J. M.

Coetzee
DOBA ELJEZA

POSVEENO:
VH.M.C. (1904.-1985.)
Z.C. (1912.-1988.)
N.G.C. (1966.-1989.)

1.
Tamo, pokraj garae nalazi se uliica, sigurno se sjea - tamo si se znala igrati s
prijateljima. Sad je mrtva, pusta, beskorisna. Tamo se samo nakuplja vjetrom noeno lie i trune.
Juer sam prolazei tamo naila na kuu od kartonskih kutija i plastinih folija. U njoj se
skutrio mukarac. Poznavala sam ga s ulice: visok, mrav, ogrubjele koe, trulih onjaka, u
vreastom sivom odijelu i eiru objeena oboda. eir je drao na glavi i spavao, s obodom
savijenim ispod uha. Propalica, jedan od propalica koji se vuku po parkiralitima na Mili Streetu i
icaju novce od kupaca, piju pod podvonjacima i jedu iz kanti za smee. Jedan od beskunika za
koje je kolovoz, mjesec kia, najokrutniji mjesec. Usnuo u kutiji, ispruivi noge poput marionete,
otvorenih usta. Oko njega neugodan zadah - urin, slatko vino, pljesniva odjea i, takoer, jo
neto. Neist.
Neko sam vrijeme stajala i promatrala ga, buljila i njuila. Posjetitelj koji mi je nametnuo
posjetu i to ba taj dan.
A upravo sam tog dana dobila vijesti od doktora Syfreta. Nisu bile dobre, ali su moje,
namijenjene meni i samo meni, i nisam ih mogla odbiti. Preostalo mi ih je samo primiti u naruje,
prigrliti na grudi i odnijeti ih kui, bez rukovanja, bez suza. Hvala, doktore, rekla sam. Hvala
na iskrenosti. Uinit emo sve to moemo, rekao je. Borit emo se zajedno. Unato
njegovom srdanom tonu, mogla sam vidjeti kako se povlai. Sauve qui peut. Njegova odanost
pripada ivima, ne umiruima.
Drhtati sam poela tek izaavi iz auta. Kad sam zatvorila vrata garae doslovno sam se
tresla. Kako bih se umirila, morala sam stisnuti zube i vrsto stisnuti torbicu. I tada sam ugledala
kutije. Ugledala sam njega.
to radite ovdje? htjela sam znati. ula sam netrpeljivost u vlastitom glasu no nisam je
obuzdavala. Ne moete ostati, odlazite.
Nije se ni pomaknuo, leei u svojem sklonitu; podigao je pogled i njime preao po
zimskim arapama, modrom kaputu, suknji koja je uvijek padala malo nakrivo, sijedoj kosi
oianoj do tjemena, tjemena starice, ruiastog, djetinjega.
Tada je skupio noge i nehajno ustao. Bez rijei, okrenuo mi je lea, otresao crnu foliju,
presavio je napola, na etiri, na osam. Izvukao je torbu (na njoj je pisalo Air Canada) i zakopao
zatvara. Stajala sam po strani. Ostavivi za sobom kutije, praznu bocu i miris urina, proao je
pokraj mene. Hlae su mu padale pa ih je povukao natrag. ekala sam sve dok nije otiao. ula
sam kako foliju gura u ivicu s druge strane.
U samo sat vremena dvije stvari: novosti pred kojima sam dugo strepila, i ovaj susret - to

drugo navjetenje. Prvi leinar, brz i nepogreiv. Koliko u ih dugo moi odbijati od sebe?
Strvinari Cape Towna iji se broj nikad ne smanjuje. Hodaju naokolo goli, ne osjeajui hladnou.
Spavaju vani i ne obolijevaju. Gladuju i ne umiru od gladi. Njih iznutra grije alkohol. Zaraze i
boletine u njihovoj krvi spaljuje tekui plamen. istai nakon gozba. Muhe - suhokrile,
staklooke, beutne. Moji batinici.
A u ovu sam pustu kuu ula bezmjerno sporim koracima, tamo gdje je svaka jeka
utihnula, tamo gdje se noge po podovima vuku ravno i tupo! Kako sam eznula da si ovdje, da
me prigrli, da me utjei! Poinjem spoznavati pravo znaenje zagrljaja. Grlimo da bi nas grlili.
Grlimo vlastitu djecu kako bi nas budunost primila u naruje, kako bismo proli mimo smrti, ne
bismo li se prenijeli. Tako je bilo svaki put kad bih te bila zagrlila. Uvijek tako. Raamo djecu
kako bi nas ona dadiljala. Kune istine, majinske istine - odsad pa do kraja ut e samo njih.
Dakle: kako sam eznula za tobom. Kako sam eznula da se popnem na kat do tebe, sjednem na
tvoju postelju, prstima ti proem kroz kosu, proapem ti u uho onako kako sam to inila svakog
kolskog dana: Vrijeme za ustajanje! A tada, tada bi se ti okrenula, tvoje tijelo toplo poput krvi,
tvoj dah mlijean, i tada bih te primila u naruaj, u ono to smo zvali sad jako zagrli mamicu, ije
je, nikad izgovoreno znaenje, bilo da mamica nikad ne smije biti tuna, budui da nikad nee
umrijeti, ve e ivjeti u tebi.
ivjeti! Ti si moj ivot - volim te jednako kako volim i ivot sam. Jutrima sam znala izlaziti
iz kue, nasliniti prst i dii ga u vjetar. Kad bi hladnoa dopirala sa sjeverozapada, iz tvojih
podruja, dugo sam stajala i njukala, usredotoujui svoju pozornost u nadi da e preko deset
tisua milja zemlje i mora do mene doprijeti neki mlijeni daak koji jo uvijek sa sobom nosi iza
uha, u naborima vrata.
Prva zadaa koju od danas zadajem sebi: oduprijeti se elji da podijelim vlastitu smrt.
Voljeti te, voljeti ivot, oprostiti ivima i otii bez gorine. Prigrliti smrt kao neto svoje, svoje i
samo svoje.
U tom sluaju, komu ovo piem? Odgovor: tebi i ne tebi - meni - tebi u meni.
itavo sam si poslijepodne davala razne poslove: istila ladice, spremala i bacala papire. U
sumrak sam ponovno izala. Iza garae sklonite je stajalo kao i prije. Prekrivala ga je uredno
nategnuta plastina folija. Unutra je leao mukarac, sklupanih nogu. Pokraj
njega pas koji je naulio ui i mahao repom. Koli, mlad, neto starije tene. Crn, s bijelim
tokama.
Nema vatre, rekla sam. Razumijete? Ne elim vatru, ne elim nevolje.
Uspravio se i sjeo, trljao gole zglobove, gledao oko sebe kao da ne zna gdje je. Konjsko,
vremenom izborano lice, alkoholiarski oteeno oko oiju. udno zelene oi - nezdrave.
elite li pojesti neto? upitala sam.
Slijedio me u kuhinju, pas mu se vukao za petama. ekao je dok sam mu slagala sendvi.
Zagrizao je no kao da je zaboravio vakati. Stajao je na dovratku, punih usta, svjetlo je bljetalo u
njegove prazne, zelene oi, pas je tiho cvilio. Moram poistiti, nestrpljivo sam rekla i pola
zatvoriti vrata. Otiao je bez mrmljanja, ali i prije nego je skrenuo iza ugla, sigurna sam da sam ga
vidjela kako baca sendvi, i kako pas skae na njega.
U tvoje vrijeme nije bilo toliko tih beskunika. Sad su ovdje dio ivota. Plae li me? Sve u
svemu, ne. Malo prosjaenja, malo krae - prljavtina, buka, pijanstvo i nita gore od toga. Plae
me lutajue bande, djeaci objeenih usana, grabeljivi poput morskih pasa, nad kojima se ve
nadvila prva sjena tamnice. Djeca koja su prezrela djetinjstvo, to doba udesa, doba odrastanja
due. Njihove due, njihovi organi udesa, zastale su u razvoju i skamenile se. Na drugom kraju
beskraja koji ih razdvaja njihovi su bijeli vrnjaci, takoer duevno zastali - oni se sve vre i
vre upliu u svoje snene kukuljice. Sati plivanja, sati jahanja, sati baleta... kriket na tratini...
ivoti provedeni unutar zidina koje uvaju buldozi. Djeca Raja: plava, nevina, sjaju aneoskim
sjajem, meka poput putta. Stoluju u Limbu neroenih, njihova je nevinost nevinost pelinjih larvi,
mekoputni su i bijeli, uronjeni u med, upijaju slatkou svojim mekim koama. Due su im snene,
ispunjene blaenstvom, apstraktne.
Zato tom mukarcu dajem hranu? Iz istog razloga zbog kojeg bih mu nahranila i psa

(sigurna sam da ga je ukrao) kad bi me doao moliti. Iz istog razloga zato sam dojila tebe. Kako
bih bila dovoljno puna da bih davala, kako bih davala iz vlastite punine - treba li neki bolji
razlog? ak i starci, iz svojih usahlih tjelesa, pokuavaju iscijediti onu zadnju kap. Tvrdoglava
elja za davanjem, za hranjenjem. Mudro je ciljala smrt kad je za svoju prvu metu odabrala moje
grudi.
Tog sam ga jutra, donosei mu kavu, pronala kako mokri u jarak, to je inio bez i
najmanjeg srama.
Hoe li neto raditi? rekla sam. Kod mene ima mnogo posla.
Nije rekao nita, pio je kavu, drei alicu objema rukama.
Trati ivot, rekla sam. Vie nisi dijete. Kako moe tako ivjeti? Kako se moe
izleavati cijele dane i ne raditi nita? Ja to ne shvaam.
To je istina: ja to ne shvaam. Neto u meni buni se na lijenost, na predavanje, na
dobrodolicu raspadanju.
Uinio je neto to me okiralo. Gledajui me ravno u oi, a to je bio njegov prvi izravan
pogled koji mi je uputio, ispljunuo je hraak, gust, ut, proaran smeim nitima kave, meni pred
noge na beton. Zatim mi je gurnuo alicu u ruke i otputio se laganim korakom.
Ta sama stvar, pomislila sam: ta sama stvar koja se stvorila meu nama. Nije pljunuo na
mene nego pred mene, tamo gdje sam mogla vidjeti, pregledati, razmiljati o tome. Njegova rije,
njegova vrsta rijei, iz njegovih vlastitih usta - topla u trenutku kad ga je napustila. Rije,
neporecivo, potekla iz jezika prije jezika. Prvo pogled, zatim pljuvanje. Kakva vrsta pogleda?
Pogled bez potovanja, mukarca na enu dovoljno staru da mu bude majka. Evo, uzmi si svoju
kavu.
Sino nije spavao u uliici. Nestale su i kutije. Ali sam, kopajui u blizini, u drvenjari
pronala torbu Air Canade, i mjesto koje je zasigurno iskopao za sebe usred hrpe oblica i
suharaka. Stoga znam da se namjerava vratiti.
Ve est stranica, i to sve o mukarcu kojega nisi nikada srela, niti e ga ikada sresti. Zato
piem o njemu? Zato to on jest a ja nisam. Zato to u nainu na koji me gleda vidim sebe na
nain koji mogu zapisati. U suprotnome to bi ovo pisanje bilo osim nekakvog jecanja, malo
pitavog, malo dubokog? Kad piem o njemu, piem o sebi. Kad piem o njegovome psu, piem o
sebi; kad piem o kui, piem o sebi. Mukarac, kua, pas - rije nije vana, samo da kroz nju tebi
pruam ruku. Na drugome svijetu rijei mi nee biti potrebne. Samo u ti se pojaviti na pragu.
Dola sam u posjet, rei u, i to e biti svretak svih rijei: zagrlit u te i biti zagrljena. No u
ovome svijetu, u ovo vrijeme, do tebe moram doprijeti rijeima. Stoga, dan za danom pretvaram
sebe u rijei i umatam ih u stranice poput slatkia - poput slatkia za moju ker, za njezin
roendan, za dan njezinoga roenja. Rijei iz mojega tijela, karamele mene same, za nju koja e ih
razmotati u svoje vrijeme, uzeti ih u usta, cuclati, apsorbirati. Kako pie na boici: staromodne
karamele, karamele po modi starih, nainjene i zamotane s ljubavlju, ljubavlju koja nam ne
ostavlja drugoga izlaza ve da je osjeamo prema onima kojima smo se predali da nas prodru ili
odbace.
Unato tome to je kiilo cijeloga popodneva, vrata su zakripala tek s tamom, a minutu
kasnije zaulo se grebuckanje pseih apa na verandi.
Gledala sam televiziju. Jedan iz plemena ministersa i onderministersa itao je neki proglas
naciji. Stajala sam kao to uvijek stojim dok oni govore, ne bih li time uspjela zadrati one ostatke
samopotovanja (tko bi odabrao sjedeki sueliti se sa streljakim vodom?). Ons buig nie voor
dreigmente nie govorio je on: mi se ne povijamo pred prijetnjama. Jedan od onih govora.
Zavjese iza lea bile su raskriljene. U jednom sam trenutku postala svjesna njega, mukarca
ije ime ne znam, koji je to gledao kroz prozor, preko moga ramena. Tada sam pojaala zvuk,
dovoljno da do njega dopru, ako ne rijei, onda barem kadence sporih i grubih afrikanskih
ritmova sa zamiruim zavrecima, zvuei poput malja koji u zemlju zabija kolce. Sluali smo
zajedno, udarac za udarcem. Nemilost ivota koji ovjek ivi pod njihovom vlau - otvoriti
novine ili ukljuiti televiziju isto je kao kleknuti i pustiti da mokre po tebi. Pod njima - pod

njihovim mesnatim trbusima, punim mjehurima. Dani su vam odbrojeni, neko sam znala
proaptati. Njima koji e sada nadivjeti mene.
Krenula sam u kupovinu, i u trenutku kad sam otvarala garana vrata, osjetila silovit
napad. Napad - samo to - bol koja se poput psa bacila na mene i zarila zube u moja lea. Vrisnula
sam, nesposobna da se pomaknem. Tada se on, taj mukarac, stvorio odnekud i pomogao mi ui
u kuu.
Ispruila sam se na sofi, legla na lijevi bok, u jedinom udobnom poloaju koji mi je
preostao. ekao je. Sjedni, rekla sam. Sjeo je. Bol se poela povlaiti. Imam rak, rekla sam.
Probio se u kost. Otuda bol.
Nisam bila posve sigurna da je shvatio.
Duga tiina. Zatim: Ovo je velika kua, rekao je. Mogli biste je pretvoriti u pansion.
Umorno sam odmahnula rukom.
Mogli biste sobe iznajmljivati studentima, nastavljao je nemilosrdno.
Zijevnula sam i, osjetivi da pokazujem zube, pokrila usta. Neko bih bila pocrvenjela. Vie
ne.
Imam enu koja mi pomae u kui, rekla sam. Ona je kod svojih do kraja mjeseca. Imate
li vi svoje?
Neobian izraz - imati nekoga. Imam li ja nekoga? Jesi li ti netko moj? Mislim da nisi.
Moda jedino Florence pripada onima koji imaju nekoga.
Nije odgovorio. Okruuje ga aura u kojoj nema ni trunke djetinjega. Niti ima vlastitu djecu
na svijetu, niti je u prolosti imao vlastito djetinjstvo. Lice mu je sama kost i ogrubjela koa. Kao
to je nemogue zamisliti zmijsku glavu koja izgleda mladenaki, tako je i iza njegovoga lica
nemogue pronai lice djeteta. Zelene oi - ivotinjske oi - moe li itko zamisliti djetece s takvim
oima?
Suprug i ja davno smo se rastali, rekla sam. Umro je. Imam ker u Americi. Otila je
1976. i nije se vratila. Udala se za Amerikanca. Imaju dvoje djece.
Ki. Put moje puti. Ti.
Izvukao je kutiju cigareta. Molim, nemojte puiti u kui, rekla sam.
Kakav ste vi invalid? upitala sam. Kaete da primate invalidsku mirovinu.
Podigao je desnu ruku. Palac i kaiprst stre uvis. Ostala tri prsta skvrena su u dlan. Ne
mogu ih micati, rekao je.
Zagledao se u svoju aku, u tri zgrena prsta s prljavim noktima. Ne bih rekla da je to od
rada uljevita ruka.
Nesrea?
Kimnuo je - kimanje kojim zapravo nije rekao nita.
Platit u vam da pokosite tratinu, rekla sam.
Sat vremena je karama za ivicu bezvoljno rezao travu koja je ponegdje sezala ve do
koljena. Naposljetku je uspio poiati nekoliko kvadrata. I odustao. Nije to posao za mene,
rekao je. Platila sam mu za sat vremena. Odlazei, zapeo je za maju posudu i rasuo izmet po
cijeloj verandi.
Sve u svemu, vie tete nego koristi. No nisam ja odabrala njega. On je odabrao mene. Ili je
jednostavno odabrao kuu bez psa. Kuu maaka.
Pridolice su uznemirili make. Kad pomole nos izvan kue, pas zaigrano pojuri na njih te
se one zlovoljno povuku unutra. Danas nisu htjele jesti. Mislei kako odbijaju hranu zato to je iz
hladnjaka, u njihovu sam smrdljivu kau umijeala malo tople vode (to je to unutra? tuljanovo
meso? kitovo meso?). Unato tome prezrele su hranu, kruile oko posude i ibale vrhovima
repova. Jedite! rekla sam, gurajui posudu prema njima. Velika je brino podigla apu kako je
ne bih bila dodirnula. Tada sam izgubila ivce. Onda kvragu i vi! zavritala sam i divljaki na
njih zavitlala viljuku. Pun mi je nos vaeg hranjenja! U glasu sam otkrila novu, suludu reskost
- uvi je obradovala sam se. Dosta je bilo ljubaznosti s ljudima, dosta je bilo ljubaznosti s

makama! Idite kvragu! ponovno sam zavritala iz svega glasa. Bjeei, pandama su derale
linoleum.
Koga briga? Kad sam tako raspoloena, u stanju sam staviti aku na dasku i odsjei je, ne
razmiljajui ni trenutka. Zato da brinem za ovo tijelo koje me izdalo? Gledam aku i vidim
samo orue, kuku, stvar kojom dohvaam druge stvari. I te noge, te nespretne, rune hodulje zato ih moram posvuda vui za sobom? Zato da ih svake boje veeri sa sobom nosim u krevet
i trpam ih pod plahte, a s njima zajedno i ruke, samo malo vie, blie licu, i onda tamo besano
leim usred toga metea? I abdomen sa svojim mrtvakim grgljanjem, i srce koje udara, udara zato? Kakve sve to ima veze sa mnom?
Prije smrti obolijevamo kako bismo se razdvojili s vlastitim tijelom. Mlijeko koje nas je
hranilo postaje razvodnjeno i prokislo - odvraeni od prsa, osjeamo nemir za odvojenim
ivotom. Ipak, od tog prvotnog ivota, ovog zemaljskog ivota, ivota na tijelu zemlje -hoe li,
moe li postojati neki bolji? Usprkos svemu beznau, oaju i gnjevu, nisam odustala od ljubavi
prema njemu.
U bolovima sam uzela dvije tablete doktora Syfreta i ispruila se na sofi. Probudila sam se
satima kasnije, smetena i hladna, odvukla se na kat i uvukla se u krevet ne svukavi se.
Usred noi postala sam svjesna prisutnosti u sobi, prisutnosti koja je mogla biti samo
njegova. Prisutnosti ili mirisa. Neko je vrijeme bila tamo, zatim je nestala.
kripanje na odmoritu. Sad ulazi u studio, pomislila sam; sad pali svjetlo. Pokuala sam se
prisjetiti ima li nekih osobnih spisa meu papirima na stolu, ali sam bila previe zbunjena. Sad
gleda knjige, policu za policom, razmiljala sam pokuavajui se srediti, a zatim i hrpe starih
asopisa. Sad promatra slike na zidu: Sophie Schliemann prekrivena Agamemnonovim blagom, i
Demetru iz Britanskog muzeja. Sad, tiho, izvlai ladice pisaeg stola. Najgornja je prepuna
pisama, izjava, potanskih maraka, fotografija - ta ga ne zanima. No u najdonjoj je kutija od cigara
prepuna kovanica-peniji, drahme, centimi, ilinzi. Ruka sa zgrenim prstima zaranja u nju, vadi
dvije kovanice od pedeset peseta, dovoljno velike da ih podmetne umjesto randa, zatim ih
sprema u dep.
Sigurno nije neki aneo. Prije nekakav kukac koji izranja iza letvica dok je kua u tami, i
tada prekapa traei mrvice.
ujem ga na drugom kraju odmorita dok pokuava otvoriti dvoja zakljuana vrata. Tamo
je samo smee, elim mu apnuti - smee i mrtve uspomene, no magla mi se u glavi ponovno
zgusne.
Dan provela u krevetu. Nemam energije, nemam teka. itam Tolstoja - ne onu uvenu
priu o raku koju i predobro poznajem, nego priu o anelu koji se kao podstanar useli kod
postolara. Kolika je mogunost, kad bih se proetala Mili Streetom, da pronaem vlastitog anela
i dovedem ga kui kako bi mi pomogao? Nikakva, mislim. Moda negdje na selu jedan ili dvojica
sjede na putokazima i pre se na suncu, i drijemaju, ekajui to e im sluaj nanijeti. Moda po
skvoterskim naseobinama. Ali ne u Mili Streetu, niti u predgraima. Aneli su odselili iz
predgraa. Kad neki otrcani neznanac zakuca na vrata, on je samo propalica, alkoholiar i
zabludjela dua. A kako, u dubini srca, svi mi eznemo da nai spokojni domovi zabruje, ba kao
u prii, aneoskim pjevom!
Ova se kua umorila ekajui taj dan - umorna je od dranja same sebe na kupu. Podovi su
izgubili gipkost. Izolacija ica je suha i lomna. Cijevi su zaepljene i masne. Oluci vise na
mjestima gdje su vijci zahrali ili se izvukli iz trulih dasaka. Krovne ploe oteale su od
mahovine. Solidno graena kua, no bez ljubavi, sad je hladna, nepomina, spremna da umre.
Njezine zidove sunce, ak ni ovo afriko, nikad nije uspjelo ugrijati, kao da i same cigle koje su
nainili robijai, zrae nekom neopipljivom sumornou.
Prolog ljeta, kad su radnici polagali nove odvode, gledala sam ih dok su iskapali stare
cijevi. Zarovali su dva metra duboko u zemlju i izvukli pljesnivu ciglu, zahralo glaalo, ak i
jednu jedinu potkovu. Ali ne i kosti. Mjesto bez ljudske prolosti -nezanimljivo duhovima i
anelima.

Ovo pismo nije razgoliivanje moga srca. Ono razgoliuje neto, ali to nije moje srce.
Budui da jutros auto nije htio krenuti, morala sam njega, tog ovjeka, tog podstanara,
moliti da me pogura. Pogurao me niz prilaz. Sad! povikao je, udarivi po krovu. Motor je
uhvatio. Skrenula sam na cestu, prela nekoliko metara i, ne razmiljajui, stala. Moram do Fish
Hoeka, povikala sam iz oblaka dima. Hoete li sa mnom?
Tako smo poli sa psom na stranjem sjeditu, u zelenome Hillmanu tvoga djetinjstva.
Dugo nismo izmijenili nijednu rije. Proli smo bolnicu, Sveuilite, Bishopscourt. Pas mi se
nagnuo na rame kako bi osjetio vjetar na licu. Vukli smo se uz Wynberg Hill. Na dugoj padini s
druge strane, iskljuila sam motor i klizala dolje. Ili smo sve bre i bre, sve dok mi upravlja
nije poeo drhtati u rukama, i pas nije zacvilio od uzbuenja. Mislim da sam se smijeila. Moda
sam ak i sklopila oi.
Kad smo stigavi u podnoje poeli usporavati, pogledala sam ga. Sjedio je oputeno, niim
pomuen. Sjajan tip, pomislila sam.
Kad sam bila dijete, rekla sam, znala sam se sputati biciklom bez ikakvih konica.
Pripadao je mom starijem bratu. Bio me izazivao. Bila sam potpuno neustraiva, jer djeca ne
mogu pojmiti to to znai umrijeti. Nikad ni ne pomiljaju da moda i nisu besmrtna.
Bratovim sam se biciklom bila sputala po nizbrdicama strmijima od ove. to sam bre ila,
bila bih se osjeala ivljom. Treperila sam ivotom koji kao da se htio probiti kroz moju kou.
Sigurno se tako osjea leptir u trenutku roenja, ili kad se oslobaa kukuljice.
U ovako starome autu ovjek jo uvijek moe tako voziti. U novim se autima upravlja
zablokira im se zagasi motor. Sigurna sam da to znate. Ali ljudi ponekad pogrijee ili zaborave, i
tada ne mogu zadrati automobil na cesti. Ponekad prijeu preko ruba i padnu u more.
U more. Petljajui s blokiranim upravljaem dok u staklenom mjehuru pada u suncem
obasjano more. Zar se to uistinu dogaa? ine li to mnogi? Ako jednog nedjeljnog popodneva
zastanem na Chapman's Peaku, hou li vidjeti njih, mukarce i ene, bezbrojne poput muica koje
polijeu na svoj posljednji let?
elim vam ispriati priu, rekla sam. Kad mi je majka jo bila dijete, jo tamo poetkom
stoljea, obitelj je obiavala za Boi odlaziti na more. To je jo bilo doba volovskih zaprega.
Putovali bi zaprenim kolima cijelim putem iz Uniondalea na istonome Capeu, sve do Zaljeva
Plettenberg na uu rijeke Piesangs. Putovanje od stotinu milja koje je trajalo ne znam koliko
dana. Tijekom puta logorovali bi uz cestu.
Jedno od odmorita bilo je na vrhu planinskog prijevoja. Djed i baka noili bi u kolima, dok
su majka i ostala djeca leali ispod kola. Dakle, tu poinje pria, majka je u tiini noi leala na
vrhu prijevoja, umotana u deke, dok su njezina braa i sestre spavali pokraj nje. Kroz bice kotaa
promatrala je zvijezde. Promatrajui ih priinilo joj se da se zvijezde pomiu - ili se pomiu
zvijezde ili se, jako, jako polako, pomiu kotai. Pomislila je: to da radim? to ako se kola poinju
kotrljati? Hou li upozoriti nekoga? to ako ostanem nijemo leati, a kola ubrzaju i otkotrljaju se
niz padinu odnosei mi roditelje? No to ako sve to samo zamiljam?
Guei se od straha, dok joj je srce lupalo, leala je tamo i promatrala zvijezde, gledala ih
kako se kreu i razmiljala: Hou li? Hou li? ekala je da uje kripanje, prvi kripaj.
Naposljetku je zaspala, i sanjala snove o smrti. Ali kad se ujutro probudila, doekali su je svjetlo i
mir. Ugledala je kola, ugledala je roditelje, i sve je bilo dobro kao to je bilo i prije.
Doao je red na njega da neto kae... o brdima, o automobilima, o biciklima ili o sebi i
svojem djetinjstvu. No ostao je tvrdoglavo nijem.
Nikome nije priala to se zbilo te noi, nastavila sam. Moda je ekala mene. Priu mi
je ispriala bezbroj puta, u bezbroj oblika. Uvijek su putovali na rijeku Piesangs. Kako prelijepo,
zlatno ime! Bila sam sigurna kako je to najljepe mjesto na svijetu. Mnogo godina nakon majine
smrti posjetila sam Zaljev Plettenberg i tada prvi put vidjela rijeku Piesangs. Nije to bila nikakva
rijeka, ve nekakav potoi zaguen trskom koji su naveer opsjedali komari, i parkiralitem za
kamp-kuice prepunim vritee djece i debelih, bosonogih mukaraca u kratkim hlaama koji su
na plinskim plamenicima pekli kobasice. Nikakav raj. Ni u kom sluaju mjesto na koje bi ovjek
svake godine putovao preko planina i dolina.

Auto se vukao uz Boyes Drive, star ali pun volje, poput Rocinante. vre sam stegnula
upravlja, tjerajui ga naprijed.
Iznad Muizenberga, odakle je pucao pogled na Zaljev False, parkirala sam i ugasila motor.
Pas je zacvilio. Pustili smo ga. Onjuio je rubnike, onjuio je grmlje i pomokrio se dok smo ga
promatrali u neugodnoj utnji.
Progovorio je: Okrenuli ste se krivo, rekao je. Trebali ste se okrenuti nizbrdo.
Sakrila sam svoju bol. Uvijek sam eljela da me vidi sposobnu. Sad vie nego ikada, dok se
nada mnom uzdizala nesposobnost.
Vi ste s Capea? upitala sam.
Jesam.
I tu ste proivjeli cijeli ivot? Nemirno se trgnuo. Dva pitanja - jedno pitanje previe.
Savreno ravan val, dug stotinama metara, kotrljao se prema obali. Ispred njega, klizala se
na dasci jedna jedina zgrbljena pojava. S druge strane zaljeva, jasne i modrikaste, uzdizale su se
planine Hottentots Hollanda. Glad, pomislila sam, osjeam glad oiju, glad toliku da se ne
usuujem ni trepnuti. Ovo more, one planine - elim ih urezati u svoj pogled toliko duboko da e
mi, pa to god bilo, uvijek biti pred oima. Gladna sam ljubavi prema ovome svijetu.
Na grmlju oko nas sletjelo je jato vrabaca, popravilo perje i ponovno otprhnulo. Surfer je
stigao do obale i poeo se vui po alu. Odjednom su mi navrle suze. Zato to ne trepem, rekla
sam sebi. Ali je istina bila da plaem. Nagnula sam se na upravlja i prepustila se, isprva tihom i
pristojnom jecanju, a zatim dugom i neartikuliranom tuleu, pranjenju plua, pranjenju srca.
Tako mi je ao, prodahtala sam, a kad sam se smirila: Oprostite, ne znam to me bilo
spopalo.
Nisam se trebala gnjaviti isprikama. Niime nije pokazao da je primijetio ita.
Obrisala sam oi, ispuhala sam nos. Hoemo li? upitala sam.
Otvorio je vrata i dugo zazvidao. Pas je doao. Posluan pas, bez sumnje ukraden nekoj
dobroj obitelji.
Auto je stvarno bio okrenut na pogrenu stranu. Krenite u rikverc, rekao je.
Otpustila sam runu konicu, malo se otkotrljala nizbrdo i otpustila kvailo. Auto je
zadrhtao i stao. Nikad nije krenuo iz rikverca, rekla sam.
Smotajte na drugu stranu ceste, nareivao je, poput mua koji pouava vonju.
Pustila sam auto da se dalje kotrlja, a zatim smotala preko ceste. Uz glasno trubljenje,
veliki, bijeli mercedes projurio je s unutranje strane. Nisam ga vidjela! prodahtala sam.
Kreni! povikao je.
Zapanjeno sam se zagledala u tog neznanca koji je vikao na mene. Idemo! ponovno je
povikao, meni ravno u lice.
Motor je proradio. Vozila sam utei. Na uglu Mili Streeta zatraio je da ga pustim.
Najgore mu smrde cipele i noge. Treba arape. Nove cipele. Kupanje. Svakodnevno
kupanje. isto donje rublje. Krevet. Krov nad glavom. Tri obroka dnevno. Novac u banci. Previe
za davanje- previe za nekoga tko udi, istini za volju, zavui se u krilo svoje majke i tamo traiti
utjehu.
Vratio se kasno popodne. Napreui se da zaboravim to se zbilo, provela sam ga po vrtu i
pokazivala mu to treba napraviti. Prekopati, na primjer, rekla sam. Znate li prekapati
zemlju?
Odmahnuo je glavom. Ne, ne zna prekapati. Ili ne eli.
U stranjem, najgue obraslom kutu, debele su puzavice prekrivale staru hrastovu klupu i
kuninjak. To sve treba poistiti, rekla sam.
Podigao je kraj tog saga od puzavica. Na podu upe leala je hrpa kostiju, meu kojima i
savreno ouvan kostur mladog zeca, s vratom izvijenim u samrtnome gru.

Zeevi, rekla sam. Pripadali su sinu moje domaice. Pustila sam ga da ih dri kao
mezimce. Djetinjstvo mu je bilo dosta burno. Zaboravio je na njih, i pomrli su od gladi. Ja sam
bila u bolnici i nisam znala za to. Strano sam se raalostila kad sam se vratila i otkrila agoniju
koja se neprimjetno odvijala u dnu vrta. Ta stvorenja ne mogu govoriti, ak ni ne plau.
Crvljive guave su padale, pod stablom stvarajui smrdljiv i ljepljiv sag. Kad bi barem
voke prestale raati, rekla sam. No to se nee dogoditi.
Pas je doao za nama. Ovla je ponjuio upu. Mrtvi su odavno mrtvi, svi mirisi su nestali.
Uostalom, uinite sve da tu uvedete red, rekla sam. Kako se ne bi pretvorilo u totalnu
divljinu.
Zato? upitao je.
Zato to sam sad takva, rekla sam. Zato to za sobom ne elim ostavljati nered.
Slegnuo je ramenima i nasmijeio se sebi.
Ako elite plau, morate je zasluiti, rekla sam. Neu vam davati novac nizato.
Radio je ostatak popodneva, rezao puzavice i travu, tu i tamo zastao i bi i zagledao se u
daljinu, hinei da nije svjestan kako ga promatram s kata. U pet sati platila sam mu. Znam da
niste vrtlar, rekla sam, i ne elim vas pretvarati u neto to niste. Ali, ne mogu vam nastaviti
davati milostinju.
Uzevi novanice, presavio ih je, strpao u dep, zagledao se u stranu kako ne bi gledao
mene, i tiho je rekao: Zato?
Zato to to ne zasluujete.
A on, nasmijeen, smijuljei se sebi u bradu: Zasluujem... tko zasluuje ita?
Tko zasluuje ita? Razgnjevivi se u trenu, gurnula sam mu novarku u ruke. Dakle, u to
vjerujete? U uzimanje? Uzimanje onog to hoete? Hajde, onda, uzmite!
Mirno je uzeo novanik, izvadio trideset randa i neto kovanica, te mi je pruio natrag.
Zatim je otiao dok mu je pas skakutao oko nogu. Vratio se za pola sata - ula sam zveckanje
boca.
Negdje je pronaao strunjau, jednu od onih sklopivih kakve ljudi nose na plau. Leao je u
svojem gnjezdacu, u praini i neredu upe, i puio dok mu je svijea gorjela uz uzglavlje.
Hou novac natrag, rekla sam.
Posegnuo je rukom u dep i izvukao nekoliko novanica. Uzela sam ih. Nije bilo sve, no
nije mi bilo vano.
Ako vam zatreba, moete traiti, rekla sam. Nisam osjetljiva osoba. I pazite s tom
svijeom. Ne elim poar.
Okrenula sam se i otila. Vratila sam se minutu kasnije.
Rekli ste, rekoh, kako bih ovu kuu trebala pretvoriti u pansion za studente. Postoje i
bolje namjene. Mogla bih je pretvoriti u pribjeite za prosjake. Mogla bih voditi sirotinjsku
kuhinju i spavaonicu. No neu. Zato ne? Zato to je duh milosra ieznuo iz ove zemlje. Zato
to oni koji prihvaaju milosre, milosre i preziru, dok oni koji ga razdaju, daju srcem bez nade.
Kakva je svrha milosra ako ono iz srca ne dopire do srca? to mislite to je milosre? Juha?
Novac? Caritas - to vam je latinska rije i znai srce. Jednako je teko primati kao i davati.
Potreban je jednak napor. Htjela bih da to nauite. Htjela bih da nauite neto, umjesto to se cijeli
dan samo izleavate.
La: karitativnost, caritas, nema nikakve veze sa srcem. Ali je li vano temelji li se moja
propovijed na lanim etimologijama? Ionako jedva slua kad mu govorim. Moda je usprkos
svojim prodornim ptijim oima vie otupio od pia nego to znam. Ili ga, moda naposljetku,
jednostavno nije briga. Briga - ona prava sr milosra. Traim ga da brine, a njega nije briga. On
je nadiao brige. Nadiao je i brige, i brinost.
Budui da je ivot u ovoj zemlji toliko nalik ivotu na brodu koji tone, jednom od onih
starih linijskih brodova s mranim i pijanim kapetanom, otresitom posadom i izbuenim
amcima za spaavanje, pokraj kreveta drim kratkovalni radio. Veinu vremena uje se samo

govor, ali ako netko izdri do mranih nonih sati, ima postaja koje popuste i emitiraju glazbu.
ula sam je sino kako dolazi i odlazi - odakle? Iz Helsinkija? Cookovog otoja? Himne svih
nacija, nebeska glazba, glazba koja nas je napustila prije godina i godina, i sad se vraa
preobraena sa zvijezda, njena, kao dokaz da se sve jednom dano, jednom i vraa. Zatvoreni
svemir, zakrivljen poput jajeta, zatvarajui nas.
Leim tamo u tami, oslukujui glazbu zvijezda, i pucketanje i mumljanje koji je prate
poput meteorske praine... smijeim se, srce mi ispunjava zahvalnost na tim dobrim vijestima
izdaleka. Jednu granicu oni ne mogu zatvoriti, pomiljam, onu granicu prema visinama, izmeu
Junoafrike Republike i Carstva Nebeskoga. Kamo moram otputovati. I gdje te nitko ne pita za
putovnicu.
Jo uvijek oarana glazbom (mislim da je to bio Stockhausen), popodne sjedam za glasovir i
sviram neke stare stvari - preludije iz zbirke Wohltemperiertes Klavier, Chopinove preludije,
Brahmsove valcere, iz Novellovih i Augenerovih izdanja, raskupusanih nota, zamrljanih, suhih
poput praine. Sviram loe kao i uvijek, grijeim na akordima na kojima sam grijeila jo davno,
ponavljam pogreke koje su dosad urasle ve u kost i koje nikad neu ispraviti. (Prisjeam se da
arheolozi iznad svega cijene kosti, i to one kvrgave od bolesti ili raskoljene vrkom strelice - kosti
oznaene povijeu vremena prije povijesti.)
Poto sam se umorila slatkoom Brahmsa, sklopila sam oi i udarala akorde, prstima
tragajui za jednim kojeg bih, kad naiem na njega, prepoznala kao svoj vlastiti akord, kao ono
to smo u starim vremenima nazivali izgubljenim akordom, akordom srca. (Govorim o vremenu
prije tvojega, kad je ovjek prolazei ulicom u nedjeljno popodne, iz prednjeg salona mogao uti,
slabo ali uporno, kuedomaicu kako po dirkama glazbala traga za tim toliko uenim i
neuhvatljivim odjekom. Dani ljupkosti, tuge i tajanstva! Dani nevinosti!)
Jeruzalem! tiho pjevam, svirajui akorde koje sam posljednji put sluala sjedei baki u
krilu. Je li Jeruzalem podignut ovdje?
Naposljetku sam se vratila Bachu, svirala nezgrapno, ispoetka i bez prekida, prvu fugu iz
Prve knjige. Zvuk je bio blatnjav, linije zamuene, no svako toliko je, tijekom nekoliko taktova,
izronilo ono pravo, prava glazba, glazba koja ne umire, samouvjerena i spokojna.
Svirala sam za sebe. No u jednom je trenutku zakripala daska ili je sjena preletjela po
zavjesi, i znala sam da je vani i slua.
Pa sam Bacha svirala i njemu, najbolje to sam mogla. Odsviravi posljednji takt, zatvorila
sam note i sjela s rukama u krilu promatrajui portret u ovalu na ovitku, lice s krupnom eljusti,
podlim osmijehom, podbuhlim oima. ist duh, pomislila sam, a u kakvom udnom hramu! Gdje
se taj duh nalazi sada? U odjecima moje smuene izvedbe koja se provlai eterom? U mome srcu,
u kojem glazba jo uvijek plee? Je li se uspjela probiti sve do srca mukarca u prevelikim
hlaama koji prislukuje kraj prozora? Je li naa dva srca, nae organe ljubavi, struna zvuka
povezala na makar tih nekoliko trenutaka?
Zazvonio je telefon - ena iz susjedne zgrade upozorava me na skitnicu kojega je primijetila
na mome imanju. Nije skitnica, kaem. Taj ovjek radi za mene.
A sad u prestati javljati se na telefon. Nisam spremna razgovarati ni s kime osim s tobom i
debelim ovjekom na slici, debeljkom u Raju. No nekako mislim da me nijedno od vas dvoje nee
nazvati.
Raj. Zamiljam Raj kao hotelsko predvorje visokih stropova u kojem iz zvunika tiho svira
Umijee fuge. Gdje ovjek moe sjediti u dubokim, konim naslonjaima i ne trpjeti bol. Hotelsko
predvorje puno staraca koji drijemaju, sluaju glazbu, dok pokraj njih amo-tamo prolaze due,
poput pramenja pare, due sviju. Mjesto napueno duama. Odjeveni? Da, odjeveni,
pretpostavljam, ali praznih ruku. Mjesto na koje ovjek ne donosi nita osim nekakve apstraktne
odjee i sjeanja u sebi, sjeanja koja ga ine. Mjesto bez dogaaja. eljeznika postaja nakon
ukinua vlakova. Sluajui nebeski beskrajnu glazbu, ne ekajui nita, prekapajui lijeno
skladite sjeanja.
Hoe li biti mogue sjediti u tom naslonjau, sluati glazbu i ne strepiti zbog zatvorene i
mrane kue, zbog maaka koje se vuku po vrtu, nenahranjene, mrzovoljne? Mora biti mogue,

inae emu Raj? Ipak, umrijeti bez nasljednika je - oprosti mi to to kaem - toliko neprirodno.
Kako bismo smirili misli, uspokojili duu, moramo znati tko dolazi za nama, ija nazonost
ispunjava prostore u kojima smo mi neko bili kod kue.
Mislim na sva naputena imanja pokraj kojih sam se provezla u Karoou i na Zapadnoj
obali, iji su vlasnici prije mnogo godina odselili u gradove, ostavljajui daskama zakovana
proelja i zakljuane dveri. Sad na konopcima vijori rublje, dim se die iz dimnjaka, djeca se
igraju u stranjem dvoritu i mau automobilima u prolazu. Zemlja u procesu ponovnog
zaposjedanja, njezini nasljednici tiho najavljuju svoju prisutnost. Zemlja, nasilno oteta,
iskoritena, izjalovljena, iskvarena i naputena u bezrodnim kasnim godinama. Moda su je
njezini krvnici i voljeli, no samo u cvatu njezine mladosti i, stoga, kako to sudi povijest, nisu
voljeli dovoljno.
Nakon dogaaja otvaraju ti ake kako bi se uvjerili da sa sobom ne nosi nita. Oblutak.
Perce. Sjeme goruice pod noktima.
Poput zbroja, zbroja labirintskoga, stranicama dugakoga, zbroj na zbroj, dijeljenje na
dijeljenje, sve dok se ne zavrti u glavi. Svakoga dana pokuavam ispoetka, dok mi u srcu titra
nada da u jednom sluaju, mojem sluaju, ipak postoji pogreka. I svakodnevno zastajem pred
istim golim zidom - smrt i zaborav.
Doktor Syfert u svojoj ordinaciji: Moramo se suoiti s istinom. to e rei: moramo stati
pred zid. Samo ne on, nego ja.
Razmiljam o zatvorenicima koji stoje na rubu jarka u koji e pasti njihova tijela. Preklinju
streljaki vod, plau, ale se, nude mito, nude sve to posjeduju: prstenje s ruku, odjeu s lea.
Vojnici se smiju. Ionako e sve to uzeti, zajedno sa zlatnim zubima.
Nije to nikakva istina, nego ok bola koji me obuzme kad me u trenutku nepanje obuzme
vizija ove kue, puste, u koju sunce kroz okna obasjava prazan krevet, ili Zaljeva False pod
vedrim nebom, spokojnog, opustjelog - kad mi se svijet u kojem sam proivjela ivot prikazuje
bez mene u njemu. Moje svakodnevno postojanje pretvorilo se u odvraanje pogleda, u
skanjivanje. Smrt je jedina preostala istina. Smrt je ono na to se ne usuujem pomiljati. U
svakom trenutku kad razmiljam o neemu drugome, ne mislim na smrt, ne mislim istinu.
Pokuavam spavati. Praznim um - obuzima me mir. Padam, pomiljam, padam dobrodoao, slatki snu. Tada na samome rubu zaborava neto izranja i povlai me, neto ije ime
moe biti samo strava. Otresam se, oslobaam se. Budna sam, u svojoj sobi, u postelji, sve je u
redu. Na obraz mi sleti muha. Pere se. Poinje istraivati. Prelazi mi preko oka, moga otvorenoga
oka. elim zatreptati, elim je otjerati, ali ne mogu. Kroz oko koje pripada i ne pripada meni,
promatram je. Oblizuje se, ako je to toan izraz. U tim izbuljenim organima nema niega to bih
prepoznala kao lice. No na meni je, epiri se po meni, to stvorenje s drugoga svijeta.
Ili je dva sata popodne. Leim na sofi ili u krevetu, pokuavam ne optereivati kuk, gdje
me najvie boli. Obuzima me vizija Esther Williams, punanih djevojaka u cvjetnim kupaim
kostimima kako plivaju leno bez napora u nebeskomodroj, namrekanoj vodi, nasmijeene i
raspjevane. Zvee nevidljive gitare.
Djevojake usne, lukovi arkocrvenog rua, stvaraju rijei. to pjevaju? Zalazak sunca...
Oprotaj... Tahiti. Proima me enja za starim kinematografom Savoy, za kartama koje su stajale
peni i etvrt i plaale se odavno nestalom valutom, kovanicama rastopljenim osim nekoliko
bakrenjaka u mojoj komodi - s jedne strane George VI., dobri kralj, mucavac, s nalija par slavuja.
Slavuji. Nikad nisam ula slavujevu pjesmu, nikad i neu. Prigrlim enju, prigrlim alovanje,
prigrlim kralja, rasplivane djevojke, prigrlim sve to mi skree misli.
Ili ustanem i ukljuim televizor. Na jednom programu nogomet. Na drugom crnac se upro
dlanovima o Bibliju i propovijeda mi na jeziku kojem ne mogu nadjenuti ni ime. To su vrata koja
otvaram i putam da svijet navre kroza njih, i to je svijet koji mi stie. Osjeam se kao da gledam
kroz cijev.
Prije tri godine doivjela sam provalu (valjda se sjea, pisala sam o tome). Lopovi su
odnijeli samo ono to su mogli nositi, no prije toga izokrenuli su sve ladice, prerezali sve
strunjae, porazbijali grnariju, razlupali boce, prosuli po podu svu hranu iz smonice.

