Pojam društva

Jedna od najširih kategorija u sociologiji je pojam društvo. Ovaj pojam ima svoje značenje i u
nauci i u svakidašnjem životu. Postavlja se pitanje ako sociologija izučava društvo u totalitetu
kako se onda može odrediti pojam društva. Međutim, sva ljudska društva od
roda preko naroda do nacije imaju ova svojstva koja su im zajednička
a to je ono što nam omogućava da definišemo društvo uopšte. Ove i
neke druge karakteristike koje su zajedničke svim ljudskim društvi-
ma omogućuju da se da definicija društva uopšte. Postoje bitne raz-
like između ljudskog društva i životinjeske skupine, tako npr. uvek
je jedno živo biće koje obavlja proces proizvodnje ali i jedno živo
biće koje proizvodi sredstva za rad. Proizvođači sredstava za rad.
Čovek pomoću njih deluje na prirodu, menja materiju prirode i po-
tčinjava je svojim potrebama. Menjajući prirodu čovek menja i
sebe i to kao biološko i kao društveno biće. Ovo nije u stanju ni
jedna životinjska skupina.
Čovek je jedno živo biće čiji rad ima svojstven i svrsishodan kara-
kter. On jedini je u stanju da pre nego počne proizvoditi u svojoj
glavi sačini plan onoga što želi proizvesti, a svrsishdnonost njego-
vog rada ogleda se u korisnosti u stvaranju materijalnih i drugih do
bara ili obavljanju društveno korisnih usluga. Osim toga jedino čov-
ek svojim radom teži prosperitetu sebe i svoga društva. Radeći proi
zvodeći jedinio ljudi stupaju u međusobne odnose i procese. Oni
stvaraju čitav sistem odnosa u procesu proizvodnje, razne oblike,
socijalne nadgradnje i kulturne tekovine te oblike društvene svije-
sti. Ljudsko društvo je vrlo složena kategorija i ono ne može biti
redukovano na zbir pojedinaca, društvenih grupa i institucija. Ono ni-
kad nije bilo sastavljeno od jednog elementa već je ukupnost svih dru
štvenih pojava, svih sfera ljudskog života i ukupnost odnosa i proce
sa. Postojale su i postoje razne teorije o čoveku i njegovom druš-
tvu. Tako npr. za Aristotela je čovek "zoon politikon" i on može op
stati samo u društvu, a neki teoretičari tvrdili su da se ljudi udru
žuju i tvore društvo dogovorom. Teoretičari marksističkog pravca u
sociologiji, a prije svih njihov osniva, čoveka smatraju kao druš-
tveno biće i kao takav on je konstitutivni element svoga društva.
Ljudi tvore svoje društvo na određen nužan način. U svakom društvu
postoji nužno pretpostavljanje za njegovo formiranje. Te pretpostav-
ke su:
- društvena podela rada,
- određen tip svojine nad sredstvima za proizvodnju,
- postupanje odgovarajuæih institucija itd.
Društvo je rezultat međusobnog odnosa ljudi, njihove delatnosti
prije svega u materijalnoj sferi u kojoj oni reprodukuju svoj materi-
jalni život. Ljudi ne mogu birati socijalnu formu u okviru koje će
živjeti, u okviru koje će stupati u odnose sa drugim ljudima.
U istoriji razvoja ljudskog društva poznati su razni njegovi oblici.
Osnovna podela društva mogla bi biti:
- društva koja su zasnovana na krvnosrodničkim odnosima (rod i
 pleme) i
- društva koja su bazirana na teritorijalnom obeležju.
Dok su krvnosrodnička društva uglavnom predklasna, teritorijalna društva su klasna društva.
Društva možemo podeliti i na:
- predklasna i
- klasna.
Ako bi ipak želeli da damo neku definiciju društva koja bi mogla
biti predstavljena u sociologiji onda bi ona glasila
"Društvo je manje ili više organizovana zajednica ljudi u kojoj oni
kao svesna bića obavljaju različite delatnosti pri čemu se služe
najrazličitijim sredstvima za rad i proizvode materijalna i druga
dobra radi zadovoljenja svojih potreba pri čemu stupaju u međusobne
odnose i procese i zauzimaju odgovarajuæe društvene položaje."
Društvo je sveukupnost odnosa među ljudima.

