Carl Sagan

KOZMOS
Otokar Kerovani - Rijeka

Izdava: Otokar Kerovani, Opatija, 1983. Tree izdanje 1991.

Za izdavaa: uro Sren
Urednik: Ivan kunca
Prijevod s engleskoga: Damir Mikulii i Vladimir Rudjak
Likovna oprema: Robert Aulicino
Tisak: DELO - Tiskarna, Ljubljana
Naslov izvornika: Carl Sagan, Cosmos, Random House, Inc., New York
Copyright 1980 by Carl Sagan Productions, Inc.
Copyright za hrvatsko izdanje 1991. Otokar Kerovani, Opatija
Knjiga se temelji na Saganovoj televizijskoj seriji u trinaest epizoda

Posveeno Ann Druyan

U beskrajnosti prostora i vremena
radostan sam to dijelim
istu planetu i isto doba s Annie.

UVOD
Nastupit e vrijeme kada e briljiva istraivanja voena kroz duga
razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono to sada lei skriveno. Jedan
jedini ivotni vijek, ak i kad bi se posve posvetio nebu, ne bi bio
dovoljan da se proui neto tako prostrano... I tako e se to znanje
rascvjetati tek kroz dugi niz epoha. Doi e tada i vrijeme kada e
nai potomci biti zapanjeni da mi nismo znali stvari koje su njima
same po sebi jasne... Mnoga otkria sauvana su za vremena koja tek
dolaze, kada sjeanje na nas ve bude izblijedilo. Na bi svijet bio
ubogo mjesto da svakoj epohi nema ponuditi neto za istraivanje...
Priroda ne otkriva svoje tajne odjednom i svima.
Seneca, Naturales quaestiones, VII knjiga, I. st.
U staro doba, svakodnevni razgovori i obiaji stavljali su u
meusobnu vezu najvea kozmika zbivanja s banalnim, ovozemaljskim
dogaajima. Simpatian primjer za to su ini protiv crva koji, po
vjerovanju Asiraca tisuu godina prije nove ere, izaziva zubobolju. ini
poinju postankom svemira, a zavravaju lijekom protiv zubobolje:
Nakon to je Anu stvorio nebesa,
A nebesa stvorila zemlju,
A zemlja stvorila rijeke,
A rijeke stvorile kanale,
A kanali stvorili movare,
A movare stvorile crva,
Crv izae pred amaa, nariui,
Suze lijui pred Ea:
to e mi dati ti za jelo,
to e mi dati ti za pie?
Dat u ja tebi suhih smokava
I marelica.
to e mi one? Suhe smokve
I marelice!
Podigni me, i to meu zube,
Daj da u zubnom mesu stanujem!...

Neka Ea smlavi tebe snagom

Ruke svoje!
Zato to si to izreknuo, o crve!
(ini protiv zubobolje.)
Lijek: Loe pivo... i ulje ti pomijeaj zajedno. ine e tri puta
izgovoriti, a onda stavi lijek na zub.
Nai su preci gorjeli od elje da razumiju svijet, ali nisu nalazili ba
pravog naina da dou do toga. Zamiljali su da je univerzum prijatan i
ureen te da su sile to upravljaju njime bogovi poput Anua, Ea i amaa.
U tom svemiru ljudi su igrali vanu, ako ne i kljunu ulogu. Bili smo u
prisnoj vezi s cjelokupnom prirodom. Lijeenje zubobolje loim pivom
bilo je povezano s najdubljim kozmolokim misterijima.
Danas posjedujemo snano i elegantno sredstvo za razumijevanje
svemira, metodu koja se zove znanost; ona nam je otkrila jedan tako
drevan i tako ogroman kozmos da u usporedbi s njim sve ljudske
djelatnosti na prvi pogled izgledaju beznaajne. Udaljili smo se od
kozmosa. ini nam se on dalekim i bez utjecaja na nau svakidanjicu. No
znanost je ustanovila ne samo da je svemir zapanjujue, ushiavajue
velianstven, ne samo da je dostupan ovjekovom poimanju, ve i to da
smo mi, u jednom doista stvarnom i dubokom smislu, dio tog kozmosa,
poroeni iz njega, da je naa sudbina duboko s njim u vezi. Najosnovnija i
najbeznaajnija ljudska stremljenja seu sve do svemira i njegovog
postanka. Ova knjiga posveena je istraivanju te kozmike perspektive.
Ljeta i jeseni 1976. sudjelovao sam, kao lan grupe koja je analizirala
snimke dobivene pomou automatske letjelice Viking, s jo stotinu
kolega znanstvenika u istraivanju planeta Marsa. Prvi put u ljudskoj
povijesti dva svemirska broda spustila su se na povrinu jednog drugog
planeta. Rezultati, o kojima e detaljnije biti govora u petom poglavlju, su
spektakularni, a povijesno znaenje misije bijae oigledno. Pa ipak, iroka
publika gotovo nita nije nauila od ovog velikog dogaaja. Novine su mu
posvetile vrlo malo prostora; televizija je gotovo posve ignorirala cijelu
misiju. Kada je postalo oito da ne moemo izai s konanim odgovorom
na pitanje ima li ivota na Marsu, zanimanje je jo vie opalo. Za
nedoumice nije bilo razumijevanja. Kada smo ustanovili da je nebo Marsa,
zapravo, ruiasto-uto, a ne plavo, kako je u prvi tren pogreno
objavljeno, okupljeni reporteri popratili su ovaj ispravak zviducima - oni

su eljeli da Mars barem u ovom detalju bude slian Zemlji. Smatrali su da

e zanimanje javnosti za Mars poeti naglo opadati ako se ustanovi da je
on sve manje nalik Zemlji. A predjeli na Marsu su, meutim, ipak
zapanjujui, to su vidici od kojih staje dah. Bio sam, na osnovu osobnog
iskustva, uvjeren da postoji veliko ope zanimanje za istraivanje planeta
kao i za mnoge srodne predmete znanstvenog istraivanja - postanak
ivota, Zemlje, kozmosa, traganje za izvanzemaljskom inteligencijom,
naa povezanost sa svemirom. Bio sam takoer uvjeren da se ovo
zanimanje moe bitno probuditi koritenjem najmonijeg medija javnog
informiranja, televizije.
Isto je miljenje sa mnom dijelio i B. Gentry Lee, direktor analize
podataka i planiranja misije Viking, ovjek izvanrednih organizatorskih
sposobnosti. Hrabro smo odluili da u tom smislu neto sami poduzmemo.
Lee je predloio da osnujemo proizvodnu kompaniju sa zadaom da iri
znanost na zanimljiv i dostupan nain. Zatim smo mjesecima razmatrali
odreen broj projekata. Daleko najzanimljiviji prijedlog bila je ponuda
televizijske stanice KCET iz Los Angelesa koja je dio javne televizijske
mree. Postignut je na kraju dogovor o projektu televizijske serije od
trinaest epizoda koja bi bila poglavito astronomska, ali bi istodobno
zahvaala stvari i s najireg ljudskog aspekta. Cilj bi joj bio da animira
laiku publiku, da u vizuelnom i glazbenom smislu bude prvorazredna te
da u jednakoj mjeri budi um i osjeaje. Dogovorili smo se s financijerima,
angairali izvrnog producenta i nali se tako do gue utopljeni u
trogodinji projekt pod nazivom Kozmos. U trenutku dok ovo piem,
procjenjuje se da e seriju irom svijeta vidjeti sto etrdeset milijuna ljudi,
odnosno tri posto stanovnitva planeta Zemlje. Krenuli smo od
pretpostavke da je javnost znatno inteligentnija nego to se obino smatra;
da najdublja znanstvena pitanja o prirodi i postanku svijeta golicaju
zanimanje i znatielju ogromnog broja ljudi. Sadanja epoha veliko je
razkrije nae civilizacije, a moda i nae vrste. Kojim god putem da
krenemo, sudbina nam je nerazdvojivo povezana sa znanou. Razumijeti
znanost za nas je od osnovne vanosti, jer od toga nam zavisi i sam
opstanak. Osim toga, znanost prua zadovoljstvo; evolucija se pobrinula za
to da uivamo u razumijevanju - za one koji razumiju, vea je vjerojatnost
opstanka. Televizijska serija Kozmos i ova knjiga su pokus pun elje da se
doara dio zamisli, metoda i radosti znanosti.
Knjiga i televizijska serija raene su zajedno. U nekom smislu, svaka
od njih se temelji na onoj drugoj. Mnoge ilustracije u knjizi oslanjaju se na

izvanrednom vizuelnom materijalu pripremljenom za televizijsku seriju.

Knjiga i televizijska serija imaju, meutim, donekle razliitu publiku i
odlikuju se drukijim pristupom. Jedna od velikih prednosti knjige je ta to
itaocu omoguuje da se ponovo vraa na nejasne ili teke pasae;
razvojem tehnike, video-traka i video-ploa, televizija takoer poinje
koristiti tu mogunost. Pisac knjige ima znatno veu slobodu pri
odreivanju dometa i dubine razmatranja zadane teme u jednom poglavlju
nego li televizijski autor koji raspolae s prokrustovskih pedeset osam
minuta i trideset sekundi efektivnog nekomercijalnog programa. Ova
knjiga ulazi znatno dublje u mnoge teme nego li televizijska serija. Ima
tema o kojima se raspravlja u knjizi, ali ne i u televizijskoj seriji i obratno.
U asu dok ovo piem, ne zna se jo, da li e niz crtea Alice i njenih
prijatelja u uvjetima snane i slabe gravitacije, raen po Tennielu,
preivjeti strogost televizijskog medija. Drago mi je to su te divne
ilustracije jednog umjetnika, Browna, nale mjesto ovdje, zajedno s
popratnim tekstom. S druge strane, ovdje nije detaljno prikazan Kozmiki
kalendar, priloen televizijskoj seriji - djelomino i zato to se o toj temi
ve govori u mojoj knjizi Rajski zmajevi: ovdje takoer ne govorim
opirno o ivotu Roberta Goddarda budui da je njemu posveeno jedno
poglavlje u knjizi Brokin mozak. No svaka epizoda televizijske serije vrlo
vjerno slijedi odgovarajue poglavlje iz ove knjige; bio bih sretan kada bi
zadovoljstvo u seriji, odnosno u knjizi, bilo pojaano kasnijim itanjem,
odnosno gledanjem.
Zbog jasnoe, u izvjesnom sam broju sluajeva na neku ideju
navraao vie puta - ona se prvo spominje povrno, da bi se kasnije dublje
razradila. Tako, na primjer, u prvom poglavlju je samo opi uvod u prirodu
kozmikih tijela, a detaljnije se oni ispituju dalje u knjizi; isto vrijedi i za
sluaj mutacija, enzima i nukleinskih kiselina, prvi put spomenutih u
drugom poglavlju. U nekim sluajevima sadraj se ne dri povijesne
kronologije. Na primjer, zamisli starih grkih uenjaka predstavljene su u
sedmom poglavlju, dok je o Johannu Kepleru rije ve u treem. Smatram
naime, da se sud o Grcima najbolje moe donijeti tek nakon to se vidi
kakva su oni dostignua za dlaku propustili.
Budui da je znanost nerazdvojivi dio sveukupnog ljudskog truda, o
njoj se ne moe raspravljati, a da se ponekad povrno, a ponekad bitno, ne
dovede u vezu s nekim formama drutvenih, politikih, religijskih i
filozofskih nazora. ak su i prilikom snimanja jedne televizijske serije o
znanosti dole do izraaja potekoe zbog svjetski rasprostranjenih vojnih

aktivnosti. Prilikom simuliranja istraivanja Marsa u pustinji Mohave, s

modulom za ateriranje letjelice Viking u prirodnoj veliini, esto su nas
prekidali naleti aviona zrakoplovnih snaga Sjedinjenih Amerikih Drava
koji su vjebali bombardiranje na oblinjem poligonu. U Aleksandriji, u
Egiptu, svakodnevno od devet do jedanaest ujutro na hotel bio je
orijentirna meta na kojoj su pripadnici egipatskih zrakoplovnih snaga
vjebali napad mitraljiranjem u briuem letu. Na Samosu, u Grkoj, smo
zbog manevara jedinica NATO pakta, te zbog gradnje mree podzemnih i
brdskih hangara za artiljeriju i tenkove, u posljednjem trenutku dobili
dozvolu za snimanje bilo gdje na otoku. U ehoslovakoj je koritenje
voki-tokija za organizacijske potrebe prilikom snimanja na nekoj seoskoj
cesti privuklo panju jednog lovakog aviona ekih zrakoplovnih snaga
koji je kruio iznad nas sve dok mu na ekom nisu objasnili da nije
poinjeno nikakvo ugroavanje nacionalne sigurnosti. U Grkoj, Egiptu i
ehoslovakoj, agenti dravnih slubi sigurnosti na svakom su koraku
pratili nau filmsku ekipu. Nau elju da u Kalugi, u Sovjetskom Savezu,
snimimo materijal za predvieno izlaganje o ivotu ruskog pionira
astronautike Konstantina Ciolkovskog, tamonja vlast nije ispunila; kako
smo kasnije saznali, uzrok tome bila su suenja disidentima koja su se
trebala odrati u tom mjestu. Nai su snimatelji nailazili na veliku
susretljivost u svakoj zemlji koju smo posjetili; no svugdje se takoer
osjeala i opa vojna prisutnost, strah u srcima nacija. Ovo je iskustvo
potvrdilo moju odluku da kad god je to potrebno razmatram i drutvena
pitanja i u seriji i u knjizi.
Bit znanosti je u tome to ona ispravlja samu sebe. Rezultati novih
pokusa i nove zamisli nastavljaju rjeavati stare tajne. Na primjer, u
devetom poglavlju raspravljamo injenicu da Sunce, ini se, proizvodi
premalo neobinih estica nazvanih neutrini. Naveli smo i neka predloena
objanjenja. U desetom poglavlju pitamo se radoznalo da li u svemiru ima
dovoljno materije da se zaustavi bijeg dalekih galaktika te da li je svemir
beskrajno star, odnosno da uope nije ni stvoren. Moda e na ova pitanja
pasti malo vie svjetlosti iz pokusa Frederica Reinesa s Kalifornijskog
sveuilita, koji vjeruje da je otkrio (a) da se neutrini javljaju u tri razliita
stanja, od kojih se samo jedno moe detektirati neutrinskim teleskopima za
prouavanje Sunca; (b) za razliku od svjetlosti, neutrini imaju masu, tako
da gravitacija svih neutrina u svemirskom prostoru moe pomoi
zatvaranju kozmosa, odnosno sprijeiti da se on zauvijek iri. Budui
eksperiment e pokazati da li su ove ideje ispravne. Ali one oslikavaju

neprekidno i paljivo preispitivanje steenih znanja, to je u temeljima

znanstvenih pothvata.
Kod jednog projekta ove veliine, nemogue je izraziti zahvalnost
svima koji su dali svoj prilog. Pa ipak, elio bih se zahvaliti barem
nekima. Tu su prije svega: B. Gentry Lee; zatim televizijska ekipa serije
Kozmos, glavni producenti Geoffrey Haines-Stiles i David Kennard i
izvrni producent Adrian Malone; umjetnici Jon Lomberg (koji je odigrao
kljunu ulogu u prvobitnim projektima i organizaciji vizuelnog materijala
za Kozmos), John Allison, Adolf Schaller, Rick Sternbach, Don Davis,
Brown i Anne Norcia; konzultanti Donald Goldsmith, Owen Gingerich,
Paul Fox i Diane Ackerman; Cameron Beck; uprava KCET-a, a posebno
Greg Andorfer, koji nas je prvi upoznao s KCET-ovim prijedlogom,
Chuck Allen, William Lamb i James Loper; tu su i financijeri i
koproducenti televizijske serije Kozmos, meu kojima su Atlantic
Richfield Company, Corporation for Public Broadcasting, Arthur
Vining Davis Foundations, Alfred P.Sloan Foundation, British
Broadcasting Corporation i Polytel International. Ostali koji su
pomagali oko razjanjavanja injenikog materijala ili oko pristupa
navedeni su na kraju knjige. Dakako, krajnja odgovornost za sadraj
knjige ipak je moja. Dugujem posebnu zahvalnost osoblju izdavake kue
Random House, a osobito urednici Anne Freedgood i dizajneru Robertu
Aulicinou, za njihovu sposobnost i strpljenje u trenucima kada je izgledalo
da su se rokovi za televizijsku seriju i knjigu poeli sukobljavati. Naroito
sam zahvalan Shirley Arden, mom izvrnom asistentu, koja je prekucavala
rane verzije ove knjige, a zatim vodila nadzor nad svim etapama njenog
objavljivanja svojom uobiajenom vedrinom i strunou. To je samo
jedan od mnogo naina na koji projekt Kozmos spada u njenu zaslugu.
Zahvalniji sam nego to sam to ovdje u stanju izrei upravi Cornell
sveuilita, koja mi je odobrila dvogodinje odsustvo da se bavim ovim
projektom, mojim tamonjim kolegama i studentima, kao i mojim
kolegama iz NASA-e, JPL-a i Voyager Imaging Teama.
Najveu zahvalnost za pisanje Kozmosa dugujem Ann Druyan i
Stevenu Soteru, koji su, zajedno sa mnom, priredili tekst za televizijsku
seriju. Oni su dali temeljit i opsean doprinos osnovnim zamislima i
onome to stoji u vezi s njima, a takoer i opoj umnoj gradi epizoda,
odnosno prikladnosti stila. Duboko sam im zahvalan na paljivom i
kritikom itanju prvobitnih verzija ove knjige, na konstruktivnim i
stvaralakim primjedbama koje su dovele do mnogih kasnijih revizija te na

ogromnoj pomoi u pripremanju televizijskih tekstova koji su na vie

naina utjecali na sadraj ove knjige. Uitak to sam ga naao u naim
estim raspravama jedna je od meni najdraih nagrada za rad na projektu
Kozmos.
Ithaca i Los Angeles, svibanj, 1980.

1.
OBALE KOZMIKOG OCEANA
Prvi ljudi stvoreni i oblikovani zvali su se Vra Kobnog Smijeha,
Vra Noi, Raupanko i Crni Vra... Bili su obdareni pameu i
uspjeli su shvatiti sve to postoji na svijetu. Kada bi pogledali, u
trenu hi vidjeli sve to okruuje i naizmjenice bi razmiljali o
nebeskom luku i okruglom licu zemlje. . [A onda Stvoritelj ree]:
Znaju sve... to da radimo sada s njima? Neka im pogled dopire
samo do onoga to je blizu; neka vide samo dio zemlji na lica!... Zar
po prirodi nisu tek obina stvorenja od nas nastala? Moraju li i oni
takoer hiti bogovi!'
Popol Vuh, narod Maya Quiche
Jesi li shvatio prostranstvo Zemlje?
Gdje je put do boravita svjetlosti.
A gdje je mjesto tame ...?
Knjiga o Jobu
Dostojanstvo moram traiti ne u svemiru, ve ovladavanjem vlastitih
misli. Neu imati nita od toga ako posjedujem svjetove. U svemiru
me beskraj okruuje i progutan sam poput atoma: u mislima,
meutim, shvaam svijet.
Blaise Pascal, Pensees
Poznato je konano, nepoznato je beskonano: u intelektualnom
pogledu, nalazimo se na otoiu usred beskrajnog oceana
neobjanjivosti. Dunost svake generacije je da moru otme jo po
koji komadi kopna.
T. H. Huxley, 1887.
Kozmos je sve to postoji, to je ikada postojalo i to e ikada
postojati. ak i najbezazlenija pomisao na kozmos izaziva nemir u nama trnci nam prou niz kimu, glas nam zadrhti, obuzme nas nelagodan
osjeaj, slino kakvoj dalekoj uspomeni na padanje s velike visine.
Postajemo svjesni da pristupamo najveoj meu svim tajnama.
Veliina i starost kozmosa nadilazi sposobnosti obinog ljudskog

razumijevanja. Izgubljen negdje izmeu beskonanosti i vjenosti nalazi se

na siuni planetarni dom. Promatrano iz kozmike perspektive, veina
ljudskih pothvata izgleda beznaajno, ak bezvrijedno. No, naa vrsta je
mlada, radoznala i hrabra, a uz to i mnogo obeava. U posljednjih nekoliko
tisuljea doli smo do najnevjerojatnijih i najneoekivanijih otkria o
kozmosu i o naem mjestu u njemu, poduzeli smo istraivanja na koja
uzbuuje i sama pomisao. Ona nas podsjeaju da se ovjek razvio da bi se
udio, da razumijevanje donosi radost, da je znanje preduvjet opstanka.
Uvjeren sam da naa budunost zavisi od toga u kojoj emo mjeri upoznati
kozmos u kojem plovimo poput estice praine na jutarnjem nebu.
Ta su se istraivanja osnivala na sumnjiavosti i mati. Mata e nas
esto odvoditi do svjetova kojih nikada nije bilo. Ali bez nje nikamo ne
bismo stigli. Sumnja nam omoguuje da razluimo matu od injenica, da
provjerimo naa razmiljanja. Kozmos je neizmjerno bogat - u pogledu
elegantnih injenica, sjajnih meuodnosa, njenog mehanizma vrijednog
strahopotovanja.
Povrina Zemlje je obala kozmikog oceana. S nje smo nauili
veinu onog to danas znamo. Odnedavno smo koraknuli i u more, zapravo
samo smo namoili none prste, ili se, u najboljem sluaju, smoili do
glenja. Voda izgleda izazovno. Ocean nas mami. Jedan dio naeg bia
shvaa da je to poziv s mjesta odakle smo doli. U nama se javlja enja da
se tamo vratimo. Ovakve tenje nisu, smatram, bez potovanja, premda bi
mogle uznemiriti mogue bogove.
Dimenzije kozmosa su tolike da bi za njihovo opisivanje bilo
besmisleno upotrebljavati poznate mjerne jedinice udaljenosti, kao to su
metri ili milje koje su posve prikladne u sluaju Zemlje. Umjesto toga,
svemirske udaljenosti mjerimo brzinom svjetlosti. Za jednu sekundu
svjetlosna zraka prede priblino tri stotine tisua kilometara, to je
sedmostruki opseg Zemlje. Za osam minuta ona doputuje sa Sunca do
Zemlje. Moemo rei da je Sunce od nas udaljeno osam svjetlosnih
minuta. Za godinu dana zraka svjetlosti prevali priblino deset bilijuna
kilometara svemirskog prostora. Ta jedinica duine, udaljenost koju
svjetlost prede za jednu godinu, naziva se svjetlosna godina. Ona ne mjeri
vrijeme, ve udaljenost - i to ogromnu udaljenost.
Zemlja je jedno mjesto. Ona meutim nikako nije jedino mjesto. Nije
ak ni obino. Nijedan planet, zvijezda ili galaktika ne mogu biti Obini,
budui da je kozmos uglavnom prazan. Jedino obino' mjesto nalazi se u
ogromnom, hladnom, sveopem vakuumu, u vjeitoj noi meugalaktikog

prostora - mjesto tako obino i samotno da se u usporedbi s njim planeti,

zvijezde i galaktike doimlju izrazito rijetke i predivne. Ako bismo nasumce
bili postavljeni u kozmos, vjerojatnost da se sluajno naemo u blizini
nekog planeta bila bi manja od jedan prema milijardu bilijuna bilijuna
(1033, odnosno to je jedinica iza koje je niz od trideset tri nule). U
svakodnevnom ivotu, takva vjerojatnost jednaka je nemogunosti.
Svjetovi su prave dragocjenosti i rijetkosti.
Iz neke meugalaktike toke promatranja, vidjeli bismo, rasprene
poput morske pjene na valovima svemira, nebrojene, slabane pramenove
svjetlosti. To su galaktike. Neke meu njima su samotne lutalice; veina,
meutim, ulazi u sastav jata, u kojima se, zbijene, neprekidno kreu kroz
veliku kozmiku tminu. Pred oima nam se stere kozmos u najveim
mjerilima za koje znamo. Nalazimo se u carstvu maglica osam milijardi
svjetlosnih godina od Zemlje, na pola puta do ruba poznatog svemira.
Galaktike se sastoje od plina, praine i zvijezda - milijardi i milijardi
zvijezda. Svaka zvijezda moe biti nekome sunce. Galaktike su napuene
zvijezdama, svjetovima, a moda i ivim stvorenjima, inteligentnim biima
i civilizacijama koje su u stanju da prevaljuju svemirske daljine. Ali,
promatrana iz daljine, jedna galaktika podsjea me vie na zbirku divnih
predmeta - morskih koljki, moda, ili koralja, proizvoda rada prirode kroz
eone u kozmikom oceanu.
Ima priblino sto milijardi (1011) galaktika, od kojih se svaka u
prosjeku sastoji od stotinu milijardi zvijezda. U svim galaktikama ima
moda isto toliko planeta koliko i zvijezda: 1011 x 1011 = 1022, odnosno
deset milijardi bilijuna. Promatramo li ovaj uistinu golem broj, kolika je
vjerojatnost da samo oko jedne obine zvijezde, Sunca, krui jedan
nastanjen planet? Zato bismo ba mi, skriveni u nekom zabitom kutu
kozmosa, bili te sree? Meni izgleda znatno vjerojatnije da svemir buja
ivotom. No, mi, ljudi, to jo ne znamo pouzdano. Tek smo zapoeli s
istraivanjem. S udaljenosti od osam milijardi svjetlosnih godina jako nam
je teko da zamijetimo ak i galaktiko jato u kojem se nalazi Mlijeni Put,
a da ne spominjemo Sunce ili Zemlju. Jedini planet za kojeg pouzdano
znamo da je nastanjen tek je trunak od kamena i metala koji slabano sjaji
reflektiranom Sunevom svjetlou i koji je sa spomenute udaljenosti
apsolutno nevidljiv.
Ali, slijedea etapa naeg putovanja vodi nas do strukture koju
astronomi na Zemlji obino nazivaju, lokalna grupa galaktika. Promjera
nekoliko milijuna svjetlosnih godina, ona se sastoji od priblino dvadeset

galaktika. To je razrijeeno, tamno i neupadljivo jato. Jedna od galaktika u

njemu je i M31, koja se, promatrana sa Zemlje, nalazi u zvijeu
Andromeda. Poput drugih spiralnih galaktika ona je takoer ogromni
vatreni kota zvijezda, plina i praine. M31 ima dva mala satelita,
patuljaste eliptine galaktike koje gravitacijom dre uza se, odnosno istim
onim zakonom fizike koji mene dri prikovanog za stolicu. Zakoni prirode
isti su irom kozmosa. Sada nas od matinog svijeta dijeli dva milijuna
svjetlosnih godina.
Iza M31 nalazi se jo jedna, vrlo slina galaktika, naa vlastita, iji se
spiralni kraci lagano vrte u krug, jednom u etvrtini milijarde godina. Sada
smo od kue udaljeni jo etrdeset tisua svjetlosnih godina i jurimo prema
masivnom sreditu matine Galaktike. No elimo li pronai Zemlju,
moramo promijeniti smjer putovanja i uputiti se prema dalekoj periferiji
Mlijenog Puta, prema jednom tamnom mjestu blizu ruba udaljenog
spiralnog kraka.
ak i usred spiralnih krakova najsnaniji utisak stvaraju zvijezde
koje struje pokraj nas - neprekidni niz izuzetnu sjajnih zvijezda, od kojih
su neke krhke poput mjehura od sapunice i toliko velike da u njih moe
stati deset tisua Sunaca ili bilijun Zemalja: druge su pak sitne poput
omanjeg grada, ali zato stotine milijardi puta gue od olova. Neke
zvijezde su samotne poput Sunca. Veina ih. meutim, ima pratioce.
Sistemi su uglavnom dvolani - dvije zvijezde koje krue jedna oko druge.
No. postoji postupna gradacija. poevi od trolanih sistema, preko
otvorenih skupova graenih od nekoliko desetina zvijezda, do velikih
globularnih skupova, u kojima blista po milijun sunaca. lanovi pojedinih
dvostrukih sistema tako su blizu da se dodiruju, odnosno zvjezdana
materija neprekidno tee meu njima. No. veina ih je razmaknuta na
udaljenost koja odgovara onoj izmeu Jupitera i Sunca. Neke zvijezde,
takozvane supernove, sjajne su poput itave galaktike kojima pripadaju;
druge, crne jame. nevidljive su s udaljenosti od svega nekoliko kilometara.
Neke sjaje postojanim sjajem; druge nesigurno trepere ili trepere
ravnomjernim ritmom. Neke se okreu sveano i elegantno; druge se pak
tako mahnito vrte da se izobliuju do spljotenosti. Veina ih sjaji
uglavnom u vidljivoj i infracrvenoj svjetlosti; ima. meutim, i takvih koje
su blistavi izvori rentgenskih zraka i radio-valova. Plave zvijezde su toplije
i mlade; ute zvijezde, konvencionalne i sredovjene: crvene zvijezde,
esto su postarije i na umoru; a male, bijele ili crne zvijezde ve su u
samrtnom hropcu. Mlijeni Put sadri oko etiri stotine milijardi zvijezda

svih vrsta, ije se kretanje odlikuje sloenom i skladnom gracioznou. Od

svih tih zvijezda stanovnici Zemlje za sada izbliza poznaju samo jednu.
Svaki zvjezdani sistem je otok u svemiru, karantenom prostora
ograen od susjeda. Mogu zamisliti stvorenja na nebrojenim svjetovima s
iskrama znanja, koja sva u prvi tren smatraju da su njihovi sitni planeti i,
moda, nekoliko sunaca sve to postoji. Mi rastemo u izolaciji. Tek
postepeno i polako postajemo svjesni kozmosa.
Neke su zvijezde moda okruene milijunima beivotnih, kamenih,
siunih svjetova; to su planetarni sustavi zamrznuti u nekom ranom
stadiju razvoja. Moda veina zvijezda ima planetarne sustave prilino
sline naem: na periferiji im se nalaze veliki plinoviti planeti s prstenima i
ledenim mjesecima, a blie sreditu mali, topli, plavobijeli svjetovi
prekriveni oblacima. Na nekim od njih moda se razvio inteligentni ivot
koji je poduzeo globalni graditeljski pothvat preoblikovanja svog matinog
planeta. To su naa braa i nae sestre u kozmosu. Da li se oni mnogo
razlikuju od nas? Kakav im je oblik, kakva im je biokemija,
neurobiologija, povijest, politika, znanost, tehnologija, umjetnost, glazba,
religija, filozofija? Moda emo jednoga dana to saznati.
Sada smo stigli do naeg dvorita, na jednu svjetlosnu godinu od
Zemlje. Sunce okruuje loptasti roj divovskih pahuljica graenih od leda,
kamena i organskih molekula: kometne jezgre. S vremena na vrijeme,
neznatni gravitacioni utjecaj neke zvijezde u prolazu natjera poneku od
njih da krene prema unutranjosti Sunevog sustava. Tu je Sunce zagrijava,
led isparava i formira se draesni kometni rep.
Pribliavamo se planetima naeg sustava, oveim svjetovima,
zarobljenicima Sunca, gravitaciono prisiljenim da se kreu po gotovo
krunim stazama, uglavnom grijani Sunevom energijom. Pluton,
prekriven metanskim ledom i u pratnji svog samotnog divovskog mjeseca
Harona, osvjetljen je dalekim Suncem koje s te udaljenosti izgleda samo
kao sjajna toka svjetlosti na posve crnom nebu. Divovski plinoviti
svjetovi, Neptun, Uran, Saturn - taj biser Sunevog sustava - i Jupiter, svi
imaju obitelji ledenih mjeseci. Iza podruja plinovitih planeta i oko njih
krueih ledenih bregova, topli su kameniti otoci unutranjeg Sunevog
sustava. Tu je, na primjer, crveni planet Mars, s visokim vulkanima,
velikim kanjonskim dolinama, divovskim pjeanim olujama po cijelom
planetu, i moda, nekim jednostavnim oblicima ivota. Svi planeti krue
oko Sunca, najblie zvijezde, tog pakla vodikovog i helijevog plina, koji
sudjeluje u termonuklearnim reakcijama natapajui Sunev sustav

svjetlou.
I napokon, na kraju naeg putovanja, vraamo se naem siunom,
krhkom, plavobijelom svijetu, izgubljenom u kozmikom oceanu ije
dimenzije daleko nadmauju granice i najhrabrije imaginacije. To je svijet
meu doista nebrojenim mnotvom drugih. On moe biti znaajan samo za
nas. Zemlja je na dom, na roditelj. Naa vrsta ivota niknula je i razvila
se ovdje. Tu je ljudska rasa postala punoljetna. Na ovom svijetu smo
razvili strast prema istraivanju kozmosa i na njemu sami kujemo, uz neto
patnje i bez ikakvih jamstava, vlastitu sudbinu.
Dobro doli na planet Zemlju, - svijet plavog, duinog neba, oceana
tekue vode, svjeih uma i mekih panjaka, svijet koji svakako buja
ivotom. Promatran iz kozmike perspektive, on je, kao to sam rekao,
dirljivo predivan i rijedak; ali za sada je i jedini. Na cijelom naem
putovanju kroz prostor i vrijeme samo smo za njega ustanovili pouzdano
da je jedini svijet gdje je kozmika materija postala iva i svjesna. Morali
bi postojati mnogi takvi svjetovi razasuti po svemiru, ali nae traganje za
njima poinje ovdje, na temeljima skupljene mudrosti mukaraca i ena
nae vrste, pabirene uz veliku cijenu tijekom milijuna godina. Mi smo u
povlatenom poloaju to ivimo meu sjajnim i strastveno znatieljnim
ljudima te u vrijeme kada se traganje za znanjem openito cijeni. Ljudska
bia, koja u krajnjoj liniji potjeu sa zvijezda i samo privremeno i
kratkotrajno nastanjuju svijet nazvan Zemlja, zapoela su dugo povratno
putovanje.
Otkrie da je Zemlja mali svijet, rodilo se, kao i toliko drugih vanih
ovjekovih otkria, na drevnom Bliskom istoku, u vrijeme koje neki ljudi
nazivaju tree stoljee prije nove ere, u najveoj metropoli tog doba,
egipatskom gradu Aleksandriji. Tu je ivio ovjek po imenu Eratosten.
Jedan njegov suvremenik pun zavisti nazvao ga je Beta, po drugom
slovu grkog alfabeta, zato to je, prema njegovom miljenju, Eratosten bio
drugi na svijetu u svemu ega bi se prihvatio. No, nama je danas jasno da
je Eratosten u svemu bio Alfa. Bio je astronom, povjesniar, geograf,
filozof, pjesnik, kazalini kritiar i matematiar. Naslovi knjiga koje je
napisao kreu se u rasponu od Astronomije do O slobodi od bola. Takoer
je bio ravnatelj velike Aleksandrijske biblioteke, gdje je jednoga dana
proitao u nekom papirusnom svitku da u junom pograninom mjestu
Sijeni, blizu prvog katarakta na Nilu, u podne 21. lipnja tapovi okomito
zabodeni u zemlju ne bacaju nikakvu sjenku. Na ljetni solsticij, najdui dan
u godini, dok satovi teku prema podnevu, sjenke stupova hrama postaju

sve krae. U podne, posve nestaju. Slika Sunca tada se moe vidjeti u vodi
na dnu dubokog bunara. Sunce se nalazi tono iznad glave.
Bilo je to zapaanje koje bi netko drugi najvjerojatnije zanemario.
tapovi, sjene, refleksija u bunarima, poloaj Sunca - od kakvog bi znaaja
mogle biti te jednostavne, svakodnevne stvari? Ali Eratosten je bio
znanstvenik, a njegova razmiljanja o spomenutim stvarima promijenila su
svijet; na izvjestan nain, zapravo, ona su stvorila jedan svijet. Znatielja je
navela Eratostena da napravi jedan pokus - da provjeri, zapravo, da li u
Aleksandriji okomito zabodeni tapovi ne bacaju nikakvu sjenku 21.
lipnja. Ali, on je otkrio: Sjenke je bilo!
Eratosten se zapitao kako to da, u istom trenutku, tap zaboden
okomito u Sijeni ne baca nikakvu sjenku, dok isto takav tap u
Aleksandriji, daleko na sjeveru, ima zamjetljivu sjenu. Zamislite kartu
drevnog Egipta sa dva okomita tapa jednake duljine od kojih je jedan
zaboden u Aleksandriji, a drugi u Sijeni. Zamislite, zatim, da jednog
odreenog trenutka ni jedan od ova dva tapa ne baca sjenu. Ova pojava je
vrlo lako razumljiva - pod uvjetom da je Zemlja ravna. Sunce bi se tada
nalazilo tono iznad. Ukoliko bi oba tapa bacala sjene podjednake duine,
to bi takoer imalo smisla na ravnoj Zemlji : Suneve zrake bile bi u tom
sluaju nagnute za isti kut u odnosu na dva tapa. Ali, kako moe biti da u
istom trenutku kad u Sijeni nema nikakve sjene, u Aleksandriji ona
postoji?
Jedini mogui odgovor, shvatio je on, jest da je povrina Zemlje
zakrivljena. I ne samo to: to je ova zakrivljenost vea, vea je i razlika u
duinama sjena. Sunce se nalazi toliko daleko da su sve njegove zrake
paralelne kada padaju na Zemlju. tapovi zabodeni pod raznim kutovima u
odnosu na pravac Sunevih zraka bacaju sjene razliite duine. S obzirom
na uoenu razliku u duinama sjena, udaljenost izmeu Aleksandrije i
Sijene trebala bi iznositi oko sedam lunih stupnjeva du povrine Zemlje;
drugim rijeima, ako zamislite da se tapovi pruaju sve do sredita
Zemlje, oni bi se tu presjecali pod kutom od sedam stupnjeva. Sedam
stupnjeva iznosi priblino pedeseti dio od tri stotine ezdeset stupnjeva, to
je puni opseg Zemlje. Eratosten je znao da udaljenost izmeu Aleksandrije
i Sijene iznosi priblino osam stotina kilometara, budui da je angairao
jednog ovjeka da to propjeai i izmjeri. Osam stotina kilometara puta
pedeset iznosi etrdeset tisua kilometara: toliki, dakle, mora da je opseg
Zemlje.
Rezultat je bio toan. Eratostenova jedina pomagala bila su tapovi,

oi, noge i mozak, kao i sklonost prema eksperimentiranju. Pomou njih

on je izraunao opseg Zemlje s grekom od svega nekoliko posto, to
predstavlja izvrstan pothvat za ono vrijeme, prije dvije tisue dvjesta
godina. On je bio prvi ovjek koji je tono izmjerio veliinu jednog
planeta.
Tadanji svijet Sredozemlja bio je znamenit po pomorstvu.
Aleksandrija je bila najvea pomorska luka na cijelom planetu. Kad
jednom saznate da je Zemlja kugla skromnog promjera, zar ne biste pali u
napast da krenete na istraivaka putovanja, da potraite jo neotkrivene
zemlje, pa ak moda i da se hrabro uputite na jedrenje oko svijeta? etiri
stotine godina prije Eratostena, jedna fenika flota koja je bila u slubi
egipatskog faraona Nehoa, oplovila je Afriku. Oni su podigli jedra,
vjerojatno u krhkim otvorenim amcima, i krenuli iz Crvenog mora,
spustili se uz istonu obalu Afrike, preli u Atlantik vrativi se kui preko
Sredozemnog mora. Ovo epsko putovanje trajalo je tri godine, priblino
isto koliko je potrebno modernom Voyageru da preleti udaljenost od
Zemlje do Saturna.
Poslije Eratostenovog otkria, hrabri i pustolovni pomorci kretali su
na mnoga velika putovanja. No. njihovi brodovi bili su vrlo mali. Imali su
samo najprimitivnija navigaciona sredstva. Priblino su odreivali poloaje
brodova i drali se linije obale to su vie mogli. U nepoznatom oceanu
mogli bi odrediti svoju geografsku irinu, ali ne i duinu, promatrajui, iz
noi u no, poloaje zvijea u odnosu na obzorje. Poznata zvijea mora
da su djelovala umirujue usred neistraenog oceana. Zvijezde su prijatelji
istraivaa, prvo onih koji su plovili morima Zemlje, a sada onih koji plove
oceanima svemira. Iako je nakon Eratostena nesumnjivo bilo pokuaja, tek
je u Magellanovo vrijeme ljudima uspjelo oploviti Zemlju. Kakve su se
samo prie o smionim pustolovinama mogle uti od mornara i navigatora,
praktinih ljudi svijeta, koji su stavljali na kocku svoje ivote, pouzdajui
se u matematiku jednog uenjaka iz Aleksandrije?
U Eratostenovo vrijeme pravili su se globusi koji su prikazivali
izgled Zemlje, kao gledanu iz svemira; oni su bili u naelu toni u
podruju dobro istraenog Sredozemlja, ali su postajali sve nepouzdaniji
to su se vie udaljavali od njega. Naa sadanja znanja o kozmosu
odgovaraju ovom nelagodnom, ali neumitnom stanju stvari. U prvom
stoljeu nae ere aleksandrijski geograf Strabon zapisao je slijedee:
Oni koji su se vratili nakon pokuaja da oplove Zemlju, kau da ih u tome
nije sprijeio kontinent koji im se naao na putu, jer more je ostajalo stalno

otvoreno pred njima, ve znatno prije gubitak odlunosti i nestaica

namirnica i vode ... Eratosten kae da, ukoliko veliina Atlantskog oceana
ne bude prepreka, mogli bismo lako morem stii od Iberije do Indije ...
Posve je mogue da u umjerenom pojasu postoje jedna ili dvije nastanjive
zemlje ... Dapae, ako je [taj drugi dio svijeta] nastanjen, on nije nastanjen
ljudima kakvi postoje u naim podrujima, tako da bismo taj dio morali
smatrati za jedan drugi nastanjeni svijet.

Ljudi su se osmjelili, u svakom znaenju tih rijei, prema drugim

svjetovima.
Kasnije istraivanje Zemlje predstavljalo je pothvat na globalnom
nivou, obuhvaajui i putovanja sve do Kine i Polinezije. Vrhunac je,
dakako, bilo Kolumbovo otkrie Amerike kao i putovanja u slijedeih
nekoliko stoljea koja su upotpunila geografsko istraivanje Zemlje.
Kolumbovo prvo putovanje povezano je na najneposredniji nain s
Eratostenovim proraunima. Kolumbo je bio oaran onim to je nazivao
pothvat Indija - idejom da stigne do Japana, Kine i Indije ne tako da ide
uz obalu Afrike, a zatim plovi na istok, ve tako da se smjelo otisne na
nepoznati zapadni ocean - ili kako je to Eratosten kazao u trenutku
blistavog nasluivanja, stii morem od Iberije do Indije. Kolumbo je bio
strastveni sakuplja starih mapa i marljiv italac knjiga drevnih geografa,
kao to su Eratosten, Strabon i Ptolemej, odnosno djela o ovim ljudima. Ali
da bi se pothvat Indija mogao poduzeti, da bi brodovi i posada bili u
stanju obaviti to dugo putovanje, Zemlja bi morala biti manja nego to je to
Eratosten izraunao. Kolumbo je zato varao u proraunima, kao to su to
korektno primijetili strunjaci iz Salamance. On je upotrijebio najmanji
mogui opseg Zemlje i najvee prostiranje Azije na istok, kakvo je uspio
pronai u knjigama koje su mu bile dostupne, pa je ak i tu pretjerao. Da
mu se Amerika nije preprijeila na putu, Kolumbove bi ekspedicije
potpuno propale.
Zemlja je sada potpuno istraena. Ona vie nema novih kontinenata
ili izgubljenih zemalja. Ali tehnologija koja nam je omoguila da istraimo
i naselimo i najudaljenija podruja Zemlje sada nam doputa i da krenemo
s matinog planeta, da se uputimo u svemir i zaponemo istraivanja
drugih svjetova. Napustivi Zemlju, sad je moemo vidjeti odozgo, vidjeti
kao vrsto, loptasto oblije dimenzija koje odgovaraju Eratostenovim
proraunima i obrisa kontinenata koji potvruju da su mnogi drevni
kartografi bili prilino u pravu. Kakvo bi samo zadovoljstvo takav prizor
pruio Eratostenu i drugim aleksandrijskim geografima!

Upravo u Aleksandriji, tokom est stoljea, oko 300. godine prije

nove ere, ljudska bia su u jednom vanom smislu zapoela intelektualnu
pustolovinu koja nas je dovela do obala svemira. Ali od izgleda i ugoaja
tog slavnog mramornog grada nita nije ostalo. Ugnjetavanje i strah od
znanosti izbrisali su gotovo sve uspomene na staru Aleksandriju. Njeni
stanovnici bili su neobino raznoliki. Makedonski, a kasnije rimski vojnici,
egipatski sveenici, grki aristokrati, feniki pomorci, idovski trgovci,
posjetioci iz Indije i podsaharske Afrike - svi su, osim mnogobrojne
robovske mase - ivjeli skladno i u meusobnom potovanju tokom
najveeg dijela zlatnog doba Aleksandrije.
Ovaj grad osnovao je Aleksandar Veliki, a podigli su ga njegovi
bivi tjelohranitelji. Aleksandar je podsticao priznavanje stranih kultura i
neometano prikupljanje znanja. Prema predaji - a nije previe ni vano da
li se to doista dogodilo - on se spustio ispod povrine Crvenog mora u
prvom ronilakom zvonu na svijetu. Nareivao je svojim generalima i
vojnicima da se ene Perzijankama i Indijkama. Potovao je bogove drugih
naroda. Sakupljao je egzotine oblike ivota, a svom uitelju, Aristotelu,
nabavio je slona. Njegov grad bijae sagraen u raskonim dimenzijama,
da bude trgovaki, kulturni i znanstveni centar svijeta. Bio je ukraen
prostranim avenijama, irokim i do trideset metara, elegantnim
arhitektonskim i kiparskim djelima, Aleksandrovom monumentalnom
grobnicom, a ogroman svjetionik, Faros, jedno je od sedam uda starog
svijeta.
Ali najvee udo Aleksandrije bila je Biblioteka i s njom povezan
Muzej (doslovno, institucija posveena radu pod zatitom devet muza). Od
te legendarne Biblioteke danas je sauvan samo jedan vlaan i zaboravljen
podrum takozvanog serapeuma, nekadanjeg aneksa Biblioteke, koji je
prvo bio hram, a zatim promijenio namjenu i sluio znanju. Moda jedine
fizike ostatke danas predstavlja nekoliko pljesnivih polica. Pa ipak, ovo
mjesto bilo je jednom ponos najveeg grada na planetu, prvi pravi
istraivaki institut u povijesti svijeta. Znanstvenici Biblioteke prouavali
su cijeli kozmos. Kozmos je grka rije koja znai red u svemiru.
Ona je, na izvjestan nain, suprotna rijei kaos. U njoj se
podrazumijeva duboka meupovezanost svih stvari. Ona izraava i
strahopotovanje prema sloenom i njenom nainu na koji je svemir
graen. Ovdje je obitavala zajednica istraivaa koji su prouavali fiziku,
knjievnost, medicinu, astronomiju, geografiju, filozofiju, matematiku,
biologiju i graditeljstvo. Znanost i uenost tu su postale punoljetne. Bio je

to pravi rasadnik genija. Aleksandrijska biblioteka bila je mjesto gdje smo

mi, ljudi, prvi put sakupili, ozbiljno i sistematino, sveukupno znanje
svijeta.
Osim Eratostena, tu je djelovao i astronom Hiparh, koji je
kartografirao zvijea i procijenio sjajnosti zvijezda; zatim Euklid, koji je
blistavo sistematizirao geometriju i rekao svome kralju, koji se jednom
prilikom muio oko nekog tekog matematikog problema: Nema
kraljevskog puta do geometrije; pa Dionizije Traanin, ovjek koji je
definirao dijelove govora, napravivi u prouavanju jezika ono to je
Euklid napravio u geometriji; zatim Herofil, fiziolog, koji je
neprikosnoveno ustanovio da je mozak, a ne srce, sredite uma: Heron iz
Aleksandrije, izumitelj zupastog prenosnika i parnih strojeva te autor
Automata, prve knjige o robotima; Apolonije iz Perga, matematiar koji je
odredio presjeke stoca1 - elipsu, parabolu i hiperbolu - krivulje za koje
danas znamo da su staze po kojima se kreu planeti, kometi i zvijezde;
Arhimed. najvei matematiki genij do Leonarda da Vincija; i na kraju
astronom i geograf Ptolemej, koji je sloio najvei dio onog to se danas
smatra pseudoznanost astrologija: njegov geocentriki svemir odrao se
tisuu pet stotina godina, pokazujui da od velikih greaka nije imuna ni
najblistavija inteligencija. A meu tim velikim mukarcima bila je i jedna
velika ena, Hipatija. matematiar i astronom, posljednja bakljonoa
Biblioteke, ena ija je muenika smrt povezana s unitenjem Biblioteke
sedam stoljea nakon njenog osnivanja, o emu e kasnije biti vie govora.
Grki kraljevi Egipta, koji su naslijedili Aleksandra, podravali su
uenost. Stoljeima su pruali potporu istraivanjima i odravali radnu
atmosferu u Biblioteci za najvrsnije umove toga doba. Ona se sastojala od
deset velikih istraivakih hala, a svaka je bila namijenjena drugoj
disciplini; tu su, zatim, bili vodoskoci i kolonade, botaniki vrtovi, jedan
zooloki vrt, sale za seciranje, opservatorij i velika blagovaona gdje su se,
u trenucima odmora, vodile kritike diskusije o idejama.
Srce Biblioteke bila je njena zbirka knjiga. Njeni bibliotekari su
proeljavali sve kulture i jezike svijeta. Upuivali su poslanike u
inozemstvo da pokupuju cijele knjinice. Trgovake brodove koji su
pristajali u aleksandrijsku luku pretraivala je gradska straa - ali ne zbog
verca, nego zbog knjiga. Svici su posuivani, prepisivani, a onda vraani
vlasnicima. Teko je procijeniti toan broj, ali bit e da je Biblioteka imala
pola milijuna papirusnih svitaka ispisanih rukom. to se dogodilo sa svim
tim knjigama? Klasina civilizacija, koja ih je stvorila, raspala se, a sama

Biblioteka bila je namjerno unitena. Sauvan je samo posve mali broj

djela iz nje, zajedno s neto jadnih krnjih fragmenata. Ali koliko su samo
uzbudljivi ti dijelovi i odlomci! Znamo, na primjer, da je na nekoj polici
Biblioteke stajala knjiga astronoma Aristarha sa Samosa koji je tvrdio da je
Zemlja samo jedan od planeta, da s ostalima krui oko Sunca, te da su
zvijezde vrlo daleko. Svi ovi zakljuci potpuno su toni, ali trebalo je
ekati gotovo dvije tisue godina da se ponovo doe do njih. Kad sto tisua
puta uveamo dimenzije gubitka zbog nestanka ovog Aristarhovog djela,
poet emo shvaati svu velianstvenost dostignua klasine civilizacije i
traginost njenog unitenja.
Naa znanost daleko nadvisuje onu za koju je znao stari svijet. No,
postoje nepopunjive praznine u naem poznavanju povijesti. Zamislite
samo koje bi sve tajne o naoj prolosti mogle biti rijeene kada bismo
imali pristup u Aleksandrijsku biblioteku. Znamo, na primjer, za povijest
svijeta u tri dijela (sada izgubljenu), poteklu iz pera jednog babilonskog
sveenika po imenu Beros. U prvom dijelu govorilo se o razdoblju od
postanka do potopa, za koje je pisac smatrao da je trajalo etiri stotine
trideset dvije tisue godina, odnosno oko stotinu puta due nego prema
kronologiji Starog zavjeta. Zanima me to li se sve tu moglo proitati!
Narodi starog vijeka znali su da je svijet vrlo star. Teili su da
proniknu u daleku prolost. Mi danas znamo da je kozmos znatno stariji
nego to su oni bili u stanju zamisliti. Ispitali smo svemirski prostor i
vidjeli da ivimo na zrncu praine koje krui oko jedne jednostavne
zvijezde u zabaenom kutu jedne obine galaktike. Osim to smo mrvica u
beskrajnosti prostora, mi trajemo tek tren u neizmjernosti vremena. Danas
nam je poznato da je na svemir - ili barem njegovo najnovije izdanje - star
ve oko petnaest do dvadeset milijardi godina. Toliko je vremena prolo od
jednog izuzetnog eksplozivnog dogaaja, koji se naziva veliki prasak. Na
poetku ovog svemira nije bilo galaktika, zvijezda i planeta, a jo manje
ivota i civilizacija, ve je postojala samo jednolika, blistava, plamena
kugla koja je ispunjavala sveukupni prostor. Prijelaz od kaosa velikog
praska do kozmosa, koji mi poinjemo razumijevati, predstavlja najsilnije
preoblikovanje materije i energije, i mi smo doista povlateni, jer smo u
mogunosti razmiljati o njemu. I sve dok negdje drugdje ne susretnemo
druga inteligentna bia, moi emo sebe smatrati najspektakularnijim od
svih preobrazbi - dalekim potomcima velikog praska, kojima je sudbina
poklonila da spoznajemo i dalje preoblikujemo kozmos u kojem smo
roeni.

2.
JEDAN GLAS U KOZMIKOJ FUGI
Pozvan sam da se prepustim Gospodaru Svjetova. On je taj koji te
stvorio iz praha...
Kuran, 40. sura
Najstarija od svih filozofija, filozofija evolucije, bila je sputanih ruku
i nogu i baena u potpunu tamu kroz tisuljee teoloke skolastike.
Ali Darwin je ubrizgao novu krv u staro tijelo: okovi se raskidoe i
oivljena misao stare Grke pokazala se kao prikladniji izraz
sveopeg reda stvari nego bilo koja shema kakve su ljudi sedamdeset
kasnijih pokoljenja prihvaali kroz vjeru i praznovjerje.
T. H. Huxley, 1887.
Vjerojatno sva organska bia koja su ikad ivjela na ovoj Zemlji
vuku porijeklo od nekog prvobitnog oblika u kojeg je prvo bio
udahnut ivot... Ima neeg velianstvenog u takvom poimanju
ivota... da su se. dok je ovaj planet putovao kruei u skladu s
neumoljivim zakonom gravitacije, iz jednog tako jednostavnog
poetka razvili i jo se razvijaju bezbrojni najljepi i najudesniji
oblici.
Charles Darwin, Porijeklo vrsta, 1859.
irom vidljivog svemira postoji, izgleda, jedinstvo materije, jer
zvijezde sadre mnoge elemente koji se nalaze u Zemlji i Suncu.
Zamjetljivo je da su u zvjezdanom mnotvu najrasprostranjeniji neki
od onih elemenata koji su u najuoj vezi sa ivim organizmima na
naem planetu, meu njima vodik, natrij, magnezij i eljezo. Ne bi li
barem sjajnije zvijezde poput naeg Sunca mogle biti nosioci i
energetska sredita sistema svjetova udeenih tako da budu boravita
ivih bia?
William Huggins, 1865.
itavog svog ivota radoznalo sam se pitao kakve su mogunosti da
ivot postoji i negdje drugdje osim na Zemlji. Na to bi on sliio? Od ega
bi bio graen? Sva iva stvorenja na naem planetu graena su od
organskih molekula - sloene mikroskopske graevine u kojima sredinju

ulogu igra atom ugljika. Bilo je neko doba prije ivota, doba kada je
Zemlja bila neplodna i potpuno pusta. Na je planet sad preplavljen
ivotom. Kako se to zbilo? Kako su, u odsutnosti ivota, stvarane organske
molekule na bazi ugljika? Kako su nastali prvi ivi stvorovi? Kako se ivot
razvijao sve do bia tako dotjeranog i sloenog kakvi smo mi ljudi, u stanju
da istraujemo tajnu svog vlastitog porijekla?
A ima li ivota, takoer, i na bezbroj drugih svjetova koji krue oko
svojih sunaca? Da li je izvanzemaljski ivot, ako postoji, u osnovi graen
od istih organskih molekula kao ivot na Zemlji? Da li su bia s drugih
svjetova vrlo slina ivim biima Zemlje? Ili su zapanjujue razliita druge prilagodbe na drukiju sredinu? to je tu jo mogue? Priroda ivota
na Zemlji i potraga za izvanzemaljskim ivotom dva su oblika istog
pitanja: tko smo mi?
U velikoj tami izmeu zvijezda nalaze se oblaci plina, praine i
organske tvari. Radio-teleskopom pronaeno je tamo na desetine razliitih
vrsta organskih molekula. Obilje ovih molekula navodi nas na zakljuak da
grae za ivot ima posvuda. Moda su porijeklo i evolucija ivota, kada
raspolau s dovoljno vremena, kozmika neizbjenost. Na nekim od
milijardi planeta nae galaktike Mlijenog Puta ivot moda nikada nije
niknuo. Na drugima, moda se pojavio i izumro ili se nikada nije razvio
iznad najjednostavnijih oblika. A na jednom malom dijelu svjetova moda
su se razvile inteligencije i civilizacije naprednije od ove nae.
Povremeno se tu i tamo uju primjedbe o sretnom spletu okolnosti
koja je od Zemlje stvorila mjesto idealno prikladno za ivot - umjerena
temperatura, tekua voda, atmosferski kisik i tako dalje. Ali takvo
miljenje je, barem djelomino, brkanje uzroka i posljedica. Mi zemaljska
bia izvrsno smo se prilagodili zemaljskoj sredini budui da smo ovdje
odrasli. Oni raniji ivotni oblici koji se nisu dobro prilagodili, izumrli su.
Mi smo potomci onih organizama koji se jesu prilagodili. Organizmi
razvijeni na nekom posve drukijem svijetu pjevali bi, bez sumnje, njemu
takoer hvalospjeve.
Sav ivot na Zemlji prisno je povezan. Imamo svi zajedniku
organsku kemiju i zajedniko evoluciono nasljee. Kao rezultat toga nai
su biolozi vrlo ogranieni. Oni prouavaju samo 'jednu vrstu biologije,
jednu samotnu temu u glazbi ivota. Da li je taj slabani i piskutav napjev
jedini glas na tisue godina svjetlosti? Ili postoji nekovrsna kozmika fuga,
puna tema i kontrapunktova, disonancija i harmonija, milijardu razliitih
glasova to izvode glazbu ivota u Galaktici?

Dopustite da vam ispriam priu o jednoj maloj frazi u glazbi ivota

na Zemlji. Godine 1185. japanski car bio je jedan sedmogodinji djeak
imenom Antoku. On je bio, barem nominalno, voda jednog samurajskog
klana zvanog Heike koji se nalazio u dugotrajnom i krvavom ratu sa
suparnikim samurajskim klanom zvanim Gendi. Svaki od ta dva klana
polagao je iskljuivo pravo na carsko prijestolje. Odluna pomorska bitka
u prisustvu cara na jednom od brodova odigrala se u Japanskom moru kod
Dano-ure 24. travnja 1185. godine. Heike su bili brojano slabiji i
poraeni. Mnogi bijahu pobijeni. Oni koji su preivjeli bitku masovno su
se bacali sami u more i utapljali. Gospodarica Nii, careva baka, odluila je
da nju i Antoku ne zarobe neprijatelji. O tome to se zatim dogodilo
pripovijeda Pria o Heikama:
Car je bio tada star sedam godina pa se inilo kao da zrai blistavom
svjetlou, a njegova duga crna kosa rasputeno je visjela daleko niz lea. S
izrazom iznenaenja i zabrinutosti na licu upitao je on gospodaricu Nii:
Kamo e me odvesti? Ona se okrenula prema mladom vladaru dok joj
se suze slijevahu niz obraze ... tjeei ga i skupljajui mu dugu kosu u
odjeu golubinje boje. Oiju punih suza, dijete vladar sklopio je svoje
divne male ruke. Okrenuo se prvo prema istoku da se oprosti od boga Isea,
a zatim prema zapadu da izrekne nembutsu [molitvu Amida-Budi].
Gospodarica Nii uzela ga je vrsto u naruaj i uz rijei u dubinama oceana
je na dvor, potonula s njim ispod morskih valova.

U bici je bila unitena itava ratna flota Heika. Preivjele su samo

etrdeset tri ene. Ove dvorske dame bile su prisiljene da prodaju cvijee i
ostale usluge ribarskom stanovnitvu s mjesta poprita borbe. Heike su
gotovo nestali iz povijesti. No jedna jadna grupa bivih dvorskih dama i
njihove djece iz veza s ribarima ustanovila je sveanu komemoraciju te
bitke. Ona se slavila svakog 24. travnja, neprekidno sve do dananjih dana.
Ribari koji su potomci Heika oblae se u konoplju i s crnim pokrivalom na
glavi idu u povorci u hram Akama gdje se nalazi mauzolej utopljenog cara.
Tamo gledaju predstavu koja opisuje dogaaje nakon bitke kod Dano-ure.
Stoljeima nakon nje, ljudi su si zamiljali da mogu opaziti sablasnu
samurajsku vojsku kako se uzalud trudi da otjera more, da spere s njega
krv, poraz i ponienje.
Ribari kau da Heike samuraji jo uvijek hodaju dnom Japanskog
mora - u obliju rakova. U tom se kraju doista moe nai rakova s
neobinim arama na leima, koje uznemirujue nalikuju licu samuraja.
Ovi se rakovi, kada su ulovljeni, ne jedu ve se vraaju moru iz potovanja
prema alosnim dogaajima kod Dano-ura.

Ova legenda postavlja jedan zanimljiv problem. Kako se moglo

dogoditi da je lice ratnika urezano u oklop raka? Odgovor glasi da su ljudi
napravili to lice. Raspored ara na oklopu raka je nasljedan. Meu
rakovima, kao i meu ljudima ima mnogo razliitih nasljednih loza.
Pretpostavimo da se, sluajno, meu dalekim precima ovog raka pojavio
jedan ije su are, pa makar i maglovito, podsjeale na ljudsko lice. Moda
su se ribari ak i prije bitke kod Dano-ure kolebali da pojedu takvog raka.
Bacivi ga natrag u more, oni su stavili u pokret jedan evolucioni proces:
ako ste rak i va je oklop obian, ljudi e vas pojesti. Vaa nasljedna loza
imat e manje potomaka. Ako va oklop i malo podsjea na crte lica, ribar
e vas vratiti u more. Imat ete vie potomaka. Za rakove je ara na oklopu
postala, dakle, od bitne vanosti. Kako su prolazile generacije - i rakova i
ribara - najbolje izgleda za preivljavanje imali su rakovi sa arama na
oklopu najslinijim samurajskom licu sve dok konano nije prevladalo ne
obino ljudsko lice, ne ak ni japansko lice, ve lice bijesnog i mrkog
samuraja. Sve to nema veze s onim to su rakovi eljeli. Selekcija je
djelovala izvana. to vie liite na samuraja to su vam vei izgledi za
opstanak. Na kraju, evo posljedice: veina rakova su bili rakovi-samuraji.
Ovaj se proces naziva umjetna selekcija. U sluaju Heike rakova
selekciju su ribari provodili manje vie nesvjesno, a rakovi pak sigurno
nisu imali nikakvog udjela u tome. No, ljudi su tisuama godina namjerno
odabirali koje e biljke i ivotinje ivjeti, a koje e umrijeti. Mi smo od
djetinjstva okrueni pripitomljenim okoliem, domaim ivotinjama,
vokama, povrem. Odakle sve to? Da li je sve to nekada slobodno ivjelo
u divljini, a kasnije potaknuto da prihvati manje naporan ivot na seoskom
gospodarstvu? Ne, istina je posve razliita. Veina ovih ivotinja i biljaka
nae je djelo.
Prije deset tisua godina nije bilo krava muzara, pasa jazavara ili
debelih klipova kukuruza. Kada smo pripitomili pretke ovih biljaka i
ivotinja - bila su to stvorenja ponekad vrlo razliita od svojih sadanjih
potomaka - kontrolirali smo njihovo daljnje razmnoavanje. Trudili smo se
da se u prvom redu razmnoavaju oni varijeteti sa svojstvima za koja smo
smatrali da su poeljna. Ako smo trebali psa kao pomonika pri uvanju
ovaca, izabrali smo pasmine koje su bile inteligentne, poslune i s ve
uroenim talentom za satjerivanje u stado, to je korisno kod ivotinja koje
love u oporima. Ogromna rairena vimena krava muzara su rezultat
ovjekovog zanimanja za mlijeko i sir. Na je kukuruz uzgajan tokom
deset tisua pokoljenja s ciljem da bude ukusniji i hranjiviji od svojih

krljavih predaka; meutim, on se sad ve toliko izmjenio da se vie i ne

moe reproducirati bez sudjelovanja ovjeka.
Bit umjetnog odabiranja - za Heike rakove, za psa, za kravu, ili klip
kukuruza - je ovaj: mnoga fizika svojstva i crte ponaanja kod ivotinja i
biljaka su nasljedna. Ona se vjerno prenose. Ljudi iz odreenih, svojih
razloga potiu razmnoavanje nekih varijeteta, a spreavaju razmnoavanje
drugih. Izabrani varijetet dobiva prednost pri reprodukciji i na kraju postaje
brojan; nepoeljni varijetet postaje rijedak ili ak, moda, iskorijenjen.
Ali ako ljudi mogu proizvoditi nove varijetete biljaka i ivotinja, zar
ne bi i priroda morala initi isto? Ovaj srodan proces naziva se prirodno
odabiranje. Na osnovu fosilnih ostataka, te netom spomenute injenice o
promjenama koje ljudi provode na biljkama i ivotinjama u kratkotrajno
vrijeme svoje vladavine, oito je da su se ivotni oblici temeljito mijenjali
tokom proteklih eona. Fosilni tragovi govore nam nadvojbeno o
stvorenjima koja su neko postojala u silnom mnotvu, a koja su sada
posve ieznula.2 Daleko je vie vrsta izumrlo tokom prolosti Zemlje nego
li ih ima danas; te su nestale vrste zavreni pokusi evolucije.
Genetske promjene potaknute pripitomljavanjem dogaaju se vrlo
brzo. Zec nije pripitomljen do ranog srednjeg vijeka (uzgajan je prvo po
francuskim samostanima zbog vjerovanja da su tek izlegnuti zeii zapravo
ribe, pa tako ne potpadaju pod zabranu jedenja mesa na odreene dane
crkvenog kalendara); kava u petnaestom stoljeu; eerna repa u
devetnaestom stoljeu; a lasica je tek u najranijoj fazi pripitomljavanja. Za
manje od deset tisua godina zahvaljujui pripitomljavanju ovaca poveana
je teina iskoristive ovje vune od jednog kilograma grube dlake po ovci
na deset ili dvadeset kilograma jednolinog finog runa; ili, koliina mlijeka
dobivena u razdoblju laktacije poveala se od nekoliko stotina na milijun
kubinih milimetara. Ako umjetno odabiranje moe izazvati tako velike
promjene u tako kratko vrijeme, to je tek u stanju uiniti prirodno
odabiranje koje djeluje milijardama godina? U stvari, sva ova ljepota i
raznolikost biolokog svijeta odgovor je na to pitanje. Evolucija je
injenica, a ne teorija.
Veliko otkrie da je prirodno odabiranje pokretaki mehanizam
evolucije povezano je s imenima Charlesa Darwina i Alfreda Russela
Wallacea. Prije vie od stotinu godina oni su isticali da je priroda plodna,
da se mnogo vie ivotinja i biljaka raa nego li to moe preivjeti te da
na taj nain sredina odabire one varijetete koji su, sluajno, bolje
prilagoeni za preivljavanje. Mutacije - iznenadne promjene u nasljeu -

vjerno se dalje prenose. One daju sirovinu za evoluciju. Sredina odabire

one rijetke mutacije koje poveavaju ansu za preivljavanje, iz ega
proizlazi serija sporih transformacija iz jednog ivotnog oblika u drugi,
porijeklo nove vrste.3
Ovo su Darwinove rijei u Porijeklu vrsta:
ovjek, u stvari, ne proizvodi raznovrsnosti: on samo nenamjerno stavlja
iva bia u nove ivotne uvjete, a tada priroda poinje s djelovanjem
uzrokujui raznovrsnosti. Ali ovjek moe birati i bira varijacije to mu ih
je dala priroda te ih sakuplja na neki eljeni nain. On dakle, prilagoava
biljke i ivotinje tako da mu prue korist i uitak. On to moe raditi
metodiki ili pak nesvjesno i nehotice uvajui jedinke koje su mu tog asa
najkorisnije, a da pritom uope ni ne pomilja na promjenu vrste... Nema
nekog oiglednog razloga zato ne bi naela koja su tako djelotvorna kod
pripitomljavanja bila djelotvorna i kod prirode ... Vie se individua raa
nego li to ih je u stanju preivjeti... I najmanja prednost, bolja
prilagoenost uvjetima fizike sredine u bilo kojem godinjem dobu, bit e
ona neznatna prevaga na vagi koja e u konkurentskoj borbi jednoj
individui dati pobjedu nad drugom.

T. H. Huxley, najuspjeniji branilac i popularizator evolucije tokom

devetnaestog stoljea napisao je da Darwinova i Wallaceova djela bijahu
blijesak svjetlosti to ovjeku izgubljenom u tamnoj noi iznenada otkriva
put koji, bez obzira vodi li ga ravno kui ili ne, sigurno ide u dobrom
smjeru ... Moja pomisao kada sam prvi puta ovladao glavnom idejom
Porijekla vrsta bila je: 'Kako sam bio izuzetno glup da mi to nije palo na
pamet!' Pretpostavljam da su i Kolumbovi drugovi rekli slino tome...
injenice o raznovrsnosti, o borbi za opstanak, o prilagoavanju na uvjete
okoline bijahu ve ope poznate; ali nitko od nas nije naslutio da je put do
sri problema vrsta poploen njima, sve dok Darwin i Wallace nisu
rastjerali tamu.
Mnogi su ljudi bili zaprepateni - a neki su jo uvijek - idejama
evolucije i prirodnog odabiranja. Nai su preci promatrali otmjenost ivota
na Zemlji i prilagoenost grae organizama njihovim funkcijama te su u
tome vidjeli dokaze postojanja velikog stvoritelja. Najjednostavniji
jednostanini organizam je daleko sloeniji mehanizam od najboljeg
depnog sata. Depni satovi se jo ne slau spontano sami, niti se razvijaju
korak po korak od, kaimo tako, svojih predaka-satova. Satove prave urari.
inilo se da nema naina da se atomi i molekule nekako spontano nau na
okupu stvorivi strahopotovanja vrijednu sloenost i njenost grade kakva
resi svaki kraj na Zemlji. Naim precima, s ogranienim povijesnim

nalazima i znanjem o ivotu, inilo se posve normalno shvaanje da je

svako ivo bie posebne grade i da se jedna vrsta ne moe pretvoriti u
drugu vrstu. Ideja da je veliki stvoritelj krajnje pedantno napravio svaki
organizam odreivala je smisao' i red u prirodi, a ljudskim biima vanost
za kojom i dandanas udimo. Stvoritelj je vrlo prirodno, privlano i posve
ljudsko objanjenje ivog svijeta. No, kako su pokazali Darwin i Wallace,
ima jo jedan nain, jednako privlaan i jednako ljudski, a mnogo
zanimljiviji kao objanjenje stvarnosti: prirodno odabiranje koje je glazbu
ivota inilo sve ljepom kako su prolazili eoni.
Fosilni nalazi mogli bi biti u skladu s idejom o velikom stvoritelju;
moda su neke vrste unitene kada je stvoritelj postao nezadovoljan njima
pa se prihvatio novih pokuaja poboljanja svoga djela. Ali ova je
pretpostavka poneto na klimavim temeljima. Svaka biljka i ivotinja
divno je graena; zar jedan vrhunski svemogu stvoritelj nije bio u stanju
napraviti ve u samom poetku eljenu raznolikost vrsta? Fosilni nalazi
ukazuju na pokuaje i pogreke, nesposobnost predvianja budunosti, a to
su svojstva koja nisu primjerena jednom djelotvornom velikom stvoritelju
(premda su primjerena stvoritelju udaljenijeg i indirektnog djelovanja).
Poetkom pedesetih godina bio sam te sree da kao student radim u
laboratoriju H. J. Mullera, velikog genetiara i ovjeka koji je otkrio da
zraenje izaziva mutacije. Muller je prvi uputio moju panju na Heike
rakove kao primjer umjetnog odabiranja. Uei praktinu stranu genetike
utroio sam mnogo mjeseci radei s vonim muicama Drosophila
melanogaster (to doslovno znai crnotijelac ljubitelj rose) - siunim
dobroudnim stvorenjcima s parom krilaca i velikim oima. Drali smo ih
u bocama za mlijeko. Kriali smo dva varijeteta da vidimo kakvi e novi
oblici nastati iz preraspodjele roditeljskih gena, te nakon djelovanja
prirodnih i izazvanih mutacija. enke su polagale svoja jajaca u
nekovrsnu melasu koju su laboranti stavljali u boce; boce su se zaepile;
zatim smo ekali dva tjedna da iz oploenih jajaca postanu larve, iz larve
kukuljice, a iz kukuljica odrasle vone muice.
Jednog dana promatrao sam kroz binokularni mikroskop malog
poveanja novoizleglu koloniju Drosophila imobiliziranih pomou malo
etera i bio sam zaposlen odvajanjem razliitih varijeteta pomou etkice od
devine dlake. Na moje iznenaenje naao sam meu njima neto vrlo
razliito: nije to bila neka sitna varijacija kao na primjer crvene oi umjesto
bijelih, ili vrat s dlaicama odnosno bez dlaica. Ovo je bila posve drukija
vrsta stvorenja sa znatno izrazitijim krilima i dugakim perjastim

antenama. Sudbina je htjela, zakljuio sam, da se sluaj krupne evolucione

promjene u samo jednoj generaciji dogodi upravo u laboratoriju Mullera
koji je rekao da se takvo neto ne moe nikada dogoditi. Stajao sam pred
neugodnim zadatkom da ga o tome obavijestim.
Teka srca pokucao sam na vrata njegova ureda. Naprijed, zauo
se priguen glas. Uoh i naoh se u mranoj sobi, osim jedne male
svjetiljke koja je obasjavala stoli mikroskopa za kojim je on radio. U
tami sobe poeh mu objanjavati to se dogodilo. Pronaao sam jednu
posve razliitu vrstu muice. Bio sam siguran da se izlegla iz neke liinke u
melasi. Nisam imao namjeru smetati Mullera u radu, ali... Nalikuje li ona
vie na lepidopteru nego na dipteru? upitao me on, lica osvijetljena
odozdo. Nisam znao to znae ti nazivi pa mi on pone objanjavati: Ima
li velika krila? Ima li perjaste antene? Potiteno sam potvrdio kimanjem
glave.
Muller je upalio stropno svjetlo i dobroudno se nasmijeio. Bila je
to stara pria. Postojala je jedna vrsta moljca koji se prilagodio
laboratorijskoj genetici Drosophila. On nije bio poput vonih muica i nije
ni elio imati s njima posla, Ono to je on jedino elio bila je melasa
vonih muica. U kratkom vremenu, koliko je laborantu trebalo da otvori i
zatvori bocu - na primjer zbog umetanja vonih muica - enka moljca bi
se poput bombardera obruila unutra izruujui tovar svojih jajaca u
ukusnu melasu. Ja nisam, dakle, otkrio makromutaciju. Samo sam se
susreo s jednim draesnim primjerom prilagodbe u prirodi koji je i sam
nastao kao rezultat mikromutacije i prirodnog odabiranja.
Tajne evolucije jesu smrt i vrijeme - smrti ogromnog broja ivotnih
oblika koji se nisu savreno prilagodili okolini; i vrijeme za dugi slijed
sitnih mutacija koje sluajno pogodovahu prilagodljivosti, vrijeme za
postepeno sakupljanje uzoraka povoljnih mutacija. Dio otpora prema
zamislima Darwina i Wallacea proizlazi iz nae potekoe da shvatimo
tijek milenija, a pogotovo cijelih eona. to znai sedamdeset milijuna
godina za bie koje ivi samo jednu milijuntinku tog razdoblja? Mi smo
poput leptira koji lepraju jedan dan i misle da je to vjeno.
***
To to se dogodilo ovdje na Zemlji moe biti vie ili manje
svojstveno evoluciji ivota na mnogim svjetovima; ali u takvim detaljima,
kao to je kemija proteina ili neurologija mozga, pria o ivotu na Zemlji
moe biti unikat u cijeloj galaktici Mlijeni Put. Zemlja se zgusnula iz
meuzvjezdanog plina i praine prije nekih 4,6 milijardi godina. Na osnovu

fosilnih tragova znamo da se ivot rodio ubrzo nakon toga, moda otprilike
prije etiri milijarde godina u jezerima i morima pradavne Zemlje. Prva
iva stvorenja nisu ni izdaleka bila tako sloena kao jednostanini
organizmi koji su ve vrlo razvijen oblik ivota. Prvi zameci bili su mnogo
skromniji. U tim ranim danima, munje i ultraljubiasta svjetlost sa Sunca
razlagali su jednostavne, vodikom bogate molekule praatmosfere, a ti su se
dijelovi zatim spontano rekombinirali u sve sloenije i sloenije molekule.
Proizvodi ove rane kemije otapali su se u oceanu stvarajui nekovrsnu
organsku juhu sve vee sloenosti sve dok jednoga dana, posve sluajno,
nije nastala takva molekula koja je bila u stanju da pravi grube kopije same
sebe upotrebljavajui kao graevni materijal ostale molekule u juhi. (Na to
emo se vratiti jo kasnije.)
To je bio najdavniji predak deoksiribonukleinske kiseline, DNA,
molekule-gospodarice ivota na Zemlji. Ona je oblika ljestvice izvijene u
spiralu, a spojne preke imaju etiri razliita molekularna oblika koja ine
etiri slova genetskog koda. Ove preke zvane nukleotidi izraavaju
nasljedne upute za proizvodnju danog organizma. Svaki oblik ivota na
Zemlji ima drukiji slog ovih uputa, no sve su ispisane u naelu istim
jezikom. U razlici uputa njihovih nukleinskih kiselina lei i razlog zato
organizmi jesu razliiti. Mutacija je promjena u jednom nukleotidu koja se
zatim vjerno prenosi u slijedee narataje. Budui da su mutacije
nasumine promjene nukleotida, veinom su tetne ili ak pogubne, jer
kodiraju pojavu nefunkcionalnih enzima. Treba mnogo vremena prije nego
neka mutacija pobolja rad organizma. Pa ipak, takav je nevjerojatan
dogaaj, mala povoljna mutacija u nukleotidu promjera deset milijuntinki
centimetra, onaj pokreta koji omoguuje hod evolucije.
Prije etiri milijarde godina Zemlja je bila molekularni rajski vrt.
Tada jo nije bilo grabljivaca. Neke su se molekule reproducirale
neefikasno, natjecale su se za graevni materijal iz okoline i ostavljale
vlastite grube kopije. Reprodukcijom, mutacijom i selektivnim
odstranjivanjem najmanje uspjenih varijeteta, evolucija je ve stavljena u
pogon premda jo tada samo na molekularnom nivou. Kako je vrijeme
prolazilo, molekule su se reproducirale sve uspjenije. Na kraju su se
molekule sa specijaliziranim funkcijama poele meusobno povezivati
stvarajui jednu vrstu molekularnog zajednitva - prvu stanicu. Biljne
stanice i danas imaju siune molekularne tvornice zvane kloroplasti koje
su u slubi fotosinteze - one iz vode, ugljinog dioksida i suneve svjetlosti
proizvode ugljikovodike i kisik. Stanice u kapi krvi imaju drukiju vrstu

molekularne tvornice, mitohondrij, koji spaja hranu s kisikom izvlaei iz

toga energiju. Takve tvornice postoje u biljnim i ivotinjskim stanicama
danas, ali neko su one mogle biti samostalne slobodne stanice.
Prije tri milijarde godina udruio se jedan broj jednostaninih biljaka,
moda zato jer je neka mutacija sprijeila jednu stanicu da se nakon
dijeljenja na dvije odvoji i osamostali. Nastali su prvi viestanini
organizmi. Svaka stanica vaeg tijela je jedna vrsta zajednice od neko
slobodnih dijelova koji su se povezali zajedno za zajedniko dobro. A vi
ste graeni od stotinu bilijuna stanica. Mi smo, svatko od nas, jedno
mnotvo.
Seks je, ini se, izmiljen prije otprilike dvije milijarde godina. Prije
toga su se novi varijeteti organizama mogli pojaviti samo gomilanjem
sluajnih mutacija - odabiranjem promjena, slovo po slovo, u genetskim
uputama. Mora da je evolucija tada bila oajno spora. Nakon otkria seksa
dva su organizma mogla razmjenjivati meusobno itave ulomke, stranice i
knjige svojih DNA kodova proizvodei tako nove varijetete spremne da
prou kroz sito selekcije. Poelo je odabiranje organizama na osnovu
udjela u seksu - oni koji nisu nali u tome nita zanimljivog brzo su
ieznuli. A to ne vrijedi samo za mikrobe od prije dvije milijarde godina.
Mi ljudi takoer pokazujemo oitu strast prema razmjeni segmenata DNA.
Prije milijardu godina, biljke su, radei u suradnji, izazvale izuzetnu
promjenu u prirodnoj sredini na Zemlji. Zelene biljke, naime, stvaraju
molekularni kisik. Budui da su oceani bili tada puni jednostavnih zelenih
biljki, kisik je postajao sve znaajniji sastojak Zemljine atmosfere,
nepovratno promijenivi pradavnu vodikovu atmosferu, ime je zavreno
razdoblje Zemljine povijesti kada je tvar ivota nastajala nebiolokim
postupcima. Ali kisik pokazuje tenju da organske molekule razlae na
dijelove. Unato naoj sklonosti prema njemu on je u osnovi otrovan za
nezatienu organsku tvar. Prijelaz na oksidantnu atmosferu izazvao je
najveu krizu u povijesti ivota pa je veliko mnotvo organizama
nesposobnih da je prevladaju, izginuo. Nekoliko primitivnih oblika kao to
su bacili botulizma i tetanusa uspjelo je opstati ak do dananjih dana, ali
samo u sredini bez kisika. Duik u Zemljinoj atmosferi kemijski je mnogo
inertniji i stoga daleko bezopasniji od kisika. No on je takoer proizveden
biolokim putem. Dakle, devedeset devet posto Zemljine atmosfere
organskog je porijekla. Nebo je napravljeno ivotom.
Kroz gotovo etiri milijarde godina od nastanka ivota dominantni
organizmi bili su plavo-zelene alge koje su pokrivale i ispunjavale ocean.

Zatim je prije nekih est stotina milijuna godina prekinuta monopolna

prevlast algi i dolo je do bujanja mnotva novih oblika ivota, dogaaj
zvan kambrijska eksplozija. ivot je nastao skoro odmah nakon nastanka
Zemlje, to upuuje na mogunost da ivot moe biti neminovan kemijski
proces na planetima nalik Zemlji. Ali ivot se nije odmaknuo mnogo dalje
od nivoa plavo-zelenih algi tokom tri milijarde godina to navodi na
pretpostavku da veliki oblici ivota sa specijaliziranim organima teko
nastaju, tee ak i od samog nastanka ivota. Moda ima danas mnogo
drugih planeta s obiljem mikroba, ali bez velikih ivotinja i biljaka.
Uskoro nakon kambrijske eksplozije oceani se ispunie mnogim
razliitim oblicima ivota. Prije pet stotina milijuna godina postojala su
prostrana mnotva trilobita, divno graenih ivotinja poneto slinih
krupnim insektima; neki su u krdima lovili po oceanskom dnu. Imali su
nagomilane kristale u oima pomou kojih su osjeali polariziranu
svjetlost. Ali danas vie nema ivih trilobita; ne postoje ve dvije stotina
milijuna godina. Zemlja je neko bila napuena biljkama i ivotinjama od
kojih danas nema ni traga ni glasa. A dakako, sve sadanje vrste na Zemlji
nekada nisu postojale. Stare stijene ne govore o ivotinjama kakve su sada.
Vrste se pojavljuju, traju due ili krae vrijeme, a zatim se izgube s
pozornice zbivanja.
Prije kambrijske eksplozije vrste su se, kako izgleda, vrlo sporo
nastavljale jedna na drugu. Djelomian uzrok tome utisku je i injenica da
koliina naeg znanja opada to se dublje vraamo u prolost; u ranoj
povijesti naeg planeta samo su rijetki organizmi imali vrste dijelove
tijela, a meki organizmi ne ostavljaju fosilne tragove. Spori tempo
pojavljivanja novih ivotnih oblika prije kambrijske eksplozije ipak je
dijelom stvaran; mukotrpan razvoj stanine grae i biokemije nije se
odmah odraavao na vanjske oblike, jedine uoljive u fosilnim nalazima.
Nakon kambrijske eksplozije, nove izuzetne prilagodbe slijedile su jedna
za drugom relativno ludom brzinom. U brzom slijedu pojavile su se prve
ribe odnosno prvi kraljenjaci; biljke, ranije ograniene na ocean poee
osvajati kopno; pojavie se prvi kukci, a njihovi potomci krenue ispred
svih ivotinja u osvajanje kopna; krilati kukci pojavie se zajedno s
vodozemcima, stvorenjima poneto slinim ribama-dvodihalicama kadrima
da ive u vodi i na kopnu; zatim je nastalo prvo drvee i prvi reptili; razvili
su se dinosauri; pojavili se sisavci, a tada i prve ptice; javlja se prvo
cvijee; dinosauri iezavaju; najraniji cetaceani, preci dupina i kitova,
pojavie se u isto vrijeme kada i primati - preci majmuna, ovjekolikih

majmuna i ovjeka. Prije manje od deset milijuna godina pojavie se prva

stvorenja koja su vrlo nalikovala na ovjeka, stvorenja koja ve prati
spektakularno poveanje veliine mozga. I tada, prije samo nekoliko
milijuna godina, pojavie se prva istinski ljudska stvorenja.
Ljudska su bia odrasla u umama; prema njima jo uvijek osjeamo
prirodnu sklonost. Kako je drago stablo uzdiui se put neba. Njegova
kronja skuplja Sunevu svjetlost za fotosintezu pa se stabla nadmeu
sjenom i ono vee ostavlja u sjeni manje susjede. Ako paljivije promotrite
esto ete zamijetiti kako se dva stabla gotovo meusobno guraju na neki
nejak, ali ljupki nain. Stabla su veliki i prekrasni mehanizmi na pogon
Sunevom svjetlou, vodu uzimaju iz tla, ugljini dioksid iz zraka,
pretvarajui te tvari u hranu za sebe i za nas. Biljka ugljikohidrate koje
sama stvara upotrebljava kao izvor energije u svom biljnom ivotu. A mi,
ivotinje, koji smo na kraju krajeva samo paraziti biljaka, mi krademo od
biljke te ugljikohidrate i upotrebljavamo ih kao izvor energije za svoj
ivotinjski ivot. Jedui biljke, mi spajamo ugljikohidrate s kisikom
otopljenim u naoj krvi, budui da istodobno udiemo zrak, i tako crpimo
energiju potrebnu za ivotni pogon. U tom procesu mi izdiemo ugljini
dioksid kojeg biljka zatim opet reciklira stvarajui nove ugljikohidrate.
Kakav prekrasan suradniki dogovor: biljka i ivotinja, svaka udiui ono
to drugi partner izdie - svojevrsno globalno uzajamno umjetno disanje
usta na poru - cijeli elegantni ciklus kojeg dri u krunom pogonu energija
s jedne zvijezde udaljene 150 milijuna kilometara.
Ima na desetine milijardi poznatih vrsta organskih molekula. Samo
je, meutim, pedesetak njih u upotrebi pri bitnim ivotnim aktivnostima.
Isti sklopovi se primjenjuju stalno na novo, opet i opet, uporno
konzervativno, ali domiljato, za razne svrhe. A u samoj sri ivota na
Zemlji - u proteinima koji upravljaju staninom kemijom i u nukleinskim
kiselinama koje nose nasljedne upute - nalazimo ove molekule u biti
identine kod svih biljaka i svih ivotinja. Jedan hrast i ja graeni smo od
iste tvari. Ako se vratimo dovoljno daleko unatrag, dolazimo do
zajednikih predaka.
iva stanica je svijet za sebe, jednako tako sloen i prekrasan kao
svijet galaktika i zvijezda. Razraeni mehanizam stanice mukotrpno se
razvijao kroz etiri milijarde godina. U stanici se prerauje hrana i
ugrauje u strukturu tijela. Dananja bijela krvna zrnca su jueranji pire
od pinata. Kako to stanica radi? U njenoj unutranjosti je labirint i njena
graevina koja odrava vlastiti sustav, pretvara molekule, uskladiuje

energiju i priprema se za samoreplikaciju. Kad bismo mogli ui u jednu

stanicu, vidjeli bismo mnogo molekularnih tokica koje su molekule
proteina, neke u stanju uurbane aktivnosti, neke samo u stanju oekivanja.
Najvaniji proteini su enzimi, molekule koje kontroliraju stanine kemijske
reakcije. Enzimi su poput radnika na proizvodnoj traci, a svaki je
specijaliziran za jedan odreen, poseban molekularni zadatak: broj 4, na
primjer, zaduen je za gradnju nukleotida gvanozinskog fosfata, broj 11
zaposlen je u razgradnji jedne molekule eera oslobaajui tako energiju
potrebnu za normalno obavljanje drugih poslova u stanici. Ali enzimi nisu
reiseri te predstave. Oni primaju upute - zapravo su i oni sami
konstruirani - prema nareenjima pravih gazda. Zapovjednike molekule
su nukleinske kiseline. One ive odvojeno u jednom zabranjenom gradu u
dubokoj unutranjosti - u samoj staninoj jezgri.
Kad bismo uli kroz neku rupicu u jezgru stanice nali bismo tamo
neto to lii na eksploziju u tvornici pageta. Kaotino mnotvo zavojnica
i niti koje predstavljaju dvije vrste nukleinskih kiselina: DNA koje znaju
to initi i RNA koje prenose u ostale dijelove stanice uputstva dobivena
od DNA. Ovo je vrhunski proizvod evolucije od etiri milijarde godina,
ovdje je pohranjeno znanje, potpuna informacija o tome kako odrati u
pogonu stanicu, stablo, ovjeka. Koliina informacija u ljudskoj DNA, kad
bismo ih ispisali obinim jezikom, ispunila bi stotine knjiga. I to je jo
vanije, DNA molekula zna, uz vrlo rijetke iznimke, kako e proizvesti
posve identine kopije sebe. Te molekule znaju izuzetno mnogo.
DNA ima oblik dvostruke spirale, dvije prepletene niti koje slie na
zavojite stepenice. Redoslijed rasporeda nukleotida du ovih niti
predstavlja jezik ivota. Za vrijeme reprodukcije spirale se pomou
posebnog proteina razdvajaju, a zatim obje polustrane sintetiziraju
istovrsnu kopiju one druge iz nukleotidnog graevnog materijala koji pliva
uokolo u viskoznoj tekuini stanine jezgre. Kad je jednom razdvajanje
zapoelo, jedan osobit enzim zvan DNA polimeraza osigurava da kopiranje
tee gotovo savreno. Ako i doe do neke greke, stupaju u akciju ovi
enzimi i zamjenjuju pogrean nukleotid pravilnim. Ti su enzimi
molekularni strojevi zapanjujuih mogunosti.
Osim to je u stanju praviti tone kopije same sebe - a to je ono to
zovemo naslijee - DNA iz jezgre usmjerava i aktivnost stanice - a to je
ono to nazivamo metabolizam - na taj nain da sintetizira drugu
nukleinsku kiselinu zvanu RNA glasnik koji izlazi izvan jezgre na
periferiju gdje kontrolira izgradnju nekog enzima i to u pravo vrijeme i na

pravom mjestu. Kad je sve gotovo, napravljena je jedna enzimska

molekula koja zatim upravlja nekim odreenim detaljem staninog
kemizma.
Ljudska DNA je ljestvica dugaka milijardu nukleotida. Najvei
broj kombinacija nukleotida je besmislen: one bi naime izazvale sintezu
proteina koji ne obavlja nikakvu korisnu funkciju. Samo jedan izuzetno
mali broj molekula nukleinske kiseline je od koristi za ovako sloen oblik
ivota kakav smo mi. Pa ipak je broj korisnih kombinacija nukleinskih
kiselina zapanjujue velik - vjerojatno daleko vei od ukupnog broja
protona i elektrona u univerzumu. Prema tome, broj moguih
individualnih, razliitih ljudskih bia neuporedivo je vei od broja ljudi
koji su do sada ivjeli: jo neiskoriteni potencijali ljudske vrste su
neizmjerni. Mora da postoje takve kombinacije nukleinskih kiselina koje
e funkcionirati daleko bolje - bez obzira to izabrali kao kriterij - nego
bilo koje ljudsko bie do sada roeno. Na sreu, mi i dalje ne znamo kako
se sastavljaju u cjelinu preinaeni nizovi nukleotida pa ne moemo stvarati
izmijenjene vrste ljudskih bia. U budunosti emo biti u stanju sastavljati
nukleotide u bilo koji eljeni niz, proizvoditi bilo kakvu odliku koju
smatramo poeljnom - to je uznosita, ali i uznemirujua perspektiva.
Evolucija djeluje kroz mutaciju i selekciju. Mutacije se mogu
dogoditi prilikom replikacije ako enzim DNA polimeraza pogrijei. Ali
njemu se to rijetko dogaa. Mutacije se takoer dogaaju zbog
radioaktivnosti ili ultraljubiastog zraenja sa Sunca, kozmikih zraka ili
zbog kemikalija u okolini, sve to moe izmijeniti nukleotide ili vezati
nukleinske kiseline u vorove. Ako je stopa mutacija previsoka tada se
gubi nasljedstvo etiri milijarde godina mukotrpne evolucije. Ako je
preniska, nee nastati novi varijeteti koji bi se prilagodili nekoj buduoj
promjeni ivotne sredine. Evolucija ivota zahtjeva vie ili manje tonu
ravnoteu izmeu mutacije i selekcije. Kada se postigne takva ravnotea,
dogaaju se izuzetne prilagodbe.
Promjena u jednom DNA nukleotidu izaziva promjenu u jednoj
amino-kiselini iz sastava proteina za koji DNA kodira. Crvena krvna zrnca
ljudi evropskog porijekla imaju priblino kuglast oblik. Crvena krvna zrnca
nekih ljudi afrikog porijekla izgledaju, meutim, poput srpia ili
polumjeseca. Srpaste stanice prenose manje kisika, to je uzrok pojave
jedne vrste anemije. Ali one osiguravaju i visoku otpornost protiv malarije.
Nema sumnje, bolje je biti i anemian nego mrtav. Ovaj vaan utjecaj na
funkciju krvi - tako upadljiv da se jasno vidi na fotografijama crvenih

krvnih zrnaca je rezultat promjene jednog jedinog od deset milijardi

nukleotida u DNA tipine ljudske stanice. Mi smo jo uvijek neznalice
kakve su posljedice promjena veine drugih nukleotida.
Mi, ljudi, izgledamo prilino drukije nego stablo. Nema sumnje, mi
zamjeujemo svijet drukije nego stablo. No duboko u molekularnoj sri
ivota, stabla i mi smo u osnovi istovrsni. I jedni i drugi koristimo
nukleinske kiseline za pismo naslijea: i jedni i drugi koristimo proteine
kao enzime za kontrolu kemije naih stanica. Najvanije je to koristimo
posve istu knjigu ifri za prevoenje informacija nukleinskih kiselina u
informacije proteina, kao to ine i doslovno sva ostala iva stvorenja na
naem planetu.4 Uobiajeno tumaenje ovog molekularnog jedinstva je da
svi mi - stabla i ljudi, riba-peca, muljna plijesan i papuica - potjeemo iz
jednog zajednikog nivoa ivota u ranoj povijesti naeg planeta. Kako su
se tada pojavile prvobitne, kritine molekule?
U mom laboratoriju na sveuilitu Cornell radimo, izmeu ostalog,
na predbiolokoj organskoj kemiji, stvarajui neke note glazbe ivota.
Mijeamo pod elektrinim izbojima plinove nekadanje Zemlje: vodik,
vodenu paru, amonijak, metan, sumporovodik - koji svi, usput reeno,
postoje danas na planetu Jupiter, kao i irom kozmosa. Izboji su analogni
atmosferskim pranjenjima na drevnoj Zemlji, odnosno dananjem
Jupiteru. Reakciona posuda u poetku je prozirna: poetni plinovi posve su
nevidljivi. Ali nakon desetak minuta iskrenja vidimo neobian smei
pigment kako poinje polako arati zidove posude. Unutranjost postepeno
postaje neprozirna, ispunjena gustim smeim katranom. Da smo
upotrijebili ultraljubiastu svjetlost - simulirajui rano Sunce - rezultat bi
bio vie manje isti. Katran je izuzetno bogata zbirka sloenih organskih
molekula, meu kojima se nalaze i sastavni dijelovi proteina i nukleinskih
kiselina. Sastojci ivota, ustanovljujemo, mogu se lako napraviti.
Ovakve pokuse prvi je izvodio, poetkom pedesetih godina, Stanley
Miller, tada postdiplomac kod kemiara Harolda Ureya. Urey je bio
uvjeren da je rana atmosfera Zemlje bila bogata vodikom, kao to je to
sluaj i s kozmosom; da je vodik pobjegao u svemir sa Zemlje, ali ne i s
masivnog Jupitera, a ivot je nastao prije nego je vodik ispario. Kada je
Urey izloio zamisao da bi ove plinove trebalo podvrgnuti elektrinim
pranjenjima, netko ga je zapitao to oekuje kao rezultat jednog takvog
pokusa. Urey je kratko odgovorio: Beilsteina. Beilstein je opsean
njemaki prirunik u 28 knjiga, popis svih organskih molekula poznatih
kemiarima.

Koristei samo najzastupljenije plinove koji su bili prisutni na ranoj

Zemlji te gotovo svaki izvor energije koji prekida kemijske veze, u stanju
smo proizvesti osnovne graevne cigle ivota. Ali u naoj reakcionoj
posudi nalaze se samo note glazbe ivota - ne i sama glazba. Molekularne
graevne cigle moraju se sloiti u pravilan niz. ivot je svakako neto vie
od amino-kiselina koje prave njegove proteine i nukleotida koji prave
njegove nukleinske kiseline. Ali u svrstavanju tih graevnih cigli u duge
lance molekula ostvaren je ipak veliki laboratorijski napredak. Aminokiseline su se sastavljale u uvjetima primitivne Zemlje u molekule sline
proteinima. Neke od njih imaju izvjesnu kontrolu nad korisnim kemijskim
reakcijama, kao to to rade i enzimi. Nukleotidi su se sakupljali u niti
nukleinskih kiselina, dugakim nekoliko desetina jedinica. Pod
odgovarajuim okolnostima u eksperimentalnoj epruveti, kratke nukleinske
kiseline su u stanju sintetizirati istovrsne kopije sebe samih. Nitko jo nije
izmijeao zajedno plinove i vodu primitivne Zemlje, pa da na kraju pokusa
neto izmili iz epruvete. Najmanji poznati ivi stvorovi, viroidi, sastoje se
od neto manje od deset tisua atoma. Oni izazivaju vie razliitih bolesti
kod kultiviranih biljaka i vjerojatno su se kasnije razvili od sloenijih, a
nisu nastali od davnih jednostavnijih organizama. U stvari, teko je i
zamisliti neki jednostavniji organizam koji bi u ma kojem smislu bio iv.
Viroidi se iskljuivo sastoje od nukleinske kiseline, za razliku od virusa
koji imaju i proteinski plat. Oni nisu nita drugo ve jedna nit RNA
linearne ili zatvoreno krune geometrije. Viroidi su tako siuni, a ipak
uspijevaju bujno rasti zato jer su pravi paraziti. Slino virusima, oni
naprosto zauzmu molekularni mehanizam neke znatno vee stanice koja
dobro funkcionira i pretvaraju je iz radionice za proizvodnju novih stanica
u radionicu za proizvodnju novih viroida.
Najmanji
poznati
samostalni
organizmi
jesu
PPLO
(pleuropneumoliki organizmi) i slina siuna stvorenja. Oni se sastoje od
pedesetak milijuna atoma. Ovi organizmi su bitno sloeniji od viroida i
virusa budui da se u znatno veoj mjeri moraju oslanjati na same sebe. Ali
ivotni uvjeti na Zemlji danas nisu izuzetno pogodni za jednostavne oblike
ivota. Treba marljivo raditi da bi se preivjelo. Treba biti oprezan zbog
grabeljivaca. U ranoj povijesti naeg planeta, meutim, kada je Suneva
svjetlost stvarala ogromne koliine organskih molekula u atmosferi bogatoj
vodikom, vrlo jednostavni, neparazitski organizmi imali su dobre izglede
za opstanak. Prvi ivi stvorovi vjerojatno su bili neto poput svojevrsnih
samostalnih viroida, dugaki svega nekoliko stotina nukleotida. Krajem

ovog stoljea moda e ve zapoeti eksperimenti na stvaranju ovakvih

stvorenja od najosnovnije grae koja ulazi u njihov sastav. Treba jo
mnogo nauiti o nastanku ivota, raunajui tu i nastanak genetskog koda.
No, pokuse ove vrste izvodimo tek tridesetak godina. Priroda je imala
etiri milijarde godina prednosti. Sve u svemu, ono to smo do sada
postigli i nije tako loe.
Nita u takvim pokusima nije specifino zemaljsko. Poetni plinovi i
izvori energije prisutni su irom kozmosa. Kemijske reakcije koje danas
izazivamo u laboratorijima mogu biti odgovorne za nastanak organske
materije u meuzvjezdanom prostoru i amino-kiselina naenih u
meteoritima. Neka slina kemija mora da se odigrala na milijardu drugih
svjetova u Mlijenom Putu. Svemir je pun molekula ivota.
Ali ak ako ivot na drugim planetima i ima isti tip molekulske
kemije kao i ivot na Zemlji, ipak nema razloga oekivati da e on
nalikovati poznatim nam organizmima. Uzmite u obzir samo ogromnu
raznolikost ivih bia na Zemlji, a sva ona dijele isti planet i imaju
istovrsnu molekulsku biologiju. Te druge ivotinje i biljke vjerojatno se
korijenito razlikuju od svih organizama koje poznajemo ovdje. Mogue je
da postoji izvjesna konvergentnost evolucije, zato to moda ima samo
jedno najbolje rjeenje odreenog problema to ga postavlja ivotna
sredina - kao na primjer, dva oka za binokularno gledanje na optikim
frekvencijama. Ali, openito uzevi, sluajan karakter evolucionih procesa
trebao bi dovesti do stvaranja takvih izvanzemaljskih stvorenja koja bi se
vrlo razlikovala od svega to je nama poznato.
Ne mogu vam rei na to bi sliilo jedno izvanzemaljsko bie.
Strano sam ogranien injenicom to poznajem samo jednu vrstu ivota ovu sa Zemlje. Neki ljudi - pisci znanstvene fantastike ili slikari, na primjer
- razmiljali su o tome kako bi mogla izgledati izvanzemaljska bia. Ja sam
vrlo skeptian u pogledu veine tih izvanzemaljskih vizija. ini mi se,
naime, da se oni oslanjaju previe na oblike ivota za koje ve znamo. Bilo
koji promatrani organizam je takav kakav jest zbog dugog niza
pojedinano nevjerojatnih pojava. Ne dijelim miljenje onih koji smatraju
da bi ivot drugdje bio slian reptilima, insektima ili, recimo, ljudimaak i
uz neka manja kozmetika podeavanja, kao to su zelena koa, iljaste ui
ili antene. Ali ako me ba tjerate mogao bih pokuati da zamislim neto
prilno drukije:
Na jednom divovskom plinovitom planetu tipa Jupiter, atmosfere
bogate vodikom, helijem, metanom, vodenom parom i amonijakom, nema

dostupne vrste povrine ve postoji samo gusta, oblana atmosfera u kojoj

organske molekule moda padaju s neba poput mane sa nebesa, slino
proizvodima naih laboratorijskih pokusa. Pa ipak, ima jedna tipina
prepreka za ivot na takvom planetu: atmosfera je uzburkana, a u dubini je
i vrlo topla. Svaki organizam mora dobro paziti da ne bude odvuen dolje i
spren.
Da pokaemo kako ivot nije iskljuen ak ni na jednom toliko
razliitom planetu, moj kolega s Cornelia E. E. Salpeter i ja napravili smo
neke proraune. Dakako, mi ne moemo tono znati kako bi izgledao ivot
na jednom takvom svijetu, ali eljeli smo vidjeti da li bi, u skladu sa
zakonima fizike i kemije, svijet ove vrste mogao biti nastanjen.
Jedan od naina da preivite pod ovakvim uvjetima jest da se
razmnoavate prije nego li budete spreni, nadajui se da e konvektivno
strujanje odnijeti neke od vaih potomaka u vie i hladnije slojeve
atmosfere. Takvih organizama moglo bi biti sasvim malo. Nazovimo ih
tonioci. Ali mogli biste biti i lebdjelac: ogromna mjeina vodika koja
izbacuje iz sebe helij i tee plinove ostavljajui samo najlaki plin vodik;
ili balon s toplim zrakom, koji bi lebdio zahvaljujui odravanju unutarnje
topline energijom koju biste dobivali iz hrane to je jedete. Slino
poznatim balonima na Zemlji, to je neki lebdjelac dublje baen, to
snanija je uzgonska sila koja ga vraa u via, hladnija, sigurnija podruja
atmosfere. Lebdjelac bi se mogao hraniti ve postojeim organskim
molekulama, ili bi ih mogao praviti sam od Suneve svjetlosti i zraka,
poput biljaka na Zemlji. Do odreene granice, to je jedan lebdjelac vei,
bit e to efikasniji. Salpeter i ja zamislili smo lebdioce promjera mnogo
kilometara, neuporedivo vee i od najkrupnijih kitova koji su ikada
postojali, bia veliine gradova.
Lebdioci se mogu kretati kroz planetnu atmosferu izbacujui plin
poput mlanjaka ili raketa. Zamiljamo ih u velikim, tromim krdima, koja
se pruaju dokle pogled dopire, sa svojstvima koe kakva je potrebna pri
kamuflai, to znai da i oni imaju takoer problema. U toj sredini naime
postoji barem jo jedna ekoloka nia: lov. Lovci su brzi i pokretni. Oni
jedu lebdioce i zbog njihovih organskih molekula i zbog zaliha istog
vodika. uplji tonioci mogli su se razviti u prve lebdioce, a lebdioci
sposobni da se sami kreu, u prve lovce. Lovaca ne bi moglo biti jako
mnogo, jer ako pojedu sve lebdioce i sami bi iezli.
Fizika i kemija dozvoljavaju ovakve ivotne oblike. Slikar im
pridodaje izvjestan arm. Priroda, meutim, nije obavezna da se dri naih

matarija. Ali ako postoje milijarde nastanjenih svjetova u Mlijenom

Putu, moda e neki biti napueni toniocima, lebdiocima i lovcima koje je
izmislila naa mata obuzdavana zakonima fizike i kemije.
Biologija je slinija povijesti nego fizici. Morate znati prolost, da
biste razumjeli sadanjost. I to je morate znati vrlo potanko. Jo ne postoji
prediktivna teorija biologije, kao to nema ni prediktivne teorije povijesti.
Razlog je isti u oba sluaja: i jedna i druga disciplina previe su sloene za
nas. Ali, razumijevi druge sluajeve, moi emo bolje upoznati sebe.
Prouavanje samo jednog uzorka izvanzemaljskog ivota, ma koliko on
skroman bio, deprovincijalizirat e biologiju. Biolozi e tada prvi put
doznati koje su druge vrste ivota mogue. Kada kaemo da je traganje za
izvanzemaljskim ivotom vano, mi nemamo garanciju da e ovaj ivot
biti lako pronai - ve jedino to da je on traganja i te kako vrijedan.
uli smo tek glas ivota samo na jednom malom svijetu. Ali konano
smo poeli prislukivati uokolo sebe i druge glasove iz kozmike fuge.

3.
SKLAD SVJETOVA
Zna li zapovijed to vlada nebesima?
Moe li postaviti njihova pravila na Zemlji?
Knjiga o Jobu
Sve dobro i zlo to dolazi ovjeku i drugim stvorenjima dolazi im
kroz Sedam i Dvanaest. Dvanaest znakova Zodijaka, kao to Vjera
kae, su dvanaest zapovjednika na strani svjetlosti; a za sedam
planeta je reeno da su sedam zapovjednika na strani tame. Sedam
planeta ugnjetava sve stvoreno, donosei im smrt i svakojako zlo; jer
dvanaest znakova Zodijaka i sedam planeta upravljaju sudbinom
svijeta.
Kasnozaratustranska knjiga, Menok i Xrat
Rei nam da je svaka vrsta stvari obdarena nekim posebnim okultnim
svojstvom kojim djeluje i proizvodi vidljive uinke, isto je kao i ne
rei nam nita; ali izvesti iz pojava dva ili tri opa principa kretanja,
a zatim nam objasniti kako svojstva i djelovanje svili tjelesnih stvari
slijede iz tih nedvojbenih principa, tek to bi bio doista velik korak
naprijed.
Isaac Newton, Optika
Ne pitamo se u kakve korisne svrhe pjevaju ptice, jer poj je pticama
zadovoljstvo budui da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bi se
trebalo pitati zato se ljudski um mui da pronikne u tajne nebesa...
Raznovrsnost pojava u prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na
nebesima toliko su bogate, da ljudski um nikada nee oskudjevati
svjeom hranom.
Johann Kepler, Mysterium Cosmographicum
Da ivimo na planetu na kojem se nikada nita ne mijenja, bilo bi
malo toga da se uini. Ne bi bilo nieg za proraunavanje. Znanost ne bi

imala poticaje. A ako bismo ivjeli u nekom svijetu nepredvidljivog,

svijetu gdje bi se stvari mijenjale na sluajan ili vrlo sloen nain, tu ne
bismo bili u stanju da bilo to dokuimo. Ni u tom sluaju ne bi bilo ovog
to se zove znanost. Mi meutim ivimo u svemiru koji se ponaa izmeu
ove dvije krajnosti: u kojem se stvari, dodue, mijenjaju, ali prema
obrascima, uzorcima, pravilima, ili, kako ih mi nazivamo, zakonima
prirode. Ako bacim drvce u zrak, ono e uvijek pasti na tlo. Sunce zalazi
na zapadu, i uvijek se slijedeeg jutra ponovo pojavljuje na istoku. I stoga,
postaje mogue proniknuti u prirodu stvari. Moemo se baviti znanou i
time poboljati vlastite ivote.
Ljudska bia su umijena u shvaanju svijeta. Uvijek smo takvi bili.
Mogli smo loviti divlja i paliti vatre samo zato jer smo neto shvatili. Bilo
je i doba prije pojave televizije, filma, radija, prije knjiga. Najvei dio svog
postojanja ovjeanstvo je provelo u tom vremenu. Dok je u logorskim
vatrama tinjala ar, u dugim noima bez mjeseine, promatrali smo
zvijezde.
Nono nebo je zanimljivo. Na njemu su neki likovi. ak i ako se ne
trudite, ipak moete zamisliti slike. Na sjevernom nebu, na primjer, postoji
jedan lik, odnosno zvijee koje pomalo lii na medvjeda. Neke kulture ga
nazivaju Veliki Medvjed. Druge, meutim, vide posve razliite likove.
Dakako, sve te slike se stvarno ne nalaze na nonom nebu; mi smo ih sami
stavili tamo. Bili smo lovaki narod, vidjeli smo lovce i pse, medvjede i
djevojke, sve ono to nas je zanimalo. Kada su evropski pomorci iz
sedamnaestog stoljea prvi put ugledali juno nebo, ispunili su ga
predmetima, u to doba njima zanimljivim: tukanima i paunima,
teleskopima i mikroskopima, kompasima i brodskim krmama. Da su
zvijea dobivala nazive u dvadesetom stoljeu, pretpostavljam da bismo
mi na nebu vidjeli bicikle i friidere, zvijezde pop glazbe, a moda i
gljive atomskih eksplozija; bila bi to nova zbirka ovjekovih nada i
strahovanja, smjetena meu zvijezde.
Nai preci povremeno bi ugledali kako nebom na tren projuri po koja
vrlo blistava zvijezda s tragom iza sebe. Nazivali su ih zvijezde-padalice,
ali taj naziv nije dobar, budui da su zvijezde i dalje ostajale na svom
mjestu nakon to su padalice pale. U nekim godinjim dobima opaa se
mnogo zvijezda padalica, a u drugima one su vrlo rijetke. I ovdje se zapaa
odreena pravilnost.
Poput Sunca i Mjeseca, zvijezde uvijek izlaze na istoku, a zalaze na
zapadu; potrebna im je cijela no da prevale put preko neba, ako se kreu

preko zenita promatraa (tonije, po nebeskom ekvatoru - prim. prev.).