Zato se tako ponaaju? zapanjena, upitala sam detektiva. to imaju od toga?

Oni su vam takvi, odgovorio je. ivotinje.
Nakon toga, dala sam na sve prozore ugraditi reetke. Postavljao ih je podeblji Indijac.
Postoje reetke uarafio u okvire, ljepilom je zalio glave vijaka. Sad ih nitko ne moe odviti,
objasnio je. Prije odlaska je rekao: Sad ste sigurni, i potapao me po ruci.
Sad ste sigurni. Rijei uvara u zoolokome vrtu dok naveer zakljuava vrata kaveza neke
beskorisne, beskrilne ptice. Dodo - posljednji dodo, star, prestar da lijee jaja. Sad ste sigurni.
Zakljuana, dok gladni grabeljiva tumaraju uokolo. Dodo koji drhturi u gnijezdu, spava s
jednim otvorenim okom, iscrpljen doekuje svitanje. Ali, siguran, siguran u kavezu, netaknutih
reetki - s telefonskom icom kojom u posljednji
tren moe odaslati poziv za pomo, televizijskom icom, kroz koju dopire svjetlost svijeta,
antenskom icom, koja priziva glazbu sa zvijezda.
Televizija. Zato je gledam? Svakoveernja parada politiara - da mi se smrkne i smui,
trebam samo vidjeti ta teka i tupa, jo od djetinjstva toliko poznata, lica. Grubijani iz zadnjih
klupa, vrstih kostiju, krupni djeaci koji su odrasli i promaknuti da sad vladaju zemljom. Sa
svojim oevima i majkama, ujnama i ujacima, braom i sestrama - horda skakavaca, poast crnih
skakavaca koja hara zemljom, vae bez prestanka, prodirui ivote. Zato ih, u duhu strave i
odvratnosti, zato ih gledam? Zato ih putam u svoju kuu? Moda zato to je vladavina obitelji
skakavaca istina June Afrike, a ta istina u meni raa muninu? Vie se ne trude dokazivati svoje
pravo. Razum su otresli sa sebe. Obuzima ih mo i tupost koju mo nosi. Jedu i priaju,
prevakavaju ivote, podriguju. Spor govor nabreklih trbuha. Sjede u krugu, promiljeno
raspravljaju, izdaju proglase nalik udarcima malja - smrt, smrt, smrt. Smrad ih ne smeta. Tekih
vjea, svinjskih oica, prepredenjaci naslijedili prepredenost narataja seljaka. Kuju urote jedni
protiv drugih - spore, seljake urote koje zriju desetljeima. Novi Afrikanci, izbaenih trbuha,
tekih eljusti na sjeditima vlasti - Cetshwayo i Dingane u bijelim koama. Pritiu nadolje njihova je mo u njihovoj teini. Teka bikovska muda pritiu njihove ene, njihovu djecu,
istiskuju iskru iz njih. U njihovim srcima nije preostala nijedna iskra. Oteala srca, gusta poput
pudinga od krvi.
I njihova poruka, tupo nepromjenjiva, glupa i zauvijek ista. Njihovo je postignue, nakon
godina etimolokih meditacija nad tom rijei, promaknuti glupost u vrlinu. Zapanjiti - oduzeti
osjeaje - otupjeti, umrtviti - oamutiti zaprepatenjem. Stupor - neosjetljivost - apatija - otupjelost
uma. Stupidan - umanjenih sposobnosti - indiferentan - udaljen od misli ili osjeaja. Od stupere zapanjiti, zaprepastiti. Prijelaz
od stupidnosti do zapanjenosti do zaprepatenja. Do skamenjenosti. Poruka: poruka se ne
mijenja nikad. Poruka koja ljude pretvara u kamen.
Promatramo onako kako ptica promatra zmiju, zadivljeni onime to nas se sprema
prodrijeti. Zadivljenost - potovanje koje odajemo vlastitoj smrti. Izmeu osam i devet sati
okupljamo se, a oni nam se prikazuju. Ritualni dogaaj, poput procesije zakukuljenih biskupa za
vrijeme Francova rata. Thanatopatija - prikazivanje vlastite smrti. Viva la muerte! njihov je pokli,
njihova prijetnja. Smrt mladima. Smrt ivotu. Bura koja mladuncima kida meso s kostiju. Burni
ratovi. Burski ratovi.
Kaem sebi kako ne gledam tu la, ve prostor iza lai gdje bi istina trebala biti. No je li to
istina?
Zadrijemala sam (jo piem o jueranjem danu), itala, ponovno drijemala. Skuhala aj,
stavila plou. Takt po takt, Goldberg-varijacije uzdizale su se u zrak. Prila sam prozoru. Bio je
skoro mrak. Pokraj zida garae mukarac je uao i puio, vrh opuka sjajio je u tami. Moda me
vidio, moda i nije. Sluali smo zajedno.
U ovome trenutku, pomislila sam, znam da sigurno osjea kao da on i ja vodimo ljubav.
Iako je stigla nepozvana, iako me ispunila gaenjem, ne trepnuvi razmotrila sam tu
pomisao. On i ja, prsa o prsa, zatvorenih oiju, kroimo zajedno starim putem. udni suputnici!
Kao vonja autobusom po Siciliji, licem uz lice, tijelom uz tijelo potpunog neznanca. Moda e
tako izgledati ivot poslije smrti - ne predvorje s foteljama i glazbom, nego veliki i pretrpan

autobus koji niotkuda putuje nikamo. Mjesta samo za stajanje - zauvijek na nogama, pritisnuta uz
neznance. Zrak zaguljiv, ustajao, prepun uzdaha i mrmljanja: oprostite, oprostite. Nedoputeni
dodiri. Zauvijek pod tuim pogledima. Kraj privatnog ivota.
Na drugom kraju dvorita uao je, puio i sluao. Dvije due, njegova i moja, zapetljane
skupa, silovane.
Poput kukaca koji se pare zatkom uz zadak, nepomini osim treptanja toraksa, to bi se
moglo zamijeniti za disanje. Nepominost i ekstaza.
Bacio je opuak. Kia iskri kad je udario u tlo, zatim tama.
Ova kua, pomislila sam. Ovaj svijet. Ova kua, ova glazba. Ovo.
Ovo je moja ki, rekla sam. Ona o kojoj sam vam priala, ivi u Americi. I kroz njegove
oi gledala te na fotografiji - tridesetogodinja ena ljupkog lica, pred zelenim poljem, podie
ruku prema kosi koju nosi vjetar. Samouvjerena. Sad to ima - izgled ene koja je pronala sebe.
Ovo su njihova djeca.
Dva djeaka u kapama i kaputima i izmicama i rukavicama, stoje nepomino pokraj
snjegovia, i ekaju da zatvara kljocne.
Stanka. Sjedimo za kuhinjskim stolom. Ponudila sam mu aj i Marie biskvit. Marie biskvit hrana za starce i bezube.
Htjela bih da mi neto uinite ako umrem. Imam neke papire koje bih eljela poslati keri.
Ali, nakon to se to dogodi. To je jako vano. I zato ih ne mogu sama poslati. Uinit u sve ostalo.
Sloit u paket i zalijepiti dovoljno maraka. Vi samo morate paket predati na alteru u poti.
Hoete li to uiniti?
Nelagodno se promekoljio.
Kad bih ikako mogla, ne bih to traila od vas. Ali nema drugog naina. Neu biti ovdje.
Ne moete pitati nikoga drugoga? upita on.
Mogu. No pitam vas. To su privatni spisi, osobna pisma. To je kerino nasljee. To je sve
to joj mogu dati. To je jedino to e prihvatiti, da dolazi iz ove drave. Ne elim da ih itko drugi
otvara i ita.
Privatni spisi. Ovi papiri, ove rijei koje ili ita sada ili ih nikad nee proitati. Hoe li
doprijeti do tebe? Jesu li doprli do tebe? Dva naina da se postavi jedno te isto pitanje, pitanje na
koje nikad neu dobiti odgovor, nikad. Za mene e ovo pismo zauvijek biti baeno valovima poruka u boci, s markama Junoafrike Republike i tvojim imenom.
Ne znam, kae ovjek, glasnik, igrajui se licom.
Ne eli obeati. ak i da obea, naposljetku e uiniti ono to on hoe. Posljednji napuci
koje se nikad ne mora provesti. Zato to mrtvi nisu osobe. Takav je zakon - svi ugovori postaju
nitavni. Mrtve se ne moe varati, ne moe ih se izdati, osim ako ih ovjek ne nosi u svome srcu i
u njemu poini zloin.
Ne marite, rekla sam. Bila sam mislila zamoliti vas da dolazite i hranite make. No to u
rijeiti drukije.
Kako drukije? U Egiptu su make zazidavali s mrtvim gospodarima. elim li to - ute oi
tapkaju amo-tamo, traei izlaz iz mrane peine?
Morat u ih dati uspavati, rekla sam. Previe su stare da ih udomim drugdje.
Poput vala o hrid moje rijei udaraju u njegovu utnju.
Moram neto s njima, rekla sam. Ne mogu nita. U mojem biste se poloaju osjeali
isto.
Odmahnuo je glavom. Nije istina. Jo kako nije istina. Jedne zimske noi, prije ili kasnije,
kad umjetna vatra u njegovim venama ne bude dovoljno vrela da ga ouva, nestat e. Umrijet e
u dovratku ili u uliici, rukama obgrlivi prsa. Pronai e ga sa psom, ovim ili nekim drugim, koji
e cviljeti i lizati mu lice. Odvest e ga, a pas e ostati na ulici i to e biti kraj. Nikakvih priprema,
nikakvih ostavtina, mauzoleja.

Poslat u vam va paket, rekao je.

2.
Florence se vratila i dovela ne samo dvije djevojice nego i petnaestogodinjeg sina Bhekija.
Florence, hoe li on dugo ostati? upitala sam. Hoe li imati mjesta?
Sa mnom je da ne bi upao u nevolje, odvratila je Florence. Sestra se ne moe vie brinuti
za njega. U Guguletuu je loe, jako loe.
Dakle, sad u dvoritu imam pet ljudi. Pet ljudi, psa i dvije make. Starica koja u cipeli ivi. I
nita na svijetu ne ljivi.
Kad je Florence otila poetkom mjeseca, uvjeravala sam je kako se mogu nositi s kunim
poslovima. Naravno da sam pustila sve, te je ubrzo gorkast i pljesniv vonj zavladao katom,
smrad hladnih krema, prljavih plahti, talka. Sad sam je, postiena, morala pratiti dok je vrila
smotru. Ruke na bokovima, rairene nosnice, blistave naoale - pregledavala je dokaze moje
nesposobnosti. Zatim se bacila na posao. Do kraja popodneva kupaonica je blistala, spavaa soba
bila je ista i uredna, a u zraku se osjeao miris latila za namjetaj. Sjajno, Florence, rekla sam,
ponavljajui ritualne fraze. Ne znam to bih bez vas. Naravno da znam. Utonula bih u
ravnodunu otupjelost starosti.
Obavivi moj, Florence se vratila svome poslu. Stavila je veeru na tednjak i djevojice
odvela u kupaonicu. Promatrajui je kako ih pere, grubo ih trljajui iza uiju, meu nogama spretnu, odlunu, neosjetljivu na cvile, pomislila sam - kakva sjajna ena, kako sam sretna to mi
nije majka!
U dvoritu sam naila na djeaka koji je besposliario. Neko sam ga poznavala kao
Digbvja - sad se zove Bheki. Visok za svoje godine, obdaren Florenceinom grubom ljepotom. Ne
mogu vjerovati koliko si narastao, rekla sam. Nije odgovorio. Vie nije djeai otvorena lica koji
je, kad bi bio doao u posjet, prvo otrao do kuninjaka, izvukao debelu, bijelu enku i privio je
na prsa. Nesumnjivo je nezadovoljan to su ga odvojili od prijatelja i sakrili u neije dvorite s
dvije male sestre.
Otkad su kole zatvorene? upitala sam Florence.
Od prolog tjedna. Sve kole u Guguletuu, Langi i Nvangi. Djeca nemaju nikakva posla.
Samo tre po ulicama i upadaju u nevolje. Bolje da je ovdje, gdje ga vidim.
Bit e nemiran bez prijatelja.
Slegnula je ramenima, bez osmijeha. Ne vjerujem da sam je ikad vidjela nasmijeenu.
Moda se smijei djeci kad je nasamo s njima.
Tko je taj ovjek? upitala je Florence.
Zove se gospodin Vercueil, rekla sam. Vercueil, Verkuil, Verskuil. Tako kae. Nikad
prije nisam ula to ime. Dopustila sam mu da ostane neko vrijeme. Ima psa. Reci djeci da se, ako
se igraju s njime, previe ne uzbuuju. Mlad je, mogao bi ugristi.
Florence odmahne glavom.
Ako nam bude dosaivao, zatrait u da ode, rekla sam. No ne mogu ga otjerati zbog
neega to nije napravio.
Hladan i vjetrovit dan. Sjedila sam na balkonu u kunom ogrtau. Ispod mene, na tratini,
Vercueil je rastavljao staru kosilicu. Djevojice ga gledaju. Starija, ije je ime kako kae Florence,
Hope (ne povjerava mi njihova prava imena), ui nekoliko metara dalje, izvan njegova vidnog
polja, ruku stisnutih meu koljenima. Nosi nove crvene sandale. Beba, Beauty, takoer u crvenim
sandalama, tetura po tratini, mae nogama i povremeno naglo sjedne.
Dok promatram, beba napreduje prema Vercueilu, ruku rairenih, stisnutih aka. Malo
prije nego to e pasti preko kosilice, on je uhvati i drei je za njezinu bucmastu ruicu, vodi je
na sigurnu udaljenost. Ona se ponovno, na nesigurnim nogama, usmjeri na njega. On je ponovno

uhvati i odvodi. Na rubu da se pretvori u igru. No hoe li se mrani Vercueil igrati?

Beauty jo jednom potri na njega - on je jo jednom spasi. A zatim, udo nad udima,
odgura napola rastavljenu kosilicu u kut, prui bebi jednu, a Hope drugu ruku, i pone se vrtjeti,
isprva sporo a zatim sve bre. Hope u svojim crvenim sandalama mora trati kako ne bi pala beba se vrti u zraku, vritei od uitka, dok pas, zatvoren iza vrata, skae i laje. Kakva buka!
Kakvo uzbuenje!
U tom je trenutku Florence zasigurno izala van, jer se vrtnja usporila i stala. Nekoliko tihih
rijei, i Hope puta Verceuilovu ruku, povede sestru i one mi nestanu iz vida. ujem kako se
zatvaraju vrata. Pas, iskreno alostan, zacvili. Vercueil se vrati kosilici. Pola sata kasnije, poela je
kia.
Djeak Bheki svoje vrijeme provodi sjedei na Florenceinome krevetu i lista stare asopise,
dok ga iz kuta sobe Hope s oboavanjem promatra. Ponekad kad mu dosadi itanje, stoji na
prilazu i baca tenisku lopticu u garana vrata. Buka me dovodi do ludila. Unato tome to
navuem jastuk preko glave, nemilosrdno nabijanje i dalje dopire do mene. Kad e se kole
ponovno otvoriti? angrizavo pitam. Rei u mu da prestane, kae Florence. Minutu kasnije
udaranje prestaje.
Lani, kad su u kolama zapoele nevolje, Florencei sam rekla to mislim. U moje smo
vrijeme obrazovanje smatrali povlasticom, rekla sam. Roditelji su se odricali i tedjeli kako bi
slali djecu u kolu. Spaljivanje kola smatrali bismo bezumljem.
Danas je drukije, odgovori Florence.
Odobrava da djeca spaljuju kole?
Ne mogu ja rei djeci to da ine, rekla je Florence. Danas se sve promijenilo. Nema vie
majki ni oeva.
To je besmisleno, rekla sam. Uvijek ima majki i oeva. Time smo zavrile nau
raspravu.
Radio nita ne govori o problemima u kolama, televizija ne javlja nita, novine nita ne
javljaju. U svijetu kojeg prikazuju sva djeca ove drave sretno sjede u klupama i ue o kvadratu
nad hipotenuzom i papigama amazonskih prauma. Ono to znam o dogaanjima u Guguletuu
ovisi samo o tome to mi Florence kae, i to mogu saznati stojei na balkonu, gledajui
sjeveroistono - tonije, Guguletu danas ne plamti, no ako plamti, plamti utianim plamenom.
Zemlja tinja ali ja ak i uz najbolju volju to mogu pratiti samo napola. Moja prava
pozornost usmjerena je unutra, prema stvari, rijei, rijei za stvar koja plazi mojim tijelom. Kakva
poniavajua zadaa, a u ovakvim vremenima ak i smijena - kao to je bankar kojem odjea gori
smijean, dok prosjak u plamenu nije. Unato tome, ne mogu si pomoi. Pogledaj mene! elim
povikati na Florence. I ja plamtim!
Veinu vremena pazim da slova rijei razdvajam poput eljusti stupice. Kad itam, itam
oprezno, preskaui redove pa i itave odjeljke, kad krajikom oka uhvatim sjenku rijei kako
vreba iz zasjede.
Ali u tami, u postelji, sama, tada iskuenje da je pogledam postaje prejako. Osjeam kao da
me neto gura prema njoj. Mislim o sebi kao o djetetu u dugoj, bijeloj halji i slamnatome eiru, na
velikoj, pustoj plai. Pijesak leti posvuda oko mene. vrsto drim eir, ukopavam noge, borim se
protiv vjetra. No nakon nekog vremena, na tom samotnom mjestu, gdje me nitko ne gleda, napor
postaje prevelik. Oputam se. Poput ruku na kriima, vjetar me pogurne. Olakanje je prestati se
opirati. Isprva hodajui, zatim trei, doputam vjetru da me ponese.
Nosi me iz noi u no do Mletakog trgovca. Zar ne jedem, ne spavam, ne diem kao vi?
vie idov Shylock. Ne krvarim li poput vas? mae bodeom s funtom krvava mesa nabijenom
na vrak. Ne krvarim li poput vas? dopiru rijei idova duge brade, s kapicom koja bijesno i
ogoreno poskakuje na pozornici.
Da si ovdje, bila bih tebi zavritala svoj vrisak. No nisi ovdje. Stoga to moram uiniti
Florencei. Florence mora biti ona koja e trpjeti trenutke u kojima iz mene izbija vatrena stihija
straha i spaljuje lie na granama. Bit e sve u redu... te rijei elim uti. elim da me netko

privije na grudi, Florence, ti, bilo tko, i da mi kae da e sve biti u redu.
Leei sino u krevetu, s jastukom ispod kuka, ruku pritisnutih na prsa kako bih bol drala
na mjestu, sat je pokazivao 3 i 45, sa zaviu i enjom pomiljala sam na Florence u njezinoj sobi,
usnulu, okruenu usnulom djecom - na njih etvero koji diu u etiri razliita ritma, i svaki im je
dah snaan i ist.
Neko sam imala sve, pomislila sam. Sad ti ima sve, a ja nemam nita.
etiri disanja nastavljaju se, bez oklijevanja, praena njenim kuckanjem sata.
Presavivi papir napola, Florencei sam napisala poruku: Imam lou no. Pokuat u
spavati dokasna. Molim te, stiaj djecu. Hvala ti. E. C. Sila sam i ostavila je nasred kuhinjskog
stola. Zatim sam se, drhturei, vratila u krevet, uzela tablete u etiri, sklopila oi, sklopila ruke i
ekala san koji nije stizao.
Ne mogu dobiti ono to elim od Florence. Ne mogu imati nita od onoga to elim.
Lani, dok je malena bila jo novoroene, odvezla sam Florence u Brackenfell, do mjesta
gdje radi njezin mu.
Nesumnjivo, oekivala je da je ostavim tamo i odvezem se. Ali znatieljna, elei vidjeti
ovjeka, vidjeti njih zajedno, ula sam s njom.
Bilo je to kasno subotnje popodne. Od parkiralita poli smo pranom cestom pokraj dvije
duge i niske drvenjare, prema treoj, gdje je u ianom kavezu stajao mukarac u plavom
kombinezonu okruen piliima - zapravo brojlerima - koji su mu se motali oko nogu. Djevojica
Hope se otrgnula, potrala i zgrabila ianu mreu. Neto je prostrujalo izmeu mukarca i
Florence - pogled, pitanje, prepoznavanje.
No nije bilo vremena za pozdrave. On, William, Florencein suprug, imao je svoj posao, a
posao se nije smio prekidati. Posao mu je bio zgrabiti pile, okrenuti ga glavom nadolje, koljenima
stisnuti trzavo tijelo, prebaciti ianu omu oko nogu i dodati pile drugom, mlaem mukarcu
koji bi ga raskokodakano i lepetavo objesio o kuku na zveketavoj tekuoj vrpci. Ona ga je ponijela
dublje u upu, gdje bi ga trei, u konome, krvlju poprskanome odijelu, zgrabio za vrat i prerezao
ga noem, tako malenim, da se inio dijelom njegove ruke. Istim pokretom bacio bi glavu u kantu
punu mrtvih glava.
To je bio Williamov posao i to sam ugledala prije nego to sam imala vremena ili
prisebnosti upitati se elim li to vidjeti. To je radio est dana tjedno. Piliima je vezivao noge. A
moda se mijenjao s drugima, pa bi vjeao pilie na kuke ili im rezao glave. Za tristo randa
mjeseno, plus prehrana. Taj je posao radio ve petnaest godina. Stoga nije bilo nezamislivo da su
neka tijela, koja sam punila krunim mrvicama, umanjkom i kaduljom te trljala uljem i
enjakom, prola kroz ruke, ili bar, izmeu nogu tog ovjeka, oca Florenceine djece. Ustajao je u
pet sati ujutro, dok sam jo spavala, kako bi oprao lim ispod kaveza, napunio hranilice, pomeo
upe, a zatim, nakon doruka, poeo klanje, ehanje i ienje te zamrzavanje tisua tjelesa,
pakiranje tisua glava i nogu, milja iznutrica, planina perja.
Kad sam vidjela to se dogaa, trebala sam otii odmah. Trebala sam se odvesti i dati sve
od sebe ne bih li zaboravila sve o tome. Umjesto toga, stajala sam pokraj icanog kaveza,
zadivljena, dok su trojica mukaraca nosila smrt pticama nesposobnima za let. A pokraj mene
dijete prstima stee ianu mreu, i upija sav taj prizor.
Ubijanje i umiranje... tako teko, a tako lako.
Dolo je pet sati, kraj dana, te sam se oprostila. Dok sam se vozila prema ovoj pustoj kui,
William je Florence i djecu poveo u stambeni dio. Oprao se, a ona je na parafinskom plameniku
skuhala veeru od piletine i rie. Zatim je nahranila dijete. Bila je subota. Nekoliko je drugih
radnika otilo u posjet ili na neku zabavu. Tako su Florence i William djecu na spavanje spremili
na prazni leaj i otili etati, samo njih dvoje u toplome sumraku.
Hodali su uz cestu. Razgovarali su o proteklome tjednu, kako je protekao. Razgovarali su o
ivotima.
Kad su se vratili, djeca su ve vrsto spavala. Kako bi osigurali malo intimnosti, ispred

leaja su objesili plahtu. Zatim su imali no samo za sebe, osim onih pola sata kad je Florence
kliznula iz kreveta i u tami nahranila bebu.
U nedjelju ujutro William je - to mu nije pravo ime, nego ime pod kojim ga poznaju u
svijetu njegova posla - navukao odijelo i dobre cipele. On i Florence otpjeaili su do autobusne
postaje. Ona je bebu nosila na leima, on je Hope drao za ruku. Sjeli su na autobus za
Kuilsrivier, a zatim na taksi do sestrine kue u Guguletuu, gdje im je stanovao sin.
Bilo je ve prolo deset sati i postajalo je vrue. Misa je bila zavrila - dnevna soba bila je
prepuna gostiju, prepuna razgovora. Malo kasnije mukarci su otili, tada je Florence pomogla
sestri oko ruka. Hope je zaspala na podu. Pas je uao, liznuo joj lice, otjerali su ga. Nju su
podigli, usnulu i polegli je na sofu. Uhvativi trenutak nasamo, Florence je sestri dala novac za
Bhekijevu stanarinu, za njegovu hranu, za njegove cipele, njegove udbenike. Sestra ga je
spremila u prsluk. Tada se pojavio Bheki i pozdravio majku. Mukarci su se vratili odnekud,
zatim su svi ruali: piletina s farme ili iz tvornice ili iz pogona ili ve odakle, ria, kupus, umak.
Izvana su Bhekija poeli dozivati prijatelji - pojeo je na brzinu i digao se od stola.
Sve se to dogodilo. Sve se to moralo dogoditi. Bilo je to uobiajeno poslijepodne u Africi lijeno vrijeme, lijen dan. Gotovo je mogue rei: takav bi ivot trebao biti.
Dolo je vrijeme da oni krenu. Otili su do autobusne postaje. Hope je jahala ocu na
ramenima. Autobus je stigao, oprostili su se. Autobus je odvezao Florence i njezine keri.
Odvezao ih je do Mowbraya, gdje su presjeli na drugi do St. George Streeta, a potom i na trei do
Kloof Streeta. Kad su stigli u Schoonder Street sjene su se ve bile oduljile. Bilo je vrijeme da
Hope, razdraljiva i umorna, dobije veeru, da se okupa beba i dovri jueranje glaanje.
No barem ne kolje goveda, rekla sam sebi. Barem su to samo pilii, sa svojim ludim pileim
oima i umiljenom veliinom. Ali mi misli nisu odlazile s farme ili tvornice ili poduzea u kojem
je suprug ene koja je ivjela pokraj mene, radio, gdje je dan za danom kroio kokoinjcem, u
smradu krvi i perja, u grmljavini zapanjenog krijetanja, posizao rukom, grabio, vezao, vjeao.
Pomislila sam na sve ljude diljem June Afrike koji, dok sjedim zagledana kroz prozor, ubijaju
pilie, premjetaju zemlju, take za takama... na sve ene koje slau narane, ivaju rupice za
puceta. Tko e sve to izbrojiti, sve te lopate, narane, rupice, pilie? Svemir rada, svemir brojanja kao sjediti cijeli dan pred satom i ubijati sekunde kako koja iznikne, odbrojavajui neiji ivot.
Otkako mi je Vercueil uzeo novac, pio je neprekidno, ne samo vino ve i konjak. Nekih
dana ne pije sve do podneva, sate odricanja koristi da predaju uini to slaom. ee je pijan ve
kad ujutro izae iz kue.
Kad se vratio izvana, sunce je blijedo sjalo. Bila sam gore na balkonu, i nije me vidio kad je
sjeo u dvorite i leima se oslonio na zid. Pas je bio pokraj njega. Florencein je sin ve bio tamo s
prijateljem kojega nisam vidjela prije, i Hope koja je oima gutala svaki njihov pokret. Sluali su
radio - kripanje i udaranje glazbe bilo je gore i od teniske loptice.
Vode, doviknuo je Vercueil djeacima. Donesite mi vode.
Novi djeak, prijatelj, preao je dvorite i unuo uz njega. to su si govorili, nisam ula.
Djeak je ispruio ruku. Daj, rekao je.
Vercueil ga je lijeno udario po ruci.
Daj mi to, rekao je djeak, kleknuo i poeo izvlaiti bocu Vercueilu iz depa.
Vercueil se opirao, no posve bezvoljno.
Djeak je odvio ep i izlio konjak na tlo. Zatim je bacio bocu. Razbila se. To ti je glupo,
zamalo sam mu doviknula.
Oni te pretvaraju u psa! rekao je djeak. eli li biti pas?
Pas, Vercueilov pas, ivo je zacvilio. , Idi kvragu, rekao je Vercueil zapliui jezikom.
Psu! rekao je djeak. Pijanino!
Okrenuo je lea Vercueilu i vratio se Bhekiju, epurei se u hodu. Kakvo velevano dijete,
pomislila sam. Ako se tako ponaaju novi uvari ljudi, onda Boe, sauvaj nas od njih.
Djevojica je ponjuila konjak i nabrala nos.

I ti idi k vragu, rekao je Vercueil, tjerajui je rukom. Nije se pomaknula. Onda se u

trenutku okrenula, i otrala u majinu sobu.
Glazba je nastavila udarati. Vercueil je zaspao, smotavi se uza zid. Pas je glavu poloio na
njegovo koljeno. Vratila sam se knjizi. Nakon nekog vremena sunce je zalo za oblake i
zahladnjelo je. Kia je poela sipiti. Pas se otresao i uao u upu. Vercueil je ustao i poao za njim.
Pokupila sam svoje stvari.
U upi je nastala gungula. Prvo je izjurio pas, osvrnuo se i zastao lajui. Zatim je Vercueil
izletio unatrake. Tada su istrali djeaci. Kad mu se onaj drugi, prijatelj, pribliio, Vercueil ga je
zamahnuo i udario ga nadlanicom po vratu. Djeak je iznenaeno hvatao zrak - to sam ula ak
na balkonu. Uzvratio je Vercueilu, a taj je posrnuo i zamalo pao. Pas je plesao uokolo i tektao.
Djeak je ponovno udario Vercueila, a tada mu se pridruio i Bheki. Prestanite! povikala sam
na njih. Nisu marili. Vercueil je leao na tlu, oni su ga cipelarili. Bheki je izvukao pojas iz hlaa i
poeo ga bievati. Florence! povikala sam. Zaustavi ih! Vercueil je dlanovima titio lice. Pas
je skoio na Bhekija - Bheki ga je toliko udario da je odletio, i nastavio pojasom mlatiti Vercueila.
Prestanite, vas dvojica! vikala sam, zgrabivi ogradu. Prestanite odmah, ili zovem policiju!
Tada se pojavila Florence. Govorila je otro, djeaci su uzmakli. Vercueil se s naporom
pridigao. Sila sam to sam bre mogla.
Tko je ovaj djeak? upitala sam Florence.
Djeak je prestao razgovarati s Bhekijem i pogledao me. Nije mi se svidio taj pogled ratoboran, prezriv.
Prijatelj iz kole, rekla je Florence.
Mora ii kui, rekla sam. Ovo je previe za mene. Ne doputam tunjave u mojem
dvoritu. Ne mogu se neznanci etati naokolo.
Vercueilu je iz usnice tekla krv. udno je vidjeti krv na tom grubom licu. Poput meda na
pepelu.
On nije neznanac, on je u posjeti, rekla je Florence.
Treba nam propusnica da doemo ovamo? upitao je Bheki. On i njegov prijatelj pogledali
su se. Moramo imati propusnice? ekali su moj odgovor, izazivali me. Radio je jo uvijek
svirao - neljudska buka koja umara. Htjela sam dlanovima prekriti ui.
Nisam nita rekla o propusnicama, rekla sam. Ali kakvo on ima pravo doi ovamo i
napasti ovog ovjeka? Ovaj ovjek ivi ovdje. Ovo je njegov dom.
Florence je rairila nosnice.
Da, rekla sam, okreui se njoj, i on takoer ivi ovdje. Ovo je njegov dom.
On ivi ovdje, rekla je Florence, ali je smee. Nikoristi.
Jou moer! rekao je Vercueil. Skinuo je eir i udarao po klobuku. Podigao je ruku sa
eirom kao da e je udariti. Jou moer!
Bheki mu je oteo eir i bacio ga na krov garae. Pas je bijesno lajao. eir se polagano
otkotrljao niz kosinu krova.
On nije nikakvo smee, rekla sam spustivi glas, obraajui se samo Florencei. Nema
ljudi koji su smee. Svi mi zajedno smo ljudi.
No Florence nije imala elju sluati propovijedi. Dobar je samo da se opije, rekla je.
Samo pije, pije, pije, pije cijeli dan. Nije mi drago to je ovdje.
Nikoristi - zar je uistinu bio to? Moda i je. Nikoristi - dobra, stara rije koja se danas
rijetko uje.
On je moj glasnik, rekla sam.
Florence me sumnjiavo pogledala.
Nosit e mi poruke, rekla sam".
Slegnula je ramenima. Vercueil je otiao s psom i eirom. ula sam kljocaj brave ulaznih
vrata. Reci dekima da ga puste na miru, rekla sam. On ne ini tetu.

Poput starog maka kojeg progone mladci u usponu, Vercueil se povukao u skrovite
polizati rane. Ve se vidim kako obilazim parkove i dozivam tiho: Gospodine Vercueil!
Gospodine Vercueil! Starica u potrazi za makom.
Florence se otvoreno ponosi nainom na koji se Bheki rijeio te nikoristi, ali prorokuje
kako e se taj vratiti im pone kia. Ja, pak, mislim kako ga neu vidjeti sve dok su deki ovdje.
Rekla sam Florencei: Bhekiju i njegovim prijateljima upravo si pokazala kako se nekanjeno
smije dii ruku na starije. To je pogreno. to god ti mislila o njemu, Vercueil je stariji od njih!
Florence, to se vie povlai, to e se djeca groznije ponaati. Rekla si mi da se divi
narataju tvoga sina jer se on ne plai ni od ega. Oprezno - moda ponu ne mariti za vlastite
ivote, da bi skonali ne marei ni za iji ivot. Ono emu se divi, u njima nije nuno i ono
najbolje.
Razmiljam o onome to si rekla neki dan - kako vie nema ni majki ni oeva. Ne mogu
vjerovati da si to mislila. Djeca ne mogu odrastati bez majki i oeva. Palei i ubojstva o kojima
sluamo, potresna ogrubjelost, ak i premlaivanje gospodina Vercueila - ija je to pogreka?
Sigurno krivnja pada na roditelje koji govore: Idi, radi to ti drago, sad si sam svoj gazda,
odriem se vlasti nad tobom. Koje dijete uistinu eli uti te rijei? Sigurno e se zbunjeno
okrenuti, mislei: Sad vie nemam majke, nemam ni oca - neka mi smrt bude majka, neka mi smrt
bude otac. Kad jednom od njih dignete ruke pretvaraju se u djecu smrti.
Florence odmahne glavom. Ne, vrsto kae.
Ali, Florence, sjea se to si mi rekla lani, kad su se one strahote dogaale po naseljima?
Rekla si: Vidjela sam enu u plamenu, kako gori, a kad je vritala traei pomo, djeca su se
smijala i polila je s jo benzina. Rekla si: Mislila sam neu doivjeti da vidim neto takvo.
Jesam, rekla sam to, istina je. No tko ih je uinio tako okrutnima? Bijelci su ih uinili tako
okrutnima! Da! Udahnula je duboko, strastveno. Bile smo u kuhinji. Ona je glaala. Ruka koja je
drala glaalo snano je pritiskala. Buljila je u mene. Lagano sam joj dodirnula
ruku. Podigla je glaalo. Na plahti je ostao poetak smeeg nagorenog mjesta.
Nema milosti, pomislila sam, rat bez milosti, bez granica. Rat kojeg je dobro zaobii.
A zatim jednog dana odrastu, tiho sam rekla, i misli li da e ih okrutnost napustiti?
Kakvi e roditelji postati oni koje su uili da je vrijeme roditelja prolo? Moe li se roditelje
ponovno stvoriti kad je ideja roditelja unitena u nama? Cipelare i tuku ovjeka samo zato to
pije. Zapale ljude i smiju se dok oni gore do smrti. Kako e se odnositi prema vlastitoj djeci? Za
kakvu e ljubav biti sposobni? Kae: To nije moje dijete, to je dijete bijelog ovjeka, to je
udovite koje je stvorio bijeli ovjek. I to je sve to moe rei? Hoe li za njih okriviti bijelce i
okrenuti lea?
Ne, rekla je Florence. To nije istina. Ne okreem lea svojoj djeci. Presavijala je plahtu
po irini, po duini, po irini, po duini - krajevi su se slagali tono, odluno. To su dobra djeca,
ona su poput eljeza, ponosimo se njima. Na dasku je prostrla prvu jastunicu. ekala sam da
kae jo neto. No vie nije bilo rijei. Nije je zanimalo raspravljati se sa mnom.
Djeca od eljeza, pomislila sam. I Florence je, takoer, pomalo nalik eljezu. Doba eljeza.
Nakon njega slijedi doba bronce. Koliko dugo, koliko dugo vremena prije nego to na red dou
ona meka vremena, doba gline, doba zemlje? Spartanska matrona, eljeznog srca, naciji raa
sinove-ratnike. Ponosimo se njima. Mi. Vrati se kui sa titom ili na titu.
A ja? Gdje je u svemu tome moje srce? Moje je jedino dijete tisuama milja daleko, na
sigurnom - ja u se ubrzo pretvoriti u pepeo i dim - dakle, to se mene tie to je dolo vrijeme
kad se prezire djetinjstvo, kad kole djecu pouavaju da se nikad ne smiju, da nikad ne plau, ve
da poput ekia podiu pesti uvis? Je li to, uistinu, vrijeme izvan vremena, iupano iz zemlje,
zaeto u opaini, udovino? to, to je rodilo doba eljeza i doba granita? Zar nismo imali
Voortrekkerse, narataje i narataje Voortrekkersa, afrikanerske djece mranih lica i stisnutih
usana koja mariraju i pjevaju domoljubne pjesme, pozdravljaju zastavu i zaklinju se da e dati
ivot za oevinu? Ons sal lewe, ons sal sterwe. Nema li jo bijelih fanatika koji propovijedaju stari
reim stege, rada, poslunosti, samortvovanja, reim smrti djeci premladoj da sami zaveu
cipele? Kakva nona mora, od poetka do kraja! Duh eneve trijumfira u Africi. Calvin, u crnoj

halji, slabokrvan, vjeno hladan, zadovoljno trlja ruke na onome svijetu, smijeei se svojim
hladnim smijekom. Pobjedniki Calvin, ponovno roen u dogmaticima i lovcima na vjetice
obiju vojski. Kako si sretna to si sve to mogla ostaviti za sobom!
Drugi je djeak, Bhekijev prijatelj, stigao na biciklu sa irokim nebeskomodrim gumama.
Kad sam sino otila u krevet, bicikl je bio u dvoritu, oroeno se sjajei na mjeseini. Kad sam u
sedam ujutro pogledala kroz prozor, jo je uvijek bio tamo. Uzela sam jutarnje tablete i odspavala
jo sat vremena. Sanjala sam da me zarobila svjetina. Pojave su me gurale, udarale, psovale me
rijeima koje nisam razabirala - prljave, pune zloe. Uzvraala sam udarce, ali su mi ruke bile
ruke djeteta -fu, fu, letjeli su moji udarci, poput daka zraka.
Probudili su me povieni glasovi - Florence i jo netko. Pozvonila sam jednom, dvaput,
triput, etiri puta. Florence je napokon dola.
Florence, je li netko na vratima?
Florence je pokupila pokriva s poda i sloila ga na podnoju kreveta. Nitko, rekla je.
Je li prijatelj tvog sina noas bio ovdje?
Da. Ne moe voziti bicikl po mraku, previe je opasno.
Gdje je spavao?
Florence se uspravi. U garai. Bheki i on spavali
su u garai.
Ali kako su uli u garau? Otvorili su prozor.
Zar me ne mogu pitati prije nego to uine neto takvo?
Tiina. Florence je podigla pladanj.
Hoe li i taj djeak ivjeti ovdje, mislim, u garai? Florence, spavaju li oni u mom autu?
Florence je odmahnula glavom. Ne znam. To ih morate sami pitati.
Podne, a bicikl je jo tamo. Djeacima ni traga ni glasa. Ali kad odem po potu, preko puta
parkiran stoji uti policijski kombi s dvojicom mukaraca u odorama - jedan, blie meni, spava,
glavu naslonivi na staklo.
Mahnem ovjeku za volanom. Motor proradi, spava se uspravi, kombi se popne na
nogostup, smota na drugu stranu i stane pokraj mene.
Oekivala sam da e izai. Ali ne, sjede bez rijei i ekaju da ja progovorim. Pue hladni
sjeverozapadnjak. Kuni ogrta vrsto steem oko vrata. U kombiju zapucketa radio.
Vierdrieagt, uje se enski glas. Ne mare za nju. Ta dva mladia u plavom.
Mogu li vam pomoi? upitala sam. ekate li nekoga?
Moete li nam pomoi? Ne znam, gospo. Recite vi nama moete li nam pomoi.
U moje vrijeme, pomislim, policajci su se s potovanjem obraali gospama. U moje vrijeme
djeca nisu spaljivala kole. U moje vrijeme - fraza koju se danas nalazi jo samo u pismima
uredniku. Starci i starice, drhtei od pravednikog gnjeva, podiu pera, svoje posljednje oruje. U
moje vrijeme, sad ve prolo - u mom ivotu, sad nestalom.
Ako traite one djeake, elim da znate kako oni imaju moje doputenje da borave ovdje.
Kakvi djeaci, gospo?
Djeaci koji su ovdje u posjetu. Djeaci iz Guguletua. kolarci.
Iz radija prokulja buka.
Ne, gospo. Ne znam nita o djeacima iz Guguletua. Hoete da ih mi potraimo?
Pogledaju jedan drugog, vidljivo se zabavljajui. Zgrabim ipku na vratima. Ogrta mi se
rastvori, osjeam hladan vjetar na grlu, na grudima. U moje vrijeme, rekla sam, izgovarajui
razgovijetno svaku staru, beznaajnu i kominu rije, policajci nisu ovako razgovarali s
damama. I okrenem im lea.
Iza mene radio krijeti poput papige, ili su moda oni proizveli taj zvuk - to bi im bilo
slino. Sat vremena kasnije, uti je kombi jo uvijek pred vratima.

