam,
toliko usklaen s injenicama ivota, da ga je zapravo uveseljavao.
Jednom ili dvaput tjedno Victoria bi me zamolila da Borisa pratim u njegovim
etnjama gradom njegovim kupoprodajnim ekspedicijama kako bi ih nazivao.
Nisam mu bila od velike pomoi, ali sam uvijek bila sretna kad bi mi se pruila
prilika otii s posla, pa makar i na nekoliko sati. Mislim da je Victoria to shvaala,
te je pazila da me ne preoptereuje. I dalje sam bila neraspoloena, i najveim sam
svojim dijelom bila krhkoga duha lako bih se rastuila, bila sam mrzovoljna i
nekomunikativna bez nekog vidljivog razloga. Boris Stjepanovi vjerojatno je bio
pravi lijek za mene, te sam nae izlete poela gledati kao prekid u monotoniji misli.
Nikad nisam sudjelovala u Borisovim nabavnim pohodima (gdje je pronalazio
hranu za kuu i stvari koje bismo naruivali od njega), no esto bih ga promatrala
dok je prodavao predmete kojih se Victoria odluila rijeiti. Uzimao je deset posto
provizije, no promatrajui ga na djelu, ovjek bi pomislio da to radi iskljuivo za
sebe. Boris je pojedinog agenta uskrsnua posjeivao samo jednom mjeseno.
Posljedino tomu, vrludali smo po cijelom gradu, svaki put kretali novim pravcem,
esto ulazili na podruja koja dotad nisam vidjela. Boris je neko imao automobil

 tvrdio je da je to bio Stutz Bearcat no ceste su postale loe pa je sad

posvuda iao pjeice. Pod ruku bi strpao predmet koji bi mu Victoria dala, te bi
improvizirao putove kojima bismo ili, uvijek pazei da izbjegavamo svjetinu.
Vjeno bi me vodio stranjim uliicama i naputenim stazama, kroio sigurno preko
razrovanog plonika, prolazio bezbrojne opasnosti i zamke, skreui as lijevo as
desno, nijednom ne ruei ritam koraka. Za svoju se veliinu kretao iznenaujue
spretno, esto sam s tekoom hvatala njegov korak. Pjevuio bi si u bradu,
blebetao je o svaemu, kretao bi se, dobro raspoloen, gotovo plesnim koracima,
dok bih se ja vukla za njim. inilo mi se da poznaje sve agente uskrsnua, i sa
svakim je imao poseban odnos nekima bi buno ulijetao rairenih ruku, dok bi
se kod drugih tiho uvlaio. Svaki je od njih imao svoju Ahilovu petu, a Boris se
neprestano trudio doprijeti do nje. Ako je neki agent bio slab na lasku, Boris bi mu
polaskao; ako bi volio modru boju, Boris bi mu dao neto modro. Nekima je bilo
drago sveano ophoenje, neki su voljeli prisnost, trei su bili ista poslovnost.
Boris im je ugaao svima redom, cijedio lai kroz zube a da ga nijednom nije
zapekla savjest. No sve je to bio dio igre, a Boris ni za trenutak nije pomislio da
nije rije o igri. Prie su mu bile prenapuhane, no izmiljao ih je toliko brzo i s
toliko razraenih pojedinosti da je bilo teko oduprijeti se. Dragoviu moj,
zapoeo bi. Pogledaj, ali dobro, promotri ovu alicu za aj. Ako eli, uzmi je u
ruku. Sklopi oi, prinesi je usnama i zamisli kako iz nje ispija aj ba kao to
sam to ja inio, prije trideset jednu godinu, u salonima grofice Oblomov. Tada sam
bio mlad, na sveuilitu studirao knjievnost i, ako moe vjerovati, vitak,
prelijepe kudrave glave. Grofica je bila najzanosnija ena u Minsku, mlada
udovica obdarena natprirodnim armom. Grof, nasljednik velikog blaga
Oblomovih, poginuo je u dvoboju bilo je to pitanje asti o kojem neu zboriti
ovdje i moe zamisliti kakav je to uinak imalo na mukarce iz njezine blizine.
Opsjedale su je legije prosaca, njezini su saloni izazivali zavist diljem Minska.
Prijatelju, bila je to ena, slika ije me ljepote nikad nije napustila blistava rida
kosa, bijele, pune grudi, oi blistave mudrou o, i naravno, jedva primjetan uh
zloe. Dovoljno da izludi ovjeka. Tukli smo se za njezinu naklonost, oboavali je,
pisali joj pjesme bili smo u ljuvenom deliriju. A ja, mladi Boris Stjepanovi,
bio sam onaj koji je uspio zadobiti naklonost te jedinstvene muiteljice. Izjavljujem
to s punom skromnou. Da si me tada mogao vidjeti, shvatio bi kako je to bilo
mogue. Potajni sastanci u gradskim zabitima, kasnononi susreti, tajni posjeti mom
potkrovlju (ulicama bi se kretala pod krinkom), i ono dugo, zanosno ljeto, koje
provedoh kao gost na njezinoj dai. Grofica me zasipala svojom dareljivou
ne samo osobnom, to bi bilo dovoljno, vjeruj, i vie nego dovoljno ve i
darovima koje je donosila, zasipala me beskrajnom dobrotom. U kou uvezana
Pukinova djela. Srebrni samovar. Zlatni sat. Toliko toga da nikad ne bih mogao
nabrojati. Medu njima i ovaj izvanredni ajni servis koji je neko pripadao jednom
francuskom dvorjaninu (mislim da se zvao vojvoda od Fantomasa), kojim sam se
sluio samo kad bi me posjeivala ona, uvajui ga za one trenutke kad bi je strast

bacala kroz snijegom prekrivene ulice Minska sve do mog naruja. Avaj, vremena
bijahu teka. Servis je otrpio posljedice mnogih godina tanjurii popucali,
alice se polomile preostao je jo samo ovaj komad, ta posljednja veza s
prolou. Prijatelju, budi njean. U svojoj ruci dri moja sjeanja.
Mislim da je glavna bila njegova sposobnost oivljavanja neivoga. Boris
Stjepanovi agentima bi skretao pozornost sa samih predmeta, i vodio ih u krajeve
gdje predmet za prodaju nije vie bila alica, nego grofica Oblomova osobno. Nije
bilo vano jesu li prie bile istinite. Kad bi se Borisov glas bacio na posao, to je
bilo dovoljno da do kraja zamuti vodu. Njegov glas bio je vjerojatno njegovo
najmonije oruje. Posjedovao je velianstvenu lepezu timbara i modulacija, i u
svojim bi govorima uvijek titrao izmeu mekog i tvrdog zvuka, doputao rijeima
uspone i padove dok bi one istjecale u gustoj, zamreno nainjenoj baranoj vatri
slogova. Bio je slab na otrcane fraze i knjievnike sentimentalnosti, no unato tom
jezinom mrtvilu, prie su mu bujale ivotom. Predstava je bila najvanija, a Boris
se nije skanjivao koristiti ni najnie trikove. Ako je bilo potrebno, ronio bi prave
suze. Ako bi situacija zahtijevala, razbio bi predmet o pod. Jednom je, dokazujui
svoju vjeru u komplet aa krhkog izgleda, onglirao njima vie od pet minuta.
Zbog njegovih predstava uvijek sam osjeala malu nelagodu, no neupitno je da su
uspijevale. Vrijednost odreuju zalihe i potranja, a potranja za vrijednim
starinama nije nikad bila pretjerana. Samo su ih najbogatiji mogli kupovati
profiteri s crnog trita, kraljevi smea ili sami agenti uskrsnua stoga bi bilo
pogreno da se Boris trudio isticati njihovu upotrebljivost. Njihova bit bila je u
ekstravaganciji, u tome to su ti predmeti bili dokazi bogatstva i moi. Otuda prie
o grofici Oblomovoj i francuskim vojvodama iz osamnaestog stoljea. Uz vazu
kupljenu od Borisa Stjepanovia dobivalo se i cijeli jedan svijet.
Borisov stan nalazio se u malenoj zgradi na Tirkiznoj aveniji, ni deset minuta
od Woburnove kue. Kad bismo zavrili poslove s agentima, esto bismo navraali
tamo na au aja. Boris je oboavao aj i obino bi uz njega posluivao neka
peciva u potpunosti nemoralne gozbe iz Kue kolaa na bulevaru Winsdor:
princes-krafne, peciva s cimetom, okoladne eklere, sve to nabavljeno uz
strahovite trokove. Boris nije mogao odoljeti tim sitnim pretjerivanjima, te je u
njima uivao polagano vakanje mu je pratilo tiho, melodiozno grgljanje iz grla,
neprekinuto strujanje zvuka koji je bio neto izmeu smijeha i produljenog uzdaha.
I ja sam uivala u tim ajankama, iako ne toliko u hrani, koliko u Borisovom
nastojanju da je podijeli sa mnom. Moja prijateljica, mlada udova, previe je
blijeda, znao bi izjaviti. Moramo joj nabaciti mesa na kosti, vratiti boju u obraze,
sjaj u oi gospoice Anne Blume, osobno. Bilo mi je teko ne uivati u takvom
ophoenju, i ponekad bih osjetila kako je sav taj njegov ushit samo predstava koju
je izvodio za moje dobro. Mijenjao bi uloge klauna, podlaca i filozofa, no to sam
ga bolje poznavala, sve sam ih ee shvaala kao razne vidove jedinstvene
osobnosti koja se slui raznim oruima trudei se vratiti me u ivot. Postali smo
bliski prijatelji, i Borisu neizmjerno dugujem za njegovo suosjeanje, kao i one

zaobilazne i neprekidne napade koje je izvodio na utvrde mojih alosti.