Svako godinje doba ima svoje zvijezde. Neka zvijea, na primjer, izlaze
poetkom jeseni i samo tada. Nikad se ne dogaa da se neko novo zvijee
iznenada pojavi na istoku. Tu vlada red, predvidljivost, postojanost. Na
neki nain, zvijezde gotovo da tjee i smiruju.
Neke zvijezde izlaze neposredno prije, ili zalaze neposredno nakon
Sunca; vremena i poloaji njihovog ishoda i zalaza mijenjaju se ovisno o
godinjim dobima. Briljivim promatranjem ovih zvijezda, biljeei im
tokom mnogo godina poloaje i vremena, mogli biste predvidjeti godinja
doba. Takoer biste bili u stanju odrediti doba godine, ako ustanovite gdje
Sunce izlazi na obzorju svakoga dana. Na nebu se nalazio veliki kalendar,
dostupan svakome tko je imao odvanosti, sposobnosti i sredstva da biljei
podatke.
Nai preci su gradili naprave za mjerenje ritma godinjih doba. U
kanjonu Chaco, u Novom Meksiku, nalazi se velika, ceremonijalna kiva ili
hram, bez krova, koji potjee iz jedanaestog stoljea. Dvadeset prvog
lipnja, najdueg dana u godini, snop Suneve svjetlosti ulazi u zoru kroz
jedan prozor, a zatim se lagano kree, sve dok ne padne na posebnu niu.
Ali to se dogaa samo oko dvadeset prvog lipnja. Zamiljam ponosne
pripadnike naroda Anasazi, koji su sebe nazivali Drevnima, okupljene
svakog 21. lipnja, ukraene perjem, praporcima i odjevene u tirkiz, na
proslavi moi Sunca. Oni su takoer pratili prividno kretanje Mjeseca;
dvadeset osam viih nia u kivi vjerojatno predstavljaju broj dana koji
moraju proi da bi se Mjesec vratio na isti poloaj meu zvijeima. Ovaj
narod poklanjao je veliku panju Suncu, Mjesecu, zvijezdama. Na slinim
zamislima, baziraju se i naprave pronaene jo u Angkor Vatu (Kampuija,
Stonehengeu (Engleska), Abu Simbelu (Egipat), Chichen Itzi (Meksiko) i
Velikim Ravnicama (Sjeverna Amerika).
Neke navodne kalendarske naprave, najvjerojatnije su plod sluaja na primjer, sluajni raspored prozora i nia koji se javlja 21. lipnja. No,
ima i naprava udesno drukijih. Na jednom mjestu na amerikom
jugozapadu nalaze se tri uspravne ploe, koje su ovamo premjetene s
poloaja gdje su prvobitno bile prije otprilike tisuu godina. U kamenu je
uklesana jedna spirala, poneto slina obliku galaktike. Dvadeset prvog
lipnja, prvog dana ljeta, uska zraka Suneve svjetlosti koja prolazi kroz
otvor izmeu ploa, prepolovljuje spiralu; a 21. prosinca, prvog dana zime,
dvije uske zrake Suneve svjetlosti bono dodiruju spiralu, pa je to
jedinstven primjer primjene podnevnog Sunca za oitovanje nebeskog

kalendara.
Zato su si ljudi irom svijeta dali toliko truda u uenju astronomije?
Mi smo lovili gazele, antilope i bizone ije su migracije bile blae,
odnosno ivlje, ve prema godinjem dobu. Voe i drugi plodovi
sazrijevali su u odreeno vrijeme i nikada ne u neko drugo. Kada smo
izumili poljoprivredu morali smo povesti rauna o sjetvi i etvi itarica u
prava vremena. Godinji sastanci ratrkanih nomadskih plemena zakazivali
su se u tono odreeno vrijeme. Sposobnost da se oitava nebeski kalendar
doslovno je bilo pitanje ivota ili smrti. Narodi irom svijeta zapaali su
ponovnu pojavu polumjeseca nakon faze mlaaka, povratak Sunca nakon
potpune pomrine, jutarnji ishod Sunca nakon njegovog uznemirujueg
odsustva tokom noi; ove su pojave govorile naim precima o mogunosti
nadivljavanja smrti. Gore na nebu bila je, takoer, metafora o besmrtnosti.
Vjetar hui kroz kanjone amerikog jugozapada i nitko ga drugi ne
uje osim nas; sjeanje na etrdeset tisua pokoljenja mukaraca i ena,
sposobnih da razmiljaju, nai prethodnici o kojima ne znamo gotovo nita,
a na kojima se osniva naa civilizacija.
Tokom vremena ljudi su uili od svojih predaka. to ste bolje znali
poloaje i kretanja Sunca, Mjeseca i zvijezda, to ste pouzdanije mogli
predvidjeti kada treba ii u lov, kada sijati i eti, kada okupljati plemena.
Budui da se tonost mjerenja poboljavala, trebalo je poeti sa
biljeenjem podataka, tako da je astronomija potakla promatranja te razvoj
matematike i pisma. Zatim, znatno kasnije, pojavila se jedna prilino
neobina zamisao, prodor mistike i praznovjerja u podruje koje je
uglavnom pripadalo iskustvenom znanju. Sunce i zvijezde upravljali su
godinjim dobima, hranom, toplinom. Mjesec je upravljao plimama i
osekama, ivotnim ciklusima mnogih ivotinja, a moda i menstrualnim5
ciklusom kod ena - to je od sredinje vanosti za jednu strastvenu vrstu
eljnu da ima potomstvo. Bila je jo jedna grupa nebeskih tijela, lutajue i
nestalne zvijezde zvane planeti. Nai su nomadski preci sigurno osjeali
sklonost prema planetima. Ne raunajui Sunce i Mjesec, mogli ste vidjeti
samo pet planeta. Kretali su se u odnosu na pozadinu udaljenijih zvijezda.
Ako ste pratili njihovo prividno kretanje tokom mnogo mjeseci, uoili ste
kako izlaze iz jednog zvijea, ulaze u drugo, a povremeno prave ak i
svojevrsne spore petlje na nebu. Sve drugo na nebu ima neki stvarni utjecaj
na ljudski ivot. Kakav li je dakle utjecaj tih planeta?
U suvremenom zapadnom drutvu, vrlo je lako kupiti - na novinskom
kiosku, na primjer - neki astroloki asopis; znatno je tee, meutim,

pronai neki astronomski. Doslovce sve novine u Americi imaju dnevnu

rubriku o astrologiji, dok je vrlo malo onih koje imaju barem tjedni stupac
o astronomiji. U Sjedinjenim Dravama ima deset puta vie astrologa nego
astronoma. Na zabavama, kad sreem ljude koji ne znaju da sam
znanstvenik esto me pitaju Jeste li Blizanac? (vjerojatnost da to jesam
je jedan prema dvanaest), ili Koji ste znak?. Znatno mi se rjee postavlja
pitanje: Jeste li uli da se prilikom eksplozija supernova stvara zlato?, ili
to mislite, kada e Kongres odobriti sredstva za vozilo po Marsu?.
Astrologija tvrdi da na vau budunost bitno djeluje to u kojem su se
zvijeu nalazili planeti u trenutku kada ste roeni. Prije nekoliko tisua
godina, pojavila se ideja da kretanja planeta odreuju sudbine kraljeva,
dinastija, carstava. Astrolozi su prouavali kretanja planeta i zapitali se to
se zbilo posljednji put kada se, recimo, Venera uspinjala kroz zvijee
Jarca; moda e se neto slino dogoditi i ovoga puta. Bio je to delikatan i
opasan posao. Astrologe su zapoljavale jedino drave. U mnogim
zemljama izlagao se smrtnoj opasnosti svatko tko bi, osim slubenog
astrologa, pokuao itati znamenja na nebu: najbolji nain da se poljulja
neka vladavina bio je prorei njenu propast. Astrolozi kineskog dvora, koji
bi izrekli pogreno proroanstvo, bijahu pogubljeni. Drugi su jednostavno
krivotvorili podatke promatranja i tako dobili kasnije potpuno poklapanje s
dogaajima. Astrologija se razvila u neobinu mjeavinu promatranja,
matematike i briljivog arhiviranja, a sve je to bilo garnirano maglovitim
mislima i religijskim obmanama.
No, ako planeti mogu odrediti sudbine naroda, onda mogu utjecati i
na ono to e se dogoditi meni sutra? Ideja o personalnoj astrologiji razvila
se u Egiptu iz doba Aleksandrije, a potom se prije otprilike dvije tisua
godina, proirila po grkim i rimskim krajevima. Drevnost astrologije
danas se moe zamijetiti u rijeima kao disaster (engleski: nesrea - prim.
prev.) to na grkom znai loa zvijezda, influenza (engleski: gripa prim. prev.), talijanski znai (zvjezdani) utjecaj, mazeltov je hebrejska
rije babilonskog porijekla, a izvorno znai dobro zvijee, ili
shlamazel, rije koja takoer ima korijen u babilonskom astronomskom
rjeniku, a na jidiu se upotrebljava za nekoga koga stalno prati zla srea.
Prema Pliniju, bilo je Rimljana, koji su smatrani sideratio, pogoeni
planetom. Bilo je i iroko rasprostranjeno miljenje da su planeti
neposredni uzronici smrti. Ili razmotrimo samu rije consider (engleski:
razmotriti - prim. prev.): doslovno, ona znai s planetima, to je oito
bio preduvjet ozbiljnog razmatranja. Tabela na 51. strani donosi popis

uzronika smrti stanovnika Londona 1632. godine. Tu se navode razna

smrtonosna oboljenja dojenadi i djece, te neke egzotine bolesti kao
uzdizanje svjetlosti ili kraljevo zlo, a od 9.535 smrti, trinaest ljudi
podleglo je planetu, vie nego li ih je umrlo od raka. Zanima me, kakvi
bijahu simptomi.
Osobna astrologija postoji jo i dan danas: promotrimo sluaj dvije
razliite novinske astroloke rubrike, objavljene istog dana u istom gradu.
Neka to budu, na primjer, njujorki Post i njujorki Daily News od 21.
rujna 1979. godine. Pretpostavimo da ste Vaga - to znai da ste roeni
izmeu 23. rujna i 22. listopada. Prema astrologu iz Posta, kompromis e
pomoi da popusti napetost: korisno, moda, ali i prilino neodreeno.
Prema astrologu iz Daily Newsa, morate zahtijevati vie od sebe,
upozorenje takoer neodreeno, ali takoer i razliito od prethodnog. Ova
predvianja nisu, predvianja; to su zapravo svojevrsni savjeti - oni
govore to initi, a ne to e se dogoditi. Namjerno su sroeni tako
uopeno da se mogu primijeniti na bilo koga. Meusobno su ipak vrlo
nesuglasni. Zato se onda objavljuju jednako tako injenino kao i sportski
rezultati ili izvjetaji s burze?
Astrologija se moe provjeriti na ivotima blizanaca. Mnogo je
sluajeva da jedan od blizanaca nastrada u djetinjstvu, prilikom jahanja,
recimo, ili od udara groma, dok drugi doivi duboku starost. Oba su roena
na istom mjestu i u razmaku od svega nekoliko minuta. Isti se planet
pojavljivao prilikom njihovog dolaska na svijet. Ako je astrologija
ispravna, kako onda dva ovakva blizanca mogu imati tako posve razliite
sudbine? Poznato je takoer da se astrolozi ni meu sobom ne mogu sloiti
oko toga to neki horoskop znai. U briljivo pripremljenim testovima
ustanovljeno je da oni nisu u mogunosti predvidjeti karakter i budunost
ljudi o kojima ne znaju nita drugo osim vremena i mjesta roenja.6
Ima neeg neobinog kod dravnih zastava na planetu Zemlji. Na
zastavi Sjedinjenih Drava nalazi se pedeset zvijezda; sovjetska i izraelska
imaju po jednu; burmanska etrnaest: grenadska i venezuelska po sedam;
kineska pet; iraka tri; zastava Sao Tome i Principe dvije zvijezde; na
japanskoj, urugvajskoj, malavijskoj, bangladekoj i tajvanskoj nalazi se
Sunce; na brazilskoj je nebeski svod; zastave Australije, Zapadnog Samoa,
Novog Zelanda i Papue Nove Gvineje prikazuju zvijee Juni Kri; Butan
ima na zastavi zmajev biser, simbol Zemlje; na kampuijskoj je
astronomski opservatorij Angkor Vat; zastave Indije, June Koreje i
Narodne Republike Mongolije sadre kozmoloke simbole. Mnoge

socijalistike zemlje imaju na zastavama zvijezde. Mnoge islamske zemlje

imaju polumjesec. Gotovo polovina naih dravnih zastava pokazuje
astronomske simbole. Ova pojava je transkulturna, neograniena, svjetska.
Ona takoer nije ograniena samo na nae vrijeme: na sumerskim
cilindrinim peatima iz treeg milenija prije nove ere i na taoistikim
zastavama iz predrevolucionarne Kine nalaze se zvijea. Drave, u to ne
sumnjam, ele prigrliti neto od moi i pouzdanosti neba. Traimo vezu s
kozmosom. elimo se uvrstiti u skalu najveih razmjera. A ustanovljeno je
da ta veza doista postoji, ali ne ona osobna, sitna, nematovita na koju
igraju astrolozi, ve veza nemjerljivo dublja, koja see do postanka
materije, do prikladnosti Zemlje za ivot, do razvoja i sudbine ljudske vrste
- sve teme na koje emo se kasnije jo vratiti.
***
Otac moderne popularne astrologije bio je Claudius Ptolemaeus,
kojeg mi zovemo Ptolemej, premda on nije bio u rodu s kraljevima istog
imena. Ptolemej je radio u Aleksandrijskoj biblioteci u drugom stoljeu.
Sve one tajanstvenosti vezane za planete koji se uzdiu u ovoj ili onoj
Sunevoj i Mjeseevoj kui, odnosno za Razdoblje Aquariusa
(Vodenjaka), potjeu od Ptolemeja koji je kodificirao babilonsku
astroloku tradiciju. Evo jednog tipinog horoskopa iz Ptolemejevog doba,
napisanog na grkom, na papirusu, za jednu djevojicu roenu 150.
godine: Roenje Filoe. Deseta godina Antonija Cezara, vladara, prvi sat
noi izmeu petnaestog i esnaestog famenota. Sunce u Ribama, Jupiter i
Merkur u Ovnu, Saturn u Raku, Mars u Lavu, Venera i Mjesec u
Vodenjaku, horoskop Jarac. Nain nabrajanja mjeseci i godina mnogo se
vie promijenio tokom kasnijih stoljea, nego li astroloke pedanterije.
Jedan tipian odlomak iz Ptolemejeve astroloke knjige Tetrabiblos, glasi:
Saturn, ako je na istoku, uzrokuje da osoba pod njegovim utjecajem bude
tamnoputa, snana, kovrave crne kose, maljavih prsiju, oiju skromne
veliine, osrednjeg rasta, ljigavog i hladnog temperamenta. Ptolemej je
vjerovao da planeti i zvijezde ne samo da utjeu na tipove ponaanja, nego
i na stas, ten, nacionalni karakter, pa su ak i uroene fizike nepravilnosti
odreene zvijezdama. Moderni astrolozi su u tom pogledu, ini se, postali
oprezniji.
Ali moderni astrolozi su zaboravili na pomicanje ekvinocija za to je
Ptolemej znao. Oni zanemaruju atmosfersku refrakciju o kojoj je Ptolemej
pisao. Oni gotovo uope ne obraaju panju na sve one mjesece i planete,
asteroide i komete, kvazare i pulsare, eksplodirajue galaktike, povezane

dvojne zvijezde, kataklizmiki promjenjive zvijezde, izvore rentgenskog

zraenja koji su otkriveni nakon Ptolemeja. Astronomija je znanost prouavanje svemira kakav on stvarno je. Astrologija je pseudoznanost izjava kojom se, u nedostatku dokaza, tvrdi da planeti djeluju na na
svakodnevni ivot. U Ptolemejevo vrijeme jo nije bila posve jasna razlika
izmeu astronomije i astrologije. Danas jest.
Kao astronom, Ptolemej je dao nazive zvijezdama, ustanovio njihov
sjaj, postavio dobre razloge za vjerovanje da je Zemlja oblika kugle,
odredio pravila za predvianje pomrina i, moda najvanije, pokuao je
razumijeti zato planeti onako neobino lutaju, gibajui se u odnosu na
pozadinu dalekih zvijea. Postavio je prikladan model za razumijevanje
planetnih gibanja i odgonetanje poruka na nebu. Prouavanje nebeskog
svoda dovodilo je Ptolemeja do pravih ekstaza. Smrtan, kakav jesam,
napisao je on, ja znam da u proivjeti samo jedan tren. Ali kada pratim
uz silno zadovoljstvo zgusnuto mnotvo zvijezda na njihovom krunom
toku, stopala kao da mi vie ne dodiruju Zemlju...
Ptolemej je vjerovao da je Zemlja sredite univerzuma; da Sunce,
Mjesec, planeti i zvijezde krue oko Zemlje. To je najprirodnija pomisao
na svijetu. Zemlja izgleda postojana, vrsta, nepomina, a vidimo da
nebeska tijela izlaze i zalaze svakoga dana. Svaka je kultura nabasala na
geocentriku hipotezu. Tako Johann Kepler pie: Nemogue je da razum
bez prethodnog znanja, zamisli bilo to drugo osim Zemlju kao svojevrsnu
veliku kuu s nebeskim svodom na njenom vrhu; on je nepomian, a po
njemu Sunce, onako maleno, prolazi s jednog podruja u drugo, poput
ptice to prelijee zrakom. Ali kako objasniti prividno gibanje planeta Marsa, na primjer, za koje se znalo tisuama godina prije Ptolemejevog
doba? (Jedan od epiteta kojeg su stari Egipani dodavali Marsu bio je
sekdedef em khetkhet to znai onaj koji putuje unatrag; oito jasni opis
za njegovo retrogradno, petljasto, prividno gibanje.)
Ptolemejev model planetnog gibanja moe se predstaviti malom
napravom, poput one koja je, sluei istoj svrsi, postojala i u njegovo
vrijeme.7 Problem je bio prikazati stvarno kretanje planeta, vienih
odozgo, odnosno izvana, i to takvo kretanje koje objanjava prividno
kretanje planeta, vienih odozdo, odnosno iznutra.
Zamiljalo se da planeti krue oko Zemlje privreni za savrene
prozirne kugle. No, oni nisu bili direktno privreni na kugle, ve
posredno, pomou svojevrsnog ekscentrinog kotaa. Kugla se okree,
kotai se vrti i Mars, gledano sa Zemlje, pravi svoje petlje. Ovaj model

dozvoljavao bi prilino pouzdano predvianje gibanja planeta, dovoljno

zadovoljavajue za tonost mjerenja ostvarivu u Ptolemejevo doba, pa ak
i mnogo stoljea kasnije.
Ptolemejeve nebeske sfere, u srednjem vijeku zamiljane da su
graene od kristala, zadrale su se u jezikoj upotrebi sve do naih dana, u
izrazima kao to su glazba sfera (odnosno, kugli - prim. prev.) ili
sedmo nebo (postajalo je, naime, po jedno nebo, ili sfera za Mjesec,
Merkur, Veneru, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn, i jo jedna za zvijezde). U
takvoj slici, sa Zemljom u sreditu svemira, sa stvaranjem koje se odnosi
samo na na svijet, s nebesima koja su zamiljena kao neto graeno na
posve nezemaljskim principima, bilo je malo pobuda za astronomska
promatranja. Ptolemejev model, potpomognut crkvom tokom mranog
doba, sprijeio je razvoj astronomije itavo jedno tisuljee. Napokon je
1543. godine, jedan poljski katoliki sveenik imenom Nikola Kopernik
objavio posve drukiju hipotezu za objanjenje prividnog gibanja planeta.
Njegov prijedlog bijae da je u sreditu univerzuma Sunce, a ne Zemlja.
Zemlja je time bila degradirana na samo jedan od planeta, trei od Sunca,
koji se giba po savreno krunoj stazi. (Ptolemej je uzeo u obzir i ovakav
heliocentrini model, ali ga je odmah odbacio; prema Aristotelovoj fizici
bilo je silovito gibanje velike Zemlje u suprotnosti s podacima
promatranja.)
Taj je model bio u najmanju ruku jednako, kao i Ptolemejev dobar za
tumaenje prividnog kretanja planeta. No, on je ipak mnoge razljutio.
Godine 1616. katolika crkva stavila je Kopernikovo djelo na spisak
zabranjenih knjiga, dok ga ne isprave crkveni cenzori, i na tom spisku je
ostalo sve do 1835. godine.8 Martin Luther opisao je Kopernika kao
drskog astrologa... Ta luda eli preokrenuti sveukupnu astronomiju. Ali u
Svetom pismu stoji da je Joua Suncu naredio da stane, a ne Zemlji. ak
su i neki Kopernikovi pristalice tvrdili da on, u stvari, ni sam nije vjerovao
u heliocentrini univerzum, ve da ga je samo zamislio kao zgodno
pomono sredstvo za izraunavanje kretanja planeta.
Epohalni sukob dva pogleda na kozmos - geocentrini i
heliocentrini - dostigao je vrhunac u esnaestom i sedamnaestom stoljeu,
a njegov glavni zaetnik bio je ovjek koji se, poput Ptolemeja, bavio i
astrologijom i astronomijom. ivio je u doba kad je ljudski duh bio sputan,
a um okovan: kad su tisuu ili dvije tisue godina stare crkvene izjave o
znanstvenim temama smatrane tonijim mjerilom od suvremenih otkria
ostvarenih pomou tehnika nepoznatih u staro doba, kada su se odstupanja,

ak i u pogledu nerijeenih teolokih tajni, od vladajuih doktrinarnih

shvaanja, katolikih i protestantskih, kanjavala ponienjima, novanim
kaznama, progonstvom, muenjem ili smru. Na nebesima su stanovali
aneli, demoni i ruka gospodnja, koja je okretala kristalne kugle planeta. U
znanosti nije postojala misao da ispod pojave prirode moda lee zakoni
fizike. Ali hrabra i usamljena borba ovog ovjeka zapalila je vatru moderne
znanstvene revolucije.
Johann Kepler roen je u Njemakoj 1571. godine. Kao djeak
poslan je u protestantsku seminarsku kolu u provincijski grad Maulbronn
da se koluje za sveenika. Bio je to svojevrstan logor za obuku, u kojem
su mladi mozgovi uvjebavali koritenje teolokog oruja protiv tvrave
rimskog katolianstva. Tvrdoglav, inteligentan i vrlo nezavisan, Kepler je
proveo dvije godine u sumornom Maulbronnu, bez i jednog prijatelja; bio
je usamljen i povuen, zadubljen u razmiljanja o vlastitoj zamiljanoj
nedostojnosti u bojim oima. Kajao se zbog tisuu grijeha koji ni po emu
nisu bili posebni, i oajavao je oko toga da li e ikada postii spas due.
Ali bog je za njega postao vie od bojeg gnjeva kojeg treba umiriti.
Keplerov bog bio je stvaralaka sila kozmosa. Djeaka radoznalost
pobjedila je strah. elio je nauiti o eshatologiji svijeta, njegovom poetku
i kraju, usudio se razmiljati o bojem umu. Ove opasne duhovne
pustolovine, u poetku neopipljive poput sjeanja, postale su opsesija
cijelog njegovog ivota. Te ohole tenje jednog malog sjemenitarca na
kraju e izvesti Evropu iz samostana srednjovjekovne misli.
Znanost klasine starine zautjela je prije vie od tisuu godina, ali u
kasnom srednjem vijeku poele su odzvanjati u evropskim uilitima prve
slabane jeke njenih glasova koje su sauvali arapski mislioci. U
Maulbronnu ta je jeka doprla i do Keplerovih uiju, zahvaljujui tome to
je, osim teologije, uio jo i grki i latinski, glazbu i matematiku. Pomislio
je da je u Euklidovoj geometriji na tren zamijetio prizor savrenstva i
kozmike slave. Kasnije je zapisao: Geometrija je postojala prije
Stvaranja. Ona je podjednako vjeita kao i Boji um ... Geometrija je Bogu
posluila kao uzor za Stvaranje ... Geometrija je sam Bog.
Premda je bio zaokupljen matematikom, i ivio povuenim ivotom,
na uobliavanje Keplerovog karaktera sigurno je utjecalo i nesavrenstvo
vanjskog svijeta. Praznovjerje je bilo jedino to je stajalo na raspolaganju
ljudima koji nisu imali drugog sredstva protiv bijede to su je donosili
glad, poasti i sukobi oko raznih vjerskih uenja. Zvijezde su za mnoge
bila jedino utoite pa je po dvoritima i krmama zaplaene Evrope

procvao drevni astroloki zanat. Kepler, iji je odnos prema astrologiji do

kraja ostao dvosmislen, poeo se pitati ne stoji li moda u pozadini
prividnog kaosa svakodnevnog ivota ipak neki skriveni red. Ako je bog
stvorio svijet, zar ga onda ne bi trebalo paljivo ispitati? Zar sve ono to je
stvoreno nije izraz sklada u bojem umu? Knjiga prirode ekala je svog
itaoca ve vie od tisuu godina.
Godine 1589. Kepler je napustio Maulbronn i obreo se na velikom
Sveuilitu u Tubingenu da ovdje nastavi kolovanje za sveeniki poziv i
doivi pravo osloboenje. Suoen s najivljim intelektualnim tokovima tog
vremena, Keplerov genij je odmah privukao panju uitelja; jedan od njih
upoznao je mladia s opasnim tajnama Kopernikove hipoteze.
Heliocentrian svemir poklapao se s Keplerovim religijskim osjeajem i on
je sa arom prigrlio tu zamisao. Sunce je bilo metafora za boga oko koga
se okretalo sve ostalo. Uoi zareenja ponueno mu je jedno privlano
svjetovno zaposlenje, koje je on - moda zbog toga to se nije smatrao
najprikladnijim za sveeniko zvanje - na kraju prihvatio. Bio je pozvan u
Graz, u Austriju, da predaje matematiku u srednjoj koli, a neto kasnije
poeo je i pripremati astronomske i meteoroloke almanahe, odnosno
sastavljati horoskope. Bog je svaku ivotinju opskrbio sredstvom za
uzdravanje. Napisao je on. Astronomima je u tu svrhu namijenio
astrologiju.
Kepler je bio blistavi mislilac i sjajni pisac, ali dranje predavanja
mu nije lealo. Mrmljao je sebi u bradu. Udaljavao se od teme. Povremeno
bi postajao potpuno nerazumljiv. Prve godine u Grazu privukao je samo
nekoliko uenika, a slijedee nijednog. Panju bi mu stalno odvlaila
unutranja plima primisli i ideja, pa je tako jednog prijatnog ljetnjeg
popodneva, tokom nekog beskrajnog predavanja, Kepleru najednom sinula
zamisao koja e korijenito promijeniti budunost astronomije. Moda je
zastao usred reenice. Njegovim nepaljivim uenicima koji su jedva
ekali kraj lekcije, sigurno je promaknuo taj povijesni trenutak.
U Keplerovo vrijeme bilo je poznato samo est planeta: Merkur,
Venera, Zemlja, Mars, Jupiter i Saturn. Kepler se zapitao zato samo est.
Zbog ega ne dvadeset ili stotinu? Zato razmak izmeu njihovih staza
iznosi upravo toliko koliko je zakljuio Kopernik? Jo nitko nije postavljao
takva pitanja. Grki matematiari znali su jo od Pitagorinog vremena da
postoji pet pravilnih ili platonskih tijela, ije su sve strane pravilni
mnogokuti. Kepler je pomislio da su ova dva broja povezana, da je razlog
postojanja samo est planeta taj to ima samo pet pravilnih tijela, pa e ova

tijela, ako su upisana ili smjetena jedno u drugo, odrediti i udaljenosti

planeta od Sunca. On je povjerovao da je u ovim besprijekornim oblicima
prepoznao nevidljive potporne strukture za sfere est planeta. Veza izmeu
Pitagorinih tijela i rasporeda planeta mogla je da ima samo jedno
objanjenje: ruku boga, geometra.
Kepler je bio zapanjen da je upravo on - tako grijean, kako je
vjerovao - bio boanski izabran da doe do ovog velikog otkria. Uputio je
molbu virtemberkom vojvodi da financira izradu trodimenzionalnog
modela njegove zamisli o pravilnim tijelima smjetenim jedno u drugo,
ija bi svrha bila da se i drugima omogui uivati u ljepoti svete
geometrije. Model bi se, dodao je on, mogao napraviti od srebra i dragog
kamenja te da tako poslui i kao vojvodski kale. Molba je bila odbijena uz
ljubazni savjet da Kepler prvo konstruira jeftiniju verziju od papira, i on se
odmah bacio na posao. Silno zadovoljstvo koje mi je donijelo ovo otkrie
nikada se ne moe objasniti rijeima ... Nisam prezao ni od kakvih
prorauna, bez obzira koliko bili teki. Dane i noi sam provodio u
matematikom radu da vidim da li je moja hipoteza suglasna s
Kopernikovim stazama ili je moda radost bila isprazna. No, koliko god
se on trudio, pravilna tijela i staze planeta nisu se dobro poklapali.
Elegantnost i vrsnoa teorije uvjeravali su ga, ipak, da se u promatrakim
podacima krije greka; do istog zakljuka dolazili su i mnogi drugi
teoretiari u povijesti znanosti, kada se teorija ne bi slagala s rezultatima
promatranja. U to je vrijeme na svijetu samo jedan ovjek raspolagao
tonijim rezultatima promatranja prividnih poloaja planeta, danski plemi
koji je samoga sebe poslao u progonstvo, a nosio je titulu carskog
matematiara na dvoru Rudolfa II, cara svetog rimskog carstva; bio je to
Tycho Brahe koji je na Rudolfov prijedlog ba tada pozvao u Prag Keplera
ija je matematika slava bila u usponu.
Provincijski uitelj skromnog porijekla, poznat jedino uskom krugu
matematiara, Kepler se u poetku kolebao da li da prihvati Tychoovu
ponudu. Ali odluka je pala i mimo njegove volje. Godine 1598. Kepler je
osjetio na svojoj koi jedan od mnogih predznaka nadolazeeg
tridesetogodinjeg rata. Mjesni katoliki nadvojvoda, fanatian u
dogmatskom uvjerenju, zarekao se da e prije opustoiti cijelu zemlju
nego da vlada hereticima.9 Protestante je liio ekonomske i politike
moi, Keplerova kola bila je zatvorena, a molitve, knjige i pjevanja, za
koje se smatralo da su heretike, bile su zabranjene. Na kraju, graani su
bili pozvani na pojedinano dokazivanje svojih osobnih religijskih

uvjerenja; oni koji bi odbili da se izjasne za rimokatoliku crkvu, bili su

kanjeni oduzimanjem jedne desetine imovine, a zatim, pod prijetnjom
smrti, zauvijek prognani iz Graza. Kepler je izabrao progonstvo:
Licemjerstvo mi je oduvijek bilo strano. U pitanjima vjere ja sam
ozbiljan. Ne igram se time.
Napustivi Graz, Kepler, njegova ena i pokerka krenuli su na
naporno putovanje u Prag. Oni nisu bili u sretnom braku. Kronino
bolesna, Keplerova supruga, koja je nedavno bila izgubila dvoje djece,
opisana je kao glupa, mrzovoljna, sklona osami i melankoliji. Nije uope
shvaala posao mua, a budui da je odrasla u obitelji sitnih seoskih gazda,
prezirala je njegovo zanimanje koje nije donosilo visoke prihode. On ju je,
zauzvrat, naizmjenino prekoravao i zanemarivao, zbog mojih studija
ponekad sam nepromiljen, ali izvukao sam pouku, shvatio sam da treba
biti strpljiv s njom. Kada bih uvidio da je primila previe srcu moje rijei,
radije bih sebi odgrizao prst, nego li da je nastavim vrijeati. No,
Keplerova glavna briga i dalje je ostao njegov posao.
Zamiljao je Tychoovo znanje kao pribjeite od zala vremena, kao
mjesto gdje e njegova kozmika tajna biti potvrena. Teio je da postane
sudrug velikog Tychoa-Brahea, koji se neposredno prije pronalaska
teleskopa, itavih trideset pet godina posvetio paljivom mjerenju
mehanizma univerzuma, besprijekorno pravilnog i tonog. No, Keplerova
oekivanja se nisu ispunila. Tycho je bio osoba sklona kienju, a
najupadljiviji ukras mu je bio zlatni nos, zamjena za original izgubljen jo
za studentskih dana u dvoboju oko toga tko je najbolji matematiar. Oko
njega je bila stalno buna gomila pomonika, ulizica, daljih roaka i
svakojakih ankolizaca. Njihove beskrajne pijanke, njihova ogovaranja i
spletke, gruba izrugivanja na raun njegove pobonosti, uenosti i
seljakog porijekla, titile su i rastuivale Keplera. Tycho je neizmjerno
bogat, ali ne zna kako da to iskoristi. Vrijednost jednog jedinog
instrumenta vea je od svega onog to posjedujemo ja i moja obitelj
zajedno.
Bio je nestrpljiv da vidi Tychoove astronomske podatke, no dobivao
je tek povremeno beznaajne ulomke. Tycho mi ne prua priliku da se
upoznam s njegovim iskustvom. On bi mi samo spomenuo, za vrijeme jela
ili povodom drugih stvari, onako usput, danas vrijednost apogeja jednog
planeta, sutra presjecite nekog drugog... Tycho raspolae najboljim
podacima promatranja... Ima i suradnike. Jedino mu nedostaje graditelj
koji bi sve to znao iskoristiti. Tycho je bio najvei promatraki genij toga

doba, a Kepler najvei teoretiar. I jedan i drugi su znali da pojedinano ni

jedan od njih ne moe ostvariti sintezu tonog i suvislog kozmikog
sistema, ali osjeali su da je ta sinteza na vidiku. No, Tycho nije htio da
svoje ivotno djelo pokloni jednom znatno mlaem potencijalnom
suparniku. Osim toga, iz nekog razloga nije dolazilo u obzir ni zajedniko
autorstvo nad rezultatima. Roenje moderne znanosti - djeteta teorije i
promatranja - kolebalo se nad provalijom uzajamnog nepovjerenja dvojice
ljudi. Tokom preostalih osamnaest mjeseci Tychoovog ivota oni su se
neprestano svaali i mirili. Za vrijeme veere prireene u ast baruna von
Rosenberga, Tycho je, popivi dobrane koliine vina, stavio pristojnost
iznad zdravlja i potisnuo jednu tjelesnu potrebu ne elei ak ni na kratko
napustiti barunovo drutvo. Urinarna infekcija koja je zbog toga nastupila
jo se i pogorala kada je Tycho odluno odbio posluati lijenikov savjet
da bude umjereniji u jelu i piu. Na samrtnoj postelji Tycho je oporuno
ostavio podatke svojih promatranja Kepleru, a posljednje noi njegovog
blagog delirijuma stalno je ponavljao i ponavljao iste rijei, poput nekoga
tko sastavlja pjesmu: 'Ne dopustite da ispadne kao da sam ivio uzalud...
Ne dopustite da ispadne kao da sam ivio uzalud.'
Nakon Tychoove smrti, Kepler, sada novi nosilac titule carskog
matematiara, uspio je nekako da od njegove tvrdoglave obitelji izvue
podatke promatranja. Tychoovi rezultati meutim su, poput Kopernikovih,
govorili protiv Keplerove pretpostavke da pet platonskih tijela opisuju
staze planeta. Znatno kasnija otkria Urana, Neptuna i Plutona konano su
potpuno sruila njegovu Kozmiku Tajnu. Nema, naime, vie platonskih
tijela10 koja bi odredila udaljenosti ovih planeta od Sunca. Ta pravilna
tijela smjetena jedna u drugom takoer nisu uzimala u obzir mogunost
postojanja Zemljinog Mjeseca, a s cijelom idejom se sukobilo i Galilejevo
otkrie etiri velika Jupiterova mjeseca. Sve ovo, meutim, ne samo to
nije oneraspoloilo Keplera, ve ga je natjeralo da krene u traganje za
drugim satelitima, zapitavi se koliko bi svaki planet trebao imati satelita.
Pisao je Galileju: Odmah sam poeo razmiljati o tome kako se u naelu
moe poveati broj planeta, a da se time ne ugrozi moj Mysterium
Cosmographicum, prema kojem pet Euklidovih pravilnih tijela ne
doputaju vie od est planeta oko Sunca ... Toliko sam daleko od svake
pomisli da ne povjerujem u postojanje etiri Jupiterova satelita, da eznem
za teleskopom pomou kojeg bih te, ako je mogue, preduhitrio u otkriu
dva mjeseca oko Marsa - kako to, ini se, zahtijevaju proporcije - odnosno
est ili osam oko Saturna, a moda i po jednog oko Merkura i Venere.

Mars doista ima dva mala mjeseca, a jedna istaknuta geoloka formacija na
veem od njih danas nosi naziv Keplerov hrbat, u znak sjeanja na njegovo
tono predvianje. No, u sluaju Saturna, Merkura i Venere on je potpuno
pogrijeio, a i Jupiter ima znatno vie mjeseca nego to ih je Galilej otkrio.
Mi i dalje ne znamo zato, u stvari, postoji upravo devet planeta manje ili
vie, kao ni zbog ega su oni smjeteni na ovakvim relativnim
udaljenostima od Sunca. (Vidjeti 8. poglavlje.)
Tycho je biljeio kretanja Marsa i ostalih planeta kroz zvijea,
tokom mnogo godina. Ovi podaci iz posljednih nekoliko desetljea prije
izuma teleskopa bili su najtoniji koji su do tada postojali. Kepler se
strastveno prihvatio posla da se snae u njima: kakvo bi stvarno kretanje
Zemlje i Marsa oko Sunca moglo objasniti, uzevi u obzir danu tonost
mjerenja, prividno kretanje Marsa nebom, raunajui tu i njegove
retrogradne petlje u odnosu na pozadinu zvijea? Tycho je Kepleru
preporuio upravo Mars zato to je njegovo prividno kretanje izgledalo
najnepravilnije u tom smislu da je najvie odstupalo od krune staze.
(itaocu kojem bi moda mnotvo njegovih prorauna izgledalo dosadno,
on je kasnije napisao: Ako vas zamara ovaj jednolini postupak, imajte
milosti prema meni koji sam kroz sve to proao barem sedamdeset puta.)
Pitagora u estom stoljeu prije nove ere, Platon, Ptolomej i svi
kranski astronomi prije Keplera su smatrali da se planeti gibaju po
krunim stazama. Za krunicu se mislilo da predstavlja savren
geometrijski oblik, pa se i za planete, smjetene visoko na nebu, daleko od
zemaljske pokvarenosti takoer vjerovalo da su na neki mistian nain
savreni. Galileo, Tycho i Kopernik svi su takoer, bili uvjereni u
jednoliko, kruno gibanje planeta, a Kopernik je ak tvrdio da mozak
staje pri pomisli na neku drugu mogunost, budui da bi bilo nedostojno
pretpostaviti takvo neto u Stvaranju izvrenom na najbolji mogui nain.
Ovo nasljee natjeralo je Keplera da prvo pokua objasniti podatke
promatranja, zamislivi da se Zemlja i Mars kreu po krunim stazama oko
Sunca.
Nakon trogodinjeg raunanja, povjerovao je da je doao do tonih
vrijednosti za Marsovu krunu stazu, koje su se poklapale s deset Tychovih
promatranja, unutar tonosti od dvije lune minute. Jedan luni stupanj ima
ezdeset lunih minuta a od zenita do obzorja je pravi kut koji ima
devedeset stupnjeva. Prema tome, nekoliko lunih minuta je doista vrlo
mala mjerna vrijednost - naroito za promatranja obavljana bez teleskopa.
Dvije lune minute su petnaesti dio prividnog promjera punog Mjeseca

vienog sa Zemlje. Ali Keplerovo ushienje ubrzo se ugasilo - budui da

su dvije slijedee vrijednosti Tychovih promatranja odstupala od
Keplerove pretpostavljene staze za punih osam lunih minuta:
Boja providnost podarila nam je u Tychou Braheu jednog tako marljivog
promatraa da su njegovi podaci osudili ovaj... proraun s grekom koja
iznosi ak osam minuta: samo je potrebno da sada zahvalna uma
prihvatimo ovaj Boji poklon... Da sam povjerovao da se tih osam minuta
moe zanemariti, onda bih u skladu s tim i prekrojio svoju hipotezu. No,
budui da ih je bilo nemogue zanemariti, reenih osam minuta pokazalo je
put do posvemanje reforme astronomije.

Razlika izmeu krune staze i stvarne staze moe se uoiti samo

tonim mjerenjima i hrabrim prihvaanjem injenica: Univerzum je
ukraen skladnim proporcijama, ali taj sklad mora biti u suglasnosti s
iskustvom. Keplera je pogodilo to to je bio prisiljen da odustane od
zamisli o krunoj stazi, te tako dovede u pitanje svoju vjeru u boanskog
geometra. Odstranivi iz astronomije krugove i spirale, preostala mu je,
prema vlastitim rijeima, samo gomila otpada, svojevrstan izdueni
krug, neto nalik ovalu.
Konano, Kepler je ipak osjetio da je njegova oaranost krugom bila
samoobmana. Zemlja je planet, kao to je Kopernik kazao, a Kepleru je
postalo oito da je ona, opustoena ratovima, boletinama, glau i
nedaama svih vrsta, nekako podalje od savrenstva. Kepler je bio jedan od
prvih ljudi nakon antikog doba koji je predloio da planeti predstavljaju
materijalna tijela sloena od nesavrene grae, kao to je to sluaj sa
Zemljom. A ako su ve planeti nesavreni, zato to onda ne bi bile i
njihove staze? On je uzeo u obzir vei broj ovalnih krivulja, pravio za njih
proraune i odbacio ih, pri emu mu je promaklo i nekoliko aritmetikih
greaka (koje su bile uzrokom da u prvi tren odbaci i toan odgovor), a
zatim, mjesecima kasnije, kada ga je ve poeo obuzimati oaj, primijenio
je formulu za jednu elipsu koja je izvorno bila navedena u Aleksandrijskoj
biblioteci pod imenom svog izumitelja, Apolonija iz Perga. (Apolonijeva
krunica, prim. prev.). Odmah je ustanovio da se ona predivno poklapa s
rezultatima Tychoovih promatranja: Istina prirode, koju sam stalno
odbacivao i tjerao, tajno se provukla na mala vrata, preruivi se da bi bila
prihvaena... Ah, kakva sam samo glupa tikva bio!
Kepler je naao da se Mars kree oko Sunca ne po krunoj, nego po
eliptinoj stazi. Drugi planeti imaju staze koje su znatno manje eliptine od
Marsove tako da Kepler vjerojatno nikada ne bi otkrio pravu prirodu

planetnih gibanja, da ga je Tycho nagovorio da ispita, recimo, Venerino

gibanje. Kod ovakve staze Sunce se ne nalazi u sreditu, ve je po strani, u
jednom od arita elipse. Kada se promatrani planet pribliava Suncu,
brzina mu se poveava, a kada se udaljuje od njega, brzina mu se smanjuje.
Upravo ovakva vrsta gibanja je uzrokom da planeti stalno padaju prema
Suncu, ali i da nikada ne stiu do njega. Keplerov prvi zakon planetnog
gibanja jednostavno glasi: planet se giba po elipsi oko Sunca koje se nalazi
u jednom od arita.
Kod jednolikog krunog gibanja, u jednakim vremenima prelazi se
jednaki kut ili dio luka. Tako, na primjer, potrebno je dva puta vie
vremena da se prevale dvije treine puta po opsegu kruga, nego li jedna
treina. Kepler je za eliptine staze ustanovio da su ti odnosi drukiji: kako
se planet giba po svojoj stazi, on zahvaa male povrine oblika klina ili
trokuta unutar elipse. Kada se nalazi blizu
Sunca, u promatranom vremenu on opisuje veliki luk na stazi, ali
povrina odreena tim lukom nije stoga velika, jer je planet tada blie
Suncu, pa su i kraci klina krai. Kada se, meutim, planet nalazi daleko od
Sunca, on opisuje manji luk u istom vremenu, ali taj luk sada omeuje
povrinu s dva dua kraka klina, upravo zbog toga to je Sunce udaljenije.
Kepler je ustanovio da su dvije spomenute povrine, u stvari, uvijek na
dlaku jednake, bez obzira koliko je koja staza eliptina: izduena, tanka
povrina, koja je karakteristina kad je planet daleko od Sunca, savreno je
jednak kratkoj, zdepastoj povrini, svojstvenoj za vrijeme kada je planet
blie Sunca. To je bio Keplerov drugi zakon planetnog gibanja: planeti
opisuju iste povrine u istim vremenima.
Keplerova prva dva zakona mogu izgledati pomalo daleka i
apstraktna: planeti se kreu po elipsama i opisuju iste povrine u istim
vremenima. Dobro, pa to onda? Kruno kretanje je lake shvatiti. Lako
nam se moe dogoditi da izgubimo iz vida ove zakone, da ih shvatimo kao
puko matematiko mudrovanje, kao neto to je vrlo daleko od
svakodnevnog ivota. Ali to su zakoni kojima se, osim naeg planeta,
pokoravamo i mi sami, prikovani gravitacijom za povrinu Zemlje, dok
jurimo kroz meuplanetarni prostor. Mi se gibamo u skladu sa zakonima
prirode koje je Kepler prvi otkrio. Kad aljemo svemirske letjelice prema
planetima, kod promatranja dvojne zvijezde, kad ispitujemo gibanje
dalekih galaktika - u svim tim sluajevima zamijeujemo da su irom
svemira na snazi Keplerovi zakoni.
Mnogo godina kasnije, Kepler je doao do svog treeg i posljednjeg

zakona planetnog gibanja, zakona koji se odnosi na kretanja vie planeta i

koji tono opisuje kako je ureen mehanizam Sunevog sustava. Ovaj
zakon je on opisao u knjizi pod naslovom Harmonije svijeta. Kepleru je
rije harmonija znaila vie toga: skladnost i ljepotu planetnog gibanja,
postojanje matematikih zakona koji objanjavaju to gibanje - zamisao
koja see sve do Pitagore - pa ak i suglasje u glazbenom smislu,
harmoniju sfera. Za razliku od staza Merkura i Marsa, putanje ostalih
planeta toliko malo odstupaju od krunice da se njihov pravi oblik ne moe
uoiti ak ni na izuzetno tonom dijagramu. Zemlja predstavlja nau
pokretnu platformu s koje promatramo kretanja ostalih planeta u odnosu na
pozadinu dalekih zvijea. Unutranji planeti kreu se brzo po svojim
stazama - iz tog je razloga Merkur upravo tako nazvan: Merkur je, naime
bio glasnik bogova. Venera, Zemlja i Mars gibaju se oko Sunca tim
redosljedom sve sporije. Vanjski planeti, kao to su Jupiter i Saturn, kreu
se sveano i jo sporije, kako to i dolikuje kraljevima i bogovima.
Keplerov trei ili harmonijski zakon izrie da se kvadrati ophodnih
vremena planeta oko Sunca odnose kao tree potencije njihovih prosjenih
udaljenosti od Sunca; to je, naime, planet udaljeniji to se i sporije kree,
ali u skladu s tonim matematikim zakonom: p2 = a3, gdje je p vrijeme
obilaenja planeta oko Sunca, period mjeren u godinama, a a udaljenost
planeta od Sunca, mjereno u astronomskim jedinicama. Jedna
astronomska jedinica, to je udaljenost izmeu Zemlje i Sunca. Jupiter je, na
primjer, udaljen od Sunca okruglo pet astronomskih jedinica, to znai da
a3 iznosi 5x5x5, odnosno 125. Koji je broj dignut na kvadrat najblii broju
125? To je okruglo jedanaest - a jedanaest godina je vrijeme jednog
obilaska Jupitera oko Sunca. Isti raun vrijedi i u sluaju bilo kojeg drugog
planeta, asteroida ili kometa.
Ne zadovoljivi se samo time da izmami od prirode zakone
planetnog kretanja, Kepler se upustio u pokuaj da odgonetne jo temeljniji
uzronik, kao pozadinu svega neki utjecaj Sunca na kinematiku svjetova.
Planeti ubrzavaju kako se pribliavaju Suncu, a usporavaju kako se
udaljavaju od njega. Na odreen nain, dakle, daleki planeti osjeaju
Sunevo prisustvo. Magnetizam takoer djeluje na daljinu - i u trenutku
blistavog nasluivanja zamisli o sveopoj gravitaciji Kepler je izrazio
pretpostavku da je traeni uzronik moda magnetizam:
Moj cilj je da pokaem da nebeski stroj nije u vezi ni sa kakvim boanskim
organizmom, ve prije sa satnim mehanizmom ... u smislu da se gotovo sva
mnogostruka kretanja izvode putem jedne krajnje jednostavne magnetske

sile, ba kao to su kod sata sva gibanja [uzrokovana] zbog sputanja utega.

Magnetizam, dakako, nije isto to i gravitacija, ali Keplerovo

osnovno otkrie nije nita manje izuzetno: prema njegovoj zamisli,
kvantitativni zakoni fizike koji vrijede u sluaju Zemlje predstavljaju
osnovu kvantitativnih zakona fizike koji upravljaju nebom. Bilo je to prvo
nemistiko tumaenje nebeskih kretanja; Zemlja je na taj nain potisnuta u
kozmiku provinciju. Astronomija je, rekao je on, dio fizike. Kepler je
stajao na velikoj povijesnoj prekretnici; posljednji znanstveni astrolog
postao je prvi astrofiziar.
Budui da nije bio sklon lanoj skromnosti, evo kako je sam Kepler
ocijenio svoja otkria:
Ovom simfonijom glasova ovjek moe za manje od jednog sata odsvirati
ono za to bi mu inae bila potrebna cijela vjenost, a u prilici je i da u
maloj mjeri iskusi ushit Boga, Vrhunskog Umjetnika... Slobodno se
preputam toj svetoj razdraganosti... kocka je pala i ja piem knjigu - da je
itaju bilo moji suvremenici, bilo potomstvo, svejedno. Ona e saekati i
cijelo stoljee da dobije itaoca, ba kao to je i Bog ekao est tisua
godina na svjedoka.

Iza izraza simfonija glasova stajalo je Keplerovo uvjerenje da

brzina svakog planeta odgovara odreenoj noti iz latinizirane glazbene
ljestvice popularne u to vrijeme - do, re, mi, fa, sol, la, ti, do. Smatrao je da
su u harmoniji sfera tonovi Zemlje fa i mi, da e Zemlja zauvijek brujati
ove note i da su one u izravnoj vezi s latinskom rijei fames (koja znai
glad, pohlepa - prim. prev.). Bio je miljenja, svakako ne bez razloga, da
Zemlji najvie odgovara upravo ova rije, tako puna bola.
Tono osam dana nakon to je Kepler otkrio svoj trei zakon, u
Pragu je izbio incident kojim je zapoeo tridesetogodinji rat. Ratni kaos
upropastio je ivote milijuna ljudi, meu njima i Keplerov. Jedna zaraza
koju su irili vojnici, odnijela mu je enu i sina, kralj pod ijom se zatitom
nalazio bio je svrgnut, a luteranska crkva ga je ekskomunicirala zbog
beskompromisnog individualizma u pitanjima vjerske doktrine. Kepler je
ponovo izbjeglica. Sukob koji su i katolici i protestanti proglasili za sveti
rat, bio je vie iskoritavanje religijskog fanatizma da bi se neki ljudi
domogli zemlje i vlasti. U prolosti su se borbe obino zavravale kada bi
zaraeni velmoe iscrpli zalihe. Ali sada, organizirana pljaka primjenjena
je kao sredstvo da se vojske zadre na bojnom polju. Primitivni itelji
Evrope bespomono su promatrali kako se plugovi, pritke i kose doslovce
prekivaju u maeve i koplja.11

Mrane i paranoine glasine irile su se u valovima zemljom,

ubirajui rtve naroito meu bespomonima. Najee rtve bile su starice
koje su ivjele same: njih su optuivali da su vjetice. Keplerova majka
bila je u koari odnijeta usred noi. U Keplerovom malom rodnom gradiu
Weil der Stadtu, svake godine, izmeu 1615. i 1629, u prosjeku su tri ene
stavljane na muke i pogubljene kao vjetice. A Katarina Kepler je bila
svadljiva i angrizava starica. Bez dlake na jeziku prepirala se s lokalnim
plemstvom, a bavila se i prodajom sredstava za spavanje, pa ak moda i
halucinogenih droga, kako to danas ine meksike curanderas. Siroti
Kepler je povjerovao da je on dijelom krivac majinog hapenja.
Povod tome bila je injenica da je Kepler napisao jedno od prvih
znanstveno-fantastinih djela, ija je svrha bila da se objasni i popularizira
znanost. Naslov knjige glasio je Somnium, (San). U njoj je zamislio
putovanje na Mjesec: svemirski putnici su s Mjeseca promatrali kako se
predivni planet Zemlja lagano okree na nebu iznad njih. Ako promijenimo
perspektivu, shvatit emo kako svjetovi doista funkcioniraju. U Keplerovo
vrijeme, jedna od najozbiljnijih primjedbi na raun hipoteze da se Zemlja
okree bila je injenica da ljudi ne osjeaju to kretanje. U Somniumu pisac
je pokuao Zemljinu rotaciju uiniti jasnom, dramatinom, shvatljivom:
Sve dok mnotvo ne pravi pogreke... ja elim da sam na njegovoj strani.
Zato se i silno trudim to objasniti to veem broju ljudi. (Drugom
prilikom napisao je u jednom pismu: Nemojte me potpuno osuditi na
jednoline matematike proraune - ostavite mi vremena za filozofska
razmiljanja, moju jedinu radost.12)
Pronalaskom teleskopa postalo je mogue ono to je Kepler nazivao
lunarna geografija. U Somniumu se opisuje Mjesec ispunjen planinama i
dolinama, ali i upljikav, kao da je sav izbuen rupama i dugim spiljama,
ime se misli na lunarne kratere koje je Galilej malo prije toga otkrio
prvim astronomskim teleskopom. Kepler je takoer zamislio da na
Mjesecu ima itelja koji su se dobro prilagodili surovim uvjetima tamonje
okoline. Opisao je laganu rotaciju Zemlje, promatranu s lunarne povrine,
a pretpostavio je i da obrisi kopna i oceana naeg planeta ine izvjesnu
asocijativnu sliku kao i nama lik ovjeka na Mjesecu. Dodir june
panjolske i sjeverne Afrike kod Gibraltarskog tjesnaca oslikao je kao
mladu enu u lepravoj haljini koja se sprema da poljubi svog dragog premda meni to prije slii na trljanje noseva.
Zbog duine lunarnog dana i noi Kepler je opisao vrlo surovu klimu
i krajnje naglo smjenjivanje izuzetne vruine i hladnoe na Mjesecu, to je

posve tono. Dakako, nije imao u svemu pravo. Vjerovao je, na primjer, da
tamo postoji obilna atmosfera, da ima oceana i stanovnika. Najzanimljivije
je njegovo vienje nastanka lunarnih kratera, koji Mjesec, prema njegovim
rijeima, ine slinim licu djeaka, koji je prebolio velike boginje.
Ispravno je tvrdio da su krateri prije udoline nego breuljci. Prilikom
vlastitih promatranja zapazio je bedeme koji okruuju mnoge kratere, te
postojanje sredinjeg iljka. Pomislio je da pravilan kruni oblik kratera
ukazuje na takav stupanj reda koji se moe objasniti jedino utjecajem
inteligentnog ivota. Nije mu palo na pamet da bi pad velikih kamenih
gromada s neba napravio kruna udubljenja savreno simetrina u svim
pravcima kako su zapravo i nastali mnogi krateri na Mjesecu i drugim
terestrikim planetima. Umjesto toga, on je pretpostavio postojanje neke
rase kadre da gradi udubljenja na Mjeseevoj povrini. Ta rasa mora biti
mnogobrojna, pa dok jedna grupa njih koristi jedno udubljenje, ve druga
radi drugo. Protiv primjedbi da su tako veliki graditeljski pothvati
nevjerojatni, Kepler je suprotstavljao primjer egipatskih piramida i Velikog
kineskog zida, koji se danas doista mogu zamijetiti sa satelitske staze oko
Zemlje. Ideja da geometrijski red odaje prisustvo inteligencije, imala je
glavnu ulogu u Keplerovu ivotu. Njegova pretpostavka o lunarnim
kraterima je jasni nagovjetaj kasnijih nedoumica oko Marsovih kanala
(vidjeti peto poglavlje). Naprosto je nevjerojatno da je promatraka potraga
za vanzemaljskim ivotom poela u istoj generaciji koja je doivjela i
pronalazak teleskopa, te da je u to traganje krenuo najvei teoretiar svoje
epohe.
Dijelovi Somniuma oigledno su bili autobiografski. Glavni junak, na
primjer, posjeuje Tychoa Brahea. Njegovi roditelji bavili su se prodajom
ljekarija, a majka mu je odravala veze s duhovima i demonima, od kojih
mu je jedan konano podario sredstvo za putovanje na Mjesec. Somnium
nam jasno stavlja do znanja, premda mnogi Keplerovi suvremenici za to
nisu imali razumijevanja, da se u snu povremeno mora dopustiti sloboda
izmiljanja i takvih stvari koje nikada nisu postojale u svijetu ulnih
utisaka. Znanstvena fantastika bila je nova ideja u vrijeme
tridesetogodinjeg rata, pa su Keplerovu knjigu upotrijebili kao dokaz da
mu je majka vjetica.
Iako usred drugih tekih osobnih potekoa, Kepler je pohitao u
Wiirttemberg, gdje je svoju sedamdeset etverogodinju majku naao
okovanu u protestantskoj svjetovnoj tamnici, gdje je, kao i Galilej u
katolikom zatvoru, bila izloena prijetnji stavljanja na muke. On se

smjesta bacio na posao da kao znanstvenik pronae prirodna objanjenja za

razne dogaaje i pojave na kojima se zasnivala optuba da mu je majka
vjetica, raunajui tu i neka laka fizika oboljenja, iju su pojavu graani
Wiirttemberga pripisali njenim inima. Istraivanje je bilo uspjeno - bio je
to, kao i u mnogim drugim prilikama u njegovom ivotu, trijumf razuma
nad praznovjerjem. Majka mu je na kraju bila prognana, uz prijetnju da e
biti pogubljena ako se ikada vrati u Wrttemberg; a Keplerova nadahnuta
obrana navela je, ini se, vojvodu da izda dekret kojim se ubudue
zabranjuju sudski progoni zbog vjetica u nedovoljno dokazanim
sluajevima.
Ratne nedae iscrple su gotovo sve Keplerove novane izvore, tako
da je on posljednje godine ivota proveo u prilino tekim uvjetima,
moljakajui za novac i pokrovitelje. Slagao je horoskope za vojvodu od
Wallesteina, kao i ranije za Rudolfa II, a posljednje godine proveo je u
jednom leskom gradu, pod upravom Wallensteina. A grad se zvao Sagan.
Sam je sastavio epitaf za svoj grob: Mjerih nebesa, sada sjene mjerim.
Um mi visinama teae, tijelo na zemlji prikovano osta. Keplerov grob,
meutim, nestao je u pustoenjima tridesetogodinjeg rata. Kada bi mu se
sad podigao spomenik, na njemu bi moglo pisati, u spomenu na Keplerovu
znanstvenu hrabrost: Vie je volio i najteu istinu od najdrae iluzije.
Johann Kepler je vjerovao da e jednoga dana postojati nebeski
brodovi sa jedrima prilagoenim svemirskim vjetrovima, da e ploviti
nebom puno istraivaa koji se nee bojati ogromnosti prostora. I doista,
ti istraivai, ljudi i roboti, koriste danas kao nepogreive vodie na
svojim putovanjima kroz ogromnost prostora tri zakona planetnog kretanja
koja je Kepler otkrio tokom ivota ispunjenog osobnim nedaama i
ushienjem prema otkriima.
***
ivotna elja Johanna Keplera, shvatiti kretanje planeta, razumijeti
harmoniju neba, ostvarila se trideset est godina nakon njegove smrti u
djelu Isaaca Newtona. Newton se rodio na boi 1642. godine. Majka mu
je ispriala mnogo godina kasnije, da je bio tako sitno novoroene da je
mogao stati u kriglu od etvrt galona. Boleljiv, osjeajui se naputen od
roditelja, angrizav, nedrutven, bez ikakvog seksualnog iskustva do kraja
ivota, Isaac Newton bio je moda najvei znanstveni genij koji je ikada
ivio.
Jo kao mladi Newton je razbijao glavu oko tako nebitnih pitanja
kao to su: da li je svjetlost tvar ili neki usputni dogaaj, ili kako sila

tee moe djelovati kroz vakuum. Rano je zakljuio da je konvencionalno

kransko vjerovanje u sveto trojstvo bilo rezultat pogrenog itanja
Svetog pisma. Prema njegovom biografu Johnu Maynardu Keynesu:
On je u stvari bio idovski monoteist Maimonidesove kole. Do ovog
zakljuka doao je ne na osnovu takozvanog racionalnog ili skeptikog
miljenja, ve iskljuivo na osnovu interpretacije izvornog starozavjetnog
teksta. Bio je uvjeren da objavljeni dokumenti nikako ne podravaju uenje
o svetom trojstvu koje je proizalo iz kasnijih falsifikata. Obznanjeni bog
bijae samo jedan bog. Ali to je bila strana tajna, koju je Newton krajnjom
mukom krio cijelog ivota.

Slino Kepleru ni on nije bio imun na praznovjerja svog vremena i

esto se susretao s misticizmom. U stvari, najvei dio Newtonovog
intelektualnog razvoja protekao je u znaku natezanja izmeu racionalizma i
misticizma. Na sajmu u Stourbridgeu 1663. godine, kada mu je bilo
dvadeset godina, kupio je jednu knjigu o astrologiji, potaknut pukom
radoznalou da vidi to je to, to ima u tome. Poeo je itati sve dok nije
doao do jedne ilustracije, koju nije mogao razumijeti jer nije znao
trigonometriju. To ga je nagnalo da nabavi knjigu o trigonometriji, ali je
ubrzo ustanovio da nije u stanju pratiti geometrijske rasprave. Zbog toga je
naao jedan primjerak Euklidovog djela Osnove geometrije i poeo itati.
Dvije godine kasnije izmislio je diferencijalni raun.
Kao student, Newton je bio oaran svjetlou, doslovce opinjen
Suncem. Upustio se, naime, u opasan pokus dugotrajnog promatranja
Sunca u ogledalu:
Nakon nekoliko sati doveo sam oi u takvo stanje, da je bilo dovoljno da
samo bacim pogled na neki svijetli predmet pa da vidim Sunce pred sobom,
tako da se nisam usuivao ni pisati, ni itati; da povratim sposobnost vida,
zatvarao sam se po tri dana u potpuno zamraenu sobu i na svaki nain
nastojao odvratiti ak i misli od Sunca. Kad god bi mi ono palo na um,
odmah bi mi pred oima zasjala njegova slika, premda sam bio u tami.

Godine 1666. dvadeset trogodinji Newton bio je student na

sveuilitu u Cambridgeu, kada ga je izbijanje neke zaraze prisililo da
provede cijelu godinu u dokolici, u izoliranom selu Woolsthorpe gdje se
rodio. Tu se pozabavio pronalaenjem diferencijalnog i integralnog rauna,
doao je do kljunih otkria o prirodi svjetlosti i postavio temelj teoriji
ope gravitacije. Jedina godina slina ovoj u povijesti fizike bila je
Einsteinova udesna godina, 1905. Kada su ga upitali kako je uspio doi
do svih tih nevjerojatnih otkria, Newton je jednostavno odgovorio:
Razmiljajui o njima. Njegovo djelo je tako znaajno da mu je profesor

na Cambridgeu, Isaac Barrow, ustupio katedru za matematiku pet godina

nakon povratka mladog studenta na sveuilite.
Evo kako je Newtona, kao ovjeka zalog u peto desetljee ivota,
opisao njegov sluga:
Nikada nisam imao prilike da ga vidim kako se odmara ili neim zabavlja,
ili da izjae pa ode malo na zrak, nikada nije krenuo u etnju, nikada nije
otiao na kuglanje ili neku drugu vjebu; smatrao je izgubljenim sve one
rijetke sate kada nije bio zaposlen svojim studijama koje su mu bile toliko
vane da je sobu naputao gotovo samo kada je imao termine [za
predavanja]... Na alost, na njegovim predavanjima bilo je malo slualaca,
a jo manji broj njih ga je razumio tako da mu se esto dogaalo da, zbog
izostanka slualaca, predaje zidovima.

I Keplerovi i Newtonovi studenti nikada nisu shvatili kakvu su

priliku propustili...
Newton je otkrio zakon inercije, tenju tijela koje se kree da nastavi
to kretanje pravocrtno, sve dok ga neka vanjska sila ne skrene s puta.
Mjesec bi, zakljuio je Newton, odletio po pravcu tangencionalnom na
njegovu stazu, da nema jedne druge sile koja mu stalno zakrivljuje stazu u
gotovo savren kruni oblik, privlaei ga prema Zemlji. Tu silu Newton je
nazvao gravitacija i pretpostavio da ona djeluje na udaljenost. Nema nieg
opipljivog fizikog to povezuje Zemlju i Mjesec; pa ipak, na planet
stalno privlai svoj prirodni satelit prema sebi. Primijenivi trei Keplerov
zakon Newton je matematikim putem odgonetnuo prirodu gravitacione
sile.13 On je pokazao da ista sila koja privlai jabuku prema tlu takoer dri
Mjesec na njegovoj stazi, odnosno objanjava kruenja nedavno otkrivenih
Jupiterovih satelita po njihovim putanjama oko dalekog planeta.
Stvari su padale prema dolje od pamtivijeka. Tokom cijele ljudske
povijesti vjerovalo se da Mjesec krui oko Zemlje. Newton je bio prvi
ovjek koji je shvatio da je uzrok ovih dviju razliitih pojava jedna te ista
sila. Upravo zato i rije opa u Newtonovom je zakonu ope gravitacije.
Isti zakon gravitacije vrijedi bilo gdje u svemiru.
To je pravilo recipronih kvadrata. Gravitaciona sila, naime, opada s
kvadratom udaljenosti. Ukoliko se udaljenost izmeu dva tijela dvostruko
povea, gravitaciona sila koja ih privlai past e tada na samo etvrtinu
prijanje vrijednosti. Ako se udaljenost izmeu njih udesetostrui, sila tea
e tada biti manja u odnosu na prvobitnu za 102, odnosno stotinu puta.
Oito je da gravitaciona sila mora slabiti s udaljenou. Ako bi bilo
obratno, odnosno ako bi rasla s poveanjem udaljenosti, onda bi najjae

djelovala na najudaljenija tijela, to bi, smatram, imalo za posljedicu da

sveukupna svemirska materija zapone hrliti prema jednoj sredinjoj
kozmikoj hrpi. Dakle, gravitacija slabi s poveanjem udaljenosti pa zbog
toga neki komet ili planet putuju sve sporije to su dalje od Sunca, odnosno
sve bre to su mu blie; drugim rijeima, gravitacija se sve slabije osjea
kako se poveava udaljenost od Sunca.
Sva tri Keplerova zakona o gibanju planeta mogu se izvesti iz
Newtonovih principa. Keplerovi zakoni bili su empirijski, temeljeni na
paljivim i mukotrpnim promatranjima Tychoa Brahea. Newtonovi zakoni,
naprotiv, bili su teorijski, zapravo prilino jednostavne matematike
apstrakcije iz kojih bi se u krajnjoj liniji mogli izvesti i rezultati svih
Tychoovih mjerenja. Polazei od tih zakona, s neskrivenim ponosom
napisao je Newton u knjizi Principia: Sada mogu pokazati okvir u kojem
djeluje Sistem Svijeta.
Kasnije u ivotu, Newton je postao predsjednik Kraljevskog drutva,
udruenja znanstvenika, i majstor Kovnice novca, uloivi silan trud da
sprijei sve rasprostranjeniju pojavu krivotvorenja novca. Istodobno, bivao
je sve povueniji i hirovitiji; odluio je da napusti ona znanstvena
nastojanja koja su ga dovodila do prepirki s drugim znanstvenicima i to
uglavnom u pogledu prava prvenstva; s tim u vezi, mogle su se uti glasine
da je Newton pretrpio neto to bi se moglo nazvati varijantom nervnog
sloma sedamnaestog stoljea. No, sve ga to nije sprijeilo da nastavi
neprekidne pokuse na granici izmeu alkemije i kemije, a neki noviji
nalazi upuuju na mogunost da ono od ega je patio nije bila toliko neka
psihogena boljka, ve vjerojatnije trovanje tekim metalima zbog stalnog
unoenja u organizam malih koliina arsena i ive. Meu tadanjim
kemiarima, naime, bio je rasprostranjen obiaj da se kao analitiko orue
koristi ulo okusa.
No, unato svemu tome, njegove raskone intelektualne snage
nimalo nisu slabile. Godine 1696. vicarski matematiar Johann Bernoulli
izazvao je svoje kolege da rijee jedan jo nerijeeni problem, nazvan
brahistokronski; rije je o odreivanju najkrae krivulje po kojoj bi se neko
tijelo, samo pod djelovanjem gravitacije, spustilo iz vie u niu toku u
najkrae vrijeme. Bernoulli je prvo odredio rok od est mjeseci za rjeenje
ovog problema, ali ga je kasnije poveao na godinu dana na zahtjev
Leibnitza, jednog od vodeih znanstvenika tog vremena i ovjeka koji je
nezavisno od Newtona takoer stvorio diferencijalni i integralni raun.
Izazov je bio uruen Newtonu u etiri sata poslijepodne 29. sijenja 1697.

godine. Prije odlaska na posao slijedeeg jutra, on je izmislio ve itavu

jednu novu granu matematike, takozvani varijacioni raun, kojeg je
primijenio na rjeavanju brahistokronskog problema; rjeenje je odmah
poslao i ono je bilo objavljeno, ali - na Newtonov izriit zahtjev nepotpisano. No, blistavost i originalnost rjeenja nesumnjivo su
pokazivale na identitet autora. Kada je Bernoulli vidio rjeenje, komentirao
ga je ovim rijeima: Lava prepoznajemo po pandama. Newtonu je tada
bilo pedeset i pet godina.
Njegovo glavno intelektualno zanimanje tih posljednjih godina
ivota bilo je usklaivanje i kalibriranje kronologija drevnih civilizacija,
uglavnom prema zapisima drevnih povjesniara Manetona, Strabona i
Eratostena. U njegovom posljednjem, posthumno objavljenom djelu,
Ispravljene kronologije drevnih kraljevstava, nailazimo na esta
astronomska kalibriranja povijesnih dogaaja; tu se takoer spominje
arhitektonska rekonstrukcija Salamonovog hrama; tu je i izazovna tvrdnja
da su sva zvijea sjeverne hemisfere dobila nazive prema likovima,
artefaktima i zbivanjima iz starogrkog mita o Jazonu i argonautima; zatim
zanimljiva pretpostavka da su bogovi svih civilizacija, uz jedini izuzetak
Newtonove civilizacije, naprosto bili drevni kraljevi i junaci koje su
kasnija pokoljenja proglasila za boanstva.
Kepler i Newton su bili nosioci jednog od odlunih preokreta u
ljudskoj povijesti: otkrie da cijelom prirodom upravljaju u naelu
jednostavni matematiki zakoni; da su ista pravila primijenjiva na Zemlji i
na nebu; da postoji svojevrsna suglasnost izmeu naina na koji mi
mislimo i naina na koji svijet funkcionira. Oni su visoko cijenili tonost
podataka promatranja, a izvanredna tonost njihovog predvianja kretanja
planeta uvjerljivo je dokazala da ovjek moe neoekivano duboko
proniknuti u tajne kozmosa. Naa suvremena civilizacija, na pogled na
svijet i nae sadanje istraivanje svemira proizlaze iz njihovih
genijalnosti.
Newton je ljubomorno uvao svoja otkria i estoko se prepirao sa
svojim kolegama znanstvenicima. Nita mu nije smetalo da prieka
desetljee ili dva nakon otkria pravila recipronih kvadrata pa da ga tek
onda objavi. Ali pred velianstvenou i sloenou prirode on je, poput
Ptolemeja i Keplera, bivao ushien i ponizno skroman. Neposredno prije
smrti napisao je slijedee: Ne znam kakav se inim svijetu; ali sebi
izgledam poput kakva djeaka koji se igra na obali mora, zabavljajui se da
tu i tamo nae neki glatki oblutak ili neku neobino lijepu koljku dok se

preda mnom, jo uope neotkriven, stere veliki ocean istine.

4.
RAJ I PAKAO
Devet svjetova se sjeam.
Islandska Edda Snorri Sturlusona, 1200.
Postali smrt, unitava svjetova.
Bhagavad-gita
Vrata neba i pakla su susjedna i jednaka.
Nikos Kazanlzakis, Posljednje Kristovo iskuenje
Zemlja je divan i uglavnom miran svijet. Stvari se na njoj mijenjaju,
ali polako. Moemo proivjeti cijeli ivot a da nikada osobno ne doivimo
prirodnu nedau sitniju od oluje. Zbog toga smo postali spokojno oputeni,
bezbrini. No u povijesti prirode zapisi su jasno itljivi. Svjetovi su, priaju
nam oni, bivati opustoeni. ak smo i mi, ljudi, od nedavno stekli tehniku
sposobnost sumnjive vrijednosti da sami izazivamo svoje nesree, i
namjerne i nehotine. Na povrinama drugih planeta, gdje su se sauvali
tragovi prolosti, ima brojnih dokaza velikih katastrofa. Sve je to pitanje
vremenske skale. Neki dogaaj, koji hi bio nezamisliv u stotinu godina,
moe biti neizbjean u sto milijuna godina. ak i na Zemlji - ak i u naem
stoljeu - zbili su se neobini prirodni dogaaji.
U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1908. godine, u srednjem Sibiru,
jedna je divovska plamena kugla viena kako brzo prelazi nebom. Tamo
gdje je dodirnuta obzor odigrala se ogromna eksplozija. Ona je sravnila sa
zemljom oko dvije tisue kvadratnih kilometara ume i spalila mnogu
tisua stabala u plamenom blijesku blizu mjesta udara. Eksplozija je
proizvela i atmosferski udarni val koji je dva puta obiao Zemlju. itava
dva dana nakon toga bilo je toliko fine praine u atmosferi da su se usred
noi mogle itati novine pri difuznoj svjetlosti na ulicama Londona, deset
tisua kilometara dalje.
Vlada carske Rusije nije pridavala mnogo vanosti ispitivanju
jednog tako beznaajnog dogaaja, koji se, uostalom, zbio tamo daleko
meu zaostalim tunguskim narodom Sibira. Tek je deset godina nakon

revolucije stigla napokon jedna ekspedicija, ispitala tlo i prikupila izjave

oevidaca. Evo nekih izvjetaja koje je ekspedicija sa sobom donijela:
Rano ujutro, dok su svi jo spavali u atoru, on je najednom bio dignut u
zrak zajedno sa svima koji su bili u njemu. Kada su pali natrag na zemlju,
svi su zadobili masnice od udarca, a Akulina i Ivan su ak izgubili i svijest.
Kada su doli k sebi, zauli su silnu buku, a uma je oko njih gorjela i bila
veim dijelom opustoena.
Sjedio sam na trijemu kue trgovake stanice u Vanovari u vrijeme doruka
i gledao prema sjeveru. Upravo sam prihvatio sjekiru da nabijem obrue na
jednoj bavi, kad iznenada ... nebo se rascjepilo na dvoje, a visoko iznad
ume cijelo sjeverno podruje neba izgledalo je kao prekriveno
plamenom... U istom trenutku osjetio sam silnu vrelinu, kao da mi je
koulju zahvatio plamen ... Poelio sam da je svuem sa sebe i odbacim, ali
u tom trenutku nebom se prolomio prasak i uo silan tropot. Bio sam
odbaen na tlo oko tri saenja [priblino est metara - prim. prev.] od
trijema i za trenutak sam izgubio svijest. Moja ena je istrala i uvukla me
u kolibu. Tresku je slijedila buka, kao kamenje kad pada s neba ili kao
pucnjava topova. Zemlja se tresla a kako sam leao na tlu, pokrio sam
glavu, bojei se da me ne pogodi neki kamen. U trenutku kada se nebo
otvorilo, topli je vjetar, kao da je iz topova, zapuhao sa sjevera mimo
koliba. Ostavljao je svoj trag na tlu ...
Kada sam sjeo u namjeri da dorukujem pokraj mog pluga, uo sam
iznenada praskanje kao pri pucanju topova. Konj mi se srui na koljena. Sa
sjeverne strane iznad ume iknuo je plamen... Tada spazih da je vjetar
povalio jele i pomislih na uragan. Uhvatih obim rukama drke pluga, da ga
uragan ne odnese. Vjetar je bio tako snaan da je podizao komade tla s
povrine, a zatim je uragan poeo tjerati vodeni zid uz Angaru. Jasno sam
ga zamijetio budui da je moja zemlja bila na obronku brda.
Tutnjava je toliko prestraila konje da su neki u panici poeli galopirati,
vukui plugove za sobom na sve strane, a neki su se jednostavno sruili.
Tesari su se nakon prvog i drugog praska poeli zaprepateno kriati, a
kada je odjeknuo i trei prasak popadali su s graevine na hrpu pilovine.
Neki su bili toliko oamueni i prestravljeni, da sam ih morao umirivati i
tetoiti. Svi smo napustili posao i otili u selo. Tamo je na ulice izala
gomila ljudi i svi su uasnuti priali o neobinoj pojavi.

Bio sam u polju... upravo sam upregnuo jednog konja i poeh drugoga
vezati za drljau, kada najednom, s desne strane, zauh neto poput otrog
pucnja. Odmah sam se okrenuo i ugledao jedan izdueni, plamtei predmet
koji je letio nebom. Prednji dio bio mu je znatno iri od repa, a njegova je
boja bila poput vatre viene danju. Bio je mnogo puta vei od Sunca, ali i
znatno tamniji, tako da sam ga mogao promatrati golim okom. Iza plamena
vuklo se neto to je izgledalo poput praine. Bilo je razbijeno u male
pramenove, a plave pruge su ostajale iza plamenih jezika. im je taj vatreni
predmet nestao, zaulo se praskanje bunije od grmljavine topova, osjealo
se kako zemlja drhti, a prozori na kolibi su se tresli.
... Prala sam vunu na obali rijeke Kan. Iznenada se zaula buka slina
snanom lepetu krila prestraene ptice... a uz rijeku je nadoao nekovrsni
val. Nakon toga stigao je jedan gromki prasak, toliko snaan da je jedan od
radnika ... pao u vodu.

Ova znaajna pojava nazvana je tunguski dogaaj. Neki

znanstvenici su predloili da je uzrokovan komadom antimaterije koji je
doao iz svemira, anihilirao se u dodiru s obinom materijom Zemlje,
nestajui u obliku blijeska gama-zraka. No odsustvo radioaktivnosti na
mjestu udara ne podrava ovo objanjenje. uli su se i prijedlozi da je to
jedna mini crna jama prola kroz Zemlju, ula u Sibiru, a izala na
suprotnoj strani Zemlje. Ali dokumentacije o atmosferskim udarnim
valovima ne spominju da je neko tijelo uz silan prasak izletjelo iz
sjevernog Atlantika kasnije toga dana. Moda je to bio svemirski brod neke
nepojmljivo razvijene izvanzemaljske civilizacije koji se sruio zbog
nepopravljivog tehnikog kvara u zabiti jednog stranog planeta. Ali na
mjestu sudara nema ni traga nekom svemirskom brodu. Sve ove
pretpostavke doista su nabaene, neke vie ili manje ozbiljno. Ni jednu od
njih, meutim, ne podravaju injenice. Kljuni podatak o tunguskom
dogaaju je silna eksplozija, enormni udarni val i umski poar ogromnih
razmjera, a ipak nema udarnog kratera na licu mjesta. ini se da postoji
samo jedno objanjenje u skladu sa svim ovim injenicama: godine 1908.
komad nekog kometa udario je u Zemlju.
U ogromnim prostorima izmeu planeta nalaze se mnoga tijela, neka
su kamena, neka metalna, neka od leda, a neka dijelom graena od
organskih molekula. Veliine su od zrnaca praine pa sve do blokova
nepravilnog oblika dimenzija drave Nikaragve ili Butana. Ponekad,
sluajno, nalete na neki planet. Tunguski dogaaj vjerojatno je bio

uzrokovan komadom nekog ledenog kometa promjera oko sto metara - to

je veliina nogometnog igralita - teine milijun tona, koje se kretalo
brzinom od oko trideset kilometara u sekundi, odnosno preko sto tisua
kilometara na sat.
Ako bi se ovakav sudar dogodio danas, on bi se, naroito u prvom
trenutku panike, mogao pogreno protumaiti kao nuklearna eksplozija.
Udarac kometa i plamena kugla sliili bi detonaciji nuklearne bombe od
jednog megatona, ukljuivi i atomsku gljivu, uz dvije razlike: ne bi bilo
gamazraenja ni radioaktivnih ostataka. Da li bi, jedan rijedak, ali prirodni
dogaaj, udar poveeg kometnog tijela, mogao izazvati izbijanje
nuklearnog rata? Zamisao udnog scenarija: mali komet pogaa Zemlju,
kao ve milijuni prije njega, a reakcija nae civilizacije je trenutno
samounitenje. Ve samo to moe biti dovoljan razlog da malo detaljnije
upoznamo komete, sudare i katastrofe. Dvadeset drugog rujna 1979.
godine jedan ameriki satelit tipa Vela zabiljeio je, na dodirnom
podruju junog Atlantika i zapadnog dijela Indijskog oceana, snaan
dvostruki blijesak svjetlosti. Prve pretpostavke su glasile da je to bilo tajno
junoafriko ili izraelsko isprobavanje nuklearnog oruja male snage (dva
kilotona, to je estina energije bombe baene na Hiroimu). Politike
posljedice ovakvog ina bile su irom svijeta ocijenjene vrlo ozbiljno. No
to ako je ove blijeskove ipak izazvao udar nekog malog asteroida ili
komada kometa? Budui da ispitivanje iz zraka u blizini blijeskova nije
otkrilo poveanje radioaktivnosti u atmosferi, ovo je doista vrlo vjerojatna
mogunost, a taj dogaaj samo ilustrira kakvim se opasnostima izlaemo, u
eri nuklearnog oruja, zbog nedovoljnog praenja prirodnog bombardiranja
iz svemira.
Komet se sastoji od leda: uglavnom vodenog (H20) leda, malo
metanskog (CH4) i neto amonijanog (NH3). Pri sudaru sa Zemljinom
atmosferom, komet skromne veliine e proizvesti veliku, blistavu,
plamenu kuglu koja e izazvati silni eksplozivni val sposoban da spali
drvee, opustoi ume i zauje se oko cijelog svijeta. Ali on ne bi stvorio i
neki zamjetljiv krater na tlu. Led bi se sav rastopio za vrijeme prolaza kroz
atmosferu. Preostalo bi malo prepoznatljivih dijelova kometa - moda
samo poneto zrnaca iz neledenih dijelova kometne jezgre. Sovjetski
istraiva J. Sobotovi nedavno je otkrio vei broj siunih dijamanata
rasprenih na mjestu tunguskog dogaaja. Ovakvi dijamanti ve su
pronaeni u meteoritima koji se nisu posve raspali pri udaru; nije
iskljueno da ti meteoriti u krajnjoj liniji potjeu od kometa.

Za mnogih vedrih noi, ako strpljivo gledate nebo, primjetit ete

kako neki usamljeni meteor za tren blijesne iznad glave. Ima noi kad
moete vidjeti kiu meteora uvijek u odreene dane svake godine - prirodni
vatromet, zabavnu priredbu neba. Ovi meteori graeni su od zrnaca sitnijih
od sjemena slaice. To nisu nipoto zvijezde-padalice, ve bismo ih prije
mogli nazvati svemirske pahuljice. Na trenutak blijesnu kad uu u
Zemljinu atmosferu, zagriju se zbog trenja i ispare na visini od oko sto
kilometara. Meteori su ostaci kometa.14 Stari kometi koji se esto
zagrijavaju prilikom mnogobrojnih prolaza kraj Sunca, troe se, isparavaju
i raspadaju. Ostaci se raspruju du cijele kometne staze. Tamo gdje ta
staza sijee stazu Zemlje oekuje nas meteorski roj. Jedan dio roja uvijek
je na istom dijelu Zemljine staze, pa se tako meteorska kia moe
promatrati istoga dana svake godine. Trideseti lipnja 1908. godine bio je
dan meteorskog roja Beta Tauridi, koji su u vezi sa Enckeovim kometom.
Tunguski dogaaj je, ini se, izazvan komadom Enckeovog kometa komadom znatno veim od sitnih djelia koji su krivci za iskre i bezopasne
meteorske kie.
Kometi su oduvijek izazivali strah, strahopotovanje i praznovjerje.
Njihova povremena javljanja remetila su predodbu o nepromjenljivom i
boanski ureenom kozmosu. inilo se nevjerojatnim da spektakularna
traka mlijenobijelog plamena, koja je izlazila i zalazila sa zvijezdama iz
noi u no, nije tamo gore iz nekog razloga, da ne donosi neko kobno
predskazanje. Tako se pojavila pomisao da su kometi glasnici nesrea,
proroci bojeg gnjeva - da najavljuju smrt prineva, propast kraljevstava.
Babilonci su mislili da su kometi nebeske brade, a Grci da je to rasuta
kosa, Arapi da se radi o plamteim maevima. U Ptolemejevo vrijeme
kometi su briljivo klasificirani s nazivima grede, trube, lonci - ve
prema svom obliku. Ptolemej je smatrao da kometi donose ratove, vruine
i ope neprilike. Kometi s nekih srednjovjekovnih crtea podsjeaju na
neindentificirana letea raspela. Jedan luteranski nadzornik,
magdeburki biskup Andreas Celichius, objavio je 1578. godine Teoloku
opomenu novog kometa, u kojoj nudi nadahnuto stanovite da je komet
zapravo, gust dim ljudskih grijeha, koji se die svakog dana, svakog sata,
svakog trenutka, obilje poganosti i sagrijeenja koje dolazi pred lice boje i
postaje postepeno tako gusto da stvori komet kovrdavih i vitastih
pramenova kojeg zatim upali vrelinom i plamenom srdba Vrhovnog
Nebeskog Suca. No, drugi su prigovorili da bi nebo neprekidno blistalo
kometima, kada bi oni doista bili dim od grijeha.

Najstariji zapis o pojavi Halleyevog kometa odnosno nekog kometa

uope, nalazimo u kineskoj Knjizi princa Huaija Nana, uesnika u pohodu
kralja Wua protiv oua iz Yina, 1057. godine prije nove ere. Pribliavanje
Halleyevog kometa Zemlji 66. godine je vjerojatno objanjenje izvjetaja
Josipa (Flavija - prim. prev.) o mau koji je visio nad Jeruzalemom itave
godine. Normani su, 1066. godine, takoer bili oevici novog dolaska
Halleyeve repatice. Budui da je to nagovjetaj, prema njihovom uvjerenju,
propasti nekog kraljevstva, ova ih je pojava repatice ohrabrila i na izvjestan
nain ubrzala invaziju Vilima Osvajaa na Englesku. Komet je, kako treba,
zabiljeen i u novinama tog vremena, na goblenu iz Bayeuxa. Godine
1301, Giotto, jedan od osnivaa modernog realistinog slikarstva, bio je
oevidac nove pojave Halleyeve repatice i unio ju je u sliku Kristovog
roenja. Velika repatica iz 1466. godine - jo jedan povratak Halleyeve podigla je silnu paniku u kranskoj Evropi; krani su se, naime, pobojali
da bi bog, koji alje komete, mogao biti na strani Turaka, koji su upravo
tada osvojili Carigrad.
Vodei astronomi esnaestog i sedamnaestog stoljea bili su oarani
kometima, pa su ak i Newtona pomalo uzbudili. Prema Kepleru, kometi
jure kroz svemir poput riba u moru, ali ih Suneva svjetlost raspruje
budui da su im repovi uvijek okrenuti od Sunca. David Hume, u veini
sluajeva nepopustljiv racionalist, barem se zabavljao s pretpostavkom da
su kometi reproduktivne stanice - jajaca i spermatozoidi - planetnih
sustava, odnosno da su planeti proizvodi svojevrsnog meuzvjezdanog
seksa. Jo kao student, prije svog izuma teleskopa s ogledalom, Newton je
proveo mnoge uzastopne besane noi, traei golim okom komete na nebu,
a u to je unio toliko ara, da je pao u krevet od iscrpljenosti. Slijedei
Tychoa i Keplera, Newton je takoer zakljuio da se kometi, vieni sa
Zemlje, ne kreu u naoj atmosferi, kao to su mislili Aristotel i jo neki,
ve da su udaljeniji od Mjeseca, premda i blii nego Saturn. Repatice sjaje
odraavajui Sunevu svjetlost, isto kao i planeti ,a jako se varaju oni koji
misle da su kometi daleko koliko i nepomine zvijezde; da je to sluaj,
kometi ne bi mogli primati nita vie svjetlosti s naeg Sunca, nego to
Zemlja prima s nepominih zvijezda. Newton je jo kazao da se kometi,
slino planetima, gibaju po elipsama: Kometi su svojevrsni planeti koji
krue oko Sunca po vrlo ekscentrinim stazama. Ova demistifikacija, ovo
predvianje pravilnih kometnih staza, potakli su Newtonovog prijatelja
Edmunda Halleya 1707. godine da izrauna kako su kometi iz 1531, 1607.
i 1682. godine bili, u stvari, pojave jednog te istog kometa koji se vraa u

76-godinjim intervalima i iji se naredni dolazak predviao 1758. godine.

I doista, repatica je posluno stigla u predvieno vrijeme pa je posthumno
nazvana po Halleyu. Ovaj komet igrao je zanimljivu ulogu u ljudskoj
povijesti, a vjerojatno e biti i cilj prve svemirske sonde upuene prema
jednom kometu, prilikom povratka te repatice 1986. godine.
Suvremeni planetolozi ponekad tvrde da sudar kometa s planetom
moe znaajno obogatiti planetnu atmosferu. Tako, na primjer, sva voda
koja danas postoji u atmosferi Marsa mogla bi se objasniti nedavnim
padom nekog malog kometa. Newton je smatrao da se materija iz repa
komete rasipa po meuplanetarnom prostoru, da je komete gube, a zatim
malo pomalo gravitacijski privlae oblinji planeti. Vjerovao je da Zemlja
postepeno gubi vodu, koja se troi za vegetaciju, odnosno prilikom
truljenja, ili se pretvara u suhu zemlju ... Ukoliko se tekuina ne bi stalno
nadoknaivala izvana, njena koliina postojano bi opadala i na kraju bi je
sasvim nestalo. Newton je izgleda vjerovao da su i Zemljini oceani
kometnog porijekla, odnosno da je ivot mogu samo zato jer kometna
materija pada na na planet. U trenucima mistikog sanjarenja otiao je jo
korak dalje: Slutim dapae, da uglavnom s kometa potjee duh, taj
najsitniji, ali i najnjeniji i najkorisniji dio naeg zraka, silno potreban da bi
ivot svih stvari ostao s nama.
Godine 1868. astronom William Huggins, ustanovio je identinost
izmeu izvjesnih osobina spektra jednog kometa i spektra prirodnog ili
olefinskog plina. Huggins je pronaao organsku tvar u kometima; u
kasnijim je godinama identificiran u repovima kometa cijan, CN, koji se
sastoji iz jednog ugljikovog i jednog duikovog atoma; posrijedi je radikal
koji stvara cijanide. Kada je Zemlja 1910. godine trebala proi kroz rep
Halleyeva kometa, mnoge je ljude obuzela panika. No oni su previdjeli
injenicu da je rep kometa izuzetno rijedak plin: stvarna opasnost od
otrova u kometnom repu znatno je manja od opasnosti kakvu predstavlja
ak i u 1910. godini, industrijsko zagaenje u velikim gradovima.
No, ova injenica nikoga nije umirila. Evo, na primjer, nekoliko
naslova iz dnevnog lista Chronicle iz San Francisca od 15. svibnja 1910.
godine: Kamera za komet velika kao kua, Dolazak repatice opametio
jednog mua, Kometne zabave sada u modi u New Yorku.
Losaneleski Examiner prihvatio je vedriji stil: Da li vas je repatica ve
cijanizirala? ... Besplatna plinska kupelj za cijelu ljudsku rasu, Bit e to
prava ludnica, Mnogi osjeaju zadah cijana, rtva se penje na drvee,
pokuava telefonirati kometu. Godine 1910. prireivale su se zabave da se

ljudi to vie provesele prije smaka svijeta od otrovnog djelovanja cijana.

Poduzetni ljudi izvikivali su na ulicama prodaju antikometnih pilula i gasmaski, ovo posljednje je bio sablasni nagovjetaj bojnih polja prvog
svjetskog rata.
Neki nesporazumi oko kometa nastavljaju se sve do naeg vremena.
Godine 1957. kao diplomirani student radio sam na Yerkes opservatoriju
pri sveuilitu Chicago. Kasno u no bio sam jednom sam u opservatoriju i
ujem kako telefon uporno zvoni. Javio sam se i zauh glas ovjeka koji je
oito bio dobrano pijan: Mogu l' govorit' s kak'im 'stronomom? Da, ja
sam, izvolite. Mi smo, vidi, ovdje, u Wilmetteu, imamo vrtnu zabavu,
zna, i neto je na nebu. Smijeno je to, da ako gleda pravo u to, nema ga.
Ali, ako ne gleda u njega, tu je. Najosjetljiviji dio mrenjae ne nalazi se,
naime, u sreditu vidnog polja. Zvijezde slabog sjaja i magliaste objekte
moete vidjeti ako malo skrenete pogled od njih. Znao sam da se, jedva
vidljiv u to vrijeme, na nebu nalazi novootkriven Arend-Roland komet i
rekao sam mu da je to to vidi vjerojatno taj komet. Nastupila je duga
stanka, a onda me glas upitao: to ti je pak sad, taj komet? Komet je,
odgovorio sam, gruda promjera jednu milju. Ponovo je nastupila jo
dua stanka, a zatim pozivatelj ree: Zovni ti meni nekog pravog
'stronoma. Kada se Halleyeva repatica ponovo pojavi 1986. godine, pitam
se koji e se politiki voe prestraiti i kakve emo sve nerazboritosti initi
tada.
Planeti se gibaju po eliptinim stazama oko Sunca, no eliptinost tih
staza nije izrazita. Na prvi pogled one se uope ne razlikuju od krunice.
Kometi meutim - a naroito oni dugoperiodini - imaju izrazito izduene,
eliptine staze. Planeti su starosjedioci u unutranjem Sunevom sustavu,
dok su kometi tu novopridolice. Zato su staze planeta gotovo krune i
meusobno jasno odijeljene? Kada bi planeti imali vrlo eliptine staze koje
bi se meusobno presijecale bilo bi prije ili kasnije sudara. U ranoj
povijesti Sunevog sustava bilo je vjerojatno mnogo planeta u procesu
nastajanja. Oni s eliptinim stazama koje su se sjekle bili su vie
podvrgnuti sudaranju pri emu su se unitavali. Za razliku od njih, planeti s
krunim stazama uspijevali su se do kraja formirati i ostajali su poteeni.
Sadanje planetne staze su staze onih koji su preivjeli to sudarno prirodno
odabiranje i doivjeli stabilnu sredovjenost jednog sunevog sustava u
ijim je mladim danima bilo katastrofalnih sudara.
U krajnje vanjskim podrujima Sunevog sustava, u tami daleko iza
planeta, nalazi se ogroman loptasti oblak od bilijun kometnih jezgara koji

krui oko Sunca ne bre od bolida na automobilskoj trci Indianapolis

500.15 Tipian komet nalik je divovskoj snjenoj grudi to se lijeno
okree, a promjer joj je jedan kilometar. Veina ih nikada ne prodre preko
granice koju oznaava Plutonova staza. Ali ponekad, neka zvijezda u
prolazu izazove gravitacionu uzbuenost i komeanje u kometnom oblaku
pri emu se jedna grupa kometa nae na vrlo eliptinim stazama koje ih
vode prema Suncu. Nakon to staza nekog od njih pretrpi dodatnu
promjenu izazvanu gravitacionim susretima s Jupiterom i Saturnom, on se
poinje, jednom u stotinjak godina, kretati prema unutranjem dijelu
Sunevog sustava. Kada se jedan takav komet nae izmeu staza Jupitera i
Marsa, poinje se isparavati. Materija koja iklja iz Suneve atmosfere,
takozvani solarni vjetar, otpuhuje pred sobom estice praine i leda i baca
ih iza kometa formirajui tako zametak repa. Ako bi Jupiter imao samo
jedan metar u promjeru, na komet tada bi bio manji od zrnca praine, ali
bi zato njegov rep, kada se potpuno razvije, bio veliki kao razmak izmeu
svjetova. Kad god bi uao u vidokrug Zemlje, pri svakom od svojih
obilazaka Sunca, on bi izazvao prave plime praznovjerja meu
Zemljanima. No, oni bi konano shvatili da se taj komet ne nalazi u
njihovoj atmosferi, ve tamo meu planetima. Tada bi se prihvatili posla
da izraunaju njegovu stazu. A moda bi jednoga dana uputili kakvo malo
svemirsko vozilo namijenjeno istraivanju ovog posjetioca iz carstva
zvijezda.
Prije ili kasnije kometi e se sudariti s planetima. Zemlju i njenog
pratioca Mjesec, sigurno su obilno bombardirali kometi i mali asteroidi,
ostaci iz razdoblja nastajanja Sunevog sustava. S obzirom na to da ima
znatno vie malih nego velikih tijela, trebalo bi biti i znatno vie sudara s
malim nego s velikim tijelima. Udar neke male kometne mase o Zemlju,
kao to se to zbilo u sluaju tunguskog dogaaja, trebao bi uslijediti
jednom u tisuu godina. No, do sudara s nekim veim kometom, kakav je
Halleyev, trebalo bi doi jednom u milijardu godina.
Kad se jedan mali ledeni komad sudari s nekim planetom ili
mjesecom, ne ostaje izrazitiji oiljak na njihovoj povrini. No, ako je tijelo
krupnije ili ako se preteno sastoji od stijenja, na mjestu udara nastaje
eksplozija koja iskopa poluloptasto udubljenje zvano udarni krater.
Ukoliko nikakav proces ne izravna ili ne ispuni takav krater, on se moe
zadrati milijardama godina. Na Mjesecu gotovo da se uope ne javlja
erozija, tako da kad istraujemo njegovu povrinu nalazimo udarne kratere,
a znatno ih je vie nego to bi se moglo objasniti na osnovu prilino

prorijeene populacije kometnih i asteroidnih gromada koje danas

ispunjavaju unutranji Sunev sustav. Mjeseeva povrina rjeito je
svjedoanstvo o vremenu unitenja svjetova prije vie milijardi godina.
Udarni krateri nisu samo svojstveni Mjesecu. Nalazimo ih irom
podruja unutranjeg Sunevog sustava - od Merkura, najblieg Suncu,
preko oblacima prekrivene Venere, pa do Marsa i njegovih siunih
mjeseci, Fobosa i Deimosa. Ovo su takozvani terestriki planeti, naa
obitelj svjetova manje ili vie slinih Zemlji. Oni imaju vrstu povrinu,
unutranjost im je graena od kamena i eljeza, a atmosfera im je, kako
kod kojeg, u rasponu od gotovo vakuuma pa do tlaka ak devedeset puta
vieg od Zemljine atmosfere. Skupljeni su oko Sunca, izvora svjetlosti i
topline, zbijeni poput kampista oko vatre. Svi ti planeti stari su oko 4,6
milijardi godina. Poput Mjeseca, svaki od njih nosi oiljke iz doba udarnih
katastrofa u ranoj povijesti Sunevog sustava.
No, kad proemo Mars, ulazimo u sasvim drukije podruje - u
carstvo Jupitera i drugih divovskih ili jovijanskih planeta. To su veliki
svjetovi, graeni uglavnom od vodika i helija, uz manje koliine plinova
bogatih vodikom kao to su metan, amonijak i voda. Ne moemo tamo
vidjeti vrstu povrinu, samo atmosferu i raznobojne oblake. To su pravi
planeti, a ne tek sitni i neugledni svjetovi poput Zemlje. Tisuu Zemalja
moglo bi se ugurati u Jupiter. Ako bi neki komet ili neki asteroid pao u
Jupiterovu atmosferu, ne bi se stvorio vidljivi krater, ve bi stvorio samo
privremeni procjep u oblacima. No bez obzira na to ipak znamo da je i
vanjsko podruje Sunevog sustava bilo vie milijardi godina svjedokom
sudara - budui da Jupiter ima veliki sustav od preko tucet mjeseci od kojih
je pet s male udaljenosti ispitala svemirska sonda tipa Voyager. I ovdje
opet nalazimo obilje tragova davnih katastrofa. Kada Sunev sustav
jednom potpuno istraimo, vjerojatno emo pronai tragove sudarnih
katastrofa na svih devet svjetova, od Merkura do Plutona, kao i na svim
manjim mjesecima, kometima i asteroidima.
Teleskopom se sa Zemlje vidi oko deset tisua kratera na strani
Mjeseca okrenutoj Zemlji. Veina ih se nalazi na starom lunarnom visoju
i potjee iz razdoblja zavrnog sraivanja Mjeseca iz meuplanetarnih
krhotina. Imamo zatim i tisuu kratera promjera iznad jednog kilometra u
maria (na latinskom: mora), u nizinskim predjelima koji su, ubrzo nakon
nastanka Mjeseca, bili preplavljeni vjerojatno lavom koja je prekrila ranije
postojee kratere. Prema tome, krateri bi na Mjesecu, grubo procjenjujui,
trebali danas nastajati po stopi od oko 109 godina za 104 kratera, odnosno

105 godina za jedan krater; drugim rijeima, sto tisua godina izmeu dva
nastanka kratera. A kako je prije nekoliko milijardi godina moralo biti vie
meuplanetnih krhotina nego to ih ima danas, moda emo mi morati
ekati due od sto-tisua godina da vidimo stvaranje jednog kratera na
Mjesecu. Budui da je povrina Zemlje vea od povrine Mjeseca, za
nastanak udarnog kratera promjera jednog kilometra na naem planetu
trebali bismo u prosjeku ekati deset tisua godina. Budui da je
ustanovljeno da je meteorski krater iz Arizone udarni krater od oko
kilometar promjera star dvadeset do trideset tisua godina, promatranja na
Zemlji se, dakle, slau s ovim grubim proraunima. Sadanji sudar kakvog
malog kometa ili asteroida s Mjesecom mogao bi stvoriti trenutnu
eksploziju dovoljno sjajnu da se vidi sa Zemlje. Moemo zamisliti kako
nai preci, promatraju nebo neke daleke noi prije sto tisua godina, kada
se odjednom s neosvjetljenog dijela Mjeseca die neobian oblak, obasjan
zrakama Sunca. No, ne bismo oekivali da se ovakav dogaaj zbio u
povijesno doba. anse za tako neto su jedan prema sto. Unato tome,
meutim, postoji jedan povijesni izvjetaj u kojem se moda opisuje
stvarni pad nekog nebeskog tijela na Mjesec, vien sa Zemlje golim okom:
naveer 5. lipnja, 1178. godine, pet britanskih monaha izvjestili su o neem
izuzetnom to je kasnije zabiljeeno u kronici Gervazija iz Canterburya
koji se smatra za vrlo pouzdanog izvjestitelja o politikim i kulturnim
zbivanjima svog vremena. Ovaj je kroniar zapisao, nakon razgovora s
oevicima koji su se zakleli u istinitost svoje prie:
Bio je blistavi, mladi Mjesec i kao obino u toj etvrti rogovi mu bijahu
okrenuti prema istoku. Najednom, gornji rog se raskolio na dvoje; Iz
sredita rascjepa suknula je plamtea buktinja, bljujui vatru, vreli ugljen i
iskre.

Astronomi Derral Mulholland i Odile Calame izraunali su da bi

sudar na povrini Mjeseca izazvao oblak praine izbaen na nain koji bi
odgovarao opisu kenterberijskih monaha.
Ako se takav sudar dogodio prije samo osam stotina godina, krater bi
trebao biti jo vidljiv. Erozija je na Mjesecu posve slaba, zbog nedostatka
zraka i vode, tako da su ak i mali krateri, stari nekoliko milijardi godina,
jo relativno dobro ouvani. Na osnovu podataka iz Gervazijevog opisa
mogue je odrediti podruje Mjeseca na kojeg se odnosi promatranje.
Udari stvaraju zrake, pravolinijske pruge fine praine rasute prilikom
eksplozije. Ove zrake su u vezi s najmlaim kraterima na Mjesecu - onima,
na primjer, koji su dobili nazive prema Aristarhu, Koperniku i Kepleru.

Premda su krateri otporni prema slaboj Mjeseevoj eroziji, zrake to nisu

budui da su one vrlo fina rasijana praina. Kako vrijeme prolazi, ak i pad
mikrometeorita - fine praine iz svemira - raspruje i pokriva zrake i one
postepeno nestaju. Zrake su, dakle, znamenje mlaih udara.
Strunjak za meteorite Jack Hartung ustanovio je da se jedan vrlo
nedavni mali krater, izrazito svjeeg izgleda i s uoljivim sistemom zraka,
nalazi tono u onom podruju Mjeseca o kojem su izvjestili kenterberijski
monasi. Ovaj krater dobio je naziv Giordano Bruno, prema
rimokatolikom uenjaku iz esnaestog stoljea koji je smatrao da ima
beskonano mnogo svjetova i da su mnogi od njih nastanjeni. Zbog ovog i
tome slinih zloina on je spaljen na lomai 1600. godine.
Calame i Mulholland doli su do jednog dodatnog nalaza, koji je u
skladu s ovim tumaenjem. Kada neko tijelo udari u Mjesec velikom
brzinom, ovaj blago zatitra. Vibracije se na kraju prigue i nestaju, ali ne u
tako kratkom vremenu koliko je to osam stotina godina. Ovakva titranja
mogu se prouavati tehnikama laserskih refleksija. Astronauti iz misija
Apollo postavili su na nekoliko mjesta na Mjesecu posebna zrcala zvana
laserski retroreflektori. Kad laserski snop sa Zemlje pogodi zrcala i vrati se
natrag, moe se izvanredno tono izmjeriti vrijeme ovog dvosmjernog
putovanja. Ako se sad taj interval pomnoi brzinom svjetlosti, dobit e se,
takoer izvanredno tono, udaljenost Mjeseca u tom trenutku. Mjerenja
ove vrste, obavljana tokom vie godina, ukazala su da Mjesec doista
oscilira, odnosno podrhtava - i to u periodu (oko tri godine) i amplitudom
(oko tri metra) koji su u skladu s pretpostavkom da je krater Giordano
Bruno bio izdubljen prije manje od tisuu godina.
Svi ovi zakljuci su indirektni i izvedeni zakljuivanjem. Mala je,
meutim, vjerojatnost, kao to rekoh, da se ovakav dogaaj zbio u
povijesno doba. No, nalazi su prilino sugestivni. Kao to nas podsjeaju
tunguski dogaaj i meteorski krater iz Arizone, nisu se sve udarne
katastrofe odigrale u ranoj povijesti Sunevog sustava. No, injenica da
samo mali broj lunarnih kratera ima izrazitije sisteme zraka takoer nas
podsjea da ak i na Mjesecu postoji odreena erozija.16 Prouavajui
preklapanja kratera, kao i druge osobitosti lunarne stratigrafije, moi emo
rekonstruirati redoslijed udara i plavljenja, iji je moda najsvjeiji primjer
nastanak kratera Giordano Bruno. Na 89. stranici uinjen je pokuaj da se
prikau zbivanja koja su formirala povrinu Mjeseevog lika kakvog
vidimo sa Zemlje.
Zemlja je vrlo blizu Mjesecu. Ako je Mjesec tako snano izbrazdan

sudarima, kako je onda Zemlja tome izbjegla? Zato su meteorski krateri

tako rijetki na Zemlji? Zar su moda kometi i asteroidi smatrali da nije
lijepo padati na jedan nastanjen svijet? Takva pristojnost teko da je
vjerojatna. Jedino mogue objanjenje je to da su udarni krateri nastajali u
vrlo slinom broju i na Zemlji i na Mjesecu, ali su se na naem prirodnom
satelitu, bez atmosfere i vode, ouvali kroz milijarde godina, a ovdje na
naem planetu ih je erozija izbrisala ili ispunila. Tekua voda, pijesak
noen vjetrom i nabiranje planina uinili su svoje, premda su to spori
procesi. No, kroz milijune ili milijarde godina oni su ipak u stanju posve
izgladiti ak i vrlo velike udarne oiljke.
Na povrini bilo kojeg planeta ili mjeseca postoje vanjski procesi,
kao na primjer padanje tijela iz svemira, ali i unutranji, kao to su potresi;
ima takoer i brzih, katastrofalnih pojava, kao to su vulkanske eksplozije,
ali i procesa koji su nezamislivo spori, kao to je, na primjer, stvaranje
udubljenja u tlu pomou zrnaca pijeska iz zraka. Nema opeg odgovora na
pitanje koji procesi prevladavaju, unutranji ili vanjski; rijetke, ali silovite
pojave, ili svakodnevni a neupadljivi dogaaji. Na Mjesecu su pobijedili
vanjski, katastrofalni dogaaji; na Zemlji pak, dominiraju unutranji, spori
procesi. A Mars je izmeu ove dvije krajnosti, srednji sluaj.
Izmeu staza Marsa i Jupitera nalazi se bezbroj asteroida, siunih
terestrikih planeta. Najvei meu njima su promijera nekoliko stotina
kilometara. Veina je duguljastog oblika i okreu se u prostoru. U nekim
sluajevima izgleda, dva ili vie asteroida dre se tijesno jedan kraj
drugoga kruei oko zajednikog teita. Sudari izmeu asteroida se esto
dogaaju pri emu ponekad neki komad promjeni putanju, sluajno
presretne na putu Zemlju i pada na nju kao meteorit. Na izlobenim
policama naih muzeja nalaze se komadii dalekih svjetova. Asteroidni
pojas je poput velikog rvnja u kojem se veliki komadi mrve sve do zrnaca
praine. Vee asteroidne gromade, zajedno s kometima, glavni su uzronici
novijeg stvaranja kratera na povrinama planeta. Asteroidni pojas je moda
podruje gdje se nekada nalazio planet koji se nije uspio formirati uslijed
razornih gravitacionih plima oblinjeg, divovskog Jupitera; ili su to moda,
krhotine jednog planeta koji je razorio samog sebe. Ovo, dodue, izgleda
malo vjerojatno, zato to nijedan znanstvenik na Zemlji ne zna kako bi
neki planet mogao unititi samog sebe, to je vjerojatno i dobro da se ne
zna.
Saturnovi prsteni imaju slinosti s asteroidnim pojasom: bilijuni
siunih ledenih satelita koji krue oko velikog planeta. Moda je

Saturnova gravitacija onemoguila sraivanje ovih komada u mjesec koji

bi se nalazio na maloj udaljenosti, ili su to, pak, ostaci jednog mjeseca koji
se previe pribliio planetu pa ga je razorilo snano gravitaciono plimno
djelovanje. Moda smo ovdje svjedoci svojevrsne stacionarne ravnotee
izmeu materijala odbaenog s nekog Saturnovog mjeseca, na primjer
Titana, i materijala koji pada u atmosferu planeta. Jupiter i Uran takoer
imaju sustave prstenova, otkrivene tek nedavno, koji su gotovo nevidljivi
sa Zemlje. Planetolozi su vrlo zainteresirani da ustanove ima li Neptun
prsten. Moda su prsteni tipian ukras jovijanskih planeta irom svemira.
Veliki nedavni sudari u prostoru od Saturna do Venere sadraj su
popularne knjige Svjetovi u sudaru, koju je 1950. godine objavio psihijatar
Immanuel Velikovsky. On je pretpostavio da se u Jupiterovom sustavu na
neki nain oblikovalo jedno tijelo planetne mase kojeg je on nazvao komet.
Prije otprilike tri i pol tisue godina ono je, navodno, skrenulo prema
unutranjem Sunevom sustavu i vie puta se blisko susrelo sa Zemljom i
Marsom, to je imalo kao usputnu posljedicu na naem planetu razdvajanje
Crvenog mora, tako da su Mojsije i Izraeliani uspjeli pobjei faraonu, te
zaustavljanje Zemljine vrtnje na zapovijed Joue. Isto tijelo uzrokovalo je,
pisao je Velikovsky, silne provale vulkana i potope.17 Nakon ovog
sloenog meuplanetarnog bilijara, komet se najzad smirio na postojanoj,
gotovo krunoj stazi, postavi planet Venera - koja po njegovom miljenju
prije toga uope nije postojala.
Kako sam ve u jednom drugom djelu detaljno obrazloio, ove ideje
su gotovo sigurno pogrene. Astronomi nemaju prigovora na mogunost
velikih sudara, ali su suzdrani kada se radi o velikim nedavnim sudarima.
U bilo kakvom modelu Sunevog sustava nemogue je prikazati veliine
planeta u istim omjerima kao i njihove staze, zato to bi tada planeti bili
premaleni da se uope i vide. Ako bismo ih ipak prikazali kao zrnca
praine lako bismo uoili da su anse za sudar nekog kometa sa Zemljom u
samo nekoliko tisua godina izvanredno male. Osim toga, Venera je
stjenovit i metalni planet siromaan vodikom, dok se Jupiter - odakle je,
pretpostavlja Velikovsky, ona dola - gotovo iskljuivo sastoji od vodika.
Ne postoje ni izvori energije za komet ili planet da budu izbaeni iz
Jupiterovog sustava. Ako bi netko od njih i proao pokraj Zemlje, ne bi
mogao zaustaviti njenu vrtnju, a ponajmanje je ponovno pokrenuti u
dvadeset etiri satni ritam. Ni geoloki nalazi ne podravaju pretpostavku o
neuobiajeno estokoj vulkanskoj aktivnosti i potopu prije tri i pol tisue
godina. Neki mezopotamski zapisi koji se odnose na Veneru, potjeu iz

ranijeg razdoblja od onoga za koje je Velikovsky rekao da je Venera

postala iz kometa planet.18 Krajnje je nevjerojatno da se jedno tijelo iz tako
jake eliptine staze moglo brzo usmjeriti u gotovo savreno krunu stazu
kakva je Venerina danas. I tako dalje.
Mnoge hipoteze predloene od strane znanstvenika, kao i od laika,
pokazale su se pogrene. Ali znanost je samokorigirajua djelatnost, ona
ispravlja samu sebe. Prije nego se prihvate, sve nove zamisli moraju proi
kroz filter stroge provjere. Najgora stvar u sluaju Velikovsky nije to to su
mu hipoteze pogrene ili u suprotnosti s pouzdano ustanovljenim
injenicama, ve to to su se neki koji sebe smatraju znanstvenicima,
trudili da obuzdaju ovog autora. Znanost je temeljena na slobodi
istraivanja i njemu je posveena: princip je da svaka hipoteza, ma koliko
izgledala neobina, sama po sebi zasluuje da bude uzeta u razmatranje.
Uutkivanje nezgodnih ideja moe biti uobiajeno u religiji i politici, ali to
nije put koji vodi prema znanju; njemu nema mjesta u znanstvenom radu.
Mi ne znamo unaprijed tko e otkriti bitno nova gledita.
Venera ima gotovo istu masu,19 veliinu i gustou kao Zemlja. Kao
nama najblii planet, ona se stoljeima smatra za Zemljinu sestru. Kako, u
stvari, izgleda naa planetna sestra? Da li je to moda blagi, ljetnji svijet,
neto topliji od Zemlje zato to je malo blii Suncu? Ima li udarne kratere,
ili su oni ve svi erodirali? Ima li tamo vulkana? Planina? Oceana? ivota?
Prvi ovjek koji je vidio Veneru kroz teleskop bio je Galilej, 1609.
godine. Ugledao je disk bez ikakvih pojedinosti na njemu. Galilej je
zamijetio da i Venera, kao i Mjesec, prolazi kroz faze, od tankog srpa kao
mladi Mjesec, pa do pune ploice kao utap i to iz istog razloga: ponekad,
naime, vidimo nonu stranu planeta, a ponekad vie dnevnu, otkrie koje je
takoer ojaalo stanovite da Zemlja krui oko Sunca, a ne obratno. Kako
su se optiki teleskopi poveavali, a njihova razluna mo (sposobnost da
se na slici razlue fini detalji) rasla, s njima se sistematski promatrala
Venera. No, nita vie nisu otkrili od Galileja. Bilo je oito da je Venera
prekrivena gustim omotaem neprozirnih oblaka. Kada gledamo planet na
jutarnjem ili veernjem nebu, vidimo svjetlost koja se reflektira s njenih
oblaka. Meutim, stoljeima koliko znamo za te oblake, njihov je sastav
ostao potpuno nepoznat.
Nepostojanje niega to bi se moglo uoiti na Veneri navelo je neke
znanstvenike na neobian zakljuak da je povrina ovog planeta movara,
kao to je to bilo na Zemlji u doba karbona. Dokaz - ako ga uope moemo
udostojiti tog naziva - iao je otprilike ovako:

Ne mogu nita vidjeti na Veneri.

