Professional Documents
Culture Documents
Poredbena Gramatika
Poredbena Gramatika
7) JEDNAENJE GLASOVA
INDOEUROPSKI JEZICI
Veliko je bilo mijeanje indoeuropskih i neindoeuropskih elemenata elementa: Tako su
Hrvati kod naseljavanja nali u svojoj novoj postojbini Avare i Obre s kojima su neko vrijeme
ivjeli. Tako je ime avarskog poglavice *bajan ostalo kao ban.
Bugari su se pomijeali s turskim stanovnitvom i preuzeli su mnoge rijei, npr. belug
(bioug), paenog mu enine sestre (badanak), rtog soba, odaja (perz. ar-tak, ar
etiri + tak trijem), tojaga toljaga (dajak).
Tradicionalno se dijele na kentumske i satemske jezike.
A) Kentumski jezici:
1. Anatolijski jezici govorili su se na podruju dananje Turske: hetitski, palajski,
luvijski, licijski, lidijski, karijski
2. Grki jezik Najstariji oblik tog jezika zovemo KRETSKO-MIKENSKIM.
4 su skupine grkih dijalekata: jonsko-atika (Homerovi spjevovi; klasini grki), arkadijskociparska; eolska, zapadnogrka skupina.
Novozavjetni grki temelji se na razgovornome grkome jeziku 1. i 2. st.
Suvremeni grki jezik razvio se iz koine nastalog na temelju atikoga dijalekta. Dvije su
inaice suvremenoga grkoga: dimotiki (puka inaica) i katarevusa (arhaizirana inaica).
Diglosijsko je stanje formalno razrijeeno 1976. kada je dimotiki priznat kao slubeni jezik.
3. Italski jezici Oni se dijele na latinsko-faliskiku i sabinsku skupinu.
Latinski je jezik pokrajine Lacija i grada Rima. irenjem Rimskog carstva postao je jezik
razliitih zemalja i klasini jezik zapadnoeuropske civilizacije. Iz njegovih lokalnih
inaica u razliitim zemljama razvili su se suvremeni romanski jezici: portugalski,
panjolski, katalonski, provansalski, rumunjski i dalmatski (jezik istonojadranske
obale: raguzejski u Dubrovniku do 15. st. i veljotski: zadnji govornik Tone Udina umro je
1898.).
Od sabinske skupine najpoznatiji je umbrijski jezik.
4. Keltski jezici Kelti su narod koji je razvio i proirio u Europi kulturu mlaega
eljeznoga doba. Obitavali su na podruju srednje Europe odakle su na prijelazu iz 5.
u 4. st. pr. Krista zapoeli pohode u sve europske krajeve. Proirili su se tako od
panjolske do Male Azije, a potkraj stare ere preli u Britaniju i Irsku.
Najpoznatiji keltski jezici su galski (govorio se u Francuskoj za vrijeme Cezarovih
osvajanja, a preivio je do 4. st.); staroirski, kotski, manski (govorio se do 1974. na
otoku Manu), velki i bretonski (njegovi govornici su preli izmeu 5. i 7. st. preko
kanala u dananju francusku pokrajinu Bretagnu gdje ima jo dosta govornika tog jezika).
5. Germanski jezici
Podruje najgue koncetracije germanskih jezika bio je europski sjever, tonije njemaka
obala, Danska, jug Norveke i vedske. Odatle su se irili prema jugu i zapadu.
Tradicionalno se dijele na istone, sjeverne i zapadne.
-Istoni su se irili rijekom Vislom, a najpoznatiji je gotski jezik koji je izumro do
poetka srednjega vijeka (osim na Krimu gdje se uvao do 16. st.). Zapadni su Goti
uspostavili svoje kraljevstvo u panjolskoj i junoj Francuskoj, a Istoni su Goti zauzeli
sjever Italije i vei dio Balkana.
-Sjevernogermanske (nordijski) jezike ine skandinavski jezici vedski, danski, norveki
i islandski. Treba napomenuti da je Island naseljen iz Norveke krajem 9. i 10. st.
-Zapadnogermanske jezike dijelimo na engleski, njemaki, nizozemski s
flamanskim, frizijski i jidi.
Najpoznatije djelo na staroengleskom je Beowulf.
Starovisokonjemaki, iz kojeg se razvio suvremeni njemaki jezik, potvren je u 8. st.
Najstarije su potvrde frizijskoga iz 10. st. i on je najsrodniji engleskom.