Pojam i vrsta društvenih pojava

Pojam društvenih pojava je od temeljnog znaèenja za sociologiju jer

praktièno se svako društvo manifestuje kao sveukunost društvenih po-
java. Sociologija kao znanost ne istražuje sve pojave u društvu. Ona
se bavi istraživanjem samo tipiènih pojava opšteg karaktera i pojava
koje se ponavljaju. Društvene pojave bitno se razlikuju od prirodnih
pojava. Dok prirodne pojave najèešæe se odvijaju nezavisno od svijes-
ti i volje ljudi, dakle one se dešavaju stihijno, dotle društvene
pojave su rezultat djelovanja ljudi i kao takve su rezultat svjesnog
nesvjesnog i stihijskog. Èovjek kao društveno biæe prinuðen je da
živi u zajednici. Cjelokopnu svoju aktivnost zasniva manje ili više
na zadovoljenju svojih potreba. Da bi zadovoljio svoje potrebe èov-
jek nužno mora da uspostavlja vezu i odnose sa drugim èlanovima dru-
štva i društvenim grupama. Pojedinci nužno i neovisno od svoje vo-
lje stupaju u odnose i procese sa drugim pojedincima i društvenim
grupama jer jedino na taj naèin mogu zadovoljiti svoje potrebe. Kao
rezultat uzajamnog djelovanja ljudi nastaju društvene pojave. Da bi
opstao èovjek obavlja više tipova djelatnosti kao npr:
- materijalnu proizvodnu,
- duhovnu,
- produkcionu itd.
Najznaèajnija djelatnost pojedinca i društvenih grupa je materijalna
proizvodnja.Bez obzira u kom društvu se obavljala njeni èinioci su
uvijek isti a to su:
- društvena i tehnièka podjela rada,
- svojinski odnosi,
- društvene institucije itd.
Materijalna proizvodnja proizvodi posebne društvene pojave jer ona
uvijek tvori u krajnjoj distanci odreðuje reprodukciju cjelokunih
društvenih odnosa. Stupanj razvijenosti materijalnih proizvodnih
snaga uslovljen je dijalektièki odnos èovjeka i prirode kao i èovje-
ka sa drugim èlanovima društva i društvenim grupama. Društvene poja-
ve mogu nastati i nastaju djelovanjem bioloških i drugih faktora i
to potvrðuje postojanje najrazlièitijih pojava u društvu. Za pojam
ljudskog roda vezana je suština društvenih pojava. U historijskom
razvoju èovjeka rad je imao primarnu ulogu i èovjek je samo radom
mogao i može djelovati na prirodu i prilagoðavati je svojim potreba-
ma. Putem rada on stupa u odnose sa drugim ljudima. Dinamizam ili
promjenljivost je bitna oznaka društvenih pojava. Polazeèi od razli-
èitih teorija podjela društvenih pojava vrši se na razlièite naèine.
Tako ih jedni dijele na:
- voljne i stihijske,
- materijalne i duhovne procese,
- pojave suradnje i pojave sukoba,
- pojave stvaranja i pojave razvoja,
Drugi ih dijele na:
- pojavu baze ili društvene osnove društva,
- pojavu nadgradnje društva.
Treæi ih opet dijele na:
- društvene procese i
- društvene tvorevine ili odnose.
Ekonomsku osnovu, tj. bazu društva tvori dijalektièko jedinstvo pro-
izvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Neekonomski odnosi èine nadgra-
dnju društva.
Podjela društva na procese i odnose u suštini je prihvatljiva. Proce
si su specifiène pojave koje se nalaze u osnovi promjena u društvu i
odražavaju vid kretanja društva. Oni izražavaju aktivnosti grupa i
pojedinaca koji se meðusobno povezuju. U okviru ovih djelatnosti lju
di djeluju jedni na druge ali i na prirodu i društvo i tako svojim
djelatnostima mijenjaju prirodnu i društvenu sredinu Procesi u bi-
ti povezuju ljude u podruèjima njihovih djelatnosti. Tako je društvo
rezultat jednog užeg dejstva procesa graðenja, procesa razgradnje
Procesi govore i o dijalektici protivrjeèja društva kao cjeline. So-
ciologija istražuje samo najznaèajnije procese u društvu. Zato proce
se možemo dijeliti na:
- primarne i sekundarne,
- graðenja i razgraðivanja,
- jednostavne i komplikovane,
- skrivene i procese manifestacije.
Ovakva podjela može se izvršiti u zavisnosti od kriterija koje kori-
stimo u podjeli procesa. Najznaèajnije mjesto u društvu imaju društ-
veni odnosi i meðu njima proizvodni odnosi. Za razliku koji kriterij
koristimo za razvrstavanje odnosi mogu biti:
- pojedinaèni i grupni,
- prolazni i trajni,
- saradnje i sukoba,
- antagonistièki i neantagonistièki.
To su samo neke od podjela društvenih odnosa.

