Predmet Poslovno Odlucivanje - Teorija korisnosti Seminarski rad UVOD 2 1. KORISNOST U ODLUIVANJU I POTREBE ZA MJERAMA KORISNOSTI 4 1.

1 Donosilac odluka i njegove preferencije 4 1.2 Relacije preferencije i indiferencije 4 1.3 Potrebe za mjerama korisnosti 5 1.4. Korisnost i njeno mjerenje 7 1.4.1 Modeliranje funkcije vrijednosti 7 1.5 Kriva korisnosti 12 1.6 Odbojnost prema riziku 14 1.7 Sklonost prema riziku 14 1.8 Neutralan odnos (indiferentnost) prema riziku 15 2. OSOBINE FUNKCIJE KORISNOSTI 18 2.1 Uslovi racionalnosti 18 2.2 Aksiome 19 3. NEKE TIPINE MATEMATIKE FUNKCIJE U TEORIJI KORISNOSTI 24 3.1 Eksponencijalna funkcija korisnosti 24 3.2 Logaritamska funkcija korisnosti 25 3.3 Kvadratna funkcija korisnosti 26 3.4 Kritika teorije korisnosti 27 4. VIEATRIBUTIVNA TEORIJA KOPISNOSTI 29 4.1 Analiza vieatributivnih problema 29 4.2 Osnove vieatributivne teorije korisnosti 29 4.3 Struktura funkacije korisnosti 31 4.4 Metoda vieatributivne korisnosti sa aditivnom formom 32 4.5 Problemi multiatributivnog odluivanja 32 4.5.1 Viestruki ciljevi 32 4.5.2 Surogat ogranienja 33 4.5.3 Ciljno programiranje (programiranje golova) 33 4.5.4 Metoda vaganja 33 4.5.5 Upotreba korisnosti kao metode vaganja 34 4.5.6 Funkcija multi-atributivne korisnosti 34 4.5.7 Multi-atributivna teorija korisnosti je normativna 34 ZAKLJUAK 35 PRILOZI 36 Literatura 48 UVOD Tema koju emo obraivati u ovom seminarskom radu je jednoatributivna i vieatributivna teorija korisnosti koja ima veliku primjenu u praksi. Teorija korisnosti determinie ponaanje potroaa i objanjava logiku odluivanja svake individue. Odluivanje, naime, predstavlja izbor izmeu moguih varijanti rjeenja nekog problema a najznaajnija mjera kvaliteta odluke je stepen dostizanja postavljenog cilja nakon njene realizacije. Ako u obzir uzmemo postojanje odluivanja u uslovima izvjesnosti, neizvjesnosti i rizika, moemo sa sigurnou tvrditi da pri donoenju praktinih odluka, vrlo esto se zatiemo u uslovima neizvjesnosti i rizika. Neizvjesnost nastaje kako osoba opaa rizik i to je subjektivni koncept, stoga se ne moe izravno mjeriti. Dok god je neizvjesnost stanje uma, ona varira od individue do individue.

Kod sloenih aktivnosti, kao to su sudjelovanje u poslovnim poduhvatima, neke osobe su vrlo oprezne, dok su druge agresivne. Znai, ljudi imaju razliite poglede na preuzimanje rizika, bilo da ga preuzimaju ili ga zaobilaze. Rjeenja ovih i njima slinih problema daje teorija korisnosti, koja omoguava davanje prednosti pojedinim posljedicama, to je i osnova izbora i donoenja odluke. Pri vrenju izbora izmeu razliitih mogunosti donosilac odluke je primoran da naini procjenu njihovih posljedica. U veini sluajeva realnog ivota ove posljedice imaju ekonomski karakter, pa se stoga najee izraavaju novanim jedinicama. One mogu imati i psiholoki karakter, koji se ogleda u razliitim preferencijama pojedinaca. Kao jedna od povoljnijih mjera pri dodjeljivanju preferenci upotrebljava se ONV (oekivana novana vrijednost) kao najvaniji izraz ekonomskih posljedica. Teorija korisnosti predpostavlja da su utvrene mogue varijante (ishodi) i da je potrebno odluiti se za jednu od njih, na osnovu mjerenja korisnosti svake posebno. Seminarski rad baziraemo na dokazivanju hipoteze: Upotreba teorije korisnosti od strane pojedinca, pri vrenju izbora izmeu moguih alternativa, osigurae racionalno donoenje odluke koja e mu donijeti maksimalnu korisnost obzirom na njegove psiholoke aspekte i materijalno stanje kojim raspolae, tj. obzirom na njegov odnos prema riziku. Pored deskriptivne metode, koristit emo se jo i analitikom i grafikom metodom radi lakeg poimanja problema kao i tabelarnim prikazima i stablom odluivanja. Rad je sistematizovan u etiri cjeline. U prvom djelu govorit emo o donosiocu odluke i njegovim preferencijama, o relacijiama preferencije i indiferencije, zatim o nainima mjerenja korisnosti kao i konstrukciji krive korisnosti sa osvrtom na sklonosti ka riziku razliitih pojedinaca. Drugi dio e se fokusirati na ospobine funkcije korisnosti. Navest emo uslove racionalnosti odnosno aksiome koje se odnose na ponaanje i predviaju osnovu za definisanje postupka pojedinaca pri donoenju odluke, nakon ega e se pristupiti analitikom definisanju teorije korisnosti. U treem dijelu e biti obraene neke tipine matematike funkcije u teoriji korisnostri kao i neke od kritika ove teorije. Na kraju emo se baviti vieatributivnom teorijom korisnosti koja je znaajna za donoenje odluka u prisustvu viestrukih, obino protivrjenih kriterija odnosno atributa. 1. KORISNOST U ODLUIVANJU I POTREBE ZA MJERAMA KORISNOSTI 1.1 Donosilac odluka i njegove preferencije Normativna teorija odluivanja se bavi idealizovanim donosiocem odluka i njegovim izborima. To je savreno racionalan pojedinac koji uvjek zna ta hoe i nastoji da to realizuje. Mada se ciljevi koje pred sebe postavlja meu sobom razlikuju po formulaciji, sadrini, sloenosti i znaaju, svi oni u osnovi sadre zajedniku komponentu. To je njegova elja da smanji ili izbjegne gubitke, odnosno, da povea dobitke (bilo u materijalnom, emocionalnom ili nekom drugom smislu. Kaemo da se racionalni donosilac odluke u svojim izborima rukovodi principom maksimizacije line dobiti. Iako skloni grekama na linu tetu, panja sa kojom donosimo odluke obino raste sa njihovim znaajem, tako da pri vanim izborima paljivo procjenjujemo prednosti i nedostatke pojedinih alternativa.