Jidi je jezik istonoeuropskih idova koji se u srednjem vijeku razvio iz
starovisokonjemakoga.
Franaki se proirio na zapad do Seine te je prema njemu dobila naziv Francuska i
romanski francuski jezik koji ga je na veem dijelu podruja potisnuo.
A) Satemski jezici:
1. Iranski jezici Oni su blisko srodni indijskim jezicima, tako da se s pravom govori
o indoiranskim jezicima. Govornici obaju jezika nazivali su se arijcima. Dva su
najpoznatija staroiranska jezika avestiki (jezik Aveste svetih tekstova
zoroastrizma) i staroperzijski (jezik kralja Darija i njegovih nasljednika).
-Iranskoj porodici pripadaju suvremeni iranski jezici kao to su perzijski (slubeni jezik
Irana), tadiki (slubeni jezik Tadikastana), pato (slubeni jezik Afganistana),
kurdski, osetski...
2. Indijski jezici: - Podatci o tom jeziku potjeu iz 15. st. pr.n.e. Najstariji dobro
posvjedoeni oblik staroindijskoga u Indiji zove se vedskim prema najstarijim
hinduistikim tekstovima Vedama.
Posveeni jezik hinduistike vjere i klasini jezik indijske civilizacije i cijele indijske
knjievne kulture zove se sanskrt. On je najstarijih indoeuropski kodificirani jezik.
Pisan je poznatim indijskim pismom koje se zove devanagari.
- Od oko 500. p.n.e. govori se o srednjoindijskim jezicima koji se zovu prakrtima.
Najpoznatiji je meu njima pali, jezik starijih budistikih tekstova.
- Od suvremenih indijskih jezika najpoznatiji su hindski i urdski. Oba su jezika
postala iz istoga (delhijskog) narjeja, ali su kodificirani prema razliitim uzorima.
Hindski je standardiziran prema sanskrtu, a urdski (slubeni jezik u Pakistanu)
prema arapskome i perzijskome.
Osim njih tu su bengalski, nepalski, sindski, biharski i mnogi drugi, ukljuujui
razliita narjeja romskog jezika to se govore u europskim zemljama.
3. Nuristanski (kafirski) jezici:
Junoslavenski jezici
Dijele se na istone (bugarski i makedonski) i zapadne.
a) makedonski jezik:
Slavensku su pismenost u Makedoniju donijeli uenici sv. irila i Metoda na elu s
Klimentom i Naumom. Ustanovili su Ohridsku knjievnu kolu iji se tekstovi
odlikuju arhainou.
Od 14. st. iri se u Makedoniji srpska redakcija crkvenoslavenskog jezika koja je
do 18. st. imala najistaknutije mjesto u makedonskoj pismenosti. Jedino se u
damaskinima poelo osjeati unoenje elemenata narodnog jezika.
-Tek su poetkom 19. st. poeli pokuaji stvaranja opega knjievnog narodnog jezika.
- u 19. st. makedonski se pisao irilicom i grkim pismom, no naposljetku je prevladala
irilica
-Nakon 2. svjetskog rata poeo se izgraivati makedonski standardni jezik (Blae Koneski).
Standardni jezik oblikovan je na temelju sredinjega zapadnog narjeja koje se prostire na crti
Veles-Prilep-Bitola.
c) Bugarski je poput makedonskog vrlo blizak staroslavenskom. U njemakoj tradiciji
uobiajeno je staroslavenski nazivati altbulgarisch.
-O osobitostima kojima se bugarski izdvaja iz kanonskoga jezinog idioma staroslavenskog
korpusa mogue je govoriti tek u okviru bugarske redakcije crkvenoslavenskog od 12. - 14. st.
(Dobromirovo evanelje, Bojansko evanelje, Ohridski apostol).
Poetak bugarskoga knjievnoga jezika obino se povezuje s pojavom damaskina (knjige
vjerskog sadraja koje su dijelom prijevodi novogrke zbirke propovijedi Damaskina Studita).
-Bugarski standardni jezik razvija se u 19. st., i to na temelju istonobugarskih dijalekata.
d) Slovenski jezik je posvjedoen u 10. st. Briinskim listiima, prvim slavenskim tekstvom
koji je pisan latinicom.
Slovenski knjievni jezik razvija se od 16. st. u djelima Primoa Trubara i Adama Bohoria
koji je sastavio prvu slovensku gramatiku. Taj je jezik izgraen veim dijelom na osnovici
donjokranjskih i panonskih govora, a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima iz
kojih je uzet vokalizam.