Sam stan bio je ofucan, trosobni, pretrpan godinama nakupljanja terakota,
odjea, kovezi, dekice, sagovi, sve mogue svatarije. im bi doao doma, Boris
bi se povukao u spavau sobu i preodjenuo se, odijelo bi paljivo objesio u ormar,
a na sebe navukao stare hlae, papue i ogrta za kupanje. Ogrta je bio prilino
fantastina uspomena iz nekih davnih dana dug do poda, nainjen od crvenog
baruna, s ovratnikom i orukavljem od hermelinova krzna, sad posve iznoen, s
rupama od moljaca po rukavima i izlizanim leima no Boris ga je nosio sa
svom, ve uobiajenom otmjenou. Zalizao bi pramenove svoje rijetke kose,
natrljao vrat kolonjskom vodom, te se odlunim korakom zaputio u pretrpanu i
prasnu dnevnu sobu kako bi pripremio aj.
Najvei dio vremena zabavljao me priama iz ivota, no bilo je trenutaka kad
bi se zagledao u neki od predmeta u sobi i govorio o njima kutije prepune uda,
bizarne male dragocjenosti, ostaci tisua kupoprodajnih ekspedicija. Boris se
osobito ponosio svojom zbirkom eira koju je uvao u velikom drvenom kovegu
pored prozora. Ne znam koliko ih je imao, ali mislim najmanje trideset, vjerojatno
i vie. Ponekad bi izvukao nekoliko njih, pa bismo ih natakli na glave dok smo
ispijali aj. Ta ga je igra neizmjerno zabavljala, a priznajem kako sam i ja uivala
u njoj, iako bih teko mogla objasniti zato. Bilo je tamo kaubojskih eira,
polucilindara, fesova, ljemova, akademskih eira i beretki sve zamislive vrste
pokrivala za glavu. Kad god bih ga zapitala zato ih skuplja, dobila bih drugaiji
odgovor. Jednom mi je rekao kako je noenje eira dio njegove religije. Drugi mi
je put objasnio kako ih nosi ne bi li pomou njih opio s duama njihovih pokojnih
vlasnika. Rekao mi je da stavljanjem eira na glavu preuzima znaajke naravi
nekadanjeg vlasnika. Istina, svakom je eiru nadjenuo ime, no to sam vie
smatrala projekcijama njegovih osobnih osjeaja o eirima nego ljudi koji su
uistinu ivjeli. Fes se zvao ujak Abdul. Polucilindar, sir Charles. Akademiarska
kapa profesor Solomon. Kad sam se drugom prilikom vratila na tu temu, Boris
mi je objasnio da voli nositi eire zato to oni spreavaju da mu misli izlete iz
glave. Oboje smo ih nosili dok smo pili aj, i time se obvezali na mudrije i
poticajnije razgovore. Le chapeau influence le cerveau, rekao je, prebacivi se
na francuski. Si on protege la tete, la pensee nestplus bete.
Boris se, bar naizgled, opustio samo jednom prilikom, i taj razgovor pamtim
najbolje on mi je sad najivlji u sjeanju. Tog je popodneva kiilo odvratno,
cijeli dan te sam se trudila ostati dulje nego inae, oklijevala sam napustiti topli
stan i vratiti se u Woburnovu kuu. Boris je bio neobino zamiljen, te sam najvei
dio popodneva govorila ja. Kad sam konano skupila hrabrost da navuem kaput i
oprostim se (pamtim miris vlanog drva, odsjaje svijea u prozorskim oknima,
gotovo peinski ugoaj trenutka), Boris me vrsto uhvatio za ruku i drao je
promatrao me, smijeei se mrano i zagonetno.
Duo, ti mora shvatiti kako je sve to privid, rekao je.

Borise, nisam sigurna da vas razumijem.

Woburnova kua. Podignuta je na temeljima od oblaka.
Meni izgleda savreno vrsto. Tamo sam svaki dan, i nije se pomakla
nijednom. Nije se ak ni zaljuljala.
Zasad je tako. No jo malo, i shvatit e o emu govorim.
Koliko je malo, to jo malo?
Koliko god bude trebalo. Sobe na petom katu nisu neiscrpne, zna i sama,
prije ili kasnije nee biti vie nita za prodaju. Zalihe su ve pri kraju a kad
neto jednom nestane, nestaje u nepovrat.
Zato bi to bilo toliko strano? Borise, sve ima svoj kraj. Ne shvaam zato
bi Woburnova kua bila drukija.
To ti moe rei. No, to s jadnom Victorijom?
Ona nije glupa. Sigurna sam da je i sama razmiljala o tome.
Ali je takoer i tvrdoglava. Nee se predati dok ne potroi i posljednji glot,
a tada nee biti nita bolja od onih kojima se trudi pomoi.
Nije li to njezin posao?
I da i ne. Njezinom ocu obeao sam da u se brinuti za nju, i ne namjeravam
pogaziti rije. Da si je samo vidjela kad je bila mlada prije godina i godina,
prije raspada sistema. Tako lijepa, puna ivota. Strano mi je i pomisliti da bi joj
se moglo dogoditi neto loe.
Borise, iznenaujete me. Zvuite kao sentimentalna budala.
Svi mi govorimo vlastitim jezicima sablasti, bojim se. Proitao sam napise
na zidu, i nijedan od njih me ne ohrabruje. Woburnova kua ostat e na cjedilu.
Naravno, u stanu imam jo neke rezerve ... Boris je u tom trenutku irokim
pokretom ruke obuhvatio sve predmete u sobi, ... no i oni e ubrzo nestati. Ako ne
budemo gledali pred sebe, ni za jedno od nas nee biti budunosti.
to elite rei?
Planirajte. Ispitajte mogunosti. Djelujte. I oekujete da e se Victoria
vezati uz vas?
Ba i ne. No uz vas na mojoj strani, bar postoji neka prilika.
Zato mislite da bih ja mogla utjecati na nju?
Imam oi u glavi. Vidim to se dogaa tamo, Anna. Victoria ni na koga nije
reagirala kao na vas. Totalno se zaljubila.
Mi smo prijateljice. Duo, i vie od toga, jako daleko vie. Ne znam o
emu to govorite. Saznat e. Prije ili kasnije shvatit e svaku moju rije.
Jamim ti.

Boris je imao pravo. Naposljetku sam shvatila. Naposljetku se uistinu

dogodilo sve ono to se spremalo dogoditi. Ipak, trebalo mi je dugo vremena da
polovim konce. Zapravo, ne bih bila primijetila sve dok se ne bi dogodilo no to
se moe oprostiti, uzevi zdravo za gotovo da sam najvea neznalica u povijesti.
Ostani uz mene. Znam da ve zamuckujem, no nemam spremnih rijei kojima
bih izrekla ono to elim rei. Mora se potruditi i zamisliti kako nam je bilo tada
osjeali smo kako se usud obruava na nas, svaki trenutak okruivalo je posve
nestvarno ozraje. Lezbijstvo je samo kliniki pojam, i nepravedno osiromauje
injenice. Victoria i ja nismo postale par u onom uobiajenom smislu. Vie smo
jedna drugoj postale pribjeita, mjesta na kojima smo obje mogle pronai utjehu u
samoi one druge. Gledajui cjelinu, seks je bio najmanje vaan dio. Tijelo je
samo tijelo, i u konanici gotovo da i nije vano pripada li ruka koja te dodiruje
mukarcu ili eni. Bivanje s Victorijom prualo mi je uitak, no jednako tako i
hrabrost da ponovno zaivim u sadanjosti. I to je bilo ono najvanije. Nisam se
vie neprekidno vraala u prolost, i malo po malo, kao da sam time pokrpala
bezbrojne rane koje sam posvuda vukla u sebi. Nisam postala cjelovita, no bar
nisam vie mrzila vlastiti ivot. ena se zaljubila u mene, a nakon toga sam otkrila
kako sam sposobna voljeti je. Ne traim da razumije, samo prihvati to kao
injenicu. U ivotu alim za mnogo ime, ali ne i za ovim.
Sve je poelo potkraj ljeta, tri ili etiri mjeseca nakon mog dolaska u
Woburnovu kuu. Victoria je jedne veeri svratila na kasnononi razgovor
sjeam se da sam bila mrtva umorna, boljela su me kria i osjeala sam se oajnije
nego obino. Poela mi je trljati leda, posve prijateljski, trudila mi se opustiti
miie, inei neto, posve sestrinski, to bi svatko uinio u tim okolnostima.
Samo, mene ve mjesecima nitko nije dodirnuo nakon posljednje noi koju sam
provela sa Samom tako da sam gotovo zaboravila kako je dobro kad te netko
tako masira. Victoria je klizila dlanovima gore-dolje po mojoj kimi, da bi
naposljetku ruke podvukla ispod majice, prstima dodirnuvi moju golu kou. To je
bilo neto nesvakidanje, pa sam ubrzo poela lebdjeti od uitka. Osjeala sam da
mi se tijelo sprema raspasti. Ipak, mislim da ak ni tada nijedna od nas nije znala
to e se zapravo dogoditi. Sve je teklo sporo, vijugalo iz faze u fazu, bez nekog
odreenog cilja. U jednom trenutku mi je s nogu kliznuo pokriva, a ja se nisam
potrudila ponovno se pokriti. Victoria je rukama klizila sve dalje i dalje,
dodirivala mi noge i stranjicu, lutala mojim bokovima i niz ramena na kraju
nije postojao nijedan djeli mene za kojeg nisam eljela da ga dodirne. Prevrnula
sam se na lea i Victoria se nagnula nad mene, gola ispod ogrtaa za kupanje
kroz otvor joj je provirivala jedna dojka. Tako si lijepa, rekla sam joj, da poelim
umrijeti. Malo sam se pridigla i poela ljubiti tu dojku, okruglu i prelijepu dojku,
toliko veu od moje, ljubila sam meku, smeu areolu, jezikom prelazila preko sliva
modrih vena koje su se nazirale ispod povrine koe. Sve mi je to bilo uasno
ozbiljno i potresno prvih nekoliko trenutaka osjeala sam da sam naila na
udnju koju se pronalazi samo u najcrnjoj tami snova no to nije trajalo dugo, te

sam se nakon toga pustila. Ponijelo me do kraja.