Dobrobit koju nam pruaju alternative ocjenjujemo na osnovu subjektivnih kriterijuma; to su nae elje, interesi, uvjerenja, moralni principi, ukusi i sli. Kao proizvod manje ili vie saglasnih ili nesaglasnih uticaja svih ovih faktora formiraju se nae individualne preferencije. Kada alternative poredimo po jednom ili manjem broju kriterijuma, preferencije odreujemo relativno lako, tim prije ako odluujemo u uslovima izvjesnosti. Meutim vane odluke (kao to je izbor profesije ili mjesta u kojem emo ivjeti) predstavljaju izbore izmeu sloenih opcija, koje vrednujemo na osnovu vie karakteristika; tada odreivanje preferencija postaje sloen, ponekad dugotrajan proces, praen dilemama i neodlunou. Da bismo donosili racionalne odluke, nae preferencije treba da zadovolje neke polazne predpostavke koje se nazivaju uslovima racionalnosti ili uslovima logike konzistentnosti. Racionalan donosilac odluka ima uvjek jasno definisan cilj, odnosno, on nastoji da maksimizira linu dobit. 1.2 Relacije preferencije i indiferencije Prtedpostavimo da raspolaemo skupom akcija (alternativa) koje imaju samo po jedan poznat ishod. Samim tim, preferncije izmeu akcija odrediemo na osnovu preferncija izmeu njihovih ishoda. U optem sluaju akcije emo obiljeiti sa Ai, i = 1,2,,m, ali emo ih ovdje, radi jednostavnosti izlaganja prikazivati sa A1 = x, A2 = y, A3 = z, , Ai = v,, Am = w. Definiimo sada relaciju preferencije i indiferencije. Ako prilikom poreenja dvije alternative, x i y, smatramo da je alternativa x bolja od alternative y, onda kaemo da x (strogo) preferiramo u odnosu na y, to se krae pie: xPy. U sluaju da moemo slobodno da biramo, mi emo izabrati alternativu x, odnosno, biemo razoarani ako smo prinueni da prihvatimo y. Ako alternative x i y smatramo jednako dobrim, kaemo da smo indiferentni izmeu x i y ili: xIy. Prilikom izbora izmeu x i y bie nam svejedno koju emo alternativu izabrati. (Ovdje je vano da imamo na umu da nismo indiferentni prema alternativama, ve prema izboru izmeu njih) 1.3 Potrebe za mjerama korisnosti U objanjavanju statistike teorije odluivanja znamo da se za sluaj rizika i neizvjesnosti koriste kriteriji odluivanja, a u okviru istih posebno mjesto zazuzima kriterij oekivane novane vrijednosti (EV). U upotrebi ovih kriterija trebali smo ne samo spoznaju o vjerovatnoi razliitih dobitaka (dogaaja), nego i odgovarajue isplate. Ako je ovaj sluaj iskljuiv ili ekskluzivan, kriteriji e biti vrlo ogranieni pri upotrebi, raunajui da je tu mnogo primjera gdje rezultati dobitka nee moda biti mjereni jasno u tekuem novcu. Firma se moe ukljuiti u razliite drutvene akcije. Npr. firma moe odluiti investirati u bolje socijalne olakice za svoje zaposlene. Motivacija za ovakvu odluku moda je elja da vlastitim izvrnim programom radi sa zadovoljnim radnicima, ali treba pretpostaviti takoe povratak finansijskih sredstava zahvaljujui spoznaji radnika da rade u kvalitetnom radnom okruenju. Ne postoji tana mjera da izrazi koliinu finansijskih sredstava koja e biti vraena. U nekim sluajevima moda e biti mogue dobiti priblinu sumu poveanja profitabilnosti, ali je potpuno jasno da ovo nee rei itavu priu, jer mogue je u nekim uslovima da oekivani povratak novanih sredstava bude manji od investiranog novca u

olakice. Ovo naravno ne znai da investiciju ne treba preduzimati. Tu su takoe neke druge beneficije koje zadovoljavaju rad u okruenju, unapreenje zdravstvenog stanja zaposlenih, poveanje povjerenja itd. Slino e se desiti kad organizacija daje novac, sponzorirajui neke sportske dogaaje ili alje svoje radnike na konferencije. Razlozi za angairanje preduzea u drutvu 1. Potrebe javnosti su se promjenile, to je dovelo do promjenjenih oekivanja. Kae se da je drutvo to koje odobrava osnivanje i poslovanje preduzea pa ona stoga moraju odgovoriti na potrebe drutva. 2. Stvaranje boljeg drutvenog okruenja koristi kako drutvu tako i preduzeima. Drutvo dobija bolje lokalne zajednice i poveane mogunosti zapoljavanja; preduzea imaju koristi od boljih zajednica, budui da su one izvor njihove radne snage i potroa njihovih proizvoda i usluga. 3. Drutveno angairanje preduzea smanjuje poticaje za dodatno dravno reguliranje i intervenciju. 4. Preduzee ima veliku mo, to bi, smatra se, trebalo biti praeno jednakom tolikom odgovornou. 5. Savremeno drutvo je sustav meuovisnosti i unutranje aktivnosti preduzea utjeu na vanjsko okruenje. 6. Drutveno angairanje moe biti u interesu dioniara. 7. Problemi se mogu pretvoriti u probitke. Predmeti koji su prije smatrani otpadom (npr. prazne limenke) mogu biti ponovo koriteni uz profit. 8. Drutveno angairanje stvara povoljan javni imid. Preduzee tako moe privui kupce, zaposlene i investitore. 9. Preduzee bi trebalo pokuati rijeiti probleme koje druge ustanove nisu bile u stanju rijeiti. Napokon, povjest preduzea je i povjest pronalaenja novih ideja. 10. Preduzea imaju resurse.Ona bi trebala koristiti svoje talentirane menadere i strunjake, kao i svoje kapitalne resurse, kako bi rijeila neke od problema drutva. 11. Bolje je sprijeiti drutvene probleme angairanjem preduzea, nego lijeiti ih. Moe biti lake pomoi onima koji su dugo vremena nezaposleni nego nositi se sa drutvenim nemirima. Razlozi protiv angairanja preduzea u drutvo 1. Prvi je zadatak preduzea maksimiziranje profita usredsreenou na iskljuivo ekonomske aktivnosti. Drutveno angairanje moglo bi smanjiti ekonomsku efikasnost. 2. U konanici, drutvo mora, putem viih cijena platiti za drutvenu angairanost preduzea. 3. Drutveni angaman moe pogorati platni bilans. smatra se da trokovi drutvenih programa povisuju cijenu proizvoda. Tako bi kompanije koje prodaju na meunarodnom tritu bile u nepovoljnijem poloaju u odnosu na svoje konkurente iz drugih zemalja, koje ne trebaju snositi te drutvene trokove. 4. Preduzea imaju dovoljno moi i dodatnim drutvenim angamanom jo bi poveala svoju mo i utjecaj. 5. Poslovnim ljudima nedostaju drutvene vjetine za rjeavanje drutvenih problema. 6. Preduzea nisu obavezna na polaganje rauna drutvu (za razliku od izbornih tijela vlasti) 7. Ne postoji potpuna podrka za ukljuivanje preduzea u drutvene akcije. Vrlo znaajan faktor je "Faktor javnosti" ( "Public faktor), gdje e upotreba imena firme zadrati ili ak poveati prodaju njenih proizvoda. Stvarnu korist ipak nije tako jednostavno matematiki izraunati. Samoinicijativno preuzimamo mnoge akcije, ne samo zbog finansijskih beneficija, nego i zbog uivanja i

