ANTIČKA FILOZOFIJA

POČECI FILOZOFIJE
- prva tumačenja čovjeka o njegovom postanku i postanku svijeta bila su u obliku mitova, a ne
kritičkog mišljenja usmjerena prema spoznaji i kada se javlja filozofija, ona se ne razvija iz mita,
nego protiv mita, kao nastojanje dosljedna mišljenja da racionalno pronikne tajne svijeta i života
- filozofija se javlja krajem 7. i početkom 6. stoljeća stare ere u Grčkoj, gdje se tada bila razvila
bogata materijalna i duhovna kultura - trguju s mnogim narodima, izmjenjujući spoznaje, a
reformama donekle je osigurana i sloboda kao bitan preduvjet za razvoj filozofije uopće, grčki duh
se oslobodio mitskih predodžbi tradicije i usmjeruje se slobodnu istraživanju - oni su prvi spoznaji i
znanju dali znanstveno obilježje
- grčka filozofija je samonikla i izvorna:
- dok su istočnjačko znanje i mudrost usko i bitno određeni religijom i tradicijom, grčka
filozofija je slobodno istraživanje
- istočnjak se povlači i pasivan je prema svijetu, dok je Grk realističan, optimističan i
poduzetan, vjeruje u vlastiti napredak i izrazito je slobodouman (bogovi mu sliče, s njima surađuje)

KOZMOLOŠKO RAZDOBLJE
MILETSKA ŠKOLA
- razvila se na zapadnoj obali Male Azije u gradu Miletu i tu djeluju prvi grčki filozofi - zanima ih šzo
je pratemelj svega, što je praelement svijeta, što je ono nepromjenjivo, pratvar, osnova prirode -
smatraju da je prirodno počelo samo sebi dovoljno
- Milećani:
- Tales (otac grčke filozofije) uči da je sve voda
- Anaksimenu je bitak svega zrak, a njegovim zgušnjavanjem i razrjeđivanjem nastaje ost.
- Anaksimandar se ne zadovoljava konkretnom tvari, nego stvara spekulativan pojam:
praosnova svega je apeiron, nešto beskonačno kvalitativno neodređeno; iz beskonačnog apeirona
izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju konkretne stvari
- monističko, ali i materijalističko gledište, smatraju da je svaka stvar prožeta životom (učenje
hilozoizam) i oni su tvorci pojma prirode i teze o njenom jedinstvu (ljudskom umu je svojstveno
svu zbilju svesti na što manji broj počela, pa su zato te ideje prve)

PITAGOREJSKA ŠKOLA
- razvila se u južnoj Italiji u gradu Krotonu, gdje su bili organizirani kao pitagorejski savez, s tezom
da je smisao života u pročišćavanju duše i oslobađanju od tijela (disciplina odricanja, obveza da
intelektualno žive) - utemeljitelj Pitagora, a vrhunac doživljava u 5. stoljeću s Filolajem na čelu
- polaze od matematike, glazbe i astronomije (sklad odnosa što se mogu brojčano izraziti), pa su
im je mjera, broj i količinski odnos bitni -> broj je bit svega (čak su vjerovali i u njihovu mistiku),
oni su vječni i nepromjenjivi ("sve što se spoznaje ima broj, jer se bez njega ne može ništa ni
shvatiti ni spoznati") i zato je matematička racionalna spoznaja uzor spoznaje uopće

HERAKLIT
- živio je u gradu Efesu u Maloj Aziji, poznat po svojim fragmentima i po "ja sam proučio sam sebe"
- po njemu, sve teče, tj. kretanje je bit svijeta (vatra mu je simbol vječna kretanja, praelement) i
sve je u toku i razvoju
- svaka stvar u sebi nosi svoju suprotnost i sve je puno suprotnosti koje se slažu (početak i
svršetak su jedno, u nama je i živo i mrtvo) jer se po suprotnom nešto uopće spoznaje -> svijet je
harmonija i borba suprotnosti
- svijetom vlada jedinstven svjetski zakon, logos, koji nužno određuje sve zbivanje i društveno i
prirodno - on se zbiva kao jedinstvo i borba suprotnosti (borba je pokretač ljudskih odnosa ->
logos je zakonitost u društvu) -> pojam promjene i zakonitosti te promjene - većina ljudi ne
shvaća logos, već žive kao da svatko ima svoj vlastiti (logos se voli prikrivati)
- osjetilna spoznaja ne zadovoljava, osjetila su nepouzdana, pa je prava spoznaja racionalna i tek
ona spoznaje logos i njegov sklad kao istinu o svijetu