Slovenski jezik izuzetno je dobro opisan.
e) Srpski jezik
Na podruju srednjevjekovne srpske drave rabio se kao knjievni crkvenoslavenski
jezik srpske redakcije pisan irilicom.
Velikom seobom Srba na podruju Ugarske i istone Slavonije krajem 17. i poetkom
18. st. razvija se na tom podruju (u sklopu Habsburke Monarhije) srpsko graanstvo
koje stvara svoj knjievni jezik na temelju mjeavine ruskoga crkvenoslavenskoga i
srpskih govora. Taj je jezik nazvan slavenoserpski (gradanski).
-Godine 1813. zapoeo je u Beu Vuk Karadi pod vodstvom Jerneja Kopitara rad na
reformi srpskoga jezika i irilice. Temelji za stvaranje standardnoga jezika na osnovi
istonohercegovakog novotokavskoga ijekavskoga dijalekta poloeni su u Pismenici
(gramatika) iz 1814. i Srpskom rjeniku iz 1818. gdje se pojavljuje i njegova irilska
grafija i fonoloki pravopis.
-Otpor novom standardu bio je vrlo jak. Iako je slavenoserpski nestao tek 30-tih
godina, Karadieva koncepcija prihvaena je 1868. Standardizacija srpskoga jezika
dovrena je tek 90-tih godina 19. st. pri emu je kljunu imao uro Danii.
Usprkos Karadievu zalaganju za ijekavsku normu, u srpskom standardu je
prevladala ekavica s osloncem na srpske ekavske govore i raniju pisanu tradiciju.
-Razdoblje od 1918. do 1990. obiljeeno je neuspjelim pokuajima da se srpski
standard nametne Hrvatima.
e) Hrvatski jezik
Iako su se u 17. i 18. st. razvili regionalni knjievni jezici, ve se tu hrvatski knjievni
jezik pokazuje kao cjelina u kojoj e budunost pripasti tokavskoj standardizaciji.
Kljunu je ulogu za to imao Bartol Kai autor prve hrvatske gramatike (1604.).
-U drugoj polovici 18. st. tokavski standardni jezik obuhvatio je ve akavsko
podruje, a njegovi glavni nositelji (A. Kai Mioi, M. Relkovi...) itani su i na
kajkavskom podruju gdje se u to vrijeme razvio kajkavski knjievni jezik.
-U prvoj polovici ilirci su, na elu s Ljudevitom Gajem, uveli novotokavski standard
na podruje kajkavskoga knjievnoga jezika i prema ekom uzoru reformirali
latininu grafiju.
-Vanu su ulogu u izgradnji standarda ilirskog razdoblja imali Vjekoslav Babuki i
Antun Maurani.
-Standardizaciju su krajem 19. st. i poetkom 20. st. dovrili hrvatski vukovci. Vana
je pritom gramatika Tome Maretia, pravopis Ivana Broza i rjenik Ivana Broza i
Franje Ivekovia.
INDOEUROPSKA KULTURA I PRADOMOVINA
palatalni
*k'
*g'
*g'h
velarni
*k
*g
*gh
*kw
*gw
*gwh
Oblik u kojemu se pojavljuje samoglasnik e zove se e-stupanj, a onaj s osamoglasnikom o-stupnjem. Oblici u kojima se pojavljuju samoglasnici e i o
zovu se punina, a oblici bez samoglasnika praznina.
stsl. ber-e-i
izbor
vez-e-i
voz
po-greb-a-ti
grob
po-vel--ti
volja
plet-e-i
plot
leg-oh
loe
ved-e-i
vod
tek-t
tok
Naglasak:
Naglasak oznauje isticanje jednog sloga u rijei s obzirom na druge slogove. Najvanija su
sredstva isticanja intenzitet (jaina izdaha), visoki ton i duljina.
-Naglasak je ponajprije pitanje vee slune istaknutosti. On je zapravo percepcijska pojava, a
artikulacijske mu odrednice nisu tako precizno odreene. Naglaeni slogovi obino su vii i
traju dulje nego nenaglaeni, a najee su izgovoreni glasnije od ostalih slogova, iako je
glasnoa manje vaan imbenik nego ton i duljina.
-Za jezike u kojima intenzitet i visoki ton obuhvaaju cijeli slog kaemo da imaju dinamiki
ili ekspiratoran naglasak (npr. engleski jezik). Takav naglasak esto ima utjecaja na
samoglasnik idueg sloga i izaziva njegovo slabljenje ili ak sinkopu.