Nastavile smo zajedno spavati nekoliko sljedeih mjeseci, pa sam se konano
osjetila kao kod kue. Priroda posla u Woburnovoj kui previe je demoralizirala
ovjeka bez ikoga na koga bi se mogao osloniti, bez nekog stalnog sidrita
osjeaja. Previe je ljudi dolazilo i odlazilo, prevelik je broj ivota protutnjio
pored mene kad bih i upoznala nekoga, taj bi obino ve pakirao stvari i
odlazio. Onda bi doao netko drugi, spavao u postelji u kojoj je spavao netko
drugi, sjedio u istom stolcu, etao po istom komadiu zemlje, a kad bi i njemu
dolo vrijeme da ode, sve bi poelo ispoetka. Upravo suprotno tomu, Victoria i ja
bile smo tamo jedna za drugu u dobru i zlu, kako smo znale govoriti i jedino
se to nije mijenjalo, usprkos svim mijenama koje su se zbivale oko nas. Zbog te
veze, bila sam sposobna pomiriti se s poslom, to je na neki nain umirivalo moj
duh. Zatim se dogodilo mnogo toga, i nismo vie mogle nastaviti. O tom u malo
kasnije, no ono vano bilo je da se nita zapravo i nije promijenilo. Veza je
postojala i dalje, i jednom zauvijek shvatila sam koliko je Victoria zapravo sjajna.
Bilo je to sredinom prosinca, upravo u vrijeme prvih ozbiljnih hladnoa. Zima
se, na kraju, nije pokazala toliko otrom kao ona prola, no to nitko nije mogao
znati unaprijed. Hladnoa je sa sobom donijela sva mrana lanjska sjeanja, na
ulicama se osjeala sve vea panika i oaj ljudi koji su se trudili pripremiti za ono
najgore. Redovi pred kuom postali su dulji nego to su bili prolih mjeseci, a ja
sam otkrila da radim prekovremeno kako bih odrala korak s priljevom ljudi. Tog
jutra o kojem govorim, sjeam se da sam na brzinu primila desetoricu ili
jedanaestoricu, svakog s njegovom stranom priom. Jedna od njih zvala se
Melissa Reilly, stara oko ezdeset godina bila je toliko smetena da se potpuno
slomila i zaplakala preda mnom, preklinjui me da joj pomognem pronai mua
koji je nestao, odlutao je u lipnju i otad o njemu nije ula ni rije. to elite da
uinim? upitala sam. Ne mogu otii odavde i vui se ulicama uz vas, ovdje imam
previe posla. Ona je nastavila s predstavom, a ja sam osjetila kako bjesnim na nju
to me toliko tupi. ujte, rekla sam, niste jedina u ovom gradu koja je izgubila
mua. Moj je nestao jednako kao i va, i koliko znam, mrtav je ba kao i va.
Plaem li zbog toga, upam li kosu? Svi se moramo suoiti s tim. Mrzila sam sebe
to sam je zasipala takvim otrcanim frazama, to sam s njom postupala tako grubo,
no bilo mi je teko i razmiljati uz njezine histerine napade i besmisleno
blebetanje o gospodinu Reillyju i njihovoj djeci, kao i medenom mjesecu na kojem
su bili prije trideset sedam godina. Ba me briga za vas to mi je rekla na kraju.
Takva hladna drolja kakvi ste vi ne zasluuje da ima mua, a sad si nosite tu vau
krasnu Woburnovu kuu i zagurajte si je znate ve kamo. Da vas dobri doktor uje,
okretao bi se u grobu. Ili neto slino ne sjeam se tono njezinih rijei. Tada se
gospoda Reilly podigla na noge i otila, noena posljednjim zapuhom indignacije.
U trenutku kad je izala, glava mi je pala na stol i sklopila sam oi, pitajui se
jesam li previe iscrpljena da bih danas primila jo ikoga. Intervju je bio ista

propast, a ja sam pogrijeila ne obuzdavajui vlastite osjeaje. Za to nije bilo

isprike, nije bilo opravdanja za to to sam sve svoje muke istresla na jadnu enu,
ve napola ludu od boli. Tada sam zacijelo zadrijemala, moda pet minuta, moda
samo nekoliko trenutaka ne znam sigurno. Znam samo kako mi se inilo da
izmeu dva trenutka budnosti lei neizmjerna udaljenost, izmeu trenutka kad sam
sklopila oi, i onoga kad sam ih ponovno otvorila. Podigla sam pogled, a u stolici,
suelice meni, sjedio je Sam, ekajui svoj razgovor. Isprva sam pomislila da jo
spavam. Privid, rekla sam sebi. Doao je iz jednog od onih snova u kojima ovjek
sanja da se budi, ali je buenje samo dio sna. Onda sam sama sebi rekla: Sam u
tom sam trenutku shvatila da ne moe biti nitko drugi. Bio je to Sam, no i nije bio
Sam. Bio je to Sam u drugom tijelu, prosijede kose, s masnicama na obrazima,
pocrnjelih, ispucalih prstiju i unitene odjee. Sjedio je tamo, mrtva, potpuno
odsutna pogleda inilo mi se da pluta u vlastitoj nutrini, u potpunosti izgubljen.
Sve sam vidjela u trenutku, u vihoru, u bljesku. Bio je to Sam, no nije me
prepoznao, nije znao tko sam osjetila sam kako mi srce udara, na trenutak
pomislila da u se onesvijestiti. A tada su se, jako polagano, dvije suze zakotrljale
niz njegove obraze. Ugrizao je donju usnicu, brada mu se nekontrolirano tresla.
Odjednom mu je zadrhtalo cijelo tijelo, iz usta mu je prokuljao zrak, a s njim i jecaj
kojeg se trudio obuzdati u sebi. Odvratio je lice od mene, i dalje se trudei
kontrolirati, ali su mu grevi potresali tijelo, a iz usta bjeali zadihani, hrapavi
glasovi. Ustala sam iz stolca, oteturala do drugog kraja stola i zagrlila ga. U
trenutku kad sam ga dodirnula, zaulo se utanje zguvanih novina ispod kaputa.
Zaplakala sam u sljedeem trenutku i nisam mogla prestati. Privila sam se uz njega
najjae to sam mogla, zarila lice u tkaninu njegova kaputa, i nikako nisam mogla
prestati.
To je bilo prije vie od godinu dana. Proli su tjedni prije nego to je Sam
dovoljno prizdravio da bi mogao ispriati sve to mu se dogodilo, no i tada su te
prie bile mutne, prepune nedosljednosti i praznina. Sve kao da se slijeva u jedno,
rekao je, i muio se jasno ocrtati obrise pojedinih dogaaja, nije bio sposoban
jedan dan razdvojiti od drugih. Sjeao se kako je ekao da doem, sjedio u sobi do
est ili sedam ujutro, te me naposljetku krenuo traiti. Kad se vratio ve je bila
prola pono, a tada je knjinicu ve gutao plamen. Stajao je medu svjetinom koja
se okupila promatrati poar i tada, kad se krov konano uruio, spazio nau knjigu
kako gori sa svim ostalim u zgradi. Rekao je da ju je jasno vidio u mislima, da je
znao toan trenutak kada je vatra prodrla u nau sobu i prodrla stranice rukopisa.
Nakon toga za njega sve gubi smisao. U depu je imao novac, imao je odjeu
na sebi i to je bilo sve. Dva mjeseca je gotovo neprekidno tragao za mnom
spavao je gdje je stigao, jeo kad nije imao izbora. Tako se uspio odrati na ivotu,
no do kraja ljeta novac je gotovo nestao. I gore od toga, rekao je, tada je napokon
odustao od potrage. Bio je uvjeren da sam mrtva, i nije se vie mogao trapiti