ELEJSKA ŠKOLA
- djelovala je u južnoj Italiji u gradu Eleju i bila je izrazito racionalistička -
- Ksenofan ju je utemeljio izvodeći u iz Miletskog jedinstva svijeta monoteističko -
panteističko gledište da je je Sve (pan) jedno, oblika kugle i ograničeno i da je vječno i nepokretno
- Parmenid je glava škole, razvio pojam bitka do krajnosti ontološkog monizma

1
 - Zenon je treća generacija, u kojoj brani učenje svog učitelja
- Parmenid smatra da će jedino ako svlada osjetila spoznaje, moći dospjeti u predjele istine ->
osjetilna spoznaja je mnijenje (doksa) i vidljivi je svijet privid i tako većina spoznaje, no ako želimo
biti filozofi onda se moramo odreći opažanja i jedino mišljenjem spoznajemo istinu (bitak) i prema
tome tek je racionalna spoznaja pravo znanje
- bitak jest, to je realitet, dok nebitak nije, to je nešto nepostojeće -> što jest, jest, što nije, nije
- nemogućnost bivanja i mnoštva: jer, bivanje je prelaženje iz nebitka u bitak, a to je protivno
razumu (ako je nešto postalo iz nečega što jest, onda to već jest, a iz ničega ne može postati
nešto), a sam bitak je jedan i vječan, pa nema raznolikosti i djeljivosti
- ističu problem kretanja, suočili su filozofiju s proturječjima u analizi kretanja, ali ih pripisali
subjektivnom iskrivljenom mišljenju
- da bi branio Parmenidove ekstremne stavove, Zenon smišlja aporije, indirektne dokaze koji
pokazuju neodrživost suprotna gledišta (začetnik dijalektike): Ahilej i kornjača, dihotomija, strelica

POSREDNICI
- pokušavali su posredovati između krajnosti Heraklita (nema bitka, sve je u bivanju) i Parmenida
(bitak jest, nema bivanja) -> prihvaćaju elejski bitak, ali kao mnoštvo nepromjenjivih vječnih
osnova svijeta, a priznaju i promjene, koje objašnjavaju mehaničkim kretanjem onih
nepromjenjivih osnova (a nikako ne postojanjem i nestajanjem)
- Empedoklo tvorac je teorije elemenata (voda, vatra, zrak i zemlja) i uvodi pojam sila odvojenih
od elemenata (ljubav spaja, mržnja razdvaja)
- Anaksagora uči da ima bezbroj vrsta kvalitativno različith čestica (homeomerijama, po Aristotelu),
a nus je objektivni, svjetski um, najfinija tvar, odvojena od drugih, koja se sama od sebe kreće i
pokreće sve ostalo

ATOMISTI
- osnivač atomističkog učenja je Leukip (najvjerojajtnije iz elesjke škole), a najznačajniji je bio
Demokrit
- tvrde da cijepanje staje kod nedjeljivih tjelešaca atoma i da ne ide u beskonačnost -> upravo su
atomi bitak, vječni su i nepromjenjivi, ali i nenastali i neuništivi, a uz njih postoji i neograničen
prazan prostor (nebitak) u kojem se atomi kreću i interagiraju, čime uzrokuju promjene stvari
(stvari se međusobno razlikuju upravo po njihovim svojstvima i položaju) - čak je i duša sačinjena
od finijih atoma i propada zajedno sa tijelom
- po njima događanja su gibanje i interagiranje atoma, pa svijetom vlada mehanička zakonitost, pa
zato ništa ne biva bez uzroka
- dvije su vrste spoznaje po Demokritu:
- mračna: dobivena opažanjem, i osjetila upozoravaju razum da se ne smije posve udaljiti
od osjetnog iskustva (ono je izraz djelovanja atoma i njihovih oblika)
- prava: ona koju daje razum, mišljenje dohvaća trajnost atoma ("po mnijenju boja, po
mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i praznina")
- Demokrit svodi kvalitativna svojstva (sekundarne kvalitete, posljedica djelovanja objektivnih
svojstava atoma na naša osjetila) na kvantitativna (primarne kvalitete, svojstva koja pripadaju
atomima: oblik, veličina, težina...)
- Demokritova teorija sličica: tumačenje osjetne spoznaje i mišljenja koje kaže da kroz naša
osjetila prodiru sličice stvari i izlijevaju se u nas, a razlika između mišljenja i opažanja je samo u
finoći tih sličica
- Demokritova etika: čovjek treba prevladati osjetilna zadovoljstva i prolazne želje za vanjskim
dobrima i težiti ostvarenju trajnijih vrijednosti kao što su spoznaja, razumnost, mudrost, vedrina...
- Demokritovo materijalističko učenje najistaknutiji je materijalistički sustav i nazvan je antičkim
materijalizmom (suprotstavlja se Platonovu antičkom idealizmu) a bavio se svim mogućim
problemima

ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE
ČOVJEK U SREDIŠTU
- u doba velikih socijalnih, etičkih i političkih promjena u Grčkoj postavlja se opće pitanje ima li što
opće vrijedno što bi važilo neovisno o vremenu, kraju i ljudima -> Sofisti kažu ne (relativnost
moralnih normi i spoznaja), a Sokrat ima uvjerenje da postoji istina i načela koja bi vrijedila za sve
- nakon pitanja kozmosa skreće se na pitanje čovjeka, pa su sada u središtu etička pitanja vrline,
prava, običaja, zakonitosti, odgoja (problemi ljudske prakse)

SOFISTI
- kako građani sami zastupaju sebe pred sudom, govorništvo su važni i zato mladež traži

2
pouku u obrazovanju, a sofisti su prvi profesionalci u poučavanju (prosvjetitelji) te nisu
zainteresirani za spoznaju prirode ni teorijska pitanja, već u skladu sa zahtjevima života vide
obrazovnu vrijednost znanja i usmjereni su praktično odgojnim pitanjima
- filozofija postaje sredstvom, a sofisti razvijaju tehnike uvjeravanja, argumentiranja i dokazivanja
kao uvjete uspjeha u životu (ne zanima ih sadržaj teze), pa je i sam Protagora smatrao da o svakoj
stvari postoje dvije tvrdnje, međusobno protivne, te je provodio dijalektiku logičke argumentacije
pro et contra (kasnije su mladi sofisti to umijeće iskrivili do eristike - isprazna nadmudrivanja, koje
je postalo samo sebi svrhom)
- njihova djela nisu jako sačuvana, već su poznati po često nepristranim svjedočanstvima njihovih
uglednijih protivnika (Platon, Aristotel, Aristofan) po kojima su često ozloglašeni - tek je Hegel u
19. stoljeću uvidio njihovu ulogu kao osnivača gramatike, retorike, a nešto i logike, razvili su
kritičnost usmjerenu protiv dogmatizma
- najpoznatiji sofisti:
- Protagora: najugledniji, kaže da je "čovjek mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu i
onih koje nisu da nisu", dakle čovjek je središte i mjerilo svega, a ne više mitovi, bogovi, priroda,
logos ili slično; kaže da je čovjek po svojoj prirodi upućen na ograničenje nagona (mladi sofisti jače
ističu upravo nagon kao osnovu određenja čovjeka)
- Gorgija: nihilističko poricanje mogućnosti spoznaje
- Trazimah: pravednost je korist jačega
- Hipija: zakon je silnik nad prirodom čovjeka
- Kalikle: jake individualnosti ne trebaju nikakav zakon osim onoga svoje prirode, jer zakon
štiti slabe, a prirodno je da jaki vladaju slabima
- Sokrat i Platon kritiziraju slijedeće (jer sofisti samo kontatiraju činjenično stanje, a ne pokušavaju
popraviti ga i usmjeriti čovjeka prema kakvom idealu):
- spoznajni relativizam (i skepticizam): opažaji su izvor spoznaje, ali su oni subjektivni i
nepouzdani te ne postoji objektivna istina
- etički relativizam: nema opće važećih normi morala, već u različitim krajevima,
vremenima i uvjetima različiti ljudi različito smatraju dobrim i lošim