satisfakcije koje proistiu iz zarade. Idemo u kino, pozorite, koncerte, idemo na mjesta i odmor gdje e trokovi biti puno vei nego da vrijeme provodimo kod kue. Radimo mnoge stvari vjerujui da je to satisfakcija koja e opravdati trokove, ak i sa saznanjem da tako neto nee donijeti nikakvu zaradu. Svi nai izdaci su zasnovani na shvatanju da e pokriti ono to smo sami izabrali. Mi pravimo neka subjektivna uporeivanja izmeu cijene koju emo platiti za uitak sa rezultatima tog uitka, i to e smanjiti granicu naih procjenjivanja zbog uitka kojeg oekujemo od nekog dogaaja-akcije. Na primjer, jedan fudbalski me nas dovodi do problema koliko emo platiti za ulaznicu. Razliita mjesta na stadionu imaju i razliitu visinu cijene ulaznice, i kretat e se od 1 do 10 EUR.,a izbor ovisi od veeg broja faktora koji e poveati uitak gledanja utakmice. To nas dovodi u poziciju da biramo izmeu nivoa uitka i visine novca kojim emo platiti ulaznicu. Jeftinija cijena ulaznice dovest e nas na mjesto na stadionu gdje emo svo vrijeme stojati, u sluaju kie pokisnuti, i gdje e postojati rizik da publika koja stoji oko nas smanjuje preglednost utakmice. Skuplja ulaznica koju emo platiti garantuje nam mjesto na natkrivenom dijelu stadiona sa boljom preglednou igre. Jedan od aspekata ovakve analize zasniva se na individualnom raspolaganju vlastitim novcem. Tako svako od nas stvara gornju granicu cijene ulaznice koju e platiti da prisustvuje utakmici ili pozorinoj predstavi, gledajui to sa razliitog mjesta. Ovo su odluke koje donosimo na vlastitom iskustvu. Ovdje se pojavljuju dvije implikacije iz gore navedenog. Prvo, vjerovatnoa za ostvarivanje vlastite oekivane koristi i drugo nivo novca kojim pojedinac raspolae. Koncept korisnosti se zasniva na ovom fenomenu. Predhodno smo naveli da postoje tri sluaja odluivanja i to u uslovima izvjesnosti, rizika i neizvjesnosti. Pri svakom od navedenih oblika odluivanja, donosilac odluke ima jedinstven cilj, koji se odnosi na izbor varijante sa najveim efektom, odnosno najveom oekivanom vrijednosti koristi. Prihvatajui jedan ili vie izbora iz skupa moguih alternativa, donosioci odluke pokuavaju da dostignu ono to je za njih najprihvatljivije u odnosu na njihove skupove preferencija i vjerovatnoe prosuivanja. Donosei odluku, pojedinci tee maksimalnoj moguoj ravnotei izmeu potencijalnih dobrih i loih plaanja i vjerovatnoa da e se ova plaanja ostvariti. Meutim, imajui u vidu da nisu svi ljudi isti, moemo zakljuiti da i u istim situacijama mogu izabrati razliite akcije iz vie razloga: - davanje prednosti nekoj alternativi moe zavisiti iskljuivo od ukusa pojedinaca, - razne linosti mogu razliito procjenjivati vjerovatnou nastupanja dogaaja, - ono to je za jednu osobu velika dobit ili gubitak, za drugu osobu moe biti samo malenkost i sl. 1.4. Korisnost i njeno mjerenje 1.4.1 Modeliranje funkcije vrijednosti Funkcija vrijednosti pokazuje kako preferencija donosioca odluke sa stajalita pojedinog atributa ovisi o vrijednosti na mjernoj skali kojom se izraava taj atribut. fjm = min fj (ai), fjM = max fj (ai) i{1,2,,n} i{1,2,,n} vj = ( fjm, fjM ) (0,1) ili (0,100)

Napomena: Mogue je odrediti i vei raspon kriterijalnih vrijednosti kao osnova za konstruisanje funkcije vrijednosti.

Modeliranje funkcije vrijednosti (tehnike mjerenja vrijednosti) - pregled Numerike procjene Metode indiferencije definiranje funkcije u analitikom ili tablinom obliku, direktno rangiranje, procjene kategorija (konstrukcija kvalitativne skale), procjena omjera standardni niz razlika bisekcija U ovoj grupi tehnika donositelju odluke prezentira se skala sa definiranim krajnjim vrijednostima ( npr. (fjm, fjM) ) i trai se od njega numeriki izraena procjena o poeljnosti datih razina atributa fj

Direktno rangiranje Postupak Situacija - najslabija alternativa 0 - najbolja alternativa 100 - za meuvrijednosti atributa odrede se odgovarajue vrijednosti u rasponu 0-100 tako da razlike u odnosu na krajnje vrijednosti skale odraavaju snagu preferencija - provjerava se konzistencija uporeivanjem rangova - iteracije se ponavljaju do zadovoljenja donositelja odluke - ne postoji uobiajena mjerna skala - nema vremena ili resursa za pravo mjerenje - kriterijalne vrijednosti se mogu procjeniti samo subjektivno Procjena kategorija Varijacija direktnog rangiranja - kriterijalne vrijednosti grupiraju se u nekoliko kategorija kojima se pridruuje ista vrijednost Krajnje vrijednosti mogu se definirati kvalitativno. Ovim postupkom gubi se mogunost fine distinkcije. Boljim upoznavanjem problema moe se poveati broj kategorija. Procjena omjera Odabere se standardna alternativa i ostale se uporeuju sa njom: - izabere se standardna alternativa - ostale alternative uporeuju se s njom pomou omjera vanosti

- najboljoj alternativi pridruuje se vrijednost 1, a vrijednosti za ostale izraunavaju se iz omjera Pretpostavlja se da postoji standardna alternativa i da je donositelj odluke sposoban procjeniti vrijednosti ostalih u odnosu na nju. Definiranje funkcije vrijednosti Ako je mjerna skala za atribut numerika, moe se direktno transformirati na skalu 0-1 (100). Ostale mogunosti su razliite varijacije interpolacija na temelju postavljenih krajnjih vrijednosti i jedne ili vie vrijednosti unutar cijelog intervala. Te funkcije mogu biti po djelovima linearne, eksponencijalne i sl. Teko bez softvera. Vie informacija o softveru moe se nai na Web-Hipre, vidjeti http://www.hipre.hut.fi

Standardni niz razlika Definiraju se razine vrijednosti atributa (kriterijalne vrijednosti) za koje je porast preferencije konstantan. Rezultirajui niz vrijednosti zove se standardni niz. vrijednosti atributa fj1, fj2,, fjp niz standardnih vrijednosti v( fj1), v( fj2),,v( fjp) (v (fj,i+1) - v(fji) = d, za i = 1,,p , v(fj0) = 0) => v(fji) = i/p