lanim nadama. Povukao se u zakutak Diogenovog terminala stare eljeznike

postaje u sjeverozapadnom dijelu grada i ivio meu ruevinama i luacima,
ljudima-sjenama koji su lutali dugim hodnicima i naputenim ekaonicama. Kao da
se pretvarao u ivotinju, rekao je, podzemno stvorenje koje se spremalo na
hibernaciju. Jednom ili dvaput tjedno davao se u najam i prenosio teke terete
strvinarima, radio za sitni koji su mu davali, no najvei dio vremena nije radio
nita odbijao je pomaknuti se, osim u krajnjoj nudi. Odustao sam od pokuaja
da budem itko, rekao je. Cilj mog ivota bio je ukloniti sebe iz okoline, ivjeti
tamo gdje me vie nita nee moi povrijediti. Trudio sam se, jednu po jednu,
rezati sve veze, odbaciti sve ono to mi je ikad bilo vano. Namjeravao sam postii
ravnodunost, ravnodunost toliko snanu i vrhunaravnu da me moe zatititi od
svih novih napada. Anna, oprostio sam se s tobom, oprostio sam se s knjigom,
oprostio se s pomisli o povratku kui. ak sam se trudio oprostiti i sa sobom. Malo
po malo, postao sam spokojan poput Bude, sjedio u kutu, nimalo ne marei za svijet
oko mene. Da nije bilo mog tijela povremenih zahtjeva mog eluca i utrobe
moda se nikad vie ne bih pomaknuo. Nita ne eljeti, ponavljao sam si
neprekidno, ne imati nita, ne biti nita. Nisam mogao zamisliti savrenije rjeenje.
Na kraju sam ivio gotovo ivotom kamena.
Dali smo mu sobu na drugom katu, onu u kojoj sam neko ivjela. Bio je u
stranom stanju, i prvih deset dana bilo je ist rizik. Uz njega sam provodila gotovo
sve svoje vrijeme, izbjegavala sve ostale dunosti najvie to sam mogla
Victoria se nije bunila. Tu se ona pokazala kao sjajan ovjek. Ne samo to se nije
bunila, nego me i hrabrila. U njezinom je razumijevanju te situacije bilo neto
natprirodno, u njezinoj sposobnosti prihvaanja naglog, gotovo nasilnog okonanja
ivota kojim smo ivjeli. Neprekidno sam oekivala da otkrije karte, da eksplodira
otkrivajui razoaranje ili zavist, no nita se od toga nije dogodilo. Njezina prva
reakcija na novosti bila je srea bila je sretna zbog mene, sretna zbog injenice
to je Sam ostao iv a nakon toga je, poput mene, davala sve od sebe kako bi se
oporavio. Iako je doivjela osobni gubitak, znala je da je njegovo prisustvo dobitak
za Woburnovu kuu. Pomisao na jo jednog mukarca medu osobljem, osobito
nekoga poput Sama nimalo nalik ostarjelom Fricku, niti pomalo sporom i
neiskusnom Willieju njoj je bila dovoljna da time izravna raune. Otkrila sam
da me takva njezina predanost cilju povremeno plaila, no Victoriji je najvanija
bila Woburnova kua vanija od mene, od nje same, ako je takvo neto mogue
zamisliti. Ne elim pretjerano pojednostavljivati, no s vremenom sam gotovo
poela nasluivati da mi je dopustila da se zaljubim u nju ne bi li na taj nain
ozdravila. Kad je to zavrilo, svu je svoju pozornost usmjerila na Sama. Mora
razumjeti da joj je Woburnova kua bila jedina stvarnost, i nije postojalo nita
vanije od nje.
Sam se na kraju preselio k meni, na etvrti kat. Polagano je dobivao na teini,
polagano je poeo nalikovati onom starom Samu, no njemu nita vie nije bilo isto
ni sad, niti e ikada biti. Ne govorim samo o strahotama koje je pretrpjelo

njegovo tijelo prerano je osijedio, ispali su mu zubi, ruke su mu, iako jedva
primjetno, neprekidno drhtale govorim i o njegovoj nutrini. Sam nije bio vie
bahati mladi s kojim sam ivjela u knjinici. Iskustva su ga preobrazila, gotovo
uinila poniznim, te je postao meki, gotovo spokojniji. Povremeno bi govorio o
ponovnom pisanju knjige, ali sam osjeala da to ne govori iz srca. Knjiga mu vie
nije bila izlaz, i kad je jednom nestala ta fiksna ideja, izgledao je kao da moe
bolje pojmiti sve to se dogodilo njemu, sve to se dogaalo svima nama. Vratila
mu se snaga, i malo po malo smo se ponovno navikli jedno na drugo, iako mi se
inilo da smo sad daleko ravnopravniji nego prije. Moda sam se i ja promijenila
za tih mjeseci, no uistinu sam osjeala da me Sam treba vie nego onda sviao
mi se taj osjeaj, sviao mi se vie od ieg drugog na svijetu.
Poeo je raditi otprilike poetkom veljae. Isprva sam se u potpunosti
protivila zadatku kojeg mu je namijenila Victoria. Rekla je kako je o tome mnogo
razmiljala, i na kraju shvatila kako e Sam najbolje sluiti ciljevima Woburnove
kue tako da postane novi lijenik. Moda ti se to ini udnim, nastavila je, no
nakon oeve smrti se stvarno muimo. Kua gubi svoju privlanu snagu, svoju
svrhovitost. Ljudima dajemo hranu i kratkotrajan zaklon, ali to je sve minimalna
skrb, kojom jedva ikome moemo pomoi. Prije su ljudi dolazili zato to su eljeli
biti u oevoj blizini. Iako im nije mogao pomoi kao lijenik, bio je tamo kako bi
razgovarao s njima i posluao njihove muke. To je bilo vano. Ljudima je
olakavao tegobe samim svojim postojanjem. Ljudi su tada dobivali hranu, no
takoer su dobivali i nadu. Kad bismo ovdje imali novog lijenika, moda bismo
se pribliili starom ozraju kue.
Sam nije lijenik, rekla sam. Bila bi to la, tovie, ne shvaam kako je
laima mogue pomoi ljudima.
To nije la, odgovorila je Victoria. To je privid. Lae zbog sebinosti, a
u ovom sluaju ne inimo nita za sebe. Radimo za druge, to je nain kojim im
moemo pruiti nadu. Sve dok vjeruju da je Sam lijenik, vjerovat e svemu to
kae.
to ako netko otkrije? Propali smo. Nakon toga nitko nam nee vjerovati
pa ak ni kad budemo govorili istinu.
Nitko nee otkriti. Sam se ne moe odati, budui da nee raditi u praksi. ak
i kad bi to elio, nema niega s ime bi mogao raditi. Imamo nekoliko boica
aspirina, par kutija zavoja i to je sve. Samo zato to e se zvati doktor Farr, ne
znai da e raditi ono to rade lijenici. Govorit e, a ljudi e ga sluati. Sve se
svodi na to. Nain da ljudi dobiju priliku pronai vlastitu snagu.
to ako Sam nije dorastao tomu?
Onda nije. Samo, to neemo znati ako ne pokua.
Sam se naposljetku sloio s planom. Stvarno nikad nisam tako razmiljao o
sebi, rekao je, nikad mi ne bi palo na pamet. Anna to gleda cinino, i mislim da

je, dugorono gledajui, u pravu. Ipak, tko zna nisu li i injenice jednako toliko
cinine? Ljudi umiru dali im mi zdjelu juhe ili spasili duu, umirat e i dalje. Ne
znam nain kojim bi se to moglo zaustaviti. Ako Victoria vjeruje da bi im lani
doktor svojim razgovorima olakao muke, ne mogu tvrditi da grijei. Mislim da
time neemo uiniti previe dobra, no ne ini mi se da e iz toga proizii neka
velika teta. To je samo pokuaj, i voljan sam sudjelovati.
Nisam krivila Sama to je pristao, ali sam se jo neko vrijeme ljutila na
Victoriju. Potreslo me to je svoj fanatizam opravdavala tako sloenim
argumentima o dobru i zlu. Moe to nazvati kako te volja la, pretvaranje, cilj
opravdava sredstvo taj me se plan dojmio kao izdaja doktorovih naela. Ionako
sam ve i previe razbijala glavu razmiljajui o kui, i ako mi je ita pomoglo da i
u najmanjoj moguoj mjeri prihvatim to mjesto, bila je to Victoria. Njezina
otvorenost, jasnoa motiva, moralna vrstoa koju sam pronala u njoj sve to
bili su mi primjeri koji su mi davali snagu da nastavim. Odjednom, kao da se u njoj
rodilo kraljevstvo tame koje dotad nisam zamijetila. Mislim da mi je to razbilo
iluzije, te sam je neko vrijeme stvarno prezirala, prestravila me spoznaja da je u
tolikoj mjeri nalik svima drugima. No kad sam poela jasnije poimati stanje, bijes
je proao. Victoria je uspjela sakriti istinu od mene, no ostala je injenica da je
Woburnova kua teturala na rubu propasti. Maskarada sa Samom bio je samo
pokuaj da se bar neto spasi od unitenja, neobina koda, nalijepljena na ve
odsviranu skladbu. Sve je bilo gotovo. Samo, tada to jo nisam znala.
Bilo je ironino to je Sam bio iznimno uspjean u ulozi lijenika. Imao je sve
rekvizite bijelu kutu, crnu torbu, stetoskop, toplomjer i savreno se sluio
njima. Nesumnjivo je izgledao poput lijenika, no nakon nekog vremena poeo se
tako i ponaati. To je bilo stvarno nevjerojatno. Isprva sam nevoljko prihvaala
njegov preobraaj, ne elei priznati da je Victoria imala pravo naposljetku sam
pokleknula pred injenicama. Ljudi su mu se otvarali. Nain na koji ih je sluao
poticao ih je da govore, a rijei bi im potekle kroz usta u trenutku kad bi sjeo pored
njih. Zacijelo mu je pomoglo i njegovo novinarsko iskustvo, ali sad, kad ga je
okruivalo novo dostojanstvo, kad je postao dobrohotna osoba, i zato to su ljudi
vjerovali toj osobi, govorili su mu ono to nije uo ni od koga. Priao je da se
osjea poput ispovjednika, te da malo-po-malo prihvaa dobro koje nastaje u
trenutku kad ljudi dobiju priliku skinuti breme s leda ozdravljujui uinak
izgovorenih rijei, rijei osloboenih da bi ispriale prie o svemu to im se
dogaalo. Mislim da je bio na kunji da povjeruje u ulogu, no Sam je uspio zadrati
odmak. Nasamo se alio, i za sebe izmiljao nova imena doktor Sprtljavel Farr,
doktor Nadrilijenikovi, doktor Spavalo. Ipak, ispod te aljivosti osjeala sam da
mu taj posao znai vie nego to je bio spreman priznati. Uloga lijenika odjednom
mu je omoguila pristup najintimnijim mislima, koje su postale dijelom njegove
nove osobnosti. Njegov unutranji svijet je rastao, jaao, bivao sve spremniji