SOKRAT
- svoju filozofsku djelatnost ne zapisuje, već razvija vodeći dijaloge s ljudima, pa o njemu znamo iz
svjedočanstva njegovih učenika Ksenofonta i Platona, ali i od Aristotela
- po njemu smisao čovjekova života je u kreposti (umjerenost, poštivanje zakona) i zabrinut je
zbog opadanja morala i vrijednost njegovih sugrađana, pa zato želi popraviti društvo i usmjeriti
ljude prema idealima, zbog čega snažno razvija životno-praktično-etičko značenje filozofije, kojoj
namjenjuje odgajateljsku funkciju (vođenjem dijaloga pokušava dokazati da ljudi ne znaju ono što
misle da znaju, čime se mnogima zamjerio)
- zagovornik aristokracije kao vladavine najboljih (to su oni koji znaju), a protivnik je vlasti
neobrazovane većine u demokraciji - beskompromisno traži istinu i vrlinu (tako su njegova učenika
Sokrata optužili da ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i da kvari mladež - osuđen na smrt)
- Sokrat je bio dosljedan i nije se odricao svojih uvjerenja ni pod cijenu smrti, što ga čini herojem -
- on nije okrenut u prošlost i ističe odgovornost pojedinca i individualni sud (čovjek je mjerilo
svega, ali to nije relativizam, jer njega ne određuje samo opažaji i nagoni, već i um i moralna
svijest), pa je mjera svega za čovjeka umni uvid (mišljenje, spoznaja, istina)
- protivnik je sofista, koji, po njemu, svojim relativističkim učenjem najviše ugrožavaju svijest
društva - potrebne su nam jasne spoznaje, jer onaj tko zna, ne griješi (netko je zao i griješi iz
neznanja)
- vrlina je znanje, tj. onaj koji zna što je dobro, taj i djeluje dobro i postiže sreću i blaženstvo (onaj
koji zna je dobar), čime etički intelektualizam dovodi do etičkog optimizma
- za njega znanje i spoznaja mogući su samo o etičkim pitanjima (ne proučava prirodu) i prvi
određuje bit mišljenja kao spoznaju općega, odnosno znanje (ono vrijedi za sve) je spoznaja
pojmova
- tvrdi "Znam da ništa ne znam" -> osvješćivanje neznanja prvi je stupanj znanja;
- prvi (negativni) korak metode razgovora je ironija - onaj koji tvrdi da nešto zna, suočava
se s vlastitim neznanjem i uviđa koliko je znanje teško
- drugi (pozitivni) majeutika (ili porodiljska vještina) - usmjerenim uzastopnim upitima
pomaže sugovorniku da dođe do istine, da je spozna i iznese na svijet (da iskaže ono što u sebi već
svatko nosi)
- koristi se indukcijom da bi došao do općeg i konačnom definicijom dao točno pojmovno određenje
- prema tome, Sokrat zagovara objektivizam etike i spoznaje (moral i istina su univerzalne
vrijednosti), a vrlina je jedna jedinstvena i nedjeljiva cjelina, te pravednost samo jedno od lica te
vrline (Vrlina = Znanje = Episteme = Bog)

3
KIRENSKA I KINIČKA ŠKOLA
- tražile su rješenje etičkog načela dobra u praktičnoj domeni: u čovjekovom praktičnom stavu i
djelovanju
- Kirenjani (Aristip, Hegezija... 4. stoljeće) naučavaju hedonizam: dobro je isto što i užitak,
naslada, a zlo isto što i bol, neugoda -> smisao života je u tjelesnim zadovoljstvima i uživanju u
trenucima - razumno prosuđivanje osigurava trajnije zadovoljstvo (konačan rezultat treba biti višak
ugode, ali ne smijemo robovati zadovoljstvima)
- Kinici (Anisten, Diogen....) ističu bespotrebnost kao ideal: trebati malo, a to malo i dalje sužavati,
odnosno oni naučavaju jednostavan i oskudan život (u skladu s prirodom, jer je kultura na krivom
putu) te ravnodušnost spram zakona i obveza društva - znanje je potrebno samo toliko koliko služi
djelovanju, a vrlina je isključivo u djelovanju i postiže se vježbom