Bisekcija 1. v(fjm) = 0, v(fjM) = 1 2. Donositelj odluke treba odrediti srednju vrijednost atributa fjs tako da razlika vrijednosti pridruenih intervalu (fjm, fjs) bude jednaka razlici vrijednosti pridruenih intervalu (fjs,fjM). Vrijedi v(fjs) = 0,5. 3. Na jednak nain odreuju se vrijednosti atributa fjs1 izmeu fjm i fjs, te fjs2 izmeu fjs i fjM za koje vrijedi v(fjs1) = 0,25 i v(fjs2) = 0,75. 4. Postupak se nastavlja sve dok se ne dobije dovoljno precizna skala. Ordinalna funkcija korisnosti Umjesto rang-listom (koja moe biti veoma duga, a samim tim i nepregledna), preferencije moemo izraziti i na pogodniji nain. Svakoj opciji moemo da pridruimo jedan broj koji odraava relativan znaaj ili korisnost koju nam opcija prua; korisnost opcije emo obiljeiti sa u(.). Po konvenciji, vei broj pridruujemo bolje rangiranoj alternativi. Npr. Korisnost alternativa Alternativa Korisnost u(.) x y z,v w4 3 2

1 Empirijske vrijednosti ishoda i njihove korisnosti Alternative esto poredimo na osnovu numerikih vrijednosti izabranih karakteristika. Na primjer, firme moemo rangirati po visini profita, kvalitet proizvodnje poredei po procentu karta, a iste proizvode razliitih proizvoaa po njihovoj cijeni i slino. Postavlja se pitanje kakav je odnos izmeu numerikih vrijednosti relevantnih osobina alternativa i korisnosti koje im pripisujemo. Odgovor emo dati kroz dva primjera. Pr.1: Predpostavimo da traimo zaposlenje i da nas trenutno interesuje iskljuivo visina mjesene zarade koju moemo ostvariti. Naredna tabela sadri ponudu est firmi koje su raspisale konkurs za prijem diplomiranog ekonomiste:

Jasno je da preferiramo veu zaradu od manje, pa poreenje alternativa i njihovo rangiranje po prioritetu moemo izvriti direktno na osnovu empirijskih vrijednosti. lako zakljuujemo da je najbolja opcija zaposlenja u firmi A4 koja nudi najveu mjesenu zaradu. Pr.2: Predpostavimo da kupujemo sijalicu za lampu na radnom stolu, i da nam prodavac nudi sijalice sledeih jaina: Mada su alternative mjerljive na najpreciznijoj skali (tzv. skali odnosa), njihova rang lista na osnovu empirijskih vrijednosti (bilo od najmanje ka najveoj vrijednosti ili obratno) ne poklapa se sa rang-listom alternativa po prioritetu. Razlog je to maksimizaciju dobrobiti ne postiemo izborom najjae niti najslabije sijalice (tj. maksimizacijom ili minimizacijom po datom kriterijumu), ve izborom sijalice srednje jaine. Drugim rijeima, optimalna vrijednost se nalazi unutar intervala vrijednosti (Xmin < Xopt < Xmax). U ovom sluaju, korisnosti emo pripisati opcijama tek nakon to odredimo njihovu rang-listu na osnovu naih preferencija. Jedna od moguih rang-lista data je u desnoj tabeli, na osnovu koje emo izabrati alternativu A3. Na osnovu navedenih primjera zakljuujemo da empirijsk vrijednosti sigurnih ishoda posmatranih alternativa najee moemo prihvatiti kao korisnosti i na njima bazirati svoj izbor. U rijetkim sluajevima, kada one ne odraavaju strukturu naih preferencija (jaina sijalice), kao i kada poreenje vrimo na osnovu nemjerljivih karakteristika (ukus), izbor vrimo tek nakon to smo formirali rang-listu opcija po prioritetu. Mjerenje korisnosti

Mjerenje korisnosti poinje prepoznavanjem najloijeg ishoda korisnosti 0 i najboljeg ishoda korisnosti 1. Svi drugi ishodi e imati korisnost izmeu 0 i 1. Ako se p obiljeimo najbolji ishod, tada e vjerovatnoa dogaaja nagoreg ishoda biti (1-p). To emo najbolje objasniti na primjeru gdje imamo dvije alternative: Alternativa 1 - moemo se kockati i dobiti sve ili nita i Alternativa 2 - imamo neki siguran iznos. Ukoliko smo indiferentni prema objema alternativama onda e njihove korisnosti biti: (p) (korisnost najboljeg ishoda koja je 1) + (1-p) ( korisnost za najgori ishod koja je 0) Iz ovog slijedi da je: korisnost nekog drugog ishoda (izmeu 0 i 1) = (p)(1) + (1-p)(0) = p Ovaj primjer moemo predstaviti stablom odluivanja:

(p) Korisnost = 1 A1 (1-p) Korisnost = 0 A2 Siguran iznos Npr. Predpostavimo da raspolaemo kapitalom od 100.000 KM (y=100.000), koji moemo da investiramo u rizian projekat (L). Ako se projekat uspjeno realizuje, zaradit emo 500.000 KM (x=500.000), a ako propadne, ostat emo bez uloenog kapitala (z=0). Zakljuujemo da je redoslijed ishoda po preferencijama: 500.000, 100.000, 0, tj. da vai: xPy, yPz, i xPz. Da li emo se opredjeliti za y ili za L, u velikoj mjeri zavisi od ansi uspjene realizacije projekta, p(0p1). Ako je vjerovatnoa uspjeha veoma visoka (p je bliska 1), preferirat emo investiciju, ali ako su anse na uspjeh skromne ili male, vjerovatno emo odustati od projekta i zadrati kapital. Postoji vjerovatnoa p, pri kojoj siguran iznos od 100.000 KM smatramo jednako dobrim kao i uee u projektu L, kojim moemo dobiti 500.000 KM, sa vjerovatnoom p; ili 0 KM sa vjerovatnoom 1-p: p 500.000 KM 100.000 investicija u L 1-p 0 KM Vrijednost vjerovatnoe p nije jedinstveno odreena. Svako od nas e (shodno svojim psiholokim karakteristikama, socijalnom statusu, kulturi kojoj pripada i slino), biti indiferentan izmeu y i L za razliite vrijednosti vjerovatnoe p.

1.5 Kriva korisnosti

Jane Dickson bi eljela konstruisati krivu korisnosti u skladu sa njenim preferencijama prema novcu izmeu 0 i 10.000 $. Kriva korisnosti je grafikon koji suprotstavlja vrijednost korisnosti naspram novane vrijednosti. Ona moe ili uloiti na oroenje svoj novac u banku, ili investirati novac u neki posao. Ako uloi novac u banku, za tri godine e imati 5.000$. Ako investira u posao, poslije tri godine moe imati ili nita ili 10.000$. Jane je meutim prilino konzervativna. Ukoliko ima manje od 80% ansi da zaradi 10.000$ iz investiranja, Jane bi radije uloila novac u banku gdje je siguran. Ono to ona treba da uradi ovdje je da postigne svoju korisnost od 5000$. Ako su anse 80% za dobitak od 10.000$ (to znai da je p = 0,8), njoj je svejedno da li e investirati u posao ili u banku. p = 0,80 $ 10.000 Investiranje u (1-p) = 0,20 U ($10.000) = 1,0 posao $ 0 U ($0,00) = 0 Investiranje u banku $ 5.000 U ($5.000) = p = 0,80 Korisnost za 5.000$ = U(5.000) = (p) U(10.000) + (1-p) U(0) = 0,8 1 + 0,2 0 = 0,8 Ostale vrijednosti se ustanovljavaju na identian nain. Npr. koja je Jane-ina korisnost za 7000$? Koji p bi za Jane znaio indiferentnost izmeu 7000$ i kockanja sa 10.000$? Za Jane u tom sluaju mora biti 90% ansi za dobitak onih 10.000$ ili bi ona preferirala 7.000$ zasigurno. Znai njena korisnost je 0,9. Jane-ina korisnost za 3000$ je analogno ovim predhodnim korisnostima 0,5. Naravno ovaj postupak se moe nastaviti u onoliko sluajeva, sve dok ona ne postigne onu novanu vrijednost koja bi je zadovoljila. Gore navedeno daje nam jo jedan vaan podatak, a to je Jane-in odnos prema riziku. Ustvari mi moemo na osnovu gore dobijenih iznosa formirati krivu korisnosti i u skladu sa tim zakljuiti da je Jane osoba koja izbjegava rizik. Osoba koja izbjegava rizik je ona osoba koja pri donoenju odluka nastoji da izbjegne situacije u kojima ima manje korisnosti ili uitka iz veeg rizika.