prihvatiti ono to prodire u njega. Bolje da ne moram biti ja, rekao mi je jednom.
Kad ne bih imao tu osobnost iza koje se krijem onoga u bijeloj kuti sa
suosjeajnim izrazom lica mislim da to ne bih podnio. Zatuklo bi me sve to. Sad
imam nain da ih mogu sluati i smjestiti ih kamo pripadaju pored moje prie,
prie o ovjeku kakav ne moram biti sve dok sluam njih.
Te je godine proljee stiglo rano sredinom oujka u stranjem su vrtu ve
procvali irisi ute i purpurne stapke izbijale su kroz rubove travnjaka, bogato se
zelenilo mijealo s blatnim lokvicama koje su se suile. ak su zatoplile i noi, te
smo Sam i ja ponekad proetali posjedom prije odlaska na spavanje. Bili su to
lijepi trenuci prozori kue mrani za naim leima, a zvijezde slabano sjaju na
nebu. Za svih tih kratkih etnji, osjeala sam kako se ponovno zaljubljujem u njega,
svaki put u toj tami, drei ga ispod ruke i prisjeajui se kako nam je bilo na
poetku, u danima Strane zime, kad smo ivjeli u knjinici i svaku no gledali kroz
veliki, lepezasti prozor. Nismo vie razgovarali o budunosti. Nismo planirali niti
razgovarali o povratku kui. Sadanjost nas je do kraja obuzimala, uza sav
svakodnevni posao, uza sav umor koji je slijedio iz njega, nije bilo vremena za
razmiljanje o bilo emu drugomu. Bilo je to sablasno ravnovjesje ovog ivota, ali
zbog toga ivot nije bio lo povremeno sam se ak osjetila sretnom da ivim
upravo taj ivot, da trajem upravo u takvom stanju stvari.
Naravno, to sve nije moglo trajati. Sve su to bile iluzije, ba kao to je rekao
Boris Stjepanovi, i nita nije moglo zaustaviti dolazak promjena. Krajem travnja
poeli smo osjeati oskudicu. Victoria se konano slomila i objasnila nam
situaciju, te su, jedna po jedna, zaredale neizbjene mjere tednje. Prvo smo ukinuli
popodnevne vizite srijedom. Nije imalo smisla troiti novac na automobil. Gorivo
je bilo preskupo, a pred vratima je ekalo i previe ljudi. Ne moramo ih jo i
traiti, rekla je Victoria nije se bunio nitko, ak ni Frick. Istog popodneva poli
smo u posljednju vonju gradom za volanom Frick, pored njega Willie, Sam i ja
straga. Vukli smo se po bulevarima na periferiji, skretali u neke etvrti, osjeali
udarne rupe, dok je Frick upravljao preko koloteina i ahtova. Nismo govorili
mnogo. Samo smo gledali grad kako prolazi pored nas, osjeali malenu strepnju
izazvanu spoznajom da se to nee vie ponoviti, i ubrzo smo osjeali kao da vie ni
ne gledamo samo smo sjedili i osjeali neobian oaj zbog vonje u krugovima.
Nakon toga, Frick je auto parkirao u garau i zakljuao vrata mislim da ih otad
nije vie nikad otvorio. Jednom, kad smo bili zajedno u vrtu, mahnuo je rukom
prema garai preko puta i iroko se i krezubo nasmijeio. Sve to ti to vidi, nema
ti toga vie, rekao je. Reci pa-pa i zaboravi. Samo ti sija u glavi. A onda napravi
pufffiff, zna, i neeema. Sve ti bljesne a onda zaboravi.
Slijedila je odjea sve ono besplatno to smo davali stanarima, koulje,
cipele, jakne, puloveri, hlae, eiri, stare rukavice. Boris Stjepanovi nabavljao
ih je na veliko kod opskrbnika u etvrtoj zoni, no taj je propao zapravo, prognao
ga je konzorcij nasilnika i Agenata uskrsnua, te nismo vie imali naina da

nastavimo s operacijom. ak je i u najboljim danima nabavka odjee odnosila

trideset do etrdeset posto budeta Woburnove kue. Kad su doli crni dani,
preostalo nam je samo prekriiti tu stavku u knjigama. Nikakva postupna rezanja,
kakva smanjenja presjei sve odmah, u jednom potezu. Victoria je zapoela s
kampanjom koju je nazvala savjesno krpanje, i prikupljala sav mogui ivai
pribor igle, konac, zakrpe, naprske, gljive za arape i tako dalje i davala sve
od sebe kako bi popravila odjeu u kojoj su ljudi dolazili u kuu. Ideja je bila
utedjeti to vie novca za hranu, i budui da je ona bila najvanija i najvie
koristila stanarima, svi smo se sloili kako je to posve ispravan pristup. No kako su
se sobe na petom katu nastavljale prazniti, ak ni opskrba hrane nije mogla
preivjeti eroziju. Brisalo se jednu stavku za drugom: eer, sol, maslac, voe,
mali obroci mesa kojima smo se astili, poneka aa mlijeka. Svaki put kad bi
Victoria objavila novo rezanje, Maggie Vine dobila bi napadaj bila je to
divljaka klaunijada prepuna suza; udarala bi glavom po zidu i mahala rukama kao
krilima, pokuavajui odletjeti to dalje. Svi smo se bili navikli imati dovoljno
hrane i te su tednje u naim tijelima izazivale bolne okove. Morala sam sama
preispitati to pitanje to znai biti gladan, kako ideju hrane odvojiti od ideje
uitka, kako prihvatiti ono to ti se daje i ne eljeti vie. Do sredine ljeta prehrana
se svela na razne itarice, krob i korjenasto povre repu, ciklu, mrkve.
Pokuali smo iza kue zasaditi vrt, ali je sjemena bilo malo te smo uspjeli uzgojiti
samo nekoliko glavica salate. Maggie je improvizirala najbolje to je znala, kuhala
bezbrojne vodenaste juhe, bijesno pripravljala sloence od graha i rezanaca, tukla
valjuke u bijelim oblacima brana ljepljive lopte tijesta kojima se lako moglo
uguiti. Usporeeno s time kako smo jeli prije, sve su to bile splaine, no one su
nas odravale na ivotu. Ono najcrnje nije bila sama kakvoa hrane, nego
izvjesnost da e sve ii samo na gore. Malo po malo, nestajala je razlika izmeu
Woburnove kue i grada koji ju je okruivao. Grad nas je gutao, i nitko nije znao
kako to zaustaviti.
Onda je nestala Maggie. Jednog je dana jednostavno nije bilo, i nismo
pronali nikakve tragove koji bi nam otkrili kamo je pola. Sigurno je odlutala dok
smo svi spavali na katu, no to nije ba objanjavalo zato je ostavila sve svoje
stvari. Ako je namjeravala pobjei, bilo bi logino da si je spakirala torbu. Willie
je tragao za njom u blizini kue sljedea dva-tri dana, no nije naao ni traga, a nitko
s kim je razgovarao nije ju vidio. Nakon toga, Willie i ja preuzeli smo kuhinju.
Upravo kad sam se pomirila s poslom, dogodilo se neto novo. Odjednom, bez i
najmanjeg upozorenja, umro je Williejev djed. Pokuali smo se tjeiti govorei da
je Frick bio star bilo mu je skoro osamdeset, tako je rekla Victoria no to nam
nije previe pomoglo. Umro je u snu, jedne noi poetkom listopada, a tijelo je
pronaao upravo Willie ujutro se probudio i primijetio da mu djed jo lei. Kad
ga je pokuao probuditi, prestravio se kad je stari tresnuo o pod. Willieju je,
naravno, bilo najtee, no svi smo tugovali, svaki na svoj nain. Sam je gorko
plakao, a Boris Stjepanovi satima nije ni s kim progovorio ni rije nakon to smo