ONTOLOŠKO RAZDOBLJE
PLATON (4 - 3 st.)
- poznat po "Sedmom pismu" i "Državi", dolazi iz ugledne aristokratske obitelji, želi aktivno
sudjelovati u politici, kasnije nije zadovoljan obnovljenom demokracijom u Ateni, koja je osudila i
smaknula njegova učitelja Sokrata -> osnovni interes njegova života su problemi politike i socijalne
etike (smatra se utemeljiteljem filozofije politike)
- nakon Sokratove smrti, u Akademovu vrtu osniva svoju filozofsku školu, Academiu
- njegova djela su prvi filozofski spisi sačuvani u cjelini, većinom dijalozi značajne literarne
vrijednosti: "Država", "Simpozij", "Fedon", "Parmenid", "Protagora"... -> njegov razvoj dijeli se na
sokratsko, prijelazno, zrelo i kasno doba
- pod utjecajem elejaca i pitagorejaca, a posebno Sokratove etike: bavi se razvojem grčke
filozofije, naglašava razliku vrijednosti razumske i osjetilne spoznaje, dijeli zbilju na
- pravu, istinsku zbilju koja je predmet umovanja (svijet ideja, istinska realnost)
- prolaznu zbilju koja je predmet opažanja (svijet pojava)
-> ideje su vječne i nepromjenjive biti svega (savršenije od materijalnih stvari, koje su tek
odbljesak ideja): u hijerarhiji ideja najviša je ideja dobra, koja obuhvaća sve druge ideje i koja je
izvor sve zbilje, bitka i biti ("stolar je stolar, ako je dobar stolar") -> objektivni idealizam
- pojmovno je savršenije od pojavnog: pojmovna određenja su idealna, ali pojavni oblici uvijek
zaostaju za tim uzorima (po Sokratu), ali Platon ide i dalje: hipostazirao je pojmove (učinio ih je
bićima) i sada su pojmovi ideje, a ideje bitak -> jedan od izvora razlikovanja pojmovnog i pojavnog
bila je i matematika, koju Platon veoma cijeni i smatra da matematičke spoznaja primjer spoznaje
koja se pribiližava najvišoj spoznaji (spoznaji ideja), i matematičko mišljenje priprema je za
filozofiju
- misaonom svijetu primjerena je jedino umna spoznaja (noesis) koja je upravljena bitku i
nepromjenjivom, a pojavama vidljivog svijeta opažanja mnijenje (doksa) koje je upravljeno
postojanju i pojedinačnom -- četiri stupnja stvarnosti:
-> vrste umne spoznaje:
- znanje o idejama
- predočivanje matematičke razumske spoznaje
-> vrste mnijenja:
- vjerovanje o konkretnim stvarima i pojavama
- nagađanje o sjenama tih stvari
- teorija sjećanja: besmrtna duša je boravila prije rođenja u carstvu ideja, gdje je neposredno
motrila istinu, a vidljivi opažajni svijet pojavnih stvari podsjeća dušu na ideje i uzore onoga što
sada gleda -> spoznaja je sjećanje, a spoznajni proces prisjećanje duše na sadržaje koje je ona
znala prije spajanja s tijelom -> duša znanje nalazi sama u sebi
- eros (ljubav) je filozofska težnja za spoznajom, mudrošču, znanjem..., a dijalektika prava metoda
spoznaje kojom se u razgovoru dobro postavljenim i promišljenim pitanjima izaziva u duši sjećanje
na ideje (filozofija je istraživanje, traženje istine!)
- obuzet je problemom idealne države, a zamisao takva idealna društva Platon gradi na analogiji s
prirodom čovjeka, jer što je čovjek u malom, to je država u velikom -> razlikuje tri dijela duše:
požudni (osjećajni), voljni i umni, a čovjek je pravi čovjek tek kada umni dio vlada ostalima, a to
onda vrijedi i za državu (najbolja je ona u kojoj vladaju najbolji, tj. najmudriji) - kaže da je ona
nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada, a cilj joj je sreća svih građana, sreća
zajednice, podijeljena je na tri staleža:
- proizvoditelji (zemljoradnici, zanatlije) proizvode dobra za sve pripadnike društva -
požudni dio države (težnja za ugodom i zaradom - skloni garmzljivosti), a vrlina im je razboritost
umjerenosti
- vojnici - čuvari brane državu od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja - mana im je težnja za
vlasti i častoljublje, a vrlina je hrabrost

4
 - vladari upravljaju državom - vrlina je mudrost (zato su oni filozofi), pa zato Platon i
zagovara aristokraciju
-> pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao (onaj za koji je sposoban) i da
ne ometa druge u obavljanju njihova zadatka -> sklad, harmonija svih dijelova društvene cjeline
(ako država ne ostvaruje ideju pravednosti, odnosno ideju države, onda je ona država samo po
imenu, a takve su većine država) -> ako svaki stalež ostvaruje svoju vrlinu, tada su pravedni i
država i stalež i svaki građanin -> država je savršeno dobra kada je mudra, hrabra, umjerena i
pravedna (četiri temeljne vrline Platonove filozofije politike i etike)
- glavna funkcija države je odgoj građana (odgoj treba da ono što se nalazi u svačijoj duši kao
dispozicija za određene sposobnosti razvije u potrebna socijalna svojstva, odnosno da se razvije u
smisao za zajednicu, za pravednost) -> dobar odgoj jamstvo je održanja zakonitosti
- elementi totalitarnog poretka, u kojem se pojedinac gubi pred zajednicom države (država je sve,
a pojedinac ništa), a njegova idealna država uzorak je prve utopije jer njegova rješenja nadilaze
mogućnosti onog vremena, ali i današnjeg:
- stroga zakonitost kao obrana od zlouporabe vlasti
- ostvarenje pravednosti
- obavljanje funkcija na temelju sposobnosti
- jednaki uvjeti i zajednički odgoj djece
- potpuna ravnopravnost žena
- ograničavanje krajnosti bogatstva i siromaštva
- ideja lijepog zauzima jedno od najviših mjesta u hijerarhiji svijeta ideja, koju on poima kao sklad
(harmoniju) i poistovjećuje s idejom dobra i istine, a ne s umjetnički lijepim -> samu umjetnost
malo cijeni i dodijeljuje joj drugorazrednu ulogu - ona ima odgojnu zadaću i ona je puko sredstvo
jer je ona "treća od istine", tj. sjena sjene jer oponaša pojavnu stvarnost (cijeni jedino didaktičku
umjetnost, onakvu kakva koristi državi)