Stvarno mislim da bi drugog djeaka trebala poslati kui, rekla sam Florencei. Sina e ti
uvui u nevolje.
Ne mogu ga poslati kui, rekla je Florence. Ako ode, Bheki e otii za njim. Oni su vam
takvi. Podie ruku i pokazuje dva isprepletena prsta. Ovdje su na sigurnom. U Guguletuu su
samo problemi, a dolazi i Policija i puca na ljude.
Pucnjava u Guguletuu - to god Florence znala o tome, to god o tome zna ti, deset tisua
milja daleko, ja to ne znam. U vijestima koje dopiru do mene nema spomena o problemima, o
pucnjavi. Zemlja koju prikazuju meni, zemlja je nasmijeenih susjeda.
Ako su ovamo doli pobjei od rata, zato im je policija za vratom?
Florence duboko udahne. Otkad je rodila najmlau, teko prikriva otvoreno gaenje.
Gospoo, ne moete pitati mene, izjavi, zato Policija prati djecu, goni ih, ubija ili trpa u
zatvore. To ne smijete pitati mene.
Dobro, dakle, rekla sam, neu ponoviti pogreku. Ali ne mogu svoj dom pretvoriti u
sklonite za svu djecu koja bjee iz geta.
A zato ne? upitala je Florence i nagnula se prema meni. Zato ne?
Napunila sam kadu vruom vodom, svukla se i bolno se spustila u vodu. Zato ne?
Objesila sam glavu - vrci kose pali su mi preko lica i dodirnuli vodu. Moje noge, pjegave,
proarane modrim venama, preda mnom stre poput tapova. Starica, bolesna i runa, dri se za
ono to joj je preostalo. ivue smeta dugo umiranje - umirui zavide ivima. Neukusan spektakl
- moda ubrzo zavri.
U kupaonici nemam zvonce. Iskaljem se i poviem: Florence! Gole cijevi i bijeli zidovi
odjekuju uplje. Besmisleno je pomiljati da me Florence uje. A ako je i ula, zato bi dolazila?
Mila majko, pomislila sam, pogledaj me, prui mi ruku!
Drhtim od glave do pete. Ispod sputenih kapaka vidjela sam majku onakvu kakva mi se
ukazuje, u tamnoj starakoj odjei, skrivenog lica.
Doi k meni! proapem.
No nije htjela. Rairivi ruke kao to sokol iri krila, majka se uzdie u nebo. Sve vie i vie
podie se nada mnom. Dosie sloj oblaka, probija ga i dalje lebdi. Svakom prijeenom miljom sve
je mlaa. Kosa joj ponovno tamni, koa joj se pomlauje. Poput suhog lia s nje opada stara
odjea i otkriva modru haljinu s perom u rupici na posuvratku, onu koju nosi u mojem prvom
sjeanju, iz doba kad je svijet bio mlad i sve je bilo mogue.
Uspinje se dalje, u eternalnom savrenstvu mladosti, nepromjenjiva, nasmijeena, ushiena,
u zaboravu, sve do ruba rajskih sfera. Majko, pogledaj dolje na mene! proapem u pustoj
kupaonici.
Ove su godine kie dole rano. Ve etvrti mjesec kia. Kad dodirnem zid, stvaraju se
vlane pruge. Na mjestima boja bubri i puca. Odjea mi vonja gorko i pljesnivo. Kako udim da
jo samo jednom navuem suho donje rublje mirisavo od sunca! Dajte mi jo samo jednu etnju u
ljetno popodne, avenijom, meu oraasto-smeom djecom koja se vraaju iz kole, nasmijana,
zakikotana, mirisna od istog, mladenakog znoja, meu
djevojkama svake godine sve ljepima, plus belles. Ako to nije pisano, neka bar osjetim u
posljednjem trenutku, zahvalnost, neobuzdanu, iskrenu zahvalnost to mi bi dana arolija u
ovome arobnome svijetu.
Ovo piem sjedei u postelji, stiui koljena u kolovoskoj hladnoi. Zahvalnost - napiem
rije i proitam je. to ona znai? Pred oima mi buja i postaje nabijena, mrana, tajanstvena. Tada
se neto dogodi. Polagano, poput nara, srce mi bubri zahvalnou - poput voa koje puca kako bi
otkrilo sjemenke ljubavi. Zahvalnost i nar - sestrinske rijei.
U pet ujutro budi me jaka kia. Pada u krpama, prelijeva se preko zaepljenih oluka, kaplje
kroz napuknute krovne ploe. Sila sam, skuhala si aj i zamotavi se u deku pregledavala
mjesene raune.
Vrata su kljocnula i zauli su se koraci na prilazu. Pogrbljena pojava pod crnom
plastinom vreom projurila je pokraj prozora.

Izala sam na trijem. Gospodine Vercueil! povikala sam u gustu kiu. Odgovora nije bilo.
Zgrbivi ramena, zamotavi se u kuni ogrta, sila sam s trijema. lape su mi sa svojim glupim
vunenim obrubom odmah promoile. ljapkala sam preko potoia preko dvorita. Na mranom
ulazu u upu sudarila sam se s nekim - Vercueil je tamo stajao, okrenut mi leima. Opsovao je.
Uite u kuu! povikala sam nadglasavajui kiu. Uite u kuu! Ne moete spavati
ovdje!
Jo uvijek drei vreu nad glavom kao kapuljau, poao je za mnom u kuhinju, u svjetlo.
Ostavite to mokro vani, rekla sam. Zatim sam, zapanjeno, shvatila da je netko doao za njim.
ena, niska, ne via od mog ramena, no stara, ili bar ne mlada, zlobnog, podbuhlog lica i blijede
koe.
Tko je to? upitala sam.
Vercueil se zagledao u mene, utook i prkosan. Pas-ovjek! pomislila sam.
Moete biti unutra dok kia ne prestane, a zatim elim da odete, hladno sam rekla i
okrenula im lea.
Preodjenula sam se, zakljuala u spavau sobu i pokuala itati. Ali su mi rijei poput lia
prolijetale pred oima. Malo sam se iznenadila osjetivi oteale kapke i uvi kako mi je knjiga
skliznula iz ruku.
Kad sam se probudila, jedino mi je na pameti bilo izbaciti ih iz kue.
Od ene ni traga ni glasa, ali je Vercueil spavao u dnevnoj sobi, smotao se na sofi s rukama
meu koljenima, i eirom koji mu je nekim udom jo bio na glavi. Protresla sam ga. Trgnuo se,
oblizao usne, rekao neto nerazumljivo i sneno. Tada sam shvatila kako je to isti zvuk koji si
isputala ti kad bih te bila budila za kolu. Ustajanje! bila bih povikala rastvarajui zastore. Ti
bi okreui lea svjetlu, promrmljala neto tako. Doi, duo, vrijeme za ustajanje! bila bih ti
proaptala u uho jo te uvijek ne tjerajui, dajui sebi vremena da sjednem pored tebe i
pomilujem ti kosu, milovanje za milovanjem, prsti mi ivi od ljubavi, dok si se ti drala
posljednjih traaka sna. Neka tako bude zauvijek! tada sam pomiljala, na glavi ti drei dlan
kroz koji je strujala bujica ljubavi.
A sad se tvoje sneno, oputeno mrmljanje rodilo u grlu tog mukarca! Trebam li sjesti
pored njega, skinuti mu eir i pomilovati mu masnu kosu? Zadrhtala sam od gaenja. Kako je
lako voljeti dijete, kako je teko voljeti ono u to se dijete preobrazi! Jednom je sa akama na
uima i oima vrsto stisnutima u ekstazi, i ovo stvorenje isplivalo iz enine utrobe, napivi se
njezine krvi, trbuhom uz trbuh. I on je proao kroz kotane dveri u sjaj vanjskog svijeta, bilo mu
je doputeno spoznati majinu ljubav, amor matris. A potom se tijekom vremena povukao dalje
od nje, ostao sam te se poeo suiti, prestao rasti, zgrbio se. ivot odvojen, bespravan, poput svih
drugih ivota - no u ovom sluaju daleko pothranjeniji od drugih. Mukarac srednjih godina jo
uvijek cucla iz boca, udei za prvotnim blaenstvom, tragajui za njim u svojim otupjelostima.
Dok sam stajala i gledala ga, u sobu je ula njegova ena. Ne marei za mene, svalila se na
hrpu jastuka na podu. Mirisala je na kolonjsku vodu... moju. Za njom je ula bijesna Florence.
Florence, ne trai da ti objasnim, rekla sam.Samo ih pusti, neka prespavaju.
Florenceine su naoale bljesnule, imala je neto rei, ali sam je presjekla: Molim te! Oni
nee ostati.
Iako sam nekoliko puta isprala zahod, miris se zadrao - bolesno sladak i odvratan.
Prostirku sam izbacila na kiu.
Kasnije, kad su djeca s Florence dorukovala u kuhinji, ponovno sam sila. Bez uvoda,
obratila sam se Bhekiju.
ujem da ste ti i prijatelj spavali u mom autu? Zato niste traili doputenje?
Zavladala je utnja. Bheki nije podigao pogled. Florence je nastavila rezati kruh.
Zato niste traili moje doputenje? Odgovori!
Djevojica je prestala vakati i pogledala me.
Zato sam se ponaala tako glupo? Zato to sam bila ivana. Zato to sam se umorila od

iskoritavanja. Zato to su spavali u mom automobilu. Moj auto, moja kua - moje, nisam jo
umrla.
Zatim je, na sreu, uao Vercueil i napetost je nestala. Proao je kroz kuhinju, ne osvrui se
ni lijevo ni desno, i izaao na trijem. Pola sam za njim. Pas je skakao po njemu, veseo, io,
radostan. Skoio je i na mene, mokrim apama zaprljavi mi suknju. Kako ovjek glupo izgleda
tjerajui psa!
Hoete li svoju prijateljicu izvesti iz kue? rekla sam mu.
Zagledao se u oblano nebo i nije odgovorio. S njom van iz kue, ili u je ja izbaciti!
bijesno sam zaurlala.
Nije mario.
Pomozi mi, naredila sam Florencei.
ena je leala licem zarivenim u postelju od jastuka. Na rubu usana skupilo se malo sline.
Florence ju je povukla za ruku. Mamurno se podigla. Napola je vodei, napola gurajui, Florence
ju je izbacila iz kue. Vercueil nas je dostigao na prilazu. Ovo je previe! zareala sam na njega.
Dva djeaka su ve bila izvezla bicikl na cestu. Hinei da ne primjeuju nau svau, vozili
su se Schoonder Streetom, Bheki zgrbljen na preki, dok je prijatelj vrtio pedale.
Promuklim glasom, bujicom prostota, ena je poela proklinjati Florence. Florence me
zlobno pogledala. Ljudsko smee, rekla je i odmarirala.
Ne elim nikad vie vidjeti tu ensku, rekla sam Vercueilu.
Bicikl s dvojicom djeaka pojavio se na vrhu Schoonder Streeta i pojurio prema nama.
Bhekijev je prijatelj snano okretao pedale. Za petama im je bio policijski kombi koji je tu bio i
juer.
Uz rub ceste je stajao kamionet, nakrcan cijevima i ipkama - vodoinstalaterskim
materijalom. Bilo je dovoljno mjesta da bicikl proe. No uti se kombi izravnao s djeacima,
otvorila su se vrata i bono ih udarila. Bicikl je zateturao i izgubio ravnoteu. Ugledala sam
Bhekija kako pada, rukama titei glavu, i drugog djeaka kako stoji na pedalama, odvraa lice i
prua ruku kojom e ublaiti udar. Zvuk prometa na Mili Streetu nadglasao je dubok i iznenaen
'Ah!' isputenog zraka i udarac bicikla koji se zabio u vodoinstalaterov kamionet. Boe!
vrisnula sam glasom koji je visio u zraku i koji nisam prepoznala kao vlastiti. Vrijeme kao da je
stalo, a potom nastavilo tei, ostavljajui za sobom rupu - u jednom je trenutku djeak podigao
ruku kako bi se spasio, u sljedeem je bio samo dio hrpe u jarku. Onda je odjek mog vriska
nestao, a potpuno poznati prizor sastavio se u svim pojedinostima - Schoonder Street u tiho jutro
radnog dana, i arko uti kombi koji skree za ugao.
Pas, retriver, dokasao je da istrai. Vercueilov je pas onjuio retrivera, dok je retriver, ne
marei za njega, onjuio plonik i poeo lizati. Htjela sam se pomaknuti, no nisam mogla. U meni
je vladala hladnoa, udovi su mi bili daleki, na pamet mi je pala rije nesvjestica, iako se u ivotu
nikad nisam onesvijestila. Ta zemlja! pomislila sam. I nakon toga: Hvala bogu to ona nije tu!
Otvorila su se vrata i pojavio se mukarac u modrom kombinezonu. Udario je retrivera koji
je uzmakao, bolno iznenaen. Isuse! rekao je. Sagnuo se i poeo oslobaati udove iz okvira
bicikla.
Pribliila sam se drhtei. Florence! zazvala sam. Ali od Florence ni traga ni glasa.
Oslobodivi tijela, mukarac je sklonio bicikl u stranu. Bheki je leao pod drugim djeakom.
Lice mu je bilo namrteno. Neprestano je jezikom vlaio usne, oi su mu bile sklopljene.
Vercueilov gaje pas pokuao liznuti. Gubi se! proaptala sam i gurnula ga nogom. Mahnuo je
repom.
Pokraj mene je iznikla ena, briui ruke ubrusom. To su deki s novinama? upitala je.
Znate li, jesu li to deki s novinama? Odmahnula sam glavom.
Nesiguran sam u sebe, ovjek u plavom ponovno je premjetao tijela. Zapravo je samo
trebao podii drugog djeaka koji je, licem okrenut zemlji, nepomino leao na Bhekiju. Ali on to
nije htio uiniti, a ni ja to nisam od njega traila. Bilo je neto pogreno, neto neprirodno u
djeakovom poloaju.

Idem nazvati Hitnu, rekla je ena.

Sagnula sam se i podigla djeakovu mlitavu ruku. ekajte! rekao je ovjek. Samo
oprezno.
Uspravivi se, uhvatila me takva vrtoglavica da sam morala sklopiti oi.
Uhvativi ga pod pazuhe, odvukao je djeaka s Bhekija i polegao ga na plonik. Bheki je
otvorio oi.
Bheki, rekla sam. Bheki me pogledao mirno, nezainteresirano. Sve je u redu, rekla sam.
Nastavio me promatrati posve spokojnim oima, prihvaajui la, putajui da ona proe. Hitna
je na putu, rekla sam.
Zatim se tamo stvorila Florence i kleknula pokraj sina, govorila mu brzo, milovala mu
glavu. Poeo je odgovarati - sporo, mrmljajui. Dok je sluala, ruka joj je mirovala. Zabili su se u
stranji dio kamioneta, objanjavala sam. Kamionet je moj, rekao je mukarac u plavom.
Policija ih je gurnula, rekla sam. Strano, prestrano. Sigurna sam da su to ona dva policajca
koji su ovdje bili i juer.
Florence je podvukla ruku Bhekiju pod glavu. Polagano se uspravio. Jedna cipela mu je
spala. Nogavica mu je bila razderana i namoena krvlju. Bezvoljno je odmaknuo razderanu
tkaninu i zagledao se u ranu. Oderao je dlanove, koa mu je visjela u trakama. Hitna je na
putu, rekla sam. Ne treba nam Hitna, rekla je Florence.
Bila je u krivu. Drugi je djeak leao na leima. Vodoinstalater je svojom jaknom
pokuavao zaustaviti krv koja mu je curila niz lice. No liptanje se nije zaustavljalo. Podigao je
zguvanu jaknu, a ja sam na trenutak, prije nego to je krv ponovno sve zatamnila, vidjela golo
meso koje je visjelo kao da ga je zarezao mesarski no. Krv je tekla poput zavjese u djeakove oi i
zasjajila mu kosu. Kapala je po ploniku. Bila je posvuda. Nisam znala da krv moe biti tako
tamna, tako gusta, tako teka. Kakvo srce mora imati, pomislila sam, koje pumpa takvu krv i ne
prestaje pumpati!
Dolazi li Hitna? upitao je vodoinstalater. Zato to ne znam kako u ovo zaustaviti.
Znojio se - promijenio je poloaj, a njegova je cipela, natopljena krvlju, zakripala.
Sjetila sam se da ti je bilo jedanaest godina kad si rasjekla palac rezalicom za kruh. Odjurili
smo na Hitnu u Groote Schuuru. Sjedili smo na klupi i ekali red, ti s palcem omotanim gazom,
pritiui ga da zaustavi krvarenje. to e mi biti? proaptala si. Dat e ti injekciju i zatim to
zaiti, odgovorila sam aptom. Samo nekoliko avova, samo nekoliko pikica.
Bilo je subotnje predveerje, ali su ranjeni ve stizali. Mukarac u bijelim cipelama i
zguvanom, crnom odijelu neprekidno je pljuvao krv u posudu. Mladi na nosilima, gol do
pojasa, otkopanog remena, pritiskao je zguvanu, mokru krpu na trbuh. Krv na podu, krv po
klupama. to je naih nekoliko kapi bilo u usporedbi s tom bujicom crne krvi? Child Snowdrop
izgubljena u krvavoj peini, njezina majka takoer nestala. Zemlja koja se razbacuje krvlju.
Florencein suprug u utom konom odijelu i izmama, probija se kroz krv. Volovi padaju na
koljena prerezanih vratova, izbacujui posljednju krv u zrak poput kitova. Suha zemlja upija krv
svojih stvorenja. Zemlja koja ispija rijeke krvi i nikad ne utai e.
Pustite mene, rekla sam vodoinstalateru. Pomaknuo se. Kleknuvi, podigla sam
natopljenu modru jaknu. Krv je tekla niz djeakovo lice u neprekinutom, ravnomjernom zastoru.
Palcima i kaiprstima stisnula sam ranu najbolje to sam mogla. Vercueilov se pas ponovno
progurao. Otjerajte psa, zareala sam. Vodoinstalater ga je udario nogom. Zaskviao je i
pobjegao. Gdje je Vercueil? Zar je istina da nije ni za to? Idite ponovno nazvati, naredila sam
vodoinstalateru.
Sve dok sam vrsto stiskala, uspijevalo mi je zaustaviti najvei dio krvarenja. No kad sam
opustila stisak, krv je ponovno potekla. Bila je to samo krv, nita vie, krv poput tvoje i moje. Ali
nikad prije nisam vidjela nita tako grimizno i tako crno. Moda je to bio privid koe,
mladenake, meke, barunasto tamne, preko koje je tekla - ali se i na mojim rukama inila i
tamnijom i blistavijom nego to bi krv trebala biti. Zagledala sam se u nju, zadivljena,
prestraena, uvuena u istinski stupor gledanja. Ipak, bilo je nemogue, nemogue u mojoj
najdubljoj sri, predati se tom stuporu, opustiti se i ne initi nita ime bih zaustavila otjecanje.

Sad se pitam: zato? I odgovaram: zato to je krv dragocjena, dragocjenija od zlata i dijamanata.
Zato to je krv jedno - jezero ivota, razdijeljeno meu nas u svojim odvojenim postojanjima, koje
u cijelosti pripada prirodi. Posueno, ne i dano. Dano na povjerenje svima kako bi ga ouvali.
Naizgled ono ivi u nama, ali samo naizgled. Zapravo mi ivimo u njemu.
Sva krv koja se ulijeva u jedno more krvi - hoe li tako izgledati sudnji dan? Krv sviju:
grimiznocrno Bajkalsko jezero pod zimskomodrim sibirskim nebom, okrueno ledenjacima,
njegove snjenobijele obale oplakivane krvlju, gustom, masnom. Krv ovjeanstva, vraena sebi
samoj. Tijelo od krvi. itavog ovjeanstva? Ne - na izdvojenom mjestu, iza blatnjave brane
prene suncem, ograene bodljikavom icom, u Karoou, krv Afrikanera i njihovih slugu,
nepomina, mirna.
Krv, sveta, oskvrnuta. A ti, meso mojega mesa, krv moje krvi, krvari svakog mjeseca u
strano tlo.
Nisam krvarila ve dvadeset godina. Bolest koja me sad izjeda suha je, beskrvna, spora i
hladna. Poslao ju je Saturn. Ima neto u sebi to ne podnosi razmiljanje. Zatrudnjeti tim
izdancima, tim hladnim i bezonim nabreklinama, nositi i nositi te plodove preko svakog
prirodnog roka, nesposobna nositi ih, nesposobna utaiti njihovu glad - djeca u meni svakoga
dana jedu sve vie, ne rastu ve se nadimaju, zubata, s kandama, vjeno hladna i izgladnjela.
Suho, suho -osjeati ih kako se nou vrte u mojem sasuenom tijelu, ne proteui se i ne ritajui
poput ljudske djece, ve mijenjajui poloaj, nalazei novo mjesto za deranje. Poput jajaaca koje
je neki insekt poloio u moje tijelo, sad su se pretvorili u larve i neprekidno prodiru svoga
domaina. Moja jaja, odrasla u meni. Meni, moja - zadrhtim piui te rijei, istinite. Moje keri smrti, tvoje sestre, keri - moja, ivote moj. Kako je strano kad majinstvo dopre do vlastite
parodije! Stara vjetica nadvila se nad djeakom, ruku ljepljivih od krvi - sad mi to pred oi dolazi
kao zlokobna slika. Predugo sam ivjela. Smrt od vatre ostala je jedina pristojna smrt. Ui u vatru,
planuti poput pree, outjeti svoje tajne dionike kako se u posljednjem trenutku gre i vrite
svojim neiskoritenim glasiima. Izgorjeti i nestati, otarasiti se, ostaviti svijet istim. udovine
izrasline, mrtvoroena - znak da je neije vrijeme isteklo. I ovoj zemlji - vrijeme je za vatru,
vrijeme za kraj, vrijeme da raste ono to izrasta iz pepela.
Kad je Hitna stigla, bila sam se toliko ukoila da su me morali pridizati na noge. Odvajajui
ljepljive prste od rane, ponovno sam je otvorila. Izgubio je mnogo krvi, rekla sam. Nije nita
ozbiljno, kratko je rekao bolniar. Podigao je djeakov kapak. Potres mozga, rekao je. Kako se
to dogodilo?
Bheki je sjedio na krevetu, skinuvi hlae, ruke je drao u lavoru s vodom. Pred njim je
kleala Florence i zamatala mu nogu.
Zato si me ostavila da se sama brinem za njega? Zato nisi ostala i pomogla?
Zvuala sam zlovoljno, naravno, no zar barem taj put nisam bila u pravu?
Nisam se htjela petljati s Policijom, rekla je Florence.
Nije to u pitanju. Ostavila si me samu da se brinem za prijatelja tvog sina. Zato sam se ja
morala brinuti za njega? On meni nije nita.
Gdje je on? upitao je Bheki.
Odvezli su ga u Bolnicu Woodstock. Ima potres mozga.
to to znai, potres mozga?
U nesvijesti je. Udario je glavom. Zna li zato ste pali?
Gurnuli su nas, rekao je. Tono, gurnuli su vas. Ja sam vidjela. Sretni ste to ste ivi,
obojica. Podnijet u albu.
Bheki i majka pogledali su se. Ne elimo se petljati s policijom, ponovila je Florence.
Policiji ne moete nita. Ponovno pogled, kao da provjerava slae li joj se sin.
Ako se ne alite, nastavit e se ponaati kako se ponaaju. ak i ako ne uspijete, morate im
se usprotiviti. Ne govorim samo o policiji. Govorim o monicima. Oni moraju vidjeti da se ne
bojite. To je ozbiljna stvar. Bheki, mogli su te ubiti. to imaju protiv tebe? to ste radili ti i tvoj
prijatelj?

Florence je zavezala zavoj oko noge i promrmljala mu neto. Izvukao je ruke iz lavora.
Zamirisao je antiseptik.
Loe je? upitala sam.
Podigao je ruke, dlanovima uvis. Iz golog je mesa krv nastavila tei. asne rane? Hoe li
mu se upisati kao asne rane, ratne rane? Zajedno smo promatrali krvave dlanove. inilo mi se
da guta suze. Dijete, samo dijete, koje se igralo na biciklu.
Tvoj prijatelj, rekla sam. Ne misli li da bi njegovi roditelji trebali znati?
Mogu ih nazvati, rekla je Florence.
Florence je nazvala. Dug i glasan razgovor. Bolnica Woodstock, ula sam.
Sat vremena kasnije netko je nazvao iz govornice - ena je traila Florence.
Nije u bolnici, izvijestila je Florence.
To mu je majka? upitala sam.
Baka.
Nazvala sam Bolnicu Woodstock. Nemate njegovo ime, bio je u nesvijesti kad su ga
dopremili, rekla sam.
Nemamo zabiljeke o takvom pacijentu, rekao je mukarac.
Imao je duboku posjekotinu na elu.
Nikakvih podataka, ponovio je. Odustala sam.
Surauju s Policijom, rekao je Bheki. Svi su isti: i Hitna, i doktori i Policija.
To je glupost, rekla sam. Nitko vie ne vjeruje Hitnoj. Uvijek su u radiovezi s policijom.
Glupost.
Nasmijeio se, i to ne bez arma, uivajui u prilici da mi predika, da mi objasni ivotnu
stvarnost. Meni, starici koja u cipeli ivi, nema djece i nikoga ne ljivi. Istina je, rekao je.
Sluajte, pa ete uti.
Zato te Policija prati?
Ne prate mene. Prate sve. Nisam uinio nita. Prate svakoga za koga pomisle da bi trebao
biti u koli. Ne radimo nita, samo kaemo da ne idemo u kolu. Sad su poeli terorizirati nas.
Oni su teroristi.
Zato nee ii u kolu?
emu kola? Slui samo da nas uklopi u apartheid.
Odmahnuvi glavom, okrenula sam se Florencei. Na usnama joj je titrao smijeak kojeg nije
pokuavala prikriti. Sin joj je izaao kao pobjednik. Dobro, neka mu. Prestara sam za to, rekla
sam joj. Ne mogu vjerovati da hoe da ti sin ubija vrijeme na ulici sve dok apartheid ne
propadne. Apartheid nee nestati sutra ni prekosutra. Upropatava si budunost.
to je vanije, da apartheid propadne ili da ja idem u kolu? upitao je Bheki, izazivajui
me, njuei pobjedu.
To nije izbor, umorno sam odgovorila. Ipak, jesam li bila u pravu? Ako to nije izbor,
onda to je izbor? Odvest u vas u Woodstock, ponudila sam. Ali moramo poi odmah.
Kad je Florence ugledala Vercueila, okrenula je glavu. No ja se nisam predavala. Mora s
nama ako mi se pokvari auto, rekla sam.
Tako sam ih odvezla do Woodstocka. Vercueil je sjedio pokraj mene, smrdljiviji nego ikada
- vonjajui nekako po jadu. Florence i Bheki utke su sjedili straga. Auto se vukao uz blagu
padinu do bolnice - taj put sam bila dovoljno prisebna da ga parkiram nosom nizbrdo.
Kaem vam, nema takvoga ovdje, rekao je recepcionar. Ako mi ne vjerujete, idite
pogledati na odjele.
Iako umorna, vukla sam se za Florence i Bhekijem po mukim odjelima. Bilo je vrijeme
odmora. Grlice su se tiho glasale na oblinjim stablima. Nismo vidjeli nijednog crnog djeaka
zamotane glave, samo stare bijelce u pidamama koji su tupo buljili u strop, dok je radio emitirao

umirujuu glazbu. Moja tajna braa, pomislila sam, ja pripadam ovdje.

Ako ga nisu dovezli ovamo, gdje bi ga onda odvezli? upitala sam na recepciji.
Pokuajte u Groote Schuuru.
Parkiralite u Groote Schuuru bilo je puno. Pola sata stajali smo pred vratima s motorom u
praznom hodu. Florence je tiho razgovarala sa sinom, Vecueil praznog pogleda, ja sam zijevala.
Poput snenog vikenda u Junoj Africi, pomislila sam - kao da se obitelj otila provozati. Mogli
smo, kako bismo ubili vrijeme, zaigrati Asocijacije, ali kakvu sam mogunost imala u igru uvui
to troje? Asocijacije, iz prolosti na koju se mogu osvrtati samo s nostalgijom, kad smo mi iz
srednje klase, sreene klase, provodili nedjelje lutajui prirodom od jedne divote do druge, i
poslijepodne zakljuujui ajem, pogaicama, demom od jagoda i vrhnjem u nekoj ajani s
pogledom, po mogunosti na zapad, prema moru.
Jedan je auto izaao, mi smo parkirali. Ostat u ovdje, rekao je Vercueil.
Gdje otpremaju pacijente s potresom mozga? upitala sam recepcionara.
Prolazili smo dugim, natrpanim hodnicima traei odjel C-5. Ugurali smo se u lift uz etiri
Muslimanke zakrivenih lica, s posudama hrane. Bheki, svjestan svojih ruku u zavojima, drao ih
je iza lea. Kroz C-5, kroz C-6, a djeaku ni traga ni glasa. Florence je zaustavila bolniarku.
Probajte u novom krilu, predloila je. Iscrpljena, odmahnula sam glavom. Ne mogu dalje,
rekla sam. Idite ti i Bheki, naemo se kod auta.
Bila je to istina - bila sam umorna, bolio me kuk, srce mi je lupalo, u ustima sam imala
neugodan okus. No bilo je jo toga. Vidjela sam, i to previe naglo, previe starih i bolesnih. Oni
su me opsjeli, opsjeli su me i zastraili. Crni i Bijeli, mukarci i ene, motali su se hodnicima,
zavidno promatrajui jedan drugoga, gledajui me kako se pribliavam, nepogreivo njuei
miris smrti. Varalice! kao da su aptali, spremni zgrabiti me za ruku, povui me za sobom.
Misli li da ovamo moe dolaziti kako se tebi svia? Ne zna li pravilo? Ovo je kua sjena i
patnji kroz koju mora proi putem ka smrti. Taje presuda izreena svima nama - zatvorska
kazna prije pogubljenja. Stari psi patroliraju hodnicima, provjeravaju kako nitko od osuenih ne
bi prhnuo u nebo, u svjetlo, u svijet obilja tamo gore. Ovo mjesto je Had, a ja sam sjena -bjegunac.
Izlazei, zadrhtala sam.
Vercueil i ja utke smo ekali u autu, poput branog para predugo u braku, koji je rekao
sve, mrzovoljnih. ak se navikavam i na vonj, pomislila sam. Zar tako osjeam i prema Junoj
Africi - ne volim je, samo sam se naviknula na njezin smrad? Vjenanje je usud. Postajemo ono za
to se vjenamo. Mi koji smo se vjenali s Junom Afrikom, postajemo Junoafrikanci - runi,
mrani, umrtvljeni ... jedini znak ivota je bljesak onjaka kad nas netko razjari. Juna Afrika mrzovoljno, staro pseto hre na vratima, eka da krepa. I kakvo nenadahnuto ime za dravu!
Nadajmo se da e ga promijeniti kad ponu iznova.
Prola je skupina medicinskih sestara: nasmijane, radosne, smjena im je zavrila.
Izbjegavala sam njihovu skrb, pomislila sam. Kakvo bi olakanje bilo sada im se predati! Ciste
plahte, spretne ruke na mome tijelu, bijeg od boli, bijeg u bespomonost - to me zadrava da im
se ne predam? Osjetila sam kako mi se stee grlo, kako bujaju suze, odvratila sam lice. Prolazni
pljusak, rekla sam sebi - englesko vrijeme. Ali je istina da plaem sve vie i sve lake, stidei se
sve manje i manje. Poznavala sam enu (smeta li ti to ti majka govori o takvim stvarima?) koja je
s lakoom doivljavala uitak, orgazam. Govorila je da orgazmi prolaze kroz nju poput drhtaja,
jedan za drugim, uzburkavajui joj tijelo poput vode. Znala sam se pitati kako bi bilo ivjeti u
takvome tijelu? Pretvoriti se u vodu - je li to blaenstvo? Sad sam, u tim pljuskovima suza, u
mojim prekrajima, pronala nekakav odgovor. Nisu suze alosnice, ve suze tuge. Lake i
prolazne tuge - tamne, ali ne i mrkle - vie blijede, poput dalekih nebesa vedrih, zimskih dana.
Potpuno osobna stvar, tek nemir u jezeru due kojeg se sve manje i manje trudim skrivati.
Otrla sam oi, ispuhala nos. Ne dajte se smetati, rekla sam Vercueilu. Plaem bez
razloga. Hvala vam to ste poli.
Ne shvaam to mene trebate, rekao je.
Teko je neprestano biti sam. I to je sve. Nisam vas odabrala, ali ste se zatekli tu, i to mi
mora biti dosta. To je kao imati dijete. Ne moete birati dijete. Ono jednostavno doe.

Odvraajui pogled, polagano se i znalaki nasmijeio.

Uostalom, gurate auto, rekla sam. Kad ne bih mogla voziti, bila bih zapela u kui.
Treba vam samo novi akumulator.
Ne elim novi akumulator. Vi to ne razumijete, zar ne? Moram li objanjavati? Ovo je star
auto, pripada svijetu koji gotovo da i ne postoji, ali jo uvijek radi. Pokuavam zadrati ono
preostalo od tog svijeta, ono to jo radi. Nije vano volim li to ili mrzim. injenica je da i ja
pripadam njemu kao to, Bogu hvala, ne pripadam onome u to se pretvorio. To je svijet u kojem
se ne moete pouzdati da e auto proraditi svaki put kad to poelite. U mom svijetu pokuate s
elektrinim pokretaem. Ako on ne radi, upotrijebite kurbl. Ako ni to ne uspije, pronaete nekoga
tko e vas pogurati. A ako auto ni tad ne upali, onda sjednete na bicikl ili hodate ili ostajete kod
kue. Tako stvari stoje u svijetu kojem pripadam. Tamo mi je udobno, to je svijet kojeg
razumijem. Ne shvaam zato bih se mijenjala.
Vercueil nije odgovorio.
I ako mislite da sam pretpotopni fosil, dodala sam, vrijeme je da malo pogledate sebe.
Vidjeli ste to dananja djeca misle o opijanju, izleavanju i leeglopery. Opominjem vas. U
Junoafrikoj Republici budunosti svi e morati raditi, pa i vi. Moda vam se to ne svia, ali
bolje se pripremite na to.
Na parkiralite se sputala no. Gdje je Florence? Bol u leima umarala me je. Ve sam
odavno trebala popiti lijekove.
Pomislila sam na pustu kuu, i dugu no koja zijeva preda mnom. Ponovno suze, lake suze.
Progovorila sam: Govorila sam vam o mojoj keri u Americi. Ona mi je sve. Nisam joj
rekla cijelu istinu o mom stanju. Zna da sam bolesna, zna da sam bila na operaciji - misli da je
operacija uspjela i da se oporavljam. Kad nou leim u krevetu i gledam u crnu rupu u koju
padam, sve to me dri zdravom u glavi pomisao je na nju. Kaem sebi: donijela sam dijete na
svijet, doivjela sam da postane ena, ispratila u siguran, nov ivot - to sam uinila, i to mi nitko
ne moe oduzeti. Ta mi je misao stup za koji se hvatam kad oluja podivlja.
Ponekad, kako bih se smirila, ponavljam mali ritual. Kaem sebi: ovdje, na ovom kraju
svijeta, dva su sata izjutra, dakle, tamo kod nje je est sati popodne. Zamislite: est popodne. Sad
zamislite ostalo. Zamislite sve. Upravo se vratila s posla. Vjea kaput. Otvara hladnjak i vadi
paketi smrznutog graka. Graak presipa u zdjelu. Vadi dvije glavice luka i poinje ih guliti.
Zamislite graak, zamislite luk. Zamislite svijet u kojem ona ini sve to, svijet s vlastitim mirisima
i zvukovima. Zamislite ljetnu veer u Sjevernoj Americi, s bubama na mreastim vratima, s
djecom koja viu na ulici. Zamislite moju ker u njezinoj kui, u njezinom ivotu, s lukom u ruci,
u zemlji u kojoj e ivjeti i umrijeti u miru. Sati prolaze, i u toj zemlji, i u ovoj zemlji, i u ostatku
svijeta, uvijek istim korakom. Zamislite ih kako prolaze. Prolaze: ovdje svie, tamo se smrauje.
Ona odlazi u postelju - sneno lijee pokraj tijela svog supruga, u njihov brani krevet, u njihovoj
mirnoj zemlji. Mislim na njezino tijelo, mirno, vrsto, ivo, spokojno, izbjeglo. udim je zagrliti.
elim joj rei: Tako sam zahvalna. elim joj to rei od sveg srca. Takoer elim rei, no to nikad
ne izreknem: Spasi me!
Shvaate li? Shvaate li?
Otvorila su se vrata na autu. Vercueil je uzmaknuo od mene, glava mu je u otvoru, jedna
noga na tlu. Duboko je uzdahnuo - ula sam ga. Sigurno prieljkuje da se Florence vrati i spasi ga.
Kako su dosadne te ispovijedi, te molbe, ti zahtjevi!
Zato to to ovjek nikad ne bi traio od djeteta, nastavljam, da ga prigrli, utjei, da ga
spasi. Utjeha i ljubav trebaju tei prema naprijed, ne unatrag. To je pravilo, jo jedno meu
eljeznim pravilima. Kad starac pone moljakati ljubav, sve postaje odbojno. Kao kad bi se
roditelj pokuavao djetetu uvui u krevet -neprirodno.
No kako je teko odsjei se od tog ivog dodira, od svih dodira koji nas ujedinjuju sa
ivima! Poput parobroda koji isplovljava iz doka, vrpce se zateu, pucaju, otpadaju. Polazi na
zadnje putovanje. Dragi pokojnici. Sve je to tako tuno, tako tuno! Kad su one bolniarke
maloprije prole, zamalo nisam izala iz auta i predala se, ponovno se predala bolnici,
doputajui da me svuku, strpaju u krevet i njeguju svojim rukama. Otkrivam kako iznad svega

udim za njihovim rukama. Dodirom ruku. Zato bi inae zapoljavali te djevojke, tu djecu, ako
ne zbog tako spretnih dodira i milovanja puti koja je postala stara i nevoljena? Zato im dajemo
svjetiljke i nazivamo ih anelima?
Zato to dolaze u nonoj tmini i govore nam kako je dolo vrijeme polaska? Moda. No i
zato to one pruaju ruku kako bi obnovili dodir koji se prekinuo.
Recite to keri, tiho je rekao Vercueil. Ona e doi.
Ne.
Recite joj odmah. Nazovite je u Ameriku. Recite joj da je trebate ovdje. Ne.
Onda joj nemojte rei sve dok ne postane prekasno. I nee vam oprostiti.
Osjetila sam prijekor kao pljusku.
Ima stvari koje ne razumijete, rekla sam. Nemam namjeru pozivati ker da se vrati.
Moda eznem za njom, ali ne elim da je ovdje. To znai eznuti. Bezgranino. Do kraja svijeta.
Slui mu na ast to ga ta besmislica nije smela. Morate odabrati, rekao je. Recite joj ili
joj nemojte rei.
Neu joj rei, budite sigurni, rekla sam (kakva sam ja laljivica). Neto mi se dizalo u
glasu, ton koji nisam mogla kontrolirati. Samo bih vas podsjetila kako ovo nije normalna drava.
Ljudi ne dolaze i odlaze kako im drago.
Nije uinio nita da mi pomogne.
Ker mi se nee vratiti sve dok se stanje ne promijeni. Zaklela se. Nee se vraati u Junu
Afriku kakvu vi, ona i ja poznajemo. A sigurno nee podnijeti molbu - kako bih ih nazvala - tim
ljudima za dozvolu dolaska. Vratit e se kad oni budu visjeli na ulinim svjetiljkama, objeeni za
pete, tako kae. Vratit e se da kamenuje njihova tijela i plee po ulicama.
Vercueil se iroko osmjehnuo pokazujui zube. ute, konjske zube. Stari konj.
Ne vjerujete, rekla sam, ali ete je jednoga dana moda sresti, i onda ete vidjeti. Ona je
poput eljeza. Neu traiti da prekri svoje zakletve.
66
I vi ste poput eljeza, rekao je on meni. Zavladala je utnja. U mojoj se nutrini neto
slomilo.
Kad ste to rekli, u meni se neto slomilo, rekla sam, rijei su mi same navirale. Nisam
znala kako nastaviti. Kad bih bila od eljeza, sigurno se ne bih bila tako lako slomila, rekla sam.
etiri ene koje smo sreli u dizalu prele su parkiralite, u pratnji malenog mukarca u
modrom odijelu, s bijelom kapicom. Pomogao im je da uu u auto, a zatim ih je odvezao.
Je li vaa ki uinila neto zbog ega je morala otii? upitao je Vercueil.
Ne, nije uinila nita. Samo joj je bilo dosta. Otputovala je i nije se vratila. Stvorila je sebi
drugi ivot. Udala se i osnovala obitelj. To je bilo najbolje i najpametnije.
Ali nije zaboravila.
Ne. Nije zaboravila. Iako, tko sam ja da kaem? Moda svatko polagano zaboravlja. To mi
je nezamislivo, no moda se to dogaa. Ona kae: Roena sam u Africi, u Junoj Africi. ula
sam je kako u razgovorima koristi tu frazu. No ona mi zvui kao prva polovica reenice. Trebala
bi postojati i druga polovica, ali se ona nikad ne otkrije. Tako visi u zraku, poput izgubljenog
blizanca. Roena sam u Junoj Africi, i nikad je vie neu vidjeti., Roena sam u Junoj Africi i
vratit u se jednog dana. Koja je od njih izgubljeni brat?
Dakle, ona je izbjeglica?
Ne. Nije ona izbjeglica. Ja sam izbjeglica.
Uio se razgovarati sa mnom. Uio se voditi me. Osjetila sam poriv da ga prekinem: To je
divno! poeljela sam rei. Nakon duge utnje, to je uistinu krasno - suze naviru na oi.
Ne znam imate li vi djecu. ak ne znam je li to mukarcima isto. Ali kad iz vlastitog tijela
porodite dijete, njemu dajete ivot. Iznad svega prvome djetetu, prvoroenome. Va ivot vie
vam ne pripada, nije vie va, pripada djetetu. I zato mi zapravo i ne umiremo - jednostavno