5.3. Struktura društva

Svaka èinjenica kad se govori o strukturi društva potvrðuje da su
društva u svojoj osnovi izdiferencirana, strukturirana. To znaæi da
društva imaju svoje ustrojstvo. Sam pojam struktura znaæi ustrojstvo
sastav. Pojam društvena struktura je kljuèni pojam u sociologiji.
Društvo ne predstavlja homogenu veè strukturiranu cjelinu. Znaæi kad
govorimo o strukturi društva govorimo o njegovom sastavu ali istovre
meno pretpostavljamo i kretanje i mijenjanje tih struktura. Tako so-
ciolozi graðanskog i marksistièkog pravca u sciologiji prilikom odre
ðivanja pojma strukture društva polaze od razlièitih metodoloških i
teorijskih pretpostavki. To je prilièno teško dati prihvatljivu defi
niciju strukture društva. Radi toga postoje i razlièite determinante
od kojih zavisi struktura nekog društva. Pa ipak sve te njihove pret
postavke od èega zavisi struktura jednog društva mogla bi se svesti
na slijedeæe:
- da je struktura društva u biti odreðena stupnjem razvoja proiz-
vodnih snaga te proizvodnim i vlasnièkim odnosima,
- društvena struktura odreðena je društvenom podjelom rada,
- odreðena je psihofizièkim osobinama ljudi te zajednice,
- odreðena je i stupnjem kulture individua i društvenih grupa,
- u osnovi odreðena je i raspodjelom.
Za analizu odreðenja strukture društva u marksistièkom pravcu socio-
logije bitan je stav osnivaèa ovog pravca koji kaže: "Opšti rezultat
do kojeg sam došao i koji mi je kada sam veè došao do njega poslužio
kao putokaz u mojim studijima može se kratko ovako formulisati: U
društvenoj proizvodnji svog života ljudi stupaju u odreðene nužne
odnose nezavisno od svoje volje, odnose prizvodnje koji odgovaraju
odreðenom spupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga.
Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje saèinjava odnosnu strukturu dru-
štva. Realna osnova na kojoj se diže pravna i politièka nadgradnja
i kojoj odgovaraju odreðeni oblici društvene svijseti, naèin proiz-
vodnje materijalnog života odreðuje proces socijalnog, politièkog i
života uopšte." Ako se analizira ovaj stav osnivaèa marksistièkog
pravca sociologije onda se dolazi do zakljuèka da osnovna obilježja
strukture društva su:
- naèin proizvodnje,
- stupanj razvoja proizvodnih snaga,
- odgovarajuèa društvena podjela rada,
- društveni položaji i oblici razmjene rada, tj. radne snage.