Zato?
Zato to je potpuno pokrivena oblacima.
Od ega se sastoje ti oblaci?
Od vode, dakako.
A zato su onda Venerini oblaci gui od Zemljinih?
Jer u njima ima vie vode.
Ali ako ima vie vode u oblacima, onda je mora biti vie i na
tlu. Koje su vrste povrina jako vlane?
Movarne.
A kad su tamo ve movare, zato onda ne bi bilo na Veneri i
paprati, vilin-konjica, pa ak i dinosaura? Promatranje: Nema apsolutno
nieg to se vidi na Veneri. Zakljuak: ona je sigurno puna ivota.
Jednolini oblaci Venere reflektirali su tek nae vlastito prieljkivanje. Mi
smo ivi pa smo skloni pomisliti da ivota ima i drugdje. Ali samo pomno
prikupljanje i provjera podataka mogu nam rei da li je neki svijet doista
nastanjen. Za Veneru se ustanovilo da nije uinila uslugu naoj naklonosti
prema ivotu.
Na prvi valjani trag o prirodi Venere dolo se putem promatranja
pomou prizmi nainjenih od stakla ili pomou ravnih povrina, zvanih
difrakcione reetke, prekrivenih mreom finih, paralelnih linija istog
razmaka. Kada snaan snop obine bijele svjetlosti proe kroz neku usku
pukotinu, a zatim kroz prizmu ili reetku, on se rasipa u lepezu boja koja se
naziva spektar. Spektar se prua od visokih frekvencija20 vidljive svjetlosti
pa do niskih - od ljubiaste boje, preko plave, zelene, ute i narandaste, do
crvene. Budui da nae oko vidi ove boje, ovaj se spektar naziva spektar
vidljive svjetlosti. No, svjetlosti ima znatno vie nego to je obuhvaeno
ovim malim segmentom spektra kojeg moemo vidjeti. Na viim
frekvencijama, iza ljubiaste boje, prua se dio spektra zvan ultraljubiast:
vrsta svjetlosti koja potpuno ubija mikrobe. Za nas je ona, dodue,
nevidljiva, ali je lako zamjeuju bumbari i fotoelije. U svijetu ima mnogo
vie toga nego li mi to moemo vidjeti. Iza ultraljubiastog je podruje
rentgenskog spektra, a nakon njega su gama-zrake. Na niim
frekvencijama iza crvene boje, stere se infracrveni dio spektra. On je prvo
otkriven tako da je postavljen osjetljivi termometar u podruje iza crvenog
koje je za nae oi tamno. Temperatura je rasla. Neka je svjetlost padala

dakle, na termometar, iako je za nas bila nevidljiva. Zvearke i dopirani

poluvodii takoer savreno dobro registriraju infracrveno zraenje. Iza
infracrvenog dijela stere se iroko spektralno podruje radio-valova. Od
gama-zraka pa do radio-valova, sve su to ravnopravne vrste svjetlosti.
Svaka od njih korisna je u astronomiji. Ali zbog ogranienosti naih oiju,
gajimo predrasudu i pristranost prema siunom dijelu duge kojeg
nazivamo spektar vidljive svjetlosti. Godine 1844, filozof Auguste Comte,
izabrao je jedan primjer znanja koje e nam, po njegovu miljenju,
zauvijek ostati skriveno. Izabrao je u tu svrhu kemijski sastav dalekih
zvijezda i planeta. Mi ih nikada neemo fiziki osjetiti, razmiljao je on, a
bez uzorka njihove grae u rukama izgleda da nikada ne moemo saznati
sastav tih tijela. No, samo tri godine iza Comteove smrti ustanovljeno je da
se spektar moe koristiti za utvrivanje kemijskog sastava nebeskih tijela.
Razliite molekule i kemijski elementi apsorbiraju razliite frekvencije,
odnosno boje svjetlosti, ponekad na vidljivom dijelu spektra, a ponekad na
ostalim podrujima. U spektru atmosfere nekog planeta jedna tamna linija
predstavlja sliku pukotine u onoj frekvenciji gdje nedostaje svjetlost, to je
trag apsorpcije suneve svjetlosti tokom njenog kratkog prolaska kroz
atmosferu drugog svijeta. Svaku takvu liniju stvara neka posebna vrsta
molekula ili atoma. Svaka tvar ima svoj osobiti spektralni potpis. Plinovi
na Veneri mogu se identificirati sa Zemlje, ezdeset milijuna kilometara
daleko. Moemo saznati sastav Sunca (u kojem je helij, nazvan prema
grkom bogu Sunca, Heliosu, bio prvo i otkriven); magnetskih A zvijezda
bogatih europijem; dalekih galaktika kod kojih analiziramo ukupnu
svjetlost stotina milijardi sastavnih zvijezda. Astronomska spektroskopija
gotovo je magina tehnika. Ona me stalno zadivljuje. Auguste Comte
izabrao je osobito nesretan primjer.
Da je Venera doista planet movara, trebale bi biti uoljive linije
vodene pare u njenom spektru. Ali prva spektroskopska istraivanja,
poduzeta oko 1920. godine na opservatoriju Mount Wilson, nisu nala ni
daka, ni traga vodene pare iznad oblaka Venere, to je upuivalo na suhu,
pustinjsku povrinu, opkoljenu oblacima fine, silikatne praine koju nose
vjetrovi. Kasnija prouavanja otkrila su postojanje ogromnih koliina
ugljinog dioksida u atmosferi, to je nekim znanstvenicima znailo da se
sva voda planeta vezala s ugljikovodicima stvarajui ugljini dioksid, a u
tom sluaju bi povrina Venere bila globalno naftonosno polje, more nafte
veliine cijelog planeta. Drugi su pak zakljuili da vodene pare iznad
oblaka nema zato to su oni vrlo hladni pa se sva voda kondenzira u

kapljice koje nemaju isti raspored spektralnih linija kao vodena para. Oni
su predloili sliku Venere kao planeta potpuno prekrivenog vodom s
izuzetkom, moda, ponekih otoka od vapnenca, slinih hridinama kod
Dovera. No, zbog velikih koliina ugljinog dioksida u atmosferi, mora
nisu mogla biti mora obine vode; fizika kemija zahtijevala je
karboniziranu vodu. Prema tom prijedlogu Venera je ocean soda-vode.
Prvo nasluivanje pravog stanja stvari nije stiglo iz spektroskopskih
analiza u vidljivom i susjednom infracrvenom dijelu spektra, ve na
osnovu promatranja na radio-valovima. Jedan radio-teleskop radi u stvari
kao svjetlomjer, a ne kao foto-aparat. Usmjerite ga u neko prilino iroko
podruje neba i on e biljeiti koliko energije na nekoj odreenoj
frekvenciji stie na Zemlju. Mi smo se navikli da radio-signale emitiraju
inteligentna bia - naime, oni koji posjeduju televizijske i radio-stanice.
No, mnotvo je razloga zato i prirodni objekti emitiraju radio-valove.
Jedan od njih je taj to su topli. Kada je godine 1956. usmjeren prema
Veneri jedan od prvih radio-teleskopa, ustanovljeno je da ona zrai radiovalove kao da je na njoj silno visoka temperatura. Ali neposredan dokaz da
je povrina Venere doista nevjerojatno topla dobili smo pomou sovjetskih
sondi tipa Venera, koje su se prve uspjele probiti kroz neprozirne oblake
i spustiti na tajanstvenu i nedostupnu povrinu najblieg nam planeta. Na
Veneri je, ustanovljeno je, nesnosno vrue. Nema tamo movara, nema
naftonosnih polja, nema oceana sode-vode. Bez dovoljno podataka lako se
pogrijei.
Kada pozdravljam neku prijateljicu, ja je vidim u reflektiranoj
vidljivoj svjetlosti koju stvara Sunce, ili recimo, elektrina arulja.
Svjetlosne zrake odbijaju se od nje i ulaze u moje oi. U staro doba se
smatralo, a tog je miljenja bio ak i Euklid, da vidimo pomou zraenja
kojeg na neki nain odailju nae oi i koje ostvaruju aktivan, fiziki
kontakt s promatranim predmetom. To je posve prirodna pomisao i jo se
moe sresti, premda ona ne moe objasniti nevidljivost predmeta u
zamraenoj sobi. Danas kombiniramo laser i fotoeliju, ili radarski
odailja i radio-teleskop, ostvarujui na taj nain aktivan svjetlosni
kontakt s dalekim objektima. U radarskoj astronomiji, radio-valovi se
emitiraju radio-teleskopom sa Zemlje, odbijaju se, recimo, od one strane
Venere koja je okrenuta prema nama i vraaju natrag. Na mnogim valnim
duinama su oblaci i atmosfera Venere potpuno prozirni za radio-valove.
Neka mjesta na povrini e ih apsorbirati ili, ako su izrazito neravna,
raspriti, tako da e ta podruja biti za radio-valove tamna. Pratei kretanje

povrinskih kontura, kretanje zbog rotiranja Venere, po prvi put je postalo

mogue pouzdano odrediti duinu njenog dana - vrijeme potrebno da
planet napravi puni krug oko svoje osi. Ustanovilo se da se, u odnosu na
zvijezde, Venera okrene jednom u dvjesto etrdeset tri dana, i to unazad, u
smjeru suprotnom od svih ostalih planeta iz unutranjeg Sunevog sistema.
Rezultat toga je da Sunce izlazi na zapadu, a zalazi na istoku, pri emu
izmeu dva izlaska proe sto osamnaest zemaljskih dana. Osim toga,
Venera pokazuje gotovo potpuno istu stranu Zemlji, kad god se nalazi na
najmanjoj udaljenosti od naeg planeta. Premda je Zemljina gravitacija
uspjela natjerati Veneru na ovakvu vrtnju, sinhroniziranu sa naim
planetom, to se nije moglo brzo dogoditi. Venera nikako ne moe biti stara
svega nekoliko tisua godina, ve mora biti stara koliko i svi ostali objekti
u unutranjem Sunevom sustavu.
Radarski teleskopi sa Zemlje i letjelica Pioneer Venus sa staze oko
planeta snimili su radarske slike Venere. One nam pruaju pouzdane
dokaze o postojanju udarnih kratera. Na Veneri, kao i na Mjeseevom
visoju, ima kratera koji nisu ni preveliki ni premali, toliko mnogo da nam
i to govori da je ona vrlo stara. Ali krateri na Veneri su, meutim,
zamjetljivo plitki, gotovo kao da su visoke povrinske temperature stvorile
neku vrstu stijene koje se razlae tokom dugog vremena, poput karamele ili
kita, postepeno ublaavajui reljef. Tu postoje i velike visoravni, dvostruko
vie od tibetske, jedna ogromna uleknuta dolina, moda divovski vulkani,
te jedna planina visoka poput Everesta. Vidimo sad jedan svijet, ranije
potpuno skriven oblacima - svijet ije su pejzae prvi istraili radari i
svemirske letjelice.
Povrinska temperatura Venere, kako smo je otkrili putem radioastronomije, a kasnije je potvrena neposrednim mjerenjima svemirskih
sondi, iznosi oko 480 C, to znai da je tamo toplije nego u najtoplijoj
kuhinjskoj penici. Odgovarajui povrinski pritisak je devedeset
atmosfera, odnosno devedeset puta je vei od pritiska kakvog gotovo
normalno osjeamo u Zemljinoj atmosferi, to je ravno pritisku vode na
jedan kilometar ispod povrine mora. Da bi jedno svemirsko vozilo dugo
opstalo na Veneri, ono se mora rashlaivati, ali i biti graeno poput
batiskafa predvienih za velike dubine.
Ve je tucet svemirskih sondi Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
Drava ulo u gustu Venerinu atmosferu i probilo se kroz oblake; nekoliko
ih je ak uspjelo opstati oko jedan sat na povrini.21 Dvije sonde iz
sovjetske serije Venera snimile su fotografije dolje na tlu. Krenimo

tragom ovih pionirskih misija i posjetimo jedan drugi svijet.

U obinoj vidljivoj svjetlosti mogu se raspoznati slabi, ukasti
oblaci Venere, ali oni, kako je jo Galilej zapazio, ne pokazuju nikakve
pojedinosti. Ako, meutim, uzmemo kamere osjetljive na ultraljubiasto
svjetlo, vidjet emo graciozan, sloeno uskovitlan klimatski sistem u
visokim dijelovima atmosfere, gdje vjetrovi puu brzinom od oko sto
metara u sekundi, odnosno tri stotine ezdeset kilometara na sat. ak
devedeset est posto Venerine atmosfere ini ugljini dioksid. Postoji u
tragovima i duika, vodene pare, argona, ugljinog monoksida i jo nekih
plinova, a ugljikovodici ili ugljikohidrati predstavljaju manje od jednog
deset milijuntnog dijela. Venerini oblaci uglavnom su koncentrirana
otopina sumporne kiseline. Prisutne su takoer i manje koliine
klorovodine i fluorovodine kiseline. ak i tamo u visokim, hladnim
oblacima Venera nije nimalo prijatan svijet.
Visoko iznad vidljive naoblake, na visini od oko sedamdeset
kilometara, nalazi se neprekidna izmaglica sitnih estica. Na ezdeset
kilometara iznad tla uranjamo u oblake i evo nas okruene kapljicama
koncentrirane sumporne kiseline. to se dublje sputamo, susreemo sve
krupnije estice oblaka. Reski plin sumporni dioksid, SO2, prisutan je u
malim koliinama u niim dijelovima atmosfere. On cirkulira odavde gore
iznad oblaka gdje ga ultraljubiasta svjetlost Sunca razgrauje, a zatim se
spaja tamo s vodom stvarajui sumpornu kiselinu - koja se kondenzira u
kapljice i sputa na nie visine gdje je toplina ponovo razlae na SO2 i
vodu i tako je ciklus zatvoren. Na cijeloj Veneri neprekidno kii sumporna
kiselina ali ni kap nikada ne stigne do povrine.
Magle sumporne boje pruaju se prema dolje sve do visine od
etrdeset pet kilometara iznad povrine Venere, a na toj visini ulazimo u
gustu, ali kristalno prozirnu atmosferu. Atmosferski pritisak toliko je visok,
da ne moemo vidjeti povrinu. Molekule u atmosferi toliko raspruju
svjetlost na sve strane da se slike povrine potpuno gube. Tu nema praine,
nema oblaka, samo atmosfera ija gustoa osjetno postaje sve vea. Sloj
oblaka iznad zrai obiljem Suneve svjetlosti, otprilike toliko kao i na
Zemlji za oblanog dana.
Pod ubitanom egom, razornim pritiscima, tetnim plinovima,
sablasnim crvenkastim sjajem koji sve natapa, Venera manje slii boginji
ljubavi, a vie utjelovljenju pakla.
Koliko jo moemo razabrati, barem neka mjesta na povrini su

rasuta polja, mete kamenih gromada nepravilnog oblika; negostoljubiv,

pust pejsa, samo tu i tamo oivljen erodiranjem ostataka olupina
naputenih svemirskih sondi dolih s jednog planeta koji se uope ne moe
vidjeti kroz gustu, oblanu, otrovnu atmosferu.22
Venera je cijela svojevrsna planetna katastrofa. ini se ve oito da
je visoka povrinska temperatura rezultat vrlo jakog efekta staklenika.
Suneva svjetlost prolazi kroz atmosferu i oblake Venere koji su
poluprozirni za vidljivu svjetlost te stie do povrine. Na taj nain
zagrijana, povrina poinje zraiti natrag u svemir. No, budui da je
Venera znatno hladnija od Sunca, ona zrai uglavnom u infracrvenom, a ne
u vidljivom podruju spektra. Meutim, ugljini dioksid i vodena para23 u
Venerinoj atmosferi gotovo su potpuno neprozirni za infracrveno zraenje,
tako da je toplina Sunca djelotvorno zarobljena, pa povrinska temperatura
raste sve dok male koliine infracrvenog zraenja koje uspijevaju
pobjei iz te masivne atmosfere ne budu uravnoteene sa Sunevom
svjetlou apsorbiranom u nioj atmosferi i na povrini.
Na susjedni svijet je dakle krajnje sumoran i neprijatan planet. No,
jo emo se vratiti Veneri. Ona je oaravajua na svoj nain. Mnogi junaci
iz grke i nordijske mitologije, uostalom, poduzimali su znamenite
pothvate da posjete pakao. Ima mnogo stvari koje moemo nauiti o naem
planetu, tom pravom raju prema Veneri, tako to emo je usporediti s ovim
paklom.
Sfinga, stvorenje pola ovjek, a pola lav, sagraena je prije vie od
pet i pol tisua godina. Njeno lice neko je bilo svjee i besprijekorno
isklesano. Pustinjske pjeane oluje i povremene kie u Egiptu uspjele su
ga, meutim, omekati i zamutiti tokom minulih tisua godina. U New
Yorku se nalazi jedan obelisk nazvan Kleopatrina igla, koji je dopremljen
iz Egipta. Za samo stotinu godina, koliko stoji u Centralnom parku, zapisi
na njemu gotovo su se potpuno izbrisali zbog djelovanja smoga i
industrijskog zagaenja - kemijske erozije sline onoj iz Venerine
atmosfere. Erozija na Zemlji polako brie informacije, ali kako su ti
procesi ovdje vrlo postepeni i blagi, udar kine kapi, ugriz zrnca pijeska oni mogu ostati nezamijeeni. Velike strukture, kao to su gorski lanci,
opstaju desetke milijuna godina: manji udarni krateri moda stotinu
tisua,24 a ljudski artefakti velikih dimenzija svega nekoliko tisua. Osim
ovih sporih i jednolinih erozija, razaranje jo izazivaju velike i male
katastrofe. Sfingi nedostaje nos. Netko ga je odvalio hicima, obuzet
porivom skrnavljenja u trenucima dosade - neki kau da su to uinili

mameluki Turci, a drugi, Napoleonovi vojnici.

Na Veneri, Zemlji i na drugim svjetovima u Sunevom sustavu
postoje tragovi katastrofalnih razaranja koje su sporiji, jednolini procesi
ublaili ili posve izbrisali: na Zemlji na primjer, kie koje se slijevaju u
potoke, rjeice i rijeke tekue vode, stvaraju ogromne naplavne doline, na
Marsu ostaci pradavnih rijeka koje su moda izvirale ispod povrine; na
Iou, jednom od Jupiterovih mjeseci, formacije koje lie na iroke jaruge,
stvorene protjecanjem tekueg sumpora. Silni klimatski sistemi djeluju na
Zemlji - i u viim slojevima Venerine, odnosno Jupiterove atmosfere.
Pjeanih oluja ima na Zemlji i na Marsu; munje sijevaju na Jupiteru,
Veneri i Zemlji. Vulkani izbacuju materijal u atmosfere Zemlje i Ioa.
Unutranji geoloki procesi lagano mijenjaju povrinu Venere, Marsa,
Ganimeda, Europe, kao i Zemlje. Gleeri, poznati po svojoj sporosti,
naveliko prepravljaju zemaljske pejsae, a vjerojatno tako i one na Marsu.
Ovi procesi ne moraju biti stalni u vremenu. Vei dio Evrope neko je bio
prekriven ledom. Prije nekoliko milijuna godina, mjesto gdje se danas
nalazi grad Chicago bilo je prekriveno slojem leda debelim tri kilometra.
Na Marsu i na jo nekim mjestima u Sunevom sustavu postoje formacije
koje nisu mogle nastati danas, predjeli skrojeni prije vie stotina milijuna
ili nekoliko milijardi godina kada su se planetarne klime vrlo vjerojatno
jako razlikovale od sadanjih.
Postoji jo jedan dodatni faktor koji moe prepravljati povrinski
izgled i klimu Zemlje: inteligentni ivot koji je u stanju da bitno izmijeni
ivotnu sredinu. Kao i na Veneri, Zemlja takoer ima efekt staklenika zbog
ugljinog dioksida i vodene pare u atmosferi. Globalna temperatura Zemlje
bila bi ispod toke ledita vode da nema tog efekta staklenika. On odrava
oceane u tekuem stanju, a time i postojanje ivota. Blagi efekt staklenika
je dobra stvar. Slino Veneri, i na Zemlji ima dovoljno ugljinog dioksida
za pritisak od oko devedeset atmosfera; ali ovdje se on nalazi u planetnoj
kori, u obliku vapnenca i drugih karbonata, a ne u atmosferi. Kada bi se
Zemlja samo malo pribliila Suncu, temperatura bi blago porasla. To bi
oslobodilo izvjesne koliine CO2 iz povrinskih stijena, a posljedica toga
bilo bi pojaanje faktora staklenika to bi pak izazvalo daljnji porast
temperature na povrini. Toplija povrina izazvala bi nova isparavanja CO2
iz karbonata, tako da bi, po svoj prilici, faktor staklenika gurao Zemlju sve
do vrlo visokih temperatura. To je upravo ono to mislimo da se dogodilo u
ranoj povijesti Venere, zbog velike blizine ovog planeta Suncu. Prilike na
povrini Venere su nama upozorenje: neto katastrofalno moe se lako

dogoditi jednom planetu vrlo slinom naem.

Glavni izvori energije nae sadanje industrijske civilizacije su
takozvana fosilna goriva. Sagorijevamo drvo i naftu, ugljen i zemni plin,
pri emu u zrak dolaze ogromne koliine plinova, prvenstveno CO2.
Sadraj ugljinog dioksida u Zemljinoj atmosferi dramatino raste.
Mogunost lananog pojaanja faktora staklenika opominje nas da moramo
biti oprezni: ak i stupanj ili dva via globalna temperatura moe imati
katastrofalne posljedice. Pri sagorijevanju ugljena, nafte i benzina takoer
se u atmosferu oslobaa sumporna kiselina. Slino kao na Veneri, u
Zemljinoj stratosferi ve se sada nalazi osjetna izmaglica nastala od
siunih kapljica sumporne kiseline. Nai veliki gradovi zagaeni su
kodljivim molekulama. Ne shvaamo dugorone posljedice naeg
dananjeg ponaanja.
No, mi smo poremetili klimu i u suprotnom smislu. Stotinama tisua
godina ljudska bia su palila i sjekla ume i doputala domaim
ivotinjama da pasu po travnatim povrinama i da ih unitavaju. Danas se
ume bezobzirno sjeku, a poljoprivredno zemljite spaljuje, industrijskom
krenju uma u tropima kao da nema kraja, a slino je i s prekomjernom
ispaom. Ali ume su tamnije od panjaka, a panjaci su tamniji od
pustinja. Kao posljedica toga je opadanje koliine Suneve svjetlosti koju
tlo apsorbira, odnosno, takvim nainom koritenja zemljita mi izazivamo
snienje povrinske temperature naeg planeta. Da li e to hlaanje dovesti
do proirenja polarnih ledenih kapa koje e tada, budui da su svijetle,
reflektirati jo vie Suneve svjetlosti sa Zemlje i time voditi prema daljem
hlaenju planeta, to bi na kraju izazvalo lanano pojaanje albedo
efekta.25
Na divni, plavi planet, Zemlja, jedini je dom za koji znamo. Venera
je pretopla. Mars je prehladan. Ali Zemlja je upravo kakva treba biti, pravi
raj za ljude. Uostalom, mi smo nikli ovdje. Ali sadanja pogodna klima
moda je nepostojana. Mi remetimo stanja na naem jadnom planetu na
ozbiljne i meusobno protuslovne naine. Postoji li opasnost da ivotna
sredina Zemlje krene u smjeru planetnog pakla Venere ili potpunog
ledenog doba Marsa? Najjednostavniji odgovor jest da to nitko ne zna.
Prouavanje globalne klime i usporeivanje Zemlje s drugim svjetovima su
znanstvene discipline tek na najranijem stupnju razvoja. To su discipline u
koje se malo i nerado ulae. U naem neznanju, mi nastavljamo gurati i
vui po starom, zagaivati atmosferu i latiti kopno, zaboravljajui pritom
injenicu da su dugorone posljedice uglavnom potpuno nepoznate.

Prije nekoliko milijuna godina, kada su se ljudska bia pojavila na

Zemlji, ona je ve bila sredovjean svijet, od ije je mladosti, pune
katastrofa i estine, proteklo 4,6 milijardi godina. Ali mi smo, ljudi, sada
novi, a moda i odluujui inioci. Naa inteligencija i naa tehnologija
dale su nam mo da utjeemo na klimu. Kako emo upotrijebiti tu mo?
Da li emo biti voljni da trpimo neznanje i samodopadljivost u stvarima
koje se tiu cijele ovjekove obitelji? Cijenimo li kratkorone pogodnosti
vie od dobrobiti Zemlje? Ili emo, moda, poeti razmiljati i o onome to
dolazi sutra, voditi rauna i o naoj djeci i unucima, razumjeti i zatititi
sloene sustave za odranje ivota na naem planetu? Zemlja je siuan i
krhki svijet. Trebamo ga njegovati.

5.
PLAVI PREMA CRVENOM PLANETU
U vonjacima bogova on pazi na kanale ...
Enuma Elish, Sumer, oko 2500. prije n. e.
ovjeku koji je Kopernikovog miljenja, da je ova naa Zemlja samo
jedan planet, obasjavan Suncem oko kojeg se kree poput svih
ostalih, ne moe a da mu ponekad ne padne u um pomisao... da i
drugi planeti imaju svoju odjeu i opremu, tovie i stanovnike, kao i
ova naa Zemlja... Ali mi smo oduvijek bili skloni zakljuku da je
uzalud uputati se u istraivanje onoga to se Prirodi tamo svialo
stvoriti, smatrajui da nema mogunosti doi do kraja takvog
istraivanja... No, sad nedavno, ozbiljno se udubivi u razmiljanje o
tome (pri emu sebe nipoto nisam smatrao umnijim od onih velikih
ljudi [prolosti], ve sam jedino imao sreu da ivim poslije veine
njih), ustanovili da reeno istraivanje ipak nije neizvedivo, niti da je
put zakren nesavladivim preprekama, ve da tu ima i te kako
prostora za osnovana nasluivanja.
Christiaan Huygens, Nove pretpostavke o planetarnim svjetovima,
njihovim stanovnicima i tvorevinama, oko 1690.
Doi e vrijeme kada e ljudi biti u stanju dosegnuti daleko svojim
oima... Tada e vidjeti planete poput nae Zemlje.
Christopher Wren, pristupna besjeda, Gresham koled, 1657.
Prije mnogo godina, kako se pria, jedan slavni novinski izdava
poslao je jednom poznatom astronomu slijedei telegram: HITNO
TELEGRAFSKI POALJITE NA NAS RAUN PET STOTINA RIJEI
DA LI IMA IVOTA NA MARSU. Astronom je odmah odgovorio:
POJMA NEMAM, POJMA NEMAM... dvije stotine pedeset puta. Premda
je ovakvo priznanje neznanja dolo od jednog strunjaka i bilo uporno
ponavljano, na to kao da nitko nije obratio panju pa od tada do danas ne
prestajemo sluati autoritativne tvrdnje onih koji misle da mora biti ivota
na Marsu, ali i onih koji smatraju da ivotu tamo nema mjesta. Neki ljudi

vrlo jako ele da na Marsu bude ivota, drugi opet podjednako jako ele da
ga ne bude. U oba tabora dolazilo je do pretjerivanja. Snane strasti
donekle su priguile popustljivost prema suprotnom stanovitu, a
tolerancija je od sutinskog znaaja za znanost. Izgleda da ima previe onih
koji po svaku cijenu ele neki odgovor, bilo potvrdan ili nijean, samo da
bi se oslobodili nelagodne obaveze da u glavi u isto vrijeme dre dvije
meusobno iskljuive mogunosti. Neki su znanstvenici vjerovali da je
Mars nastanjen i to na osnovu nalaza za koje se kasnije ustanovilo da su
vrlo nepouzdani. Drugi su doli do zakljuka da je planet beivotan, budui
da su preliminarna traganja za nekom posebnom manifestacijom ivota
bila bezuspjena, ili su rezultati bili dvosmisleni. Plava Zemlja zaigrala je
vie nego jednom na kartu crvenog planeta.
Ali zato Marsijanci? Zato toliko nestrpljivih spekulacija i gorljivih
matanja upravo o Marsijancima, a ne, recimo, o Saturijancima ili
Plutonijancima. Zato jer je Mars, na prvi pogled, vrlo slian Zemlji. To je
najblii planet iju povrinu moemo vidjeti. Postoje polarne ledene kape,
pokretni bijeli oblaci, silne pjeane oluje, sezonske promjene ara na
crvenoj povrini, a tu je ak i dvadeset etirisatni dan. Zamamno je
razmiljati o Marsu kao o nastanjenom svijetu. On je postao svojevrsno
mitsko borilite na koje smo mi projicirali nae zemaljske nade i
strahovanja. No ne smiju nas zavesti naklonosti. Od znaaja su jedino
dokazi, a njih jo nema. Stvarni Mars je svijet uda. Njegove perspektive u
budunosti znatno su uzbudljivije od naih bivih shvaanja njega. Ve
smo u nae vrijeme uspjeli prosijati pijesak Marsa, udarili smo tamo
temelje naeg prisustva, ispunili smo itavo stoljee ranijih snova!
Tko bi jo mogao u posljednjim godinama devetnaestog stoljea
povjerovati da ovaj svijet paljivo, otro i revno promatraju inteligencije
vee od ovjekove, ali podjednako smrtne kao i njegova; dok su ljudi bili
zaokupljeni svojim raznovrsnim poslovima, ispitivani su i prouavani,
moda podjednako paljivo kao to ovjek mikroskopom prouava
prozrana stvorenja koja se koprcaju i mnoe u kapi vode. Ispunjeni
neizmjernom samodopadljivou, ljudi su hodali amo tamo po cijelom
globusu, zadubljeni u svoje triarije i spokojni u uvjerenju gospodstva nad
materijom. Mogue je da se infuzorija pod mikroskopom isto tako osjea.
Nikome na pamet nisu padali stariji svjetovi u svemiru kao izvori opasnosti
po ovjeka; a kada su i mislili o tome, ljudi su odbacivali ideju o ivotu na
njima kao nemoguu ili nevjerojatnu. Zanimljivo je prisjetiti se nekih
uvjerenja iz tih prolih dana. U najboljem sluaju, Zemljani su zamiljali da
na Marsu moda ima ljudi, vjerojatno niih od njih i spremnih da prue

dobrodolicu misionarskom pohodu. Meutim, s one strane svemirske

provalije, mozgovi koji su prema naima kao to su nai prema mozgovima
iezlih ivotinja, ogromni, hladni, nenakloni nam intelekti, motrili su na
Zemlju oima punim zavisti, polako i sigurno kujui urotu protiv nas.

Ovi uvodni retci znanstvenofantastinog klasinog romana Rat

svjetova, objavljenog 1897. godine iz pera H. G. Wellsa, sve do danas nita
nisu izgubili od svoje uznemirujue snage.26 Cjelokupna naa povijest bila
je ispunjena strahovanjima ili nadama da ivot moda postoji i izvan
Zemlje. U posljednjih stotinu godina to se nagovijetanje usredotoilo u
jednu arkocrvenu toku svjetlosti na nonom nebu. Tri godine prije
objavljivanja Rata svjetova jedan Bostonac imenom Percival Lowell
osnovao je velik opservatorij gdje su se razvile najrazraenije zamisli u
prilog pretpostavci o postojanju ivota na Marsu. Lowell je u mladosti
pomalo petljao s astronomijom; upisao se na Harvard, obavljao je
poluslubenu diplomatsku dunost u Koreji, a bio je i inae zaokupljen
uobiajenim aktivnostima bogatih ljudi svog vremena. Prije nego li je
umro 1916. godine, dao je velik prilog naem znanju o prirodi i razvoju
planeta te nastanku ideje o ireem svemiru, a na odluujui nain trasirao
je i put koji e kasnije dovesti do otkria planeta Plutona, u izvjesnom
smislu nazvanog po njemu. Prva dva slova imena Pluton su inicijali
Percivala Lowella. Njegov simbol je , planetni monogram.
Ali Lowellova doivotna ljubav bijae planet Mars. Godine 1877.
silno se uzbudio kada je saznao za izvjetaj talijanskog astronoma
Giovannija Schiaparellija o otkriu neeg na Marsu to je Talijan nazvao
canali. Schiaparelli je za vrijeme priblievanja Marsa Zemlji uoio
isprepletenu mreu pojedinanih i dvostrukih ravnih linija koja je
prekrivala svijetla podruja planeta. Rije canali na talijanskom znai
kanali, ali i vododerine i rijena korita, dakle prirodne, ali i umjetne
formacije, no na engleski je ta rije brzo prevedena kao canals, kojom se
porazumijevaju samo umjetne tvorevine - kanali. (Za odgovarajue
prirodne formacije u engleskom jeziku koristi se rije channels - prim.
prev.) I tako se marsomanija rairila Evropom i Amerikom, a pod njenim
udarom naao se i Percival Lowell.
Godine 1892. Schiaparelli zbog slabljenja svog vida objavljuje da
prekida s promatranjem Marsa. No, Lowell odluuje nastaviti posao. Bio
mu je potreban prvorazredni promatraki poloaj, s dobrom vidljivou i
nezasmetan oblacima i gradskim svjetlima. Vidljivost je u astronomiji
naziv u vezi mirne jednoline atmosfere koja omoguuje minimalno

treperenje astronomske slike u teleskopu. Slabu vidljivost izazivaju ve i

neznatna komeanja atmosfere iznad teleskopa, zbog ega izgleda kao da
zvijezde trepere. Lowell je podigao opservatorij daleko od svog doma, na
Marsovom brdu u Flagstaffu, u Arizoni.27 Poeo je crtati detalje Marsove
povrine, a naroito kanale koji su ga naprosto oarali. Promatranja ove
vrste nisu laka. Provodite duge sate uz teleskop, pri studeni ranog jutra.
Vidljivost je uglavnom slaba, tako da je slika Marsa najee mutna i
izobliena. U tom sluaju ne smijete se obazirati na ono to vidite. Ali
povremeno se slika smiruje i detalji planeta na tren udesno bijesnu pred
vama. U tim trenucima morate zapamtiti ono to vam se planet umilostivio
pokazati, to trebate vjerno prenijeti na papir. Tada morate zaboraviti na sve
unaprijed stvorene predodbe i otvorenog uma zabiljeiti uda Marsa.
Biljenice Percivala Lowella pune su onoga to on miljae da je
vidio: svijetla i tamna podruja, pomaljanje polarne kape, kanali, planet
ovijenan kanalima. Lowell je vjerovao da je vidio mreu velikih prokopa
za navodnjavanje koja opasuju globus, dovodei dragocijenu tekuinu s
polarnih kapa za edne stanovnike ekvatorijalnih gradova. Vjerovao je da
je planet nastanjen jednom starijom i mudrijom rasom, moda vrlo
razliitom od nae. Vjerovao je da do sezonskih promjena boje tamnih
podruja dolazi zbog bujanja i uvenua vegetacije. Vjerovao je da je Mars
vrlo slian Zemlji. Jednom rijeju, vjerovao je u previe toga.
Lowell je zamiljao Mars kao stari, bezvodni, uveli, pustinjski svijet.
Ipak, ta je pustinja bila nalik zemaljskoj. Lowellov Mars bio je po mnogo
emu slian amerikom jugozapadu gdje se nalazio opservatorij ovog
astronoma. On je smatrao, dodue, da su temperature na Marsu neto nie,
ali ipak jednako ugodne kao na jugu Engleske. Zrak je, navodno, bio
rijedak, ali sadravao je dovoljno kisika za normalno disanje. Voda je bila
rijetkost, ali elegantna mrea kanala napajala je ovom dragocijenom
tekuinom cijeli planet.
Ono to danas, gledano unazad, izgleda kao najozbiljnija zamjerka
koja je upuena Lowellu u ono vrijeme dola je iz jednog neoekivanog
izvora. Godine 1907. Alfred Russel Wallace, biolog koji je zajedno sa
Charlesom Darwinom otkrio da evolucija djeluje putem prirodnog
odabiranja, bio je zamoljen da napie prikaz jedne Lowellove knjige.
Wallace je pokazao da je Lowell pogrijeio pri izraunavanju prosjene
temperature na Marsu; umjesto blagih temperatura poput onih na jugu
Engleske, vrlo su rijetka bila mjesta gdje se temperatura stalno nije nalazila
ispod toke ledita vode. Tamo bi moralo biti vjeito zaleeno tlo,

permafrost. Isto tako, zrak je bio znatno rjei nego to je Lowell izraunao.
Kratera je moralo biti podjednako mnogo kao i na Mjesecu. A evo
Wallaceove primjedbe o vodi u kanalima.
Svaki pokuaj da se taj oskudni viak [vode] dovede nabujalim kanalima
preko ekvatora na drugu hemisferu kroz uasna pustinjska podruja, gdje
na nebu nema ni oblaka, kako to opisuje gospodin Lowell, prije bi bilo
djelo luaka, nego poduhvat inteligentnih bia. Moe se sa sigurnou
ustvrditi da bi doslovno svaka kap vode isparila ili bila upijena u tlo
najdalje na stotinu milja od izvorita.

Ovu unitavajuu i openito tonu fiziku analizu napisao je Wallace

u osamdeset etvrtoj godini ivota. On je doao do zakljuka da je ivot na
Marsu - a pod tim je podrazumijevao civilno graditeljstvo s poznavanjem
hidraulike - nemogu. Nije izloio nikakvo miljenje o mikroorganizmima.
Unato Wallaceovoj kritici, unato injenici da drugi astronomi, iji
teleskopi i promatraki lokaliteti nita nisu zaostajali za Lowellovim, nisu
uspjeli zapaziti ni traga od znamenitih kanala, Lowellovo vienje Marsa
ipak je steklo silnu popularnost. Ono je imalo neko mitsko svojstvo, staro
poput samog stvaranja. Dio njegove privlanosti izvirao je i iz injenice da
je devetnaesti vijek bilo doba graditeljskih uda meu koja su spadala i
prokopavanja ogromnih kanala: Sueskog, koji je zavren 1869; Korintskog
1893; Panamskog 1914; ovdje, u samim Sjedinjenim Dravama, podignute
su brane na Velikim jezerima, u gornjem dijelu savezne drave New York
izgraeni su plovni kanali, a na jugozapadu zemlje napravljena je itava
mrea kanala za navodnjavanje. A ako su Evropljani i Amerikanci u stanju
poduzimati takve pothvate, zato to ne bi bili u stanju i Marsijanci?
Dapae, zar se od jedne starije i mudrije vrste nisu mogli oekivati jo
sloeniji pothvati pomou kojih bi se hrabro sprijeilo sve izrazitije
isuenje crvenog planeta?
Mi smo danas uputili izviake satelite na stazu oko Marsa.
Kartografiran je cijeli planet. Spustili smo dva automatizirana laboratorija
na njegovu povrinu. U meuvremenu, od Lowellovih dana, tajne Marsa
samo su se produbljavale. Meutim, na slikama, koje su neuporedivo
detaljnije od svih prizora planeta gledano Lowellovim oima, nema ni
traga od slavne mree kanala, ni jedne ustave. Lowell, Schiaparelli i drugi
naprosto su bili zavedeni - djelomino, moda, i zbog sklonosti da vjeruju
u postojanje ivota na Marsu, ali i zbog optikih promatranja u uvjetima
loe vidljivosti.
Promatrake biljenice Percivala Lowella svjedoe o neprekidnom

radu uz teleskop tokom mnogo godina. One pokazuju da je Lowell i te

kako bio svjestan sumnjiavosti drugih astronoma o stvarnom postojanju
kanala. Biljenice nam otkrivaju jednog ovjeka uvjerenog da je doao do
vanog otkria i ojaenog to drugi jo nisu razumjeli njegov znaaj. Tako
se, na primjer, pod 21. sijenja 1905. godine, u jednoj biljenici nalazi
zapisano: Dvostruki kanali pojavljivali su se na tren, uvjeren u njihovu
stvarnost. itajui Lowellove zapise, stekao sam jasan, ali nelagodan,
dojam da je on doista vidio neto. Ali to?
Kada smo Paul Fox s Cornelia i ja usporedili Lowellove karte Marsa
sa snimcima iz satelitske staze oko Marsa koje je nainio Mariner 9 - s
razlunom moi koja je povremeno bila i do tisuu puta bolja od one
Lowellovog refraktorskog teleskopa promjera dvadeset etiri ina na
Zemlji, nismo pronali meu njima doslovno nikakva poklapanja. Nije
stvar bila u tome to su Lowellove oi spojile nepovezane sitne pojedinosti
na Marsovoj povrini u prividne prave linije. Na mjestima gdje se pruala
veina njegovih navodnih kanala ne postoje tamne mrlje ili kraterski lanci.
Tu naprosto nema nikakvih pojedinosti. Kako je onda mogao crtati iste
kanale iz godine u godinu? Kako su onda drugi astronomi - od kojih su
neki tvrdili da su se detaljnije upoznali s Lowellovim kartama tek nakon
to su obavili svoja promatranja - takoer crtali iste kanale? Jedno od
najvanijih otkria do kojih se dolo prilikom misije Marinera 9 bilo je
postojanje nestalnih pruga i mrlja na povrini Marsa - od kojih su mnoge u
vezi s bedemima udarnih kratera i mijenjaju se tokom godinjih doba.
Rije je o nanosima pijeska iji oblici se mijenjaju ovisno o sezonskim
vjetrovima. Ali pruge nemaju karakter kanala, one se ne nalaze na
njihovim navodnim mjestima i nijedna pojedinano nije dovoljno velika da
bi se uope mogla zamijetiti sa Zemlje. Nevjerojatno je da su u prvim
desetljeima ovog stoljea na Marsu postojale neke stvarne formacije koje
su makar i malo podsjeale na Lowellove kanale, a koje su bez traga
nestale u trenutku kada je postalo mogue istraivanje svemirskim
sondama.
Marsovi kanali, ini se, predstavljaju rezultat nekovrsnog kratkog
spoja, nastalog u uvjetima slabe vidljivosti, u ovjekovoj operativnoj
kombinaciji ruka-oko-mozak. (Barem kod nekih promatraa: mnogi
astronomi, naime, koji su podjednako dobrim instrumentima ispitivali
Mars u Lowellovo vrijeme i kasnije, tvrdili su da tamo nema nikakvih
kanala.) No, ni ovo objanjenje ne ini mi se posve zadovoljavajue: imam
neodoljiv utisak, naime, da je neki vani vid problema Marsovih kanala jo

prekriven velom tajne. Lowell je stalno govorio da je pravilnost kanala

nepogreiv znak njihovog inteligentnog porijekla. Ovo je svakako tono.
Jedino nerijeeno pitanje bilo je s koje se strane teleskopa nalazila ta
inteligencija.
Lowellovi Marsijanci bijahu dobroudni i vedre naravi, ak pomalo
bogoliki, u svakom sluaju nimalo slini zlim i prijeteim stvorovima iz
Rata svjetova Wellsa i Wellesa. Obje zamisli ulazile su u matu iroke
publike preko nedjeljnih novinskih dodataka i znanstvene fantastike.
Sjeam se kako sam, kao djeak, oaran bez daha itao romane o Marsu
Edgara Ricea Burroughsa. Putovao sam s Johnom Carterom, otmjenim
pustolovom iz Virginije, u Barsoom, kako su Mars nazivali njegovi
stanovnici. Pratio sam krda osmonogih tovarnih ivotinja, toata. Zadobio
sam ruku prekrasne Dejah Thoris, princeze Helijuma. Sklopio sam
prijateljstvo s etiri metra visokim zelenoputim borcem po imenu Tars
Tarkas, lutao sam barsumskim gradovima punim kula i tornjeva, boravio u
natkritim crpnim stanicama, etao zelenim obalama kanala Nilosyrtis i
Nepenthes.
Da li je doista mogue - u stvarnosti, a ne u mati - krenuti s Johnom
Carterom na putovanje u kraljevstvo Helijum na planetu Mars? Da li bi
bilo izvodljivo krenuti jedne ljetne veeri dok nam put osvijetljavaju dva
hitra barsumska mjeseca, u misiju koja bi predstavljala prvorazrednu
znanstvenu pustolovinu? Bez obzira to su se Lowellovi zakljuci o Marsu,
raunajui tu i one o postojanju znamenitih kanala, pokazali pogreni,
njegovi opisi planeta imali su barem jednu vrlinu: nagnali su itava
pokoljenja osmogodinjaka, u koja sam i ja nekada spadao, da istraivanje
planeta smatraju stvarnom mogunou, da se pitaju moemo li se i mi
jednoga dana uputiti na Mars. John Carter stigao je tamo tako da je izaao
na jednu istinu, rairio ruke i to silno poelio. Sjeam se kako sam u
djeatvu proveo mnoge sate, odluno rairenih ruku na kakvom pustom
polju, preklinjajui svijetlu toku na nebu, za koju sam smatrao da je Mars,
da me prebaci na svoju povrinu. Ovaj sistem transporta nikad nije
funkcionirao. Meutim, morao je postojati neki drugi nain.
Poput organizama, strojevi takoer imaju svoju evoluciju. Rakete su
roene, kao i barut koji ih je u poetku pokretao, u Kini, gdje su se koristile
na sveanostima ili iz estetskih razloga. Prenijete u Evropu oko etrnaestog
stoljea, poele su se primjenjivati u ratovanjima, a u devetnaestom
stoljeu ruski uitelj Konstantin Ciolkovski zamislio ih je kao glavno
sredstvo za prijevoz do planeta; konano, ameriki znanstvenik Robert

Goddard prvi ih je usavrio za letove do velikih visina. Njemake vojne

rakete V-2 iz drugog svjetskog rata imale su doslovno sve Goddardove
inovacije, a vrhunac je bio lansiranje dvostepene kombinacije rakete V-2WAC Corporal do tada nedostine visine od 400 kilometara. Pedesetih
godina, tehnoloki napredak, iji je glavni vinovnik u Sovjetskom Savezu
bio Sergej Korolov, a u Sjedinjenim Dravama Wernher von Braun (a u
pozadini ega je stajalo nastojanje da se izgrade transportni sistemi za"
sredstva masovnog unitenja za to su se lako osiguravala sredstva) otvorio
je put do prvih umjetnih satelita. Ritam napretka zatim je postajao sve bri:
satelitski let s ljudskom posadom; astronauti krue oko Mjeseca, a zatim i
kroe na njegovu povrinu: robotske svemirske sonde po cijelom
Sunevom sustavu. I mnoge druge nacije ve su lansirale svoje svemirske
letjelice - na primjer, Britanija, Francuska, Kanada, Japan i Kina.
Meu prvim primjenama svemirske rakete o emu su Ciolkovski i
Goddard (koji je kao mladi itao Wellsa, a zatim dobio podstrek
predavanjima Percivala Lowella) rado matali - trebala je biti satelitska
znanstvena stanica, koja bi imala zadatak da s velike visine promatra
Zemlju, a zatim i sonda iji bi bio zadatak traganje za ivotom na Marsu.
Oba ova sna sada su ispunjena.
Zamislite sebe kao posjetioca s nekog drugog planeta kako se
pribliavate Zemlji. Vae vienje naeg svijeta postepeno se poboljava
kako se pribliavate i poinjete razaznavati sve sitnije pojedinosti. Da li je
planet nastanjen? U kojem trenutku se moe to ustanoviti? Ako postoje
inteligentna bia, ona su moda stvorila graditeljska djela koja su vrlo
uoljiva u veliini od nekoliko kilometara, djela koja bi se mogla otkriti
ako bismo promatrali Zemlju naim optikim sistemima kilometarske
razlune moi. Na ovom nivou detalja, meutim, Zemlja izgleda potpuno
pusta. Nema nikakvog traga od ivota, inteligencije ili bilo ega drugog na
mjestima koja mi zovemo Washington, New York, Boston, Moskva,
London, Pariz, Berlin, Tokio i Peking. Ako i ima inteligentnih stvorenja na
Zemlji, ona nisu u tolikoj mjeri preoblikovala povrinu u pravilne
geometrijske formacije da bi se to moglo raspoznati pri kilometarskoj
razlunoj moi.
No, ukoliko desetostruko poboljamo razlunu mo, tako da
poinjemo uoavati pojedinosti koje u promjeru imaju samo sto metara,
situacija se mijenja. Mnoga mjesta na Zemlji najednom kao da se
iskristaliziraju, otkrivajui sloenu aru nainjenu od kvadrata i
pravokutnika, ravnih linija i krugova. To su, zapravo, graditeljski artefakti

inteligentnih bia: ceste, autoputovi, kanali, obraene povrine, gradske

ulice - oblici koji ukazuju na dvije velike ljudske strasti: prema Euklidovoj
geometriji i prema teritorijalnosti. Na ovoj se skali inteligentni ivot moe
razaznati u Bostonu, Washingtonu ili New Yorku. Pri razlunoj moi od
deset metara prvi put postaje oigledno u kojoj je mjeri, zapravo,
prekrojena povrina planeta. Oito je da su ljudi bili vrlo zaposleni.
Fotografije koje se nalaze od 114. do 116. strane snimljene su po danu. Ali
u sumrak ili tokom noi vidljive su druge stvari: vatre na naftnim
buotinama u Libiji i Perzijskom zaljevu: osvjetljavanje na debelom moru
gdje je japanska ribarska flota u lovu na lignje; jarka svjetla velegradova.
A ako po danu poboljamo razlunu mo za jo jedan red veliine, tako da
moemo razaznati stvari koje imaju samo metar u promjeru, po prvi put
emo otkriti pojedinane organizme - kitove, krave, flaminge, ljude.
Inteligentni ivot na Zemlji otkriva se prvi put na osnovu
geometrijskoj pravilnosti svojih tvorevina. Kada bi Lowellova mrea
kanala zaista postojala, bio bi na mjestu i zakljuak da inteligentna bia
takoer nastanjuju Mars. Da bi se ivot uoio na fotografijama Marsa,
snimljenim ak sa staze oko ovog planeta, on je isto tako morao poduzeti
opsena prekrajanja povrine. Tehnike civilizacije koje grade kanale lako
bi se mogle otkriti. Postoje, meutim, i druge mnoge mogunosti, u
rasponu od velikih biljaka i ivotinja, preko mikroorganizama i izumrlih
oblika, pa sve do planeta koji je oduvijek bio bezivotan, kao to je to i
sada. Temperature na Marsu znatno su nie budui da je on udaljeniji od
Sunca nego Zemlja. Zrak je tamo rijedak i sastoji se uglavnom od
ugljinog dioksida, uz neto molekularnog duika i argona, kao i vrlo malo
vodene pare, kisika i ozona. Otvorena tekua voda danas je tamo
nemogua budui da je atmosferski pritisak prenizak da sprijei vrenje ak
i posve hladne tekuine. Neznatne koliine tekue vode moda postoje u
porama i kapilarama tla. Koliina kisika daleko je ispod one potrebne za
normalno disanje. Ozona je takoer vrlo malo, tako da ultraljubiasto
zraenje sa Sunca, pogubno po klice, bez prepreka stie do Marsove
povrine. Da li bi bilo koji organizam mogao opstati u takvoj sredini?
Da provjerimo sva ta pitanja, moje kolege i ja napravili smo prije
vie godina posebne komore u kojima su simulirani uvjeti Marsove
sredine, u skladu s tada poznatim injenicama, unutra su ubacivani
zemaljski mikroorganizmi, a zatim smo ekali da vidimo da li e neki od
njih preivjeti. Ovakve komore nazvane su, dakako, Marsovi lonci.
Marsovi lonci odravali su tipian temperaturni ciklus ovog planeta, dakle

u rasponu od neto malo iznad toke ledita vode u podne pa do oko -80 C
prije svitanja, u atmosferi bez kisika uglavnom sastavljenoj od CO2 i N2.
Ultraljubiaste svjetiljke bile su zamjena za estoko solarno zraenje. Nije
bilo tekue vode, osim vrlo tankih opni koje su vlaile pojedina zrnca
pijeska. Neki mikrobi smrznuli su se tokom prve noi i nisu se vie uspjeli
oporaviti. Drugi su, opet, stradali zbog nedostatka kisika. Za tree je bila
pogubna sua, dok je etvrte unitila ultraljubiasta svjetlost. No, uvijek je
postojao izvjestan broj varijeteta zemaljskih mikroba kojima nije bio
potreban kisik, koji su se privremeno zatvorili u sebe kada bi temperatura
prekomjerno pala; koji su se krili od ultraljubiastog zraenja pod
ljunkom ili pod tankim slojem pijeska. U drugim pokusima, kada su bile
prisutne male koliine tekue vode, mikrobi su se ak i razmnoavali. Ako
zemaljski mikrobi mogu opstati u Marsovoj sredini, onda to uspijevaju i
marsijanski mikrobi, ako ih ima.
U Sovjetskom Savezu provodi se aktivan program istraivanja
planeta svemirskim letjelicama bez ljudske posade. Svakih godinu ili dvije
relativni poloaji planeta te fizika Keplera i Newtona omoguavaju
lansiranje letjelice prema Marsu ili Veneri uz najmanji troak energije. Od
poetka ezdesetih godina SSSR jedva da je propustio neku od tih prilika.
Ova sovjetska upornost i inenjerijsko umijee konano su se obilato
isplatili. Pet sovjetskih svemirskih sondi tipa Venera - od Venere 8 do
Venere 12 - spustile su se na Veneru (za vrijeme tiskanja ove knjige jo
dvije sovjetske sonde su se spustile: Venera 13 i Venera 14 - op.
prev.) s ije su povrine odaslale obilje informacija, to nipoto nije
beznaajan pothvat s obzirom na vruu, gustu i korozivnu atmosferu.
Unato mnogim pokuajima, meutim, Sovjetski Savez jo nije uspio
meko sputanje sonde na Mars - svijet koji je, barem na prvi pogled,
gostoljubiviji, s niskim temperaturama, znatno rjeom atmosferom i blaim
plinovima; s polarnim ledenim kapama, vedrim ruiastim nebom, velikim
pjeanim dinama, drevnim rijenim koritima, jednom prostranom
uleknutom dolinom, najveom, barem koliko nam je u ovom trenutku
poznato, vulkanskom formacijom u Sunevom sustavu i blagim
ekvatorskim ljetnim popodnevima. To je svijet daleko sliniji Zemlji nego
Venera.
Godine 1971. sovjetska svemirska letjelica Mars 3 ula je u stazu
oko crvenog planeta. Prema informacijama koje su automatski radio-putem
poslane na Zemlju, ona je tokom sputanja uspjeno aktivirala sisteme za
prizemljenje (amarsiranje), pravilno usmjerila prema dolje toplinski

titnik, ispravno otvorila veliki padobran i pri kraju silazne staze ukljuila
retrorakete. No, nakon to je dotakla tlo, sve to je uspjela uiniti bilo je
dvadesetak sekundi emisije nejasne televizijske slike na Zemlju, a zatim je
zbog nekog tajanstvenog razloga otkazala. Godine 1973, gotovo istu
sudbinu doivio je i lender Mars 6, s tom razlikom to je do neuspjeha
dolo samo sekundu nakon dodira povrine. to je polo naopako?
Mars 3 sam prvi puta vidio na ilustraciji s jedne sovjetske
potanske marke koja prikazuje svemirsku sondu kako se sputa kroz
svojevrsnu crvenkastu koprenu. Pretpostavljam da je umjetnik elio
doarati prainu uskovitlanu snanim vjetrovima: Mars 3 je, naime, uao
u atmosferu crvenog planeta za vrijeme jedne globalne, silne, pjeane
oluje. Na osnovu podataka dobivenih pomou amerike sonde Mariner 9
znamo da se pri takvim olujama podiu vjetrovi koji blizu povrine puu
brzinom od preko sto etrdeset metara u sekundi - vie od polovine brzine
zvuka na Marsu. I nae sovjetske kolege i mi smatramo da su
najvjerojatnije ti snani vjetrovi zahvatili sondu Mars 3 s otvorenim
padobranom, tako da se ona polako meko spustila u okomitom smjeru, ali
zato velikom brzinom u vodoravnom. Svemirska sonda koja se sputa
pomou velikog padobrana naroito je osjetljiva na bone vodoravne
vjetrove. Nakon sputanja Mars 3 je odskoio nekoliko puta, udario o
kakvu gromadu ili neku izboinu Marsovog reljefa, prevrnuo se, izgubio
radio-vezu s orbiterom i tako zakazao.
Ali zato se Mars 3 sputao usred velike pjeane oluje? Ova
misija bila je do u detalje organizirana prije lansiranja. Svaki korak koji je
trebalo poduzeti bio je pohranjen u brodski kompjuter prije polaska sa
Zemlje. Nakon toga, nije vie bilo mogue mijenjati kompjuterski
program, ak ni onda kada je postojala oigledna silina pjeane oluje
1971. godine. Reeno argonom svemirskog istraivanja, misija Marsa 3
bila je preprogramirana, odnosno neprilagodljiva. Zakazivanje Marsa 6,
meutim, znatno je tajanstvenije. Nije bilo globalnih oluja kada je ova
sonda ula u Marsovu atmosferu. Moda je dolo do nekog tehnikog
kvara u trenutku dodira tla. Ili moda ima neeg posebno opasnog na
Marsovoj povrini.
Kombinacija injenica da su Sovjeti izveli uspjena sputanja na
Veneru, a da su zakazali u sluaju Marsa, nagnala nas je da sa zabrinutou
oekujemo razvoj amerike misije Viking u okviru koje se, prema
neslubenom programu, jedan od dva lendera trebao meko spustiti na
povrinu Marsa 4. srpnja 1976. godine, na dan dvjestogodinjice

Sjedinjenih Drava. Kao i kod sovjetskih prethodnika, za sputanje

Vikinga koriteni su toplinski titnik, padobran i retrorakete. S obzirom
da gustoa Marsove atmosfere iznosi samo jedan posto Zemljine,
upotrijebljen je vrlo velik padobran, promjera osamnaest metara.
Atmosfera je, naime, toliko rijetka, da bi se Viking razmrskao o tlo da se
kojim sluajem spustio na kakvu visoravan: do te toke, naime, ne bi bio
dovoljno debeo sloj zraka da u potrebnoj mjeri uspori sputanje. Bilo je,
dakle, neophodno izabrati mjesto za sputanje u nekoj nizini. Na osnovu
podataka dobivenih s Marinera 9, kao i koritenjem radarskih
prouavanja sa Zemlje, znali smo za mnogo takvih podruja.
Da izbjegnemo vjerojatnu sudbinu Marsa 3, eljeli smo da se
Viking spusti na izabrano mjesto u vrijeme kada tamo ne puu snani
vjetrovi. Vjetrovi koji bi prevrnuli lender bili bi vjerojatno dovoljno snani
i da podiu oblake praine i pijeska s tla. Ukoliko bismo, dakle, mogli
ustanoviti da odabrano mjesto sputanja nije prekriveno pokretnim,
uskovitlanim oblacima praine, imali bismo barem neko jamstvo da
vjetrovi nisu prekomjerno snani. Ovo je bio jedan od razloga zato su oba
lendera misije Viking dovedena na stazu oko Marsa zajedno sa svojim
orbiterima, a sputanje je odgaano sve dok orbiteri nisu ispitali mjesto za
sputanje. Ustanovili smo pomou Marinera 9 da do karakteristinih
promjena svijetlih i tamnih ara na Marsovoj povrini dolazi u vrijeme kad
puu snani vjetrovi. Mi sigurno ne bismo smatrali sputanja Vikinga
sigurnim da su fotografije, snimljene sa satelitske staze, ukazale na takve
nestalne are. No, s druge strane, naa jamstva nisu mogla biti ni sto posto
pouzdana. Na primjer, moemo zamisliti takvo mjesto sputanja na kojem
su vjetrovi ve otpuhali svu prainu koju su mogli podii s tla. U tom
sluaju, ostali bismo bez indikatora da tamo vladaju jaki vjetrovi.
Zbog komunikacijskih i temperaturnih ogranienja, Viking se nije
mogao spustiti na vee geografske irine Marsa. Bilo koja toka iznad 45.
ili 50. stupnja sjeverne ili june polulopte znaila bi ozbiljno skraenje
vremena kada se moe odravati veza sa Zemljom, odnosno kada bi sonda
bila poteena opasno niskih temperatura.
Takoer nismo eljeli sputanje na previe neravnom terenu. Lender
bi se tu mogao prevrnuti i razbiti, ili bi njegova mehanika ruka, kojoj je
zadaa da zahvaa uzorke Marsovog tla, bila blokirana, odnosno
bespomono bi mahala, recimo, metar iznad tla. Iz slinog razloga nastojali
smo izbjei i sputanje na mjesto koje bi bilo prekomjerno mekano. Ako bi
tri stojne noge sonde duboko utonule u rastresito tlo, nastupilo bi mnotvo

neeljenih posljedica. Takoer nije dolazilo u obzir prizemljenje na previe

vrst teren: da se, na primjer, Viking spusti na nekom okamenjenom
polju lave bez pranastog povrinskog materijala, mehanika ruka se ne bi
mogla dokopati uzoraka koji su bili od osnovnog znaaja za predviene
kemijske i bioloke pokuse.
Na najboljim fotografijama Marsa kojima se tada raspolagalo snimljenim pomou Marinera 9 na stazi oko Marsa - najmanje
formacije koje su se vidjele bile su veliine devedeset metara. Snimci
Vikingovih orbitera samo su neznatno bili bolji u tom smislu. Gromade
velike jedan metar bile su potpuno nevidljive na tim slikama, a upravo su
one predstavljale glavnu opasnost za lender Vikinga. Isto tako, duboka
meka praina uglavnom se ne bi mogla otkriti na fotografijama. No,
sreom, postojala je jedna tehnika koja nam je omoguila da odredimo
neravnine ili mekou odabranog mjesta za sputanje: radar. Izrazito
neravan teren rasprio bi bono radarski snop sa Zemlje, tako da bi njegova
radarska jeka bila slaba odnosno to bi podruje bilo radarski tamno. Vrlo
mekano mjesto takoer bi se odlikovalo slabom radarskom jekom zbog
obilja meuprostora koji razdvaja pojedina zrnca pijeska. Preliminarna
radarska istraivanja pokazala su da je negdje izmeu jedne etvrtine i
jedne treine Marsove povrine tamno, odnosno opasno za misiju
Viking.
Postojalo je, dakle, mnotvo ogranienja - ak moda previe, kako
smo se bojali. Mjesta za sputanje nisu smjela biti na prevelikim visinama,
izloena snanim vjetrovima, prekomjerno tvrda, previe meka, izrazito
neravna ili preblizu polu. Bilo bi neobino da na Marsu uope ima takvih
lokaliteta koja istodobno zadovoljavaju sve nae kriterije sigurnosti. No, s
druge strane, takoer nam je bilo jasno da nas je ovo traganje za sigurnim
lukama sputanja ograniilo uglavnom na ona mjesta koja moraju biti
krajnje nezanimljiva.
Kada su se dva tandema orbiter-lender misije Viking nala na
satelitskoj stazi Marsa, neopozivo je bila odreena geografska irina na
kojoj mora doi do sputanja. Ako je, na primjer, najnia toka staze bila
na 21. stupnju sjeverne geografske irine, lender bi se spustio upravo na toj
paraleli, pri emu je mogao odabrati bilo koju geografsku duinu, ekajui
da se planet vrti pod njim. Prema tome, znanstvena ekipa koja je
pripremala misiju Viking izabrala je nekoliko geografskih irina na
kojima se nalazilo vie pogodnih mjesta za sputanje. Vikingu 1 je za
cilj imao 21. stupanj sjeverne geografske irine. Najzanimljivije mjesto

bilo je podruje nazvano Chryse (prema grkom: zemlja zlata), blizu

spojnice etiri vijugava kanala za koja se smatra da ih je u ranijim
razdobljima Marsove povijesti izlokala tekua voda. Izgledalo je da
podruje Chryse zadovoljava sve kriterije sigurnosti. No, ranijim radarskim
promatranjima nije bio obuhvaen samo lokalitet Chryse ve podruje u
njegovoj blizini; ovaj kraj prvi put je radarski snimljen tek nekoliko
tjedana prije predvienog datuma sputanja.
Kandidat za sputanje Vikinga 2 bila je paralela 44. stupnja
sjeverne irine, a najsigurnije mjesto prizemljenja zvano Cydonia, izabrano
je na osnovu nekih teorijskih radova prema kojima su postojali znaajne
anse da tu ima malih koliina vode, barem u nekim razdobljima tokom
Marsove godine. Budui da su bioloki pokusi misije Viking
prvenstveno bili usredotoeni na organizme kojima pogoduje tekua voda,
neki znanstvenici su smatrali da e lenderi prvo pronai ivot upravo u
Cydoniji. S druge strane, moglo se uti miljenje da na jednom tako
vjetrovitom planetu kao to je Mars, ako uope negdje postoje
mikroorganizmi, onda ih mora biti svugdje. Nijedno od ova dva stanovita
nije bilo bez temelja, tako da je bilo teko opredijeliti se za jednog od njih.
U jednoj stvari, meutim, nije bilo nikakve sumnje: 44. stupanj sjeverne
irine bio je potpuno izvan dosega radarskih provjera; morali smo prihvatiti
znaajan rizik neuspjeha misije Vikinga 2 ako bismo njegov lender
uputili u visoke sjeverne geografske irine. Bilo je, dodue, miljenja da
ako se Viking 1 sigurno spusti i uspjeno zapone s radom, onda bi se
mogao prihvatiti vei rizik s Vikingom 2. Ja sam, meutim, istupao sa
krajnje konzervativnim preporukama, pozivajui se na mogui potpuni
krah misije vrijedne milijardu dolara. Na kraju, da bi se poboljale anse za
uspjeh misije Viking, odabrano je jo nekoliko eventualnih mjesta za
sputanje, u geolokom pogledu vrlo razliitih od Chryse i Cydonije, blizu
4. stupnja june irine, u podruju provjerenom radarskim promatranjima.
No, konana odluka o tome da li e se Viking 2 spustiti na visokoj ili
niskoj geografskoj irini donijeta je doslovno u posljednjoj minuti kad je
izabrano mjesto optimistinog naziva Utopija, na istoj geografskoj irini
kao i Cydonija.
Nakon to smo ispitali fotografije koje je snimio orbiter i prouili
podatke dobivene radarskim promatranjima sa Zemlje, doli smo do
zakljuka da je mjesto na koje se, prema prvoj varijanti, trebao spustiti
Viking 1 povezano s neprihvatljivim rizicima. Na trenutak sam se
zabrinuo da e Viking 1 biti osuen na sudbinu slinu onoj legendarnog

Leteeg Holandeza: zauvijek e, naime, nastaviti da luta nebom Marsa, ne

uspjevi pronai sigurnu luku. Na kraju nali smo ipak pogodno mjesto
koje se i dalje nalazilo u oblasti Chryse, ali podalje od spojnice etiri
drevna kanala. Zbog ovih potekoa nismo uspjeli izvesti sputanje 4.
srpnja 1976. godine, ali svi su se sloili da bi neuspjelo amarsiranje na taj
datum bio sasvim neprikladan poklon Sjedinjenim Dravama za dvjestoti
roendan. Napustili smo stazu i zaronili u Marsovu atmosferu esnaest
dana kasnije.
Nakon meuplanetarnog putovanja od godinu i pol, putovanja, dugog
sto milijuna kilometara, koliko iznosi zaobilazni put oko Sunca, dva
tandema orbiter - lender nala su se na odgovarajuim stazama oko Marsa;
orbiteri su poeli provjeravati predviena mjesta za sputanje; dobivi
nareenje radio-putem lenderi su uli u Marsovu atmosferu, pravilno
okrenuli toplinske titnike, otvorili padobrane i ukljuili retrorakete. U
Chryse i Utopiji, po prvi put u povijesti ovjeka, dvije sonde su se meko i
sigurno spustile na povrinu crvenog planeta. Trijumfalni uspjeh ovih
prizemljenja dobrim dijelom je zasluga velikog znanja koje je uloeno u
projektiranje, izradu i provjeravanje letjelica, kao i sposobnosti kontrolora
misije. No, s obzirom da je posrijedi bio jedan tako opasan i tajanstven
planet kao to je Mars, u svemu tome neminovno je postojao barem
izvjestan trunak i sree.
Odmah nakon sputanja trebalo je da budu odaslani prvi snimci.
Znali smo da smo izabrali jednolina i nezanimljiva mjesta. Ali ipak smo
se nadali. Na prvoj slici koju je snimio lender Vikinga 1 vidjela se jedna
od njegovih stojnih noga - u sluaju, naime, da on potone u eventualni ivi
pijesak na Marsu, eljeli smo to doznati prije nego to sonda nestane. Slika
se poela stvarati, crtu po crtu, sve dok, uz silno olakanje, nismo ugledali
stojnu nogu..
Sjeam se kako sam, kao ukoen, promatrao pojavljivanje prve slike
na kojoj se vidjelo Marsovo obzorje. Na um mi je tog asa palo da to uope
nije strani svijet. Znao sam za takva mjesta u Coloradu, Arizoni i Nevadi:
stijene, pjeani nanosi, jedna udaljena uzvisina sve je bilo potpuno
prirodno i neiskrivljeno, ba kao i bilo gdje na Zemlji. Mars je bio jedan
svijet. Razumije se, bio bih iznenaen da sam vidio kako se iza neke dine
pojavljuje kakav sjedokosi kopa zlata vodei svoju mazgu, ali u isti mah
ta je slika izgledala posve prikladna. Ni na to slino nisam pomislio
nijednog trenutka tokom mnogo sati koje sam proveo prouavajui snimke
povrine Venere dobivene pomou sondi Venera 9 i Venera 10. U

svakom sluaju, znao sam da je ovo svijet na koji emo se rado vraati.
Predio je ogoljen, crven i divan: gromade razbacane unaokolo
prilikom nastajanja nekog kratera negdje iza obzorja, male pjeane dine,
kamenje koje je esto bivalo prekriveno povrinskom prainom, da bi ga
ubrzo vjetar razgrtao, podiui pramenove sitnozrnastog materijala. Odakle
je dolo ovo kamenje? Koliko pijeska nosi vjetar? Kakva je bila prethodna
povijest planeta koja je stvorila ovo raspucano kamenje, ukopane gromade,
pravilne usjeke u tlu? Od ega se sastoje stijene? Od istog materijala od
kojeg i pijesak? Da li je pijesak naprosto usitnjen kamen ili neto drugo?
Zato je nebo ruiasto? Kakvog je sastava zrak? Kojom brzinom pue
vjetar? Kako se atmosferski pritisak i izgled sredine mijenjaju s godinjim
dobima?
Na sva ova pitanja misija Viking dala je posve pouzdane ili barem
vjerojatne odgovore. Mars koji je otkriven ovim pothvatom pokazao se
vrlo zanimljivim - naroito ako imamo u vidu da su izabrana prilino
nezanimljiva mjesta za sputanje. Kamere, meutim, nisu otkrile ni traga
od graditelja kanala, nije bilo ni rijei o barsumskim zrakoplovima, o
princezama, borcima, o toataima; nije primjeen ak ni otisak stopala u tlu,
kaktus ili klokanski takor. Koliko smo mogli vidjeti, nije bilo nikakvog
znaka ivota.28
Moda na Marsu postoje veliki oblici ivota, ali ih nije bilo na dva
mjesta gdje smo se spustili. Nije iskljueno da manji oblici nastanjuju
svaku stijenu ili zrnce pijeska. Tokom najveeg dijela povijesti Zemlje, ona
podruja na njoj koja nisu bila prekrivena vodom prilino su nalikovala
dananjim marsovim predjelima - a tu je jo bila atmosfera bogata
ugljinim dioksidom i bez ozona, tako da je estoko ultraljubiasto
zraenje haralo povrinom. Veliko bilje i ivotinje naseljavale su kopno tek
tokom posljednje desetine povijesti naeg planeta. Pa ipak, mikroorganizmi
su postojali svugdje na Zemlji tri milijarde godina. Predmet traganja za
ivotom na Marsu moraju, dakle, biti mikrobi.
Lenderi misije Viking proirili su ljudske mogunosti do dalekih,
stranih predjela. Prema izvjesnim mjerilima, jedan lender pametan je poput
skakavca; prema drugim, pak, inteligencija mu je ravna onoj bakterije.
Nema nieg poniavajueg u ovim usporedbama. Prirodi su bile potrebne
stotine milijuna godina da razvije jednu bakteriju, a milijarde da napravi
skakavca. S krajnje skromnim iskustvom u ovoj vrsti posla, mi smo se
pokazali prilino uspjeni. Lender ima dva oka, ba kao i mi, ali njima vidi
i u infracrvenom podruju, to mi nismo u stanju; tu je, zatim, naroita

ruka koja moe gurati kamenje, kopati i uzimati uzorke tla; pa svojevrstan
prst koji se podie da bi se izmjerila brzina i smjer puhanja vjetra; zatim,
odgovarajue verzije ula mirisa i ukusa, kojima je u stanju osjetiti, znatno
bolje nego mi, i najsiunije koliine traenih molekula; unutranje uho,
kojim je u stanju otkriti tutnjavu marsotresa i registrirati znatno blaa
podrhtavanja vlastitog trupa, izazvanog vjetrom; konano, tu su i sredstva
za otkrivanje mikroba. Sonda posjeduje vlastiti, samostalni, radioaktivni
izvor energije. Uz to, ona radio-vezom saopava Zemlji sve podatke koje
pribavi. Na isti nain do nje stiu uputstva sa Zemlje to ljudima
omoguuje da prate ostvarenja misije Viking, ali i da narede sondi da
poduzme neki novi korak.
Ali koji je najbolji nain, traganja za mikrobima na Marsu? Nismo u
stanju - barem za sada - poslati tamo mikrobiologe. Imao sam jednog
prijatelja, Wolfa Vishniaca, izuzetnog mikrobiologa sa sveuilita
Rochester u New Yorku. Krajem pedesetih godina, kada smo tek poinjali
ozbiljno razmiljati o traganju za ivotom na Marsu, on se naao na nekom
znanstvenom skupu na kojem je jedan astronom izrazio uenje zbog toga
to biolozi ne raspolau nekim jednostavnim, pouzdanim, automatskim
ureajem, sposobnim da traga za mikroorganizmima. Vishniac je odluio
neto uiniti u tom smislu.
I zaista, napravio je mali ureaj koji je trebalo poslati na planete.
Njegovi prijatelji nazvali su tu napravu Wolfova zamka. Na Mars bi
trebalo odnijeti boicu s hranjivom organskom materijom u koju bi tamo
bio unijet uzorak tla crvenog planeta, a zatim bi uslijedilo promatranje
promjena nivoa zamuenosti izazvanih eventualnim razvojem potencijalnih
klica s crvenog planeta. Ta Wolfova zamka bila je izabrana zajedno s jo
tri naprave za mikrobioloke pokuse kao sastavni dio lendera iz misije
Viking. Dva od ova tri druga pokusa takoer su se zasnivala na slanju
hrane Marsijancima. Da bi Wolfova zamka mogla uspjeno djelovati bilo
je potrebno da marsovim klicama pogoduje tekua voda. ula su se,
dodue, miljenja da e Vishniac samo utopiti male stanovnike Marsa. Ali
prednost Wolfove zamke bila je u tome to se marsovim mikrobima nisu
postavljali nikakvi zahtjevi u pogledu toga to da rade s hranom. Trebali su
se samo mnoiti. Svi ostali pokusi temeljili su se na posebnim
pretpostavkama o plinovima koje e mikrobi apsorbirati ili isputati pretpostavkama tek neto malo pouzdanijim od pukog nagaanja.
Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir (NASA) koja upravlja
planetnim svemirskim programom u Sjedinjenim Dravama, rtva je estih

i nepredvidivih kresanja budeta. Godine 1971. donijeta je odluka da se

iskljui jedan od etiri mikrobioloka pokusa i izbor je pao na Wolfovu
zamku. Za Vishniaca je to bilo teko razoaranje, budui da je on uloio
dvanaest godina rada na usavravanju svoje naprave.
Mnogi drugi bi na njegovom mjestu napustili bioloku ekipu misije
Viking. Ali Vishniac je bio blag i predan ovjek. Umjesto da digne ruke
od svega, on je rijeio da e najbolje pridonijeti traganju za ivotom na
Marsu, ako se uputi u podruje Zemlje koje je najslinije prirodnoj sredini
crvenog planeta - u suhe doline Antarktika. Neki prethodni istraivai
ispitali su antarktino tlo i ustanovili da rijetki mikrobi koje su tamo uspjeli
pronai nisu, zapravo, domoroci suhih dolina, ve su tu donijeti vjetrom iz
umjerenijih i blaih sredina. Prisjetivi se pokusa sa Marsovim loncima
Vishniac je s pravom pretpostavio da je ivot prilino ilav, odnosno da je
Antarktik savreno pogodan u mikrobiolokom pogledu. Ako zemaljske
klice mogu ivjeti na Marsu, pomislio je on, zato onda ne bi mogle i na
Antarktiku - koji je znatno topliji, vlaniji, ima vie kisika i manje je
izloen djelovanju ultraljubiastog zraenja. I obrnuto, pronai ivot u
suhim dolinama Antarktika, razmjerno bi poboljalo, smatrao je on, anse
da na Marsu takoer ima ivota.
I tako, 8. studenog 1973. godine, Vishniac je, u pratnji jednog
geologa i opskrbljen novom mikrobiolokom opremom, helikopterom bio
prebaen iz stanice McMurdo u podruje blizu Mount Balder, u jednu suhu
dolinu lanca Asgard. Namjera mu je bila da postavi svoje male
mikrobioloke stanice u antarktiko tlo, a onda da se mjesec dana kasnije
vrati i pokupi ih. Desetog prosinca 1973. uputio se po uzorke na Mount
Balder: u trenutku polaska bio je fotografiran s udaljenosti od oko tri
kilometara. Bilo je to posljednji put da ga je netko vidio u ivotu.
Osamnaest sati kasnije njegovo tijelo je pronaeno u podnoju jednog
ledenog grebena. Kretao se jednim ranije neistraenim podrujem i, ini se,
nesretno se okliznuo, otkotrljavi se niz strmi obronak dugaak oko sto
pedeset metara. Moda mu je neto privuklo pogled, kakav pogodni habitat
za mikrobe, recimo, ili mrlja zelenila na mjestu gdje nikako nije pristajala.
To nikada neemo saznati. U maloj, smeoj biljenici koju je nosio sa
sobom toga dana, kao posljednje zabiljeeno ostalo je slijedee: Pokupio
stanicu 202. 10. prosinca 1973. 22,30 h. Temperatura tla: -10 .
Temperatura zraka: 16 To je sasvim odgovaralo tipinim ljetnim
prilikama na Marsu.
Mnoge Vishniacove mikrobioloke stanice jo se nalaze na

Antarktiku. Ali njegove kolege i prijatelji ispitali su vraene uzorke,

primijenivi njegovu metodu. U uzorcima iz doslovno svih lokaliteta koji
su uzeti u obzir pronaeno je veliko raznovrsje mikroba koji bi inae bili
nedokuivi konvencionalnim tehnikama traganja. Vishniacova udovica,
Helen Simpson Vishniac, otkrila je u muevljevom materijalu iz suhih
dolina jednu novu vrstu kvasca koja, kako izgleda, postoji iskljuivo na
Antarktiku. Takoer je ustanovljeno da komadi stijena doneseni s
Antarktika prilikom te Vishniacove ekspedicije, koje je podvrgao
ispitivanju Imre Friedmann, posjeduju raskoan mikrobioloki sadraj:
milimetar ili dva ispod povrine kamena alge su kolonizirale jedan siuan
svijet u kojem su bile zarobljene male koliine vode i pretvorene u tekue
stanje. Na Marsu bi ovakav poloaj bio jo zanimljiviji, s obzirom na
okolnost da bi vidljiva svjetlost, neophodna za fotosintezu, doprla do te
dubine, dok bi ultraljubiasto zraenje, pogubno za klice, barem
djelomino bilo zadrano.
Budui da se projekti svemirskih misija zakljuuju mnogo godina
prije lansiranja, kao i uslijed Vishniacove smrti, rezultati njegovih
antarktikih pokusa nisu doveli do promjene programa traganja za ivotom
na Marsu u okviru misije Viking. Uopeno govorei, mikrobioloki
eksperimenti se nisu provodili na niskim temperaturama svojstvenim za
Marsovu sredinu, niti su vremena inkubacije bila potrebno duga. Nije,
meutim, bilo naina da se poduzme traganje za ivotom i u stijenama.
Oba lendera misije Viking raspolagala su sa po jednom rukom za
uzimanje materijala s povrine koji se zatim polako unosio u unutranjost
sonde; uzorci su se prevozili u malim koaricama, slinim vagoniima
djejeg elektrinog vlaka, na pet mjesta gdje su obavljeni pokusi: jedan je
bio usredotoen na neorgansku kemiju tla, u okviru drugoga tragalo se za
organskim molekulama u pijesku i praini, dok su preostala tri nastojala
otkriti mikrobski ivot. Kada se uputamo u traganje za ivotom na nekom
planetu, polazimo od izvjesnih pretpostavki. Pokuavamo, koliko smo to u
stanju, da ne pretpostavimo da e ivot na drugim svjetovima biti potpuno
istovrstan ovdanjem ivotu. No, postoje odreena ogranienja u ovom
pogledu. Detaljno nam je poznat jedino ivot na Zemlji. Bioloki pokusi
misije Viking predstavljaju prve pionirske korake pa je oito da ih ne
treba shvatiti kao kraj traganja za ivotom na Marsu.
Tri mikrobioloka eksperimenta postavila su razliita pitanja, ali su
se sva ona odnosila na metabolizam na Marsu. Ako ima mikroorganizma u
Marsovom tlu, onda oni moraju uzimati hranu i oslobaati otpadne

plinove; druga mogunost je da moraju uzimati plinove iz atmosfere, a

onda ih, moda uz pomo Suneve svjetlosti, pretvarati u koristan
materijal. Stoga smo na Mars poslali hranu, nadajui se da e ona biti
ukusna eventualnim Marsijancima. Tu je trebalo poduzeti promatranje s
ciljem da se ustanovi hoe li se iz tla pojaviti neki zanimljivi, novi plinovi.
S druge strane, dali smo plinove koje smo prethodno radioaktivno oznaili
izotopima, kako bismo mogli utvrditi da li e biti ugraeni u organsku
materiju, to bi ukazalo na djelovanje malih Marsijanaca.
Prema kriteriju utvrenom prije lansiranja, dva od tri mikrobioloka
eksperimenta misije Viking imala su pozitivne rezultate. U prvom
sluaju, kada je uzorak Marsovog tla bio pomijean jalovom organskom
juhom sa Zemlje, neto je iz tla kemijski razgradilo juhu - gotovo kao da su
neki mikrobi koji su u stanju disati podvrgli metabolizmu poiljku hrane s
naeg planeta. U drugom sluaju, kada su plinovi sa Zemlje uvedeni u
uzorak Marsovog tla, dolo je do spajanja plinova i tla - gotovo kao da su u
akciju stupili mikrobi sposobni za fotosintezu, koji su iz atmosferskih
plinova sloili organsku materiju. Pozitivni rezultati to se marsovske
mikrobiologije tie, ostvareni su u pokusima sa sedam razliitih uzoraka,
pribavljenih na dva mjesta crvenog planeta, meusobno udaljenih pet
tisua kilometara.
No situacija je sloena, a kriterij eksperimentalnog uspjeha moe biti
takav da nije odgovarajui. Ogromni napori su poduzeti da se prirede
mikrobioloki eksperimenti misije Viking, kao i da se isprobaju na
itavom mnotvu mikroba. No gotovo nita nije uinjeno u pogledu
usklaivanja ovih pokusa s vjerojatnim neorganskim materijalima
Marsovog tla. Mars nije Zemlja. Kako nas to opominje zaostavtina
Percivala Lowella, skloni smo previdima. Moda u Marsovom tlu djeluje
neka egzotina neorganska kemija koja je u stanju bez ikakvog utjecaja
tamonjih mikroba, izvriti oksidaciju hrane. Takoer je mogue da se u tlu
nalazi neki naroiti neorganski i neivi katalizator koji bi bio u stanju
vezati atmosferske plinove i pretvarati ih u organske molekule.
Neki noviji pokusi pokazuju da je vjerojatno upravo to sluaj.
Prilikom velike pjeane oluje na Marsu iz 1971. godine infracrveni
spektrometar na Marineru 9 zabiljeio je spektralne katakteristike
uskovitlane praine. Provevi analizu tih spektara, O. B. Toon, J.B. Pollak i
ja ustanovili smo da neke apsorpcione linije najvjerojatnije potjeu od
montmorilonita i drugih vrsta gline. Kasnija promatranja, koja su izvrili
lenderi misije Viking, takoer su pokazala da na Marsu postoji glina

koju raznosi vjetar. Sada su A. Banin i J. Rishpon nali da mogu ostvariti

neke kljune momente uspjenih mikrobiolokih pokusa misije
Viking - navodnu fotosintezu i takoer navodno disanje - ako u
laboratorijskim pokusima umjesto Marsovog tla upotrijebe glinu. Glina se
odlikuje sloenom i aktivnom povrinom koja je u stanju apsorbirati i
oslobaati plinove, te katalizirati kemijske reakcije. Jo je prerano kazati
da se svi mikrobioloki rezultati misije Viking mogu objasniti
djelovanjem neorganske kemije, ali vie ne bi bilo iznenaujue ako bi se
ustanovilo da je to sluaj. Hipoteza koja se temelji na glini nipoto ne
iskljuuje mogunost postojanja ivota na Marsu, ali nam sigurno doputa
tvrdnju da nema uvjerljivih dokaza o prisutnosti mikrobiologije na
crvenom planetu.
No, ak i tako, rezultati Banina i Rishpona su od velike bioloke
vanosti jer pokazuju da u uvjetima nepostojanja ivota moe postojati
svojevrsna kemija tla, koja se oituje na isti nain kao i ivot. Na Zemlji
prije nastanka ivota moda su se takoer odvijali ciklusi kemijskih
procesa koji su nalikovali disanju i fotosintezi i koje je zatim ivot
prihvatio kada se pojavio. Poznato je, osim toga, da su montmorilonitske
gline jaki katalizator koji dovodi do kombiniranja amino-kiselina u
dugake lance molekula, sline proteinima. Glina primitivne Zemlje moda
je bila kovanica ivota, a kemija koja danas djeluje na Marsu lako moe
pridonijeti boljem razumijevanju nastanka i rane povijesti ivota na naem
planetu.
Povrina Marsa proarana je mnogim kraterima, koji su dobili nazive
prema znamenitim linostima, uglavnom znanstvenicima. Krater Vishniac
nalazi se - posve prikladno - u antarktikom podruju Marsa. Vishniac nije
tvrdio da na crvenom planetu mora biti ivota, ve samo da je on mogu,
kao i da je izuzetno znaajno ustanoviti da li zaista postoji. Ukoliko ivota
ima na Marsu, ukazat e nam se jedinstvena prilika da provjerimo
openitost zemaljskog tipa ivota. A ako bi se ustanovilo da ivota nema
na Marsu, planetu prilino slinom Zemlji, onda emo morati ustanoviti
razlog tome - jer bismo u tom sluaju, kako je Vishniac istakao, bili
suoeni s klasinom znanstvenom konfrontacijom eksperimentalnog
uzorka i kontrolnog uzorka.
Otkrie da se mikrobioloki rezultati misije Viking mogu objasniti
hipotezom o glini, da oni nuno ne upuuju na ivot, doprinijelo je da se
odgonetne jedna druga tajna: pokus usredotoen na organsku kemiju, u
okviru istog pohoda, nije zabiljeio ni traga od organskih materija u

Marsovom tlu. Ako ima ivota na Marsu, to je onda s njegovim ostacima?

Nisu pronaene nikakve organske molekule - nikakva graa proteina i
nukleinskih kiselina, nikakvi jednostavni ugljikohidrati, nita to ulazi u
sastav ivota na Zemlji. Okolnost da su mikrobioloki pokusi misije
Viking otkrili da u Marsovom tlu dolazi do sintetiziranja organske
materije nije, meutim, u proturjenosti s ovim nalazima, budui da su
ureaji za mikrobioloke eksperimente bili tisuu puta osjetljiviji (po
jedinici ugljikovog atoma) od naprava za kemijske pokuse. No, time se
stvar bitno ne mijenja. Zemljino tlo krcato je organskim ostacima nekada
ivih organizama; u Marsovom tlu nalazi se manje organske materije nego
u povrinskom sloju Mjeseca. Ako nam je stalo do hipoteze o ivotu,
moemo pretpostaviti da je kemijski reaktivna oksidirajua povrina Marsa
unitila ostatke ivih bia - kao to neka klica biva unitena u boci
vodikova peroksida; ili da ima ivota, ali takve vrste kod koje organska
kemija ne igra u podjednakoj mjeri sredinju ulogu kao u sluaju ivota na
Zemlji.
No, ova druga mogunost izgleda mi naroito nategnuta: nerado,
naime, priznajem da sam ovinistikih pogleda to se tie ugljika. Ugljik je
obilato zastupljen u svemiru. On tvori udesno sloene molekule, pogodne
za ivot. Takoer sam ovinistiki sklon vodi. Voda je idealno otapalo za
djelovanje organske kemije i ostaje u tekuem stanju u irokom rasponu
temperatura. Ali ponekad me obuzmu sumnje. Ima li moja naklonost
prema ovim materijalima neke veze s injenicom da sam ja graen
uglavnom od njih? Da li se mi temeljimo na ugljiku i vodi moda samo
zato jer su oni bili prisutni u velikim koliinama na Zemlji u vrijeme
nastajanja ivota? Moe li se ivot na drugim svjetovima - na Marsu,
recimo - zasnivati na neem drugom?
Ja predstavljam zbroj vode, kalcija i organskih molekula pod
imenom Carl Sagan. Vi ste zbroj gotovo istovrsnih molekula koje imaju
neku drugu kolektivnu oznaku. Ali, da li je to sve? Zar tu nema nieg osim
molekula? Nekim ljudima je ova pomisao donekle poniavajua po
ovjekovo dostojanstvo. Za mene je, meutim, oaravajue da je priroda
naeg svemira omoguila razvoj jednog tako sloenog i njenog
molekularnog ustroja kakvi smo mi.
Ali bit ivota nisu toliko sami atomi i jednostavne molekule iz kojih
smo sloeni ve nain na koji su oni sklopljeni u cjelinu. esto se moe
proitati da kemikalije od kojih se sastoji ljudsko tijelo stoje, recimo,
devedeset sedam centi, deset dolara, ili ve neku slinu svotu; pomalo je

uznemirujue ustanoviti da nam tijela tako malo vrijede. Navedene sume,

meutim, odnose se na ljudska bia svedena na najjednostavnije mogue
sastojke. Mi smo uglavnom graeni od vode, koja ne vrijedi gotovo nita;
ugljik vrijedi koliko i ugljen; kalcij iz naih kostiju koliko i kreda; duik iz
naih proteina koliko i zrak (takoer vrlo jeftino); eljezo u naoj krvi
koliko i zarali avli. Ako ne bismo bili upueni u stvari, mogli bismo doi
u iskuenje da uzmemo sve atome iz kojih smo graeni, da ih stavimo u
jednu veliku posudu i dobro izmijeamo. No, mogli bismo mijeati koliko
nas volja, sve to bismo dobili na kraju bila bi bezoblina kaa atoma.
Harold Morowitz je izraunao koliko bi vrijedili pravi molekularni
sastojci koji grade jedno ljudsko bie, ako bi se kupili u molekularnom
obliku u nekoj kemijskoj tvornici. Svota do koje je doao iznosi oko deset
milijuna dolara, to bi trebalo da nam malo vrati ponos. Ali ak ni tada ne
bismo mogli izmijeati te kemikalije pa da na kraju iz pokusne retorte
izae ljudsko bie. Ovako neto daleko nadmauje nae sposobnosti i tako
e vjerojatno ostati jo dugo. Sreom, postoje i druge, jeftinije i jo vrlo
pouzdane metode pravljenja ljudi.
Mislim da e se oblici ivota na mnogim svjetovima uglavnom
sastojati od istih atoma od kojih smo graeni i mi ovdje, a moda ak i od
mnogih istovrsnih osnovnih molekula, kao to su proteini i nukleinske
kiseline - ali e ovi sastojci biti sklopljeni u cjeline na drukije naine.
Moda e nam organizmi koji plove u gustoj atmosferi planeta vrlo
nalikovati u pogledu atomskog sastava, s tom razlikom to vjerojatno nee
imati kosti, tako da im nee biti potrebno mnogo kalcija. Moda e se na
nekom drugom svijetu koristiti neko drugo otapalo umjesto vode.
Fluorovodina kiselina mogla bi dobro posluiti u ovom smislu, premda u
svemiru nema mnogo fluora; fluorovodina kiselina bila bi vrlo tetna po
molekule od kojih smo mi graeni, ali zato su neke druge organske
molekule, parafinski vosak, na primjer, savreno postojani u njenom
prisustvu. Tekui amonijak predstavljao bi jo bolje otapalo, zato to ga u
svemiru ima u velikim koliinama. Ali on se nalazi u tekuem stanju
jedino na svjetovima koji su znatno hladniji od Zemlje ili Marsa. Amonijak
je na Zemlji obino plin, ba kao to je to voda na Veneri. Ili moda ima
ivih stvari koje uope ne posjeduju otopinski sistem - ivot u obliku
vrstog tijela kod kojeg, umjesto plivanja molekula, putuju elektrini
signali.
No, ove ideje ne idu u prilog hipotezi da su pokusi koje su izvrili
lenderi misije Viking uli u trag postojanja ivota na Marsu. Na tom

prilino zemljolikom svijetu, koji obiluje ugljikom i vodom, ivot bi se,

ako bi postojao, morao temeljiti na organskoj kemiji. Rezultat pokusa na
polju organske kemije, ba kao i rezultati promatranja, odnosno
mikrobioloki eksperimenti, poriu postojanje ivota u finim esticama iz
Chryse i Utopije, podvrgnutih ispitivanju krajem sedamdesetih godina.
Moda je drukije nekoliko milimetara ispod povrine stijena (kao u
sluaju antarktikih suhih dolina), ili na nekom drugom mjestu na planetu,
odnosno moda je bilo drugaije u nekom ranijem, umjerenijem razdoblju.
Ali ne sada i tamo gdje smo mi gledali.
Istraivanje Marsa u okviru misije Viking od ogromne je povijesne
vanosti: to je prvo ozbiljno traganje za drugim vrstama ivota, prvi
uspjean i operativan boravak jedne svemirske letjelice due od jednog sata
na nekom drugom planetu (Viking 1 funkcionirao je godinu dana), izvor
bogate etve podataka iz geologije, seizmologije, mineralogije,
meteorologije i jo pet est disciplina jednog drugog svijeta. to poduzeti
kao idui korak poslije ovog spektakularnog uspjeha? Neki znanstvenici
ele poslati automatski ureaj koji bi se spustio, uzeo uzorke tla i vratio ih
na Zemlju, gdje bi ih se vrlo detaljno ispitalo u velikim izvrsno
opremljenim laboratorijima. Na taj nain, bila bi odgonetnuta veina
nedoumica vezanih za mikrobioloke pokuse misije Viking. Mogla bi se
odrediti kemija i mineralogija tla; prodrli bismo i ispod povrina stijena u
potrazi za eventualnim ivotom koji je tamo; moglo bi se izvesti na stotine
testova vezanih za organsku kemiju i ivot, meu njima i neposredno
mikroskopsko istraivanje u irokom rasponu uvjeta. Iako bi bila prilino
skupa, ovakva jedna misija je vjerojatno unutar naih tehnikih
mogunosti.
Ipak, ona nosi u sebi jednu novu opasnost: povratnu kontaminaciju.
Ako elimo na Zemlji ispitati uzorke Marsovog tla u traganju za
mikrobima, ne smijemo ih, razumije se, prethodno sterilizirati. Bit
ekspedicije je u tome da ih se doepamo ivih. Ali to onda? Mogu li
Marsovi mikroorganizmi, donijeti na Zemlju, predstavljati opasnost po
ope zdravlje? To je ozbiljno i teko pitanje. Mikromarsijanci moda ne
postoje. A ako ih i ima, moda ih moemo pojesti itav kilogram bez
ikakvih tetnih posljedica. Ali to je neizvjesno, a rizik je veliki. Ako
elimo donijeti nesterilizirane uzorke Marsovog tla na Zemlju, moramo
prvo osigurati izuzetno pouzdan zatitni postupak protiv kontaminacije.
Postoje nacije koje usavravaju i uskladiuju bakterioloka oruja. Kako
izgleda, povremeno dolazi do neprilika s njima, ali jo nije, koliko je meni

poznato, izazvana neka globalna epidemija. Moda se uzorci s Marsa mogu

bez opasnosti dopremiti na Zemlju. Ali volio bih biti posve siguran prije
nego to se poduzme jedna takva misija.
Postoji jo jedan nain za istraivanje Marsa; ovaj raznoliki planet
uva za nas itav niz prijatnih otkria i iznenaenja. Osjeaj koji me nije
naputao kroz cijelo vrijeme rada na slikama koje su slali lenderi misije
Viking bilo je nezadovoljstvo to su nepomini. Kako smo samo udjeli
barem malo razgrnuti onu dinu rukom za uzimanje uzoraka, potraiti ivot
ispod onog kamena, vidjeti da li onaj udaljeni hrbat predstavlja bedem
nekog kratera. A ne tako daleko na jugoistoku, znao sam, nalaze se etiri
vijugava korita Chryse. Unato svim uzbudljivim i izazovnim rezultatima
do kojih je dola misija Viking, poznavao sam stotinu drugih mjesta na
Marsu koja su znatno zanimljivija od onih na koja smo se spustili. Idealno
sredstvo bilo bi neko krstaree vozilo, sposobno da provodi sloene
pokuse, naroito kemijske i bioloke prirode, kao i da obilno snima oko
sebe. Na prototipovima ovakvih vozila ve se radi u NASA-i. Ona mogu
svladati stijene, sputati se niz jaruge, izvlaiti se iz skuenih prostora. U
okviru je naih mogunosti da na Mars spustimo jedno krstaree vozilo,
koje bi promatralo svoju okolinu, uoilo najzanimljivije mjesto u vidnom
polju i sutra u isto vrijeme stiglo do njega. Svakoga dana neko novo
mjesto, sloeno, krivudavo krstarenje arolikom topografijom ovog
privlanog planeta.
Ovakva misija bila bi od ogromne znanstvene koristi, ak i kada bi se
pouzdano ustanovilo da na Marsu nema ivota. Mogli bismo se zaputiti po
drevnim rijenim kotlinama, uz obronke neke velike vulkanske planine,
du neobinih, terasastih padina u polarnom podruju, ili u susret
neobinim Marsovim piramidama, koje nas neodoljivo mame.29 Zanimanje
javnosti za ovakvu misiju bilo bi veliko. Svakoga dana novi prizori stizali
bi na nae male ekrane. Mogli bismo pratiti krstarenje, razmiljati o
otkriima, predlagati nova odredita. Putovanje bi bilo dugo, a vozilo bi se
pokoravalo radio-zapovjedima sa Zemlje. Imali bismo obilje vremena da se
nove zamisli unesu u program misije. Milijardu ljudi moglo bi sudjelovati
u istraivanju jednog drugog svijeta.
Povrina Marsa velika je koliko i kopno na Zemlji. Oigledno je da
bi podrobno izvianje potrajalo stoljeima. Ali jednom bi dolo vrijeme
kada bi Mars bio potpuno istraen; kada bi robotski zrakoplovi obavili
potpuno kartografiranje s velike visine, kada bi krstarea vozila prola
cijelom povrinom, kada bi uzorci bez straha bili donijeti na Zemlju i kada

bi, konano, ljudska bia zakoraila pijeskom Marsa. A to onda? to nam

je tada initi s Marsom?
Ima toliko primjera ljudske zloupotrebe Zemlje da me jeza hvata i pri
pomisli na ovo pitanje. Ako na Marsu ima ivota, onda smatram da tamo
ne treba nita poduzimati. U tom sluaju, Mars pripada Marsijancima, pa
bili oni i mikrobi. Postojanje samostalne biologije na nekom oblinjem
planetu predstavlja neprocijenjivo blago i ouvanje tog ivota mora biti
pretpostavljeno, smatram, svim drugim moguim upotrebama Marsa. No,
pretpostavimo da je crveni planet beivotan. On nije dostupan izvor
sirovina: prijevoz od Marsa do Zemlje, naime, bit e jo mnogo stoljea
preskup. Ali, da li bismo mi mogli ivjeti na Marsu? Da li bismo u
izvjesnom smislu mogli napraviti od Marsa nastanjiv dom?
To je, nema sumnje, divan svijet, ali i skopan - iz naeg sebinog
kuta promatranja - sa silnim potekoama, raunajui tu prije svega male
koliine kisika, nepostojanje tekue vode i snano ultraljubiasto zraenje.
(Niska temperatura ne predstavlja nepremostivu prepreku, kako to
pokazuju znanstvene stanice na Antarktiku koje rade preko cijele godine.)
Sve ostale nepovoljne okolnosti mogle bi se otkloniti, ako bismo nekako
osigurali vie zraka. Uz vii atmosferski pritisak postala bi mogua i tekua
voda. Isto tako, uz vie kisika mogli bismo disati atmosferu, a formirao bi
se i ozonski sloj koji bi titio povrinu od Sunevog ultraljubiastog
zraenja. Vijugava korita, sloene polarne kape i drugi nalazi ukazuju da je
Mars nekada posjedovao jednu takvu, guu atmosferu. Malo je vjerojatno
da su plinovi iz njenog sastava istekli s crvenog planeta. Oni su, dakle, jo
negdje na Marsu. Neki su kemijski spojeni s povrinskim stijenjem.
Neki su u podpovrinskom ledu. Ali veina je, moda, u dananjim
polarnim ledenim kapama.
Da isparimo te kape, moramo ih zagrijati; moda bismo ih mogli
prekriti nekim tamnim prahom pa da tako apsorbiraju vie svjetlosti, to bi
im poveavalo temperaturu (to je obrnuto od onoga to inimo na Zemlji,
kada unitavamo ume i travnate povrine). Ali povrina kapa je vrlo
velika. Za prevoz neophodnih koliina praha sa Zemlje na Mars moralo bi
se upotrebiti 1200 raketnih nosaa tipa Saturn V; no, ak i tada, vjetrovi
bi mogli odpuhati prah s polarnih kapa. Bolji nain bi bio izmisliti neki
tamni materijal, koji je u stanju da proizvodi kopije samoga sebe, mali,
tamni stroj, kojeg bismo odnijeli na Mars i koji bi se tada poeo iriti po
polarnim kapama, koristei tamo raspoloivi materijal za vlastito
umnoavanje. Ima jedna vrsta takvih strojeva. To su biljke. Neke su vrlo

ilave i prilagodljive. Poznato nam je da barem neki zemaljski mikrobi

mogu opstati na Marsu. Ono to je potrebno jest program umjetnog
odabiranja i genetskog inenjeringa tamnih biljaka - moda liajeva - koje
bi se saivjele s vrlo okrutnom marsovom ivotnom sredinom. Ako bi se
takve biljke mogle odgajati, onda je zamislivo da ih jednoga dana
zasadimo na velikim prostranstvima ledenih kapa Marsa, nakon ega bi
one uhvatile korijen i rasprostrle se, potamnjujui tlo pod sobom,
apsorbirajui Sunevu svjetlost, zagrijavajui led i oslobaajui staru
Marsovu atmosferu iz dugotrajnog ropstva. Na pamet ak pada i
svojevrstan marsovski Johnny Appleseed, bilo u robotskom ili u ljudskom
obliju, kako tumara smrznutim polarnim prostranstvima, zadubljen u
jedan pothvat, od kojeg e koristi imati tek kasnija pokoljenja ljudi.
Ova opa zamisao naziva se teraformiranje: prekrajanje stranog
svijeta u sredinu pogodnu za ljudska bia. Tokom tisua godina ovjek je
uspio da poremeti globalnu temperaturu Zemlje samo za jedan stupanj
putem promjena izazvanih efektom staklenika ili albeda, premda emo
novu promjenu u istom opsegu sada prouzrokovati za samo stoljee ili dva
ako ovim tempom budemo nastavili sagorijevati fosilna goriva i unitavati
ume i travnate povrine. Ova i neke druge okolnosti ukazuju da vrijeme s
kojim valja raunati za opsenije teraformiranje Marsa vjerojatno iznosi
vie stotina do vie tisua godina. No, kada emo u budunosti imati na
raspolaganju razvijeniju tehnologiju, moda emo poeljeti ne samo da
poveamo ukupan atmosferski pritisak i tako omoguimo postojanje tekue
vode, nego i da dovedemo tekuu vodu s polarnih kapa u toplija ekvatorska
podruja. Dakako, postoji nain da se to provede u djelo. Izgradili bismo
kanale.
Povrinski i podpovrinski led to se otapa transportirao bi se, u
tekuem stanju, velikom mreom kanala. Ali to je upravo ono to je
Percival Lowell, prije nepunih stotinu godina, pogreno pretpostavio da se
uistinu dogodilo na Marsu. I Lowell i Wallace su shvatili da je uzrok
nenaseljivosti Marsa nedostatak vode. Kada bi samo postojala mrea
kanala, ovaj nedostatak bi se otklonio i nastanjivanje Marsa postalo bi
ostvarivo. Lowell je promatrao Mars pod izuzetno slabim uvjetima
vidljivosti. Drugi, a meu njima i Schiaparelli, ve su uoili neto to je
nalikovalo na kanale; te formacije dobile su naziv canali prije nego li je
Lowell zapoeo svoju ivotnu ljubavnu priu s Marsom. Ljudska bia
odlikuju se dokazanom nadarenou za samoobmanjivanje kada im se
osjeaji uzbude, a malo je zamisli koje su tako uzbudljive kao pretpostavka

da jedan susjedni planet nastanjuju inteligentna bia.

Snaga Lowellove ideje moda bi mogla prerasti u svojevrsno
nagovijetanje. Njegovu mreu kanala izgradili su Marsijanci. Moda e se
pokazati da je ak i u ovom pogledu bio u pravu: ako crveni planet ikada
bude teraformiran, onda e taj pothvat izvesti ljudska bia ije je stalno
boravite i matini planet Mars. Marsijanci, to emo biti mi.