mu priopili novost, to je svakako bio njegov osobni rekord. Victoria nije

pokazivala gotovo nita, no kad je uinila neto u potpunosti nepromiljeno,
shvatila sam koliko se pribliila krajnjem oaju. Pokapati mrtve apsolutno se
protivi zakonu. Svi se leevi obvezatno moraju prenijeti u jedan od Centara za
transformaciju, i svi prekritelji podlijeu najteim kaznama globi u iznosu
dvjesto pedeset glota koja se plaa na licu mjesta, ili trenutanom izgonu u jedan
od radnih logora u jugozapadnom dijelu zemlje. Usprkos svemu tome, samo sat
vremena nakon to je saznala za Frickovu smrt, Victoria je objavila da ga
namjerava pokopati u vrtu, isto popodne. Sam ju je pokuavao odgovoriti, ali se
nije dala uvjeriti. Nitko nee saznati, rekla je. ak da policija i sazna, nije
vano. Moramo postupiti ispravno. Ako dopustimo da nam na put stane neki glupi
zakon, onda stvarno ne vrijedimo ni piljiva boba. Nepromiljen i posve
neodgovoran in, no u dui sam vjerovala kako to ini zbog Willieja. Willie je bio
ispodprosjeno inteligentan, i sa svojih je sedamnaest godina i dalje bio okovan
nasilnou vlastitog bia koje nije razumijevalo gotovo nita o svijetu oko njega.
Frick se skrbio za njega, razmiljao za njega, doslovno koraao umjesto njega kroz
ivot. Njegovim naglim nestankom, nije se moglo pretpostaviti to bi mu se moglo
dogoditi. Willie je trebao neto od nas jasno i drastino pokazanu odanost,
dokaz da emo ostati uz njega bez obzira na posljedice. Pokop je bio neizmjeran
rizik, no u svjetlu tih dogaaja, mislim da Victoria nije pogrijeila.
Prije ceremonije, Willie je otiao u garau, skinuo trubu s auta te je latio
gotovo itav sat. Bila je to staromodna truba kakve se vidi na djejim biciklima
samo vea, ljepa, s mjedenom trubom i crnom, gumenom pumpicom velikom
gotovo poput grejpfruta. Zatim su on i Sam iskopali raku uz ivicu u stranjem
dvoritu. est stanara prenijelo je Frickovo tijelo od kue do groba, i dok su ga
sputali, Willie je trubu stavio djedu na prsa, kako bi ga svakako ukopali s njom.
Zatim je Boris Stjepanovi proitao kratku pjesmu koju je napisao za tu priliku, a
nakon toga su Sam i Willie nabacali zemlju u raku. Sveanost je bila prilino
primitivna bez molitve, bez pjesama no i takva je bila dovoljno znaajna. Svi
su stajali zajedno svi stanari, svi lanovi osoblja i kad je zavrila, mislim da
smo plakali svi redom. Na grob su stavili maleni kamen kao oznaku, i tada smo se
vratili u kuu.
Poslije smo se svi trudili brinuti oko Willieja. Victoria mu je dala nove
dunosti, ak mu je doputala da straari s pukom dok sam razgovarala u
predvorju, a Sam se trudio primiti ga u svoje okrilje djeaka je uio kako se
pravilno brijati, kako pisanim slovima napisati ime, kako zbrajati i oduzimati.
Willie je dobro reagirao na tu panju. Da nas nije snala nesrea, vjerujem da bi
sve bilo sasvim u redu. No, otprilike dva tjedna nakon Frickova pogreba, posjetio
nas je pozornik iz Sredinje policijske uprave. Bio je smijenog izgleda, tust i
crvena lica, u novoj odori kakve su nedavno dobili slubenici iz tog odjela
arkocrvena tunika, bijele jahae hlae, crne kone izme sa zatvaraem i okrugla
kapa. Graktao je u tom suludom kostimu, i budui da je neprekidno izbacivao prsa,

poela sam pomiljati da e mu popucati puceta. Kad sam mu otvorila, kucnuo je

petama i salutirao i da mu nije preko ramena visjela automatska puka, vjerojatno
bih mu rekla da ide. Je li ovo kua Victorije Woburn? upitao je. Da, rekla
sam. Jedna od mnogih. Gospoice, u stranu, rekao je, gurnuvi me s puta i
uavi u predvorje. Ovim zapoinje istraga.
Potedjet u te pojedinosti. Netko je policiji prijavio sprovod, te su doli
provjeriti pritubu. Sigurno netko od stanara, no bila je to toliko zapanjujua izdaja
da nitko od nas nije imao hrabrosti pokuati iznai tko je to uinio. Nesumnjivo
netko od nazonih na pogrebu, netko koga smo natjerali da napusti kuu nakon to
mu je istekao boravak, i tko se elio osvetiti zato to se ponovno naao na cesti.
Logina pretpostavka, ali to vie nije bilo vano. Moda mu je policija dala neke
novce, moda je to uinio iz istog prkosa. Bilo kako bilo, podaci su bili savreno
toni. Pozornik se, s dvojicom pomonika koji su se vukli za njim, uputio iza kue,
malo pregledavao teren, i pokazao tono na mjesto gdje smo iskopali grob.
Zatraio je lopate, te su se pomonici odmah bacili na posao, traei truplo za koje
su znali gdje lei. To se posvema protivi propisima, rekao je pozornik.
Sebinost ukopa u dananjem vremenu i dobu zamislite samo tu bahatost. Bez
trupala za spaljivanje brzo bismo propali, i to je boja istina, propali bismo svi mi
redom. Otkuda nam gorivo, kako bismo se odravali na ivotu? U ovom trenutku
nacionalne krize, svi moramo biti budni. Ne smije se potedjeti nijedno truplo, a
onima, koji svjesno izigravaju zakon, ne smije se dopustiti da slobodno eu. Oni
su zloinci najgoreg soja, prefrigani zlotvori, odmetnuto smee. Treba ih
iskorijeniti i kazniti.
Tada smo se ve svi okupili u vrtu, gurali smo se oko groba dok je ta budala i
dalje blebetala svoje zloudne, praznoglave fraze. Victoria je bila potpuno blijeda
i, da je nisam pridrala, mislim da bi je izdale noge. S druge strane sve vee rupe,
Sam je pozorno promatrao Willieja. Djeak je plakao i, dok su pozornikovi
pomonici nastavljali izbacivati zemlju i nepaljivo njome zasipati grmlje, poeo
je panino vikati: To je didina zemlja. Ne smijete je razbacivati. Ta zemlja je
didina. Bio je toliko glasan da je pozornik morao zastati usred govora. Pogledao
je Willieja potpuno prezirno, ruka mu se pribliila automatskoj puci. Sam je
dlanom Willieju prekrio usta i poeo ga vui u kuu muio se da djeaka, koji
se izvijao i trzao, ne ispusti iz hvata dok ga je vukao preko tratine. U meuvremenu
je nekoliko stanara palo na koljena i preklinjalo pozornika da povjeruje u njihovu
nevinost. Oni ne znaju nita o tom groznom zloinu. Nisu bili ovdje kad se to
dogodilo. Da im je itko rekao za takvu strahotu, nikad ne bi pristali boraviti ovdje.
Njih sve redom zatoili su protiv njihove volje. Jedno preklinjanje za drugim,
bujica masovnog kukaviluka toliko su mi se zgadili da sam poeljela pljunuti.
Starica zvala se Beulah Stansky doslovno je zgrabila pozornikovu izmu i
poela je ljubiti. Pokuao ju je skinuti, no kad nije putala, vrkom izme udario ju
je u trbuh i oborio je jecala je i cviljela poput prebijenog pseta. Na sreu za

sve, Boris Stjepanovi odluio je pojaviti se na sceni upravo u tom trenutku.

Otvorio je francuski prozor straga, oprezno zakoraio na tratinu i doetao do cijele
te gungule, potpuno spokojan, gotovo zabavljajui se. Kao da je takvo to vidio ve
stotinama puta, i kao da ga nita ne moe izbaciti iz takta ni policija, ni puke,
nita, ba nita. Kad nam je priao, upravo su izvlaili truplo iz rake jadni Frick
leao je na travi, oi su mu nestale, lice prljavo od zemlje, i gomile bijelih crva
koji su mu se koprcali u ustima. Boris ga se nije potrudio ni pogledati. Uputio se
ravno pozorniku u crvenom kaputiu, nazvao ga generalom, i zatim ga se potrudio
odvui u stranu. Nisam ula to su govorili, no vidjela sam da se Boris cijelo
vrijeme razgovora nije prestajao cerekati i podizati obrve. Naposljetku je iz depa
izvukao snop novanica, izvlaio iz njega jednu novanicu za drugom i zatim novac
poloio pozorniku na dlan. Nisam znala to to znai je li Boris platio kaznu, ili
su postigli neki privatni dogovor no tu je transakcija zavrila: brz i kratkotrajan
prijenos gotovine i gotov posao. Pomonici su Frickovo truplo prenijeli preko
tratine, zatim kroz kuu; izali su na glavna vrata i ubacili ga u kamion, parkiran na
cesti. Pozornik nas je jo jednom opomenuo sa stuba strogo, istim rijeima
kojima se posluio u vrtu zatim salutirao, kucnuo petama i otiao do kamiona,
tjerajui musave promatrae odsjenim pokretima ruku. im su se on i njegovi
odvezli, potrala sam u vrt potraiti automobilsku trubu. Mislila sam je ulatiti i
dati je Willieju, no nisam je mogla nai. ak sam se spustila u grob da vidim je li
tamo, no nije je bilo. Poput bezbroj drugih stvari prije nje, i truba je nestala bez
traga.
I tako smo, bar nakratko, spasili kou. U svakom sluaju, nitko nije zavrio u
zatvoru, ali je novac koji je Boris uvalio pozorniku u velikoj mjeri iscrpio nae
zalihe. Tri dana nakon ekshumacije, rasprodali smo i posljednje stvari s petog kata
pozlaeni no za pisma, niski stoli od mahagonija i zavjese od modrog baruna
koje su visjele na prozorima. Nakon toga uspjeli smo nagrebati jo neto gotovine
prodajui knjige iz knjinice u prizemlju dvije police Dickensa, pet kompleta
Shakespearea (jedan od njih sastojao se od trideset osam svezaka velikih poput
dlana), Jane Austen, Schopenhauera, ilustriranog Don Quijotea no cijena
knjigama na tritu tada je ve u velikoj mjeri pala, tako da smo za sve to dobili
neku sitnicu. Otada nas je odravao samo i jedino Boris. Njegova zaliha bila je
daleko od beskonanoga, i nismo se zavaravali vjerovanjem da e potrajati dugo.
Procijenili smo da imamo tri, najvie etiri mjeseca. No s obzirom na dolazak
zime, znali smo da e sve to trajati krae.
Ono razumno bilo bi u tom trenutku zatvoriti Woburnovu kuu. Pokuali smo
nagovoriti Victoriju, no to je za nju bio prevelik korak te je uslijedilo nekoliko
neizvjesnih tjedana. A tada, ba kad ju je Boris naizgled gotovo uvjerio, odluku su
joj oteli iz ruku, iz naih ruku. Za to je zasluan Willie. Gledajui unatrag, ono to
je uslijedilo ini se u potpunosti neizbjenim, no lagala bih kad bih rekla da je itko