Ali u graðanskom pravcu kritièari nisu usaglašeni oko pojma struktu-

re društva. Tako npr. Žorž Gurviæ dinamièki definiše pojam strukture
On naglašava protivrjeèan privremen karakter društvene strukture ko-
ja je podložna procesima prevazilaženja. Za razliku od njega funkci
onalisti težište stavljaju na statièku dimenziju društvene strukture
i za njih je struktura sistem trajno uspostavljenih odnosa izmeðu po
jedinaca i društvenih grupa.
Antièko shvatanje društva - opšte odredbe

Izuèavanje nekih društvenih pojava ( o državi, ratovima, politièkim

sistemima) imamo veè u antièkoj Grèkoj. To se odvija prije svega veè
u sklopu:
- filozofije i
- historije.
Kada grèko robovlasnièko društvo poèinje zapadati u opštu krizu grèki
filozofi sve intenzivnije se bave prouèavanjem društva i društvenih
pojava. Pitanja koja posebno zaokupljaju antièke filozofe bila su
kako spasiti polis (grad, država) od daljeg propadanja, kako postiæi
sreèu u polisu za njegove èlanove i kako ublažiti klasnu borbu izme-
ðu dvije antagonistièke grupe - klase tog vremena.
U tim njihovim izuèavanjima u prvi plan dolaze pitanja:
- karaktera države,
- njenog postanka i njene svrhe,
Dakle, antièke filozofsko-socijalne koncepcije o društvu javljaju se
kao prvi izvori sociološke misli.
Za ove filozofsko socijalne koncepcije društva u antièkoj Grèkoj po-
sebno su znaèajna uèenja:
- Sofista,
- Platona,
- Aristotela ali i postaristotelovskih škola
- Stoika i
- Ekurejaca.
Kada su u pitanju ova uèenja najviše je teorijskih rasprava i sporova
izazvalo i izazivaju Platonove socijalne koncepcije koje su sadr
žane u njegovom djelu "Država" ili "O praviènosti".

2.1. Platonovo shvatanje društva - držsve

Platon u svojim djelima "Država i zakoni" razvija koncepciju klasne

države istražujuæi klasne odnose u tadašnjem polisu. On nastoji da na
nauènoj osnovi tretira socijalne i ekonomske probleme svog vremena.
Neki teoretièari smatraju da je Platonova idealna država jedna od
prvih socijalnih utopija (mjesto koje ne postoji).
Platon gradi idealnu državu na ideji idealizacije antièkog robovlas-
nièkog društva. Kako je nezadovoljan postojeèim stanjem u polisu on
stvara idalni lik polisa sa ciljem da zaustavi njegovo propadanje.
Platon državu - društvo posmatra prvenstveno sa "etièkog aspekta" sa
ciljem da se stvori idealan oblik države - društva u kojoj bi vladala
harmonija izmeðu njenih pripadnika.
Cilj Platonove države je ostvarenje pravde. Zato se jedno od njegovih
najznaèajnijih djela i zove "Država ili o pravdi". Dakle, najviše do-
bro za Platona je praviènost a najbolja država je ona koja se najviše
približi ostvarenju praviènosti onako kako je on vidi.
Platon uoèava da u robovlasnièkom društvu - državi egzistiraju proti-
vurjeènosti izmeðu dvije klase:
- bogatih i
 - siromašnih.
U svom djelu "Politeja" platon kaže: U svakoj državi postoje dvije
države:
- bogatih i
- siromašnih, što je izvor razdora.
On istièe znaèaj ekonomske nejednakosti, zapravo nejednakosti posje-
da: za podjelu društa - države na suprotstavljene klase. On smatra
da kao što se ljudska duša sastoji iz tri dijela:
- uma,
- volje i
- nagona kao nižih prohtjeva, tako se i svaka država - društvo
sastoji iz tri klase:
- filozofa (oni su um),
- ratnika (oni su volja, energija) i
- obrtnika i trgovaca.
U društvu - državi vlast treba da pripadne filozofima, ne zato što
su oni željni vlasti, veè iz razloga da vlast nebi došla u ruke ohih
koji je nisu dostojni.
Za kriterij podjele društva na kaste, Platon uzima podjelu rada u
društvu. Kod njega se taèno zna, pripadnici koje kaste šta treba da
rade. Uoèljivo je da u podjeli društva na kaste nema robova.
Robovi za njega i nisu ljudi. Oni su za njega samo oruða koja govore
Platon traži takvu državu u kojoj bi bila prevaziðena suprotnost me-
ðu kastama (klasama) u kojoj bi sve klase obavljale sve dužnosti, a
krajnja svrha svega toga je oèuvanje robovlasnièkih društveno-ekono-
mskih odnosa.
Bez obzira na idealistièku osnovu na kojoj je utemeljena država u
Platonovom uèenju postoje neki vrlo znaèajni sociološki elementi npr
- uoèava znaèaj podjele rada u društvu na kojoj se zasniva stru
ktura društva,
- uoèava znaèaj ekonomske nejednakosti u polisu za podjelu njego-
vih èlanova na bogate i siromašne što dovodi do klasnih sukoba
izmeðu dvije osnovne antagonistièke klase u društvu.
- smatra da se u okviru rada raða zavisnost pojedinca od društva
Platon istièe znaèaj demografskog i geografskog faktora u funkcioni-
sanju države. Znaèaj ovih faktora on je posebno isticao u svom djelu
"Zakoni". U tom djelu on naglašava nužnost formiranja društva u ok-
viru kojeg æe ljudi živjeti tako da zakoni ne budu u suprotnosti sa
klimom i konfiguracijom zemljišta.
Ono što je znaèajno za Platonovo uèenje je i to što on porodicu ne
smatra osnovnom èelijom države - društva.