-Drukija vrsta naglaska nalazi se u tonskim jezicima. Za razliku od kulminativnog naglaska
gdje postoji samo visok ton, tu se pojavljuje vie tonova. Razlikuju se tzv. ravni tonovi (visoki
i niski) i obrisni ili konturni tonovi (uzlazni, silazni, uzlazno-silazni...).
-Jezici se mogu razlikovati i prema mjestu naglaska u rijei. U mnogim je jezicima mjesto
naglaska odreeno mehaniki. Uvijek je vezan za odreeno mjesto u rijei. Tako je primjerice
u ekom i maarskom naglasak uvijek na prvom slogu, u francuskom na posljednjem, a u
makedonskom na 3. slogu od kraja rijei.
OD INDOEUROPSKOGA DO PRASLAVENSKOGA
A) Gubljenje aspiracije
Za indoeuropski smo prajezik rekonstruirali zvune aspirirane zatvornike bh, dh, g'h, i gwh. U
slavenskim jezicima gubljenje aspiracije zvunih aspiriranih suglasnika najranija je dijalektna
promjena u indoeuropskom prajeziku kojom zapoinje razvoj koji e u konanici dovesto do
postojanja slavenske porodice kao posebne grane indoeuropskih jezika.
bh > b; dh > d; g'h > g'; gh > g; gwh > gw. Uklanjanjem opreke po aspiriranosti poveala se
vanost opreke po zvunosti i ona je postala jedna od najvanijih u praslavenskom
suglasnikom sustavu.
B) Gubljenje labiovelara
U satemskim jezicima labiovelari beziznimno se razvijaju u obine velare.
kw > k; gw > g.
C) Gubljenje slogotvnornih sonanata
Razlika izmeu aglutinativnih i fuzijskih jezika obino nije otra. Vrlo mali broj jezika je
ist po ovom kriteriju. Najvei broj jezika naginje na jednu ili drugu stranu. Po tvorbi rijei,
njemaki i nizozemski jezik podsjeaju na aglutinativne jezike, ali ne i po deklinaciji.
Dobri primjeri aglutinativnih jezika su baskijski, turski, eenski, dravidski jezici, uralski
jezici (finski, estonski, maarski), japanski, korejski, inuktitut, svahili, esperanto, neki jezici
amerikih domorodaca, kao i klingonski. Druge primjere nalazimo u ranoj povijesti Bliskog
istoka: elamitski jezik, uratu jezik, hetitski jezik, sumerski jezik.
Aglutinativni jezici u principu imaju veliki broj afiksa/morfema po rijei i naglaeno iskazuju
pravilnost. Na primjer, japanski jezik ima samo tri nepravilna glagola, a turski jezik, samo
jedan.
Goti su se oko prijelaza iz stare u novu eru doselili iz Skandinavije na podruje oko ua
Visle. Oko 150 godina kasnije zapoeli su svoju seobu koja ih je sredinom 3. st. dovela u
sukob s Rimljanima u Daciji.
Najpoznatije posuenice iz predslavenskog razdoblja su got. wein, stsl. vino, got. *akit - stsl.
oc6t; got. *kaisareis - stsl. csar6
50. - 52. str. POPIS RIJEI KOJE se najee smatraju germanskim posuenicama u
praslavenskom, i obrnuto
PRASLAVENSKI I OPESLAVENSKI:
Pod praslavenskim podrazumijevamo rekonstruirani prajezik iz kojega su se razvili svi
posvjedoeni slavenski jezici.
U doba najvee teritorijalne ekspanzije Slavena bio je u glasovnom pogledu iznenaujue
jedinstven jezik: od Novgoroda do june Grke govorio se jezik koji nije imao prepoznatljivih
dijalekata. To doba maksimalne jedinstvenosti u razvoju izmeu indoeuropskoga i
posvjedoenih slavenskih jezika zove se praslavenski. Tek su se oko 600. godine poele
dogaati jezine promjene koje su se dogodile nakon 600. godine zahvatile i itavo slavensko
podruje, a neke su ostale ograniene samo na njegov dio:
- nastanak nazalnih samoglasnika; prijelaz praslavenskog u y; monoftongizacija
diftonga *aj; prijelaz *a u *o; gubitak poluglasova u slabom poloaju
RASPAD PRASLAVENSKOGA I GENETSKA PODJELA SLAVENSKIH JEZIKA
Tradicionalno se slavenski jezici dijele na istone, zapadne i june (slovenski, makedonski,
bugarski i kompleks hrvatskoga, srpskoga, bosanskog i crnogorskog).