ARISTOTEL
- rodom iz Stagire, djelovao je u Platonovoj Akademiji 20 godina, nakon toga tri godine odgojitelj
Aleksandra Velikog, a nakon povratka u Atenu osnovao je u šetalištima (peripatos) Likeja svoju
filozofsku školu, peripatetičku školu
- pravi sistematičar (daje povijesni pregled i kritike različitih gledišta o nekom problemu o kojem
daje svoje mišljenje), polihistoričar (daje temelje i bitne priloge mnogim područjima ljudskog
interesa: fizici, kemiji, biologiji, astronomiji, gramatici, retorici, psihologiji...), osnivač logike (kao
pripreme za svaku znanost ili filozofiju) -> uz sve to, bio je i promatrački nadaren sa smislom za
organizaciju, pa tako pod njegovim vodstvom škola djeluje kao pravo znanstveno - istraživačko
središte i ostvarila sintezu cjelokupnog znanstvenog iskustva Grčke te prosvat posebnih znanosti
- sustavno je izložio svoju filozofiju, puno toga je očuvano:
- logički spisi ("Organon" - "oruđe")
- prirodoznanstveni spisi ("Fizika, "O duši")
- "prva filozofija", kasnije nazvana "Metafizika"
- etički spisi ("Nikomahova etika", "Eudemova etika")
- politički spisi ("Politika")
- retorički spisi ("Rhetorica", "Ars poetica")
- za njega nema drugog svijeta do ovog svijeta pojedinačnih stvari, nema druge zbilje do ove koja
je jedinstvo općeg i pojedinačnog, biti i pojave -> bit i pojava, opće i pojedinačno neodvojivi su ->
prva supstancija jest ova tu pojedinačna tjelesno - osjetilna supstancija (opće je opće
pojedinačnog, a pojedinačno pojedinačno neke biti) -> realistički pristup - kritika učenja o idejama
(tj. Platonova realizma -"drag mi je Platon, ali mi je draža istina"), tj. neprihvatljivo mu je dvojstvo
svjetova, odnosno podvojenost zbilje -> neodrživo je odvajanje ideja od realnih stvari, općeg od
pojedinačnog, biti od pojava...
- u svakoj pojedinačnoj stvari pojmovnom analizom razlikuje tvar i oblik: tvar (građa, materijal)
jest pasivna mogućnost, tj. potencija za savršenstvo, što postaje aktualnim tek kad se oblikuje,
kad poprimi oblik (lik, formu) -> stvar je oblikovana tvar (tako je duša oblik tijela, njegova svrha) -
prijelaz iz tvari u oblik (iz mogućnosti u čin, zbilju) jest upravo kretanje, događanje -> poznata
misao o potenciji i aktu (mogućnosti i činu), središnja u Aristotelovom učenju
- odnos između tvari i oblika je relativan, s obzirom da jedna tvar mogućnost za kakav oblik, a taj
oblik je opet kao tvar mogućnost za kakav viši oblik -> svijet je hijerarhija oblika, odnosno vječno
kretanje, razvoj, usavršavanje oblika (na vrhu je čisti oblik, bog, čisti akt, nepokretni pokretač)
- zastupnik teleološkog gledišta: svrhovitost vlada svijetom, odnosno sva zbivanja u svijetu i svaka
tvar imaju svoju svrhu (telos), kao jedan od svojih uzroka, tj. jedan od onih uzroka bez kojih nema
bića (razlikuje četiri uzroka: tvar, oblik, uzrok kretanja i svrha - njih istražuje metafizika)