predajemo ivot, ivot koji je neko vrijeme prebivao u nama, ostavljamo ga za sobom. Kao to
vidite, ja sam samo ljutura, ljutura koju je moje dijete ostavilo za sobom. Nije vano to se
dogaa meni. Nije vano to se dogaa starcima. Ipak - izrei u to, iako ne vjerujem kako ete
shvatiti no nije vano - zastraujue je ivjeti na rubu odlaska. ak i ako je to samo dodir vraka
prstiju - ovjek ne eli pustiti.
Florence i njezin sin prelazili su parkiralite, brzo kroei prema nama.
Trebali ste otii k njoj, rekao je Vercueil.
Smijeak. Ne mogu si priutiti da umrem u Americi, rekla sam. To ne moe nitko osim
Amerikanaca.
Florence je bijesno sjela na stranje sjedite. Auto se zaljuljao i smirio.
Jeste li ga nali? upitala sam.
Jesmo, odvratila je. Lice joj je bilo poput oluje. Bheki se uvukao pokraj nje.
I? upitala sam.
Da, pronali smo ga, u bolnici je, rekla je Florence.
Je li dobro? Da, dobro je.
Dobro, odsjekla sam. Hvala to si mi rekla.
utke smo se odvezli. Tek kad smo stigli kui, Florence je otkrila to je titi: Smjestili su ga
meu starce. To je uasno. Tamo je jedan luak, koji neprestano urla i psuje, a sestre mu se ne
usuuju prii. Ne bi smjeli dijete smjetati u takvu sobu. On nije u bolnici, to je ekaonica za
pogrebe.
ekaonica za pogrebe - nisam mogla zaboraviti te rijei. Pokuala sam jesti, ali nisam imala
teka.
Pronala sam Vercueila u upi kako pokraj svijee popravlja cipelu. Idem natrag u
bolnicu, rekla sam. Hoete li sa mnom?
Odjel koji je Florence opisala nalazio se na samom kraju stare zgrade. Do njega se dolazilo
kroz podrum, pokraj kuhinja, a zatim se ponovno moralo uspinjati.
Istina. Mukarac obrijane glave, mrav poput metle, sjedio je u krevetu, udarao se
dlanovima po bedrima i glasno pjevao. Oko struka mu se protezala iroka, crna vrpca koja je
nestajala ispod kreveta. to je pjevao? Rijei nisu pripadale nijednom meni poznatom jeziku. Stala
sam na pragu, nisam mogla ui, strahujui da e me svakog trenutka prikovati pogledom,
prestati pjevati, podii jednu od svojih koatih ruku i uprijeti prstom u mene.
Delirium tremens, rekao je Vercueil. Ima delirium tremens.
Ne, to je neto jo gore, proaptala sam.
Vercueil me primio za lakat. Pustila sam da me uvede u sobu.
Na sredini Odjela stajao je dugaak stol, na njemu hrpa pladnjeva. Netko je kaljao mokro,
kao da su mu plua puna mlijeka. U kutu, rekao je Vercueil.
Nije znao tko smo mi, niti sam ja isprva prepoznala djeaka ija mi je krv slijepila prste.
Glava mu je bila u zavojima, lice oteeno, lijeva ruka privrena na prsima. Na sebi je imao
blijedoplavu bolniku pidamu.
Ne govori, rekla sam. Samo smo doli vidjeti jesi li dobro.
Otvorio je nateene usne i ponovno ih zatvorio.
Sjea me se? Ja sam ena kod koje radi Bhekijeva majka. Gledala sam jutros - vidjela sam
sve to se dogodilo. Mora brzo ozdraviti. Donijela sam ti malo voa. Na ormariu sam ostavila
voe: jabuku i kruku.
Izraz mu se nije promijenio.
Nije mi se sviao. Ne svia mi se. Pogledala sam u svoje srce i nisam pronala ni najmanji
trag osjeaja za njega. Kao to postoje ljudi koji u drugima spontano ire toplinu, tako ima i ljudi
koji su od prvog trenutka hladni. I to je sve. Ovaj djeak nije kao Bheki. Nema arma. U njemu je

neto tupo, neto smiljeno tupo, neto to zaustavlja, neto to se ne moe otkriti. On je jedan od
onih djeaka iji se glasovi prerano prodube, koji do dvanaeste godine odbace djetinjstvo i
postanu okrutni i podli. Pojednostavljena osoba, pojednostavljena u svim pogledima - bra, laka,
tee se umara od pravih ljudi, bez sumnja i dvojba, bez humora, beutna, nevina. Dok je leao na
cesti, dok sam mislila da umire, uinila sam za njega to sam mogla. No istini za volju, radije bih
se umorila zbog nekog drugog.
Sjeam se make koju sam jednom njegovala, stare, rie make s irom na eljusti. Primila
sam je kad je bila preslaba da se opire, hranila je mlijekom kroz cijev, davala joj antibiotike. Kad
joj se povratila snaga, oslobodila sam je, ali sam joj nastavila ostavljati hranu. Cijelu sam je
godinu viala u susjedstvu. Cijelu je godinu uzimala hranu. I zatim nestala bez traga. Cijelo me
vrijeme, beskompromisno, smatrala svojim neprijateljem. ak i kad je bila najslabija, tijelo joj je
bilo tvrdo, napeto, opiralo se mojoj ruci. I oko njegova sam tijela osjetila taj isti zid otpora. Iako su
mu oi bile otvorene, nije vidio. Nije uo to sam bila rekla.
Okrenula sam se Vercueilu. Hoemo li? upitala sam. Tada sam, ne razmiljajui ni
trenutka - zapravo, svjesno sam se koila da ne zaustavim taj poriv -dodirnula djeakovu zdravu
ruku.
Nisam ga udarila, dodir nije trajao dugo. Jedva sam ga dotakla, vrcima prstiju prela po
njegovoj nadlanici. Ali sam osjetila kako se koi, osjetila sam bijesan, nabijen uzmak.
Za tvoju majku koja nije ovdje, rekla sam u sebi. A naglas: Ne sudi brzo.
Ne sudi brzo - to sam time mislila? Ako ja ne znam, tko bi mogao znati? On sigurno ne.
Ipak, u njegovom sluaju, bila sam sigurna da nerazumijevanje lei dublje. Moje su rijei, onog
trenutka kad sam ih
izgovorila, otpale s njega poput suhog lia. Rijei ene, stoga nevane - rijei starice, stoga
dvostruko nevane - iznad svega, rijei Bjelkinje.
Ja, Bjelkinja. Kad razmiljam o Bijelcima, to vidim? Vidim stado ovaca (ne jato - stado) koje
se vue po pranjavoj ravnici pod arkim suncem. ujem udaranje papaka, zbrku zvukova koja
se, kad se uho navikne, bistri sama od sebe, pretapa se u jedinstven blejei zov u tisuama
razliitih glasova: Ja! Ja! Ja! A kruei oko njih, udarajui ih svojim ekinjavim bokovima,
nezgrapni, otrozubi, crvenooki, divlji, neprilagoeni stari veprovi, groku: Smrt! Smrt! Iako to
nije dobro, uzmiem od bjelakog dodira gotovo isto kao i on - da to nisam ja, bila bih uzmakla i
od dodira Bijele starice.
Pokuala sam ponovno.
Prije umirovljenja, rekla sam, bila sam uiteljica. Predavala sam na Sveuilitu.
Vercueil me sa zanimanjem promatra s druge strane postelje. Ali ja ne govorim njemu.
Da si bio pohaao moja predavanja o Tukididu, nastavila sam, moda bi bio saznao
neto o tome to ovjeanstvo moe snai u ratnim vremenima. Nae ovjeanstvo, s kojim se
raamo i u koje se raamo.
U djeakovim je oima neto zamagljeno - bjeloonice bez sjaja, zjenice ravne, tamne, poput
tiskarskog crnila. Iako je moda bio pod sedativima, znao je da sam tamo, znao je tko sam, znao
je da govorim njemu. Znao je i nije sluao, kao to nije bio sluao nijednog uitelja - u razredu je
sjedio kao kamen, ne marei za rijei, ekajui da zazvoni, tratei vrijeme.
Tukidid je pisao o ljudima koji su stvarali pravila i potivali ih. Po pravilima su bez
iznimke pobili itave kaste neprijatelja. Veina poginulih je, sigurna sam, osjeala kako je to
neizmjerna pogreka jer se to pravilo, ma kakvo ono bilo, sigurno nije odnosilo na njih. 'Ja ...'to im
je bila posljednja rije dok su im rezali vratove. Buntovna rije ...ja, iznimka.
Jesu li bili iznimke? Istini za volju, da nam daju vremena, svi bismo se proglasili
iznimkama. Svaki od nas zaseban je sluaj. Svi zasluujemo opravdanu sumnju.
Ali ima razdoblja u kojima nema vremena za tako pozorno sluanje, za sve iznimke, za svu
milost. Nema vremena, stoga se preputamo pravilima. I to je velika teta, najvea teta. Velika je
teta kad se naemo na pragu takvih razdoblja. U njih bismo trebali ulaziti slomljenih srca. Njih
nikako ne bismo trebali pozdravljati.

Posve smiljeno uvukao je zdravu ruku ispod pokrivaa, kako ga ne bih ponovno
dodirnula.
Laku no, rekla sam. Nadam se da e spavati, i da e se ujutro osjeati bolje.
Starac je prestao pjevati. Ruke su mu lamatale po bokovima poput umiruih riba. Oi je
upro uvis, a na bradi su mu visjele niti sline.
Auto nije proradio, pa je Vercueil morao gurati.
Taj je djeak drukiji od Bhekija, jako drukiji, rekla sam, govorei previe, malo
izgubivi nadzor. Pokuavam to prikriti, ali me on ivcira. ao mi je to je Bheki pod njegovim
utjecajem. No vjerojatno ima stotine tisua njemu slinih. Vie nego onih kakav je Bheki. Narataj
u usponu.
Stigli smo kui. Nepozvan, uao je za mnom.
Moram spavati, iscrpljena sam, rekla sam, a kad nije niim pokazao da eli otii: elite li
neto pojesti?
Stavila sam hranu pred njega, popila lijekove i ekala.
Drei kruh svojom bolesnom rukom, odrezao je komad, debelo ga namazao maslacem,
zatim narezao sir. Nokti su mu prljavi. Bog zna to je sve doticao. A on je taj kojemu otkrivam
svoje srce, komu povjeravam svoje posljednje stvari. Zato je do tebe put vijugav?
Um mi je poput jezera u koje njegov prst prodire i uzburkava ga. Bez tog prsta, spokoj i
nepominost.
Neizravni put. Neizravnou pronalazim izlaz. Raji hod.
Njegov prljavi nokat prodire u mene.
Sivi ste, rekao je.
Umorna sam.
vae, pokazujui duge zube.
Promatra, ali ne sudi. Oko njega vjeno slaba alkoholna maglica. Alkohol koji omekava,
konzervira. Molificans. Koji nam pomae zaboraviti. On pije i uzima u obzir. On, gospodin V,
komu ja govorim. Govorim i zatim piem. Govorim kako bih pisala. Dok narataju u usponu, koji
ne pije ne mogu govoriti, mogu samo predavati. Njihove su ruke iste, nokti su im isti. Novi
puritanci, dre se pravila, podravaju pravila. Gnuaju se alkohola koji omekava pravilo,
rastapa eljezo. Sumnjiavi na sve lijeno, pokorno, zaobilazno. Sumnjiavi spram izdajnikih
razgovora poput ovoga.
I ja sam bolesna, rekla sam. Bolesna i umorna, umorna i bolesna. U sebi nosim dijete
koje ne mogu roditi. Ne mogu, zato to se ono ne eli roditi. Zato to ne moe ivjeti izvan mene.
Dakle, ono je moj zatoenik, ili sam ja njegov zatoenik. Ono udara po vratima, ali ne moe otii. I
to je tako, neprestano. Dijete u meni udara po vratima. Moja ki moje je prvo dijete. Ona je moj
ivot. Ovo je drugo, posteljica, neeljeno. elite li gledati televiziju?
Mislio sam da hoete spavati.
Ne, radije sad ne bih bila sama. Onaj u meni sad ionako ne udara prejako. Dobio je svoju
pilulu, sad mu se spava. Kao to vidite, doza je uvijek dvije tablete, jedna za mene, jedna za
njega.
Sjedamo na sofu, jedno pokraj drugoga. Intervjuiraju rumenog mukarca. Saznajemo da je
imao farmu divljai te da je filmskim tvrtkama iznajmljivao lavove i slonove.
Priajte nam o meunarodnim zvijezdama koje ste susretali, zahtijeva novinar.
Idem skuhati aj, rekla sam, ustajui.
Ima li jo ega u kui?
Serija.
Kad se vratim s bocom serija, on stoji pokraj police s knjigama. Iskljuila sam televizor. to
gledate? upitala sam.
Izvukao je jedan debeli svezak.

Ta e vam knjiga biti zanimljiva, rekla sam. ena koja ju je napisala proputovala je
Palestinu i Siriju preruena u mukarca. U prolome stoljeu. Jedna neustraiva Engleskinja. Ali
ona nije nainila crtee. Njih je stvorio profesionalni ilustrator.
Zajedno listamo knjigu. Nekakvim iskrivljenjem perspektive, ilustrator je taborima
obasjanima mjeseinom, pustinjskome kru i ruevnim hramovima dao tajanstven i prijetei
izgled. To nitko nije uinio za Junu Afriku - nitko je nije pretvorio u zemlju tajni. Sad je
prekasno. Prikovana je u umu kao mjesto plonog, tvrdog svjetla, bez sjena, bez dubine.
itajte to vam drago, rekla sam. Gore ima jo mnogo knjiga. Volite li itati?
Vercueil je spustio knjigu. Idem spavati, rekao je.
Ponovno sam osjetila nelagodu. Zato? Zato, iskreno govorei, to ne volim njegov miris.
Zato to ne volim razmiljati o Vercueilu u donjem rublju. A najmanje o njegovim nogama, o
ronatim, zaraslim noktima.
Mogu li vas neto pitati? upitala sam. Gdje ste prije ivjeli? Zato ste poeli lutati?
Bio sam na moru, rekao je Vercueil. To sam vam priao.
Ali ovjek ne ivi na moru. ovjek se ne raa na moru. Niste cijeli ivot proveli na moru.
Radio sam na koaricama.
I?
Odmahnuo je glavom.
Samo pitam, rekla sam. Uvijek elimo saznati bar malo o ljudima oko nas. To je posve
prirodno.
Ponovno se zlobno osmjehnuo i osmijehom naglo otkrio onjak, dug i ut. Pomislila sam:
Skriva ti neto, samo to? Traginu ljubav? Zatvor? Pa sam se i ja nasmijeila.
Stajali smo, nasmijeeni, oboje, svaki sa svojim razlogom za osmijeh.
Ako vam je drae, rekla sam, moete opet spavati na sofi.
Izgledao je sumnjiavo. Pas je nauio spavati sa mnom.
Sino ovdje s vama nije bio pas.
Poludjet e ako ne odem po njega.
Sino nisam ula nikakvo pasje ludovanje. Sve dok ga hrani, zar je psu vano gdje on
spava? Mislim da pria prie o prestraenom psu, kao to drugi priaju prie o sumnjiavoj eni.
S druge strane, moda mu vjerujem upravo zbog psa. Psi njue tko je dobar, tko je zao - oni su
granina ophodnja. Straari.
Pas se nije zagrijao za mene. Previe majih mirisa. ena-maka. Kirka. A on se, nakon
dugog lutanja morem u koaricama, nasue upravo ovdje.
Kako vam drago, rekla sam i pustila ga van, hinei da ne vidim kako u ruci dri bocu
serija.
teta, pomislila sam (bila mi je to posljednja misao prije nego to su me lijekovi uspavali), a
nas smo dvoje mogli srediti kuu na neki nain - ja na katu, on u prizemlju, jo to malo vremena.
Kako bi mi netko noima bio pri ruci. To je sve to naposljetku ovjeku treba - da je tamo netko
koga se moe zazvati u tami. Maka, ili bilo tko spreman da je zamijeni.
Budui da sam Florencei rekla kako u to uraditi, otila sam do Caledon Squarea i pokuala
podnijeti tubu protiv dvojice policajaca. No podnoenje tube je, barem naizgled, doputeno
samo izravno oteenim strankama.
Dajte nam pojedinosti, i istrait emo, rekao je deurni. Kako se djeaci zovu?
Ne mogu bez doputenja rei njihova imena.
Spustio je pisaljku. Mladi, vrlo uredan i uljudan, jedan iz novog policijskog narataja. ija
obuka zavrava zakidanjem u Cape Townu kako bi ojaali samokontrolu sueljeni s liberalnohumanistikim stavovima.
Ne znam ponosite li se imalo tom odorom, rekla sam, ali je vai kolege na ulici svakako
sramote. Takoer sramote i mene. Posramljena sam. Ne zbog njih, zbog sebe. Ne doputate mi

podnijeti tubu jer tvrdite kako ja nisam izravno oteena. A jesam, i to vrlo izravno. Razumijete
li to vam govorim?
Nije odgovorio, samo je stajao kruto i uspravno, oprezan, spreman za sve to moe
uslijediti. Mukarac iza njega nagnuo se nad papire i pravio se da ne slua. No nije se imao ega
bojati. Ostala sam bez teksta ili bez pribranosti da razmislim to bih jo rekla.
Vercueil je sjedio u autu, parkiranom u Buitekant Streetu. Iz sebe sam napravila potpunu
budalu, rekla sam, opet na rubu suza. Tjerate me da se sramim, tako sam im rekla. Vjerojatno
mi se jo uvijek tamo smiju. Die ou kruppel dame met die kaffertijes. A kako bi se ovjek mogao
osjeati? Moda bih jednostavno trebala prihvatiti da je to nain na koji ovjek mora sada ivjeti u sramoti. Moda je stid samo ime za nain na koji se neprekidno osjeam. Ime za nain na koji
ive ljudi, koji bi radije bili mrtvi.
Stid. Umrtvljenje. Smrt za ivota.
Duga tiina.
Posudite mi deset randa? upitao je Vercueil. Invalidnina mi stie u etvrtak, pa u vam
vratiti.

3.
U mrklo doba noi zazvonio je telefon. ena, zadihana, zadihana poput debelih ljudi:
elim govoriti s Florence. Ona spava. Svi spavaju. Da. Zovite je.
Kiilo je, iako ne i jako. Zakucala sam na Florenceina vrata. Otvorila je odmah, kao da je
stajala iza vrata i ekala poziv. Iza njenih lea ulo se sanjivo djeje gunanje. Telefon, rekla
sam.
Pet minuta kasnije ula je u moju sobu. Bez naoala, gologlava, u dugoj bijeloj spavaici,
izgledala je daleko mlae.
Nevolje, rekla je.
Bheki? s
Da. Moram ii.
Gdje je on?
Prvo moram u Guguletu, a zatim, mislim, do logora C.
Nemam pojma gdje je logor C. Zbunjeno me pogledala.
Mislim, ako mi pokae put, mogu te odvesti autom, rekla sam.
Da, rekla je, ali jo uvijek neodluno. No ne mogu djecu ostaviti samu.
Onda i ona moraju poi.
Da, rekla je. Ne sjeam se da sam je ikad vidjela tako neodlunu.
I gospodin Vercueil, rekla sam. Mora poi da mi pomogne oko auta.
Odmahnula je glavom.
Da, ustrajala sam. On mora s nama.
Pas je leao pokraj Vercueila. Kad sam ula, udario je repom po podu ali nije ustao.
Gospodine Vercueil! rekla sam glasno. Otvorio je oi - skrenula sam mlaz svjetla baterije.
Prdnuo je. Moram Florence voziti u Guguletu. Hitno je, moramo odmah krenuti. Idete li s
nama?
Nije odgovorio, samo se smotao na bok. I pas se namjestio.
Gospodine Vercueil! rekla sam, uperivi bateriju u njega.
Odjebi, promrmljao je.
Ne mogu ga probuditi, izvijestila sam Florence. A netko mora sa mnom da bi pogurao

auto. Ja u gurati, rekla je.

Dvoje djece smjestili smo na stranje sjedite i umotali u deke. Florence je pogurala. Krenuli
smo. Virei kroz staklo zamagljeno naim disanjem, milila sam De Waal Drieveom, malo se
izgubila po ulicama Claremonta, i naposljetku pronala Lansdowne Road. Prvi autobusi ve su
vozili, dobro osvijetljeni i prazni. Jo nije bilo pet sati.
Proli smo pokraj posljednjih kua, posljednjih ulinih svjetiljki. Putovali smo kroz gustu
kiu sa sjeverozapada, slijedei slab, ukast sjaj naih farova.
Ako vam ljudi mau da stanete ili ako vidite neto na cesti, ne smijete stati, morate voziti
dalje, rekla je Florence.
To sigurno neu, rekla sam. Trebala si me upozoriti ranije. Florence, kaem ti jasno i
glasno, na prvi znak nevolje, ja se vraam.
Ne kaem da e se to dogoditi, samo vas upozoravam.
Puna zebnje, vozila sam u tamu. No nitko nam nije zaprijeio put, nitko nije mahnuo, na
cesti nije bilo niega. inilo se da je nevolja jo u krevetu - oporavlja se prije sljedee bitke. Staza
uz cestu, kojom su u ovo doba dana obino tisue ljudi ile na posao, bila je pusta. Pramenje
magle lebdjelo je prema nama, grlilo auto, i odlebdjelo iza nas. Sablasti, duhovi. Ovo mjesto je
Aornos - nema ptica. Protrnula sam, pogledala Florence. Koliko jo? upitala sam.
Nije daleko.
to su ti rekli na telefon?
Juer su pucali. Witdoeke su dobili puke, i witdoeke su pucali.
Jesu li pucali u Guguletuu?
Ne, pucali su iz gutare.
Florence, na prvi znak nevolje, okreem auto. Idemo po Bhekija i to je sve to emo uiniti,
a zatim idemo kui. Nisi ga smjela pustiti.
Da. Sad morate skrenuti ovdje, morate skrenuti ulijevo.
Skrenula sam. Sto metara dalje stajala je prepreka s rotirkama - automobili parkirani uz rub
ceste, policija s pukama. Zaustavila sam auto, policajac je priao.
Kojim poslom? upitao je.
Vozim svoju domaicu kui, rekla sam, iznenadivi se koliko sam spokojno izrekla tu la.
Pogledao je usnulu djecu na stranjem sjeditu. Gdje ona stanuje?
Pedeset sedam, rekla je Florence.
Moete je ostaviti ovdje, dalje moe pjeice, nije daleko.
Pada kia, a ima malu djecu. Neu je pustiti da hoda sama, odluno sam rekla.
Premiljao se da bi me potom propustio mahnuvi svjetiljkom. Na krovu vozila stajao je
mladi u maskirnoj odori s pukom na gotovs, zagledavi se u tamu.
U zraku se osjetio miris gorenja, mokrog pepela i zapaljene gume. Polagano smo vozili
irokom neasfaltiranom ulicom, obrubljenom drvenim straarama. Pretekao nas je policijski
kombi oklopljen ianom mreom. Ovdje desno, rekla je Florence. I opet desno. Stanite
ovdje.
S bebom u naruju i djevojicom koja se napola budna vukla za njom, krenula je blatnom
stazom do broja 219. Pokucala je, pustili su je. Hope i Beauty. Nada i ljepota. Kao da ivim u
alegoriji. ekala sam, ne gasei motor.
Policijski kombi koji nas je pretekao, ponovno je proao pokraj mene. Zabljesnulo me
svjetlo. Podigla sam ruku i zatitila oi. Kombi se odvezao.
Florence je izala, prebacivi preko sebe i bebe plastinu kabanicu, i sjela na stranje
sjedite. Istravi kroz kiu, za njom nije izaao Bheki, nego mukarac u tridesetima ili
etrdesetima, nizak, vitak, brkat. Sjeo je pored mene. Gospodin Thabane, moj brati, rekla je
Florence. On e nam pokazati put.
Gdje je Hope? upitala sam.

Ostavila sam je kod sestre.

A gdje je Bheki?
utnja.
Ne znam tono, rekao je mukarac. Glas mu je bio iznenaujue blag. Doao je juer
ujutro, ostavio stvari i izaao. Nakon toga nismo ga vie vidjeli. Nije doao na spavanje. Ali znam
gdje mu stanuju prijatelji. Moemo ga potraiti tamo.
Florence, eli li to? upitala sam.
Moramo ga potraiti, rekla je Florence. Nita drugo ne moemo.
Ako vam je drae, mogu ja voziti, rekao je mukarac. Tako je bolje, znate i sami.
Izala sam, i sjela straga pored Florence. Kia je padala sve jae - auto je upadao u lokve na
neravnoj cesti. Skretali smo ulijevo i udesno pod bolesno naranastim svjetlom ulinih svjetiljaka,
zatim smo stali.
Pazite, ne gasite motor, rekla sam bratiu, gospodinu Thabaneu.
Izaao je i pokucao na prozor. Uslijedio je dug razgovor s nekim koga nisam vidjela. Kad se
vratio, bio je mokar i promrznut. Nespretno je izvukao cigaretu iz kutije i pokuao zapaliti.
Molim vas, ne u autu, rekla sam. Florence i on pogledali su se uvrijeeno.
Sjedili smo u tiini. to ekamo? upitala sam.
Poslat e nekoga da nam pokae put.
Djeak u za njega prevelikoj, vunenoj kapi istrao je iz kue. Potpuno samouvjeren,
pozdravljajui nas smijekom, uao je u auto i vodio nas. Najvie deset godina. Dijete svoga
vremena, udomljen u ovom krajoliku nasilja. Kad pomislim na vlastito djetinjstvo, pamtim samo
duga, osunana poslijepodneva, miris praine na avenijama obrubljenima eukaliptusom, tih
ubor vode u jarcima uz ceste, gugutanje grlica. Djetinjstvo sna, preludij u neto to je trebao biti
bezbrian ivot i glatki prijelaz u nirvanu. Hoemo li i mi, djeca nestalog vremena, dobiti pravo
na nau nirvanu? Sumnjam. Ako ima pravde, zaustavit e nas zapreka na prvome pragu
Podzemnoga Svijeta. Bijeli poput larvi u naim mrtvakim haljama, premjestit e nas i pridruiti
onim djejim duama ije je cviljenje Eneja zamijenio za pla. Bijelo je naa boja, boja Limba bijeli pijesak, bijele stijene, bijelo svjetlo iba sa svih strana. Poput vjenosti izleavanja na plai,
beskrajne nedjelje meu tisuama nama slinih, tromih, napola usnulih, na dohvat uha
umirujuem umu valova. In limine primo: na pragu Smrti, prag je ivota. Stvorenja koje je more
nanijelo, zastala na pijesku, neodluena, neodluna, ni hladna ni topla, ni riba ni meso.
Proli smo i posljednje kue i poli u sivkasto svjetlo svitanja kroz krajobraz spaljene
zemlje, pocrnjelih stabala. Pretekao nas je kamionet u ijem su se teretnom prostoru trojica
skrivala ispod cerade. Dostigli smo ih na sljedeoj kontrolnoj toki. Bezizraajno su nas
promatrali, okom u oko, dok smo ekali da nas pregledaju. Policajac im je mahnuo da prou.
Propustio je i nas.
Skrenuli smo na sjever, udaljavajui se od planine, a zatim s autoceste skrenuli na zemljani
put koji je ubrzo preao u pijesak. Gospodin Thabane je stao. Ne moemo dalje, previe je
opasno, rekao je. Neto nije u redu s alternatorom, dodao je, pokazujui crvenu aruljicu koja
je svjetlila na kontrolnoj ploi.
Putam stvari da propadaju, rekla sam. Nisam eljela objanjavati.
Iskljuio je motor. Neko smo vrijeme sluali kako kia bubnja po krovu. Zatim je Florence
izala, za njom i djeak. Beba je spavala mirno na njezinim leima.
Najbolje je da zakljuate vrata, rekao je gospodin Thabane.
Koliko vas nee biti?
To ne znam, ali emo pouriti.
Odmahnula sam glavom. Ne ostajem ovdje, rekla sam.
Nisam imala ni eir ni kiobran. Kia mi je udarala u lice, lijepila mi kosu za tjeme, curila
niz vrat. Nakon takvih etnji obino se umre od prehlade, pomislila sam. Djeak, na vodi, bio je
pourio naprijed.

Stavite ovo na glavu, rekao je gospodin Thabane, nudei mi plastinu kabanicu.

Glupost, rekla sam. Ne smeta mi malo kie.
Ipak, drite iznad glave, nije se predavao. Shvatila sam. Doite, rekao je. Pola sam za
njim.
Oko nas sterala se divljina sivih dina obratenih vrbama Port Jackson, i smrad smea i
pepela. Komadi plastike, staro eljezo, staklo i ivotinjske kosti, prekrivali su oba ruba staze. Ve
sam drhtala od hladnoe, ali kad sam pokuala ubrzati hod, srce mi je neugodno zalupalo.
Zaostajala sam. Hoe li Florence zastati? Ne - amor matris - sila koju nita ne zaustavlja.
Na ravanju staza ekao me gospodin Thabane. Hvala, prodahtala sam, ljubazni ste.
Zao mi je to vas zadravam, ali kuk mi je bolestan.
Primite me pod ruku, rekao je.
Pokraj nas prolazili su mukarci: mrani, bradati, strogi, naoruani batinama, hodajui brzo
u koloni. Gospodin Thabane siao je sa staze. vre sam se privila uz njega.
Staza se proirila, da bi zavrila na obali irokog i plitkog jezerca. Na drugoj strani jezera
dizale su se straare, od kojih je one najnie okruila voda i poplavila ih. Neke graene vrsto od
drva i eljeza, druge samo plastine folije prebaene preko kostura od granja. Protezale su se
preko dina, prema sjeveru, koliko je sezao i pogled.
Na rubu jezera zastala sam. Doite, rekao je gospodin Thabane. Drei se za njega, ula
sam do glenjeva u vodu, te smo preli prijeko. Jedna cipela bila mi je zapela u blatu. Pazite, ima
razbijenog stakla, upozorio me. Izvukla sam cipelu.
Osim starice razjapljenih usta koja je stajala u dovratku, na vidiku nije bilo nikoga. No kako
smo poli dalje, uli smo buku koju se isprva moglo zamijeniti za vjetar i kiu, ali se poela
pretvarati u povike, krikove, pozive, iznad temeljnog basa koji mogu nazvati samo uzdahom dubokim uzdahom koji se neprekidno ponavljao, kao da uzdie sam veliki svijet.
Tada nam se ponovno pridruio maleni djeak, na vodi, povukao gospodina Thabanea za
rukav i uzbueno mu neto govorio. Pourili su - ja sam se vukla za njima uz kosinu dine.
Nali smo se na zaelju svjetine od vie stotina ljudi, koja je promatrala prizor unitenja:
straare su jo gorjele, iz njih je kuljao crni dim. Hrpe namjetaja, posteljina, kuni predmeti leali
su i kisnuli. Skupine ljudi pokuavale su spasiti stvari iz goruih koliba, ili su od jedne do druge
i gasili poare - barem sam tako mislila, sve dok me nije okirala spoznaja kako oni nisu gasitelji,
nego palikue, i da bitka koju vode nije bitka protiv vatre, nego protiv kie.
Uzdasi su dopirali od ljudi okupljenih na rubu tog pjeanog amfiteatra. Poput oaloenih
na pogrebu, stajali su pod kiom: mukarci, ene i djeca, prokisli, ne trudei zatititi se, gledajui
razaranje.
Mukarac u crnom ogrtau zamahnuo je sjekirom. Prozor se glasno razbio. Napao je vrata
koja su popustila pri treem udarcu. Kao da su je pustili iz krletke, iz kue je izletjela ena s
djetetom u naruju, a za njom troje bosonoge djece. Propustio ih je. Zatim je poeo cijepati
dovratak. Zakripala je cijela graevina.
Jedan od njegovih drugova uao je, nosei kanistar. ena je utrala za njim, istrala s
narujem punim posteljine. No kad je drugi put pokuala, grubo su je otjerali.
Iz svjetine se digao nov uzdah. Iz kolibe su poeli izlaziti pramenovi dima. ena se
pridigla, utrala unutra, ponovno su je izbacili.
Iz svjetine je doletio kamen i glasno udario o krov gorue straare. Drugi je udario u zid, a
trei pao pred noge mukarca sa sjekirom. Prijetei je uzviknuo neto. On i pet-est njegovih
prestali su initi to to su inili, podigli ipke i batine te pojurili na svjetinu. Ljudi su se vritei
dali u bijeg, meu njima i ja. No jedva sam dizala noge iz ljepljivog pijeska. Srce mi je udaralo,
bol mi je parala grudi. Zastala sam, nagnula se, hvatala zrak. Zar mi se to stvarno dogaa?
Pomislila sam. to ja ovdje radim? Pred oima mi se stvorila slika malog, zelenog automobila koji
tiho eka uz rub ceste. Najvie na svijetu eljela sam uvui se u svoj auto, zalupiti vratima,
zatvoriti se od ovog prijeteeg svijeta bijesa i nasilja.
Jedna me, nevieno debela djevojka gurnula s puta. Prokleta bila! prodahtala sam.

Prokleta bila! prodahtala je zauzvrat, gledajui me s neskrivenom mrnjom. Gubi se! Gubi se!
Zatim se odvukla uz dinu, mrdajui svojom golemom stranjicom.
Jo jedan takav udarac, licem u zaorati pijesak i nema me vie, pomislila sam. Ti ljudi
mogu podnijeti mnoge udarce, dok sam ja, ja, krhka poput leptira.
Pokraj mene zakripale su neije noge. Spazila sam sjaj smeih izama, izbaenog jezika, i
cipele povezane konopcem. Udarac pred kojim sam se skutrila nije pao.
Uspravila sam se. Meni s lijeva odvijala se nekakva borba - svi koji su maloprije trali u
gutik, sad su se odjednom vraali. ena je zavritala, visoko i glasno. Kako mogu pobjei s ovog
stranog mjesta? Gdje je to jezerce koje sam prela, gdje je staza do auta? Uokolo posvuda jezerca,
lokve, jezera, barice - posvuda staze, no kamo one vode?
Jasno sam ula pucnjavu: jedan, dva, tri hica, ne u blizini, ali ne i predaleko.
Doite, ula sam glas, i gospodin Thabane proao je pored mene. Da! prodahtala sam, i
zahvalno odepala za njim. Nisam ga mogla dostii. Sporije, molim vas, povikala sam. Priekao
je - zajedno s njim prela sam jezerce i izila na stazu.
Pokraj nas stvorio se mladi zakrvavljenih oiju. Kamo idete? elio je znati. Teko pitanje,
teak i glas.
Idem odavde, bjeim odavde, ovdje mi nije mjesto, odgovorila sam.
Idemo po auto, rekao je gospodin Thabane.
Mi elimo taj auto, rekao je mladi.
Nikome ne dam svoj auto, rekla sam.
On je Bhekijev prijatelj, rekao je gospodin Thabane.
Nije me briga, ne dam mu svoj auto.
Mladi mukarac - zapravo uope ne mukarac, nego djeak odjeven u mukarca, s
dranjem mukarca - nainio je udnu gestu: podigavi jedan dlan u visinu lica, udario je po
njemu drugim, dlanom o dlan, kratak pljesak. to je to znailo? Je li uope ita znailo?
Hodanje mi je ubijalo lea, usporila sam i stala. Ubrzo moram kui, rekla sam. Bila je to
molba - ula sam drhtaj u vlastitome glasu.
Jeste li vidjeli dovoljno? upitao je gospodin Thabane, zvuei udaljenije nego prije.
Da. Vidjela sam dovoljno. Ovamo nisam dola razgledavati. Dola sam po Bhekija. I
elite kui?
Da, i elim kui. U bolovima sam i iscrpljena.
Okrenuo se i nastavio hodati. epala sam za njim. Ponovno je zastao. elite ii kui,
rekao je. No to s ljudima koji ive ovdje? Kad oni ele poi kuama, moraju doi ovamo. to
mislite o tome?
Stajali smo na kii, nasred staze, licem u lice. Prolaznici su zastajali, radoznalo me
promatrali, moj je posao bio i njihov posao, svaiji posao.
Nemam odgovora, rekla sam. To je strano.
Nije to samo strano, rekao je, ve je to zloin. Kad vidite da vam netko pred oima
poini zloin, to kaete? Kaete li: Vidjela sam dovoljno, nisam dola razgledavati, hou kui?
Postieno sam odmahnula glavom.
Ne, naravno da ne, rekao je. Upravo tako. to onda kaete? Kakav je to zloin koji
gledate? Kakvo se on zove?
Uitelj je, pomislila sam, zato govori tako dobro. Ono to sad radi meni, uvjebavao je po
uionicama. To je trik kojim se slui kako bi se inilo da njegov odgovor dopire iz djejih usta.
Trbuhozborstvo, Sokratova batina, muno u Africi jednako kao to je bilo i u Ateni.
Pogledom sam prela preko kruga gledatelja. Jesu li neprijatelji? Nisam osjeala nikakvo
neprijateljstvo. Jednostavno su ekali da kaem svoje.
Gospodine Thabane, sigurna sam kako postoji mnogo toga to bih mogla izrei, rekla
sam. No sve to mora uistinu proistei iz mene. Kad ovjek govori pod prisilom - vi biste to

trebali znati - onda rijetko govori istinu.

Namjeravao je odgovoriti, ali sam ga zaustavila.
ekajte. Dajte mi minutu. Ne izbjegavam vae pitanje. Ovdje se zbivaju prave strahote.
Alija moram, na svoj nain izrei ono to mislim o tome.
Onda, ujmo to to imate rei! Sluamo! ekamo! Podigao je ruke kako bi utiao svjetinu.
Ljudi su odobravajui mrmljali.
Ovo su strani prizori, ponovila sam, oklijevajui. I mora ih se osuditi. No ja ih ne mogu
osuditi tuim rijeima. Moram pronai vlastite rijei, samo i jedino moje. Inae to nije istina. To je
sve to sad mogu rei.
Ta ena pria sranja, javio se ovjek iz gomile. Osvrnuo se. Sranja, ponovio je. Nitko
mu nije proturjeio. Neki su ve odlazili.
Da, rekla sam, obraajui se izravno njemu. U pravu ste, ono to kaete je istina.
Pogledao me kao da sam poludjela.
Ali, to oekujete? nastavila sam. Da biste govorili o ovome, i mahnula sam rukom
preko gutare, dima, smea na stazi, trebali biste imati jezik jednoga Boga.
Sranje, ponovio je, izazivajui me.
Gospodin Thabane okrenuo se i otiao. Vukla sam se za njim. Ljudi su se razili. Minutu
kasnije, pokraj mene protrao je djeak. Zatim sam ugledala auto.
Va automobil je hillman, zar ne? upitao je gospodin Thabane. Sigurno je u voznom
stanju ostao tek pokoji.
Iznenadila sam se. Nakon onoga to se zbilo, vjerovala sam da je izmeu nas zid. No inilo
se kao da mi ne zamjera.
Iz vremena kad je britansko bilo najbolje, odgovorila sam. ao mi je ako to ne zvui
smisleno.
Nije mario za ispriku, ako je to bila isprika. Je li britansko ikad bilo najbolje? upitao je.
Ne, naravno da nije. Bio je to samo slogan nedugo poslije rata. Vi se ne sjeate, bili ste
premladi.
Roen sam 1943., rekao je. Imam etrdeset tri godine. Ne vjerujete? Okrenuo se i
pokazao svoju vrstu i privlanu pojavu. Isprazno, ali privlano isprazno.
Povukla sam pokreta. Akumulator je bio prazan. Gospodin Thabane i djeak izali su i
pogurali, muei se pronai uporite u pijesku. Motor je konano proradio. Samo ravno, rekao
je djeak. Posluala sam.
Jeste li vi uitelj? upitala sam gospodina Thabanea.
Bio sam uitelj, ali sam privremeno napustio profesiju. Dok ne dou bolja vremena. Sad
prodajem cipele.
A ti? upitala sam djeaka.
Promrmljao je neto to nisam ula.
Nezaposlena mlade, rekao je gospodin Thabane. Nisi li?
Djeak se samosvjesno osmjehnuo. Skrenite ovdje, odmah iza duana, rekao je.
Usred divljine stajale su, u nizu, tri prodavaonice, opljakane i spaljene. Na jednoj je jo bila
vidljiva reklama bhawoodien - samo za gotovinu.
Stoji ve odavno, rekao je gospodin Thabane. Od lani.
Izali smo na iroku, zemljanu cestu. Slijeva se uzdizao grozd kua, pravih kua, s ciglenim
zidovima, azbestnim krovovima i dimnjacima. Meu njima, okruujui njih, proteui se preko
ravnice u daljinu, nicale su sirotinjske nastambe.
Ona zgrada, rekao je djeak, pokazujui ravno pred sebe.
Zgrada je bila duga i niska, moda dvorana ili kola, okruena ianom ogradom. No vei
dio ograde bio je sruen, a od zgrade su jo stajali samo od dima pocrnjeli zidovi. Pred zgradom

se okupilo mnotvo. Lica su se okretala kako bi promatrala dolazak hillmana.