6.
PRIE PUTNIKA
Postoji li mnotvo svjetova ili je samo jedan? To je jedno od
najplemenitijih i najuzbudljivijih pitanja u prouavanju Prirode.
Albert Magnus, trinaesto stoljee
U davno doba svijeta, otoani su smatrali ili da su oni jedini
stanovnici Zemlje, ili, ako i ima drugih, nikako nije jasno kako bi se
s njima moglo trgovati, budui da ih od njih razdvaja duboko i iroko
more; no, u kasnijim vremenima izumljeni su brodovi... Moda e se,
u istom smislu, jednom pronai i nain da se stigne do Mjeseca...
Sada jo nema nekog Drakea ili Kolumba koji bi poduzeli takvo
putovanje, niti Dedala da smisli kako letjeti zrakom. No, ja uope ne
sumnjam da e vrijeme, koje je jo uvijek otac novih istina i koje
nam je obznanilo mnoge stvari neznane naim precima, isto tako
otkriti naem potomstvu ono to mi sada prieljkujemo, ali ne
moemo znati.
John Wilkins. Otkrie jednog svijeta na Mjesecu, 1638.
Moemo se vinuti s ove uboge Zemlje i, promotrivi je odozgo,
ustanoviti da li je Priroda iscrpla sve svoje vrline i divote na tu mrlju
blata. Tako emo, poput putnika u daleke zemlje, moi bolje
prosuditi to se radi kod kue, doznat emo kako da ispravno
procjenjujemo stvari, kako da im pridajemo prikladnu vrijednost.
Manje emo biti skloni diviti se onome to ovaj svijet proglaava
velikim i s visine emo prezreti triarije do kojih silno dri ljudsko
mnotvo, kada doznamo da postoji mnogo takvih nastanjenih
Zemalja koje ni u emu ne zaostaju za naom.
Christiaan Huygens, Otkriveni nebeski svjetovi, oko 1690.
Ovo je vrijeme kada su ljudi poeli ploviti morem svemira. Moderni
brodovi koji se kreu keplerovskim putanjama ka planetima nemaju
ljudsku posadu. To su predivno graeni, poluinteligentni roboti koji
istrauju nepoznate svjetove. Putovanja u vanjski Sunev sustav

kontroliraju se iz jednog mjesta na planetu Zemlji: iz Laboratorija za

mlazni pogon (Jet Propulsion Laboratory - JPL), iz Pasadene, savezna
drava Kalifornija, koji se nalazi u sastavu NASA-e.
Devetog srpnja 1979. godine svemirska sonda Voyager 2 stigla je
do Jupiterovog sustava. Prethodno je gotovo dvije godine plovila
meuplanetarnim prostorom. Letjelica je napravljena od vie milijuna
pojedinanih dijelova koji su tako sloeni u cjelinu da ako neki dio zakae,
drugi preuzimaju njegove funkcije. Sonda ima masu devet stotina
kilograma i ispunila bi oveu dnevnu sobu. Put na koji je krenula odvodi je
toliko daleko od Sunca da se vie ne moe napajati solarnom energijom
kao to je to sluaj s ostalim svemirskim sondama. Voyager zbog toga
posjeduje mali nuklearni generator koji dobiva na stotine vati iz
radioaktivnog raspadanja kuglice plutonija. Tri integrirana kompjutora, kao
i veina ureaja za funkcioniranje letjelice - na primjer, sistem kontrole
temperature - smjeteni su u njenom sreditu. Sonda prima nareenja sa
Zemlje i radio-vezom alje svoje izvjetaje natrag, putem velike antene
promjera 3,7 metara. Veina znanstvenih instrumenata nalazi se na
pokretnoj platformi koja automatski prati Jupiter ili neki od njegovih
mjeseci, dok sonda hita kraj njih. Tu je postavljeno mnogo znanstvenih
instrumenata - ultraljubiasti i infracrveni spektrometri, ureaji za mjerenje
naelektriziranih estica, magnetskih polja i radio-emisija s Jupitera - ali
najzaposlenije su bile dvije televizijske kamere, programirane da naprave
na desetine tisua snimaka planetnih otoka u vanjskom Sunevom sustavu.
Jupiter je okruen omotaem nevidljivih, ali vrlo opasnih
naelektriziranih estica visoke energije. Sonda mora proi kroz vanjski rub
ovog radijacionog pojasa da bi mogla izbliza ispitati Jupiter i njegove
mjesece, kao i da bi nastavila misiju do Saturna i dalje. Ali estice s
elektrinim nabojem mogu otetiti osjetljive ureaje i potpuno unititi
elektroniku. Jupiter je takoer okruen prstenom krutih gromada; ovaj
prsten, kojeg je Voyager 2 morao presjei, otkrio je etiri mjeseca ranije
Voyager 1. Sudar s kakvim manjim kamenom potpuno bi izbacio sondu
s dotadanje putanje i ona bi se poela nekontrolirano kretati; njena antena
vie ne bi bila u mogunosti usmjeriti se prema Zemlji, tako da bi svi
prikupljeni podaci bili zauvijek izgubljeni. Neposredno uoi ovog susreta,
u kontroli misije vladala je prilina nervoza. Uslijedilo je nekoliko uzbuna
i situacija je uope bila napeta, ali zahvaljujui udruenom djelovanju
inteligencije ljudi na Zemlji i robota u svemiru, izbjegnuto je najgore.
Lansirana dvadesetog kolovoza 1977. godine, sonda se uputila u luku

putanjom pokraj Marsove staze, pa kroz asteroidni pojas, da bi napokon

stigla do Jupiterovog sustava, otpoevi prolazak pokraj planeta i njegovih
etrnaest ili koliko ve prirodnih satelita. Prolazak pokraj Jupitera
Voyager je iskoristio da stekne ubrzanje, koje mu je omoguilo bliski
susret sa Saturnom. Na isti nain, Saturnova sila tea bacit e ga prema
Uranu. Nakon Urana proi e pokraj Neptuna i na kraju izai iz Sunevog
sustava, postavi meuzvjezdana svemirska sonda, kojoj je sudbina
dodijelila da zauvijek plovi velikim oceanom izmeu kozmikih sunaca.
Ova putovanja u cilju istraivanja i otkria, posljednja su u dugom
nizu koji je predstavljao osobitost i odliku ljudske povijesti. U petnaestom i
esnaestom stoljeu mogli ste od panjolske do Azora stii za nekoliko
dana, ba koliko je danas potrebno da se premosti kanal to razdvaja
Zemlju od Mjeseca. Tada je bilo potrebno nekoliko mjeseci da se preplovi
Atlantski ocean i stigne do novog svijeta, Amerike. Za nekoliko mjeseci
danas se moe preploviti ocean unutranjeg Sunevog sustava i prispjeti na
Mars ili Veneru, koji uistinu i doslovno predstavljaju nove svjetove to
ekaju na nas. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeu od Nizozemske do
Kine putovalo se izmeu godinu i dvije, a to je vrijeme koje je Voyager
proveo na putovanju od Zemlje do Jupitera.30 Godinja izdvajanja za
ovakve misije bila su tada razmjerno vea nego sada, ali u oba sluaja
iznosila su manje od jednog postotka odgovarajueg bruto nacionalnog
proizvoda. Nai sadanji svemirski brodovi, sa svojim robotskim
posadama, predstavljaju pionire, avangardu buduih ovjekovih
ekspedicija na planete. No, ve smo putovali tim putem i ranije.
Razdoblje izmeu petnaestog i sedamnaestog stoljea bilo je velika
prekretnica u naoj povijesti. Tada je postalo jasno da se moemo zaputiti
u sve kutke naeg planeta. Hrabri pomorci na jedrenjacima iz vie
evropskih zemalja otisnuli su se na sve oceane. Postojalo je mnotvo
pobuda za poduzimanje ovih putovanja: ambicija, pohlepa, nacionalni
ponos, vjerski fanatizam, amnestija, znanstvena radoznalost, glad za
pustolovinama i nemogunost pronalaenja prikladnog zaposlenja u
Estremaduri. Ta putovanja donijela su kako mnogo zla, tako i mnogo
dobra. No krajnji rezultat bio je povezivanje cijele Zemlje, ukidanje
provincijalizma, objedinjenje ljudske vrste i silno poveanje znanja o
naem planetu i nama samima.
Simbol epohe velikih istraivanja i otkria, ostvarenih posredstvom
jedrenjaka, bila je revolucionarna Nizozemska republika iz sedamnaestog
stoljea. Proglasivi nedavno nezavisnost od monog panjolskog carstva,

ona je, potpunije od bilo koje druge nacije iz tog vremena, prihvatila
evropsku prosvijeenost. Bilo je to racionalno, sreeno, stvaralako
drutvo. Ali budui da su Nizozemcima bili nedostupni panjolski brodovi
i luke, ekonomski opstanak male republike zavisio je od njene sposobnosti
da sagradi, opremi ljudstvom i uposli veliku flotu jedrenjaka.
Nizozemska istonoindijska kompanija, mjeovito vladino i privatno
poduzee, poela je slati brodove u daleke krajeve svijeta, gdje su se
pribavljala rijetka dobra koja su se zatim, uz dobru zaradu, preprodavala u
Evropi. Ovakva putovanja bila su od ivotne vanosti za republiku.
Navigacione karte i mape smatrale su se dravnom tajnom. Brodovi su se
esto otiskivali sa zapeaenim uputama o odreditu. I tako, Nizozemci su
odjednom postali prisutni na cijelom planetu. Barentsovo more u
Arktikom oceanu i Tasmanija u Australiji dobili su nazive po
nizozemskim pomorskim kapetanima. Ovi pohodi, meutim, nisu bili
usredotoeni samo na trgovinu, premda je ona bila najvanija. Nizozemce
je jo poticala sklonost prema znanstvenim pustolovinama kao i elja za
otkrivanjem novih zemalja, novih biljaka i ivotinja, novih ljudi; bila je to
potraga za znanjem radi znanja.
Amsterdamska vijenica odraava samopouzdanje i svjetovnost koji
su predstavljali odlike Nizozemske sedamnaestog stoljea. Na njenu
izgradnju utroeni su tovari i tovari mramora. Constantijn Huygens,
pjesnik i diplomat iz tog vremena, rekao je jednom prilikom da vijenica
rastjeruje gotsku razrokost i jadnost. U vijenici se jo i danas nalazi
statua Atlasa koji dri nebesa proarana zvijeima. Ispod je smjetena
Pravda, koja dri zlatni ma i vagu, a oko nje su Smrt i Kazna, dok su joj
ispod nogu Pohlepa i Zavist, bogovi trgovaca. Nizozemci, ija se
ekonomija temeljila na privatnom poduzetnitvu, shvatili su da bezobzirna
trka za zaradom moe ozbiljno ugroziti duu nacije.
Manje alegorian simbol moe se nai ispod Atlasa i Pravde, na podu
vijenice. To je velika, mozaina karta, koja potjee s kraja sedamnaestog
ili poetka osamnaestog stoljea i koja zahvaa prostranstva od zapadne
Afrike do Tihog oceana. Cijeli svijet bio je nizozemska arena. Na istoj
karti dola je do izraaja i izuzetna skromnost Nizozemaca: oni su, naime,
izostavili sebe, upisavi samo stari latinski naziv Belgium za svoj dio
Evrope.
Mnogo brodova se svake godine otiskivalo na put oko pola svijeta.
Prvo bi se spustili zapadnom obalom Afrike, kroz ono to su nazivali
Etiopsko more, zatim bi oplovili junu obalu Afrike, proli kroz

Madagaskarski tjesnac, stigli do junog rta Indije, odakle su produavali do

jednog od svojih glavnih odredita, Zainskih otoka, odnosno dananje
Indonezije. Neke ekspedicije upuivale su se i dalje, do zemlje nazvane
Nova Nizozemska, odnosno do dananje Australije. Pojedine su se
otiskivale kroz Malaki tjesnac pa pokraj Filipina, da bi na kraju stigle u
Kinu. U jednom dokumentu iz sredine sedamnaestog stoljea spominje se
poslanstvo Istonoindijske kompanije iz Sjedinjenih pokrajina
Nizozemske kod velikog tatarskog kana, kineskog cara. Nizozemski
purgeri, poslanici i pomorski kapetani bivali su iskreno zapanjeni prilikom
susreta s jednom drugom civilizacijom u carskom gradu Pekingu.31
Nikada prije ni poslije toga Nizozemska nije bila takva svjetska sila:
mala zemlja, prisiljena da se osloni iskljuivo na samu sebe, s izrazito
miroljubivom vanjskom politikom. Budui da je bila popustljiva prema
neortodoksnim miljenjima, postala je pravi raj za intelektualce koji su
pobjegli pred cenzurom i kontrolom misli iz drugih krajeva Evrope - slino
kao to su se tokom tridesetih godina ovog stoljea Sjedinjene Drave silno
okoristile eksodusom intelektualaca iz Evrope kojom se irio nacizam.
Tako je, na primjer. Nizozemska u sedamnaestom stoljeu pruila utoite
Spinozi, velikom idovskom filozofu kome se Einstein divio; Descartesu,
sredinjoj figuri u povijesti matematike i filozofije; i John Lockeu,
politikom znanstveniku, koji je utjecao na grupu filozofski nastrojenih
revolucionara, kao to su Paine, Hamilton, Adams, Franklin i Jefferson.
Nikada prije ni poslije toga, Nizozemsku nije krasila takva jedna plejada
umjetnika i znanstvenika, filozofa i matematiara. Bilo je to vrijeme
vrhunskih slikara, Rembrandta, Vermeera i Fransa Halsa; Leeuwenhoeka,
izumitelja mikroskopa; Grotiusa, utemeljitelja meunarodnog prava;
Willebrorda Snelliusa, koji je otkrio zakon o refrakciji svjetlosti.
Suglasno nizozemskoj tradiciji ohrabrivanja slobode razmiljanja,
Leidensko sveuilite je ponudilo mjesto profesora jednom talijanskom
znanstveniku po imenu Galileo, kojeg je katolika crkva prisilila pod
prijetnjom muenja da se odrekne svog heretikog nazora da je Zemlja ta
koja se okree oko Sunca, a ne obratno.32 Galilej je inae odravao prisne
veze s Nizozemskom: njegov prvi astronomski teleskop predstavljao je
poboljanu verziju jednog nizozemskog dogleda. Njime je on otkrio pjege
na Suncu, Venerine mijene, kratere na Mjesecu i etiri velika Jupiterova
mjeseca koji se danas prema njemu nazivaju Galilejevi sateliti. U jednom
pismu, kojeg je 1615. godine napisao velikoj vojvotkinji Christini, Galilej
govori o nevoljama koje je imao s crkvom:

Prije nekoliko godina, kao to vaa presvijetla visost zna, otkrio sam na
nebesima mnoge stvari koje nitko nije vidio prije naeg doba. Neobinost
tih stvari, kao i neke posljedice koje su proizlazile iz njih, a koje su u
suprotnosti sa fizikim nazorima to su na snazi meu akademskim
filozofima, podigli su protiv mene ne mali broj profesora [veinom
crkvenih] - kao da sam ja bio taj koji je te stvari smjestio na nebo vlastitim
rukama, s nakanom da poremetim Prirodu i uzurpiram znanosti. Izgleda da
oni zaboravljaju da poveanje broja poznatih istina potie istraivanje, opi
napredak te razvoj umjetnosti.33

Veza izmeu Nizozemske kao istraivake sile i Nizozemske kao

intelektualnog i kulturnog sredita bila je vrlo jaka. Poboljanja jedrenjaka
potakla su razvoj tehnologija svih vrsta. Ljudi su uivali u radu vlastitim
rukama. Izumi su se cijenili i uvaavali. Tehnoloki napredak zahtjevao je
najslobodnije mogue traganje za znanjem - i tako je Nizozemska postala
vodei izdava i knjiar u Evropi: tu su se prevodila djela pisana na drugim
jezicima te i tampala ona koja su u drugim zemljama bila zabranjena.
Pustolovine u egzotinim zemljama i susreti s neobinim drutvima
poljuljali su svako samozadovoljstvo, natjerali su mislioce da preispitaju
ve prihvaene mudrosti i pokazali su da znanja koja su bila na snazi
tisuama godina - na primjer u zemljopisu - poivaju na potpuno
pogrenim osnovama. U vrijeme kada su kraljevi i carevi vladali najveim
dijelom svijeta, Nizozemskom republikom upravljao je, vie nego bilo
kojom drugom zemljom, narod. Otvorenost drutva i poticanje ivotnosti
uma, materijalno blagostanje i sklonost istraivanju i koritenju novih
svjetova stvorili su klimu vedrog pouzdanja u ljudsko poduzetnitvo.34
U Italiji je Galilej navijestio druge svjetove, a Giordano Bruno se
uputao u razmiljanje o drugim oblicima ivota. Obojici je ova odvanost
donijela mnogo patnje. Ali u Nizozemskoj, astronom Christiaan Huygens
koji je otvoreno zagovarao i Galilejeve i Brunove ideje, bio je obasipan
poastima. Njegov otac, Constantijn Huygens je bio vrhunski diplomat tog
vremena, knjievnik, pjesnik, kompozitor, glazbenik, bliski prijatelj i
prevodilac engleskog pjesnika John Donnea i glava arhetipski velike
porodice. Constantijn se divio slikaru Rubensu i otkrio je jednog mladog
umjetnika po imenu Rembrandt van Rijn, na ijih se nekoliko djela zatim
pojavljuje. Evo to je Descartes, nakon prvog susreta sa Constantijnom
Huygensom napisao o njemu: Nisam mogao povjerovati da je jedan um
sposoban baviti se tolikim stvarima, snalazei se pri tom tako valjano u
svakoj od njih. Huygensov dom je bio pun dobara donijetih iz cijelog
svijeta. Uvaeni mislioci iz drugih zemalja bili su tu esti gosti. Rastui u

takvoj sredini, mladi Christiaan Huygens postao je istovremeno znalac

jezika, crtanja, prava, znanosti, graditeljstva, matematike i muzike.
Njegova zanimanja i predanosti sezali su vrlo iroko. Svijet je moja
zemlja, kazao je on, a znanost moja vjera.
Svjetlost je bila motiv tog doba: simbolina prosvjeenost slobode
misli i religije, zemljopisnih otkria; svjetlost je proimala slikarstvo tog
vremena, to je naroito dolo do izraaja u izuzetnim Vermeerovim
djelima; svjetlost je takoer predstavljala predmet znanstvenog izuavanja:
Snellius je ispitivao refrakciju, Leeuwenhoek je izumio mikroskop, a sam
Huygens je postavio valnu teoriju svjetlosti.35 Sva su ova otkria bila
povezana, a oni koji su do njih doli slobodno su suraivali. Vermeerovi
enterijeri odlikuju se, na primjer, mnotvom pomorskih artefakata i zidnih
karti. Mikroskopi su predstavljali salonsku atrakciju. Leeuwenhoek je bio
izvrilac Vermeerove ostavtine i esti posjetilac Huygensovog doma u
Hafwijcku.
Leeuwenhoek je doao na ideju o mikroskopu gledajui
poveavajua stakla koja su koristili suknari za ispitivanje kakvoe
tkanina. Pomou ove naprave otkrio je itav svemir u kapi vode: mikrobe
koje je opisao kao animalkule i smatrao ih je ljupkim. Huygens je
sudjelovao u izradi prvih mikroskopa, pa je i sam doao do mnogih otkria
pomou njih. Leeuwenhoek i Huygens su bili meu prvim ljudima koji su
vidjeli stanice ljudske sperme, to je bio preduvijet za razumijevanje
razmnoavanja kod ljudi. Da bi objasnio kako se mikroorganizmi lako
razvijaju u vodi koja je prethodno sterilizirana prokuhavanjem, Huygens je
iznio pretpostavku da su oni tako siuni da plove zrakom, a razmnoavaju
se dolaskom u vodu. Bila je to drukija zamisao, drukija od one o
spontanom stvaranju - ideja da se ivot moe zaeti, u fermentiranom
groanom soku ili trulom mesu, na primjer, potpuno nezavisno od
prethodno postojeeg ivota. Tek u doba Louisa Pasteura, dva stoljea
kasnije, Huygensova pretpostavka pokazala se tonom. Traganje za
ivotom na Marsu u sklopu misije Viking u vie pogleda vue korijen iz
radova Leeuwenhoeka i Huygensa. Oni su prethodnici teorije da neke
bolesti izazivaju klice, to znai da su i te kako zaduili modernu medicinu.
No, njima dvojici nisu bili na pameti nikakvi praktini motivi. Oni su se
samo zabavljali u jednom tehnolokom drutvu.
Mikroskop i teleskop, napravljeni poetkom sedamnaestog stoljea u
Nizozemskoj, predstavljaju produetak ovjekovog vida u podruje vrlo
malog i podruje vrlo velikog. Temelji naeg kasnijeg promatranja atoma i

galaktika postavljeni su u to vrijeme i na tom mjestu. Christiaan Huygens

volio je brusiti i glaati lee za astronomske teleskope; jedan to ga je
napravio bio je dugaak pet metara. Ve samo otkria do kojih je doao
pomou teleskopa bila bi dovoljna da mu osiguraju mjesto u povijesti
ljudskih dostignua. Nastavljajui stopama Eratostena, on je prvi izmjerio
veliinu jednog drugog planeta. Takoer je prvi doao na pomisao da je
Venera potpuno prekrivena oblacima; prvi je nacrtao jednu povrinsku
osobitost planeta Marsa (ogromnu, tamnu, vjetrom ogoljenu uzvisinu koja
je dobila naziv Syrtis Major); promatrajui pojavljivanje i nestajanje takvih
obrisa prilikom rotiranja planeta, prvi je izraunao da Marsov dan, slian
Zemljinom, traje priblino dvadeset etiri sata. Isto tako, prvi je ustanovio
da je Saturn okruen sustavom prstenova koji nigdje ne dodiruju planet.36
Takoer je otkrio Titan, najvei Saturnov mjesec pa i, koliko nam je sada
poznato, najvei prirodni satelit u Sunevom sustavu - svijet koji je
izuzetno zanimljiv i obeavaju. Do veine ovih otkria on je doao u
dvadesetim godinama ivota. Takoer je smatrao da je astrologija puka
besmislica.
Huygens je postigao jo mnogo toga. Kljuni problem pomorske
navigacije iz tog vremena bilo je odreivanje geografske duine. irina se
lako mogla ustanoviti pomou zvijezda - to ste dalje na jug, naime, to vie
junih zvijea moete vidjeti. Ali za duinu je potrebno tono mjerenje
vremena. Precizan brodski sat pokazivao bi vrijeme u vaoj matinoj luci;
izlazak i zalazak Sunca i zvijezda odredili bi lokalno brodsko vrijeme; a
razlika izmeu ova dva vremena bila bi pokazatelj vae geografske duine.
Huygens je izumio sat s klatnom (princip na kojem se on osniva, neto
ranije je otkrio Galilej), koji je zatim koriten, premda ne posve uspjeno,
za izraunavanje poloaja nasred velikog oceana. Njegovi pionirski koraci
uveli su dotad nesluenu tonost u astronomska i druga znanstvena
promatranja i ubrzali su kasniji razvoj nautikih satova. Pronaao je i
zavojitu balansnu oprugu, koja se i danas koristi kod nekih satova; dao je
temeljne doprinose na polju mehanike - na primjer, izraunavanje
centrifugalne sile - a prouavajui igru bacanja kockica takoer i u teoriji
vjerojatnosti. Poboljao je zranu crpku koja e kasnije dovesti do prave
revolucije u rudarskoj industriji kao i takozvanu arobnu lampu,
prethodnika projektora za slajdove. Takoer je izumio neto to je nazvao
barutni motor, koji e utjecati na razvoj jedne druge naprave, parnog
stroja.
Huygens je bio oduevljen to je Kopernikova ideja o Zemlji kao

planetu koji se giba oko Sunca iroko prihvaena ak i meu obinim

svijetom u Nizozemskoj. Kopernika su, rekao je on, priznali svi astronomi
osim onih koji su bili pomalo sporog duha ili pod utjecajem praznovjerja
nametnutog pukim ljudskim autoritetom. U srednjem vijeku, kranski
filozofi rado su tvrdili da nebesa nikako ne mogu biti beskonano udaljena
s obzirom na injenicu da naprave puni krug oko Zemlje jednom dnevno;
prema tome, nije moglo biti ni govora o beskrajnom, pa ak ni o velikom
broju svjetova. Otkrie da je Zemlja ta koja se okree, a ne nebo, imalo je
vane posljedice u pogledu jedinstvenosti Zemlje i mogunosti postojanja
ivota izvan nje. Kopernik je smatrao da je ne samo Sunev sustav, nego i
cijeli svemir, heliocentrian, a Kepler je poricao da zvijezde imaju planetne
sustave. Kako izgleda, prvi ovjek koji je otvoreno izloio zamisao o tome
da se na stazama oko drugih sunaca nalazi velik - u stvari, beskonaan broj drugih svjetova bio je Giordano Bruno. Ali ostali su pomislili da
mnotvo svjetova neposredno slijedi iz zamisli Kopernika i Keplera i to ih
je zaprepastilo. Poetkom sedamnaestog stoljea, Robert Merton je tvrdio
da heliocentrina hipoteza upuuje na postojanje mnotva drugih planetnih
sistema, a da to predstavlja takozvani reductio ad absurdum (vidjeti prvi
dodatak), to znai da je greka u polaznoj pretpostavci. Evo to je tim
povodom napisao u jednoj raspravi, ija je logika svojedobno vjerojatno
izgledala besprijekorna.
Ali ako je svod tako nepojmljivo ogroman, kako to smatraju ti
kopernikanski divovi... toliko velik i pun bezbrojnih zvijezda, da se
beskrajno prostire ... zato onda ne bismo mogli pretpostaviti ... da te
bezbrojne zvijezde to se vide na svodu predstavljaju mnoga sunca, s
naroitim nepominim sreditima; da takoer imaju svoje potinjene
planete, kao to i Sunce ima svoje koje igraju oko njega... I tako, prema
tome, postoje bezbrojni nastanjivi svijetovi; to se suprotstavlja tome?...
ove i sline drske i bezobrazne zamisli, nesuvisli zakljuci puni paradoksa
nuno moraju slijediti ako se prihvati ono to... Kepler... i neki drugi
shvaaju pod Zemljinim kretanjem.

Ali Zemlja se uistinu kree. Da je danas iv, Merton bi morao i sam

doi do zakljuka o beskrajnim, nastanjivim svjetovima. Huygens nije
bjeao od tog zakljuka ve ga je rado prihvatio; u moru svemira zvijezde
su druga sunca. Po analogiji s naim Sunevim sustavom, Huygens je
razmiljao da i te druge zvijezde trebaju imati vlastite planetne sustave, kao
i da je mnogo tih planeta moda nastanjeno: Dopustimo li pomisao da su
planeti tek ogromne pustinje... bez svih onih stvorova koji najjasnije
ukazuju na svog boanskog stvoritelja, stavit emo ih ispod Zemlje u

pogledu ljepote i dostojanstva, a to je ve neto krajnje nerazborito.37

Ove zamisli izloene su u jednoj izuzetnoj knjizi trijumfirajueg
naslova: Otkriveni nebeski svjetovi: pretpostavke o stanovnicima, biljkama
i proizvodima svjetova na planetima. Napisano neposredno prije
Huygensove smrti 1690. godine, ovo djelo oduevilo je mnoge, meu
kojima je bio i car Petar Veliki; prema njegovom nalogu, bilo je to prvo
djelo zapadne znanstvene misli objavljeno u Rusiji. Veliki dio knjige
posveen je opisu prirode ili sredine na drugim planetima. Meu
ilustracijama u luksuzno opremljenom prvom izdanju nalazi se jedna na
kojoj su, u odgovarajuim omjerima, prikazani Sunce i divovski planeti
Jupiter i Saturn. Oni su, posve tono, prilino mali u odnosu na Sunce.
Postoji i jedna gravura koja prikazuje Saturn pokraj Zemlje: na planet tu
je tek krui.
Huygens je uglavnom zamiljao da stanovnici i prilike na drugim
planetima prilino podsjeaju na one sa Zemlje iz sedamnaestog stoljea.
On je dodue, doputao mogunost da se tijela planetarijanaca, kao i svaki
njihov dio, moda vrlo razlikuju od naih ... jer krajnje je smijena
pomisao... da je nemogue da razumna dua postoji i u nekom drugom
obliku osim u naem. Moete biti mudri, govorio je on, ak i ako
neobino izgledate. No, kasnije je slijedila tvrdnja da oni ipak ne izgledaju
previe neobino - da moraju imati ruke i stopala i hodati uspravno, da
poznaju pismo i geometriju, kao i da Jupiter ima svoja etiri Galilejeva
satelita zbog toga da bi oni pruili navigacionu pomo pomorcima u
Jovijanskim oceanima. Huygens je, razumije se, bio ovjek svog vremena.
Tko od nas to nije? Proglasio je znanost za svoju religiju, a onda zakljuio
da planeti moraju biti nastanjeni, jer bi inae bog stvorio svjetove ni zbog
ega. S obzirom na okolnost da je ivio prije Darwina, njegovim
razmiljanjima o izvanzemaljskom ivotu nedostaju evolucione
perspektive. Ali polo mu je za rukom da, na osnovu promatranja, doe do
svojevrsne moderne kozmike perspektive:
Kakvu udesnu i zadivljujuu predstavu imamo ovdje o velianstvenoj
ogromnosti svemira ... Toliko, Sunaca, toliko Zemalja ... a na svakoj od
njih obilje livada, drvea i ivotinja, ukraene mnotvom mora i planina!...
A kako se nae uenje i divljenje samo poveava kada pomislimo na
neizmjernu udaljenost i mnotvo zvijezda.

Svemirske sonde Voyager neposredo proizlaze iz pomorskih

istraivakih pohoda i znanstvene i matarske tradicije Christiaana
Huygensa. Voyageri su karavele to ure prema zvijezdama, istraujui

uz put one svjetove za koje je Huygens znao i koje je silno volio.

Jedno od glavnih dobara koja su dobivena tim putovanjima od prije
nekoliko stoljea bile su prie putnika,38 pripovijesti o stranim zemljama i
egzotinim stvorenjima koje su izazivale uenje i ohrabrivale kasnija
istraivanja. Bilo je izvjetaja o planinama koje seu sve do neba; o
zmajevima i morskim udovitima: o svakodnevnom priboru za jelo
nainjenom od zlata; o ivotinji koja je umjesto nosa imala ruku; o narodu
koji je smatrao da su vjerske rasprave izmeu protestanata, katolika,
idova i muslimana potpuno bespredmetne i smijene; o crnom kamenu
koji gori; o bezglavim ljudima s ustima na prsima; o ovcama koje rastu na
drveu. Neke od tih pria bile su vjerodostojne, dok su druge bile lane.
Neke su sadrale zrno istine, ali su ih ili istraivai preuveliali, ili su ih,
pak, oni to su ih sluali krivo razumjeli. U rukama Voltairea, recimo, ili
Jonathana Swifta, ti izvjetaji postali su poticaj za nastanak jednog novog
kuta gledanja na evropsko drutvo, to je dovelo do preispitivanja tog
uskogrudnog svijeta.
I moderni Voyageri (voyagers-putnici, prim. prev.) imaju svoje
prie - prie o svijetu razmrskanom poput kristalne kugle; o globusu ije je
tlo od pola do pola prekriveno neim to nalikuje na mreu pauine; o
siunim mjesecima oblika krumpira; o svijetu s podzemnim oceanom; o
kopnu koje smrdi poput pokvarenih jaja i ima izgled pizze, s jezerima
rastopljenog sumpora i vulkanskim erupcijama pri kojima dim biva
izbaen ravno u svemir; o planetu zvanom Jupiter prema kojem je na
pravi patuljak: ak tisuu Zemalja stalo bi u njega.
Svaki od Gallilejevih satelita Jupitera velik je gotovo poput planeta
Merkura. U stanju smo izmjeriti njihovu veliinu i masu i tako im
izraunati gustou, to nam omoguuje da doznamo iz ega se sastoje.
Pokazalo se da unutranja dva, Io i Europa, imaju gustou kakva je
uobiajena za stijene. Vanjska dva, Ganimed i Kalisto, imaju znatno manju
gustou, srednjak izmeu stijene i leda. Ali mjeavina leda i stijena u tim
vanjskim mjesecima morala bi sadravati, ba kao i u sluaju zemaljskih
stijena, primjese radioaktivnih minerala, koji zagrijavaju svoju okolinu. Ne
postoji djelotvoran nain da ova toplina, koja se sakuplja milijardama
godina stigne do povrine i pobjegne u svemir, to znai da radioaktivnost
u Ganimedu i Kalistu rastapa njihovu ledenu unutranjost. Ovo je pruilo
povoda za pretpostavku o postojanju podzemnih oceana, bljuzgavice i vode
u tim mjesecima; bio je to nagovjetaj prije nego to su uope viene
izbliza povrine Galilejevih mjeseci, da se oni meusobno vrlo razlikuju.

Kada smo najzad doli u priliku da ih promotrimo iz bliza, pomou oiju

Voyagera, ova hipoteza je potvrena. Oni uope ne slie jedan na drugi.
U stvari, razlikuju se od svih svjetova koje smo ikada ranije vidjeli.
Svemirska sonda Voyager 2 nikad se nee vratiti na Zemlju. Ali
njeni znanstveni nalazi, njena epska otkria, njene prie putnika ipak se
vraaju. Uzmimo na primjer, deveti srpanj 1979. godine. U osam sati i
etiri minute po standardnom pacifikom vremenu na Zemlju tog jutra su
stigli prvi snimci jednog novog svijeta, koji je svoj naziv, Europa, dobio po
jednom starom.
Kako stie do nas slika iz vanjskog Sunevog sustava? Dok se
Europa kree po svojoj stazi oko Jupitera, s njene povrine odbija se natrag
u svemir Suneva svjetlost koja je obasjava; izvjestan dio ove odbijene
svjetlosti dolazi do fosfornih senzora u televizijskim kamerama sondi
Voyager, stvarajui ovdje sliku. Sliku zatim oitavaju kompjuteri,
pretvaraju je u radio-signale i u tom obliku emitiraju preko ponora od pola
milijarde kilometara do nekog od radio-teleskopa na povrini Zemlje.
Jedan od njih nalazi se u panjolskoj, drugi je u Mojave pustinji u junoj
Kaliforniji, trei je u Australiji. (Spomenutog srpanjskog jutra 1979.
godine prema Jupiteru i Europi bio je usmjeren onaj iz Australije.) Kada
primi signale on ih upuuje dalje preko komunikacionih satelita na stazi
oko Zemlje do june Kalifornije, gdje se signali zatim vode po mrei
mikrovalnih relejnih stanica do jednog kompjutora u Laboratoriju za
mlazni pogon koji ih obraduje. Slika koja se dobiva u naelu je slina
novinskom telefotu: sastoji se od moda milijun zasebnih tokica koje se
sve odlikuju nekom posebnom nijansom sivog; tokice su toliko sitne i
zbijene da se iz daljine uope ne mogu pojedinano razaznati. Ono to
zapaamo jest njihova ukupnost kao slika. Informacije sa svemirske sonde
odreuju koliko e svaka tokica biti svijetla odnosno tamna. Nakon to su
obraene, tokice se zatim pohranjuju na magnetski disk slian
gramofonskoj ploi. Imamo oko osamnaest tisua fotografija koje je u
Jupiterovom sustavu snimio Voyager 1 i koje su zatim bile pohranjene
na diskove kompjuterske memorije, a imamo priblino isto toliko slika
koje je napravio Voyager 2. Na kraju, zavrni proizvod te izuzetne
mree veza i releja jest tanki komad sjajnog papira na kojem se u ovom
sluaju nalaze zabiljeena udesa Europe - snimljena, obraena i ispitana
po prvi put u ljudskoj povijesti devetog srpnja 1979. godine.
Ono to smo vidjeli na tim slikama bilo je doista fantastino.
Voyager 1 je poslao izvrsne fotografije tri Galilejeva mjeseca Jupitera,

ali ne i fotografije Europe. Voyager 2 dobio je zadatak da nam pribavi

prve fotografije Europe s male udaljenosti - snimke na kojima se mogu
razaznati pojedinosti promjera svega nekoliko kilometara. Na prvi pogled,
ovaj svijet neodoljivo podsjea na prizor mree kanala kakvu je Percival
Lowell zamiljao da postoji na Marsu dok mi danas znamo, na osnovu
istraivanja pomou svemirskih letjelica, da od nje nema ni traga. Na
Europi se moe vidjeti zadivljujue prepletena mrea ravnih i zakrivljenih
linija koje se sijeku. Jesu li posrijedi grebeni - odnosno izboenja? Ili
moda usjekline - odnosno udubljenja? Kako su ove formacije nastale?
Jesu li one dio globalnog tektonskog sustava, stvorene moda lomljenjem
planeta koji se iri ili suava? Ima li ta pojava neke veze s tektonikom
ploa na Zemlji? to nam one govore o drugim satelitima Jupiterovog
sustava? U trenutku otkria, dina tehnologija poklonila nam je neto
zadivljujue. Ali sada je red na jednom drugom ureaju, ljudskom mozgu,
da shvati o emu se, u stvari, ovdje radi. Ustanovilo se da je Europa glatka
poput bilijarske kugle, bez obzira na mreu linija koje je prekrivaju.
Nepostojanje kratera moda se moe objasniti zagrijavanjem i rastapanjem
povrinskog leda nakon pada meteora. Linije su usjeci ili pukotine, o ijem
e se nastanku jo dugo voditi rasprave.
Da je u misije Voyager bila ukljuena ljudska posada, kapetan bi
vodio dnevnik. Evo kako bi taj brodski dnevnik mogao izgledati u sluaju
objedinjenih pohoda Voyagera 1 i Voyagera 2.
Dan 1: Nakon detaljne provjere stanja zaliha i ureaja kod kojih je
izgledalo da neto nije u redu, uspjeno smo uzletjeli s Cape
Canaverala na nae dugo putovanje prema planetima i zvijezdama.
Dan 2: Potekoa s podizanjem nosaa pomine znanstvene
platforme. Ako ne otklonimo kvar izgubit emo priliku za vei dio
snimanja i prikupljanje znanstvenih podataka.
Dan 13: Okrenuli smo se i snimili prve fotografije na kojima se
zajedno vide Zemlja i Mjesec kao svjetovi u svemiru. Skladan par.
Dan 150: Kratko paljenje motora zbog korekcije staze.
Dan 170: Uobiajeni poslovi oko odravanja. Nekoliko mjeseci bez
ikakvih posebnih dogaaja.
Dan 185: Uspjene kalibracione fotografije Jupitera.
Dan 207: Rijeen problem s nosaem, ali sada kvar glavnog radioodailjaa. Prebacili smo na rezervni. Ako i on zakae, nitko vie

nee na Zemlji uti ni glasa od nas.

Dan 215: Preli smo Marsovu stazu. Sam planet sada je s druge
strane Sunca.
Dan 295: Ulazimo u asteroidni pojas. Oko nas je mnotvo velikih
gromada koje se okreu, hridine i pliaci svemirskog oceana. Veina
ih nije unijeta u karte. Postavljene strae. Nadamo se da emo izbjei
sudar.
Dan 475: Uspjeno smo izali iz glavnog asteriodnog pojasa,
zadovoljni to smo preivjeli.
Dan 570: Jupiter sve izrazitiji na nebu. Ve uspijevamo na njemu
razabrati pojedinosti sitnije nego li je to mogue i najveim
teleskopima na Zemlji.
Dan 615: Naprosto su nas hipnotizirali kolosalni meteoroloki
sustavi i nestalni oblaci Jupitera koji se okree dostojanstveno u
crnilu pred nama. Planet je ogroman. Dvostruko je masivniji nego svi
ostali planeti uzeti zajedno. Na njemu nema planina, dolina, vulkana,
rijeka; nema granica izmeu kopna i zraka; posrijedi je samo
ogroman ocean gustog plina i plutajuih oblaka - svijet bez povrine.
Sve to vidimo na Jupiteru - plovi nebom.
Dan 630: Vremenske prilike na Jupiteru i dalje su spektakularne.
Ovaj svijet napravi puni krug oko svoje osi za manje od deset sati.
Gibanja u atmosferi izazvana su brzim rotiranjem, Sunevom
svjetlou i toplinom koja vrije i izvire iz unutranjosti.
Dan 640: Obrisi oblaka sasvim su uoljivi i izgledaju raskono.
Pomalo nas podsjeaju na Van Goghovu Zvjezdanu no ili na djela
Williama Blakea i Edvarda Muncha. Ali samo pomalo. Nijedan
umjetnik nije jo ovako slikao zato to se ni jednom nije pruila
prilika da napusti matini planet. Nema tog slikara okovanog za
Zemlju koji bi zamislio ovako neobian i divan svijet Iz blizine
promatramo arolike pojase i pruge na Jupiteru. Za bijele pruge se
smatra da predstavljaju visoke oblake koji su vjerojatno graeni od
kristala amonijaka: smei pojasi su dublja i toplija mjesta gdje
atmosfera tone. Plava podruja su, ini se, duboke rupe u gornjim
oblacima kroz koje vidimo vedro nebo. Ne znamo to lei iza
crvenkasto-smeih oblaka na Jupiteru. Moda je rije o nekoj
kemijskoj reakciji fosfora i sumpora, a moda su u pitanju sloene
organske molekule arke boje koje nastaju tako da ultraljubiasta

svjetlost sa Sunca razbija metan, amonijak i vodu u Jupiterovoj

atmosferi, a zatim se njihovi atomi prestrukturiraju u nove kemijske
oblike. Ako je to tono, tada nam boje Jupitera govore o kemijskim
zbivanjima koja su prije etiri milijarde godina dovela na Zemlji do
nastanka ivota.
Dan 647: Velika crvena pjega. Ogroman stup plina koji see visoko
iznad okolnih oblaka, toliko velik da bi u njega stalo pet-est
Zemalja. Moda je crven zbog toga jer iznosi na vidjelo sloene
molekule koje ili nastaju na velikim dubinama ili su tu koncentrirane.
Moda je rije o divovskom olujnom sustavu starom milijun godina.
Dan 650: Susret. Dan uda. Uspjeno smo prebrodili opasne
radijacijske pojase Jupitera, uz oteenje samo jednog ureaja,
fotopolarimetra. Presjekli smo ravninu prstenova izbjegavi sudare s
esticama i gromadama nedavno otkrivenog pojasa Jupitera. Predivni
snimci Amaltee, siunog, crvenog, duguljastog svijeta koji se nalazi
usred radijacijskih pojasa; tu su zatim aroliki Io, pa Europa
izbrazdana linijama, pauinasti lik Ganimeda. Kalisto s velikim
bazenom okruenim koncentrinim krugovima. Obili smo Kalisto i
proli stazu Jupitera 13, najudaljenijeg poznatog mjeseca velikog
planeta. Polako naputamo Jupiterov svijet.
Dan 662: Detektori za estice i polje pokazuju da smo ostavili za
sobom Jupiterove radijacijske pojase. Gravitacija planeta poveala
nam je brzinu. Konano smo se oslobodili Jupitera i ponovo plovimo
morem svemira.
Dan 874: Gubitak brodskog orijentira - veze sa zvijezdom Canopus,
koja u svom zvijeu predstavlja kormilo jedrenjaka. To je i nae
kormilo, bitno za orijentiranje broda u tmini svemira, bez kojeg ne
moemo pronai put kroz ovaj neistraeni dio kozmikog oceana.
Ponovo uspostavljena veza sa Canopusom. Izgleda da su optiki
senzori pobrkali Alfu i Betu Centaura s Canopusom. Slijedea luka
javljanja: Saturnov sustav - za dvije godine.
Od svih pria putnika koje su nam ispriali Voyageri najmilija mi
je ona koja se tie otkria vezanih za najunutranjiji Galilejev satelit, Io. I
prije misija Voyager znalo se da postoji neto neobino u vezi sa Iom.
Mogli smo razabrati tek nekoliko pojedinosti na njegovoj povrini, ali znali
smo da je crven - izuzetno crven, crveniji od Marsa, moda najcrvenije

tijelo u Sunevom sustavu. Tokom perioda od vie godina neto kao da se

mijenjalo na njemu, u podruju infracrvene svjetlosti, a moda i u
svojstvima njegove radarske jeke. Takoer je bilo poznato da je Jupiter
djelomino okruen, i to po stazi Toa, velikim cjevastim prstenom od
atoma sumpora, natrija i kalija, materijala koji oigledno na neki nain
potjee sa Ioa.
Kada se Voyager pribliio tom divovskom mjesecu, suoili smo
se s neobinom arolikom povrinom, razliitom od svih ostalih iz
Sunevog sustava. Io se nalazi u blizini asteroidnog pojasa, tako da je
tokom cijele povijesti morao biti snano bombardiran gromadama iz
svemira koje bi za sobom ostavile udarne kratere. Od njih, meutim, nije
bilo ni traga. Ovo je znailo da na Iou mora djelovati neki proces koji
izuzetno djelotvorno ili brie kratere ili ih ispunjava. Ovaj proces nije
mogao biti atmosferski budui da je lova atmosfera uglavnom pobjegla u
svemir zbog njegove slabe gravitacije. Takoer nije mogla biti posrijedi
voda, budui da je Iova povrina previe hladna. Postojalo je nekoliko
mjesta koja su liila na vrhove vulkana. Ali stvar je bila neizvjesna.
Linda Morabito, lan navigacione ekipe misije Voyager iji je
zadatak bio da dri sondu tono na potrebnoj putanji, rutinski je naredila
kompjutoru da pojaa kontrast na jednoj slici ruba Ioa, kako bi se u
pozadini pojavile zvijezde. Na svoje iznenaenje, ugledala je sjajni pramen
kako se ocrtava na pozadini tame, diui se s povrine satelita; bilo je
potrebno malo vremena pa da ustanovi da se pramen nalazi tono na
mjestu gdje je bio jedan od pretpostavljenih vulkana. Voyager je otkrio
prvi aktivni vulkan izvan Zemlje. Danas znamo za devet velikih vulkana
koji bljuju plin i kamenje kao i za stotine - a moda i za tisue - ugaenih
vulkana na Iou. Materijala koji se kotrlja i tee niz obronke vulkanskih
planina, lepezasto se irei u mlazovima po polikromnoj povrini, ima vie
nego dovoljno da prekrije udarne kratere. Naili smo na svjei planetni
pejza, na novo i mlado tlo. Kako bi samo taj prizor ispunio uenjem i
divljenjem Galileja i Huygensa.
Vulkane na Iou su jo prije otkria predvidjeli Stanton Peale i
njegovi suradnici koji su izraunali plime to bi se dizale u vrstoj
unutranjosti ovog satelita pod djelovanjem udruenog privlaenja
oblinjeg mjeseca Europe i divovskog planeta Jupitera. Oni su ustanovili
da bi stijene u Iou trebale biti rastopljene, ali ne uslijed radioaktivnosti, ve
zbog ovih plima; drugim rijeima, pretean dio Iove unutranjosti morao je
biti u tekuem stanju. Sada izgleda vjerojatno da vulkani na Iou crpe

podzemni ocean tekueg sumpora, rastopljenog i skupljenog blizu

povrine. Kada se vrsti sumpor ugrije do temperature od 115 C, koja je
neto malo via od normalne toke vrelita vode, on se topi i mijenja boju.
Ako se taj rastopljeni sumpor ohladi, on zadrava steenu boju. Raspored
boja kakav imamo prilike vidjeti na Iou podsjea vrlo na onaj koji bi se
mogao oekivati kada bi rijeke, bujice i mlazevi rastopljenog sumpora
sukljali iz vulkanskih grotla; crni sumpor, najtopliji, blizu vrha vulkana;
crveni i naranasti, raunajui tu i rijeke, u okolini: konano, uti sumpor,
koji prekriva velike, udaljenije ravnice. Povrina Ioa mijenja se tokom
vremena koje se mjeri mjesecima, tako da njegove karte treba esto
prepravljati, ba kao to je to sluaj s meteorolokim kartama Zemlje.
Budui istraivai Ioa morat e biti snalaljivi i prilagodljivi.
Voyageri su ustanovili da se vrlo rijetka i slabana atmosfera Ioa
uglavnom sastoji od sumpornog dioksida. No, ak i tako rijetka atmosfera
moe posluiti korisnoj svrsi, zato to joj je gustoa moda ipak dovoljna
da zatiti povrinu od estokih naelektriziranih estica u Jupiterovom
radijacijskom pojasu koji oplakuje Ioa. Nou se temperatura toliko sputa
da bi se sumporni dioksid trebao kondenzirati u svojevrstan bijeli mraz;
elektriki nabijene estice tada bi poele harati po povrini, tako da bi, po
svemu sudei, bilo mudro provesti no malo ispod povrine.
Veliki vulkanski stupovi dima sa Ioa seu tako visoko da se tvar
gotovo ubrizgava ravno u prostor oko Jupitera. Vulkani su vjerojatni izvor
velikog, debelog prstena atoma to okruuje Jupiter du Iove staze. Ti
atomi, koji se postepeno u spirali gibaju prema Jupiteru, trebalo bi da
oblau unutranji mjesec Amaltheu i vjerojatno su uzronik njegove
crvenkaste boje. ak je mogue da materijal koji u obliku plinova bjei sa
Ioa dolazi, nakon mnotva sudara i kondezacija, do Jupiterovog sustava
prstenova.
Neko bitnije ovjekovo prisustvo na samom Jupiteru znatno je tee
zamisliti - premda pretpostavljam da veliki balonski gradovi, koji bi stalno
plutali u njegovoj atmosferi, predstavljaju tehniku mogunost daleke
budunosti. Vien s unutranjih strana Ioa ili Europe, taj ogroman i
promjenjiv svijet, Jupiter, zauzima pretean dio neba; lebdei visoko, on
niti izlazi niti zalazi, zato to se gotovo svi sateliti u Sunevom sustavu
uvijek nalaze istom stranom okrenuti prema matinom planetu - ba kao i
Mjesec prema Zemlji. Jupiter e biti izvor neprekidnih izazova i uzbuenja
za budue istraivae njegovog sustava mjeseca.
Prilikom kondenziranja Sunevog sustava iz meuzvjezdanog plina i

praine, Jupiter je uzeo veinu materije koja nije odbjegla prema

meuzvjezdanom prostoru, niti je ula u sastav Sunca. Da je Jupiter
nekoliko desetaka puta masivniji, u njegovoj unutranjosti bi se razvile
termonuklearne reakcije i Jupiter bi poeo sjati vlastitom svjetlou.
Najvei planet je, u stvari, neuspjela zvijezda. No, ak i tako, unutranja
temperatura dovoljno mu je visoka i on zrai dva puta vie energije nego
to je prima od Sunca. Na infracrvenom podruju spektra ak bi, moda,
bilo ispravno proglasiti Jupiter zvijezdom. Da je on postao zvijezda u
podruju vidljive svjetlosti, mi bismo danas ivjeli u binarnom ili
dvostrukom zvjezdanom sustavu, s dva sunca na nebu; noi bi se tada rjee
sputale - to je, kako mi se ini, prilino esta pojava u mnogobrojnim
drugim sunevim sustavima irom Mlijenog Puta. U tom sluaju, sigurno
bismo postojee okolnosti smatrali prirodnima i na mjestu.
Duboko pod oblacima Jupitera teina gornjih slojeva atmosfere
stvara tlakove to daleko nadilaze sve koji postoje na Zemlji. Ti tlakovi su
toliki da su elektroni otrgnuti od vodikovih jezgri, ime nastaje jedna
izuzetna tvar, tekui metalni vodik - fiziko stanje koje nikada nije
ostvareno u zemaljskim laboratorijima, budui da nisu postignuti potrebni
tlakovi. (Postoji izvjesna nada da se metalni vodik na umjerenim
temperaturama ponaa kao supervodi. Ako bi se on mogao proizvesti na
Zemlji, to bi izazvalo pravu revoluciju u elektronici). U unutranjosti
Jupitera, gdje su tlakovi oko tri milijuna puta vei nego na povrini Zemlje,
nema gotovo nieg drugog osim velikog, tamnog, bljuzgavog oceana
metalnog vodika. Ali u samoj jezgri Jupitera moda postoji kamena ili
eljezna gromada, zemljoliki svijet okovan tlakom, zauvijek skriven u
sreditu najveeg planeta.
Elektrine struje u tekuoj metalnoj unutranjosti Jupitera
predstavljaju izvor ogromnog magnetskog polja planeta, najjaeg u
Sunevom sustavu, kao i s njim povezanog pojasa zarobljenih elektrona i
protona. Ove nabijene estice izbacuje Sunce u obliku solarnog vjetra, a
zatim ih zarobljava Jupiterovo magnetsko polje koje ih ubrzava. Ogroman
broj njih je zarobljen visoko iznad oblaka nakon ega se poinju kretati od
pola do pola, sve dok se sluajno ne sudare s nekim atmosferskim
molekulama na velikoj visini i tako skrenu iz radijacijskog pojasa. Io se
kree stazom tako bliskom Jupiteru da brazdi kroz najsnanije zone
zraenja, tvorei kaskade naelektriziranih estica, koje, sa svoje strane,
proizvode snane provale radio-energije. (One takoer moda utjeu na
eruptivne procese na povrini Ioa.) Mogue je predviati radio-erupcije s

Jupitera pouzdanije i tonije nego meteoroloke prilike na Zemlji, samo na

osnovu izraunavanja poloaja Ioa.
injenica da je Jupiter izvor radio-emisija otkrivena je sluajno
tokom pedesetih godina, u ranim danima radioastronomije. Dvojica mladih
Amerikanaca, Bernard Burke i Kenneth Franklin ispitivali su nebo jednim
novoizgraenim i za ono vrijeme vrlo osjetljivim radio-teleskopom.
Tragali su za kozmikim pozadinskim radio-zraenjem, naime, za radioizvorima daleko izvan naeg Sunevog sustava. No, na svoje iznenaenje,
otkrili su snaan i do tada nepoznat izvor koji se, kako je izgledalo, nije
poklapao ni s jednom istaknutijom zvijezdom, maglicom ili galaktikom.
tovie, on se postepeno pomicao u odnosu na daleke zvijezde - u stvari,
znatno bre nego to bi to moglo ma koje daleko tijelo.39 Budui da nisu
uspjeli pronai nikakvo uvjerljivo objanjenje te pojave na osnovu karata
dalekih objekata, oni su jednoga dana izali iz opservatorija i golim okom
pogledali nebo da vide da li se, moda, na tom mjestu nalazi neto
zanimljivo. I doista, silno su se iznenadili kada su upravo na mjestu radiozraenja ugledali jedno izuzetno sjajno tijelo kojeg su ubrzo identificirali
kao planet Jupiter. Usput budi reeno, ovo sluajno otkrie posve je tipino
u povijesti znanosti.
Svake veeri, prije nego to je Voyager stigao do Jupitera, mogao
sam vidjeti kako divovski planet treperi na nebu; u tom prizoru nai preci
su uivali i divili mu se tokom milijuna godina. A one veeri kada je dolo
do susreta, dok sam urio u Laboratorij za mlazni pogon da se prikljuim
ekipi za prouavanje podataka s Voyagera, na um mi je palo kako
Jupiter vie nikada nee biti onaj stari, nikada vie samo toka svjetlosti na
nonom nebu, ve zauvijek i u budue jedan svijet kojeg valja istraiti i
upoznati. Jupiter i njegovi mjeseci predstavljaju svojevrstan minijaturni
Sunev sustav koji se sastoji od raznolikih i izuzetnih svjetova s mnotvom
korisnih pouka za nas.
to se tie sastava i mnogih drugih svojstava, Saturn je slian
Jupiteru, premda je neto manji. On pravi puni okret oko svoje osi jednom
u deset sati i takoer se odlikuje arolikim ekvatorskim prugama koje,
meutim, nisu tako istaknute kao kod Jupitera. Magnetsko polje i
radijacijski pojas su mu slabiji od Jupiterovih, ali zato ga opasuju znatno
spektakularniji sustav prstena. Konano, i on je okruen obitelji od
dvanaestak ili vie satelita.
ini se da je najzanimljiviji Saturnov mjesec Titan, najvee tijelo te
vrste u Sunevom sustavu i jedino koje posjeduje znaajniju atmosferu.

Prije susreta Voyagera 1 s Titanom studenog 1980, informacije kojima

smo raspolagali o njemu bile su oskudne i zbunjujue. Jedini plin za koji se
pouzdano znalo da je tamo prisutan bio je metan, CH4, to ga je otkrio G.P.
Kuiper. Ultraljubiasta svjetlost sa Sunca pretvara metan u sloenije
molekule ugljikovodika te vodik. Ugljikovodici bi trebali ostati na Titanu
prekrivajui povrinu smeim, katranastim, organskim talogom, slinom
onome koji se dobiva u pokusima u vezi nastanka ivota na Zemlji. Laki
vodikov plin trebao bi, zbog Titanove slabe gravitacije brzo odbjei u
svemir pod djelovanjem jednog silovitog procesa nazvanog otpuhavanje,
povukavi za sobom metan i druge atmosferske sastojke. Ali Titan ima
atmosferski tlak koji je u najmanju ruku veliki poput onoga na planetu
Marsu. Otpuhavanje se na Titanu ne dogaa. Moda postoji neki znaajan
jo neotkriven sastojak atmosfere - duik, na primjer - koji odrava na
visokom nivou prosjenu molekularnu teinu atmosfere i tako spreava
otpuhavanje. Ili se moda otpuhavanje odigrava, ali plinovi koji bjee u
svemir stalno se nadoknauju iz unutranjosti ovog satelita. Gustoa tijela
Titana tako je mala da on mora sadravati velike koliine raznih vrsta leda,
ukljuujui tu i vodeni, a vjerojatno i metanski, koji se u nepoznatim
koliinama oslobaaju na povrinu pod djelovanjem unutranje topline.
Kad ispitujemo Titan kroz teleskop, sve to vidimo je jedan jedva
zamjetljiv crvenkasti disk. Neki promatrai izvjestili su o promjenljivim
bijelim oblacima iznad diska - najvjerojatnije graenim od kristala
metana. Ali to je uzronik crvenkaste boje? Veina prouavalaca Titana
slae se da su najverojatnije objanjenje sloene organske molekule. O
povrinskoj temperaturi i atmosferskom pritisku jo su rasprave u toku.
Bilo je nekih nagovjetaja o povienoj povrinskoj temperaturi zbog
postojanja efekta staklenika u atmosferi. S obiljem organskih molekula na
povrini i u atmosferi, Titan je izuzetan i jedinstven stanovnik Sunevog
sustava. Povijest naih bivih istraivakih putovanja upuuje na
vjerojatnost da e misija Voyager i drugi izviaki pohodi svemirskih
sondi dovesti do prave revolucije naih znanja o ovom svijetu.
Kroz prozor vedrine u Titanovim oblacima moe vam se ukazati
prizor Saturna i njegovih prstena iju bi bijelo-utu boju rasprila
atmosfera. Budui da je Saturnov sustav deset puta udaljeniji od Sunca
nego Zemlja, sjaj nae sredinje zvijezde na Titanu iznosi samo jedan posto
njenog sjaja na naem nebu to znai da bi temperatura morala biti znatno
ispod toke ledita vode, ak i u sluaju atmosfere s jakim efektom
staklenika. Ali uz obilje organske tvari, Sunevu svjetlost i, moda, topla

vulkanska podruja, ne moe se olako zanemariti mogunost postojanja

ivota na Titanu.40 Naprosto, on je mogu. Teko, meutim, da emo moi
doi do pouzdanog odgovora na ovo pitanje prije nego to na povrinu
Titana spustimo svemirsku letjelicu opremljenu prikladnim instrumentima.
Da bismo ispitali pojedinane estice Saturnovih prstena moramo im
se potpuno pribliiti budui da su one sasvim male - grude, ledene krhotine
i siuni, nepravilni oblikovani gleeri promjera jednog metra. Znamo da
su graene od vodenog leda zato to se spektralna svojstva Suneve
svjetlosti reflektirane s prstenova poklapaju sa spektralnim svojstvima leda
ustanovljenim u laboratoriju. Da bismo se u svemirskom vozilu pribliili
prstenima, moramo usporiti tako da se kreemo zajedno s njima dok krue
oko Saturna brzinom od oko sedamdesetak tisua kilometara na sat;
drugim rijeima, moramo se i sami nai na stazi oko Saturna kreui se
istom brzinom kao i estice prstena. Tek emo ih tada moi razaznati u
pojedinanom obliku, a ne kao mrlje ili pruge.
Zato oko Saturna umjesto sustava prstena ne krui jedan veliki
satelit? to je neki dio prstena blii Saturnu, to je vea njegova brzina
kruenja (odnosno to bre pada oko planeta - u skladu s treim
Keplerovim zakonom); unutranje gromade jure pokraj vanjskih (i ovdje
vrijedi da je obilazna traka uvijek s lijeve strane). Premda se cijela ta
zbrka giba oko planeta brzinom od oko dvadeset kilometara u sekundi,
relativna brzina dvije susjedne gromade vrlo je mala, svega nekoliko
centimetara u minuti. Zbog ovakvog relativnog kretanja gromade se nikada
ne mogu okupiti u jedinstvenu cjelinu pod djelovanjem meusobne sile
tee. im bi to pokuale, mala razlika u brzinama kruenja odmah bi ih
rastjerala. Da prsteni nisu toliko blizu Saturnu ovo djelovanje ne bi bilo
tako izrazito i gromade bi mogle zapoeti proces sraivanja stvarajui
prvo male grude, a na kraju bi se formirao itav satelit. S obzirom na ovu
okolnost, moda nije sluajno to se iza Saturnovih prstenova prua sustav
satelita ije se dimenzije kreu u rasponu od nekoliko stotina kilometara u
promjeru pa do Titana, divovskog mjeseca ija je veliina gotovo jednaka
Marsovoj. Materija u svim satelitima, pa i samim planetima, moda je
prvobitno bila u obliku prstena koji su se kondenzirali i srasli, nakon ega
su nastali sadanji mjeseci i planeti.
Slino Jupiterovom magnetskom polju, Saturnovo takoer hvata i
ubrzava naelektrizirane estice Sunevog vjetra. Prilikom prijelaza jednog
magnetskog pola na drugi nabijena estica presijeca ekvatorsku ravninu
Saturna. Ukoliko na putu naie na neki komad iz prstena, proton ili

elektron se apsorbiraju u tu malu grudu. I tako, kod oba planeta, prsteni

ponitavaju radijacijske pojaseve, koji postoje samo unutar i izvan sustava
prstena. Neki bliski mjesec Jupitera ili Saturna na isti nain bi unitavao
estice radijacijskog pojasa: u stvari, ova okolnost omoguila je otkrie
jednog novog Saturnovog mjeseca - Pioneer 11 registrirao je
neoekivanu pukotinu u radijacijskim pojasima, nastalu ponitavanjem
naelektriziranih estica, to je ukazivalo na trag nepoznatog satelita.
Sunev vjetar see daleko iza Saturnove staze. Kada Voyager
stigne do Urana i staza Neptuna i Plutona, ako ureaji na njemu budu
radili, on e gotovo sigurno osjetiti njegovo prisustvo - daak vjetra to
pue meu svjetovima, daleka kronja Suneve atmosfere prema carstvu
zvijezda. Na udaljenosti od Sunca koja je dva ili tri puta vea od
Plutonove, tlak meuzvjezdanih protona i elektrona postaje vei od
siunog pritiska solarnog vjetra. Ovo podruje koje se naziva heliopauza,
predstavlja jednu od vanjskih granica Sunevog carstva. Ali sonde
Voyager nastavit e i dalje, ostavivi za sobom heliopauzu negdje
sredinom dvadeset prvog stoljea; plovit e oceanom svemira i nikada ne
e ui u neki drugi sunev sustav, osuene na vjeno lutanje daleko od
zvjezdanih otoka. I tako, kroz nekoliko stotina milijuna godina, napravit e
prvi krug oko masivnog sredita Mlijenog Puta. Upustili smo se u pothvat
ravan epskim putovanjima.

7.
KIMA NOI
Stigli su do okrugle rupe u nebu... usijane poput vatre. To, ree
Gavran, je zvijezda.
Eskimski mit o stvaranju
Radije bih razumio jedan jedini uzrok, nego bio perzijski car.
Demokrit iz Abdere
No Aristarh sa Samosa izdao je knjigu, koja se sastoji od nekih
hipoteza ije pretpostavke dovode do zakljuka da je svemir mnogo
puta vei nego to se sada smatra. Njegove hipoteze tvrde da su
zvijezde stajaice i Sunce nepokretni, da se Zemlja giba oko Sunca
po krunici u ijem je sreditu Sunce. Sfera zvijezda stajaica, u
ijem se sreditu nalazi Sunce, tako je velika da se opseg krunice
koju opisuje Zemlja odnosi prema udaljenosti zvijezda kao sredite
kugle prema njenoj povrini.
Arhimed, Raun s pjeanim zrncima
Ako bi se podnio vjeran prikaz o ovjekovim idejama o Bogu,
moralo bi se priznati da se najveim dijelom rije bogovi koristila
da se izraze skriveni, nejasni, nepoznati uzroci uinaka kojima smo
bili oevici; da se pribjegava tom izrazu kada prirodni uzrok, izvor
poznatih uzroka prestije bili vidljiv im izgubi nit tih uzroka ili im
njegov razum ne moe vie slijediti lanac dogaaja. ovjek rjeava
potekou, obustavlja svoja istraivanja pripisujui sve svojim
bogovima... No, kada pripisuje svojim bogovima stvaranje neke
pojave... da li on, u stvari, ini bilo to drugo osim zamjene tame u
svom razumu zvukom kojeg je naviknut sluati pun smjernog
strahopotovanja?
Paul Heinrich Dietrich, Barun od Holbacha,
Systeme de la Nature, London 1770.

Kada sam bio mali, ivio sam u Bensonhurstu, etvrti Brooklyna u

gradu New Yorku. Dobro sam poznavao svoje neposredno susjedstvo,
svaku stambenu zgradu, golubarnik, dvorite, stubite, prazan teren,
brijestovo stablo, ornamentalnu ogradu, otvor za ugljen i zid za igranje
kineskog rukometa, pri emu je ciglena fasada kina Loew u aveniji
Stillwell bila nenadmaive kvalitete. Znao sam gdje stanuju mnogi moji
prijatelji: Bruno i Dino, Ronald i Harvey, Sandy, Bernie, Danny, Jackie i
Myra. No samo nekoliko blokova dalje, sjeverno od tutnjavog
automobilskog prometa i nadzemne eljeznice u 86. ulici, nalazio se
nepoznat strani teritorij izvan granica mojih skitnji. to se mene tie, to je
isto tako mogao biti i Mars.
Unato ranim odlascima na spavanje, zimi sam katkada mogao
vidjeti zvijezde. Gledao sam ih kako trepere vrlo udaljene i pitao se to
predstavljaju. Znao sam zapitkivati stariju djecu i odrasle koji bi samo
odgovarali, To su svjetla na nebu, deko. Mogao sam i sam vidjeti da su
zvijezde svjetla na nebu. Ali to su zvijezde? Zar samo male lebdee
svjetiljke? Kakvu svrhu imaju? Na neki nain sam ih alio: svakidanja
pojava, ija je neobinost na neki nain ostala skrivena za moje
neradoznale drugove. Mora postojati dublji odgovor na moje pitanje.
im sam dovoljno odrastao, roditelji su mi poklonili prvu iskaznicu
za knjinicu. Mislim da se knjinica nalazila u 85. ulici, u za mene stranom
podruju. Smjesta sam od knjiniarke zatraio knjigu o zvijezdama.
Vratila se s ilustriranom knjigom u kojoj su se nalazile slike mukaraca i
ena poput Clark Gablea i Jean Harlow. alio sam se, a iz nekog meni tada
nepoznatog razloga, ona se nasmijeila i pronala drugu knjigu - pravu
knjigu. Zaustavljena daha otvorio sam knjigu i itao sve dok nisam
pronaao. U knjizi je stajalo neto divno, vrlo duboka misao. Pisalo je da
su zvijezde sunca, vrlo udaljena sunca. Sunce je zvijezda, ali bliska
zvijezda.
Zamislite da uzmete Sunce i odmaknete ga tako daleko da postane
siuna treperea tokica svjetlosti. Koliko daleko bismo ga morali
pomaknuti? Tada nisam poznavao pojam prividnog promjera. Nisam znao
za zakon da intenzitet svjetlosti opada obrnuto razmjerno s kvadratom
udaljenosti izvora. Nisam imao ni najmanjeg izgleda da izraunam
udaljenost do zvijezda. No, mogao sam rei, da ukoliko su zvijezde sunca,
tada moraju biti vrlo daleko - udaljenije od 85. ulice, udaljenije od
Manhattana, vjerojatno udaljenije i od New Jerseya. Kozmos je bio mnogo
vei nego to sam i slutio.

Kasnije sam proitao drugu, zauujuu injenicu. Zemlja, koja

sadri i moj Brooklyn, je planet i krui oko Sunca. Postoje i drugi planeti. I
oni se kreu oko Sunca, neki su blii Suncu, a drugi udaljeniji od njega
nego Zemlja. Ali planeti ne isijavaju svoju vlastitu svjetlost kao to to ini
Sunce. Oni samo odbijaju Sunevu svjetlost. Ukoliko bi se nalazili na
velikoj udaljenosti, ne bi uope vidjeli Zemlju i ostale planete; oni bi bili
samo tokice vrlo slabanog sjaja, nezamjetljive u bljetavom sjaju Sunca.
Mislio sam: u redu, znai da i druge zvijezde moraju posjedovati planete,
samo to ih jo nismo otkrili, a na nekim od tih planeta trebao bi postojati i
ivot (zato ne?), moda neka vrste ivota razliita od ivota kakav
poznajemo, ivota u Brooklynu. Tako sam odluio da u postati astronom,
nauiti sve o zvijezdama i planetima i, ukoliko mi se prui mogunost, da
ih i posjetim.
Imao sam nevjerojatnu sreu da su roditelji i neki uitelji ohrabrivali
moju neobinu ambiciju, kao i sreu to ivim u ovom dobu kada stvarno
posjeujemo druge svjetove i sudjelujemo u dubokom istraivanju
kozmosa. Da sam se rodio mnogo ranije, ne bih mogao razumijeti to su to
zvijezde i planeti, bez obzira na moje silno zanimanje. Ne bih znao da
postoje druga sunca i drugi svjetovi. To je jedna od velikih tajni otrgnutih
prirodi, zahvaljujui strpljivim opaanjima milijunima godina i smjelom
umovanju naih predaka.
to su to zvijezde? Takva pitanja su isto tako prirodna kao i djeji
osmjeh. Uvijek smo ih postavljali. Jedina je razlika u tome da danas znamo
barem neke odgovore. Knjige i knjinice predstavljaju pogodna sredstva da
saznamo kakvi su to odgovori. U biologiji postoji moan iako nesavren
princip zvan rekapitulacija: u naem individualnom embrionalnom razvoju
ponavljamo evolucionu povijest vrste. Smatram da se neki oblik
rekapitulacije isto tako zbiva i u naem individualnom intelektualnom
razvoju. Nesvjesno slijedimo trag misli naih dalekih predaka. Zamislite
jedno vrijeme prije pojave znanosti, prije pojave knjinica. Zamislite doba
prije stotine tisua godina. Bili smo tada isto tako pametni, jednako
radoznali, jednako zaokupljeni socijalnim problemima i seksom. No,
eksperimenti jo nisu zapoeli, a izumi nisu smiljeni. To je bilo djetinjstvo
roda Homo. Zamislite doba kada je otkrivena vatra. Kako su tada ivjeli
ljudi? to su za nae pretke bile zvijezde? Ponekad u svojoj mati
zamiljam da je postojao netko tko je razmiljao ovako:
Jedemo bobice i korijenje. Kotunjave plodove i lie. I uginule
ivotinje. Neke ivotinje nalazimo. Neke ubijamo. Znamo koja hrana je

dobra, a koja je opasna. Ako kuamo neke hrane moemo i umrijeti za

kaznu to smo ih jeli. Nismo kanili uiniti neto loe. Ali zelena pupavka i
kukuta mogu te ubiti. Volimo svoju djecu i nae prijatelje. Upozoravamo ih
da ne jedu takvu hranu.
U lovu na ivotinje i mi moemo poginuti. Moemo biti probijeni
rogovima ili kljovama. Ili biti pregaeni. Ili pojedeni. Ono to ivotinje
ine, za nas je pitanje ivota i smrti: kako se ponaaju, kakve tragove
ostavljaju, kada se pare i donose mladunad na svijet, doba njihovih
selidbi. Priamo to naoj djeci. Oni e to prenijeti svojoj djeci.
Ovisimo o ivotinjama. Slijedimo ih - naroito zimi, kada ima samo
malo biljaka za jelo. Mi smo narod lutajuih lovaca i sakupljaa.
Nazivamo sebe lovakim narodom.
Veina nas spava pod vedrim nebom ili ispod drvea ili pak u kronji
drvea. Za odjeu koristimo ivotinjske koe:
da nas griju, da pokriju nau golotinju i katkada kao leaj. Kada
nosimo ivotinjske koe osjeamo moi ivotinja. Skakuemo s gazelom.
Lovimo zajedno s medvjedom. Postoji veza izmeu nas i ivotinja. Lovimo i
jedemo ivotinje. One love i jedu nas. Dio smo jedni drugih.
Izraujemo alate i preivljavamo. Neki od nas su strunjaci u
lomljenju, cijepanju, otrenju i poliranju, kao i nalaenju pogodnog
kamenja. Neko kamenje veemo ivotinjskim tetivama za drvenu drku i
tako nainimo sjekiru. Sjekirom udaramo biljke i ivotinje. Drugo pak
kamenje veemo za dugake tapove. Ako smo tihi i na oprezu, katkada se
moemo pribliiti nekoj ivotinji i probosti je kopljem.
Meso se kvari. Katkada smo gladni i trudimo se da to ne
zamijeujemo. Katkada pomijeamo biljke s pokvarenim mesom da bi
prekrili lo okus. Zamatamo hranu koja se ne kvari u komade ivotinjske
koe. Ili u veliko lie. Ili u ljusku velikog oraha. Mudro je ostaviti hranu
na stranu i nositi je sa sobom. Ako prerano pojedemo tu hranu, neki od nas
skapavat e kasnije od gladi. Stoga moramo jedan drugome pomoi. Zbog
toga, a i mnogih drugih razloga, imamo nae obiaje i pravila. Svatko se
mora pokoravati naim pravilima. Oduvijek smo imali pravila. Pravila su
sveta i nepovrediva.
Jednog dana bila je oluja s mnogo munja, grmljavine i kie. Maliani
se boje oluja. Katkada se i ja bojim. Tajna oluje je skrivena. Grmljavina je
mukla i glasna; munja je kratkotrajna i svijetla. Moda je neko vrlo mono
bie strahovito ljuto. Mislim da to mora biti netko na nebu.

Poslije oluje u oblinjoj umi pojavilo se neko svjetlucanje i

pucketanje. Poli smo da vidimo. Tamo je bila neka svijetla, vrua,
skakutava stvar, uta i crvena. Nikada prije nismo tako neto vidjeli. Sada
to zovemo vatra. Ima poseban miris. Na neki nain ona je iva. Jede
hranu. Jede biljke i grane drvea, pa ak i cijela stabla, ukoliko joj to
dopustite. Snana je. Ali nije jako pametna. Kada ponestane hrane, ona
umire: Nee prijei niti kopljomet udaljenosti izmeu dva stabla ukoliko se
na putu ne nalazi njena hrana. Ne moe hodati, a da ne jede. Ali tamo gdje
ima mnogo hrane, raste i stvara mnogo vatrenih potomaka, djece ognja.
Jedan je od nas doao na hrabru i stranu zamisao: da zarobi vatru,
malo je hrani i uini naim prijateljem. Pronali smo nekoliko dugih grana
tvrdog drveta. Vatra ih je izjedala ali polako. Mogli smo grane drati na
kraju gdje se nije nalazila vatra. Ako brzo tri s malim plamenom, vatra
umire. Djeca vatre su slabana. Mi nismo trali. Hodali smo uzvikujui
dobre elje Nemoj umrijeti, rekli smo vatri. Ostali lovci promatrali su
nas zapanjeno.
Nakon toga, uvijek smo nosili vatru sa sobom. Imamo majku vatre da
hrani polako vatru41 kako ne bi umrla od gladi. Vatra je udesna i
korisna: sigurno poklon monih bia. Da li su to ona ista bia koja se ljute
u oluji?
Vatra nas grije u hladnim noima. Daje nam svjetlost. Razbija rupe u
tami u noima bez Mjeseca. Moemo prireivati koplja za sutranji lov.
Kad nismo umorni, ak i u mraku se meusobno vidimo i priamo. Takoer
vrlo dobra stvar! - vatra tjera ivotinje. Mogu nas napasti nou. Katkada
su nas pojele ak i male ivotinje poput hijena i vukova. Sada je drukije.
Sada vatra dri ivotinje na pristojnoj udaljenosti. Vidimo ih kako tiho
zavijaju u tami, vrebaju, a njihove oi blijete u odsjaju vatre. Vatra se
brine za nas.
***
Nebo je vano. Pokriva nas. Govori nam. Prije nego to smo pronali
vatru, leali bismo u mraku i gledali u sve te nebeske tokice svjetlosti.
Neke tokice su skupljene tako da ine slike na nebu. Jedna meu nama je
mogla vidjeti bolje te slike od nas ostalih. Uila nas je o tim slikama i kako
da ih nazivamo. Sjedili bismo do kasno u no i raspredali prie o slikama
na nebu: lavovima, psima, medvjedima, narodu lovaca. I o drugim, udnim
stvarima. Da li bi to mogle biti slike monih bia na nebu, onih koji diu
oluje kada se naljute?

Nebo uglavnom ne mijenja izgled. Iste slike zvijezda pojavljuju se iz

godine u godinu. Mjesec izrasta iz niega, od tankog ivera do okrugle
grude, a onda se ponovo pretvara u nita, nestaje. Kada se Mjesec mijenja,
ene krvare. Neka plemena imaju obiaje koji ne doputaju snoaj za
odreeno vrijeme rastueg ili nestajueg Mjeseca. Neka plemena urezuju
na jelenje rogove te dane mjeseca ili dane kada ene krvare. Tako mogu
unaprijed predvieti i potovati svoje obiaje. Obiaji su sveti.
Zvijezde su vrlo daleko. Kada se popnemo na neko brdo ili drvo, nisu
nam nita blie. Izmeu nas i zvijezda pojavljuju se oblaci: zvijezde se
moraju nalaziti iza oblaka. Mjesec u svojem polaganom gibanju prolazi
ispred zvijezda. Kasnije moe vidjeti da nije priinio nikakvu tetu
zvijezdama. Mjesec ne jede zvijezde. Zvijezde se moraju nalaziti iza
Mjeseca. One titraju. udesna, hladna, bijela i udaljena svjetla. Mnotvo
svjetala. Preko cijelog neba. Ali samo nou. Pitam se to su zapravo one.
Nakon to smo pronali plamen, sjedio sam uz logorsku vatru i
razmiljao o zvijezdama. Polako mi je dola misao: zvijezde su vatre,
pomislio sam. Tada sam doao i na drugo zamisao: zvijezde su logorske
vatre koje nou pale druga plemena lovaca. Zvijezde daju manje svjetlosti
od logorske vatre. Stoga zvijezde moraju biti vrlo udaljene logorske vatre.
Ali, upitali su me. kako mogu biti logorske vatre na nebu? Zato te
logorske vatre i lovci koji se nalaze oko njih ne padnu dolje pred nae
noge? Zato se nepoznata plemena ne strmoglave s neba?
To su dobra pitanja. Mue me. Katkada pomislim da je nebo
polovica ljuske od velikog jajeta ili velikog oraha. Mislim da ljudi koji se
nalaze oko tih udaljenih logorskih vatri gledaju dolje na nas - samo im se
ini da zapravo gledaju prema gore - i kau da smo mi na njihovom nebu i
pitaju se zato mi ne padnemo dolje, na njih, nadam se da shvaa to
mislim. Ali ostali lovci kau, dolje je dolje, a gore je gore. I to je dobar
odgovor, takoer.
Postoji i jedna druga zamisao do koje je doao jedan od nas. On
misli da je no jedna velika ivotinjska koa prebaena preko neba. U koi
se nalaze rupe. Mi gledamo kroz te rupe. I vidimo vatru. On ne misli da je
vatra samo na onim mjestima gdje vidimo zvijezde. On misli da se vatra
nalazi svugdje. On misli da vatra prekriva cijelo nebo. Ali koa sakriva
vatru. Osim tamo gdje su rupe.
Neke zvijezde putuju. Kao ivotinje koje lovimo. Poput nas. Ukoliko
ih prati paljivo nekoliko mjeseci, ustanovit e da se gibaju. Ima ih samo

pet, poput prstiju ruke. One polako putuju meu zvijezdama. Ako je tona
zamisao o logorskim vatrama, te zvijezde moraju biti lutajua plemena
lovakog naroda koja nose velike vatre. Samo, ne shvaam kako lutajue
zvijezde mogu biti rupe u nekoj koi. Kada naini rupu, ona ostaje tamo
gdje si je nainio. Rupa je rupa. Rupe se ne miu. Takoer, ne svia mi se
da me okruuje nebo u plamenu. Ako bi pala koa, nono nebo bilo bi
bljetavo - previe sjajno - kao da se svugdje vidi vatra. Mislim da bi nas
sve pojelo takvo plamtee nebo. Moda postoje dvije vrste monih bia na
nebu. Oni zli, koji ele da nas nebeski plamen podere. I dobri, koji su
postavili kou da dre vatru podalje od nas. Moramo pronai neki nain da
se zahvalimo onima dobrima.
Ne znam da li su zvijezde logorske vatre na nebu. Ili rupe na koi
kroz koje nas promatra mona vatra. Katkada mislim jedno. Katkada
razmiljam na drugi nain. Jednom sam mislio da to nisu niti logorske
vatre niti rupe u koi ve neto tree, za mene nedokuivo.
Legni i nasloni glavu na deblo. Glava ti ide prema dolje. Tada moe
vidjeti samo nebo. Ne vidi brda, stabla, lovaki narod, logorske vatre.
Samo nebo. Ponekad osjeam da bih mogao pasti u nebo. Ako su zvijezde
logorske vatre, elio bih posjetiti druge narode lovaca - one koji lutaju.
Tada se osjeam dobro pri pomisli da upadnem u nebo. Ali ukoliko su
zvijezde samo rupe u koi, uplaim se. Ne elim pasti kroz neku rupu u
monu vatru.
elio bih znati to je istina. Ne volim kad ne znam.
Ne zamiljam da su mnogi pripadnici neke lovakosakupljake grupe
imali sline misli o zvijezdama. Moda su tokom vjekova neki i imali, ali
nikad te misli nisu bile u jednoj te istoj osobi. Ipak, u takvim drutvima se
javljaju i profinjene misli. Na primjer, !Kung42 Bumani iz pustinje
Kalahari u Botsvani imaju objanjenje za Mlijeni Put koji se na njihovoj
geografskoj irini esto nalazi nad glavom. Nazivaju ga Kima Noi,
kao da je nebo neka velika ivotinja unutar koje ivimo. Njihovo
objanjenje ini Mlijeni Put korisnim i razumljivim. lanovi plemena
!Kung smatraju da Mlijeni Put dri, zadrava no: da ukoliko ne bi bilo
Mlijenog Puta dijelovi tame bi se stropotali na nas. To je elegantna
misao.
Metafore kao one o nebeskim logorskim vatrama ili galaktikim
kimama su na kraju u veini ljudskih kultura zamijenjene drugom idejom:
mona bia u nebesima unaprijeena su u bogove. Pridavana su im imena i

rodbinski odnosi, te posebne odgovornosti za odreene kozmike slube

koje su se od njih oekivale. Postojao je bog ili boginja za svaku ljudsku
djelatnost. Bogovi su upravljali prirodom. Nita se nije moglo dogoditi bez
njihovog izravnog djelovanja. Ukoliko su bili sretni, bilo je obilje hrane, pa
su i ljudi bili sretni. Ali ukoliko je neto oneraspoloilo bogove - a katkada
je bila dovoljna samo sitnica da se to dogodi - posljedice su bile strane:
sue, oluje, ratovi, potresi, erupcije vulkana, epidemije. Trebalo je stei
naklonost bogova i poelo je ivo djelovanje raznovrsnih sveenika i
proroita da bi se bogovi umilostivili. Ali kako su bogovi bili hiroviti,
nikada niste bili sigurni to e uiniti. Priroda je bila zagonetka. Bilo je
teko shvatiti svijet.
Malo je toga ostalo od Heraiona na egejskom otoku Samosu, jednog
od uda starog vijeka, velikog hrama posveenog Heri, koja je zapoela
svoju karijeru kao boginja neba. Ona je bila boanstvo, zatitnik Samosa i
imala je tamo istu ulogu kao boginja Atena u gradu Ateni. Mnogo kasnije,
udala se za Zeusa, poglavara olimpskih bogova. Stara predaja iznosi da su
svoj medeni mjesec proveli na otoku Samosu. Grka religija je
objanjavala da je magliasta vrpca svjetlosti na nonom nebu zapravo
mlijeko Here itrcano preko neba iz njenih dojki, legenda koja je izvor
naziva i danas u upotrebi u zapadnoj civilizaciji - Mlijeni Put. Moda je to
izvorno predstavljalo znaajnu slutnju da nebo othranjuje, doji Zemlju;
ukoliko je tome tako, izgleda da se znaenje toga zaboravilo prije mnogo
tisuljea.
Mi smo skoro svi potomci ljudi koji su reagirali na ivotne opasnosti
izmiljanjem pria o hirovitim i mrzovoljnim boanstvima. Dugo vremena
ljudski instinkt razumijevanja bio je zamagljen lakovjernim religijskim
objanjenjima, kao u Grkoj Homerovog doba, kada su postojali bogovi
neba i Zemlje, oluje, oceana i podzemnog svijeta, vatre, vremena, ljubavi i
rata; gdje je svako stablo i svaka livada imala svoju vilu i svoju
bakantkinju.
Tisuljeima ljudi su bili opinjeni - kao to su poneki jo i danas predodbom da je svemir marioneta ije konce povlai neki bog ili
boanstva, nevidljiva i nedokuiva. Zatim, prije dvije i pol tisue godina
zbilo se velianstveno buenje u Joniji: na Samosu i oblinjim grkim
kolonijama koje su cvale na otocima i u zatonima ivahnog istonog
Egejskog mora.43 Najednom su se tamo pojavili ljudi koji su
smatrali da se sve sastoji od atoma; da su se ljudska bia i ivotinje razvile
iz jednostavnijih oblika; da bolesti ne prouzrokuju demoni ili bogovi; da je

Zemlja samo jedan planet koji krui oko Sunca. I da su zvijezde vrlo
udaljene.
Ta revolucija stvorila je iz kaosa kozmos. Stari Grci su vjerovali da
je prvo bie bilo Kaos, koje odgovara izrazu u knjizi Geneze u istom
smislu, bez oblika. Kaos je prvo stvorio, a zatim se pario s boginjom
zvanom No, da bi konano njihovi potomci stvorili sva boanstva i ljude.
Svemir stvoren od kaosa bio je u savrenom skladu sa grkim shvaanjem
da je priroda nepredvidiva i da njome upravljaju hirovita boanstva. Ali u
estom stoljeu prije nae ere u Joniji se razvila nova predodba, jedna od
velikih ideja ljudskog roda. Stari Jonjani su zakljuili da je svemir
spoznatljiv, jer pokazuje unutranji red: postoje pravilnosti u prirodi koje
omoguavaju da se razotkriju njene tajne. Priroda nije potpuno
nepredvidiva; postoje pravila kojima se ak i ona mora podvrgavati. To
krasno svojstvo ureenosti svemira nazvano je kozmos.
Ali zato Jonija, zato u tim skromnim i pastoralnim krajolicima, tim
zabaenim otocima i zatonima istonog Mediterana? Zato ne u velikim
gradovima Indije ili Egipta, Babilona, Kine ili Srednje Amerike? Kina je
imala tisuljetnu astronomsku tradiciju; tamo je pronaen papir i tisak,
rakete, satovi, svila, porculan i oceansko pomorstvo. Neki povjesniari
tvrde da je bez obzira na to kinesko drutvo bilo previe tradicionalno,
suvie nesklono da prihvati inovacije. Zato ne Indija, izrazito bogata,
matematiki nadarena kultura? Zato, kako tvrde neki povjesniari, jer su
Indijci bili nepokolebljivo fascinirani idejom o beskonano starom svemiru
osuenom na vjeni niz smrti i uskrsnua dua, svemira u kojem se ne
moe dogoditi nita bitno novog. Zato ne civilizacije Maya i Azteka koje
su bile vine astronomiji i opinjene, poput Indijaca, velikim brojevima?
Zato, kako izjavljuju neki povjesniari, jer im je manjkao smisao ili poticaj
za mehanike izume. Maye i Azteki nisu ak - osim za djeje igrake izmislili kota.
Jonjani su imali nekoliko prednosti. Jonija je otono podruje.
Izolacija, iako nepotpuna, raa raznovrsnost. S mnogo razliitih otoka bilo
je i mnotvo politikih jedinica. Ni jedna jedina koncentracija moi nije
mogla nametnuti drutvenu i intelektualnu jednolikost na svim otocima.
Postala su mogua slobodna istraivanja. Podupiranje praznovjerja se nije
smatralo politikom nunou. Za razliku od mnogih drugih kultura
Jonjani su se nalazili na raskriju civilizacija, a ne u jednom od sredita.
Fenika abeceda prilagoena je grkom jeziku prvo u Joniji i na taj nain
omoguila rasprostranjenu knjievnost. Pisana rije prestala je biti

monopol sveenika i pisara. Zamisli mnogih ljudi postale su dostupne u

razmatranjima i raspravama. Politika mo je bila u rukama trgovaca koji
su aktivno unapreivali tehnologiju o kojoj je ovisilo i njihovo blagostanje.
U istonom Mediteranu su se sastajale afrike, azijske i evropske
civilizacije, ukljuujui velike kulture Egipta i Mezopotamije i meusobno
se oplodile u silovitom i estokom sudaru predrasuda, jezika, ideja i
bogova. to biste uinili da ste suoeni s nekoliko razliitih bogova od
kojih svaki svojata jedno te isto podruje? Smatralo se da su babilonski
Marduk i grki Zeus gospodari neba i kraljevi bogova. Mogli biste
zakljuiti da su zapravo Marduk i Zeus jedno te isto. Mogli ste meutim
isto tako zakljuiti, budui da ta dva boga imaju mnoge razliite osobine,
da su jednog od njih izmislili sveenici. Ali ukoliko su izmislili jednog,
zato ne i obojicu?
I tako je niknula velika ideja o shvaanju svijeta bez pretpostavke
postojanja bogova: da bi mogli postojati principi, sile, zakoni prirode,
pomou kojih bi se svijet mogao shvatiti, a da se ne pripisuje pad svakog
vrapca izravnom djelovanju Zeusa.
Mislim da bi Kina i Indija i Mezopotamija takoer naile na znanost,
samo da im se dalo malo vie vremena. Kulture ne dozrijevaju jednakim
ritmom niti vojnikim strojevim korakom. One nastaju u razliitim
vremenima i napreduju razliitim brzinama. Znanstveni pogled na svijet je
tako uspjean, objanjava toliko toga, usklaen je tako harmonino sa
najnaprednijim dijelovima naih mozgova da smatram da bi kad tad
praktiki svaka kultura na Zemlji, preputena sama sebi, otkrila znanost.
Jedna kultura je morala biti prva. Ispalo je da je Jonija to mjesto roenja
znanosti.
Ta velika revolucija ljudske misli zapoela je izmeu 600. i 400.
godine prije nae ere. Klju revolucije bila je ljudska ruka. Neki od
briljantnih jonjanskih mislilaca bili su sinovi pomoraca, ratara i tkalaca.
Oni su, za razliku od sveenika i pisara drugih nacija koji su odrasli u
obilju i zazirali od prljanja svojih ruku, bili naviknuti na upotrebu svojih
ruku. Odbacili su praznovjerje i poeli initi uda. U mnogim sluajevima
posjedujemo samo djelomina ili svjedoanstva iz druge ruke o tome to se
dogaalo. Usporedbe koje su se tada upotrebljavale, danas nam mogu biti
nejasne. Nekoliko stoljea kasnije, svjesno se nastojalo potisnuti te nove
spoznaje. Vodee linosti te revolucije bili su ljudi s grkim imenima koja
su nam danas esto i nepoznata, no rije je o najistinskijim pionirima
razvoja nae civilizacije i ovjeanstva.

Tales iz Mileta, grada u Maloj Aziji, s druge strane tjesnaca koji

dijeli otok Samos od kopna, bio je prvi jonjanski znanstvenik. Putovao je
po Egiptu i bio je upuen u tajne Babilonaca. Pria se da je uspio
predskazati i jednu pomrinu Sunca. Nauio je kako se moe izmjeriti
visina piramide pomou duine sjene koju ona baca, te visine Sunca iznad
obzorja, nain koji se koristi i sada pri odreivanju visina brda na Mjesecu.
Prvi je dokazivao geometrijske teoreme istovrsne onima koje je Euklid
sistematizirao tri stoljea kasnije - na primjer, pouak da su kutovi na
osnovici istokranog trokuta jednaki. Postoji neprekidna veza
intelektualnog napora od Talesa preko Euklida pa sve do odlaska Isaaca
Newtona na staurbriki sajam gdje je on 1663. godine kupio knjigu
Elementi geometrije, dogaaj koji je ubrzao modernu znanost i tehnologiju.
Tales je nastojao shvatiti svijet bez prizivanja bogova. Kao i
Babilonci, vjerovao je da se svijet nekad sastojao od vode. Da bi objasnili
postojanje kopna, Babilonci su dodali boga Marduka, koji je poloio
rogozinu na povrinu voda i natrpao je blatom.44 Tales je imao slian
svjetonazor, ali je, kao to je kazao Benjamin Farrington, izostavio
Marduka. Da, sve je nekada bilo vodeno prostranstvo, ali Zemlja se iz
oceana stvorila prirodnim procesom, slino kako je Tales mislio, nanoenju
mulja koje je opaao u delti Nila. Doista, on je smatrao da je voda opi
princip, temelj materije, isto to bismo danas mogli rei za elektrone,
protone i neutrone ili za kvarkove. Da li je Talesov zakljuak bio toan ili
ne, nije toliko bitno, vaan je pristup: svijet nisu stvorili bogovi, ve je on
posljedica igre materijalnih sila koje djeluju u prirodi. Tales je iz Babilona
i Egipta donio sa sobom sjeme novih znanosti astronomije i geometrije,
znanosti koje e proklijati i napredovati u plodnom tlu Jonije.
Vrlo je malo poznato o ivotu Talesa, ali u Aristotelovoj Politici
zapisana je jedna anegdota koja mnogo toga otkriva:
[Talesa] su ogovarali zbog njegova siromatva, ime se htjelo pokazati da
je filozofiranje beskorisno. Pria se da je on svojim iskustvom [steenim
prouavanjem prirode] mogao ve u zimi predvidjeti da e idue godine biti
vrlo bogata berba maslina. Imao je neto novaca pa je zakupio sve pree u
Kiosu i Miletu po vrlo niskoj cijeni, jer se nitko nije s njim nadmetao na
drabi. Kada je dolo vrijeme berbe, bile su potrebne mnoge pree
najednom i on ih je iznajmljivao po cijeni kakva mu se svidjela i zaradio
velike koliine novaca. Na taj je nain pokazao svijetu da se i filozofi mogu
vrlo lako obogatiti ukoliko to ele, ali da su njihove stvarne tenje sasvim
druge prirode.

Bio je poznat i kao razborit politiar, uspjeno je nagovarao Mileane

da se odupru asimilaciji od strane Kreza, kralja Lidije, a bez uspjeha je

preporuao federaciju svih otonih drava Jonije da bi se lake oduprli
Lidijcima.
Anaksimandar iz Mileta bio je prijatelj i sudrug Talesa, jedan od
prvih ljudi koji je znao zamisliti i izvesti neki eksperiment. Ispitujui
pomicanje sjene okomito postavljenog tapa odredio je tonu duinu
godine i trajanje godinjih doba. Stoljeima su ljudi koristili tapove da se
udaraju i meusobno probadaju. Anaksimandar je upotrijebio tap da bi
mjerio vrijeme. Bio je prva osoba u Grkoj koja je napravila Sunev sat,
zemljovid poznatog svijeta, te nebeski globus s prikazom zvijea.
Smatrao je da se Sunce, Mjesec i zvijezde sastoje od vatre koja se vidi kroz
pomine otvore na nebeskom svodu, to je vjerojatno znatno starija
zamisao. Zastupao je znaajno gledite da Zemlja nije objeena ili
poduprta nebesima, ve da stoji sama od sebe u sreditu svemira: budui da
se nalazi na jednakoj udaljenosti od svih mjesta na nebeskoj sferi, ne
postoji sila koja bi je mogla pomaknuti.
On je govorio da smo iza roenja toliko bespomoni da bi prva
stvorena ljudska djeca preputena sama sebi odmah umrla. Anaksimandar
je iz toga zakljuio da su ljudska bia nastala od drugih ivotinja koja
imaju samostalniju novoroenadi predloio je samonikli nastanak ivota u
blatu, a prve ivotinje koje su se pojavile bile su ribe pokrivene bodljama.
Konano su neki potomci tih riba napustili vodu i preselili se na kopno,
gdje su se razvili u druge ivotinje preobrazbom iz jednog oblika u drugi.
Vjerovao je u postojanje beskonanog broja nastanjenih svjetova,
podlonih ciklusima raspadanja i ponovnog oivljavanja. ali se sveti
Augustin potiteno da ni on, ita vie od Talesa, nije pripisao uzrok sve te
neprestane aktivnosti boanskom umu.
Oko 540. godine prije nove ere, na otoku Samosu stupio je na vlast
tiran Polikrat. Izgleda da je zapoeo karijeru kao trgovac, a zatim je preao
na meunarodno gusarstvo. Polikrat je bio velikoduni mecena umjetnosti,
znanosti i tehnike. Ali unato tome tlaio je svoje podanike, ratovao protiv
svojih susjeda i sasvim opravdano se plaio invazije. Stoga je opasao svoju
prijestolnicu glomaznim zidinama, dugim oko est kilometara, iji ostaci
stoje jo i danas. Da bi doveo vodu iz udaljenog izvora kroz utvrenje,
naredio je da se iskopa veliki tunel. Duine jednog kilometra, tunel probija
jedno brdo. Izbuena su dva prokopa sa svake strane, koja su se skoro
savreno sastala u sredini tunela. Bilo je potrebno oko petnaest godina da
se zavri taj pothvat, svjedoanstvo ininjerstva tog doba i demonstracija

izvanrednih praktikih sposobnosti Jonjana. Ali postoji i druga runa strana

tog pothvata: tunel su djelomino izgradili i okovani robovi, od kojih je
veinu zarobilo gusarsko brodovlje Polikrata.
To je bilo doba Teodora, najboljeg ininjera tog vremena kome Grci
pripisuju izum kljua, ravnala, tesarskog kutnika, tokarilice, libele, izum
lijevanja bronce i centralnog grijanja. Zato nisu postavljeni spomenici tom
ovjeku? Ljudi koji su sanjali i umovali o zakonima prirode, druili su se s
tehnolozima i ininjerima. esto su to bili i isti ljudi. Teorija i praksa je
bilo jedno.
Otprilike u isto vrijeme, na oblinjem otoku Kosu, Hipokrat je
utemeljivao svoju slavnu medicinsku kolu, koje se danas jedino sjeamo
zbog Hipokratove zakletve. To je bila praktina i djelotvorna kola
medicine u kojoj je Hipokrat zahtijevao da se mora temeljiti na tadanjim
ekvivalentima fizike i kemije.45 kola je takoer obraivala i teoriju. U
svojoj knjizi O staroj medicini Hipokrat je pisao: Ljudi smatraju da je
epilepsija boanski biljeg i to samo zato jer je ne shvaaju. Ali ukoliko bi
sve to ne shvaaju nazivali boanskim, pa tada ne bi bilo kraja boanskim
stvarima.
Vremenom su se jonjanski utjecaj i eksperimentalne metode proirile
na kopno Grke, u Italiju i na Siciliju. Nekada skoro nitko nije vjerovao u
postojanje zraka. Svima je, naravno, bilo poznato disanje, no prevladavalo
je miljenje da je vjetar dah bogova. Ali ideja o zraku kao nepokretnoj,
materijalnoj, ali nevidljivoj tvari bila je nezamisliva. Prvi zabiljeeni
eksperiment sa zrakom izveo je lijenik46 Empedoklo koji je djelovao oko
450. godine prije n. e. Neki izvjetaji tvrde da je sam sebe poistovjeivao s
bogom. No moda je on bio samo toliko pametan pa su drugi smatrali da je
boanstvo. Vjerovao je da se svjetlost iri vrlo brzo, ali ne i beskonanom
brzinom. Uio je da je nekad postojalo mnogo vee mnotvo ivih bia na
Zemlji, ali da mnoge vrste mora da su postale nesposobne da raaju i
nastave svoju vrstu. Jer, u sluaju svake vrste, koja danas ivi, lukavstvo ili
hrabrost ili brzina ju je od poetka postojanja titila i odrala. U tom
pokuaju da objasni skladnu prilagodljivost organizama svojim okolinama,
Empedoklo je kao i Anaksimandar i Demokrit (vidi dalje) jasno naslutio
neka stanovita Darwinove velike ideje o evoluciji putem prirodnog
odabiranja.
Empedoklo je izveo svoj pokus s takozvanom klepsidrom ili
vodokradicom koja se koristila kao kuhinjski pribor. Bronana kugla s
grlom i malim rupicama na dnu napuni se tako da se uroni u vodu. Ako je

izvadite nezaepljena grla, voda istjee kroz rupice. Ali, ako je izvadite
tako da palcem zatvorite grlo, voda se zadrava unutar kugle sve dok ne
uklonite palac. Ukoliko pokuate napuniti klepsidru zaepljena grla, nita
se nee dogoditi. Neka materijalna tvar u njoj se odupire prodoru vode. Ne
moemo vidjeti takvu tvar. to bi to moglo biti? Empedoklo zakljuuje da
to moe biti samo zrak. Neto nevidljivo vri pritisak i moe osujetiti moju
elju da napunim tu posudu s vodom ukoliko bih bio dovoljno glup da
drim svoj palac na grliu. Empedoklo je otkrio nevidljivo. Mislio je da
zrak mora biti tvar tako fino rasitnjena da se ne moe vidjeti.
Kae se da je Empedoklo poginuo u nastupu oduevljenja skoivi u
vruu lavu s vrha grotla velikog vulkana Etne. Ja katkada zamiljam da se
on naprosto pokliznuo za vrijeme hrabre i pionirske pustolovine u
opaakoj geofizici.
Taj trag, tu slutnju o postojanju atoma produbio je Demokrit koji je
potjecao iz jonske kolonije Abdere u sjevernoj Grkoj. Abdera je bila neka
vrsta grada za podsmjeh. Kad biste 430. godine prije n. e. pripovijedali
priu o nekom iz Abdere, jamano biste izmamili smijeh sluaoca. Na neki
nain bio je to Brooklyn ondanjeg doba. Po Demokritu, sve u ivotu je
trebalo uivati i razumijeti; shvaanje i uitak bili su istovjetni. Rekao je da
je ivot bez veselja poput duga puta bez gostionica. Unato tome to je
bio porijeklom iz Abdere, Demokrit nije bio luda. Smatrao je da se velik
broj svjetova spontano oblikovao iz rasute tvari u prostoru, svjetovi koji su
se razvijali i raspadali. U vrijeme kada se nita nije znalo o udarnim
kraterima, Demokrit je smatrao da se svjetovi povremeno sudaraju;
vjerovao je da neki svjetovi lutaju usamljeni kroz tamu prostora, dok su
drugi praeni nekolicinom sunaca i mjeseci; da su neki svjetovi nastanjeni
dok drugi ne posjeduju ni biljke ni ivotinje pa ak ni vodu; vjerovao je da
najjednostavniji oblici ivota potjeu od neke vrste prvobitnog blata. Uio
je da je mo zapaanja, na primjer razlog zato mislim da drim pero u
ruci, isto fiziki i mehanistiki proces; da je proces miljenja i osjeanja
svojstvo tvari sastavljene na dovoljno fin i sloen nain, a ne posljedica
nekog duha kojim su bogovi nadahnuli materiju.
Demokrit je izmislio rije atom, grki izraz za nedjeljiv. Atomi su
osnovne estice koje se protive naim pokuajima da ih razlomimo u manje
komade. Rekao je da je sve skup atoma spojenih na zamren nain. ak i
mi sami. Nita ne postoji, ree, osim atoma i praznine.
Kada reemo jabuku, no mora proi kroz prazne prostore meu
atomima, umovao je Demokrit. Ako ne bi postojale takve praznine, no bi

se susreo s neprobojnim atomima i jabuka se ne bi mogla razrezati. Reui,

na primjer, stoac, usporedimo dva presjeka jedan ispod drugoga. Da li su
ti presjeci jednaki? Ne, kae Demokrit. Zbog oblika stoca jedan komad
nuno ima manji presjek od drugoga. Ukoliko bi te dvije povrine bile
tono jednake radilo bi se o valjku, a ne o stocu. Bez obzira na otrinu
noa, ta dva komada imaju razliite presjeke. Zato? Zato to u vrlo malim
razmjerima materija pokazuje neku nesmanjivu zrnatost. Taj siuni niz
zrnatosti, tu skokovitost, Demokrit je poistovjetio sa svijetom atoma.
Njegovi argumenti nisu bili isti oni koje upotrebljavamo danas, no bili su
otroumni i elegantni, izvedeni iz svakodnevnog ivota. A njegovi
zakljuci su u naelu bili ispravni.
U srodnoj zadai s tim, Demokrit je zamislio proraun obujma stoca
ili piramide, pomou vrlo velikog broja krajnje tankih ploica, koje se
smanjuju idui od baze prema vrhu. Izloio je problem koji se u
matematici naziva teorija limesa. Pokucao je na vrata diferencijalnog i
integralnog rauna, tog osnovnog sredstva za shvaanje svijeta koji nije,
koliko znamo iz pisanih svjedoanstava, u stvari bio otkriven sve do doba
Isaaca Newtona. Da Demokritovo djelo nije bilo skoro potpuno uniteno,
moda bismo imali i diferencijalni raun za vrijeme Krista.47
Thomas Wright se 1750. godine divio injenici da je Demokrit
smatrao Mlijeni Put nakupinom nerazluenih zvijezda: davno prije nego
to je astronomija ponjela bilo kakve koristi od napretka optike; [on] je
vidio, moemo rei, okom razuma isto tako daleko u beskonanost kao to
su to mogli najsposobniji astronomi u kasnijim naprednijim vremenima.
Iznad mlijeka Here, iznad Kime Noi, vinuo se duh Demokrita.
Izgleda da je Demokrit kao ovjek bio pomalo neobian. ene, djeca
i seks su mu smetali, djelomino zato jer su oduzimali dragocijeno vrijeme
za razmiljanje. Ali cijenio je prijateljstvo, smatrao je da je veselje glavni
cilj ivota i posvetio je jedno vee filozofsko istraivanje porijeklu i prirodi
oduevljenja. Putovao je u Atenu da bi posjetio Sokrata, no bio je suvie
srameljiv da se predstavi. Bio je bliski prijatelj Hipokrata. Osjeao je
strahopotovanje prema ljepoti i eleganciji fizikalnog svijeta. Osjeao je da
treba vie cijeniti ak i siromatvo u demokraciji, nego li bogatstva u
tiraniji. Vjerovao je da su vladajue religije njegovog doba zle i da ne
postoje ni besmrtne due ni besmrtni bogovi. Ne postoji nita, osim atoma
i praznine.
Nemamo zapisa da su Demokrita proganjali zbog njegovih stavova moda i zato jer je doao iz Abdere. Meutim ve u njegovo doba

kratkotrajna tradicija snoljivosti prema nekonvencionalnim nazorima

bivala je izjedana, a zatim unitena. Kanjavali su ljude koji su imali
neobine ideje. Na dananjoj grkoj novanici od stotinu drahmi nalazi se
portret Demokrita. No, njegovi nazori su bili potisnuti, njegov utjecaj na
povijest je bio sprijeen. Mistici su poeli odnositi pobjedu.
Anaksagora je bio Jonjanin, eksperimentalac u naponu snage oko
450. godine prije n. e., a ivio je u Ateni. Bio je bogat ovjek, ravnoduan
prema svom bogatstvu, ali strastveno oduevljen znanou. Upitan to je
svrha ivota odgovorio je istraivanje Sunca, Mjeseca i nebesa, odgovor
istinskog astronoma. Napravio je duhovit pokus kojim je pokazao da jedna
kap bijele tekuine kao to je mlijeko ne mijenja zamjetljivo boju sadraja
velikog vra ispunjenog tamnom tekuinom kao to je crno vino. Zakljuio
je da su u pokusu morale nastati neke promjene koje su meutim previe
neznatne, a da bi se izravno mogle zamijetiti naim ulima.
Anaksagora nije bio ni priblino tako radikalan kao Demokrit.
Obojica su bili beskompromisni materijalisti, ne u smislu da bi cijenili
materijalna dobra ve u shvaanju da samo materija ini osnovu svijeta.
Anaksagora je vjerovao u posebnu misaonu tvar, ali nije vjerovao u
postojanje atoma. Mislio je da su ljudska bia zbog svojih ruku
inteligentnija od ivotinja; tipina jonjanska pomisao.
Bio je prva osoba koja je jasno ustvrdila da Mjesec samo odraava
svjetlost-Sunca i u skladu s tim je razvio teoriju o Mjeseevim mijenama.
Taj je nauk bio tako opasan da se dotini rukopis morao rasparavati u
tajnosti, neka vrsta atenskog samizdata. Nije bilo u skladu s predrasudama
onog doba da se mijene ili pomrine Mjeseca objanjavaju relativnom
geometrijom poloaja Zemlje. Mjeseca i Sunca koje zrai. Dvije generacije
kasnije Aristotel se zadovoljio time da dokazuje da se te stvari dogaaju
zato jer je u samoj prirodi Mjeseca da ima faze i pomrine, pusto verbalno
poigravanje, objanjenje koje ne objanjava nita.
Sveope miljenje je bilo da su Sunce i Mjesec boanstva.
Anaksagora je meutim smatrao da su Sunce i zvijezde uareno kamenje.
Ne osjeamo toplinu zvijezda jer su predaleko. Takoer je mislio da na
Mjesecu postoje planine (ispravno) i stanovnici (neispravno). Smatrao je
da je Sunce tako veliko da je vjerojatno vee od Peloponeza, june treine
Grke. Njegovi kritiari smatrali su da je ta procjena pretjerano velika i
besmislena.
Anaksagoru je doveo u Atenu Periklo, voa Atene u vrijeme njenog

najveeg procvata i slave, ali i ovjek iji su postupci doveli do

peloponeskog rata u kojem je unitena atenska demokracija. Periklo je bio
ushien filozofijom i znanou, a Anaksagora je bio jedan od njegovih
glavnih pouzdanika. Neki misle da je u toj ulozi Anaksagora dao znatan
doprinos veliini Atene. Periklo je, meutim, imao politikih problema.
Bio je previe moan, a da bi ga se izravno napalo, tako su njegovi
neprijatelji napadali osobe bliske njemu. Anaksagoru su osudili i zatvorili
radi vjerskog zloina bezbonitva, jer je uio da se Mjesec sastoji od
obine tvari, da je tijelo, a Sunce da je crveno-uaren kamen na nebu.
Biskup John Wilkins je 1638. godine ovako komentirao postupak tih
Atenjana: Ti gorljivi idolopoklonici [su smatrali] velikim bogohulstvom
da se njihovog boga proglasi za kamen, a pri tom su bili toliko bezumni u
svom oboavanju idola da su od tog kamena stvorili svog Boga. ini se
da je Periklo isposlovao oslobaanje Anaksagore iz zatvora, no bilo je
prekasno. U samoj Grkoj se srea poela okretati, premda je jonjanska
tradicija nastavljena u aleksandrijskom Egiptu dvije stotine godina kasnije.
Veliki znanstvenici od Talesa do Demokrita i Anaksagore se obino
u povijesnim i filozofskim knjigama opisuju kao pretee Sokrata, kao da
se njihova glavna djelatnost sastojala u obrani filozofske tvrave sve do
pojave Sokrata, Platona i Aristotela te da su moda malo utjecali na njih.
Umjesto toga, stari Jonjani predstavljaju razliitu i uglavnom suprotnu
kolu koja se mnogo bolje slae s modernom znanou. injenica da se
njihov utjecaj snano osjeao samo dva do tri stoljea, nenadoknadivi je
gubitak za sva ljudska bia koja su ivjela izmeu jonjanskog buenja i
talijanske renesanse.
Pitagora48, suvremenik Polikrata u estom stoljeu prije n. e. je
moda najutjecajnija osoba ikad povezana s imenom otoka Samosa. Prema
mjesnoj predaji neko je vrijeme ivio u peini u samoskom brdu Kerkis i
bio je prvi ovjek u povijesti svijeta koji je zakljuio da je Zemlja kugla.
Moda je to dokazivao pomou analogija s Mjesecom i Suncem ili je
zapazio zakrivljenu sjenu Zemlje na Mjesecu za vrijeme pomrine
Mjeseca, ili je opazio da jarboli nestaju posljednji kada brodovi naputaju
Samos i iezavaju iza obzorja.
On ili njegovi uenici otkrili su tako zvani Pitagorin pouak: kvadrat
nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednak je zbroju kvadrata nad
katetama. Pitagora se nije samo zadovoljio da nabraja primjere tog pouka;
svojim radom Pitagora je mnogo zaduio modernu metodu matematikog
dokaza bitnu za cjelokupnu znanost. On je prvi koristio rije kozmos, da

oznai dobro ureen i harmonian svemir, svijet dostupan ljudskom

shvaanju.
Mnogi Jonjani su vjerovali da je skriveni sklad svemira dostupan
kroz opaanja i pokuse, pristup koji vlada dananjom znanou. Meutim,
Pitagora se sluio vrlo razliitom metodom. On je uio da se zakoni
prirode mogu izvesti pukim razmiljanjem. On i njegovi sljedbenici u
osnovi nisu bili eksperimentalci49. Oni su bili matematiari. Bili su krajnji
mistici. Bertrand Russel u jednom moda preotrom odlomku kae, da je
Pitagora osnovao religiju u kojoj je glavni nauk bila seoba dua i
grijenost jedenja graha. Njegova religija je stvorila neku vrstu vjerskog
reda koji je tu i tamo postizao prevlast u dravi i uspostavio vladavinu
bezgrenika. Ali grenici su eljeli jesti grah i prije ili kasnije bi se
pobunili.
Pitagorejci su uivali u odreenosti matematikih dokaza, osjeaju
jednog istog neokaljanog svijeta pristupanog ljudskom intelektu,
kozmosu u kojem se stranice pravokutnog trokuta savreno pokoravaju
jednostavnim matematikim pravilima. To je bilo u izrazitoj suprotnosti s
neurednom zbiljom svagdanjeg svijeta. Vjerovali su da su u svojoj
matematici letimice ugledali savrenu stvarnost, carstvo bogova, iji je
samo nesavreni odraz na obini svijet. U Platonovoj uvenoj paraboli o
peini, zamilja se da su zatvorenici vezani tako da vide samo sjene
prolaznika i vjeruju da su sjene stvarne - ne nagaajui o sloenoj
stvarnosti koja bi im bila dostupna da su samo okrenuli glave. Pitagorejci
e snano utjecati na Platona, a kasnije i na kranstvo.
Nisu se zalagali za slobodno suprostavljanje razliitih gledita.
Umjesto toga, kao sve ortodoksne religije, primjenjivali su krutost koja ih
je spreavala da isprave svoje greke. Ciceron je pisao:
U diskusiji ne trai se toliko teina autoriteta koliko snaga argumenta.
Stvarno, autoritet uitelja esto je nedvojbena zapreka onima koji ele
stvarno nauiti; oni pristaju upotrebljavati vlastito miljenje i uzimaju
zdravo za gotovo miljenje svog odabranog uitelja kao rjeenje problema.
U stvari, nisam sklon odobriti obiaj koji se pripisuje pitagorejcima, da
upitani o osnovama bilo koje tvrdnje to su je iznijeli u toku rasprave
obino odgovaraju Uitelj je tako rekao, gdje je Uitelj Pitagora.
Ranije izneseno miljenje bilo je toliko snano da je njegov autoritet
prevladao premda nije imao potporu razuma.