Slika 1.1 Na apscisu nanosimo novane vrijednosti ishoda, a na ordinatu izraunate korisnosti. Take spajamo izlomljenom pravom linijom. Ako bismo ovaj metod primjenili na veliki broj proizvoljno izabranih novanih vrijednosti iz intervala (0, 10.000), izlomljenu pravu bismo mogli da prikaemo krivom koja se najbolje prilagoava empirijskim takama. Pomou nje bismo mogli da izraunamo, ili sa grafikona da "proitamo", kardinalnu korisnost bilo kojeg novanog iznosa iz ovog intervala.

1,0 0,8 0,6 Korisnost 0,4 0,2 0,0 100 300 500 700 10.000 Novane vrijednosti Slika 1.2 Svaka osoba ima funkciju korisnosti.Takoe i organizacije imaju funkciju korisnosti, koji u praksi definie njihov izvrni rukovodilac. Funkcija korisnosti radi tako da proizvede oekivanu novanu vrijednost (ONV), gdje e akcija a1 biti unapreenja u akciju a2, ako je oekivana korist od a1 vea nego od a2. 1.6 Odbojnost prema riziku Funkcija korisnosti koja je konveksna otkriva pojedinca koji je odbojan prema riziku. takav pojedinac uvjek preferira siguran novani iznos, x, u odnosu na lutriju (kockanje) ija je oekivana vrijednost jednaka x. Drugim rijeima, ako je OV(L) = x i u(x)>u(L), onda je pojedinac odbojan prema riziku. Nagib funkcije pokazuje da sa porastom raspoloive koliine novca, x, znaaj istovjetnih porasta novanih sredstava opada. Ovaj fenomen je poznat pod nazivom opadajua granina (marginalna) korisnost novca. To je i razlog zbog kojeg novane ishode ne bi trebalo da poistovjeujemo sa njihovim kardinalnim korisnostima, jer bi zakljuci, zasnovani na empirijskim vrijednostima i njihovim odnosima, bili pogreni. 1.7 Sklonost prema riziku Mada smo u standardnim ivotnim situacijama odbojni prema riziku, ponekad ispoljavamo suprotno ponaanje, odnosno, sklonost prema riziku. Sklonost ka rizinim akcijama javlja se, na primjer, kada smo veoma motivisani da ostvarimo veliki dobitak. Tada umjesto sigurnog iznosa, x, preferiramo akciju ija je oekivana vrijednost jednaka tom novanom iznosu; drugim rijeima, ako je OV(A)=x i u(x)0 i b konstante. Na slici su prikazane funkcije u(M) i u*(M) i uticaj razliite vrijednosti parametra b, koji postavlja poetak funkcije na raznim nivoima ordinatne ose, dok parametar a mijenja skalu ogranienosti du iste ose.Preferenca prethodi svojoj numerikoj vrijednosti u obliku jedne funkcije korisnosti i odreena je sa u i u*.

Slika 2.5

3. NEKE TIPINE MATEMATIKE FUNKCIJE U TEORIJI KORISNOSTI U realnim problemim odluivanja est je sluaj da krive koje predstavljaju funkcije korisnosti podlijeu nekoj matematikoj zakonitosti,to je vrlo korisna osobina zbog poveane preciznosti koja se tom prilikom ostvaruje u analizi posmatrane pojave.Matematike krive koje se najee pojavljuju u praksi su eksponencijalna,kvadratna i naroito logaritamska funkcija. 3.1 Eksponencijalna funkcija korisnosti Moe se definisati sljedeim izrazima: ili gdje su : x-dimenzija vrijednosti (zavisna od problema) k-pozitivna konstanta i e=2,71828. Slika 3.1 3.2 Logaritamska funkcija korisnosti Moe se iskazati sa: gdje je b-konstanta, a neki primjeri funkcije za b=1 i razliite osnove logaritma su navedeni na slici:

Slika 3.2

3.3 Kvadratna funkcija korisnosti

Definie se kao : K(x)=a+bx-cx2 gdje su a,b i c konstante i c>0. Primjeri ove funkcije za a=0 su dati na slici 21

Slika 3.3. Ako se u analizu uvede uobiajena mjera za averziju prema riziku (AV) izraena sa gdje su K'(x) i K''(x) prvi i drugi izvod funkcije K(x), respektivno,mogu se izvui i neki interesantni zakljuci. Za oba oblika eksponencijalne krive korisnosti vrijednost veliine za averziju prema riziku je konstantna tj AV=k.Ta injenica svakako ukazuje na izvjesnu dozu neelastinosti donosioca odluke u realnim situacijama poslovnog odluivanja. Za logaritamsku krivu korisnosti ta veliina iznosi to znai da se AV smanjuje dok se x poveava,a to je skoro tipian sluaj ponaanja veine ljudi-po pravilu poeljan,to je nivo odgovornosti donosioca odluke vei. Za kvadratnu krivu korisnosti veliina averzije prema riziku iznosi to znai da se sa poveanjem vrijednosti x poveava i averzija prema riziku.To nije poeljna osobina u poslovnom odluivanju,i na svu sreu relativno je manji broj donosilaca odluka koji imaju ovaj oblik ponaanja. Navedene funkcije pojedinih krivih korisnosti nisu iscrpljene navedenim primjerima.Postoje i mnoge druge,znaajno kompleksnije,ali se one ovom prilikom nee navoditi. 3.4 Kritika teorije korisnosti Teorija korisnosti je predmet brojnih kritika. Kritici su, prije svega, izloeni pojedini uslovi konzistentnosti izbora (zbog njihove strogosti), a zatim i princip maksimizacije oekivane koristi. Najpoznatiji prigovor na teoriju korisnosti u cjelini poznat je pod nazivom Aleov paradoks; ovaj rezultat je ve pola vijeka predmet brojnih filozofskih rasprava i izvor kontroverzi. Aleov paradoks Francuski ekonomista, nobelovac Moris Ale (Maurice Allais), na slijedeem primjeru je ukazao na kontradikciju izmeu rezultata koji sugerie teorija korisnosti i izbora koje veina ljudi smatra racionalnim:

Predpostavite da vam se nude dvije mogunosti: Opcija A: Siguran dobitak od 1 milion KM; Opcija B: Uee u igri u kojoj moete dobiti: 5 miliona KM sa vjerovatnoom od 0,10 1 milion KM sa vjerovatnoom od 0,89 0 KM sa vjerovatnoom od 0,01. ta bi ste vi izabrali? Sada zamislite da vam se nudi novi izbor, ponovo izmeu dvije mogunosti: Opcija C: Uee u igri u kojoj moete dobiti: 1 mil.KM sa vjerovatnoom od 0,11 0 KM sa vjerovatnoom 0,89. Opcija D: Uee u igri u kojoj moete dobiti: 5 mil.KM sa vjerovatnoom 0,10 0 KM sa vjerovatnoom 0,90. ta biste izabrali u ovom sluaju? Prikaimo probleme izbora sa dva drveta odluivanja: (0,11) A1C1 (0,89) 0 (0,10) B 5 D (0,10) 5 (0,89) 1 (0,90) 00 (0,01) Paradoks se sastoji u sledeem. Veina ljudi se u prvom sluaju opredjeljuje za opciju A, a u drugom sluaju za opciju D (koja sa neznatno manjom vjerovatnoom nudi znatno vei dobitak u odnosu na opciju C). Po miljenju Alea, ovakvi izbori su kontradiktorni sa teorijom korisnosti. da bi to pokazao, on je korisnosti opcija prikazao u sledeem obliku: u(A) = u(1 mil.KM); u(B) = 0,10 u(5 mil.KM) + 0,89 u(1 mil.KM) + 0,01 u(0); u(C) = 0,11 u(1 mil.KM) + 0,89 u(0); u(D) = 0,10 u(5 mil.KM) + 0,90 u(0). Budui da preferiramo opciju A u odnosu na opciju B, onda odnos izmeu njihovih korisnosti mora biti: u(A)>u(B), tj. u(A) - (B)>0. Takoe, budui da preferiramo opciju D u odnosu na opciju C, onda je u(D)>u(C), tj. u(D) - u(C)>0, to moemo napisati i u obliku u(C) - u(D)0), onda moramo preferirati opciju C u odnosu na D (u(C) - u(D)>0). Ali, kao to smo rekli, veina ljudi bira opciju A i D, to znai da kardinalne korisnosti ne odraavaju nae preferencije. Od brojnih pokuaja da se paradoks rijei izdvojit emo dva.

1. Po miljenju M. Resnika, autor paradoksa je napravio greku u formalnoj prezentaciji problema. Naime, u oba problema postoje ishodi ijom realizacijom ne dobijamo nita (odnosno 0 KM). Ali, u prvom problemu, gdje moemo dobiti 1 mil.KM zasigurno, ishod od 0 KM emo vrednovati mnogo manje nego u drugom problemu (gdje je 0 KM mogui ishod u obje opcije, C i D). Otuda emo ishodu od 0 KM u prvom problemu pripisati manju korisnost nego u drugom, gdje su obje opcije neizvjesne. Samim tim, ne vai jednakost u(A) - u(B) = u(C) - u(D), pa nema ni paradoksa. 2. Pojavu Aleovog paradoksa L. Sevid pripisuje grekama u zakljuivanju kojima smo skloni. Da bi se paradoks uklonio, autor smatra da bi donosiocima odluka trebalo ukazati na greke, nakon ega bi oni trebali da ih isprave.

4. VIEATRIBUTIVNA TEORIJA KORISNOSTI 4.1 Analiza vieatributivnih problema Donoenje odluka u prisustvu viestrukih, obino protivrjenih kriterija podrazumijeva pristup tzv. viekriterijalnog odluivanja. Mi emo se zadrati na vrlo specifiom dijelu viekriterijalnog odluivanja- vieatributivnoj teoriji korisnosti. Za razliku od jednoatributivne teorije (koju smo obrazloili u prvom dijelu), vieatributivna teorija korisnosti tretira situacije u kojima imamo vie kriterija koji utiu na nae odluke. Takve probleme nalazimo u naem svakodnevnom ivotu. Npr. izbor pri kupovini automobila moe zavisiti od cijene, bezbjednosti, potronje benzina, udobnosti, itd. Zbog takve sloenosti problema, esto nije mogue koristiti rezultate dobivene jednoatributivnom teorijom koja podrazumijeva voenje rauna o samo jednoj dimenziji vrijednosti, kao to je recimo novac. Ova teorija se sve vie koristi, potiskujui pri tome neke ranije pristupe, kao to je naprimjer cost benefit analiza. Naravno, najpotpuniji rezultati se dobivaju kombinovanjem nekoliko pristupa pri rjeavanju nekog problema. Atribut se definie kao sredstvo ocjene (evaluacije) nivoa jednog kriterija (cilja). Po pravilu vei broj atributa treba da karakterie svaku akciju (alternativu) i oni se biraju na osnovu izabranih kriterija od strane donosioca odluke. esti sinonimi za atribute su: parametri performanse, komponente, faktori, karakteristike, osobine i sl. Zbog postojanja veeg broja atributa u realnim problemima, potrebno ih je na samom poetku analize identifikovati i paljivo izabrati bar one iji je uticaj najznaajniji. To nije uvijek jednostavno, jer je izmeu atributa i ciljeva ponekad teko podvui granicu. Cilj moemo definisati kao kraj jedne akcije. Ako se vratimo naem problemu kupovine automobila , potronja goriva je atribut, a cilj bi bio smanjenje potronje goriva odreenog motora za X% u odreenom vremenskom periodu. injenica je da su atributi i ciljevi u svojoj sutini vrlo bliski i kao takvi se i tretiraju.

4.2 Osnove vieatributivne teorije korisnosti Vieatributivna teorija korisnosti se razvila iz koncepta tzv. neizvjesnosti ishoda, pri emu se javlja na dva naina kao: -neizvjesnost ishoda -neizvjesnost vrijednosti atributa. Ve je ranije definisano da, ako se brojevi koristi dodijele odgovarajuim ishodima i ako se izrauna oekivana korisnost svake alternative, onda je najbolja akcija izbor alternative sa najveom oekivanom korisnosti. Meutim, s obzirom na kompleksnost procjene vieatributivne funkcije korisnosti, cilj teorijskog rada u vieatributivnoj teoriji korisnosti je usmjeren ka istraivanju mogunosti pojednostavljenja procedure za procjenu vieatributivne korisnosti. Osnove tog teorijskog istraivanja su: analiza mjerenja indiferentnosti modeli dekompozicije koristi vievalentne strukture preferenci mjere rizika nelinearna korisnost vremenskih preferenci i grupnih odluka. Cilj modela dekompozicije korisnosti je da ustanovi aksiome nezavisnih atributa, koji bi dali izvjesne funkcionalne forme. Model dekompozicije se moe prikazati kroz aditivnu, odnosno, zbirnu formu korisnosti: - marginalna funkcija korisnosti definisana za atribut A tako to su ostali atributi fiksirani na nekom proizvoljnom nivou, a c je koeficijent koji garantuje konzistentnost mjerenja preko atributa. Osnovni cilj je postavljanje aksioma nezavisnosti, koji bi prostijim komponentama predstavio multiatributivne funkcije korisnosti. Pored atributivne, mogua je i multiplikativna forma dekompozicije: -gdje konstanta a zavisi od koeficijenata . Za razliku od dekompozicije korisnosti, koja se bazira na aksiomima nezavisnosti definisanim na cijelim atributima, razvijen je i multivalentni pristup, koji se zasniva na podjeli nivoa svakog atributa na klase, na osnovu ekvivalentnih, uslovnih nizova preferenci. Tako su izvedeni razni aksiomi nezavisnosti za koje nezavisnost vai pri svoenju jednog atributa na jednu od njegovih klasa. Neto bolje rezultate od dekompozicije korisnosti i multivalentne strukture preference daje analiza mjerenja indiferentnosti, koja definie funkcionalni pristup cijelog prostora ishoda i trai procjenu samo jednoatributivnih marginalnih funkcija korisnosti. Najnovija interesovanja analize vieatributivne teorije korisnosti usmjerena su ka kompleksnom koritenju psihologije, matematike, kibernetike, upravljanja i drugih nauka, radi to efikasnijeg rjeavanja i detaljnijeg istraivanja multiatributivnih problema. 4.3 Struktura funkacije korisnosti