Hou li ugasiti motor? upitala sam.
Moete ga ugasiti, ne morate se bojati niega, rekao je gospodin Thabane.
Ne bojim se, rekla sam. Je li to bila istina? U neku ruku jest - ili u najmanju ruku, nakon
onih dogaaja u gutari, nisam toliko marila to e biti sa mnom.
Nema potrebe plaiti se, glatko je nastavio. Vai deki su ovdje da vas tite. 1 pokazao
je.
Tada sam ih ugledala nie niz cestu - tri oker--smea transportera, gotovo nevidljiva meu
stablima. Na nebu su se ocrtavali obrisi glava s kacigama.
Za sluaj da ste pomislili, zakljuio je, kako je to bila samo svaa meu Crncima, malo
tue meu frakcijama. Gledajte - sestra mi je tamo.
Nazvao ju je moja sestra, ne Florence. Moda je samo ja na svijetu zovem Florence. Zovem
je lanim imenom. Sad sam stigla na mjesto gdje se ljudi otkrivaju u svojim pravim imenima.
Stajala je leima naslonjena o zid, skrivajui se od kie - zrela, asna ena u tamnocrvenom
kaputu i bijeloj, pletenoj kapi. Probili smo se do nje. Iako niime nije pokazala, bila sam sigurna
da me je vidjela. Florence! zazvala sam. Tupo je pogledala. Jeste li ga pronali?
Glavom je mahnula prema opustoenoj unutranjosti, zatim se okrenula, ne pozdravivi
me. Gospodin Thabane poeo se kroz rulju probijati prema ulazu. Smetena, ekala sam. Ljudi su
prolazili pokraj mene, zaobilazei me kao da sam kuna.
Djevojka u jabunozelenoj kolskoj tunici pola je prema meni, dignute ruke kao da me eli
oamariti. Ustuknula sam, ali to je bila samo igra. Ili bih trebala rei: suspregnula se da me
stvarno ne udari.
Mislim da biste i vi trebali pogledati, rekao je gospodin Thabane, izaavi zadihan. Priao
je Florencei i zagrlio je. Podigavi naoale, spustila mu je glavu na rame i briznula u pla.
U unutranjosti dvorane leala je hrpa otpada i pougljenjenih greda. Pokraj zida na
drugom kraju, zatieno od najjae kie, lealo je uredno poloenih pet tjelesa. Tijelo u sredini bio
je Florencein Bheki. Jo uvijek u sivim flanelastim hlaama, bijeloj koulji i kestenjastom kolskom
puloveru, no noge su mu bile bose. Oi su mu bile otvorene i zagledane u neto. I usta su mu bila
otvorena. Kia ga je udarala satima, njega i njegove drugove, i ne samo ovdje ve i tamo gdje su
bili kad ih je zatekla smrt - njihova odjea, ak i njihova kosa imale su tup, mrtav izgled. U
kutovima njegovih oiju bilo je zrnaca pijeska. U ustima mu je bilo pijeska.
Netko me vukao za ruku. Skamenjena, spustila sam pogled na djevojicu, velikih, mirnih
oiju. Sestro, rekla je, sestro ... no nije znala kako bi nastavila.
Pita vas jeste li jedna od sestara, objasnila mi je ena, dobrohotno se smijeei.
Nisam eljela da me odvuku, ne sad. Odmahnula sam glavom.
Misli rei, jeste li jedna od asnih sestara, rekla je ena. Ne, nastavila je, govorei
djetetu na engleskom, ona nije sestra. Njeno je maknula djeje prste s mog rukava.
Florence je okruila masa ljudi.
Moraju li leati tamo na kii? upitala sam gospodina Thabanea.
Da, moraju leati tamo. Kako bi ih svi mogli vidjeti.
Ali tko je to uinio?
Treperila sam - drhtaji su potresali moje tijelo, ruke su mi se tresle. Pomislila sam na
djeakove otvorene oi. Pomislila sam: to je posljednje vidio na zemlji? Pomislila sam: Ovo je
neto najgore to sam u ivotu vidjela. I pomislila sam: Sad su mi oi otvorene, i vie ih nikad
neu moi zatvoriti.
Tko je to uinio? ponovio je gospodin Thabane. Ako elite izvui metke iz njihovih
tijela, samo naprijed. Ali mogu vam unaprijed rei to ete pronai. Made in South Africa - SABS
approved. To ete pronai.
Molim vas, posluajte me, rekla sam. Nisam ravnoduna prema ovom... ovom ratu.

Kako bih mogla? Nema dovoljno debelih reetki koje bi ga sprijeile da ue. Poeljela sam
zaplakati, ali ovdje, pored
Florence, kakvo bih ja pravo imala? On ivi u meni, ja ivim unutar njega, proaptala
sam.
Gospodin Thabane je nestrpljivo odmahnuo. Porunio se. Nesumnjivo sam i ja iz dana u
dan sve runija. Metamorfoza, koja nam oteava govor, otupljuje osjeaje, preobraava nas u
zvijeri. Gdje na ovim obalama raste ljekovita biljka koja e nas spasiti od toga?
Priam ti priu o ovom jutru svjesna da pripovjeda, iz svoje pozicije, tvrdi da govori
istinu. Vidi kroz moje oi - glas koji ti govori u glavi pripada meni. Jedino kroz mene nalazi se
na tim pustim ravnicama, njui dim u zraku, gleda mrtva tijela, uje naricanje, drhturi na kii.
Misli moje misli, osjea moj oaj, kao i prve trzaje dobrodolice bilo emu to e skonati sva
razmiljanja - bio to san ili smrt. Tvoja suut struji prema meni. Tvoje srce udara s mojim.
Sad, dijete moje, meso mojega mesa, moje najbolje ja, traim da se povue. Ovu ti priu
priam ne zato da bi neto osjetila prema meni, nego da sazna kakvo je stanje stvari. Znam, bilo
bi ti lake kad bi ta pria do tebe dola preko nekog drugog, da ti u uhu zvoni neki nepoznati
glas. No injenica glasi: nema nikoga. Ja sam jedina. Ja sam jedini zapis: ja, ja. Stoga od tebe
traim: prati zapis, ne prati mene. Ako se meu rijei utkaju molbe, isprike i lai, posluaj ih. Ne
prelazi preko njih, ne oprataj ih olako. Proitaj ih, ak i ovu usrdnu molbu, hladnim okom.
Netko je kroz vjetrobran bacio kamen. Velik poput djeje glave, nijem, lei na sjedalu meu
krhotinama stakla, kao da auto pripada njemu. Prva mi je pomisao bila: Gdje u pronai
vjetrobran za Hillmana? A zatim: Kakva srea to sve istovremeno dolazi kraju.
Otkotrljala sam kamen sa sjedita i poela vaditi krhotine iz okvira. im sam nala neki
posao, odmah sam se umirila. Ali sam bila mirnija i zato to vie nisam brinula hou li ivjeti.
Ono to bi mi se moglo dogoditi nije vie vano. Pomislila sam: Moda sam posve potratila ivot.
Strijeljamo ljude kao da ne vrijede nita, ali na kraju smo mi oni ije ivote ne vrijedi ivjeti.
Mislila sam na pet tjelesa, na njihovu masivnu, vrstu prisutnost u spaljenoj dvorani.
Njihovi duhovi nisu otili, pomislila sam, i nee otii. Njihovi duhovi sjede vrsto i opsjedaju.
Da mi je netko, tamo i tada, u pijesku iskopao grob i pokazao mi ga, bez rijei bih se
spustila u nj, legla i ruke prekriila na prsima. A kad bi mi pijesak poeo padati u usta i kutove
oiju, ne bih ni prstom makla da ga otresem.
Ne itaj ovo osjeajui samilost spram mene. Neka tvoje srce ne kuca s mojim.
Kroz prozor sam ispruila novi. Svi su se pourili uzeti. Djeca su pogurala, motor je
uhvatio. Ispraznila sam novanik u ispruene ruke.
Uvuena u gutiku, gdje se cesta suavala u stazu, stajala su vojna vozila koja sam bila
vidjela: ne tri, kao to sam mislila, nego pet. Pod pogledom djeaka u maslinastozelenoj kinoj
kabanici, izala sam iz auta, toliko promrznuta u mokroj odjei da sam jednako tako mogla biti i
gola.
Bila sam se nadala da e mi potrebne rijei doi same od sebe, ali se to nije dogodilo.
Ispruila sam ruke i pokazala dlanove. Nemam, govorili su moji dlanovi, nemam mo govora.
Dola sam govoriti, no nemam to rei.
Wag in die motor, ek skal di polisie skakel, doviknuo mi je. Pristavi djeak igra svoje,
njemu vane, smrtonosne igre. ekajte u autu, zvat u policiju. Odmahnula sam glavom i
nastavila odmahivati. Razgovarao je s nekim pored sebe koga nisam mogla vidjeti. Smijeio se.
Nesumnjivo su me promatrali od samog poetka i mislili svoje o meni. Luda, stara dobrotvorka
koju je uhvatila kia, pokisla k'o koko. Jesu li bili u pravu? Jesam li ja dobrotvorka? Ne, nisam
uinila nita dobro ega bih se sjetila. Jesam li luda? Da, luda sam. Ali su ludi i oni. Svi smo mi
poludjeli, opsjednuti vrazima. Kad ludilo zasjedne na tron, tko u zemlji moe izbjei zarazi?
Ne zovite policiju, mogu se pobrinuti za sebe, doviknula sam. Ali su se mrmljanje i
postrani pogledi nastavili. Moda su ve imali radiovezu.
to mislite, to sad radite? doviknula sam djeaku. Smijeak mu se zaledio na usnama.
to mislite, to sad radite? povikala sam, a glas mi je poeo pucati. Zaprepaten, spustio je

pogled. Zaprepaten to na njega vie Bjelkinja, i to dovoljno stara da bi mu mogla biti baka.
Iz susjednog je vozila u nizu doao mukarac u ratnoj odori. Pogledao me ravno u oi.
War is die moeilikheid? upitao je djeaka iz transportera. Nee, niks moeilikheid nie. Nema
problema. Neh hierdie dame wat wil weet wat aangaan.
Gospoo, ovo mjesto je opasno, rekao je, okrenuvi se prema meni. Oito asnik. Ovdje
se tota moe dogoditi. Poslat u pratnju da vas odvede do ceste.
Odmahnula sam glavom. Imala sam vlast nad sobom, ak nisam ni plakala, iako sam
vjerovala kako bih svakog trenutka mogla puknuti.
to sam eljela? to je eljela stara dama? Htjela je ogoliti neto pred njima, to god mogla
ogoliti, u tom trenutku, na tom mjestu. Htjela je, prije nego je se otarase, otkriti oiljak, ranu,
nabiti im je pred oi, natjerati ih da je pogledaju vlastitim oima - oiljak, bilo koji oiljak, oiljak
svih ovih patnji, ali naposljetku moj oiljak, jer su nai vlastiti oiljci oni jedini koje moemo
nositi sa sobom. ak sam podigla ruku do puceta na haljini. No prsti su mi bili modri i smrznuti.
Jeste li vidjeli unutranjost dvorane? upitala sam svojim slomljenim glasom. Sad su
nadole suze.
asnik je bacio cigaretu, zgazio je u mokrome pijesku.
Ova postrojba nije opalila nijedan hitac u posljednja dvadeset etiri sata, tiho je rekao.
Dopustite mi da vam predloim: nemojte se uzrujavati prije nego to znate o emu govorite. Oni
tamo ljudi nisu jedini koji su umrli. Ubija se neprekidno. A to su samo tijela koja su pokupili
juer. Borbe su se zasad smirile, ali im kia prestane, ponovno e se zahuktati. Ne znam kako ste
stigli ovamo - trebali su zatvoriti cestu - ali ovo je gadno mjesto, ne biste trebali biti ovdje. Javit
emo policiji, oni vas mogu otpratiti.
Ek het reeds geskakel, rekao je djeak iz transportera.
Zato jednostavno ne odloite oruje i ne odete kui, svi redom? rekla sam. Budui da
sigurno nita ne moe biti gore od ovoga to ovdje izvodite. Goreg za vae due, mislim.
Ne, rekao je. Oekivala sam nerazumijevanje, ali ne, tono je shvatio to sam mislila.
Moramo ostati do kraja.
Drhtala sam od glave do pete. Prsti su mi se arili u dlanove i nisu se htjeli ispraviti. Vjetar
mi je promoenu odjeu lijepio za kou.
Poznavala sam jednoga od mrtvih djeaka, rekla sam. Poznavala sam ga od njegove
pete godine. Njegova majka radi za mene. Svi ste vi premladi za ovo. Muno mi je. I to je sve.
Vratila sam se do dvorane i ekala, sjedei u autu. Iznosili su tijela. Osjetila sam val neega
to je izviralo iz okupljene gomile - odvratnost, neprijateljstvo. I gore od toga: mrnju. Bi li bilo
drugaije da nisam bila razgovarala s vojnicima? Ne bi.
Gospodin Thabane priao mi je da vidi to elim. ao mi je, ali se ne znam vratiti, rekla
sam.
Izaete na asfaltiranu cestu, skrenete desno i pratite znakove, kratko je rekao.
Da. Koje znakove?
Znakove prema civilizaciji. I okrenuo se na peti.
Vozila sam polagano, dijelom zato to mi je vjetar udarao u lice, dijelom to sam i tijelom i
duom otupjela. Zalutala sam u predgrae za koje nikad nisam ula i dvadeset minuta motala se
po neprepoznatljivim ulicama traei izlaz.
Napokon sam se nala na Voortrekker Roadu. Tamo su, prvi put, ljudi poeli zagledati
automobil s razbijenim vjetrobranom. Pogledi su me pratili cijelim putem do kue.
Kua je izgledala hladno i strano. Rekla sam sebi: Vrua kupka i odmor. Ali me opsjela
ledena letargija. S naporom sam se odvukla na kat, zgulila mokru odjeu, umotala se u ogrta,
uvukla u krevet. Pijesak, sivi pijesak Cape Flatsa, skorio mi se medu nonim prstima. Nikad se
neu ugrijati, pomislila sam. Vercueil barem ima psa da legne pored njega. Vercueil zna kako se
ivi u ovoj klimi. to se mene, i onog djeaka kojeg e ubrzo poloiti u zemlju, tie, nama ne moe
pomoi nikakav pas. Pijesak mu je ve u ustima, uvlai se, polae pravo vlasnitva.

esnaest godina otkad sam dijelila postelju s mukarcem ili djeakom. esnaest godina
samoe. Iznenauje li te to?
Pisala sam. Piem. Slijedim pero, idem tamo gdje me vodi. to mi je jo ostalo?
Probudila sam se iscrpljena. Ve je bila pala no. Gdje li je dan nestao?
Gorjelo je svjetlo u toaletu. Sjedei na koljki, s hlaama sputenima do koljena, eirom na
glavi, Vercueil je vrsto spavao. Zapanjeno sam ga promatrala.
Nije se probudio. Upravo suprotno, iako mu se glava njihala i usta mu zjapila otvorena,
spavao je poput bebe. Njegovo dugo, mravo bedro bilo je gotovo bezdlako.
Kuhinjska su vrata stajala otvorena, a smee iz prevrnute kante rasulo se po podu. Pas je
natezao komad starog pakpapira. Kad me ugledao, optueniki je objesio ui i udario repom.
Previe! promrmljala sam. Previe! Pas je kliznuo.
Sjela sam za stol i prepustila se suzama. Nisam plakala zbog zbrke u glavi, niti zbog nereda
u kui, nego zbog djeaka, zbog Bhekija! Gdje god se okrenula, stajao je preda mnom, djetinje
zbunjeno otvorene oi s kojima se susreo sa smru. Jecala sam s glavom u rukama, tugujui za
njim, za onim to su mu oduzeli, za onim to su bili oduzeli meni. ivot je neto tako dobro! To je
tako sjajna Boja ideja! Najbolja ideja otkad je svijeta i vijeka! Dar, najvredniji od svih darova,
obnavljajui se naratajima u beskraj. A sad Bheki, kojem su ga oteli, nestao, otrgnut!
Hou kui! Tako sam cviljela na vlastitu sramotu, gospodinu Thabaneu, prodavau
cipela. Djeji glas iz starakog grla. Doma, u moju sigurnu kuu, u moj krevet djetinjih snova.
Jesam li ikad bila posve budna? Mogu jednako tako pitati: Znaju li mrtvi da su mrtvi? Ne mrtvima nije dano da ita znaju. Ali nas u mrtvom snu bar posjeuju nai najblii. U sebi nosim
saznanje koje nita ne moe potresti, starije od svih sjeanja, da sam i ja jednom bila iva. Bila
iva i zatim ukradena ivotu. Kraa se zbila u kolijevci - dijete je ukradeno, a na njegovo mjesto
ostavljena je lutka da je doje i goje, a ta je lutka ono to ja nazivam sobom.
Lutka? Lutkin ivot? Zar sam to proivjela? Zar je lutki mogue zaeti takvu pomisao? Ili ta
pomisao dolazi i odlazi kao druga spoznaja, kao bljesak munje, kao razdiranje magle kopljem
aneoske inteligencije? Moe li lutka prepoznati lutku? Moe li lutka spoznati smrt? Ne. Lutke
rastu, ue govoriti i drati se, one prolaze svijetom - one stare, one propadaju, one nestaju otkotrljaju ih u vatru ili zakopaju u zemlju, ali one ne umiru. One vjeno postoje u trenutku
skamenjenog iznenaenja koje prethodi svim sjeanjima na trenutak u kojem je ivot bio oduzet,
ne njihov ivot, nego ivot onoga umjesto kojega su ostavljene kao zalog. Njihova je spoznaja
znanje bez sri, bez svjetovne teine, poput lutkine glave: uplje, ispunjeno zrakom. Kao to same
nisu bebe, nego samo ideja bebe: okruglije, ruiastije, tupastije i modrookije nego to to ijedna
beba moe biti; ivui ne ivot nego ideju ivota, besmrtne i neumrle, poput svih ideja.
Had, Pakao - domaja ideja. Zato je oduvijek bilo neophodno Pakao smjetati na neko
odreeno mjesto: u antarktiki led ili u krater vulkana? Zato Pakao ne bi bio u podnoju Afrike,
zato stvorovi pakleni ne hodaju meu ivima?
Oe, zar ne vidi da gorim? preklinje dijete, stojei pokraj oeva uzglavlja. Ali otac spava
dalje, sanja i ne vidi.
To je razlog - sad ga iznosim pred tebe kako bi ga vidjela - zato se toliko vrsto drim
sjeanja na majku. Ako mi ona nije dala ivot, onda nije nitko. Drim se ne samo sjeanja na nju
ve i nje same, njezinog tijela, moga roenja iz njezinog tijela, mog izlaska u svijet. U krvi i
mlijeku pila sam njezino tijelo i dola na svijet. A zatim su me oteli, i otad sam vjeno izgubljena.
Postoji jedna moja fotografija koju si vjerojatno vidjela, ali je se zacijelo ne sjea. Snimljena
je 1918. kad mi jo nije bilo dvije godine. Stojim na nogama i izgledam kao da rukom seem
prema kameri. Majka klei pored mene i zadrava me nekom vrstom orme koja mi prolazi preko
ramena. Stojei sa strane, zanemarujui me, moj je brat Paul, s kicoki nakrivljenom kapom.
Obrve su mi namrtene, oi su mi vrsto prikovane za kameru. Moda samo mirkam u
sunce ili me, poput domorodaca s Bornea, progoni mutan osjeaj da e mi kamera oteti duu. Ili
jo gore - moda me majka zadrava da kameru ne sruim na zemlju jer ja, na svoj lutkasti nain,
znam da e ona vidjeti ono to oko ne vidi: da nisam tamo? Zna li to i moja majka, budui da ni
ona nije tamo?

Mrtvi Paul, komu me pero odvelo. Drala sam ga za ruku kad je odlazio. Proaptala sam
mu: Vidjet e mamu, oboje ete biti jako sretni. Bio je blijed, ak su mu je i u oima lealo
bljedilo udaljenoga neba. Pogledao me umorno i prazno, kao da eli rei: Kako malo toga
razumije! Je li Paul ikad, uistinu, ivio? Moja sestra-ivot, tako me jednom oslovio u pismu,
posuenim rijeima. Je li na samome kraju shvatio da je pogrijeio? Jesu li te prozirne oi prozrele
i mene?
Tog smo se dana fotografirali u vrtu. Iza nas cvjetovi koji podsjeaju na vrtni sljez, slijeva se
prostire lijena s dinjama. Prepoznajem mjesto. Uniondale, kua u Church Streetu koju je kupio
moj djed kad je nojevo perje bilo u modi. Godinu za godinom cvijee i voe bujalo je u tom vrtu,
razastirui sjeme, venui, ponovno uskrsavajui, blagoslivljajui nas svojom irokogrudnom
prisutnou. ija ih je ljubav njegovala? Tko je obrezivao vrtni sljez? Tko je sjemenke dinje
polagao u njihovu toplu i vlanu postelju? Je li to bio djed koji je ustajao u etiri ujutro podignuti
branu i pustiti vodu u vrt? Ako ne on, je li onda to bio njegov vrt? Tko su duhovi, tko su pojave?
Tko stoji, izvan ruba slike, naslonjen na grablje, naslonjen na lopatu, i eka da se vrati poslu... isto
tako naslonjen i na rub etverokuta, svijajui ga, prodirui u okvir?
Dies irae, dies illa, kad e odsutni biti prisutni, a prisutni odsutni. Fotografija vie ne
pokazuje tko je tog dana bio u vrtu, nego koga tamo nije bilo. Leei sve te godine u sigurnim
skrovitima diljem zemlje, u albumima, po ladicama, ova i tisue slika nalik njoj neprimjetno su
sazrele, preobrazile se. Fiksir nije izdrao, te je razvijanje polo dalje nego to je itko mogao
sanjati - tko bi znao kako se to dogodilo? - te se sve vratilo u negativ, novu vrstu negativa na
kojima poinjemo nazirati to je nekad lealo i skrivalo se izvan okvira.
Je li to razlog zato se mrtim, zato pokuavam dosei kameru - znam li, na neki nejasan
nain, da je kamera neprijatelj, da nee lagati, nego da e nas razotkriti u naem pravom obliju:
narod lutaka? Trgam li ja hodalicu kako bi kameru izbila iz ruku onoga tko je dri prije nego to
bude prekasno? A tko dri kameru? ija se bezoblina sjenka preko prekopane lijehe pribliava
mojoj majci i njezinoj mladunadi?
Bol koja je nadila suze. uplja sam, ja sam ljutura. Svakom od nas usud alje prikladnu
bolest. Moja je bolest ona koja me izjeda iznutra. Kad bi me otvorili, otkrili bi da sam uplja poput
lutke, lutke s rakom u utrobi, rakom koji oblizuje usne, zaslijepljen jarkim svjetlom.
Je li bio rak, koga sam tako proroki ugledala s dvije godine, kako izviruje iz crne kutije?
Jesam li nas sve pokuala spasiti od raka? No zadrali su me, pritisnuli su okida, rak je iskoio i
uao u mene.
Sad mi glaba kosti jer mesa vie nema. Glaba aicu kuka, gloe mi kraljenicu, poinje mi
nagrizati koljena. Make me, istini za volju, nikad nisu voljele. Samo mi je to stvorenje vjerno do
kraja. Moja bol, moja mezimica.
Popela sam se na kat i otvorila vrata toaleta. Vercueil je jo bio tamo, zgrbljen u dubokom
snu. Protresla sam ga. Gospodine Vercueil! rekla sam. Otvorio je jedno oko. Doite i leite.
Ali nije htio. Prvo sam ga ula na stubitu kako se, poput starca, sputa stubu po stubu.
Zatim sam ula da se zatvaraju stranja vrata.
Predivan dan, jedan od tihih zimskih dana kad svjetlo naizgled struji iz svih zakutaka neba.
Vercueil me vozio niz ulicu Breda, pa u ulicu Orange. Rekla sam mu da stane nasuprot Aveniji
Governement.
Mislila sam voziti auto cijelom duinom Avenije, rekla sam. Kad jednom proem lanac,
ne vidim kako me itko moe zaustaviti. Mislite da u se moi provui?
(Moda se sjea, na poetku Avenije stoje dva stupa od lijevanog eljeza, izmeu kojih visi
lanac.) Da. Moete se provui sa strane, rekao je. Nakon toga moram samo auto drati ravno.
Hoete li stvarno to uiniti? upitao je. Njegove pilee oi okrutno su sjale. Ako
smognem hrabrost. Ali zato? emu?
Teko je smiljati vane odgovore u eljustima tog pogleda. Sklopila sam oi i pokuavala
zadrati viziju automobila kako vozi toliko brzo da mu iz ispune cijevi suklja plamen, kako se
kotrlja niz poploanu aveniju pokraj turista, skitnica i ljubavnika, pokraj Muzeja, pokraj Galerije,
Botanikog vrta, sve dok ne uspori i zaustavi se pred kuom srama, gorui i topei se.

Sad se moemo vratiti, rekla sam. Samo sam se htjela uvjeriti je li to mogue.
Uao je, skuhala sam mu aj. Pas mu je sjeo uz noge, okreui ui prema onome koji bi bio
govorio. Dobar pas: vedro stvorenje, roeno pod sretnom zvijezdom, kakvi su i neki ljudi.
Kako bih vam odgovorila na pitanje: emu?, rekla sam, to je povezano s mojim ivotom.
Ima veze sa ivotom koji vie ne vrijedi bog zna to. Pokuavam otkriti to mogu dobiti za njega.
Rukom je nemirno prelazio po pseem krznu, amo-tamo. Pas je zatreptao, sklopio oi.
Ljubav, pomislila sam, ma koliko neobino, ovdje sam svjedok ljubavi.
Pokuala sam ponovno: Postoji poznat roman u kojem enu optue zbog preljuba - u
starim je vremenima preljub bio zloin - te je osude da se u javnosti mora pojavljivati s izvezenim
slovom P na haljini. To slovo na haljini nosi toliko godina da ljudi ve zaborave to ono znai.
Zaboravljaju da ima ikakvo znaenje. Ono jednostavno postaje neto to ona nosi, poput prstena
ili broa. Moda je upravo ona zapoela modu natpisa na odjei. No o tome u knjizi ne pie nita.
Sva ta javna dogaanja, manifestacije - i to je bit cijele prie - kako ovjek ikad moe biti
siguran to ona znae? Recimo, starica se zapali. Zato? Zato to je poludjela? Zato to oajava?
Zato to boluje od raka?
Mislila sam na automobil ispisati slovo objanjenja. Samo koje? A? B? C? Koje je pravo
slovo za moj sluaj? Uostalom, zato objanjavati? Koga se to tie osim mene?
Mogla sam rei i vie, ali su u tom trenutku kljocnula vrtna vrata, a pas je zareao. Dvije
ene, jednu sam prepoznala kao Florenceinu sestru, ile su prema kui nosei kovege.
Dobar dan, rekla je sestra. Podigla je klju. Doli smo po stvari moje sestre.
Florenceine.
Da, rekla sam.
Ule su u Florenceinu sobu. Nakon nekog vremena ula sam i ja. Je li Florence dobro?
upitala sam.
Sestra koja je praznila ladicu, uspravila se teko diui. Oito je uivala u tom glupom
pitanju.
Ne, ne mogu rei da je dobro, rekla je. Nije dobro. Kako bi mogla biti dobro?
Druga se ena pravila da ne uje i nastavila je slagati djeju odjeu. U sobi je bilo daleko
vie nego to su mogle ponijeti u dva kovega.
Nisam tako mislila, rekla sam, no nije vano. Mogu li vas zamoliti da Florencei odnesete
neto od mene?
Da. Mogu uzeti ako nije veliko. Ispisala sam ek.
Recite joj da mi je ao. Recite joj da mi je toliko ao da to ne mogu izrei. Da neprestano
mislim na Bhekija.
Zao vam je.
Da.
Jo jedan vedar dan. Vercueil je neobino uzbuen. Dakle, danas je taj dan? upitao je.
Da, odgovorila sam, ukoivi se pred njegovom nepristojnom ivou, i zamalo dodala: I to
se to vas tie?
Da, rekla sam, danas je taj dan. Ali je danas prolo i ja nisam izvrila ono obeano. Sve dok
se nastavlja ovaj niz rijei, sa sigurnou moe znati da nisam otila do kraja - pravilo, jo jedno
pravilo. Smrt, uistinu, moe biti najvei neprijatelj pisanju, ali je i pisanje takoer neprijatelj smrti.
Stoga piui, drei smrt podalje od sebe, dopusti mi da ti kaem to sam mislila rekavi: nisam
otila do kraja. Daj da ti kaem vie. Daj da ti kaem kako sam se okupala. Da ti kaem da sam se
odjenula. Da ti kaem da mi se, dok sam tijelo pripremala za taj in, u njega poeo vraati daak
ponosa. Kakva je razlika izmeu ekanja u krevetu i ekanja da disanje prestane i ovjekova
pokuaja da sam skona sa sobom!
Mislila sam ii do kraja - je li to istina? Da. Ne. Da-ne. Takva rije postoji, ali je nikad nisu
pustili u rjenike. Da-ne - svaka ena zna to to znai, budui da time pobjeuje svakog
mukarca. Hoete li to uiniti? upitao je Vercueil, dok su mu muke oi sjale. Da-ne, bila sam

trebala odgovoriti.
Odjenula sam bijelo i modro - svijetlomodro odijelo i bijelu bluzu s manom oko vrata.
Paljivo sam se naminkala i poeljala. Sve vrijeme koje sam prosjedila pred zrcalom lagano sam
drhtala, ali nisam osjeala ni najmanju bol. Rak je prestao glodati.
Sjajei od znatielje, Vercueil me dopratio u kuhinju i motao se tamo dok sam dorukovala.
Naposljetku, ivana i uznemirena, planula sam: Hoete li me, molim vas, pustiti na miru!? Na
to se okrenuo s izrazom takve djeje boli na licu da sam ga povukla za rukav. Nisam tako
mislila, rekla sam. Ali molim vas, sjednite - ivcirate me ba kad mi je potreban mir. Toliko se
kolebam! U jednom trenutku pomiljam: Pourit u i skonati sve to, taj bezvrijedan ivot. U
sljedeem: ali zato bih ja nosila breme krivice? Zato se od mene oekuje da nestanem prije
vremena? Jesam lija kriva to je moje doba tako sramotno? Zato bi to palo na moja plea, stara,
bolesna i bolna, da se bez iije pomoi vinem iz ovog ponora sramote?
elim bjesniti protiv ljudi koji su stvorili ta vremena. elim ih optuiti za to to su mi
pokvarili ivot onako kako takor ili ohar kvari hranu i ne jedui je, jednostavno preavi preko
nje, onjuivi je i izvrivi po njoj svoje tjelesne potrebe. Znam, djetinjasto je upirati prstom i
kriviti druge. Ali zato bih ja prihvatila injenicu da bi mi ivot bio bezvrijedan bez obzira tko
vladao ovom zemljom? Mo je, uostalom, mo. Ona napada. To je njezina priroda. Ona napada
nae ivote.
elite znati to se zbiva sa mnom, a ja vam pokuavam rei. elim prodati sebe, iskupiti se,
ali ne mogu pronai nain na koji to izvesti. To je, ako tako elite, ono ludilo koje se uvuklo u
mene. Zato vas to iznenauje? Poznajete ovu zemlju. Ovdje je ludilo u zraku.
Tijekom cijelog govora Vercueil je na licu imao ukoen, tajnovit izraz. Onda je rekao neto
udno: Hoete li se provozati?
Gospodine Vercueil, ne moemo se ii voziti. Postoji tisuu razloga zato ne moemo.
Moemo malo u prirodu, vratit emo se do podneva.
Ne moemo se vozikati uokolo u autu s rupom na vjetrobranu. To je smijeno.
Skinut u vjetrobran. To je samo staklo, ne treba vam.
Zato sam popustila? Moda me je naposljetku pobijedila ta nova panja koju mi je
poklanjao. Bio je nalik uzbuenom djeaku, seksualno uzbuenom djeaku, a ja sam bila njegov
objekt. To mi je laskalo - na neki me nain, usprkos svemu, to i zabavljalo. Negdje u podsvijesti
moda sam osjetila neto neukusno, kao pas uzbuen to iskapa nedovoljno duboko zakopano
truplo. No nisam bila u stanju povui granice. Uostalom, to sam htjela? Suspenziju. Da me
suspendiraju, bez misli, bez bola, bez sumnji, bez razumijevanja, sve do podneva. Dok podnevni
top ne opali na Signal Hillu, a ja, s kanistrom benzina na sjeditu, ili proem ili ne proem pokraj
lanaca na kraju avenije. Ali dotad biti bez misli: sluati ptiji pjev, osjeati zrak na koi, gledati
nebo. ivjeti.
Stoga sam popustila. Vercueil je aku omotao runikom i izbio jo stakla sve dok otvor nije
bio dovoljno velik da se kroz njega provue dijete. Dala sam mu klju. Guranje, i krenuli smo.
Poput ljubavnika koji posjeuju poprita svojih prvih izjava, poli smo planinskom cestom
iznad Muizengberga. (Ljubavnici! to sam ikad bila izjavila Vercueilu? Da bi trebao prestati piti.
to je on izjavio meni? Nita - moda ak ni svoje pravo ime.) Parkirali smo na istom mjestu kao i
prvi put. Sad - gozba posljednjeg posjeta tome mjestu, rekla sam sebi, zarivajui nokte u dlanove,
zagledana preko Zaljeva False, zaljeva falih nada, i prema jugu, preko mranih zimskih voda
najzaboravljenijeg od svih oceana.
Kad bismo imali brod, mogli biste me izvesti na more, promrmljala sam.
Prema jugu - Vercueil i ja sami, jedrimo sve dok ne dopremo do irina gdje lete albatrosi.
Tamo bi me mogao privezati za bavu ili za dasku, nije vano za to, i ostaviti me da se ljuljam na
valovima, pod velikim, bijelim krilima.
Vercueil se izvezao na cestu. Grijeim li ili motor prede slae u njegovim rukama nego u
mojima?
Oprostite ako sve to nema smisla, rekla sam. Dajem sve od sebe da se ne izgubim.

Pokuavam u sebi odravati taj osjeaj hitnje. Osjeaj hitnje me naputa. Dok sjedim ovdje meu
svim tim divotama, ili ak i kad sjedim kod kue meu svojim stvarima, ini mi se jedva
moguim vjerovati da se posvuda oko mene prostire podruje ubijanja i ponienja. ini mi se kao
ruan san. U mojoj nutrini neto pritie, neto se gura. Pokuavam ne primjeivati, ali se to ne
da. im imalo popustim, ono pritisne jae. Predajem se s olakanjem, i ivot je odjednom
ponovno posve obian. S olakanjem se ponovno predajem obinosti. Uivam u njoj. Gubim stid,
postajem bestidna poput djeteta. Bestidnost te bestidnosti - e, to ne mogu zaboraviti, to ne mogu
vie podnositi. I zato se moram sabrati, moram se okrenuti niz stazu. Inae sam izgubljena.
Razumijete li?
Vercueil se zgrbio na upravljau kao neka kratkovidna osoba. On, oka sokolova. Je li vano
to nije razumio?
To vam je kao ostaviti alkohol, ustrajala sam. Pokuavate i pokuavate, vjeno
pokuavate, ali od samog poetka u samoj sri znate da ete ponovno pokleknuti. Stid vas je tog
intimnog saznanja, stid tako vreo, tako intiman, toliko utjean da donosi jo vie stida koji vas
preplavljuje. Izgleda da ne postoji toliko stida koliko ljudsko bie moe podnijeti.
Ali kako je teko ubiti samoga sebe! ovjek se tako pripija uz ivot! ini mi se kako u tu
igru, u posljednjem trenutku, mora ui jo neto osim elje, neto strano, neto nepromiljeno, to
ovjeka gurne preko ruba. Morate postati netko drugi. Samo, tko? Tko je taj koji eka mene, da
stupim u njegovu sjenu? Gdje u ga pronai?
Na satu je 10 i 20. Moramo se vratiti, rekla sam.
Vercueil je usporio. Ako tako elite, odvest u vas natrag, rekao je. Ili, ako elite,
moemo se voziti dalje. Moemo se provozati cijelim putem oko poluotoka. Dan je lijep.
Trebala sam odgovoriti: ne, odmah me vozite natrag. Ali sam oklijevala, i u tom su
trenutku neodlunosti rijei zamrle u meni.
Stanite ovdje, rekla sam.
Vercueil je siao s ceste i parkirao.
Moram vas neto zamoliti, rekla sam. Molim vas, ne rugajte mi se.
To me molite?
Da. Ni sad, ni ubudue.
Slegnuo je ramenima.
Na drugoj strani ceste, pokraj piramide ogrjevnog drva stajao je ovjek u poderanoj odjei.
Pogledao nas je, odvratio pogled.
Vrijeme je prolazilo.
Ispriala sam vam priu o majci, naposljetku sam progovorila, pokuavajui govoriti to
mirnije. O tome kako je kad je bila mala, leala u tami ne znajui to se kree iznad nje: kotai
kola ili zvijezde.
Cijeli sam ivot pamtila tu priu. Ako svatko od nas ima priu koju pria sebi, o tome tko
smo i odakle smo doli, onda je ta pria moja. To je pria koju sam odabrala, ili je ta pria
odabrala mene. Ona lei tamo odakle sam dola, tamo sam ja zapoela.
Pitate elim li se jo voziti. Kad bi to stvarno bilo mogue, predloila bih vam da se
odvezemo do istonog Capea, do planina Outeniqua, do onog odmorita na vrhu prijevoja princa
Alberta. ak bih rekla da ostavite karte, da vozite sjeverno i istono po suncu -prepoznala bih
mjesto kad bismo stigli tamo. Tu postaju, poetnu toku, toku pupka, mjesto na kojem se spajam
sa svijetom. Tamo me ostavite, na vrhu prijevoja, i odvezite se, ostavite me da priekam no i
zvijezde i sablasna kola koja e se dokotrljati.
No istina je da to mjesto vie ne mogu pronai, ni s kartama ni bez njih. Zato? Zato to je iz
mene nestala odreena udnja. Prije godinu dana, prije mjesec dana sve bi bilo drukije. udnja,
moda najdublja udnja za koju sam sposobna, potekla bi iz mene prema toj jednoj toki na
zemlji, i vodila me. To je moja majka, bila bih rekla, kleei tamo. To je ono to mi daje ivot.
Sveto tlo, nije sveto kao grob, nego kao mjesto uskrsnua - vjenog uskrsnua sa Zemlje.

Ali je sad ta udnja, koju jednako tako moete nazvati i ljubavlju, nestala iz mene. Vie ne
volim ovu zemlju. I to je tako. Nalik sam kastriranome ovjeku. Kastriranome u svojoj zrelosti.
Pokuavam zamisliti kakvim ivotom ive ljudi kojima su to uinili. Zamiljam ih kako gledaju
stvari koje su nekad voljeli, znajui iz sjeanja kako bi ih i dalje trebali voljeti, ali nisu vie
sposobni dozvati ljubav. Ljubav: to je to, rekao bi sebi, po sjeanju tragajui za starim osjeajem.
Samo tamo
e pronai jedino ravninu, mir i spokoj. Neto to sam neko imala izdano je, pomislit e i
usredotoiti se, pokuavajui tu izdaju osjetiti u svoj svojoj jasnoi. Jasnoa je ono to nestaje iz
svega. Umjesto nje, osjetit e kako ga neto povlai, lagano ali neprekidno, prema tuposti,
izdvojenosti. Izdvojen, rei e sebi, izgovarajui tu otru rije, i posegnut e rukom kako bi
iskuao njezinu otrinu. No dotad se ve umijeala rije koja zamuuje i otupljuje. Sve se povlai,
pomislit e -za tjedan, za mjesec ve u zaboraviti sve. Sjedit u meu jedaima lotosa, izdvojen,
lebdjeti. Posljednji e put pokuati osjetiti bol tog odvajanja, no do njega e doprijeti samo
prolazna tuga.
Ne znam, gospodine Vercueil, jesam li bila dovoljno jasna, ali govorim o odlunosti, o
neuspjelome pokuaju da se drim onoga to sam odluila. Priznajem, utapam se, sjedim pored
vas i utapam se.
Vercueil se naslonio na vrata. Pas je tiho zacvilio. Stojei sa apama na prednjem sjeditu,
gledao je naprijed, eljan ponovnog pokreta. Prola je minuta.
Onda je iz depa jakne izvukao kutiju igica i pruio mi je. Uinite to sad, rekao je.
to trebam uiniti?
To.
To je ono to elite?
Uinite to sad. Izai u iz auta. Uinite to, sad, ovdje.
U uglu usta plesala mu je kuglica sline. Neka je lud, pomislila sam. Neka bude mogue to
rei za njega: da je okrutan, da je lud, da je bijesan pas.
Pretresao je kutiju igica. Brinete li zbog njega? Pokazao je na prodavaa ogrjeva. On se
nee mijeati
Ne ovdje, rekla sam.
Moemo do Chapman's Peaka. Ako elite, moete se odvesti preko ruba.
Osjeala sam se kao da sjedim u automobilu s mukarcem koji me pokuava zavesti i ljuti
se to ne
107
poputam. Kao da sam se vratila u najgore dane djevojatva.
Moemo li doma? upitala sam.
Mislio sam da elite uiniti ono.
Ne razumijete.
Mislio sam da elite da vas netko pogurne. Evo, ja vas guram.
Ponovno je stao pred hotelom u Zaljevu Hout. Imate li neto novca? upitao je.
Dala sam mu deset randa.
Otiao je u toionicu i vratio se s bocom u smeoj papirnatoj vreici. Popijte, rekao je,
skidajui ep.
Ne hvala, ne volim konjak.
Nije to konjak, to je lijek.
Gucnula sam, pokuala progutati, zagrcnula se i zakaljala - zubi su mi zacvokotali.
Zadrite u ustima, rekao je.
Ponovno sam potegnula i zadrala tekuinu u ustima. Desni i nepce su mi gorjeli, a zatim
obamrli. Progutala sam i sklopila oi. U meni se neto poelo dizati - zavjesa, oblak. to je to,

dakle, pomislila sam. Je li to sve? Pokazuje li Vercueil na taj nain put?