2.1. Aristotel - ekonomski faktori u razvoju društva

Platonov uèenik Aristotel, iako je cijenio svog uèitelja, u monogome

se ne slaže sa teorijskim postavkama u njegovom uèenju. To je on iz-
razio i svojom izrekom: Platon mi je drag, ali istina mi je draža.
Dok je Platon uglavnom bio špekulator, Aristotel je bio veliki
istraživaè. U svojoj školi uspio je iskupiti 158 ustava grèkih poli-
sa-država. Prouèavajuèi i koristeæi metodu komparacije, pokušavao je
doæi do spoznaje koji je tip države najbolji. Aristotel istražuje
strukturu i promjene politièkog društva. To proizlazi iz njegovog
shvatanja èovjeka. Za njega je èovjek "zoon politikon"-politièka
životinja, odnosno društveno biæe.
Po Aristotelu, da bi opstao, èovjek mora živjeti u zajednici ljudi
jer izvan te zajednice može opstati samo èudovište, a ne èovjek.
U svom uèenju o državi Aristotel polazi od istih pozicija kao njegov
uèitelj. I za njega je svrha društva, da se stvori sklad interesa
meðu pojedincima i na taj naèin da se stvore uslovi za ostvarenje
sreèe i pravednosti države. On uoèava znaèaj ekonomskog faktora u
društvenom životu. Uoèavajuæi znaèaj razmjene koja se zasniva na
vrijednosti on dokazuje da se izuèavanje društvenih pojava ne može
odvojiti od ekonomskih pojava.Osnova promjene vlasti u polisima-
-državama, društvenim prevratima po Aristotelu je u imovinskoj neje-
dnakosti ljudi. Polazeæi od te ekonomske osnove on izvodi podjelu
društva na klase (caste). Po njemu postoje tri klase u društvu (dr-
žavi): - veoma imuèni,
- srednje imuèni i
- siromašni.