Funkcija korisnosti predstavlja oblik preferencije (poeljnosti) donosioca odluke u dvodimenzionalnom domenu. Jedan primjer dvoatributivne funkcije korisnosti prikazan je na slijedeoj slici.

Slika 4.1 Promjenjiva A je nezavisna, u smislu korisnosti, u odnosu na A ako relativne preference A nisu zavisne od vrijednosti za A . Nezavisnost korisnosti izmeu A i A moe biti jednosmjerna ili reciprona. Jednosmjerna nezavisnost je sluaj kada je korisnost jedne promjenjive nezavisna od vrijednosti druge, ali je korisnost druge zavisna od prve. Da bi se ispitalo da li je atribut A nezavisan od A , potrebno je definisati jednodimenzionalnu funkciju od A , tj. K(A , A ) za razliite vrijednosti atributa A . Ako su oblici preferencije za A invarijantni za razliite nivoe A , tada se za A moe rei da je nezavisno (u smislu korisnosti) od A . 4.4 Metoda vieatributivne korisnosti sa aditivnom formom Aditivna forma je najei oblik vieatributivne korisnosti koji se primjenjuje za rjeavanje realnih problema.Ova forma ima slijedei oblik: ci -se definie kao mjera konzistentnosti atributa i esto se iskazuje u formi teine ili znaaja atributa A . Tada izraz za agregiranu korisnost i-te akcije glasi. i=1,2,,n gdje su - -kompozitna (aditivna) korisnost i-te akcije. - -teina,tj znaaj j-tog atributa - -pojedinana korisnost kombinacije i-te akcije i j-tog atributa Za ovaj model se mora uvesti pretpostavka da su atributi meusobno nezavisni, jer je tek u tom sluaju pretpostavka o aditivnosti (nezavisnosti) pojedinanih funkcija korisnosti odriva. 4.5 Problemi multiatributivnog odluivanja 4.5.1 Viestruki ciljevi Problemi multi-atributivnog odluivanja odnose se na korekciju odluka kada postoji lista ciljeva koje treba optimizirati. Ukoliko rezultat problema odluivanja sadri brojne atribute, kao na primjer: trokove, nivo usluge, ili mjere uticaja okruenja, imamo problem balansiranja svih faktora da bi se donijela najbolja odluka.

Razliiti ljudi imaju razliite line ciljeve te se njihovo dovoenje u stanje ravnotee praktino ini nemogue. Jedan od naina da se postigne balans je jedan donosilac odluka. Neke su zemlje rjeile svoje probleme dovoenjem na vlast diktatora ili partije koja djeluje kao jedno bie. ak i za jednog donosioca odluka teko je balansirati sve suprotne zahtjeve i ciljeve. Iskuanje su mnoge metode: 1. pretvoriti neke atribute u surogat ogranienja 2. rangirati ciljeve prema prioritetnosti i optimizirati ih po redoslijedu. To je uinjeno u tehnici poznatoj pod nazivom ciljno programiranje. 3. dodijeliti kompatibilne teine svakom cilju tako da oni mogu biti komparirani. Jedna od popularnih metoda je multi-atributivna teorija odluivanja. 4.5.2 Surogat ogranienja Po ovoj metodi odabiru se najvaniji ciljevi koji e se optimizirati, a svi ostali postaju ogranienja koja treba zadovoljiti.

Dalje, vano je sprovesti detaljne analize da bi se utvrdio efekat promjene ogranienja na odluivanje. 4.5.3 Ciljno programiranje (programiranje golova) Ovdje su razliiti ciljevi opisani kao mete ili golovi da bi se pogodili to je blie mogue. Obino se golovi mogu rangirati po prioritetnosti.

Programiranje golova koristi LP ( linearno programiranje optimalnosti) metode za postizanje golova (meta) po redoslijedu, zapoinjui sa najprioritetnijim. Nakon toga napada se na slijedei prioritetni gol, i tako redom. Ponekad se najnie prioritetni golovi ne mogu postii. 4.5.4 Metoda vaganja Ovdje sve kriterije konvertujemo u zajedniku mjeru, dajui svakom od njih teinu. Primjer 1.4 pokazuje primjer gdje su teine trokovi.

Relativne teine izmeu atributa mogu biti opisani funkcijom razmjene meu njima. Ova funkcija pokazuje koliko uspjene promjene jednog cilja utiu na ostale. 4.5.5 Upotreba korisnosti kao metode vaganja Vaganje upotrebom korisnosti postiglo je uspjeh. Kada je jednom utvrena multidimenzionalna funkcija korisnosti, ona se dalje moe koristiti za raunanje korisnosti bilo kog ishoda (x,y). Potom se moe koristiti u tabeli otplate da bi se pronala najbolja odluka. 4.5.6 Funkcija multi-atributivne korisnosti Svaki atribut mora biti nezavisan u odnosu na sve druge. Ovaj koncept nezavisnosti je jako vaan. Postoje razliiti stepeni nezavisnosti. Pretpostavimo da imamo ishode sa brojevima atributa ( x1,x2,...,xi). Imamo nezavisnu korisnost ukoliko korisnost jedne varijable, recimo ui(xi), ne ovisi o razliitim nivoima drugih xj. Kriva za xi je ista bez obzira na promjene atributa. Dodatna korisnost nezavisnosti je snaan uslov koj i zahtjeva kombinovanje korisnosti tako da je teina zbir dvije funkcije korisnosti: u(x1,x2) = k1u1(x1) + k2u2(x2), gdje je k1+k2= 1. Slika pokazuje u(x1,x2) kada su dvoje funkcije korisnosti u1 i u2 prave linije. Korisnost nezavisnosti je manje snaan uslov. Odabir nekog neodreenog izbora, ukljuujui razliite nivoe x1, nezavisan je od nivoa x2. ukoliko, dalje, imamo da je x2 nezavisna varijabla u odnosu na x1, tada imamo meusobnu nezavisnost korisnosti. Naredna funkcija korisnosti se moe koristiti: u(x1,x2) = k1u1(x1) + k2u2(x2) + k3u1(x1)u2(x2), gdje je ki teinska konstanta a ui individualna funkcija korisnosti.