od nas predviao takvo neto. Bili smo previe u poslu, a kad se konano dogodilo,
bio je to grom iz vedra neba, kao da je eksplodirala sama zemljina jezgra.
Nakon to su iskopali Fricka, Willie nije vie bio onaj stari. Radio je dalje,
no utke, u samoi tupih pogleda i slijeganja ramenima. Kad bi mu netko priao, oi
bi mu bljesnule neprijateljstvom i odbojnou, jednom mi je ak grubo zbacio ruku
s ramena kao da mi daje na znanje da e me povrijediti ako to ikada ponovim.
Svakodnevno zajedno radei u kuhinji, vjerojatno sam s njim provodila vie
vremena od ostalih. Trudila sam se pomoi, no mislim da do njega nije dopiralo
nita to sam rekla. Willie, djed ti je dobro, govorila bih, sad je na nebu, i to to
mu rade s tijelom nije vano. Dua mu ivi, i on ne bi volio da se ovako brine.
Nita ga vie ne moe povrijediti. Sad je tamo sretan, i eli da i ti bude sretan.
Osjeala sam se poput roditelja koji se trudi malom djetetu objasniti to je smrt,
lupetajui one iste licemjerne besmislice koje sam sluala od svojih roditelja. No
nije bilo vano to sam govorila, budui da Willie to nije prihvaao. On je bio
pretpovijesni ovjek, i jedini nain kojim je reagirao na smrt bio je oboavati
preminulog pretka, gledati ga kao boanstvo. Victoria je to nagonski razumijevala.
Frickov je grob Willieju bio sveta zemlja, koju su sad poharali. Raspao se red
stvari, i nikakve bujice mojih rijei nee ga iznova uspostaviti.
Poeo je izlaziti poslije veere i rijetko se vraao prije dva ili tri izjutra. Bilo
je nemogue znati to je radio na ulici, budui da nije nikad govorio o tome, i nije
imalo smisla ispitivati ga. Jednog jutra uope se nije pojavio. Pomislila sam da je
nestao zauvijek, ali je istog dana, poslije ruka, bez rijei uao u kuhinju i poeo
rezati povre, kao da svojom bahatou eli izazvati moje divljenje. Bilo je to
krajem studenoga, i Willie je krenuo svojim putevima bio je zvijezda-lutalica
neodredive putanje. Prestala sam oekivati da emo dijeliti posao. Kad je bio
tamo, prihvaala sam njegovu pomo kad ga nije bilo, radila sam sama. Jednom
ga nije bilo dva dana. Drugi put, tri dana. Ta, postupno sve dulja odsustva uljuljala
su nas u uvjerenje da na neki nain nestaje iz naeg kruga. Prije ili kasnije, mislili
smo, doi e trenutak kad ga vie nee biti, otprilike onako kako Maggie Vine vie
nije bila u kui. A u to vrijeme bilo je i previe posla, borba za spas naeg broda
koji je tonuo iscrpljivala nas je do sri, pa nitko nije razmiljao o Willieju u
vrijeme kad nije bio u kui. Sljedei put nije ga bilo est dana mislim da smo u
tom trenutku svi pomislili da ga vie neemo vidjeti. Onda nas je, jako kasno, jedne
noi u prvom tjednu prosinca, probudilo stravino udaranje i lomljava iz soba u
prizemlju. Prvo sam pomislila da su ljudi iz reda provalili u kuu, no tada sam, ba
kad je Sam iskoio iz postelje i zgrabio pumpericu koju smo drali u sobi, zaula
zvuk paljbe iz automata, udarce i prtanje metaka, sve glasnije i glasnije. ula sam
vritanje ljudi, osjetila kako kua podrhtava od koraka, ula kako paljba razdire
zidove, razbija prozore, ore po parketima. Upalila sam svijeu i pola za Samom
na vrh stuba, oekujui svakako da u vidjeti ili pozornika ili nekog od njegovih, i
pripremala se za trenutak kad e me raznijeti na komadie. Victoria je ve brzala
pred nama i, koliko sam vidjela, nije nosila oruje. Naravno, nije to bio pozornik,

iako nisam sumnjala da je na djelu bilo njegovo oruje. Willie je bio na polukatu i
probijao se prema nama, drei puku. Moja svijea bila je predaleko da bih mogla
vidjeti njegovo lice, no vidjela sam kako je zastao kad je Victoria pola prema
njemu. Willie, sad je dosta, rekla je. Baci puku. Baci puku, i to odmah. Ne
znam je li namjeravao pucati u nju, no oruje nije bacio. Sam je tada stajao pored
Victorije, i trenutak nakon to je izgovorila te rijei, povukao je obara pumperice.
Salva je Willieja pogodila u prsa i odjednom je poletio nadolje, stropotao se niz
stube sve do prizemlja. Mislim da je bio mrtav prije nego to se dokotrljao tamo,
bio je mrtav prije nego to je shvatio da su ga nastrijelili.
Bilo je to prije est ili sedam tjedana. Od osamnaest stanara koji su se u tom
trenutku zatekli u kui poginulo je sedam, petoro je uspjelo pobjei, troje ranjenih i
troje je prolo neozlijeeno. Novopridoli, gospodin Hsia, koji nas je prethodne
noi zabavljao trikovima s kartama, umro je od prostrijelnih rana u jedanaest sati
ujutro. Gospodin Rosenberg i gospoa Rudniki oporavili su se oboje. Skrbili smo
se za njih vie od tjedan dana, i kad su dovoljno ojaali da hodaju, zamolili smo da
odu. Oni su bili posljednji stanari Woburnove kue. Jutro nakon pokolja, Sam je
nainio znak i prikucao ga na ulazna vrata: woburnova kua zatvorena. Ljudi s ulice
nisu otili odmah, no kako je jako zahladilo i kako su prolazili dani a vrata se nisu
otvarala, svjetina se poela osipati. Otada sjedimo zajedno, planiramo to dalje i
trudimo se preivjeti jo jednu zimu. Sam i Boris provode svakodnevno nekoliko
sati u garai, ispituju auto i provjeravaju je li ispravan. Namjeravamo se odvesti
odavde im dovoljno zatopli. ak i Victoria kae da je spremna poi, no nisam
sigurna je li iskrena. Mislim da emo to saznati kad doe vrijeme. Sudei prema
tome kako se nebo ponaa posljednjih sedamdeset dva sata, mislim da neemo
dugo ekati.
Dali smo sve od sebe da se pobrinemo za mrtve, poistimo tetu, obriemo
krv. Vie od toga neu rei. Zavrili smo tek popodne drugog dana. Sam i ja popeli
smo se na kat malo odspavati, no nisam mogla zaspati. Sam je zaspao u trenu. Ne
elei ga smetati, izvukla sam se iz postelje i sjela na pod, u kut sobe. Tamo sam,
posve sluajno, nala svoju staru torbu te sam, bez nekog razloga, poela kopati po
njoj. Tada sam ponovno pronala modru biljenicu koju sam kupila za Isabel. Prvih
nekoliko listova prekrivale su njezine poruke, kratke notice koje mi je pisala
posljednjih dana svoje bolesti. Najveim dijelom bile su jednostavne hvala
ti, vode, draga moja Anna no kad sam na stranicama ugledala taj krhki i
preveliki rukopis, sjetila se koliko se muila da pie itko, te jednostavne poruke
nisu vie djelovale nimalo jednostavno. U trenutku su me obuzele tisue misli. Ne
zastajui da razmislim, tiho sam istrgnula te listove iz biljenice, uredno ih
preklopila i spremila u torbu. Zatim sam uzela jednu od olovaka koje sam tako
davno kupila od gospodina Gambina, biljenicu poloila na koljena i poela pisati
pismo.