5
- ono postojeće je bit koja se u pojavama sama razvija, odnosno on uči da u pojmu spoznat bitak
stvari nema nikakve druge zbilje nego cjelokupnost pojava u kojima se ostvaruje (dakle, ne smišlja
nešto različito od pojava kao njihov uzrok) -> nov pojam događanja kao ostvarivanja biti u pojavi
- prva supstancija je neka pojedinačna stvar (i njoj pripada ime supstancije), a druge supstancije
su vrste i rodovi (ono opće ovih pojedinačnih predmeta) - spoznaja počinje od onog što je nama
prvo dano: u opažanju dohvaćamo pojedinačno (prvu supstanciju) a mišljenje se postupno
induktivno uzdiže do spoznaje općeg (o općem je jedino i moguće znanje, no opće jest samo toliko
koliko se ostvaruje u pojedinačnom, a pojedinačno samo koliko se u njemu ozbiljuje kakva opća
bit) - pojmova opet nema izvan uma, spoznaje, a istina je slaganje misli i stvari (klasična teorija -
teorija korespondencije ili adekvacije), a tok izvođenja istine deduktivan je (obrnut istraživanju) ->
razlikuje:
- pasivni um (koji prima građu opažaja)
- aktivni um (čistu misaonu djelatnost)
- u etici je realist: svaki pojedinačan čovjek može uvijek ostvariti kakvo realno dobro čime će
ostvariti napredak u razvoju mogućnosti koje on u sebi nosi ili mu ih okolnosti nude (zaokupljen
vrlinama dostupnima običnom čovjeku, za razliku od Platona) čovjek će biti sretan ako razvije
svoju specifičnu, umnu prirodu, i to u praktičnoj djelatnosti i u spoznaji -> vrline dijeli na:
- etičke: to su vrline volje, a postižu se ako um usmjeruje i odgoji volju u izboru po načelu
"zlatne sredine" (izbjegavanje neumnih krajnosti), pa je vrlina odabiračka naklonost volje da bude
sredina između dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom ("pravednost je jednakost,
ali samo među jednakima")
- dijanoetičke: dio onog najvišeg blaženstva koje obuzima mudraca kada se teorijskom
spoznajom približi prvim izvorima i uzrocima svega te sudjeluje u božanskom mišljenju (znanje,
razboritost, umovanje)
- čovjek je po prirodi političko biće (zoon politikon), što znači da svoju bit može ostvariti u
političkoj zajednici ili državi (onaj kojem to ne treba ili je zvijer ili bog), no i u pogledu države je
realist -> moguća je valjana vladavina (cilj je opće dobro, neovisno o broju vladatelja) i nevaljana
(cilj je korist onih na vlasti), a temeljna funkcija države je odgoj građana, te država treba biti
srednje veličine
- umjetnost je oponašanje, ali stvaralačko i idealizirano (pjesništvo je tako više filozofsko nego
historiografija jer prikazuje opće), a tragedija je oponašanje ozbiljne radnje koja je u sebi završena
i ima određenu veličinu, govorom kojim je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima,
licima koja djeluju, a ne pripovijedaju, a izazivanjem sažaljenja i straha pročišćuje takve afekte ->
bitna je etička i odgojna funkcija tragedije: pročišćavanje, katarza i oplemenjivanje

ETIČKO RAZDOBLJE HELENISTIČKO - RIMSKE FILOZOFIJE

ZNAČAJKE
- helenizam je kulturno - povijesno razdoblje prevladavanja grčkog duha u svijetu koji doživljava
znatne promjene, a u to vrijeme (zahvaljujući Aristotelu) dolazi do procvata posebnih znanosti
- dolazi do okreta prema etičkim pitanjima, a interes za teorijske probleme je malen, no zato je
naglašena praktična uloga filozofije kao životnog uvjerenja, pa zato i dobiva na utjecaju - temeljno
pitanje je sreća pojedinca (u društvu vlada sila, čovjek je osamljen), kako postići duševni mir, a
preokupacija etike je ideal mudraca, koji postiže nepomućenost
- razlikuje se etička (stoička, epikurejska i skeptička škola) i religiozna (židovska filozofija religije,
novoplatonizam i filozofija kršćanstva) orijentacija