Pitagorejce su oaravala pravilna tijela, simetrini trodimenzionalni

predmeti ije su sve strane pravilni mnogokuti. Kocka je najjednostavniji

primjer, a ima est kvadrata kao stranice. Postoji beskonaan broj pravilnih
mnogokuta, ali samo pet pravilnih tijela. (Dokaz te tvrdnje, slavan primjer
matematikog naina miljenja, dan je u dodatku 1.) Iz nekog razloga,
poznavanje tijela nazvanog dodekaedar, koje je omeeno s dvanaest
pravilnih peterokuta, inilo im se opasno. Ono je mistiki bilo pridrueno
kozmosu. Ostala etiri pravilna tijela su na neki nain u vezi s etiri
elementa od kojih se, kako su tada smatrali, sastojao svijet: zemlja,
vatra, zrak i voda. Peto pravilno tijelo mora tada, kako su mislili,
odgovarati nekom petom elementu koji bi mogao biti samo tvar nebeskih
tijela. (Ideja postojanja pete esencije je etimoloki izvor rije, kvintesencija
- sutina, jezgra, bit). Obine ljude valjalo je drati u neznanju o postojanju
dodekaedra.
Zaljubljeni u cijele brojeve pitagorejci su bili uvjereni da se sve moe
izvesti iz njih, zasigurno barem svi brojevi. U njihovom uenju nastala je
kriza kada su otkrili da je drugi korijen iz dva (odnos dijagonale prema
stranici kvadrata) iracionalan broj, da se sqrt(2) ne moe tono izraziti kao
omjer bilo koja dva cijela broja, bez obzira ma koliko veliki ti brojevi bili.
Ironino je da se do tog otkria (takoer navedeno u dodatku 1) dolo
upravo pomou Pitagorinog pouka. Iracionalan izvorno znai da se neki
broj ne moe prikazati kao omjer dvaju brojeva. Ali za pitagorejce se to
otkrie pretvorilo u prijetei nagovjetaj da je moda njihovo shvaanje
svijeta nerazumno, a to danas i predstavlja ono drugo znaenje rijei
iracionalan. Umjesto da podjele s drugima ova vana matematika otkria,
pitagorejci su potiskivali poznavanje sqrt(2) i dodekaedra. Vanjski svijet
nije trebalo uputiti u znanje50. ak i danas postoje znanstvenici koji se
protive popularizaciji znanosti: svetu spoznaju treba uvati unutar kulta,
neokaljanu razumijevanjem javnosti.
Pitagorejci su vjerovali da je kugla savrena, jer su sve toke njene
povrine jednako udaljene od sredita. Krunica je takoer bila savrena.
Pitagorejci su ustrajno tvrdili da se planeti konstantnim brzinama gibaju po
krunim stazama. Smatrali su da bi bre ili sporije gibanje na razliitim
mjestima putanje bilo nedolino; nekruno gibanje bilo bi neto izopaeno
kod planeta za koje se smatralo da su, budui neovisni od Zemlje, takoer
savreni.
Dilema za i protiv pitagorejske kole jasno je vidljiva u ivotnom
djelu Johanna Keplera (3. poglavlje). Ideju pitagorejaca o savrenom i
mistinom svijetu, nedokuivom osjetilima prihvatili su spremno rani
krani i ona je bila sastavni dio Keplerovog osnovnog kolovanja. S jedne

strane, Kepler je bio uvjeren da u prirodi postoje matematike harmonije

(napisao je da je svemir obiljeen ukrasima skladnih proporcija); da
jednostavni numeriki odnosi moraju odreivati gibanje planeta. S druge
strane, slijedei ponovo pitagorejce, dugo je smatrao da je doputeno samo
jednoliko kruno gibanje. Vie puta je zamijetio da se opaana gibanja
planeta ne mogu objasniti na taj nain i vie puta je ipak pokuavao iznova.
No za razliku od mnogih pitagorejaca, vjerovao je u opaanja i pokuse u
realnom svijetu. Na kraju su ga tona opaanja prividnih gibanja planeta
prisilila da odbaci zamisao o krunim stazama i da prihvati da se planeti
gibaju po eliptikim stazama. Privlanost pitagorejske kole potakla je
dakle Keplera na traganje za harmonijom planetnih gibanja, a istodobno je
odloila njegova znaajna otkria za vie od jednog desetljea.
Prezir prema svemu praktinom oborio se na stari svijet. Platon je
poticao astronome da razmiljaju o nebesima, a ne da gube vrijeme s
opaanjima neba. Aristotel je smatrao: Po prirodi, robovi su nia vrsta i
bolje je za njih kao i za sve podreene da budu pod upravom gospodara...
Rob sudjeluje u ivotu svoga gospodara, zanatlija je ve manje povezan s
njim, a sve je savreniji to je vie porobljen. Osrednja vrsta zanatlija
predstavlja posebnu i odvojenu vrst ropstva. Plutarh je pisao: Nije
nuno, da ukoliko vas neko djelo ushiti svojom ljupkou, da je onaj koji
ga je izradio vrijedan potovanja. Ksenofonovo miljenje je bilo: Ono
to nazivamo zanatskim vjetinama je neka vrsta drutvene sramote i s
pravom se prezire u naim gradovima. Kao posljedica takvih stavova,
briljantna i obeavajua jonjanska eksperimentalna metoda uglavnom je
naputena kroz itave dvije tisue godina. Ne postoji nain da se bez
eksperimenta izabere izmeu dvije suprotne hipoteze, nema uvjeta za
napredak znanosti. Antiempirika zaraza pitagorejaca preivljava do naih
dana. Zato? Otkuda potjee taj prezir prema eksperimentu?
Jedno objanjenje za propadanje znanosti starog vijeka iznio je
povjesniar znanosti Benjamin Farrington: Trgovaka tradicija koja je
dovela do razvoja jonjanske znanosti, takoer je dovela do robovlasnike
privrede. Posjedovanje robova bio je put prema bogatstvu i moi. Robovi
su izgradili Polikratove utvrde. Za vrijeme Perikla, Platona i Aristotela
Atena je bila napuena ogromnim brojem robova. Sve lijepe atenske prie
o demokraciji odnosile su se samo na aicu povlatenih. Znaajka
robovskog rada je manuelni rad. No i znanstveno eksperimentiranje je
manuelni rad od kojeg su robovlasnici povlateno osloboeni, a samo
robovlasnici - u nekim drutvima iz potovanja zvani gospoda imaju

slobodnog vremena da bi se bavili znanou. U skladu s tim, gotovo nitko

se nije bavio znanou. Jonjani su bili vrlo sposobni u izradi sprava
odreene sloenosti. Mogunost da se jeftino nabave robovi potkopala je
privredne pobude daljnjeg razvoja tehnologije. Premda je trgovaka
tradicija dovela do velikog jonjanskog buenja oko 600. prije n. e,
postojei robovlasniki poredak mogao je biti uzrokom nazadovanja dva
stoljea kasnije. Ima u tome puno ironije.
Slini tokovi dogaaja mogu se uoiti po cijelom svijetu. Kineska
autohtona astronomija dosegla je vrhunac oko 1280. godine radom Kuo
u-inga koji je koristio opaake podatke skupljane kroz tisuu i petsto
godina i unaprijedio astronomske instrumente i matematiko-raunsku
tehniku. Openito se smatra da je nakon toga kineska astronomija naglo
poela propadati. Nathan Sivin smatra da uzrok barem djelomino lei u
poveanoj krutosti stavova elite, tako da je obrazovane sve manje zanimala
tehnika, sve manje su bili voljni potovati znanost kao zanimanje za jednog
gospodina. Zvanje astronoma postala je nasljedna sluba, obiaj koji nije
u skladu s napredovanjem jedne znanstvene grane. tovie odgovornost
za razvoj astronomije bila je iskljuivo usredotoena u carskom dvoru i
najveim dijelom preputena stranim tehniarima, uglavnom jezuitima,
koji su zapanjene Kineze upoznali s Euklidovim i Kopernikovim djelima,
ali koji su se nakon cenzure Kopernikove knjige izrazito trudili da
prikrivaju i potiskuju heliocentriku kozmologiju. Moda je znanost bila
mrtvoroene u civilizacijama Indijaca, Maya i Azteka iz istog razloga
zbog kojeg je propadala u Joniji, zbog oslanjanja na robovlasniku
privredu. Velik problem dananjeg (politikog) treeg svijeta je da su
obrazovani slojevi uglavnom djeca bogatih s izraenim interesom za
ouvanje statusa quo, te nisu navikli raditi vlastitim rukama niti staviti na
kunju konvencionalne nazore. Znanost vrlo sporo puta korijenje.
Platon i Aristotel su se osjeali posve prijatno u robovlasnikom
drutvu. Pravdali su ugnjetavanje. Sluili su tiranima. Zastupali su
odvojenost tijela od razuma (vrlo prirodan ideal u robovlasnikom
drutvu); odijelili su materiju od misli; odvojili su Zemlju od nebesa podjele koje e vladati zapadnim mnijenjem vie od dvadeset stoljea.
Platon, koji je vjerovao da su sve stvari ispunjene bogovima, zaista je
koristio ropstvo kao usporedbu da bi povezao svoju politiku sa svojom
kozmologijom. Kae se da je naredio spaljivanje svih Demokritovih knjiga
(slino je predloio za knjige Homera), moda zato jer Demokrit nije
priznavao besmrtne due ili besmrtne bogove ili pitagorejski misticizam, ili

zato to je vjerovao u beskonaan broj svjetova. Niti jedna od 73 knjige

koje se pripisuju Demokritu nije preivjela. Sve to o njima znamo je iz
odlomaka, uglavnom o etici, i izvjetaja iz druge ruke. Isto vrijedi i za
gotovo sve druge starojonjanske znanstvenike. Priznajui da se kozmos
moe spoznati, da postoji matematika podloga prirode, Pitagora i Platon
uveliko su ipak unaprijedili znanstveni proces. Suzbijajui, meutim, za
njih uznemirujue injenice, gnuajui se eksperimenta, prihvaajui
misticizam, odobravajui robovlasniki poredak, i branei mnijenje da
znanost treba sauvati samo za malobrojnu elitu, unazadili su taj veliki
ljudski pothvat, znanost. Nakon dugog mistikog sna u kojem su sredstva
znanstvenog istraivanja trunula, konano je jonjanski pristup znanosti bio
ponovo otkriven, u nekim sluajevima zahvaljujui poznavaocima
Aleksandrijske biblioteke. Zapadni svijet se ponovo probudio. Eksperiment
i otvorena istraivanja jo jednom se poinju cijeniti. itaju se ponovo
zaboravljene knjige i odlomci. Leonardo i Kolumbo i Kopernik bili su
nadahnuti, ili su nezavisno ponovili i otkrili dijelove te stare grke
tradicije. U nae vrijeme ima mnogo jonjanske znanosti, priline koliine
hrabrog i slobodnog istraivanja, premda ne i u podruju politike i religije.
Isto tako postoje strana praznovjerja i ubojite etike dvosmislenosti.
Lomimo se pod starim suprotnostima.
Platonovci i njihovi kranski nasljednici imali su udan nazor da je
Zemlja okaljana i pomalo odvratna, dok su uda nebesa savrena i
boanstvena. Osnovna ideja da je Zemlja planet, da smo mi graani
svemira, bila je odbaena i zaboravljena. Tu je ideju prvi iznio Aristarh,
roen na Samosu tri stoljea iza Pitagore. Aristarh je bio jedan od
posljednjih jonjanskih znanstvenika. U to doba sredite intelektualne
prosvjeenosti premjestilo se u veliku Aleksandrijsku biblioteku. Aristarh
je bio prva osoba koja je smatrala da je Sunce, a ne Zemlja, u sreditu
planetarnog sistema, da se planeti gibaju oko Sunca, a ne oko Zemlje.
Njegovi rukopisi o tom problemu su, dakako, izgubljeni. Iz veliine
Zemljine sjene na Mjesecu za vrijeme pomrine Mjeseca, zakljuio je da
Sunce mora biti mnogo vee od Zemlje, kao i to da mora biti vrlo udaljeno.
Iz toga je zakljuio da je apsurdno da tako veliko tijelo kao to je Sunce,
krui oko tako malenog tijela poput Zemlje. Postavio je Sunce u sredite,
tvrdio da se Zemlja okrene oko svoje osi u jednom danu, a obie oko
Sunca za jednu godinu.
Istu tu ideju povezujemo s imenom Kopernika koji je po Galileju
obnavljiva i potvriva, a ne tvorac heliocentrine hipoteze 51. Kroz

cijelo razdoblje od tisuu osamsto godina izmeu Aristarha i Kopernika,

nitko nije znao ispravan razmjetaj planeta, iako je sve to bilo savreno
jasno izloeno oko 280. prije n. e. Ta zamisao je razbijesnila neke od
Aristarhovih suvremenika. Javili su se povici slini onima protiv
Anaksagore, Bruna i Galileja, to jest da ih treba prokleti zbog
bezbonitva. Otpor prema Aristarhu i Koperniku, neka vrsta geocentrizma
u svakodnevnom ivotu, prisutna je i u nama: mi jo uvijek govorimo o
ishodu i zalazu Sunca. ivimo dvije tisue dvjesto godina nakon
Aristarha, a nai jezici se jo uvijek prave kao da se Zemlja ne vrti oko
svoje osi.
Udaljenosti meu planetima - etrdeset milijuna kilometara od
Zemlje do Venere kada su najblie jedna drugoj, a est milijardi kilometara
do Plutona, osupnule bi one Grke koji su bili izvan sebe zbog tvrdnje da bi
Sunce moglo biti veliko poput Peloponeza. Bilo je prirodno tada zamisliti
Sunev sustav kao neto mnogo zbijenije i prisnije. Ako stavim prst pred
svoje oi, i gledam ga prvo lijevim, a zatim desnim okom, izgleda kao da
se pomie u odnosu na pozadinu. to je moj prst blie oima, to se
prividno vie pomie. Mogu ocijeniti udaljenost mog prsta iz iznosa tog
prividnog gibanja ili paralakse. Da su mi oi vie razmaknute, moj prst bi
se znatno vie prividno pomicao. to je dua osnovica s koje provodimo
naa dva opaanja, to je vea paralaksa i to tonije moemo mjeriti
udaljenost dalekih predmeta. Ali mi ivimo na pokretnoj platformi, na
Zemlji, koja svakih est mjeseci seli s jednog kraja svoje putanje na drugi,
to je udaljenost od tristo milijuna kilometara. Ako u razmaku od est
mjeseci promatramo iste zvijezde, morali bismo dakle biti u stanju mjeriti
vrlo velike udaljenosti. Aristarh je pretpostavljao da su zvijezde vrlo
udaljene od Sunca. On je stavio Sunce meu zvijezde stajaice. Odsustvo
uvjerljive zvjezdane paralakse zbog gibanja Zemlje ukazalo je da se
zvijezde nalaze na mnogo veim udaljenostima nego Sunce. Prije izuma
dalekozora, paralakse ak i najbliih zvijezda bile su premalene da bi se
mogle zamijetiti. Paralaksa prve zvijezde izmjerena je tek u devetnaestom
stoljeu. Tada je izravnom primjenom grke geometrije postalo jasno da su
zvijezde udaljene godinama svjetlosti.
Ima i drugi nain da se izmjeri udaljenost do zvijezda, nain kojeg su
Jonjani bili potpuno kadri otkriti iako ga, koliko znamo, nisu nikad
upotrijebili. Svakome je poznato da to je neki predmet udaljeniji, izgleda
manji. Reciproni omjer izmeu prividne veliine i udaljenosti je osnova
perspektive u umjetnosti i fotografiji. to smo udaljeniji od Sunca, to nam

se ini manjim i manje sjajnim. Koliko bismo se trebali udaljiti od Sunca

da bi nam se ono ukazalo tako malo i slabog sjaja kao neka zvijezda?
Odnosno, koliki komadiak Sunca bi bio jednako sjajan kao neka zvijezda?
Da odgovori na to pitanje, Christiaan Huygens je u duhu jonjanske
tradicije, prvi izveo jedno takvo mjerenje. Huygens je u mjedenoj ploi
izbuio male rupice, podigao plou prema Suncu i pitao se koja od rupica
(razliitog promjera), mu se ini tako sjajnom kao to je po sjeanju
prethodne noi bila sjajna zvijezda Sirius. Povrina rupice je stvarno
iznosila52 dvadeset osam tisuiti dio prividne veliine Sunca. Prema tome,
zakljuio je Huygens, Sirius mora biti dvadeset osam tisua puta udaljeniji
od nas nego Sunce, a to iznosi oko pola godine svjetlosti. Teko je
zapamtiti ba tono koliko je sjajna bila neka zvijezda mnogo sati nakon
to ste je promatrali, no Huygens je pamtio vrlo dobro. Da je znao da je
Sirius zvijezda doista veeg sjaja od Sunca dobio bi gotovo toan odgovor:
Sirius je udaljen 8,8 svjetlosnih godina. injenica da su Aristarh i Huygens
koristili netone podatke i dobivali manjkave odgovore nije bitna. Oni su
objasnili svoje metode tako jasno, da se uz tonija opaanja moglo doi do
tonih rezultata.
U vremenu izmeu Aristarha i Huygensa ljudi su odgovorili na
pitanje koje me je tako uzbuivalo dok sam kao djeak rastao u Brooklynu:
to su to zvijezde? Odgovor je da su zvijezde golema sunca, udaljene
godine svjetlosti u praznini meuzvjezdanog prostora.
Aristarhova velika batina je slijedea: ni mi ni na planet ne
uivamo neki povlaten poloaj u prirodi. Ovo gledite primjenjivalo se u
kasnijim vremenima u dva smjera: prema gore, ka zvijezdama, i u stranu,
prema mnogim ograncima ljudskog drutva - s velikim uspjehom, ali i uz
nepromjenjiv otpor. Ono je zasluno za krupni napredak na polju
astronomije, fizike, biologije, antropologije, ekonomije i politike. Pitam se
da li je njegova drutvena ekstrapolacija glavni razlog za pokuaje
njegovog potiskivanja.
Aristarhova batina proirila se daleko izvan podruja zvijezda.
Koncem osamnaestog stoljea, William Herschel, muziar i astronom
engleskog kralja Georga III, zavrio je projekt kartografiranja zvjezdanog
neba i ustanovio priblino jednak broj zvijezda u svim smjerovima u
ravnini ili vrpci Mlijenog Puta; iz toga je razborito zakljuio da se mi
nalazimo u sreditu Galaktike53. Neto prije prvog svjetskog rata, Harlow
Shapley iz Missourija je pronaao tehniku mjerenja udaljenosti kuglastih
skupova, tih ljupkih kuglastih nakupina zvijezda koje nalie rojevima

pela. Shapley je pronaao jednu standardnu zvjezdanu svijeu, stelarni

ogledni uzorak uoljiv zbog njegove promjenljivosti, ali koji ima postojan
prosjeni sjaj. Usporeujui prividni slabi sjaj takvih promjenjivih zvijezda
u kuglastim skupovima s njihovim stvarnim sjajem [koji ne ovisi o
udaljenosti, prim. prev.] odreenim pomou nama bliih predstavnika te
iste vrste promjenjivih zvijezda, Shapley je mogao izraunati na kojoj se
udaljenosti nalaze - isto kao to u svakodnevnom ivotu, moemo ocijeniti
udaljenost svjetiljke poznatog sjaja na osnovu slabanog sjaja koji dopire
do nas - u naelu to je Huygensova metoda. Shapley je otkrio da su
kuglasti skupovi pravilno sferno simetriki rasporeeni, ne u odnosu na
Sunce, ve u odnosu na jedno udaljeno podruje Mlijenog Puta, u smjeru
zvijea Sagittarius, Strijelca. inilo mu se vrlo vjerojatnim da promatrani
kuglasti skupovi, skoro stotinu njih, krue oko masivnog sredita
Mlijenog Puta kao da mu odaju potovanje.
1915. godine Shapley je imao hrabrosti ustvrditi da se Sunev sustav
nalazi na periferiji, a ne blizu jezgre Galaktike. Herschela je zavarala
obilna koliina tamne meuzvjezdane praine koja se nalazi u smjeru
zvijea Strijelca; nije bilo naina da opazi golemi broj zvijezda iza
praine. Danas je vrlo jasno da se nalazimo otprilike trideset tisua godina
svjetlosti udaljeni od jezgre Galaktike, na rubu jednog spiralnog kraka gdje
je lokalna gustoa zvijezda relativno mala. Moda postoje bia koja ive na
planetu koji krui oko jedne zvijezde u sreditu jednog od kuglastih
skupova ili oko neke zvijezde smjetene u jezgri Galaktike. Takva
stvorenja bi nas saaljevala zbog aice zvijezda koje moemo mi vidjeti
prostim okom, jer njihova neba su jarko osvijetljena zvijezdama. Blizu
sredita Mlijenog Puta, milijuni sjajnih zvijezda bi se vidjeli prostim
okom, za razliku od naih bijednih nekoliko tisua. Nae Sunce ili sunca
mogla bi i zai, ali no nikad ne bi dola.
U prvoj etvrtini dvadesetog stoljea astronomi su jo uvijek smatrali
da postoji samo jedna galaktika u kozmosu, Mlijeni Put - iako su u
osamnaestom stoljeu Thomas Wright iz Durbana i Immanuel Kant iz
Konigsberga slutili da su njeni spiralni oblici uoeni dalekozorom
zapravo druge galaktike. Kant je izriito navodio da je maglica M31 u
zvijeu Andromede jo jedan Mlijeni Put, sastavljen od ogromnog broja
zvijezda i predloio da se takvi objekti nazivaju slikovito i duhovito
otoni svemiri. Neki znanstvenici igrali su se idejom da spiralne maglice
nisu otoni svemiri ve bliski oblaci meuzvjezdanog plina koji se
zgunjavaju moda na putu stvaranja sunevih sustava. Da se ispita

udaljenost spiralnih maglica potrebna je bila vrsta promjenljivih zvijezda

mnogo veeg vlastitog sjaja, koja bi bila nov standardni uzorak. Takve
zvijezde identificirao je u M31 Edwin Hubble 1924. godine, a ustanovljeno
je da su neoekivano slabog sjaja pa je postalo oigledno da se M 31 nalazi
na ogromnoj udaljenosti koja se danas procjenjuje na neto vie od dva
milijuna svjetlosnih godina. No ukoliko je M31 tako udaljena, ne moe biti
tek jedan oblak plina meuzvjezdanih dimenzija; mora biti znatno vea ogromna samostalna galaktika. A druge galaktike slabijeg sjaja moraju se
nalaziti na jo veim udaljenostima, stotinu milijardi galaktika prosutih u
tami sve do granica poznatog kozmosa.
***
Otkad postoje ljudska bia, traili smo nae mjesto u svemiru. U
djetinjstvu nae vrste (kada su nai preci pomalo dokono zurili u zvijezde),
meu jonjanskim znanstvenicima drevne Grke, pa i u nae doba, bili smo
opinjeni pitanjem: Gdje se nalazimo? Tko smo? Ustanovili smo da ivimo
na jednom beznaajnom planetu najobinije zvijezde zagubljene izmeu
dva spiralna kraka, a u periferiji jedne galaktike koja je lan malog jata
galaktika, skrivenog u nekom zaboravljenom kutku jednog svemira u
kojem ima daleko vie galaktika nego li ljudi na Zemlji. Ovakva slika
hrabar je nastavak nae praiskonske sklonosti stvaranja i ispitivanja
mentalnih modela nebesa; Sunce kao crveno-uaren kamen, zvijezde kao
nebeske vatre, Galaktika kao kima noi.
Od vremena Aristarha, svaki korak naih istraivanja udaljio nas je
od sredita pozornice kozmike drame. Nije bilo mnogo vremena da se
prilagodimo tim novim saznanjima. Otkria Shapleya i Hubbla ostvarena
su za vrijeme ivota mnogih ljudi koji se nalaze i danas meu nama. Ima i
takvih koji potajno ne odobravaju ta velika otkria, koji smatraju da je
svaki korak korak unazad, koji u dubini svoga srca jo uvijek eznu za
jednim svemirom ije sredite, arite i uporite ini Zemlja. Ali ukoliko se
elimo suoiti s kozmosom, prvo ga moramo razumijeti, pa makar pri tom
iezavaju nae nade za nekim nezasluenim povlatenim poloajem.
Spoznaja o tome gdje se nalazimo bitna je pretpostavka za oplemenjivanje
okoline. Poznavanje susjedstva takoer pomae. elimo li da na planet
bude znaajan, moemo uiniti neto u tom smislu. Uinimo na svijet
znaajnim hrabrou svojih pitanja i dubinom svojih odgovora.
Krenuli smo na nae kozmiko putovanje s pitanjem prvi puta
postavljenim u djejim danima nae vrste i u svakom pokoljenju postavili
smo ga iznova s nesmanjenim uenjem: to su zvijezde? Mi smo po

prirodi istraivai. Poeli smo kao lutalice i jo uvijek lutamo. Dovoljno

dugo smo se zadravali na alima kozmikog oceana. Konano smo
spremni da podignemo jedra za plovidbu prema zvijezdama.

8.
PUTOVANJA U PROSTORU I VREMENU
Nitko nije ivio dulje od mrtvog djeteta, a Metuzalem54 je umro
mlad. Nebo i Zemlja stari su kao ja, a deset tisua stvari je jedna.
Cuang Cu, oko 300. prije n. e., Kina.
Previe smo voljeli zvijezde da bismo se bojali noi.
Epitaf na nadgrobnom spomeniku
dva amatera astronoma
Zvijezde zapisuju u naim oima studene sage, blistava epska
pjevanja nepobjeenog svemira.
Hart Crane, Most
Stalno mlatanje valova o obalu djelomino je izazvano smjenom
plime i oseke. Mjesec i Sunce su daleko od nas, ali njihov gravitacijski
utjecaj vrlo je stvaran i osjetan ovdje na Zemlji. Obale nas podsjeaju na
svemir. Fina zrnca pijeska, koja su sva manje ili vie jednake veliine,
stvorena su od krupnijeg kamenja tijekom stoljea udaranja i trljanja,
abrazije i erozije prouzrokovanih djelovanjem valova i vremenskih prilika,
iza kojih takoer stoje daleki Mjesec i Sunce. Obale nas podsjeaju i na
vrijeme. Svijet je znamo stariji od ljudske vrste.
aka pijeska sadri oko deset tisua zrnaca, to je vie od broja
zvijezda koje moemo razaznati golim okom za vedrih noi. Ali broj
zvijezda koje smo u stanju vidjeti samo je siuan dio ukupnog broja
zvijezda koje postoje. Ono to vidimo nou tek je pregrt najbliih
zvijezda. Kozmos je, meutim, neizmjerno bogat: ukupan broj zvijezda u
svemiru vei je od ukupnog broja svih zrnaca pijeska na svim obalama
planeta Zemlje.
Usprkos nastojanjima drevnih astronoma i astrologa da na nebu uoe
slike, zvijea nisu nita drugo ve proizvoljna spajanja zvijezda u lik; ove
skupine sloene su od slabanih sunaca koja nam izgledaju sjajna zato jer
su sasvim blizu, te od znatno sjajnijih sunaca, koja su udaljenija. Sva

mjesta na Zemlji praktino su podjednako udaljena od bilo koje zvijezde.

To je razlogom zato se raspored zvijezda u pojedinom zvijeu ne mjenja,
bez obzira na to da li ga promatramo iz sovjetske srednje Azije ili s
amerikog jugozapada. U astronomskom pogledu, SSSR i Sjedinjene
Drave predstavljaju isto mjesto. Zvijezde u bilo kojem zvijeu toliko su
daleke da ih ne moemo razaznati kao trodimenzijalne konfiguracije sve
dok smo vezani za Zemlju. Prosjena udaljenost izmeu zvijezda je
nekoliko svjetlosnih godina, a sjeamo se da svjetlosna godina iznosi oko
deset bilijuna kilometara. Da bi se raspored zvijezda u okviru zvijea
promijenio, moramo prevaliti udaljenosti ravne onima to razdvajaju
zvijezde, odnosno moramo prevaliti vie svjetlosnih godina. U tom sluaju,
izgledalo bi kao da je neka oblina zvijezda izala iz nekog zvijea, dok
bi druge ule u nj, ime bi se to zvijee bitno izmjenilo.
Naa tehnologija u ovom trenutku uope nije u stanju da nam
omogui ovako velika meuzvijezdana putovanja koja bi trajala barem
razmjerno kratko. Ali moemo zato unijeti u program naih kompjutora
podatke o trodimenzionalnom poloaju svih oblinjih zvijezda, a zatim mu
narediti da nas povedu na malo putovanje - u obilazak skupine sedam
sjajnih zvijezda koje prikazuju, recimo Velikog Medvjeda - tokom kojeg
bismo promatrali kako se zvijea mijenjaju. Zvijezde slaemo u tipina
zvijea tako da ih zamiljam kao toke koje zatim spajamo linijama. Kako
nam se mijenja kut promatranja, primjeujemo da se prividan izgled
zvijea izrazitije izobliuje. Stanovnici planeta drugih zvijezda imaju pred
oima zvijea na nonom nebu koja se razlikuju od naih.
Izgled zvijea mijenja se ne samo pri kretanju kroz prostor, nego i
pri kretanju kroz vrijeme; dakle ne samo ako promijenimo kut promatranja,
ve ako naprosto dovoljno dugo ekamo. Ponekad se zvijezde kreu
zajedno u grupi ili jatu; drugom prilikom, neka pojedinana zvijezda moe
se kretati vrlo brzo u odnosu na ostale. Takva zvijezda na kraju izlazi iz
starog zvijea i ulazi u neko novo. Povremeno, naime, eksplodira jedan
lan nekog dvostrukog ili viestrukog zvjezdanog sustava, to raskida
gravitacijske okove i neka zvijezda tada biva izbaena u svemir svojom
prvobitnom brzinom kruenja, kao da je odapeta iz napete nebeske prake.
Osim toga, zvijezde se raaju, razvijaju i umiru. Ako dovoljno dugo
ekamo, moemo biti oevici pojavljivanja novih i nestajanja starih
zvijezda. Obrisi na nebu lagano se rastau i mijenjaju.
ak i tokom ivotnog vijeka ljudske vrste, koji iznosi nekoliko
milijuna godina, zvijea su se mijenjala. Promotrimo sadanji izgled

Velikog Medvjeda. Na kompjutor moe nam pomoi da se kreemo i kroz

vrijeme, a ne samo kroz prostor. Vrativi Velikog Medvjeda u prolost, u
skladu s kretanjem zvijezda koje ulaze u njegov sastav, vidjet emo da je
imao sasvim drugaiji izgled prije milijun godina. Veliki Medvjed tada je
vrlo podsjeao na koplje. Ako bi vas vremeplov odveo do nekog
nepoznatog doba u dalekoj prolosti, u naelu biste mogli odrediti epohu u
kojoj ste se nali na osnovu izgleda zvijea: ako bi, na primjer, Veliki
Medvjed ima oblik koplja, to bi onda znailo da se nalazite usred
pleistocena.
Takoer moemo kompjutor programirati da projicira neko zvijee
u budunost. Uzmimo, na primjer, Lava. Zodijak predstavlja traku od
dvanaest zvijea koja opasuju nebo, nalazei se na godinjoj prividnoj
putanji Sunca. Korijen ove rijei jest zoo zato to ak osam zvijea imaju
nazive ivotinja, na primjer Lav. Kroz milijun godina Lav e jo manje
liiti na lava nego danas. Moda e ga nai daleki potomci nazvati zvijee
Radio-teleskop - premda slutim da e kroz milijun godina radio-teleskop
biti jo zastarjeliji negoli je to kameno koplje sada.
Nezodijakalno zvijee Orion, lovac, obrubljeno je s etiri sjajne
zvijezde, a dijagonalno presjeeno s linijom od tri zvijezde koje
predstavljaju lovev pojas. Tri slabe zvijezde koje vise s pojasa
predstavljaju, prema konvencionalnom astronomskom opisu, Orionov ma.
Srednja zvijezda maa nije, u stvari, zvijezda, ve je posrijedi veliki oblak
plina nazvan Orionova maglica u kojoj se raaju zvijezde. Mnoge zvijezde
u Orionu su tople i mlade: one se brzo razvijaju i zavravaju ivote u
kolosalnim stelarnim eksplozijama, takozvanim supernovama. Izmeu
njihovog raanja i umiranja jedva da protekne nekoliko desetaka milijuna
godina. Ako bismo, pomou kompjutora, projicirali Oriona brzo u
budunost, bili bismo oevici izuzetnih pojava: raanja i spektakularnih
umiranja mnogih tamonjih zvijezda, koje blijesnu i gasnu poput krijesnica
u mrkloj noi.
Sunevo susjedstvo, neposredna okolina nae zvijezde u svemiru,
obuhvaa i najblii zvjezdani sustav, obitelj Alfe Centauri. Posrijedi je, u
stvari, trolani sustav, u okviru kojeg dvije zvijezde krue jedna oko druge,
dok trea, Proxima Centauri, krui oko njih na diskretnoj udaljenosti. Na
odreenim tokama svoje putanje Proxima je Suncu najblia poznata
zvijezda - te od toga i njen naziv (Proxima: bliska - prim. prev.) Mnoge
zvijezde na nebu ulaze u sastav dvolanih i vielanih stelarnih sustava.
Nae samotno Sunce predstavlja ovdje svojevrsnu nepravilnost.

Druga zvijezda po sjaju u zvijeu Andromede, takozvana Beta

Andromede, udaljena je od nas sedamdeset pet svjetlosnih godina.
Svjetlost, u kojoj je sada vidim sedamdeset pet godina je provela putujui
tamom meuzvjezdanog prostora dok nije stigla do Zemlje. Da se dogodio
nevjerojatan sluaj i da je Beta Andromede eksplodirala prolog utorka, mi
to ne bismo saznali jo sedamdeset pet godina, budui da bi toj zanimljivoj
informaciji, koja putuje brzinom svjetlosti, bilo potrebno upravo toliko
vremena da prijee ogromnu meuzvjezdanu udaljenost. Kada je svjetlost
u kojoj sada vidimo tu zvijezdu, krenula na svoje dugo putovanje, mladi
Albert Einstein, zaposlen kao inovnik u vicarskom patentnom uredu,
upravo je objavio ovdje na Zemlji svoju specijalnu teoriju relativnosti.
Prostor i vrijeme su isprepleteni. Nemogue je baciti pogled u
prostor, a da se istodobno ne baci pogled i u vrijeme. Svjetlost putuje vrlo
brzo. Ali prostor je vrlo prazan, a zvijezde su meusobno vrlo udaljene.
Udaljenost od sedamdeset pet svjetlosnih godina ili manje vrlo je skromna
u usporedbi s drugim udaljenostima u astronomiji. Od Sunca do sredita
Mlijenog Puta ima trideset tisua godina svjetlosti. Naa Galaktika
udaljena je od najblie spiralne galaktike, M31, koja se takoer nalazi u
zvijeu Andromeda, dva milijuna svjetlosnih godina. Kada je svjetlost
koju danas vidimo kao M31, krenula prema Zemlji, na naem planetu jo
nije bilo ljudi. Udaljenost izmeu Zemlje i najudaljenijih kvazara iznosi
izmeu osam i deset milijardi godina svjetlosti. Danas ih vidimo kakvi su
bili prije nego to se formirala Zemlja, prije nego to je uope nastao
Sunev sustav.
Ova pojava nije ograniena samo na astronomske objekte, ali jedino
su oni toliko daleki da konanost brzine svjetlosti doe do izraaja. Ako
pogledate prijateljicu koja je od vas udaljena tri metra, na suprotnom kraju
sobe, vi je, u stvari, vidite ne kakva je sada ve kakva je bila prije sto
milijuntog dijela sekunde [(3 m) / (3 x 108 m/s) = l/(108/s) = 10-8s ili stoti
dio mikrosekunde. U ovom raunu naprosto smo podijelili udaljenost s
brzinom i dobili vrijeme putovanja svjetlosti]. Ali razlika izmeu vae
prijateljice sada i sada minus jedna stotinka mikrosekunde premala je da
bi se mogla primijetiti. No, kada promatramo kvazar udaljen osam
milijardi svjetlosnih godina, injenica da ga vidimo kakav je bio prije osam
milijardi godina moe biti vrlo vana. (Na primjer, ima miljenja da su
kvazari eksplozivne pojave koje se po svemu sudei dogaaju, to jest
dogaale su se, samo u ranoj povijesti galaktika. U tom sluaju, to je
pojedina galaktika udaljenija, mi je vidimo dublje u prolost, a i

vjerojatnije je da emo je ugledati u kvazarskom obliku. I zaista, broj

kvazara se poveava kako pogledom zalazimo sve dublje, do udaljenosti
veih od pet milijardi godina svjetlosti.)
Dvije meuzvjezdane sonde Voyager, najbre letjelice do sada
lansirane sa Zemlje, trenutno se kreu brzinom koja dostie jedan
desettisuiti dio svjetlosne. Da prevale udaljenost do najblie zvijezde bit
e im potrebno etrdeset tisua godina. Ima li bilo kakve nade da se
otisnemo sa Zemlje i premostimo ogromnu udaljenost, makar samo do
Proxime Centauri, u nekom prikladnom podnoljivom rasponu vremena?
Moemo li se na neki nain pribliiti brzini svjetlosti. U emu je tajna
brzine svjetlosti? Da li emo je moi jednoga dana moda nadmaiti?
Da ste imali prilike etati kroz ivopisne predjele Toscane u
posljednjem desetljeu prolog stoljea, moda biste negdje na putu za
Paviju susreli jednog dugokosog momia nedavno izbaenog iz kole.
Njegovi uitelji u Njemakoj objasnili su mu da nee nikada nita postii u
ivotu, da njegova pitanja naruavaju red u razredu te da e biti najbolje
ako napusti kolu. On ih je posluao i ubrzo se naao u sjevernoj Italiji koja
ga je oarala svojom ljepotom i gdje se mogao posvetiti stvarima beskrajno
dalekim od onih kojima je bio kljukan u svojoj ranijoj, vojniki
discipliniranoj, pruskoj koli. Njegovo ime bilo je Albert Einstein, a
njegova razmiljanja izmijenila su svijet.
Einstein je bio oduevljen Bernsteinovom Narodnom knjigom o
prirodnim znanostima: ve na prvoj stranici ovog djela, posveenog
popularizaciji znanosti, opisuje se fantastina brzina elektriciteta kroz ice
i svjetlosti kroz prostor. On se zapitao kako bi svijet izgledao kada biste
mogli putovati na valu svjetlosti. Putovati brzinom svjetlosti! Zaista
oaravajua i magina pomisao za djeaka na putu kroz ivopisne predjele
koji se, ustreptali, kupaju u Sunevoj svjetlosti. Ukoliko biste se otisnuli na
put sjedei na brijegu vala, na njemu biste i ostali, izgubivi svaki osjeaj
da sjedite na valu. Neto neobino se zbiva pri brzini svjetlost. to je
Einstein vie razmiljao o ovakvim pitanjima, ona su postajala sve
neugodnija. Izgledalo je da se paradoksi javljaju na sve strane. Izvjesne
stvari prihvaene su kao ispravne, ali izgleda da se o njima nije dovoljno
promislilo. Einstein je poao od jednostavnih pitanja koja su mogla biti
postavljena stoljeima ranije. to, na primjer, mislimo kada kaemo da su
dva dogaaja istodobna?
Zamislite da vozim bicikl prema vama. Pribliavajui se jednom
krianju gotovo da sam se sudario, barem mi se tako uinilo, s jednom

konjskom zapregom koja mi dolazi sa strane. Skreem i jedva uspijevam

zadrati ravnoteu. Razmislite sada ponovno o ovom dogaaju i zamislite
da se i bicikl i zaprega kreu gotovo brzinom svjetlosti. Ako se nalazite s
druge strane krianja, nasuprot bicikla, onda se zaprega kree pod pravim
kutem u odnosu na vau doglednicu. Mene vidite u odbijenoj Sunevoj
svjetlosti kako idem prema vama. Zar u tom sluaju moju brzinu ne bi
trebalo dodati brzini svjetlosti, to bi za posljedicu imalo da moja slika
stigne do vas znatno prije nego slika zaprege? Zar me u tom sluaju ne
biste vidjeli kako naglo kreem prije nego to spazite da je zaprega stigla
do krianja? Moemo li zaprega i ja stii do krianja istodobno - iz moje
toke gledanja, ali ne i iz vae? Mogu li za dlaku izbjei sudar sa
zapregom, dok biste me vi vidjeli kako skreem oko nepostojee prepreke,
a zatim radosno nastavljam voziti bicikl prema gradiu Vinci? To su
neobina i otroumna pitanja. Ona prkose oiglednostima. Postoji razlog
to nitko na njih nije pomislio prije Einsteina. Iz ovako elementarnih
pitanja Einstein je izveo temeljito prekrajanje svijeta, doveo je do
revolucije u fizici.
Ako elimo razumjeti svijet, ako hoemo izbjei ovakve logike
paradokse koji se javljaju pri kretanju velikim brzinama, moramo se
pokoravati odreenim pravilima, zapovijedima prirode. Einstein je
definirao ta pravila u specijalnoj teoriji relativnosti. Svjetlost, (reflektirana
ili emitirana) s nekog tijela kree se istom brzinom bez obzira na to da li se
dotino tijelo nalazi u stanju gibanja ili mirovanja: Nemoj dodati svoju
brzinu brzini svjetlosti. Isto tako, nijedno materijalno tijelo ne moe se
kretati bre od svjetlosti: Nemoj putovati brzinom svjetlosti, niti bre od
nje. Nita se u fizici ne protivi tome da se koliko god elite pribliite brzini
svjetlosti; savreno je u redu da se kreete brzinom koja dostie 99,9 posto
svjetlosne. Ali ma koliko se trudili, nikada vam nee uspjeti da zaokruite
ovu brojku na sto. Da bi svijet bio logiki suglasan, mora postojati
kozmika brzinska granica. U protivnom mogli biste postii praktino
neogranienu brzinu tako da zbrajate brzine na nekoj pokretnoj platformi.
Evropljani s kraja prolog i poetka ovog stoljea bili su opeg
uvjerenja da postoje povlateni referencijalni sustavi; da je njemaka,
francuska ili britanska kulturna i politika organizacija bolja od onih iz
drugih zemalja; da su Evropljnani superiorni prema drugim narodima koji
su se mogli smatrati dovoljno sretnim ako su bili kolonizirani. Drutvena i
politika primjena Aristarhovih i Kopernikovih zamisli bila je odbaena ili
nepriznata. Mladi Einstein ustao je protiv predodbe o povlatenim

referencijalnim sustavima u fizici, ba kao i u politici. U svemiru punom

zvijezda, koje se gibaju amo-tamo u svim pravcima, ne postoji mjesto u
stanju mirovanja, nema takvog sustava koji bi bio nadreen svim ostalim
sustavima. Upravo se ovo podrazumijeva pod rjeju relativnost. Zamisao
je vrlo jednostavna, usprkos aureoli tajanstvenosti koja ju je pratila: za
promatranje svemira sva mjesta su jednako dobra. Zakoni prirode moraju
biti istovjetni, bez obzira na to tko ih opisuje. Ako je ovo tono - a bilo bi
krajnje neobino kada bi se na beznaajan poloaj u kozmosu odlikovao
neim posebnim - onda nuno slijedi da se nitko ne moe kretati bre od
svjetlosti.
ujemo pucanj bia zato to se njegov vrh kree bre od zvuka
stvarajui udarni val odnosno mali zvuni prasak nastao pri proboju zvune
barijere. Grmljavina je slinog porijekla. Svojedobno se mislilo da avioni
nee moi putovati bre od zvuka. Danas je nadzvuni avion posve obina
stvar. Ali svjetlosna barijera razlikuje se od zvune. Ovdje nije samo rije
o pukom ininjerskom problemu, kao to je to bio sluaj kod nadzvunih
aviona. U pitanju je osnovni zakon prirode, podjednako bitan kao i
gravitacija. Osim toga, ne postoje pojave u okviru naeg iskustva, - sline
pucnju ili prasku groma u sluaju zvuka - koje bi ukazale na mogunost
putovanja bre od svjetlosti u vakuumu. Ba naprotiv: raspolaemo
izuzetno irokim rasponom iskustava - s nuklearnim akceleratorima i
atomskim satovima, na primjer - koja su u tonoj kvantitativnoj suglasnosti
sa specijalnom teorijom relativnosti.
Problemi istodobnosti ne javljaju se kod zvuka kao kod svjetlosti
zato to se zvuk iri kroz neki materijalni medij, obino zrak. Zvuni
valovi koji stiu do vas kad vam se obraa neki prijatelj predstavljaju
kretanje molekula u zraku. Svjetlost, meutim, putuje u vakuumu.
Ogranienja vezana za kretanje molekula u zraku ne vrijede kada je
posrijedi vakuum. Svjetlost sa Sunca stie do nas kroz prazan prostor to
nas razdvaja, ali ma koliko paljivo oslukivali, neemo uti pucketanje
Sunevih pjega ili grmljavinu solarnih baklji. Prije teorije relativnosti
smatralo se da se svjetlost prostire kroz jedan naroiti medij koji proima
cjelokupni svemir: posrijedi je bio takozvani svjetlosni eter. Ali
znameniti pokus Michelsona i Morleya je pokazao da takav eter ne postoji.
Specijalnu teoriju relativnosti, koju je Einstein u potpunosti razradio
sredinom dvadesetih godina svog ivota, dokazivao je svaki pokus poduzet
u svrhu njene provjere. Moda e sutra netko postaviti teoriju, u skladu sa
svim ostalim to znamo, koja bi prevladala paradokse poput onih o

istodobnosti, izbjegla povlatene referencijalne sustave, a ipak dopustila

putovanja brzinama veim od svjetlosne. Ali ja u to ozbiljno sumnjam.
Einstenova zabrana putovanja nadsvjetlosnom brzinom kosi se s naim
zdravim razumom, ali zato bismo u tim stvarima vjerovali zdravom
razumu? Zato bi naa iskustva pri brzini od deset kilometara na sat bila
mjerodavna za zakone prirode koji vrijede pri brzini od tri stotine tisua
kilometara u sekundi? Relativnost postavlja granice onome to ljudi u
krajnjoj liniji mogu initi. Ali svemir nije obavezan da bude u savrenom
skladu s naim htijenjima. Specijalna relativnost liava nas jednog naina
da stignemo do zvijezda, onemoguujui postojanje broda koji bi se kretao
bre od svjetlosti. No, ona u isti as doputa jednu drugu, posve
neoekivanu metodu.
Slijedei jednu ideju Georga Gamova, zamislimo svijet u kojem
brzina svijetlosti ne bi imala svoju stvarnu vrijednost od tri stotine tisua
kilometara u sekundi, ve jednu znatno skromniju: etrdeset kilometara na
sat, recimo - ali strogo odreeno. (Nema kazni za krenja zakona prirode,
zato to krenja uope ne postoje: priroda sama sobom upravlja i sreuje
stvari tako da je njene zabrane nemogue prekriti.) Zamislite da se
pribliavate brzini svjetlosti, vozei se na jednom motociklu. (Relativnost
obiluje reenicama koje poinju sa: Zamislite... Einstein je ovakve
vjebe duha nazivao Gedankenexperiment, misaoni pokus.) Kako vam se
brzina poveava, poinjete vidjeti iza uglova objekata pokraj kojih
prolazite. Iako ste okrenuti naprijed i ne osvrete se, u vidnom polju
poinju vam se pojavljivati stvari koje su iza vas. Pri brzini koja je posve
blizu svjetlosnoj, svijet izgleda, vien s vae toke gledanja, vrlo neobino
- sve se na kraju sabija u jedan majuni kruni prozor koji se nalazi tik pred
vama. Sa stanovita jednog promatraa u stanju mirovanja, svjetlost koja se
odbija od vas postaje crvenija kako se udaljavate, a plavija kako se
pribliavate. Ako se kreete prema promatrau gotovo brzinom svjetlosti,
postat ete omotani sablasnim kromatskim sjajem: vae normalno
nevidljivo infracrveno zraenje bit e pomaknuto prema kraim vidljivim
valnim duinama. Postat ete zbijeni u pravcu kretanja, poveat e vam se
masa, a vrijeme koje doivljavate poet e sporije tei, to predstavlja
zapanjujuu posljedicu putovanja brzinom bliskoj svjetlosnoj, takozvanu
vremensku dilataciju. Ali sa stanovita promatraa koji se kree zajedno s
vama - moda motocikl ima dva sjedita - ne javlja se niti jedan od ovih
efekata.
Ova neobina i u prvi tren zbunjujua predvianja specijalne teorije

relativnosti vjerodostojna su u najdubljem smislu u kojem je neto u

znanosti uope istinito. Ona, dodue zavise od vaeg relativnog kretanja,
ali su stvarna, odnosno nisu tek optike varke. Mogu se dokazati
jednostavnom matematikom, uglavnom elementarnom algebrom, tako da
su razumljiva svakoj obrazovanoj osobi. Takoer su u skladu s mnogim
izvedenim pokusima. Vrlo toni satovi smjeteni u avione neznatno, ali
mjerljivo, usporavaju u odnosu na satove u stanju mirovanja. Nuklearni
akceleratori konstruirani su tako da uzimaju u obzir porast mase pri
poveanju brzine; da se ta injenica zanemarila, ubrzane estice udarale bi
o zidove aparata i malo to bi se moglo napraviti u eksperimentalnoj fizici.
Brzina je prevaljen put podijeljen s vremenom. S obzirom na to da pri
brzinama bliskim svjetlosnoj vie ne moemo jednostavno zbrajati brzine,
kao to smo to navikli u svakodnevnom svijetu, moramo odustati od
uobiajenih predodbi o apsolutnom prostoru i apsolutnom vremenu nezavisnim od naeg relativnog kretanja. To je razlog zato se duine
skrauju. To je i uzrok vremenske dilatacije.
Putujui brzinama bliskim svjetlosnoj, jedva da biste uope starih, ali
bi zato vai prijatelji i roaci koje ste ostavili kod kue starih uobiajenim
tempom. Kada biste se vratili s relativistikog putovanja, kakva bi samo
razlika bila izmeu vaih prijatelja i vas; oni bi u meuvremenu ostarjeli za
desetljea, dok vi praktino uope ne biste bili stariji! S obzirom na
okolnost da vrijeme poinje sporije tei pri brzini bliskoj brzini svjetlosti,
specijalna teorija relativnosti prua nam nain da se otisnemo prema
zvijezdama. No, da li je mogue, gledano sa stanovita praktinog
ininjerstva, putovati brzinama bliskom svjetlosnoj? Da li je izvediv
meuzvjezdani brod?
Toscana nije bila samo kotao za vrenje nekih misli mladog Alberta
Einsteina; ona je bila dom jo jednog velikog genija, Leonarda da Vincia;
ivei ovdje etiri stotina godina ranije on je uivao penjui se po
toskanskim brdima i promatrajui s velike visine, osjeajui se pritom kao
da leti poput ptice. Bio je prvi koji je iz ptije perspektive crtao skice
predjela, gradova i utvrenja. Meu mnogim Leonardovim zanimanjima i
nadarenostima kao to su slikarstvo, kiparstvo, anatomija, geologija,
prirodoslovlje, vojno i civilno ininjerstvo, postojala je jo jedna velika
strast: projektirati i sagraditi stroj koji bi bio u stanju da leti. Crtao je
planove, izraivao modele, gradio prototipove u naravnoj veliini - ali ni
jedan od njih nije funkcionirao. Tada jo naprosto nisu postojali dovoljno
snani i dovoljno lagani motori. Projekti su, meutim, bili izvanredno

domiljati i ohrabrivali su mnoge graditelje kasnijih vremena. No Leonarda

su neuspjesi duboko pogaali. Ali greka nije bila kod njega. On je
naprosto bio zarobljenik svog, petnaestog stoljea.
Slian sluaj dogodio se i 1939. godine kada je jedna grupa ininjera
okupljenih u Britansko meuplanetarno drutvo, projektirala brod koji je
trebao ljude odvesti do Mjeseca - brod koji se temeljio na tehnologiji iz
1939. godine. On uope nije bio slian projektu Apollo koji je tri
desetljea kasnije omoguio prvi let ljudi na Mjesec, ali upozorio je da to
putovanje moe jednoga dana postati praktina ininjerska mogunost.
Danas raspolaemo preliminarnim nacrtima brodova za putovanje
ljudi prema zvijezdama. Ne predvia se da ni jedan od ovih brodova kree
na put s povrine Zemlje. Umjesto toga, oni bi bili sagraeni na stazi oko
Zemlje odakle bi zatim krenuli dalje na svoja dugotrajna meuzvjezdana
putovanja. Jedan od njih nazvan je projekt Orion prema istoimenom
zvijeu, to simbolizira da se krajnji cilj letjelice ovoga tipa nalazi meu
zvijezdama. Zamiljeno je da Orion koristi eksplozije hidrogenskih
bombi, nuklearnog oruja, koje bi djelovale na inercionu plou pri emu bi
svaka eksplozija davala odreen potisak. Gledano s isto tehnikog
stanovita, projekt Orion je savreno praktian. Princip mu je, dodue,
takav da se prilikom njegovog rada razvijaju velike koliine
radioaktivnosti, no ovo zraenje ostaje iskljuivo u meuplanetarnom
odnosno meuzvjezdanom prostoru. Na Orionu se ozbiljno radilo u
Sjedinjenim Dravama, ali je onda projekt morao biti obustavljen zbog
potpisivanja meudravnog sporazuma o zabrani koritenja nuklearnog
oruja u svemirskom prostoru. ini mi se da je to velika teta. Zvjezdani
brod Orion predstavlja najbolji nain upotrebe nuklearnog oruja koji
mogu zamisliti.
Projekt Dedal je novija zamisao nastala pri Britanskom
meuplanetarnom drutvu. Njime se predvia upotreba nuklearnog
fuzionog reaktora - naprave koja je znatno sigurnija i djelotvornija od
postojeih fisionih elektrana. Mi jo ne raspolaemo fuzionim reaktorima,
ali na njih se ozbiljno rauna za desetljee ili dva. Letjelice tipa Orion i
Dedal mogle bi postii deset posto brzine svetlosti. Putovanje takvim
brodom do Alfe Centauri udaljene 4.3 godine svjetlosti trajalo bi etrdeset
tri godine, to je manje od jednog ljudskog vijeka. ak i uz optimistika
predvianja razvoja nae tehnike malo je vjerojatno da e projekti Orion,
Dedal ili neki slian biti ostvareni prije sredine dvadeset prvog stoljea,
premda bismo mogli, ako bismo to eljeli, odmah pristupiti gradnji

Oriona.
Kada je rije o putovanjima daljim od onih do najbliih zvijezda,
moramo smisliti neto drugo. Moda bi se projekti Orion i Dedal
mogli primijeniti za multigeneracijske brodove, u kojem sluaju bi oni koji
stignu do nekog planeta druge zvijezde bili daleki potomci astronauta koji
su krenuli na put prije vie stoljea. Ili e moda biti pronaen siguran
nain hibernacije ljudi, tako da e se svemirski putnici zamrznuti, a zatim
probuditi mnogo stoljea kasnije. Kako izgleda, ove narelativistike
brodove, koji e bez sumnje biti vrlo skupi, relativno je lako projektirati,
sagraditi i koristiti, u usporedbi s kozmikim letjelicama koje se kreu
brzinama bliskim svjetlosnoj. Drugi zvijezdani sustavi dostupni su ljudskoj
vrsti, ali tek uz velike napore.
Brzi meuzvjezdani svemirski letovi - pri kojima se brzina brodova
pribliava brzini svjetlosti - su cilj dostian ne za stotinu, ve tek za tisuu,
ili ak deset tisua godina. No, u naelu govorei, oni su mogui. R.
Bussard je predloio svojevrsni meuzvijezdani brod-usisa, koji bi
lijevkom sakupljao rasprenu materiju - uglavnom vodikove atome - to se
nalazi u meuzvjezdanom prostoru; zatim bi se ta materija ubrzavala u
fuzionom motoru i izbacivala na mlaznice natrag u svemir. Vodik bi se
dakle ovdje koristio i kao gorivo i kao reaktivna masa. Ali u takozvanom
dubokom svemiru u svakom kubinom centimetru, volumenu koji
odgovara veliini jednog zrna groa, nalazi se samo po jedan atom. Da bi
usisa uspjeno djelovao potrebna je elna sabirnica promjera vie stotina
kilometara. Kada bi brod postigao relativistike brzine, vodikovi atomi
kretali bi se gotovo brzinom svjetlosti u odnosu na svemirski brod. Ako se
ne bi poduzele odgovarajue mjere sigurnosti, ovako inducirane kozmike
zrake naprosto bi sprile brod i putnike u njemu. Prema jednom
predloenom rjeenju ove potekoe, laserima bi se s meuzvjezdanih
atoma skinuli elektroni ime bi jezgre postale elektriki nabijene jo dok su
na izvjesnoj udaljenosti, a zatim bi ih vrlo snano magnetsko polje
usmjerilo prema usisnom lijevku i skrenulo od ostalih dijelova broda. Ovo
bi bio ininjerski pothvat kakvom na Zemlji jo nije bilo premca.
No, pokuajmo na tren ipak razmisliti o jednom takvom brodu.
Zemljina gravitacija privlai nas nekom silom koju pri padanju osjeamo
kao ubrzanje. Ako bismo pali sa stabla - to se esto moralo dogaati
naim predljudskim precima - padali bismo sve bre i bre, odnosno brzina
padanja poveava se za oko deset metara u sekundi, svake sekunde. Ovo
ubrzanje, koje izaziva sila tee to nas dri na povrini Zemlje, obiljeava

se s jedan g, gdje je g oznaka za Zemljinu gravitaciju. Mi se osjeamo

sasvim normalno pri ubrzanju od jedan g; odrasli smo pri jedan g. Ako
bismo ivjeli u svemirskom brodu koji bi ubrzavao s jedan g, za nas bi to
bila savreno prirodna sredina. U stvari, jednakost izmeu gravitacijskih
sila i sila koje bismo osjetili u ubrzavajuem svemirskom brodu jest jedna
od glavnih znaajki Einsteinove kasnije ope teorije relativnosti. Uz
neprekidno ubrzanje od 1 g, poslije godinu dana provedenih na putovanju
kroz svemir kretali bismo se brzinom koja je vrlo bliska svjetlosnoj: [(0,01
km/s2) x (3 x 107s) = 3 x 105 km/s].
Zamislimo sad jedan takav svemirski brod s ubrzanjem od jedan g
kako se sve vie pribliava granici brzine svjetlosti, napravi okret na pola
puta i pone usporavati takoer s jedan g sve dok ne stigne do odredita.
Najveim dijelom putovanja brzina bi bila gotovo svjetlosna, to bi za
posljedicu imalo ogromno usporenje protoka vremena. Jedno od moguih
oblinjih odredita ekspedicije koja bi se uputila na ovaj nain, odnosno
jedno susjedno sunce koje moda posjeduje planetni sustav, je takozvana
Barnardova zvijezda, udaljena od nas oko est svjetlosnih godina. Do nje
bi se moglo stii za priblino osam godina, mjereno urom smjetenom na
brodu; pod istim uvjetima, putovanje do sredita Mlijenog Puta trajalo bi
dvadeset jednu godinu; do M31, Andromedine galaktike, dvadeset osam
godina. Naravno, ljudima koji su ostali na Zemlji stvari bi izgledale bitno
drugaije. Umjesto samo dvadeset jednu godinu do sredita Galaktike,
satovi na naem planetu izmjerili bi ak trideset tisua godina. Naelno
uzevi, putovanje brzinama na samoj granici svjetlosne omoguilo bi nam
da obiemo poznati svemir za svega pedeset est godina brodskog
vremena. No, kui bismo se vratili mnogo desetaka milijardi godina u
budunost - i zatekli pougljenjene ostatke Zemlje i ugaslo Sunce.
Relativistika putovanja ine svemir dostupnim, barem kada je rije o
istinski razvijenim civilizacijama, ali i to samo za one njihove pripadnike
koji kreu na putovanja. Nema nikakvog naina da se onima koji su ostali
na matinim svjetovima poalju neke informacije brzinom koja bi
nadmaila brzinu svjetlosti.
Projekti za Oriona, Dedala i Bussardove usisae-sabirnice
vjerojatno su od pravih meuzvijezdanih svemirskih letjelica koje emo
jednoga dana graditi, mnogo dalje nego to su Leonardovi modeli od
dananjih nadzvunih aviona. Ali ako ne unitimo sami sebe, uvjeren sam
da emo jednoga dana hrabro krenuti put zvijezda. Kada istraimo cijeli
matini Sunev sustav poet e nas mamiti planeti drugih zvijezda.

Putovanje kroz prostor i putovanje kroz vrijeme blisko su povezani.

Moemo putovati brzo kroz prostor jedino ako putujemo brzo u budunost.
Ali to je s prolou? Moemo li se vratiti u prolost i mijenjati je?
Moemo li preinaiti zbivanja o kojima govore udbenici povijesti? Mi svo
vrijeme putujemo sporo u budunost, brzinom od jednog dana dnevno.
Relativistikim svemirskim letom mogli bismo putovati brzo u budunost.
Ali mnogi fiziari smatraju da je povratak u prolost nemogu. ak i kada
biste posjedovali napravu koja bi mogla putovati natrag u prolost, misle
oni, ne biste ipak bili u mogunosti da poduzmete nita to bi izazvalo bilo
kakvu promjenu u budunosti. Ako biste krenuli u prolost i sprijeili
susret vaih roditelja, onda ne biste uope ni bili roeni, to ve predstavlja
oiglednu proturjenost, budui da vi sigurno postojite. Slino dokazu o
iracionalnosti kvadratnog korjena iz dva, slino problemu istodobnosti u
specijalnoj teoriji relativnosti, i ovo je sluaj dovoenja u pitanje polazne
pretpostavke, budui da zakljuak izgleda apsurdan.
No, ima fiziara koji zastupaju gledite o dvije alternativne povijesti,
dvije podjednako valjane stvarnosti, koje bi paralelno postojale - jedna za
koju znate i druga u kojoj uope niste roeni. Moda se i samo vrijeme
odlikuje itavim mnotvom potencijalnih dimenzija, unato injenici to je
nama sudbina dodijelila da iskuavamo samo jednu od njih. Zamislite da se
moete vratiti u prolost i da je izmijenite - recimo, da uvjerite kraljicu
Izabelu da ne prui potporu Kristofu Kolumbu. Taj in pokrenuo bi posve
drukiji lanac povijesnih dogaaja o kojima nita ne bi doznali oni koje ste
ostavili u vaoj matinoj vremenskoj liniji.
Povijest se prvenstveno sastoji od sloenog klupka vrlo isprepletenih
niti, od drutvenih, ekonomskih i kulturnih meudjelovanja koje nije lako
rasplesti. Nebrojena sitna, nepredvidiva i sluajna zbivanja koja se
neprestano odigravaju uglavnom ostaju bez dalekosenih posljedica. Ali
neka meu njima, ona koja se dogaaju na kritinim prekretnicama ili
raskrijima, mogu mijenjati sadraj povijesti. Postoje sluajevi u kojima
razmjerno beznaajne preinake mogu dovesti do dubokih promjena. to je
jedan takav dogaaj dublje u prolosti, njegov utjecaj mogao bi biti tim
izrazitiji - budui da time postaje dui krak vremenske poluge.
Polio virus je jedan siuan mikroorganizam. Svakoga dana sreemo
ih itavo mnotvo. Ali samo rijetko - sreom - jedan od njih inficira nekog
od nas i izaziva opaku bolest. Franklin D. Roosvelt, trideset drugi
predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava imao je paralizu. Okolnost da
ga je bolest vezala za stolicu moda je u Roosveltu potakla izrazitije

saaljenje prema obespravljenima; ili ga je moda nadahnula snanijom

eljom da uspije. Da je Roosveltova linost bila drukija, ili da se u njemu
nikada nije pojavila ambicija da bude predsjednik Sjedinjenih Drava, lako
se moglo dogoditi da velika ekonomska kriza iz tridesetih godina, drugi
svjetski rat i razvitak nuklearnog oruja dobiju posve drukiji tok.
Budunost svijeta mogla je biti promijenjena. Jedan virus, meutim,
predstavlja posve beznaajnu stvar, promjera svega jedan milijunti dio
centimetra. Teko da je uope vrijedan spomena.
Sa druge strane, zamislimo da je na vremenski putnik uspio uvjeriti
kraljicu Izabelu da je Kolumbov zemljopis pogrean odnosno da, sudei po
Eratostenovoj procjeni Zemljinog opsega, on nikada ne bi mogao stii do
Azije. No, ak i da se to dogodilo, gotovo je sigurno da bi neki drugi
Evropljanin, koje desetljee kasnije, poduzeo putovanje na zapad, prema
Novome Svijetu. Napredak na polju navigacije, privlanost trgovine
zainima i nadmetanje meu konkurentnim evropskim silama odreivali su
da otkrie Amerike bude manje-vie neizbjeno oko 1500. godine.
Razumije se, u tom sluaju ne bi bilo drave imena Kolumbija, oblasti
Columbia u saveznoj dravi Ohio, niti Columbia sveuilita u New Yorku.
Ali glavni tok povijesnih zbivanja bio bi po svoj prilici uglavnom isti. Da
bi dalekoseno utjecao na budunost, vremenski putnik vjerojatno bi
morao utjecati na itav niz briljivo odabranih dogaaja, jer se jedino tako
moe izmijeniti tkanje povijesti.
Vrlo je ugodno matati o istraivanju tih svjetova koji nisu nikada
postojali. Ako bismo ih posjetili, doli bismo u priliku da istinski
razumijemo kako povijest funkcionira: povijest bi tada postala
eksperimentalna znanost. Da neka naizgled kljuna osoba uope nije
ivjela - Platon, na primjer, sveti Pavao, ili Petar Veliki - koliko bi svijet
bio sada razliit? to bi bilo da se odrala i dalje razvijala znanstvena
tradicija drevnih Jonjana? to bi bilo da se ona lu koja je zablistala prije
dvije i pol tisue godina u istonom Sredozemlju nije ugasila? to da su
znanost, eksperimentalna metoda i dostojanstvo obrta i rukotvorina uhvatili
vrst korijen dvije tisue godina prije industrijske revolucije? to bi bilo da
je snaga novog naina razmiljanja bila uoena i priznata u veem opsegu?
Ponekad mi se ini da smo na taj nain mogli utedjeti deset ili dvadeset
stoljea. Moda bi Leonardovi doprinosi opoj kulturi odnosno civilizaciji
bili ostvareni tisuu godina ranije, a Einsteinovi pet stotina godina. Na
takvoj jednoj alternativnoj Zemlji Leonardo i Einstein, dakako, nikada ne
bi bili roeni. Previe stvari bi bilo tada drukije. Milijarde drugih ljudskih

bia ivjele bi na naem mjestu.

Da je duh Jonjana pobijedio, mislim da bismo se mi - odnosno,
alternativni mi - ve otisnuli prema zvijezdama. Nai promatraki
brodovi upueni do Alfe Centauri, Barnardove zvijezde. Siriusa i Tau Ceti,
odavno bi se vratili. Na satelitskim stazama oko Zemlje naveliko bi se
gradile flote meuzvjezdanih transportera - izviakih letjelica bez ljudske
posade, putnikih brodova za emigrante, ogromnih trgovakih brodova koji
bi sporo krstarili svemirskim morima. Na svim tim svemirskim brodovima
nalazili bi se simboli i natpisi. Ako bismo ih poblie pogledali, vidjeli
bismo da su na grkom jeziku. Moda bi simbol na pramcu jednog od
prvih brodova bio dodekaedar, ispod kojeg bi stajalo: Svemirski brod
Teodorus s planeta Zemlje.
U vremenskoj liniji naega svijeta stvari su se razvijale donekle
sporije. Mi jo nismo spremni za zvijezde. Ali moda e za stoljee ili dva,
kada Sunev sustav bude potpuno istraen, prilike na naem planetu biti
takoer sreene. Tada emo imati volju, sredstva i tehniko znanje da se
uputimo prema zvijezdama. S velike udaljenosti istrait emo raznolije
drugih planetnih sustava od kojih e neki biti vrlo slini naem, dok e se
drugi izrazito razlikovati. Znat emo koju zvijezdu treba posjetiti. Nai
strojevi i nai potomci prevaljivat e kao od ale svjetlosne godine, djeca
Talesa i Aristarha, Leonarda i Einsteina.
Jo pouzdano ne znamo koliko ima planetnih sustava, ali po svemu
sudei broj im je ogroman. U naoj neposrednoj okolini ne nalazi se samo
jedan, ve ih u izvjesnom smislu, ima ak etiri: Jupiter, Saturn i Uran
posjeduju sustave satelita koji, u pogledu razmjernih veliina i meusobnih
udaljenosti mjeseca, nalikuju na planetni sustav Sunca. Statistika
istraivanja dvostrukih zvijezda, ije se mase vrlo razlikuju, ukazuje na to
da bi gotovo sve pojedinane zvijezde poput naeg Sunca trebale imati
planetne pratioce. Nismo jo u stanju neposredno vidjeti planete drugih
zvijezda, siune toke svjetlosti potpuno zasjenjene sjajnou njihovih
sunaca. Ali sve vie smo u stanju detektirati gravitacijsko djelovanje
nevidljivih planeta na neku promatranu zvijezdu. Zamislimo takvu jednu
zvijezdu s izrazitim vlastitim gibanjem koja se desetljeima kree u
odnosu na pozadinu udaljenijih zvijea; zamislimo takoer da ona ima
velik planet, recimo Jupiterove mase, ija se ravnina kruenja igrom
sluaja nalazi pod pravim kutem u odnosu na nau doglednicu. Kada se,
promatrano iz nae perspektive, planet, koji se inae ne vidi, nae desno od
zvijezde, ova e doi u poloaj lijevo od zajednikog centra gravitacije,

odnosno desno kada je planet lijevo. Prema tome putanja zvijezde e

umjesto pravocrtne biti valovita. Najblii stelarni objekt na koji se moe
primjeniti ova metoda gravitacijskog poremeaja na je prvi jednostruki
susjed, Barnardova zvijezda. Sloena meudjelovanja u trostrukom sustavu
Alfe Centauri vrlo oteavaju traganje za pratiocem male mase. ak i u
sluaju Barnardove zvijezde problem je prilino delikatan, trae se zapravo
mikroskopska odstupanja od sredinjeg poloaja na fotografskim ploama
snimanih pomou teleskopa kroz razdoblje od itavih desetljea. Dva su
ovakva istraivanja provedena u nastojanju da se uoi postojanje
hipotetikih planeta oko Barnardove zvijezde - i oba su, prema izvjesnim
kriterijima, bila uspjena, to upuuje na postojanje dva ili vie planeta
Jupiterove mase. Na alost, izgleda da se dva promatraka nalaza
meusobno ne slau. Moda je planetni sustav oko Barnardove zvijezde
ve otkriven, ali tek naknadna istraivanja trebaju to nedvosmisleno
utvrditi.
Upravo se razvijaju i druge metode otkrivanja planeta oko zvijezda, a
meu njima je i metoda zaklanjanja zasljepljujue svjetlosti izabrane
zvijezde, umjetna okultacija - na taj nain da se ispred svemirskog
teleskopa postavi disk ili tako da se u istu svrhu koristi tamni rub Mjeseca to omoguava da do izraaja doe reflektirana svjetlost planeta. Tijekom
iduih nekoliko desetljea trebali bismo doi do pouzdanih odgovora na
pitanje: koje od stotinu najbliih zvijezda imaju velike planetne pratioce.
Promatranja provedena posljednjih godina na infracrvenom podruju
otkrila su izvjestan broj praplanetnih diskolikih oblaka plina i praine oko
nekih oblinjih zvijezda. U meuvremenu, objavljeno je nekoliko
izazovnih teorijskih radova, koji zagovaraju pretpostavku da su planetni
sustavi uobiajena stvar u galaktici. U nizu kompjuterskih istraivanja
ispitan je razvitak plosnatog, kondenzirajueg diska plina i praine, za
kakav se smatra da vodi do stvaranja zvijezda i planeta. Male grude
materije - prve kondenzacije u disku - uvoene su u nepravilnim
vremenskim razmacima u oblak. Te grude su zatim, kako su se gibale,
sraivale s esticama praine. Kada su im se dimenzije na taj nain
poveale, grude su poele gravitacijski privlaiti i plin, naroito vodik, u
oblak. Kada bi se dvije grude sudarile, program
kompjutera bi ih spojio. Proces se nastavljao, sve dok sav plin i
praina nisu na ovaj nain bili iskoriteni. Rezultati ovise o poetnim
uvjetima, naroito od rasporeda gustoe plina i praine kao funkciji i
udaljenosti od sredita oblaka. Ali kod itavog niza vjerojatnih poetnih

uvjeta dolazi do formiranja planetnih sustava slinih naem - s oko deset

planeta, pri emu su oni zemaljskog tipa blie zvijezdi, dok su planeti
jupiterskog tipa udaljeniji. U drugim uvjetima ne postoje planeti - ve
samo asteroidi; takoer, javljaju se planeti jupiterskog tipa u blizini
zvijezde; isto tako, dogaa se da neki jupiterski planet sakupi previe plina
i praine; on tada postaje zvijezda, odnosno nastaje binarni sustav. Rano je
jo za posve pouzdane zakljuke, ali kako izgleda moe se oekivati
raskona raznolikost planetnih sustava irom Galaktike. Nije iskljueno da
u Mlijenom Putu eka da bude istraeno stotinu milijardi planetnih
sustava.
Ni jedan od tih svjetova nee biti poput Zemlje. Malo e ih biti
nastanjivih; mnogi e samo ostavljati dojam da su nastanjivi. Veina e
izgledati vrlo lijepo. Na nekim svjetovima za dana e na nebu biti mnogo
sunaca, a nou mjeseca - ili e se od obzorja do obzorja pruati veliki
sustavi prstenova. Neki mjeseci e se nalaziti toliko blizu matinog planeta
da e on, promatran s njih, izgledati vrlo velik, prekrivajui gotovo
polovinu nebeskog svoda. Na svim tim nebesima, bogatim nepoznatim i
egzotinim arama zvijea nalazit e se i jedna slabana uta zvijezda moda jedva vidljiva prostim okom, moda zamjetljiva jedino kroz
teleskop - matino Sunce flote meuzvjezdanih brodova koji istrauju to
siuno podruje ogromnog Mlijenog Puta.
Kao to smo vidjeli, teme prostora i vremena su isprepletene. Slino
ljudima, svjetovi i zvijezde se raaju, ive i umiru. ivotni vijek jednog
ljudskog bia mjeri se desetljeima; vijek Sunca dui je stotinu milijuna
puta. U usporedbi sa zvijezdama mi smo poput vodencvijeta, tog
kratkovjenog stvorenja koji proivi cijeli svoj vijek za samo jedan dan. S
gledita vodencvijeta, ljudska bia su tupa, neosjetljiva, dosadna, gotovo
potpuno nepomina stvorenja, koja jedva ostavljaju utisak da uope neto
rade. S gledita jedne zvijezde, meutim, ovjek je samo siuan blijesak,
jedan od mnogo milijardi kratkovjenih ivota koji zaiskrie na tren na
povrini kakve neobino hladne, udaljene kugle.
Na svim tim drugim svjetovima u svemiru zbivanja se neprekidno
odvijaju, dogaaji koji e odrediti njihove budunosti. A na naem malom
planetu ovaj trenutak je povijesna prekretnica koja se po znaaju moe
usporediti samo s onom kada se jonjanska znanost uhvatila u kotac s
magijom prije dvije i pol tisue godina. Ono to u ovom trenutku uinimo s
naim svijetom irit e se kroz kasnija stoljea i snano odrediti sudbinu
naih potomaka i njihov usud, ako ikakav, meu zvijezdama.

9.
IVOT ZVIJEZDA
Otvorivi oba oka, [Ra, bog Sunca] obasja Egipat, on je odvojio no
od dana. Bogovi izlazie iz njegovih ustiju, a ovjeanstvo iz
njegovih oiju. Sve stvari su roene iz njega, dijeteta koje sjaji u
cvijetu lotosa i ije zrake podaruju ivot svim biima.
arolijska izreka iz Ptolemejevog Egipta
Bog moe stvoriti estice materije razliitih veliina i oblika... i
moda razliitih gustoa i sila, mijenjajui time zakone prirode i
stvarajui razliite svijetove u razliitim dijelovima svemira.
Uostalom, ja u tome ne vidim nikakvo proturjeje.
Isaac Newton, Optika
Nad nama je bio nebeski svod posut zvijezdama i mi smo obiavali
leati na leima i uprvi poglede prema njima, raspravljali smo u
tome da li je zvijezde netko stvorio ili postoje same od sebe.
Mark Twain, Huckleberry Finn
Imam... strahovitu potrebu za... zar da izustim tu rije?... religijom.
Tada izlazim nou i slikam zvijezde.
Vincent van Gogh
Za peenje pite od jabuka, potrebno vam je brano, jabuke, neke
sitnice i toplina penice. Sastojci su graeni od molekula - eera, na
primjer, ili vode. Same molekule sastoje se od atoma ugljika, kisika,
vodika i jo ponekih drugih atoma. Gdje je izvorite tih atoma? Osim
vodika, svi su stvoreni u njedrima zvijezda. Svaka zvijezda je neka vrsta
kozmike kuhinje u ijoj unutranjosti se atomi vodika prekuhavaju u tee
atome. Zvijezde nastaju kondenzacijom meuzvjezdanog plina i praine
kojih je glavni sastojak upravo vodik. A vodik je nastao u vrijeme velikog
praska, eksplozije kojom je zapoeo ivot kozmosa. Ukoliko elite, dakle,
napraviti pitu od jabuka poevi ni od ega, morate prvo izmisliti svemir.
Pretpostavimo da imate pitu od jabuka te da je raspolovite: uzmite

jednu polovinu i ponovo je raspolovite i u duhu Demokrita nastavite dalje

tim postupkom. Koliko puta ete morati uzastopce rezati pitu dok ne
doete do jednog jedinog atoma'? Odgovor glasi: oko 90 puta. Naravno, ni
jedan no nema potrebnu otrinu, pita se lako mrvi, a osim toga atom je
premalen da bi se mogao vidjeti prostim okom. No postoji nain da se doe
do pojedinog atoma.
Kroz etiri desetljea, poevi od 1910. prvi puta se poela
razumijevati priroda atoma na Sveuilitu u Cambridgeu, Engleska izmeu ostalog i promatranjem kako se brzi snopovi atoma odbijaju od
drugih atoma koji sainjavahu metu. Tipian atom je okruen nekom
vrstom elektronskog oblaka. Kao to i kae njihovo ime, elektroni nose
elektrini naboj, koji je proizvoljno nazvan negativan naboj. Elektroni
odreuju kemijska svojstva pojedinih atoma - sjaj zlata, hladan osjeaj kod
eljeza pri dodiru, kristalnu strukturu ugljikovog dijamanta. Duboko unutar
atoma, skrivena daleko ispod elektronskog oblaka, nalazi se jezgra koja se
openito sastoji od pozitivno nabijenih protona i elektriki neutralnih
neutrona. Atomi su siuni - sto milijuna atoma jedan do drugoga bili bi
dugaki poput jagodice vaeg malog prsta. Sama atomska jezgra je jo sto
tisua puta manja i zbog toga je tako kasno otkrivena.55 Unato tome,
glavnina mase atoma je koncentrirana u jezgri, a elektroni su poput
titrajuih oblaka pjene. Atomi su uglavnom prazan prostor, a materija se
sastoji zapravo ni od ega.
Ja se sastojim od atoma. Moj lakat koji se naslanja na stol ispred
mene sastoji se od atoma. Stol se sastoji od atoma. No ako su atomi tako
mali i upljikavi, a sama atomska jezgra jo manja, kako se uope mogu
nasloniti na stol? Arthur Eddington je volio pitati zato jezgre koje
sainjavaju moj lakat jednostavno ne kliznu kroz jezgre koje sainjavaju
stol? Zato ne padnem na pod, ili zato ne propadnem kroz itavu Zemlju?
Odgovor je u postojanju elektronskog oblaka. Vanjski dio bilo kojeg
atoma mog lakta elektriki je negativno nabijen. Isto vrijedi i za svaki atom
koji sainjava stol. Kako se negativni naboji meusobno odbijaju, moj
lakat ne propada kroz stol, jer atomi posjeduju elektrone oko jezgre, a
elektrine sile su snane. Na svakidanji ivot ovisi o strukturi atoma.
Ukoliko bismo iskljuili elektrine naboje, sve bi se raspalo u nevidljivu
finu prainu. Bez elektrinih sila, u svemiru ne bi postojale stvari - ve
samo difuzni oblaci elektrona, protona i neutrona, te gravitacijski vezane
sfere elementarnih estica, bezlini ostaci svjetova.
Kada zamiljamo uzastopno dijeljenje pite od jabuka koje

nastavljamo do dimenzija manjih od dimenzija pojedinih atoma,

suoavamo se s beskonanou u smjeru vrlo malog. Kada usmjerimo
pogled u nono nebo nailazimo na beskonanost neeg vrlo velikog. Te
beskonanosti predstavljaju niz bez kraja koji se ne protee samo vrlo
daleko, ve zauvijek. Ukoliko se nalazite izmeu dva zrcala, npr. u
brijanici, moete vidjeti mnotvo vaih likova u ogledalima od kojih je
svaki odraz drugog. Meutim, ne moete vidjeti beskonano mnogo likova,
jer povrine zrcala nisu idealno ravne i paralelno postavljene, jer se
svjetlost ne prostire beskonano velikom brzinom te, na kraju, i stoga jer se
vi sami nalazite izmeu zrcala. Kada govorimo o beskonanosti, govorimo
o veliini veoj od bilo kojeg broja ma koliko velik on bio.
Ameriki matematiar Edward Kasner je jednom zamolio svog
devetogodinjeg neaka da izmisli naziv za jedan vrlo velik broj - deset na
potenciju sto (10100), jedinica iza koje slijedi stotinu nula. Djeak je nazvao
taj broj gugol. Evo ga:
10,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,
000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,
000. I vi moete izmiljati vae osobne vrlo velike brojeve i davati im
udne nazive. Pokuajte! To ima odreenu dra, posebno ukoliko ste stari
9 godina.
Ukoliko vam se ini da je gugol velik broj, razmislite o gugolpleksu.
To je deset na potenciju gugol - tj. jedinica iza koje stoji gugol nula.
Usporedbe radi, ukupan broj atoma koji sainjavaju vae tijelo je oko 1028,
a ukupni broj elementarnih estica - protona, neutrona i elektrona u dijelu
svemira koji je dostupan opaanju je oko 1080. Ukoliko bismo u taj dio
svemira naslagali jedan do drugog,56 na primjer, neutrone i to tako da ne bi
nigdje ostalo niti malo praznog prostora, treba nam oko 10128 estica, to je
neto vie od 1 gugola, ali trivijalno malo u usporedbi s jednim
gugolpleksom. Usprkos tome, ti brojevi, gugol i gugolpleks ne tee, niti su
priblino blizu pojmu beskonanosti. Gugolpleks je tono toliko udaljen od
beskonanosti kao i broj 1. Mogli bismo pokuati da ispiemo jedan
gugolpleks, no to bi bila uzaludna ambicija. Komad papira, dovoljno velik
da na njemu napiemo sve nule jednog gugolpleksa ne bismo mogli ugurati
u nama poznati svemir. Na sreu postoji mnogo jednostavniji i vrlo
koncizan nain pisanja za jedan gugolpleks: 1010^100, a ak i za
beskonano: (izgovara se beskonano).
Zagoreni dio pite od jabuka sastoji se uglavnom od ugljika. Nakon
devedeset uzastopnih dioba pite pred vama se nalazi jedan atom ugljika od

est protona i est neutrona u jezgri i est elektrona u vanjskom oblaku.

Ukoliko iz jezgre izdvojimo jedan dio - na primjer dva protona i dva
neutrona, izdvojili bismo jezgru helijevog atoma. Takvo razbijanje ili fisija
odvija se u nuklearnim bombama u dananjim nuklearnim elektranama,
premda se tamo ne razbijaju jezgre ugljika. Ukoliko izvrite devedeset
prvu diobu pite od jabuka, ukoliko razreete jezgru ugljika, ne nastaje
manji komad ugljika ve neto drugo - atom s posve drukijim kemijskim
svojstvima. Rezanjem atoma transmutiraju se kemijski elementi.
Pretpostavimo da idemo jo dalje u procesu dioba. Atomi se sastoje
od protona, neutrona i elektrona. Moe li se razrezati proton? Ukoliko
bombardiramo protone snopom drugih elementarnih estica npr. snopom
protona velike energije, poinjemo nasluivati osnovnije sastojke skrivene
unutar protona. Danas fiziari predlau model po kojemu se takozvane
elementarne estice, kao to su protoni i neutroni, sastoje od jo
elementarnijih estica, takozvanih kvarkova. U elji da se malo vie
osjeamo kao kod kue u svijetu subnuklearnih estica, oznaavamo
svojstva pojedine vrste kvarkova nazivima poput boja i okus. Da li su
kvarkovi krajnji sastavni dijelovi materije, ili se i oni sastoje od jo manjih
i jo elementarnijih estica? Da li emo ikada doi do kraja u naem
razumijevanju prirode materije ili moda postoji beskrajna regresija prema
sve osnovnijim esticama? To pitanje je jedan od velikih nerijeenih
problema dananje znanosti.
U srednjevjekovnim alkemijskim laboratorijama nastojala se postii
pretvorba elemenata. Mnogi alkemiari su vjerovali da se materija sastoji
od etiri osnovna sastojka: vode, zraka, zemlje i vatre, to predstavlja staru
predodbu Jonjana. Alkemiari su smatrali da bi mijenjanjem relativnih
odnosa koliina, na primjer, zemlje i vatre, bilo mogue pretvoriti bakar u
zlato. Meu njima je bilo mnogo armantniji prevaranata i varalica kao
Cagliostro i grof od Saint Germaina koji su tvrdili da mogu ne samo
pretvarati elemente ve da posjeduju i tajnu besmrtnosti. Katkada se
grumen zlata stavljao u uplji tapi za mijeanje da bi se na udesan nain
pojavio u loniu za taljenje kovina na kraju neke impresivne
eksperimentalne demostracije. Tom mamcu, bogatstvu i besmrtnosti, nije
mogla odoljeti evropska aristokracija koja je velikim svotama podupirala
sveenike te sumnjive vjetine. Meutim, moramo rei da su djelovali i
ozbiljniji alkemiari kao Paracelsus, pa ak i Isaac Newton. Novac uloen
u njihova istraivanja nije uloen uludo - otkriveni su novi kemijski
elementi, npr. fosfor, antimon i iva. Zapravo, upravo u tim alkemijskim

eksperimentima moemo pronai izvore moderne kemije.

Postoje devedeset dvije kemijski razliite vrste prirodnih atoma.
Njih nazivamo kemijskim elementima, a do nedavno se iskljuivo sve na
naem planetu sastojalo od njih, uglavnom u obliku molekula. Voda je
molekula koja se sastoji od atoma vodika i kisika. Zrak se uglavnom sastoji
od atoma duika (N), kisika (O), ugljika (C), vodika (H) i argona (Ar)
dakako uglavnom u molekularnom obliku N2, O2, CO2, H2O i atomarnog
Ar. Sama Zemlja je mjeavina mnogih atoma, uglavnom silicija,57 kisika,
aluminija, magnezija i eljeza. Vatra se ne sastoji od kemijskih elemenata,
ona je plazma, izvor zraenja u kojem se zbog visoke temperature izbijaju
elektroni iz omotaa atoma. Po dananjem shvaanju niti jedan od etiri
starogrkih i alkemijskih elemenata nije uope kemijski element: voda je
molekula, zemlja i zrak su mjeavine molekula, a vatra je plazma.
Od vremena alkemiara otkrivali su se novi i novi elementi, a meu
posljednjima otkriveni su oni koje nalazimo u najmanjim koliinama na
Zemlji. Mnogi elementi su nam dobro poznati iz svakidanjeg ivota - to
su glavni sastojci Zemlje ili elementi bitni za na ivot. Neke elemente
nalazimo u krutom stanju, neke u plinovitom, a dva (brom i iva) su u
tekuem stanju na sobnoj temperaturi. Znanstvenici dogovorno svrstavaju
elemente po njihovoj sloenosti. Najjednostavniji element, vodik, nosi
redni broj jedan, najsloeniji, uranij, broj devedeset dva. Neki elementi su
nam manje poznati npr. hafnij, erbij i praseodimij koje ne susreemo esto
u naem svakidanjem ivotu. Openito, to nam je neki element poznatiji,
to se u obilnijim koliinama nalazi na Zemlji. Zemlja sadri velik postotak
eljeza, a mali postotak itrija. Naravno, postoje izuzeci od ovog pravila,
kao to su zlato i uranij, elementi koji su na cijeni bilo zbog proizvoljnih
ekonomskih konvencija ili estetskih nazora, ili pak zato to imaju znaajne
praktine primjene.
Saznanje da se atomi sastoje od tri vrste elementarnih estica protona, neutrona i elektrona relativno je novo. Neutroni su otkriveni tek
1932. g. Moderna fizika i kemija pojednostavile su sloenost zamjetljivog
svijeta na udesnu jednostavnost: sastavljanjem tri osnovne jedinice na
razne naine, moe se stvoriti praktiki sve.
Neutroni, kao to smo ve rekli i kao to nam govori i sam naziv,
nisu elektrino nabijeni. Protoni su pozitivno nabijeni, a elektroni
negativno. Privlana sila meu suprotnim nabojima dri atom na okupu.
Budui da je svaki atom elektrino neutralan, broj protona u jezgri mora
biti jednak broju elektrona u elektronskom oblaku. Kemijska svojstva

pojedinog atoma ovise samo o broju elektrona, koji je opet jednak zbroju
protona u jezgri i naziva se atomski broj. Kemijska se svojstva mogu
jednostavno oznaiti brojevima, ideja koju bi stari Pitagora s
oduevljenjem prihvatio. Ukoliko ste atom s jednim protonom, vi ste
vodik, s dva - helij, s tri - litij, etri - berilij, pet - bor, est - ugljik, sedam duik, osam - kisik itd., sve do devedeset dva protona, u tom sluaju vae
ime je uranij.
Istoimeni naboji, naboji istog predznaka se snano odbijaju jedan od
drugoga. Pokuajmo si to predoiti kao zdunu averziju prema
pripadnicima vlastite vrste, kao da je svijet gusto naseljen pustinjacima i
mizantropima. Elektroni odbijaju elektrone. Protoni odbijaju protone. Kako
moe uope postojati jezgra atoma? Zato se trenutno ne raspadne? Zato
jer postoji jo jedna prirodna sila: to nije gravitacijska niti elektrina sila,
ve nuklearna sila kratkog dosega koju si moemo predoiti kao sistem
kuka djelotvornih samo u sluaju kada se protoni i neutroni dovoljno
priblie i time savladaju odbojnu elektrinu silu izmeu protona. Neutroni
koji doprinose privlanoj nuklearnoj sili, a ne posjeduju elektrinu silu,
predstavljaju neku vrstu ljepila koje pomae da se jezgra dri na okupu.
Traei usamljenost, protoni su prikovani zajedno sa svojim mrzovoljnim
drugovima pustinjacima, a meu njima smjeteni neutroni imaju zadau da
avrljaju ljubazno sa svima bez razlike.
Dva protona i dva neutrona ine jezgru atoma helija, koja je vrlo
stabilna. Potrebne su tri jezgre helija da bi se stvorila jezgra ugljika; etiri
ine jezgru kisika: pet neona: est magnezija; sedam silicija: osam sumpora
itd. Svaki puta kada dodajemo jedan ili vie protona i dovoljno neutrona da
odrimo jezgru na okupu, mi stvaramo novi kemijski element. Ukoliko
uklonimo jedan proton i tri neutrona iz jezgre ive, stvaramo zlato - san
starih alkemiara. Iza rednog broja devedeset dva, uranija, postoje drugi,
tei elementi koji se prirodno ne pojavljuju na Zemlji. Ti elementi se
sintetiziraju u laboratorijima i uglavnom se vrlo brzo raspadaju. Jedan od
tih elemenata, element devedeset etiri, plutonij, je jedna od najotrovnijih
poznatih tvari. Na alost, plutonij se relativno sporo raspada.
Odakle potjeu prirodni elementi? Mogli bismo pomisliti da je svaki
element nastao posebno. No sav svemir, i to skoro svugdje, sastoji se
devedeset devet posto od vodika i helija,58 dva najjednostavnija elementa.
Helij je zapravo otkriven na Suncu prije negoli je pronaen na Zemlji odavde mu i naziv (prema Heliosu, jednom od grkih boanstva Sunca).
Da li je mogue da su se ostali kemijski elementi na neki nain razvili iz

vodika i helija? Da se savlada odbojna elektrina sila, treba dovesti

nuklearne jezgre dovoljno blizu jednu drugoj da bi poela djelovati
nuklearna sila kratkog dosega. To se moe postii samo na vrlo visokim
temperaturama pri kojima se estice gibaju tako brzo da predu barijeru
odbojne sile, pri temperaturama od desetak milijuna stupnjeva. Tako
visoke temperature i dovoljno visoke tlakove u prirodi nalazimo samo u
njedrima zvijezda.
Mi smo istraili nae Sunce, nama najbliu zvijezdu, u raznim
valnim duinama: od radio-valova preko obine vidljive svjetlosti pa sve
do rentgenskih zraka. Sva ta zraenja dolaze iz vanjskih slojeva Sunca.
Sunce nije ba crveni uareni kamen, kao to je mislio Anaksagora, ve
ogromna lopta plina od vodika i helija koja zrai jer se nalazi na visokoj
temperaturi, isto kao to tinja ara doveden do crvenog sjaja. Anaksagora
je barem djelomino bio u pravu. estoke Suneve bure proizvode sjajne
bljeskove koji remete radio-komunikacije na Zemlji; ogromne izbaaje
vrueg plina koji slijede silnice Sunevih magnetskih polja, prominencije
prema ijim dimenzijama je Zemlja patuljak. Suneve pjege, katkada
vidljive i prostim okom za vrijeme zalaza Sunca, predstavljaju hladnija
podruja s jakim magnetskim poljima. Sva ta neprekidna silna, turbulentna
aktivnost odvija se na relativno hladnoj vidljivoj povrini Sunca
temperature est tisua stupnjeva Celzija. Skrivena unutranjost, gdje se i
stvara svjetlost Sunca, ima temperaturu neto manju od dvadeset milijuna
stupnjeva.
Zvijezde i planeti se zajedno raaju u gravitacijskom kolapsu oblaka
meuzvjezdanog plina i praine. Sudari molekula plina u unutranjosti
oblaka poveavaju temperaturu sve do kritine temperature kada zapoinje
fuzija vodika u helij: etiri jezgre vodika spajaju se u jednu jezgru helija
pri emu se oslobaa jedna visokoenergetska gama zraka - foton. Na svom
putu do povrine oblaka taj foton biva mnogo puta apsorbiran i reemitiran,
gubei pri svakom koraku energiju sve dok konano nakon milijun godina
ne doe do povrine kao foton vidljive svjetlosti i odlazi u svemir. Rodila
se zvijezda. Gravitacioni kolaps prazvjezdanog oblaka je zaustavljen.
Teina vanjskih slojeva je sada uravnoteena visokim temperaturama i
tlakom koje stvaraju nuklearne reakcije u unutranjosti. Nae se Sunce
nalazi u takvom stabilnom uravnoteenom stanju posljednjih pet milijardi
godina. Termonuklearne reakcije, sline onima pri eksploziji hidrogenske
bombe, daju energiju Suncu u ukroenoj i stalnoj eksploziji, pretvorbi oko
etristo milijuna tona (4 x 1014 grama) vodika svake sekunde u helij. Kada

uperimo pogled u nebo i gledamo zvijezde, sve vidljivo sja zbog udaljenih
procesa nuklearne fuzije.
U smjeru zvijezde Deneb u zvijeu Labuda nalazi se ogroman
uaren mjehur ekstremno vrueg plina, koji je najvjerojatnije nastao
eksplozijom supernova, smru masivnih zvijezda blizu sredita mjehura.
Na periferiji se pod utjecajem udarnog vala eksplozije meuzvjezdana
materija sabija, pokreui nove kolapse oblaka i stvaranje zvijezda. U tom
smislu zvijezde imaju roditelje i kao to se koji puta dogaa kod ljudi,
majka moe umrijeti pri poroaju.
Zvijezde kao to je nae Sunce raaju se u grupama, u ogromnim
saetim kompleksima meuzvjezdanih oblaka kao to je Orionova maglica.
Kada se gledaju izvana, takvi oblaci izgledaju tamni i tmurni. Ali iznutra
oni su blistavo osvjetljeni vruim novoroenim zvijezdama. Kasnije
zvijezde naputaju svoje rodilite u potrazi za svojom sreom u Mlijenom
Putu, zvijezdani mladci jo uvijek okrueni pramenima uarenog plina,
ostacima materije iz koje su nastali, i koja je jo uvijek gravitaciono vezana
za njih. Plejade su jedan takav primjer u naoj blizini. Kao i kod ljudskih
obitelji, odrasle zvijezde putuju daleko od kue i - roaci se razilaze.
Negdje u dubini galaktike postoje zvijezde - moda deseci zvijezda - koje
su braa i sestre naeg Sunca, nastali u istom podruju meuzvjezdanog
oblaka prije nekih pet milijardi godina. Ali mi ne znamo koje su to
zvijezde. One se mogu nalaziti ak i na suprotnoj strani Mlijenog Puta.
Pretvorba vodika u helij u njedru Sunca nije odgovorna samo za
sunev sjaj u vidljivom podruju ve i za proizvodnju jednog misterioznog
i sablasnog toka: Sunce slabo tinja i neutrinima koji, kao i fotoni, ne
posjeduju masu mirovanja i gibaju se brzinom svjetlosti. No oni nisu neka
podvrsta svjetlosti. Neutrini kao i protoni, neutroni i elektroni posjeduju
vlastiti moment vrtnje, spin, dok fotoni ne posjeduju spin. Materija je
prozirna za neutrine, koji prodiru kroz Zemlju i Sunce praktino bez
otpora. Samo siuni dio toka neutrina biva uhvaen materijom kroz koju
prolazi. Kada jednu sekundu pogledam u Sunce, kroz moje oko prolazi
milijarda neutrina. Naravno, oni se ne zaustavljaju u mojoj mrenici kao
obini fotoni, ve nastavljaju nesmetano put i izlaze kroz moj potiljak.
udno je i to da ako nou pogledam u tlo u smjeru gdje se trenutno krije
Sunce (koje bi bilo vidljivo da se Zemlja ne nalazi izmeu njega i mene),
gotovo tono isti broj neutrina prolazi kroz moje oko nakon to su prije
toga proli kroz Zemlju, isto tako prozirnu za neutrine kao to je ploha
istog stakla za vidljivu svjetlost.

Ukoliko su naa znanja o unutranjoj strukturi Sunca onoliko

temeljita koliko mislimo, te ako razumijemo prirodu neutrina, trebali bi biti
u stanju da dovoljno tono proraunamo koliko sunevih neutrina prolazi
kroz odreenu povrinu recimo moje oko u odreenom vremenu npr.
jednoj sekundi. Eksperimentalna provjera takvog prorauna je vrlo teka.
Budui da neutrini nesmetano prolaze kroz Zemlju, ne moemo uhvatiti
pojedini odreeni neutrino. Meutim postoji vjerojatnost da e od
ogromnog broja neutrina mali postotak meudjelovati s materijom te e
ostaviti traga u prikladnom pokusu. Neutrini ponekad pretvore atome klora
u atome argona, koji imaju jednak ukupan zbroj protona i neutrona. Da bi
se izmjerio proraunati tok sunevih neutrina, potrebne su ogromne
koliine klora pa su ameriki fiziari u rovove naputenog rudnika olova u
Junoj Dakoti, dopremili velike koliine sredstva za kemijsko ienje
tkanina koje sadri klor. To sredstvo se zatim mikrokemijski ispituje, ne bi
li se otkrilo novostvorene atome argona. to se nae vie argona, to je vei
tok sunevih neutrina. Eksperimenti ukazuju na injenicu da je Sunce
tamnije u neutrinima nego to bi prema proraunima trebalo oekivati.
Ta injenica je stvarno jo nerijeena zagonetka. Slabi tok sunevih
neutrina vjerojatno nije posve u suprotnosti s naim predodbama
nukleosinteze u zvijezdama, ali ipak ukazuje na odreenu vanu injenicu.
Znanstvenici su predloili nekoliko rjeenja te zagonetke, od pretpostavke
da se neutrini raspadaju za vrijeme puta izmeu Sunca i Zemlje pa do ideje
da je nuklearna pe u unutranjosti Sunca trenutno ugaena i da Sunce
djelomino crpi energiju iz gravitacionog stezanja. Neutrinska astronomija
je vrlo mlada znanstvena disciplina. Trenutno, mi smo zbunjeni injenicom
da smo otkrili sredstvo kojim moemo direktno proviriti u plameno srce
Sunca. Poboljanjem osjetljivosti neutrinskih teleskopa moda e biti
mogue ispitivanje nuklearne fuzije u njedrima bliskih zvijezda.
Bez obzira na sve, fuzija vodika ne moe trajati beskonano dugo:
Sunce ili bilo koja druga zvijezda posjeduje odreenu konanu koliinu
vodikovog goriva u svojoj unutranjosti. Sudbina pojedine zvijezde, konac
njenog ivotnog ciklusa bitno ovisi o njenoj poetnoj masi. Ukoliko
zvijezdi ostane dva do tri puta vie mase od mase Sunca, bez obzira na to
koliko je mase bila izgubila u okolni prostor, ona e zavriti svoj ivotni
put na nain iznenaujue drukiji od Sunca. No i sudbina Sunca je
dovoljno spektakularna. Za nekih pet do est milijardi godina, kada se sav
vodik u sreditu pretvori u helij, podruje fuzije vodika se polako seli
prema vanjskim slojevima poput niza ljuski, sve dok ne doe do podruja

ija je temperatura ispod deset milijuna stupnjeva. Tada se nuklearna pe

iskljuuje sama od sebe. U meuvremenu, doi e do stezanja zbog
djelovanja sile gravitacije, jezgra Sunca bogata helijem stezat e se i time
poveati svoju temperaturu i tlak, jezgre helija e biti tako gusto sabijene
da e se poeti lijepiti jedna na drugu, kukice njihovih nuklearnih sila
kratkog dosega poet e djelovati unato odbojnih elektrinih sila. Pepeo
sada postaje gorivo, te zapoinje druga faza fuzionih reakcija.
Tim procesom stvaraju se elementi ugljik i kisik, i tako se Sunce
opskrbljuje dodatnom energijom koja mu omoguuje da sjaji jo neko
ogranieno vrijeme. Zvijezda nalikuje ptici feniks kojoj je sueno da ustaje
iz svog pepela.59 Pod zajednikim utjecajem fuzije vodika u tankoj ljusci
daleko od sredita te visokotemperaturne fuzije helija u samom sreditu,
Sunce doivljava znaajne promjene: vanjski slojevi se ire i hlade. Sunce
e postati zvijezda crveni div, ija e vidljiva povrina biti toliko udaljena
od sredita da e gravitacija na povrini bitno oslabiti pa e se atmosfera
proiriti u prostor poput svojevrsnog isparavanja iz zvjezdanog kotla. Kada
crveno i naduto Sunce postane crveni div, ono e obujmiti i progutati
planete Merkur i Veneru, a vjerojatno, takoer, i Zemlju. Taj dio Sunevog
sustava nalazit e se tada unutar Sunca.
Za nekoliko milijardi godina doi e posljednji lijepi dan na Zemlji.
Nakon toga Sunce e polako postati crveno i naduto, vladajui nad
Zemljom gdje e se ak i na polovima skapavati od vruine. Arktika i
antarktika polarna kapa e se rastopiti, a oceani preplaviti ala svijeta.
Zbog visoke temperature oceana poveat e se isparavanje vodene pare to
e izazvati porast naoblake i tako zatititi Zemlju od izravnog sunevog
zraenja, odgaajui za kratko konaan kraj. No, evolucija Sunca je
neumoljiva. Konano, provrijet e i oceani, atmosfera e ispariti u
meuplanetarni prostor i nastupit e katastrofa nezamislivih razmjera na
naem planetu.60 U meuvremenu, ljudska vrsta e se najvjerojatnije
razviti u neto posve razliito. Moda e nai potomci moi upravljati ili
obuzdati evoluciju zvijezda. Ili e se pak pokupiti i napustiti Zemlju u
pravcu Marsa, Evrope i Titana ili e ak, kao to je to predskazao Robert
Goddard, potraiti nenastanjeni planet u nekom mladom i privlanom
planetarnom sustavu.
Zvijezdani pepeo u unutranjosti Sunca moe se koristiti kao gorivo
samo do jedne odreene granice. Na koncu, doi e vrijeme kada e se
unutranjost Sunca iskljuivo sastojati od ugljika i kisika na takvim
temperaturama i tlakovima pri kojima nisu mogue daljnje nuklearne

reakcije. Nakon troenja gotovo sveukupnog helija u sreditu, unutranjost

Sunca poet e se ponovo stezati te e porast temperature dovesti do
posljednjeg ciklusa nuklearnih reakcija, a ujedno i do neznatnog proirenja
Suneve atmosfere. U samrtnim grevima Sunce e polagano pulsirati,
irei se i steui jednom u nekoliko tisuljea; konano e Sunce u
meuzvjezdani prostor izbaciti svoju atmosferu u obliku jedne ili nekoliko
koncentrinih ljuski plina. Ogoljela vrua unutranjost Sunca preplavit e
ljuske ultravioletnim zraenjem izazivajui lijepu fluorescenciju u crvenoj i
plavoj boji ak iza staze Plutona. Moda e Sunce na taj nain izgubiti
polovinu svoje mase. Sunev sustav e tada biti ispunjen sablasnim
zraenjem, duom Sunca.
Pogledamo li oko sebe u naem malom kutku Mlijenog Puta,
vidimo mnoge zvijezde okruene sfernim ljuskama tinjajueg plina,
planetarne maglice. (One nemaju nita zajednikog s planetima, ali neke od
njih, opaane ranije dalekozorima male moi razluivanja, podsjeale su
izgledom na plavo-zelene ploe Urana i Neptuna.) One se doimlju poput
prstenova, ali samo stoga jer je kao i kod mjehuria sapunice, rubni sloj
prividno deblji pa ga vidimo izrazitije nego sredite. Svaka planetarna
maglica je znamen neke zvijezde in extremis. Blizu sredinje zvijezde se
moda nalazi svita mrtvih svjetova, ostataka planeta nekad punih ivota, a
sada bez atmosfera i oceana, obasjani sablasnom svjetlou. Ostatak Sunca,
ogoljela jezgra, u poetku okruena svojom planetarnom maglicom, bit e
mala vrua zvijezda koja gubi toplinu u prostor, sabijena do nezamislive
gustoe, preko jedne tone tvari u ajnoj liici. Milijarde godina kasnije
Sunce e postati degenerirani bijeli patuljak hladei se, kao i sve druge
tokice svjetlosti koje opaamo u sreditima planetarnih maglica, od
visokih povrinskih temperatura prema svom konanom stanju, tamnom i
mrtvom crnom patuljku.
Razvoj dviju zvijezda jednake mase tei e manje-vie usporedno.
Ali masivnija zvijezda troit e bre svoje nuklearno gorivo, prije e
postati crveni div, i prva e stupiti u konanu fazu bijelog patuljka. Stoga
bi trebali postojati, kao to i postoje, mnogi dvojni sistemi zvijezda u
kojima je jedan lan crveni div, a drugi bijeli patuljak. U nekim dvojnim
sistemima zvijezde su tako blizu jedna drugoj da se dodiruju, a usijana
atmosfera tee od crvenog giganta ka zbitom bijelom patuljku, padajui na
odreeno podruje njegove povrine. Vodik se gomila, zgunjuje na vee i
vee tlakove pod utjecajem snane gravitacijske sile bijelog patuljka, raste
mu temperatura sve dok se u atmosferi ukradenoj crvenom divu ne ponu

odigravati nuklearne reakcije i - bijeli patuljak kratko zabljesne. Takva

dvojna zvijezda naziva se nova i posve je drukije prirode od supernove.
Nove zvijezde se javljaju iskljuivo u dvojnim sistemima i energiju crpe iz
fuzije vodika dok supernove nisu obavezno lanice dvojnih sistema, a
energiju dobivaju fuzijom silicija.
Atomi sintetizirani u unutranjosti zvijezda, esto se vraaju u
meuzvjezdani plin. Crveni divovi otpuhuju vanjske slojeve svojih
atmosfera u meuzvjezdani prostor; planetarne maglice predstavljaju
posljednji stadij zvijezda slinih Suncu koje odbacuju svoje vanjske
slojeve. Supernove silovito odbacuju znatan dio svoje mase u
meuzvjezdanu sredinu. Atomi koji se na taj nain vraaju
meuzvjezdanom prostoru upravo su oni koji se najlake stvaraju putem
termonuklearnih reakcija u njedrima zvijezda: vodik se fuzijom pretvara u
helij, helij u ugljik, ugljik u kisik, a zatim se u zvijezdama velike mase
uzastopnim dodavanjem jezgara helija stvaraju jezgre neona, magnezija,
silicija, sumpora itd. - dakle, postepenim dodavanjem dva protona i dva
neutrona nastaju atomske jezgre sve do jezgre eljeza. Izravnom fuzijom
silicija moe se takoer stvoriti eljezo, dva atoma silicija, svaki s dvadeset
osam protona i neutrona, spajaju se na temperaturi od milijardu stupnjeva
stvarajui jezgru eljeza od pedeset est protona i neutrona.
To su sve nama dobro poznati kemijski elementi, poznati su nam
njihovi nazivi. U reakcijama u zvijezdama o kojima smo govorili ne
stvaraju se lako elementi kao to su erbij, hafnij, diprozij, praseodimij, ili
itrij, ve elementi koji su nam poznati iz svakidanjeg ivota, elementi koji
se vraaju meuzvjezdanom plinu, te sudjeluju u slijedeim kolapsima
oblaka i stvaranju zvijezda i planeta. Svi elementi koje nalazimo na Zemlji,
izuzev vodika i neto helija, skuhani su svojevrsnom zvjezdanom
alkemijom prije nekoliko milijardi godina u zvijezdama od kojih su danas
neke nezamjetljivi bijeli patuljci na drugoj strani galaktike. Duik u naim
molekulama DNA, kalcij naih zubiju, eljezo u naoj krvi, ugljik u naim
pitama od jabuka stvoreni su u unutranjosti kolapsirajuih zvijezda.
Graeni smo od zvijezdane tvari.
Neki od rjeih elemenata stvaraju se pri samoj eksploziji supernove.
Na Zemlji nalazimo relativno velike koliine zlata i uranija, samo zato to
je eksplodiralo mnogo supernova prije nego to je nastao Sunev sustav.
Drugi planetarni sustavi mogu posjedovati neto drukije odnose koliina
naih rijetkih elemenata. Da li postoje planeti iji se stanovnici ponosno
die privjescima od niobija i narukvicama od protaktinija, a zlato je

laboratorijska rijetkost? Da li bi na ivot bio ljepi ukoliko bi zlato i uranij

bili jednako opskurni i beznaajni na Zemlji kao to je to praseodimij?
Porijeklo i evolucija ivota na najintimniji su nain povezani s
porijeklom i evolucijom zvijezda. Prvo: same tvari od kojih se sastojimo,
atomi koji omoguuju ivot, stvoreni su vrlo davno i vrlo daleko u
divovskim crvenim zvijezdama. Relativna zastupljenost kemijskih
elemenata kakvu nalazimo u svemiru poklapa se tako dobro s relativnim
koliinama jezgri raznih kemijskih elemenata koje se stvaraju u
zvijezdama da su crveni divovi i supernove nedvojbeno pei i tave u
kojima je iskovana materija. Sunce je zvijezda druge ili tree generacije.
Sva materija u Suncu, sva materija koju vidite oko sebe prola je kroz
jedan ili dva prethodna ciklusa zvjezdane alkemije. Drugo: postojanje
odreenih posebnih vrsta tekih atoma na Zemlji, ukazuje na injenicu da
je malo prije nego to je stvoren Sunev sustav u blizini eksplodirala
supernova. Nemogue je da se radi o istoj sluajnosti; najvjerojatnije je
udarni val eksplozije sabio meuzvjezdani plin i prainu i na taj nain
izazvao kondenzaciju Sunevog sustava. Tree: kad je Sunce zasjalo,
njegovo ultravioletno zraenje prodiralo je u atmosferu Zemlje, suneva
toplina prouzroila je munje, a ovi izvori energije stvorili su sloene
organske molekule koje su postale izvor ivota. etvrto: ivot na Zemlji
gotovo iskljuivo pokree suneva svjetlost. Biljke prikupljaju fotone i
pretvaraju solarnu u kemijsku energiju. ivotinje ive na raun biljaka.
Poljoprivreda je naprosto sustavna etva suneve svjetlosti pri emu se
koriste biljke kao loi posrednici. Mi smo skoro svi na sunev pogon. I na
kraju nasljedne promjene, koje se zovu mutacije, predstavljaju sirovinu za
evoluciju. Mutacije od kojih priroda odabire svoje nove izume ivotnih
oblika, djelomino su izazvane kozmikim zrakama - visokoenergetskim
esticama izbaenim gotovo brzinom svjetlosti prilikom eksplozija
supernovih zvijezda. Spektakularne smrti udaljenih, masivnih sunaca
djelomino upravljaju evolucijom ivota na Zemlji.
Zamislite da nosite geigerov broja i komadi uranijeve rudae
duboko ispod povrine Zemlje - npr. u rudnik zlata, ili kanal lave, peinu
koju je isklesala kroz zemlju rijeka rastaljenog stijenja. Osjetljivi broja
pucketa kada je izloen gama zrakama ili visokoenergetskim esticama kao
to su protoni i jezgre helija. Ukoliko broja pribliimo uranijevoj rudai
koja emitira jezgre helija spontanim nuklearnim raspadom, odbrojavanje,
broj registracija u minuti dramatino se poveava. Stavimo li uranijevu
rudau u teku olovnu kutiju odbrojavanje se znatno smanjuje; olovo je

apsorbiralo zraenje tiranija. Unato tome povremeno se uje pucketanje.