Okrenuo je auto, poao natrag uzbrdo i parkirao u izletnikom podruju, visoko iznad
zaljeva. Pio je i nudio mi bocu. Oprezno sam otpijala. Veo sivila koji je prekrivao sve postao je
vidno svjetliji. Sumnjiava, zadivljena, pomislila sam: Je li to uistinu tako jednostavno - zar to
uope nije pitanje ivota i smrti?
Samo da vam, konano, kaem, rekla sam. Nije me pokrenulo moje stanje, moja bolest,
nego neto posve drugo.
Pasje tiho tuio. Vercueil je ispruio bolesnu ruku - pas mu je polizao prste.
Florenceinog sina ustrijelili su u utorak.
Kimnuo je.
Vidjela sam le, nastavila sam, potegnuvi jo jedan gutljaj i mislei: Hou li sad postati
govorljiva?
Boe sauvaj! A ako ja postanem govorljiva, hoe li i Vercueil postati govorljiv? On i ja,
pijani, zajedno govorljivi u malom automobilu.
To me potreslo, rekla sam. Neu rei da sam zahvala jer nemam pravo na tu rije, ona
pripada njegovima. Ali sam jo uvijek - to? - uznemirena. To je neto povezano s time to je
mrtav, tom mrtvom teinom. Kao da u smrti postajemo jako teki, poput olova ili onog gustog,
bezranog blata kakvo se nalazi na dnu brane. Kao da je u trenutku umiranja ispustio svoj
posljednji uzdah, a s njime je iz njega nestala sva lakoa. Sad svom svojom teinom lei na meni.
Ne pritie me, samo lei.
Bilo mi je jednako kad sam vidjela kako njegov prijatelj krvari na ulici. Bila je to ista teina.
Teka krv. Pokuavala sam je zaustaviti da ne otjee u jarak. Toliko krvi. Da sam je uspjela
pohvatati, sigurno ne bih mogla podii kantu. Kao kad bih dizala kantu punu olova.
Gospodine Vercueil, dosad nisam vidjela mrtve crnce. Znam da oni neprekidno umiru, ali
to je uvijek negdje drugdje. Ljudi koje sam gledala kako umiru bili su bijeli i umrli su u postelji,
gdje su se suili, postali laki, pomalo papirnati, prozrani. Sigurna sam da su dobro gorjeli, za
sobom ostavljajui najmanju koliinu pepela koju se poslije trebalo pokupiti. Hoete li znati zato
sam zamislila da se spalim? Zato to mislim da bih dobro gorjela.
Dok oni ljudi nee gorjeti - ni Bheki, ni ostali mrtvi. To vam je kao da pokuate spaliti
kipie od lijevanog eljeza ili olova. Moda izgube otrinu obrisa, ali kad se plamen povue, oni
jo stoje tamo, teki kao i uvijek. Ako ih ostavite dovoljno dugo, moda milimetar po milimetar
potonu, sve dok se zemlja ne zatvori nad njima. No tad vie nee tonuti. Ostaju tamo, i plutaju
pod povrinom. Zagrebete li povrinu cipelom, otkrili biste ih - lica, mrtve oi, otvorene i pune
pijeska.
Pijte, rekao je Vercueil, pruajui mi bocu. Lice mu se mijenjalo, usne su postale punije,
obrubljene, mokre. Oi su mu se zamutile. Kao i onoj eni koju je bio doveo kui. Uzela sam bocu
i otrla je rukavom.
Morate razumjeti, taj nemir o kojem vam priam nije samo osoban, nastavila sam.
Zapravo, nije nimalo osoban. Bheki mi je bio drag kao dijete, ali nisam bila sretna s onim u to se
pretvorio. Nadala sam se neemu drugome. On i njegovi prijatelji kau da su djetinjstvo ostavili
za sobom. Moda su i prestali biti djeca, ali to su postali? Mrani, mali puritanci, koji preziru
smijeh, preziru igru.
Dakle, zato bih tugovala za njim? Odgovor: vidjela sam njegovo lice. Kad je umro,
ponovno je postao dijete. Maska je zasigurno pala od istog djejeg iznenaenja, kad je u
posljednjem trenutku shvatio da bacanje kamenja i pucnjava nisu bili nikakva igra, kako se diva,
koji se vue prema njemu sa apom punom pijeska kojeg e mu ugurati u usta, ne moe otjerati
pjesmama i parolama, i kako na kraju dugog tunela u kojem se guio, davio i nije mogao disati,
ne gori nikakvo svjetlo.
Sad kad je dijete pokopano, mi hodamo po njemu. Dopustite mi da vam kaem: kad hodam
ovom zemljom, ovom Junom Afrikom, ne puta me osjeaj kako hodam po crnim licima. Oni su
mrtvi, ali ih duh nije napustio. Lee tamo, teki i beutni, ekajui da moje noge prou. Da

odem. Da ponovno ustanu. Milijuni kipia od lijevanog eljeza plutaju pod koom zemlje. Doba
eljeza eka svoj povratak.
Mislite da sam se uznemirila, ali to e proi. Jeftine suze, mislite, sentimentalne suze, danas
su tu, sutra ih vie nema. Dobro, istina je, znala sam se i u prolosti uznemiriti, ali sam zamiljala
kako ne moe biti gore, a tada je stiglo i to najgore, kao to uvijek i stigne, pa sam preivjela i to,
barem prividno. Samo, to je nevolja! Kako me ne bi paralizirao sram, moram ivjeti ivot u kojem
svladavam i ono najgore. Samo, ne mogu vie podnositi i svladavanje. Ako to i ovaj put svladam,
nikad neu dobiti drugu priliku da to jednom ne svladam. Uime vlastitog uskrsnua, ne mogu to
svladati i ovaj put.
Vercueil je pruio bocu. Nestalo je skoro deset centimetara tekuine. Odgurnula sam mu
ruku. Ne elim vie piti, rekla sam.
Dajte, rekao je. Napijte se, za promjenu.
Ne! uzviknula sam. Obuzeo me supijani bijes orema njegovoj neotesanosti, njegovoj
ravnodunosti. to sam tamo radila? U umornom autu nas dvoje sigurno smo izgledali poput
zakanjelih izbjeglica s plattelanda u vrijeme Velike krize. Samo nam je nedostajala strunjaa od
kokosovih vlakana i kokoinjac privezan na krov. Iupala sam mu bocu iz ruke, no dok sam
sputala prozor kako bih je izbacila, on mi ju je oteo.
Gubite se iz mojeg auta! zareala sam.
Izvukao je kontaktni klju iz brave i izaao. Pas je otiao za njim. Gledajui me, bacio je
klju u grmlje, okrenuo se i s bocom u ruci, odvukao nizbrdo prema Zaljevu Hout.
Plamtei od gnjeva, ekala sam, ali se nije okrenuo.
Minute su prolazile. Auto je skrenuo s ceste i stao pokraj mene. Iz njega je tretala glazba,
glasna i metalna. U tom vrtlogu buke, sjedio je par i gledao more. Zabava u Junoj Africi. Izala
sam i pokucala im na staklo. Mukarac me blijedo pogledao, vaui. Moete li stiati glazbu?
upitala sam. Neto je petljao ili se pravio da petlja po neemu, ali se nije stialo. Ponovno sam
pokucala. Neto mi je rekao kroz staklo, a zatim u oblaku praine krenuo unatrag i parkirao na
drugom kraju platoa.
Neuspjeno sam pretraivala gutik u koji je Vercueil bacio klju.
Dok je drugi auto naposljetku odlazio, ena se okrenula i zabuljila u mene. Lice joj nije bilo
neprivlano, ve runo - zatvoreno, nagruvano, kao da se boji da e se svjetlo, zrak i sam ivot
okupiti i napasti je. Nije to bilo lice, nego izraz, ali izraz dovoljno dugo noen da postane njezin,
da postane ona. Zadebljanje membrane izmeu svijeta i bia u nutrini - zadebljanje postaje
debljina. Evolucija, ali evolucija unatrake. Riba iz prapovijesnih dubina (sigurna sam da to zna)
razvila je dijelove koe osjetljive na dodire svjetla, dijelove koji su s vremenom postali oi. Sad, u
Junoj Africi, vidim oi kako se ponovno magle, kako na njima debljaju ljuske, dok se istraivai i
kolonisti pripremaju za povratak u dubine.
Jesam li trebala doi kad si me pozvala? U trenucima slabosti esto sam eznula predati se
tebi na milost. Kakva srea, za obje, da sam izdrala! Tebi oko vrata ne treba albatros iz starog
svijeta - a to se mene tie, bih li uistinu, dotravi k tebi, izbjegla iz June Afrike? Kako mogu
znati da ljuske ne odebljavaju ve i na mojim oima? Ona ena u autu - moda je, dok su odlazili,
rekla svojem suputniku: Kakva strana stara kreatura! Kakvo zatvoreno lice!
A ipak, kakva je to ast, u ovim vremenima kad crvljivi brod posve vidljivo tone, u tihome
bijegu, u drutvu tenisaa, pokvarenih meetara i generala depova punih dijamanata koji odlaze
svoja odmorita smjestiti u nekim tiim zakucima ovoga svijeta? General G., ministar M., na
svojim posjedima u Paragvaju, peku bifteke na aru pod nebom juga, piju pivo sa svojim
vjeticama, pjevaju pjesme iz staroga kraja, i nadaju se da e preminuti u snu, u dubokoj starosti,
okrueni unucima i slugama koji e u podnoju kreveta stajati sa eirima u rukama. Afrikaneri
paragvajski pridruuju se Afrikanerima patagonijskima u njihovoj mranoj dijaspori - rumeni
mukarci isturenih trbuha, njihove debele ene i zbirke oruja po zidovima dnevne sobe, sefovi u
Rosariju, naizmjence se nedjeljom posjeuju sa sinovima i kerima Barbie i Eichmanna - grubijani,
nasilnici, muitelji i ubojice - kakvo drutvo!
Uostalom, previe sam umorna. Umornija i od uzroka, umorna poput oklopa koji brani od

vremena, udim sklopiti oi, usnuti. Pa to je, naposljetku, smrt, ve samo uspon u one krajnje
prostore umora?
Pamtim tvoj posljednji poziv. Kako se osjea? upitala si. Umorno, ali inae dobro,
odgovorila sam. Radim sve pomalo. Florence je, kao i uvijek, stup snage, a imam i novog
ovjeka koji pomae u vrtu. Tako mi je drago, rekla si svojim odrjeitim amerikim glasom.
Mora se puno odmarati i usredotoiti na povratak snage.
Majka i ki na telefonu. Tamo podne, ovdje veer. Tamo ljeto, ovdje zima. A ipak, veza je
ista kao da si u susjedstvu. Nai svjetovi razdvojeni, zavitlani u nebo i ponovno spojeni, bez
greke. Vie me s tobom ne povezuje stari podmorski kabel, nego uinkovita i apstraktna nebeska
veza - ideja tebe povezana s idejom mene. Meu nama ne struje ni rijei, ni ivui dah, ve ideja
rijei, ideja daha, kodirana, prenesena, dekodirana. Na kraju si rekla: Laku no, majko. A ja:
Zbogom, draga, hvala to si nazvala. Dopustila sam glasu da svom teinom ljubavi otpoine
(kakvog li samozadovoljstva) na rijei draga, molei se da e duh te ljubavi preivjeti hladne
staze prostora i stii kui, k tebi.
Na telefonu ljubav, no ne i istina. U ovom pismu s nekog drugog mjesta (a tako je dugo!),
istina i ljubav napokon zajedno. U svakome ti koje ispiem, ljubav bljesne i zatreperi poput vatre
svetoga Elmoa. Uz mene si ne kakva si ti danas u Americi, ne kakva si bila kad si otila, ve ti u
jednom dubljem i nepromjenjivom obliku - kao voljena, kao ono to ne umire. Zapravo se
obraam tvojoj dui, jer e moja dua ostati uza te kad jednom okonam ovo pismo. Izlazei
poput nonog leptira iz kukuljice, irei krila - nadam se da e to, itajui, primijetiti - moju duu
koja se priprema za novi let. Bijeli nonik, duh izlazi iz usta prilike na odru. Ta borba s boleu,
bezvoljnost i samoodvratnost ovih dana, neodlunost, prazno blebetanje takoer - (Moram ti jo
neto ispriati o dogaaju u Zaljevu Hout - Vercueil se vratio pijan i zlovoljan, pronaao klju i
odvezao me kui. To je bilo to, moda bi istini za volju, trebalo pripomenuti kako ga je pas doveo
natrag.) - sve su to dijelovi metamorfoze, dijelovi otresanja mrtvakog pokrova sa sebe.
A nakon toga, nakon umiranja? Ne boj se, neu te progoniti. Nee imati potrebu zatvarati
prozore i peatiti dimnjak kako bi bijelog nonika sprijeila da ti nou ulepra i smjesti se na tvoju
obrvu, ili obrve tvoje djece. Leptir je samo ono to e ti jedva primjetno dodirnuti obraz kad
spusti posljednji list ovoga pisma, a zatim odletjeti na svoje sljedee putovanje. Uza te nee ostati
moja dua, nego duh moje due, dah, drhtaj zraka oko ovih rijei, najmanje vrtloenje zraka
izazvano sablasnim prolaskom mojeg pera po papiru koji sada dri.
Oslobaam se sebe, oslobaam se tebe, oslobaam se kue jo uvijek ivih sjeanja - teka
zadaa, ali uim. I glazbe takoer. Ipak, glazbu u ponijeti sa sobom, jer je ona upletena u moju
duu. Arije iz Muke po Mateju, uivene i utkane tisuama puta, tako da ih nitko i nita ne moe
otparati.
Ako ti Vercueil ne poalje ove napise, nikad ih nee proitati. Nee znati ni da su
postojali. Jedan se dio istine nikad nee otjelotvoriti - moja istina - kako sam ivjela u tim
vremenima, na tom mjestu.
Kakva je oklada o Vercueilu, a sklapam je s Vercueilom?
Oklada povjerenja. Traim tako malo - da odnese paket na potu i stavi ga na alter. Tako
malo, gotovo nita. Izmeu uzeti paket i ne uzeti paket razlika je laka poput pera. Ako u tome
postoji i najmanji daak povjerenja, obveze, milosre koje ostaje nakon moje smrti, onda e ga
sigurno odnijeti.
to ako ne?
Ako ne, povjerenja nema, te bolje i ne zasluujemo, svi po redu, nego da padnemo u
bezdan i nestanemo.
Budui da ne mogu vjerovati Vercueilu, moram mu vjerovati.
Pokuavam duu odrati ivom u doba ne previe gostoljubivome prema duama.
Lako je davati milostinju siroadi, obespravljenima i gladnima. Tee je milostinju davati
onima ogorenog srca (mislim na Florence). Ali, najtea je milostinja ona koju dajem Vercueilu.
Ne oprata mi davanje onoga to mu dajem. U njemu nema milosra, nema oprosta. (Milosre?
pita Vercueil. Oprost?) Bez njegova oprosta ja dajem bez milosra, sluim bez ljubavi. Kia to

pada po jalovom tlu.

Kad sam bila mlaa, mogla sam mu se i podati. To ljudi ine i inili su, ma koliko pogreno
bilo. Danas mu umjesto toga stavljam svoj ivot u ruke. Ovo je moj ivot, ove rijei, ovi tragovi
pokreta rajih prstiju na papiru. Ove rijei, dok ih ita, ako ih ita, ulaze u tebe i ponovno
dolaze do daha. One su, ako eli, nain na koji nastavljam ivjeti. Jednom si ti ivjela u meni, kao
to sam i ja jednom ivjela u mojoj majci -i kako ona, dok sam sve blia njoj, ivi u meni, moda i
ja zaivim u tebi.
Vercueilu predajem svoj ivot da ga prenese. Vercueilu vjerujem zato to ne vjerujem
Vercueilu. Volim ga zato to ga ne volim. Zato to je toliko slaba trska, oslanjam se na njega.
Moda djeluje kao da razumijem to govorim, ali vjeruj mi to nije tako. Od samog poetka,
kad sam ga pronala u njegovoj kartonskoj kui iza garae kako spava i eka, nisam shvatila
nita. Opipavam svoj put niz prolaz koji je sve mraniji i mraniji. Pipam put prema tebi - svakom
rijei napipavam taj put.
Prije nekoliko dana ulovila me prehlada koja mi se sad smjestila u grudima i pretvorila se u
suh, tvrd kaalj koji traje minutama i ostavlja me iscrpljenu i bez daha.
Sve dok je breme samo breme boli, nosim ga drei ga podalje. Govorim sebi kako nisam ja
ta koja trpi bolove - onaj tko trpi je netko drugi, neko drugo tijelo koje sa mnom dijeli ovu
postelju. Tako je trikom zadrim i drim negdje drugdje. A kad trik ne upali, kad bol ustraje i
zaposjedne me, opet je podnesem.
(Dok se valovi diu, ne sumnjam da e oni otplaviti i moje trikove kao i nasipe Zeelanda.)
No sad, tijekom ovih greva kalja, ne mogu odrati udaljenost od sebe. Nema uma, nema
tijela, ostala sam samo ja, stvorenje koje se trga, borei se za zrak, utapajui se. Teror i sramota
terora! Jo jedna udolina koju moram proi putem prema smrti. Kako se to moe dogaati meni?
razmiljam na vrhuncima kalja: Je li to poteno? Sramota naivnosti. ak ni pas slomljene
kraljenice, izdiui svoj posljednji dah u jarku kraj ceste ne bi pomislio: ali je li to poteno?
ivljenje, rekao je Marko Aurelije, iziskuje hrvako, ne plesako umijee. Samo treba ostati
na nogama - nema potrebe za otmjenim koracima.
Juer sam ostala prazne smonice i morala otii u kupovinu. Vukui se kui s vreicama,
doivjela sam teak napad. Tri kolarca u prolazu, zastali su i gledali staricu koja se drala za
ulinu svjetiljku dok su joj se namirnice rasule oko nogu. Ne mogu zamisliti kako sam izgledala.
ena u autu je usporila. Jeste li dobro? doviknula je. Bila sam u kupovini, prodahtala sam.
to? upitala je i, mrtei se, naprezala da uje. Nita! prodahtala sam. Odvezla se.
Kako postajemo runi kad nismo sposobni misliti dobro o sebi! ak i kraljice ljepote
izgledaju neugledno. Runoa - to je to ako ne dua koja se promalja kroz meso?
Sino se dogodilo ono najgore. U zbrku mog drogiranog i bljutavog sna prodro je zvuk
lavea. Dolazio je i odlazio, stalan, uporan, mehaniki. Zato ga Vercueil nije zaustavio?
Nisam se usudila sama sii u prizemlje. U kupaem ogrtau i papuama izala sam na
balkon. Bilo je hladno, padala je rijetka kia. Gospodine Vercueil! zagraktala sam. Zato pas
laje? Gospodine Vercueil!
Lajanje je prestalo, a zatim ponovno poelo. Vercueil se nije pojavio.
Vratila sam se u krevet i tamo leala ne mogavi zaspati. Lajanje mi je ekialo po uima.
Na ovaj nain starice padnu i slome kuk, upozorila sam sebe - tako se polae stupica, i tako
se one ulove.
Drei se objema rukama za ogradu, milila sam niza stube.
U kuhinji je bio netko, a to nije bio Vercueil. Tko god bio, nije se pokuavao sakriti. Boe,
pomislila sam - Bhekil Tijelom mi je prostrujao mraz.
Doekao me u sablasnom svjetlu koje je kroz otvorena vrata bacao hladnjak. Na elu mu je
zavoj prekrivao ranu od metka.
to elite? upitala sam. elite hranu?
Progovorio je: Gdje je Bheki?

Glas je bio nii i deblji od Bhekijeva. Tko bi to mogao biti? Smuena, tragala sam za
imenom.
Zatvorio je vrata hladnjaka i nali smo se u tami. Gospodine Vercueil! zagraktala sam.
Pas je lajao bez prestanka. Doi e susjedi, proaptala sam.
Dok je prolazio, ramenom se oeao o moje. Uzmaknuvi, onjuila sam i shvatila tko je.
Stigao je do vrata. Lajanje je postalo bezumno.
Florence nije vie ovdje, rekla sam. Upalila sam svjetlo.
Nije nosio vlastitu odjeu. Ili je to moda. Jakna kao da je pripadala potpuno odraslom
ovjeku, i hlae su bile preduge. Jedan rukav jakne bio je prazan.
Kako ti je ruka? upitala sam.
Ne smijem je pomicati, rekao je.
Odmakni se od vrata, rekla sam.
Odkrinula sam vrata. Pas je uzbueno skakao. Lupila sam ga po njuci. Odmah
prestani! naredila sam. Tiho je zacvilio. Gdje ti je gospodar? Naulio je ui. Zatvorila sam
vrata.
to trai ovdje? upitala sam djeaka.
Gdje je Bheki?
Bheki je mrtav. Ubili su ga proli tjedan, dok si ti bio u bolnici. Strijeljanje. Umro je
odmah. Dan nakon onoga s biciklom.
Oblizao je usne. Djelovao je stjeran u kut, nesigurno.
eli li neto pojesti?
Odmahnuo je glavom. Novac. Nemam novca, rekao je. Za autobus.
Dat u ti novce. Ali kamo namjerava ii? Moram kui.
Nemoj to uiniti, upozoravam te. Znam o emu govorim, vidjela sam to se dogaa u
ravnici. Ostani dok se stanje ne normalizira.
Stanje nikad nee biti normalno ...
Molim te! Znam sve argumente, i nemam ni vremena ni interesa sluati sve to jo jednom.
Ostani ovdje dok se stanje ne smiri. Ostani dok ne prizdravi. Zato si otiao iz bolnice? Jesu li te
otpustili?
Da, otpustili su me.
iju to odjeu nosi.
Svoju.
To nije tvoja odjea. Gdje si je nabavio?
Odjea je moja. Prijatelj mi je donio.
Lagao je. Nije lagao nita bolje od ikojeg drugog petnaestogodinjaka.
Sjedni. Dat u ti neto za jelo, a onda moe spavati. Priekaj jutro prije nego to odlui
to e.
Skuhala sam aj. Sjeo je, nimalo ne marei za mene. Nije ga smelo to to nisam vjerovala
njegovoj prii. Nije bilo vano to ja vjerujem. to je mislio o meni? Je li uope i mislio na mene?
Je li on misaona osoba? Ne - u usporedbi s Bhekijem, on nije misaon, nije jasan, nema mate. Ali
on je bio iv, a Bheki je bio mrtav. Oni ivahni brzo odu, oni lijeni preive. Bheki je bio prebrz za
vlastito dobro. Nikad se nisam plaila Bhekija - s ovim nisam bila toliko sigurna.
Pred njega sam stavila sendvi i alicu aja. Jedi, pij, rekla sam. Nije se maknuo. vrsto je
spavao, oiju izvrnutih uvis, glavu poloivi na ruku. Potapala sam ga po obrazu. Budi se!
rekla sam. Trgnuo se, uspravio se, zagrizao i brzo provakao. Onda se vakanje usporilo. Punih
usta, sjedio je tup od iscrpljenosti. Uzela sam mu sendvi iz ruke i pomislila: Kad su u nevolji,
dolaze enama. Doao je Florencei, samo to Florence nema. Zar nema vlastitu majku?
U Florenceinoj sobi brzo se oporavio. Bicikl, promrmljao je.

Na sigurnom je, spremila sam ga. Mora ga se popraviti i to je sve. Zamolit u gospodina
Vercueila da ga pogleda.
Dakle, ova kua, nekada moj i tvoj dom, postaje pribjeite, prolazna stanica.
Najdrae moje dijete, ja sam u magli pogreaka. Kasni je sat i ne znam kako spasiti samu
sebe. Sve to ti mogu priznati, priznajem ti. Pita, koja je moja pogreka? Ako bih je mogla
spremiti u boicu, poput pauka, i poslati je da je ti pregleda, uinila bih to. No ona je poput
magle, posvuda i nigdje. Ne mogu je dotai, uhvatiti, okrstiti imenom. Ipak, polagano i
neodluno, dopusti mi izrei prvu rije. Ne volim to dijete, dijete koje spava u Florenceinom
krevetu. Volim tebe, ali ne volim njega. Nita me ne vue prema njemu, nita.
Da, odgovara ti, njega je teko voljeti. No nisi li i ti imala svoje prste u tome?
Ne poriem to. Istovremeno odbijam povjerovati u to. Moje ga srce ne prihvaa kao mojega
- i to je sve. U mome srcu elim da ode i ostavi me na miru.
To je moja prva rije, moje prvo priznanje. Ne elim umrijeti u stanju u kojem jesam, u
stanju runoe. elim biti spaena. Kako bih mogla biti spaena? inei ono to ne elim uiniti.
To je prvi korak - to znam. Kao prvo, moram voljeti sve nedostojne ljubavi. Na primjer, moram
voljeti ovo dijete. Ne bistrog, malog Bhekija, ve ovoga tu. On je ovdje s razlogom. On je dio
moga spasenja. Moram ga voljeti. Ali ga ne volim. Niti ga elim voljeti dovoljno da ga volim
usprkos sebi.
I to je zato to ne elim, s dovoljno ispunjenim srcem, da bude ikako drukije nego ovako
dok i dalje lutam u magli.
U srcu ne mogu pronai snagu da volim, da elim voljeti, da prieljkujem da elim voljeti.
Umirem zato to u svome srcu ne elim ivjeti. Umirem zato to elim umrijeti.
Stoga, dopusti mi izrei moju drugu, sumnjiavu rije. Ne elei voljeti njega, koliko
iskreno mogu rei da je moja ljubav za tebe? Jer ljubav nije poput gladi. Ljubav nikad nije sita,
namirena. Kad netko voli, voli sve vie. to vie volim tebe, vie bih trebala voljeti njega. to
manje volim njega, to manje, moda, volim tebe.
Logika poput raspela, koja me vodi kamo ne elim ii! No elim lija dopustiti da me raspne
ako, uistinu, nisam voljna?
Mislila sam, poinjui ovo dugo pismo, da e njegov hvat biti snaan poput plime, da e
ispod valova koji na povrini udaraju na sve strane, neto vui jednako stalno kao to Mjesec
privlai tebe k meni i mene k tebi - vrpca krvi od keri do majke, od ene do ene. Ipak, svakim
danom kojeg mu dodajem, pismo postaje apstraktnije, sve vie apstrahirano, pismo kakvo ovjek
pie zvijezdama, iz najdaljeg beskraja, bestjelesno, kristalno, beskrvno. Hoe li to biti sudbina
moje ljubavi?
Sjeam se kako je kad se ozlijedio, djeak krvario obilno, kako grubo. Kako je u usporedbi s
tim, blijedo moje krvarenje po ovom papiru. Djelo stisnuta srca.
Znam, i prije sam bila pisala o krvi. Pisala sam o svemu. Ispisala sam sebe, iskrvarila, ali
nastavljam. Pismo se pretvorilo u labirint, ja sam pas u labirintu, trim gore-dolje prolazima i
tunelima, grebem i cvilim
na starim mjestima, umaram se, umorna sam. Zato ne zovem u pomo, ne zazivam Boga?
Zato to mi Bog ne moe pomoi. Bog traga za mnom, ali me ne moe dosei. Bog je drugi pas u
drugom labirintu. Njuim Boga i Bog njui mene. Ja sam kuja koja se tjera, a Bog je mujak. Bog
me njui, i ne misli ni na to drugo osim da me nae i uzme. Juri amo-tamo hodnicima, grebe
icu. No on je izgubljen kao to sam i ja izgubljena.
Sanjam, ali sumnjam da sanjam o Bogu. Kad zaspim, iza mojih kapaka zapoinje nemirno
kretanje oblika, oblika bez oblija i tijela, prekrivenih maglicom, sivom ili smeom,
sumporastom. Borodino je rije koja mi dolazi u snu - vrelo, ljetno popodne na ruskoj ravnici,
posvuda dim, trava suha i zapaljena. Dva neprijatelja koji su izgubili svaki razum teturaju
uokolo, isueni, strahujui za vlastite ivote. Stotine tisua ljudi, bez lica, bez glasova, suhi poput
kosti, uhvaeni na poljani klanja, ponavljaju iz noi u no svoja napredovanja i povlaenja preko
spaljene ravnice, u smradu sumpora i krvi. To je pakao u koji padam kad sklopim oi.

Ve sam napola uvjerena kako crvene tablete, Diconal, dozivaju te vojske u meni. Ali bez
crvenih tableta vie ne mogu spavati.
Borodino, Diconal - promatram rijei. Jesu li one anagrami? Izgledaju poput anagrama. Ali
za to, i na kojem jeziku?
Kad se budim iz borodinskog sna, dozivam ili plaem ili kaljem zvukovima koji dopiru iz
dubina mojih grudi. Zatim se smirim i leim, gledajui oko sebe. Moja soba, moja kua, moj ivot
- previe vjerno da bi bili imitacije. To su originali, vratila sam se, ponovno i ponovno sam se
vratila, izbljuvana iz kitove utrobe. Svaki put udo, nepriznato, neslavljeno, nedoekano.
Izbacivana sam jutro za jutrom, nasukana na obalu, s pruenom novom prilikom. I to s njome
inim? Leim nepokretno na pijesku i ekam no da se vrati, da me okrui, da me ponovno
ponese u utrobu tame. Niti propisno roena - stvorenje s granice, nesposobno da die pod
vodom, kojem nedostaje hrabrosti da za sobom ostavi more i postane stanovnik kopna.
Na aerodromu, onog dana kad si otila, zgrabila si me i zagledala mi se u oi. Majko, ne
zovi me da se vratim, rekla si, jer neu doi. A onda si s cipela otresla prah ove zemlje. Imala
si pravo. Ipak, jedan moj dio vjeno je na oprezu, uvijek okrenut prema sjeverozapadu, eznui
da te doeka, zagrli te ako popusti i, u bilo kojem obliju, doe u posjet. U toj tvojoj volji postoji
neto jednako strano i divljenja vrijedno. U pismima koja pie - dopusti mi biti iskrenom - nema
dovoljno ljubavi, ili barem nedovoljno za ljubav koja se predaje i koja ivotu donosi ljubav. Ona
su njena, brina, ak povjerljiva, puna brige za mene, no ona su pisma osobe koja je postala
stranac, koja je zastranila.
Je li to optuba? Ne, ali je prijekor, prijekor iz sveg srca. A to ovo dugo pismo - to sad
kaem - poziv je u no, prema sjeverozapadu, da mi se vrati. Doi i zarij mi glavu u krilo kao to
to ini dijete, kao to si to inila, nosom rujui poput krtice prema mjestu iz kojeg si izala. Doi,
govori ovo pismo, ne odsijecaj sebe od mene. Moja trea rije.
Ako bi rekla da si izala iz mene, ja ne bih trebala govoriti kako sam izala iz kitove utrobe.
Ne mogu ivjeti bez djeteta. Ne mogu umrijeti bez djeteta.
Ono to u tvojoj odsutnosti nosim je bol. Ja stvaram bol. Ti si moja bol.
Je li to optuba? Jest. J'accuse. Optuujem te zato to si me napustila. Bacam tu optubu
tebi, prema sjeverozapadu, u ralje vjetra. Dobacujem ti svoju bol.
Borodino - anagram za vrati se, na ovom ili nekom drugom jeziku. Diconal - ja zovem.
Rijei izbljuvane iz kitove utrobe, izobliene, tajanstvene. Ki.
Usred noi nazivam Lifeline. Dostava u kuu? kae ena. Ne znam nikoga tko dostavlja
u kuu, osim moda Stuttafordsa. Hoete li nazvati Meals on Wheeb?
Nije problem kuhati, rekla sam Mogu kuhati sama. Samo bih htjela dostavi namirnica.
Teko mi je nositi.
Dajte mi va broj, pa e vam se socijalni radnik javiti ujutro, rekla je.
Spustila sam slualicu.
Kraj pristie u galopu. Nisam pretpostavljala kako se, idui nizbrdo, ide sve bre i bre.
Mislila sam da se moe vui cijelim putem. Pogreno, potpuno pogreno.
Neto je poniavajue u nainu na koji sve to zavrava - ne samo za nas, nego i za ideju
koju gajimo o sebi, o ovjeanstvu. Ljudi lee u mranim spavaonicama, u vlastitom neredu,
bespomoni. Ljudi lee po ivicama na kii. To jo nee moi razumjeti. Vercueil hoe.
Vercueil je ponovno nestao, ostavljajui psa. teta za Vercueila. Nije Odisej, nije Hermes,
ak vjerojatno nije ni glasnik. Samo krui uokolo. Neodluan, usprkos ogrubjelu izgledu.
A ja? Ako je Vercueil pao svoj ispit, kakav je bio moj? Je li moj test bio imam li hrabrosti
spaliti sebe pred Kuom lai? Ve sam tisuu puta u sjeanju prevrnula taj trenutak, trenutak kad
kresnem igicu a ui su mi tada malo zaepljene, i sjedim zapanjena ak i zadovoljna usred
plamena, nedirnuta, odjea mi gori bez da me pee, plamenovi su hladnomodri. Kako je lako
ivotu dati smisao, pomiljam iznenaena, razmiljajui jako brzo u posljednjem trenutku prije
nego to mi planu trepavice i obrve i prije nego to obnevidim. A nakon toga vie nema misli,
samo bol (jer sve to dolazi ima svoju cijenu).

Bi li bol bila snanija od zubobolje? Od raanja? Od ovog kuka? Moda, porod pomnoen s
dva? Koliko bi je Diconala uutkalo? Bi li igra bila i popiti sve Diconale prije skretanja na Aveniju
Government, prije provlaenja pored lanaca? Mora li se umrijeti potpuno svjestan, znajui sve?
Mora li se vlastitu smrt poroditi bez anestezije?
Istina glasi da je uvijek s tim porivom neto lano, lano do sri, bez obzira na kakav oaj ili
beznae on bio odgovor. Ako umiranje u krevetu, tjednima i mjesecima, u istilitu bola i srama
nee spasiti moju duu, zato bi me onda spasilo dvominutno umiranje u vatrenome stupu? Hoe
li lai prestati zato to se ubila bolesna starica? iji e se ivot promijeniti, i kako? Vraam se
Florencei, to esto inim. Kad bi Florence prola, s Hope uza se i nosei Beauty na leima, bi li je
prizor zadivio? Florence bi pomislila: ongler, klaun, zabavlja, nipoto ozbiljna osoba. I
produila dalje.
to bi se u Florenceinim oima smatralo ozbiljnom smru? to bi dobilo njezino odobrenje?
Odgovor: smrt koja je kruna ivotu asnoga rada, ili ona koja dolazi sama od sebe, neodoljiva,
nenajavljena, poput udara munje, poput metka meu oi.
Florence je sutkinja. Iza naoala, oi su joj mirne, mjere sve. Spokoj koji je ona ve prenijela
na keri. Sud pripada Florencei - a ja sam ta koja je na promatranju. Ako je ivot koji ivim
pregledani ivot, to je zato to sam deset godina provela pod ispitivanjem na Florenceinom sudu.
Imate li Dettol?
Njegov me glas iznenadio dok sam u kuhinji sjedila i pisala. Njegov, djeakov.
Idi gore. Pogledaj u kupaonici. Vrata zdesna. Pogledaj u ormariu ispod umivaonika.
ulo se pljuskanje, a zatim je ponovno siao. Skinuo je zavoj - iznenadila sam se vidjevi da
su konci jo u rani.
Nisu ti izvadili konce?
Odmahnuo je glavom.
Ali kad si izaao iz bolnice?
Juer. Prekjuer.
Zato ta potreba za laganjem?
Zato nisi ostao i pustio da se brinu za tebe?
Nema odgovora.
Mora pokriti posjekotinu, inae e se inficirati i ostat e ti oiljak. Ostatak ivota sa
znamenom poput traga od bia na elu. Memento.
Tko je on meni da ga moram tako tupiti? No ja sam mu stiskala razjapljeno meso,
zaustavljala otjecanje krvi. Kako je ustrajan majinski poriv! Kao kad koko izgubi pilie, pa
umjesto njih prihvati pae, slijepa za uto perje i plosnati kljun, te ga ui da se kupa u pijesku i
kljucka traei crve.
Skinula sam crveni stolnjak i poela ga rezati. Nemam zavoja u kui, rekla sam, ali je
ovo prilino isto, ako ti ne smeta crveno. Traku sam mu dvaput omotala oko glave, i zavezala je
na potiljku. Mora to prije kod doktora, ili u kliniku, da ti izvade konce. Ne moe ih ostaviti
unutra.
Vrat mu je ukoen poput araa. Iz njega dopire vonj, vonj koji je zasigurno na njega
natjerao psa -nervoza, strah.
Glava mi je u redu, rekao je, proistivi grlo, ali ruka- nespretno je pomaknuo rame moram odmarati ruku.
Reci mi, bjei li ti pred nekim?
utio je.
elim ti rei posve ozbiljno, rekla sam. Premlad si ti za takve stvari. To sam rekla
Bhekiju, sad to ponavljam tebi. Mora me sluati. Ja sam stara, znam o emu govorim. Jo ste
djeca. Odbacujete vlastite ivote prije nego to spoznate to bi ivot mogao biti. Koliko ti je
godina, petnaest? Petnaest je premalo za umiranje. Osamnaest je premalo. Dvadeset i jedna je
premalo.

Ustao je. Vrcima prstiju dodirnuo je crveni zavoj. Zalog. U vitekom su dobu mukarci
sjekli druge mukarce do smrti, sa enskim zalogom koji se vijorio na njihovim ljemovima.
Uzalud troim dah propovijedajui promiljenost ovom djeaku. Nagon za borbom je prejak u
njemu, tjera ga naprijed. Borba - prirodni nain uklanjanja slabih i osiguravanja partnera
snanima. Vrati se ovjenan slavom i utait e svoju udnju. u i slava, smrt i seks. A ja, starica,
rugoba smrti, veem mu zalog oko ela!
Gdje je Bheki? upitao je.
Zagledala sam mu se u lice. Zar nije razumio to sam mu rekla? Je li zaboravio? Sjedni,
rekla sam. Sjeo je.
Nagnula sam se preko stola. Bheki je u zemlji, rekla sam. On je u kutiji, u rupi, i zatrpan
je zemljom. Nikad nee izai iz te rupe. Nikad, nikad, nikad. Shvati: ovo nije igra, to nije nogomet
u kojem nakon to padne, ustane i nastavi igrati. Ljudi protiv kojih igrate ne govore jedan
drugome: 'Ovaj je samo dijete, pucajmo po njemu djejim mecima, mecima za igru.' Oni o tebi ne
razmiljaju kao o djetetu. Razmiljaju o tebi kao o neprijatelju i mrze te isto toliko koliko ti mrzi
njih. Nee se premiljati hoe li te ustrijeliti ili ne - upravo suprotno, smijeit e se s uivanjem
kad padne, i urezati jo jednu crtu na svoje kundake.
Gledao me je kao da ga amaram po licu, amar za amarom. Ali, stisnutih zuba, stisnutih
usana, odbijao je ustuknuti. Oi mu prekriva skrama nalik dimu.
Misli da im je disciplina loa, rekla sam. Grijei. Disciplina im je sjajna. Ono to ih
sprjeava da istrijebe svako muko dijete, sve vas do posljednjega, nije samilost ili osjeaj
bratstva. Samo disciplina i nita vie. A naredbe odozgo mogu to promijeniti u trenu. Samilost je
pobjegla kroz prozor. Ovo je rat. Sluaj to ti govorim! Znam to govorim. Misli da te elim
izvui iz rata. To je istina. Upravo to i inim. Govorim ti: ekaj, previe si mlad.
Nemirno se promekoljio. Prie, prie! Prie su prikovale narataj njegovih djedova i baka, i
narataj njegovih roditelja. Lai, obeanja, zavaravanja, prijetnje - hodali su pogrbljeni pod
teretom svih tih pria. Ne i on. On je odbacio prie. Smrt priama!
Kae da je vrijeme za borbu, rekla sam. Kae da je vrijeme za pobjedu ili poraz. Daj da
ti kaem neto o toj pobjedi ili porazu. Daj da ti kaem neto o ili. Sluaj me.
Zna da sam bolesna. Zna li to nije u redu sa mnom? Imam rak. Imam rak od
nakupljenog srama to sam ga trpjela itav ivot. Tako nastaje rat - tijelo obolijeva od gaenja
prema samome sebi i poinje samo sebe izjedati.
Kae: 'emu izjedati samog sebe stidom i prezirom? Ne elim sluati priu o tome kako se
osjea, to je jo jedna pria, zato ne uini neto? A kad ti kae to, ja kaem: Da. Kaem: Da.
Kaem: Da.
Kad mi postavi to pitanje, ne mogu ti odgovoriti nita drugo osim da. Ali, dopusti mi da ti
kaem kako je izgovoriti to da. Kao da ti sude za vlastiti ivot i da ima pravo izrei samo dvije
rijei: da i ne. Kad god uzme dah kako bi progovorio, suci te opomenu: Da ili ne, bez pria.'
Onda kae: da. Ipak, sve to vrijeme osjea kako se u tebi trzaju sve ostale rijei, poput ivota u
maternici. Ne onako kako se rita dijete, nego kao sami poeci, kao neko trzanje spoznaje u dubini
ene kad je trudna.
U meni nije samo smrt. U meni je i ivot. Smrt je snana, ivot je slab. Ali moja je dunost
okrenuta ivotu. Moram ga odrati ivim. Moram.
Ti ne vjeruje rijei. Misli da su stvarni samo udarci, udarci i meci. Posluaj me, zar ne
moe uti da su i rijei koje govorim stvarne? Sluaj! One su moda samo zrak, ali dolaze iz
moga srca, iz moje utrobe. One nisu da, one nisu ne. Ono to ivi u meni neto je drugo, druga
rije. I ja se borim za to, na svoj nain, borim se da mu netko ne zaepi usta. Nalik sam onim
kineskim majkama koje znaju da e im oduzeti dijete ako je ki. Da e ga ubiti, budui da svi,
porodica, selo, trebaju sinove snanih ruku. One znaju da e nakon poroda netko ui u sobu,
netko zakrabuljenog lica, uzeti dijete babici iz naruja i, ako je spol pogrean, iz pristojnosti
okrenuti im lea te ga uguiti, samo tako, stisnuti sitne nosnice, dlanom prekriti usta. Minutu
kasnije sve je gotovo.
Plai ako eli, kau majci nakon toga. Tuga je posve prirodna. Ali ne pitaj zato se neto

zove sin? Zato to, ako se zove ki, mora umrijeti?

Nemoj me pogreno shvatiti. Ti si sin, neiji sin. Nisam ja protiv sinova. Ali jesi li ikad vidio
novoroeno dijete? Moram ti rei, bio bi ti jako teko razlikovati djeaka od djevojice. Svako
novoroene izmeu nogu ima podbuhli podvaljak. Onaj izdanak, ona granica za koju
govorimo da oznaava djeaka, zapravo i nije nita veliko. Premala je da bi znaila razliku
izmeu ivota i smrti. Ali sve ostalo, sve neogranieno, sve to ona daje kad ju pritisne, osueno
je bez sasluanja. Govorim uime tih nesasluanih.
Vidim da si umoran od sluanja starih ljudi. Svrbi te da bude mukarac i radi muke
stvari. Umoran si od pripremanja za ivot. Misli u sebi da je ovo vrijeme ivota. Kakvu pogreku
ini! ivot nije slijediti tap, stup, stijeg, puku, i gledati kamo e te odvesti. ivot ne eka iza
ugla. Ti si ve usred ivota.
Zazvonio je telefon.
Sve u redu, neu se javiti, rekla sam.
utke smo ekali da zvonjava utihne.
Ne znam ti ime, rekla sam.
John.
John. Nom de guerre, ako sam ikad ula jedno.
to namjerava?
Pogledao me ne shvaajui.
to namjerava uiniti? eli li ostati ovdje?
Moram ii doma?
Gdje je doma?
Tvrdoglavo se zagledao u mene, preumoran da smisli jo jednu la. Jadno dijete,
proaptala sam.
Nisam mislila uhoditi. Ali nosila sam papue, vrata Florenceine sobe bila su otvorena, bio
mi je okrenut leima. Sjedio je na krevetu, usredotoen na neki predmet kojeg je drao u rukama.
Kad me uo, trgnuo se i predmet strpao ispod pokrivaa.
to to ima? upitala sam.
Nita, rekao je, prisiljavajui se da me pogleda.
Ne bih ga bila gnjavila da nisam primijetila kako je komad obloge skinut sa zida i da lei na
podu, otkrivajui golu ciglu.
to to smjera? upitala sam. Zato rui sobu?
utio je.
Pokai mi to skriva. Odmahnuo je glavom.
Zagledala sam se u zid. Izmeu cigli ostala je rupa od ventilacije. Kroz otvor se rukom
moglo posegnuti ispod podnih dasaka.
Skriva li neto ispod poda?
Ne radim nita.
Nazvala sam broj koji je Florence ostavila. Javilo se dijete. Mogu li razgovarati s
gospoom Mkubukeli? upitala sam. Tiina. Gospoa Mkubukeli. Florence.
Mrmljanje, zatim enski glas: S kim elite govoriti?
S gospoom Mkubukeli. Florence. Nije ovdje.
Ovdje gospoa Curren, rekla sam. Gospoa Mkubukeli je radila kod mene. Zovem je
zbog prijatelja njezina sina, djeaka koji sebe zove John. Ne znam njegovo pravo ime. Vano je.
Ako Florence nije tamo, mogu li razgovarati s gospodinom Thabaneom?
Ponovno duga tiina. Zatim muki glas: Da, ovdje Thabane.
Ovdje gospoa Curren. Sjeate se, sreli smo se. Zovem zbog Bhekijeva prijatelja iz kole.
Moda ne znate, ali on je bio u bolnici.