STOICIZAM
- osnivač je Zenon iz Kitiona (stara stoa), zatim je dijalektičar Hrizip (srednja stoa) te na kraju
Seneka i car Marko Aurelije (mlađa stoa ili rimski stoicizam)
- dijele filozofiju na logiku, fiziku i etiku (uobičajeno) -> razvili logiku sudova, shvatili nužnost
slijeda konkluzije iz premisa (tj. kad je zaključak valjan) a ističu da je bitni dio suda voljni element
odluke (prihvaćanje ili odricanje kakva pojmovna odnosa)
- fizika je samo osnova, a etika cilj i smisao filozofije - svime vlada logos, svjetski um, stvaralačka
vatra (Heraklit), a sve je događanje nužno određeno sveopćom zakonitošću (prebiva u svakoj
stvari), ljudska priroda je dio prirode svijeta (um je iste građe kao i logos svijeta, pa je zato uopće
i moguća spoznaja - jasna i živa predodžba, dakle ona koja se osniva na stvarnosti kriterij je istine)
- u etici ideal je da treba živjeti u skladu s prirodom svijeta i s vlastitom razumnom prirodom, a
nepomućenost duševnog mira postiže se vrlinom autarkije ili samodostatnosti -> budale robuju
željama i strastim, a mudar je čovjek smiren i apatičan - snažno naglašena praktična strana
filozofije (znanje je potrebno, ali samo kao sredstvo za postizanje vrline nepomućenosti)
- sloboda je upravo u shvaćanju i prihvaćanju nužna i nepromjenjiva reda stvari (sudbina), pa je
sloboda moguća jedino u području svijesti -> etika pomirenja i bespomoćnosti, fatalizma i

6
pasivnosti, no i snažne ličnosti (oslobođen strasti...) -> stoički mudrac je razborit, hrabar,
pravedan i umjeren -> individualistička etika, no razvili ideju kozmopolitizma (jednakosti svih ljudi)

EPIKUREJSKA ŠKOLA
- osnivač je Epikur, radi se o vedroj i optimističnoj školi, tu je i pjesnik Tit Lukrecije Kar
- opći ideal (duševni mir pojedinca - ataraksija) određuju kao bezbolan mir (tjelesno zdravlje) i
bezbrižnost -> spoznajom prirode i razboritim životom oslobađamo se želja i prevladavamo strah
od smrti i bogova, što se temelji u neznanju i predrasudama - uče i hedonizam: ugoda (znači
odsutnost bola, ali to su trajnija i viša zadovoljstva) je dobro, a bol je zlo
- materijalističko antiteleološko atomističko učenje (obnavlja Demokritov atomizam), i tu bogova
nema, oni žive u međusvjetskim prostorima, sretni su i ne upliću se u ovaj svijet, no novost je da
pri svom kretanju atomi spontano skreću s puta i nepredvidljivo interagiraju -> bezuzročno
događanje je moguće, a tada i slobodno djelovanje čovjeka
- opažaji su izvor i kriterij istine (senzualizam)

SKEPTICIZAM
- utemeljitelj je Piron iz Elide koji nije pisao, no onda njegov sljedbenik Sekst Empirik jest
- kritika osjetilne i racionalne spoznaje sa širokim rasponom iskustva -> relativnost doživljaja
svijeta, koja vodi do sumnje a ona do uzdržavanja od sudova (deset tropa) -> teza i antiteza su
konačno uvijek u ravnoteži a mi ne možemo doći ni do kakve sigurnosti, ne možemo spoznati
kakve su stvari o sebi -> posljedica je vrlina suzdržavanja, nepomućeni duševni mir, a mudrac
skeptik djeluje kao i svi drugi i konformistički se pokorava običajima sredine u kojoj živi, ali bez
uvjerenja što je po prirodi dobro ili lijepo i tako skepsa vodi optimizmu

RELIGIOZNO RAZDOBLJE HELENISTIČKO - RIMSKE FILOZOFIJE

ŽIDOVSKA FILOZOFIJA RELIGIJE
- glavni mislilac je Filon, koji nastoji povezati starozavjetnu predaju s grčkom filozofijom, pa tvrdi
da su pod utjecajem Mojsijevih svetih knjiga bili mnogi grčki filozofi (Heraklit, Parmenid,
pitagorejci, Platon, stoici...)
- bog je nepojmljiv i nedokučiv spoznaji , pa je primjeren put bogu jedino ekstaz, odnosno stanje
zanosa i mistične ljubavi u kojem se iznimnim darom približavamo bogu

NOVOPLATONIZAM
- glavni mislilac je Plotin, stvorio sustav emanacije (isijavanja), odnosno apsolutni monizam
nadahnut Platonom -> jedno je uzrok i izvor svega, a stupnjevi bitka su um, ideje, duša i materija
(mnoštvo pojedinačnih tjelesnih stvari) a što je nešto dalje od Jednog, ono manje jest (kao svjetlo
od izvora) -> metafizika pokazuje taj put isijavanja (silazak od Jednog k mnoštvu postojećih), a
etika uči put povratka njemu (put uspona prevladavanjem zla)
- niti znanje niti pojmovno mišljenje ne mogu spoznati to Jedno, dohvaćamo ga tek mističnom
ekstazom, tj. kada nas napusti svijest i u mističnoj ljubavi uronemo u Prajedno...