Meu zajednike inovacije junoslavenskih i istonoslavenskih jezika ubrajaju se
dosljedno provoenje 2. palatalizacije i ispred praslavenskog *w (usp. hrv. cvijet, rus. cvet
spram poljskoga kwiat, hrv. zvijezda, rus. zvezda spram polj. gwiazda) i gubitak glasa *d
ispred praslavenskog *l, npr. u hrv. ralo, rus. ralo spram ekog radlo (od prasl. *ardla)
Tipine junoslavenske fonoloke osobine spram zapadnoslavenskih su metateza
likvida (150. str. - no postoji i u srednjoslovakim govorima) i promjena stsl. y u i (no, postoji
i u ekom i polapskom) (152. str.).
Tipina morfoloka obiljeja junoslavenskoga su sljedea (60. i 61. str.):
Dok je istonoslavenski odreen itavim nizom fonolokih i morfolokih kategorija
meu kojima se moe uspostaviti jasna relativna kronologija, "tipinih"
junoslavenskih izoglosa je vrlo malo, a i one su relativne.
Iako se govori o srednjojunoslavenskom sistemu, taj sistem jako malo toga vee. Bolja je
teza da se iz zapadnojunoslavenskoga izdvojilo 5 primarnih grana: slovenski, kajkavski,
akavski (zapadnotokavski) i istonotokavski.
U literaturi se jo uvijek inzistira na genetskom jedinstvu "srednjojunoslavenskoga" koji se u
tom smislu jo najee naziva "srpskohrvatskim". Pri tome se misli da je
"srednjojunoslavenski" ista pojava kao i npr. eki ili ruski jezik, to nije tono.
Sve to znai da hrvatski jezik ima dvostruki identitet: kao standardni jezik potekao je iz
genetski istog narjeja (tokavskoga) iz kojega su nastali ostali srednjojunoslavenski
standardni jezici (bosanski, srpski, crnogorski). No kajkavski i akavski su podjednako
"hrvatski" kao i tokavski. To ujedno znai da i nema smisla govoriti o nekom genetskom
BOSANSKI I TURSKI:
Bosanski je jezik s turskim u dodir stupio u 15. i 16. st. (str. 311; 312). Kao izvor turcizama
posluili su rumelijski dijalekti turskoga jezika koji se uvelike razlikuju od maloazijskih
dijalekata na temelju kojih je izgraen suvremeni turski standard.
(Stachowski, S., Fonetyka zapozyczen osmansko-tureckich w jezyku serbsko-chowrackim,
Ossolineum, Wroclav 1973) -NAJPOZNATIJA STUDIJA O TOJ PROBLEMATICI
- Iz turskoga je u bosanski posuen i odreen broj sufiksa: -dija (< tur. -ci), -luk (< tur. lik),
-ana (< hane "kua")
BOSANSKI I LATINSKI: samo nabrojati najee posuenice (str. 310)
BOSANSKI I NJEMAKI: (str. 312, 313)
BOSANSKI I DRUGI JEZICI (314-315)
MORFOLOGIJA:
O-osnove (tematske osnove - tvrde imenice mukog i srednjeg roda)
184. str. USPOREDNA TABLICA
str. 184, - str. 188.
JO-osnove (meke osnove - tvrde imenice mukog i srednjeg roda)
str. 188.- 189.
A-osnove na tvrdi suglasnik enskog roda
str. 192-194.
Osnove na meki suglasnik enskog roda
str. 195.- 197.
I-osnove
str. 196-200.
U-osnove
str. 200-203.
Osnove na suglasnik
str. 203-208.
PRIDJEVI
U ie. jeziku pridjevi se u deklinaciji nisu razlikovali od imenica. Oni se mogu upotrebljavati
kao imenice, bez ikakve morfoloke ili tvorbene preoblike. I obrnuto, imenice u najstarijim
tekstovima mogu doi u atributivnoj ulozi pridjeva.
216-225.
POKAZNE ZAMJENICE
tablice sa stranica 228-229-230
LINE ZAMJENICE
236-237-238 -tablice
UPITNE ZAMJENICE
tablica str. 241.
PREZENT
glagol "biti" - 253. str.
str. 262.
OPREKA NESVRENIH I SVRENIH GLAGOLA U SLAVENSKOME
str. 276-277.
IMPERATIV
str. 280.
FUTUR
286-287. str.
GLAGOLSKI PRIDJEVI I PRILOZI; INFINITIV I SUPIN
291-301