Znam.
Otiao je iz bolnice, ili je pobjegao, i doao je ovamo. Imam razloga sumnjati da ima
nekakvo oruje, ne znam tono kakvo, koje su Bheki i on sakrili u Florenceinoj sobi. Mislim da se
zato vratio.
Da, hladno je rekao.
Gospodine Thabane, ne traim vas da djeaku dokazujete tko je tu glavni. No on nije
dobro. Prilino je teko ozlijeen. I mislim da je emocionalno potresen. Ne znam kako doi u
dodir s njegovom obitelji. Ne znam ni ima li obitelj u Cape Townu. Ne eli mi rei. Traim samo
da netko doe i razgovara s njim, netko komu vjeruje, i odvede ga prije nego mu se neto
dogodi.
On je emocionalno potresen - to time mislite rei?
Mislim rei da mu je potrebna pomo. Mislim rei da nije odgovoran za svoje postupke.
Mislim rei da je pretrpio potres mozga. Mislim rei da se ne mogu skrbiti za njega, da to nadilazi
moje snage. Netko moram doi.
Vidjet u.
To nije dovoljno. Traim vrsto obeanje. Zamolit u nekoga da ga doe pokupiti. Ali
vam ne mogu rei kada. Danas?
Ne mogu jamiti. Moda danas, moda sutra. Vidjet emo.
Gospodine Thabane, moram vam razjasniti. Ne pokuavam rei ni djeaku ni bilo kome
drugome to e raditi sa svojim ivotom. Dovoljno je star i samovoljan da uini sve to hoe. No
to se tie ubijanja i krvoprolia u ime comradeshipa, prezirem sve to srcem i duom. Mislim da
je to divljatvo. Samo sam to eljela rei.
Gospoo Curren, veza nije dobra. Glas vam je slab, jako slab i jako dalek. Nadam se da me
moete uti.
ujem vas.
Dobro. U tom sluaju, gospoo Curren, moram rei kako mislim da ne znate mnogo o
comradeshipu.
Ja to sasvim dobro razumijem, hvala vam.
Ne, ne razumijete, rekao je, posve siguran u sebe. Kad ste tijelom i duom u borbi kao
to su ti mladii, kad ste pripravni bez pitanja dati ivot za drugoga, tada se raa veza snanija
od bilo koje veze koju ete ikad spoznati. To je drugarstvo. Svakodnevno ga vidim vlastitim
oima. Moj narataj ne posjeduje nita to bi se moglo mjeriti s tim. I zato moramo ustuknuti pred
njima, pred mladosti. Ustuknuli jesmo, ali stojimo iza njih. To ne moete shvatiti, zato to ste
predaleko.
Svakako sam daleko, rekla sam. Daleka i siuna. Unato tome, mislim da i predobro
poznajem drugarstvo. Nijemci su imali drugarstvo, i Japanci i Spartanci. I Shakini vojnici takoer,
sigurna sam. Drugarstvo je samo misticizam smrti, ubijanja i umiranja, pod krinkom onoga to vi
nazivate vezom (Kakvom vezom? Ljubavnom? Sumnjam.) Nemam nimalo razumijevanja za
takvo drugarstvo. Grijeite, i vi i Florence i svi drugi, to mu se preputate, i jo gore, to djecu
ohrabrujete da budu takva. Jo samo jedna hladna, ekskluzivna, nekrofiliarska muka
izmiljotina. To je moje miljenje.
Izmijenili smo jo rijei, ali ih neu ponavljati. Izmijenili smo miljenja. Sloili smo se da se
ne slaemo.
Popodne se vuklo. Po djeaka nitko nije doao. Leala sam u krevetu omamljena
lijekovima, s jastukom ispod lea, neprestano se namjetajui kako bih smanjila bol, udei za
snom, strepei pred snom o Borodinom.
Zrak je postao teak, poela je kia. Iz zaepljenog oluka poelo je kapati. Iz saga na
polukatu dopirao je miris maje mokrae. Grob, pomislila sam, stari burujski grob. Okretala sam
glavu tamo -amo. Sijeda kosa na jastuku, neoprana, rijetka. A u Florenceinoj sobi, u tami koja je
padala, djeak lei na leima drei bombu, ili ve neto, u ruci, otvorenih oiju, vie ne mutnih
nego bistrih - razmilja, i vie nego razmilja, doivljava vizije. Vizije trenutka slave kad e ustati,

konano sav svoj, uspravan, moan, preobraen. Kad e procvasti vatreni cvijet, kad e se uzdii
stup dima. Bomba na prsima poput talismana - kao to je Kristofor Kolumbo leao u svojoj
mranoj kabini i drao kompas na grudima, tajanstvenu spravu koja e ga odvesti do Indija, do
Otoja blaenih. Pjevaju mu horde djeva golih grudi, ire ruke dok on kroz pliak kroi prema
njima, drei pred sobom iglu koja se nikad ne koleba, koja vjeno pokazuje jedan pravac - u
budunost.
Jadno dijete! Jadno dijete! Odnekud mi navru suze i zastru mi vid. Jadni John koji bi u
starim vremenima bio vrtlar, i pokraj stranjih vrata i za ruak jeo kruh i pekmez, i pio iz
limenke, sad se bori za sve poniene i uvrijeene, pregaene, ismijavane, sve male vrtlare June
Afrike!
U hladnom praskozorju ula sam kako netko pokuava otvoriti vrtna vrata. Vercueil,
pomislila sam, Vercueil se vratio. Zatim je zazvonilo zvono, jednom, dvaput, duge zvonjave,
uporne, nestrpljive - znala sam da to nije Vercueil.
Ovih mi dana treba nekoliko minuta da siem, osobito ako sam smuena tabletama. Dok
sam se vukla kroz polutamu, oni nisu prestajali zvoniti i udarati po vratima. Dolazim! povikala
sam najglasnije to sam mogla. No bila sam prespora. ula sam kako se otvaraju dvorina vrata.
Zatim je netko poeo lupati po kuhinjskim vratima. uli su se glasovi koji su govorili
afrikanerskim. A tada je, tupo i nezamjetno, poput udarca kamena o kamen, odjeknuo hitac.
Nastala je tiina u kojoj sam jasno ula razbijanje stakla. ekajte! povikala sam i potrala
(nisam znala to me spopalo) prema kuhinjskim vratima. ekajte! vikala sam, udarajui po
dasci, petljajui s rezama i lancem. Ne inite nita!
Na trijemu je stajao netko u modrom ogrtau, okrenut leima. Iako me sigurno uo, nije se
okrenuo.
Povukla sam posljednju rezu, irom otvorila vrata, i prila im. Zaboravila sam ogrta, bila
sam bosonoga - stajala sam tamo u svojoj bijeloj spavaici nalik, kako se meni inilo, tijelu
ustalom iz mrtvih. ekajte! rekla sam. Nemojte initi nita, on je samo dijete.
Bila su trojica. Dvojica u odorama. Trei, u puloveru s ispletenim jelenom u trku na prsima,
drao je pitolj uperen u tlo. Dajte mi priliku da govorim s njim, rekla sam, posrui kroz
noanje lokve. Zapanjeno su me gledali, ali me nisu pokuali zaustaviti.
Prozor na Florenceinoj sobi bio je razbijen. Soba je bila mrana, ali sam na drugome kraju,
virei kroz rupu, vidjela obris tijela sklupanog pokraj kreveta.
Djeae, otvori vrata, rekla sam. Obeavam ti, neu im dati da te povrijede.
Bila je to la. Bio je izgubljen, nisam imala mo spasiti ga. Ipak, neto je iz mene zastrujalo
prema njemu. udjela sam zagrliti ga, zatititi ga.
Jedan policajac stvorio se pokraj mene i priljubio uza zid. Recite mu da izae, rekao je.
Bijesno sam se okrenula prema njemu. Gubite se! vrisnula sam, i onda me uhvatio napadaj
kalja.
Izlazilo je ruiasto sunce, na nebu prepunom oblaka to su plovili.
Johne! povikala sam kaljui. Izai! Neu dopustiti da ti ita uine.
Sad se pokraj mene stvorio mukarac u puloveru. Recite mu da preda oruje, tiho je
rekao.
Kakvo oruje?
Ima pitolj i ne znam to jo. Recite mu da sve baci van.
Prvo obeajte da mu neete uiniti nita naao.
Prstima me uhvatio za ruku. Opirala sam se, ali je bio previe jak. Dobit ete upalu plua,
rekao je. Neto mi se spustilo na lea - kaput, ogrta, policijski ogrta. Neem haar binne,
promrmljao je. Odveli su me u kuhinju i zatvorili mi vrata pred nosom.
Sjela sam, ponovno sam ustala. Ogrta je vonjao po dimu cigareta. Bacila sam ga na pod i
otvorila vrata. Johne! zazvala sam. Tri mukarca skupila su se oko radija. Onaj koji mi je dao
kaput, pogledao me zlovoljno. Gospoo, ovdje je opasno, rekao je. Ponovno me ugurao unutra,

a onda nije mogao nai klju da zakljua vrata.

On je samo dijete, rekla sam.
Gospoo, pustite nas da radimo svoj posao, rekao je.
Gledam vas, rekla sam. Gledam sve to radite. Kaem vam, on je jo dijete!
Udahnuo je kao da se sprema odgovoriti, a zatim samo uzdahnuo i ekao da izgovorim
sve. Mladi, miiav, vrstih kostiju. Neiji sin, mnogima roak. Mnogo rodbine, mnogo ujni i
ujaka, pratetaka i prastrieva, stoje oko njega, iza njega, iznad njega poput zbora, vode ga,
upozoravaju.
to sam mogla rei? to imamo zajedniko da taj odnos uinimo moguim, osim to je on
ovdje kako bi branio mene i, u irem smislu, moje interese?
Ek staan me aanjou kant nie, rekla sam. Ek staan aan die teekant. Stojim na drugoj
strani. No takoer i na drugoj obali, drugoj obali rijeke. Na onoj drugoj obali, i osvrem se.
Okrenuo se, pogledao penicu, sudoper, police, bavei se s die ou dame dok su njegovi
prijatelji vani radili njihov posao. Sve u rok slube.
To je sve, rekla sam. Gotova sam. Ionako nisam govorila vama.
Onda komu? Tebi - uvijek tebi. Kako ivim, kako sam ivjela - svoju priu.
Zvono se oglasilo. Kroz kuu je prolo jo mukaraca, u izmama i kapama, u maskirnim
odorama. Skupili su se oko kuhinjskog prozora. Hy sit daar in die buitekamer, objasnio je
policajac, pokazujui na Florenceinu sobu. Daar's net die een deur en die een venster.
Nee, dan het ons hom, rekao je jedan od novopridolih.
Upozoravam vas, pratim sve to radite, rekla
sam.
Okrenuo se prema meni. Poznajete li tog djeaka? upitao je.
Da, poznajem ga.
Jeste li znali da je naoruan?
Slegnula sam ramenima. Bog uvao nenaoruane u ovim danima.
Uao je jo netko, mlada ena u odori, zraei odlunou i istoom. Is dit die dame die?
upitala je. Zatim se obratila meni: Moramo na neko vrijeme isprazniti kuu, dok ne zavrimo
ovo. elite li ii nekamo, prijateljima, roacima?
Ne odlazim. Ovo je moja kua.
Njezina srdanost, njezina brinost nije pokleknula. Znam, rekla je, ali je preopasno
ostati. Moram vas zamoliti da bar nakratko odete.
Mukarci na prozoru prestali su razgovarati. Nestrpljivo su ekali da odem. Bei die
ambulans, rekao je jedan. Ag, sy kan sommer by die stasie wag, rekla je ena. Okrenula se
meni. Doite, gospoo ... ekala je da joj kaem ime. Preutjela sam. alica dobrog, vrueg
aja, nutkala me.
Ne idem.
Za moje rijei nisu marili nita vie nego za rijei nekog djeteta. Gaan haal 'n kombers,
rekao je mukarac, sy's amper blou van die koue.
ena je otila gore i vratila se nosei prekriva s kreveta. Zamotala me, zagrlila me, a zatim
mi pomogla navui lape. Nije pokazala da joj se gade moje noge, moja stopala. Dobra djevojka,
spremna jednog dana nekomu postati dobrom enom.
elite li sa sobom uzeti neke tablete, lijekove ili bilo to drugo? upitala me.
Ne idem, ponovila sam i zgrabila stolicu.
Neto je promrmljala mukarcima, oni su neto promrmljali njoj. Bez upozorenja digli su
me s lea, ispod ruku. ena me primila za noge. Iznijeli su me kroz glavna vrata poput tepiha.
Bol mi je palila lea. Spustite me! vrisnula sam.
Jo samo malo, umirujue je rekla ena.

Bolujem od raka! vritala sam. Sputajte me!

Rak! Kakav uitak zavitlati rije na njih! To ih je, poput noa, zaustavilo na mjestu. Sit
haar neer, dalk kom haar iets oor, rekao je mukarac koji me drao. Ek het mos gesejy moet die
ambulans bei. Mrzovoljno su me vratili i polegli na sofu.
Gdje vas boli? upitala je ena, namrtivi se.
U srcu, rekla sam. Izgledala je zbunjeno. Imam rak na srcu. Tada je shvatila.
Odmahnula je glavom kao da tjera muhe.
Boli li vas kad vas nose?
Boli me neprekidno, rekla sam.
Pogledala je mukarca iza mene - izmeu njih prostrujalo je neto toliko zabavno da nije
uspjela sakriti smijeak.
Oboljela sam pijui iz ae ui, nastavila sam. Je li vano to misle da sam munjena?
Vjerojatno ete i vi oboljeti jednoga dana. Jako mu je teko izbjei.
Lomljava razbijenog stakla. Oboje su istrali iz sobe. Ustala sam i vukla se za njima.
Nije se promijenilo nita, osim to je nestalo i drugo okno. Dvorite je bilo pusto - policajci
su, sada njih pet ili est, uali na trijemu, s otkoenim orujem.
Weg! bijesno je zavikao jedan. Kry haar weg!
ena me uvukla u kuu. Kad je zatvorila vrata zaula se kratka detonacija, rafal hitaca, a
potom duga i skamenjena tiina. Onda tihi razgovor i, odnekuda, lave Vecueileva psa.
Pokuala sam otvoriti vrata, ali me ena vrsto drala.
Ako ste ga ranili, nikad vam neu oprostiti, rekla sam.
Sve je u redu, ponovno emo pozvati Hitnu, rekla je, pokuavajui me smiriti.
Ali je Hitna ve stigla i stajala parkirana na ploniku. Sa svih strana okupljalo se uzbueno
mnotvo: susjedi, prolaznici, mladi i stari, Crni i Bijeli. Ljudi su visjeli na balkonima stambene
zgrade. Kad smo policajka i ja izale kroz prednja vrata, ve su niz prilaz odvozili tijelo
prekriveno dekom, i ukrcavali ga u vozilo.
Pokuala sam se za njim uspeti u Hitnu - jedan bolniar mi je ak primio ruku i htio
pomoi, ali se umijeao policajac. Za nju emo pozvati drugo vozilo, rekao je.
Ne elim drugo vozilo, rekla sam. Pogledao me ljubazno i potpuno zbunjeno. elim ii
s njim, rekla sam i ponovno se pokuala popeti. Prekriva je pao na tlo.
Odmahnuo je glavom. Ne, rekao je. Mahnuo je, te je bolniar zatvorio vrata.
Bog nam oprostio! rekla sam. Zamotavi se u prekriva pola sam ulicom Shoonder,
udaljujui se od gomile. Skoro sam stigla do ugla kad je policajka dotrala za mnom. Morate
kui! naredila je. To vie nije moj dom! bijesno sam odgovorila i nastavila hodati. Uhvatila me
pod ruku, otresla sam se. Sy's van haar kop af, rekla je ne obraajui se nikome i odustala.
Sjela sam i odmarala se u ulici Buitenkant, ispod nadvonjaka. Pokraj mene prolazila je
rijeka automobila, vozei prema gradu. Nitko me nije ni pogledao. U ulici Schoonder moda sam,
raupane kose i u ruiastom prekrivau izgledala zanimljivo - ovdje, meu otpadom i smeem,
bila sam samo dio gradske zemlje sjena.
Mukarac i ena proli su pjeice drugom stranom ulice. Jesam li prepoznala enu? Je li to
bila ona koju je Vercueil doveo u kuu, ili sve ene koje se motaju oko hotela Avalon i
prodavaonice pia Sollyja Kramera imaju iste iscrpljene, pauaste noge? Mukarac je preko
ramena nosio pletenu plastinu torbu - to nije bio Vercueil.
vre sam se umotala u prekriva i legla. Kroz kosti sam osjeala tutnjavu prometa na
nadvonjaku. Tablete su u kui, kua je u tuim rukama. Mogu li preivjeti bez tableta? Ne. Zar
ne elim preivjeti? Poela sam osjeati ravnodunu smirenost stare ivotinje koja se, osjeajui
da joj se vrijeme blii, uvlai, hladna i mlitava, u rupu u zemlji gdje e se sve svesti na spore
udarce srca. Iza betonskog stupa, tamo gdje sunce nije sjalo trideset godina, smotala sam se na
svoj zdravi bok i oslukivala udarce boli koji su mogli biti i otkucaji mog srca.

Sigurno sam zaspala. Vrijeme je sigurno prolo. Kad sam otvorila oi, pokraj mene je
klealo dijete, prekapajui unutranjost prekrivaa. Ruka mu je klizila po mom tijelu. Nema
nita za tebe, pokuala sam rei, ali su mi zubi cvokotali. Najvie deset godina, obrijane glave,
bosonog, okrutna pogleda. Iza njega, dva prijatelja, jo mlai od njega. Izvukla sam zubalo.
Ostavi me na miru, rekla sam. Bolesna sam, oboljet e od mene.
Polako su se povukli, ali su ostali i ekali, poput vrana.
Morala sam isprazniti mjehur. Popustivi, pomokrila sam se tamo gdje sam leala. Hvala
Bogu na zimi, pomislila sam, hvala Bogu na otupjelosti - sve zajedno vodi ka lakom roenju.
Djeaci su se ponovno primakli. Ne marei, ekala sam njihove grabljive ruke. Grmljavina
kotaa uspavljivala me - poput larve u konici, utonula sam u mrmljanje svijeta koji se vrtio. Zrak
je bio gust od buke. Tisue krila prolaze i vraaju se ne dodirnuvi se.
Kako ima prostora za sve njih? Kako u nebu ima mjesta za due svih pokojnih? Zato to se,
kae Marko Aurelije, stapaju jedna s drugom - gore, spajaju se i tako se vraaju vjenome
kruenju.
Smrt nakon smrti. Pelinji pepeo.
Netko je povukao kraj prekrivaa. Osjetila sam svjetlo na kapcima, i hladnou na obrazima
gdje su tekle suze. Neto mi je pritisnulo usne, uguralo se meu desni. Zakaljala sam i
odmaknula se. U sumraku se sve troje djece nadvilo nada mnom. Moda ih je straga bilo jo. No
to su radili? Pokuala sam odgurnuti ruku, ali je ona jo vre pritiskala. Iz grla mi se izvio
odvratan zvuk, poput pucanja suhog drva. Ruka se povukla. Nemoj... rekla sam, ali mi je nepce
bilo suho, bilo je teko oblikovati rijei.
to sam eljela rei? Ne inite to? Ne vidite li da nemam nita? Nemate li bar malo milosti?
Kakve besmislice. Zato bi na svijetu trebalo biti milosti? Pomislila sam na kukce, velike crne
kukce grbavih lea, kako umiru, slabano trzajui noicama, dok po njima vrve mravi, grizu
meka mjesta, zglobove, oi, deru meso s kukaca.
Bio je to tapi, nita vie, obian, nekoliko centimetara dug tap kojeg mi je gurao u usta.
Osjetila sam zrnca pijeska koja je ostavio za sobom.
Vrhom tapa podigao mi je gornju usnu. Odmaknula sam glavu i pokuala pljunuti. Mirno
je ustao. Udario je bosom nogom i lice mi zasuo kiicom praine i oblutaka.
Proao je automobil, osvijetlivi djecu svojim farovima. Pola su niz ulicu Buitenkant. Pala
je tama.
Je li se sve to uistinu dogodilo? Da, sve se to dogodilo. I nemam vie nita rei o tome. Sve
se to dogodilo nedaleko ulice Breda i ulice Schoonder i ulice Vrede, gdje su prije sto godina
patriciji Cape Towna nareivali da se podignu prostrane kue za njih i njihove nasljednike do
vjenosti, slijepi za dan kad e se, u hladu tih kua, kokoi tamo gnijezditi.
U glavi mi se maglilo - siva smetenost. Protrnula sam. Spopalo me zijevanje. Neko vrijeme
nisam bila nigdje.
Tada mi je neto onjuilo lice - pas. Pokuala sam ga otjerati, ali se provukao izmeu mojih
prstiju. Predala sam se, mislei kako ima i gorih stvari od vlane psee njuke, njegovog vrueg
daha. Pustila sam da mi oblie lice, polie usne, poisti sol mojih suza. Poljupci, ako se eli tako
gledati na to.
Netko je bio sa psom. Jesam li prepoznala miris? Je li to bio Vercueil, ili svi uliari vonjaju
po pljesnivome liu, po donjem rublju koje trune na hrpama pepela? Gospodine Vercueil?
zagraktala sam, a pas je uzbueno zacvilio, glasno mi kihnuvi ravno u lice.
Bljesnula je igica. Da, bio je to Vercueil, i eir i sve ostalo. Tko vas je ostavio ovdje?
upitao je. Ja sama, rekla sam, borei se sa suhoom na nepcu. igica je ugasla. Ponovno suze,
koje je pas vrijedno oblizivao.
Nisam vjerovala kako Vercueil moe biti tako snaan, onako uskih ramena i prsa poput
ptijih. No podigao me, zajedno s mokrim prekrivaem, i ponio. Pomislila sam: etrdeset godina
otkad me mukarac zadnji put nosio. Prokletstvo visokih ena. Hoe li pria zavriti tako snanim rukama noena preko pijeska, kroz pliak, kroz valove, u tamne dubine?

Udaljili smo se od nadvonjaka, u blaenu tiinu. Kako je odjednom sve postalo

podnoljivo! Gdje je bol? Je li i bol bila dobre volje? Ne vraajte se u ulicu Schoonder, naredila
sam.
Proli smo ispod uline svjetiljke. Vidjela sam mu napete vratne miie, ula kako ubrzano
die. Spustite me malo, rekla sam. Spustio me i odmarao se. Kad e doi trenutak da mu ogrta
padne s ramena i iz njih izniknu velika krila?
Nosio me Ulicom Buitenkant, zatim Ulicom Vrede - Ulicom mira, i onda, usporivi korak,
hodajui s naporom, unio u mraan, umovit dio. Kroz grane sam vidjela zvijezde.
Spustio me.
Tako mi je drago to vas vidim, rekla sam. Rijei su mi izvirale iz srca, srdane. Zatim:
Prije nego to ste doli napala su me djeca. Napala, napastovala ili istraivala. Ne znam to. Zato
govorim tako udno. Ugurali su mi tap u usta, jo uvijek ne razumijem zato. Kakav im je to
uitak?
eljeli su vae zlatne zube, rekao je. U zalagaonicama za zlato dobiju novac.
Zlatne zube? udo. Nemam nijedan zlatni zub. Izvukla sam zubalo. Evo ga.
Od nekud je iz tame izvukao karton, spljotenu kartonsku kutiju. Rairio ju je i pomogao
mi da legne. Zatim je, bez urbe, bez ceremonija, legao i on, okrenuvi mi lea. Pas se smjestio
izmeu naih nogu.
Hoete li malo prekrivaa? upitala sam.
Dobro sam.
Vrijeme je teklo.
ao mi je, ali sam strano edna, proaptala sam. Ima li vode?
Ustao je i vratio se s bocom. Omirisala sam: slatko vino, napola puna boca. To je sve to
imam, rekao je. Ispila sam. Nije mi utailo e, ali su na nebu zvijezde poele plesati. Sve je
postalo daleko: i miris vlane zemlje, hladnoa, mukarac pokraj mene, moje vlastito tijelo. Poput
raka nakon dugog dana, umorna, sklapajui klijeta, ak je i bol otila spavati. Obruila sam se u
tamu.
Kad sam se probudila, on se bio okrenuo i prebacio mi ruku preko vrata. Mogla sam se
osloboditi, ali ga nisam htjela smetati. Dok se dan malo pomalo budio, leala sam nepomina,
licem u lice s njim. Odjednom je otvorio oi, budan, poput ivotinje. Nisam otila, promrmljala
sam. Oi su se sklopile.
Naila je misao: Koga, meu svim biima na zemlji, u ovom trenutku najbolje poznajem?
Njega. Poznajem svaku dlaku njegove brade, svaku boru njegova ela. Njega, ne tebe. Zato jer je
on ovdje, pokraj mene, sada.
Oprosti mi. Vremena je malo, moram vjerovati srcu i rei istinu. Slijepa, u neznanju,
slijedim istinu kamo me ona vodi.
Jeste li budni? promrmljala sam.
Jesam.
Oba ona djeaka su mrtva, rekla sam. Ubili su ih obojicu. Jeste li znali? Znam.
Znate li to se dogaalo u kui? Da.
Smeta vam ako govorim? Govorite.
Moram vam rei: onog dana kad je Bheki umro, srela sam Florenceinog brata - brata ili
roaka, nije vano. Obrazovan ovjek. Rekla sam mu kako bih eljela da se Bheki nije umijeao u
- kako bih to nazvala - borbu. 'On je samo dijete', rekla sam, 'i nije spreman. No onaj njegov
prijatelj, taj se nikad ne bi dao uvui.
Poslije smo razgovarali telefonski. Rekla sam mu otvoreno to mislim o drugarstvu za koje
su ta oba djeteta umrla. Nazvala sam to mistikom smrti. Okrivila sam ljude poput Florence i
njega to nisu uinili nita da ih obeshrabre.
Uljudno me sasluao. Rekao je da imam pravo na vlastito miljenje. Nisam ga uspjela

preobratiti.
Ali, sad se pitam: kakvo pravo imam ja na stavove o drugarstvu ili bilo emu? Kakvo pravo
imam eljeti da se Bheki i njegov prijatelj dre podalje od nevolja? Imati stavove u vakuumu,
stavove koji ne diraju nikoga, to mi se ini nitavnim. Stavove ljudi moraju uti, uti i izvagati, a
ne samo uljudno sasluati. A da bi ih odvagnuli, moraju imati teinu. Gospodin Thabane nije
izvagao to to sam rekla. Za njega to nema teine. Florence me ni ne uje. Florence je potpuno
ravnoduna prema onome to se meni zbiva u glavi. Znam to dobro.
Vercueil je ustao, otiao iza drveta i mokrio. Zatim se, na moje iznenaenje, vratio i
ponovno legao. Pas se pripio uz njega, s njukom u njegovom meunoju. Jezikom sam opipala
ranu u ustima, okusila krv.
Nisam se predomislila, rekla sam. I dalje prezirem one to trae rtvu koja skonava s
mladiima koji krvare u blatu. Rat nije onakav kakvim se prikazuje. Zagrebite povrinu i sigurno
ete otkriti starce koji mladie alju u smrt, u ime ove ili one apstrakcije. Unato tome to kae
gospodin Thabane (ne krivim ga jer budunost uvijek dolazi skrivena - kad bi dola ogoljena,
prizor bi nas skamenio), to je rat kojeg starci nameu mladima. Sloboda ili smrt! vikali su Bheki i
njegovi prijatelji. Ne sumnjam da one dvije djevojice isprobavaju u snu. JVe.' eljela sam rei,
spasite sebe!
Komu pripada pravi glas mudrosti, gospodine Vercueil? Meni, vjerujem. No, tko sam ja,
tko sam ja, da govorim uime svih? Kako ih mogu asno natjerati da okrenu lea tom pozivu?
Imam li pravo initi ita drugo osim sjediti u kutu zatvorenih usta? Nemam glas, izgubila sam ga
ve davno, moda ga nikad nisam ni imala. Nemam glas, i to je sve. Ostalo je utnja. Ali s tim ma to to bilo - glasom koji nije glas, nastavljam. Sve dalje i dalje.
Je li se Vercueil smijeio? Lice mu je bilo skriveno. Nastavila sam bezubim aptom,
ljepljivim od sibilanata.
Zloin je poinjen jo davno. Kako davno? Ne znam. Ali svakako prije 1916., u to sam
sigurna. Tako davno da sam i ja roena u njemu. On je dio mog nasljea. On je dio mene, ja sam
dio njega.
Kao i svaki zloin, i on ima svoju cijenu. Mislila sam da e se ta cijena morati platiti stidom
- ivotom punim stida i sramnom smru, neoplakanom, u nekoj zabiti. Prihvatila sam to. Nisam
se pokuavala udaljiti. Iako ja nisam traila da se taj zloin poini, poinjen je u moje ime.
Bjesnjela sam na vremena kad su ljudi koji su obavili prljav posao - vi ste vidjeli, sramotno
bjenjenje jednako glupo kao i ono protiv ega se bijesni - no, na neki sam nain prihvatila i to.
ivjeli su u meni. Stoga, kad sam bijesno njima prieljkivala smrt, prieljkivala sam je i sebi. U
ime asti. U asnu ideju asti. Honesta mors.
Gospodine Vercueil, nemam pojma to je to sloboda. Sigurna sam da nisu znali ni Bheki ni
njegov prijatelj. Moda je sloboda uvijek i samo ono nezamislivo. Ipak, svi prepoznajemo
neslobodu na prvi pogled - nije li tako? Bheki nije bio slobodan, i ja sam to znala. Vi niste
slobodni, bar ne na ovome svijetu, kao ni ja. Roena sam u ropstvu, te u u ropstvu sigurno i
umrijeti. ivot u okovima, smrt u okovima - to je dio cijene, i ne moemo se niti cjenkati, niti
cviljeti zbog toga.
to nisam znala, ono to nisam znala - sluajte me sad! - bilo je to da je cijena daleko via.
Preraunala sam se. Gdje je dolo do pogreke? Bilo je to povezano s asti, s idejom koje sam se
sve vrijeme drala, s obrazovanjem, s naitanou, s idejom da astan ovjek ima neranjivu duu.
Uvijek sam stremila asti, osobnoj asti, koristei vlastiti sram kao vodia. Znala sam da, sve dok
osjeam sram, nisam zalutala u beae. To je bila uloga srama - kamen-temeljac, neto za to
znate da e uvijek biti tamo, neto emu se moete vratiti poput slijepca, dodirnuti, neto to e
vam rei gdje ste. to se ostaloga tie, uvijek sam stid drala na pristojnoj udaljenosti. Nisam
uivala u njemu. Sram nikad nije postao sramno zadovoljstvo - nikad me nije prestao izjedati.
Nisam se ponosila njime, stidjela sam ga se. Moj stid i samo moj. Pepeo u mojim ustima, dan za
danom, nikada ne gubei okus pepela.
Gospodine Vercueil, danas vam se ispovijedam, rekla sam, najpotpunije to znam i
mogu. Ne skrivam nita. Bila sam dobra, i to otvoreno priznajem. Jo sam uvijek dobra. Kakva su

to vremena kad nije dovoljno biti dobar!

Ono to nisam uraunala, bilo je da se od ovjeka moe traiti i vie od puke dobrote. U
ovoj zemlji ima mnogo dobrih ljudi. Po dva za novi, svi mi dobri i gotovo dobri. No ova
vremena trae neto uvelike razliito od dobrote. Ova vremena trae junatvo. Rije koja mi, dok
je izgovaram, zvui strano na usnama. Sumnjam da sam je ikad prije upotrijebila, ak i u
predavanjima. Zato nisam? Vjerojatno zbog potovanja. Vjerojatno zbog srama. Onakvog kakav
osjeamo gledajui golog ovjeka. Umjesto toga, mislim da sam u predavanjima bila koristila
rijei status junaka. Junak sa svojim junakim stanjem. Junak, ta antika, gola statua.
Iz Vecueilova se grla izvilo duboko rezanje. Nagnula sam se, ali sam samo vidjela
neobrijani obraz i dlakavo uho. Gospodine Vercueil! proaptala sam. Nije se ni maknuo.
Spava? Pravi se da spava? Koliko je toga preuo? Je li sluao ono o dobroti i junatvu? O asti i
sramu? Vrijedi li ispovijed ak i kad je nitko ne saslua? Slua li me ti, ili uspavljujem i tebe?
Otila sam iza grmlja. Ptice su pjevale posvuda. Tko bi rekao da u predgrau buja ptiji
ivot! Bilo je poput Arkadije. Nikakvo udo to Vercueil i njegovi pajdai ive vani. Krov ionako
slui samo da titi od kie. Vercueil i njegovi pajdai.
Ponovno sam legla pored njega, blatnjavih i promrzlih nogu. Ve se posve razdanilo. Na
naoj kutiji, na pustom zemljitu sigurno smo bili vidljivi svakom prolazniku. Takvi smo sigurno
i u oima anela - ljudi koji ive u staklenim kuama, iji je svaki in posve ogoljen. I srca su nam
ogoljena, udaraju u staklenim grudima. Ptiji je pjev sipio poput kie.
Jutros se osjeam toliko bolje, rekla sam. No mislim da bismo se trebali vratiti.
Poboljanje mi je obino predznak pogoranja.
Vercueil se uspravio i sjeo, skinuo eir, poeao tjeme svojim dugim i prljavim noktima.
Pas se dovukao odnekud i poeo se motati oko nas. Vercueil je sloio karton i sakrio ga u grmlju.
Znate li da su mi uklonili dojku? upitala sam iznebuha.
Promekoljio se, kao da mu je bilo neugodno.
Sad, naravno, alim. alim to sam obiljeena. Kao da pokuavam prodati komad
namjetaja koji je izgreban ili spaljen. Moe se rei da je taj stolac savreno dobar, ali ljude
jednostavno ne zanima. Ljudi ne vole obiljeene predmete. Govorim o vlastitom ivotu. Moda i
nije savreno dobar, ali je to ivot, ne poluivot. Mislila sam da u ga moi prodati ili potratiti ga
spaavajui vlastitu ast. Ali tko bi ga uzeo u sadanjem stanju? Kao da pokuavam neto platiti
drahmom. Savreno dobra kovanica, samo negdje drugdje, ne ovdje. Sumnjivo obiljeena.
No jo se nisam predala. Jo uvijek gledam to bih mogla s njime. Imate li vi kakav
prijedlog?
Vercueil je nabio eir, navlaei ga snano sprijeda i straga.
Voljela bih vam kupiti novi eir, rekla sam.
Nasmijeio se. Uzela sam ga za ruku. Polagano smo poli ulicom Vrede.
elim vam ispriati o snu koji sam usnula, rekla sam. Mukarac u mome snu nije imao
eir, ali mislim kako ste to bili vi. Imao je dugu nauljenu kosu, zalizanu ravno s ela. Duga i
nauljena - i prljava - visi na zatiljku u runim, takorskim repovima. No to mu nisam spomenula.
Bili smo uz more. Uio me plivati. Drao me za ruke i vukao me dok sam ja leala i
udarala nogama. Na sebi sam imala pleteni kupai kostim, onakav kakav se nosio u starim
danima, mornarskomodar. Bila sam dijete. Ali u snovima smo svi uvijek djeca.
Vukao me, vukao me prema moru, prikovavi me pogledom. Imao je oi poput vaih. Nije
bilo valova, samo valii na vodi, blistavi od svjetla. Zapravo, i voda je bila uljasta. Gdje bi njegovo
tijelo probilo povrinu, ulje se lijepilo za njega, teko i sjajno kakvo ulje zna biti. Pomislila sam ulje od sardina. Ja sam mala sardina, on me vabi u ulje. Htjela sam rei: okreni se, ali se nisam
usuivala otvoriti usta, strahujui da bi ulje prodrlo u mene i napunilo mi plua. Utopiti se u ulju
- za to nisam imala hrabrosti.
Zautjela sam kako bi on neto rekao, no on je bio tih. Skrenuli smo u ulicu Schoonder.
Naravno, taj vam san ne priam posve nevino, rekla sam. Prepriavati san nekome
uvijek je nain da se postigne neto. Pitanje je to?

Onog dana kad sam vas prvi put vidjela iza garae, saznala sam loe vijesti o sebi, o mom
sluaju. Bilo je to vie od sluajnosti. Pitala sam se niste li vi, oprostite mi na izrazu, aneo koji mi
je doao pokazati put. Naravno da niste bili, niste i ne moete biti - sad to uviam. Ali to je samo
polovica prie. Mi napola primjeujemo, ali napola i stvaramo.
Stoga sam sebi priala prie u kojima vi vodite, a ja slijedim. Ako ne izgovorite rije,
govorila sam si, to je zato to aneli nemaju rijei. Aneo ide naprijed, ena slijedi. Njegove oi su
otvorene, on vidi - njezine su zatvorene, ona je jo uvijek uronila u san svjetovnosti. I zato vam se
neprekidno obraam za vodstvo, za pomo.
Prednja su vrata bila zakljuana, ali su se dvorina vrata ljuljala otvorena. Nitko nije
poistio razbijeno staklo, vrata Florenceine sobe visjela su nakoso. Spustila sam pogled, hodajui
oprezno, nespremna da pogledam u sobu, jo nedovoljno snana.
Kuhinjska vrata bila su otkljuana. Nisu uspjeli pronai klju.
Uite, rekla sam Vercueilu.
Kua je bila i nije bila kakva je bila. Stvari u kuhinji nisu bile na svojim mjestima. Kiobran
je visio gdje nikad prije nije visio. Pomaknuli su sofu, otkrivajui staru mrlju na sagu. A posvuda
neobian miris -ne samo cigaretnog dima i znoja nego i neeg otrog i prodornog to nisam
prepoznavala. Obiljeili su sve, pomislila sam, vrijedni radnici. Tada sam se sjetila spisa na mome
stolu, pisma, svih dosadanjih stranica. I to, pomislila sam. Sigurno su pregledali i to! Prljavim
prstima okretali su stranice, oima bez ljubavi prelazili preko ogoljenih rijei. Pomozite mi da se
popnem, rekla sam Vercueilu.
Fascikl, otvoren kad sam posljednji put pisala, bio je zatvoren. Brava na sekreteru bila je
provaljena. Na polici za knjige zjapile su praznine.
Provalili su brave i na dvjema nekoritenim sobama.
Pretraili su i ormar i kredenc.
Nita nisu ostavili nedirnuto. Poput onih posljednjih provalnika. Pretres je bio samo
izgovor. Ona prava svrha bila je dodir, prekapanje. Zloudni duh. Poput silovanja - nain da se
ena uprlja.
Okrenula sam se Vercueilu, nijema, osjeajui muninu.
Netko je u prizemlju, rekao je.
S polukata smo uli kako netko razgovara telefonom.
Glas je utihnuo. Mladi u odori izaao je u hodnik i kimnuo nam.
to radite u mojoj kui? doviknula sam.
Samo provjeravam, odgovorio je, dobro raspoloen. Ne elimo da upadne netko
nepoznat. Pokupio je kapu, ogrta i puku. Jesam li to nanjuila puku? Detektivi e doi u
osam, rekao je. ekat u vani. Nasmijeio se, kao da je mislio kako mi je uinio uslugu. inilo
se kao da oekuje zahvale.
Moram se okupati, rekla sam Vercueilu.
No nisam se kupala. Zakljuala sam vrata kupaonice, popila dvije crvene tablete i legla
drhtei cijelim tijelom. Drhtanje se pojaalo, tresla sam se poput lista na oluji. Bila sam promrzla,
ali drhtanje nije potjecalo od hladnoe.
Minutu po minutu, rekla sam, nemoj se sad raspasti, misli na onu sljedeu minutu.
Drhtanje se poelo povlaiti.
ovjek, pomislila sam, jedino bie komu je dio postojanja nepoznat, lei u budunosti
poput sjene koja pada pred njega. Pokuavajui neprekidno dostii tu bjeeu sjenu, nastaniti
sliku vlastitih nada. Ali ja, ja si ne mogu dopustiti biti ovjek. Moram biti neto manje, slijepo,
blie tlu.
Zaulo se kucanje i uao je Vercueil, a za njim policajac koji je juer imao pulover s
jelenima. Sad je odjenuo sako i kravatu. Drhtanje se vratilo. Mahnuo je Vercueilu da izae iz
sobe. Uspravila sam se i sjela. Ne idite, gospodine Vercueil, rekla sam, a zatim policajcu:
Kakvim pravom ulazite u moju kuu?

Brinuli smo se zbog vas. Nije djelovao ni najmanje zabrinuto. Gdje ste bili sino? A
potom, kad nisam odgovorila: Gospoo Curren, jeste li sigurni da vam je dobro ovako samoj pri
sebi?
Iako sam stisnula ake, drhtanje se pogoralo -poela sam se tresti. Ja nisam pri sebi!
vrisnula sam na njega. Vi ste onaj koji je pri sebi!
Nisam ga zastraila. Upravo suprotno, kao da me poticao da nastavim.
Dri se, pomislila sam. Strpat e te u ludnicu, proglasiti ludom i zakljuati tamo!
to traite ovdje? upitala sam, mirnije.
Samo sam htio postaviti nekoliko pitanja. Kako ste upoznali tog djeaka, Johannesa?
Johannes, je li mu to bilo pravo ime? Sigurno nije.
Bio je prijatelj sina moje domaice. Prijatelj iz kole. s
Iz depa je izvukao diktafon i poloio ga na krevet pokraj mene.
A gdje je sin vae domaice?
Mrtav i pokopan. To vi sigurno znate.
to mu se dogodilo?
Ustrijelili su ga u Flatsu.
Znate li za jo neke od njih?
Od kojih?
Jo prijatelja.
Tisue. Milijune. Vie nego to moete izbrojiti.
Mislim, vie iz te skupine. Je li bilo i drugih koji su se koristili vaom kuom? Ne.
A znate li kako su se dokopali oruja? Kakvog oruja? Pitolja. I tri detonatora. O
detonatorima ne znam nita. Ne znam ni to je detonator. Pitolj je bio moj. Jesu li ga uzeli od
vas? Posudila sam ga. Ne njima. Djeaku Johnu. Posudili ste mu pitolj? Pitolj je bio va?
Da.
Zato ste mu posudili pitolj? Da se moe braniti.
Da se moe braniti od koga, gospoo Curren?
Da se moe braniti od napada.
A kakav je to pitolj bio, gospoo Curren? Moete li mi pokazati oruni list?
Ne znam nita o pitoljima. Imala sam ga dugo, jo prije itave te zbrke s orunim
listovima.
Sigurni ste da ste ga dali njemu? Znate li da govorite o prekraju koji se kanjava?
Tablete su poele djelovati. Bol u leima postajala je sve dalja, udovi su mi se oputali,
obzor se ponovno poeo iriti.
Zar uistinu elite nastaviti s ovom besmislicom? upitala sam. Zavalila sam se na jastuke i
sklopila oi. U glavi mi se vrtjelo. Govorimo o mrtvima. Njima vie ne moete nita. Oni su
sigurni. Imali ste svoje pogubljenje. Zato biste se gnjavili sa suenjem? Zato jednostavno ne
zakljuite sluaj?
Podigao je diktafon, poigrao se njime i vratio ga na jastuk. Samo provjeravam, rekao je.
Lijeno sam odgurnula diktafon. Uhvatio ga je prije nego to je pao na pod.
Prekopali ste moje osobne spise, rekla sam. Uzeli ste knjige koje pripadaju meni. elim
ih natrag. elim sve natrag. Sve moje. To nisu vaa posla.
Gospoo Curren, neemo vam pojesti knjige. Na kraju ete sve dobiti natrag.
Ne elim da mi sve vratite natrag na kraju. elim ih natrag odmah. To je moje. To je
osobno.
Odmahnuo je glavom. Gospoo Curren, ovo nije osobno. Znate i sami. Vie nita nije
osobno.