Dio tih registracija izaziva prirodna radioaktivnost zidova peine. No
ujemo vie tih klik-klik nego to ih moemo pripisati radioaktivnosti.
Neke od njih prouzrokuju visokoenergetske estice koje prolaze kroz strop.
Sluamo zapravo kozmike zrake, stvorene u nekom drugom dobu u
dubinama prostora. Za vrijeme cijele povijesti ivota na Zemlji kozmike
zrake, uglavnom elektroni i protoni, bombardirali su Zemlju. Neka
zvijezda udaljena od nas tisue svjetlosnih godina razori samu sebe i
proizvodi kozmike zrake koje se gibaju milijunima godina po spiralnim
putanjama kroz galaktiku sve dok posve sluajno, neke od njih ne udare u
Zemlju i u nae gene. Moda su neki kljuni koraci evolucije genetikog
koda, ili kambrijska eksplozija, ili dvononi stas naih predaka, pokrenuti
upravo kozmikim zrakama.
Kineski astronomi zabiljeili su 4. srpnja 1054. godine, pojavu
zvijezde gosta kako su oni to nazivali, u zvijeu Bika. Zvijezda, koja
prethodno nije bila vidljiva, postala je sjajnija od bilo koje zvijezde na
nebeskom svodu. Na drugoj strani svijeta, na jugozapadu Sjeverne
Amerike, tada je cvala napredna civilizacija bogata astronomskom
tradicijom koja je posvjedoila pojavu te sjajne nove zvijezde.61 Analizom
ostataka ognjita od drvenog ugljena pomou metode datiranja ugljikom 14
doznali smo da su sredinom jedanaestog stoljea u podnoju jedne stijene
Novog Meksika boravili Anasazi, preci dananjih Hopi Indijanaca. Jedan
od njih je na izboini stijene, zatienoj od kie i vjetra, nacrtao sliku te
nove zvijezde. Poloaj te zvijezde prema Mjeseevom srpu mora da je bio
upravo onakav kao to je i nacrtan. Na stijeni se nalazi i otisak ruke, moda
potpis umjetnika.
Ta znaajna zvijezda, udaljena pet tisua svjetlosnih godina, danas se
naziva supernova Rakovica ili Crab maglica jer je, stoljea kasnije, na
neobian nain podsjetila svojim oblikom na rakovicu astronoma koji je
promatrao ostatke eksplozije teleskopom. Maglica Rakovica je ostatak
masivne zvijezde koja je eksplodirala. Eksplozija je bila vidljiva sa Zemlje
prostim okom tri mjeseca. Lako vidljiva usred dana, omoguavala je
itanje po noi. Prosjeno se eksplozije supernovih u galaktikama dogaaju
jednom na stoljee. Za vrijeme ivota tipine galaktike (oko deset milijardi
godina) eksplodira sto milijuna zvijezda - to je velik broj, ali ipak samo
jedna tisuinka od ukupnog broja. U naoj Galaktici nakon dogaaja iz
1054. opaao je i opisao jednu supernovu Tyho Brahe 1572., a jo jednu
ubrzo poslije toga 1604. promatrao je Johannes Kepler.62 Naalost, nakon

otkria teleskopa nije opaena nijedna supernova u naoj Galaktici i

astronomi ve nekoliko stoljea s nestrpljenjem oekuju takvu priliku.
Danas se supernove rutinski opaaju u drugim galaktikama. Smatram
da bi nekog astronoma poetkom naeg stoljea posve zapanjila slijedea
reenica iz rada Davida Helfanda i Knoxa Longa objavljenog u svesku od
6. prosinca, 1979. britanskog asopisa Nature. 5. oujka 1979. zabiljeena
je vrlo snana provala tvrdih rentgenskih i gama zraka na devet
meuplanetarnih letjelica koje sainjavaju mreu senzora, a poloaj izvora
zraenja podudara se s ostatkom supernove N49 u Velikom Magelanovom
Oblaku. (Veliki Magelanov Oblak dobio je ime po prvom stanovniku
sjeverne hemisfere koji ga je zamijetio, moreplovcu Magellanu, to je mala
satelitska galaktika Mlijenog Puta udaljena 180.000 svjetlosnih godina.
Kao to ste i oekivali, postoji i Mali Magelanov Oblak.) Meutim, u tom
istom broju asopisa Nature, E. P. Mazets i njegove kolege iz
lenjingradskog Instituta Ioffe, koji su opaali taj izvor pomou detektora
gama zraenja na letjelicama Venera 11 i Venera 12 upuenih prema
Veneri, tvrde da se zapravo radi o bljeteem pulsaru udaljenom samo
nekoliko stotina svjetlosnih godina. No unato podudaranja u poloajima
izvora gama zraka i ostataka supernove, Heland i Long ne inzistiraju na
injenici da je izvor provale gama zraka povezan s ostatkom supernove.
Oni spremno razmatraju mnoge alternative ukljuujui i iznenaujuu
mogunost da se izvor nalazi unutar Sunevog sustav. Moda je rije o
ispunoj sapnici stranog zvjezdanog broda na njegovom dugom putu kui.
No buenje zvjezdanih vatri u N49 je mnogo jednostavnija hipoteza: mi
smo naime sigurni da postoje pojave kao to su supernove.
Sudbina unutarnjeg dijela Sunevog sustava u vrijeme kad Sunce
postane crveni div dovoljno je okrutna. No, planeti barem nee biti
rastaljeni i spreni sverazarajuom supernovom. Ta sudbina namijenjena je
planetima zvijezda veih masa od Sunca. Budui da su takve zvijezde viih
temperatura i tlakova pa bre iscrpe svoje nuklearno gorivo, njihov ivotni
vijek je mnogo krai nego vijek Sunca. Zvijezda mase deset puta vee od
mase Sunca moe stabilno pretvarati vodik u helij samo nekoliko milijuna
godina nakon ega zakratko koristi egzotinije nuklearne reakcije. Zbog
toga posve sigurno nema dovoljno vremena da bi se razvili napredniji
oblici ivota na bilo kojem od okolnih planeta, pa e vrlo rijetko negdje
neka bia moi saznati da je njihova zvijezda kandidat za supernovu;
ukoliko njihova vrsta pak opstane dovoljno dugo da bi spoznala prirodu
supernovih, nije vjerojatno da e njihova zvijezda postati supernova.

Bitan preduvjet za eksploziju supernove je stvaranje masivne

zvjezdane jezgre od eljeza nastalog fuzijom silicija. Pod golemim tlakom,
slobodni elektroni u unutranjosti zvijezde se nasilno spajaju s protonima
jezgri eljeza, njihovi elektrini naboji jednakog iznosa, a suprotnog znaka
meusobno se ponitavaju; unutranjost zvijezde pretvara se u jednu
divovsku atomsku jezgru koja zauzima sada mnogo manje prostora od
prethodnog volumena elektrona i jezgri eljeza. Sredite estoko implodira,
a vanjski dijelovi se odbacuju i nastaje eksplozija supernove. Supernova
moe toga asa biti sjajnija od ukupnog zraenja svih drugih zvijezda u
galaktici u kojoj se nalazi. Sve zvijezde, masivni plavo-bijeli superdivovi u
Orionu koji su nedavno roeni, predodreeni su da u nekoliko iduih
milijuna godina postanu supernove tvorei neprekidan kozmiki vatromet
u tom zvijeu mitolokog lovca.
Zastraujua eksplozija supernove izbacuje u prostor vei dio
prethodne zvijezde - malo preostalog vodika i helija i znaajne koliine
drugih atoma: ugljika, silicija, eljeza i uranija. Preostaje zvjezdana jezgra
vruih neutrona vezanih zajedno nuklearnom silom u jednu atomsku jezgru
atomske teine oko 1056, sunce promjera tridesetak kilometara, siuni,
skvreni, gusti, uvenuti zvjezdani ostatak, neutronska zvijezda koja se brzo
okree oko svoje osi. Pri stezanju jezgre masivnog crvenog diva i stvaranju
neutronske zvijezde brzina rotacije se poveava. Neutronska zvijezda u
sreditu maglice Rakovica, je ogromna atomska jezgra, otprilike dimenzija
Manhattana, koja se okrene oko svoje osi trideset puta u sekundi. Snano
magnetsko polje, pojaano za vrijeme kolapsa, zahvaa nabijene estice
daleko efikasnije od mnogo slabijeg magnetskog polja Jupitera. Elektroni u
rotirajuem magnetskom polju emitiraju usmjereno zraenje ne samo u
podruju radiovalova, ve i u vidljivoj svjetlosti. Ukoliko se Zemlja nalazi
unutar snopa tog kozmikog svjetionika, prigodom svakog okreta vidimo
jedan blijesak. Zato se i naziva pulsar. Treperei i otkucavajui poput
kozmikog metronoma, pulsari mnogo tonije mjere vrijeme od
najtonijeg runog sata. Dugorono mjerenje perioda radiopulseva nekih
pulsara, npr. pulsara PSR 0329 + 54 ukazuje da ti objekti moda imaju
jednog ili vie malih planetarnih pratilaca. Moda je zamislivo da neki
planet moe preivjeti razvoj neke zvijezde u pulsar; ili planet moe biti
zahvaen gravitacijski kasnije. Pitam se kakav bi bio izgled nebeskog
svoda s povrine takvog planeta.
Jedna liica materije s neutronske zvijezde teila bi kao prosjeno
brdo - ako bismo drali komadi te materije i ispustili ga (teko da bi nam

to drugo i preostalo), taj komadi proao bi bez zapreke kroz Zemlju

poput kamena kroz zrak, izdubio bi kanal kroz itavu Zemlju i izaao van
na drugoj strani svijeta - moda ba u Kini. Ljudi tamo moda eu i
gledaju svoja posla, kada siuna gruda neutronske zvijezde isklizne iz
Zemlje, zalebdi koji trenutak i vraa se ponovo ispod povrine Zemlje,
razbijajui barem na taj nain svakidanju koloteinu. Ako bi komadi
materije neutronske zvijezde pao iz svemirskog prostora na Zemlju (koja
rotira oko svoje osi), ubadao bi opetovano rotirajuu Zemlju buei stotine
i tisue rupa sve dok trenje s unutranjosti naeg planeta ne bi zaustavilo
njegovo gibanje. Prije zaustavljanja, unutranjost naeg planeta bi moda
nakratko izgledala kao sir trapist sve dok podzemni tokovi stijenja i metala
ne bi zacijelili rane. Dobro je da se vei grumeni materije neutronskih
zvijezda ne pojavljuju na Zemlji. Ali mali grumeni se nalaze svugdje,
sablasna sila neutronske zvijezde pritajena je u jezgri svakog atoma,
skrivena u svakoj alici za aj i u svakom miu, u svakom udahu zraka, u
svakoj piti od jabuka. Neutronska zvijezda nas ui da potujemo
svakidanje predmete.
Vidjeli smo dakle da zvijezda poput Sunca zavrava svoje dane kao
crveni div, a zatim kao bijeli patuljak. Kolapsirajua zvijezda dva puta
masivnija od Sunca postat e supernova, a zatim neutronska zvijezda.
Masivniju zvijezdu koja nakon svoje faze supernove ostaje s masom od
recimo pet masa Sunca, oekuje jo neobinija sudbina - njena vlastita sila
gravitacije pretvorit e je u crnu jamu. Pretpostavimo da posjedujemo
maginu gravitacijsku mainu - stroj pomou kojeg moemo upravljati
gravitacijom Zemlje moda okretanjem brojanika. Prvotno je kazaljka na
poloaju od jedan g (1 g)63 i sve se ponaa na nain kako smo navikli.
ivotinje i biljke na Zemlji kao i ustroj naih graevina izvedene su i
namijenjene za iznos gravitacije od jedan g. Ukoliko bi sila gravitacije bila
mnogo manja, mogli bi postojati visoki tanki oblici bez opasnosti da se
prevrnu ili zdrobe pod vlastitom teinom. Ukoliko bi sila gravitacije bila
znatno vea, biljke, ivotinje i arhitektura morale bi biti niske, zbijene i
vrste da se ne slome. No ak i u osjetno jaem gravitacijskom polju,
svjetlost bi se gibala pravocrtno, kao to to i ini, naravno, u svakidanjem
ivotu.
Razmotrite jednu tipinu grupu zemaljskih bia. Kako smanjujemo
silu gravitacije, stvari postaju lake. Blizu vrijednosti g = 0 i najmanji
pokret dovodi do lebdjenja i prevrtanja naih prijatelja kroz zrak. Izliven
aj - ili bilo koja druga tekuina - poprima oblik titrajuih kuglica u zraku:

povrinska napetost tekuine nadvladava silu gravitacije. Loptice aja

nalaze se svuda. Ukoliko sada ponovo namjestimo kazaljku na jedan g,
proizvest emo kiu od aja. Kada malo poveamo silu gravitacije, recimo
na tri ili etiri g, svi postaju nepokretni: ak i micanje malog prsta zahtjeva
ogroman napor. Ljubazno emo pomaknuti nae prijatelje izvan domaaja
gravitacijske maine prije nego to postavimo kazaljku na jo vee iznose
sile gravitacije. Snop svjetlosti svjetiljke giba se potpuno pravocrtno
(barem koliko moemo gledanjem ustanoviti) pri nekoliko g, kao to to
ini i kod vrijednosti od nula g. Kod tisuu g, svjetlost se jo uvijek iri
pravocrtno, ali drvee je zgnjeeno i spljoteno: kod sto tisua g stijene se
mrve pod vlastitom teinom. Konano nita se ne moe odrati, preivjeti,
osim povlatenog promatraa eirske make. Kada se sila gravitacije
pribliava vrijednosti milijardu g, poinju se dogaati jo udnije stvari.
Snop svijetlosti koji je do sada bio uperen okomito u nebo, poinje se
savijati. Ekstremno jake gravitacijske akceleracije utjeu ak i na svijetlost.
Pri jo daljnjem poveanju sile gravitacije, privui emo svjetlost na tlo
pokraj nas. Sada je nestala i naa kozmika eirska maka; ostao je samo
njezin gravitacijski smijeak.
Ukoliko je gravitacijska sila dovoljno jaka, nita, pa ak ni svjetlost
ne moe izai napolje. Takvo mjesto se naziva crna jama. Zagonetno
indiferentna prema svojoj okolini ona predstavlja neku vrstu kozmike
eirske make. Kada gustoa i sile gravitacije postanu dakle dovoljno
visoke, crna jama zatreperi i iezne iz naeg vidokruga. Zato se i naziva
crna, ak se ni svjetlost ne moe osloboditi njenog stiska. Iznutra, budui
da je svjetlost tamo zarobljena, stvari mogu biti doista lijepo osvjetljene.
Premda je crna jama nevidljiva izvana, njena gravitacijska prisutnost moe
biti opipljiva. Ako prilikom meuzvjezdanog putovanja ne pripazite, moe
vam se dogoditi da vas nepovratno usie crna jama pri emu bi se vae
tijelo neprijatno rasteglo u dugu tanku nit. Ljevkasti prostor oko crne jame
bio bi prizor vrijedan spomena, ukoliko biste, dakako, nekim nevjerojatnim
sluajem preivjeli to putovanje.
Termonuklearne reakcije u unutranjosti Sunca podupiru vanjske
slojeve i odlau ve milijardama godina katastrofalni gravitacioni kolaps.
Kod bijelih patuljaka, tlak elektrona otkinutih iz atoma dri zvijezdu na
okupu spreavajui kolaps. Kod neutronskih zvijezda pritisak neutrona
suzbija silu gravitacije. No kod vremene zvijezde koja je nakon eksplozija
supernove i drugih estokih procesa ostala s masom veom od nekoliko
masa Sunca, ne postoje poznate sile koje bi sprijeile kolaps. Zvijezda se

stee do nevjerojatnih razmjera, rotira sve bre, postaje sve crvenija i

postaje nevidljiva. Zvijezda mase dvadeset sunaca stezat e se sve dok ne
poprimi dimenzije Los Angelesa s okolicom. Sila gravitacije raste do 1010
g i zvijezda sklizne kroz pukotinu to ju je sama stvorila u kontinuumu
prostora-vremena i nestaje iz naeg svemira. Postala je crna jama.
Prvi koji je razmiljao o crnim jamama bio je engleski astronom John
Mitchell, 1783. godine. Ideja o postojanju crnih jama bila je toliko bizarna
da je sve donedavna potpuno ignorirana. Tada su, na sveope iznenaenje,
iznenaenje i mnogih astronoma, naeni nagovjetaji da crne jame stvarno
postoje u svemiru. Atmosfera Zemlje ne proputa rentgenske zrake. Da bi
se ustanovilo da li astronomski objekti emitiraju na tako kratkim valnim
duinama, potrebno je da se izvan Zemljine atmosfere lansira teleskop za
rentgenske zrake. Prvi opservatorij za rentgensku astronomiju bio je plod
zadivljujueg meunarodnog pothvata, lansiran pomou amerike rakete
ispaljene s talijanske platforme u Indijskom oceanu nedaleko kenijske
obale, nazvan Uhuru, to na svahili jeziku znai sloboda. Satelit Uhuru
otkrio je 1971. godine neobino sjajan izvor rentgenskih zraka u zvijeu
Labuda (Cygnus), koji je treptao tisue puta u sekundi. Iz toga slijedi da je
izvor nazvan Cygnus X-1 vrlo malen. Bez obzira to prouzrokuje opaeno
titranje, informacija kada ukljuiti i iskljuiti cijeli izvor ne moe prijei s
jedne na drugu stranu Cyg X-1 bre od svjetlosti tj. 300.000 km/s. Prema
tome Cyg X-1 ne moe imati promjer vei od (300.000 km/s) x (1/1.000 s)
= 300 kilometara. Neto veliko poput asteroida je sjajan treptajui izvor
rentgenskog zraenja, vidljiv preko meuzvjezdanih dubina. to bi to
moglo biti? Cyg X-1 se nalazi tono na istom mjestu na nebeskom svodu
gdje je i jedan vrui plavi superdiv koji u vidljivoj svjetlosti pokazuje da
posjeduje bliskog masivnog, ali nevidljivog pratioca koji ga gravitacijski
prvo vue u jednom zatim u drugom smjeru. Masa pratioca iznosi oko
deset masa Sunca. Nije vjerojatno da je superdiv izvor rentgenskih zraka,
stoga je privlana pomisao identificirati izvor rentgenskih zraka s tim
nevidljivim pratiocem. No nevidljiv objekt s masom deset puta veom od
mase Sunca sabijen u volumen dimenzija asteroida moe hiti samo crna
jama. Rentgenske zrake se najvjerojatnije stvaraju trenjem u plinu i praini
usisnog lijevka oko Cyg X-1 koji sie svog susjeda superdiva. Druge
zvijezde V861 Scorpii. GX339-4, SS433 i Circinus X-2 su takoer mogue
crne jame. Izvor zraenja Cassiopeia A je ostatak supernove ija je
svjetlost trebala stii na Zemlju u sedamnaestom stoljeu kada je ivjelo
dosta astronoma. No niti jedan nije izvjestio o eksploziji. Moda se tamo,

kao to je predloio I. S. klovski, skriva crna jama koja je progutala

eksplodirajuu jezgru zvijezde i priguila oganj supernove. Teleskopi u
svemiru su sredstva za ispitivanje takvih krhotina i fragmentarnih podataka
koji bi mogli ui u trag legendarnoj crnoj jami.
Da bismo shvatili crne jame, moemo si pomoi razmiljajui o
zakrivljenom prostoru. Zamislite ravnu, fleksibilnu dvodimenzionalnu
povrinu pokrivenu mreom linija, poput komada elastinog milimetarskog
papira. Ukoliko bacimo na tu povrinu malu masu, povrina e se
deformirati ili nabrati. pekula e se kotrljati oko uleknua poput nekog
planeta oko Sunca. U toj interpretaciji s kojom nas je zaduio Einstein,
gravitacija predstavlja poremeaj u gradi prostora. U naem primjeru
vidimo kako se dvodimenzionalni prostor zbog prisustva mase iskrivljuje u
neku treu fizikalnu dimenziju. Pomislite da ivimo u trodimenzionalnom
svemiru, koji je lokalno deformiran prisustvom materije u neku etvrtu
dimenziju, a to ne moemo izravno zamijetiti. to je vea lokalna masa, to
je jaa lokalna sila gravitacije i izrazitija deformacija, poremeaj,
zakrivljenost prostora. U toj analogiji crna jama je neka vrsta jame bez dna.
to e se dogoditi ukoliko upadnete u nju? Gledano izvana trebalo bi vam
beskonano mnogo vremena da upadnete, jer bi se inilo da su se svi vai
satovi - mehaniki i bioloki - zaustavili. Ali s vaeg gledita, svi vai
satovi otkucavali bi normalno. Ukoliko bi na neki hipotetski nain mogli
preivjeti gravitacione plime i silan tok zraenja, ako bi crna jama rotirala
(to je vrlo vjerojatno), postoji mogunost da se pojavite u nekom drugom
dijelu vremensko-prostornog kontinuuma - negdje drugdje u prostoru,
negdje drugdje u vremenu. Takve crvotoine prostora, usporedbeno sline
onima u crvljivim jabukama, najozbiljnije su predloene iako jo niim
nije dokazano njihovo postojanje. Da li ti gravitacijski tuneli omoguuju
sistem nekovrsne meuzvjezdane ili meugalaktike podzemne eljeznice,
omoguuju nam da putujemo do nedostupnih mjesta mnogo bre nego to
bismo to bili u stanju na uobiajen nain? Da li crne jame mogu posluiti
kao vremenski strojevi, pomou kojih moemo putovati u daleku prolost
ili budunost? injenica da se o tim mogunostima raspravlja ak i
poluozbiljno pokazuje nam koliko nadrealistian moe biti svemir.
U najdubljem smislu mi smo djeca kozmosa. Sjetite se topline Sunca
koju osjeate na vaem licu za vedrog ljetnog dana; sjetite se kako je
opasno gledati izravno u Sunce. S udaljenosti od sto pedeset milijuna
kilometara uviamo njegovu snagu. to bi osjetili na njegovoj uzavreloj
sjajnoj povrini, ili uronjeni u srce njegove nuklearne vatre? Sunce nas

grije, hrani i omoguava nam da gledamo. Ono je oplodilo Zemlju. Ono

posjeduje snagu neprimjerenu ljudskom iskustvu. Ptice pozdravljaju Sunce
ujnom ekstazom. ak i neki jednostanini organizmi su u stanju plivati u
smjeru svjetlosti. Nai su preci oboavali Sunce,64 i pri tom nisu bili
nimalo budalasti. A ipak, Sunce je samo obina, ak osrednja zvijezda.
Ukoliko moramo oboavati neku silu koja je vea od nas, zar je besmisleno
da tujemo Sunce i zvijezde? U svakom astronomskom istraivanju je
sakrivena, katkada tako duboko da i sam istraiva nije svijestan njene
prisutnosti, jezgra strahopotovanja.
Galaktika je neistraeni kontinent koji vrvi egzotinim stanovnicima
zvjezdanih dimenzija. Proveli smo uvodno istraivanje i susreli smo se s
nekima od itelja. Drugi su pak bizarniji i od naih najneobuzdanijih
matanja. Primjeri istraivakih putovanja u prolost nae civilizacije,
podsjeaju, nas da su mnogi od najzanimljivijih stanovnika Galaktike
vjerojatno jo nepoznati i nepredvieni. Nedaleko nae galaktike Mlijeni
Put postoje gotovo sigurno planeti koji putuju oko zvijezda Magelanovih
oblaka i planeta zvijezda kuglastih skupova koji okruuju Mlijeni Put. S
takvih svijetova pucao bi nam vidik od kojeg bi nam zastao dah, ishod
galaktike na obzorju, ogromnog spiralnog oblika koji sadri etristo
milijardi zvjezdanih stanovnika, kolapsirajuih oblaka plina, planetarnih
sustava u nastanku, sjajnih superdivova, stabilnih zvijezda srednjih godina,
crvenih divova, bijelih patuljaka, planetarnih maglica, novih, supernova,
neutronskih zvijezda i crnih jama. S takvog svijeta bilo bi jasno, kao to to
i poinje biti jasno s naeg planeta, na koji je nain naa materija, na oblik
i dobar dio naih osobina, odreen dubokom vezom izmeu ivota i
kozmosa.

10.
RUB VJENOSTI
Ima jedna stvar, mutna oblija,
Roena prije Neba i Zemlje.
Tiha i prazna
Stoji osamljena i bez promjena,
Giba se i ne zamara se.
Sposobna je da bude majka svijeta.
Ne znam njeno ime
Stoga je nazivam Put,
Dajem mu privremeno ime Velik.
Bijui velik, opisan je zatim kao uzmiui.
Uzmiui, opisan je kao dalek
Dalek, opisan je kao vraajui.
Lao-ce, Tao Te ing(Kina,oko 600.g. prije n.e.)
Postoji jedan put u visinama, upadljiv na bistrom nebu, nazvan
Mlijeni Put, koji sjaji vlastitom svjetlou. Po njemu bogovi idu u
prebivalite velikog Gromovnika, njegove kraljevske dvore... Ovdje
imaju svoje domove slavni i moni stanovnici nebesa. To je podruje
neba koje se usuujem nazvati Palatin [Put] Velikog neba.
Ovidije, Metamorfoze (Rim, I. st.)
Neki nerazboriti ljudi izjavljuju da je neki Stvoritelj napravio svijet.
Uenje da je svijet stvoren je loe i treba ga odbaciti. Ukoliko je Bog
stvorio svijet, gdje se On nalazio prije stvaranja?... Na koji bi nain
Bog mogao stvoriti svijet bez sirovina? Ukoliko kaete da je On prvo
stvorio sirovine, a zatim svijet, suoit ete se s beskonanim nizom
stvaranja... Znajte da svijet nije stvoren ve je, kao i samo vrijeme,
bez poetka i kraja.
Mahapurana (Velika Legenda), Jinasena (Indija, IX. st.)
Prije deset ili dvadeset milijardi godina zbilo se neto - veliki prasak,
dogaaj kojim je zapoeo na svemir. Zato se to dogodilo najvea je tajna

za koju znamo. Posve je jasno da se to dogodilo. Sva materija i energija

koju sada nalazimo u svemiru bila je saeta u krajnje veliku gustou - neku
vrstu kozmikog jajeta koje nas podsjea na mitove o stvaranju svijeta
mnogih kultura - moda ak u bezdimenzionalnu matematiku toku. Ne
smijemo to shvatiti kao da je sva materija i energija bila zgusnuta u nekom
kutku dananjeg svemira, ve je cijeli svemir, materija i energija, te prostor
kojeg ispunjavaju, zauzimao vrlo malen volumen. Nije bilo mnogo
prostora za odvijanje dogaaja.
U toj titanskoj eksploziji, svemir je poeo irenje koje dosad nije
prestalo. Pogreno je opisivati ekspanziju svemira kao neku vrstu
mjehuria koji se gledano izvana iri. Po samoj prirodi stvari nita o emu
uope moemo skupiti saznanja, nije nikada bilo izvana. Bolje je
razmiljati o svemiru iznutra, zamiljenom s mreom linija koja prianja uz
pokretnu gradu prostora koji se iri jednoliko u svim smjerovima. Kako se
prostor rastezao, materija i energija su takoer ekspandirale i naglo je dolo
do hlaenja. Zraenje te kozmike vatrene lopte koje je tada, kao i danas,
ispunjavalo svemir, selilo se kroz spektar - od gama zraka do rentgenskih
zraka, do ultravioletnog svjetla: kroz dugin niz boja vidljivog spektra; u
infracrveno i radio podruje spektra. Ostaci zraenja te vatrene lopte,
pozadinsko kozmiko zraenje koje dolazi iz svih smjerova neba, i danas
se mogu ustanoviti uz pomo radio-teleskopa. Svemir je u svojim ranim
fazama bio bljetavo osvijetljen. Vremenom, graa prostora nastavila se
iriti, zraenje se hladilo i, gledano u obinoj vidljivoj svjetlosti, po prvi
put je prostor postao taman kao to je i danas.
Prvobitni svemir je bio ispunjen zraenjem i mnotvom materije,
prvo vodikom i helijem stvorenim iz elementarnih estica u gustoj
prvobitnoj vatrenoj lopti. Da se kojim sluajem netko tko bi mogao gledati
nalazio na licu mjesta, ne bi ba mnogo vidio. Tada su poeli rasti mali
depii plina, male nejednolikosti. Stvorili su se izdanci golemih
pauinastih oblaka plina, zdepaste naseobine koje su se sporo vrtile, stalno
poveavale sjaj, svaka od njih neka vrsta zvjerke koja e na kraju
sadravati sto milijardi svijetleih toaka. Stvorene su najvee zamjetljive
strukture u svemiru. Vidimo ih danas. Mi sami nastanjujemo neki zabaen
kutak jedne takve strukture. Nazivamo ih galaktikama.
Otprilike milijardu godina nakon velikog praska raspodjela materije
u svemiru postala je pomalo grudasta, moda zato jer sam veliki prasak
nije bio savreno jednolik. Materija je u tim grudama bila gue zbijena
nego drugdje. Njihova gravitacija privukla je znaajne koliine okolnog

plina, to su rastui oblaci vodika i helija predodreeni da postanu jata

galaktika. Dovoljna je vrlo mala poetna nejednolikost da bi se kasnije
stvorile znatne kondenzacije materije.
Nastavkom gravitacijskog kolapsa, prvobitne galaktike su se zbog
sauvanja momenta vrtnje poele bre okretati oko svoje osi. Neke su se
spljotile, steui se du osi rotacije, gdje gravitacijska sila nije
uravnoteena centrifugalnom. Tako su nastale prve spiralne galaktike,
poput velikih vatrometnih kotaa materije u otvorenom prostoru. Druge
protogalaktike sa slabijom silom gravitacije ili sporijom poetnom brzinom
rotacije, spljotile su se samo vrlo malo i postale eliptine galaktike.
Galaktike su svugdje u kozmosu vrlo nalik jedna drugoj, kao da su izlivene
iz nekoliko istih kalupa, naprosto zato jer su jednostavni zakoni prirode gravitacija i zakon sauvanja momenta vrtnje - isti u cijelom svemiru. Isti
oni fizikalni zakoni koji vrijede za tijela u padu, i klizaicu koja izvodi
piruete ovdje u zemaljskom mikrokozmosu, u makrokozmosu svemira
stvaraju galaktike.
Unutar tek roenih galaktika mnogo manji oblaci su doivljavali
takoer gravitacioni kolaps, unutarnje temperature postale su vrlo visoke,
zapoele su prve termonuklearne reakcije i upalile se prve zvijezde. Vrue,
masivne mlade zvijezde razvijale su se brzo, rasipnice koje su nemarno
troile svoju glavnicu vodikovog goriva da bi uskoro skonale svoje ivote
u sjajnim eksplozijama supernova, vraajui termonuklearni pepeo - helij,
ugljik, kisik i tee elemente - meuzvijezdanom plinu za slijedee tvorbe
zvijezda. Eksplozije supernova, tih masivnih ranih zvijezda, stvarale su
uzastopne udarne valove koji su se sudarali u okolnom plinu i sabijali
meugalaktiku sredinu te ubrzavali stvaranje jata galaktika. Gravitacija je
oportunistika, ona poveava ak i vrlo mala zgunjenja materije. Udarni
valovi supernova su vjerojatno pridonijeli saimanju materije svih
dimenzija. Zapoeo je ep razvoja svemira, jedna hijerarhija kondenzacije
materije iz plina velikog praska - jata galaktika, galaktike, zvijezde, planeti
i, konano, ivot i inteligencija sposobna da shvati poneto od elegantnog
procesa odgovornog za njeno porijeklo.
Danas svemir ispunjavaju jata galaktika. Neka su beznaajne,
nitavne nakupine nekoliko desetaka galaktika. Naa njeno nazvana
lokalna grupa, sadri samo dvije velike galaktike, obje spiralne: Mlijeni
Put i M31. Druga jata sadre goleme horde od tisua galaktika u
meusobnom gravitacijskom zagrljaju.
Nasluuje se da jato Virgo (koje se nalazi u zvijeu Virgo odnosno

Djevica) sadri desetke tisua galaktika.

U najveim razmjerima, nalazimo se u svemiru galaktika, moda
stotinu milijardi gizdavih primjera kozmikog graditeljstva i propasti s
jednako oevidnim redom i neredom: obine spiralne galaktike okrenute
pod raznim kutevima prema naoj doglednici (s plone strane vidimo
spiralne krakove, s bone vidimo sredinje pruge plina i praine u kojima
nastaju kraci); prekaste spiralne galaktike s rijekom plina, praine i
zvijezda koja protie kroz sredite povezujui spiralne krakove na
suprotnim stranama; velianstvene divovske eliptine galaktike koje sadre
nekoliko trilijuna zvijezda, a narasle su do tolike veliine jer su progutale i
sjedinile se s drugim galaktikama: obilje patuljastih eliptinih galaktika,
galaktikih komaraca, od kojih svaka sadri po nekoliko bijednih milijuna
sunaca: ogromno mnotvo tajanstvenih nepravilnih galaktika, znak da u
svijetu galaktika postoje podruja gdje je neto kobno polo krivim putem;
i galaktike koje krue jedna oko druge tako blizu da gravitacijska sila
pratioca savija njihove rubove, i u nekim sluajevima oblikuju se strujnice
plina i zvijezda, mostovi meu galaktikama.
U nekim jatima galaktike su nedvojbeno sferno simetriki
rasporeene; takva jata se uglavnom sastoji od eliptikih galaktika i u
njima esto dominira divovska eliptina galaktika, vjerojatno galaktiki
kanibal. Druga jata, daleko nepravilnije geometrije, sadre mnogo vie
spiralnih i nepravilnih galaktika. Sudari galaktika naruuju oblik prvotnog
sfernog jata i mogu, takoer, i doprinijeti stvaranju spiralnih i nepravilnih
galaktika iz eliptinih. Oblici i mnotvo galaktika priaju nam priu o
dogaajima u davnini koji su se odvijali u prostornim dimenzijama
najveih moguih razmjera, priu koju tek zapoinjemo itati.
Razvoj brzih kompjutora omoguuje numerike eksperimente
zajednikog gibanja tisua ili desetina tisua toaka od kojih svaka
predstavlja jednu zvijezdu, svaka pod gravitacijskim utjecajem svih ostalih
toaka. U nekim sluajevima u galaktici koja je ve spljotena u disk,
stvaraju se spiralni kraci sami od sebe. Sluajno se moe i sudarom stvoriti
spiralni krak, bliskim gravitacijskim susretom dviju galaktika, od kojih je,
naravno, svaka sastavljena od milijardi zvijezda. Plin i praina, koji su
difuzno rasporeeni u takvim galaktikama, sudarit e se i zagrijati. No,
kada se dvije galaktike sudaraju, zvijezde bez napora prolaze jedna mimo
druge, kao sama kroz roj pela, budui se galaktika sastoji uglavnom od
niega, odnosno udaljenost meu zvijezdama je golema. Unato tome
oblik galaktika se moe ozbiljno poremetiti:" izravni nalet jedne galaktike

na drugu moe prouzroiti da dio zvijezda iscuri u meugalaktiki prostor,

da opustoi galaktiku. Kada se mala galaktika frontalno sudari s veom,
nastaje jedna od najljupkijih, rijetkih, nepravilnih galaktika, prstenasta
galaktika, iji je prsten debljine nekoliko tisua svjetlosnih godina smjeten
na barunastu pozadinu meugalaktikog prostora. To su krugovi u
galaktikom ribnjaku, privremena konfiguracija rastepenih zvijezda,
galaktika kojoj je izbijen sredinji dio.
Galaktiki mjehuri nepravilnih struktura, kraci spiralnih galaktika i
torusi prstenastih galaktika postoje samo u nekoliko kadrova kozmikog
filma. Nae shvaanje galaktika kao nepromjenjivih, vrstih tijela je
pogreno. One su zapravo fluidne strukture od sto milijardi zvjezdanih
sastojaka. Galaktiku moemo usporediti s ovjekom, on je zbroj sto
bilijuna stanica koje su u stanju neprekidnog spajanja i raspadanja, i vie je
od pukog zbroja svojih dijelova.
Broj samoubojstava meu galaktikama je velik. Neki bliski primjeri
udaljeni na desetke ili stotine milijuna godina svjetlosti, snani su izvori
rentgenskih zraka, infracrvenog zraenja i radio-valova, posjeduju
ekstremno sjajne jezgre i mijenjaju sjaj s periodom od nekoliko tjedana.
Neke galaktike pokazuju mlazeve zraenja iz perjanica dugih tisue
svjetlosnih godina i diskove praine u kaotinom stanju. To su galaktike
koje razaraju same sebe. Sumnja se da se u jezgrama divovskih eliptinih
galaktika kao to su NGC 6251 i M87 nalaze crne jame masa milijun do
milijardu puta veih od mase Sunca. Unutar M87 nalazi se neto vrlo
masivno, vrlo gusto i vrlo maleno, to kuca i prede - u podruju manjem od
Suneva sustava. Posrijedi je crna jama. Na udaljenosti od milijardu
svjetlosnih godina nalaze se jo goropadniji predmeti, kvazari, koji moda
predstavljaju kolosalne eksplozije mladih galaktika, najee dogaaje u
povijesti svemira osim velikog praska.
Rije kvazar potekla je od engleske kratice quasar za kvazi-stelarni
izvor radio zraenja (quasi stellar radio source). Nakon to je uoeno da
svi ti objekti nisu snani izvori radio-zraenja, nazvani su QSO, quasi
stellar objects (kvazi zvjezdani objekti). Meutim ve se udomaio izraz
kvazar. Budui da izgledaju zvjezdoliko, bila je prirodna pomisao da se
radi o zvijezdama nae galaktike. Ali spektroskopska opaanja njihovog
crvenog pomaka (vidi dalje) ukazuju da se najvjerojatnije nalaze na
ogromnim udaljenostima. Izgleda da osjetno sudjeluju u irenju svemira,
neki se udaljuju od nas brzinama veim od devedeset posto brzine
svjetlosti. Ukoliko su vrlo udaljeni, moraju stvarno biti enormno sjajni da

bi uope bili vidljivi na takvim udaljenostima; neki su tako sjajni kao da

istovremeno eksplodira tisuu supernova. Ba kao kod izvora rentgenskih
zraka Cyg X-1, brze promjene sjaja ukazuju da je izvor ogranien na vrlo
mali volumen, u ovom sluaju prostor manji od Suneva sustava. Za
ogroman izljev energije iz kvazara mora biti odgovoran neki znaajan
proces. Meu predloenim objanjenjima su slijedea: (1) kvazari su
monstruozne verzije pulsara s brzorotirajuom supermasivnom jezgrom s
jakim magnetskim poljem; (2) kvazari su posljedica viestrukih sudara
milijuna zvijezda gusto naslaganih u galaktikoj jezgri, pri emu se
otkidaju vanjski slojevi zvijezda te su naem izravnom pogledu izloene
unutranjosti masivnih zvijezda temperatura od milijardu stupnjeva; (3)
srodna ideja po kojoj su kvazari galaktike s tako gusto nabijenim
zvijezdama da eksplozija jedne supernove raznosi vanjske slojeve oblinje
druge zvijezde, koja tada sama postaje supernova, i na taj nain se iri
svojevrsna zvjezdana lanana reakcija; (4) kvazar crpi snagu iz estoke
anihilacije materije i antimaterije koja je na neki nain opstala do danas;
(5) kvazar je energija osloboena kada plin, praina i zvijezde upadaju u
golemu crnu jamu koja se nalazi u jezgri takve galaktike, a ta crna jama je
moda stvorena dugotrajnim procesom sudara i stapanja manjih crnih
jama; (6) kvazari su bijele jame, suprotna strana crnih jama, ponovno
izvorite materije koja ulazi u mnotvo crnih jama u drugim dijelovima
svemira, ili ak u drugim svemirima.
Razmatrajui kvazare suoavamo se sa dubokim tajnama. Ma koji
bio uzrok pojave kvazara, jedna stvar je jasna: takav estok dogaaj mora
imati za posljedicu neizrecivo pustoenje. Kod svake eksplozije kvazara
posve se moda razaraju milijuni svjetova, neki od njih sa ivotom i
inteligencijom koja shvaa to se dogaa. Istraivanje galaktika otkriva
univerzalan red i ljepotu. Isto tako nam pokazuje kaotinu estinu
nesluenih razmjera. Znaajno je da ivimo u svemiru koji omoguuje
pojavu ivota. Isto tako znaajno je da ivimo u svemiru koji razara
galaktike, zvijezde i svjetove. Izgleda da univerzum nije dobrostiv niti
neprijateljski, ve samo ravnoduan prema namjerama takvih siunih
kreatura kao to smo mi.
ak i galaktika koja se naizgled tako pristojno ponaa kao Mlijeni
Put, takoer je uskomeana. Radio-opaanja pokazuju dva enormna oblaka
vodikovog plina dovoljno velika da se stvore milijuni sunaca koji izlijeu
iz galaktike jezgre kao da u njoj svako malo nastaju blage eksplozije.
Astronomski opservatorij visokoenergetskog zraenja koji se nalazi u stazi

oko Zemlje ustanovio je da je jezgra galaktike snaan izvor stanovite

spektralne linije u podruju gama zraka to je u skladu s hipotezom da je
tamo skrivena masivna crna jama. Galaktike kao to je Mlijeni Put
vjerojatno predstavljaju staloeno srednje doba u neprekidnom razvojnom
nizu ije su etape kvazari i eksplodirajue galaktike u njihovoj estokoj
mladosti: jer, kvazari su toliko udaljeni da ih sada vidimo u njihovoj
mladosti, onakve kakvi su bili prije milijarde godina.
Zvijezde Mlijenog Puta gibaju se sustavnim skladom. Kuglasti
skupovi rone kroz galaktiki disk i izlaze napolje na drugoj strani gdje se
usporavaju, mijenjaju smjer gibanja i huje ponovo natrag. Kad bismo na
nekom ubrzanom filmu mogli slijediti gibanje pojedinanih zvijezda koje
skakuu oko galaktike ravnine, podsjetile bi nas na skakutanje kukuruznih
kokica pri peenju. Do sada nismo nikada opazili da bi neka galaktika
bitno promijenila svoj oblik, samo zato jer je to dugotrajan proces.
Mlijeni Put se okrene jednom oko svoje osi svakih etvrt milijarde
godina. Ukoliko bismo mogli ubrzati rotaciju, vidjeli bismo da je galaktika
dinamina, gotovo organska jedinka, na izvjestan nain usporediva s nekim
mnogostaninim organizmom. Ma koja astronomska fotografija neke
galaktike koju nainimo, samo je sadanji snimak jednog stadija njenog
tromog gibanja i razvoja.65 Unutarnje podruje galaktike rotira kao kruto
tijelo. Ali vanjski dijelovi, isto kao i planeti oko Sunca u skladu s
Keplerovim treim zakonom, rotiraju to sporije to su udaljeniji od
sredita. Krakovi tee da se obaviju oko jezgre u sve guim i guim
spiralama, plin i praina se skupljaju u spiralnim obrisima vee gustoe te
su poprite stvaranja mladih, vruih, svijetlih zvijezda koje ocrtavaju same
spiralne krakove. Te zvijezde sjaje desetak milijuna godina, razdoblje koje
je samo pet posto vremena potrebnog za jednu galaktiku rotaciju.
Meutim, kada izgore zvijezde koje obiljeavaju neki spiralni krak,
stvaraju se tik do njih nove zvijezde i pridruene maglice, pa spiralni
uzorak ostaje. Zvijezde koje ocrtavaju spiralne krakove ne preive niti
jednu jedinu galaktiku rotaciju, ostaje samo spiralni uzorak.
Brzina gibanja neke zvijezde oko sredita galaktike openito se ne
podudara s brzinom gibanja spiralnog obrisa. Sunce se esto nalazilo
unutar i izvan spiralnih krakova za vrijeme svojih dosadanjih dvadesetak
obilazaka oko sredita Mlijenog Puta, brzinom od dvjesto kilometara na
sekundu, (otprilike milijun kilometara na sat). U prosjeku se Sunce i
planeti zadravaju etrdeset milijuna godina u nekom spiralnom kraku, a
osamdeset milijuna godina izvan krakova, zatim drugih etrdeset milijuna

unutar i tako dalje. Spiralni kraci ocrtavaju podruje gdje se stvara

posljednji narataj novoizleglih zvijezda, ali ne i podruje gdje se nalaze
sredovjene zvijezde poput Sunca. U ovom sadanjem razdoblju mi ivimo
izmeu spiralnih krakova.
Razumljivo je da su periodini prolasci Sunevog sistema kroz
spiralne krakove mogli imati znaajne posljedice po nas. Prije deset
milijuna godina Sunce je izalo iz odreenog podruja Orionovog
spiralnog kraka (zvanog Orionov pojas), koje se sada nalazi na udaljenosti
neto manjoj od tisuu svjetlosnih godina. (Unutar Orionovog kraka nalazi
se Sagittariusov, Strijelev krak, izvan Orionovog kraka prema periferiji
galaktike nalazi se Perzejev krak). Kada Sunce prolazi kroz neki spiralni
krak, postoji vea vjerojatnost da uroni u plinovite maglice i oblake
meuzvijezdane praine i susretne objekte mase manje od zvijezde.
Postavljena je hipoteza da bi vanija ledena doba, koja se ponavljaju
otprilike svakih sto milijuna godina, mogla biti posljedica prisustva
meuzvjezdane materije izmeu Sunca i Zemlje. W. Napier i S. Clube
predloili su da je odreen broj planetnih satelita, asteroida, kometa i
prstena oko planeta Sunevog sustava nekad slobodno lutao
meuzvjezdanim prostorom sve dok nisu zahvaeni prilikom prolaska
Sunca kroz Orionov spiralni krak. To je svakako zanimljiva zamisao, iako
nije vrlo vjerojatna. No, ona se moe ispitati. Sve to je potrebno jest da
pribavimo uzorak recimo s Fobosa ili nekog kometa i ispitamo njegove
izotope magnezija. Relativan odnos koliina izotopa magnezija (koji svi
posjeduju isti broj protona, ali razliite brojeve neutrona) ovisi o tonom
slijedu dogaaja zvjezdanih nukleosinteza, ukljuujui datiranje bliskih
eksplozija supernova koje su proizvele odreeni uzorak magnezija. U
raznim zakutcima galaktike mora da su se odvijali razliiti nizovi dogaaja
i trebao bi sada biti prisutan drukiji odnos koliine raznih izotopa
magnezija.
Jedna obina prirodna pojava nazvana Dopplerov efekt omoguila je
otkrie velikog praska i udaljavanja galaktika. Poznata nam je iz podruja
fizike zvuka. Neki voza automobila, koji brzo vozi pokraj nas, trubi. U
automobilu voza uje jednoliko trubljenje odreene visine zvuka. Ali
izvan automobila, mi zamijeujemo karakteristinu promjenu visine tona.
Za nas, zvuk trube se mijenja od viih frekvencija prema niima. Trkai
automobil koji vozi brzinom od dvjesto kilometara na sat juri skoro
jednom petinom brzine zvuka. Zvuk je slijed valova u zraku, on ima brijeg
i dol. to su valovi blie jedan drugome, to je vea frekvencija ili vea

visina tona; to su valovi meusobno udaljeniji, to je manja visina tona.

Ukoliko automobil juri od nas, s naeg gledita rastee zvune valove k
niim visinama tona i proizvodi karakteristian zvuk svima dobro poznat.
Ukoliko automobil juri prema nama, zvuni valovi su stijenjeni,
frekvencija se povea i ujemo uzlazno zavijanje. Ako nam je poznata
visina tona trube kada automobil miruje, iz promjene visine zvuka mogli
bismo ak i zavezanih oiju odrediti brzinu automobila.
Svjetlost je takoer val. Za razliku od zvuka ona savreno dobro
putuje kroz vakuum. Dopplerov efekt je ovdje isto tako djelotvoran.
Ukoliko bi umjesto zvuka automobil iz nekog razloga emitirao u smjeru
naprijed i nazad snop jednobojne, na primjer, ute svjetlosti, prilikom
pribliavanja automobila frekvencija svjetlosti bi se neznatno poveala, a
neznatno smanjila kada bi se automobil udaljavao. Kod obinih brzina taj
efekt ne bi bio zamjetljiv. Meutim, ukoliko bi se automobil gibao brzinom
koja je osjetni dio brzine svjetlosti, opazili bismo da se boja svjetlosti
mijenja prema viim frekvencijama, to jest, prema plavoj kada nam se
automobil pribliuje, a prema niim frekvencijama, to jest prema crvenoj
boji kada se udaljuje. Kod objekta koji nam se pribliava vrlo velikom
brzinom, zamjeujemo da su emitirane spektralne linije pomaknute prema
plavom. Objekt koji se od nas udaljuje vrlo velikom brzinom, pokazuje
crveni pomak svojih spektralnih linija.66 Upravo taj crveni pomak, opaen
kod spektralnih linija udaljenih galaktika, protumaen je kao Dopplerov
efekt i predstavlja klju za kozmologiju.
Poetkom ovog stoljea graen je na Mount Wilsonu pod tada jo
nezagaenim nebom Los Angelesa najvei teleskop svijeta koji je pobrao
slavu otkria crvenog pomaka udaljenih galaktika. Veliki dijelovi
teleskopa morali su se tegliti na vrh brda, posao koji su obavljale mazge.
Jedan mladi goni mazgi, Milton Humason, pomagao je pri prevozu
mehanike i optike opreme astronoma, ininjera i dostojanstvenika na vrh
brda. Humason bi predvodio karavanu mazgi jaui na konju, a njegov
bijeli terijer stajao je neposredno iza sedla i drao se prednjim apama za
njegova ramena. Bio je vjetropir, odlian kockar i igra biljara i, kako se u
ono doba govorilo, osobito paljiv prema enama. U obaveznom
kolovanju zavrio je samo osam razreda. No, bio je pametan, znatieljan i
posebno se raspitivao o opremi koju je tegobno odvozio na vrh brda.
Humason se druio s kerkom jednog od opservatorijskih ininjera kojemu
nije bilo osobito drago da se njegova ki vida s mladiem koji nema veih
ambicija osim da bude goni mazgi. Stoga je Humason preuzimao razne

povremene poslove na opservatoriju - bio je asistent elektriara, vratar,

ribao podove u zgradi teleskopa u izgradnji kojeg je sudjelovao. Pria kae
da se jedne veeri noni asistent teleskopa razbolio i Humasona su upitali
moe li uskoiti. Pokazao je takvu vjetinu i paljivo rukovanje
instrumentima da je uskoro postavljen za stalnog operatera teleskopa i
opaakog pomonika.
Nakon prvog svjetskog rata na Mount Wilson je stigao ovjek koji e
uskoro postati slavan, Edwin Hubble - brilijantan, uglaen, vrlo drutven i
izvan astronomske zajednice, s engleskim akcentom steenim za samo
jednu godinu boravka u Oxfordu. Hubble je donio konani dokaz da su
spiralne maglice zapravo svemirski otoci, udaljene nakupine ogromnog
broja zvijezda, sline naoj galaktici; odredio je zvjezdanu standardnu
svijeu potrebnu da se izmjeri udaljenost galaktika. Hubble i Humason su
se izvanredno slagali, pomalo udan par, ali koji je skladno suraivao na
dalekozoru. Slijedei primjer astronoma V. M. Sliphera s Lowell
opservatorija, zapoeli su mjerenja spektra udaljenih galaktika. Uskoro je
postalo jasno da je Humason u stanju snimiti visokokvalitetne spektre
udaljenih galaktika bolje od bilo kojeg profesionalnog astronoma na
svijetu. Postao je stalni namjetenik Mount Wilson opservatorija i nauio
mnogo o znanstvenim temeljima svog rada, a umro je duboko potovan od
astronomske zajednice.
Sjaj bilo koje galaktike je zbroj svjetlosti milijarde zvijezda koje je
sainjavaju. Zvjezdano zraenje odreene frekvencije, odnosno boje,
apsorbiraju atomi vanjskih slojeva samih zvijezda. Pomou tih
apsorpcionih spektralnih linija ustanovljujemo da zvijezde udaljene
milijune svjetlosnih godina imaju isti kemijski sastav kao i nae Sunce i
bliske zvijezde. Humason i Hubble ustanovili su, na svoje zaprepatenje,
da su spektri svih udaljenih galaktika pomaknuti prema crvenom i, jo
udnije, to je galaktika udaljenija, to je vei crveni pomak njenih
spektralnih linija.
Najoitije objanjenje crvenog pomaka je Dopplerov efekt: galaktike
se udaljuju od nas, to je neka galaktika udaljenija, to je vea njena brzina
udaljavanja. Ali zato bi galaktike trebale bjeati od nas? Da li postoji
neto posebno u naem poloaju u svemiru, kao da je Mlijeni Put poinio
neki uvredljiv, nepaljiv in u drutvenom ivotu galaktika? inilo se
mnogo vjerojatnijim da se cijeli svemir iri, nosei sa sobom galaktike.
Postalo je postepeno jasno da su Humason i Hubble otkrili veliki prasak ako ne i sam poetak svemira, onda barem njegovo najnovije otjelovljenje.

Gotovo cijela suvremena kozmologija - a posebno zamisao o svemiru

koji se iri te veliki prasak - temelji se na ideji da je crveni pomak
udaljenih galaktika u stvari Dopplerov efekt, da je posljedica udaljavanja.
Meutim, postoje i druge vrste crvenog pomaka u prirodi. Na primjer,
gravitacijski crveni pomak svjetlosti prilikom naputanja izvora snanog
gravitacijskog polja, kad ona mora izvriti toliki rad da gubi energiju, to
udaljeni opaa zamjeuje kao pomak emitirane svjetlosti prema duim
valnim duinama i crvenijim bojama. Poto smatramo da u sreditima
nekih galaktika postoje moda masivne crne jame, i to bi bilo razumljivo
objanjenje za crvene pomake tih galaktika. Meutim, odreene uoene
spektralne linije su karakteristine za vrlo rijedak, difuzni plin, a ne za
silno visoke gustoe koje oekujemo u okolini crnih jama. Crveni pomak
bi mogao biti i Dopplerov efekt koji nije posljedica opeg irenja svemira,
ve neke umjerenije i lokalnije galaktike eksplozije. Ali tada bismo i
zapazili da se isti broj fragmenata eksplozije giba prema nama kao to se
giba i od nas, isti broj plavih pomaka kao i crvenih pomaka. Ono to
stvarno opaamo, gotovo su iskljuivo crveni pomaci, bez obzira na kojoj
udaljenosti izvan Lokalne grupe se nalaze objekti u koje smo usmjerili
svoje teleskope.
Meu nekim astronomima ipak je prisutan crv sumnje da nije sve u
redu s dedukcijom od crvenih pomaka preko Dopplerovog efekta pa do
ireeg svemira. Astronom Halton Arp pronaao je zagonetne i zapanjujue
primjere galaktike i kvazara, ili par galaktika koji, naizgled fiziki
povezani, imaju vrlo razliite crvene pomake. U nekim sluajevima ini se
da postoji most sastavljen od plina, praine i zvijezda koji ih povezuje.
Ukoliko crveni pomak nastaje irenjem svemira, bitno razliiti crveni
pomaci upuuju na bitno razliite udaljenosti. No dvije galaktike koje su u
meusobnoj fizikoj vezi, ne mogu biti vrlo udaljene jedna od druge - u
nekim sluajevima, sudei po crvenom pomaku ak i milijarde svjetlosnih
godina. Drugi astronomi kau da je to pridruivanje ipak isto sluajne
prirode: da se, na primjer, neka bliska sjajna galaktika i mnogo udaljeniji
kvazar, sluajno nalaze jedan uz drugo i imaju vrlo razliite crvene pomake
i brzine udaljavanja, odnosno nisu stvarno povezani. Takvo statistiko
povezivanje se sluajno mora tu i tamo dogoditi. Vodi se rasprava o pitanju
da li je broj koincidencija vei nego to bi se oekivalo ako se radi o
sluajnosti. Arp ukazuje i na druge sluajeve gdje je galaktika s malim
crvenim pomakom okruena s dva kvazara velikog i gotovo identinog
crvenog pomaka. On smatra da se ti kvazari ne nalaze na kozmolokim

udaljenostima ve se izbacuju na lijevo i na desno od oblinje sredinje

galaktike, te da su veliki crveni pomaci posljedica nekog do sada jo
nerazjanjenog mehanizma. Protivnici takvog miljenja nas uvjeravaju u
sluajno povezivanje i zagovaraju konvencionalno Hubble-Humasonovo
tumaenje crvenih pomaka. Ukoliko bi Arp bio u pravu, mnogi egzotini
mehanizmi, predloeni da bi se objasnili izvori energije udaljenih kvazara lanane eksplozije supernova, supermasivne crne jame i slino, bili bi
nepotrebni. Meutim, bit e potreban neki drugi egzotini mehanizam da bi
se objasnilo crvene pomake. U svakom sluaju, neto se vrlo udnoga
zbiva u dubinama prostora.
Tumaenje crvenog pomaka galaktika Dopplerovim efektom nije
jedini dokaz velikog praska. Nezavisan i sasvim uvjerljiv dokaz prua i
kozmiko pozadinsko zraenje crnog tijela, slabo, postojano radio-zraenje
koje dolazi jednoliko iz svih smjerova u kozmosu, intenziteta kojeg upravo
oekujemo u nae vrijeme od ve bitno oslabljenog zraenja velikog
praska. No, i ovdje se javlja neto zagonetno. Opaanja pomou osjetljive
radio-antene provedene izvan najguih slojeva atmosfere, avionom tipa
U-2, pokazala su da je u prvoj aproksimaciji pozadinsko zraenje jednako
intenzivno u svim smjerovima, to bi znailo da se vatrena lopta velikog
praska irila posve jednoliko, praizvor svemira vrlo je odreene simetrije.
Ali ukoliko se istrai preciznije, pozadinsko zraenje otkriva da nije
savreno simetrino. Postoji malo odstupanje od simetrije koje se moe
objasniti ukoliko cijeli Mlijeni Put (a vjerojatno i drugi lanovi Lokalne
grupe) jure prema jatu galaktika Virgo brzinom od esto kilometara u
sekundi. Tom brzinom dostii emo to jato za kojih deset milijardi godina,
i tada e vangalaktika astronomija biti mnogo jednostavnija. Jato Virgo je
naime najbogatija poznata zbirka galaktika, nabijena spiralnim, eliptikim i
nepravilnim galaktikama, krinja dragulja na nebu. Zato bismo mi hitali
prema jatu Virgo? George Smoot i njegovi kolege, koji su provodili ta
visinska opaanja, predlau kao objanjenje, da sredite velikog jata Virgo
gravitacijski privlai Mlijeni Put; da to jato ima mnogo vie galaktika
nego to je do sada otkriveno, dapae da je to jato goleme veliine, da se
protee u prostoru jednu do dvije milijarde godina svjetlosti.
Vidljiv svemir protee se samo do nekoliko desetaka milijardi
svjetlosnih godina u promjeru i, ukoliko postoji golemo superjato u grupi
Virgo (Djevice), moda postoje i druga takova superjata na mnogo veim
udaljenostima pa ih je odgovarajue tee pronai. U ivotnom vijeku
svemira oito nije bilo dovoljno vremena da bi se iz neke poetne

gravitacijske nejednolikosti prikupila tolika masa kakva se, izgleda, sada

nalazi u superjatu Virgo. Stoga Smoot dolazi u iskuenje da zakljui kako
je veliki prasak bio mnogo manje jednolik, nego li to ukazuju njegova
druga opaanja, to jest, da je prvobitna raspodjela materije u svemiru bila
vrlo grudasta. (Odreena, mala nehomogenost se i treba oekivati, a ak je
i potrebna da bi se shvatila kondenzacija galaktika; no nejednolikost
takvog razmjera je iznenaenje.). Moda se taj paradoks moe razrijeiti
tako da zamislimo dva ili vie gotovo istodobna velika praska.
Ukoliko je opa slika jednog ireeg svemira i velikog praska
ispravna, moramo se suoiti s jo teim pitanjima. Kakvi su bili uvjeti za
vrijeme velikog praska? to se dogodilo prije toga? Da li je postojao,
siuan svemir lien sve materije, a onda se materija naglo stvorila iz
niega? Kako se to dogaa? U mnogim kulturama je uobiajen odgovor da
je bog stvorio univerzum iz niega. To je samo odlaganje odgovora.
elimo li hrabro dalje istraivati to pitanje, moramo se, dakako, kao
slijedee zapitati: odakle dolazi bog? Zakljuimo li da se na to ne moe
dati odgovor, zato ne utedimo jedan korak i odluimo da je porijeklo
svemira pitanje bez odgovora. Ali ako kaemo da bog postoji oduvijek,
zato ne preskoimo taj korak i zakljuimo da je svemir postojao oduvijek?
Svaka kultura ima svoj mit o svijetu prije ina stvaranja i mit o
stvaranju svijeta, esto spajanjem bogova ili izlaskom iz kozmikog jajeta.
Obino se naivno zamilja da svemir slijedi ljudski ili ivotinjski uzor.
Uzmimo, na primjer, pet malih ulomaka iz takvih mitova razliitih
stupnjeva profinjenosti iz pacifikog bazena:
U samom poetku sve je bilo uronjeno u trajnu tamu: no je
pritiskala sve kao neprodorna gutara.
Mit o Velikom Ocu naroda
Aranda u sredinjoj Australiji
Sve bijae neizvjesnost, sve je spokojno, sve bijae u tiini, sve
nepokretno i mirno, a prostranstvo neba bijae prazno.
Popel Vuh, Quiche Maya Indijanaca
Na Arean sjedio je sam u prostoru poput oblaka koji lebdi u nitavilu.
Nije spavao, jer nije bilo sna; nije bio gladan, jer jo nije bilo gladi.

Ostao je tako dugo vremena, dok mu nije pala na um jedna zamisao.

Rekao je sam sebi: Napravit u jednu stvar.
Mit iz Maianae, Gilbertovo otoje
Prvo je bilo veliko kozmiko jaje. Unutar jajeta bio je kaos, u kaosu
je plutao P'an Ku, Nerazvijeni, boanski Embrio. Pan Ku se izlegao
iz jajeta, bio je etiri puta vei od bilo kojeg ovjeka danas, u ruci je
drao eki i dlijeto pomou kojih je oblikovao svijet.
Mitovi o P'an Kuu, Kina (oko III. st.)
Prije nego to su nebo i zemlja poprimili oblik, sve je bilo
neodreeno i bezoblino... Ono to je bilo prozirno i lagano strujalo
je prema gore da bi postalo nebo, dok se ono to je bilo teko i
blatnjavo skrutilo, da bi postalo zemlja. istoj i njenoj stvari je bilo
vrlo lako da se skupi, dok se gusta. blatnjava tvar vrlo teko skrutila.
Stoga je nebo dovreno prvo, a zemlja tek kasnije poprimila svoj
oblik. Kada su se nebo i zemlja spojili u praznom prostoru, a sve je
bila suta jednostavnost, tada su. a da nisu stvorene, stvari postale.
To je bilo Veliko Jedinstvo. Sve stvari su potjecale iz tog Jedinstva,
ali svaka postade razliita...
Huai-nan Cu, Kina. (oko I.st. prije n.e.)
Ti mitovi su priznanje ljudske smjelosti. Glavna razlika izmeu njih i
naeg dananjeg znanstvenog mita o velikom prasku jest ta, da znanost
sama sebe preispituje i da moemo izvoditi pokuse i opaanja u cilju
provjere naih ideja. Ali unato tome, te druge prie o stvaranju zasluuju
nae najdublje potovanje.
Svako ljudsko bie raduje se injenici da postoje ciklusi u prirodi.
Ali kako, mislili su stari, mogu postojati ciklusi ukoliko ih bogovi ne ele?
A ako postoje ciklusi mjereni ljudskim mjerilom, godinama, ne bi li mogli
postojati ciklusi mjereni mjerilom bogova, eonima. Hindu religija je jedina
od velikih svjetskih vjera posveena ideji da sam kozmos prolazi kroz
golem, zapravo beskonaan broj smrti i ponovnih roenja. To je jedina
religija u kojoj vremenska skala odgovara, dakako posve sluajno, skali
moderne znanstvene kozmologije. Njeni ciklusi kreu se od naeg dana i
noi pa sve do dana i noi Brahme koji iznosi 8,64 milijarde godina, to je

vie od starosti Zemlje ili Sunca, a otprilike polovina vremena proteklog od

velikog praska. A postoje jo i mnogo dulje vremenske skale.
Postoji duboka i privlana predodba po kojoj univerzum nije nita
drugo ve san boga koji se nakon stotinu Brahma godina raspline u san bez
snova. Univerzum se raspline zajedno s njim - sve dok nakon drugog
Brahma stoljea, on ne ivne, ponovo se sastavi i ponovo zapoinje sanjati
svoj veliki kozmiki san. U meuvremenu, drugdje postoji beskonaan
broj drugih univerzuma, svaki sa svojim bogom koji sanja svoj kozmiki
san. Te velike ideje su pomijeane s drugima, moda jo veima. Kae se
da ljudi, moda, nisu snovi bogova, ve da su bogovi snovi ljudi.
U Indiji potuju mnoge bogove i svaki bog ima mnoga oblija.
Bronce Cola izlivene u jedanaestom stoljeu, prikazuju meu inim
nekoliko razliitih inkarnacija boga ive. Najelegantnija i najuzvienija od
njih je prikaz stvaranja svemira na poetku svakog kozmikog ciklusa,
motiv poznat kao kozmiki ples ive. Bog, koji se u ovom objavljivanju
naziva Nataraja, Kralj plesa, ima etiri ruke. U gornjoj desnoj ruci dri
bubanj iji zvukovi predstavljaju zvuk stvaranja. Iz lijeve gornje ruke
izvire jeziac plamena, opomena da e svemir, upravo stvoren, za milijarde
godina biti posve razoren.
Volim zamiljati te dubokoumne i ljupke slike kao neku vrstu
predosjeanja modernih astronomskih ideja.67 Vrlo je vjerojatno da se
svemir irio od velikog praska do danas, ali to ne znai da e zauvijek
nastaviti irenje. irenje se postepeno moe usporavati, stati i promijeniti
smjer. Ako se u svemiru nalazi manje od odreene kritine koliine
materije, gravitacija udaljavajuih galaktika nee biti dovoljna da zaustavi
irenje i - svemir e se iriti zauvijek. Ali ukoliko postoji vie materije
nego to je trenutno moemo opaziti - recimo sakrivene u crnim jamama ili
u vruem, ali nevidljivom plinu meu galaktikama - tada e svemir biti
gravitacijski vezan i sudjelovat e u slijedu ciklusa, posve u skladu s
indijskom mitologijom; irenje nakon kojeg slijedi stezanje, univerzum za
univerzumom, kozmos bez kraja. Ukoliko ivimo u takvom kucajuem
svemiru, tada veliki prasak ne predstavlja stvaranje kozmosa, ve samo
kraj prethodnog ciklusa, razaranje zadnje inkarnacije kozmosa.
Moda nam se ne dopada ni jedan od tih dananjih kozmolokih
modela. U jednom, svemir je na neki nain stvoren prije deset ili dvadeset
milijardi godina, iri se zauvijek, galaktike se udaljavaju jedna od druge
sve dok i posljednja ne nestane iza naeg kozmikog obzorja. Tada
galaktiki astronomi ostaju bez posla, zvijezde se hlade i umiru, sama

materija se raspada i svemir postaje rijetka hladna sumaglica od

elementarnih estica. U drugom pak, oscilirajuem svemiru, kozmos nema
niti poetka niti kraja i mi se nalazimo usred jednog beskonanog niza
kozmikih smrti i ponovnih roenja, a da se ne probije i najmanja
informacija o tome kroz stjecite oscilacija. Nita od galaktika, zvijezda,
planeta, ivotnih oblika ili civilizacija razvijenih u prethodnoj inkarnaciji
svemira ne moe izbiti kroz stjecite, provui se mimo velikog praska i
obreti se u sadanjem svemiru. Sudbina svemira u obje kozmologije djeluje
pomalo otuno, ali moemo se utjeiti silnom duinom vremenskih perioda
o kojima je rije. Ti dogaaji ispunjavat e desetke ili vie milijardi godina.
Ljudska bia i nai potomci, tkogod oni jednom bili, moi e postii
mnogo toga za desetke milijardi godina prije nego to ovaj svemir umre.
Ukoliko svemir stvarno titra, postavljaju se jo udnija pitanja. Neki
znanstvenici smatraju da e se, kada irenje bude zamijenjeno stezanjem,
kada spektralne linije svih udaljenih galaktika budu pokazivale plavi
pomak, kauzalnost obrnuti i da e posljedice prethoditi uzrocima.
Prvo se poinju iriti valii iz neke toke povrine vode, a tek zatim
ja bacam kamen u ribnjak. Prvo zaplamsa baklja, a zatim je tek upalim. Ne
moemo se pretvarati da razumijemo to znai ovakav obrat kauzalnosti.
Da li e se ljudi u takvim vremenima raati u grobu, a umirati u utrobi? Da
li e vrijeme tei natrake? Da li sva ta pitanja uope imaju smisla?
Znanstvenici se pitaju to se dogaa u takvom titrajuem svemiru, u
stjecitima kod prijelaza iz stezanja u irenje. Neki smatraju da se tada
prirodni zakoni nasumce izmijeaju, da vrsta fizike i kemije, koja ureduje
ovaj svemir, predstavlja samo jedan od beskonanog niza moguih
prirodnih zakona. Lako se uoava da je samo jedan vrlo ogranien niz
prirodnih zakona u skladu s postojanjem galaktika, zvijezda, planeta,
ivota i inteligencije. Ukoliko se prirodni zakoni nepredvidivo
prerasporeuju u stjecitima, tada je samo zbog najnevjerojatnijih
sluajnosti kozmiki automat ovoga puta izbacio ovaj svemir koji je u
skladu s naim postojanjem.68
Da li ivimo u svemiru koji se zauvijek iri, ili u svemiru koji
posjeduje beskonaan niz ciklusa? Postoji nain da se to ustanovi: treba
izvriti toan popis ukupne koliine materije u svemiru, ili gledati sve do
ruba kozmosa.
Radio-teleskopi mogu otkriti vrlo slabe, vrlo udaljene objekte.
Gledajui u dubine prostora mi takoer gledamo u daleku prolost. Najblii

kvazar se nalazi na udaljenosti od oko pola milijarde svjetlosnih godina.

Najudaljeniji se, moda, nalazi na udaljenosti od deset, dvanaest ili vie
milijardi svjetlosnih godina. Kad gledamo objekt udaljen dvanaest
milijardi svjetlosnih godina, vidimo ga onakvog kakav je bio prije dvanaest
milijardi godina. Gledajui daleko u prostor istodobno i gledamo daleko u
prolost, prema obzorju svemira, unazad prema epohi velikog praska.
Vrlo veliki postav (Very Large Array, skraeno VLA) je skup od
dvadeset sedam pojedinanih radio-teleskopa u jednom zabaenom
podruju Novog Meksika. Radi se o faznom sistemu gdje su pojedinani
teleskopi elektroniki povezani tako da djeluju kao jedan jedinstveni
teleskop dimenzija razmaka izmeu njegovih najudaljenijih dijelova, dakle
kao da se radi o radio-teleskopu promjera desetaka kilometara. VLA moe
razluiti ili razlikovati sitne pojedinosti u radio-podrujima spektra,
usporedivo s razlunom moi najveih teleskopa s tla u vidljivom podruju
spektra.
Koji puta se takvi radio-teleskopi povezuju s teleskopima na drugoj
strani Zemlje tvorei baznu liniju usporedivu s promjerom Zemlje odnosno u izvjesnom smislu teleskop velik kao planet. U budunosti emo
moda imati teleskope na Zemljinoj putanji oko Sunca, s druge strane
Sunca, u stvari radio-teleskop irok kao unutarnji Sunev sustav. Takvi
teleskopi bi mogli otkriti unutarnju strukturu i prirodu kvazara. Moda e
se ustanoviti standardna kvazarska svijea, a udaljenosti kvazara e se
moi odreivati nezavisno od njihovih crvenih pomaka. Shvaajui grau i
crvene pomake najudaljenijih kvazara, moda e se moi ustanoviti da li je
irenje svemira prije milijardu godina teklo bre, da li se irenje usporava i
da li e svemir jednoga dana zapoeti kolaps.
Dananji radio-teleskopi su vrlo osjetljivi; udaljeni kvazar je tako
slabog sjaja da njegovo izmjereno zraenje iznosi oko kvadrilijunti dio
jednog vata. Ukupna koliina energije koju su do sada primili svi nai
radio-teleskopi iz izvora izvan granica Sunevog sustava, manja je od
energije jedne pahuljice snijega pri padu na tlo. Hvatajui kozmiko
pozadinsko zraenje, brojei kvazare, traei signale inteligentnih bia iz
prostora, radio-astronomi imaju posla s koliinama energije koje jedva da
uope i postoje.
Neka materija, posebno materija zvijezda, zrai u vidljivoj svjetlosti
i lako se opaa. Druga vrst materije, plin i praina, u periferijama galaktika
se, na primjer, ne zapaa tako lako. Ona ne zrai vidljivu svjetlost, premda,
kako se ini, zrai radio-valove. To je jedan od razloga, zato za

odgonetavanje kozmikih misterija moramo upotrebljavati egzotine

instrumente i frekvencije, razliite od frekvencija vidljive svjetlosti na koje
su osjetljive nae oi. Opservatoriji u putanji oko Zemlje otkrili su izmeu
galaktika intenzivno tinjanje rentgenskih zraka. Prvo se pomislilo da se
radi o vruem meugalaktikom vodiku, u ogromnim, do sada nesluenim
koliinama, moda dovoljno velikim da se zatvori kozmos te time zajami
da smo zarobljeni u titrajuem svemiru. Meutim novija opaanja Ricarda
Giacconija su razluila tinjanje rentgenskih zraka u pojedinane izvore, to
znai da su moda posrijedi golemi opori udaljenih kvazara. I oni bi
dodali svemiru do sada nepoznatu masu. Kada zavrimo kozmiku
inventuru i kada zbrojimo mase svih galaktika, kvazara, crnih jama,
meugalaksikog vodika, gravitacionih valova i jo egzotinijih itelja
prostora, znat emo kakvu vrstu svemira nastanjujemo.
Razmatrajui strukturu kozmosa kao cjeline, astronomi rado kau da
je prostor zakrivljen ili da ne postoji sredite kozmosa ili da je svemir
konaan, ali bez granica. O emu to oni govore? Zamislimo da
nastanjujemo udesnu zemlju u kojoj je svatko savreno plosnat. Slijedei
Edwina Abbotta, poznavaoca Shakespearea, koji je ivio u viktorijanskoj
Engleskoj, nazvati emo tu zemlju Plohadonija. Neki od nas su
etverokuti; neki trokuti; neki su sloeniji likovi. Tapkamo uokolo, unutra i
van naih plosnatih zgrada, zauzeti naim plosnatim poslovima i igrama.
Svatko u Plohadoniji ima duinu i irinu, ali ne i visinu. Poznati su nam
pojmovi lijevo-desno i naprijed-natrag, ali nemamo pojma niti traga
shvaanja o gore-dolje - pojma koji samo postoji za nae plosnate
matematiare. Oni kau: Sluajte, to je stvarno vrlo jednostavno.
Zamislite lijevo-desno! Zamislite naprijed-natrag! Da li je do sada sve u
redu? A sada zamislite jednu drugu dimenziju, okomitu na ove dvije. A
mi kaemo, O emu to govorite? Postoje samo dvije dimenzije. Pokaite
tu treu dimenziju! Gdje se ona nalazi? Tada matematiari, obeshrabreni,
odu. Ta tko slua matematiare!
Svaki etverokutni stvor u Plohadoniji vidi drugi etverokut samo
kao kratku duinu, strane etverokuta okrenute njemu. On moe vidjeti
druge strane etverokuta samo ako malo proeta. Meutim, unutranjost
etverokuta ostaje zauvijek misteriozna, sve dok neka strana nesrea ili
autopsija ne razlomi stranice i izloi pogledu nutarnje dijelove.
Jednog dana do Plohadonije stie jedan trodimenzionalni stvor recimo oblika jabuke - i lebdi iznad nje. Opazivi kako jedan posebno
privlaan i simpatian etverokut ulazi u svoju plosnatu kuu, jabuka se - u

duhu meudimenzionalnog prijateljstva - odluuje da ga pozdravi. Kako

ste?, pita posjetilac iz tree dimenzije. Ja sam posjetilac iz tree
dimenzije. Bijedni etverokut se ogledava po svojoj zatvorenoj kui i ne
vidi nikoga. Jo gore, njemu se ini da pozdrav, koji u stvari dolazi
odozgo, izlazi iz njegovog vlastitog plosnatog tijela, jedan glas, unutar
njega samog. Moda se etverokut spremno podsjetio da su mu neki preci
u obitelji bili malo poremeena uma.
Ogorena da o njoj sude kao o psiholokom poremeaju, jabuka se
sputa u Plohadoniju. Trodimenzionalno stvorenje moe u Plohadoniji
postojati samo djelomino: moe se vidjeti samo kao presjek, samo
dodirne toke s ravnom povrinom Plohadonije. Jabuka koja klizi kroz
Plohadoniju, najprije bi se pojavila kao toka, a zatim kao sve vee,
otprilike krune krike. etverokut vidi kako se pojavljuje jedna toka u
zatvorenoj prostoriji njegovog dvodimenzionalnog svijeta, toka koja
polako prerasta u neto poput krunice. Stvorenje udna i promjenljiva
oblija iskrsnulo je niotkuda!
Poniena i nesretna zbog tuposti plosnatih bia jabuka tresne
etverokut i odbaci ga uvis, da lebdi i vrti se u toj tajanstvenoj treoj
dimenziji. U poetku etverokut uope ne shvaa to se dogaa; sve je to
potpuno izvan njegovog iskustva. Meutim, konano shvaa da promatra
Plohadoniju iz posebno povoljnog poloaja: odozgo. Moe gledati u
zatvorene prostorije. Moe vidjeti i unutranjost svojih plosnatih drugova.
On promatra svoj svemir iz jedinstvene i velianstvene perspektive.
Putovanje kroz drugu dimenziju prua kao usputni probitak i neku vrstu
rentgenske slike. Konano, poput lista koji pada, na se etverokut polako
sputa na povrinu. S gledita njegovih drugova, stanovnika Plohadonije,
on je nestao na neobjanjiv nain iz zatvorene prostorije, a zatim se, na
uznemirujui nain, materijalizirao niotkuda. Za ime boje, kau oni.
to se to zbilo s tobom? Mislim, odgovara, da sam bio gore. Oni ga
na to glade po stranama i umiruju ga. Tlapnje su oduvijek uobiajene u
njegovoj obitelji.
Kod takvih meudimenzionalnih razmatranja ne moramo se
ograniiti na samo dvije dimenzije. Moemo, slijedei Abbotta, zamisliti
jednodimenzionalan svijet, gdje je svatko dio pravca, ili ak svijet
bezdimenzionalnih zvjerki, toaka. No, moda je zanimljiviji problem
viih dimenzija. Da li je mogue postojanje etvrte fizikalne dimenzije?69
Tvorbu kocke moemo zamisliti na slijedei nain: uzmite odreenu
duinu i postavljajte je za jednaku duinu uvijek u okomitom smjeru. Na

taj ste nain dobili kvadrat. Sada postavljajte kvadrat za istu duinu stalno
okomito na njega i dobili ste kocku. Znamo da kocka baca sjenu, koju
obino crtamo kao dva etverokuta s povezanim vrhovima. Ukoliko
ispitamo sjenu kocke u dvije dimenzije, zamijeujemo da sve duine nisu
jednake i da svi kutovi nisu pravi kutovi. Trodimenzionalni predmet nije
savreno predstavljen u svojoj projekciji u dvije dimenzije. To je cijena
gubitka jedne dimenzije u geometrijskoj projekciji. Sada uzmimo nau
trodimenzionalnu kocku i pomiimo je pod pravim kutevima prema njoj
samoj kroz neku etvrtu fizikalnu dimenziju: ne lijevo-desno, ne naprijednatrag, ne gore-dolje, ve istodobno okomito na sve te smjerove. Ja vam ne
mogu pokazati koji je to smjer, ali mogu zamisliti da postoji. U tom sluaju
stvorili bismo etverodimenzionalnu hiperkocku, koja se jo i naziva
teserakt. Ne mogu vam pokazati neki teserakt jer smo zarobljeni u tri
dimenzije. Ali ono to vam mogu pokazati je sjena teserakta u tri
dimenzije. Sjena nalikuje na dvije kocke od kojih se jedna nalazi unutar
druge, a svi vrhovi su povezani linijama. Kod stvarnog teserakta u etiri
dimenzije, sve linije bi bile jednake duine i svi kutevi bili bi pravi kutevi.
Zamislite svemir poput Plohadonije, s tim da je bez znanja njegovih
itelja taj njihov dvodimenzionalni svemir zakrivljen u jednoj treoj
fizikalnoj dimenziji. Kada se itelji Plohadonije upuuju na krae izlete,
njihov svemir im izgleda dovoljno plosnat. Meutim, ukoliko jedan od njih
ode na dugu etnju, kako se njemu ini, stalno u istom smjeru, otkrit e
veliku tajnu: iako nije susreo nikakvu zapreku i nije skretao s puta, na neki
nain se vratio ipak na svoje ishodite. Mora da je njegov
dvodimenzionalni svemir iskrivljen, zavijen ili zakrivljen u nekoj
misterioznoj treoj dimenziji. On ne moe sebi predoiti tu treu
dimenziju, ali moe dokuiti njeno postojanje. Poveajte broj svih
dimenzija ove prie za jedan i dobili ste stanje koje se moe primijeniti na
nas.
Gdje se nalazi sredite kozmosa? Da li postoji rub svemira? to lei
iza toga? U dvodimenzionalnom svemiru koji je zakrivljen u treoj
dimenziji ne postoji sredite - barem ne na povrini sfere. Sredite takvog
svemira ne nalazi se u samom svemiru; ono lei nedostupno u treoj
dimenziji, unutar sfere. Iako je ploha povrine sfere ograniena, taj svemir
ne posjeduje rubove - on je konaan ali neogranien. Pitanje to lei
izvana, besmisleno je. Plosnata stvorenja ne mogu svojim snagama pobjei
iz svojih dviju dimenzija.
Poveajte broj svih tih dimenzija za jedan i dobivate stanje koje

moda odgovara naem: svemir kao etverodimenzionalna hipersfera bez

sredita i rubova i nita izvan tog svemira. Zato se ini da se sve galaktike
udaljuju od nas? Hipersfera se iri iz jedne toke, poput
etverodimenzionalnog balona koji se napuhava, stvarajui svakog asa
vie prostora u svemiru. Neko vrijeme nakon poetka irenja, kondenziraju
se galaktike, koje su zatim noene zajedno sa irenjem povrine hipersfere.
Postoje astronomi u svakoj galaktici i svjetlost koju oni vide takoer je
zarobljena u zakrivljenoj povrini hipersfere. Kako se sfera iri, neki
astronom, u bilo kojoj galaktiki, smatrat e da se sve druge galaktike
udaljuju od njega. Ne postoje povlateni referentni sustavi.70 to je neka
galaktika udaljenija, to se veom brzinom udaljuje. Galaktike su ugraene,
privrene za prostor, a graa prostora se iri. A sada k pitanju, gdje se u
sadanjem svemiru dogodio veliki prasak? Odgovor je, jasno, svugdje!
Ukoliko nema dovoljno materije da sprijei beskonano irenje
svemira, svemir mora biti otvoren, zakrivljen poput sedlaste plohe, ija se
povrina protee u beskonanost u naoj trodimenzionalnoj analogiji.
Ukoliko ima dovoljno materije, onda je svemir zatvoren, zakrivljen kao
kugla u naoj trodimenzionalnoj analogiji. Ako je svemir zatvoren,
svjetlost je unutar njega zarobljena. Oko 1920. godine, u suprotnom smjeru
od M31 promatrai su nali udaljen par spiralnih galaktika. Pitali su se da li
je mogue da promatraju Mlijeni Put i galaktiku M31 iz drugog smjera kao da gledate svoj potiljak u svjetlosti koja je obila cijeli svemir. Danas
znamo da je svemir mnogo vei nego to se to mislilo u dvadesetim
godinama ovog stoljea. Bilo bi potrebno vie vremena nego to je starost
svemira pa da ga svjetlost itavog oplovi. I same galaktike su mlae od
svemira. No, ako je kozmos zatvoren i svjetlost ga ne moe napustiti, onda
je potpuno ispravan opis svemira kao crne jame. elite li saznati kako
izgleda unutar crne jame, pogledajte oko sebe.
Ranije smo spomenuli mogunost da se pomou crvotoina doe s
jednog mjesta u svemiru na drugo, a da se i ne prelazi trodimenzionalna
udaljenost izmeu njih - kroz crnu jamu. Te crvotoine si moemo
predoiti kao cijevi koje prolaze kroz neku etvrtu fiziku dimenziju. Ne
znamo da li uope postoje takve crvotoine. Ukoliko postoje, da li uvijek
moraju biti povezane s nekim drugim mjestom u naem svemiru? Ili je
mogue da nas crvotoine povezuju s drugim univerzumima, mjestima
koja bi nam inae bila zauvijek nedostupna. Koliko znamo, mogu postojati
mnogi drugi svemiri. Moda su se u nekom smislu ugnijezdili jedan u
drugoga.

Pojavila se je jedna zamisao - udesna, sablasna, prizivajua - jedna

od najsnanijih pretpostavki znanosti ili religije. Potpuno je nedokazana, a
moda i nikad nee biti dokazana. Ali ona uspaljuje.
Govori nam, da postoji beskonana hijerarhija svemira, tako da bi se
elementarna estica, kao na primjer elektron u naem svemiru, ukazala, ako
bismo prodrli u njega, kao jedan cijeli zatvoren svemir. Unutar njega,
ureenog u lokalni ekvivalent galaktika i manjih sastojaka, nalazi se golem
broj mnogo siunijih elementarnih estica, koje same predstavljaju
univerzume na iduoj ljestvici i, tako dalje, zauvijek - beskonaan silazni
niz, univerzumi unutar univerzuma bez kraja. Takoer i uzlazno. Nama
poznati svemir sastavljen od galaktika i zvijezda, planeta i ljudi, bio bi
samo jedna elementarna estica u iduem viem univerzumu, prvoj
ljestvici drugog beskonanog niza.
To je jedina religiozna ideja koja mi je poznata, a koja nadmauje
beskrajan broj beskonano starih ciklikih univerzuma u hinduskoj
kozmologiji. Kako bi izgledali ti drugi univerzumi? Da li bi bili izgraeni
na osnovi razliitih fizikalnih zakona? Da li bi posjedovali zvijezde i
galaktike i svjetove, ili pak neto posve razliito? Da li su spojivi s nekim
nezamislivo drukijim oblikom ivota? Da uemo u njih, morali bismo na
neki nain prodrijeti kroz neku etvrtu fizikalnu dimenziju - to zasigurno
nije lagan poduhvat, ali moda bi nam mogla pomoi neka crna jama.
Moda postoje male crne jame u okolini Sunca. Lebdei na rubu vjenosti,
odskoili bismo ...

11.
POSTOJANOST PAMENJA
Sada kada su odreene sudbine Neba i Zemlje; Prokopi i kanali
zadobie svoj pravilan smjer; Ureeni su nasipi Tigrisa i Eufrata;
to drugo da uradimo?
to drugo da stvorimo?
O Anunaki, vi veliki bogovi neba, to drugo da uradimo?
Asirski izvjetaj o stvaranju ovjeka. 800. prije n. e.
Kada je on, ma koji od bogova to bio, razvrstao u red i razmrsio tu
kaotinu masu i sveo je tako ureenu na kozmike dijelove, prvo je
oblikovao Zemlju u golemu loptu tako da moe biti istog oblika sa
svih strana... I tako da niti jedno podruje ne ostane bez svojih
vlastitih ivih bia, zvijezde i boanski oblici zauzeli su podruje
neba, svjetlucavim ribama je kao dom pripalo more, Zemlja je dobila
zvjerinje, a pokretni zrak ptice ... Tada je roen ovjek:... iako su sve
druge ivotinje sagnute prema tlu i usmjeruju svoj pogled prema
njemu, on je dao ovjeku uzdignuto lice i ponudio mu da stoji
uspravno i uputi svoj pogled prema nebu.
Ovidije, Metamorfoze, I st.
U velikom kozmikom mraku nalazi se bezbroj zvijezda i planeta,
neki mladi od naeg Sunevog sustava. Premda jo ne moemo biti posve
sigurni, mora da su ipak isti oni procesi koji su na Zemlji upravljali
evolucijom ivota i inteligencije djelotvorni i u cijelom kozmosu. Mogue
je da samo u naoj galaktici Mlijenom Putu ima milijun svjetova sada
nastanjenih biima vrlo razliitim od nas i daleko naprednijim od nas.
Znati mnogo nije isto to i biti pametan; inteligencija nije znanje samo po
sebi ve, takoer, i sposobnost rasuivanja, nain na koji se znanje
usklauje i upotrebljava. Ipak, koliina znanja, informacija koje su
dostupne, jedan je od pokazatelja nae inteligencije. Za mjernu veliinu,
jedinicu informacije, prihvaen je naziv bit (od binary digit = binarna
znamenka, o. prev.). Ona je odgovor - da ili ne - na jasno pitanje. Za
odreivanje stanja arulje, da li je upaljena ili ugaena, dovoljan je jedan
bit informacije. Meutim, da oznaimo jedno od slova latinske abecede

potrebno nam je pet bita (25 = 2x2x2x2x2 = 32 to je vie od 26). Jezini

sadraj ove knjige je neto manji od deset milijuna bita, 107. Ukupan broj
bita jednosatnog televizijskog programa je oko 1012 bita. Brojkom izraena
vrijednost znanja, u rijeima i slikama, svih knjiga u svim knjinicama
svijeta je otprilike 1016 do 1017 bita.71 Dakako, mnogi od tih bita su posve
suvini. Taj broj samo grubo izraava stupanj ljudskog znanja. Negdje
drugdje, na drugim svjetovima gdje se ivot zapoeo razvijati milijarde
godina ranije nego za Zemlji, moda tamo vladaju s 1020 ili 1030 bita i to ne
samo s vie ve i bitno drukijim informacijama.
Od tih milijun svjetova napuenih inteligentnim biima promotrimo
jedan neobian planet, jedini u njegovom solarnom sustavu koji ima
povrinske oceane tekue vode. U toj bogatoj akvatikoj sredini ive
mnoga razmjerno inteligentna stvorenja - neka imaju osam krakova za
hvatanje; druga pak meusobno komuniciraju mijenjajui zamren uzorak
svijetlih i tamnih ara na svojim tijelima; evo i mudrih malih stvorenja s
kopna koja na tren upadaju u oceanski element sa svojim laama od drva
ili metala. No mi traimo ovdje vladajuu inteligenciju, najvea stvorenja
planeta, osjeajne i graciozne gospodare oceanskih prostranstava, velike
kitove.
Oni su najvei ivi stvorovi72 ikad nastali na planetu Zemlji, daleko
vei i od dinosaura. Odrasli plavi kit moe biti dug trideset metara i teiti
sto pedeset tona. Mnogi od njih, posebno uati kitovi, su krotka stvorenja
koja pasu po irokim ispaama oceana cijedei uima siune ivotinjice
planktone, druga pak jedu ribe ili raie krile. Kitovi su tek odnedavni
doljaci oceana. Prije svega sedamdeset milijuna godina migrirali su
njihovi preci, mesoderski sisavci, malo pomalo s kopna u ocean. Kod
kitova, majka doji i njeno brine za svoje mlade. Kitovo mladune ima
dugo djetinjstvo za vrijeme kojeg ga odrasli poduavaju. Ue kroz zabavu,
igru. Sve su to odlike sisavaca, sve vane za razvoj inteligentnog bia.
More je mrano. Vid i njuh koji dobro slue sisavcima na kopnu nisu
od velike koristi u oceanu. Oni kitovi preci koji su se oslanjali na ta osjetila
da pronau mujaka, enku, mladune ili uope grabeljivca, nisu
ostavljali za sobom brojno potomstvo. Drugi se, dakle, nain
komuniciranja poboljavao tokom evolucije; on funkcionira izvanredno
dobro i klju je za bilo kakvo razumijevanje kitova: osjetilo zvuka. Neki
zvuci kitova nazvani su pjesme, no mi ipak jo ne znamo njihovu pravu
prirodu i znaenje. Proteu se preko irokog frekventnog pojasa, dobrano
ispod najdubljeg zvuka kojeg jo moe detektirati ljudsko uho. Tipian poj

kita traje moda petnaestak sekundi, najdui oko jedan sat. esto se
ponavlja, istovjetan, po taktu, po ritmu, po tonu. Ponekad, grupa kitova e
usred neke pjesme napustiti svoje zimsko obitavalite da bi je est mjeseci
kasnije, vrativi se, nastavila na tono ispravnom tonu kao da uope nije
bilo prekida. Kitovi imaju vrlo dobro pamenje. ee su prilikom
povratka i promijenili zvukovnu izvedbu. Nove se pjesme pojavljuju na
kitovskoj paradi hitova.
lanovi grupe pjevaju esto istu pjesmu zajedno. Nekom uzajamnom
slonou, suraujui u stvaranju svog djela, mijenjaju oni taj mjuzikl
tokom mjeseci i mjeseci, polako i proroki sigurno. Zvukovna izvedba je
vrlo sloena. Ako bismo pjesme kitova grbavaca proglasili za neki tonalni
jezik, ukupan informacijski sadraj, dakle broj bita, iznosi u tim pjesmama
106, otprilike koliki je i informacijski sadraj Ilijade ili Odiseje. Mi ne
znamo o emu to meusobno razgovaraju ili pjevaju kitovi odnosno
njihovi roaci dupini. Oni ne posjeduju udove za rad, oni se ne uputaju u
graditeljske pothvate, ali oni su drutvena bia. Oni trae, plivaju, love,
vesele se, pare se, igraju se, bjee pred grabeljivcima. O tome mogu
mnogo toga ispriati jedno drugom.
Najvea opasnost za kitove je jedan pridolica, arogantna ivotinja
tek odnedavno osposobljena, pomou svoje tehnike, za djelovanje na
oceanu, stvor koji sebe naziva ljudskim. Tokom 99,99 posto kitove
povijesti nije bilo ljudi na i u dubokim oceanima. Kroz to dugo vrijeme
kitovi su razvili svoj izvanredan zvuni obavjetajni sistem. Veliki sjeverni
kitovi, na primjer, emitiraju ekstremno niske frekvencije od dvadeset
herca, duboko ispod najnie oktave na klavirskim tipkama. (Herc je
jedinica za frekvenciju, recimo zvuka, te predstavlja jedan zvuni val s
brijegom i dolom koji ulazi u vae ui za jednu sekundu.) Zvuk tako niske
frekvencije jedva da se i gubi u oceanu. Ameriki biolog Roger Payne
izraunao je da bi dva kita, upotrebljavajui dubokooceanske zvune
kanale frekvencije dvadeset herca mogli u stvari meusobno komunicirati
nalazei se bilo gdje na svijetu. Jedan bi se, na primjer, mogao nalaziti
ispred Rossove ledene barijere na Antartiku te komunicirati s drugim u
vodama Aleutskog otoja kod Aljaske. Kitovi su tokom najveeg dijela
svoje povijesti bili u stanju uspostaviti globalnu komunikacijsku mreu.
Kada su moda razdvojeni i petnaest tisua kilometara, njihove su zvune
izvedbe ljubavne pjesme eznutljivo upuene u prostranstva dubina.
Desecima milijuna godina ova su se golema inteligentna stvorenja
razvijala bez ikakvog znaajnog prirodnog neprijatelja. Tada je pojavom

parobroda u XIX stoljeu stigao kobni izvor zagaenja mora bukom. Kako
su trgovaki i ratni brodovi postajali sve brojniji, bivala je i pozadinska
buka u oceanu, posebno na frekvenciji od dvadesetak herca, sve osjetnija.
Kitovi su zbog toga sigurno doivljavali sve vee i vee potekoe. Mora
da se stalno smanjivala i udaljenosti na kojoj su mogli odravati veze.
Dvije stotina godina ranije iznosila je tipina udaljenost na kojoj su
komunicirali veliki sjeverni kitovi vjerojatno deset tisua kilometara.
Danas ta brojka vjerojatno ne prelazi nekoliko stotina kilometara. Znaju li
se kitovi meusobno poimence? Mogu li se oni meusobno prepoznavati
samo posredstvom zvuka? Mi smo kitove razdvojili jedne od drugih.
Uspjeno smo sada uutkali stvorenja koja su meusobno razmjenjivala
poruke tokom desetina milijuna godina.73 Uradili smo jo gore od toga
budui da se i dalje odvija trgovina s mrtvim tijelima kitova. Ljudi love i
ubijaju kitove te proizvode od njih ru za usne i maziva za strojeve. Mnoge
zemlje shvaaju da je sistematsko ubijanje tih inteligentnih stvorenja
monstruozno, no trgovina se nastavlja predvoena Japanom, Sovjetskim
Savezom i Norvekom. Mi ljudi, kao vrsta, razmiljamo o uspostavljanju
kontakta s izvanzemaljskim civilizacijama. Zar ne bi bio dobar poetak za
to poboljavanje komunikacija sa zemaljskom inteligencijom, s drugim
ljudskim biima raznih kultura i jezika, s velikim majmunima, s dupinima,
a osobito s tim inteligentnim vladarima dubina, s velikim kitovima?
Ima mnogo toga to kit mora znati kako se radi da bi preivio. To je
znanje pohranjeno u njegovim genima i u mozgu. Genetska informacija
sadri nain prerade planktona u kitovo salo ili umijee zadravanja daha
za vrijeme ronjenja na kilometar dubine. Informacije u mozgu, nauene
informacije, sadre znanja kao, na primjer, tko ti je majka ili to znai
pjesma koju upravo sada slua. Kit, poput svih drugih ivotinja na Zemlji,
posjeduje genetsku knjinicu i mozgovnu knjinicu.
Genetska tvar kitova je poput genetske tvari ljudskih bia, graena
od nukleinskih kiselina, tih neobinih molekula kadrih da iz kemijskih
sastojaka kojima su okruene pripravljaju kopije samih sebe te da
nasljednu informaciju pretvore u djelovanje. Na primjer, heksokinaza,
jedan enzim u kita, istovjetan onom kakav se nalazi u svakoj stanici vaeg
tijela, prvi je od dvadeset enzimsko-posrednikih karika potrebnih za
pretvaranje molekula eera iz planktonske hrane kita u dijeli energije moda prilog za jedan jedini niskofrekventni ton u glazbenoj izvedbi kita.
Informacija pohranjena u dvostrukoj DNA spirali kita ili ovjeka ili
bilo koje druge ivotinje ili biljke na Zemlji ispisana je jezikom od etiri

slova - pomou etiri razliite vrste nukleotida, molekularnih sastojaka

koje sainjavaju DNA. Koliko bita informacija sadri nasljedni materijal
razliitih ivotnih oblika? Koliko da/ne odgovora na razna bioloka pitanja
je ispisano na jeziku ivota? Jedan virus treba oko deset tisua bita - to
otprilike odgovara iznosu informacije sadrane na ovoj stranici. Ali
informacije potrebne virusu su jednostavne, krajnje saete i izvanredno
djelotvorne. Treba ih vrlo paljivo itati. To su upute potrebne virusu da bi
zarazio neki drugi organizam i reproducirao sam sebe - jedine stvari koje
su virusi uope kadri initi. Bakterija upotrebljava oko milijun bita
informacija - to iznosi oko stotinu tiskanih stranica. Bakterije moraju znati
mnogo toga vie od virusa. Za razliku od virusa, one nisu potpuni paraziti.
Bakterije se moraju boriti za ivot. Jednostanina ameba je jo mnogo
sloenija; za oko etiri stotina milijuna bita u njenim DNA, bilo bi
potrebno ispisati oko osamdeset knjiga od po petsto stranica za potpunu
informaciju o stvaranju druge amebe.
Kitu ili ljudskom biu potrebno je oko pet milijardi bita. 5 x 109 bita
informacija u naoj enciklopediji ivota u jezgri svake nae stanice ispisano, recimo na engleskom, ispunila bi tisuu volumena. Svaka od
vaih stotinu bilijuna stanica sadri potpunu knjinicu instrukcija kako da
se napravi bilo koji va dio. Svaka stanica vaeg tijela nastaje uzastopnom
diobom stanica iz jedne jedine stanice, oploenog jajaca vaih roditelja.
Kod svake diobe stanice u mnogim embriolokim etapama kroz koje ste
stvarani, izvorni skup genetskih informacija je udvostruavan s velikom
vjernou. Zato stanice vae jetre posjeduju neiskoriteno znanje kako da
stvore stanice vaih kostiju i obratno. Genetska knjinica sadri sve to je
vae tijelo kadro samo uiniti. Stara informacija je zapisana iscrpno,
paljivo, s obiljem detalja - kako da se smijete, kako da kiete, kako da
hodate, kako da prepoznajete uzorke, kako da se reproducirate, kako da
probavite jabuku. Ukoliko bismo to izrazili kemijskim jezikom - upute za
prve korake pri varenju fruktoze iz jabuke izgledale bi kao sheme na
stranicama 274 i 275.
Jedenje jabuke je strahovito zamren proces. Doista, ako bih sam
trebao sintetizirati svoje vlastite enzime, ako bih svijesno morao pamtiti i
upravljati svim kemijskim koracima potrebnim da se iz hrane izvue
energija, vjerojatno bih umro od gladi. Ali ak bakterije prave anaerobnu
glikozu, to je ono zbog ega jabuke trunu: vrijeme ruka za mikrobe.
Bakterije i mi kao i sva stvorenja izmeu nas posjeduju mnogo slinih
genetskih uputa. Nae zasebne knjinice gena posjeduju mnogo

zajednikih stranica, jo jedan podsjetnik naeg zajednikog evolucionog

naslijea. Naa tehnologija je u stanju kopirati samo siuni dio zamrenih
biokemijskih procesa koje naa tijela provode bez potekoa: tek smo
zapoeli prouavati te procese. Evolucija je dakako imala milijarde godina
prakse. DNA zna znanje.
Pretpostavite da morate uiniti neto tako sloeno da vam niti
nekoliko milijardi bita nije dostatno. Pretpostavite da se okolina mijenjala
tako brzo da ifrirana genetska enciklopedija koja je prije tako dobro
sluila sada vie ne odgovara u potpunosti. Tada ak ni genetska knjinica
od tisuu svezaka vie ne bi bila dovoljna. Zato posjedujemo mozgove.
Kao i svi nai drugi organi, mozak se razvijao milijunima godina,
poveavajui sloenost i sadraj informacija. Njegova grada odraava sve
stupnjeve kroz koje je prolazila. Mozak se razvijao iznutra prema van.
Duboko u unutranjosti nalazi se najstariji dio, modano deblo koja
upravlja osnovnim biolokim funkcijama, ukljuujui ritam ivota kucanje srca i disanje. Prema izazovnom miljenju Paula MacLeana, vie
funkcije mozga razvile su se u tri uzastopna koraka. Modano deblo
zatiuje R-kompleks, sjedite agresivnosti, ritualne, teritorijalne i
drutvene hierarhije koji se razvio prije stotine milijuna godina kod naih
reptilskih predaka. Duboko unutar lubanje svakoga od nas krije se neto
poput mozga krokodila. Mozak sisavca (limbiki sistem) okruuje Rkompleks i razvio se prije desetak milijuna godina kod naih predaka koji
su bili sisavci, ali jo nisu bili primati. To je glavno sjedite naih
raspoloenja i emocija, nae brige i skrbi za mlade.
I na kraju, s vanjske strane, ivei u nesigurnom primirju sa
primitivnijim mozgovima nie, nalazi se cerebralni korteks, modana kora,
koja se kod naih primitivnih predaka razvijala milijunima godina.
Modana kora gdje se materija pretvara u svjesnost je luka ukrcavanja za
sva naa kozmika putovanja. inei vie od dvije treine mase mozga,
kora je sjedite intuicije i kritine analize. Ovdje imamo ideje i inspiracije,
ovdje itamo i piemo, ovdje se bavimo matematikom i skladamo glazbu.
Korteks upravlja naim svijesnim ivotom. On je odlika nae vrste, sjedite
naeg ovjeanstva. Civilizacija je proizvod cerebralnog korteksa.
Jezik mozga nije DNA jezik gena. Zapravo, nae znanje je ifrirano u
stanicama koje se nazivaju neuroni-mikroskopski elektrokemijski
prekidai, prosjeno nekoliko stotina na milimetar. Svatko od nas
posjeduje oko stotinu milijardi neurona, to je usporedivo s brojem
zvijezda u galaktici Mlijeni Put. Mnogi neuroni povezani su tisuama

spojeva sa svojim susjedima. U ljudskom cerebralnom korteksu nalazi se

oko stotinu bilijuna, 1014, takvih spojeva.
Charles Sherrington zamiljao je aktivnosti u cerebralnom korteksu
nakon buenja:
[Korteks] postaje sada iskriavo podruje ritmiki bljeteih tokica s
nizovima putujuih iskri koje jure amo tamo. Mozak se budi, a time vraa
se i svjesnost. To je kao da Mlijeni Put zapoinje neki kozmiki ples.
Ubrzo [korteks] postaje oparavajua pojava gdje milijuni bljeteih
unaka tkaju rasplinjavajuu sliku, uvijek smisleni uzorak iako nikada
trajan; pomina harmonija dijelova cjeline. Sada, kada se probueno tijelo
uzdie, dijelovi te velike harmonine aktivnosti ire se nadolje
neosvijetljenim stazama nieg mozga. Vlakna bljeteih pokretnih iskri
sudjeluju u povezivanju. To znai da se tijelo podiglo i ide u susret
novozapoetom danu.

ak i u snu mozak pulsira, kuca i blijeska zamrenim zadacima

ljudskog ivota sanjanjem, sjeanjem, smiljanjem. Nae misli, vizije i
matanja posjeduju fizikalnu realnost. Jedna misao se sastoji od stotina
elektrokemijskih impulsa. Ako bi se smanjili na veliinu neurona mogli
bismo prisustvovati opirnim, zamrenim, isezavajuim uzorcima. Jedan
uzorak bi mogao biti iskra sjeanja na miris jorgovana uz seoski put za
vrijeme djetinjstva. Jedan drugi bi mogao biti dio uznemirene svakodnevne
pomisli: Gdje sam stavio kljueve? U planinama uma postoje mnoge
udoline, nabori koji uveliko poveavaju povrinu raspoloivu cerebralnom
korteksu za pohranu informacija u lubanji ograniene veliine.
Neurokemizam mozga je zapanjujue ivahan, strujni krugovi udesniji od
bilo koje izumljene naprave. A nema znakova da je njegov rad
prouzrokovan neim drugim osim 1014 neuronskih spojeva koji izgrauju
elegantnu arhitekturu svijesti. Svijet miljenja je u grubom podijeljen na
dvije hemisfere. Desna hemisfera cerebralnog korteksa je uglavnom
odgovorna za raspoznavanje uzoraka, intuiciju, osjeajnost, stvaralaku
otroumnost. Lijeva hemisfera upravlja racionalnim, analitikim i kritikim
miljenjem. To su dualne sile, bitne suprotnosti koje obiljeavaju proces
ljudskog miljenja. Zdrueno omoguuju stvaranje ideja te nain njihove
provjere. Izmeu dvije hemisfere odvija se stalni dijalog, provoen kroz
ogroman snop ivaca, uljevito tijelo (corpus callosum), most izmeu
kreativnosti i analize, obje potrebne da bi se shvatio svijet.
Sadraj informacija ljudskog mozga izraen u bitima je vjerojatno
usporediv s ukupnim brojem spojeva meu neuronima - oko stotinu
bilijuna, 1014, bita. Da je to ispisano recimo na engleskom, ta informacija

ispunila bi oko dvadeset milijuna svezaka, isto koliko se nalazi u nekoj od

najveih svjetskih knjinica. Ekvivalent od dvadesetak milijuna knjiga
nalazi se u glavi svakoga od nas. Mozak je vrlo veliko
mjesto u vrlo
malom prostoru. Najvie knjiga u mozgu nalazi se u cerebralnom korteksu.
Dolje, u temeljima, nalaze se znanja o kojima su ovisili uglavnom nai
udaljeni preci - agresija, odgajanje djece, strah, seks, spremnost da se
slijepo slijede voe. Neke vie djelatnosti mozga - itanje, pisanje,
govorenje - izgleda da su smjetene u odreenim podrujima cerebralnog
korteksa. S druge strane, pamenje je razbacano u mnogo podruja.
Ukoliko bi postojala telepatija, jedan od njenih vrhunaca bi bio taj da bi
svatko mogao itati knjige iz cerebralnih korteksa naih najdraih. Nema
uvjerljivog dokaza o postojanju telepatije i objavljivanje takvih mogunosti
ostaje u domeni umjetnika i pisaca.
Mozak radi mnogo vie toga od pukog prizivanja u sjeanje. On
usporeuje, sintetizira, analizira, stvara apstrakcije. Moramo dokuiti
mnogo vie nego to mogu znati nai geni. Zato je i knjinica mozga
desetak tisua puta vea od knjinice gena. Naa strast prema uenju,
oigledna u ponaanju svakog klinca, sredstvo je preivljavanja. Emocije i
obiaji duboko su usaeni u nama. Dio su naeg ovjeanstva. Ali nisu
karakteristini samo za ljudska bia. Mnoge druge ivotinje posjeduju
osjeaje. Ono to razlikuje nau vrstu to je misao. Cerebralni korteks je
oslobaanje. Vie ne moramo biti zarobljenici genetikog naslijea
ponaanja, gutera i babuna. Mi smo, svatko od nas, uglavnom odgovorni
za ono to ulazi u nae mozgove, to emo voljeti i eljeti znati kao odrasli.
Nismo vie preputeni na milost reptilskog mozga, mi moemo mijenjati
sami sebe.
Veina velikih gradova na svijetu rasla je nasumce, malo pomalo,
ve prema potrebama trenutka; vrlo rijetko se neki grad planira za daleku
budunost. Razvoj nekog grada je slian razvoju mozga: razvija se iz
malog sredita i polako raste i mijenja se, ostavljajui mnoge stare dijelove
u pogonu. Ne postoji nain da bi evolucija mogla istrgnuti staru
unutranjost mozga zbog njene nesavrenosti i zamijeniti je modernijim
proizvodom. Mozak mora raditi i za vrijeme obnavljanja. Zato je i
modano deblo okrueno R-kompleksom, zatim limbikim sistemom i
konano cerebralnim korteksom. Stari dijelovi zadueni su s previe
osnovnih funkcija, a da bi se uope mogli zamijeniti. Tako i dalje sopu,
zastarjeli i katkada zaostali, ali nuna posljedica nae evolucije.
Raspored mnogih glavnih ulica u gradu New Yorku potjee iz

sedamnaestog stoljea, burza iz osamnaestog stoljea, vodovod iz

devetnaestog, elektrifikacija iz dvadesetog stoljea. Raspored bi mogao biti
djelotvorniji da su svi gradski sistemi bili izgraeni istodobno te da se
periodiki obnavljaju (to je razlog zato su katastrofalni poari, na primjer,
veliki poari Chicaga i Londona - katkada pomo u gradskom planiranju).
Ali spori prirast novih slubi omoguuje gradu da manje vie neprekidno
ivi tijekom stoljea. U sedamnaestom stoljeu se od Brooklyna do
Manhattana preko East Rivera putovalo pomou skele. U devetnaestom
stoljeu tehnologija je omoguila izgradnju viseeg mosta iznad rijeke.
Sagraen je tono na mjestu pristanita skele, jer je to zemljite bilo
vlasnitvo grada, a i zato jer su se glavne dravne ceste stjecale prema
starom pristanitu. Kasnije, kada je postala mogua izgradnja tunela ispod
rijeke i tunel je sagraen na istom mjestu iz posve istih razloga, a i zbog
toga jer su ve postojali mali naputeni tuneli, kesoni, postavljeni za
vrijeme izgradnje mosta. Takvo koritenje i rekonstrukcija prethodnih
sistema u nove svrhe jako je slina uzorku bioloke evolucije.
Kada nai geni nisu vie mogli pohraniti sve informacije nune za
odravanje, polako smo izmislili mozgove. Ali, dolo je vrijeme, moda
prije deset tisua godina, kada smo morali znati vie nego to se moglo
prikladno pohraniti u mozgovima. Tako smo nauili da skladitimo
ogromne koliine informacija izvan naih tijela. Koliko znamo, mi smo
jedina vrsta na planetu koja je izmislila ope pamenje koje nije
pohranjeno niti u naim genima niti u naim mozgovima. Skladite tog
pamenja se naziva knjinica.
Knjiga se radi od drveta. Ona je skup ravnih savitljivih dijelova (jo
uvijek ih nazivamo listovi) s utisnutim tamnim pigmentiranim rkama.
Bacite jedan letimian pogled i uti ete u sebi glas neke druge osobe moda nekog tko je mrtav tisuama godina. Autor govori izravno vama,
preko milenija, jasno i tiho, unutar vae glave. Pisanje je moda najvei
ljudski izum koji povezuje ljude, graane razliitih epoha, koji nikada nisu
poznavali jedni druge. Knjige lome vremenske okove, dokaz da ljudi mogu
initi uda.
Neki od najranijih autora pisali su na glini. Klinasto pismo, udaljeni
predak zapadnjake abecede izumljeno je na Bliskom istoku prije otprilike
pet tisua godina. Zadaa mu je bila da biljei: utrak ita, prodaju
zemljita, pobjede kralja, kipove sveenika, poloaje zvijezda, molitve
bogovima. Tisuljeima, pismo se urezivalo u glinu ili kamen, strugalo po
vosku, kori ili koi: slikalo na bambusu ili papirusu ili svili - ali uvijek

samo po jedan primjerak odjednom i, osim natpisa na spomenicima, uvijek

namijenjeno malom broju itaoca. Zatim je u Kini izmeu drugog stoljea
prije nae ere i estog stoljea nae ere izumljen papir, tu i tisak pomou
izrezbarenih drvenih valjaka, to je omoguilo da se naprave i raspaavaju
mnoge kopije nekog djela. Trebalo je tisuu godina da udaljena i zaostala
Evropa shvati tu ideju. Tada su se najednom poele tampati knjige irom
svijeta. Samo neto prije izuma pokretnog sloga oko 1450. u cijeloj Evropi
nije bilo vie od nekoliko desetaka tisua knjiga, sve pisane rukom:
otprilike isto toliko kao u Kini sto godina prije nae ere, a deseti dio broja
svezaka koji su se nalazili u velikoj Aleksandrijskoj biblioteci. Pedeset
godina kasnije, oko 1500. bilo je ve deset milijuna tampanih knjiga.
Naobrazba je postala dostupna svakome tko je znao itati. uda su dolazila
odasvuda.
U posljednje vrijeme, knjige, a posebno depna izdanja tiskaju se
u ogromnim i jeftinim nakladama. Za cijenu umjerenog ruka moete se
udubiti u propadanje i pad Rimskog carstva, porijeklo vrsta, tumaenje
snova, prirodu stvari. Knjige su poput sjemena. One mogu neiskoritene
leati stoljeima da bi zatim procvale i na tlu od kojeg se to najmanje
oekuje.
Velike svjetske knjinice sadre milijune svezaka, ekvivalent od oko
14
10 bita uniformacija u rijeima i moda 1015 bita informacija u slikama.
To je deset tisua puta vie informacija nego to je pohranjeno u naim
genima, a nekoliko puta vie nego to je pohranjeno u naim mozgovima.
Ako proitam jednu knjigu tjedno, proitat u samo nekoliko tisua knjiga
u svom ivotu, dakle otprilike jedan promil sadraja velikih svjetskih
knjinica naeg doba. Kvaka je u tome da znamo koje knjige valja itati.
Informacija u knjigama nije pretprogramirana pri naem roenju, ve se
stalno mijenja, proiruje dogaajima i prilagoava svijetu. Do sada je
prolo dvadeset i tri stoljea od osnutka Aleksandrijske biblioteke. Da
nema knjiga ni zapisa, zamislite kakav bi golem vremenski jaz
predstavljala dvadeset i tri stoljea. S etiri generacije po stoljeu, kroz
dvadeset i tri stoljea proivjelo je gotovo stotinu generacija ljudskih bia.
Ako bi se informacija irila samo usmenom predajom, koliko malo bismo
znali o naoj prolosti, kako bi spor bio na napredak! Sve bi ovisilo o
kojim starim znanjima bi sluajno uli i koliko bi toni bili ti izvjetaji.
Premda bi se informacije iz prolosti cijenilo, one bi uzastopnim
prepriavanjem bivale sve vie i vie pobrkane i konano izgubljene.
Knjige nam omoguavaju putovanja kroz vrijeme, iskoritavanje mudrosti

naih predaka. Knjinica nas povezuje sa spoznajama i znanjima tekom

mukom istrgnutim od prirode, sa znanjima najveih umova koji su ikada
postojali, s najboljim uiteljima sakupljenim s cijelog planeta i iz cijele
nae prolosti koji nas ue, potiu na daljnji vlastiti doprinos zajednikoj
riznici znanja ljudske vrste. Javne knjinice ovise o dobrovoljnim
prilozima. Mislim da se zdravost nae civilizacije, dubina nae svijesti o
temeljima nae kulture i naa briga za budunost, sve to moe staviti na
kunju time u kojoj mjeri podupiremo nae knjinice.
***
Kad bi se iznova stvorila Zemlja sa svim fizikalno jednakim
obiljejima, izrazito je nevjerojatno da bi se ponovo pojavilo neto to bi i
priblino podsjealo na ljudsko bie. Evolucioni proces je podvrgnut
monoj osobini sluajnosti. Kozmika zraka koja udara u neki drugi gen
izaziva neku drugu mutaciju, to u poetku moe imati male posljedice ali
bitne kasnije. Sluaj moe igrati bitnu ulogu u biologiji, kao to to ini i u
povijesti. to se u dubljoj prolosti odigrao kljuni dogaaj, to snanije
moe utjecati na sadanjost.
Na primjer, nae ruke. Imamo pet prstiju, ukljuivi i jedan
nasuprotni palac. One nas posve dobro slue. Ali mislim da bi nas isto tako
dobro sluile da imamo est prstiju, ukljuivi jedan palac, ili etiri prsta
ukljuivi jedan palac, ili pak pet prstiju i dva palca. Nema nieg istinski
najboljeg u naem posebnom rasporedu prstiju kojeg obino zamiljamo
tako prirodnim i neizbjenim. Imamo pet prstiju zato to potjeemo od
neke ribe iz devonskog perioda koja je imala pet kostiju u svojim
perajama. Da potjeemo od neke ribe s etiri ili est kostiju, imali bismo
etiri ili est prstiju na svakoj ruci i smatrali bismo to savreno prirodnim.
Koristimo aritmetiku s bazom deset, samo zato jer posjedujemo deset
prstiju na naim rukama.74 Da je raspored bio drukiji koristili bismo
aritmetiku s bazom osam ili bazom dvanaest i protjerali bazu deset u viu
matematiku. Isto vjerujem, vrijedi i za mnogo znaajnija svojstva naeg
bia, za nau nasljednu grau, na unutarnji biokemizam, na oblik, stas,
sisteme organa, ljubavi i mrnje, strasti i oajanja, njenost i agresivnost,
pa ak i za nae analitike procese - sve je to, barem djelomino, posljedica
prividno neznatnih sluajeva u naoj neizmjerno dugoj evolucionoj
povijesti.
Da se samo jedna libela manje utopila u movarama karbona, moda
bi inteligentni organizmi na naem planetu danas imali perje i pouavali
svoje mlade u gnijezdima. Uzorak evolucione kauzalnosti je mrea

zauujue sloenosti; ponizno stojimo svjesni nepotpunosti naeg

razumijevanja.
Jo prije ezdeset i pet milijuna godina nai preci su bili
najneprivlaniji sisavci - stvorenja veliine i inteligencije poput krtice ili
dabra. Samo vrlo smion biolog bi naslutio da e te ivotinje na koncu,
moda, proizvesti vrstu koja danas dominira na Zemlji. Zemlja je tada bila
krcata stranim guterima - dinosaurima, izvanredno uspjenim
stvorenjima koja su ispunjavala gotovo svaku ekoloku sredinu na Zemlji.
Postojali su plivajui reptili, letei reptili i reptili - od kojih su neki bili
veliki poput estorokatnice - koji su tutnjali po povrini Zemlje. Neki od
njih imali su prilino velike mozgove, uspravan poloaj tijela i dvije male
prednje noge, vrlo nalik na ruke, pomou kojih su hvatali male brze sisavce
- vjerojatno ukljuujui i nae daleke pretke - za ruak. Da su takvi
dinosauri preivjeli, moda bi pripadnik vladajue inteligentne vrste na
naem planetu danas bio etiri metra visok, sa zelenom koom i otrim
zubima, a ljudski oblik bi se smatrao jezivim proizvodom fantazije
saurijske znanstvene fantastike. Ali dinosaurusi nisu preivjeli. U jednom
katastrofalnom dogaaju oni su uniteni zajedno s mnogim, skoro svim
drugim vrstama na Zemlji.75 Ali ne dabrovi. Ne sisavci. Oni su preivjeli.
Nitko ne zna to je istrijebilo dinosaure. Jedna od privlanih hipoteza
je da se dogodila kozmika katastrofa, eksplozija bliske zvijezde supernove poput one koja je stvorila maglicu Rakovica. Da se kojim
sluajem dogodila eksplozija supernove unutar udaljenosti od deset ili
dvadeset godina svjetlosti od Sunevog sistema prije otprilike ezdeset i
pet milijuna godina, izbacila bi snaan tok kozmikih zraka koje bi
prilikom prolaska kroz Zemljin zrani omota spalile duik atmosfere.
Tako stvoreni oksidi duika unitili bi zatitni sloj ozona iz atmosfere.
Time bi se poveavao na povrini tok ultraljubiastog zraenja Sunca to bi
prilo i mutiralo mnoge organizme nedovoljno zatiene od intenzivnog
ultraljubiastog zraenja. Neki od tih organizama mogli su biti glavni
predmeti dinosaurijske prehrane.
Ta nevolja, ma kakve prirode, koja je zbrisala dinosaure sa svjetske
pozornice, ukinula je i pritisak kojem su bili podvrgnuti sisavci. Nai preci
nisu vie morali ivjeti u sjeni prodrljivih reptila. Unijeli smo obilnu
raznolikost vrsta i napredovali smo. Prije dvadeset milijuna godina, nai
neposredni preci su vjerojatno jo uvijek ivjeli na drveu da bi se kasnije
spustili s njega jer su se ume povlaile za vrijeme jednog velikog ledenog
doba i bile zamijenjivane travnatim savanama. Nije dobro biti savreno

prilagoen ivotu na drveu kada ima malo drvea. Mora da su mnogi

primati koji su ivjeli na drveu nestali zajedno sa umama. Malo njih je
mukom izborilo nesigurni opstanak na tlu i preivjelo. Od jedne takve loze
smo se razvili mi. Nitko ne zna uzrok toj promijeni klime. To je mogla biti
mala promjena u vlastitom sjaju Sunca ili promjena u putanji Zemlje ili
velike erupcije vulkana popraene izbacivanjem fine praine u stratosferu
koja je reflektirala vie svjetlosti Sunca natrag u prostor i hladila na taj
nain Zemlju. Moda je ledeno doba prouzrokovala promjena ope
cirkulacije, oceana. Ili pak prolaz Sunca kroz galaktiki oblak praine. Bez
obzira na uzrok, ponovo se uvjeravamo kako je na opstanak usko povezan
sa sluajnim astronomskim i geolokim zbivanjima.
Nakon to smo se spustili s drvea, zauzeli smo uspravan stav; nae
ruke su bile slobodne; posjedovali smo odlian vid - stekli smo mnoge od
potrebnih preduvjeta za izradu alata. Sada je bila stvarna prednost
posjedovati veliki mozak i s drugima dijeliti sloene misli. Ukoliko su sve
ostale stvari iste, bolje je biti pametan nego glup. Inteligentna bia bolje
mogu rijeiti probleme, ive due i ostavljaju brojniji podmladak; sve do
pronalaska nuklearnog oruja, inteligencija je snano pomagala opstanak.
Dio nae povijesti bili su opori dlakavih malih sisavaca koji su se skrivali
ispred dinosaura, kolonizirali kronje drvea, a kasnije skoili na tlo da bi
ukrotili vatru, izmislili pisanje, sagradili opservatorije i lansirali svemirske
letjelice. Da su stvari tekle malo drukije, moglo je sve to postii neko
drugo stvorenje ija bi inteligencija i manipulativne sposobnosti dovele do
usporedivih dostignua. Moda spretan dvononi dinosaur, ili rakuni, ili
vidre, ili lignje. Bilo bi lijepo saznati koliko razliite mogu biti druge
inteligencije: zato i prouavamo kitove i velike majmune. Da bismo nauili
poneto o tome kakve druge vrste civilizacije su mogue, trebamo
prouavati povijest i antropologiju kultura. Ali svi mi - mi kitovi, mi
majmuni, mi ljudi - suvie blisko smo povezani. Sve dok su naa
istraivanja ograniena na jednu ili dvije evolucione grane jednog jedinog
planeta, ostat emo zauvijek neupueni u mogui opseg i otroumnost
drugih inteligencija i drugih civilizacija.
Na nekom drugom planetu s razliitim slijedom sluajnih dogaaja
koji stvaraju nasljednu raznolikost te s razliitom okolinom koja odabire
pojedine kombinacije gena, vjerujem da su anse da se nau bia koja su
nam fiziki vrlo slina gotovo jednake nuli. Vjerojatnost da se nae neka
druga vrsta inteligencije nije meutim jednaka nuli. Njihovi mozgovi su se
takoer mogli razvijati iznutra prema van. Oni mogu posjedovati

prekidajue elemente analogne naim neuronima. Ali neuroni mogu biti

vrlo razliiti; moda supervodii koji rade na vrlo niskim temperaturama, a
ne organski ureaji koji rade na sobnoj temperaturi. U tom sluaju brzina
njihovog razmiljanja bila bi 107 puta vea od nae. Ili se moda ekvivalent
neurona negdje drugdje ne bi nalazio u izravnom fizikom kontaktu ve u
radio-vezi, tako da bi jedno jedino inteligentno bie moglo biti razdijeljeno
na mnogo razliitih organizama, ili ak na mnogo razliitih planeta, svaki
samo s dijelom inteligencije cjeline, a svaki dio doprinosio bi putem radioveze jednoj mnogo vioj inteligenciji.76 Moda postoje planeti na kojima
inteligentna bia imaju takoer oko 1014 neuronskih spojeva kao i mi. Ali
moda postoje mjesta gdje je taj broj 1024 ili 1034. Pitam se kakvo bi bilo
njihovo znanje. Budui da nastanjujemo isti svemir, neke bitne informacije
moraju biti jednake i za njih i za nas. Ako bismo mogli stupiti u vezu, ima
mnogo toga u njihovim mozgovima to bi nas jako zanimalo. Ali vrijedi i
suprotno. Mislim da e izvanzemaljska inteligencija - ak i bia znatno
razvijenija od nas - pokazivati zanimanje za nas, nae znanje, za nain
razmiljanja, grau naih mozgova, za nau evoluciju, izglede za nau
budunost.
Ako postoje inteligentna bia na planetima relativno bliskih zvijezda,
da li bi ona mogla znati za nae postojanje? Da li bi mogli naslutiti dugi
evolucioni niz od gena pa preko mozgova do knjinica koji se odvijao na
skromnom planetu zvanom Zemlja? Ako svemirci ne putuju do nas,
postoje barem dva naina na koja bi mogli ipak doznati neto o nama.
Jedan bi nain bio da oslukuju velikim radio-teleskopima. Milijardama
godina uli bi samo slab i povremeni radio-um prouzrokovan munjama i
zarobljenim elektronima i protonima koji fijuu u Zemljinom magnetskom
polju. Zatim, prije manje od jednog stoljea, radio-valovi koji naputaju
Zemlju postali bi jai, glasniji, sve manje slini umu, a sve sliniji
signalima. Stanovnici Zemlje su napokon naletjeli na radio-komunikaciju.
Danas postoji golema meunarodna radio, televizijska i radarska
komunikacijska mrea. Na nekim radiofrekvencijama Zemlja je postala
daleko najsjajniji objekt, najsnaniji radio-izvor u Sunevom sistemu sjajnija od Jupitera, sjajnija od Sunca. Izvanzemaljskoj civilizaciji koja
prati radio-emisiju sa Zemlje i prima takve signale ne bi promaklo da se
nedavno neto zanimljivo ovdje dogodilo.
Kako Zemlja rotira, nai snaniji radio-odailjai polako araju preko
neba. Radio-astronom na planetu neke druge zvijezde bio bi u stanju da
odredi duinu dana na Zemlji iz vremena pojavljivanja i nestajanja naih

signala. Neki od naih najjaih izvora su radarski odailjai; nekolicina se

upotrebljava u radarskoj astronomiji, da radio-prstima ispipaju povrine
bliskih planeta. Veliina radarskog snopa projiciranog na nebeski svod je
mnogo vea od veliine planeta pa velik dio signala proleti pokraj planeta,
izvan Sunevog sistema u dubine meuzvijezdanog prostora do nekih
osjetljivih prijemnika koji moda sluaju. Najvie radarskih transmisija
obavlja se u vojne svrhe; one skaniraju nebo u stalnom strahu od masivnog
lansiranja neprijateljskih projektila s nuklearnim bojevim glavama, znamen
posljednjih petnaest minuta ljudske civilizacije. Informativni sadraj tih
pulseva je zanemariv: samo niz jednostavnih ifriranih monofrekventnih
signala.
Meutim, najprodorniji i najzamjetljiviji izvor radiovalova sa Zemlje
ipak su nai televizijski programi. Zbog vrtnje Zemlje neke televizijske
stanice e se pojaviti na istonom horizontu, druge nestajati na zapadnom.
Biti e to zbrkana mjeavina raznih programa. Napredna civilizacija s
planeta neke oblinje zvijezde bila bi u stanju razmrsiti tu zbrku, izdvojiti i
sloiti pojedinane programe. Najee ponavljane poruke e biti pozivni
signali stanica i pozivi da se kupuju deterdenti, dezodoransi, tablete protiv
glavobolje i proizvodi automobilske industrije. Najzamjetljivije poruke bit
e one emitirane istodobno s mnogo odailjaa u vie vremenskih zona - na
primjer govori za vrijeme meunarodnih kriza Predsjednika Sjedinjenih
Amerikih Drava ili premijera Sovjetskog Saveza. Priglup sadraj
televizijskih reklama, detalji meunarodnih kriza i krvava ratovanja unutar
ljudske zajednice glavne su poruke o ivotu na Zemlji koje smo odabrali za
emitiranje u kozmos. to li oni moraju misliti o nama?
Ne postoji nain da povuemo te televizijske programe. Nema naina
da poaljemo neku bru poruku da ih prestigne i ispravi prethodnu
transmisiju. Nita ne moe putovati bre od svjetlosti. Televizijske emisije
velikih razmjera zapoele su na planetu Zemlji u kasnim etrdesetim
godinama ovog stoljea. Prema tome postoji sferna valna fronta - u ijem
se sreditu nalazi Zemlja - koja se iri brzinom svjetlosti i nosi Howdy
Doody, (tadanja djeja emisija u SAD - prim. prev,) ekersov govor
tadanjeg potpredsjednika Richarda M. Nixona (Checkers je ime Nixonova
psa koji je bio s njim u tv-kadru - prim. prev.) i televizijska presluavanja
koja je vodio senator Joseph McCarthy. Budui da su emisije odaslane
prije nekoliko desetljea, one su sada udaljene samo nekoliko desetaka
svjetlosnih godina od Zemlje. Ako se najblia civilizacija nalazi neto
dalje, moemo jo neko vrijeme slobodno disati. U svakom sluaju,

moemo se nadati da e za njih ti programi biti neshvatljivi.