Slika 4.2 4.5.7 Multi-atributivna teorija korisnosti je normativna

Multi-atributivna teorija korisnosti je normativna u mjeri u kojoj nam govori ta sve trebamo uiniti na osnovu mjerenja nae korisnosti za razliite kriterije i njihove kombinacije. To dozvoljava eksperimentalno testiranje teorije. Kada se stvarno ponaanje donosioca odluka uporedi sa prognozom teorije korisnosti, nailazi se na nepoklapanje. Teorija ne osigurava ne osigurava dobru niti aproksimativnu prognozu stvarnog ponaanja. Multi-atributivna teorija je normativna, ne deskriptivna.

ZAKLJUAK Cilj naeg seminarskog rada bio je da pokaemo kako nam teorija korisnosti moe pomoi u donoenju kvalitetnih poslovnih odluka. Tokom izrade rada susreli smo se sa profesionalnim iskustvom brojnih autora iz ove oblasti, koja zaista potvuju da teorija korisnosti ima veliku vrijednost kao podrka donosiocu odluke u sruktuiranju njegovih izbora. Ova teorija daje odline rezultate u podsticanju donosioca odluke na iznalaenje strategija koje ga uvaju u situacijama rizika to je, pored svega, ini atraktivnom za irok krug korisnika. Posebno smo se fokusirale na rjeavanje problema vezanih za ishode s jednim atributom, a manje na vieatributivni pristup teoriji korisnosti, upravo zbog kompleksnosti njegove primjene u svakodnevnom ivotu. Kao to nam je poznato, menader se mora zadovoljiti ogranienom ili omeenom racionalnou. Drugim rijeima, granice informiranja, vremena i izvjesnosti ograniavaju racionalnost ak i kad se menader ozbiljno trudi biti racionalan. S obzirom da u praksi menaderi ne mogu biti potpuno racionalni, oni ponekad doputaju da im odbojnost prema riziku-elja da igraju nasigurno-omete elju da postignu rjeenje koje najbolje odgovara u datim okolnostima. Herbert Simon nazvao je to postizanjem zadovoljavajueg. Iako mnoge menaderske odluke bivaju doneene sa eljom da se proe to sigurnije, veina se menadera uistinu trudi donijeti najbolje njima mogue odluke unutar granica racionalnosti, te u svijetlu veliine i prirode postojeih rizika. Upravo iz navedenih razloga mi koristimo teoriju korisnosti koja nam i u takvim, ograniavajuim okolnostima pomae da donesemo najbolju odluku.

U prvom dijelu naeg rada zakljuili smo da je stvarnu korisnost teko mjeriti, posebno zbog toga to se kao dobit moe smatrati i uitak, te smo zakljuili da tehnike mjerenja mogu biti numerike i metode indiferencije. U drugom dijelu smo pokazali da je kriva korisnosti osobe nesklone riziku konveksna i da odraava opadajuu marginalnu korisnost novca. Kriva osobe sklone riziku je konkavna i pokazuje rast marginalne korisnosti novca, dok kriva indiferencije odraava konstantnu marginalnu korisnost novca. U treem dijelu naeg rada naveli smo i objasnili uslove racionalnosti kao i osobine funkcije korisnosti. Zadnji dio obrauje problematiku vieatributivne teorije korisnosti koja tretira situacije s viestrukim alternativama. Literatura 1. Pavlii, D., Teorija odluivanja, Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2004., 2. upi, M., Odluivanje formalni pristup, Beograd, 2001., 3. Geottrey, G., Decision Analysis, Pitma, 1986 god. 4. Umihani, B., Praktikum vjebi za studente Ekonomskog fakulteta u Tuzli (peti i esti semestar kolske 2000/2001 godine), Tuzla, 2001., 5. Weihrich, H.,& Koontz, H., Menadment, MATE, Zagreb, 1994. 6. Internet: http://www.foi.hr http://www.efpu.hr http://www.mcs.vuw.ac.nz http://www.osiguranje.hr 25.Sep.2005. 20:05 :: fakultet.skripte@gmail.com Ispis - #

Dobrodoli Skripte, Seminarski, Maturski Radovi, Puskice . Statistika Broj posjeta: 15869 Broj postova: 138

Broj komentara: 30 On-line posjetilaca: 31 Novi postovi 17:48 RaDoZnAlE CuRe 17:46 Tokio_Hotel_rulez 17:43 EROTSKE PRIE 17:42 SEX ME UP ! 17:42 kad bi moja bila... 17:41 Prodaja automobila 17:39 Igra sudbine... 17:35 Baby Bitch 17:29 sex privlaci raju 17:16 princeza_emina 17:15 Leb' die Sekunde 17:11 ekstaza 17:09 Bosanska mahala 17:01 Autobiographic HorroR 16:57 devojcica Vic dana Sloba se nije osecao bas najbolje pa ide kod lekara, i pita ga: - "Ne osecam se dobro. Znam da cu umreti uskoro, ali hocu da znam tacno kada." Lekar radi neke testove, pogleda Slobu u oci i kaze: - "Umreces na albanski praznik." - "Koji?", kaze Sloba. - "Nema veze", kaze lekar: "kad god umres bice albanski praznik." Arhiva viceva Sluajni oglas Graevinsko zemljite Prodaje se graevinsko zemljite u Blagaju ( na putu prema Malom polju ). Zemljite se nalazi odmah uz asfalt, a u blizini je rijeke Bune. Mjesto je odlino www.oglasi.com Linkovi blog.ba knjiga.ba vicevi.net SMSgames.ba oglasi.com fakat.ba srebrenik.net Preporueni 17:43 EROTSKE PRIE 17:42 SEX ME UP ! 14:30 Negdje ispod oblaka

22:50 Podrum Ponovo Online! 22:24 Novo o starome! 21:20 Princess Of Dar... 15:02 teacher 21:47 MOULIN ROUGE 14:59 Blues umornog konja 22:42 Kris_HeRA 21:01 asimetricnasimetrija 13:38 Video-Mentol 21:32 FAKULTET SKRIPTE 23:52 journalist 13:44 baklava Najposjeeniji 22:50 Podrum Ponovo Online! 17:14 Suck My News 11:43 MAJDANACC 09:27 kakvo sediste-takvo ... 13:44 baklava 03:50 gracija 21:32 FAKULTET SKRIPTE 22:42 Kris_HeRA 21:47 MOULIN ROUGE 23:15 Bosnian rastafari co... 00:02 mALa KOLa APsuRda 17:42 SEX ME UP ! 10:37 Istra,Istria,Istrien 02:15 Ruby 16:03 Trice i kuine Novi blogovi 17:48 RaDoZnAlE CuRe 16:32 jao jao ...taj TOKIO... 17:35 Baby Bitch 15:47 Shit happens, but, p... 15:13 In the mix 12:41 DOBRODOLI NA MOJ BLOG 12:17 JELENA'S WORLD 11:18 JEKI'S WORLD 14:23 Chris Watrin 10:12 Mehmedova djeca 10:07 fireboy10:54 !!!!!!TINEJDZERI!!!!!! 00:13 dancing_with_silence 22:35 HiTmAn 22:05 Marko Frani3

Copyright 2004.-2005. blog.ba & vicevi.net All right