Odreivanje apsolutne (radiometrijske) starosti stijena litosfere

Radioaktivni elementi emitiraju i estice te zrake, zbog ega se njihova masa tijekom
vremena smanjuje, a u konanosti prelaze u stabilne izotope. Vrijeme koje je potrebno da
se koliina nekog radioaktivnog (ili nestabilnog) elementa reducira na polovinu je njegovo
vrijeme poluraspadanja. Ono je konstanta, pa kod nekih iznosi vie milijardi godina, a kod
drugih je puno krae. Konani stabilni produkt (izotop) moe se koliinski usporeivati s
izvornim radioaktivnim elementom. To je iskoriteno za prouavanje starosti stijena
metodama koje nazivamo radiometrijskim.
Ipak, te metode ne moraju nuno dati tone rezultate. Naime, vrijeme poluraspada odnosi
se na radioaktivni elemet nekog minerala, a kako je taj mineral mogao nastati prije
nastanka stijene, zajedno s njom ili poslije njezinog nastanka, jasno je da starost minerala
ne mora nuno biti i stvarna starost stijene. Najee primjenjivane radiometrijske metode
su:
Radiokarbon metoda temelji se na radioaktivnom izotopu ugljika 14C. On stalno nastaje u
viim slojevima atmosfere. Ima vrijeme poluraspada 5730 godina, a njegovi stabilni izotopi
su 12C i 13C. Sva tri izotopa ugljika oksidiraju na isti nain stvarajui ugljik dioksid kojeg
ima u zraku, u vodi i u organizmima. U organizme ulazi procesom fotosinteze, pa se u
njima uspostavlja jednak odnos ugljika 14C i 12C kakav je i u okoliu. Nakon uginua,
organizmi se uklapaju u neki sediment bez kontakta sa zrakom i tako prestaje izmjena
ugljika izmeu okolia i organizma. Radioaktivnim raspadanjem izotopa 14C smanjuje se
njegova prvobitna koliina i odnos sa stabilnim izotopima (slika 1). Mjerenjem omjera
14
C / 12C odreuje se apsolutna starost s velikom pouzdanou. Zbog relativno kratkog
vremena poluraspada izotopa 14C, ovom metodom se postiu dobri rezultati u datiranju
mlaih stijena i fosila (u posljednjih 30 000 do 40 000 godina), a slui i za odreivanje
starosti arheolokih nalazita.

Slika 1. Smanjivanje udjela izotopa 14C

Metoda uran olovo slui za odreivanje starosti najstarijih stijena. Vrijeme

poluraspadanja radioaktivnog izotopa 238U je 4,47 milijardi godina, izotopa 235U je 704
milijuna godina (slika 2), a radioaktivnog izotopa torija 232Th je 13,9 milijardi godina.
Konaan produkt raspadanja ovih triju radionuklida je 4He i izotopi olova 206Pb, 207Pb,
208
Pb. Odreivanjem mase izotopa olova i usporedbom s masom radioaktivnih izotopa
urana i torija, dobiva se starost minerala iz prouavane stijene. Ovom metodom je odreena
starost stijena s Mjeseca i nekih meteorita u rasponu izmeu 4,6 i 4,7 milijardi godina.

Slika 2. Raspadanje nestabilnog 235U u stabilni 207U

Metoda rubidij stroncij se temelji na injenici da izotop rubidija 87Rb prelazi u stroncij
87
Sr s vremenom poluraspada od 4,7 milijardi godina (slika 3). Koristi se za odreivanje
starosti najstarijih stijena litosfere (u kombinaciji s metodom uran olovo), to znai da su
za stijene mlae od 15 milijuna godina rezultati nepouzdani.

Slika 3. Raspadanje nestabilnog 87Rb u stabilni 87Sr

Metoda kalij argon kalcij temelji se na raspadanju radioaktivnog izotopa kalija 40K na
dva naina: 11% atoma dobivanjem elektrona iz svemira prelazi u argon ( 40Ar), a 89%
atoma prelazi u kalcij (40Ca) s vremenom poluraspada 1,3 milijarde godina (slika 4).
Budui da se kalij i njegovi spojevi nalaze u brojnim magmatskim i metamorfnim
stijenama, ova je metoda pogodna za odreivanje apsloutne starosti tih stijena.

Slika 4. Raspadanje nestabilnog 40K u stabilni 40 Ar i 40 Ca