Odredite dviju letjelica tipa Voyager su zvijezde. Na svakoj je
privrena pozlaena bakrena gramofonska ploa s glavom i iglom, a na
aluminijskoj omotnici su upute za koritenje. Poslali smo neto o naim
genima, neto o naim mozgovima, neto o naim knjinicama drugim
biima koja bi mogla jedriti morima meuzvjezdanog prostora. Ali nismo
eljeli poslati prvenstveno znanstvene informacije. Svaka civilizacija koja
je u stanju presresti Voyager s davno ugaenim odailjaima u dubinama
meuzvijezdanog prostora, zna mnogo vie o znanosti od nas. Umjesto
toga, eljeli smo tim drugim biima kazati neto to nam se ini da je kod
nas jedinstveno. Znaaj cerebralnog korteksa i limbikog sistema je
iscrpno predstavljen; R-kompleks ve manje. Iako primaoci sigurno ne
poznaju niti jedan jezik sa Zemlje, uvrstili smo i pozdrave na ezdeset
ljudskih jezika, kao i pozdrave kitova grbavaca. Poslali smo fotografije
ljudi s cijelog svijeta kako brinu jedan za drugoga, ue, izrauju alate i
umjetnika djela i suoavaju se s izazovima. Na ploi je sat i pol odabrane
glazbe mnogih kultura, gdje neke melodije izraavaju na osjeaj kozmike
usamljenosti, nau elju da okonamo nau izolaciju, nau udnju da
uspostavimo vezu s drugim biima u kozmosu. Poslali smo i snimke
zvukova koji se uju na naem planetu od najranijih dana prije nastanka
ivota pa sve do evolucije ljudske vrste i nae mlade najnovije tehnologije
u razvoju. Uinili smo to poput usanih kitova kad u oceanske dubine alju
svoj ljubavni zov. Mnoge, moda i preteni dio naih poruka nee se moi
deifrirati. Ali poslali smo ih zato, jer je vano makar pokuati.
U tom duhu uvrstili smo u gramofonsku plou letjelica Voyager
misli i osjeaje jedne osobe, elektrinu aktivnost njenog mozga, srca, oiju
i miia, snimane jedan sat i pretvorene u vremenski saet zvuk. Na neki
nain lansirali smo dakle u kozmos izravan prijepis misli i osjeaja jednog
ljudskog bia mjeseca lipnja godina 1977. na planetu Zemlji. Moda
primaoci nee znati to da s tim zaponu, ili e ak misliti da je to snimak
nekog pulsara na kojeg na neki povran nain i podsjea. Ili e moda neka
civilizacija nezamislivo naprednija od nae biti u stanju da deifrira takve
snimljene misli i osjeaje i cijenit e na trud da sebe podijelimo s njima.
Informacija u naim genima je vrlo stara - veim dijelom je stara
mnogo milijuna godina, a neki dijelovi ak milijarde godina. Suprotno
tome, informacije u naim knjigama stare su tisuu godina, a u naim
mozgovima samo nekoliko desetljea. Dugovjena informacija nije
karakteristino ljudska informacija. Zbog erozije prisutne na Zemlji, zuba

vremena, nai spomenici i proizvodi nee preivjeti i doekati daleku

budunost bez pomne zatite. Ali snimak na Voyageru se nalazi na putu
koji e ga odnijeti izvan Sunevog sistema. Erozija u meuzvjezdanom
prostoru - uglavnom kozmike zrake i sudari sa zrncima praine - tako je
spora da e informacija na ploi trajati milijardu godina. Geni, i mozgovi, i
knjige, kodiraju informaciju na razne naine, a opstaju u razliitim
vremenskim intervalima. Ali postojanost pamenja ljudske vrste bit e
daleko dua u utisnutim metalnim ljebiima na Voyagerovoj
meuzvjezdanoj ploi.
Voyagerova poruka putuje munom sporou. Najbri predmet
ikad lansiran ljudskom rukom, trebat e ipak desetke tisua godina da
prevali udaljenost do najblie zvijezde. Bilo koji televizijski program
proputovat e za nekoliko sati udaljenost za koju su Voyageru potrebne
godine. Neka televizijska emisija koja je upravo sada zavrila za nekoliko
sati e prestii Voyagere u podruju iza Saturna i juriti dalje prema
zvijezdama. Ukoliko je usmjerena prema Alfa Centauri signal e stii tamo
za neto vie od etiri godine. Ako za nekoliko desetljea ili stoljea bilo
tko tamo u prostoru slua nae televizijske emisije, nadam se, imati e
povoljno miljenje o nama, proizvodu petnaest milijardi godina kozmike
evolucije, ovdanjem preobraaju materije u svjesnost. Naa inteligencija
nas je nedavno opskrbila uasnim moima. Nije jo jasno da li
posjedujemo mudrost da izbjegnemo vlastito samounitenje. Ali mnogi od
nas to vrlo uporno pokuavaju. Nadamo se da emo vrlo skoro, u
perspektivi kozmikog mjerila vremena, ujediniti na planet mirnim putem
u zajednicu koja potuje ivot svakog ivog bia i koja e biti spremna da
poduzme slijedei veliki korak, da postane dio galaktike zajednice
povezanih civilizacija.

12.
ENCYCLOPAEDIA GALACTICA
to si? Odakle si doao? Nisam nikada vidio neto poput tebe.
Gavran Stvoritelj pogleda ovjeka i bio je... iznenaen da to udno
novo bie toliko nalii njemu samome.
Eskimski mit stvaranja
Nebo je utemeljeno,
Zemlja je utemeljena,
Tko sada da bude iv, o bogovi?
Azteka kroniku. Povijest kraljevina
Znam da e netko rei da smo i suvie hrabri u tim tvrdnjama o
planetima i da smo se do toga uzdigli uz mnoge vjerojatnosti, a ako
je jedna od njih sluajno kriva i suprotna naoj pretpostavci, ona bi,
poput loih temelja, unitila cijelu zgradu i sravnila je s tlom. Ali...
uzmemo li da je Zemlja, kao to smo i uinili, samo jedan od planeta
jednakog dostojanstva i asti kao i ostali, tko bi se usudio rei da se
ne moe nai nigdje drugdje netko koji uiva u uzvienom prizoru
Djela Prirode? A ukoliko bi postojali ti drugi promatrai, zar da smo
mi jedini koji su duboko prodrli u tajne i saznanja o prirodi?
Christraan Huygensu Nove pretpostavke o planetarnim svjetovima,
njihovim stanovnicima i tvorevinama, oko 1690.
Stvoritelj Prirode... onemoguio nam je u nae sadanje doba
nekakvu komunikaciju izmeu ove Zemlje i ostalih velikih tijela
univerzuma; i vrlo je vjerojatno da je na slian nain prekinuo sve
komunikacije izmeu drugih planeta i izmeu razliitih sustavu ... Na
svima od njih zapaamo dovoljno toga to pobuuje naa znatielju,
ali je ne zadovoljava... S obzirom na mudrost koja izbija iz cijele
prirode, neumjesno je pretpostaviti da smijemo vidjeti tako daleko i
toliko pobuditi nau znatielju... da bismo na kraju samo bili
razoarani... To nas stoga prirodno vodi na zakljuak da smatramo
nae sadanje stanje tek kao osvit ili poetak nae egzistencije i kao

jedno stanje pripreme ili iskuenja za daljnji napredak ...

Colin Maclaurin, 1748.
Ne moe postojati jezik univerzalniji i jednostavniji, slobodniji od
pogreaka i nejasnoa... vredniji za izraavanje nepromjenljivih veza
izmeu prirodnih stvari [od matematike]. On objanjava [sve
fenomene] istim jezikom, kao da potvruje jedinstvo i jednostavnost
univerzuma i da jo vie istakne nepromjenljiv red koji vlada svim
prirodnim uzrocima.
Joseph Fourier, Analitika teorija topline, 1822.
Lansirali smo etiri broda prema zvijezdama, Pioneere 11 i 12,
Voyagere 1 i 2. Oni su nesavreni i primitivni brodovi koji se gibaju, u
odnosu na ogromne meuzvjezdane udaljenosti, sporou trke u komaru.
Ali u budunosti init emo to bolje. Nai e brodovi putovati bre.
Odredit emo meuzvjezdane ciljeve, a prije ili kasnije nai svemirski
brodovi imat e i ljudske posade. U galaktici Mlijeni Put mora da postoje
mnogi planeti stariji milijune godina od Zemlje i neki koji su stariji ak
milijarde godina. Zar nas ve nisu trebali posjetiti? U svim tim milijardama
godina od nastanka naeg planeta zar ni jednom nije neka udna laa
udaljene civilizacije istraivala na svijet odozgo i polako se sputala
prema povrini odakle su je promatrale arene libele, ravnoduni reptili,
vritei primati ili zaueni ljudi? Ta zamisao je doista prirodna. Ona je
pala na um svakome tko je ikada, ak samo povrno razmiljao o pitanju
inteligentnog ivota u svemiru. No da li se to stvarno i dogodilo? Sporna
toka je valjanost podnesenih dokaza, strogo i skeptiki ispitanih - dakle ne
ono to se naizgled ini uvjerljivim, a niti neosnovano svjedoenje jednog
ili dvojice samozvanih oevidaca. Uz takve kriterije ne postoje uvjerljivi
dokazi izvanzemaljskih posjeta, bez obzira na sve tvrdnje o pradavnim
astronautima i leteim tanjurima zbog kojih nam se katkad ini da na
planet vrvi nepozvanim gostima. Ja bih i sam volio da je drukije. Ima
neeg neodoljivog u otkriu ak i sitnog znamena, moda nekog
zamrenog zapisa ili daleko najbolje, ak i kljua za razumijevanje neke
strane i egzotine civilizacije. To je privlaan osjeaj kakav smo mi ljudi
iskusili ve ranije.
Godine 1801. je fiziar Joseph Fourier77 bio prefekt jednog
departementa u Francuskoj zvanog Isere. Pri obilasku kola svoje

pokrajine, Fourier je zapazio jednog jedanaestogodinjeg djeaka iji je

izvanredni intelekt i pronicavost za orijentalne jezike ve pribavio divljenje
i panju uitelja. Fourier ga je pozvao svojoj kui na askanje. Djeak je
bio oaran Fourierovom zbirkom egipatskih predmeta, sakupljenih za
vrijeme Napoleonovog pohoda u kojem je Fourier bio odgovoran za
popisivanje astronomskih spomenika te stare civilizacije. Hijeroglifski
natpisi pobudili su djeakovu znatielju. to oni znae? upitao je. To
nitko ne zna dobio je odgovor. Djeak se zvao Jean Francois
Champollion. Djeak uspaljen tajnom jezika kojeg nitko nije mogao
proitati, postao je kasnije vrstan lingvist i strastveno je uronio u
staroegipatsko pismo. U to doba Francuska je bila preplavljena egipatskim
predmetima to ih je popljakala Napoleonova vojska, a koji su kasnije bili
dostupni zapadnim istraivaima. Mladi Champollion je gutao oima
objavljen opis egipatske ekspedicije. Kasnije kad je odrastao, Champollion
je uspio; ispunivi svoj mladenaki san, na brilijantan nain je deifrirao
staroegipatske hijeroglife. Ali tek 1828. godine, dvadeset osam godina
nakon svog susreta sa Fourierom, Champollion je prvi puta kroio na tlo
Egipta, zemlju svojih snova. Jedrio je uzvodno od Kaira, slijedei tok Nila,
odajui poast kulturi ije pismo je nakon mukotrpnog rada uspio
odgonetnuti. To je bio pohod u davna vremena, posjet jednoj stranoj
civilizaciji.
Uveer 16. konano smo stigli u Denderu. Bila je velianstvena mjeseina i
nalazili smo se samo na sat udaljenosti od hramova: Da li bismo mogli
odoljeti iskuenju? Pitam vas, najhladnokrvniji meu smrtnicima! Veerati
i odmah krenuti dalje bile su zapovijedi trenutka: sami i bez vodia, ali
naoruani do zubiju ili smo krajolikom ... konano su se pojavili
hramovi... Oni se mogu izmjeriti, ali iskazati dojam o njima je nemogue.
To je jedinstvo ljupkosti i velianstvenosti najveeg stupnja. Ostali smo
tamo u ekstazi dva sata, trei kroz goleme prostorije... i pokuavali
proitati pri mjeseini vanjske natpise. Nismo se vratili u lau sve do tri
ujutro, a ve smo bili ponovo kod hramova u sedam ... Ono to je bilo
velianstveno na mjeseini, ostalo je velianstveno i kada nam je svjetlost
sunca otkrila sve pojedinosti... Mi u Evropi smo samo patuljci i ni jedna
nacija, bilo stara ili sadanja, nije zamislila umjetnost arhitekture tako
uzviena, velika i impozantna stila kao stari Egipani. Oni su gradili kao da
rade za ljude visoke sto stopa.

Na zidovima i stupovima Karnaka, u Denderi, svugdje u Egiptu,

Champollion je s uitkom ustanovio da gotovo bez napora moe itati
natpise. Mnogi prije njega pokuali su i nisu uspijeli deifrirati ljupke

hijeroglife, rije koja znai sveti urezi. Neki uenjaci su smatrali da su

hijeroglifi neka vrsta pisma u slikama, bogato zbijenih metafora, uglavnom
s onim jabuicama i valovitim linijama, skakavcima, bumbarima i
pticama - naroito pticama. Zavladala je posvemanja zbrka. Bilo je onih
koji su zakljuili da su Egipani bili kolonisti koji su doli iz stare Kine.
Drugi su pak tvrdili upravo suprotno. Objavljene su ogromne koliine spisa
s djelominim prijevodima. Jedan prevodilac letimice je pogledao kamen
iz Rosette iji hijeroglifski natpis tada jo nije bio deifriran, i smjesta je
obznanio njegov sadraj. Rekao je da mu je metoda brzog deifriranja
omoguila da izbjegne sistematske greke koje se neizbjeivo pojavljuju
kod dueg razmiljanja. On je smatrao da se bolji rezultati postiu ako
previe ne razmiljate. Kao i kod potrage za izvanzemaljskim ivotom
danas, neobuzdane spekulacije amatera uplaile su i potjerale mnoge
profesionalce.
Champollion se odupro ideji da su hijeroglifi slikovne metafore.
Nasuprot tome, pomou brilijantne zamisli engleskog fiziara Thomasa
Younga postupio je otprilike ovako: Kamen iz Rosette je iskopao jedan
francuski vojnik kad je radio na utvrivanju grada Raid u delti Nila, kojeg
su Evropljani uglavnom ne poznavajui arapski, zvali Rosetta. To je bila
ploa iz jednog starog hrama, na kojoj se oito nalazio isti natpis ispisan na
tri razliita pisma: hijeroglifima na vrhu, jednom vrstom kurzivnih
hijeroglifa koji su nazvani demotski, u sredini i, kao klju cijelog teksta,
grkim na dnu. Champollion, koji je teno govorio starogrki, proitao je
da je kamen ispisan u spomen krunidbe Ptolemeja V Epifana, u proljee
196. godine prije nae ere. Tom je prilikom kralj oslobaao politike
zatvorenike, umanjio poreze, darivao hramove, opratao pobunjenicima,
poveavao vojnu gotovost, ukratko radio je one iste stvari koje ine
dananji vladari ako ele ostati na poloaju.
Grki tekst spominje Ptolemeja mnogo puta. Otprilike na istim
poloajima u hijeroglifskom tekstu nalazi se skup ovalom uokvirenih
simbola. Champollion je zakljuio da to vrlo vjerojatno takoer znai
Ptolemej. Ako je tako, onda to pismo ne moe biti iskljuivo piktografsko
ili metaforiko; veina simbola mora stajati za slova ili slogove.
Champollion je takoer bio toliko prisutna duha da je izbrojio broj grkih
rijei i broj pojedinih hijeroglifa u tim vjerojatno istim tekstovima. Bilo je
puno manje grkih rijei, to je ponovo upuivalo na to da su hijeroglifi
uglavnom slova i slogovi. Ali koji hijeroglifi odgovaraju odreenim
slovima? Na sreu, Champollion je imao na raspolaganju jedan obelisk

iskopan u mjestu Philae, koji je sadravao hijeroglifski ekvivalent grkog

imena Kleopatra. Ta dva ovala uokvirenih znakova za Ptolemeja i
Kleopatru, preureena tako da se itaju s lijeva na desno, prikazana su na
str. 296. Ptolemej zapoinje slovom P; prvi simbol u okviru je kvadrat.
Kleopatra ima P kao peto slovo i u okviru za Kleopatru na petom poloaju
se nalazi takoer kvadrat. To je P. etvrto slovo u Ptolemej je L. Da li je
prikazano pomou lava? Drugo slovo imena Kleopatra je L i u
hijeroglifima se pojavljuje na tom mjestu lav. Orao je A, koji se, kako i
treba, pojavljuje dva puta u rijei Kleopatra. Pomalja se jasna slika.
Egipatski hijeroglifi su, barem znaajan dio, jednostavni nadomjesci za
slova. Ali nije svaki hijeroglif slovo ili slog. Neki jesu piktografi. Zadnji
znaci u ptolemejskom ovalu znae vjeno-ivei miljenik boga Ptaha
Polukrug i jaje na kraju ovala Kleopatre su uobiajeni ideogrami za ker
Izide. Ta mjeavina slova i piktografa zadala je dosta glavobolja ranijim
prevodiocima.
Sada to izgleda jednostavno. Ali bilo je potrebno mnogo stoljea da
se nae polazna toka, a zatim je ostalo jo mnogo posla, posebno na
deifriranju hijeroglifa mnogo ranijih razdoblja. Ovali su bili klju unutar
kljua, ispalo je kao da su faraoni namjerno zaokruivali svoja vlastita
imena da bi olakali posao egiptolozima dvije tisue godina u budunosti.
Champollion je hodao Velikom hipostilskom dvoranom u Karnaku i usput
je itao natpise, koji su bili zagonetka za sve druge, odgovarajui sebi na
pitanje koje je kao dijete postavio Fourieru. Kakva je to morala biti radost,
otvoriti ovaj jednosmjerni komunikacioni kanal s drugom civilizacijom,
omoguiti jednoj kulturi koja je tisuljeima bila nijema da govori o svojoj
povijesti, magici, medicini, religiji, politici i filozofiji.
Danas ponovno traimo poruke stare i egzotine civilizacije, ovaj
puta sakrivene ne samo u vremenu ve i u prostoru. Ako bismo primili
radio-poruku od neke izvanzemaljske civilizacije, na koji bismo je nain
mogli razumijeti? Izvanzemaljska inteligencija bit e elegantna, sloena, s
unutarnjim skladom i potpuno strana. Svemirci bi naravno eljeli da
poruka poslana nama bude to je vie mogue razumljiva. Ali kako bi to
mogli uiniti? Da li na neki nain postoji neto poput meuzvjezdanog
kamena iz Rosette? Mi vjerujemo da postoji. Mi vjerujemo da postoji
zajedniki jezik kojim moraju vladati sve tehnike civilizacije ma koliko
razliite bile. Taj zajedniki jezik je znanost i matematika. Prirodni zakoni
su svugdje jednaki. Karakteristike spektara udaljenih zvijezda i galaktika
su iste kao i u spektru Sunca i u prikladnim laboratorijskim

eksperimentima: ne samo da postoje isti kemijski elementi svugdje u

svemiru, ve i isti zakoni kvantne mehanike koji upravljaju atomskom
apsorpcijom i emisijom zraenja, vrijede isto tako svugdje. Udaljene
galaktike koje krue jedna oko druge slijede iste zakone gravitacije koji
odreuju gibanje i jabuke pri padu na Zemlju ili Voyagera na njegovom
putu prema zvijezdama. Uzorci prirode svugdje su isti. Meuzvjezdana
poruka namijenjena civilizaciji koja se tek razvija bila bi lagana za
deifriranje.
Ne oekujemo da postoji napredna tehnika civilizacija na bilo
kojem drugom planetu Sunevog sustava. Ako bi neka zaostajala samo
malo iza nas - recimo za deset tisua godina, uope ne bi vladala
naprednom tehnologijom. Ako bi bila samo malo ispred nas - nas koji ve
istraujemo Sunev sustav - tada bi njeni predstavnici ve bili ovdje. Za
komunikaciju s drugim civilizacijama trebamo metodu koja nije samo
podesna za meuplanetarne udaljenosti, ve i za meuzvjezdane
udaljenosti. U idealnom pogledu, metoda bi trebala biti jeftina tako da se
ogromna koliina informacija moe poslati i primiti uz vrlo mali troak;
brza, tako da omogui meuzvjezdani dijalog; i upadljiva tako da je bilo
koja tehnika civilizacija, bez obzira na svoj evolucioni put, to prije
otkrije. Na nae iznenaenje, postoji takav nain. Zove se radioastronomija.
Najvei polupomini radio/radarski opservatorij na planetu Zemlji je
sklop Arecibo, kojim u ime Nacionalne znanstvene fondacije rukuje
Cornell sveuilite. Smjeten je na udaljenom zaleu otoka Puerto Rico i
ima promjer tristo pet metara. Sferna reflektirajua povrina je poloena u
postojeu dolinu oblika zdjele. Prima radio-valove iz dubina prostora
fokusirajui ih u antenu koja je elektroniki povezana s kontrolnom
prostorijom, gdje se signal analizira. Kada se teleskop upotrebljava kao
radarski odailja, antena moe odaslati signal u zdjelu, koja ga zatim
usmjereno reflektira u prostor. Opservatorij u Arecibu koriten je u potrazi
za inteligentnim signalima civilizacija u prostoru i samo jednom za slanje
poruke - prema M 13, udaljenom kuglastom skupu zvijezda, tako da barem
sami sebe uvjerimo da smo tehniki osposobljeni za oba oblika
meuzvjezdanog dijaloga, za sluanje i govorenje.
U vremenu od nekoliko tjedana, Opservatorij Arecibo, bi mogao
poslati nekom usporedivom opservatoriju na planetu oblinje zvijezde sav
sadraj Encyclopaedia Britannica. Radio-valovi putuju brzinom svjetlosti,
10 000 puta bre od neke poruke privrene na na najbri svemirski

brod. Radio-teleskopi stvaraju u uskim podrujima frekvencija tako snane

signale koji se mogu detektirati i preko ogromnih meuzvjezdanih
udaljenosti. Opservatorij Arecibo bi mogao stupiti u vezu s identinim
radio-teleskopom na planetu udaljenom 15.000 godina svjetlosti, na pola
puta do sredita galaktike Mlijeni Put, samo kada bismo znali kamo ga
tono usmjeriti. A radio-astronomija je prikladna tehnologija. Gotovo
svaka planetarna atmosfera, bez obzira na svoj sastav, bi djelomino
trebala biti propusna za radiovalove. Radio-poruke se ne apsorbiraju niti
znatno raspruju pri prolazu kroz meuzvjezdani plin isto kao to se
radiostanica San Francisco moe bez potekoa sluati u Los Angelesu ak
i onda kada smog smanji vidljivost na optikim valnim duinama na
nekoliko kilometara. Postoje mnogi prirodni kozmiki radio-izvori koji
nisu povezani s inteligentnim ivotom - pulsari i kvazari, pojasi zraenja
oko planeta, vanjske atmosfere zvijezda; s gotovo svakog planeta mogu se
ve u ranoj fazi razvoja tamonje radio-astronomije otkriti sjajni radioizvori na nebu. tovie, radio-podruje predstavlja velik dio
elektromagnetskog spektra, a tehnologija sposobna da uhvati zraenje bilo
koje valne duine, vrlo brzo bi naila i na radio-spektar.
Moemo zamisliti druge djelotvorne naine komunikacije od znatne
vrijednosti: meuzvjezdane letjelice, optike ili infracrvene lasere, pulseve
neutrina, modulirane gravitacijske valove, ili neke druge naine odailjanja
koje neemo otkriti iduih tisuu godina. Napredne civilizacije su se za
svoje meusobne komunikacije moda vinule daleko iznad radija. Ali radio
je snaan, jeftin, brz i jednostavan. Oni e znati da se nazadna civilizacija
poput nae, koja eli primati poruke s neba, prvo okree radio-tehnologiji.
Moda e ak morati izvui svoje radio-teleskope iz Muzeja Stare
Tehnologije. Ako primimo neku radio-poruku, znali bismo da postoji
barem jedna zajednika tema o kojoj moemo razgovarati: radioastronomija.
Ali, da li uope postoji netko s kim bismo mogli priati? Da li je uz
toliko milijardi zvijezda samo u galaktici Mlijeni Put mogue da samo
naa zvijezda ima jedan nastanjeni planet? Ta koliko je vjerojatnije da su
tehnike civilizacije kozmika svakodnevica, da galaktika kuca i zuji puna
naprednih civilizacija, i da se stoga najblia takva kultura ne nalazi na
velikoj udaljenosti - moda odailje signale s antena postavljenih na
jednom planetu zvijezde u naem susjedstvu koju moemo vidjeti prostim
okom, kada nou gledamo zvjezdano nebo, moda se pokraj jedne od tih
tokica malog sjaja nalazi svijet na kojem netko posve razliit od nas

dokono gleda jednu zvijezdu koju mi nazivamo Sunce i na tren je

zaokupljen neobuzdanim matanjem o postojanju drugih bia u svemiru.
Vrlo je teko biti u tim stvarima siguran. Moda postoje ozbiljne
zapreke za razvoj tehnike civilizacije. Planeti se moda javljaju rjee nego
to to mislimo. Moda postanak ivota nije tako lak kao to ukazuju nai
laboratorijski pokusi. Moda je razvoj naprednih ivotnih oblika malo
vjerojatan. Ili se moda sloeni ivotni oblici lako razvijaju, ali
inteligencija i tehnike zajednice zahtijevaju jedan malo vjerojatan skup
koincidencija - isto kao to je evolucija ljudske vrste ovisila o nestanku
dinosaura te povlaenju uma za vrijeme ledenog doba, uma u ijim
granama su nai preci vritali i mutno razmiljali. Ili pak civilizacije
nastaju, ponovljeno, neumoljivo, na neizbrojivo mnogo planeta u
Mlijenom Putu, ali su openito nestabilne; sve su, osim malog dijelia,
nesposobne da preive uz vlastitu tehnologiju i podlegnu poudi i
neznanju, zagaenju okolia ili nuklearnom ratu.
Ovaj se problem moe detaljnije ispitati te ocijeniti broj naprednih
tehnikih civilizacija, N u Galaktici. Definirat emo naprednu civilizaciju
kao onu koja je ovladala radioastronomijom. To je, dakako, uska, ali nuna
definicija. Moda postoji bezbroj svijetova iji su stanovnici savreni
lingvisti ili nenadmani pjesnici, ali potpuno ravnoduni prema radioastronomiji. Od njih neemo nita uti. N se moe napisati kao produkt ili
umnoak jednog broja faktora od kojih je svaki neka vrsta filtera, svaki od
njih mora biti prilian pa da dobijemo iz rauna i velik broj civilizacija:
N*, broj zvijezda u galaktici Mlijeni Put;
fp, dio zvijezda koje posjeduju planetarne sisteme;
ne, broj planeta u danom sistemu koji su ekoloki pogodni za ivot;
fl, dio od povoljnih planeta na kojima se stvarno pojavljuje ivot;
fi, dio nastanjenih planeta na kojima se razvio inteligentni oblik
ivota;
fc, dio planeta nastanjen inteligentnim biima na kojima se razvila
civilizacija sposobna da zapone komunikacije;
fL, dio vremena trajanja planeta tokom kojeg na njemu postoji
tehnika civilizacija.
Ispisana jednadba glasi N = N*,fpnefl,fifcfL. Svi f-ovi imaju
vrijednosti izmeu nula i jedan; oni e potkresati veliinu broja N*.
***

Da bismo dobili N, moramo ocijeniti svaku od ovih veliina. Dosta

dobro poznajemo prve faktore u naoj jednadbi, broj zvijezda i
planetarnih sustava. Vrlo malo znamo o posljednjim faktorima koji se tiu
razvoja inteligencije ili trajanja tehnikih civilizacija. U tim sluajevima
nae ocjene e biti tek neto bolje od pukog nagaanja. Pozivam vas,
ukoliko se ne slaete s mojim ocjenama nie, da uinite svoj vlastiti izbor i
pogledate kakve posljedice vai alternativni prijedlozi imaju na broj
naprednih civilizacija u Galaktici. Jedna od velikih vrlina gornje
jednadbe, koju je izvorno postavio Frank Drake sa Sveuilita Cornell, je
da ukljuuje predmete u opsegu od zvjezdane i planetarne astronomije do
organske kemije, evolucione biologije, povijesti, politike i abnormalne
psihologije. Drake-ova jednadba obuhvaa poprilian dio Kozmosa.
N*, broj zvijezda u galaktici Mlijeni Put, nam je iz paljivog
prebrojavanja zvijezda u malim ali reprezentativnim podrujima neba
prilino dobro poznat. On iznosi nekoliko stotina milijardi; neke novije
procjene su 4 x 1011. Vrlo mali broj tih zvijezda su masivne zvijezde kratka
ivota koje rasipaju svoje zalihe termonuklearnog goriva. Velika veina
ima pred sobom jo milijardu i vie godina kroz koje e ravnomjerno sjati,
i osiguravati pogodnu energiju za nastanak i razvoj ivota na okolnim
planetima.
Postoje nagovjetaji da su planeti esta popratna pojava pri nastanku
zvijezda: u satelitskim sustavima Jupitera, Saturna i Urana, koji su nalik na
minijaturne suneve sustave; u teorijama nastanka planeta; u istraivanjima
dvojnih zvijezda; u opaanjima diskova plina i praine oko zvijezda; i u
nekim poetnim istraivanjima gravitacionih smetnji bliskih zvijezda.
Mnoge, moda ak i veina, zvijezde, posjeduju planete. Uzet emo da je
dio zvijezda koje imaju planete, dakle faktor fp, otprilike jednak 1/3. Tada
bi ukupan broj planetarnih sustava u Galaktici bio N*,fp~1,3 x 1011 (znak ~
znai otprilike jednako). Ako bi svaki sustav imao oko deset planeta,
kao to ima na, ukupan broj svjetova u Galaktici bi bio vei od jednog
bilijuna, ogromna arena za kozmike drame.
U naem Sunevom sustavu postoji nekoliko tijela koja bi mogla biti
pogodna za neke oblike ivota: posve sigurno Zemlja, a moda i Mars,
Titan i Jupiter. Kada jednom nikne ivot, on je vrlo prilagodljiv i ilav.
Mora da postoji vie razliitih sredina pogodnih za ivot u promatranom
planetarnom sistemu. Ali iz opreza emo odabrati ne = 2. Tada je broj
planeta u Galaktici pogodnih za ivot N fpne ~ 3 x 1011.
Pokusi pokazuju da se pod najuobiajenijim kozmikim uvjetima

lako stvara molekularna osnova ivota, jedinice grae molekula koje su

sposobne praviti vlastite kopije. Sada se nalazimo na manje sigurnom tlu;
na primjer, moda postoje zapreke u evoluciji genetskog koda, iako
smatram da ba nisu vjerojatne uzmemo li u obzir razdoblje od milijardu
godina prastare kemije. Odabiremo fl ~ l/3, to znai da je ukupan broj
planeta u Mlijenom Putu na kojima je niknuo ivot barem jednom N *fpnefl
~ 1 x 1011, dakle stotinu milijardi nastanjenih svjetova. Znaajan zakljuak.
Ali jo nismo gotovi.
Izbori za vrijednosti od fi i fc su tei. S jedne strane morali su se
dogoditi mnogi pojedinano nevjerojatni koraci u biolokoj evoluciji i
ljudskoj povijesti da bi se razvila naa dananja inteligencija i tehnologija.
S druge strane, mogu postojati mnogi posve drugi putevi koji vode k
naprednoj civilizaciji odreenih sposobnosti. Uzimajui u obzir oite
potekoe u evoluciji brojnih organizama u kambrijskom periodu,
odaberimo fi x fc = 1/100, to znai da samo 1 posto planeta na kojima je
niknuo ivot stvara tehniku civilizaciju. Ta ocjena predstavlja zlatnu
sredinu meu raznim znanstvenim miljenjima. Neki smatraju da se slian
korak kao onaj od pojave trilobita do ovladavanja vatrom odvija vrlo brzo
u svim planetnim sustavima; drugi pak smatraju da ak deset ili petnaest
milijardi godina nisu dovoljne za razvoj do tehnikih civilizacija. To nije
predmet s kojim moemo mnogo eksperimentirati sve dok su naa
istraivanja ograniena na jedan jedini planet. Pomnoivi sve te faktore
nalazimo N*fpneflfifc ~ 1 x 109, dakle milijardu planeta na kojima su niknule
barem jednom tehnike civilizacije. Ali to je vrlo razliito od izreke da
sada ima milijardu planeta na kojima tehnike civilizacije trenutno postoje.
Zato moramo jo ocijeniti fL.
Koji postotak trajanja planeta je obiljeen tehnikom civilizacijom?
Zemlja je sijelo tehnike civilizacije karakterizirane radio-astronomijom
tek samo nekoliko desetljea od ukupnog vremena postojanja Zemlje, od
nekoliko milijardi godina. Znai da je za na planet fL do sada manji od
l/108, to jest, milijuntina jednog postotka. A nije iskljueno da emo sutra
sami sebe unititi. Pretpostavimo li da je to tipian sluaj, i da je razaranje
tako temeljito da nikakva druga tehnika civilizacija - ljudske ili bilo koje
druge vrste - nije u stanju niknuti u razdoblju od oko pet milijardi godina
koje preostaju prije nego to Sunce umre. Tada je N = N*fpncflfifcfL ~ 10,
znai da bi u svako doba bilo samo nezamjetljivo malo, aica, tehnikih
civilizacija u Galaktici; stalan broj bi se odravao zamjenom civilizacija
koje su se nedavno same rtvovale novonastalim zajednicama. Broj N

moe biti ak i tako malen da postane 1. Ako civilizacije tee da unite

same sebe ubrzo nakon to dosegnu neku tehnoloku fazu, moda ne
postoji nitko s kim bismo mogli razgovarati osim nas samih. A i to radimo
prilino slabo. Ako je tome tako, civilizacijama bi bilo potrebno milijarde
godina vijugave evolucije da niknu, a zatim da se same ugase u jednom
trenutku neoprostivog nehata.
Ali razmotrite i mogunost da barem neke civilizacije naue ivjeti s
visokorazvijenom tehnologijom: da se suprotnosti nastale zbog hirovitosti
evolucije mozga u prolosti svjesno rjeavaju i da ne dovode do
samounitenja; ili ak ako i doe do znaajnih poremeaja, oni se
postepeno ublauju tokom slijedeih milijarda godina bioloke evolucije.
Takve zajednice mogu doivjeti sretnu i duboku starost koja se mjeri
geolokom ili zvjezdanom skalom vremena. Ako 1 posto civilizacija
preivi tehniku mladost, krene pravilnim smjerom na tom kritinom
povjesnom raskriju i postigne zrelost, tada je fL ~ l/100, a N ~ 107,
odnosno broj sadanjih civilizacija u Galaktici se kree oko milijunskih
vrijednosti. Prema tome sva naa zabrinutost o moguoj nepouzdanosti
naih procjena prvih faktora Drake-ove jednadbe koji sadre astronomiju,
organsku kemiju i evolucionu biologiju, je zanemariva u odnosu na glavnu
nesigurnost u procjeni ekonomije i politike te onoga to na Zemlji
nazivamo ljudskom naravi. Ukoliko, dakle, samounitenje nije bitno
pretena sudbina galaktikih civilizacija, tada je jasno da nebo blago zuji
mnogim porukama sa zvijezda.
Te ocjene su uzbudljive. One ukazuju da je primanje neke poruke iz
prostora, ak i prije nego to je deifriramo, znak temeljito pun nade. To
znai da je netko nauio da ivi zajedno s visokom tehnologijom; da je
mogue preivjeti tehniku mladost. Ve samo to, bez obzira na sadraj
poruke, predstavlja snano opravdanje traganja za drugim civilizacijama.
Ako su milijuni civilizacija rasporeeni manje vie nasumce po
Galaktici, udaljenost do najblie iznosi oko dvjesto godina svjetlosti. ak i
brzinom svjetlosti nekoj radioporuci je potrebno dva stoljea da doe s te
udaljenosti do nas. Da smo mi zapoeli dijalog, to bi bilo kao da je pitanje
postavio Johann Kepler, a mi primili odgovor. Budui da smo mi ionako
poetnici u radio-astronomiji, ima vie smisla oslukivati nebo nego slati
signale. U sluaju razvijenije civilizacije te uloge su, dakako, zamijenjene.
Nalazimo se u poetnoj fazi radio-potrage za drugim civilizacijama u
prostoru. Na optikoj fotografiji gustog polja zvijezda vidi se stotine tisua
zvijezda. Po naim optimistikijim pretpostavkama jedna od njih je sjedite

neke napredne civilizacije. Ali koja? Prema kojim zvijezdama trebamo

uperiti nae radio-teleskope? Od milijuna zvijezda koje moda oznaavaju
mjesta naprednih civilizacija mi smo do sada radio-astronomski ispitali
manje od tisuu. Uinili smo oko jedne desetine jednog postotka potrebnog
napora. Ali uskoro e zapoeti ozbiljna, temeljita i sistematska potraga.
Pripreme su u toku, u Sjedinjenim Dravama i u Sovjetskom Savezu. To je
relativno jeftino: trokovi izgradnje jedne jedine plovne jedinice - na
primjer suvremenog razaraa - bi bili dostatni da se financira desetgodinji
projekt potrage za izvanzemaljskim inteligencijama.
Miroljubivi susreti nisu bili pravilo u ljudskoj povijesti gdje su
susreti razliitih kultura bili izravni i fiziki, posve razliiti od primanja
nekog radio-signala, susreta njenog poput poljupca. Ipak, pouno je
istraiti jedan ili dva sluaja iz nae prolosti makar da samo odmjerimo
naa oekivanja: U vrijeme izmeu amerike i francuske revolucije,
francuski kralj Louis XVI, opremio je ekspediciju u Pacifiki ocean,
putovanje sa znanstvenim, geografskim, ekonomskim i nacionalnim
ciljevima. Zapovijednik je bio grof La Perouse, poznati istraiva koji se
borio na strani Sjedinjenih Drava u njenom ratu za nezavisnost. U srpnju
1786. godine, gotovo godinu dana nakon polaska, stigao je do obala
Aljaske, do mjesta koje se danas naziva Lituya Bay. Bio je oduevljen
lukom i zapisao je: Ni jedna luka na svijetu ne bi mogla pruiti vie
pogodnosti. U tom zemaljskom raju, La Perouse
je zamijetio neke divljake koji su davali znakove prijateljstva pokazujui i
maui bijelim ogrtaima i razliitim koama. Na nekoliko kanua ti
Indijanci su ribarili u zaljevu... Bili smo stalno okrueni kanuima tih
divljaka, koji su nam nudili ribu, krzna vidri i drugih ivotinja, i razne
druge male predmete njihove odjee u zamjenu za nae eljezo. Na nae
veliko iznenaenje, inilo se da su vrlo vini trgovini i cjenjkali su se s
nama isto tako vjeto kao bilo koji trgovac iz Evrope.

Uroenici su zahtijevali sve vie i vie u zamjenu za svoju robu. Na

muku La Perousea poeli su i krasti, uglavnom predmete od eljeza, ali
jednom ak i uniforme francuskih pomorskih oficira sakrivene ispod
njihovih jastuka za vrijeme dok su jedne noi spavali okrueni naoruanim
straama - majstorija dostojna jednog Houdinija. Perouse se pridravao
kraljeve naredbe da se ponaa miroljubivo, ali se alio da su uroenici
vjerovali da je nae strpljenje neiscrpno. Prezirao je njihovu zajednicu.
Ali ni jedna kultura nije nanijela ozbiljniju tetu drugoj. Nakon to je svoja
dva broda snabdio zalihama, La Perouse je odjedrio iz tog zaljeva da se

vie nikada ne vrati. Ekspediciji se izgubio trag u junom Pacifiku; La

Perouse i sva njegova posada, osim jednog ovjeka, je stradala.78
Tono jedno stoljee kasnije je Cowee, poglavica plemena Tlingit,
prenio kanadskom antropologu G. T. Emmonsu priu o prvom susretu
svojih predaka s bijelim ovjekom, pripovijest prenesenu samo usmenom
predajom. Pleme Tlingit nije poznavalo pismo niti je Cowee ikada uo za
ime La Perouse. Evo jedne slobodne verzije Coweejeve prie:
Kasno jednog proljea velika druina Tlingita odvaila se prema sjeveru do
Yakutata da zamijeni svoju robu za bakar. eljezo je bilo ak i
dragocijenije, ali se nije moglo nabaviti. Pri ulasku u zaljev Lituya, etiri
kanua su progutali valovi. Kada su preivjeli napravili logor i alili za
poginulim drugovima, dva udesna predmeta uplovila su u zaljev. Nitko
nije znao to je to. inilo im se da su to dvije velike crne ptice s ogromnim
bijelim krilima. Tlingiti su vjerovali da je svijet stvorila jedna velika ptica
koja je esto poprimala oblik gavrana, ptica koja je oslobodila Sunce,
Mjesec i zvijezde iz kutija u kojima su bili zarobljeni. Pogledati u gavrana
znailo je biti pretvoren u kamen. Prestravljeni Tlingiti su pobjegli u umu
gdje su se sakrili. Ali nakon nekog vremena, nakon to su ustanovili da im
se nita nije dogodilo, nekoliko odvanijih dua ispuzalo je iz ume i
smotalo lie tvorovog kupusa u cijevi za gledanje, vjerujui da e to
sprijeiti da budu pretvoreni u kamenje. Gledano kroz smotuljke kupusa
inilo se da velike ptice sklapaju svoja krila i da se pojavljuju jata malih
crnih glasnika iz njihovih tijela i gmiu po njihovom perju. Tada je jedan
gotovo slijepi stari ratnik okupio sve oko sebe i najavio da se njegov ivot
ionako blii kraju; za zajedniko dobro on e ustanoviti da li e gavrani
pretvoriti svoju djecu u kamenje. Obukavi odjeu od krzna morske vidre,
stupio je u svoj kanu i odveslao prema Gavranu. Popeo se na njega i uo
udne glasove. Sa svojim loim vidom jedva je razaznao mnoge crne oblike
koji su se gibali ispred njega. Moda su to bile vrane. Kada se iv vratio
svojim suplemenicima, oni su se nagurali oko njega, iznenaeni to ga vide
iva. Opipavali su i njuili ga, da se uvjere da je to zaista on. Nakon mnogo
razmiljanja starac je uvjerio sam sebe da nije posjetio Gavrana - boga, ve
golemi kanu izraen ljudskom rukom. Crne spodobe nisu bile vrane, ve
ljudi neke druge vrste. Uvjerio je u to i ostale Tlingite, koji su zatim
posjetili brodove i mijenjali svoja krzna za mnoge udne predmete,
uglavnom eljezo.

Tlingiti su usmenom predajom sauvali potpuno prepoznatljiv i toan

izvjetaj o njihovom prvom, skoro potpuno miroljubivom susretu s jednom
stranom kulturom.79 Ako jednog dana mi uspostavimo kontakt s nekom
naprednijom izvanzemaljskom civilizacijom, da li e taj susret biti

uglavnom miroljubiv, ak ako i bude nedostajala neka prisnija veza kao to

je bio sluaj Francuza prema Tlingitima? Ili e to biti jedan straviniji
primjer kako malo naprednija zajednica temeljito razara zajednicu koja je
tehniki zaostalija. Poetkom esnaestog stoljea u sredinjem Meksiku
cvala je visoka civilizacija. Azteci su imali monumentalnu arhitekturu,
razraeno voenje svjedoanstava, izvanrednu umjetnost i astronomski
kalendar daleko bolji od bilo kojeg u upotrebi u Evropi toga doba. Nakon
to je vidio asteke predmete dopremljene prvim brodovima s blagom iz
Meksika, umjetnik Albrecht Drer je u kolovozu 1520. godine napisao:
Nikada do sada nisam vidio neto to bi tako razgalilo moje srce. Vidio
sam... jedno sunce potpuno od zlata, iroko cijeli hvat [u stvari asteki
astronomski kalendar]; isto tako jedan mjesec potpuno nainjen od srebra,
jednake veliine ... isto tako dvije komore pune svih vrsta oruja, ratne
opreme i druge vrste udesnog naoruanja, ljepe je gledati sve to nego
uda. Intelektualci su bili zabezeknuti astekim knjigama koje, kako je
jedan od njih kazao, su skoro nalik egipatskim. Hernan Cortes je opisao
njihovu prijestolnicu Tenochtitlan kao jedan od najljepih gradova na
svijetu... Djelatnost i ponaanje stanovnika je gotovo na istom stupnju kao i
u panjolskoj i isto tako dobro organizirano i uredno. Uzimajui u obzir da
su ti ljudi barbari kojima nedostaje saznanje o bogu kao i veza s drugim
civiliziranim narodima, znaajno je vidjeti to su sve postigli. Dvije
godine nakon toga, Cortes je sasvim razorio Tenochtitlan zajedno s
ostatkom asteke civilizacije. Evo jednog astekog svjedoanstva:
Montezuma, asteki vladar bio je uasnut, prestravljen onim to je uo. Bio
je vrlo zbunjen njihovom hranom, ali ono to ga je gotovo onesvijestilo bio
je iskaz o velikom lombardijskom topu koji na zapovijed panjolaca
izbacuje tane i grmi pri ispucavanju. Ta buka zagluuje, omamljuje. Neto
poput kamena izlazi iz cijevi, bljujui vatru i iskre. Dim je bio prljav, imao
je odvratan, smrdljiv miris. A tane, koje je pogodilo jedno brdo, razorilo ga
je u komadie - rastvorilo ga je. Pretvorilo je jedno drvo u pilovinu - drvo
je nestalo kao da je otpuhnuto... Kada su sve to ispriali Montezumi, on je
bio prestravljen. Osjeao je da ga obuzima slabost. Napustila ga je sranost.

Izvjetaji su stizali i dalje: Nismo toliko jaki kao to su oni,

govorili su Montezumi. U usporedbi s njima mi smo nita. panjolce su
poeli nazivati Bogovi koji su se spustili s Nebesa. Bez obzira na to,
Azteci nisu imali nikakve iluzije o panjolcima koje su opisali i slijedeim
rijeima:
Bacili su se na zlato poput majmuna, uspaljena lica. Oito je njihova e
za zlatom bila neutaiva; patili su zbog njega; pomamili su se za njim;

eljeli su se naderati njega kao da su svinje. Tako su nastavili eprkati

uzimajui zlatne vrpce, nosei ih amo tamo, prigrabivi ih za sebe,
blebeui, brbljajui nerazumljivo meu sobom.

Ali shvaanje karaktera panjolaca nije im pomoglo da se obrane.

1517. godine opaen je u Meksiku veliki komet. Montezuma, obuzet
legendom o povratku astekog boga Quetzalcoatla u obliku ovjeka bijele
puti koji dolazi preko istonog mora, smjesta je dao pogubiti svoje
astrologe. Oni nisu predvidjeli pojavu kometa, niti su je objasnili. Uvjeren
u dolazee nevolje, Montezuma je postao povuen i sumoran.
Potpomognuti praznovjerjem Azteka i svojom vlastitom premonom
tehnikom, naoruana druina od etristo Evropljana i njihovih domaih
saveznika je godine 1521. potpuno porazila i posve unitila visoko
razvijenu civilizaciju milijunskog naroda. Azteci nisu nikada vidjeli konje;
nije ih ni bilo u Novom Svijetu. Nisu primjenjivali eljeznu metalurgiju u
ratne svrhe. Nisu izumjeli vatreno oruje. Pa ipak, tehniki jaz izmeu njih
i panjolaca nije bio velik, moda samo nekoliko stoljea.
Mora da smo mi najzaostalija tehnika zajednica u Galaktici. Bilo
koja jo zaostalija zajednica ne bi uope posjedovala radio-teleskope. Ako
bi alosno iskustvo sudara kultura na Zemlji bio galaktiki standard, ini se
da bismo ve bili uniteni, moda uz usputno divljenje djelima
Shakespearea, Bacha i Vermeera. Ali to se nije dogodilo. Moda su
namjere stranaca nepokolebljivo miroljubive, slinije ponaanju La
Perousea nego Cortesa. Je li mogue, da unato svim tim tvrdnjama o
leteim tanjurima i drevnim astronautima nau civilizaciju jo nisu otkrili?
S jedne strane mi smo tvrdili da ak ako i samo mali postotak
tehnikih civilizacija naui ivjeti zajedno s orujem masovnog unitenja,
tada bi se u Galaktici nalazio ogroman broj naprednih civilizacija. Mi smo
ve ovladali sporim meuzvjezdanim letovima i mislimo da su brzi
meuzvjezdani letovi ostvariv cilj za ljudsku vrstu. S druge strane tvrdimo
da ne postoje uvjerljivi dokazi da je Zemlja posjeivana, niti sada niti
ranije. Zar to nije protuslovlje? Ako je najblia civilizacija udaljena,
recimo dvjesto svjetlosnih godina, potrebno je samo dvjesto godina da se
odande stigne do nas, putujui brzinom bliskom brzini svjetlosti. ak i
brzinom od jedan posto ili jedan promil brzine svjetlosti, predstavnici
okolnih civilizacija su nas mogli posjetiti za vrijeme postojanja
ovjeanstva. Zato nisu ovdje? Ima mnogo moguih odgovora. Iako je to
u suprotnosti s ostavtinom Aristarha i Kopernika, moda smo mi ipak
prvi.

Neka tehnika civilizacija se mora prva pojaviti u povijesti

Galaktike. Moda nismo u pravu kada vjerujemo da barem povremeno
civilizacije izbjegavaju samounitenje. Moda postoji neki nepredvieni
problem kod meuzvjezdanih letova - premda je teko vidjeti kakva bi to
potekoa mogla biti ukoliko je rije o brzinama mnogo manjim od brzine
svjetlosti. Ili, oni su moda ovdje, ali se skrivaju, zbog nekog Lex
Galactica, neke etike nemijeanja u poslove civilizacija koje tek stasaju.
Moemo si ih zamisliti znatieljne i nestrpljive, kako nas promatraju kao
to mi promatramo kulturu bakterija u hranjivoj elatini, da ustanove
hoemo li i ove godine opet uspjeti izbjei samounitenje.
Ali postoji i drugo objanjenje koje je u skladu s injenicama. Ako je
prije mnogo godina, napredna civilizacija koja vlada meuzvjezdanim
letovima nastala negdje na udaljenosti od oko dvjesto svjetlosnih godina,
ne bi imala nikakvog razloga pomisliti da ima neto posebnog u Sunevom
sustavu, osim ako ve sluajno nisu bili ranije ovdje. Niti jedan proizvod
ljudske tehnologije, pa ak ni nae radio emisije, nisu imale vremena, iako
putuju brzinom svjetlosti, prevaliti udaljenost od dvjesto svjetlosnih
godina. S njihovog gledita, svi oblinji zvjezdani sistemi su manje vie
jednako privlani za istraivanja ili kolonizaciju.80
Mlada tehnika civilizacija, nakon ispitivanja vlastitog planetnog
sustava i razvitka meuzvjezdanih letova, polako bi i oprezno poela
istraivati oblinje zvijezde. Neke zvijezde nemaju prikladne planete moda su svi golemi plinoviti svjetovi ili siuni asteroidi. Neke su pak sa
svitom pogodnih planeta od kojih su neki ve nastanjeni, ili im je
atmosfera otrovna ili klima nepogodna. U mnogim sluajevima kolonisti bi
morali promijeniti - ili kako bismo mi to uskogrudno rekli teraformirati neki svijet da ga uine prikladnim za sebe. Takvo prekrajanje nekog
planeta potrajat e dugo. Sluajno e se pronai i po koji potpuno pogodan
svijet koji e biti koloniziran. Iskoritavanje planetarnih bogatstava za
izgradnju novih meuzvjezdanih letjelica bit e spor proces. Zatim bi
krenuo drugi val istraivaa i kolonizatora prema nepoznatim zvijezdanim
sustavima. Na taj nain bi se jedna civilizacija polako mogla granati meu
svjetovima poput izdanka vinove loze.
Mogue je da kasnije trea ili ina generacija kolonista koji razvijaju
nove svjetove, naie na neku drugu, takoer ekspandirajuu nezavisnu
civilizaciju. Vrlo je vjerojatno da bi ve ranije bio uspostavljen kontakt
radio-putem ili nekim drugim nainom. Nove pridolice bi mogle biti
posve druga vrsta kolonijalne zajednice. Shvatljivo je da dvije

ekspandirajui civilizacije s razliitim planetnim potrebama ne bi smetale

jedna drugu, njihovi filigranski uzorci ekspanzije bi se ispreplitali, ali ne i
sukobljavali. Mogli bi suraivati u istraivanju nekog podruja Galaktike.
ak i bliske civilizacije mogle bi potroiti milijune godina u takvim
pojedinanim ili zajednikim kolonizatorskim pothvatima, a da nikada ne
nalete na na skromni nepoznati Sunev sustav.
Ni jedna civilizacija ne moe vjerojatno preivjeti do doba
meuzvjezdanih putovanja ako ne ogranii svoju populaciju. Bilo koja
zajednica sa znaajnom populacionom eksplozijom bit e prisiljena troiti
svu svoju energiju i tehnoloko umijee za prehranu i zbrinjavanje brojnog
stanovnitva vlastitog planeta. To je vrlo snaan zakljuak i nipoto nije
osnovan na preosjetljivosti samo pojedine civilizacije. Na bilo kojem
planetu, bez obzira na njegovu biologiju ili drutveni sistem,
eksponencijalni porast stanovnitva progutat e sve izvore prirodnih
bogatstava. Nasuprot tome, bilo koja civilizacija koja se upustila u ozbiljna
meuzvjezdana istraivanja i kolonizaciju, morala je imati nulti porast
populacija ili neto vrlo blizu tome za vrijeme mnogih generacija. Ali
civilizaciji sa sporim prirastom stanovnitva bit e potrebno mnogo
vremena za kolonizaciju mnotva svjetova, ak i ako se stezanje
populacijskog remena olabavi nakon to se stigne do nekog bujnog
svemirskog Edena.
Moj kolega William Newman i ja proraunali smo da ako je jedna
civilizacija, koja je prije milijun godina ovladala meuzvjezdanim
letovima, krenula sa svog matinog planeta udaljenog dvjesto godina
svjetlosti i irila se naseljavajui usputne pogodne svjetove, njihove
istraivake zvjezdane letjelice ulazile bi u Sunev sustav otprilike tek
sada. Milijun godina je vrlo dugo vrijeme. Ako je najblia civilizacija
mlaa od milijun godina, ne bi jo mogla stii do nas. Kugla promjera od
dvjesto godina svjetlosti sadri dvjesto tisua sunaca i moda usporediv
broj svjetova pogodnih za naseljavanje. Tek nakon koloniziranja tih
dvjesto tisua drugih svjetova u oekivanom proraunatom slijedu
dogaaja, na bi Sunev sustav bio sluajno otkriven kao dotad nepoznato
gnijezdo jedne autohtone civilizacije.
to za jednu civilizaciju znai da je stara milijun godina? Mi imamo
radio-teleskope i svemirske letjelice svega nekoliko desetljea: naa
tehnika civilizacija stara je nekoliko stoljea, znanstvene ideje od prave
vrijednosti i dosega nekoliko tisuljea, civilizacija openito nekoliko
desetaka tisua godina: ljudska bia razvila su se na ovom planetu prije

nekoliko milijuna godina. Napredujui tempom samo priblino slinom

naem sadanjem tempu tehnikog napretka, civilizacija stara milijun
godina je toliko ispred nas koliko smo mi ispred nekog maki polumajmuna.
Da li bismo uope uoili njeno prisustvo? Da li bi drutvo inteligentnih
bia milijun godina ispred nas u razvoju, uope bilo zainteresirano za
kolonizaciju i meuzvjezdana putovanja? Ljudi imaju zbog nekog razloga
konanu dob ivota. Veliki napredak biolokih i medicinskih znanosti
mogao bi otkriti taj razlog i dovesti do pogodnih lijekova. Da li smo moda
zato tako zainteresirani za svemirska putovanja, jer je to jedan od naina da
opstanemo dulje od naeg prirodnog doba ivota? Da li bi neka zajednica
koja se sastoji od praktino besmrtnih bia mogla smatrati meuzvjezdana
istraivanja u naelu djetinjastim? Moda nas do sada jo nitko nije
posjetio, jer su zvijezde tako temeljito rasute u prostranstvu svemira, da
prije nego to stigne neka oblinja civilizacija do nas, ona je promijenila
svoje istraivake pobude ili se razvila u oblike koje ne moemo dokuiti.
Standardni motiv u literaturi znanstvene fantastike i NLO
pretpostavlja da su izvanzemaljci otprilike jednako sposobni kao i mi.
Moda oni imaju neku drugu vrstu svemirskog broda ili lasersku puku, ali
u borbi - a loa znanstvena fantastika voli opisivati bitke meu
civilizacijama - oni i mi smo jedni drugima ravni. Meutim, gotovo da ne
postoji nikakva vjerojatnost da e se susresti dvije galaktike civilizacije
koje su na istom stupnju razvoja. U svakom eventualnom sukobu, uvijek e
jedna potpuno nadvladati drugu. Milijun godina je vrlo mnogo. Ako bi
neka napredna civilizacija stigla u na Sunev sustav, nita ne bismo mogli
uiniti. Njihova znanost i tehnologija bile bi daleko ispred nae. Nema
smisla zabrinjavati se o moguim loim namjerama napredne civilizacije s
kojom bismo stupili u dodir. Vjerojatnije sama injenica dugotrajnog
opstanka znai da su oni nauili ivjeti sami sa sobom i s drugima. Moda
su naa strahovanja od dodira sa svemircima tek jedna projekcija nae
vlastite zaostalosti, izraz nae loe savjesti o vlastitoj prolosti: pustoenja
kojima smo nagradili civilizacije samo malo zaostalije od nas. Sjeamo se
Kolumba i Arawaka, Cortesa i Azteka, ak i sudbine Tlingita u
generacijama nakon La Perousea. Sjeamo se i zabrinuti smo. No ukoliko
se na naem nebu pojavi meuzvjezdana armada, predskazujem da emo
biti vrlo susretljivi.
Drugi nain susreta je mnogo vjerojatniji - sluaj koji smo ve
raspravljali, a to je primanje bogate, sloene poruke, vjerojatno radioporuke, od neke druge civilizacije u prostoru bez fizikog kontakta s njom.

U tom sluaju civilizacija koja je odaslala signale ne moe saznati da li

smo mi primili poruku. Ako naemo da je sadraj napadaki i zastraujui,
nismo obavezni da odgovorimo. Ali ukoliko poruka sadri vrijednu
informaciju, posljedice po nau civilizaciju bit e velianstvene - uvid u
stranu znanost i tehnologiju, umjetnost, glazbu, politiku, etiku, filozofiju i
religiju, i to je najvanije, temeljita deprovincijalizacija ljudskog drutva.
Znat emo to je jo mogue.
Budui da emo dijeliti znanstveno i matematiko znanje s nekom
drugom civilizacijom, vjerujem da e razumijevanje meuzvjezdane
poruke biti najlaki dio problema. Uvjeriti Kongres SAD i Ministarsko
vijee SSSR da financiraju potragu za izvanzemaljskom inteligencijom je
onaj teak dio.81 U stvari, moda se civilizacije mogu podijeliti u dvije
velike kategorije: jedna u kojoj znanstvenici nisu u stanju uvjeriti
neznanstvenike u potrebu potrage za izvanplanetarnom inteligencijom,
dakle civilizacije u kojima je sva energija usmjerena iskljuivo prema
unutra, u kojoj svakidanja zapaanja ostaju bez jeke, a zajednica se koleba
i uzmie od zvijezda; i druga kategorija u kojoj je velika vizija o kontaktu s
drugim civilizacijama iroko prihvaena i poduzima se opsena potraga.
Ovo je jedan od malobrojnih ljudskih pothvata gdje je ak i neuspjeh
uspjeh. Ako provedemo temeljitu potragu za izvanzemaljskim radiosignalima, potragu koja bi obuhvaala milijune zvijezda, i nita ne bismo
uli, zakljuujemo iz toga da su galaktike civilizacije u najboljem sluaju
vrlo rijetke. To bi nam pomoglo da odredimo svoje mjesto u univerzumu.
To bi rjeito govorilo kako su rijetka iva bia poput ovih na naem
planetu i pojaalo bi, kao nita drugo do sada u ljudskoj povijesti,
individualnu vrijednost svakog ljudskog bia. Ako pak uspijemo
uspostaviti kontakt, sudbina nae vrste i naeg planeta zauvijek bi bila
promijenjena.
Svemircima ne bi bilo teko sroiti meuzvjezdanu poruku,
nedvosmisleno proizvod razuma. Na primjer prvih deset prim brojeva brojevi djeljivi samo sa sobom i s jedan - su 1, 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19. 23.
itd. Potpuno je nevjerojatno da bi neki prirodni fiziki proces mogao
odailjati radio-poruke koje sadre samo prim brojeve. Ako primimo takvu
poruku zakljuili bismo o postojanju jedne civilizacije tamo u prostoru,
koja u najmanju ruku voli prim brojeve. Ali najvjerojatnije e
meuzvjezdane komunikacije biti neka vrsta palimpsesta, kao palimpsesti
starih pisaca koji su zbog nestaice pergamenta svoje tekstove pisali na ve
upotrebljenom ostruganom pergamentu. Moda e se na susjednoj

frekvenciji ili brim vremenskim slijedom, nalaziti druga poruka za koju e

se uspostaviti da je poetnica, uvod u jezik meuzvjezdanog razgovora.
Poetnica bi se ponavljala ponovo i ponovo jer civilizacija koja odailje ne
bi znala kada smo se mi ukljuili u sluanje poruke. Radio-tehnika
omoguuje da poruka bude nezamislivo sadrajna. Moda bismo se nali, u
asu ukljuenja na vezu, usred sveska 3.267. Encyclopaedia Galactica.
Otkrili bismo prirodu drugih civilizacija. Bilo bi ih mnogo, svaka
sastavljena od organizama zauujue razliitih od bilo ega na ovom
planetu. Oni bi gledali univerzum poneto drukije nego li mi. Oni bi imali
razliite umjetnosti i drutvene strukture. Zanimale bi ih stvari koje nama
nisu nikada ni pale na pamet. Usporeujui nae znanje s njihovim,
neizmjerivo bismo porasli. S naim novim informacijama razvrstanim u
kompjutorskoj memoriji, bili bismo u stanju vidjeti koja je civilizacija gdje
ivjela u Galaktici. Zamislite ogroman galaktiki kompjutor, arhiv, manje
ili vie auriran, s posljednjim dogaajima, informacije o prirodi i
djelovanjima svih civilizacija u galaktici Mlijeni Put, velika knjinica
ivota u kozmosu. Moda e u sadraju Encyclopaedia Galactica biti i
kratki saeci o civilizacijama, zagonetna, podraujua, prizivajua
informacija - ak i nakon to je uspijemo prevesti.
Konano, uzevi si vremena koliko elimo, moemo se odluiti za
odgovor. Odaslali bismo neke informacije o nama, prvo samo osnovne kao poetak dugog meuzvjezdanog dijaloga kojeg bismo mi zapoeli, ali
kojeg bi zbog ogromnih udaljenosti u meuzvjezdanom prostoru i konane
brzine svjetlosti, nastavili nai daleki potomci. I jednog dana, na planetu
jedne udaljene zvijezde, jedno bie vrlo razliito od bilo koga od nas
zatrailo bi izlaznu kompjutorsku listu, najnovije izdanje Encyclopaedia
Galactica u kojem bi bile prve ture informacije o najnovijoj vrsti koja se
pridruila velikoj zajednici galaktikih civilizacija.

13.
TKO GOVORI U IME ZEMLJE?
Zato bi trebao razbijati glavu s odgonetavanjem tajni zvijezda, kada
stalno pred svojim oima imam smrt i ropstvo.
Pitanje koje je, prema Montaigneu, Anaksimandar postavio
Pitagori (oko 600. prije n. e.)
Kako prostrani mora da su ti svjetovi, a kako neznatna ova Zemlja u
usporedbi s njima, pozornica na kojoj se odvijaju svi nai opseni
planovi, sve nae plovidbe i svi nai ratovi. Vrlo prikladna tema za
razmatranje i predmet razmiljanja za one kraljeve i kneeve koji
rtvuju ivote tolikih ljudi samo zato da ugode svom astohleplju kao
gospodari nekog jadnog kutka na ovom mjestancu.
Christiaan Huygens, Nove pretpostavke o planetarnim svjetovima,
njihovim stanovnicima i tvorevinama, oko 1690.
Cijelom svijetu, dodao je na Otac Sunce, dajem svoju svjetlost i
svoj sjaj; dajem ljudima toplinu kada im je hladno; dajem da su
njihova polja plodna, a stoka da se razmnoava; svakoga dana koji
prolazi ja obilazim svijet da se bolje obavijestim o ljudskim
potrebama i da zadovoljim te potrebe. Slijedite moj primjer.
Mit Inka zabiljeen u Kraljevskim komentarima
Garcilasade la Vege, 1556.
Promatramo li unatrag kroz bezbroj milijuna godina, vidimo veliku
volju ivota da si prokri put iz priobalnog mulja probijajui se iz
oblika u oblik, iz sposobnosti u sposobnost, puzei, a zatim
samosvjesno kroei tlom, borei se iz pokoljenja u pokoljenje da
ovlada zrakom, uvlaei se u mrane dubine; vidimo kako se okree
sam protiv sebe u bijesu i gladi i kako se iznova preoblikuje,
zamjeujemo kako dolazi sve blie sve srodniji nama, irei se,
dotjerujui se, slijedei svoju neumoljivu neshvatljivu svrhu sve dok
na kraju ne stigne do nas, a njegov bitak kuca u naim mozgovima i
ilama.

... Mogue je povjerovati da je sva prolost samo poetak jednog

poetka i da je sve to jest i to je bilo tek polumrak svitanja. Mogue
je vjerovati da je sve to je ljudski mozak do sada postigao samo san
prije buenja... Iz naih... potomaka e izniknuti umovi koji e
dosegnuti unatrag sve do naih triavosti i upoznati nas bolje nego
to poznamo sami sebe. Doi e jedan dan, jedan dan u beskonanom
slijedu dana, kada e bia, koja su sada pritajena u naim mislima i
skrivena u naim slabinama, stati na tu Zemlju kao kad se netko
popne na postolje i, s osmijehom na licu, pruit e svoje ruke meu
zvijezde.
H. G. Wells, Otkrie budunosti, Nature 65, 326 (1902)
Kozmos smo otkrili tek juer. Milijunima godina svakome je bilo
jasno da nema drugog mjesta osim Zemlje. Tada, u posljednjem promilu
ivotnog vijeka nae vrste, u meuvremenu izmeu Aristarha i nas danas,
shvatismo da nismo sredite i svrha svemira ve da ivimo u zabaenom
kutku izgubljeni u beskonanosti i vjenosti, plutajui u velikom
kozmikom oceanu koji je tu i tamo protkan stotinama milijardi galaktika i
milijardama bilijuna zvijezda. Hrabro smo ispitali vode i ustanovili da nam
se ocean svia, da je u skladu s naom prirodom. Neto u nama spoznaje da
je kozmos na dom. Izgraeni smo iz zvjezdanog pepela. Nae porijeklo i
evolucija povezani su s davnim kozmikim dogaajima. Istraivanje
kozmosa je putovanje na kojem sami sebe otkrivamo.
Kao to stari mitovi govore, mi smo jednako djeca neba i Zemlje.
Kroz vrijeme svog boravka na ovom planetu sakupili smo opasno
evoluciono breme, nasljedne sklonosti prema agresiji i ritualu,
potinjavanje voama, mrnju prema strancima, to sve sada dovodi u
pitanje nae preivljavanje. Ali stekli smo suosjeanje za druge, ljubav
prema djeci i djeci nae djece, elju da uimo iz povijesti i uzvienu
strastvenu inteligenciju - oito oruje naeg preivljavanja i napretka. Koji
e oblici nae prirode prevladati nesigurno je, posebno ako su nai pogledi,
razumijevanje i vidici vezani iskljuivo za Zemlju ili, jo gore, za jedan
mali dio nje. Ali tamo gore u beskraju svemira oekuje nas neizbjena
budunost. Za sada nema jo nikakvih sigurnih signala izvanzemaljske
inteligencije i stoga se pitamo da li civilizacije poput nae uvijek srljaju
neumoljivo, nepromiljeno, prema samounitenju. Nacionalne granice su
nezamjetljive kada Zemlju gledamo iz prostora. Fanatiki etniki,
religijski, nacionalni ovinizmi teko se mogu odrati kada promatramo

na planet kao njean plavi polumjesec kako se gasi poput sve slabije toke
svjetlosti usred zvjezdanog tkanja. Putovanja proiruju vidike.
Postoje svjetovi na kojima nikada nije niknuo ivot. Postoje svjetovi
koji su iskusili i bili uniteni kozmikim katastrofama. Mi smo sretni: mi
ivimo; mi smo snani; blagostanje nae civilizacije u naim je rukama.
Ako mi ne progovorimo za Zemlju, ta tko e? Ako nas nije briga za nae
preivljavanje, a koga e?
Ljudska vrsta sada poduzima pothvate takve vanosti kao to je
neko bilo osvajanje kopna ili na silazak s drvea. Mi se, oklijevajui,
pokuavamo osloboditi iz ljuske Zemlje - metaforino, suoavajui se i
obuzdavajui praiskonske strahove u naem mozgu; fiziki, putujui do
planeta i oslukujui poruke sa zvijezda. Ta dva pothvata su nerazdvojno
povezana. Vjerujem da je svaki od njih nuan preduvjet za drugog.
Hipnotizirani meusobnim nepovjerenjem, ne brinei gotovo uope za ive
vrste na naem planetu, nacije se pripremaju za smrt. A budui da je to to
inimo tako zastraujue, ne elimo uope razmiljati o tome. Ali ono o
emu ne razmiljamo, sigurno se time ne rjeava.
Svako misaono bie se boji nuklearnog rata, a svaka tehnoloka
drava ga planira. Svatko zna da je to ludost, ali svaka nacija ima svoj
izgovor. Postoji nesmiljeni lanac uzronosti: Nijemci su radili na bombi od
poetka II svjetskog rata; prema tome Amerikanci su je morali prvi
napraviti. Ako su je imali Amerikanci, onda su je morali imati i Rusi, zatim
Englezi, Francuzi, Kinezi, Indijci, Pakistanci... Krajem dvadesetog stoljea
mnoge nacije posjeduju nuklearno oruje. Bilo je to lako izvesti. Fisioni
materijal mogao je biti uzet iz nuklearnog reaktora. Nuklearno oruje
postalo je gotovo domaa manufaktura.
Klasine bombe II svjetskog rata bile su silne razorne snage. Desetak
tona TNT moglo je razoriti cijeli stambeni blok. Sve bombe baene na
gradove u II svjetskom ratu sadravale su dva milijuna tona, dva megatona
TNT - Coventry, Rotterdam, Dresden, Tokio, sva ta smrt koja je padala s
neba izmeu 1939. i 1945.: sto tisua monih bombi, ukupno dva
megatona. A u drugoj polovini dvadesetog stoljea dva megatona je
eksplozivna snaga osloboena detonacijom jedne jedine uobiajene
termonuklearne bombe: jedna jedina, a s razornom snagom II svjetskog
rata. A na svijetu postoji na desetke tisua takvih nuklearnih bojevih glava.
U devetom desetljeu dvadesetog stoljea strateka oruja Sovjetskog
Saveza i SAD, interkontinentalne rakete i bombarderi, usmjerena su prema
15.000 odabranih ciljeva. Ni jedno mjesto na planetu nije sigurno. Energija

sadrana u tom oruju, genij smrti koji strpljivo eka pritisak na dugme,
vea je od 10.000 megatona - ali ne protegnuta na est ratnih godina, ve
zgusnuta na samo nekoliko sati. Velika bomba za svaku obitelj na planetu.
Drugi svjetski rat koncentriran na samo jedno poslijepodne.
Neposredni uzroci smrti od nuklearnog napada su udarni val koji
moe sravniti s tlom vrste graevine na mnogo kilometara udaljenosti,
toplinski val, gama zrake i neutroni koji djelotvorno pre unutranjost
ovjeka. Uenica koja je preivjela ameriki nuklearni napad na Hiroimu,
dogaaj koji je okonao drugi svjetski rat, ostavila nam je iz prve ruke
slijedei izvjetaj:
Kroz tamu nalik dnu pakla mogla sam uti glasove drugih aka koji su zvali svoje
majke. Na poetku mosta, unutar velike raskomadane cisterne nalazila se jedna
majka koja je nariui drala iznad svoje glave golo djetece ispreno po cijelom
tijelu. A druga majka je plakala i naricala pruajui spaljenu dojku svome djetetu.
U cisterni, aci su drali svoje glave nad vodom i povremeno bi podizali ruke
prizivajui svoje roditelje. Ali svaka osoba koja je prolazila bila je ranjena i nitko
nije bio u stanju pomoi. Kosa ljudi je bila osmuena, bjelkasta i pokrivena
prainom. Nisu izgledali kao ljudi, nisu izgledali kao stvorenja s ovog svijeta.

Hiroimska eksplozija, za razliku od one u Nagasakiju, detonirala je

visoko iznad tla tako da je koliina radioaktivne praine bila neznatna. Ali
1. oujka 1954. termonuklearni pokus na Bikiniju u Maralskom otoju je
po zagaenosti bio ei nego to se oekivalo. Velik radioaktivni oblak se
proirio do malog atola Rongalap, udaljenog 150 kilometara, iji su
mjetani pomislili da je Sunce izalo na zapadu. Nekoliko sati kasnije na
Rongalapu je poeo padati radioaktivni pepeo poput snijega. Prosjena
doza bila je oko 175 rada, neto manje od polovine doze koja je
smrtonosna za prosjenog ovjeka. Zbog velike udaljenosti od mjesta
eksplozije, nije umrlo mnogo ljudi. Naravno, radioaktivni, stroncij, kojeg
su kasnije jeli, taloio se u njihovim kostima isto kao to se radioaktivni
jod skupljao u njihovim tiroidnim lijezdama. Dvije treine djece i jedna
treina odraslih kasnije su patili od tiroidne abnormalnosti, usporenog rasta
i malignog tumora. Zauzvrat, otoani Maralskog arhipelaga dobili su
kasnije vrhunsku lijeniku njegu.
Snaga hiroimske bombe bila je samo trinaest kilotona TNT to je
jednako trinaest tisua tona eksploziva trinitrotoluola. Pokus na Bikiniju
bio je snage 15 megatona. U potpunom nuklearnom sukobu, na vrhuncu
termonuklearnog rata, bacilo bi se na cijeli svijet ekvivalent od milijun
hiroimskih bombi. Raunajui prema stopi smrtnosti od oko stotinu tisua
ljudi na trinaest-kilotonsku bombu, to bi bilo dovoljno da ubije sto

milijardi ljudi. Ali na naem planetu krajem dvadesetog stoljea ivi manje
od pet milijardi ljudi. Naravno, u takvom jednom sukobu ne bi svatko
poginuo od udarnog vala i toplinskog vala, zraenja i radioaktivnog otpada
- iako taj otpad traje dosta dugo: devedeset posto stroncija 90 raspada se
tek za 96 godina; 90 posto cezija 137 za 100 godina, a 90 posto joda 131
za samo jedan mjesec.
Preivjeli bi bili svjedoci delikatnijih posljedica tog rata. Totalni
nuklearni sukob spalio bi duik u gornjoj atmosferi pretvarajui ga u
duikove okside koji bi zatim unitili velik dio ozona nakon ega bi
ultraljubiasto zraenje moglo u intenzivnoj dozi prodrijeti kroz atmosferu
do tla.82 Pojaani tok ultraljubiastog zraenja trajao bi godinama.
Prvenstveno kod bjeloputih ljudi izazvao bi rak koe. to je jo mnogo
vanije, to bi utjecalo na ekologiju naeg planeta na zasad posve nepoznat
nain. Ultraljubiasto svjetlo unitava raslinje. Stradali bi mnogi
mikroorganizmi; ne znamo za sada koji i koliko i koje bi sve mogle biti
posljedice. Uniteni organizmi bi se, koliko znamo, mogli nalaziti u bazi
ogromne ekoloke piramide na ijem vrhu mi jedva odravamo ravnoteu.
Praina izbaena u atmosferu za vrijeme totalnog nuklearnog sukoba
reflektirala bi Sunevu svjetlost zbog ega bi na Zemlji postalo hladnije.
ak i malo zahlaenje moe katastrofalno djelovati na poljoprivredu. Ptice
su na zraenje osjetljivije od insekata. Najezde insekata, a time i kaos u
poljoprivredi, vjerojatne su posljedice nuklearnog rata. Trebamo se
zabrinuti nad jo jednom vrstom poasti: bacil kuge endemino je prisutan
na cijeloj Zemlji. Krajem dvadesetog stoljea ljudi ne umiru mnogo od
kuge ne zato to je ona iskorijenjena, ve zato jer je otpornost organizma
visoka. Meutim, zraenje stvoreno u nuklearnom sukobu, uz ostalo, slabi
imunoloki sistem tijela uzrokujui gubitak nae sposobnosti da se
odupremo zarazama. Dugorono, javljaju se i mutacije, nove vrste mikroba
i insekata koje bi mogle prouzrokovati daljnje probleme za ljude koji su
preivjeli nuklearni pakao; a moda se nakon nekog vremena, kada se
brojne mutacije nagomilaju i pomijeaju, mogu pojaviti novi zastraujui
varijeteti ljudi. Veina tih mutacija bila bi smrtonosna. Neke meutim ne.
Osim toga, ljudi bi preivljavali teke agonije: gubitak dragih, legije
opeenih, slijepih i unakaenih. Bolesti, kuga, dugotrajna kontaminacija
zraka i vode; prijetnja tumora i porast broja mrtvoroene i defektne djece;
nedostatak lijenike njege; osjeaj beznaa jedne uludo unitene
civilizacije; saznanje da smo to mogli sprijeiti, a nismo.
L. F. Richardson bio je britanski meteorolog koji se zanimao za rat.

elio je shvatiti uzroke ratova. Postoje neke misaone slinosti izmeu rata i
klime. I jedno i drugo je sloeno. I jedno i drugo ima nekih pravilnosti iz
ega se moe naslutiti da nije rije o neumoljivim silama, ve o prirodnim
sustavima koji se mogu razumjeti i kontrolirati. Da biste razumjeli
globalnu klimu morate prvo prikupiti velik broj meteorolokih podataka;
morate otkriti kako se vrijeme, u stvari, ponaa. Richardson je zakljuio da
se moramo sluiti istim postupkom ukoliko elimo razumijeti ratove. Tako
je za razdoblje od 1820. do 1945. sakupio podatke o stotinama ratova koji
su se vodili na naem jadnom planetu.
Richardsonovi rezultati istraivanja objavljeni su posmrtno u knjizi
The Statistics of Deadly Quarrels (Statistika smrtonosnih sukoba). Budui
da ga je zanimalo koliko treba proi vremena do rata koji odnosi odreen
broj rtava, definirao je jedan indeks, M, magnitudu rata, mjeru za broj
poginulih u sukobu. Rat magnitude M = 3 je tek arkanje od kojeg stradava
samo 1.000 ljudi (103). M = 5 ili M = 6 oznaava ozbiljnije ratove u kojima
pogiba 100.000 ljudi (105), odnosno milijun ljudi (106). Prvi i drugi
svjetski rat imali su vee magnitude. Pronaao je da to vie ljudi strada u
nekom ratu, to je manje vjerojatno da e on izbiti, odnosno due treba
ekati na takav jedan rat, jednako kao to se estoke oluje javljaju rjee od
obinih proloma oblaka. Iz njegovih podataka moemo konstruirati graf,
koji pokazuje koliko dugo se u prosjeku moralo ekati kroz prolo stoljee
i pol pa da se bude svjedokom nekog rata magnitude M.
Richardson je predloio da, ukoliko produite krivulju na nie sve do
vrijednosti M = 0, dobit ete otprilike broj ubojstava u mirno doba; dakle
svakih pet minuta negdje u svijetu dogaa se po jedno ubojstvo.
Individualna ubojstva i ratovi najveih razmjera nalaze se na dva kraja
jedne te iste neprekinute krivulje. Slijedi dakle da je rat poput masovne
smrtne presude i to ne samo u trivijalnom smislu ve, kao to i vjerujem, u
vrlo dubokom psiholokom smislu. Kada je ugroeno nae blagostanje,
kada su ugroene nae iluzije o nama samima, tada teimo - barem neki od
nas - da padnemo u ubilaki bijes. A kada se iste provokacije primijene na
nacionalne drave, one su takoer sklone katkada padanju u ubilaki bijes,
hukane pritom esto od strane onih koji ude za osobnom vlau i
probitkom. Ali kako se tehnologija smrti usavrava i posljedice rata
poveavaju, treba istodobno zaluditi velik broj ljudi da bi ih se skupilo
dovoljno za veliki rat. Budui da su sredstva masovne komunikacije esto
u rukama drave, to se obino moe udesiti. (Nuklearni rat je iznimka.
Njega moe izazvati vrlo mali broj ljudi.)

Ovdje vidimo sukob izmeu naih strasti i onoga to katkad

nazivamo boljom stranom nae prirode; izmeu duboko usaenog
reptilskog dijela mozga, R-kompleksa koji upravlja tim ubilakim
strastima, te kasnije razvijenih dijelova mozga sisavaca i ovjeka,
limbikog sistema i cerebralnog korteksa. Kad su ljudi ivjeli u malim
grupama, kad su naa oruja bila relativno triava, ak i razjareni ratnik
mogao je ubiti samo nekolicinu. Kako je naa tehnologija napredovala,
razvijala su se i sredstva za ratovanje. U tom istom kratkom vremenu i mi
smo uznapredovali. Ublaili smo bijes, frustraciju i oaj uz pomo razuma.
Smanjili smo nepravde planetnih razmjera koje su jo donedavno bile ope
i endemike. Ali sada, naa oruja mogu ubiti milijarde. Da li smo se u
dovoljnoj mjeri oplemenili? Da li upoljavamo razum koliko bismo mogli?
Da li smo hrabro pogledali u oi uzrocima ratova?
Ono to se esto naziva strategija nuklearnog zastraivanja oito vue
korijen iz ponaanja naih neljudskih predaka. Suvremeni politiar Henry
Kissinger napisao je: Zastraivanje ponajvie ovisi o psiholokim
mjerilima. Prilikom zastraivanja, prazna prijetnja uzeta ozbiljno korisnija
je od stvarne prijetnje koju druga strana shvaa kao blef. Istinsko
djelotvorno nuklearno blefiranje, meutim, podrazumijeva povremen
iracionalan stav, distanciranje od uasa nuklearnog rata, zaborav. Tako se
potencijalnog neprijatelja tjera prilikom spornih sluajeva na potinjavanje
umjesto u globalnu konfrontaciju koju veo iracionalnosti ini moguom.
Glavna opasnost usvajanja uvjerljivog iracionalnog stava lei u tome da
naizgled uspijete biti vrlo dobri. Nakon nekog vremena naviknete se na to.
To prestaje biti gluma, blef.
Svi stanovnici Zemlje taoci su te globalne ravnotee straha koju
predvode SAD i SSSR. Svaka strana povlai granice doputenog ponaanja
druge. Potencijalnog neprijatelja se uvjerava da e, ukoliko prijee granicu,
slijediti nuklearni rat. Dakako, sama definicija granice se vremenom
mijenja. Svaka se strana mora pouzdati u to da druga strana shvaa nove
granice. Svaku stranu mami da povea svoju vojnu prednost, ali ne na tako
zoran nain da bi ozbiljno uzbunila drugu. Svaka strana neprekidno ispituje
granice strpljenja druge kao na primjer, u sluaju letova nuklearnih
bombardera preko arktike ledene pustoi; kubanske raketne krize;
ispitivanja protusatelitskih oruja; vijetnamskog i afganistanskog rata samo nekoliko primjera dugog i bolnog spiska. Svjetska ravnotea straha je
vrlo labilna. Ona ovisi o tome da stvari ne krenu krivim putem, da se ne
uine pogreke te da se suvie ne raspale nae reptilske strasti.

Richardsonov dijagram
Vratimo se ipak Richardsonu. Na dijagramu debela crta predstavlja
vrijeme ekanja do izbijanja nekog rata magnitude M - to jest srednje
vrijeme koje mora protei da nastane rat u kojem e stradati 10M ljudi (M
predstavlja broj nula iza jedinice u naoj uobiajenoj eksponencijalnoj
aritmetici). Vertikalni stupac desno prikazuje sadanju svjetsku populaciju
koja je 1835. godine probila granicu od jedne milijarde, a sada se kree
oko vrijednosti od 4,5 milijarde ljudi (M = 9,7). Presjecite Richardsonove
krivulje s tim okomitim stupcem odreuje vrijeme ekanja sudnjeg dana:
broj godina do trenutka unitenja cijelog stanovnitva Zemlje u velikom
ratu. S takvom Richardsonovom krivuljom i najjednostavnijom
ekstrapolacijom budueg prirasta ljudske populacije, te dvije krivulje se
nee sijei sve do oko XXX stoljea i sudnji dan je odloen.
Drugi svjetski rat je imao magnitudu 7,7; ubijeno je oko pedeset
milijuna vojnika i civilnog stanovnitva. Tehnologija smrti je od tada

zloslutno napredovala. Prvi puta je upotrebljeno nuklearno oruje. Ima

malo znakova da su se od tada smanjili poticaji i sklonost ratovanju, a i
konvencionalno i nuklearno oruje postalo je daleko smrtonosnije. Stoga se
vrh Richardsonove krivulje pomie prema dolje za nepoznat iznos. Ako je
novi poloaj presjecita negdje u osjenanom dijelu grafa, moda nas dijeli
samo jo nekoliko desetljea do sudnjeg dana. Detaljnija usporedba uzroka
izbijanja ratova prije i poslije 1945. godine mogla bi nam pomoi da
razjasnimo to pitanje. To zasluuje nau punu panju.
To je samo jedan drukiji nain da kaemo ono to znamo ve
desetljeima: razvoj nuklearnog naoruanja i raketa-nosaa e prije ili
kasnije dovesti do sveope nesree. Mnogi od amerikih i evropskih
znanstvenika emigranata koji su razvili prvo nuklearno oruje duboko su
potreseni demonom kojeg su pustili u svijet. Zalagali su se za sveope
odricanje od nuklearnog oruja. Ali njihove molbe bijahu bez odaziva:
nada u nacionalne strateke prednosti potakla je i SSSR i SAD i tako je
zapoela trka u nuklearnom naoruanju.
U isto vrijeme cvala je meunarodna trgovina razornog nenuklearnog
oruja, edno nazvanog konvencionalno. U posljednjih 25 godina
meunarodna trgovina orujem je porasla od 300 milijuna godinje na
iznad 20 milijardi dolara, korigiranih za inflaciju. U godinama izmeu
1950. i 1968. za koje su na raspolaganju ini se, dobre statistike, bilo je u
prosjeku irom svijeta godinje nekoliko nesrea u kojima je bilo ukljueno
nuklearno oruje, premda ne vie od jedne do dvije nenamjerne nuklearne
eksplozije. Vojna industrija u SSSR, SAD i drugim dravama velika je i
mona. U Sjedinjenim Dravama ona ukljuuje korporacije poznate i po
obinim strojevima za domainstvo. Prema jednoj procjeni, profit na
proizvodnji naoruanja je 30 do 50 posto vei od zarade tehniki
istovrijednih roba za slobodno civilno trite. Prekoraenje trokova pri
izradi sistema naoruanja dozvoljeno je u okvirima koji bi bili inae
neprihvatljivi kod mirnodopskih proizvoda. U Sovjetskom Savezu su
sredstva, kvaliteta, panja i briga posveene vojnoj industriji u upadljivom
kontrastu prema onom neznatnom to preostaje za robu iroke potronje.
Prema nekim procjenama gotovo polovina znanstvenika i visokog
tehnikog kadra na svijetu su zaposleni punim ili djelominim radnim
vremenom na vojnim stvarima. Oni koji se bave razvojem i proizvodnjom
oruja masovnog unitenja dobivaju plae, privilegije i, gdje je mogue,
javna priznanja i asti najvieg ranga mogueg u njihovim drutvima.
Tajnost razvoja oruja dosegla je u Sovjetskom Savezu takve fantastine

razmjere da osobe koje su zaposlene na tim zadacima gotovo nikada ne

trebaju odgovarati za svoje ine. One su zatiene i anonimne. Vojna tajna
ini vojsku sektorom kojeg birai najtee nadziru, a tako je to u svakom
drutvu. Ako ne znamo to oni rade, vrlo teko ih moemo zaustaviti. Tako
dobro nagraene i jedna drugoj toliko zahvalne, jer su u meusobnom
sablasnom zagrljaju simbioze, neprijateljske vojne mainerije dovele su do
toga da svijet klizi prema konanom slomu ljudskog pothvata.
Svaka velika sila ima iroko razglaeno opravdanje za nabavljanje i
skladitenje oruja masovnog unitenja, ukljuujui esto i reptilsku
opomenu o pretpostavljenom karakteru nedostatka kulture moguih
neprijatelja (za razliku od nas, dobrih momaka), ili o namjerama onih
drugih, ali dakako nikada ne nas, da osvoje svijet. Svaka nacija izgleda da
ima svoj skup zabranjenih pojmova koje graani ni pod koju cijenu ne
smiju ozbiljno razmatrati. U Sovjetskom Savezu to su kapitalizam, bog,
gubitak nacionalnog suvereniteta; u Sjedinjenim Dravama to su
socijalizam, ateizam i gubitak nacionalnog suvereniteta. Tako je to
posvuda irom svijeta.
Kako bismo objasnili nekom nepristranom izvanzemaljskom
promatrau svjetsku trku u naoruanju? Kako bismo opravdali najnoviji
opasan razvoj satelita-ubojica, protonske topove, lasere, neutronske
bombe, krstaree rakete i predloenu pretvorbu podruja veliine nekih
manjih zemalja u skrovita meukontinentalnih balistikih projektila sa
stotinama lanih silosa za svaki projektil? Da li bismo tvrdili da deset
tisua nuklearnih bojevih glava sa zadanim odreditem poveava izglede
za na opstanak? to bismo izvijestili o naem upravljanju planetom
Zemljom? uli smo obrazloenja koja nam supersile nude. Znamo tko
govori u ime drava. Ali tko govori u ime ljudske vrste? Tko govori za
Zemlju?
Otprilike dvije treine mase ljudskog mozga ini cerebralni korteks
kao sijelo intuicije i razuma. Ljudi su se razvili kao drutvena bia.
Uivamo u drutvu jedan drugog; brinemo jedan o drugome. Suraujemo.
Altruizam je ugraen u nama. Briljantno smo odgonetnuli neke od vidova
prirode. Imamo dovoljno poticaja za zajedniki rad i sposobnosti kako da
ga ostvarimo. Ako smo voljni razmiljati o nuklearnom ratu i cjelokupnom
razaranju svjetske zajednice u nastajanju, zar ne bismo, takoer, bili voljni
zamisliti potpuni preobraaj naih drutava? S nekog izvanzemaljskog
stanovita naa globalna svjetska civilizacija se oito nalazi na rubu
neuspjeha u najvanijem zadatku s kojim se suoava: ouvanju ivota i

blagostanja stanovnika planeta. Zar ne bismo trebali biti spremni za

odluno istraivanje, u svakoj naciji, mogunosti krupnih promjena u
tradicionalnim postupcima, temeljit preobraaj ekonomskih, politikih,
socijalnih i religijskih institucija?
Suoeni s tako uznemirujuom alternativom uvijek smo u kunji da
umanjujemo ozbiljnost problema, da tvrdimo kako su oni koji brinu o
sudnjim danima paniari; da smatramo temeljite promjene naih institucija
nerazumne ili suprotne ljudskoj prirodi, kao da bi nuklearni rat bio
razuman ili kao da postoji samo jedna ljudska priroda. Totalni nuklearni rat
se jo nije zbio. Na neki nain iz toga se podrazumijeva kao da do njega
nikada ni nee doi. Ali mi ga moemo iskusiti samo jednom. No, tada e
biti prekasno da preinaimo statistiku.
Sjedinjene Drave su jedne od malog broja zemalja koje stvarno
financiraju jednu agenciju posveenu obustavi trke u naoruavanju. Ali,
ako usporedimo budete Ministarstva obrane (153 milijarde dolara u
1980.) i Agencije za kontrolu oruja i razoruanje (0,018 milijardi dolara
godinje) uoit emo vanosti koje poklanjamo tim dvjema djelatnostima.
Zar razumno drutvo ne bi izdavalo vie za razumijevanje i spreavanje
umjesto za pripremu slijedeeg rata? Uzroci ratova se mogu prouavati.
Trenutno je nae razumijevanje toga mravo - vjerojatno i zato jer su
budeti za razoruanje od vremena Sargona Velikog iz Akada pa naovamo
bili negdje izmeu beznaajnosti i nepostojanja. Mikrobiolozi i lijenici
istrauju zarazne bolesti uglavnom zato da bi izlijeili ljude. Rijetko ele
da klice uspiju. Prouavajmo rat kao da je rije, kao to je to Einstein
dovitljivo primijetio, o djejoj bolesti. Dosegli smo toku kada irenje
nuklearnog naoruanja i otpor protiv nuklearnog razoruanja ugroavaju
svaku osobu na planetu. Nema vie posebnih interesa ili posebnih
sluajeva. Na opstanak ovisi o tome koliko emo uposliti nau
inteligenciju i snage irokih razmjera na ovladavanje vlastite sudbine te
tako osigurati da se Richardsonova krivulja ne spusti u desno.
Mi, nuklearni taoci, - svi ljudi na Zemlji - moramo odgojiti sebe tako
da shvaamo prirodu konvencionalnog i nuklearnog ratovanja. Tada
moramo odgojiti nae vlade. Moramo nauiti takvu znanost i tehniku koja
e nam pruiti jedina razumljiva sredstva naeg opstanka. Moramo biti
spremni da hrabro bacimo rukavicu konvencionalnoj socijalnoj, politikoj,
ekonomskoj i religijskoj mudrosti. Moramo poduzeti sav mogui napor
razumijevanja da su nai ljudski sudruzi u cijelom svijetu doista ljudi.
Naravno, takvi koraci su teki. Ali, kao to je i Einstein mnogo puta

odgovorio kada su njegovi prijedlozi odbijani kao nepraktini ili

nesuglasni s ljudskom prirodom: A koja je alternativa?
***
Svojstveno sisavcima je da se ekaju, glade, grle, miluju, maze,
njeguju i ljube, to je ponaanje posve nepoznato meu gmazovima. Ako je
stvarno istina da R-kompleks i limbiki sistem ive u nesigurnom primirju
unutar naih lubanja i jo uvijek sudjeluju u svojim starim sklonostima,
moramo oekivati da e srdana roditeljska panja ohrabriti u nama
prirodu sisavaca, a pomanjkanje fizike njenosti da e potaknuti
gmazovsko ponaanje. Ima nekih pokazatelja da je tome stvarno tako. U
laboratorijskim eksperimentima Harry i Margaret Harlow su ustanovili da
su majmuni koji su odrasli u kavezima i bili fiziki izolirani - premda su
mogli vidjeti, uti, njuiti svoje majmunske drugove - razvili niz
karakternih crta poput mrzovoljnosti, povuenosti, samounitenja i drugih
anomalija. Kod ljudi se to isto opaa, kod djece odrasle bez fizike
njenosti - uglavnom u domovima - koja oito zbog toga jako pate.
Neuropsiholog James W. Prescott je proveo zapanjujuu
usporedbenu statistiku analizu kultura u etiristo predindustrijskih
zajednica i ustanovio da kulture koje pruaju obilje fizike njenosti djeci
tee da budu nesklone nasilju. ak se i u zajednicama bez zamjetljivog
tetoenja djece razvijaju miroljubivi odrasli uz pretpostavku ako se ne
potiskuje seksualna aktivnost u adolescenciji. Prescott smatra da se kulture
sklone nasilju sastoje od pojedinaca kojima su bili uskraeni - barem za
vrijeme jedne ili dvije kritine faze u ivotu, djetinjstva i adolescencije tjelesni uici. Gdje se fizika njenost poticala tamo su nezamjetljive
pojave krae, isticanje osobnog bogatstva i organizirane religije; tamo gdje
se djeca fiziki kanjavaju uoava se tendencija prema ropstvu, estim
ubojstvima, muenju i sakaenju neprijatelja, gledanju na enu kao
inferiorno bie i vjerovanju u jedno ili vie nadnaravnih bia koja se upliu
u svakodnevni ivot.
Mi jo ne razumijemo dovoljno dobro ljudsko ponaanje da bismo
bili sigurni koji mehanizmi lee u osnovi tih odnosa, premda moemo
nagaati. Ali ti meuodnosi su znaajni i oiti. Prescott pie: Postotak
zajednica koje su postale fiziki nasilne, a njene su prema svojoj djeci i
doputaju predbrani spolni ivot, iznosi dva posto. Vjerojatnost da se ta
korelacija dogodila sluajno iznosi jedan prema 125.000. Nije mi poznat ni
jedan slian sluaj tako visokog poklapanja, predvidivosti ponaanja kao
funkcije nekog parametra. Djeca su gladna fizike njenosti; adolescenti

silno naginju prema seksualnim aktivnostima. Ako bismo mladima

dopustili da idu svojim putem, mogle bi se razviti zajednice u kojima
odrasli ne podnose ba mnogo agresiju, teritorijalne granice, ritualnu i
drutvenu hijerarhiju (premda bi tokom rasta djeca mogla dobro iskusiti
sva ta reptilska ponaanja). Ukoliko je Prescott u pravu, u vrijeme
nuklearnog oruja i djelotvorne kontracepcije, zlostavljanje djece i stroge
seksualne zabrane predstavljaju zloin protiv ovjeanstva. Ovu
provokativnu tezu treba, naravno, jo detaljnije razraditi. U meuvremenu
svatko od nas moe dati svoj osobni neprijeporni doprinos budunosti
svijeta grlei njeno svoju djecu.
Ako su sklonosti prema ropstvu i rasizmu, tlaenju ena i nasilju
povezane kao to na to ukazuju karakteri pojedinaca i povijesti
ovjeanstva te studije raznih kultura - tada ima mjesta za odreeni
optimizam. ivimo usred velikih drutvenih promjena. Posljednja dva
stoljea svjedoci su uzbudljive revolucije planetarnih razmjera koja je
gotovo iskorijenila podlo ropstvo. ene, potinjavane tisuljeima,
tradicionalno bez stvarne politike i ekonomske moi, postepeno postaju
ravnopravne s mukarcima ak i u najzaostalijim drutvima. Prvi puta u
modernoj povijesti veliki agresivni ratovi su zaustavljeni djelomino i zbog
otpora graana zemlje agresora. Staro prizivanje nacionalistikog ara i
ovinistikog ponosa poinje gubiti na privlanosti. Prema djeci se u
cijelom svijetu ve ponaamo sve bolje, moda i zbog opeg porasta
blagostanja. U samo nekoliko desetljea zapoele su sveobuhvatne
promjene koje idu tono u smjeru potrebnom za ljudski opstanak. Razvija
se nova svijest koja spoznaje da smo mi svi jedna vrsta.
***
Praznovjerje je kukaviluk u odnosu na boansko, pisao je
Teofrast koji je ivio za vrijeme osnivanja Aleksandrijske biblioteke. Mi
nastanjujemo svemir gdje se atomi stvaraju u sreditima zvijezda; u kojem
se svake sekunde raa tisue sunaca; gdje pri iskrenju munja i svjetlosti
sunaca u atmosferama i vodama mladih planeta nie ivot; gdje je sirovina
za bioloki razvoj katkada stvorena eksplozijom zvijezde s druge strane
Mlijenog Puta; gdje se stvar tako divna kao to je galaktika ponavlja
stotinu milijardi puta - taj kozmos kvazara i kvarkova, snjenih pahuljica i
krijesnica, gdje moda postoje crne jame i drugi univerzumi i
izvanzemaljske civilizacije ije radio-poruke upravo ovog trena pristiu na
Zemlju. Kako su u usporedbi s tim blijede tenje praznovjerja i
pseudoznanosti; kako je vano i bitno za nas da slijedimo i razumijemo

znanost, taj svojstveno ljudski pothvat.