Otad ga piem bez prekida, svakog dana dodajem nekoliko stranica,

pokuavam zapisati sve to za tebe. Ponekad se upitam koliko sam izostavila, koliko
je toga nepovratno izgubljeno i za mene, no na ta pitanja ne postoje odgovori.
Vremena je sve manje, i ne smijem tratiti vie rijei nego to moram. Na poetku
nisam vjerovala da e sve to trajati dugo par dana za ono bitno, i to je to. Dosad
sam ispisala gotovo cijelu biljenicu, a jedva sam zagrebla po povrini. To
objanjava zato mi je, kako sam napredovala, rukopis postajao sve sitniji. Trudila
sam se ubaciti sve, trudila se okonati prije nego to bude prekasno, ali tek sad
uviam kako sam jezivo varala samu sebe. Rijei ne doputaju takvo neto. to si
blie kraju, ostaje vie toga to bi elio rei. Kraj je ionako izmiljen, odredite
koje izmata kako ne bi zastao, no doe onaj trenutak kad shvati da nikad nee
stii tamo. Moda tada zastane, ali samo zato to nema vie vremena. Zastao si,
no to ne znai da si stigao na kraj.
Rijei su sve manje i manje, toliko su malene da moda vie i nisu itljive. To
me tjera da pomislim na Ferdinanda i njegove brodove, njegovu liliputansku flotu
jedrenjaka i kuna. Bog zna zato ovako ustrajavam. Ne vjerujem da postoji ijedan
nain da ovo pismo ikad dopre do tebe. Kao da zazivam u prazninu, kao da vritim
u beskrajnu stravu praznine. A kad si dopustim trenutak optimizma, protrnem
pomislivi to e se dogoditi ako ovo doe u tvoje ruke. Zaprepastit e te sve ovo
to sam pisala, derat e se od brige, a onda e uiniti istu glupost kao i ja.
Molim te, nemoj, stvarno te molim. Dovoljno te dobro poznajem i znam da e to
uiniti. Ako me jo imalo voli, nemoj se dati uvui u tu zamku. Ne bih mogla
podnijeti pomisao da strepim zbog tebe, pomisao da e moda lutati ovim
ulicama. Dovoljno je da je nestalo jedno od nas. Uistinu je vano da ostane tamo,
da nastavi bivati tamo, za mene, u mojim mislima. Ja sam ovdje, ti si tamo. I to je
jedina moja utjeha ne smije uiniti nita to bi je razorilo.
S druge strane, ak da ova biljenica u konanici i stigne do tebe, nigdje ne
pie da je mora proitati. Nema nikakvih obveza prema meni, i ne bih eljela
pomiljati kako sam te natjerala da uini neto protiv svoje volje. Ponekad se ak
ponadam da e upravo tako zavriti da jednostavno nee imati hrabrosti da
zapone. Ako bude tako, onda su rijei koje ti piem ve sada nevidljive za tebe.
Tvoje ih oi nikad nee vidjeti, tvoj mozak nikad nee nositi ni najmanji djeli
bremena svega toga to sam izrekla. Moda je tako bolje. Ipak, mislim da ne bih
eljela da uniti ovo pismo, da ga baci. Ako ga odlui ne proitati, onda pismo
odnesi mojim roditeljima. Sigurna sam da bi im bilo drago imati biljenicu, ak i
ako se nee nikad usuditi proitati je. Mogli bi je spremiti negdje u mojoj sobi.
Mislim da bi mi to bilo drago, ta spoznaja da je biljenica zavrila upravo tamo.
Negdje na policama iznad mog kreveta, ili uz moje stare lutke i baletnu haljinicu
koju sam nosila sa sedam godina ono posljednje po emu e me se pamtiti.
Vie ne izlazim mnogo. Samo kad je na mene red za kupovinu, no ak i tada

Sam obino ponudi da e me zamijeniti. Izgubila sam naviku kretanja ulicama, i

izlasci su mi postali iznimno naporni. Mislim da je to pitanje ravnotee. Zimus sam
ponovno trpjela teke glavobolje, i kad god moram prijei vie od pedeset ili sto
metara, osjeam kako poinjem posrtati. Svakim korakom pomislim da u pasti.
Bivanje u zatvorenom ne pada mi toliko teko. Najveim dijelom kuham, no nakon
kuhanja za dvadeset-trideset ljudi, obroci za etvero su prava pjesma. U svakom
sluaju, ne jedemo mnogo. Tek toliko da smirimo greve, no gotovo nita vie od
toga. Trudimo se sauvati novac za put, i ne smijemo se skinuti s ove dijete. Zima
je bila relativno hladna, gotovo jednako kao i Strana zima, no bez onih
beskonanih vijavica i jakih vjetrova. Grijali smo se rastavljajui dijelove kue i
bacajui komade u pe. To je predloila Victoria, no ne mogu razabrati znai li to
da se okrenula budunosti, ili da je jednostavno prestala mariti. Skinuli smo
rukohvate, dovratke, pregrade. Isprva sam osjeala neki udan, anarhistiki uitak
komadati kuu za ogrjev no sad mi se ve smrklo. Veina soba potpuno je
ogoljena, i osjeamo se kao da ivimo u naputenom autobusnom kolodvoru, u
nekoj ruini predvienoj za ruenje.
Posljednja dva tjedna Sam je izlazio gotovo svakodnevno i eljao rubove
grada, ispitivao stanje na zidinama, pomno motrio ne bi li vidio okupljaju li se
trupe. Takvi podaci mogu mnogo znaiti kad doe vrijeme. U ovom trenutku
najloginiji put vodi preko Guslaeva bastiona.
To je najzapadnija granica i iza nje cesta vodi ravno u prirodu. Takoer su
nas vabile i Milenijske dveri na jugu. Nauli smo da je tamo promet gui, no da
dveri nisu pod toliko strogim nadzorom. Sjever je jedina mogunost koju smo u
potpunosti odbacili. Taj je dio zemlje iznimno nemiran i opasan, te ljudi ve neko
vrijeme govore o invaziji, o stranim vojskama koje se okupljaju u umama i
pripremaju udar na grad im se snijeg otopi. Naravno, takve smo glasine sluali i
prije, i teko je znati u to vjerovati, a u to ne. Boris Stjepanovi nam je ve,
podmitivi nekog dunosnika, pribavio putovnice, no i dalje nekoliko sati dnevno
troi vukui se oko upravnih zgrada u sreditu, nadajui se da e nam pribaviti jo
neki mogue koristan podatak. Sretni smo to imamo putovnice, no to ne znai da
emo ih moi iskoristiti. Mogu biti krivotvorene, a u tom sluaju eka nas uhienje
u trenutku kad ih pokaemo Izlaznom nadzorniku. Moe nam i oduzeti bez razloga, i
narediti nam da se vratimo. Sve se to dogaalo, i moramo se pripremiti za svaku
mogunost. Stoga Boris i dalje njuka i oslukuje, no ono to uje previe je
nejasno i proturjeno da bi imalo ikakvu stvarnu vrijednost. Pretpostavlja kako to
znai da e vlada ubrzo sii s vlasti. Ako se tako zbude, moda emo uspjeti
iskoristiti tu kratkotrajnu pometnju, no ni tu nije nita jasno. Nita nije jasno, a mi
nastavljamo ekati. U meuvremenu automobil eka u garai, natrpan naom
prtljagom i s devet kanti rezervnog goriva.
Boris se preselio k nama prije oko mjesec dana. Daleko je mraviji nego
prije, i povremeno mu na licu primijetim sjenu iscrpljenosti, kao da pati od neke

bolesti. No nikad se ne ali, i stoga je nemogue znati kakve ga nevolje mue.

Svakako, fiziki je izgubio dobar dio poleta, no mislim da mu to nije naelo duh,
barem ne primjetno. Ovih dana opsjednut je razmiljanjem to emo kad jednom
iziemo iz grada. Gotovo svakog jutra iznosi nove planove, jedan ludi od drugoga.
Ovaj najnoviji je apsolutni vrhunac, ali mislim da se jako pouzdaje u njega. eli da
nas etvero pripremimo arobnjaku predstavu. Autom moemo obilaziti zemlju, i
davati predstave u zamjenu za stan i hranu. On e, naravno, biti arobnjak, u crnom
smokingu i svilenom cilindru. Sam e biti izvikiva, a Victoria e voditi poslove.
Ja u biti pomonica privlana mlada ena koja skakue uokolo u tijesnom
trikou sa ljokicama. Dodavat u rekvizite maestru, a u velikom finalu u se uvui u
drvenu kutiju, u kojoj e me prepiliti na pola. Uslijedit e duga, zastraujua tiina
i tada, upravo u trenutku kad gledatelji izgube svaku nadu, izvui u se iz kutije,
netaknuta, trijumfalno irei ruke, i slati im poljupce sa irokim, namjetenim
osmijehom na licu.
Uzimajui u obzir sve emu se moemo nadati, ugodno je snatriti o takvim
besmislicama. Otapanje se ini neizbjenim, i postoji mogunost da krenemo ve
sutra ujutro. Tako je bilo prije odlaska na spavanje ako nebo bude izgledalo
dobro, odlazimo bez rijei. Sad je kasna no i vjetar pue kroz pukotine u
zidovima. Svi ostali spavaju, sjedim u prizemlju u kuhinji i trudim se zamisliti to
me sve eka. Nezamislivo. Ne mogu ni poeti razmiljati to e nam se dogaati
tamo vani. Mogue je sve, a to je gotovo jednako kao i nita, gotovo jednako kao
da dolazim na svijet u svijetu koji dotad nije postojao. Moda emo, nakon odlaska
iz grada, pronai Williama, no neu se previe nadati. Jedino to elim sada je
prilika da preivim jo jedan dan. Ovo ti pie Anna Blume, tvoja prijateljica iz
drugog svijeta. im stignemo tamo kamo idemo, obeajem, pokuat u ti ponovno
napisati neto.