Kako je za Aristotela najviše dobro srednja mjera, a za njega sred-

nja mjera je ne previše, ali ne i premalo, on smatra da društvo treba
da izbjegava ekstremne razlike, da bi se tako otklonile protivurjeè-
nosti u društvu, jer te protivurjeènosti dovode do klasnih sukoba.
A klasni sukobi pospješuju propadanje robovlasnièkog društva. Kako je
cilj Aristotela i njegovog uèenja da saèuva polis to jeste robo-
vlasnièko društvo od daljnjeg propadanja on je neprijateljski raspo-
ložen prema klasi odveè bogatih i klasi odveè siromašnih, blagonaklon
je prema klasi srednje imuènih i smatra da oni trebaju da vladaju u
društvu. Ovakvo stanovište Aristotela je potpuno shvatljivo jer i on
pripada robovlasnièkoj klasi koja pokušava pronaèi naèine da oèuva
postojeæe društveno-ekonomske odnose. Kao i kod Platona u Aristotelo-
voj podjeli društva na klase nema robova. Robovi su i za njega samo
oruða za rad koja govore. Nejednakost meðu ljudima za njega je pri-
rodna datost. Sama priroda je unaprijed odredila sposobnosti ljudi
tako da se roðenjem veè zna ko je za šta sposoban, pa prema tome i
gdje pripada. Tako su jedni svojim roðenjem predodreðe ni da budu
upravljaèi a drugi robovi. Aristotel ima sasvim drugaèije shvatanje
o privatnoj svojini i porodici od Platona. Dok u svom djelu "Drža-
va" Platon prvenstveno naglašava državnu svojinu Aristotel brani pri-
vatno vlasništvo. Dok Platon ne samo da ne prihvata porodicu kao os-
novnu èeliju društva veè vidi i njeno išèezavanje, Aristotel istièe
ulogu porodice u društvu i to kako u edukativnom tako i u društveno
ekonomskom pogledu. U shvatanju èovjeka koji je za Aristotela "zoon
politikon" ne polazi od individue veè od grupe što potvrðuje njegov
sociološki naèin razmišljanja. Samo u društvu za njega èovjek može
postati istinski èovjek, a izvan društva on ne može ni egzisti rati.
Izvan društa èovjek bi bio ili nešto manje vrijedno živo biæe ili bi
bio nadèovjek ili životinja. Što se tièe države Aristotel je zastupn
ik prirodne teorije jer po njemu država poèiva na ljudskoj prirodi i
ona se zasniva na nagonima ljudi za održanjem - znaèi za njega država
i društvo ne nastaju na osnovu dogovora ljudi. Aristotel u društvu ra
zlikuje više vrsta grupacija kao npr:
- braèna porodica i kuèna zajednica koja je ujedno i prirodna
jedinica,
- sela i gradovi
- dobrovoljna udruženja i
- država koja je za njega istovjetna sa društvom u cjelini.
Za njega su svi režimi selektivno dobri ukoliko su prilagoðeni pro-
mjenljivim prilikama u državi i društvu. Te prilike zavise o:
- gustoæi stanovništva,
- razlièitim zanatima,
- ekonomskim aktivnostima,
- raspodjele bogatstva meðu društvenim slojevima,
- broju tih slojeva u društvu itd.
Aristotel u svojim istraživanjima prvenstveno traži savršene i sta-
lne oblike globalnog društva i politièkog režima uvijek zasnovanog
na zlatnoj sredini. On pretpostavlja postojanje unaprijed utvrðenog
poretka. Aristotel je pored svih njegovih ogranièenja uspio sagle-
dati neke osnovne fenomene sociologije.

Stoièko i Epikurejsko shvatanje

Dva suprotna gledišta u shvatanju nastanka države i društva u post-

aristotelovskim filozofskim školama su STOIÈKO I EPIKUREJSKO SHVA-
TANJE.
U stoièkom shvatanju èovjek je u prirodi da živi u zajednici. Ono
što èini èovjeka moènim po njima je njegov razum i društvo. Za razli-
ku od Aristotela za koga su ljudi po prirodi nejednaki za stoièare
svi ljudi su slobodni. Oni u svom uèenju istupaju protiv postoje-
èeg robovlasnièkog sistema i dok Aristotel nastoji da saèuva polis
oni ga negiraju i zalažu se za opšte svjetsku zajednicu kosmopolis.

Za razliku od njih po Epikurejcima država se zasniva na sporazumu

meðu ljudima da bi se uspostavio red koji donosi korist svim èlano-
vima zajednice gdje ljudi sklapaju sporazum. U prvobitnom stanju
èovjek živi za sebe i tu se vode stalni sukobi. Dok se zasite sukoba
ljudi izaberu vladu i uspostave zakone i tako dolazi do države.