Svaki vid prirode otkriva duboku tajnu te izaziva u nama znatielju i
strahopotovanje. Teofrast je bio u pravu. Oni koji se boje svemira kakav
stvarno jest, oni koji upotrebljavaju nepostojee znanje i zamiljaju
kozmos s ljudskim biima u sreditu, oni vie vole nepostojanu utjehu
praznovjerja. Oni izbjegavaju umjesto da se suoe s istinom o svijetu. Ali
oni koji su dovoljno odvani da istrauju tkanje i gradu kozmosa ak i
tamo gdje se on osjetno razlikuje od njihovih elja i predrasuda, prodrijet
e u njegove najdublje tajne.
Na Zemlji ne postoji ni jedna druga vrsta koja se bavi znanou. Za
sada, to je iskljuivo ljudski izum razvijen prirodnim odabiranjem u
cerebralnom korteksu iz prostog razloga: on djeluje. Nije savren. Moe se
zloupotrijebiti. On je samo sredstvo. Ali to je daleko najbolje sredstvo koje
posjedujemo, ispravlja samog sebe, ide stalno naprijed, primjenjivo je na
sve. Ima dva zakona. Prvo: Nema svetih istina; sve pretpostavke se moraju
kritiki ispitati; tvrdnje autoriteta su bezvrijedne. Drugo: Sve to nije u
skladu s injenicama mora se odbaciti ili ispraviti. Moramo razumjeti
kozmos onakav kakav stvarno je, a ne pomijeati nae elje sa stvarnim
stanjem. Oiglednost je ponekad pogrena; neoekivano je katkada istinito.
Ljudi svugdje sudjeluju u istim stremljenjima, ako je sadraj dovoljno
velik. A prouavanje kozmosa prua najvei mogui sadraj. Sadanja
globalna kultura je neka vrsta drske novopridolice. Pojavila se na
planetarnoj pozornici nakon etiri i pol milijarde godina drugih zbivanja i,
nakon to se kroz ovih nekoliko tisua godina ogledala oko sebe, proglasila
je da posjeduje vjeite istine. Ali u svijetu koji se mijenja tako brzo poput
naega, to je recept za nesreu. Ni jedna nacija, ni jedna religija, ni jedan
ekonomski sistem, ni jedan skup mudraca vjerojatno nema sve odgovore
potrebne za na opstanak. Moraju postojati mnogi drutveni sistemi koji bi
djelovali mnogo bolje od bilo kojeg postojeeg. U skladu sa znanstvenom
tradicijom, naa je obaveza da ga naemo.
***
Samo jednom u naoj povijesti pojavila se obeavajua briljantna
znanstvena civilizacija. Zahvaljujui jonjanskom buenju, imala je svoju
citadelu u Aleksandrijskoj biblioteci gdje su prije dvije tisue godina
najbolji umovi starine utemeljili osnove sustavnog istraivanja matematike,
fizike, biologije, astronomije, knjievnosti, geografije i medicine. Mi jo
uvijek gradimo na tim temeljima. Biblioteku su sagradili i podupirali
Ptolemejevii, grki kraljevi koji su naslijedili egipatski dio carstva

Aleksandra Velikog. Od vremena svog osnutka u treem stoljeu prije nae

ere pa sve do razaranja sedam stoljea kasnije, Biblioteka je bila mozaik i
srce starog svijeta. Aleksandrija je bila izdavaki centar planeta. Naravno,
tada jo nije bilo tiskarskih strojeva. Knjige su bile skupe; svaka je bila
prepisivana rukom. Knjinica je bila riznica najtonijih prijepisa na svijetu.
Ovdje je stvoreno umijee kritikog izdavatva. Stari zavjet je doao do
nas preko grkih prijevoda raenih u Aleksandrijskoj biblioteci.
Ptolemejevii su posvetili velik dio svog enormnog bogatstva za
nabavljanje svake grke knjige kao i djela iz Afrike, Perzije, Indije, Izraela
i drugih dijelova svijeta. Ptolemej III Euerget elio je posuditi iz Atene
originalne rukopise ili slubene dravne kopije velikih starih tragedija
Sofokla, Eshila, i Euripida. Atenjanima su one predstavljale kulturnu
batinu - neto poput originalnih rukom pisanih primjeraka i naslovnih
stranica Shakespeareovih djela u dananjoj Engleskoj. Oni su, meutim,
odbijali da posude rukopise makar i na kratko vrijeme. Tek nakon to je
Ptolemej garantirao njihov povratak ogromnim depozitom novca, pristali
su da posude ta djela. Ali Ptolemeju su ti svici bili vredniji od zlata ili
srebra. On je laka srca rtvovao depozit i pohranio originale najbolje to je
mogao u Biblioteku. Ljutiti Atenjani morali su se zadovoljiti kopijama koje
im je Ptolemej bez ikakva stida poslao u Atenu. Rijetko kada je neka
drava tako pohlepno sakupljala riznicu znanja.
Ptolemejevii nisu sakupljali samo postojee znanje; poticali su i
financirali znanstvena istraivanja i na taj nain stvarali nova znanja.
Rezultati su bili zadivljujui: Eratosten je tono proraunao veliinu
Zemlje, kartografirao ju je i utvrdio da se u Indiju moe doi jedrei, na
primjer, iz panjolske prema zapadu. Hiparh je naslutio da se zvijezde
raaju, polako gibaju tijekom stoljea i na kraju nestaju; on je prvi
katalogizirao poloaje i sjajeve zvijezda da bi ustanovio takve promjene.
Euklid je napisao udbenik geometrije iz kojeg se uilo dvadeset i tri
stoljea, djelo koje je pomoglo pobuditi zanimanje za znanost kod Keplera,
Newtona i Einsteina. Galen je napisao osnovna djela o lijeenju i anatomiji
koja su vladala medicinom sve do renesanse. A bilo je, kako smo ve
napisali, i jo mnogih drugih.
Aleksandrija je bio najvei grad kojeg je antikni zapadni svijet ikad
vidio. Ljudi svih narodnosti dolazili su tamo trgovati, uiti. Bilo kojeg
dana, njegove luke su vrvile trgovcima, acima i turistima. Bio je to grad
gdje su Egipani, Arapi, Grci, Sirijci, idovi, Perzijanci, Nubijci, Feniani,
Italici, Gali i Iberi razmjenjivali robu i ideje. Vjerojatno je ovdje rije

kozmopolit poprimila svoje pravo znaenje - graanin ne samo jednog

naroda, ve itavog svijeta, kozmosa.83 Biti graanin kozmosa...
Ovdje stvarno bijae sjeme dananjeg svijeta. to ih je sprijeilo da
puste korijenje i procvatu. Zato je umjesto toga zapad drijemao tisuu
godina u mraku sve dok Kolumbo i Kopernik i njihovi suvremenici nisu
ponovo otkrili djela ve uinjena u Aleksandriji? Ne mogu vam dati
jednostavan odgovor. Ali znam slijedee: Nema ni jednog zapisa u cijeloj
povijesti knjinice da je bilo koji od tih slavnih znanstvenika i uenjaka
ozbiljno izazvao politike, ekonomske i religijske osnove svog drutva.
Sumnjali su u trajnost i nepromjenjivost zvijezda, ali ne i u pravednost
robovlasnitva. Znanost i uenje predstavljahu iskljuivo pravo povlatene
manjine.
Ogromna veina stanovnika grada nije imala ni najmanjeg pojma o
velikim otkriima do kojih se dolazilo unutar zidova Biblioteke. Novi
pronalasci se nisu objanjavali niti izlazili u javnost. Istraivanja su im
donosila malo koristi. Otkria na podruju mehanike i tehnike pare bila su
primjenjivana uglavnom za usavravanje oruja, podhranjivanje
praznovjerja i zabavu kraljeva. Znanstvenici nisu nikada shvatili
potencijale strojeva za oslobaanje ovjeka.84 Velika intelektualna otkria
imala su samo nekoliko praktikih primjena. Znanost nikada nije zaokupila
matu mnotva. Nije bilo protutee mrtvilu, pesimizmu, jadnom srljanju u
ruke misticizma. Kada je, nakon svega, svjetina pola zapaliti Biblioteku,
tamo se nije naao nitko tko bi ih zaustavio. Posljednji znanstvenik koji je
radio u Biblioteci bila je matematiar, astronom, fiziar, i voditelj
neoplatonske filozofske kole - izvanredan raspon nadarenosti za bilo
kojeg pojedinaca u bilo kojem dobu. Zvala se Hipatija. Roena je u
Aleksandriji godine 370. U doba kad su ene bile gotovo bespravne i kada
su smatrane pukim vlasnitvom, Hipatija se kretala slobodno i samosvjesno
kroz tradicionalno muka podruja. Prema svim izvjetajima bila je velika
ljepotica. Imala je mnogo prosaca, ali je odbijala sve enidbene ponude.
Aleksandrija njenog doba - tada ve dugo pod rimskom upravom proivljavala je godine tekih kunji. Ropstvo je klasinoj civilizaciji
isisalo svu ivotnu snagu. Sve jaa kranska Crkva uvrivala je svoju
mo i krenula u zatiranje poganskih utjecaja i kulture. Hipatija je stajala u
epicentru tih monih drutvenih virova. iril, aleksandrijski patrijarh,
prezirao ju je zbog njenog bliskog prijateljstva s rimskim namjesnikom i
zbog toga jer je bila simbol uenosti i znanosti, a to je rana Crkva
uglavnom poistovjeivala s poganstvom. Premda se nalazila u velikoj

opasnosti po ivot, ona je nastavila poduavati i objavljivati sve dok je

415. godine nije na njenom putu na posao presrela fanatina rulja irilovih
vjernika. Odvukli su je s koije, strgli joj haljine i naoruani koljkama
zvanim petrovo uho, odrali je do kostiju. Njeni ostaci su spaljeni, njena
djela zatrta, njeno ime zaboravljeno. iril je postao svetac.
Danas se tek nejasno sjeamo nekadanje slave Aleksandrijske
biblioteke. Njeni posljednji ostaci razoreni su uskoro nakon Hipatijine
smrti. Bilo je to kao da je cijela civilizacija podvrgla samu sebe kirurkom
zahvatu na mozgu i na taj nain nepovratno unitila veinu svog pamenja,
otkria, zamisli i tenje. Gubitak je bio neprocjenjiv. U nekim sluajevima
poznati su nam samo uzbuujui nazivi unitenih djela. Najee nam nije
poznat ni autor ni naziv djela. Znamo da je od 123 Sofoklovih kazalinih
komada pohranjenih u Biblioteci preivjelo samo sedam. Jedan od tih
sedam je Kralj Edip. Slino je i s djelima Eshila i Euripida. To je tako
malo kao kad bi jedina sauvana djela ovjeka zvanog William
Shakespeare bila Koriolan i Zimska pria, a uli smo da je on napisao i
neke druge komade nama nepoznate, ali oito cijenjene u njegovo vrijeme,
djela s naslovima Hamlet, Machbet, Julije Cezar, Kralj Lear, Romeo i
Julija.
Od fizikog sadraja te slavne Biblioteke nije nam ostao ni jedan
jedini svitak. U dananjoj Aleksandriji mali broj ljudi uope ima neku
predodbu, a jo manje poblie znanje o Aleksandrijskoj biblioteci ili o
velikoj egipatskoj civilizaciji koja joj je prethodila tisue godina. Noviji
povijesni dogaaji i drugi kulturni imperativi izbili su u prvi plan. Isto
vrijedi posvuda na svijetu. Imamo tek najlabaviji kontakt s naom
prolou. A na pukomet od ostataka Serapeuma nalaze se svjedoanstva
mnogih civilizacija: zagonetne sfinge faraonskog Egipta; velik stup
postavljen u slavu rimskog cara Dioklecijana u znak zahvalnosti lokalnog
upravitelja to car nije dopustio da stanovnitvo Aleksandrije skapava od
gladi; jedna kranska crkva; mnogi minareti; peati moderne industrijske
civilizacije - stambene zgrade, automobili, tramvaji, sirotinjske etvrti,
kratkovalni relejni toranj. Milijuni niti prolosti isprepliu se da bi stvorili
uad i ice dananjice.
Naa dostignua temelje se na ostvarenjima 40.000 generacija naih
ljudskih predaka od kojih su svi, osim najsiunijeg dijela, bezimeni i
zaboravljeni. Svakog asa otkrivamo neku veliku civilizaciju kao to je na
primjer stara kultura Ebla koja je cvala prije nekoliko tisua godina i o
kojoj nismo nita znali. Tako malo poznamo nau vlastitu prolost. Natpisi,

papirusi, knjige povezuju ljudsku vrstu u vremenu i omoguuju nam da

ujemo tih nekoliko glasova i slabe krikove nae brae i sestara, naih
predaka. A kakva je radost prepoznavanja kada ustanovimo koliko su nam
oni bili slini!
U ovoj smo knjizi posvetili panju nekima od naih predaka ija
imena nisu zaboravljena: Eratosten, Demokrit, Aristarh, Hipatija,
Leonardo, Kepler, Newton, Huygens, Champollion, Humason Goddard,
Einstein svi iz zapadnjake kulture, jer je znanstvena civilizacija koja
nastaje na naem planetu uglavnom zapadnog porijekla. Ali svaka kultura Kina, Indija, zapadna Afrika, srednja Amerika - dala je velik doprinos
naoj globalnoj civilizaciji i imala je svoje plodonosne mislioce.
Zahvaljujui tehnikom napretku u komunikacijama na planet nalazi se u
zavrnim fazama vratolomne trke povezivanja u jedinstvenu globalnu
zajednicu. Ako nam uspije postii integraciju Zemlje, a da ne zatremo
kulturne razlike i ne unitimo sami sebe, uinit emo veliku stvar.
Blizu mjesta Aleksandrijske biblioteke danas se nalazi sfinga bez
glave isklesana u doba faraona Horemheba u XVIII dinastiji, tisuu godina
prije Aleksandra Velikog. U vidokrugu poloaja tog lavljeg tijela nalazi se
moderni kratkovalni relejni toranj. Izmeu njih razapeta je neprekidna nit
kroz povijest ljudske vrste. Od sfinge do tornja protekao je trenutak
kozmikog vremena - trenutak u petnaestak milijardi godina koliko je
prolo od velikog praska do danas. Vjetrovi vremena raznijeli su gotovo
cjelokupna svjedoanstva metamorfoza kozmosa od tada do danas. Dokazi
kozmike evolucije su temeljitije uniteni nego li svi papirusni svici
Aleksandrijske biblioteke. A ipak smo odvanou i inteligencijom ukrali
nekoliko letiminih pogleda na taj zavojiti put kojim su kroili nai preci i
mi.
Neznano dugo nakon eksplozivnog izlijevanja materije i energije u
velikom prasku, kozmos je bio bez oblija. Nije bilo galaktika, planeta,
ivota. Duboka neprozirna tama bila je svugdje, atomi vodika u praznini.
Tu i tamo nezamjetno su poele rasti guste nakupine plina, oblaci materije
su se kondenzirali - kaplje vodika masivnije od sunaca. Unutar tih kugli
plina po prvi puta su se razbuktale nuklearne vatre koje su latentno spavale
u materiji. Prva generacija zvijezda bila je roena natapajui kozmos
svjetlou. U tim vremenima jo nije bilo planeta na koja bi padala ta
svjetlost niti ivih bia koja bi se divila sjaju nebesa. Duboko u zvjezdanim
peima, alkemija nuklearne fuzije stvarala je teke elemente, pepeo
izgaranja vodika, atomsku gradu buduih planeta i ivotnih oblika.

Masivne zvijezde su uskoro iscrpile svoja skladita nuklearnog goriva.

Potresane kolosalnim eksplozijama, vratile su najvei dio svoje tvari u
rijetki plin iz kojeg su jednom bile kondenzirane. U tim tamnim bujnim
oblacima meu zvijezdama stvarale su se nove kaplje sastavljene od
mnogih elemenata, raale su se slijedee generacije zvijezda. U blizini,
rasle su manje kaplje, tijela daleko premala da bi se u njima zapalila
nuklearna vatra, kapljice u meuzvjezdanoj magli na svom putu da iz njih
nastanu planeti. Meu njima nalazio se i jedan mali svijet od kamena i
eljeza, rana Zemlja.
Zgruavajui se i grijui, Zemlja je oslobaala metan, amonijak,
vodu i vodikove plinove koji su bili zarobljeni u njezinoj unutranjosti
stvarajui prvobitnu atmosferu i prve oceane. Svjetlost Sunca proimala je
i grijala prvobitnu Zemlju, izazivala oluje, stvarala munje i grmljavine.
Vulkani su rigali lavu. Ovi procesi su raskinuli molekule prvobitne
atmosfere; dijelovi su se ponovno spajali u sve sloenije oblike koji su se
otapali u pradavnim oceanima. Nakon nekog vremena mora su postala
poput tople razrijeene juhe. Molekule su se poele organizirati i zapoele
su sloene kemijske reakcije na mulju. Jednoga dana nastala je sluajno
jedna molekula koja je bila sposobna da izrauje grube kopije same sebe iz
drugih molekula u kai. Kako je teklo vrijeme javljale su se znatno
dotjeranije molekule koje su se tonije reproducirale. Sito prirodnog
odabiranja bilo je naklonjeno onim kombinacijama koje su bile najbolje
prilagoene daljnjem reproduciranju. One molekule koje su najbolje
kopirale proizvodile su i najvie kopija. I prvobitna oceanska kaa
razrijeivala se budui da se troila i transformirala u sloene nakupine
samoreplicirajuih organskih molekula. Postepeno, nezamjetljivo, zapoeo
je ivot.
Razvile su se jednostanine biljke i ivot je poeo stvarati sebi
vlastitu hranu. Fotosinteza je preobrazila atmosferu. Izmiljen je seks.
Neko nezavisni ivotni oblici vezali su se zajedno i stvorili sloenu
stanicu specijaliziranih namjena. Razvili su se kemijski receptori i u
svemiru se sada moglo kuati i mirisati. Jednostanini organizmi su se
razvili u mnogostanine kolonije dotjerujui svoje pojedine dijelove u
specijalizirane organske sisteme. Razvile su se oi i ui, i sada se u
kozmosu moglo vidjeti i sluati. Biljke i ivotinje su otkrile da ivot moe
opstati i na tlu. Organizmi su poeli zujati, puzati, trkarati, gegati se,
kliziti, leprati, trzati, penjati se i uzlijetati. Goleme zvijeri zatutnjile su
kroz tople dungle pune isparina. Pojavili su se mali stvorovi koji su se

raali ivi, umjesto u omotaima od tvrde ljuske, i u ijim je ilama kolala

tekuina slina sastavu ranog oceana. Ona su preivjela zahvaljujui svojoj
hitrosti i lukavosti. A tada, prije samo jedan tren, neke sitne ivotinje
spustile su se sa stabla. Stale su u uspravan poloaj i nauile upotrebljavati
orua, pripitomljavati druge ivotinje, biljke i vatru te smislile jezik. Iz
pepela zvjezdane alkemije izranjala je sada svjesnost. Sve brim koracima,
ta su bia izmislila pismo, gradove, umjetnost i znanost te poslala
svemirske brodove prema planetima i zvijezdama. A to su tek neke stvari
koje su stanju uiniti vodikovi atomi ako im stoji na raspolaganju petnaest
milijardi godina kozmike evolucije.
Sve to zvui poput epskog mita i to s pravom. Ali to je samo
jednostavan opis kozmike evolucije u svjetlu znanosti naeg doba. S nama
nije lako izai na kraj, a predstavljamo opasnost i po sebe same. Ali bilo
koji prikaz kozmike evolucije stavlja nam jasno do znanja da treba
potovati sva bia, sve stvorove Zemlje, posljednje proizvode radinosti
galaktikog vodika. Negdje drugdje mogu postojati jednako zauujue
pretvorbe materije te stoga eznutljivo oslukujemo njihov znak javljanja s
neba.
Postajao je u nama svojstven nazor da je osoba ili drutvo malo
razliiti od nas, bez obzira tko smo to mi, neto udno ili bizarno u to se
ne smije imati povjerenja ili pred ime se moramo gnuati. Sjetite se samo
negativnih konotacija znaenja rijei kao to su stranac i tuinac. A ipak
su spomenici i kulture svake nae civilizacije naprosto samo razliiti naini
ljudskog bitka. Neki izvanzemaljski posjetilac koji bi gledao razlike meu
ljudskim biima i zajednicama naao bi da su te razlike beznaajne u
usporedbi sa slinostima. Svemir je moda gusto naseljen inteligentnim
biima. Ali Darwinova je lekcija jasna. Ljudska bia neemo nai nigdje
drugdje, samo ovdje. Samo na ovom malom planetu. Mi smo rijetkost
poput neke ugroene vrste. Svatko je od nas, s kozmike perspektive
gledano dragocijen. Ako se neki ovjek ne slae s vama, pustite ga da ivi.
U stotinama milijardi galaktika neete nai slinog.
Ljudska povijest moe se promatrati kao sporo svitanje svijesti da
smo pripadnici jedne vee grupe. U poetku je naa odanost bila usmjerena
prema nama samima i naoj najblioj rodbini, zatim prema skupini lovacasakupljaa, zatim prema plemenima, malim naseljima, gradovima,
dravama, nacijama. Proirili smo krug onih koje volimo. Sada smo
organizirali neto to se umjereno opisuje kao supersile koje ukljuuju
grupe ljudi razliitog etnikog i kulturnog porijekla u nekovrsnu suradnju -

to svakako predstavlja humaniziraj ue iskustvo i nadograenu odliku.

elimo li opstati, nae se odanosti moraju jo proiriti da ukljuimo cijelu
ljudsku zajednicu, cijeli planet Zemlju. Mnogima od onih koji upravljaju
dravama ta se ideja nee dopasti. Bojat e se gubitka vlasti. Nasluat
emo se o izdajstvima i nelojalnosti. Bogate drave e morati podijeliti
svoje bogatstvo sa siromanima. Ali izbor je, kao to je to jednom rekao u
drugom kontekstu H. G. Wells, svemir ili nita.
***
Prije nekoliko milijuna godina ljudska bia nisu postojala. Tko e biti
ovdje za nekoliko milijuna godina? Tijekom 4,6 milijardi godina povijesti
naeg planeta nije ga nita veeg napustilo. Ali sada se kroz planetni sustav
gibaju blistavi i skladni siuni svemirski brodovi bez ljudske posade,
upueni sa Zemlje. Letimino smo upoznali dvadeset svjetova, meu njima
sve planete vidljive golim okom, sva ta nona svjetla-lutalice koja su nae
pretke poticali prema znanju i ushienju. Ako preivimo, nae e doba biti
slavno iz dva razloga: da smo u tom opasnom trenutku tehnoloke mladosti
uspjeli izbjei samounitenje; i jer je ovo epoha u kojoj smo zapoeli nae
putovanje prema zvijezdama.
Taj izbor je krajnji i ironian. Iste rakete nosai koji se
upotrebljavaju za lansiranje sondi prema planetima, namijenjene su za
upuivanje nuklearnih bojevih glava narodima. Radioaktivni izvori
energije letjelica Viking i Voyager proizvod su iste tehnologije kojom
se izrauje nuklearno oruje. Radio i radarske tehnike upotrebljavane za
praenje i navoenje balistikih projektila i za obranu od napada takoer se
upotrebljavaju za nadgledanje i upravljanje letjelicama na planete i za
prislukivanje civilizacija smjetenih u blizini drugih zvijezda. No vrijedi i
obratno. Ako nastavimo s tenjom prema planetima i zvijezdama, jo vie
e se uzdrmati na ovinizam. Zadobit emo kozmike perspektive. Shvatit
emo da se naa istraivanja mogu izvriti samo u ime cjelokupnog
ovjeanstva. Uloit emo sve nae snage u pothvat posveen ne smrti ve
ivotu: proirenje naeg saznanja o Zemlji i njenim stanovnicima i traganju
za ivotom drugdje. Istraivanje svemira - s ljudima ili automatima koristi mnoga ista tehnoloka i organizaciona umijea i zahtijeva isti
stupanj smionosti i odvanosti kao i ratni pothvat. Ako bi dolo doba
stvarnog razoruanja prije nego to zapone nuklearni rat, takva
istraivanja bi omoguila vojno-industrijskom kompleksu velikih sila da se
konano angairaju na planetnom pothvatu. Sredstva troena na
pripremanje rata mogu se relativno lako prebaciti za istraivanje svemira.

Razuman - ak i ambiciozan program istraivanja planeta pomou

automatskih interplanetarnih sonda nije skup. Budet namijenjen
svemirskim istraivanjima u Sjedinjenim Dravama prikazan je na tabeli.

Izdaci u sline svrhe su u Sovjetskom Savezu nekoliko puta vei.

Zbrojeni, ti izdaci su jednaki cijeni dvije ili tri nuklearne podmornice po
desetljeu ili prekoraenju trokova na jednom od mnogih sistema
naoruanja u jednoj jedinoj godini. U posljednjem kvartalu 1979. trokovi
programa izgradnje amerikog aviona F/A-18 poveani su za 5,1 milijardu
dolara, a aviona F-16 za 3,4 milijarde. U Sjedinjenim Dravama i
Sovjetskom Savezu potroena je od samog poetka na programe
istraivanja planeta pomou automatskih sondi manje nego to je bilo
sramotno potroeno, na primjer, u amerikom bombardiranju Kambode
izmeu 1970. i 1975. gdje je dokazivanje nacionalnog prestia odnijelo
sedam milijardi dolara. Ukupna cijena programa kao to je slanje
Vikinga na Mars ili Voyagera prema vanjskim podrujima Sunevog
sustava je manja od trokova sovjetske invazije na Afganistan 1979-80.
Novac utroen na svemirska istraivanja se, zbog stimuliranja napredne
tehnologije i tehnike primjene, viestruko vraa. Jedna studija izraava
miljenje da se za svaki dolar utroen na planete nacionalnoj ekonomiji
vraa sedam dolara. Pa ipak ima mnogo vanih i posve izvedivih misija
koje se zbog nedostatka fondova nisu ni pokuale ostvariti - ukljuivi i
automatska vozila koja bi krstarila povrinom Marsa, susret s kometom,
sonde upuene na povrinu Titana te potraga velikih razmjera za radiosignalima drugih civilizacija u svemiru.

Cijena velikih pothvata u svemiru - stalne baze na Mjesecu ili

sputanje ljudi na Mars - je tolika da se oni nee realizirati u skorijoj
budunosti osim ukoliko uinimo bitan napredak u nuklearnom i
klasinom razoruanju. ak i u tom sluaju imamo na Zemlji preih
potreba. Ali ja uope ne sumnjam da emo, ukoliko izbjegnemo
samounitenje, prije ili kasnije poduzeti takve misije. Gotovo je nemogue
odrati statiko drutvo. To je vrsta psiholokih kamata na kamate : ak i
mala sklonost prema smanjenju trokova, zanemarivanju svemira,
sumirano preko mnogih pokoljenja dovodi do znaajnog nazadovanja. A
suprotno tome, ak i blago stremljenje prema svemirskim putovanjima to bismo nakon Kolumba mogli zvati zvjezdani pothvat - narasta preko
mnogih pokoljenja do znaajnog prisustva ljudi na drugim svjetovima, a to
je radost sudjelovanja nas u ivotu kozmosa.
Prije nekih 3,6 milijuna godina je u sadanjoj sjevernoj Tanzaniji
proradio jedan vulkan, a vulkanski pepeo prekrio okolne savane.
Paleantropolog Mary Leakey je 1979. u tom pepelu pronala otiske stopala
- stopala, kako ona vjeruje, nekog ranog hominida, moda jednog pretka
svih ljudi na dananjoj Zemlji. A 380.000 kilometara daleko od Zemlje, u
jednoj suhoj Mjeseevoj nizini koju su ljudi u trenutku optimizma nazvali
More tiine, nalazi se jedan drugi otisak noge, trag prvog ljudskog bia
koje je hodalo jednim drugim svijetom. Daleko smo dogurali u tih 3,6
milijuna godina i u 4,6 milijardi i u petnaestak milijardi godina.
Mi smo ovdanje utjelovljenje jednog kozmosa koji je izrastao do
samosvijesti. Poeli smo razmiljati o naem porijeklu: zvjezdana tvar koja
razmilja o zvijezdama; organizirani skupovi od deset milijardi milijarda
atoma koji razmiljaju o evoluciji atoma slijedei u mislima dugi put na
kraju kojeg je, barem ovdje, niknula svijest. Naa je odanost upuena
ljudskoj vrsti i planetu. Mi govorimo u ime Zemlje. Obavezu da preivimo
ne dugujemo samo sebi samima ve i tom kozmosu, prostranom i golemom
iz kojeg smo ponikli.

ZAHVALE
Osim onima kojima sam se zahvalio u uvodu, duboko sam zahvalan
mnogima koji su irokogrudno odvojili svoje vrijeme i pridonijeli svojim
iskustvom sadraju ove knjige, a meu njima su Carol Lane, Myrna
Talman i Jenny Arden: David Oyster, Richard Wells. Tom Weidlinger.
Dennis Gutierrez, Ron McCain. Nancy Kinney, Janelle Balnicke, Judy
Flanncrv i Susan Racho. lanovi televizijske ekipe koja je radila na seriji
Kozmos; Nancy Inglis. Peter Mollman, Marylea O'Reilly i Jannifer Pelcrs
iz izdavake kue Random House; Paul West, koji mi je ustupio naslov
za 5. poglavlje; George Abell, James Allen, Barbara Amago. Lawrence
Anderson. Jonathon Arons. Halton Arp, Asma El Bakri. James Blinn, Bart
Bok, Zeddie Bowen, John C Brandt, Kenneth Brecher, Frank Bristow.
John Callgndar, Donald B. Campbell. Judith Campbell. Elof Axel Carlson.
Michael Carra, John Cassani. Judith Castagno, Catherine Cesarsky, Martin
Cohen. Judy-Lynn del Rey, Nicholas Devereux, Michael Devirian, Stephen
Dole, Frank D. Drake, Frederick C. Durant III, Richard Epstein, Von R.
Eshleman, Ahmed Fahmy, Herbert Friedman, Robert Frosch, Jon Fukuda,
Richard Gammon, Ricardo Giacconi, Thomas Gold, Paul Goldenberg,
Peter Goldreich, Paul Goldsmith, J. Richard Gott III, Stephen Jay Gould,
Bruce Hayes, Raymond Heacock, Wulff Heintz, Arthur Hoag, Paul Hodge,
Dorrit Hoffleit, William Hoyt, Icko Iben. Mikhail Jaroszynski. Paul Jepsen,
Tom Karp, Bishun N. Khare, Charles Kohlhase, Edwin Krupp, Athur Lane,
Paul MacLean, Bruce Margon, Harold Masursky, Linda Morabito,
Edmond Momjian, Edward Moreno, Bruce Murray. William Murnane.
Thomas A. Mutck, Kenneth Norris, Tobias Owen, Linda Paul, Roger
Payne, Vahe James B. Pollack. George Preston, Nancy Priest, Boris
Ragent, Dianne Rennell, Michael Rowton, Allan Sandage, Fred Scarf,
Maarten Schmidt, Arnold Scheibel, Eugene Shoemaker, Frank Shu, Nathan
Sivin, Bradford Smith, Laurence A. Soderblom, Hyron Spinrad, Edward
Stone, Jeremy Stone, Ed Taylor, Kip S.Thorne, Norman Thrower, O. Brian
Toon, Barbara Tuchman, Roger Ulrich, Richard Underwod, Peter van de
Kamp, Jurrie J. Van der Woude, Arthur Vaughn, Joseph Veverka, Helen
Simpson Vishniac, Dorothy Vitaliano, Robert Wagoner, Pete Waller,
Josephine Walsh, Kent Weeks, Donald Yeomans, Stephen Yerazunis,
Louise Gray Young, Harold Zirin i NASA. Edwardu Castenadi i Billu
Rayu zahvaljujem na posebnoj fotografskoj pomoi.

Dodatak 1.
Reductio ad absurdum i drugi korijen iz dva
Izvorni pitagorejski dokaz o iracionalnosti drugog korijena iz 2
ovisio je o jednom nainu dokazivanja zvanom reductio ad absurdum,
svoenje na apsurd: pretpostavimo, naime, da je neki iskaz istinit,
slijedimo njegove posljedice i dolazimo do protuslovlja ime ustanovimo i
pogrenost polaznog iskaza. Razmotrimo kao moderan primjer aforizam
velikog fiziara Nielsa Bohra: Suprotnost svake velike ideje je neka druga
velika ideja. Ukoliko bi ta tvrdnja stajala, njene bi posljedice u najmanju
ruku bile pomalo opasne. Na primjer, razmotrite suprotnost od zlatnog
pravila (ini ti drugome to eli da tebi ini drugi - po Mateju, 7, 12.
Prim. prev.) ili zabrane laganja ili zapovijedi ne ubij. Pogledajmo, dakle,
da li jesam Bohrov aforizam jedna velika ideja. Ukoliko bi ta tvrdnja
stajala, njene bi posljedice u najmanju ruku bile pomalo opasne. Na
primjer, razmotrite suprotnost od zlatnog pravila ili zabrane laganja ili
zapovijedi ne ubij. Pogledajmo, dakle, da li je sam Bohrov aforizam
jedna velika ideja. Ako je tome tako, onda suprotna tvrdnja, suprotnost od
svake velike ideje nije velika ideja mora takoer biti istinita. Time smo
postigli reductio ad absurdum. Ako je suprotna tvrdnja lana, aforizam nas
ne treba dalje zadravati, jer po vlastitom priznanju izrie da nije velika
ideja.
Iznijet emo ovdje modernu verziju dokaza o iracionalnosti drugog
korijena iz 2 koristei reductio ad absurdum i jednostavnu algebru umjesto
iskljuivo geometrijskog dokaza kojeg su otkrili pitagorejci. Stil dokaza,
nain miljenja, barem je isto tako zanimljiv kao i zakljuak:

Razmotrimo jedan kvadrat kojem stranice imaju duinu jednu

jedinicu (1 centimetar. 1 in, 1 svjetlosna godina, svejedno). Dijagonalna
crta BC dijeli kvadrat u dva trokuta koji sadre po jedan pravi kut. U
pravokutnim trokutima vrijedi Pitagorin pouak: 12 + 12 = x. No 12 + 12 =
1 + 1 = 2, dakle x2 = 2 i piemo x = sqrt(2), to itamo drugi korijen iz dva.
Pretpostavimo da je sqrt(2) racionalan broj: sqrt(2) = p/q gdje su p i q cijeli

brojevi. Oni mogu biti po volji veliki i stajati za bilo koje cijele brojeve.
Moemo, dakako, zahtijevati od njih da nemaju zajedniku mjeru. Ako
bismo, na primjer, tvrdili da je sqrt(2) = 14/10, naravno da bismo taj
razlomak pokratili za faktor 2 i pisali p = 7, q = 5, a ne p = 14, q = 10. Bilo
koji zajedniki faktor u brojniku i nazivniku pokratili bismo prije nego to
ponemo. Imamo beskonaan broj p-ova i q-ova na raspolaganju. Iz sqrt(2)
= p/q kvadriranjem obje strane jednadbe dobivamo da je 2 = p2/q2 ili,
mnoei obje strane jednadbe s q2, dobivamo
p2 = 2 q2

(jednadba 1)

Znai da je p2 neki broj pomnoen s 2. Stoga je p2 paran broj. Ali

kvadrat bilo kojeg neparnog broja je neparan broj (12 = 1, 32 = 9, 52 = 25,
72 = 49 itd.) Zato sam p mora biti paran broj pa moemo pisati p = 2s. gdje
je s neki drugi cijeli broj. Uvrstimo to u jednadbu (1) i dobijemo
p2 = (2s)2 = 4s2 = 2q2
Podijelimo li obje strane posljednje jednakosti s 2, nalazimo
q2 = 2s2
Stoga je i q2 paran broj pa istim takvim zakljuivanjem kakvo smo
koristili kod p, slijedi da je i q paran broj. Ali ako su p i q parni, oba
djeljivi s 2, onda nisu svedeni na svoju najmanju zajedniku mjeru. to je u
suprotnosti s jednom od naih pretpostavki. Reductio ad absurdum. Ali o
kojoj se pretpostavci radi? Dokaz nam ne moe pokazivati da je zabranjeno
svoenje na najmanju zajedniku mjeru to jest da je 14/10 doputeno, a 7/5
nije. Prema tome, naa poetna pretpostavka mora biti kriva; p i q ne mogu
biti cijeli brojevi; sqrt(2) je iracionalan. U stvari, sqrt(2)=1,414235...
Kakav iznenaujui i neoekivan zakljuak. Kako je elegantan
dokaz! Ali pitagorejci su smatrali da ne smiju dati na javu to veliko otkrie.

Dodatak 2.
Pet pitagorejskih tijela
Pravilni poligon (na grkom naziv za mnogokutan) je geometrijski
lik s nekim brojem, n, jednakih stranica. Tako jeza n = 3 to istostranian
trokut, n = 4 je kvadrat, za n = 5 je peterokut (pentagon) i tako dalje.
Poliedar (na grkom za mnogostranian ) je pravilno tijelo ije su sve
strane poligoni to jest mnogokuti: na primjer kocka ima 6 kvadrata kao
stranice. Osnovna nit vodilja u radu pitagorejaca i Johanna Keplera bila je
injenica da moe postojati pet i samo pet pravilnih poliedara.
Najjednostavniji dokaz toga otkrili su mnogo kasnije Descartes i Leonhard
Euler preko jednadbe koja povezuje broj strana F, broj bridova E. i broj
kutova V pravilnog tijela:
V- E + F = 2 (jednadba 2)
Tako kocka ima 6 stranica (F = 6) i 8 kuteva (V = 8) i 8-E+6 = 2, 14E= 2, E= 12; Jednadba izrie da kocka posjeduje 12 bridova, koliko ih i
ima. Jednostavni geometrijski dokaz jednadbe (2) moe se nai u knjizi
Couranta i Robbinsa, (vidi bibliografiju). Pomou jednadbe (2) moemo
dokazati da postoji samo pet pravilnih tijela:
Dvije stranice susjednih mnogokuta zajedniki dijele svaki brid kod
pravilnog tijela. Zamislite ponovo kocku gdje je svaki brid granica izmeu
dva kvadrata. Ako pobrojimo sve stranice svih strana pravilnog poliedra, n
F, pobrojit emo sve bridove dvaput:
nF=2E
(jednadba 3)
Neka broj r predstavlja broj koji kazuje koliko se bridova sastaje u
svakom stjecitu. Za kocku, r = 3. Isto tako. svaki brid povezuje dva
stjecita. Ukoliko pobrojimo sve uglove-stjecita, r V, takoer emo i svaki
brid pobrojati dvaput. Dakle:
rV=2E
(jednadba 4)
Uvrstimo li za V i F u jednadbi (2) izraze iz jednadbi (3) i (4), dobit
emo

2E
2E
E
2
r
n
Podijelimo li obje strane te jednakosti s 2 E, dobivamo
1 1 1 1
(jednadba 5)

n r 2 E
Znamo da je n jednak ili vei od 3, jer je najjednostavniji mnogokut
trokut sa tri stranice. Isto tako znamo da je r jednak 3 ili vei, jer se
najmanje tri stranice sastaju u nekom uglu poliedra. Ako su i n i r
istodobno vei od 3, lijeva sirana jednadbe bila bi manja od 2/3 i
jednadba ne bi bila zadovoljena za bilo koju vrijednost od E. Dakle,
jednim drugim reductio ad absurdum je ili n = 3, a r je 3 ili vei, ili je r = 3,
a nje 3 ili vei.
Ako je n = 3, jednadba (5) postaje (1/3) + (l/r) = (1/2) + (l/E),
odnosno
1 1 1
(jednadba 6)

r E 6
U tom sluaju r moe biti jednak jedino 3, 4 ili 5. (Ako bi r bio
jednak 6 ili vei, ta bi jednakost bila naruena.) Sada n = 3, r = 3 oznaava
tijelo kod kojeg se tri trokuta sastaju u svakom vrhu. Prema jednadbi (6)
ono ima 6 bridova; prema jednadbi 3 ima 4 stranice; prema jednadbi (4)
ima 4 ugla. To je piramida odnosno tetraedar; n = 3, r = 4 je tijelo s osam
stranica kod kojeg se u svakom uglu sastaju 4 trokuta, a to je oktaedar; a n
= 3, r = 5 predstavlja tijelo s dvadeset stranica gdje se 5 trokuta sastaje na
svakom vrhu, a to je ikozaedar. (Vidi slike na strani 58.) Ako je r = 3
jednadba (5) postaje
1 1 1

n E 6
i zbog istovjetnih razloga n moe biti samo 3, 4 ili 5. Za n = 3
ponovo dobivamo tetraedar; n = 4 je sluaj tijela ije su stranice kvadrati, a
to je kocka; n = 5 odgovara tijelu ije su stranice 12 pravilnih peterokuta, a
to je dodekaedar (vidi slike na strani 184.)
Druge cjelobrojne vrijednosti nisu mogue za n i r te stoga postoji
samo pet pravilnih tijela, zakljuak apstraktne i divne matematike koji je,
kao to smo vidjeli, imao najozbiljniji temeljit utjecaj na praktine ljudske
poslove.

Kazalo
A
Abbott, Edwin,
Abu Simbel,
Adams, R.E.W, otkrie sistema kanala Maja
Afrika feniansko oplovljavanje, putovanja
Nizozemaca oko Afrike,
Albedo
Albertus Magnus
Aleksandar Veliki
Aleksandrija, biblioteka
opaanja Eratostena, znanost
Alfa Centauri,
Alge, plavo-zelene
Alica u zemlji udesa, primjer utjecaja
gravitacije na materiju i svjetlost
Alkemija
Alkmej
Amalthea, satelit Jupitera
Aljaska, posjeti La Perousea,
Aminokiseline,
Amsterdamska vijenica,
skulptura,
Anaksagora,
Anaksimandar iz Mileta
Anasazi, narod: astronomska znanja,
graevine crte supernove na stijeni,
Anatomija, Alkmejeva otkria
Andromeda, zvijee velika galaktika, vidi
M 31
Angkor Vat
Antarktik, Vishniacova mikrobioloka
istraivanja,
Antoku, legenda
Apianus, Petrus, Astronomicum Caesarium,
Apollo
Apolonije iz Perga,
Aquarius, zvijee, vidi Vodenjak
Aranda, narod, mit o Velikom Ocu
Arecibo, opservatorij, meuzvijezdana
poruka,
Argon, atomi,
Arhimed
Aristarh sa Samosa
Aristotel

Aritmetika, baza pet ili deset

Arp, Halton
Asirski izvjetaj o stvaranju ovjeka
Asteroidi
Astrologija, Bracheovo zanimanje za a,
Newtonovo zanimanje za a.,
Astronom, amater, epitaf
Astronomija, drevna grka, kineska, simboli
na zastavama,
Atmosfera Zemlje: ugljini dioksid, efekt
staklenika, kisik i duik, zagaivanje,
gornja a,
Atomi u meuzvjezdanom plinu markazita,
poveani, jezgre a., priroda atoma, u
zvijezdama
Atomska teorija Demokrita,
Atomsko oruje, vidi Nuklearno oruje
Augustin, sveti,
Australija, nizozemske ekspedicije
Azteci, oboavanje Sunca, b Povijest
kraljevina, kronika, panjolsko osvajanje
B
Babilon, astronomija i astrologija, mit o
stvaranju svijeta,
Bach, Johann Sebastian,
Bacili u sredini bez kisika,
Banin, A.,
Bamardova zvijezda
Barrow, Isaac,
Bayeau, tapiserija iz,
Bernoulli, Johann,
Bernstein, Narodna knjiga o prirodnim
znanostima,
Beros,
Beskonanost, znak za,
Beta Andromede,
Beta Tauridi, meteorski roj,
Bhagavad Gita,
Bijeli patuljci, zvijezde,
Bik, vidi Taurus
Bikini, pokusna eksplozija termonuklearnog
oruja
Biljke, stanice, stvaranje kisika,

Bitovi informacija (binarne znamenke),

koje koriste bakterije i amebe, koje
koriste, kitovi, u knjinicama, u mozgu,
Blizanci, provjera astrologije,
Bohr, Niels,
Brahistokronski problem,
Brane, Tycho, o astrologiji i alkemiji Kepler
i opaanje supernove,
Britansko meuplanetarno drutvo,
Bruno, Giordano,
Brzina svjetlosti, 5, meuzvijezdana
putovanja, u Specijalnoj teoriji
relativnosti,
Brzina zvuka,
Buda,
Buffon, Georges Luis Leclerc, Comte de,
Burke, Bernard,
Burroughs, Edgar Rice, prie o Marsu od,
Bussard, R. W., meduzvjezdani brod-usisa,
C
Calame, Odile,
Casa Bonita, N. M.,
Casa Rincanada, N, M,
Cassiopeia A,
Celichius, Andreas,
Centaurus A, galaktika (NGC5128)
Carebralni korteks,
Chaco, Kanjon, N. M.,
Champollion, Jean Francois, prouavanje
egipatskih hijeroglifa,
Chryse, podruje na Marsu,
Ciceron,
Ciolkovski, Konstanti n Eduardovi,
Circinius X-2,
Clube, S.,
Comte, Auguste,
Cornell, Sveuilite, Laboratorij za
planetarna istraivanja, sinteza organske
tvari,
Corpus callosum,
Cortes, Hernan,
Cosa, Juan de la, zemljovid obih Amerika,
Crane, Hart,
Crne jame, u galaktikama, u vezi s
kvazarima,

Crni patuljci, zvijezde,

Crvi, elektronski mikrograf,
Crveni divovi, zvijezde, Sunce e postati
c.d.,
Crveni pomak,
Cydonia, podruje na Marsu,
Cygnus, zvijee, vidi Labud
Cygnus X-1,
D
Darwin, Charles, Porijeklo vrsta, teorija
evolucije,
Dedal, projekt,
Deimos, satelit Marsa,
Demokrit iz Abdere, teorija o atomima,
portret na grkoj novanici,
Dendera, hram, prikaz zvijezda,
Deneb,
Deva, arapsko zvijee,
Deoksiribonukleinska kiselina, vidi DNA
Descartes, Rene,
Diferencijalni raun,
Dijamanti, u kometima i meteoritima,
Dimenzija, etvrta,
Dinosauri,
Diogen,
Dionizije Traanin,
DNA, dvostruka spirala, i seksualna
aktivnost,
DNA polimeraza (enzim),
Dodekaedar,
Dogonski prikaz stvaranja svijeta,
Dolina kraljeva, Egipat: motivi Sunca i
zvijezda, stela,
Dominik, sveti,
Donne, John,
Dopplerov efekt,
Drake, Frank, jednadba,
Drosophila melanogaster,
Drugi svjetski rat, konvencionalne bombe,
nuklearno oruje,
Drvee,
Drer, Albrecht,
Dupini, zvukovi (pjesme),
Duik u atmosferi,

E
Ebla,
Eddington, Sir Arthur Stanley,
Efekt staklenika, u atmosferi Zemlje, na
Veneri
Egipat, drevna civilizacija, astrologija,
hijeroglifi, arolijska izreka Rau, prikaz
stvaranja svijeta, zemljovidi,
Einstein, Albert, udesna godina 5, opa
teorija relativnost, specijalna teorija
relativnosti, teorija o korpuskularnoj
prirodi svjetlosti,
Einsteinov visokoenergetski opservatorij,
istraivanje nebeskih dubina,
Elektroni,
Elementi, kemijski, rijetki, u zvijezdama,
Elementi, antiki,
Emmons, G.T.,
Empedoklo,
Encyclopaedia Galactica, hipotetski izvadci
o izvanzemaljskim civilizacijama,
hipotetskih svjetovi,
Endoplazmiki retikul,
Enuma Elish,
Enzimi,
Eratosten,
Eridanus, zvijee, istraivanja nebeskih
dubina,
Erozija,
Eshil,
Eskimski mit o stvaranju svijeta,
Euklid,
Eudokso,
Europa, satelit Jupitera,
Euripid,
Evolucija Darwinova teorija, grke teorije o
e. ljudskih bia, mutacije u e., Prirodno
odabiranje, umjetno odabiranje,
F
Farrington, Benjamin,
Fidijski mit o stvaranju svijeta,
Fizika, novi zakoni,
Fobos, satelit Marsa,
Fosilna goriva,
Fosili,

Fotoni,
Fotosinteza,
Fourier, Joseph,
Fox, Paul,
Franklin, Kenneth,
Friedmann, Imbre,
G
Galaktike, Centaurus A (NGC 5128), crne
jame u g., crveni pomak, eksplodirajua
radiogalaktika sa simetrinim
izbaajem, Dopplerov efekt, eliptine,
eliptika, radio-slika, jata, jato u
Herkulu, jato Virgo, kvazari u g.,
lokalna grupa, prstenaste, Seyfertov
Sekstet, Sombrero, spiralne, spiralni
kraci, Stephanov Kvintet, sudar,
vrtlona, Mlijeni put
Galen,
Galileo, Galilei, Huensova slika, Katolika
crkva i G. opaanje Venere, teleskop G.,
Gama zrake, provala g. z. ostatak
supernove,
Gamow, George,
Ganimed, satelit Jupitera,
Garcilaso de la Vega,
Genetska knjiica,
Genetski kod,
Geocentrika hipoteza,
Geografska duina, odreivanje,
Gervazije iz Canterburya, kronika,
Giacconi, Ricardo,
Gilbertovo otoje, mit o stvaranju svijeta,
Gingerich, Owen,
Giotto, Poklonstvo Maga,
Goddard, Robert, Hutchings, rakete po
nacrtima G.,
Gravitacija, g. na Zemlji, poremeaj u grai
prostora, Newtonova teorija g. utjecaj na
materiju i svjetlost, primjer iz Alice u
Zemlji udesa,
Grka civilizacija i znanost, zemljovid,
evolucija ivotinja, teorija, matematika,
anatomija, astronomija, mjerenje
vremena, nazadovanje znanosti,
robovlasniko drutvo, teorija o

atomima,
Grka knjievnost u Aleksandrijskoj
biblioteci,
Grotius, Hugo,
Gugol,
Gugolpleks,
GX -4, zvijezda,
H
Halley, Edmund,
Halleyev komet, vidi komet Halley
Hals, Frans,
Harlow, Harry i Margaret,
Haron, satelit Plutona,
Hartung, Jack
Heike, samurajski klan,
Heike raii,
Heksokinaza (enzim),
Helfand, David,
Helikaza (enzim),
Helij, atomi, u Suncu, u zvijezdama,
Helikopter, Leonardov nacrt,
Heliocentrika hipoteza,
Heliopauza,
Hera,
Herc, jedinica za frekvenciju,
Herin hram, na Samosu,
Heron iz Aleksandrije,
Herofil iz Halkedona,
Herschel, William,
Hijeroglifi,
Hinduizam: smrt i ponovo roenje
kozmosa, ivin ples stvaranja,
Hiparh,
Hipas,
Hipatija,
Hiroima, nuklearni napad,
Holbach, Paul Heinrich Dietrich, barun od,
Hooke, Robert,
Huai-nan Cu,
Hubble, Edwin,
Huggins, William,
Huiolski crte stvaranja svijeta, crte o
porijeklu Sunca,
Humason, Milton, komet kojeg je otkrio H.,
Humboldt, Alexander von,

Hume, David,
Huxley, T. H., 3,
Huygens, Christiaan, astronomija,
istraivanja mikroskopom, izumi,
mjedena ploa za mjerenje udaljenosti
zvijezda, portret, o naseljivosti planeta,
istraivanja teleskopom, teorija o prirodi
svjetlosti,
Huygens Constantijn,
Hygnius, Caius, De Sideribus Tractates,
I
Indija, drevna kultura,
Indijanci, ameriki astronomija, La Perouse
i I., predaja Tlingita, vidi takoer
Anasazi, Azteci, Maya
Indoneanski Palintangatan astroloki
kalendar,
Inercija, zakon,
Infracrveno zraenje,
Inka, mit,
Integralni raun,
Inteligencija: ljudskih bia, na drugim
planetima, ivotinja,
Io, satelit Jupitera, atmosfera, karta, model,
vulkani na I.,
Iracionalni brojevi,
Islandska Edda Snorri Sturlusona,
Istodobnost, paradoks,
Istraivanje svemira, u budunosti,
Ivan Pavle II, papa,
Izvanzemaljski posjetioci, vidi takoer ivot
na drugim svjetovima
Izvanzemaljci (u znanstvenoj fantastici),
J
Japanski mit o stvaranju svijeta,
Jezuiti u Kini, .
Job, knjiga o,
Jonija, kultura i znanost, vidi i grka
civilizacija i znanost
Jonsko more,
Josip Flavije,
Jupiter, Galilejevi sateliti, magnetsko polje,
model, prstenovi, putanja, radio-emisija,
sateliti, Velika crvena pjega, vodik u

J.,Voyageri i J., Mogu ivot, Jupiteru

slini planeti, mogui oblici ivota na,
K
Kalendari, drevni astronomski,
Kalisto, satelit Jupitera,
Kambrijska eksplozija,
Kant, Immanuel,
Kanterberijski fratri, opaanja pada tijela na
Mjesec,
Kaos, grka interpretacija,
Karnak: ruevine, hram,
Kasner, Edward,
Katolika crkva: i Galileo, i Kepler, i
Kopernik,
Kazantzakis, Nikos,
Kenko,
Kepler, Johann,astronomija, kozmika
misterija, teorija, o kometima, opaanje
supernove, Somnium, Sklad svijeta,
zakoni gibanja planeta, utjecaj na
Newtona, ivot i djelo trei zakon, i
Tycho Brane,
Keynes, John Maynard, o Newtonu,
Kina: astronomija, drevna kultura, velika
putovanja, mit o stvaranju svijeta,
nizozemska putovanja u K. tisak i
knjige,
Kisik, u atmosferi,
Kissinger, Henry,
Kitovi, genetska grada, k. grbavci,
komunikacije, pokolj kitova, k. usani,
zvukovi (pjesme) k.,
Knjinica mozga: kitova, ljudi,
Knjinice, vidi takoer Aleksandrijska
biblioteka
Klor, pretvaranje u atome argona,
Kloroplasti,
Kocka, hiperkocka (teserakt),
dvodimenzionalen prikaz
Kolumbo, Kristofor,
Komet Arend-Roland,
Komet Encke,
Komet Halley,
Komet Humason,
Komet Ikeya-Seki,

Komet iz 1566.,
Komet iz 1577.,
Kometi: hipoteza Velikovskog, krhotine
koje padaju na Zemlju, meteori i
meteoriti kao ostaci kometa, putanje,
struktura, sudari s planetima kao
upozorenje i znaci nesree,
Komet West,
Konfucije,
Kopernik, Nikola, astronomija,
Kozmiko zraenje,
Kozmos: evolucija, grko shvaanje k.,
Krateri: na Zemlji, na Jupiterovim
satelitima, na Marsu, na Mjesecu, na
planetima, na Veneri
Krez, kralj Lidije,
Ksenofont,
Kuga, nakon nuklearnog rata,
Kuiper, Gerard, Peter,
Kulik, L. A.,
!Kung Bumani, poimanje Mlijenog Puta,
Kuo u-ing,
Kuran,
Kvarkovi,
Kvazari, u galaktikama,
L
Laboratorij za mlazni pogon (JPL),
Labud, zvijee,
Labudov Kolut,
Lao-ce,
La Perouse, Comte de, ekspedicija na
Aljasku,
Laserski retroreflektori na Mjesecu,
Lav (Leo), zvijee,
Leakey, Mary,
Ledenjaci,
Leeuwenhoek, Anton van, istraivanja
mikroskopom,
Leibniz, Gottfried Wilhelm von
Leonardo da Vinci, nacrti za letee strojeve,
Lilienthal, Otto,
Locke, John,
London, uzroci smrtnosti u 1632.,
Long, Knox,
Louis XVI,

Lowell, Percival, istraivanje Marsa

Lowell opservatorij, Flagstaff, Ariz.,
Luther, Martin,
Limfociti,
Ljudska bia: budunost, evolucija,
inteligencija, kemijskisastav, shvaanje
kozmosa, utjecaj na okolinu,
Ljudsko ponaanje,
M
M 13 kuglasti skup,
M 31 galaktika,
M 81 galaktika,
M 87 galaktika,
M 104 galaktika, vidi Sombrero
Maclaurin, Colin,
MacLean, Paul,
Magellan, Ferdinand,
Magelanov oblak: Veliki, Mali,
Mahapurana Jinasena,
Marduk,
Mariner 9, opaanje Marsa,
Mariner, dolina (Vallis Marineris),
Mars, atmosfera, bioloka istraivanja,
budua istraivanja, kanali, krateri,
Kasei Vallis, Lowellova ispitivanja,
Noctis Labyrinthus, Olympus Mons,
model polarne kape, piramide mogui
ivot, sateliti, vidi takoer Deimos i
Fobos teraformiranje, Thersis plato,
Viking, ispitivanja, vjetrovi, vulkani,
Mars 3 i 6, sovjetske letjelice,
Matematika: grka, drugi korijen iz dva,
Mauna Kea, Havaji,
Mazets, E. P.,
Maya, sistem kanala,
McDonald opservatorij, sveuilite Teksas,
teleskop,
Meuzvjezdane komunikacije, radio,
Meuzvjezdani letovi, istraivanja i
kolonizacija
Meuzvjezdani plin,
Meuzvjezdana praina,
Memnonski kolosi,
Menok i Xrat,
Merkur, krateri,

Merton, Robert,
Meteori: kao ostaci kometa, rojevi,
Meteoriti,
Meteorski krater, Ariz.,
Mezopotmaska astronomija,
Michel, John,
Michelson-Morely eksperiment,
Mikroskop,
Mikrotubule,
Mitohondrij,
Mitovi o stvaranju i religijska tumaenja,
Mlijeni Put, gibanje zvijezda u, gibanje
prema jatu Virgo, jezgra, kuglasti
skupovi, super nove u,
Miller, Stanley,
Mjesec: krateri, otisak stopala na, pomrina,
nastanak,
Moctezuma,
Molekule, u stanicama, kod porijekla ivota
Montaigne, Michel, Eyquem de,
Morabito, Linda,
Morowitz, Harold,
Mount Wilson opservatorij,
Mozak, cerebralni korteks, neuroni, Rkompleks
Mulholland, Derral,
Muller, H. J.,
Mutacije, letalne, prouzrokovane
nuklearnim orujem, m. od prirodnog
zraenja, u nukleotidima
N
Nagasaki, nuklearni napad,
Napier, W.,
Napoleon, egipatska ekspedicija,
NASA, budet,
Navajo, crtei u pijesku,
Neho, faraon,
Nepoznati letei objekti (NLO), vidi
takoer izvanzemaljski posjetioci
Neptun,
Neutrini, XV,
Neutroni,
Neutronske zvijezde,
Newman, William I.,
Newton, Isaac, diferencijalni i integralni

raun, kronologija drevnih civilizacija,

opaanja kometa, Principia teorija
gravitacije, varijacioni raun, zakon
inercije,
NGC, klasifikacija galaktika, vidi galaktike
Nizozemska: istraivanje i trgovina, kao
intelektualno i umjetniko sredite
Nizozemska istonoindijska kompanija,
Nove,
Nuklearno naoruanje, trka u,
Nuklearni fuzioni reaktori,
Nuklearni rat, posljedice, spreavanje,
Nuklearno oruje, eksplozije, u projektu
Orion, u drugom svjetskom ratu,
Nukleinske kiseline, genetskoj grai,
Nukleotidske baze,
Nukleotidi,
O
Oblaci crne praine, vidi i meuzvjezdana
praina
Oceani, ivot u,
Okoli, ljudski utjecaj na,
Opa teorija relativnosti,
Orion, zvijee,
Orion, projekt,
Orionova maglica, unutranjost, spiralni
krak, Trapez,
Ovidije,
P
P'an Ku, mitovi o,
Paracelzus,
Pascal, Blaise,
Pasteur, Luis,
Payne, Roger,
Peale, Roger,
Peale, Stanton,
Periklo,
Petar Veliki, car,
Pioneer, letjelice, opaanje Saturna,
Pioneer Venus, fotografije sa,
Pismo,
Planetarne maglice,
Planeti, u astrologiji, Huygensova
istraivanja, broj planeta u svim

galaktikama, Keplerovi zakoni putanje

Planetni sustavi, hipotetski, kompjuterski
program ACCRETE,
Platon,
Platonska tijela, vidi pravilna tijela
Plavi pomak spektra,
Plejade,
Plinije,
Plutarh,
Pluton,
Plutonij,
Polikrat,
Pollak, J.
Pitagora,
Pitagorejci,
Pitagorin pouak,
Popol Vuh, Kvie Maya,
Pravilna tijela, kod Keplera,
Prescott, James W.,
Prirodo odabiranje,
Projekt Dedal,
Projekt Orion,
Prostor: zakrivljen, i vrijeme,
Proteini, i DNA,
Protoni,
Proxima Centauri,
Ptolemej (Claudius Ptolemaeus),
astrologija, astronomija, o kometima,
Ptolemej III Euerget,
Ptolemej V Epifan,
Ptolemejevii, kraljevi,
Pulsari, u objanjenju kvazara, u sreditu
Rakovice, u sreditima ostataka
supernovih, vidi takoer neutronske
zvijezde
Putovanje kroz vrijeme,
R
Radio-astronomija,
Radio-komunikacija: meuzvjezdana, s
drugim svjetovima,
Radio-teleskopi,
Rak, zvijee,
Rakete,
Rat, uzroci, Richardsonova istraivanja,
dijagram,

Reductio ad absurdum,
Relativnost, Opa teorija Specijalna teorija
Rembrandt,
Rendgenske zrake (X-zrake),
Ribonukleinske kiseline, vidi RNA
Ribosomi,
Richardson, L. F., dijagram,
Rishpon, J.
R-kompleks,
RNA,
Roosevelt, Franklin D.,
Ropstvo u grkoj civilizaciji,
Rosetta, kamen iz, ,
Rozeta, maglica,
Rubens, Peter, Paul,
Rudolf II, car,
Ruka, znaaj,
Russel, Bertrand,
Rutherford, Ernest,
S
Sacro Bosco, Joannes de, Sphaera mundi,
Sagittarius, vidi Strijelac
Salpeter, E.E.,
Samos, Herin hram, Eupalionski tunel,
Satovi, nautiki,
Saturn, Huygensova istraivanja,
magnetsko polje, model, opaanja
Pioneera prstenovi, putanja, sateliti,
Schiaparelli, Giovanni,
Schiller, Jules, Coelum Stellatum
Christianum Concauum,
Seks, u evoluciji,
Sekvoja, drvee,
Seyfertov Sekstet,
Sfere, nebeske,
Sfinga,
Shakespeare, William,
Shapley, Harlow,
Sherrington, Charles,
Sikorsky, Igor,
Silicij atomi, fuzija,
Sirius, mjerenje udaljenosti,
Sivin Nathan,
Sjedinjene Drave, bombardiranje
Kampuije, budet za svemirska

istraivanja, potraga za izvanzemaljskim

civilizacijama,
Slipher, V. M.,
Smoot, George,
Snellius, Willebrord,
Sobotovi, E.,
Sofoklo,
Sokrat,
Sunevi sustavi, hipotetski, vidi planetni
sustavi
Sombrero, galaktika, M (NGC 104),
Sovjetski Savez, izdaci za svemirska
istraivanja invazija Afganistana, sonde
na Marsu, programi istraivanja planeta,
potraga za izvanzemaljskim
civilizacijama,
Spektar,
Spinoza, Benedict,
Stanice, biljne, ivotinjske jezgra, porijeklo
St. Helens, erupcija vulkana,
SS zvijezda,
Stephanov Kvintet,
Stonehenge,
Strabon,
Strijelac, zvijee, nakupina zvijezda u,
Sumerski mitovi o stvaranju svijeta,
piktogram za boga,
Sunce, evolucija, fotosfera, magnetsko
polje, nastanak, kao sredite svemira,
koronalna upljina, neutrini, petlje
ioniziranog plina, Sunevi bljeskovi,
Suneve bure, Suneve prominencije,
Sunev vjetar mjerenje udaljenosti do
S., S. U Mlijenom Putu, unutranjost
S.,
Suneve pjege,
Svemirci, vidi izvanzemaljci
Svemirski brod, akceleracija i brzina leta,
nacrti za meuzvjezdane brodove,
Svjetlosna godina,
Svjetlost: Dopplerov efekt, Einsteinova
teorija, Huygensova teorija, Newtonova
teorija, brzina,
Supernove, eksplozije s., s. i nastanak novih
planetnih sustava, ostaci s., s. U teoriji
kvazara,

Svemir: beskonaan niz s.,

etverodimenzionalni s., oscilirajui s.
razvoj i struktura, irenje s. veliki prasak
i nastanak s.,
Swift, Jonathan,

irina, geografska, odreivanje,

iva, ples stvaranja,
klovski, I. S.,
ume, unitenje,
T
Tai, rukopis o astrologiji i astronomiji,
Tales iz Mileta,
Talmey, Max,
Tantriki budizam, svjetsko jaje,
Tanzanija, otisak ljudskog stopala,
Taurus (Bik), zvijee, supernova u T.,
Teleskop: izum,
Televizija, emisija sa Zemlje,
Teraformiranje, Marsa,
Teserakt (hiperkocka),
Teodor, izumi,
Teofrast,
Tisak, izum,
Titan, satelit Saturn a, atmosfera mogunost
ivota na T.,
Tingit, Indijanci,
Toon, O.
Toscanelli, Paolo dal Pozzo, zemljovid,
Tridesetgodinji rat,
Trifid maglica,
Trilobiti,
Tunguski dogaaj,
Twain, Mark,
U
Ugljini dioksid, u Zemljinoj atmosferi,
Ugljik: atom, jezgra, ivot povezan sa,
Ugljikohidrati,
Uhuru, opaanja rendgenskih zraka,
Ultraljubiasto zraenje,
Umjetno odabiranje,
Uran, prstenovi, sateliti, Voyager 2 prolazi
pokraj U.,

Uranij,
Urey, Harold,
Utopia, podruje na Marsu,
V
V-2, raketa,
V Scorpii, zvijezda,
van Gogh, Vincent,
Varijacioni raun,
Vela, satelit,
Velikovsky, Immanuel,
Venera, atmosfera, efekt staklenika i
temperatura, Galilejeva opaanja, model
povrine, povrina, radio i radarska
opaanja, temperature na tlu,
Venera, letjelice, opaanja Venere,
Vermeer, Jan,
Vespucci, Amerigo,
Viking 1,
Viking 2,
Viking, misije na Mars, bioloka ispitivanja,
mjesta sputanja, orbiteri, uzorci tla,
Vinci, Leonardo da, vidi Leonardo da Vinci
Virgo, jato,
Viroidi,
Vishniac, Helen, Simpson,
Vishniac, Wolf, na Antarktiku,
Wolfova zamka, Viestanini organizmi,
Vodik, u atmosferi, u Mlijenom Putu, u
Suncu, u zvijezdama,
Voltaire, Francois Marie Arouet,
Vodenjak, zvijee,
Voyager l, opaanja,
Voyager 2, opaanja,
Voyager, letjelica, poruke za
izvanzemaljske civilizacije,
Vrijeme i prostor,
Vrlo Veliki Postav (VLA), radioteleskop,
W
WAC Corporal raketa,
Waldseemiiller, Martin,
Wallace, Alfred Russel, kritika Lowella,
teorija evolucije,
Wallenstein,
Welles, Orson, Rat svjetova, dramatizacija

Y
Young, Thomas,

takoer Wells, H. G.
Zodiak, znaci Z.,
Zoroastro,
Zrak: sastav, Empedoklov eksperiment
Zrakoplov, Leonardovi nacrti,
Zvijezde, drevne zamisli o zvijezdama,
dvojne zvijezde, u astrologiji, mjerenje
udaljenosti, evolucija z., roenje z.,
temperature u sreditima,
Zvijea, u astrologiji, kompjuterski prikazi
prividna gibanja planeta kroz z.,
Zvuk, irenje, brzina,

Z
Zastave, astronomski simboli na,
Zagaivanje atmosfere,
Zemlja, 5, 7, kao sredite svemira,
Eratostenovo mjerenje Z., krateri na Z.,
oplovljavanje Z., pogled s Mjeseca,
pogled iz svemira, razvoj Zemlje,
putanja oko Sunca, promjene povrine,
smrt Zemlje, velika putovanja,
Zeus,
Znanstvena fantastika: svemirci u z.f.,
izvanzemaljske civilizacije u z. f.,
Keplerov Somnium, Mars u z. f., vidi

idovsko-kranski nazor o stvaranju

svijeta,
ivotinje, pripitomljavanje, inteligencija
ivot na Zemlji, na Antarktiku, novi oblici
nakon kambrijske eksplozije, porijeklo,
. i svjetlost Sunca,
ivot na drugim svjetovima, inteligencija,
kemijski sastav, mogui oblici . Na
Jupiteru slinom planetu, pokuaji
komuniciranja, radio-komunikacije,
tehnike civilizacije znanost i
matematika kao zajedniki jezik,

na radiju,
Wells, H. G., "Otkrie budunosti", Rat
svjetova, vremeplov,
Wesley, John,
Whright, Thomas,
Wilkins, John,
William Osvaja,
Wren, Christopher,
Wurttemberg, knez od,

O autoru
Carl Sagan je upravitelj Laboratorija za planetarna istraivanja i
profesor astronomije i svemirskih znanosti na katedri David Duncan na
Sveuilitu Cornell. Igrao je vodeu ulogu u misijama Marinera, Vikinga i
Voyagera za to je dobio NASA-inu medalju za izuzetna znanstvena
dostignua te meunarodnu astronautiku nagradu Prix Galabert za
izuzetno sluenje javnosti. Zauzimao je takoer poloaj predsjedavajueg
Odjela za planetarne znanosti Amerikog astronomskog drutva,
predsjedavajueg Amerike zajednice za napredak znanosti i bio je
predsjednik planetoloke sekcije Amerike geofizike unije. Tijekom
dvanaest godina bio je glavni urednik Icarusa, vodeeg strunog asopisa
za istraivanje planeta. Osim objavljenih 400 znanstvenih radova i
popularnih lanaka, dr. Sagan je autor ili koautor preko desetak knjiga
ukljuujui Razuman ivot u svemiru (Intelligent Life in the Universe),
Svemirska veza (The Cosmic Connection), Zmajevi raja (The Dragons of
Eden), Romoni Zemlje (The Murmurs of Earth) i Brokin mozak (Broca's
Brain). Godine 1975. dobio je nagradu Josepha Priestleya za izuzetne
doprinose za dobrobit ovjeanstva, a 1978. Pulitzerovu nagradu za
knjievnost.

Tako se nazivaju zato jer se dobivaju presijecanjem stoca pod raznim kutovima.
Osamnaest stoljea kasnije Apolonijevi radovi o presjecima stoca pomoi e Johannu
Kepleru da po prvi put shvati kretanje planeta.
2
Premda je tradicionalna zapadna religijska misao uporno podravala suprotno pa je, na
primjer, 1770. godine John Wesley smatrao: Smrti nikada nije dozvoljeno unititi [ak
ni] najneznatniju vrstu.
3
U svetoj knjizi Maya, Popol Vuh, razni oblici ivota su opisani kao neuspjeli pokuaji
bogova koji eksperimentiraju s namjerom da stvore ljude. U ranim pokuajima nisu se
mnogo pribliili tom cilju, budui da su napravili samo nie ivotinje; pretposljednji put
uspjeh je bio blizu: nainili su. majmune. U kineskom mitu ljudi su nastali od mnotva
bijelih ui jednog boga imenom P'an Ku. U osamnaestom stoljeu, Buffon je predloio da
je Zemlja znatno starija nego li to navodi Sveto pismo, da su se oblici ivota na neki nain
sporo mijenjali tokom tisuljea, ali i da su majmuni zaputeni potomci ljudi. Premda ove
ideje ne odraavaju tono evolucioni proces kako su ga opisali Darwin i Wallace, one ga
ipak nagovjetavaju - ba kao to je to sluaj i s pogledima Demokrita. Empedokla i
ostalih jonijskih mislilaca o kojima se govori u sedmom poglavlju.
4
Ustanovilo se da genetski kod nije posve istovrstan u svim dijelovima svih organizama
na Zemlji. Zna se barem za nekoliko sluajeva kada se za prevoenje DNA informacija u
informacije proteina u jednom mitohondriju upotrebljava drukija knjiga ifri od one
kojom se koriste geni u jezgri te iste stanice. Ovo ukazuje na dugotrajno evoluciono
razdvajanje genetskih kodova mitohondrija i jezgre, to je u skladu s pretpostavkom da su
mitohondriji nekada bili samostalni organizmi, koji su se zatim, prije nekoliko milijardi
godina, spojili sa stanicom u simbiotiku vezu. Kasniji razvoj i poboljavanje ove
simbioze predstavlja, uz put reeno, jedan od odgovora na pitanje, ime je evolucija bila
zabavljena izmeu nastanka stanice i nastajanja viestaninih organizama prilikom
kambrijske eksplozije.
5
Korijen ove rijei znai Mjesec.
6
Skeptika miljenja o astrologiji i srodnim uenjima nisu ni nova niti iskljuivo potjeu
sa zapada. Primjera radi, evo jednog odlomka iz knjige Tsurezuregusa (Pabirenje u
dokolici), japanskog pisca Hoija Kenkoa, napisane 1332. godine:
Uenja o jinu i jangu [u Japanu] nemaju to rei o Danima crvenog jezika. Nekad ljudi
nisu izbjegavali te dane, ali sada se - pitam se samo, od koga li je to poteklo - esto moe
uti: Posao zapoet u Dane crvenog jezika nikad nee imati kraja, ili to god kae ili
uradi u Dane crvenog jezika, okrenut e se na loe: izgubit e ono to si stekao, propast
e ono ega si se prihvatio. Kakva besmislica! Kad bi netko izbrojio pothvate zapoete u
briljivo odabranim sretnim danima koji su se izjalovili, bilo bi ih vjerojatno jednako
toliko koliko i neplodnih pothvata zapoetih u Dane crvenog jezika.
7
etiri stoljea ranije, ovakvu napravu konstruirao je Arhimed, a ispitao i opisao Ciceron
u Rimu, kamo ju je donio rimski general Marcellus iji je jedan vojnik, bezrazlono i
protiv nareenja, ubio sedamdesetogodinjeg mudraca za vrijeme pada Sirakuze.
8
Prilikom nedavne inventure gotovo svih primjeraka Kopernikovih knjiga koje su
objavljene u esnaestom stoljeu. Owen Gingerich je ustanovio da cenzura nije bila
osobito uspjena: ispravljeno je, naime, samo ezdeset posto primjeraka u Italiji, a

nijedan na Iberijskom poluotoku.

9
Ovo i nije najekstremnija takva primjedba koja se mogla uti u Evropi srednjeg vijeka i
za vrijeme reformacije. Zapitan kako e razlikovati vjernike od nevjernika, kada osvoji
jedan veliki albianski grad kojeg je opsjedao, Domingo de Guzman, kasnije poznat kao
sveti Dominik, navodno je odgovorio Sve u ih poubijati. Bog e zatim znati koji su
njegovi.
10
Dokaz ove tvrdnje moe se nai u dodatku 2.
11
Nekoliko primjeraka jo se moe vidjeti u oruarnici u Grazu.
12
Brahe, kao i Kepler, nije imao neprijateljski stav prema astrologiji, premda je briljivo
razlikovao svoju vlastitu tajnu verziju ove discipline od onih koje su slubeno bile na
snazi u to vrijeme, a za koje je on smatrao da su izraz praznovjerja. U svojoj knjizi
Astronomiae Instauratae Mechanics, objavljenoj 1598. godine, on navodi da je astrologija
doista pouzdanija nego to bi netko mislio, pod uvjetom da se estito poboljaju karte
poloaja zvijezda. Od svoje dvadeset i tree godine, pie Brahe, bavio sam se alkemijom
jednako tako koliko i prouavanjem neba. Ali obje ove pseudoznanosti, smatrao je on,
nose u sebi tajne koje su previe opasne za obian puk (premda su, bio je uvjeren, potpuno
bezopasne u rukama onih kneeva i kraljeva od kojih je traio potporu). Brahe je nastavak
one duge i doista opasne tradicije nekih istraivaa koji su smatrali da samo oni te
svjetovni i crkveni monici mogu biti upueni u tajna znanja: Ne slui nikakvoj korisnoj
svrsi i nerazumno je obznaniti svima takve stvari. Suprotno tome, Kepler je predavao
astronomiju u kolama, mnogo je objavljivao i to esto o svom troku, a pisao je i
znanstvenu fantastiku koja sigurno nije prvenstveno bila upuena znanstvenom plemstvu
njegova ranga. On moda nije bio popularizator znanosti u modernom smislu, ali je
promjena pogleda u samo jednoj generaciji, izmeu Tychoa i Keplera, dovoljno oita.
13
Na alost, Newton u svom remek-djelu Principia nije priznao svoj dug Kepleru. Ali
1686. godine, u jednom pismu Edmundu Halleyu, napisao je o svom zakonu gravitacije
slijedee: Priznajem da sam to izveo iz Keplerovog teorema prije dvadesetak godina.
14
Da su meteori i meteoriti u vezi s kometima prvi je predloio Aleksander von Humboldt
u djelu pod naslovom Kozmos; pet knjiga koje sainjavaju ovo djelo su popularizacijski
prikaz svih znanosti, a objavljene su u rasponu od 1845. do 1862. godine. itanje upravo
Humboldtovih ranijih knjiga potaklo je mladog Charlesa Danvina da udrui geografska
istraivanja i prouavanje povijesti prirode. Ubrzo nakon ove odluke on je prihvatio
poloaj prirodoslovca na brodu H.M.S. Beagle, dogaaj koji je doveo do Porijekla vrsta.
15
Zemlja je udaljena od Sunca r = jedna astronomska jedinica = 150,000.000
kilometara. Opseg njene priblino krune staze je 2rp 9 10 9 kilometara. Na planet
napravi puni krug po svojoj stazi jednom u godinu dana. Jedna godina = 3 x 10 7
sekundi. Prema tome, Zemljina brzina kruenja iznosi 109 kilometara/3 x 10 7 s 6 30km/s.
Pogledajmo sada sfernu ljusku kometa za koju mnogi astronomi smatraju da okruuje
Sunev sustav na udaljenosti od 6 100.000 astronomskih jedinica, gotovo na pola puta do
najblie zvijezde. Na osnovu treeg Keplerovog zakona (63. stranica) neposredno
proizlazi da period kruenja oko Sunca bilo kojeg od ovih tijela iznosi:
(105)3/2=107,5 6 3xl07, odnosno 30 milijuna godina. Napraviti krug oko Sunca traje
prilino dugo, ako ivite u vanjskim dijelovima sistema nae zvijezde. Opseg kometne
sfere je 2pa = 2p x 105 x 1,5 x l08 km 6 1014 km, to znai da brzina iznosi samo 10 14
km/1015s=0,l km/s = 360 kilometara na sat.

16

Na Marsu, gdje je erozija znatno djelotvornija, premda ima mnogo kratera ne postoji ni
jedan sa zrakama, kao to se i oekivalo.
17
Koliko je meni poznato, prvi u naelu nemistiki pokuaj tumaenja jednog povijesnog
dogaaja djelovanjem kometa bila je pretpostavka Edmunda Halleya da je biblijski potop
izazvan sluajnim udarom jednog kometa.
18
Na cilindrinom peatu iz Addae, koji potjee iz polovine treeg milenija prije nove ere,
jasno se vidi Inana, boginja Venere, zvijezde Danice, pretea babilonske boginje Itar.
19
To je, usput reeno, tridesetak milijuna puta vie od najmasivnijeg kometa za kojeg se
zna.
20
Svjetlost je valno gibanje; njena frekvencija je broj valnih vrhova, recimo, koji ulaze u
ureaj za detekciju, na primjer mrenjau u datoj jedinici vremena, odnosno u sekundi.
to je vea frekvencija, to je zraenje energetskije.
21
Pioneer Venus bila je uspjena amerika misija iz 1978-79, koja se sastojala od jednog
orbitera i etiri sonde za ulazak u atmosferu; dvije od njih uspjele su kroz kratko vrijeme
opstati u paklu Venerine povrine. Pri gradnji svemirskih sondi za istraivanje planeta
dogodi se mnogo toga neoekivanog. Evo jedne zanimljive epizode iz misije Pioneer
Venus: meu ureajima na jednoj od sondi nalazio se i radiometar ukupnog toka, koji je
trebao cijelim putem kroz Venerinu atmosferu istodobno mjeriti koliinu infracrvene
energije koja tee navie i nanie. Ureaj je zahtijevao vrst prozori koji bi bio proziran
za infracrveno zraenje. U tu svrhu bio je uvezen i upotrebljen jedan dijamant od 13,5
karata. Uvoznik je, meutim, bio obvezan da plati dvanaest tisua dolara carinske
pristojbe. Na kraju, amerika Uprava carina ipak je zakljuila da dijamant, nakon
lansiranja na Veneru, nee vie moi biti predmet trgovanja na Zemlji pa je odobrila
povratak tog novca.
22
U ovoj pogubnoj sredini nevjerojatno je da moe postojati neto ivo, ak ni stvorenja
vrlo razliita od nas. Organske i druge zamislive bioloke molekule naprosto bi se tu
raspale. No, podajmo se iz uitka malo matanju i pretpostavimo da se na ovakvom
planetu jednom pojavio inteligentni ivot. Da li bi on izumio znanost? Razvoj znanosti na
Zemlji bio je bitno potican promatranjima pravilnosti zvijezda i planeta. Venera je,
meutim, potpuno prekrivena oblacima. No je ugodno duga - oko pedeset devet
zemaljskih dana - ali nikakav astronomski svemir ne biste vidjeli ako biste podigli pogled
prema nonom nebu Venere. ak bi i Sunce bilo nevidljivo po danu; svjetlost bi mu bila
rasprena i razlivena po cijelom nebu - ba kao to ronioci vide pod morem samo
jednolini sjajni krov nad glavom. No. ako bi na Veneri bio izgraen radio-teleskop, on bi
mogao otkriti Sunce, Zemlju i druga daleka tijela. A ako bi se razvila astrofizika, moglo bi
se na kraju izvesti iz naela fizike postojanje zvijezda, ali one bi bile samo teorijske
konstrukcije. Pitam se kako bi reagirala inteligentna bia s Venere kada bi jednoga dana
nauila letjeti, jedriti gustim zrakom, i probila tajanstveni veo oblaka etrdeset pet
kilometara iznad tla, izronila iznad oblaka, i prvi put ugledala blistav univerzum Sunca,
planeta i zvijezda.
23
U ovom trenutku jo ne znamo pouzdano koliko na Veneri stvarno ima vodene pare.
Plinski kromatograf na sondama misije Pioneer Venus ustanovio je da u niim dijelovima
atmosfere koliina vode iznosi nekoliko desetinki jednog postotka. S druge strane,
infracrvena mjerenja pomou sovjetskih letjelica koje su se spustile do povrine, Venera
11 i Venera 12, dala su koliinu od stotinke jednog postotka. Ako je prva vrijednost

tona, onda su ugljini dioksid i vodena para sami dovoljni da blokiraju gotovo
cjelokupno toplinsko zraenje s povrine i dre temperaturu tla na oko 480 C. No, ako je
ispravna druga vrijednost - a meni se ini da je ta procjena pouzdanija - onda bi ugljini
dioksid i vodena para bila u stanju drati povrinsku temperaturu na oko 380 C, to znai
da je potreban jo neki drugi sastojak atmosfere koji bi zatvorio preostale prozore
infracrvenih frekvencija u atmosferskom stakleniku. Za tu svrhu jednako su pogodni SO2,
CO i HCl, koji su u malim koliinama otkriveni u Venerinoj atmosferi. Novije amerike i
sovjetske misije na Veneru su dakle, izgleda, pruile potvrdu da je efekt staklenika doista
razlog visoke povrinske temperature na tom planetu.
24
Tonije, udarni krater promjera deset kilometara nastaje na Zemlji jednom u pola
milijuna godina; oni bi odoljeli eroziji oko tristo milijuna godina na podrujima koja su
geoloki postojana, kao to je to sluaj s Evropom i Sjevernom Amerikom. Manji krateri
nastaju ee, ali i bre se razaraju, naroito u geoloki aktivnim podrujima.
25
Albedo je dio Suneve svjetlosti koja se reflektira od povrine planeta i vraa u
svemir. U sluaju Zemlje albedo iznosi izmeu trideset i trideset pet posto (albedo
idealnog zrcala je 100%). Ostatak Suneve svjetlosti apsorbira se u tlu, i omoguava
odravanje prosjene povrinske temperature.
26
Godine 1938. Orson Welles je napravio radio-dramsku verziju ovog romana,
premjestivi poprite radnje iz Engleske u istoni dio Sjedinjenih Drava. Milijuni
Amerikanaca, obuzetih predratnom psihozom, povjerovali su da je zaista poela invazija
Marsijanaca.
27
Isaac Newton je napisao: Kada bi krajnje teorijske mogunosti pravljenja teleskopa
bile potpuno ostvarene, ipak bi i dalje postojale odreene granice preko kojih teleskopi ne
bi mogli prijei. Zrak kroz koji gledamo zvijezde nalazi se u stalnom podrhtavanju ... U
takvim prilikama, jedino nam valja potraiti to bistriji i mirniji zrak, kakav moda postoji
na vrhovima najviih planina, iznad debelog sloja oblaka.
28
Nastupila je kratkotrajna smetenost kada nam se uinilo da na jednoj maloj gromadi u
Chryse vidimo veliko slovo B - primjer svojevrsnih marsovskih grafita. Ali kasnija
ispitivanja pokazala su da je posrijedi udrueno djelovanje svjetlosti i sjene, odnosno
ovjekove nadarenosti da prepoznaje stvari. Krajnje je, naime, nevjerojatno da bi
eventualni Marsijanci samostalo izmislili latininu abecedu. Pa ipak, za trenutak mi se u
glavi oglasio daleki odjek jednog svijeta iz djetinjstva - Barsoom.
29
Promjer baze najveih meu njima iznosi tri kilometra, a u visinu seu kilometar - to
znatno nadmauje sumerske, egipatske ili meksike piramide sa Zemlje. Ove formacije
izgledaju erodirane i stare; posrijedi su, po svoj prilici, male planine, koje su ve vrlo
dugo izloene djelovanju vjetra. No, i pored toga, smatram da zavrijeuju detaljno
ispitivanje.
30
Postoji jo jedna zgodna usporedba: oploenom jajacu potrebno je isto toliko vremena
da iz jajovoda stigne do maternice i smjesti se u nju koliko je i Apollu 11 bilo potrebno
da bi prevalio put do Mjeseca; a vrijeme za koje se jajace potpuno razvije u novoroene
odgovara vremenu koje je Viking proveo na putu do Marsa. Normalan ivotni vijek
ovjeka dui je od vremena koje e biti potrebno da Voyager ostavi iza sebe Plutonovu
stazu.
31
ak znamo i to koje su darove donijeli dvoru. Carici je poklonjeno est malih kovega
razliitih slika, dok je car dobio dva snopia cimeta.

32

Godine 1979. papa Ivan Pavle II obazrivo je predloio da se ukine kazna koju je sveta
inkvizicija dosudila Galileju prije tri stotine etrdeset est godina.
33
Hrabrost Galileja (i Keplera) u irenju heliocentrike hipoteze nije ire prihvaena kao
uzor, ak ni meu onima koji su ivjeli u manje vjerski doktriniranim dijelovima Evrope.
Tako je na primjer, u jednom pismu travnja 1634. godine Rene Descartes, koji je tada bio
nastanjen u Nizozemskoj, napisao:
Nesumljivo znate da su inkvizitori vjere nedavno podvrgli cenzuri Galileja, kao i da su
njegovi nazori o kretanju Zemlje osueni kao heretiki. Moram vam rei da su sve stvari
koje sam objanjavao u mojoj raspravi, ukljuujui tu i kretanje Zemlje, bile toliko
meusobno ovisne, da je dovoljno otkriti kako je samo jedna meu njima pogrena, pa
uvidjeti da su svi argumenti koje sam ja upotrijebio neosnovani. Iako, meutim, znam da
se one temelje na vrlo vrstim i neoborivim dokazima, ipak nipoto na svijetu ne bih htio
da ih suprotstavim autoritetu crkve... elim ivjeti u miru drei se pravila: Da biste dobro
ivjeli, morate ivjeti nevidljivo.
34
Ova istraivaka tradicija vjerojatno predstavlja objanjenje injenice da je
Nizozemska, sve do naih dana, davala znatno vie uglednih astronoma nego to bi
trebalo, ako se rauna po glavi stanovnika; meu njima bio je i Gerard Peter Kuiper, koji
je tokom etrdesetih i pedesetih godina predstavljao jedinog profesionalnog planetnog
astrofiziara na svijetu. Veina astronoma smatrala je u to vrijeme da je ovo podruje
nekako bez dovoljno ugleda i jo okaljano louelovskim ispadima. Zapala me velika ast
da budem Kuiperov student.
35
Isaac Newton divio se Christiaanu Huygensu, smatrao ga je za najelegantnijeg
matematiara epohe i istinskog sljedbenik matematike tradicije starih Grka - to je
onda, ba kao i danas, bio veliki kompliment. Newton je vjerovao, djelomino zato jer
sjene imaju otre rubove, da se svjetlost ponaa poput struje siunih estica. Mislio je da
se crvena svjetlost sastoji od najveih estica, a ljubiasta od najmanjih. Huygens je,
naprotiv, tvrdio da se svjetlost ponaa kao da predstavlja irenje valova u vakuumu, slino
kretanju valova na vodi; zbog toga danas govorimo o valnoj duini i frekvenciji svjetlosti.
Mnoga svojstva svjetlosti, raunajui tu i difrakciju, prirodno su objanjena valnom
teorijom, tako da je u kasnijim godinama Huygensova teorija odnijela prevagu. Ali 1905.
godine Einstein je pokazao da korpuskularna teorija svjetlosti moe pruiti objanjenje za
fotoelektrini efekt - pojavu odvajanja elektrona od metala prilikom njegovog izlaganja
snopu svjetlosti. Moderna kvantna mehanika objedinjuje ove dvije zamisli i danas se
obino smatra da se svjetlost pod izvjesnim okolnostima ponaa kao snop estica, a pod
drugim kao val. Ovo dvojstvo val - estica sukobljava se s predodbama naeg zdravog
razuma, ali je zato savreno u skladu s onim to smo ustanovili pokusima o ponaanju
svjetlosti. Ima neeg tajanstvenog i uznemirujueg u ovom spoju suprotnosti i nije udo
to su upravo Newton i Huygens, obojica neenje, bili roditelji naeg modernog shvaanja
prirode svjetlosti.
36
Galilej je otkrio prstene, ali nije imao ideju to je to u stvari. Vieni kroz rane
astronomske teleskope, oni su izgledali kao dva izdanka simetrino prikvaena za Saturn,
slina, kako je zbunjeno kazao Galilej, uima.
37
Bilo je jo nekoliko slinih miljenja. U knjizi Harmonice mundi Kepler je napisao:
to se tie mnotva kugli, Tycho Brahe bio je miljenja da one ne postoje besplodne, ve
da su pune stanovnika.

38

Ovakve prie spadaju u drevnu ovjekovu tradiciju; mnoge od njih imale su, od poetka
istraivanja, kozmike motive. Na primjer, kada su Kinezi iz dinastije Ming krenuli u
petnaestom stoljeu u istraivanja Indonezije, ri Lanke, Indije, Arabije i Afrike, te
pohode opisao je Fei Nsin, jedan od sudionika, u slikovnici pod naslovom trijumfalni
prikazi Zvjezdane Splavi, pripremljenoj za cara. Na alost, slike su - premda ne i tekst
izgubljene.
39
Zato to je brzina svjetlosti konana (vidjeti 8. poglavlje).
40
Huygens, koji je 1655. otkrio Titan imao je o tome slijedee miljenje: Moe li netko
pogledati i usporediti ove sustave [Jupitera i Saturna], a da ne bude oaran ogromnou i
otmjenom pratnjom ova dva planeta prema kojima naa Zemlja izgleda ubogo sitna? Ili,
moe li netko dopustiti sebi pomisao da je mudri Stvoritelj ovdje potroio sve svoje
ivotinje i biljke, da je opremio i ukrasio jedino ovaj svijet dok je sve druge ostavio gole i
bez stanovnika koji bi ga oboavali i klanjali mu se, da sva ona nebrojena tijela postoje
samo zato da bi treperila i da ih prouava nekolicina nas jadnih profesora? Budui da
Saturn obie oko Sunca jednom u trideset godina, duina godinjih doba na njemu i
njegovim mjesecima znatno je vea nego na Zemlji. Uzevi u obzir ovu okolnost, evo to
je Huygens zakljuio o pretpostavljenim stanovnicima Saturnovih mjeseca: Nain ivota
mora im se jako razlikovati od naeg budui da imaju vrlo otre zime.
41
Shvaanje da je vatra neto ivo, da se mora zatititi i uvati, ne smijemo odbaciti kao
primitivnu predodbu. Nalazimo ga u korijenu mnogih modernih civilizacija. Svaki
dom u staroj Grkoj i Rimu, kao i kod Bramana u staroj Indiji, posjedovao je ognjite i
propisana pravila za uvanje vatre. Nou se ugljen prekrivao pepelom radi izolacije;
ujutro bi se dodavale granice da se oivi vatra. Smrt plamena u ognjitu poistovjeivala
se sa smru obitelji. U sve tri kulture, ritual ognjita je bio povezan s kultom predaka. To
je izvor vjenog plamena, simbola koji se jo uvijek koristi u religijskim, memorijalnim,
politikim i atletskim ceremonijama diljem svijeta.
42
Usklinik oznaava zvuk proizveden stavljanjem jezika na sjekutie s unutarnje strane i
istodobnim izgovaranjem glasa k.
43
Da ne bi dolo do zabune. Jonija se ne nalazi u Jonskom moru; naziv je dobila po
kolonistima koji su doli s obala Jonskog mora.
44
Postoje neki podaci da su prethodni rani sumerski mitovi stvaranja bili uglavnom
naturalistika objanjenja, kasnije sastavljeni oko 1000. prije n. e. u Enuma eli (Kada u
visinama, prve rijei pjesme); ali tada su ve bogovi zamijenili prirodu, i mit nudi
teogoniju, a ne kozmogoniju. Enuma eli podsjea na mitove Japana i Ainu u kojima se
poetno blatnjav kozmos udarima krila jedne ptice rastavlja na kopno i vodu. Mit
stvaranja s otoja Fidi kae: Rokomautu je stvorio tlo. Zgrnuo ga je s dna oceana u
velikim pregrtima i nagomilao ga u hrpama tu i tamo. To su otoci Fidi. Ovakvo
odvajanje kopna iz vode je posve prirodna ideja za otoki i pomorski narod.
45
I na astrologiju, koja je tada openito bila priznata kao znanost. U tipinom odlomku
Hipokrat pie: Treba paziti i na ishod zvijezda, naroito Pasje zvijezde (Sirius) pa zatim
Arktura, a takoer i na zalaz Plejada.
46
Taj eksperiment je izveden da dokae potpuno krivu teoriju cirkulacije krvi, ali ve i
sama pomisao izvoenja bilo kakvog eksperimenta da bi se ispitala priroda, je znaajna
novost.
47
Do granica diferencijalnog rauna kasnije su takoer prodrli Eudokso i Arhimed.

48

esto stoljee prije n. e. je bilo razdoblje znaajnog intelektualnog i duhovnog zrenja,

uzdu i poprijeko cijelog planeta. To nije bilo samo doba Talesa, Anaksimandra, Pitagore
i drugih u Joniji, ve i doba egipatskog faraona Nehoa koji je naredio da se oplovi Afrika,
doba Zoroastra u Perziji, Konfucija i Lao Cea u Kini, idovskih proroka u Izraelu, Egiptu i
Babilonu te Gautame Bude u Indiji. Malo je vjerojatno da su sva ta djelovanja bila
meusobno potpuno nepovezana.
49
Iako je bilo nekoliko ugodnih iznimaka. Oaranost pitagorejaca omjerima cijelih
brojeva u muzikim harmonijama, izgleda da je oito osnovana na opaanjima ili ak
pokusima sa zvukom trzanjem ica. Empedoklo je bio barem djelomino pitagorejac.
Alkmej, jedan od Pilagorinih uenika, prvi je secirao ljudsko tijelo; razlikovao je arterije
od vena, prvi je otkrio oni ivac i Eustahijeve cijevi, a mozak identificirao kao sjedite
intelekta (tvrdnja koju je kasnije opovrgavao Aristotel smjetajui inteligenciju u srce, a
ponovo ju je oivio Herofil iz Halkedona). Takoer je osnovao embriologiju. No,
Alkmejevu sklonost prema neistim stvarima nije kasnije slijedila veina njegovih
pitagorejskih drugova.
50
Jedan pitagorejac, Hipas, objavio je tajnu sfere s dvanaest pentagona, dodekaedra.
Kada je kasnije stradao u brodolomu, pria se da su se njegovi drugovi pitagorejci izjasnili
kako ga je stigla zasluena kazna. Njegova knjiga nije se sauvala.
51
Kopernik je moda doao na tu ideju itajui o Aristarhu. Tada otkriveni klasini
izvornici pobudili su veliko uzbuenje na talijanskim sveuilitima u vrijeme kada je
Kopernik tamo studirao medicinu. U rukopisu svoje knjige, Kopernik je spomenuo
Aristarhovo prvenstvo, ali je ispustio taj navod uoi tampanja knjige. Kopernik je u
jednom pismu pisao Papi Pavlu III: Prema Ciceronu, Niketej je mislio da se Zemlja
giba... Prema Plutarhu [koji raspravlja o Aristarhu]... i neki drugi zastupali su isto
miljenje. Kada sam iz toga shvatio da je to mogue i sam sam poeo razmiljati o
pokretnosti Zemlje.
52
Huygens je ispunio rupice staklenim zrncima da bi smanjio koliinu svjetlosti koja
prolazi kroz njih.
53
Taj pretpostavljeni povlateni poloaj Zemlje u sreditu onog to se tada smatralo
poznatim svemirom doveo je A. R. Wallacea prema gleditu suprotno Aristarhovom u
svojoj knjizi ovjekovo mjesto u svemiru (1903.) Wallace pie da je Zemlja vjerojatno
jedini nastanjeni planet.
54
Zapravo P'eng Cu, kineski ekvivalent Metuzalema.
55
Ranije se smatralo da su protoni jednoliko rasporeeni unutar elektronskog oblaka, a ne
koncentrirani u pozitivno nabijenoj jezgri u sreditu. Ernest Rutherford otkrio je u
Cambridgeu postojanje jezgre eksperimentom pri kojem su se neke estice iz ubraznog
snopa odbile u smjeru iz kojeg su i dole. Rutherford je to komentirao na slijedei nain:
To je bio najnevjerojatniji dogaaj u cijelom mom ivotu - to je jednako nevjerojatno
kao da ispalite granatu kalibra etrdeset centimetara u komad papira od kojeg se granata
odbija i pogaa vas.
56
Zamisao takvog rauna je vrlo stara. Uvodne reenice Arhimedovog djela Raun s
pjeanim zrncima su: Postoje ljudi, o kralju Gelone. koji misle da je broj zrnaca pijeska
beskonano mnotvo: ja pritom mislim ne samo na pijesak koji postoji u okolici Sirakuze i
ostalih dijelova Sicilije, ve i na pijesak koji se nalazi u bilo kojem kraju, nastanjenom ili
nenastanjenom. A ima pak ljudi koji, ne priznajui taj broj beskonanim, ipak misle da ne

postoji broj koji bi bio dovoljno velik da nadmai to mnotvo. No, Arhimed se zatim
latio zadatka, ne samo da imenuje taj broj, ve i da ga izrauna. Kasnije se zapitao koliko
bi zrnaca pijeska, poslaganih jedno uz drugog, stalo u svemir kakvog je on poznavao.
Njegova procjena: 1063 zrnaca, to udesnom koincidencijom odgovara broju od otprilike
1083 atoma.
57
Silicij je atom. Silikat je molekula, jedna od milijarde razliitih vrsta molekula koje
sadre silicij. Silicij i silikati posjeduju razna svojstva i imaju razliite primjene.
58
Zemlja je jedan od izuzetaka, jer je na prvobitni vodik koji je bio vezan relativno
slabom privlanom gravitacijskom silom Zemlje, uglavnom odletio u meuplanetarni
prostor. Jupiter sa svojom znatno jaom gravitacijom, zadrao je velik dio svoje prvobitne
koliine najlakeg elementa.
59
Zvijezde koje posjeduju veu masu od Sunca postiu vee sredinje temperature i
tlakove u kasnijim fazama svog razvoja. To im omoguuje da se vie puta podignu iz
vlastitog pepela koristei ugljik i kisik kao gorivo za sintezu jo teih elemenata.
60
Azteci su predskazali vrijeme kada se Zemlja zamorila... kada je izvor Zemlje
presahnuo. Oni su vjerovali da e toga dana Sunce pasti s neba i da e zvijezde biti
otresene s nebeskog svoda.
61
Muslimanski opaai su je takoer opazili. Meutim u evropskim kronikama se pojava
te supernove nigdje ne spominje.
62
Kepler je 1606. godine objavio knjigu De Stella Nova O Novoj zvijezdi, u kojoj se
pita da li je supernova posljedica neke sluajne koncentracije atoma u nebesima. Time
zastupa, kao to kae ... ne svoje vlastito miljenje, ve miljenje moje ene: Juer sam
iscrpljen od pisanja bio pozvan na veeru i pred mene je postavljena salata koju sam
zaelio. Ukoliko bi, rekoh, posude od kositra, lie salate loike, zrnca soli, kapljice vode,
octa. ulja i krike jaja letjelo uokolo kroz zrak za vjena vremena, moda bi se kad-tad
sluajno pripravila salata. Da, odgovorila je moja draga, ali posve sigurno ne tako dobra
kao ova moja salata.
63
Jedan g je akceleracija kojoj su podvrgnuli predmeti u slobodnom padu na Zemlji. Ona
iznosi otprilike deset metara u sekundi svake sekunde. Kamen koji pada postii e brzinu
padanja od deset metara u sekundi nakon prve sekunde padanja, dvadeset metara u
sekundi nakon druge sekunde padanja i tako dalje sve dok ne padne na tlo ili postigne
maksimalnu brzinu zbog trenja sa zrakom. Na svijetu s mnogo veom gravitacijskom
akcelaracijom, tijela u padu bi poveavala brzinu padanja u odgovarajue veem iznosu.
Na svijetu s akceleracijom od deset g, kamen bi jurio 10 x 10 m/s ili skoro sto m/s nakon
prve sekunde padanja, dvjesto m/s nakon slijedee sekunde i tako dalje. I malo spoticanje
u hodu moglo bi biti fatalno. Gravitacijsku akceleraciju uvijek treba oznaavati malim g,
da bi se razlikovala od Newtonove gravitacione konstante G koja je mjera jaine
gravitacijske sile bilo gdje u svemiru, a ne samo na nekom odreenom svijetu ili zvijezdi
koju trenutno razmatramo. (Newtonova relacija za te dvije veliine je F = mg = GMm/r 2;
g = GM/r2, gdje je F sila gravitacije, M je masa planeta ili zvijezde, m je masa predmeta u
padu, a r je udaljenost padajueg predmeta od sredita planeta ili zvijezde).
64
Starosumerski piktogram za boga je asterisk (zvijezdica), simbol zvijezda. Asteka
rije za bog je bila Teotl, a njegov lik je predstavljen Suncem. Nebesa su se zvala Teoatl,
Boansko More, Kozmiki Ocean.
65
To nije posve ispravno. Blia sirana neke galaktike nam je za desetke tisua svjetlosnih

godina blia od udaljenije strane; stoga vidimo blii dio onakav kakav je bio desetke
tisue godina ranije nego udaljeniji. No tipini dogaaji u dinamici galaktika traju desetke
milijuna godina, pa je pogreka kada zamiljamo sliku galaktike zamrznutu u jednom
trenutku vremena, zanemarivo mala.
66
Sam predmet moe biti bilo koje boje, ak i plave. Crveni pomak znai samo da se
svaka spektralna linija pojavljuje na duim valnim duljinama nego kada objekt miruje;
iznos crvenog pomaka je razmjeran brzini udaljavanja i valnoj duini spektralne linije
objekta u mirovanju.
67
Raunanje vremena na natpisima Maya Indijanaca zadire duboko u prolost i po koji
put daleko u budunost. Jedan natpis se odnosi na razdoblje prije vie od milijun godina, a
drugi se odnosi moda na dogaaje ak prije etiristo milijuna godina, iako se o tome jo
vodi rasprava meu poznavaocima kulture Maya. Dogaaji koji se spominju mogu biti
mitoloki, no vremenski razmaci su golemi. Tisuu godina prije nego to su Evropljani
bili voljni da se odreknu biblijske ideje o svijetu starom samo nekoliko tisua godina,
Maya Indijanci su razmiljali u milijunima, a Indijci ak u milijardama godina.
68
Prirodni zakoni se ne mogu nasumce izmijeati na stjecitima. Ako je svemir ve proao
kroz nekoliko oscilacija, moglo se dogoditi da u nekim sluajevima sila gravitacije bude
tako slaba da se materija, jednom rasprena, vie ne moe okupiti natrag. Kada u jednoj
oscilaciji zavlada takav zakon gravitacije, svemir e se razletjeti i nee vie imati prilike
da doivi slijedeu, novu oscilaciju, s novim stjecitem koje sadri novi skup prirodnih
zakona. Stoga na osnovu injenice da svemir postoji moemo zakljuiti da je on ili
konanog trajanja ili da pak oscilira, uz znatna ogranienja u okviru kojih se kreu
prirodni zakoni doputeni pri svakoj oscilaciji. Ako se prirodni zakoni ne mijeaju
nasumce u stjecitima, tada mora postojati neka pravilnost, skup pravila koji odreuju koji
su zakoni doputeni, a koji ne. Takav skup pravila tvorio bi jednu novu fiziku koja bi bila
openitija od postojee fizike. Na jezik je siromaan; izgleda da ne postoji prikladan
naziv za takvu fiziku. Nazivi parafizika kao i metafizika ve su iskoriteni za
oznaavanje drugih i vjerojatno posve sporednih aktivnosti. Moda bi odgovarao naziv
transfizika.
69
Ukoliko bi postojalo etverodimenzionalno bie. ono bi se moglo pojavljivali i nestajati
po svojoj volji, te znatno mijenjati svoj oblik u naem trodimenzionalnom svemiru,
izbaciti nas iz naih zatvorenih prostorija i uiniti da se pojavimo niotkuda. Takoer bi nas
moglo izokrenuti. To moe postii na nekoliko naina: najneprijatniji bi imao za
posljedicu da nam se utroba i drugi unutarnji organi nau vani, a cijeli kozmos - tinjajui
meugalaktiki plin. galaktike, planeti, ukratko sve - unutar nas. Nisam siguran da mi se
ta pomisao dopada.
70
Ideju da svemir izgleda manje-vie isto, bez obzira odakle ga promatrali, prvi je, koliko
znamo, predloio Giordano Bruno.
71
Prema tome, sve knjige na svijetu ne sadre vie informacija nego to se emitira na
televiziji godinje u jednom jedinom veem amerikom gradu. Svi bitovi, meutim,
nemaju jednaku vrijednost.
72
Neka stabla sekvoje su vea i masivnija od bilo kojeg kita.
73
Postoji udan kontrapunkt za ovu priu. Najpovoljniji radio-kanal za meuzvjezdanu
komunikaciju s drugim tehnikim civilizacijama nalazi se blizu frekvencije od 1,42
milijarde herca, odnosno na spektralnoj liniji vodika u radio-podruju, najobilnije

zastupljenog elementa u svemiru. Upravo na toj frekvenciji poinjemo tragati za signalima

inteligentnog porijekla. Ali tu vrpcu frekvencija sve vie prisvaja civilni i vojni radiopromet na Zemlji, i to ne samo od strane velikih sila. Mi sami ometamo meuzvjezdani
kanal. Nekontrolirani rast zemaljske radiotehnologije moe nas sprijeiti u izravnoj
komunikaciji s inteligentnim biima udaljenih svjetova. Njihove pjesme mogu proi bez
odgovora, jer nemamo volje da obuzdamo nau radio-poluciju i da sluamo.
74
Aritmetika temeljena na broju pet ili deset ini se toliko oevidnom da je starogrki
izraz za rije brojati doslovce znaio petati.
75
Novija istraivanja ukazuju da je moda devedeset est posto svih vrsta koje su ivjele u
oceanima izumrlo, iskorijenjeno ba u to doba. Uz takav ogroman postotak izumiranja,
dananji organizmi su se mogli razviti samo iz jednog malog i nereprezentativnog uzorka
organizama koji su ivjeli u kasnoj mezozojskoj eri.
76
U nekom smislu, takvo radio-povezivanje zasebnih pojedinaca ve se poinje dogaati
na planetu Zemlji.
77
Fourier je sada poznat po svojim prouavanjima irenja topline u krutim tijelima, danas
korisnim za shvaanje svojstva povrina planeta, te po svojim istraivanjima valova i
drugih periodikih gibanja - grana matematike poznata pod nazivom Fourierova analiza.
78
Kada je La Perouse u Francuskoj sakupljao posadu broda, javili su se mnogi bistri i
nestrpljivi mladi ljudi koji su, meutim, bili odbijeni. Jedan od njih je bio korzikanski
artiljerijski oficir imena Napoleon Bonaparte. Bilo je to jedno zanimljivo raskrije u
povijesti svijeta. Da je La Perouse primio Bonapartea, kamen iz Rosette moda nikada ne
bi bio pronaen, Champollion moda nikad ne bi deifrirao egipatske hijeroglife, a naa
novija povijest je mogla biti i u mnogo znaajnijim pogledima bitno drukija.
79
Izvjetaj Cowee, poglavice Tlingita, pokazuje da se ak i u nepismenoj kulturi moe
generacijama sauvati prepoznatljiv izvjetaj o dodiru s naprednom civilizacijom. Da je
Zemlju posjetila napredna izvanzemaljska civilizacija prije stotine ili tisue godina, pa ak
da je kultura s kojom su svemirci doli u dodir bila bez pisma, mogli bismo opravdano
oekivati da postoji sauvan opis tog susreta u prepoznatljivom obliku. Ali nema niti
jednog sluaja legende koja pouzdano potjee iz pretehnolokih vremena, a koja se moe
razumjeti iskljuivo kao opis dodira s nekom izvanzemaljskom civilizacijom.
80
Mogu postojati mnoge pobude za putovanje prema zvijezdama. Ako bi nae Sunce ili
neka oblinja zvijezda mogle postati supernova, veliki program meuzvjezdanih letova bi
najednom bio vrlo privlaan. Ako bismo bili vrlo napredni, otkrie da e galaktika jezgra
uskoro eksplodirati, moglo bi ak dovesti do ozbiljnog zanimanja za transgalaktike ili
meugalaktike svemirske letove. Takvo kozmiko nasilje dogaa se dovoljno esto pa
moda nisu sasvim rijetke nomadske. putujue civilizacije. Unato tome, njihov dolazak
ovamo je nevjerojatan.
81
Ili druge nacionalne ustanove. Promislite o ovoj izjavi jednog funkcionera Britanskog
ministarstva obrane objavljenoj u londonskom dnevniku Observer od 26. veljae, 1978
Sve poruke odaslane iz vanjskog prostora nalaze se u nadlenosti BBC-a i Potanskog
ureda. Njihova je dunost da hvataju ilegalne radioemisije.
82
Taj proces je slian, ali mnogo opasniji, onom kod fluorkarbona koji se upotrebljava u
aerosolnim sprejevima kao potisno sredstvo koje je, upravo zbog njegovog tetnog
djelovanja na ozonski sloj, zabranjeno u nizu zemalja; i onom procesu na kojeg smo se
pozvali pri objanjenju istrebljenja dinosaura zbog eksplozije supernove udaljene nekoliko

desetaka godina svjetlosti.

83
Diogen, racionalni Filozof i kritiar Platona prvi je upotrijebio rije kozmopolit.
84
S jednim izuzetkom Arhimeda koji je za vrijeme svog boravka u Aleksandrijskoj
biblioteci izmislio vijak (Arhimedov vijak) koji se i dandanas koristi u Egiptu za
natapanje obraenih polja. Ali ak je i on smatrao da su takve mehanike naprave daleko
ispod dostojanstva znanosti.