Sporost mi je obuzimala i jezik. Ostavite me, promrmljala sam.

Samo nekoliko pitanja. Gdje ste bili sino?
S gospodinom Vercueilom.
Je li ovo gospodin Vercueil.
Bio mi je preveliki napor otvoriti oi. Da, promrmljala sam.
Tko je gospodin Vercueil? A zatim, posve drugaijim glasom: Wie is jy?
Gospodin Vercueil skrbi se za mene. Gospodin Vercueil je moja desna ruka. Doite,
gospodine Vercueil.
Ispruila sam ruku i napipala Vercueilovu nogavicu, zatim njegovu ruku, njegovu ranjenu
ruku zgrenih prstiju. S tupim, staraki ptijim stiskom staraca, uhvatila sam se za nju.
In Godsnaam, rekao je detektiv iz velike udaljenosti. Za ime Boga - je li samo planuo, ili
je prokleo nas oboje? Stisak mi je oslabio, poela sam lebdjeti.
Preda mnom je bljesnula rije: Thabanchu, Thaba Nchu. Pokuala sam se usredotoiti devet slova -anagram. Za to? Velikim sam naporom b stavila na prvo mjesto. Zatim sam
odlutala.
Probudila sam se u bolovima, edna i mamurna. Lice sata me promatralo, ali nisam mogla
proniknuti u kazaljke. Kua je bila tiha, tiha poput naputenih kua.
Thabanchu: banch, banja? Otupjelim rukama oslobodila sam se pokrivaa. Moram li se
okupati?
Ali me noge nisu ponijele do kupaonice. Drei se rukohvata, pogurena, stenjui, sila sam
u prizemlje i nazvala broj u Guguletuu. Telefon je zvonio bez prestanka. Naposljetku se netko
javio: dijete, djevojica. Je li tamo gospodin Thabane? upitala sam. Ne. Onda, mogu li
govoriti s gospoom Mkubuleki - ne, ne s gospoom Mkubuleki, s gospoom Mkubukeli.
Gospoa Mkubukeli ne stanuje ovdje. Ali vi znate gospou Mkubukeli? Da, znam ga.
Gospou Mkubukeli? Da. Tko ste vi? Ja sam Lily. Lili. Jesi li sama kod kue? Ne, tu
mi je i sestra. Koliko ti je stara sestra? est. A ti, koliko ti ima godina? Deset? Lily,
moe li prenijeti poruku gospoi Mkubukeli? Da. Rije je o njezinom bratu, gospodinu
Thabaneu. Mora gospodinu Thabaneu rei da bude oprezan. Reci da je to jako vano. Gospodin
Thabane mora se uvati. Ja se zovem gospoa Curren. Moe li to zapisati? Ovo je moj broj.
Proitala sam broj, slovo po slovo izgovorila svoje ime. Gospoa Curren -trinaest slova anagram, za to?
Vercueil je pokucao i uao. elite li neto pojesti? upitao je.
Nisam gladna. Ali posluite se svime to naete.
eljela sam ostati sama. No on je ostao, znatieljno me promatrajui. Sjedila sam u krevetu,
s rukavicama na rukama, s podlogom za pisanje na koljenima. Pola sata prosjedila sam s praznim
listom pred sobom.
Samo ekam da mi se ruke malo zagriju, rekla sam.
No nisu mi hladni prsti prijeili pisati.' Prijeile su me tablete kojih pijem sve vie i sve
ee. One su poput dimnih baklji. Progutam ih, a one u meni otpuste dim, dim izumiranja. Ne
mogu popiti tabletu i nastaviti pisati. Dakle: nema bola, nema pisanja - novo i strano pravilo.
Osim to, nakon to popijem tablete, nita vie nije strano, sve je ravnoduno, sve je isto.
Unato tome, piem. U mrkloj noi, dok Vercueil spava u prizemlju, uzimam ovo pismo da
ti jo neto kaem o Johnu, tom mranom djeaku koji mi nikad nije prirastao srcu. elim ti rei
da je on, unato to mi se nije sviao, uz mene jasnije i prodornije nego to je Bheki ikad bio. On
je uz mene, ili sam ja uz njega -uz njega, ili njegove tragove. Sad je sredina noi, ali takoer vlada
i sivilo njegova posljednjeg jutra. Leim ovdje u svom krevetu, ali sam i tamo u Florenceinoj sobi,
s jednim prozorom i jednim vratima i nikakvim drugim izlazom. Pred vratima ekaju mukarci,
zgrbljeni poput lovaca, kako bi djeaku podarili njegovu smrt. U svojem krilu on dri pitolj
kojim, u tom razdoblju, lovce dri podalje od sebe, pitolj koji je bio Bhekijeva i njegova velika
tajna, pitolj koji e od njih nainiti mukarce - pokraj njega ja stojim ili lebdim. Bubnji pitolja
stie koljenima, miluje ga gore-dolje. Oslukuje mrmljanje glasova izvana, ja sluam s njim.

Priprema se za dim koji e mu napuniti plua, za udarac koji e provaliti vrata, za vatrenu bujicu
koja e ga odnijeti. Priprema sebe da u tom trenutku podigne pitolj i ispali onaj jedan hitac za
koji e imati vremena, da ga ispali u samo srce svjetla.
Oima gleda netremice, zagledan u vrata kroz koja e napustiti ovaj svijet. Usta su mu
suha, ali se ne boji. Srce mu udara vrsto poput ake koja mu se u grudima stee i oputa.
Oi su mu otvorene, dok su moje, iako piem, sklopljene. Moje oi zatvorene su kako bi
mogle vidjeti.
U tom razdoblju nema vremena, iako njegovo srce otkucava vrijeme. Ja sam u svojoj sobi, u
noi, no takoer sam i uz njega, itavo to vrijeme, kao to sam i uz tebe, lebdei na drugoj obali
mora.
Lebdee vrijeme, ali to nije vjenost. Vrijeme sadanje, nepominost prije povratka vremena
u kojem e vrata, provaljena, pasti, i kad emo ugledati, prvo on a zatim i ja, velianstveni, bijeli
sjaj.

4.
Sanjala sam o Florence, bio to san ili vizija. U snu sam je vidjela kako ponovno kroi
Avenijom Government, drei Hope za ruku i nosei Beauty na leima. Sve tri nose maske. I ja
sam tamo, okruena ljudima svih rasa i stanja. Raspoloenje je sveano. Trebam organizirati
predstavu.
No Florence ne zastaje da pogleda. Pogled upire ravno naprijed, prolazi kao kroz skupinu
sablasti.
Oi na maski su poput oiju na slikama s drevnog Sredozemlja - velike, ovalne, sa zjenicom
u sreditu. Bademaste oi boginje.
Stojim nasred Avenije, preko puta zgrade Parlamenta, okruena svjetinom izvodim trikove
s vatrom. Nada mnom nadvili se veliki hrastovi. No ne mislim na trikove. Usredotoena sam na
Florence. Njezin tamni kaput, njezina tamna haljina spali su s nje. U bijeloj halji koju podie
vjetar, bosonoga, gologlava, ogoljene desne dojke prolazi; jedno, maskirano dijete trkara pokraj
nje, ono drugo protee ruku preko njezinog ramena i pokazuje.
Tko je ta boginja koja dolazi u viziji, reui zrak golom desnom dojkom? Afrodita, no ne
Afrodita-smjeholjupka, zatitnica uitaka, ve starija pojava, pojava hitnje, krikova u tami,
kratkih i otrih, krvi i zemlje, koja se pojavi na trenutak, pokae se i nestane.
Boginja ne upuuje nikakav poziv, nikakav znak. Oko joj je otvoreno, oko joj je mrtvo. Vidi
i ne vidi.
Gorim, izvodim svoju toku, oarana zastanem. Plamenovi koji izbijaju iz mene modri su
poput leda. Ne osjeam bol.
To je vizija iz sinonjeg sna, ali i iz nekog izvanjskog vremena. Boginja prolazi zauvijek,
zauvijek, uhvaena u pozi iznenaenja i aljenja - ne slijedim je. Iako gledam i gledam u vrtlog iz
kojega izviru vizije, put iza boginje i njezine djece ostaje pust. ena koja bi je trebala slijediti nije
tamo, ena s plamenim zmijama u kosi koja udara rukama, vriti i plee.
Vercueilu sam ispriala san.
Je li stvaran? upitao je.
Stvaran? Naravno da ne. ak nije ni toan. Florence nema nikakve veze s Grkom. Pojave
u snovima nose drukija znaenja. One su znakovi, znakovi drugih stvari.
Jesu li bili stvarni? Je li ona bila stvarna? ponovio je, zatekavi me, odbijajui odbijanje.
to ste jo vidjeli?
to jo? Treba li jo neto? Znate li vi? upitala sam tie, pipajui put za njim.
Zbunjen, zatresao je glavom.

Sve to vrijeme otkad ste me upoznali, rekla sam, stajala sam na obali rijeke i ekala red.
ekam nekoga tko e mi pokazati kako da prijeem. Svake minute svakoga dana ovdje sam i
ekam. To je ono to jo vidim. Vidite li i vi?
Nije odgovorio.
Razlog zato se borim protiv povratka u bolnicu jest to e me u bolnici uspavati. Taj izraz
koriste za ivotinje, kao izraz milosra, no mogli bi ga jednako tako koristiti i za ljude. Otjerat e
me u san bez snova. Hranit e me mandragorom sve dok mi se ne pomuti pamet, dok ne padnem
u rijeku, dok ne potonem i dok me rijeka ne otplavi. Tako nikad neu prijei. Ne smijem to
dopustiti. Stigla sam predaleko. Ne mogu dopustiti da sklopim oi.
to elite vidjeti? upita Vercueil.
Vas, kakvi uistinu jeste.
Srameljivo je slegnuo ramenima. Tko sam ja? Samo ovjek. ovjek koji je doao
nezvan. Zasad ne mogu rei vie. Moete li vi? Odmahnuo je glavom: Ne.
Ako mi elite uiniti uslugu, rekla sam, popravite mi antenu radija.
Biste li htjeli da vam umjesto toga donesem televizor?
Nemam eludac za televiziju. Pozlit e mi od nje. Od televizije vam ne moe pozliti. To
su samo slike.
Nema 'samo slika'. Iza slika su ljudi. Oni odailju svoje slike kako bi ljudima pozlilo. Znate
o emu govorim.
Od slika vam ne moe pozliti.
Ponekad to ini - proturjei mi, izaziva me, grize me, traga za znacima nervoze. Tako se ali
- toliko nespretno, toliko neprivlano da je moje srce posve uz njega.
Molim vas, popravite antenu, samo to traim.
Siao je. Nekoliko minuta kasnije vratio se nosei televizor. Ukopao ga je suelice krevetu,
ukljuio ga, malo namjetao antenu i stao ustranu. Sredina popodneva. Stijeg vijori na vedrom
nebu. Limena glazba svira dravnu himnu.
Iskljuite ga, rekla sam.
Poglasnio je.
Iskljuite ga! zavritala sam.
Okrenuo se i uhvatio moj bijesni pogled. Tada je na moje iznenaenje poeo plesati. Njiui
bokovima, ispruivi ruke, pucketajui prstima, plesao je, nesumnjivo je plesao na glazbu za koju
sam vjerovala kako
je na nju nemogue plesati. ak je i mumljao rijei. Kakve rijei? Sigurno ne one koje sam
znala.
Gasi! ponovno sam zavritala.
Starica, bezuba, razgnjevljena - prizor je zacijelo bio neponovljiv. Stiao je.
Gasi!
Iskljuio je televizor. Nemojte se toliko ivcirati, promrmljao je.
Onda nemojte raditi gluposti, Vercueil. I ne sprdajte se sa mnom. Nemojte me
poniavati.
Ipak, zato toliki bijes?
Zato to se plaim da u otii u Pakao i cijelu vjenost morati sluati Die stem.
Odmahnuo je glavom. Ne brinite, rekao je. Sve e to skonati. Imajte strpljenja.
Nemam vremena za strpljenje. Moda ga imate vi, no ja vremena nemam.
Ponovno je odmahnuo glavom. Moda i vi imate vremena, proaptao je, i ponovno mi se
zubato nacerio.
Za trenutak je sve izgledalo kao da su se otvorila nebesa i iz njih bljesnulo svjetlo. Gladna
dobrih vijesti nakon itavog vijeka loih, nesposobna da se suzdrim, uzvratila sam osmijeh.

Stvarno? upitala sam. Kimnuo je. Kesili smo se jedno drugome kao dvije lude. Znaajno je
zapucketao prstima - ruan poput blune, sav od perja i kosti, ponovio je jedan plesni korak.
Zatim je iziao, popeo se na ljestve, spojio prekinute ice i ja sam ponovno imala svoj radio.
Ali to sam mogla sluati? Radiovalovi danas su toliko nabujali od nacija koje nude svoju
robu da je glazba potpuno istisnuta. Zaspala sam uz Amerikanca u Parizu i probudila se uz
neprekidno kuckanje Morseovih znakova. Otkuda dopiru? S broda na moru? Nekog starog
parobroda koji ree valove izmeu Zaljeva Walvis i Uskrnjeg otoka? Tokice i crtice nizale su se
bez urbe, bez zastanka, u bujici koja je obeavala tei dok se sve krave ne vrate kui. Kakva im je
poruka? Je li to vano? Njihovo me rominjanje nalik kii, kii znaenja, tjeilo, no stvaralo
podnoljivom dok sam leala i ekala da proteknu sati do sljedee tablete.
Kaem da se ne elim dati uspavati. Istina je da bez sna ne mogu izdrati. to god drugo
donosio, Diconal bar donosi san ili njegov privid. Dok se bol povlai, dok se vrijeme ubrzava, dok
se obzor podie, moja pozornost, usredotoena poput fokusiranog svjetla na dlanu, na neko
vrijeme moe oslabiti - mogu udahnuti, otpustiti stisnute ake, ispraviti noge. Zahvali na toj
milosti, kaem samoj sebi - to je bolesno tijelo omamljeno, a dua snena, napola izletjela iz svog
oklopa to poinje lebdjeti.
No ta stanka nikad nije duga. Skupljaju se oblaci, misli se poinju kovitlati, zgunjavaju se i
divljaju ivotom roja muha. Tresem glavu i pokuavam ih otjerati. Ovo je moja ruka, kaem,
irom otvarajui oi, i gledajui vene na nadlanici - ovo je posteljina. Zatim me brzinom munje
neto udara. U trenutku nestanem, u drugom trenutku se vraam jo uvijek zagledana u ruku.
Izmeu ta dva trenutka moda je proao sat vremena, a moda samo treptaj oka tijekom kojih
sam bila odsutna, nestala, borei se s neim masnim i gumastim to mi prodire u usta i grabi
korijen jezika, neim to izranja iz dubina morskih. Izranjam, otresajui glavom poput plivaice.
U grlu mi okus ui i sumpora. Ludilo! Samoj sebi govorim: To je okus ludila!
Jednom sam dola k sebi licem okrenuta zidu. U ruci sam drala olovku slomljenoga vrha.
Preko cijelog zida irili su se razvueni znakovi, besmisleni, dopirui od mene ili od nekoga u
meni.
Nazvala sam doktora Syfreta: Pogorava mi se reakcija na Diconal, rekla sam, i pokuala
mu opisati. Postoji li neki zamjenski lijek koji biste mogli prepisati?
Nisam znao da jo uvijek smatrate kako sam ja va lijenik, odgovorio je doktor Syfret.
Vi biste trebali biti u bolnici, imati propisnu skrb. Ne mogu vas operirati preko telefona.
Traim jako malo, rekla sam. Od Diconala imam halucinacije. Postoji li neki drugi
lijek?
A ja vam odgovaram da vas ne mogu lijeiti a da vas ne pregledam. Ja ne radim tako, i
tako ne radi nijedan moj kolega.
Toliko sam dugo utjela da je sigurno pomislio kako me izgubio. Istini za volju, kolebala
sam se. Zar ne shvaate, htjela sam rei. Umorna sam, nasmrt sam umorna. In manus tuas - uzmi
me u ruke svoje, skrbi za mene, ako ne moe to, uini najbolje to moe.
Pitala bih vas jo samo jedno, rekla sam. Reagiraju li slino i drugi pacijenti?
Pacijenti reagiraju na bezbroj naina. No da, mogue je da Diconal potie vae reakcije.
U tom sluaju, ako se moda predomislite, rekla sam, javite novi recept ljekarni Avalon
u Mili Streetu. Doktore, ne gajim iluzije o mome stanju. Ne treba mi niija skrb, samo mi dajte
neto protiv bolova.
A ako se predomislite gospodo Curren, i poelite me posjetiti, kad god zaelite, danju ili
nou, slobodno me nazovite.
Sat vremena kasnije zazvonilo je na vratima. Bio je to dostavlja iz ljekarne koji mi je donio
novi recept i zalihu lijeka za etrnaest dana.
Nazvala sam ljekarnika. Tylox je najjai? upitala sam.
to elite rei?
Mislim, je li to najnoviji recept?
Gospoo Curren, ne ide vam to tako. Nema ni prvog ni posljednjeg.

Uzela sam dvije nove tablete. Ponovno udesni nestanak boli, euforija, osjeaj povratka u
ivot. Okupala sam se, vratila u krevet, pokuala itati, pala u smuen san. Sat vremena poslije,
probudila sam se. Bol se vraala, donosei sa sobom muninu i prvi traak poznate sjene
depresije.
Lijek preko boli - stup svjetla nakon kojeg se tama udvostrui.
Uao je Vercueil.
Uzela sam nove tablete, rekla sam. Nisu nita bolje. Moda su malo jae, ali to je sve.
Uzmite ih vie, rekao je Vercueil. Ne morate ekati etiri sata.
Pijanev savjet.
Sigurna sam da hou, rekla sam. Ali ako ih mogu uzimati kad god poelim, zato ih ne
bih uzela sve? Zavladala je utnja.
Zato ste odabrali mene? upitala sam.
Nisam ja vas odabrao.
Zato ste doli ovamo, u ovu kuu?
Niste imali psa.
Zato jo?
Mislio sam da mi neete praviti probleme. Jesam li vam ih pravila?
Priao mi je. Lice mu je bilo podbuhlo, u dahu mu se osjealo pie. Ako elite da vam
pomognem, pomoi u vam, rekao je. Nagnuo se i zgrabio me za grlo - palce je meko poloio na
dunik, a tri ozlijeena prsta iza mog uha. Nemojte, proaptala sam i odgurnula mu ruke. Oi
su mi bile pune suza. Uzela sam mu ruke u svoje i udarala se njima po prsima iskazujui
alovanje meni potpuno strano.
Poslije sam se smirila. I dalje je stajao nada mnom, doputajui mi da ga iskoristim. Pas je
poloio njuku na krevet i omirisao nas.
Biste li dali psu da spava sa mnom? upitala sam.
Zato?
Zbog topline.
Nee ostati. On spava gdje i ja. Onda spavajte ovdje.
Dugo sam ekala prije nego to je siao u prizemlje. Popila sam jo jednu tabletu. Zatim se
svjetlo na stubitu ugasilo. ula sam ga kako skida cipele. Za promjenu skinite i eir, rekla
sam.
Legao je na lea pokraj mene, na prostirku. Do mene je dopro smrad njegovih neopranih
nogu. Tiho je zazvidao - pas je skoio, zaplesao u krugu i smjestio se izmeu njegovih i mojih
nogu. Poput Tristanova maa, uvao je nau krepost.
Tableta je izvela svoje udo. Pola sata, dok su on i pas spavali, leala sam spokojna,
slobodna od boli, due budne i hitre. Pred oima mi je prola vizija bebe Beauty kako na
majinim leima jae prema meni, ljulja se, uzvieno gledajui pred sebe. Zatim je vizija
ieznula, a oblaci praine, praha s Borodina, zakotrljali su mi se pred oima poput kotaa koije
smrti.
Upalila sam svjetiljku. Bila je pono.
Ubrzo u navui veo. Ovo nikad nisam zamiljala kao priu o tijelu, ve o dui koja ga
nastanjuje. Neu ti pokazati ono to nee moi podnijeti - enu u zapaljenoj kui koja tri od
prozora do prozora i kroz reetke zove u pomo.
Vercueil i njegov pas spavaju posve mirno pokraj te bujice bola. Ispunjavaju svoju zadau,
ekaju da dua izae. Dua, neofit, mokra, slijepa, bez znanja.
Izvukla sam iz njega priu kako je izgubio prste. U nesrei na moru. Morali su napustiti
brod. U guvi mu je vitlo uhvatilo i zdrobilo prste. Cijelu je no u agoniji plutao na splavi sa
sedmoricom mukaraca i djeakom. Sutradan ih je pokupila ruska koa i tamo su mu pregledali
ruku. No tada je bilo prekasno.

Jeste li nauili ruski? upitala sam.

Sve ega se sjeao bilo je harao.
Nitko nije spominjao Borodino?
Ne sjeam se Borodina.
Niste pomislili da ostanete s Rusima?
Pogledao me je zaueno.
Otad nije isplovio na more.
Zar vam more ne nedostaje? upitala sam.
Nikad vie neu stupiti na brod, odluno je odgovorio.
Zato?
Zato to sljedei put neu imati toliku sreu. Kako znate? Ako vjerujete u sebe moete
hodati po vodi. Zar ne vjerujete u in vjere? utio je.
Ili bi se stvorio vrtlog, podigao vas i bacio vas na kopno. A ima i delfina. Zar delfini ne
spaavaju unesreene pomorce? Uostalom, zato ste postali pomorac?
ovjek ne misli uvijek unaprijed. Ne moete uvijek znati.
Lagano sam utinula njegov prstenjak. Ne osjeate nita?
Ne. ivci su mrtvi.
Uvijek sam znao da u sebi nosi priu koju sad poinje priati, poevi s prstima jedne ruke.
Mornareva pria. Vjerujem li u nju? Istini za volju, nije mi vano. Ne postoji la koja u korijenu
nema neto istine. ovjek samo mora znati sluati.
Radio je i na dokovima, nosio terete, krcao terete. Jednog su dana, rekao je, dok su
iskrcavali kutije, namirisali neto loe, otvorili kutiju i pronali ovjeje tijelo, slijepog putnika koji
je u svom skrovitu umro od gladi.
Otkuda je stigao? upitala sam.
Iz Kine. Izdaleka.
Takoer je radio i za Drutvo za'spreavanje okrutnosti nad ivotinjama. Radio je u
tenarama.
Tamo ste zavoljeli pse?
Oduvijek sam volio pse.
Imali ste psa i kao dijete?
Hm, rekao je, to nije znailo nita. Jo je prije odluio da se moe izvlaiti birajui koje e
pitanje uti, a koje nee.
Unato tome, malo po malo, sastavljam priu o ivotu, mutnome kao to je i svaki drugi na
ovom svijetu. to ga eka sljedee, pitam se, kad zavri epizoda sa staricom u velikoj kui? Jedna
ruka obogaljena, nesposobna da radi svoje poslove. Izgubio je mornarsku vjetinu vezivanja
uzlova. Vie nije spretan, vie nije potpun. U srednjim godinama njegova putovanja uza se nema
ni enu. Sam - stoksielalleen - kolac na pustom polju, samotna dua, osamljen. Tko e bdjeti nad
njim?
to ete kad ja umrem? Idem dalje.
Sigurna sam da je tako, no koga ete imati u ivotu?
Oprezno se nasmijeio. Trebam li ikoga u svom ivotu?
Nije uzvrat. Pravo pitanje. On ne zna. On, taj rudimentarni ovjek, pita mene.
Da. Rekla bih da trebate enu, ako vam se ta ideja ne ini ekscentrinom. ak i onu koju
ste dovukli ovamo, sve dok prema njoj neto osjeate.
Odmahnuo je glavom.
Nije vano. Ne govorim o vjenanju, govorim o drugim stvarima. Obeala bih vam da u
bdjeti nad vama, samo to nemam neku ideju o tome to je mogue nakon smrti. Moda bdjenja

nisu doputena, ili su doputena samo malim dijelom. Sva ta mjesta imaju svoja pravila i, ma
koliko to mi eljeli, moda ih i nije mogue zaobii. ak moda nisu doputene ni tajne, ni tajni
nadzor. Moda nema naina kojim bih u srcu mogla sauvati prostor namijenjen vama ili bilo
kome drugome. Moda se sve prebrie. Sve. To je strana pomisao. Dovoljna da ovjeka tjera na
pobunu, da ga natjera da kae: Evo moja karta, vraam je. Iako jako sumnjam da je doputeno
vraati karte, s bilo kojim opravdanjem.
I zato ne biste smjeli biti tako sami. Zato to moda potpuno odem.
Sjedio je na krevetu, leima okrenut prema meni, pogrbljen, drei psa meu nogama i
milujui ga.
Razumijete li me?
Hm. Taj hm moe znaiti da, ali zapravo ne znai nita.
Ne, ne razumijete. Ne razumijete vi nita. Ne strai me vaa samotna budunost. Plai me
moja.
Svaki dan odlazi u kupovinu. Naveer kuha, zatim bdije nada mnom, provjerava jedem li.
Nikad nisam gladna, ali mu to nemam srca rei. Malo mi je teko jesti dok me gledate, kaem
najnjenije to mogu, a zatim skrijem hranu i dajem je psu.
Njegov najdrai recept je bijeli kruh u jajetu, s tunom prelivenom umakom od rajice. Da
sam barem bila toliko vidovita i nauila ga kuhati.
Iako se moe rairiti po cijeloj kui, on ustvari ivi sa mnom u mojoj sobi. Po podu
razbacuje prazne kutije i stare papire za zamatanje. Kad nastane propuh, papiri lete uokolo poput
sablasti. Iznesite to smee, preklinjem ga. Hou, obeava, ponekad to i uini no zatim za
sobom ostavi jo vie.
Dijelimo krevet, jedno na drugom poput presavijenog lista papira, poput sklopljenih krila stari drugari, drugari po krevetu, zdrueni, vjenani. Lectus genialis, lectus adversus. Kad skine
cipele, nokti na njegovim nogama su uti, gotovo smei, poput roine. Noge dri podalje od
vode zbog straha od pada - pada u dubine u kojima ne moe disati. Suh stvor, stvorenje zraka,
poput vilinjskih skakavaca iz Shakepearea s drkama bieva od turkovih kostiju i biem od
pauine. Golemi rojevi noeni vjetrom nad more, tamo gdje se vie ne vidi kopno, izmoreni,
slijeu jedni na druge na druge, odluni svi po redu utopiti se u Atlantiku. Da ih Ocean proguta
do posljednjega. Krhka krila na morskome dnu uzdiu poput razlistale ume. Milijuni mrtvih
oiju. A meu njima kreu se rakovice, grabe ih i melju.
On hre.
Leei uz bok sjene svoga supruga, tvoja ti mati pie.
Oprosti ako te ta slika vrijea. ovjek voli to mu je najblie. ovjek mora voljeti ono to
mu se nae pri ruci, kao to voli pas.
Gospoa V
23. rujna, ravnodnevnica. Kia neprestano pada iz neba koje se zatvorilo uz planine, tako
nisko da ga mogu, s metlom u ruci, dodirnuti. Umiruju i priguen zvuk, kao veliki dlan, dlan od
vode koji se zatvara nad kuom - kuckanje po krovnim ploama, uborenje u olucima, sve to
prestaje biti buka, pretvarajui se u zgunjavanje, pretvarajui zrak u tekuinu.
to je to? upitao je Vercueil.
Drao je kutijicu od ruina drva. Ako se poklopac nadigne pod odreenim kutom prema
svjetlu, otkriva se slika mladog, dugokosog ovjeka u staromodnom odijelu. Promijeni li se kut,
slak se raspada u srebrne strijele iza staklene povrine.
To je stara fotografija. Iz vremena prije fotografije.
Tko je to?
Nisam sigurna. Mogao bi biti neki djedov brat.
Kua vam je nalik muzeju.

(Kopao je po sobama koje je policija pretresla.)

U muzeju postoje natpisi. U ovom su muzeju svi natpisi pootpadali. Ovaj muzej propada.
Muzej koji je trebao biti u muzeju.
Trebali biste prodati svu starudiju koju ne elite.
Ako elite, prodajte je vi. Prodajte i mene.
Kako?
Kosti. Kosu. Prodajte i moje zube. Osim ako ne mislite kako ne vrijedim nita. teta to
nemamo kolica poput onih u kojima su djeca znala voziti Guya. Mogli biste me odvesti na
aveniju s pismom privrenim na grudima. A onda biste me mogli zapaliti. Ili me moete odvui
na neko mranije mjesto, na neko smetlite, i tamo me baciti.
Neko je kad bi htio zapaliti, obiavao izai na balkon. Sad pui na odmoritu i dim mi
ulazi u sobu. Ne mogu ga podnijeti. No vrijeme je da se ponem privikavati na sve to ne mogu
podnijeti.
Naletio je dok sam u koritu prala donje rublje. Sve me boljelo od saginjanja - nesumnjivo,
izgledala sam strano. Pustite mene, ja u, ponudio se. Odbila sam. Ali kad nisam mogla dosei
ue, morao je vjeati rublje umjesto mene - stariino donje rublje, posivjelo, beivotno.
Kad bol najdublje grize, tresem se, blijedim i oblijeva me hladan znoj - tada me ponekad
dri za ruku. Trzam se u njegovom hvatu poput ribe na udici, svjesna svog izoblienog lica,
izraza kakvog nose ushieni ljudi ili oni koji vode ljubav - okrutnog, grabeljivog. Ne svia mu se
taj izraz - odvraa pogled. to se mene tie, ja mislim: Samo neka vidi, neka samo shvati kako je
to!
U depu nosi no. Ne onaj sklopivi, ve prijeteu otricu s nabruenim vrhom zabijenim u
pluto. Kad lijee u postelju, ostavlja ga na podu pokraj sebe zajedno s novcem.
Dakle, dobro sam uvana. Smrt e dvaput promisliti prije nego to se usudi proi pokraj
ovog psa, ovog ovjeka.
to je latinski? upitao je.
Mrtav jezik, odgovorila sam. Mrtav jezik kojim govore mrtvi.
Stvarno? upitao je. Pomisao kao da gaje zagolicala.
Da, stvarno, rekla sam. Danas ga ujete samo na sprovodima. Na sprovodima i pokojem
vjenanju. Znate ga govoriti?
Recitirala sam mu Vergilija. Vergilija nemirnih mrtvih:
... nec ripas datur horrendas et rauca fluenta
transportare prius quam sedibus ossa quierunt.
centum errand annos volitantaue haec
Utora circum; tum demum damissi stagna exoptata revisunt.
to to znai? upitao je.
To znai da e vas snai stotinu godina jada, ako mojoj keri ne poaljete pismo.
Ne znai.
Znai, znai. Ossa - to znai dnevnik. Neto u emu su zapisani svi dani vaeg ivota.
Vratio se kasnije. Govorite jo latinskoga, zamolio je. Govorila sam stihove i gledala kako
su mu se usne micale dok je sluao. Pamti, pomislila sam. No nije bilo tako. U njemu je udarao
daktil, svojom snagom pokretao njegovo bilo, njegovo grlo.
Jeste li to pouavali? To vam je bio posao?
Da, to mi je bio posao. ivjela sam od toga. Davala glas mrtvima.
Tko vas je plaao?
Porezni obveznici. Narod Junoafrike Republike, i veliki i mali.

Moete li mene nauiti?

Mogla sam vas nauiti. Mogla sam vas nauiti mnogo toga o Rimljanima. Ne znam toliko
o Grcima. Jo vas mogu nauiti, ali za sve nee biti vremena.
Vidjela sam da mu laskam.
Vidjet ete koliko je latinski lagan, rekla sam. Sigurno ste zapamtili mnogo toga.
Jo jedan izazov, jo jedno saznanje da ja znam. Nalik sam eni, iji suprug u potaji dri
ljubavnicu, i prekoravam ga, tjeram ga da se vrati ist. No moji ga nagovjetaji ne diraju. On ne
krije nita. Njegovo neznanje je stvarno. Njegovo neznanje, njegova nevinost.
Postoji neto to nee izai, zar ne? upitala sam. Zato jednostavno ne progovorite i
vidite kamo e vas rijei odvesti?
Ali je stigao do praga kojeg nije mogao prijei. Stajao je, skamenio se, zanijemio, skrivao se
iza dima cigarete, stisnuo oi kako ne bih vidjela njegovu nutrinu.
Pas je kruio oko njega, priao meni, ponovno otiao - nemiran.
Je li mogue da je pas, a ne on, onaj odaslani?
Pretpostavljam kako nikad nee biti u prilici vidjeti ga. Htjela sam ti poslati fotografiju, ali
su mi fotoaparat ukrali u posljednjoj provali. U svakom sluaju, on nije osoba koju kamera voli.
Vidjela sam fotografiju na njegovoj osobnoj iskaznici. Izgleda poput zatvorenika kojeg izbace iz
tamne elije i bace u sobu prepunu bljetavog svjetla, nabiju uza zid i izderu se da stoji mirno.
Slika oteta od njega, oteta silom. Nalik je onim napola mitskim stvorenjima koja su na
fotografijama mutna, neodreena oblija to nestaju u raslinju, koja mogu biti ovjek ili zvijer ili
samo neispravna emulzija - neisprobana, neprovjerena. Ili oni koji nestaju preko ruba slike,
ostavljajui u zamci zatvaraa ruku, nogu ili zatiljak.
Biste li eljeli ii u Ameriku? upitala sam ga.
Zato?
Da odnesete moje pismo. Umjesto da ga poaljete, mogli biste ga odnijeti osobno. Odletite
u Ameriku i odletite natrag. To bi bila pustolovina. Bolje je nego jedrenje. Moja ki bi vas
doekala i pobrinula se za vas. Ja bih vam unaprijed kupila kartu. Biste li ili?
Hrabro se osmjehnuo. Neke moje ale diraju mu bolna mjesta, znam, znam. Ozbiljno,
rekla sam.
No istina je da taj prijedlog nije ozbiljan. Vercueil, oian, uredno odjeven, lunja po tvojoj
gostinjskoj sobi, oajniki traei pie, previe stidljiv da zamoli - a ti u susjednoj sobi, djeca
spavaju, suprug spava, ita ovo pismo, ovu ispovijed, ovo ludilo - to je nemogue zamisliti. To
meni ne treba, procijedi sebi kroz stisnute zube. Bjeala sam upravo od toga, zato me sve to
mora slijediti?
Imajui vremena na pretek, bila sam prekapala po fotografijama koje si mi godinama slala
iz Amerike, promatrala pozadine, sve stvari koje htjele -ne htjele ulaze u okvir onog trenutka kad
pritisne okida. Na fotografiji koju si poslala - dva djeaka u kanuu, pogled mi luta s njihovih
lica do valia na jezeru i dubokog zelenila tise, a zatim se vraa na naranaste sigurnosne prsluke
koje nose, poput onih leptiria za ruke iz davnina. Dosadan i umiruju sjaj njihovih povrina
doslovno me hipnotizira. Guma ili plastika ili neto izmeu - neka tvar hrapava na dodir, vrsta.
Zato taj materijal, meni stran, vjerojatno stran i ovjeanstvu, oblikovan, zabrtvljen, napuhan,
privezan na tijela tvoje djece, za mene tako ivotno predstavlja svijet u kojem sada ivi, i zato
mi duh tone? Nemam pojma. Ali budui da ovo pisanje ima vremena, i budui da me ponovno
odvelo s mjesta na kojem nemam pojma, do mjesta na kojem sam poela imati pojma, dopusti mi
da kaem, u svoj toj neizvjesnosti, da me nekako obeshrabruje saznanje da se tvoja djeca nikad
nee utopiti. Sva ta jezera, sve te vode - zemlja jezera i rijeka, a oni se nikad nee, nekom
nesretnom sluajnosti, prevrnuti s kanuom, nego e vjeno sigurno plutati na povrini,
podravani svojim arkonaranastim krilima, sve dok ih motorni amac ne doe pokupiti i
odvesti, da bi sve opet bilo dobro.
Mjesto za rekreaciju - tako si napisala na poleini fotografije. Ukroeno jezero, ukroena
uma - preimenovani.

Kae da nee imati vie djece. Dakle, loza se gasi u toj dvojici djeaka, sjemenu posijanom
u amerikim snjegovima, koji se nikad nee utopiti, iji je prosjeni ivotni vijek sedamdeset pet
godina i u porastu. ak ni ja, koja ivim na obalama ije vode gutaju odrasle ljude, gdje prosjeni
ivotni vijek opada svake godine, nemam smrt s prosvijetljenjem. A emu se ta dva obespravljena
djeaka, veslajui po svojem mjestu za rekreaciju, mogu nadati? Umrijet e u sedamdeset
petoj ili u osamdeset petoj, jednako glupi kao i onog dana kad su se rodili.
Prieljkujem li ja to smrt svojim unucima? Odbacuje li ti, upravo u ovom trenutku, s
gaenjem ovaj list od sebe? Vriti li: stara luakinja!
Oni nisu moji unuci. Oni su predaleki da bi bili bilo kakva moja djeca. Za sobom ne
ostavljam brojnu obitelj. Ki. I pratioca s njegovim psom.
Ni u kom sluaju im ne prieljkujem smrt. Dvojica djeaka iji su ivoti okrznuli moj ivot,
u svakom sluaju ve su mrtvi. Ne, tvojoj djeci elim ivot. No krila koja si im privrstila nee im
jamiti ivot. ivot je prah izmeu nonih prstiju. ivot je prah meu zubima. ivot je zagristi
prainu.
Ili: ivot je utapanje. Pad kroz vodu, sve do dna.
Gotovo je dolo ono vrijeme kad u morati traiti pomo i za ono najosobnije. Dakle, krajnje
je vrijeme da okonam ovu alosnu pripovijest. Ne sumnjam da mi Vercueil nee pomoi. Kad
razmiljam o samome kraju, vie ne sumnjam da mi nee pomoi. U njemu je uvijek bila
odreena prisutnost, ako ne i povjerenja vrijedna brinost spram mene, brinost koju ne zna
iskazati. Pala sam, i on me uhvatio. Sad shvaam kako se nisam ja, kad je stigao ovamo, skrbila za
njega, nego on za mene - padali smo jedno pod drugo, kotrljali se i otad uzdizali u bjegovima i
poniranjima naeg zajednikog izbora.
Ali on je daleko od bolniara, nourrice, hranitelja, kakvog ja zamiljam. On je suh. Njegovo
pie nije voda nego vatra. Moda i zato ne mogu zamisliti njegovu djecu - njegovo bi sjeme bilo
suho, suho i smee, nalik peludu, nalik prahu ove zemlje.
Potrebna mi je njegova prisutnost, njegova utjeha, njegova pomo, no i njemu je potrebna
pomo. Potrebna mu je pomo koju mukarcu moe pruiti samo ena. Ne zavoenje nego
uvoenje. On ne zna voljeti. Ne govorim o pokretima due, ve o neem prizemnijem. On ne zna
voljeti jednako kao to ni djeak ne zna voljeti. Ne zna kakve zatvarae, puceta i kope moe
oekivati. Ne zna to gdje pripada. Ne zna kako uiniti ono to mora uiniti.
to se kraj vie blii, to je vjerniji. Ipak, jo ga uvijek moram voditi za ruku.
Sjeam se onoga dana kad smo sjedili u autu, kad je izvukao igice i rekao: Uinite to.
Zaprepastila sam se. Ali jesam li bila potena prema njemu? Sad mi se ini da o smrti zna jednako
malo kao i djevica o seksu. No posjeduje jednaku znatielju. Znatielju psa koji njui neije
meunoje, mae repom dok mu crveni jezik glupo visi poput penisa.
Juer mi je pomagao ui u kadu. Ogrta mi se rastvorio i uhvatila sam ga kako bulji. Poput
djece na Mili Streetu - ni traga pristojnosti. Pristojnost - ono neobjanjivo - temelj svake etike. Ono
to se ne radi. Ne buljimo kad dua naputa tijelo, ve oi zakrivamo suzama ili ih prekrivamo
velom. Ne buljimo u oiljke, mjesta kroz koja se dua muila izai kad su je potjerali natrag,
zatvorili i zaili.
Upitala sam ga hrani li jo make. Da, odgovorio je. Lagao je. Zato jer su make otile,
protjerane. Marim li ja? Ne, vie ne. Nakon to sam marila za tebe, za njega, u srcu mi nije ostalo
mnogo mjesta. Ostatak mora, kako se kae, u lonac.
Sino, kad mi je bilo strano hladno, pokuala sam te nazvati da se oprostimo. No ti nisi
htjela doi. Proaptala sam tvoje ime. Keri moja, dijete moje, aptala sam u tamu, ali se
pojavila samo fotografija -tvoja slika, ne ti. Presjeena, pomislila sam, presjekla sam i tu vezu. Sad
me vie nita ne dri.
Ali sam zaspala, probudila se, i jo bila ovdje - jutros se osjeam prilino snanom. Dakle,
moda ne zazivam samo ja. Moda sam, kad mi je hladno, pozvana iz vlastitoga tijela preko
mora, ne znajui to.
Kao to vidi, jo uvijek vjerujem u tvoju ljubav.

Ubrzo u te osloboditi iz ovoga klupka rijei. Nema potrebe aliti za mnom. Ipak ponekad
pomisli na ovjeka koji je ostao, koji ne moe plivati, a jo nije nauio letjeti.
Spavala sam, i probudila se promrzla - promrzao mi je trbuh, srce, ak i kosti. Balkonska
vrata bila su otvorena, zavjese su mlatarale na vjetru.
Vercueil je stajao na balkonu, zagledavi se preko mora ukavog lia. Dodirnula sam mu
ruku, njegova visoka, iljata ramena, koati rub njegove kraljenice. Cvokoui zubima,
progovorila sam: to to gledate?
Nije odgovorio. Stala sam blie. More sjena pod nama, a lie putuje, uti, kao ljuske nad
tamom. Vrijeme je? upitala sam.
Vratila sam se u postelju, u tunel izmeu hladnih plahti. Zavjese su se rastvorile, legao je
pokraj mene. Prvi put nisam omirisala nita. Uzeo me u naruje i zagrlio me, snano, tako da je iz
mene dah navro u bujici. Iz tog zagrljaja nije se mogla izvui nikakva toplina.

1986.-1989.